KEMIJA

skripta za državnu maturu

Tvari:
∙ Tvar je sve ono što ima masu i zauzima prostor.
∙ Kemija je znanost o tvarima i njihovim promjenama.
∙ Tvari se prepoznaju po svojim karakterističnim svojstvima.
∙ Fizikalna svojstva tvari su svojstva koja se mogu mjeriti i/ili promatrati bez promjene sastava.
› agregacijsko stanje, boja, miris, talište, vrelište, masa, volumen, gustoća, temperatura, tvrdoća, magnetičnost,...
∙ Kemijska svojstva tvari su svojstva koja se mogu odrediti isključivo promjenom kemijskog sastava tvari.
› reaktivnost,...

∙ Sedam elementarnih tvari su pri sobnoj temperaturi dvoatomne molekule: vodik, kisik, dušik, fluor, klor, brom i jod.
∙ Dvije elementarne tvari su pri sobnoj temperaturi višeatomne molekule: fosfor i sumpor.
∙ Homogene smjese su smjese u kojima se golim okom, povećalom ili mikroskopom ne mogu vidjeti pojedine vrste
čestica u smjesi.
∙ Homogene smjese u svakom svom djeliću imaju isti sastav i ista svojstva.
∙ Heterogene smjese su smjese u kojima se golim okom, povećalom ili mikroskopom mogu vidjeti čestice njihovih
sastojaka.
∙ Heterogene smjese imaju promjenjiv sastav i svojstva zato što sastojci zadržavaju svoja karakteristična svojstva, a
svojstva smjese ovise o odnosu količina sastojaka i njihovim svojstvima.
∙ Smjese se mogu rastaviti do čistih tvari odgovarajućim fizikalnim postupcima zato što sastojci nisu međusobno
kemijski vezani.
∙ Filtracija je metoda fizikalnog razdvajanja smjese na temelju razlike u veličini čestica sastojaka pomoću filtara (filtrirnih
papira različitih veličina i gustoća) čime dobivamo talog (ostaje na površini filtra) i filtrat (prolazi kroz pore filtra).
∙ Destilacija je metoda fizikalnog odvajanja smjese na temelju svojstva isparavanja tekućina čime se dobiva destilat
(čisto otapalo) i otopljena tvar.
∙ Frakcijska destilacija je metoda fizikalnog razdvajanja smjese tekućina na temelju njihovih različitih temperatura
vrelišta.
∙ Kromatografija je metoda razdvajanja čistih tvari iz homogenih tekućih ili plinovitih smjesa na temelju različitih brzina
putovanja iona ili molekula nošenih pokretnom fazom (otapalo ili smjesa otapala) po nepokretnoj fazi (stupcu kalcijevog
karbonata, filtrirnom papiru, tankom sloju silikagela) čime nastaje kromatogram na kojem se sastojci učine vidljivima
odgovarajućim reagensom.
∙ Ekstrakcija je metoda razdvajanja sastojaka smjese na temelju različite topljivosti sastojaka u otapalima koja se
međusobno ne miješaju unutar lijevka za odjeljivanje.
 Maseni udio elemenata u Maseni udio elemenata na Zemlji
Zemljinoj kori Željezo
Kisik 2% 6%
13% 34%
4% 9% Silicij Kisik
5% Aluminij Silicij
8%
47% Željezo Magnezij
Kalcij 15% Nikal
Ostali elementi Ostali elementi
30%
28%

Građa atoma:
∙ Atom je stabilna i neutralna sitna djeljiva čestica izgrađena od još sitnijih subatomskih čestica koje čine njegovu
pozitivno nabijenu jezgru i odgovarajući negativno nabijeni elektronski omotač.
∙ Atomsku jezgru izgrađuju pozitivno nabijeni protoni i neutroni koje stoga nazivamo nukleonima.
∙ Elektronski omotač izgrađuju negativno nabijeni elektroni.
∙ Elektron (e-) je subatomska čestica nabojnog broja 1- i konstantnog naboja i mase.
∙ Proton (p+) je stabilna subatomska čestica nabojnog broja 1+ i konstantnog naboja te mase znantno veće od one
elektrona.
∙ Neutron (n˚) je subatomska čestica nabojnog broja 0, bez naboja i mase slične onoj protona.
∙ Svaki atom određen je protonskim brojem Z (broj protona u jezgri) i nukleonskim brojem A (ukupni broj protona i
neutrona u jezgri).
∙ Protonski broj Z pišemo lijevo dolje ispred simbola, a nukleonski broj A pišemo lijevo gore ispred simbola elementa X.
∙ Kemijski element je skup svih atoma s istim protonskim brojem Z.
∙ Izotopi kemijskog elementa imaju jednak protonski broj Z, a različit nukleonski broj A.
∙ Izotopi imaju jednaka kemijska svojstva, pa ih kemijskim metodama ne možemo razdvojiti.
∙ Fizikalna svojstva su im različita, pa ih možemo razdvojiti centrifugiranjem, destilacijom i drugim fizikalnim metodama.
∙ Atome određenog sastava jezgre, tj. određenog protonskog broja Z i određenog nukleonskog broja A nazivamo
nuklidima, stoga je kemijski element smjesa nuklida istog protonskog broja Z.
∙ Elementi koji imaju samo jedan stabilan izotop nazivamo mononuklidnim elementima, a poznato ih je 20.
∙ Svi ostali elementi su polinuklidni.
∙ Radioaktivnost je spontani proces pri kojem neki atomi emitiraju karakteristične čestice ili zračenja iz jezgre.
∙ U prirodi osim stabilnih izotopa postoje i radioaktivni izotopi koji se tijekom vremena raspadaju.
∙ Izobari su atomi različitog protonskog broja Z s jednakim nukleonskim brojem A.
∙ Atomska jedinica mase jednaka je jednoj dvanaestini mase atoma izotopa ugljika-12.
∙ Relativna atomska masa je broj koji pokazuje koliko puta je masa nekog atoma veća od atomske jedinice mase.
∙ U stacionarnom stanju atom ne apsorbira i ne emitira energiju.
∙ Užareno tijelo može emitirati ili apsorbirati točno određenu energiju (kvant energije/zračenja) ili višekratnike te energije.
∙ Elektroni se mogu nalaziti oko jezgre samo na točno određenim kvantiziranim putanjama i atom se tada nalazi u
stacionarnom stanju.
∙ Dovođenjem energije atom prelazi u stanje više energije, tzv. pobuđeno stacionarno stanje.
∙ Apsorbirana energija jednaka je razlici energije elektrona na višoj i nižoj energetskoj razini.
∙ Pri povratku u stacionarno stanje atom emitira prije apsorbiranu energiju zato što se vraća s više energetske razine na
nižu.
∙ Apsorpcija i emisija energije zbivaju se samo pri prijelazu elektrona s jedne energetske razine na drugu, tj. iz jednog
stacionarnog stanja u drugo.
∙ Elektronski oblak nije svuda jednake gustoće, već je veće gustoće na mjestima gdje je veća vjerojatnost nalaženja
elektrona i obratno.
∙ Udaljavanjem od jezgre gustoća elektronskog oblaka postaje sve manja.
∙ Zbog veće vjerojatnosti nalaženja elektrona na kvantiziranim putanjama govorimo o energetskim razinama ili ljuskama
koje označavamo brojevima od 1 do 7 ili slovima K, L, M, N, O, P, Q.
∙ Najveći mogući broj elektrona u određenoj ljuski je 2n 2.
∙ Unutar ljuske elektroni se raspoređuju u orbitale koje označavamo slovima s, p, d i f.
∙ Orbitale su matematičke funckije pomoću kojih se izračunavaju fizikalne veličine poput energije elektrona ili njegova
udaljenost od jezgre.
∙ Moguća je jedna s-orbitala, tri p-orbitale, pet d-orbitala i sedam f-orbitala, a u svakoj se orbitali mogu nalaziti po dva
elektrona suprotnog spina (vrtnja elektrona oko vlastite osi).
∙ U prvoj ili K-ljuski postoji samo s-orbitala, u drugoj ili L-ljuski postoje s- i p-orbitala, u trećoj ili M-ljuski postoje s-, p- i d-
orbitala, a u četvrtoj ili N-ljuski postoje sve četiri vrste orbitala.
∙ Elektronska konfiguracija atoma prikazuje raspored elektrona po ljuskama i orbitalama.
∙ Ukupan broj elektrona u svim orbitalama nekog elementa jednak je protonskom broju Z tog elementa.
∙ Orbitale se popunjavaju redom od niže prema višoj energiji 1s>2s>2p>3s>3p>4s>3d>4p>5s>4d>5p>6s...
∙ Hundovo pravilo: istovrsne orbitale uvijek se popunjavaju tako da najveći mogući broj elektrona bude nesparen jer je
tada energija atoma najmanja.
∙ Vanjsku ljusku nazivamo i valentnom ljuskom, a elektrone u valentnoj ljuski valentnim elektronima.
∙ Konfiguracija s osam elektrona u vanjskoj ljuski vrlo je stabilna, a naziva se oktetna konfiguracija ili konfiguracija
plemenitog plina.
∙ Izuzetak među plemenitim plinovima je helij koji ima stabilnu dubletnu konfiguraciju s dva elektrona u valentnoj ljuski.
∙ Zbog stabilne elektronske konfiguracije, plemeniti plinovi su uglavnom inertni, odnosno rijetko reagiraju s drugim
elementima i pri uobičajenim uvjetima ne tvore kemijske spojeve.
Periodni sustav elemenata:
∙ Newlandsov zakon oktava: kemijska svojstva ponavljaju se kod svakog osmog elementa.
∙ Otkriće periodnog zakona pripada Dmitriju Ivanoviču Mendeljejevu koji je uočio periodičnost ponašanja, odnosno
ponavljanje svojstava elemenata, nakon određenog broja elemenata.
∙ D.I. Medeljejev otkrio je periodni sustav elemenata svrstavajući elemente u tablicu prema porastu relativnih atomskih
masa tako da su elementi sličnih svojstava jedan ispod drugoga, a pritom je ispravio relativne atomske mase sedam
elemenata te ostavio prazna mjesta za još neotkrivene elemente.
∙ Antonius van den Broek pretpostavio je da je redni broj elemenata u Mendeljejevljevoj tablici jednak broju protona u
jezgri njihovih atoma i da se uzrok periodične promjene svojstava elemenata ne nalazi u jezgri atoma nego u njegovom
elektronskom omotaču.
∙ Suvremeni periodni sustav elemenata (PSE) odražava građu atoma i njegovu elektronsku konfiguraciju.
∙ Svaki je element označen simbolom iznad kojeg je naznačena prosječna relativna atomska masa, a u donjem lijevom
kutu ispred simbola njegov protonski broj.
