UNIVERZITET U TUZLI

FAKULTET ELEKTROTEHNIKE
TELEKOMUNIKACIJE
II CIKLUS STUDIJA

Mrežne arhitekture za multimedijske usluge

Tuzla, novembar 2019.

Sadržaj
1. Uvod ................................................................................................................................................ 3
2. Mreža za prijenos multimedijskih podataka Internet protokolom ................................................... 4
2.1 H.323 arhitektura ..................................................................................................................... 4
2.2 SIP arhitektura ............................................................................................................................. 10
2.3 MPEG-DASH arhitektura ........................................................................................................... 14
2.4 CDN arhitektura .......................................................................................................................... 15
3. Mreža za prijenos TV sadržaja ...................................................................................................... 17
3.1 DVB arhitektura .......................................................................................................................... 17
3.2 IPTV arhitektura .......................................................................................................................... 19
4. Satelitske mreže za prijenos multimedije ...................................................................................... 21
5. Streaming multimedijska arhitektura ............................................................................................ 24
6. Zaključak ....................................................................................................................................... 28
Literatura ............................................................................................................................................... 29

2
 1. Uvod

Pod pojmom multimedija podrazumjeva se bilo koja kombinacija dva ili više osnovnih medija,
odnosno teksta, grafike (pokretne ili nepokretne slike) i zvuka. Tekst je prirodno digitalni medij
dok zvuk i grafika (slika) mogu biti i analogni. Za prijenos podataka od jednog do drugog
korisnika koriste se telekomunikacijske mreže. Digitalne mreže su zbog svojih brojnih
prednosti postale dominantne u odnosu na analogne mreže. Sa perspektive digitalne mreže za
prijenos medija, pretpostavka je da su svi tipovi medija prije prijenosa digitalizirani. Principi i
standardi za konverziju analognog u digitalni signal nisu bitni za razumjevanje mrežne
arhitekture te prijenosa multimedijskog sadržaja.
Multimedijske mrežne usluge zahtjevaju izgradnju hardverske i softverske infrstrukture i razne
alate koji će podržavati prijenos multimedijskih usluga računarskim mrežama i omogućiti
korisnicima kvalitetnu komunikciju. Multimedijske mrežne usluge uveliko unapređuju
upotrebu računara kao komunikacijskog alata.
Mreže za prijenos multimedijskog sadržaja moraju ispunjavati određene zahtjeve za učinkovit
i skalabilan prijenos različitih tipova multimedijskog sadržaja. S obzirom na tip medija koji se
prenosi, u nastavku će biti opisane osnovne mrežne arhitekture koje omogućavaju pružanje
multimedijskih usluga.

3
 2. Mreža za prijenos multimedijskih podataka Internet protokolom
Internet protokol je mrežni protokol za prijenos podataka kojeg koriste izvorišni i odredišni
računar za uspostavu podatkovne komunikacije preko računarske mreže. Podaci u IP mreži se
šalju u blokovima koji se nazivaju paketi ili datagrami. Specifično je da se prilikom slanja
paketa između izvorišta i odredišta unaprijed ne određuje tačan put preko mreže kojim će podaci
prijeći, te u tom smislu govorimo o IP mreži kao o paketskoj mreži.
Neke od tehnologije koje svoj princip rada zasnivaju na Internet protokolu su VoIP (Voice over
Internet Protocol), VoD (Video on Demand), Videotelefonija i Videokonferencija, Preuzimanje
gotovih video sadržaja, Gledanje videa na mreži,
VoIP (engl. Voice over Internet Protocol) je tehnologija prijenosa podataka koja se odnosi na
prijenos prvenstveno govora s dodatnom podrškom za prijenos videa, teksta i signalizacijskih
poruka koristeći IP (eng. Internet Protocol) mrežu s komutacijom paketa. Sastoji se od skupa
„end-to-end“ (poveznih) elemenata, preporuka i protokola za upravljanje i transmisiju govornih
(engl. voice) paketa kroz IP mrežu. U svakom VoIP sistemu postoje tri glavna elementa bez
kojih nije moguća glasovna komunikacija: pošiljatelj, primatelj (odnosi se na hardware-
sko/software- sku opremu u vlasništvu korisnika) te IP mreža preko koje se vrši udaljeni
prijenos i komutacija VoIP paketa.
Video sadržaj na Internetu uključuje video na zahtjev (eng. Video on Demand - VoD), live
streaming video (gledanje video zapisa uživo), video snimljen web kamerom te video mo-
nitoring preko Internet mreže. Količina ovakvog prometa najviše je uvjetovana samom re-
zolucijom prikaza video sadržaja (pojava Smart TV- a, pametnih telefona i tableta s UHD
rezolucijom) te rastućom popularnošću video streaming i VoD servisa.
Trenutna implementacija mreža koje omogućavaju prijenos multimedijskih podataka koristi
arhitekture bazirane na istoimenim protokolima: H.323 (skup protokola), SIP (eng. Session
Initiation Protocol), MPEG-DASH i CDN. Ove mrežne arhitketure će biti detaljno objašnjene
u nastavku.

2.1 H.323 arhitektura

ITU-T H.323 - Packet-based multimedia communications systems - je standard koji specifi-
cira komponente, protokole i procedure koje omogućavaju multimedijske komunikacijske
servise (real-time audio, video, prijenos podataka,...) u mrežama sa paketskom komutacijom
koje ne pružaju garantovan QoS.
H.323 skup protokola koristi se za uspostavu poziva, kodiranje i dekodiranje multimedijalnog
sadržaja, ispravan tijek poziva (sesije) te njegovo raskidanje [1]. Dizajniran je da radi iznad
transportnog sloja na implementiranoj mreži. H.323 je interoperabilan standard što znači da
klijent unutar H.323 mreže bez prepreka može komunicirati (glasovno ili videokonferencijom)
sa klijentom na nekoj drugoj mreži. H.323 nije nužno vezan za jednu vrstu uređaja ili
operativnog sistema, već se može implementirati na sve tipove IP telefonskih uređaja,
personalnih računara, modem-a, STB-ova (eng. Set-Top Box) te raznih drugih uređaja [4].
H.323 je dio porodice preporuka H.32x koje se bave multimedijskim komunikacijama u raz-
ličitim tipovima mreža (ISDN, POTS).
Verzije preporuke H.323:
 Prva verzija H.323 - Visual telephone systems and equipment for local area
networks which provide a non-quaranteed quality of service - usvojena je u

4
 oktobru 1996.godine.

 Brz razvoj IP telefonije i nekompatibilnost proizvoda zahtjevali su postojanje

standarda za VoIP, pa je kao odgovor na te zahtjeve u januaru 1998. usvojena
druga verzija preporuke H.323 - Packet-based multimedia communications
systems.
 Naredna verzija H.323 usvojena je tokom 2000. godine, a uvela je poboljšanja u
gatekeeper-gatekeeper komunikaciji, VoIP mehanizme za brzo uspostavljanje
veze, dodatne servise, ...

 Tokom vremena usvojen je niz Aneksa na osnovni standard, a posljednja verzija

H.323 preporuke usvojena je u decembru 2009. godine.

H.323 standard predstavlja osnovnu tehnologiju za prijenos audia, videa i podataka u real-nom
vremenu. Prijenos se vrši preko paketskih mreža. IP ili IPX bazirane mreže uključuju: LAN
(Local Area Network), EN (Enterprise Network), MAN (Metropolitan Area Network) i WAN
(Wide Area Network).

H.323 je primjenjiv na nekoliko različitih načina:

 Audio (IP telefonija),

 Audio i video (Video telefonija),
 Audio i podaci,
 Audio, video i podaci.

