HATELJSKA

prema Bileći ide sjevernim rubom polja, stiže se iz Berkovića - najvećeg naselja ovoga kraja - do 5 km
udaljenog zaseoka Hatelji, smještenog na rubu polja i najnižim obroncima Trusine, što se strmo
uzdižu odmah iznad samog zaseoka. Gotovo na vrhu obronaka koji uokviruju sjevernu stranu polja,
na nadmorskoj visini od 1000 m, odakle se jednim pogledom obuhvaća i Dabarsko polje i čitav sklop
planina što odvajaju ovaj dio Hercegovine od jadranske obale, smještena je Hateljska pećina (si. 1-2).

Sama je pećina nevelik prostor nepravilna kruškolika oblika s proširenim istočnim dijelom i suženim,
poput tunela formiranim ulazom

Premda okrenuta jugu, pećina nije bila idealan prostor za život. Do njezina ulaza dopire vrlo malo
sunca; unutrašnjost je dosta tamna, osobito u proširenom istočnom dijelu; pojedine zone vrlo su
vlažne budući da su izložene stalnom prodiranju površinske vode što prolazi kroz brojne pukotine u
stropu pećine, a stalna prokapavanja pri svakoj jačoj kiši pretvaraju se u prave mlazove vode;
neobična zračna strujanja i vrdozi usmjereni su na sam ulaz, a pećina u cjelini nije mogla primiti
brojniju populaciju.

Na kraju još nekoliko zapažanja. U kv. I - dakle, na onom prostoru na kojem nije bio organiziran
nikakav aktivan život - jasno se uočavaju tragovi nevelikih i plitkih ovalnih udubina. Njihov raspored
nije izrazito pravilan, ali se, ipak, može podvesti pod jednu liniju koja približno u pravcu istok-zapad
presijeca ulazni dio pećine. Njihova namjena nije sasvim jasna, pogotovo njihov konstrukcijski
smisao, budući da utvrđene dubine tih udubina nisu veće od nekoliko centimetara. Pa ipak, ne mogu
se oteti dojmu kako su one ovdje rezultat jednoga sasvim praktičnog zahvata najstarijih stanovnika
Hateljske pećine. Kažem najstarijih stanovnika zbog toga što su sve ove udubine konstatirane
isključivo na zdravici. Naime, već spomenuta vrtložna strujanja oko pećine vrlo često dovode do
pravih udara vjetra na njezin ulaz, a zatim se zračna struja, prošavši kroz unutrašnjost pećine,
ponovno vraća kroz njezin ulaz. Uz već spomenutu vlažnost, ta okolnost, nema nikakve dvojbe, činila
je život u pećini dosta neugodnim, pogotovo tijekom hladnijih razdoblja u godini, to prije ako se ima
u vidu kako je zbog velike nadmorske visine u pojasu pećine još i u proljeće sasvim normalna pojava
mraza, pa i rijetkog snijega. Zato mi se čini sasvim logičnom potreba

66 B. MARIJAN OVIĆ

stanovnika Hateljske pećine da zatvore njezin ulaz nekom konstrukcijom od drveta i drugoga
priručnog materijala. Ta konstrukcija nije morala biti osobito čvrsta, a mogla je imati i sezonski
karakter. U tom su kontekstu onda i ove udubine mogle predstavljati ležišta nosača takve drvene
konstrukcije, koja jc jednim dijelom mogla bid naslonjena i na zidove i na strop pećine.

Izložena mogućnost i pokušaj suvislog tumačenja navedenih podataka nema sasvim egzaktan
karakter, ali mi se, unatoč tomu, čini dosta logičnim rješenjem koje, istina, treba provjeravati i na
drugim sličnim nalazištima. U tom je smislu i ovaj ekskurs samo pokušaj upozoravanja na potrebu
razmišljanja i o takvim aspektima života u pećinskim nalazištima.

U istom smislu iznosim i podatak o postojanju većih ovalnih jama ukopanih u zdravicu na različitim
mjestima u pećini. Njihov smisao ostaje mi potpuno nejasan, ne samo zbog nepravilnog rasporeda
već i zbog činjenice da su ispunjene običnim kulturnim slojem, nešto izrazitijom koncentracijom gara
i keramike starijeg neolitika. Vrlo simplificiranim rješenjem čini mi se ono koje bi im pripisalo kultni
karakter. Uostalom, za takvo tumačenje i nema čvršćih oslonaca. Bio bih skloniji traženju praktične
svrhe tih objekata, makar u ovom trenutku ne mogu dokučiti njihov pravi smisao.
Napokon, kod ovakvih nalazišta u prilično oštrom obliku postavlja se problem opskrbe pitkom
vodom. Rješenje tog problema u ovome slučaju moguće je tražiti u dva pravca. Prvo, tijekom većeg
dijela godine - mislim na ona godišnja doba kada su oborine obilnije - problem elementarnih potreba
za vodom mogao se rješavati i unutar same pećine. Naime, stalni prodor površinske vode kroz
pukotine u stropu pećine omogućavao je prikupljanje količina dovoljnih za dnevne potrebe. Štoviše,
prikupljanje te vode moguće je promatrati i kao zahtjev koji je postavljao sam život u ovakvom
naselju, s obzirom na to da su se time istodobno rješavala dva problema: ublažavala se vlažnost
pećine uvjetovana stalnim prokapavanjem, a tako prikupljena voda mogla se upotrijebiti i za druge
potrebe.

KERAMIKA

Obradi površine posuda nije poklonjena nikakva posebna pozornost, iako se mora kazati da nije ni
posebno gruba niti hrapava. Kod velike većine ulomaka sasvim jasno se vide tragovi dotjerivanja
površine nekim oruđem, vjerojatno koštanim, ali u pitanju je samo primarno poravnavanje, a ne i
glačanje. Veoma je mali broj ulomaka za koje se bez imalo dvojbe može kazati da spadaju u klasičnu
finu keramiku. Zbog svega toga, bilo bi, možda, najbolje kazati kako najveći broj keramičkog
materijala ove faze Hateljske pećine pripada kategoriji srednje glačane keramike.

Boja je posuda različita i kreće se od svijetlih oker do crvenkastosmeđih, smeđih i