∙ Periodni se sustav elemenata sastoji od 7 perioda (vodoravni redovi) i 18 skupina (uspravni stupci).
∙ Unutar PSE elemente dijelimo na metale ili kovine koji se nalaze na lijevoj strani i u sredini periodnog sustava, na
nemetale i nekovine koji se nalaze na desnoj strani periodnog sustava i polumetale ili polukovine koji se nalaze na
granici između metala i nemetala.
SKUPINE
1 2 3 4 5 6 7 8 9 1 1 1 1 1 1 1 1 1
PERIODE

0 1 2 3 4 5 6 7 8
1
2
3 METALI
4
5 POLUMET
ALI
6
 7 NEMETALI

∙ Prosječnu relativnu atomsku masu računamo iz relativnih atomskih masa pojedinih izotopa i njihovog brojevna udjela.
∙ Nukleonski broj obično nije naznačen u PSE jer se razlikuje za pojedine izotope istoga elementa.
∙ Broj perioda PSE odgovara broju energetskih razina u elektronskom omotaču.
∙ Svaka perioda započinje alkalijskim metalom, a završava plemenitim plinom.
∙ Nova perioda uvijek počinje onda kada se u elektronskoj konfiguraciji atoma počinje popunjavati nova ljuska (pravilo
dijagonala).
∙ Broj elemenata u svakoj periodi jednak je najvećem mogućem broju elektrona u odgovarajućoj ljuski.
∙ Prvu periodu nazivamo vrlo kratkom, drugu i treću kratkima, četvrtu i petu dugima, šestu vrlo dugom, a sedmu
nedovršenom periodom.
∙ Atomi svih elemenata iste glavne skupine imaju jednaku elektronsku konfiguraciju valentne ljuske.
∙ Svojstva elemenata u skupini su slična, stoga što upravo elektronske konfiguracije valentnih ljusaka određuju svojstva
elemenata, ali nisu ista zato što se elektroni udaljavaju od jezgre porastom protonskog broja, odnosno povećanjem
broja ljusaka.
∙ Duž periode, svojstva elemenata se znatno mijenjaju zbog različitih konfiguracija valentne ljuske.
∙ Atomi svih elemenata koji se nalaze u istoj periodi imaju isti broj ljusaka.
∙ Elementi se u periodnom sustavu mogu podijeliti prema vrsti orbitale koja se posljednja popunjava na:
› s-blok – elementi 1. i 2. skupine kojima broj valentnih elektrona odgovara broju skupine
› p-blok – elementi od 13. do 18. skupine kojima broj valentnih elektrona odgovara broju skupine umanjenom za 10
› d-blok (prijelazni elementi) – elementi od 3. do 12. skupine koji popunjavaju pretposljednju ljusku, stoga su im
svojstva dosta slična zbog iste valentne ljuske
› f-blok (lantanoidi i aktinoidi) – popunjavaju pretpretposljednju ljusku koja gotovo ne utječe na svojstva, stoga su
međusobno vrlo slični
∙ Elemente s- i p-bloka nazivamo elementima glavnih skupina.
∙ Elemente 1. skupine nazivamo još i alkalijski metali, zato što s vodom čine jake lužine (alkalije).
∙ Elemente 2. skupine nazivamo još i zemnoalkalijski metali, zato što također čine jako lužine, ali su i česti sastojci
Zemljine kore.
∙ Elemente 13., 14. i 15. skupine nazivamo po prvom elementu u skupini borovom, ugljikovom i dušikovom skupinom.
∙ Elemente 16. skupine nazivamo halkogenim elementima, zato što ulaze u sastav ruda (grč. chalkos = ruda, grč.
genesis = stvaranje).
∙ Elemente 17. skupine nazivamo halogenim elementima, zato što s metalima tvore soli (grč. hals = sol).
∙ Elemente 18. skupine nazivamo plemenitim plinovima zbog toga što su svi u plinovitom stanju te se pri uobičajenim
uvjetima ne spajaju s drugim elementima.
∙ Polumjeri atoma se kroz periodu smanjuju, a kroz skupinu rastu s porastom protonskog broja.
∙ Naboj čestica ovisi o tome koliko je elektrona atom otpustio ili primio.
∙ Energiju koju je potrebno dovesti atomu ili ionu u plinovitom stanju kako bi otpustio jedan elektron naziva se energija
ionizacije.
∙ Energija potrebna za udaljavanje prvog elektrona iz električki neutralne čestice nazivamo prvom energijom ionizacije,
za udaljavanje drugog elektrona drugom energijom ionizacije, itd.
∙ Prva energija ionizacije kroz periodu raste, a kroz skupinu se smanjuje porastom protonskog broja.
∙ Atomi metala imaju malu energiju ionizacije i lako tvore pozitivne ione.
∙ Atomi nemetala imaju veliku energiju ionizacije pa vrlo teško tvore pozitivne ione.
∙ Afinitet prema elektronu iskazuje se promjenom energije kada atom ili negativno nabijen ion u plinovitom stanju primi
elektron.
∙ Afinitet prema elektronu je svojstvo atoma nemetala koji primanjem elektrona postižu energetski povoljniju elektronsku
konfiguraciju plemenitih plinova.
∙ Nemetali imaju velik elektronski afinitet i lako tvore negativne ione.
∙ Afinitet prema elektronu kroz periodu raste, a unutar skupine se smanjuje porastom protonskog broja.

Kovalentna veza:
∙ Većina sustava u prirodi pri izgradnji teži što manjoj energiji.
∙ Veze među atomima nazivamo kemijskim vezama.
∙ Svaka perioda periodnog sustava elemenata završava plemenitim plinovm čiji atomi imaju oktetnu elektronsku
konfiguraciju, samo helij ima dubletnu elektronsku konfiguraciju.
∙ Vezanje atoma u molekulu posljedica je težnje svakog atoma da postigne elektronsku konfiguraciju njemu najbližeg
plemenitog plina, zato što je takva elektronska konfiguracija energetski najpovoljnija, to je stanje s najnižom energijom.
∙ Atomi se međusobno privlače do određene udaljenosti, a zatim se odbijaju i to jače što su bliže.
∙ Kada je sila privlačenja jednaka sili odbijanja uspostavlja se ravnoteža između sila.
∙ Kemijska veza koja je posljedica nastajanja zajedničkog elektronskog para između atoma nemetala naziva se
kovalentna veza.
∙ U kovalentnim spojevima, valencija je određena brojem elektrona koje atom daje za stvaranje zajedničkih elektronskih
parova.
∙ Podjelom zajedničkog elektronskog para oba su atoma postigla stabilnu elektronsku konfiguraciju.
∙ Zajednički par najčešće označavamo crticom koja prikazuje kovalentnu vezu.
∙ Ako su atomi povezani jednim zajedničkim elektronskim parom, vezu nazivamo jednostrukom.
∙ Ako su atomi povezani s dva zajednička elektronska para, vezu nazivamo dvostrukom; a s tri trostrukom.
∙ Svi halogeni elementi s vodikom čine halogenovodike u kojima je uvijek vezan jedan atom halogenog elementa s
atomom vodika jednostrukom kovalentnom vezom.
∙ Strukturna formula pokazuje način vezivanja i raspored atoma u molekuli.
Broj nepodijeljenih parova Kut Oblik ∙ Kovalentna veza je strogo usmjerena u prostoru.
0 109,5˚ tetraedar ∙ Podijeljeni elektronski parovi nastoje se
1 107˚ trostrana piramida međusobno što više udaljiti zbog istovrsnog naboja
2 104,5˚ planarna kutna molekula te čine najveći mogući kut u prostoru.
∙ Nepodijeljeni elektronski parovi jače odbijaju
Broj elektronskih parova
Kutovi Oblik zajedničke (podijeljene) elektronske parove i
podijeljenih nepodijeljenih
jače se odbijaju međusobno.
5 0 90˚, 120˚, 180˚ trostrana bipiramida
∙ Kada broj elektronskih parova oko središnjeg
4 1 90˚, 120˚, 180˚ „poput ljuljačke“
atoma molekule nije četiri, govorimo o
3 2 90˚, 180˚ „T“
2 3 180˚ linearni odstupanju od pravila okteta.
6 0 90˚, 180˚ oktaedar
5 1 90˚, 180˚ kvadratna piramida
4 2 90˚, 180˚ kvadrat
∙ U kovalentnoj vezi gustoća elektronskog
oblaka najveća je u području veze jer se atomske orbitale preklapaju i prodiru jedna u drugu, stoga je udaljenost između
∙ Duljina kovalentne veze je udaljenost između jezgara atoma povezanih kovalentnom vezom.
∙ Kovalentni polumjer atoma jednak je polovini udaljenosti između jezgara u molekuli elementarne tvari, tj. polovini
duljine kovalentne veze između istovrsnih atoma.
∙ Van der Waalsov polumjer je polovina udaljenosti između jezgara istovrsnih atoma koji su u dodiru, a nisu međusobno
povezani kovalentnom vezom.
∙ Energija potrebna da se kemijska veza između atoma u plinovitom stanju raskine, tj. da se atomi razmaknu na takvu
udaljenost na kojoj sile među njima više ne djeluju, naziva se energija veze.
∙ Veza je jača što je duljina veze manja, a energija veze veća.
∙ Prava ili „čista“ kovalentna veza moguća je samo između istovrsnih atoma jer tada oba atoma jednako sudjeluju u
zajedničkom elektronskom oblaku, pa se težišta pozitivnog i negativnog naboja nalaze na istom mjestu.
∙ Pri nastajanju veze između različitih atoma jedan od njih jače privlači elektrone, pa je gustoća zajedničkog oblaka uz
njega veća.
∙ Mjera za sposobnost atoma u molekuli da privlači elektrone naziva se elektronegativnost.
∙ Elektronegativnost svake pojedine vrste atoma može se brojčano izraziti tzv. koeficijentom elektronegativnosti.
∙ Razlika u elektronegativnosti atoma koji sudjeluju u vezi uzrokuje razdvajanje težišta pozitivnog i negativnog naboja,
pa takva molekula ima dva pola, a nazivamo ju polarnom ili dipolnom molekulom (skraćeno dipol).
∙ Veza između atoma različite elektronegativnosti je kovalentna veza s djelomično ionskom prirodom ili polarna
kovalentna veza.
∙ Dio molekule u kojem se nalazi atom manje elektronegativnosti, oko kojeg je manja gustoća elektronskog oblaka,
označavamo s δ+, a dio molekule s atomom veće elektronegativnosti, gdje je veća gustoća elektronskog oblaka,
označavamo s δ-.