Standard se može primjeniti i na multipoint multimedijalne komunikacije. H.323 obuhvata

veliki spektar usluga i zato se može primjeniti u mnogim različitim područjima kao što su
obrazovanje, poslovne aplikacije, zabavni sadržaji i sl.
H.323 standard opisuje četiri komponente koje kada su umrežene (spojene) omogućavaju
pozive point-to-point ili multipoint multimedijske usluge. Te četiri komponente su:

1. VC terminal - videokonferencijski uređaj (endpoint),

2. Gateway,
3. Gatekeeper i
4. MCU (Multipoint Control Unit).

Terminal – H.323 terminal je krajnji uređaj u mreži koji pruža stvarnovremensku dvosmjernu
komunikaciju sa drugim H.323 terminalom, Gateway-om ili MCU-om. Komunikacija se sastoji
od prijenosa kontrolnih informacija, zvuka, videa (pokretne slike) i tekstualnih podataka
između dva ili više terminala. Terminal može pružati samo prijenos govora, govora i podataka,
govora i videa ili govora, podataka i videa [2].

Gatekeeper je komponenta koja nadgleda rad svih drugih komponenti u videokonferencij-

skom sistemu i čini srednju komponentu tzv. H.323 zone. Upravlja pristupom komponen-tama
u zoni kojom upravlja, definira dozvole i sl. Svi krajnji uređaji u jednoj zoni moraju biti
registrovani u Gatekeeper-u. Ovaj uređaj vrši funkcije kontrole pristupa i utvrđivanja
autorizacije za spajanje krajnjih uređaja te provjere minimalnog kapaciteta linka za
uspostavljanje poziva (sesije). Također služi za translaciju LAN adresa u IP ili IPX adrese
(specificirano RAS protokolom). Osim toga vrši usmjeravanje poziva preko Gateway-a (ako

5
je potrebno) te kontrolu kapaciteta mreže s mogućnošću odbijanja pristupa sesiji ako je
dostignut maksimalan limit predodređene vrijednosti kapaciteta.
U Gatekeeper-u mogu biti implementirane i sporedne funkcije kao što su naplata i prikupljanje
podataka o iskorištenosti mreže. Gatekeeper može biti diskretan mrežni element ili može biti
realiziran na način da su njegove funkcionalnosti integrirane u MCU [4].

Gateway je komponenta videokonferencijske infrastrukture koja omogućava prelaz između

različitih tehnologija, kao npr. IP - ISDN, IP - ATM. Isto tako povremeno ima ulogu
prevođenja između različitih audio, video i podatkovnih formata [4]. Primjer rada Gateway-a:
Gateway prima određeni H.320 tok (eng. stream) podataka sa ISDN linije, konvertuje ga u
H.323 tok podataka te ga potom šalje na IP dio mreže.

MCU (Multipoint Control Unit) - komponenta videokonferencijske infrastrukture koja omo-

gućava uspostavu višestranih veza. Ta komponenta sistema je zadužena za uspostavu veze sa
tri ili više različitih sudionika. Brine o spajanju svih lokacija, distribuciji zvuka i slike,
prebacivanju slike govornika, omogućava različite prikaze konferencije i sl. MCU se sastoji od
MC-a (eng. Multipoint Controller) i MP-a (eng. Multipoint Processor). MC kontrolira
terminale koji učestvuju u konferencijskoj vezi te konferencijske resurse kao što je video koji
se odašilje preko multicast tehnologije. MP pruža centralizirano procesiranje audio, video i/ili
tokova podataka u multipoint konferenciji. MP podržava procesiranje jednog ili više
multimedijskih tokova ovisno o vrsti konferencijske veze. [2]

Na Slici 1. prikazana je H.323 mrežna arhitektura, sve komponente koje je sačinjavaju, a koje
su prethodno objašnjenje, te mreža (PSTN ili Internet) koja povezuje logičke komponente ove
vrste mrežne arhitekture za pružanje multimedijskih usluga.

Sl.1 H.323 mrežna arhitektura

6
Pojednostavljenja mrežna topologija data je na Slici 2. Ova mrežna topologija implementiran
je upotrebom Cisco Packet Tracera, softverskog alata za simulaciju telekomunikacijskih mreža
i modeliranje prometa koji se prenosi mrežom.

Sl.2 Mrežna topologija H.323 arhitekture

Komunikacija između elemenata obavlja se razmjenom informacionih tokova. Informacioni

tokovi se klasifikuju u četiri tipa:
 Video,
 Audio,
 Data (podaci),
 Communucation and call control.

Audio signal sadrži digitalizovan i komprimiran govor. U cilju smanjenja potrebnog protoka u
mreži može se koristiti i detekcija govora. Uz koristan audio signal šalju se i audio kon-trolni
signali.

Video singal sadrži digitaliziranu i komprimiranu "živu" sliku (motion video). Video signal se
emituje sa protokom koji nije veći od protoka dogovorenog na početku komunikacije kroz
razmjenu karakteristika terminalne opreme. Uz koristan video signal, šalju se i video kontrolni
signali.

Data - pod prijenosom podataka podrazumjevaju se "mirne" slike, fax dokumenti, doku-menti,
datoteke, i ostali tipovi podataka.

7
H.323 protokolna struktura
Osnovni protokoli koji su naznačeni u H.323 preporuci su:
 Audio CODECI-i,
 Video CODEC-i,
 H.225.0 RAS (registration, admission, and status),
 H.225.0 call signaling,
 H.245 control signaling,
 RTP (real-time transport protocol ),
 RTCP (real-time control protocol).

H.323 preporuka je nezavisna od paketske mreže i trasnportnih protokola, pa ih zato i ne

specificira. [5]

Sl.3 Protokolna struktura

Jedan od primjera komunikacije posredstvom H.323 mrežne arhitekture dat je u nastavku. Radi
se o otkrivanju gatekeeper-a. Otkrivanje Gatekeeper-a je procedura kojom se određuje
gatekeeper kod koga će se krajnja tačka registrovati. Može biti statičko (krajnja tačka unaprijed
zna ko je njen gatekeeper) i dinamičko koje predstavlja razmjenu:

 multicast poruka GRQ ("Who is my gatekeeper?")

 poruka GCF ("I can be your gatekeeper.") koja sadrži transportnu adresu RAS kanala
gatekeeper-a i
 poruka GRJ (ako gatekeeper ne želi da registruje krajnju tačku) [5].

8
 Sl.4 Gatekeeper - primjer

Gdje su date sljedeće oznake:

 RAS - Registration Admission and Status

 GRQ - Gatekeeper Request
 GRJ - Gatekeeper Reject
 GCF - Gatekeeper Confirm.

Proces otkrivanja gatekeeper-a i registracije obavlja se prije nego što se uspostavi prvi poziv.
Registracija se može obnavljati ako je neophodno (npr. nakon prestanka napajanja krajnje
tačke). Za prijenos RAS poruka obično se koristi UDP protokol i to portovi 1719 (unicast) i
1718 (multicast prijenos). Zbog kompatibilnosti sa starijim implementacijama, sistem mora da
prihvati unicast poruke po oba porta. GRQ (Gatekeeper ReQuest) i LRQ (Location ReQuest)
se mogu pojaviti kao multicast poruke ali se generalno šalju kao unicast poruke. Sve ostale RAS
poruke se šalju kao unicast poruke [5].

Terminal kada se poveže na mrežu mora da otkrije gatekeeper slanjem GRQ poruke:

 Adresa gatekeeper-a može unaprijed biti konfigurisana na terminalu.

 Terminal može da GRQ poruku pošalje kao multicast i u tom slučaju je primaju svi
aktivni gatekeeper-i.
 Adresa gatekeeper-a može da se dobije slanjem DNS upita.

