“Na nišanu baltičke zime” - Erasmus gostovanje u

poljskom Sopotu
Dr. sc. Dafne Vidanec bila je na Erasmus+ putovanju u Poljskoj gdje je posjetila Fakultet za
menadžment Sveučilišta Gdanjsk, odakle se vratila puna dojmova i pozitivnih priča. Putopisni tekst
jedva smo čekali i u cijelosti ga prenosimo.

Sati je točno 20:30, mjesto: mega-aerodrom u Muenchenu, točnije: gate H 37, u auli odzvanja staložen
glas Lufthansina službenika:

“Putnici za Zagreb, priđite bliže, molim vas! – Let za Zagreb predviđen za 21:15 sati otkazan je zbog
tehničkih poteškoća. Molimo vas, javite se u Lufthansin centar, gdje ćete biti dalje upućeni.”

– Te riječi još uvijek glasno odzvanjaju u mojoj glavi, dočim se sjetim te, takoreći filmske noći sa 17. na
18. ožujak 2018. Noći provedene u MOXY hotelu u okviru aerodroma. I ne samo da je nas tridesetak
iscrpljenih putnika s otkazanoga leta OU 0437 za Zagreb (od 17. 03.2018.) jedva ‘došepalo’ u predvorje
MOXY hotela uređenoga u stilu „21th c. family Adams house“, nego smo poput ratnih zarobljenika
stajali i čekali u redu, kako bismo zahvaljujući vaučeru za večeru koji smo dobili od Lufthanse barem
djelomice namirili izgubljenu energiju, strpljenje i živce…Dr. sc. Dafne Vidanec na Erasmus+ putovanju
u Poljskoj

I tek što sam se ‘dočepala’ kreveta u hotelskoj sobi, te noći, kao u nekom SF filmu strave začulo se
čudno pištanje ultra-soničnih razmjera: oglasio se protupožrni alar, te smo u gluho doba noći, oko
03:00 sati bili primorani poluodjeveni sići niz stepenice i stajati pored hotelskoga bara koji je ujedno i
recepcija, dok ne dođu vatrogasci i – kako nam je kazalo osoblje hotela – ne isključe alarm. Čekanje je
trajalo 45 minuta, a ujutro je rano trebalo ustati, kako bih se u 10:00 ‘nacrtala’ na aerodromu, prema
„naredbi“ Lufthansina službenika od sinoć, jer avion polijeće u 11:10, a za međunarodne letove moraš
biti na aerodromu minimum dva sata prije polijetanja aviona. Na kraju, avion je toga jutra – nakon tri
sata stajanja na pisti, budući je snijeg zameo aerodrom u Muenchenu, pa je uopće bilo upitno hoćemo
li i ovaj puta poletjeti ili ne – ipak, premda uz jake turbulencije, uspio poletjeti umjesto u 11:10 u 14:00,
i ja sam sretno sletjela u Zagreb u kasno popodne.

Moj povratak iz Poljske za Hrvatsku pamtim kao baltičku avanturu.

Obično kažu u narodu da se kraj prepoznaje prema početku.

Početak mojega putovanja u prelijep, pitoreskni i populacijom mali gradić Sopot poznat po visokim
cijenama, poljskim celebrity-jima, nekadašnjem Međunarodnom festivalu pjesama (čija je današnja
sudbina u rukama američkih kapitalista!), udaljen svega desetak (ili malo više) km od Gdanjska, te
zajedno s Gdinjom čini metropolitansko središte Sjeverne Poljske, dakle, započelo je 11. ožujka u rane
jutarnje sate, gdje sam na put za Poljsku krenula sa zagrebačkog aerodroma „Franjo Tuđman“ i istoga
dana sletjela u Gdanjsk malo nakon podneva.

Od Gdanjska do Sopota autom ima oko 20 do 30 minuta vožnje. Nedjeljom je promet rijedak, cijene
taxi-ja i do 50 posto više, pa sam već na početku puta izgubila 90 zlota (negdje oko 200-njak kuna).