∙ Mjera za polarnost je električni dipolni moment μ, koji je jednak umnošku električnog naboja i udaljenosti težišta
pozitivnog i negativnog naboja ( μ=e∙l ).
∙ Ako je oblik molekule takav da se, unatoč razlici u elektronegativnosti atoma koji je izgrađuju, težišta pozitivnog i
negativnog naboja nalaze u istoj točki, molekula nije polarna.
∙ Kovalentna veza između atoma različite elektronegativnosti je polarna.
∙ Molekula s polarnim kovalentnim vezama nije polarna ako se težišta pozitivnog i negativnog naboja nalaze u istoj točki.
Van der Waalsove sile:
∙ Van der Waalsove sile su privlačne sile između molekula.
∙ Molekule mogu imati stalan ili inducirani dipol.
∙ Stalan dipol imaju polarne molekule.
∙ Privlače se suprotno nabijeni krajevi dipolnih molekula, što znači da su dipol-dipolne privlačne sile elektrostatske
prirode.
∙ Raspodjela naboja u svakom atomu je nestalna zato što su prema kvantnomehaničkoj teoriji elektroni u atomu i
molekuli u stalnom gibanju, stoga molekula može u jednom trenutku biti simetrična, a u drugom polarna zbog
deformacije elektronskog oblaka čime nastaje trenutačni dipol.
∙ Trenutačni dipoli uzrokuju nastajanje induciranih dipola u susjednim atomima ili molekulama jer dolazi do privlačenja
jezgre jednog i elektronskog oblaka drugog atoma koji nisu kemijski vezani.
∙ Među induciranim dipolima djeluju vrlo slabe i kratkotrajne privlačne sile.
∙ Jakost van der Waalsovih sila ovisi o raspodjeli elektronske gustoće, veličini molekula i atoma te njihovoj udaljenosti.
∙ Što su molekule i atomi veći, veći je broj dodira među njima pa su van der Waalsove sile jače.
∙ Što je udaljenost između čestica manja, to su van der Waalsove sile jače.
∙ O jakosti van der Waalsovih sila ovise tališta i vrelišta tvari pa prema tome i agregacijsko stanje u kojem se tvari
nalaze pri uobičajenim uvjetima.
Vodikova veza:
∙ Vodikova veza je veza elektrostatske prirode između dviju dipolnih molekula u kojima je vodik vezan na neki izrazito
elektronegativan element.
∙ Zbog velike razlike u elektronegativnosti između vodika i elektronegativnog atoma na koji je vezan, nastaju jaki dipoli
koji se međusobno privlače elektrostatskim silama slabijim od kovalentne veze, a jačim od Van der Waalsovih sila.
∙ Vodikova veza može nastati između istovrsnih ili raznovrsnih molekula koje su jako polarne.
∙ Spojevi među čijim molekula postoje vodikove veze imaju mnogo viša tališta i vrelišta od očekivanih jer su privlačne
sile među molekulama jače, pa je potrebna veća energija za njihovo kidanje.
∙ Vodikove veze postoje između molekula vode, nukleinskih kiselina, u bjelančevinama i ugljikohidratima te omogućuju
cjelokupni život na Zemlji.
Ionska veza:
∙ Ionska veza nastaje spajanjem atoma metala s atomima nemetala pri čemu elektron potpuno prelazi s jednog atoma
na drugi pa nastaju ioni, a ne zajednički elektronski par.
∙ U ionskoj je vezi gustoća elektronskog oblaka između iona vrlo mala.
∙ Metali imaju malu energiju ionizacije i lako tvore pozitivne ione koje nazivamo kationi.
∙ Polumjer pozitivnog iona, kationa, uvijek je manji od polumjera njegovog atoma jer je broj elektronskih ljusaka manji, a
broj protona veći je od broja elektrona pa jezgra jače privlači elektrone.
∙ Nemetali imaju velik afinitet prema elektronu, pa lako tvore negativne ione koje nazivamo anioni.
∙ Polumjer negativnog iona, aniona, uvijek je veći od kovalentnog polumjera njegovog atoma jer jezgra slabije privlači
povećani broj elektrona.
∙ Međusobnim privlačenjem suprotno nabijenih iona nastaje ionska veza koja je elektrostatske prirode.
∙ Ionska veza je veza koju uzrokuje elektrostatsko privlačenje suprotno nabijenih iona, a nastaje pri spajanju metala i
nemetala.
∙ Ionska veza nije usmjerena u prostoru, pa jedan kation ne privlači samo jedan anion, već sve anione koji su u blizini, a
odbija sve katione što uzrokuje njihovo pravilno razmještanje u prostoru.
∙ Ne postoji molekula ionskog spoja, pa ni formula kojom se prikazuje ionski spoj ne prikazuje njegovu molekulu, već
samo najmanji omjer broja kationa i aniona u promatranom ionskom spoju, tzv. formulsku jedinku.
∙ Formula ionskog spoja predstavlja formulsku jedinku spoja.
∙ Broj otpuštenih i primljenih elektrona ovisi ponajprije o broju elektrona u valentnoj ljuski.
∙ Koliko elektrona atom otpusti, toliki mu je pozitivan naboj.
∙ Koliko elektrona atom primi, toliki mu je negativan naboj.
∙ Broj otpuštenih i broj primljenih elektrona mora biti jednak.
∙ Atom može otpustiti elektrone samo onda kad postoje drugi atomi koji će te elektrone primiti.
∙ U ionskom spoju, valencija elementa jednaka je broju elektrona koje je atom metala otpustio ili atom nemetala primio.
∙ Broj pozitivnih ili negativnih elementarnih naboja iona naziva se nabojni broj, a označava se kao gornji desni indeks
simbola elementa i piše se najprije broj naboja, a zatim njegov predznak.
∙ Može se dogoditi da jedan te isti element u različitim spojevima ima različite valencije.
∙ Procesi tijekom kojih dolazi do prijenosa elektrona pripadaju redukcijsko-oksidacijskim procesima ili kraće redoks-
procesima.
∙ Oksidacija je proces otpuštanja elektrona, a redukcija je proces primanja elektrona.
∙ Za čestice s istim brojem elektrona kaže se da su izoelektronske.
Metalna veza:
∙ Osnovna privlačna sila koja djeluje između atoma metala uzrokovana je uzajamnim djelovanjem metalnih iona i
zajedničkog elektronskog oblaka kojim su opkoljeni.
∙ Valentni elektroni raspodijeljeni su po čitavom metalu tako da su kationi metala vezani zajedničkim delokaliziranim
elektronskim oblakom.
∙ Vezu između atoma metala nazivamo metalna veza.
∙ Metalna veza nije usmjerena u prostoru.
∙ Preklapanjem velikog broja atomskih orbitala nastaju molekulske orbitale koje se energetski malo razlikuju pa čine
vrpcu ili zonu.
∙ Razlikujemo valentnu vrpcu u kojoj se nalaze valentni elektroni, i vodljivu vrpcu bez elektrona koja se prostire iznad.
∙ Udaljenost između valentne i vodljive vrpce nije kod svih elemenata jednaka.
∙ Kod metala se valentna i vodljiva vrpca dodiruju ili preklapaju, pa energetska barijera (ΔE) za prijelaz elektrona gotovo
i ne postoji.
∙ Povećavanjem udaljenosti među vrpcama raste energetska barijera pa je za prijelaz elektrona potrebna veća energija,
stoga takve tvari slabo provode električnu struju i nazivamo ih poluvodiči.
∙ Mjesto u kristalu s kojeg je elektron otišao u vodljivu vrpcu nazivamo šupljinom.
∙ U tu šupljinu može spontano ili pod utjecajem električnog polja doći elektron iz neke od susjednih veza, pa šupljina
nastaje na drugom mjestu.
∙ Kod takve vrste električne vodljivosti govorimo o putovanju šupljina.
∙ Šupljine putuju u suprotnom pravcu od gibanja elektrona.
∙ Vodljivost poluvodiča ovisi i o prisutnosti male količine nekih drugih atoma u strukturi, pa ih nazivamo poluvodiči s
nečistoćama.
∙ Atomi tih elemenata zamjenjuju neke atome poluvodiča pri čemu ne dolazi do promjene strukture, ali električna
vodljivost poraste i do 50 puta.
∙ Zamijeni li se atom poluvodiča atomom koji ima jedan valentni elektron više, jedan elektron ostaje slobodan, ne
sudjeluje u kovalentnoj vezi i potrebna mu je mala energija da prijeđe u vodljivu vrpcu čime je povećao broj elektrona, a
prema tome i električnu vodljivost.
∙ Takvi poluvodiči nazivaju se poluvodiči n-tipa (n od negativno).
∙ Zamijeni li se atom poluvodiča atomom koji ima jedan valentni elektron manje, u kristalnoj će se rešetki povećati broj
šupljina.
∙ Takvi poluvodiči nazivaju se poluvodiči p-tipa (p od pozitivno).
∙ Tvari kod kojih postoji velika energetska barijera između valentne i vodljive vrpce nazivamo izolatori.
Kristali:
∙ U tekućinama i plinovima čestice nemaju pravilan raspored jer se mogu više ili manje slobodno gibati.
∙ Čvrste tvari mogu biti amorfne i kristalne.
∙ Amorfne tvari nemaju pravilnu unutarnju građu niti određeno talište, već pri zagrijavanju postupno mekšaju dok se ne
rastale, te ih ne smatramo ih pravim čvrstim tvarima, već jako pothlađenim tekućinama.
∙ Kristali imaju pravilnu unutarnju građu i točno određeno talište.
∙ Kristal je geometrijsko tijelo pravilne unutarnje građe omeđeno plohama.
∙ Utvrđeno je da su za kristale određenih mineralnih tvari znakoviti kutovi među plohama i bridovima, a ne veličina i boja
kristala.
∙ Elementi simetrije su ravnina simetrije, os simetrije i središte simetrije.
∙ Ravnina simetrije je zamišljena ravnina koja dijeli kristal na dvije zrcalno jednake polovine.
∙ Broj ravnina simetrije u pojedinim vrstama kristala vrlo je različit.
∙ Os simetrije je zamišljeni pravac koji prolazi kroz središte kristala oko kojega možemo zakretati kristal za određeni broj
stupnjeva da dođe u položaj jednak početnom položaju.
∙ Središte simetrije zamišljena je točka u središtu kristala koja dijeli napola spojnice svih nasuprotnih istovrsnih
geometrijskih elemenata.
∙ Pravilan raspored građevnih elemenata u kristalu možemo prikazati modelom prostorne kristalne rešetke.
∙ Elementarna ćelija kristalne rešetke je najmanji dio koji se periodički ponavlja u prostoru u kristalnoj strukturi tvari.