Ako na mreži postoji više gatekeeper-a tada je za proces otkrivanja gatekeeper-a potrebno
razmjeniti nekoliko GCF/GRJ poruka. Kada ne želi da ponudi uslugu terminalu, gatekeeper
šalje odgovor GRJ. U tjelu poruke se nalazi i razlog zašto je odbijen zahtjev za uslugom. Kada
gatekeeper prihvati zahtjev za uslugom, kao odgovor šalje GCF. U potvrdnoj poruci se nalaze
i elementi koji olakšavaju kasniju komunikaciju između terminala (krajnjih tačaka) i sistema.

9
 2.2 SIP arhitektura
SIP (Session Initation Protocol) - definisan u RFC 3261 standardu kao protokol aplikativ-nog
sloja. Koristi se za uspostavu sesije između korisnika. Ne definiše tip sesije koja se uspostavlja
(interaktivne igrice ili audio/video konferencija). SIP je klijent-server protokol, baziran na
protokolima HTTP (HyperText Transport Protocol) i SMTP (Simple Mail Tran-sfer Protocol).
Klijent generiše request i šalje ga serveru, koji mu odgovara sa response.

Protokol za pokretanje sesije (SIP- Session Initiation Protocol) je signalizacijski protokol koji
se koristi za uspostavu, modifikaciju i raskidanje višemedijskih sesija u mrežama temeljenim
na IP protokolu (IP Network). Iako ga je razvilo i standardiziralo Radno tijelo za razvoj
Interneta IETF (Internet Engineering Task Force) prihvatila su ga i ostala značajna
međunarodna standardizacijska tijela kao glavni protokol u višemedijskim domenama 3G
mobilnih sistema (višemedijski podsistem zasnovan na protokolu IP, IMS – IP Multimedia
Subsystem) te kao osnovu mreža sljedeće generacije NGN (Next Generation Network). [3]

Osnovne funkcije SIP protokola su:

1. Lociranje korisnika - određivanje krajnjeg sistema koji će se koristiti za komunika-
ciju.
2. Raspoloživost korisnika - određuje da li krajnji sistem želi ili ne da učestvuje u toj
sesiji.
3. Karakteristike sagovornika - određuje medijum i parametre medija koji su bitni za
komunikaciju.
4. Uspostava sesije - razmjena parametara za uspostavu sesije.
5. Upravljanje sesijama - razmjena podataka vezanih za uspostavu, raskid i održavannje
sesija.

SDP Media

H.323 RTSP SIP RTCP RTP RSVP

TCP UDP

IPv4, IPv6

Sl.5 SIP protokolni stog

Protokol SIP je baziran na HTTP (Hypertext Transport Protocol) transakcijskom modelu

zahtjeva i odgovora (Request/Response Transaction protocol). Svaka se transakcija sastoji od
zahtjeva koji poziva određenu metodu ili funkciju poslužitelja te barem jednog odgovora na
traženi zahtjev. Protokol SIP se ne koristi za opis obilježja sesije kao što su, npr. Tip medija,
kodiranje, frekvencija uzorkovanja, nego tijelo SIP poruke nosi karakteristike sesije SDP
(Session Description Protocol) ili neki drugi protokol razvijen u tu svrhu. Razdvajanje funkcije
upravljanje uspostavom sesije od ugovaranja karakteristikama sesije važna ja karakteristika

10
koja SIP protokol predstavlja kao učinkovit protokol, budući da ga se ne može koristiti za
uspostavljanje bilo kojega tipa sesije. [3]

SIP protokol se koristi zajedno sa drugim protokolima na Internetu u cilju formiranja arhi-
tekture koja omogućava multimedijalnu komunikaciju. Adrese su istog tipa kao i standardne
adrese korištene na Internetu, tj:

o sip:user@domain
o sip:user@IP_address
o sip:user@host ili
o sip:phone_number@gateway.

Protokol SIP zajedno s drugim IETF protokolima sastavni dio arhitekture koja u potpunosti
omogućava multimediju. Obično se ovakva arhitektura temelji na:
o protokolu koji se koristi za prijenos podataka u stvarnom vremenu i za povratne
informacije o kvaliteti usluge RTP (Real-time Transport Protocol),
o protokolu za upravljanje kontinuiranim tokom podataka RTSP (Real-time Streaming
Protocol),
o protokolu za upravljanje pristupnicima prema javnoj komutacijskoj telefonskoj mreži
H.248/MEGACO (Media Gateway Protocol)
o protokol za opis multimedijskih sesija SDP.

Olakšano je DNS pretraživanje zbog adresa prilagođenih Internetu. Struktura adresa obez-
bjeđuje globalnu vidljivost. Prilikom registracije korisnika na SIP registration serveru us-
postavlja se veza između SIP adrese i stvarne IP adrese korisnika.

U okviru RFC 2782 standarda definisano je kako se može koristiti DNS za distribuciju
informacija o SIP serverima. Uveden je SRV Resource Record za opisivanje servisa u mreži i
odgovarjućih servera:

_ Service._ Proto.Name TTL Class SRV Priority Weight Port Target

Komponente SIP arhitekture:

o USER AGENT - softver kojim čovjek komunicira sa sistemom. Sadrži dvije

komponente:

– UAC (User Agent Client) - šalje request,

– UAS (User Agent Server) - prima request i šalje response.

o NETWORK SERVERS

– Registration server - sadrži informacije o trenutnim lokacijama korisnika;

– Proxy server - prima request i šalje ka sljedećem serveru ili ka više servera
odjednom
– Redirect server - prima request, ali umjesto da ga proslijedi dalje on vraća
adresu next-hop servera klijentu.

Proxy i Redirect serveri vrše rutiranje. Mogu biti potpuno stateless, što znači da nakon što proxy
primi i procesira zahtjev, može da potpuno zaboravi na njega. Poruke sadrže sve informacije

11
koje su potrebne da bi ih stateless proxy prihvatio i rutirao. Administrator odlučuje da li će
server biti stateless ili statefull (čak i za vrijeme trajanja transakcije). Ova osobina omogućava
skalabilnost i pouzdanost SIP servera (pri prestanku rada veza neće biti ugrožena prelaskom na
backup server).

Općenito, SIP poruke se šalju nezavisno, obično ih u transakcije dijele korisnički agenti i
određene vrste proxy poslužitelja. Dakle, za SIP se kaže da je transakcijski protokol.
Transakcija je niz SIP poruka koje se razmjenjuju između elemenata SIP mreže, a sastoji se od
jednog zahtjeva i svih odgovora na taj zahtjev.. To uključuje razmjenu privremenih odgovora
kojih ne mora biti ili ih može biti nekoliko te jednog ili više završnih odgovora. Na INVITE se
može odgovoriti s više završnih odgovora kad proxy poslužitelj dijeli zahtjev (Forking).

Ako je transakciju pokrenuo INVITE zahtjev, tada ona uključuje i ACK, ali samo ako završni
odgovor nije bio 2xx. Ako je završni odgovor bio 2xx, tada se ACK ne smatra dijelom
transakcije. ACK je dio transakcija s negativnim završnim odgovorom, ali nije dio transakcija
s pozitivnim završnim odgovorima. Razlog je takvog razdvajanja važnost isporuke svih 200
OK poruka. Ne samo da one uspostavljaju sesiju, već ih mogu generirati i višestruki entiteti
kada proxy poslužitelj dijeli zahtjev, a sve se takve poruke moraju isporučiti korisničkom
agentu koji inicira sesiju. U takvom slučaju korisnički agenti preuzimaju odgovornost i
retransmitiraju 200 OK odgovore dok ne prime ACK. Na osnovu navedenog možemo
primijetiti da se jedino odgovori na INVITE poruke retransmitiraju.