Šest dana i sedam noći provela sam u lijepom, novom, malom hotelu MOLO, smještenom u samom
centru Sopota, nasuprot glavnoga korsa ulice Palih heroja Monte Cassina, koja se pruža zapad-istok –
sve do sopotskoga mola, a usporedbe radi spomenuti ću da je njezina dužina približna dužini
Zagrebačke Ilice od trga Bana Jelačića do Britanca, negdje.Dr. sc. Dafne Vidanec na Erasmus+
putovanju u Poljskoj

Sopotski je mol sa svojom dužinom od oko 500 metara poznat kao najduži drveni mol u Europi. I kad
laganim korakom stignete do njegova kraja, pred vama će se otvoriti beskonačni horizont Baltičkoga
mora koje je tako sivo tijekom oblačnih dana, da ne znate gdje počinje more, a završava nebo i obratno.
Pogledate li na geografsku kartu Sjeverne Europe, vidjeti ćete da se na suprotnoj strani geografske
usjekline gdje je smješten Sopot pored Gdanjska nalaze Skandinavske zemlje.

Obzirom da je ožujak vrlo hladan u Poljskoj, i dnevna temperatura iznosi od 0 do 3 stupnja Celzijeva,
uz malo sreće možete osjetiti i leden zapuh poznatog (ja ga zovem) baltičkog vjetra, koji stvara osjećaj
kao da stojite na 20 ispod ništice: ruke ne osjećate s ili bez rukavica, jednako kao ni uši – bez obzira
nosili kapu ili ne, lice, ili bilo koji drugi dio tijela, ako niste toplo odjeveni – nećete osjetiti. Naprosto:
stanje prividne hibernacije.

Međutim, ta baltička „ništica“ koja stvara dojam da vam je tijelo u stanju prividne hibernacije ima
svoju veliku čar: životna energija, poletnost, gdje misli rade 100 na sat, gdje vas obveze vuku prema
Fakultetu za menadžment – podružnica Sveučilišta u Gdanjsku.

Ono što je obilježilo moje četvrto po redu Erasmus putovanje – ovaj puta u Poljskoj jest uvid. Uvid u
to da postoje stvari u životu poradi kojih ostaju „tragovi na duši“: povijest. Te sam tragove otkrila u
Sopotu, jednako kao i u Gdansjku: to je štovanje svetinje – palih žrtava Drugoga svjetskog rata.

Nema travnate površine ili parka ili pak zgrade u Sopotu koja na sebi ne nosi biljeg sjećanja na prošlost.
Primjerice, ploča u holu Fakulteta gdje sam gostovala, čiji natpis govori da je Fakultet nastao iz Tajnog
pomorskog instituta, čiji su studenti i profesori poginuli od strane njemačke okupacije u razdoblju
između 1942. i ’44. godine. Ili pak moćni kip u liku orla (pretpostavljam lijevan u bronci ili željezu) usred
parka nasuprot zgrade Fakulteta simbol je Narodne armije Poljske, ili pak središnji sopotski korso koji
nosi ime prema palim poljskim i talijanskim žrtvama u bitci na Monte Cassinu u Italiji.

Na svakih 20 metara u Sopotu vijori se talijanska zastava, čuju se talijanske canzone, serviraju se
talijanska vina, pizze i sladoledi, slave se talijanski heroji koji su dali život za Poljsku.

Gdanjsk – lučki grad tipično sjeverno-europske arhitekture u Drugom je svjetskom ratu bio uništen 70
posto. Stari grad u Gdanjsku predstavlja arhitektonsko-urbanističku posebnost: grad crvenih kuća.
Gdanjsk ću pamtiti zahvaljujući dvjema stvarima koje jedna s drugom nemaju nikakve veze: photo-
session za „crnu vjenčanicu“ na temperaturi ispod ništice, mlada djevojka je pozirala fotografima, golih
ramena i ruku, s buketom cvijeća u ruci, pomalo ukočena od hladnoće, a opet lepršava, znajući da će
njezino lice na naslovnici mnogi moći gledati. Druga stvar: plavi pulover po koji sam se vratila
neposredno prije odlaska za Hrvatsku. Pulover plave boje nijanse baltičkoga plavetnila – kada je
sunčani dan.