∙ Svaka elementarna ćelija određena je bridovima i kutovima među njima.
∙ Bridovi predstavljaju koordinatni sustav određen trima kristalografskim osima i pripadnim kutovima između osi.
∙ Svi se kristali mogu svrstati u sedam kristalnih sustava: kubični, tetragonski, rompski, romboedarski, monoklinski,
triklinski i heksagonski sustav.
∙ Pravilna građa kristala, tj. položaj građevnih elemenata u kristalnoj rešetki ispituje se pomoću rengenskih zraka.
∙ U kubičnom sustavu postoje tri vrste elementarnih ćelija: jednostavna, prostorno ili volumno centrirana i plošno
centrirana.
∙ Raspored čestica duž jednoga smjera uvijek je jednak, dok u drugom smjeru može biti drugačiji, ali stalan za taj smjer.
∙ Zbog toga fizikalna svojstva kristala (kalavost, tvrdoća, el. vodljivost, lom svjetla) u različitim kristalnim smjerovima
mogu biti različita.
∙ Fizikalna svojstva kristala ovise o načinu slaganja atoma, molekula ili iona u kristalu.
∙ S obzirom na vrstu građevnih elemenata u kristalu razlikujemo ionske, molekulske i kovalentne kristale te kristale
metala.
∙ Koordinacijski broj je broj iona suprotnoga naboja koji se u ionskom kristaju nalaze oko središnjeg iona.
∙ Omjer polumjera kationa i aniona određuje vrstu kristalne rešetke.
∙ Privlačne sile među ionima veće su što su naboji iona veći, a udaljenost među njima manja.
∙ Zbog jakih privlačnih sila među ionima, talište i vrelišta tvari ionske strukture najčešće su visoka.
∙ Tvari građene od iona u kristalnom stanju ne provode struju, ali je taline ionskih spojeva dobro provode.
∙ Ionski spojevi su pri sobnoj temperaturi čvrsti i krti.
∙ Većina ionskih spojeva otapa se u vodi (i ostalim polarnim otapalima), a njihove otopine dobro provode el. struju zbog
slobodnog gibanja iona.
∙ Pri otapanju ioni se okružuju molekulama vode, pa kažemo da se ioni hidratiziraju.
∙ Ionski kristali pokazuju posebno svojstvo – kalavost, što znači da se lome smjerom određene plohe ako se na njih
djeluje mehaničkom silom.
∙ Supravodljivost je stanje tvari pri kojem nema električnog otpora.
∙ Molekulski kristali izgrađeni su od molekula koje ostaju stabilne u svim agregatnim stanjima, što je posljedica jakih
kovalentnih veza među atommima unutar molekule.
∙ Između molekula u kristalu djeluju slabe Van der Waalsove sile.
∙ Zbog slabih Van der Waalsovih privlačnih sila, talište i vrelišta tvari molekulne strukture su niska.
∙ Tvari molekulne strukture su mekane, netopljive ili slabo topljive u vodi (i polarnim otapalima), a topljive u organskim
(nepolarnim) otapalima.
∙ Kako nemaju slobodnih iona, ni slobodnih elektrona, ne provode el. struju.
∙ Građevne jedinice u kristalima metala jesu njihovi atomi, odnosno ioni i izdvojeni elektroni.
∙ Osnovna sila što drži atome metala u kristalnoj rešetki uzrokovana je uzajamnim djelovanjem metalnih iona i
zajedničkog elektronskog oblaka kojim su oni opkoljeni.
∙ Većina metala tvori guste slagaline poput plošno centrirane kubične slagaline, heksagonske slagaline i nešto manje
guste volumno centrirane kubične slagaline.
∙ Elementi 11. skupine PSE kristaliziraju u kubičnom sustavu, elementarna ćelija je plošno centrirana kocka.
∙ Svi alkalijski metali imaju volumno centriranu kubičnu slagalinu.
∙ Elementi 12. skupine PSE kristaliziraju u heksagonskom sustavu.
∙ Gustoću metala određuju masa i vrsta elementarne ćelije.
∙ Metali pretežito imaju visoka tališta i vrelišta, dobri su vodiči topline i el. struje, mogu se kovati, valjati i izvlačiti u žice,
metalnog su sjaja i netopljivi u otapalima, nego topljivi u tekućim metalima.
∙ Polimorfija je pojava da se kemijski spoj javlja u dva ili više kristalnih oblika.
∙ Uzrok polimorfije je u promjeni međusobnog rasporeda atoma, molekula ili iona, a može se temeljiti i na promjeni tipa
kemijske veze.
∙ Alotropija je pojava da se neki kemijski element javlja u dva ili više strukturnih oblika.
∙ Soli koje kristaliziraju s određenim brojem molekula vode nazivamo hidratnim solima.
Kemijski račun:
∙ Vrijednost iskazanih rezultata mora biti u skladu s preciznošću mjerila kojim je izmjerena pojedina fizikalna veličina, a
to se postiže iskazivanjem rezultata određenim brojem značajnih znamenaka.
∙ Značajne su znamenke, po definiciji, one znamenke koje su uporabljenim instrumentom precizno određene.
∙ Broj značajnih znamenaka određuje preciznost mjerenja.
∙ Svi brojevi različiti od nule značajne su znamenke.
∙ Nula je značajna znamenka između drugih brojeva.
∙ Nula nije značajna znamenka ako se nalazi u brojevima manjim od 1 i odmah iza decimalnog zareza.
∙ Nula je značajna znamenka ako je zadnji broj iza decimalnog zareza.
∙ Broj značajnih znamenaka ovisi o načinu pisanja određenog broja.
∙ Pri zbrajanju i oduzimanju broj decimalnih mjesta u dobivenom zbroju ili razlici određuje broj s najmanjim brojem
decimalnih mjesta.
∙ Pri iskazivanju rezultata množenja i dijeljenja uzimaju se u obzir značajne znamenke, a ne kao pri zbrajanju i
oduzimanju decimalna mjesta.
∙ Pri množenju i dijeljenju broj značajnih znamenaka u dobivenom rezultatu određuje broj s najmanje značajnih
znamenki.
∙ Primjenjuju li se u nekom računu operacije višeg i nižeg stupnja, najprije treba odrediti broj značajnih mjesta za
operacije višeg stupnja, a zatim broj decimalnih mjesta za operacije nižeg stupnja.
∙ Ako se množi ili dijeli cijelim brojem, taj se broj ne uzima u obzir pri određivanju broja značajnih znamenaka.
∙ Važno je znati da se računanjem ne može dobiti točniji rezultat od pojedinačnih mjerenja.
∙ Ako se posije zadnje značajne znamenke nalazi broj manji od 5, zadnja se značajna znamenka ne mijenja, a ako je
broj 5 ili veći, zadnja se značajna znamenka poveća za 1.
∙ Intenzivne veličine stanja su one fizikalne veličine kojima iznos ne ovisi o veličini uzorka, a ekstenzivne veličine stanja
su one fizikalne veličine kojima iznos ovisi o veličini uzorka.
∙ Relativna molekulska masa je broj koji pokazuje koliko je puta masa molekule ili formulske jedinke veća od atomske
jedinice mase.
m f (XY )
M r ( XY )=
u
∙ Relativnu molekulsku masu možemo izračunati i zbrajanjem relativnih atomskih masa atoma u molekuli.
∙ Dogovoreno je da količinu tvari iskazujemo množinom.
∙ Znak za množinu je n, a jedinica kojom iskazujemo množinu je mol.
∙ Mol je množina uzorka koji sadrži onoliko jedinki koliko ima atoma u 0,012 kg ugljika-12.
∙ Broj ugljikovih atoma u 12 grama ugljika-12 je 6,022 ∙ 10 23, broj poznat kao Avogadrov broj.
∙ Jedan mol atoma, molekula, iona, formulskih jedinki ili bilo kojih drugih jedinki sadrži Avogadrov broj tih jedinki.
∙ Oznaku N rabimo za označavanje brojnosti jedinki.
∙ Brojnost i množina tvari su proporcionalne veličine povezane Avogadrovom konstantom.
∙ Brojčana vrijednost Avogadrove konstante jednaka je Avogadrovom broju, ali ima jedinicu mol -1.
∙ Izraz za množinu tvari je:
N(X)
n ( X )=
NA
∙ Množina tvari ovisi samo o broju jedinki u uzorku jer je NA konstanta.
∙ Množina je fizikalna veličina određena brojem čestica u uzorku.
∙ U kemijskom laboratoriju većinu uzoraka možemo lako izvagati, što znači da određujemo njihovu masu.
∙ Pomoću fizikalne veličine koju nazivamo molarna masa (znak M) povezujemo masu i množinu tvari.
∙ Molarna masa karakteristična je za čistu tvar, a određena je omjerom mase i množine tvari.
∙ SI jedinica za molarnu masu je kg/mol, ali se mnogo češće rabi decimalna jedinica g/mol.
∙ Molarnu masu ne nalazimo u tablicama već je možemo izračunati iz relativne atomske mase ili relativne molekulske
mase prema izrazu:
M ( X )= A r ( X ) ∙ g/mol
M ( XY )=M r ( XY ) ∙ g/mol
∙ Zakon volumnih omjera: Omjeri volumena plinova koji međusobno reagiraju ili nastaju kemijskom reakcijom jesu mali
cijeli brojevi, ako se mjerenja izvode pri stalnom tlaku i temperaturi.
∙ Avogadrov zakon: Plinovi jednakih volumena pri istoj temperaturi i tlaku sadrže jednak broj čestica, prema tome i
jednake množine.
∙ Volumen plina koji sadrži Avogadrov broj čestica, tj. volumen jednog mola plina, nazvan je molarni volumen.
∙ Vrijednost molarnog volumena ovisi o tlaku i temperaturi.
∙ Pri tlaku101 325 Pa i temperaturi 0°C (standardni uvjeti) 1 mol plina zauzimat će standardni molarni volumen od 22,4
dm3.
N ( X ) m(X ) V o ( X )
n ( X )= = =
NA M (X ) V om
Kemijske promjene:
∙ Fizikalne promjene su one promjene pri kojima tvar ne prelazi u drugu, novu tvar.
∙ Kemijske promjene su sve one promjene u kojima iz jedne ili više tvari nastaju nove tvari ili se složene tvari rastavljaju
na jednostavnije.
∙ Kemijska reakcija je događaj pri kojem dolazi do pregrupiranja kemijskih veza, razaraju se postojeće i stvaraju nove
kemijske veze.
∙ Za pregledno prikazivanje mnoštva kemijskih reakcija služimo se jednadžbama kemijskih reakcija.
∙ Jednadžba kemijske reakcije sažeti je prikaz kemijske reakcije.