Location/
Proxy Redirection Proxy
UA UA
Server server Server

INVITE
INVITE

302 Moved Temporarly

ACK
Session
Set-up INVITE INVITE

180 Ringing 180 Ringing 180 Ringing

200 OK 200 OK 200 OK

ACK ACK ACK

Media
RTP Media Path
Path

BYE BYE BYE

Session
Tear down 200 OK 200 OK 200 OK

Sl.5 Slijed poruka između komponenti SIP mreže

12
 Sl.6 Primjer proxy servera
Dva UA iz različitih domena uspostavljaju sesiju koristeći par proxy servera, po jedan u svakom
domenu. Proxy server koristi DNS da bi locirao proxy iz drugog domena. Proxy na koji je
prikačen korisnik koji se poziva ima pristup ka trenutnoj registracionoj informaciji pozvanog
korisnika i može rutirati zahtjev ka njemu. Nakon uspostavljanja veze imeđu UA-ta, ostali
zahtjevi se šalju direktno između njih.

Sl. 7 SIP arhitektura

13
 2.3 MPEG-DASH arhitektura
Dynamic Adaptive Streaming over HTTP - DASH - jedini međunarodni standard ove vrste,
razvijan od strane MPEG grupe počevši od 2010., a objavljen 2012. kao ISO/IEC 23009-1 (2nd
edition od 2013). Kao protokol koristi HTTP, a opisuje tehniku streaminga u kojoj se dijelovi
prenosnog toka isporučuju u različitim bitskim brzinama zavisno od dostupnog protoka ka
klijentu. Sadržaj je MPEG-4 ili spakovan u MPEG-TS [2]. Sadržaj se dijeli u sekvence od više
HTTP segmenata (svaki dužine od nekoliko sekundi), i to tako da su obezbjeđene sekvence
različitog kvaliteta/bitskih brzina. MPEG-DASH klijent odlučuje o sljedećem segmentu
zavisno od uslova na mreži, tj. opredjeljuje se za segment najveće bitske brzine koju može da
reproducira bez zastoja u reprodukciji.

Sl.8 MPEG-DASH arhitektura

DASH radi na način da dijeli multimedijski sadržaj na manje HTTP datotečne segmente. Svaki
segment sadrži mali interval od ukupnog vremena reprodukcije (potencijalno vremenski veoma
dug sadržaj kao dugometražni film ili prijenos uživo). Na taj način nastaju višestruke verzije
istog multimedijskog sadržaja kodiranog za različite brzine prijenosa. Korisnik (klijent)
odlučuje koji segment želi preuzeti ovisno o raspoloživom kapacitetu mreže, odnosno trenutno
dostupnoj maksimalnoj brzini prijenosa. To je jedna od ključnih funkcija DASH-a budući da
na Internetskoj mreži nije uvijek zagarantovan prijenosni kapacitet te je sposobnost prilagodbe
na mrežne uvjete od velikog značaja [2].

14
 Sl. 9 MPEG-DASH adaptivni prijenos multimedijskog sadržaja
Prije same reprodukcije multimedijskog sadržaja, DASH klijent preuzima sa poslužitelja MPD
(eng. Media Presentation Description) datoteku. MPD datoteka opisuje značajke dostupnih
segmenata multimedijalnog sadržaja (vremensku komponentu, lokator sadržaja tj. URL adresu,
dostupnu rezoluciju slike, dostupnu kvalitetu zvuka, brzine prijenosa i dr.) za reprodukciju.

MPEG-DASH prvi je međunarodni standard za prijenos multimedijskog sadržaja preko In-

ternet mreže. Za razliku od prijašnjih rješenja od strane Microsofta, Apple-a, Adobe-a i ostalih
korporacija, DASH pruža unifikaciju i interoperabilnost poslužitelja i klijenata različitih
proizvođača. Ovaj standard kompatibilan je sa gotovo svim popularno korištenim audio/video
kodecima kao što su H.264 i H.265. DASH je podržan od strane raznih pružatelja video
streaming (OTT) usluga kao što su Samsung, Netflix i CISCO. Google je također usvojio
DASH kroz podršku za svoj Chrome web preglednik. Google-ov OTT servis YouTube koristi
DASH prilikom reprodukcije video sadržaja visoke rezolucije.

2.4 CDN arhitektura

CDN (eng. Content distribution/delivery network), tj. mreža za distribuciju sadržaja primarno
je namijenjena za prijenos multimedijskog sadržaja preko Internet mreže. Koristi se i za
spremanje kompleksnih objekata web stranica te različitih software-a namijenjenih za
preuzimanje. Prema provedenom istraživanju kompanije CISCO Systems, do 2019. godine
62% ukupnog prometa na Internetu biti će generiran od strane CDN mreža.

Osnovna funkcija CDN mreža je dostava velikih multimedijskih datoteka do korisnika koji ih
potražuju preko određene web (HTTP) stranice. Web resursi koji se koriste prilikom prijenosa
podataka u vlasništvu su davatelja sadržaja (eng. Content Provider) ili partnerskih kompanija
kao što su Akamai, Limelight i dr. Još jedna važna funkcija je korištenje velikog broja
poslužitelja u svrhu simuliranja multicast prijenosa video sadržaja uživo.

CDN mreža je arhitekturalno izvedena korištenjem velikog broja poslužitelja. Poslužitelji su

15
razmješteni sa ciljem da geografski budu što bliže krajnjem korisniku. Pristup sadržaju na
Internetu bliže korisniku sa sobom donosi i manje grešaka u prijenosu (izgubljenih paketa),
manje kašnjenje, smanjeni jitter, veću propusnost prema poslužitelju te na kraju i veću kva-
litetu usluge [2].

Na Slici 10. prikazana je pojednostavljena arhitektura CDN mreže za distribuciju video sadržaja
s popularnog Google-ovog servisa YouTube.

Sl. 10 Arhitektura Google CDN mreže za distribuciju video sadržaja

Interakcija između glavnih elemenata unutar CDN mreže odvija se kroz sljedeće korake:
1. Korisnik unutar svog web preglednika unosi adresu stranice
http://www.youtube.com/watch na kojoj se nalazi poveznica za reprodukciju željenog
YouTube videa.
2. Google web poslužitelj šalje korisniku "watch.htm" HTML datoteku.
3. Web preglednik korisnika iščitava "watch.htm" datoteku te pronalazi poveznicu
izvora traženog video sadržaja lociranog na adresi http://www.youtube.CDN.com
4. Web preglednik izdaje zahtjev prema CDN poslužitelju za početak prijenosa video
sadržaja.
5. Video sadržaj se prenosi do korisnika preko Internet mreže (MPEG-DASH za
prijenos sadržaja visoke rezolucije).
6. Web preglednik reproducira video sadržaj unutar "watch.htm" web stranice [2].

16
 3. Mreža za prijenos TV sadržaja
Dva najpopularnija načina za prijenos televizijskog sadržaja na području Europe su:

o DVB (eng. Digital Video Broadcasting) – digitalno emitiranje televizijskog

signala

o IPTV (eng. Internet Protocol Television) – prijenos televizijskog i dodatnog

multimedijskog sadržaja putem IP mreže.

3.1 DVB arhitektura

DVB (eng. Digital Video Broadcasting) predstavlja skup standarda za digitalno emitiranje
televizijskog programa ili drugog oblika digitalnog signala. Osnovne prednosti koje ovaj
standard unosi digitalnim emitiranjem u odnosu na analogno emitiranje su:

o Konačni efekat je nestajanje analognih artefakata (šum),

o Nestaje efekat preklapanja slike ili zvuka,
o Primjenom multipleksiranja broj kanala koji se mogu prenijeti na jednoj frekvenciji se
uvišestručava.
o Standard dopušta i sliku veće rezolucije, jer je na raspolaganju mogućnost prijenosa više
informacija u istom vremenu u odnosu na analogni signal.