Što se tiče sopotskog Fakulteta na kojem sam gostovala zahvaljujući gostoprimstvu Erasmus
koordinatorice i Prodekanice za nastavu i studente, dr. Angelike Kędzierske-Szczepaniak, čija su
ekspertiza financije i Dekana fakulteta, dr. Miroslawa Szredera – eksperta za statistiku, mogu reći da
sam primljena jednako kao što sam bila primana od strane studenata i fakultetskih zaposlenika u
španjolskoj Valenciji (2014.), engleskom Durhamu (2015.) i slovačkoj Trnavi (2017.): dostojanstveno,
u skladu s akademskim formalizmom sjeverozapadne Europe. Njihovi studenti nemaju Poslovnu etiku,
pa su Poljaci samo zbog mene morali složiti kolegij, za koji sam osobno izradila siyllabus, gdje sam
održala osam punih sati nastave, sabitih u svega dva dana, i gdje me čeka ocijeniti tridesetak eseja na
temu ekonomske krize, jer ECTS bodovi Poslovne etike ulaze u opće vrednovanje položenih kolegija.
Poljski studenti nisu komunikativni poput slovačkih ili engleskih, ali su vrlo pristojni, mirni, možda
nekada i pre-mirni, kako je znala reći dr. Angelika, tijekom kratkoročnih razgovora za vrijeme ručka u
fakultetskom restaurantu. Ako je njihovu mirnoću moguće protumačiti prirodoznanstvenim jezikom,
onda bi se reklo da ne samo ljudsko tijelo, nego i duh tj. um zimi – na baltičkoj klimi ispod ništice štedi
energiju.

Priča iz Gruzije

Profesorica dr. Dafne Vidanec, znan. su., prof. v. š. u sklopu programa Erasmus+ posjetila je Gruziju.
Njeno vrlo zanimljivo iskustvo pročitajte u nastavku.

Priča iz Gruzije: moje Erasmus putovanje u zemlju vina, ljudi lijepolikih licâ i radosna srca

“Ataturk” – mjesto moga dvokratnog, ne baš dugog boravka na na relaciji Zagreb – T’bilisi – Zagreb.
Gotovo su dva sata poslije ponoći, a na display-u pripadajućega gate-a jednog među najvećim i
prometnim aerodromima Europe fluorescentno-zelenom bojom blinkalo je: (engl.) „T’bilisi: Last call“.

Moje Erasmus gostovanje (od 07. do 15. prosinca 2018.) u bajkovitoj, izgledom, poviješću, kulturom i
____________
moralnim odlikama ljudi gotovo nestvarnoj zemlji Gruziji bilo je vezano za Business School u okviru
(engl.) Ilia State University-ja (ILIAUNI), smještenome 7-8 km od sâmoga centra T’bilisija: (engl.) Liberty
Square, gdje me, usuđujem se kazati, odvela sudbina. Akademska kolegica, dr. sc. Natia Vacheishvili,
te mlada i lijepa kolegica Tamta iz ILIAUNI-jeva Ureda za ljudske resurse, čiji sam bila gost, bili su moji
gosti, posebice dr. Natia je kao Baltzarov gost-predavač u svibnju 2018. na studiju Projektni
menadžment studentima, a u okviru _________Poslovne etike u projektnom poslovanju održala sjajno, i od
strane studenata vrlo pozdravljeno predavanje o gruzijskoj povijesti, _____ kulturi, društvu, politici,
_____ pa je moj odlazak u Gruziju bio poput priče koja traži nastavak.
ekonomiji,

T’BILISI, ili kako ga stariji stanovnici nazivaju – Tiflis glavni je grad Gruzije, te geografski i klimatski
raznolike zemlje, kojemu je krajoliku teško pronaći pandan u zapadnom svijetu. Jer, morfološkim
sastavom i formom brdâ, koja okružuju gruzijsku prijestoljnicu, iz daljine u oku se promatrača čine
poput Poseidonovih valovâ. Antička grčka veza s (današnjom) Gruzijom nije izmišljena: Medeja, Jason
i Argonauti…, kultura proizvodnje vina koja nadmašuje antičku, mediteransku, stara je 7000 – 8000
godina. Stanovnici ZAKAVKAZJA (engl. Caucasian), regija kojoj pripada i sâm T’bilisi, još uvijek
proizvode vino (primjerice, vrsta „Kindzmarauli“) na „starinski“ način: u amforama obloženima
pčelinjim voskom vino stoji i po 2 godine), a taj je proces UNESCO uvrstio među nematerijalnu svjetsku
baštinu.