∙ Tvari koje ulaze u kemijsku reakciju nazivamo reaktantima i pišemo ih s lijeve strane jednadžbe.
∙ Tvari koje nastaju kemijskom reakcijom nazivamo produktima i pišemo ih s desne strane jednadžbe.
∙ Strelicom označavamo smjer kemijske promjene.
∙ Kada izjednačimo broj svake vrste atoma, kažemo da je kemijska jednadžba izjednačena ili uravnotežena.
∙ Budući da atomi imaju stalne mase možemo zaključiti: ukupna masa tvari koje nastaju kemijskom reakcijom jednaka je
ukupnoj masi tvari koje ulaze u kemijsku reakciju.
∙ To je jedan od osnovnih kemijskih zakona koji nazivamo Zakon o očuvanju mase.
∙ Kvalitativnim praćenjem kemijske promjene utvrđujemo koje su tvari sudjelovale u reakciji.
∙ Prikažemo li tu reakciju jednadžbom, pri čemu navodimo brojnost jedinki produkata i reaktanata (njihovu množinu) ili
navedemo njihove mase, reakciju promatramo kvantitativno.
∙ Kvantitativnim praćenjem kemijske reakcije ustanovljujemo množine, odnosno mase tvari koje su sudjelovale u reakciji.
∙ Svakom kvantitativnom ispitivanju prethodi kvalitativno.
∙ Kemijsku reakciju rastavljanja neke čiste tvari na dvije ili više novih tvari nazivamo kemijskom analizom.
∙ Reakciju kojom od dvije ili više čistih tvari nastaje neka nova čista tvar nazivamo kemijskom sintezom.
∙ Reakciju koja ne može napredovati u suprotnom smjeru nazivamo nepovratnom ili ireverzibilnom reakcijom i
prikazujemo je strelicom samo u jednom smjeru →.
∙ Kemijske reakcijue koje se zbivaju u oba smjera nazivamo povratnim ili reverzibilnim reakcijama i u kemijskoj
jednadžbi pišemo dvije suprotno usmjerene strelice ↔.
∙ Energija je pratilac svake kemijske reakcije, bilo da je za kemijsku reakciju valja dovesti ili da se reakcijom oslobađa.
∙ Δ je znak da se tijekom reakcije reakcijska smjesa zagrijava.
∙ Ako reaktantima dovodimo energiju, produkti postaju bogatiji energijom od reaktanata, jer sustav veže energiju iz
okoline, te za takav proces kažemo da je endoterman.
∙ Ako se reakcijom toplina oslobađa, tj. izlazi iz sustava u okolinu, produkti su siromašniji energijom od reaktanata, te za
takav proces kažemo da je egzoterman.
∙ Endotermne reakcije su reakcije pri kojima se toplina veže.
∙ Egzotermne reakcije su reakcije pri kojima se toplina oslobađa.
Određivanje formule spoja:
∙ Sastav smjese i kemijskog spoja najčešće iskazujemo masenim udjelom kojeg je znak w.
∙ Maseni udio je brojčana veličina kojom iskazujemo masu jednog sastojka u ukupnoj masi smjese ili otopine.
∙ Maseni udio nekog sastojka u smjesi ili otopini jednak je omjeru mase tog sastojka i ukupne mase svih sastojaka
smjese ili otopine.
m( sastojak )
w ( sastojak ) =
m(smjesa)
∙ Vrijednost masenog udjela iskazuje se decimalnim brojem ili postotkom, rjeđe promilom.
∙ Zbroj masenih udjela svih sastojaka u smjesi je 1 ili 100%.
∙ Maseni udio elementa A u spoju A xB jednak je omjeru mase tog elementa i ukupne mase svih elemenata u spoju.
m( A) x ∙ Ar ( A)
w ( A )= =
m( Ax B) Mr ( A x B)
∙ Emprijska formula prikazuje vrstu i najmanji omjer broja atoma u molekuli ili formulskoj jedinki kemijskog spoja.
∙ Molekulska formula prikazuje vrstu i broj atoma kemijskih elemenata u molekuli.
Stehiometrija kemijskih reakcija:
∙ Stehiometrija kemijskih reakcija proučava odnose množina reakcijskih sastojaka.
∙ Može se dogoditi da u reakcijskoj smjesi jednog od reaktanata nema dovoljno u odnosu na množine ostalih sastojaka i
tada množina nastalog produkta ovisi upravo o množiti tog reaktanta kojeg nazivamo mjerodavnim reaktantom.
∙ Kemija je prirodna znanost koja proučava sastav, svojstva i građu tvari, reakcije pojedinih tvari i čimbenike koji utječu
na napredovanje kemijskih reakcija te zakonitosti po kojima se reakcije zbivaju.
Energija i kemijske promjene:
∙ U svim kemijskim reakcijama, bez obzira gdje se odvijaju, energija se troši ili oslobađa u različitim oblicima.
∙ Kinetička energija je energija gibanja, koja je veća što se čestice brže gibaju i što veću masu imaju.
∙ Temperatura je mjera prosječne kinetičke energije čestica i unutarnje energije tijela.
∙ Potencijalna energija je energija koju tijelo ili čestica ima zbog svog položaja u nekom polju sila, a ima mogućnost za
obavljanje rada samo u procesu prelaženja u druge oblike energije.
∙ Kemijska energija je jedan od oblika potencijalne energije koji proizlazi iz različitih načina vezivanja atoma u molekule.
∙ Toplinska energija je dio unutarnje energije koji može prelaziti s jednog sustava na drugi.
∙ Svjetlosna energija je kvantizirana energija elektromagnetnog zračenja.
∙ Električna energija je pojam koji se može odnositi na više usko povezanih oblika energije: energiju sadržanu u
električnom polju, potencijalnu energiju električnog naboja i energiju električne struje.
∙ Nuklearna energija je energija čestica u atomskoj jezgri koja se oslobađa procesima fuzije i fisije, te spontanim
nuklearnim reakcijama.
∙ Kemijska promjena ili reakcija je prijelaz reaktanata - tvari koje reagiraju, u nove tvari - produkte drugačijih kemijskih
svojstava.
∙ Kemijske reakcije prikazujemo kemijskim jednadžbama.
∙ Budući da se u svim reakcijama mora zadovoljiti Zakon o očuvanju mase, broj atoma svakog pojedinog elementa koji
sudjeluje u reakciji isti je prije i poslije reakcije, stoga tijekom reakcije dolazi do pregrupacije atoma.
∙ Za kidanje veza između atoma u reaktantima potrebna je energija, dok se pri nastajanju novih veza u produktima
energija oslobađa.
∙ Sve kemijske i fizikalne promjene prati promjena energije.
∙ U kemijskim reakcijama ta promjena energije uglavnom je rezultat razlike energije utrošene za kidanje postojećih veza
i energije oslobođene pri nastajanju novih.
∙ Tvari imaju različitu potencijalnu energiju, koja proizlazi iz različitih kemijskih veza između atoma, pa se zato i naziva
kemijska energija.
∙ Rad i toplina oblici su energije u kojima energija prelazi iz jednog sustava na drugi ili iz sustava na okolinu.
∙ Energija sustava definira se kao mjera koja pokazuje kolika je mogućnost tog sustava da obavi rad ( W) ili proizvede
toplinu (Q).
∙ Kada sustav izmjenjuje energiju s nekim drugim sustavom, njegova se unutarnja energija ( U) mijenja.
∙ Prirast (promjena) unutarnje energije ( ΔU) jednoznačno je određen početnim i konačnim stanjem sustava.
∙ Za izmjenu topline potrebna je razlika u temperaturi.
∙ Tijelo toplinu Q izmjenjuje s okolinom pri promjeni temperature.
∙ Kemijske reakcije koje vežu toplinu iz okoline jesu endotermne reakcije, a reakcije kod kojih se toplina oslobađa i
prenosi na okolinu jesu egzotermne reackije.
∙ Otvoreni sustav može izmjenjivati tvari i energiju s okolinom.
∙ Zatvoreni sustav može izmjenjivati energiju (toplinu), ali ne i tvari s okolinom.
∙ Izolirani sustav ne može izmjenjivati niti energiju (toplinu) niti tvari s okolinom, već je u njemu moguć samo prijelaz
jednog oblika energije u drugi oblik energije.
∙ Znanost o energiji i njezinim oblicima, o zakonitostima pretvorbe energije iz jednog oblika u drugi, te o prijelazu
energije s jednog sustava na drugi zove se termodinamika.
∙ Sve tvari imaju određeni toplinski kapacitet C što znači da mogu vezati određenu toplinu, pri čemu se ne mijenja
temperatura tvari.
∙ Toplinski kapacitet je fizikalna veličina koja pokazuje koliko je topline potrebno dovesti nekom tijelu da mu se
temperatura povisi za 1 K (1°C), a iskazuje se u J/K.
Q
C=
∆T
∙ Specifični toplinski kapacitet ( c) je toplina koju treba dovesti 1 kilogramu neke tvari da se temperatura povisi za 1 K.
Q C
c= =
m ∙ ∆T m
∙ Molarni toplinski kapacitet (Cm) je toplina koju treba dovesti 1 molu neke tvari da se temperatura povisi za 1 K.
Q C
C m= =
n∙∆T n
∙ Toplina reakcije, pa tako i određivanje energijske vrijednosti hrane na osnovi njezinog sagorijevanja, određuje se
kalorimetrijskom metodom.
∙ Kalorimetar je uređaj koji se sastoji od reakcijske komore, okružene vodom u izoliranom spremniku.
∙ Za vrijeme gorenja uzorka određene mase u reakcijskoj komori, okolna voda se miješa i mjeri se temperatura u
određenim vremenskim intervalima, a zatim se na temelju oslobođene topline izračuna kalorijska vrijednost hrane.
∙ Svaka tvar ima pri određenim uvjetima (tlak, temperatura) unutarnju energiju, U.
∙ Kemičare ne zanima toliko sama unutarnja energija već njezin prirast ΔU do kojeg dolazi pri kemijskim reakcijama.
∙ Dio kemije koji se bavi proučavanjem toplinskih promjena u kemijskim reakcijama zove se termokemija.
∙ Toplinu Q koja se oslobađa ili troši pri nekoj fizikalnoj ili kemijskoj promjeni uz stalan tlak nazivamo prirast entalpije ΔH.
∙ Entalpija H definira se kao termodinamička funkcija stanja sustava, a to znači da ovisi jedino o uvjetima u kojima je
sustav.
∙ Njezina apsolutna vrijednost ne može se eksperimentalno odrediti, već se određuje njezin prirast ΔH.
∙ Toplina koja se oslobodi ili troši u kemijskoj reakciji pri 100kPa i 25°C naziva se standardna reakcijska entalpija ΔrH°, a
iskazuje se u kJ/mol.