S obzirom na način emitovanja digitalnog signala DVB standard dijeli se na:

o DVB-T (terrestrial - zemaljsko odašiljanje), tj. upotrebljava se postojeća infrastruktura

koja odašilje (ili je odašiljala) dosadašnji analogni TV signal, a sad umjesto njega
emitira digitalni signal. Tehnologija naslijednica je DVB-T2.
o DVB-S (satelitsko odašiljanje), još uvijek neki sateliti odašilju analogni signal, ali već
je 1995. godine počelo odašiljanje u digitalnoj tehnologiji. Tehnologija naslijednica je
DVB-S2.
o DVB-C (distribucija putem kablovske mreže), od pružatelja usluge kablovske televizije
se uz mogući analogni signal dobiva i digitalni, čime je moguće pružiti veći broj usluga
(tj. više tv programa). Tehnologija naslijednica je DVB-C2.
o DVB-H (handheld) standard, koji definira prikaz digitalnog signala na mobitelima i
ostalim malim prijenosnim uređajima.
o DVB-IPTV (ranije poznat kao DVB-IPI) je standard, koji se primjenjuje pri prijenosu
audio i videousluga preko Internet protokola [7].
Uvođenje digitalne zemaljske televizije u BiH, period prelaska sa analogne na digitalnu
zemaljsku radiodifuziju i gašenje analogne radiodifuzije u frekvencijskim opsezima 174-230
MHz i 470-862 MHz je obaveze Bosne i Hercegovine koja treba biti urađena u skladu sa
važećim međunarodnim sporazumima iz ove oblasti. Ovom obavezom u Bosni i Hercegovini
će se koristiti DVB-T standard sa MPEG-4 (H.264/AVC) sistemom kompresije. [8]
DVB-T2 (eng. DVB-Terrestrial) današnji je standard za emitiranje zemaljskog digitalnog
televizijskog signala u slobodnom prostoru putem mreže zemaljskih odašiljača (baznih sta-
nica). Razvijen je od strane ETSI (eng. European Telecommunications Standards Institute)
instuta za standardizaciju. DVB-T2 je nadogradnja DVB-T standarda koji je od svoje publi-
kacije 1997. godine usvojen u više od 70 zemalja.

17
DVB-T2, kao i svoj prethodnik, koristi OFDM (eng. Orthogonal Frequency Division Multi-
plex) modulaciju sa velikim brojem podkanala te u kombinaciji sa LDPC (eng. Low Density
Parity Check) i BCH (eng. Bose-Chaudhuri-Hocquengham) zaštitnim kodiranjem pruža vrlo
robustan signal (bolji prijem i veće pokrivanje) otporan na smetnje. LDPC vrši zaštitu
komprimiranog video/audio signala za prijenos uz prisustvo šuma. LDPC ne garantuje savršen
prijenos, ali je vjerovatnoća gubitka podataka značajno smanjena. Da bi se uklonile sve
preostale greške nakon LDPC dekodiranja, podaci se štite dodatnim kratkim kodom BCH. BCH
spada u grupu cikličnih kodova i služi za korekciju višestrukih grešaka. Cilj je ovih zaštitnih
kodova smanjiti ukupnu vjerojatnoću greške prilikom propagacije signala. Maksimalni
kapacitet DVB-T2 mreže je 50,3 Mbit/s (uz 256-QAM – kvadraturno amplitudna modulacija),
62% povećanje u odnosu na DVB-T (31,66 Mbit/s).

Kod mreže s analognim prijenosom TV signala, svaka TV kuća ima vlastitu produkciju sa-
držaja, vlastitu mrežu za prijenos i vlastite odašiljače. Kod DVB-T2 sistema TV kuće zadr-
žavaju vlastitu produkciju, dok su odašiljači, oprema za formiranje multipleksa te mreža za
prijenos signala u zajedničkom korištenju više davatelja TV kuća.

Sl.11 Osnovna arhitektura DVB-T2 mreže

Glavni funkcionalni elementi DVB-T2 mreže su sljedeći:

o Mreža davatelja TV sadržaja – dio DVB-T2 mreže u kojoj se vrši akvizicija TV

sadržaja iz različitih TV kuća te se isti prije prosljeđivanja na ostatak mreže kompri-
mira (DVB-T2 koristi H.262/MPEG-2, H.264 te u novije vrijeme i H.265 kompresijski
standard).
o DVB-T2 multiplekseri – služe za prikupljanje TV sadržaja na jednoj lokaciji te for-
miranje DVB multipleksa. Prije slanja TV sadržaja na primarnu distribucijsku mrežu,
provodi se zaštitno kodiranje (LDPC i BCH).
o Mreže za primarnu distribuciju – služe za prijenos multipleksiranog TV sadržaja od
centralne lokacije mreže davatelja TV sadržaja do predajnika (odašiljača). Ova mreža
je u većini slučajeva IP orijentirana. Ovaj dio mreže mora biti kompatibilan s ostalim
načinima prijenosa TV signala putem DVB standarda: DVB-S/S2, DVB-RCS (satelitski
prijenos do korisnika), DVB-C/C2 (prijenos koaksijalnim kabelom do korisnika).
o Mreža za sekundarnu distribuciju TV signala – sistem predajnika kojima se DVBT-
2 signal distribuira krajnjim korisnicima. Na korisničkoj strani neophodna je antena za
prihvat signala te DVB-T2 prijemnik (izveden kao dodatni STB prijemnik ili integriran

18
 unutar TV prijemnika) za dekodiranje/dekompresiju signala.

Standardi za kompresiju/dekompresiju video sadržaja unutar DVB-T2 standardizacije obilježili

su DVB-T2 kao jedan najefikasnijih načina za trenutni i budući prijenos digitalnog TV sadržaja:

1. H.264 kompresijski standard – razvijen u kolaboraciji ITU-T i ISO/IEC standardiza-

cijskih tijela. Pruža sliku standardne i visoke rezolucije sa optimalnijim iskorištenjem
dostupnog kapaciteta za prijenos. U odnosu na stariji MPEG-2/H.262 standard, za
prijenos pokretne slike iste kvalitete komprimirane sa H.264 kodekom potrebna je ot-
prilike 50% manja brzina prijenosa, odnosno 50% manji kapacitet mreže. U okviru istog
frekvencijskog opsega televizijskih kanala od 8 MHz omogućava protok od 45 Mbit/s,
što je značajno poboljšanje u odnosu na ranije standarde. Umjesto 6 MPEG-2 kanala u
standardnoj rezoluciji (704576 piksela) moguće je prenijeti 12 H.264 kanala unutar
istog frekvencijskog pojasa [2].
2. H.265/HEVC kompresijski standard – HEVC (eng. High Efficiency Video Coding)
je također ITU-T (ISO/IEC) standard za kompresiju koji još jednom donosi 50% efi-
kasniju kompresiju video sadržaja u odnosu na prethodni standard (H.264). HEVC će
također donijeti podršku za reprodukciju UHD video sadržaja (eng. Ultra HD) preko
DVB-T2 mreža, odnosno prikaz TV sadržaja rezolucije do 38402160 piksela [2].
3. MPEG standardi - MPEG-2 je kao standard odobren 1994. godine i napravljen za
visokokvalitetan digitalni video (DVD), digitalnu televiziju visoke rezolucije (HDTV),
interaktivni medij za pohranjivanje (ISM), digitalni prijenosni video (DBV) i kablovske
TV (CATV). Projekt se odnosio na proširivanje tehnike MPEG-1 kompresije kako bi se
obuhvatile veće slike i viša kvaliteta po cijenu manjeg omjera kompresije i veće brzine
prijenosa. Kao glavna prednost sistema MPEG-4 kompresije je kapacitet, odnosno
mogućnosti da se sa istim parametrima odašilje oko 40% više TV programa nego u
MPEG-2, što implicira veću uštedu frekvencijskog spektra i već spomenuto
“oslobađanje” dodatnog frekvencijskog spektra za mobilne operatere. Sistem MPEG-4
u usporedbi s formatom MPEG-2, MPEG-4 sadrži znatno više alata za smanjenje brzine
prijenosa u bitima, koja je potrebna za ostvarivanje određene kvalitete slike kod
određene aplikacije ili pozadine slike. Druga prednost MPEG-4 veći je broj i nivo
profila koji obuhvataju veći spektar aplikacija: od niskog širokopojasnog streaminga do
mobilnih uređaja i do aplikacija s izvanredno visokokvalitetnim i gotovo neograničenim
širokopojasnim zahtjevima. Međutim, jedan od bitnih nedostataka MPEG-4 kompresije
je vrijeme potrebno za procesiranje signala od približno 5 sekundi, što je nekoliko puta
više u odnosu na sistem MPEG-2. Uređaji koji rade u MPEG 2 mogu prenositi i sliku
HD, ali se u Europi to najčešće koristi za SD programe. Isto tako, MPEG-4 se ne koristi
samo za HD već se koristi i za SD. [9]