GRUZIJCI su specifičan narod bogate kulturne i _____

političke povijesti koja seže u antičko doba. Nekadašnja
IBERIJA u današnje je vrijeme „dragulj“ kršćanske vjere (ortodoksija) još od 4. st. po Kr. Gruzija je
zemlja čiji je narod pored mnogostrukih, povijesnih, kulturnih, političkih i socijalnih obilježja tijekom
____ zahvaljujući očuvanju izvornoga jezik koji pripada
višetisućljetne povijesti uspio očuvati identitet
____
kartlijskoj skupini jezika – jezikâ koji su specifični za područja i regije KAVKAZA, i zato Gruzini svoju
zemlju nazivaju SAKARTVELO.

Gruzijski jezik – KARTLI ima svoje posebno pismo koje ljepotom forme nalikuje kaligrafiji. Gruzini,
poput Indoeuropljana, pišu s lijeva na desno, a riječi zapisuju na način na koji ih čuju u izgovoru.
Specifičnost gruzijskoga pisma su isključivo mala slova oble forme. Oko jedan i pol milijon, ili nešto više
stanovnika T’bilisija, posjeduje trostruko automobila, tako da na cesti ima više automobila, nego li
ljudi. Glavna ulica u T’bilisiju – avenija Rustaveli, nazvana prema glasovitom gruzijskom pjesniku Shotu
Rustaveliju (13. st.) pred sam Božić, kako katolički, tako i pravoslavni nalikuje Betlehemu, jer nema
dreveta u tom arboretumu, izloga ili lokala koji nije okićen tradicionalno ili moderno. Uistinu, Gruzija,
a posebice T’bilisi koji se odlikuje autohtonom i modernom arhitekturom predstavlja točku u kojoj se
Istok i Zapad – ne isprepliću, nego dodiruju.

Unatoč vrlo tegobnom ekonomskom standardu, gdje je, primjerice, dobra plaća sveučilišnog profesora
u visokom zvanju približna minimalcu u Hrvatskoj, unatoč internim ekonomskim nelagodama koje su
posljedica beskompromisne politike koja afirmira kapitalizam na jedan hirovit način u tranzicijsko
društvo koje je 70 godina živjelo i preživjelo „rusku čizmu“, Gruzija ide dalje, a T’bilisi živi mladošću
ljudi lijepolikih licâ i radosna srca.

Erasmus iskustvo koje sam stekla gostujući kod dr. Vacheishvili na kolegiju Social Corporative
Responsibility govoreći o odnosu etike i politike na primjeru kompleksnog razvoja hrvatskog polisa, ne
može se toliko dočarati riječima, jer ljudski jezik ne nalazi termine kojima bi opisao ono što osobno
osjećam, kako sam doživjela boravak na Sveučilištu, u T’bilisiju, u Gruziji. Čovjek ne može ne zaljubiti
se u taj temperamentni, plemeniti gruzijski mentalitet.

Napuštajući Tiflis, čovjek ne može ne osjećati se poput „okovanog Prometeja“ prikovanoga za Kavkaz.
Gruziju moraš naprosto vidjeti, ako je želiš osjetiti, doživjeti – u svoj njezinoj ljepoti.

”Između znanja i vjere” – moje Erasmus putovanje u

slovačkoj Trnavi

„Dobar dan! Koliko bi koštala povratna željeznička karta na relaciji Zagreb – Trnava – Zagreb?“ upitah
zaposlenika HŽ-a. „Pa, gospođo, nije Vam skupa karta, oko 30-ak kuna.“ „Oprostite, mislila sam na
Trnavu u Slovačkoj“. Tako je otpočeo moj put u prelijep, pitoreskni slovački grad Trnavu, svega pola
sata vožnje vlakom udaljen od slovačke središnjice Bratislave, a samo sat vremena od Beča.

Trnava je sveučilišni grad čija populacija broji oko 70 000 stanovnika. Malen opsegom, ali velik
poviješću i povijesno-kulturnim znamenitostima, ponajviše sakralnim arhitektonskim zdanjima. Grad
ima šesnaest crkava, od kojih je najstarija crkva sv. Nikole, prekrasno gotičko zdanje smješteno u staroj
jezgri grada, potječe iz 14./15. st.

Šećete li uličicama stare jezgre grada Trnave, stječete dojam kao da ste zakoraknuli u prošlost jer
urbanističkim dizajnom taj grad, slično kao i ostali europski centri kulture i znanosti, odiše
austrougarskom arhitektonskom umjetnošću, kakvu nalazimo i u Bratislavi.