∙ Indeks r dolazi od engleske riječi reaction, što znači reakcija.
∙ Brojčana vrijednost rekcijske entalpije ΔrH° odnosi se na množine tvari navedene u napisanim jednadžbama kemijskih
reakcija.
∙ Entalpije nastajanja elementarnih tvari ΔfH° pri svim temperaturama jednake su nuli.
∙ Indeks f dolazi od engleske riječi formation, što znači nastajanje.
∙ U reakcijama u kojima iz elementarnih tvari nastaje 1 mol spoja, standardna reakcijska entalpija ΔrH° ujedno je i
standardna entalpija nastajanja spoja ΔfH°.
∙ Ista tvar u različitom agregacijskom stanju ima različitu vrijednost standardne entalpije nastajanja spoja.
∙ U reakcijama u kojima izgara 1 mol tvari, standardna reakcijska entalpija ΔrH° je upravo jednaka standardnoj entalpiji
izgaranja ΔcH°.
∙ Indeks c dolazi od engleske riječi combustion, što znači izgaranje.
∙ Mjera za jakost kovalentne veze između atoma naziva se standardna entalpija (energija) veze ΔbH°.
∙ Indeks b dolazi od engleske riječi bond, što znači veza ili vezati.
∙ Zbroj svih standardnih entalpija veze ΔbH° u nekoj reakciji daje standardnu reakcijsku entalpiju čije su vrijednosti
približno jednake izmjerenima.
∙ Na temelju vrijednosti standardnih entalpija nastajanja spojeva ΔfH° mogu se izračunati standardne reakcijske
entalpije ΔrH° i na taj način predvidjeti koliko se topline troši ili oslobađa u nekoj kemijskoj reakciji.
∙ Prirast reakcijske entalpije ΔrH° jednak je razlici ukupne entalpije produkata HP° i ukupne entalpije reaktanata HR°.
Δ r H °=H oprodukti −H oreaktanti
∙ Standardna reakcijska entalpija ΔrH° ima pozitivan predznak, odnosno vrijednost veću od nule, u endotermnim
reakcijama, dok u egzotermnim reakcijama ima negativan predznak, odnosno vrijednost manju od nule.
∙ Jednadžbe u kojima su navedena agregacijska stanja reaktanata i produkata, te vrijednost standardne reakcijske
entalpije ΔrH° nazivaju se termokemijske jednadžbe.
∙ Energijske promjene tijekom kemijske reakcije mogu se prikazati i entalpijskim dijagramima.
∙ Hessov zakon: ukupna reakcijska entalpija jednaka je zbroju prirasta svih koraka na koje se može podijeliti reakcija.
∙ Entalpija je funkcija stanja sustava, pa njezin prirast ovisi isključivo o razlici konačnog stanja entalpije proudukata i
entalpije reaktanata.
∙ Dakle, nije bitno u koliko koraka napreduje reakcija i koji je put odvijanja reakcije.

∙ Zakon o očuvanju energije: energija ne može nastati ni iz čega niti se pretvoriti ni u što, ali može prelaziti iz jednog
oblika u drugi oblik i s jednoga sustava na drugi sustav.
∙ Tvari u prirodi teže da prijeđu u stanja niže energije, te da postignu maksimalan stupanj nereda u danim uvjetima.
∙ Mjera za nered sustava zove se entropija i označava se sa S.
Tekućine:
∙ Tekućine su čiste tvari koje su pri sobnoj temperaturi u tekućem agregacijskom stanju.
∙ Umjesto uobičajenog naziva tekućina za tvar u tekućem stanju rabi se i naziv kapljevina, a takvo agregacijsko stanje
naziva se kapljevitim, pri čemu naziv tekućina (engl. fluid) ima šire značenje i obuhvaća kapljevine (engl. liquid) i plinove
(engl. gas).
∙ Tvari u tekućem agregacijskom stanju imaju manji stupanj uređenosti strukture od tvari u čvrstom agregacijskom
stanju.
∙ Između čestica u tekućini udaljenost je veća zbog slabijih privlačnih sila, zato se čestice u tekućini relativno slobodno
gibaju i lako mijenjaju položaj.
∙ Tekućine poprimaju oblik posude u kojoj se nalaze.
∙ Tekućine su nestlačive, tj. promjenom tlaka ne mijenjaju volumen.
∙ Osnovna svojstva tekućina ovise o privlačnim silama između molekula, a jače su između polarnih molekula, nego
između nepolarnih molekula.
∙ Gustoća (ρ) neke tvari definira se kao omjer mase te tvari i volumena pri određenoj temperaturi.
∙ Gustoća tvari smanjuje se s porastom temperature zbog povećanja volumena, i obratno.
∙ Tekućine i slojevi unutar tekućina međusobno se razlikuju po brzini istjecanja, najveća brzina istjecanja tekućine je u
sredini, a najmanja uz stijenke.
∙ Navedena pojava posljedica je unutarnjeg trenja među slojevima u tekućini u gibanju i trenja tekućine sa stijenkama.
∙ Pojavu uzrokuju međumolekulske privlačne sile, a naziva se viskoznost (η).
∙ Na jakost međumolekulskih privlačnih sila utječe vrsta privlačnih sila i oblik i veličina molekula.
∙ Na viskoznost utječe i temperatura, povišenjem temperature povećava se kinetička energija čestica, pa viskoznost
pada, i obratno.
∙ Jake sile nastoje molekule s površine uvući u unutrašnjost tekućine i na taj način smanjiti površinu tekućine, pa se ona
ponaša kao elastična opna.
∙ Silu nazivamo napetost površine (σ), a izražava se u N/m.
∙ Kapi svih tekućina velike površinske napetosti imaju oblik kuglica jer kugla ima najmanju površinu za bilo koji određeni
volumen.
∙ Napetost površine ovisi o jakosti privlačnih sila između molekula u tekućini, o prirodi tvari s kojom tekućina graniči i o
temperaturi.
∙ Molekule tekućine u dodiru s kožom apsorbiraju toplinsku energiju koja potom prelazi u kinetičku energiju čestica
tekućine i omogućava isparavanje.
∙ Isparavanje je povezano s utroškom topline.
∙ Općenito je poznato da tekućine na zraku isparavaju, tj. spontano prelaze iz tekućeg u plinovito agregacijsko stanje.
∙ Iznad tekućine u zatvorenom sustavu uvijek se nalazi određen broj molekula u pari, što uzrokuje tlak pare tekućine.
∙ Molekule se u tekućini gibaju nepravilno, različitim brzinama, pa prema tome imaju i različitu kinetičku energiju.
∙ Temperatura nekog sustava je mjera za prosječnu kinetičku energiju čestica.
∙ Pri višoj temperaturi, zagrijavanjem, veći broj molekula ima potrebnu kinetičku energiju za savladavanje privlačnih sila
u tekućini i za prijelaz u paru, zato je pri višoj temperaturi veća brzina isparavanja i veći tlak pare tekućine.
∙ Kada se broj čestica koje isparavanjem izlaze iz tekućine izjednači s brojem čestica koje se kondenzacijom vraćaju u
tekućinu, kaže se da je uspostavljena dinamička ravnoteža.
∙ Dinamička se ravnoteža može postići samo u zatvorenom sustavu.
∙ Tlak pare iznad tekućine u stanju dinamičke ravnoteže naziva se ravnotežnim tlakom pare.
∙ Vrijednost ravnotežnog tlaka pare pokazatelj je relativne jakosti međumolekulskih sila u tekućinama, a osim o prirodi
tvari ovisi i o temperaturi.
∙ Kada se tlak para tekućine izjednači s tlakom iznad tekućine, tekućina vrije.
∙ Temperaturu pri kojoj je tlak para tekućine jednak normalnom atmosferskom tlaku od 101 325 Pa nazivamo normalnim
vrelištem.
∙ Umjesto izraza agregacijsko stanje može se rabiti i izraz faza.
∙ Općenito možemo reći da se tvari nalaze u tri agregacijska stanja – čvrstom, tekućem i plinovitom.
∙ Do promjene faza dolazi zagrijavanjem ili hlađenjem, kao i promjenom tlaka.
∙ Uz pretpostavku stalnog volumena, uspostavljanje ravnoteže između pojedinih agregacijskih stanja ili faza nekog
sustava pri određenom tlaku i temperaturi može se prikazati faznim dijagramom.
∙ Na dijagramu se mogu uočiti tri površine, područja čistih faza, i tri krivulje (sublimacije, taljenja i isparavanja) koje
prikazuju ravnotežno stanje između dviju faza.
∙ Sve tri krivulje sijeku se u točni T, gdje su u ravnoteži sve tri faze, pa se to sjecište triju krivulja naziva trojna točka.
∙ Toplina dovedena pri promjeni faze jeste entalpija promjene faze, a često se naziva i skrivenom ili latentnom toplinom.
∙ Dogovorene oznake za entalpije prijelaza:
› ∆ gl H – entalpija isparavanja
› ∆ ls H – entalpija taljenja
› ∆ lg H – entalpija kondenzacije
› ∆ sl H – entalpija kristalizacije
› ∆ gs H – entalpija sublimacije
∙ Dovedena toplina raspoređuje se na rad potreban za kidanje veza između molekula, pa ne dolazi do povišenja
temperature dok sve molekule tvari ne prijeđu u novu fazu.
∙ Budući da se pri taljenju veze kidaju djelomično, a pri isparavanju potpuno, entalpija isparavanja veća je od entalpije
taljenja.
Otopine i koloidni sustavi:
∙ Za otopine možemo reći da su sustavi u kojima je otopljena tvar ili disperzna faza jednakomjerno raspršena ili
dispergirana u otapalu ili disperznom sredstvu, a koje nazivamo disperznim sustavima.
∙ Svojstva disperznog sustava ovise o veličini čestica disperzne faze.
∙ Obzirom na veličinu čestica razlikujemo prave otopine, koloidne sustave ili koloidne otopine i grubo disperzne sustave.
∙ Prava otopina je homogena smjesa u kojoj je promjer čestica otopljene stvari manji od 1 nm.
∙ Koloidni sustavi ili otopine sadrže čestice disperzne faze promjera od 1 nm do 200 nm.
∙ Grubo disperzni sustavi su heterogene smjese koje sadrže čestice promjera većeg od 200 nm koje se zbog veličine
brzo talože (sedimentiraju), te se mogu od disperznog sredstva odvojiti dekantiranjem ili filtriranjem.
∙ Tyndallov fenomen je fenomen širenja svjetlosti kroz koloidnu otopinu zbog toga što jedino čestice koloidnih dimenzija
raspršuju svjetlost.