3.2 IPTV arhitektura

IPTV je metoda prijenosa televizijskog sadržaja te ostalog OTT sadržaja do korisnika preko IP
mreže. Za razliku od prijenosa multimedijskog sadržaja preko Internet mreže, IPTV mreža za
prijenos multimedije se uglavnom sastoji od privatnih IP podmreža. IPTV je najčešće zamjena
tradicionalnim zemaljskim mrežama kao što je DVB te nudi dodatne usluge koje preko DVB
mreže najčešće nisu dostupne.

Usluge koje nudi IPTV su:

o Bazični i premijum TV kanali,

o Interaktivna televizija,

19
 o TV program u visokoj rezoluciji ,
o VoD – video sadržaj na zahtjev,
o Videoteka,
o Snimanje određenog video sadržaja
o Interaktivni programski vodič.

Najvažnija karakteristika IPTV usluge je zagarantovana kvaliteta usluge te kvaliteta iskustva

korištenja usluge – QoS (eng. Quality of Service), QoE (eng. Quality of Experiance). QoS
parametri su mjerljivi te se najčešće izražavaju kroz niske latencije (kašenjenje signala), jitter
te gubitak paketa (trzanje, prekid slike). QoE označava subjektivni dojam korisnika tokom
korištenja usluge te se odnosi na ukupno zadovoljstvo korisnika s korištenom uslugom. Na QoE
može utjecati ukupno vrijeme nedostupnosti usluge (intervali održavanja mreže), vrijeme
između promjene kanala, brzina korisničkog interfejsa i dr.

Osnovni elementi koji sačinjavaju tipičnu arhitekturu IPTV mreže su:

1. Head end – podsistem za akumulaciju TV signala. Zadatak Head end-a je prikuplja-nje

različitih TV signala od više davatelja sadržaja te daljnja distribucija TV sadržaja prema
korisniku. Izvori (davatelji) TV signala mogu biti: studiji raznih TV kuća, sateliti, head
end platforme drugih operatera te ostali vlasnici TV sadržaja. Head end je zadužen za
kompresiju multimedije, spremanje VoD sadržaja te implementaciju DRM-a (eng.
Digital Rights Management). DRM omogućava zaštitu autorskih prava za određeni
sadržaj na način da se korisniku ne dozvoljava snimanje, odnosno daljnja distribucija
zaštićenog sadržaja. Implementacija DRM-a te usluga kao što je EPG omogućava tzv.
Middleware platforma. Middleware je skup software-skih rješenja integriran unutar
head end poslužitelja te STB uređaja koji omogućava end-to-end (s kraja na kraj mreže)
konfiguraciju te ispravnu komunikaciju svih krajnjih uređaja od head-end-a do krajnjeg
korisnika. Pruža podršku za interaktivne usluge, automatsko učitavanje pretplatničkih
kanala ovisno o korištenom paketu usluga, sinhronizaciju EPG vodiča s TV sadržajem
te vodi računa o tome da svi STB uređaji rade na kompatibilnom software-u prilikom
svakog pokretanja. Nakon kompresije TV sadržaja, isti se prepakirava u pogodan format
za slanje IP mrežom multicast načinom preko multicast poslužitelja.
2. Transportna/jezgrena mreža – dio mreže davatelja IPTV usluge koji služi za prijenos
TV signala do lokalne centrale, odnosno pristupne mreže. Izvedena je kao optička mreža
visokog kapaciteta bazirana na IP mreži.
3. Pristupna mreža – započinje kod korisničkog priključka, a terminira u lokalnoj cen-
trali, tj. DSLAM-u (eng. Digital Subscriber Line Acces Multiplexer). DSLAM mul-
tipleksira IPTV signal sa jezgrene mreže na više korisničkih linija u pristupnoj mreži.
Tehnologija pristupne mreže, odnosno njezin kapacitet, najvećim dijelom utiče na
dostupnu kvalitetu TV sadržaja. TV sadržaj visoke rezolucije zahtijeva minimalnu
brzinu prijenosa podataka do korisnika od 6-8 Mbit/s. DSLAM uređaj također služi kao
filter za korisnički pretplaćene usluge. Na DSLAM priključku (eng. port) svakog
korisnika moraju postojati unaprijed konfigurirani PVC (eng. Permanent Virtual
Connection) profili za svaku od usluga. Kod triple-play usluga biti će tri PVC profila,
po jedan za IPTV promet, Internet promet te VoIP promet. Unutar IPTV PVC profila
mora biti unešena IP adresa Multicast poslužitelja.
4. Korisnička oprema – STB (eng. Set Top Box) uređaj je neophodan za dostavu IPTV
TV sadržaja do televizijskog prijemnika. Software za komunikaciju između STB-a i
middleware platforme nije standardiziran te je stoga potrebno da middleware i STB

20
 bude isporučen od strane istog proizvođača (davatelja IPTV usluga). ). Glavne funkcije
STB uređaja su:

– interakcija s korisnikom putem daljinskog upravljača,

– prevođenje zahtjeva korisnika te upućivanje istih middleware-u,
– dekodiranje/dekompresija multimedijalnog sadržaja za prikaz na TV prijemniku,
– STB-ova ima onoliko koliko ima i korisnika, a za istovremeno praćenje više TV
kanala potrebno je više STB-ova.

Sl.12 IPTV arhitektura mreže

4. Satelitske mreže za prijenos multimedije

Satelitske komunikacije podrazumijevanju veći broj bežičnih repetitorskih stanica (satelita)
kojima se mikrotalasnim komunikacijama omogućava komunikacija između geografski uda-
ljenih područja. Zbog velike visine signal koji odašilje satelit, može pokriti veliko područje na
zemaljskoj površini.

4.1 SkyBridge satelitski sistem

SkyBridge je komercijalni satelitski sistem koji pruža širokopojasni pristup Internetu te mul-
timedijski podatkovni prijenos kroz različite primjene na globalnom nivou. U vlasništvu je
kompanije Alcatel s nekoliko partnerskih kompanija kao što su Boeing i Mitsubishi. Ovaj
satelitski sisitem načelno podržava samo fiksne korisničke terminale koji su donekle preno-sivi
te pružaju određenu mobilnost krajnjem korisniku.

Osvnovna funkcija SkyBridge satelitskog sistema je davanje širokopojasnih usluga na grad-

skom, prigradskom i ruralnom području gdje ne postoji klasična širokopojasna pristupna mreža

21
(xDSL, WiMAX, FTTx), tj. na području gdje je neekomično postavljanje takvog tipa
širokopojasnih mreža. Može se reći da za krajnjeg korisnika SkyBridge predstavlja jednu vrstu
bežične širokopojasne pristupne petlje.