Moje (u nizu treće po redu) Erasmus gostovanje na Fakultetu za masovne medije i komunikaciju u
okviru Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda, koje broji oko 6000 studenata, s lijepom knjižnicom
organiziranom da svojim pristupom olakša studiranje i onim studentima koji imaju poteškoća s vidom,
čemu doprinose specijalno dizajnirani kompjutori s kojima knjižnica, uz 50 000 naslova, raspolaže,
ostat će u nezaboravnom sjećanju.
Fakultet za masovne medije i komunikaciju pohađa nešto više od 2500 dodiplomskih, diplomskih i
postdiplomskih studenata i ove godine u travnju Fakultet obilježava 20-godišnjicu postojanja,
povodom koje je upriličena i međunarodna konferencija Megatrendovi u medijima (travanj 2017.).

Moja malenkost bila je gost nastavnik nadasve srdačnog, komunikativnog i dobro organiziranog,
fleksibilnog i simpatičnog Erasmus koordinatora dr. Jána Višňovskog, koji se pobrinuo oko ugošćivanja
u okviru nastave kolegija Uvoda u komunikativne teorije i Marketinga, na kojoj sam studentima
objašnjavala Aristotelove temelje etičke znanosti na primjeru društveno-ekonomskog i političkog
razvoja hrvatskog i slovačkog polisa.

Ono što je moj sedmodnevni boravak u slovačkoj Trnavi obilježilo jest sjećanje na jednu prazninu
dinamike sveukupnog života tamošnje populacije koju sam uočila šećući dražesnim trnavskim ulicama,
gdje čovjek nije mogao susresti “živu dušu”, osim u kafićima u predvečernjim satima, čiju publiku
većinom čine mladi ljudi. Je li to zbog vjetrovite klime koja tamošnjoj populaciji priječi kretanje
vjetrovitim i kišnim gradskim prostorom ili zbog činjenice da su tijekom dana stanovnici grada
angažirani u poslovima, ne mogu točno reći. Ljudi općenito bijahu srdačni, s određenom distancom
koju pripisujem nekadašnjoj ruskoj komunikacijskoj disciplini u ophođenju.

Bratislava je prelijep grad kojim prolazi druga po veličini najveća europska rijeka Dunav, nalik je
Budimpešti, Pragu, Beču i mrvicu Zagrebu, s obzirom na arhitekturu i urbanistički plan.

A slovački studenti – što reći o mladim ljudima koji su svjesni posljedica načina života zemlje u tranziciji
nego da marljivo uče i slušaju, postavljajući pitanja i gledajući u nama inozemnim edukatorima
stanovito vrelo spoznaja, od kojih će im neke vjerojatno postati smjernicama za njihov budući javni i
osobni život.

Bila mi je čast podijeliti moje osobno nastavno i znanstveno iskustvo s mladeži koja u mnogočemu
nalikuje našoj: stavom, pristupom, načinom komuniciranja, znatiželjom, revnošću spram uspjeha,
smijehom koji se orio novom zgradom kampusa Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda gdje je, uz ostalo,
smještena prekrasna aula od 400-tinjak mjesta u kojoj je moja malenkost imala čast sudjelovati u
studentskom životu zemlje s kojom dijelimo mnoge gospodarske, političke, sociokulturne i moralne
sličnosti.

Slovačka (nekadašnja Moravska) domicil je europske, slavenske kulture, zavičaj dvojice ljudi – monaha
koji su prema povijesnim izvorima Slavenima donijeli pismo. Trnavu zovu Malim Rimom zbog bogatog
kulturnog i sakralnog značaja. A boraviti u hotelu Holiday Inn, nasuprot kojeg se nalazi crkva sv. Ivana
Krstitelja, okruženog četirima fakultetskim zgradama, koje pripadaju Sveučilištu Trnava i Fakultetu
društvenih znanosti, stvara dojam kao da ste “zarobljeni” između vjere i znanja, a kako i ne biste kada
je duh katoličanstva postavio temelje obrazovanju u zemlji jezika – „slovenskog“ jezika, kako ga Slovaci
nazivaju.
Erasmus u zemlji Vilima Osvajača
Profesorica dr. sc. Dafne Vidanec u ožujku je kao gost predavač boravila na visokoškolskoj instituciji
New College Durham, smještenoj u malom, ali povijesno važnom gradu Durhamu, u sjeveroistočnoj
Engleskoj.
Tamo je održala teorijsku i praktičnu (seminar) nastavu na temu etike u poslovnom upravljanju i
rukovođenju. Uz to, bila je i pozvani izlagač na Studentskoj konferenciji u organizaciji Busineta, gdje je
Erasmusovim studentima spomenutog koledža predstavila poslovnu etiku u okviru visokoškolskog
obrazovanja.