∙ U vodi se mogu otapati tvari u čvrstom, tekućem i plinovitom agregacijskom stanju.
∙ Proces okruživanja iona s molekulama vode nazivamo hidratacija, a ione okružene molekulama vode hidratizirani ioni.
∙ Otapanje ionskih spojeva u vodi dovodi do disocijacije (razlaganja na ione) i može se prikazati jednadžbom
disocijacije.
∙ Okruživanje čestica otopljene tvari molekulama otapala općenito se naziva solvatacija.
∙ Čestice otopljene tvari u otopini su ioni ili molekule.
∙ „Slično se otapa u sličnom“, odnosno tvari polarne građe u polarnim otapalima, a tvari čije su molekule nepolarne u
nepolarnim otapalima.
∙ U polarnim otapalima, privlačne sile između molekula otapala (dipol-dipol) jače su od onih između molekula otopljene
tvari i otapala (inducirani dipol-dipol), zbog toga se nepolarna tvar ne otapa u polarnim otapalima.
∙ U nepolarnim otapalima, privlačne sile između molekula otopljene tvari (dipol-dipol) jače su od onih između molekula
otopljene tvari i otapala (dipol-inducirani dipol), zbog toga se polarna tvar ne otapa u nepolarnim otapalima.
∙ Otapanje može biti egzoterman ili endoterman proces.
∙ Prirast entalpije, tj. toplina koja se troši ili oslobađa pri otapanju tvari, naziva se entalpija otapanja ΔotH°, a iskazuje se
najčešće mjernom jedinicom kJ/mol.
∙ Za razaranje ionske ili molekulske kristalne strukture na slobodne ione ili molekule u plinovitom stanju potrebno je
utrošiti određenu energiju (entalpija kristalne rešetke), dok se hidratacijom (odnosno solvatacijom) toplina oslobađa
(entalpija hidratacije/solvatacije).
∙ Hoće li se pri otapanju toplina trošiti ili osloboditi, ovisi o tome kakav je odnos tih dviju entalpija.
∙ Tvari mogu imati različitu topljivost u različitim otapalima, ali i različitu topljivost u istom otapalu, ali pri različitim
temperaturama.
∙ Otopine koje sadrže najveću moguću masu otopljene tvari pri određenoj temperaturi jesu zasićene otopine.
∙ Ako je masa otopljene tvari pri određenoj temperaturi manja, otopina je nezasićena.
∙ Postupnim hlađenjem zasićene otopine, pazeći pritom da se otopina ne protresa, neće se iskristalizirati višak otopljene
tvari, pa kažemo da je nastala prezasićena otopina koja je nestabilna.
∙ Topljivost je definirana sastavom zasićene otopine, a najčešće se iskazuje najvećom mogućom masom otopljene tvari
u 100 g otapala pri određenoj temperaturi.
∙ Ovisnost topljivosti o temperaturi prikazuje se krivuljom topljivosti.
∙ Topljivost tvari se povećava porastom temperature ako je otapanje endotermna promjena, a smanjuje ako je
egzotermna.
∙ Za razliku od većine čvrstih tvari, čija se topljivost uglavnom povećava porastom temperature, topljivost plinova u vodi
zagrijavanjem se smanjuje.
∙ Osim o temperaturi, topljivost plinova ovisi i o tlaku.
∙ Henryev zakon: Topljivost plina pri određenoj temperaturi proporcionalna je tlaku plina iznad otopine.
∙ Henryev zakon vrijedi za plinove slabo topljive u vodi.
∙ Kvantitativni sastav otopina najčešće se iskazuje pomoću udjela, koncentracije i molalnosti.
∙ Maseni udio w(X) određen je omjerom mase otopljene tvari m(X) i mase otopine, a iskazuje se brojevima od 0 do 1 ili
postotkom od 0% do 100%.
 m(X )
w ( X )=
m(otopina)
∙ Masena koncentracija γ(X) iskazuje se omjerom mase otopljene tvari i volumena otopine.
∙ SI-jedinica za masenu koncentraciju je kg/m 3, ali u praksi se češće koristi decimalna jedinica g/dm 3 ili g/L
m( X )
γ ( X )=
V (otopina)
∙ Množinska koncentracija c(X) iskazuje se omjerom množine otopljene tvari i volumena otopine.
∙ SI-jedinica za množinsku koncentraciju je mol/m 3, ali u praksi se češće koristi decimalna jedinica mol/dm 3 ili mol/L.
n(X )
c ( X )=
V (otopina)
∙ Zakon razrjeđenja: Razrjeđivanjem otopina množina otopljene tvari ostaje ista, volumen otopine se povećava, a
koncentracija se smanjuje.
n1 =n2
c 1 ∙ V 1=c2 ∙V 2
γ 1 ∙ V 1=γ 2 ∙V 2
w 1 ∙ ρ1 ∙ V 1=w2 ∙ ρ2 ∙V 2
∙ Molalnost b(X) iskazuje se omjerom množine otopljene tvari i mase otapala, a SI-jedinica je mol/kg.
n( X )
b ( X )=
m(otapala)
∙ Otopine pokazuju neka posebna svojstva koja ne ovise o vrsti otopljene tvari, nego o broju čestica, a nazivamo ih
koligativnim svojstvima otopina.
∙ Koligativna svojstva otopina su osmotski tlak u procesu osmože, povišenje vrelišta i sniženje ledišta otopina.
∙ Difuzija je pojava spontanog miješanja čestica jedne tvari s česticama druge tvari, a posljedica je izjednačenje
koncentracije otopine.
∙ Ispitivanja su pokazala da je difuzija brža ako su čestice manje i gustoća otapala manja, a dodirna površina veća i
temperatura viša.
∙ Pojavu difundiranja molekula otapala kroz polupropusnu membranu iz razrijeđenije otopine u koncentriraniju, u cilju
izjednačenja koncentracije, zovemo osmoza.
∙ Do osmoze uvijek dolazi kada su dvije otopine različitih koncentracija odijeljene polupropusnom membranom.
∙ Čestice otopljenih tvari uslijed gibanja udaraju u membranu stvarajući odgovarajući tlak koji se naziva osmotski tlak.
∙ Osmotski tlak Π ovisi o broju čestica nastalih otapanjem jedne molekule ili formulske jedinke i, množinskoj koncentraciji
c i termodinamičkoj temperaturi T, uz koeficijent proporcionalnosti R (opća plinska konstanta).
Π=i ∙ c ∙ R ∙ T
∙ Hidrostatski tlak definiran je izrazom: p= ρ∙ g ∙h
∙ Kad se hidrostatski i osmotski tlak izjednače, postignuta je ravnoteža te je broj molekula vode koje prolaze kroz
polupropusnu membranu u jednom smjeru jednak broju molekula u suprotnom smjeru.
∙ Molekule otapala mogu prelaziti iz otopine veće u otopinu manje koncentracije samo ako je hidrostatski tlak veći od
osmotskoga, što se naziva obrnuta (reverzna) osmoza.
∙ Prema osmotskom tlaku otopine možemo podijeliti na:
› izotonične – otopine koje imaju jednake osmotske tlakove
› hipertonične – otopine koje imaju veći osmotski tlak od promatrane otopine
› hipotonične – otopine koje imaju manji osmotski tlak od promatrane otopine
∙ Vrelišta otopina viša su od vrelišta čistog otapala jer je tlak para otopine niži od tlaka para čistog otapala.
∙ Uzrok tome je što molekule otapala u otopini solvatiraju ione ili molekule otopljenje tvari, pa je broj molekula otapala
koje imaju dovoljno energije da napuste tekuću fazu manji.
∙ Eksperimentalno je utvrđeno da je tlak pare iznad otopine proporcionalan umnošku množinskog udjela otapala x0 i
tlaka pare čistog otapala p0.
∙ Eksperimentalna činjenica iskazuje se jednadžbom poznatom kao Raoultov zakon.
 p= p 0 ∙ x 0
∙ Općenito za razrijeđene otopine vrijedi:
∆ T =i ∙ K b ∙ b
∙ Kb je ebulioskopska ili molalna konstanta povišenja vrelišta.
∙ Indeks b dolazi od engleskih riječi boiling point što znači vrelište.
∙ Poznato je da se voda ledi pri 0°C, a led se pri istoj temperaturi tali, što znači da je tlak pare vode i tlak pare leda
jednak pri toj temperaturi koja se naziva ledištem.
∙ Tlak pare iznad otopina manji je od tlaka pare čistog otapala, pa se otopine skrućuju pri nižoj temperaturi.
∙ Za koliko se snizi ledište otopine može se teorijski izračunati prema formuli:
∆ T =i ∙ K f ∙b
∙ Kf je krioskopska konstanta otapala ili molalna konstanta sniženja ledišta.
∙ Indeks f dolazi od engleskih riječi freezing point što znači ledište.
∙ Iako su koloidne čestice manje od čestica u grubo disperznim sustavima, njihova je ukupna površina mnogo veća za
istu količinu tvari od ukupne površine čestica u grubo disperznim sustavima zbog većeg stupnja disperzije.
∙ Za održavanje takve površine potrebna je veća energija, stoga bi očekivano bilo da su takvi sustavi nestabilni te da će
se koloidne čestice udruživati u veće čestice s manjom ukupnom površinom, odnosno da će doći do koagulacije.
∙ Međutim, koloidi su relativno stabilni jer su čestice disperzne faze dispergirane u obliku koloidnih micela, nakupina
mailh iona ili molekula koje imaju koloidne dimenzije.
∙ Micele se ne udružuju već se odbijaju zbog ionskog ili hidratnog ovoja na svojoj površini, prema kojemu mogu biti
hidrofobne (micele ionskog ovoja) ili hidrofilne (micele hidratnog ovoja).
∙ Sve koloidne micele jednog koloidnog sustava imaju isti naboj koji ovisi o načinu priprave koloidnog sustava.
∙ Budući da su sve koloidne čestice istog naboja, međusobno se odbijaju i zbog toga ne dolazi do koagulacije.
∙ U hidrofobnim koloidima doći će do koagulacije dodavanjem elektrolita koji neutraliziraju ione na površini micele, a u
hidrofilnim koloidima dolazi do koagulacije zagrijavanjem, tj. uklanjanjem hidratnog ovoja.
∙ U nekim koloidnim otopinama koloidne čestice imaju vlastiti naboj koji je posljedica ionizacije unutar same molekule.
∙ Ti međusobno slični spojevi mogu se odvajati elektroforezom jer djelovanjem istosmjerne struje kolodine čestice istoga
naboja putuju prema suprotno nabijenoj elektrodi.
∙ Koloidne čestice odvajaju se od iona iz elektrolita pomoću polupropusnih membrana postupkom dijalize kojim kroz
membranu ioni prolaze u vodu, a koloidne čestice ne prolaze.