SkyBridge se sastoji od 64 niskoorbitnih LEO (eng. Low Earth Orbit) satelita na visini od 1457
km od zemljine površine. Sateliti komuniciraju s paraboličnim zemaljskim antenama u Ku
frekvencijskom pojasu (12 GHz – 18 GHz). Maksimalna brzina prijenosa podataka dostiže 60
Mbit/s, dok je maksimalna brzina slanja podataka 2 Mbit/s. Niskoorbitni sateliti pružaju
karakteristično vrlo malo propagacijsko kašnjenje signala od 20 ms što sa sobom donosi veliku
kompatibilnost sa TCP/IP protokolima, tj. IP mrežom. To sa sobom donosi vrlo laku integraciju
s postojećim klasničnim širokopojasnim mrežama što u konačnici omogućava dostavu
širokopojasnih interaktivnih multimedijalnih usluga visoke kvalitete (visoki QoS).

Korisniku se propušta dogovorena usluga tek nakon registracije na dodijeljenom gateway

uređaju. Pojedini gateway obavlja funkciju koncentracije prometa za više registriranih ko-
risnika te povezuje korisnika na vanjsku (IP) mrežu nezavisno o drugim gateway uređajima. Na
taj način inteligencija mreže je decentralizirana (greška ili kvar na jednom gateway-u ne utiče
na druge gateway-e).

Jedna ćelija SkyBridge satelita ima radijus područja pokrivanja od 350 km. Jedan SkyBridge
satelit s višestrukim brojem ćelija ima ukupan radijus pokrivanja signalom od 3000 km.

Sl.13 Područje pokrivanja signalom jednog SkyBridge satelita

Arhitektura SkyBridge sistema ovisno o konfiguraciji korisničkih terminala podijeljena je na

tri moguća tipa:

1. individualni prijem signala (jedan SkyBridge terminal po korisniku),

2. višestruko podijeljeni prijem signala (signal sa SkyBridge terminala dijeli se na više

22
 korisnika),
3. konfiguracija za profesionalnu upotrebu – signal sa terminala koristi se za LAN mrežu
ili se prosljež uje na privatnu centralu (eng. PBX – Private Branch Exchange) za internu
komunikaciju unutar poslovne organizacije.

Sl.14 SkyBridge arhitektura – konfiguracija za profesionalnu upotrebu

SkyBridge podržava sljedeće stvarnovremenske interaktivne usluge:

o širokopojasni pristup Internet mreži,

o uskopojasne (VoIP) usluge,
o pristup standardnim online uslugama (e-mail, FTP prijenos),
o videotelefonija i videokonferencija,
o telemedicina,
o ostale multimedijske usluge (zabavni sadržaj).

23
 5. Streaming multimedijska arhitektura
Streaming media predstavlja multimedijske podatke koji se konstantno primaju i prikazuju
krajnjim korisnicima, dok se dostavljaju od strane pružitelja usluge (service provider). Glagol
"stream" odnosi se na proces pružanja ili dobivanja medija na ovaj način; termin se odnosi na
način isporuke medija, a ne samog medija, alternativno podnosi preuzimanje, što je proces u
kojem krajnji korisnik dobiva cijelu datoteku za sadržaj prije nego što ga pogleda ili posluša.
Krajnji korisnici mogu koristeći svoje media player-e započeti reprodukciju multimedijalnog
sadržaja, prije nego se cijeli fajl prenese (kao npr.film ili pjesma). [6].
Ova mrežna arhitektura omogućava prijenos živih sadržaja. To su snimci uživo sa kamere,
radija, televizije, ...

Karakteristično za streaming multimedijsku arhitekturu je i Streaming Stored Media, koja

predstavlja multimedijalne podatke smještene na serveru, npr. muzika, nastavne prezentacije,
video na zahtjev. Prikazuje se bez memorisanja na računar. Koristi poseban RTSP protokol i
zahtjeva specijalizovani streaming alat. Softveri koji omogućavaju reprodukciju
multimedijskog sadržaja pomoću streaming arhitekture su: RealPlayer, Media Player,
Quicktime,...

Sl.15 Streaming media sistemi

24
Razlikujemo dvije osnovne vrste mrežne komunikacije:

o Jednosmjerna komunikacija - multicast - odašiljanje na više odredišta, npr.

koncerti, radio i TV program, nastava, ...
o Dvosmjerna komunikacija - internet telefonija, videokonferencija, ...

Tehnika streaminga zvuka i videa je tehnika prijenosa koja omogućava korištenje podataka
prije nego što se prenese cijeli sadržaj. Ova vrsta prijenosa skraćuje vrijeme preuzimanja i
zahtjeva posebne servere.

Jedan od primjera implementacije streaming multimedijske arhitekture je implementacija

mreže od strane kompanije RealNetworks (Slika 16). RealNetworks razvija ideuju o isporuci
bilo kog sadržaja za univerzalne platforme, sa bilo kog mjesta, u bilo koje vrijeme, sa bilo koje
mreže, na bilo koji uređaj koji se može priključiti na Internet, što u današnje vrijeme ima veliki
značaj prije svega jer je tehnologija veoma napredovala u svakom aspektu. RealNetworks je
jedna od najboljih svetskih kompanija sa sjedištem u Sijetlu, SAD, ona se bavi izradom
tehnologija za kreiranje, isporučivanje i prikazivanje multimedijalnih formata (RealAudio,
RealVideo, RealPlayer, RealDownloader, Real, Unifi, Rinse, Helix ). RealNetworks razvija
kompletna riješenja koja omogućavaju svakom korisniku sa lokacijom širom sveta, bez obzira
da li su u pitanju vlasnici ili menadžeri kompanija, pa i obični pojedinci da šalju, primaju,
stvaraju audio, video formate kao i korištenje ostalih multimedijalnih sadržaja na internetu koje
nudi ova kompanija. [10]

Sl.16 Streaming multimedijska arhitektura (RealNetworks implementacija)

Umjesto pohranjivanja velikih multimedijskih sadržaja i njihovog lokalnog reproduciranja,

multimedijski podaci se šalju mrežom kao tok podataka. Podaci su razbijeni na manje pakete
pogodne za prijenos mrežom i putuju kao tok bita. Primatelj može reproducirati prvi paket dok
dekomprimira drugi a prima treći. Na taj način može konzumirati sadržaj bez čekanja da on
cijeli stigne na njegovo računar.

25
RTSP (Real Time Streaming Protocol) je aplikacijski klijent-server protokol za upravljanje
dostavom podataka sa stvarno-vremenskim svojstvima preko IP mreže. On omogućava
daljinsko upravljanje multimedijskim sadržajem kao kod video rekordera (pauza, premotavanje
naprijed i nazad i sl.). Izvor podataka može biti ili prijenos uživo ili već ranije pohranjeni
podaci. RTSP je aplikacijski protokol dizajniran da surađuje sa protokolima s nižeg nivoa (RTP,
RSVP). On pruža sredstva za odabir kanala za isporuku (kao što su UDP, multicast UDP, TCP)
i mehanizama za isporuku temeljenih na RTP-u. Služi i za pojedinačno i za višeodredišno
odašiljanje [2].

RTSP su razvili RealNetworks, Netscape Communications i Columbia University. Prva radna

verzija predana je IETF-u 1996.g. na razmatranje i od onda su učinjene mnoge promjene.
Standardiziran je u RFC 2326 standardu.

Princip rada RTSP protokola zasniva se na uspostavljanju i kontroliranju stvarno-vremensku

vezu između medijskih poslužitelja i klijenata. Medijski poslužitelj pruža usluge reproduciranja
ili snimanja multimedijskih podataka dok klijent traži od poslužitelja kontinuiran tok podataka
koji će primati. RTSP je “mrežni daljinski upravljač” između poslužitelja i klijenta.