“Engleska, kao dio Ujedinjenoga Kraljevstva (sa Sjevernom Irskom i pridruženim otocima), poviješću je
vrlo bogata zemlja, čije geografsko lice gleda prema hladnomu i sivomu Sjevernom moru, dok je njezino
naličje okrenuto prema Atlantiku, tako da je i klima vrlo raznolika. Tu multimilijunsku zemlju (cca 63
milijuna stanovnika), u kojoj je grad Durham samo jedan među mnoštvom povijesnih staza kojima su
nekoć koračali Normani, ostavivši tako trag za sobom koji se ocrtava u specifičnoj, gotikom nadahnutoj
sakralnoj arhitekturi, čiji dragulj u sjeveroistočnoj Engleskoj predstavlja durhamska katedrala
izgrađena u 11. stoljeću, resi ljubaznost njezinih domaćina, ekonomska blagodat, predivni krajolici koje
je još Emily Brontë opisala u svojim “Orkanskim visovima” – tzv. vrijesišta (engl. moors), odnosno
vrištine obasute travom bljedozelene boje, gdje u prolazu, putujući prema Yorku i Whitbeyu – rodnomu
gradu čovjeka koji je otkrio novi svijet (Downunder) – Australiju – Jamesa Cooka, nailazimo na
jorkširske ovce, nadaleko poznate po crnom licu i kvalitetnoj vuni od koje se proizvodi i škotski kilt.

Moj je sedmodnevni boravak, osim Durhama, Yorka i Whitbeya, obuhvatio i izlet u glavni grad Škotske
– Edinburgh, čiji je kompletan stari grad na UNESCO-ovoj listi zaštićenih spomenika kulture. Središnji
povijesni, širom svijeta poznati škotski lik (kojega je u filmu “Braveheart” utjelovio Mel Gibson), jest
William Wallace.

Gostoljubivost, pristojnost i nadasve veliki angažman oko mene tijekom boravka u Durhamu imam
zahvaliti gospodinu Davidu Tayloru, šefu Ureda za međunarodnu suradnju pri New College Durham,
njegovoj ljubaznoj supruzi, kolegici iz Nizozemske, studentima New Collegea, kao i Erasmus studentima
iz Njemačke, Finske, Španjolske i Austrije, s kojima sam tijekom svojega Erasmus boravka u Engleskoj
provodila vrijeme na izletima, predavanjima, izlaganjima na konferenciji, konferencijskim ručkovima i
večerama.

Iako je životni standard u Engleskoj, u usporedbi sa standardom zemalja u tranziciji, izuzetno visok,
riječ je o zemlji koja u svim segmentima izvrsno funkcionira, gdje su čak i željezničari i kontrolori te
vozači u javnom prijevozu nadasve pristojni ljudi, uvijek spremni pružiti potrebnu informaciju.

U Engleskoj posjedovati privatnu nekretninu jest luksuz koji si malo tko može priuštiti, ali imati znanje
o vlastitoj struci kvaliteta je koju Englezi iznimno cijene i koja nadmašuje sve ostale materijalne
vrijednosti, zato što se njihov poslovni i životni stav može opisati riječima “koliko znanja, toliko imanja”.

Englesku, nekoć zemlju baruna, lordova, earlova koji su krojili lokalnu, a nerijetko i globalnu politiku,
prema mojemu mišljenju, koje se temelji na uvidima u stručnu literaturu koju sam proučavala tijekom
boravka tamo, obilježavaju dvije povijesne epohe: jedna je ona Henrika VIII. i njegove (nezakonite) kćeri
Elizabete I. (16. st.), a druga je ona epoha u kojoj su zasađeni povijesni, kulturni i socijalni temelji
suvremene Engleske, a to je epoha normanskoga kralja Vilima Osvajača (11. st.), zahvaljujući kojemu
je domaće, autohtono stanovništvo Otoka potpalo pod vikinšku vlast, tako da je povijest Vikinga
duboko ukorijenjena u povijest britanskoga naroda, ali i više od toga: u temelje moderne britanske
nacije, koja je toliko raznolika, a opet jedinstvena: britanska.”