Neke od usluga koje RTSP protokol obezbjeđuje su:

o Na zahtjev klijenta dostavlja pakete od poslužitelja. Klijent osim paketa može tražiti i
opis prezentacije i uspostavljanje sjednice od poslužitelja.
o Pozivanje multimedijskog sadržaja za uključivanje u konferenciju gdje je onda moguća
njihova reprodukcija i snimanje.
o Dodavanje medija već postojećoj prezentaciji. Poslužitelj ili klijent imaju mogućnost da
obavjeste jedan drugog o već postojećem multimedijskom sadržaju u prezentaciji.

RTSP omogućava iste usluge za tok audio i video podataka kao što HTTP pruža za tekst i
grafiku. Namjerno je dizajniran da ima sličnu sintaksu i funkcije kao HTTP da mu se mogu
dodati neki HTTP-ovi mehanizmi.

U RTSP-u je svaka prezentacija i tok medijskih podataka identificirana RTSP URL-om

(Uniform Resource Locator). Ukupni podaci o prezentaciji i svojstva medija upisana su u
opisnu datoteku, u koju još mogu biti upisani i način kodiranja, jezik, RTSP URL-ovi, odredišne
adrese, portovi i drugi parametri. Toj datoteci klijent može pristupiti pomoću HTTP-a, email-a
ili na neki drugi način. Osim toga, RTSP se razlikuje od HTTP-a u nekoliko stvari. Prvo, dok
je HTTP stateless protokol, RTSP čuva stanje (identifikator sjednice) za svaki prikaz u toku.
Drugo, HTTP je u osnovi asimetričan protokol gdje klijent šalje zahtjev, a poslužitelj odgovara,
dok kod RTSP-a i poslužitelj i klijent mogu slati zahtjeve.

Neke od metoda RTSP-a su: OPTIONS, DESCRIBE, ANNOUNCE, SETUP, PLAY, PAUSE,
TEARDOWN, GET_PARAMETAR, SET_PARAMETAR, REDIRECT, RECORD.

26
 Sl. 16 Primjer komunikacije klijenta i poslužitelja

Iz primjera možemo zaključiti da se neke od ovih metoda mogu slati i od klijenta prema
poslužitelju i od poslužitelja prema kijentu, dok se neke mogu slati samo u jednom smjeru. Ne
moraju sve navedene metode postojati u jednom serveru (npr. medijski poslužitelj koji prenosi
neki live događaj ne mora podržavati PAUSE metodu). RTSP poruke se obično šalju
nezavisnim kanalom, a ne onim kojim putuju podaci. Mogu se odašiljati perzistentnim
transportnim vezama, ili se može stvoriti jedna veza po zahtjevu, ili se može raditi u
bezkonekcijskom modu.

Sl. 17 Streaming preko RTSP-a

27
 6. Zaključak
S obzirom na tip multimedijskog sadržaja koji se prenosi i preporuke i protokole određene od
strane standardizacijskih tijela, razvijene su mrežne arhitekture za prijenos multimedijskog
sadržaja. Time se postiže interoperabilnost opreme različitih proizvođača integrirane u samu
arhitekturu pojedine multimedijske mreže.

Što se tiče prijenosa multimedije u VoIP mrežama, to opisuju standardi H.323 i SIP, na osnovu
kojih su implementirane istoimene mrežne arhitekture. Oba standarda vrlo su fleksibilna u vidu
korištenja različitih tipova pomoćnih protokola i kompresijskih rješenja. Međutim, SIP je zvog
svoje jednostavnije implementacije u postojeće i buduće VoIP sisteme dominantniji protokol.
Gotovo svi veći davatelji fiksnih usluga odlučuju se za korištenje SIP arhitekture unutar VoIP
fiksnih usluga. Osim fiksnih VoIP usluga, SIP kroz zadnje revizije dobiva i podršku za mobilne
VoIP usluge kao što je Instant Messaging.

Za prijenos video sadržaja putem multimedijske mreže koriste se MPEG-DASH i CDN

mreže. CDN mreže danas su dominantan način za prijenos multimedijalnog sadržaja visoke
kvalitete putem Internet mreže. Poslužitelji unutar CDN mreže su decentralizirani te
geografski razmješteni na način da korisniku pružaju visoku kvalitetu usluge uz podržanu
interaktivnost s multimedijalnim sadržajem.

Za emitovanje televizijskog sadržaja, dominantne su dvije arhitekture: DVB i IPTV. IPTV

način prijenosa televizijskog sadržaja pokazao se kao vrlo dobra alternativa tradicionalnoj
distribuciji TV sadržaja kao što su DVB standardi. IPTV koristi privatne podmreže visokih
performansi za prijenos multimedijskog sadržaja do korisnika što krajnjem korisniku garan-
tuje određenu kvalitetu usluge uz visoku kvalitetu iskustva korištenja usluge (QoE – Quality
of Experience).

Satelitski sistemi kao što je SkyBrigde pružaju zamjenu za klasične pristupne mreže (xDSl,
FTTx) na geografskih područjima gdje iste nisu dostupne. SkyBrigde pruža širokopojasni
pristup Internet mreži niskih latencija te relativno velike brzine prijenosa (do 60 Mbit/s). S
obzirom na navedeno, SkyBridge sistem podržava stvarnovremenski prijenos multimedije
bez ograničenja u odnosu na zemaljske mreže.

Streaming multimedijska arhitektura omogućava pouzdan i transparentan real-time prijenos

podataka, što predstavlja jednu od značajnih usluga današnjice koju pružatelji usluga
obezbjeđuju krajnjim korisnicima.

28
Literatura

[1] Grgurević, I.: „Značajke i načini rada protokola za usmjeravanje“. Dostupno na:
http://estudent.fpz.hr/Predmeti/K/Komutacijski_procesi_i_sustavi/Materijali/Znacajke_i_naci
ni_rada_protokola_za_usmjeravanje.pdf, 2016.
[2] Tomašec, G.: „Arhitektura mreža za prijenos multimedijalnog sadržaja“. Završni rad,
Zagreb, 2016.
[3] Krishnamurthy, C.: „MSF Session Border Gateway Requirments“, s Interneta,
http://www.msforum.org/techinfo/approved/MSF-PS-SBG-001.00-FINAL.pdf, 2012.
[4] Horak, R.: „Telecommunications and data communications handbook“. Wiley, John Wiley
& Sons, New Jersey, USA, 2007.
[5] Krajnović, N. : „H.323 arhitektura“, preuzeto sa Interneta,
http://www.telekomunikacije.etf.bg.ac.rs/predmeti/.../H.323_arhitektura.pdf
[6] Wikipedia članak: „Streaming media“, preuzeto sa Interneta, dostupno na:
https://en.wikipedia.org/wiki/Streaming_media
[7] Wikipedia članak: „DVB“, preuzeto sa Interneta, dostupno na:
https://hr.wikipedia.org/wiki/DVB
[8] DTT Forum: Strategija sa analogne na digitalnu zemaljsku radiodifuziju u frekvencijskim
opsezima 174-230 MHz i 470-862 MHz u Bosni i Hercegovini, preuzeto sa:
http://www.dtt.ba/Bilten/STRATEGIJA_DTT_BOSANSKI_Final.pdf
[9] DVB-T MPEG-2 i MPEG-4 standardi, članak preuzet sa Interneta, dostupno na:
http://www.hrt.hr/104208/analogna-i-digitalna-mreza-odasiljaca/dvb-t-mpeg-2-i-mpeg-4
[10] Pregled RealNetworks multimedijske arhitekture, članak preuzet sa Interneta, dostupno na:
http://cnx.org/contents/4K_0dlTt@1/Pregled-RealNetworks-multimedi

29