∙ Emulzija je tip koloidnih sustava u kojem je disperzna faza tekućina raspršena u disperznom sredstvu tekućini.
∙ Čvrsta emulzija je tip koloidnih sustava u kojem je disperzna faza tekućina raspršena u čvrstoj tvari.
∙ Emulgator je tvar koja uzrokuje stabilnost inače nestabilnih emulzija.
∙ Pjena je tip koloidnih sustava u kojem je disperzna faza plin raspršena u disperznom sredstvu tekućini.
∙ Aerosol je tip koloidnih sustava u kojem je disperzna faza tekućina raspršena u disperznom sredstvu plinu.
∙ Sol ili gel je koloidni sustav u kojem je disperzna faza čvrsta tvar raspršena u disperznom sredstvu tekućini.
∙ Dok je disperzni sustav zbog temperature u tekućoj fazi u kojoj se čestice disperzne faze relativno slobodno gibaju
nazivamo ga sol, a hlađenjem prelazi u čvrstu fazu mrežaste strukture koju nazivamo gel.
Kinetika kemijskih reakcija:
∙ U kemijskim reakcijama dolazi do pretvorbe reaktanata u produkte uslijed pregrupacije atoma zbog kidanja postojećih i
nastajanja novih kemijskih veza.
∙ Prema „teoriji sudara“ pregrupacija veza moguća je zbog sudara čestica koje se kaotično gibaju kad su tvari u tekućem
ili plinovitom agregacijskom stanju.
∙ Da bi došlo do uspješnog sudara čestica, moraju se zadovoljiti dva uvjeta: čestice pri sudaru moraju biti pravilno
orijentirane i moraju imati minimalnu količinu kinetičke energije potrebne za nastajanje aktivacijskog kompleksa koja se
naziva energija aktivacije i označava se sa Ea.
∙ Ako reaktanti nemaju energiju jednaku ili veću energiji aktivacije, čestice će se pri sudaru odbiti kao nepromijenjeni
reaktanti.
∙ Pri sudaru čestica reaktanata kratkotrajno nastane aktivacijski kompleks u kojem dolazi do pregrupacije veza nakon
čega mogu nastati nove čestice produkta.
∙ Sve se čestice u nekoj tvari ne gibaju jednakom brzinom, posljedica čega je i različita kinetička energija čestica.
∙ Povećanjem temperature nekog plina ili tekućine povećava se i kinetička energija čestica zbog koje će se povećati i
broj sudara i vjerojatnost da će čestice pri sudaru imati dovolju kinetičku energiju za nastajanje aktivacijskog kompleksa.
∙ Vremenski tijek mogućih reakcija proučava kemijska kinetika.
∙ Prosječna brzina kemijske reakcije iskazuje se kao prirast (promjena) množinske koncentracije nekog od sastojaka u
reakciji u određenom vremenskom intervalu.
c( X )2−c ( X )1
v ( X )=
t 2−t 1
∙ Brzinu kemijske reakcije možemo iskazati prirastom (povećanjem) koncentracije produkta ili negativnim prirastom
(smanjenjem) koncentracije reaktanata.
∙ Ako brzinu reakcije iskazujemo prirastom množinske koncentracije nekog od reaktanata predznak je negativan jer se
njihova koncentracija tijekom reakcije (vremena) smanjuje, dok množinska koncentracija produkta ima pozitivan
predznak jer se njegova koncentracija povećava.
∙ Prirast koncentracije određenog reaktanta ili produkta potrebno je podijeliti sa stehiometrijskim koeficijentom.
X 2 +2 Y →2 XY
1 ∆ c ( XY ) −∆ c ( X 2 ) −1 ∆ c(Y )
v= = =
2 ∆t ∆t 2 ∆t
∙ Budući da vrijednost prosječne brzine reakcije ovisi o prirastu
koncentracije reaktanata u određenom vremenskom intervalu, brzina
reakcije se s vremenom smanjuje, jer se smanjuje koncentracija
reaktanata.
∙ Kad jedan od reaktanata potpuno izreagira, brzina reakcije bit će
jednaka nuli.
∙ Smanjenjem vremenskog intervala na vrlo malu vrijednost, može se
odrediti trenutna brzina.
∙ Na brzinu reakcije utječu svi čimbenici koji povećavaju broj uspješnih sudara, a to su agregacijsko stanje, ukupna
površina reaktanata, koncentracija, temperatura, katalizator i vrsta čestica.
∙ Kemijske reakcije najbrže će se odvijati u plinovitom stanju, zatim u tekućem stanju, a najsporije u čvrstom stanju.
∙ Brzina reakcije veća je što je veća ukupna površina reaktanata u čvrstom agregacijskom stanju.
∙ Što je koncentracija reaktanata veća, broj mogućih uspješnih sudara je veći, pa je i reakcija brža.
∙ Brzina kemijske reakcije raste s porastom temperature, zato što dovođenjem topline raste kinetička energija čestica, a
time i broj uspješnih sudara.
∙ Djelovanje katalizatora sastoji se u tome da on kratkotrajno reagira s jednim od reaktanata stvarajući nestabilni
kompleks, koji zatim reagira s drugim reaktantom, pa ponovno nastaje katalizator koji izlazi iz reakcije nepromijenjen.
∙ Primjenom katalizatora smanjuje se energija aktivacije te veći broj molekula ima potrebnu energiju aktivacije i broj
uspješnih sudara je veći, pa je veća i brzina reakcije.
∙ Katalizator ne može ubrzati reakciju koja termodinamički nije moguća.
∙ Katalizator omogućuje novi put reakcije u kojoj je energija aktivacije manja, a time je i reakcija brža.
∙ Kada katalizator nije u istom agregacijskom stanju kao reaktanti govorimo o heterogenoj katalizi, a kada su reaktanti i
katalizator u istom agregacijskom stanju govorimo o homogenoj katalizi.
∙ Katalizatore u živim stanicama nazivamo biološkim katalizatorima ili enzimima.
∙ Za razliku od katalizatora koji smanjuju energiju aktivacije i time ubrzavaju kemijske reakcije, postoje i negativni
katalizatori (inhibitor) koji povećavaju energiju aktivacije i na taj način smanjuju brzinu reakcije.
∙ Autokataliza je reakcija u kojoj nastali produkt djeluje kao katalizator.
∙ Općenito su ionske reakcije brže od molekulskih.
Ravnoteža kemijskih reakcija:
∙ Od posebne važnosti je uspostavljanje kemijske dinamičke ravnoteže u povratnim ili reverzibilnim kemijskim
reakcijama.
∙ U ravnotežnom stanju sve su tvari prisutne i imaju određene vrijednosti ravnotežnih koncentracija koje se razlikuju od
početnih koncentracija.
∙ Vrijednosti ravnotežnih koncentracija iste su bez obzira napreduje li reakcija od reaktanata prema produktu ili suprotno
pri određenoj temperaturi.
∙ Sastav kemijske smjese u stanju ravnoteže opisuje se koncentracijskom konstantom ravnoteže Kc koja pri određenoj
temperaturi ima stalnu vrijednost.
∙ Mjerna jedinica konstante ravnoteže različita je za različite reakcije (ovisno o odnosu množina produkata i reaktanata).
∙ Indeks c je oznaka za koncentracijsku ravnotežnu konstantu.
∙ Za zapis množinske koncentracije neke tvari u ravnoteži često se rabi uglata zagrada.
∙ Brzinu polazne reakcije između reaktanata označimo sa v, koncentracije reaktanata uglatim zagradama, a konstantu
proporcionalnosti sa k1.
∙ Brzina polazne reakcije je: v1 =k 1 ∙ [ X ] ∙[Y ]
∙ Brzina povratne reakcije je: v 2=k 2 ∙ [ XY ]
∙ Poslije određenog vremena brzine reakcije u oba smjera se izjednače, što znači da je postignuta kemijska ravnoteža.
v1 =v 2
k 1 ∙ [ X ] ∙ [ Y ] =k 2 ∙[ XY ]
∙ Postignuta ravnoteža je dinamička, što znači da polazna i povratna reakcija i dalje napreduju, ali jednakim brzinama.
∙ Zakon o djelovanju masa ili Guldberg-Waageov zakon iskazujemo jednadžbom:
[ XY ]
K c=
[ X ] ∙[ Y ]
∙ Za neku opću kemijsku reakciju može se iskazati na sljedeći način:
aA +bB ↔ cC+ dD
[C ]c ∙[ D]d
K c= a b
[ A] ∙[B ]
∙ Konstanta ravnoteže kemijske reakcije pri određenoj temperaturi ima konstantnu vrijednost i jednaka je omjeru
umnožaka množinskih koncentracija produkata i reaktanata potenciranih apsolutnim vrijednostima njihovih
stehiometrijskih brojeva.
∙ Za opis ravnoteže u plinovitim reakcijskim sustavima često se umjesto ravnotežnih koncentracija rabe ravnotežni
parcijalni tlakovi.
∙ Velika vrijednost konstante ravnoteže znači da se ravnotežna smjesa sastoji uglavnom od produkata, dok mala
vrijednost konstante znači da u ravnotežnoj smjesi prevladavaju reaktanti.
∙ Ako su vrijednosti konstante od 10-2 do 102 u takvim su sustavima u ravnoteži prisutne čestie reaktanata i produkata u
značajnijoj količini.
∙ Ako je vrijednost konstante manja od 1 pomak ravnoteže je prema reaktantima dok je za vrijednost konstante veće od
1 pomak ravnoteže prema produktima.
∙ Neki čimbenici koji utječu na brzinu kemijske reakcije mogu pomaknuti položaj kemijske ravnoteže, a to su promjena
koncentracije, temperature i tlaka.
∙ Le Chatelierovo načelo: Ako se promijeni jedan od uvjeta pri kojima se sustav nalazi u stanju kemijske ravnoteže,
pomak ravnoteže bit će u smjeru one reakcije koja teži da se suprotstavi toj promjeni i da se uspostave prethodni uvjeti.
∙ Povećanje koncentracije bilo kojeg reaktanta ili produkta u reakcijskoj smjesi utjecat će na pomak ravnoteže sve dok
se ne postigne odgovarajuća vrijednost konstante ravnoteže.
∙ S povećanjem koncentracije reaktanata ili uklanjanjem produkata iz reakcijske smjese, položaj ravnoteže pomiče se u
smjeru stvaranja produkata.
∙ Pomak ravnoteže u smjeru reaktanata u nekoj reakcijskoj smjesi postiže se suprotnim djelovanjem, tj. smanjenjem
koncentracije reaktanata ili povećanjem koncentracije produkata.
∙ U egzotermnim reakcijama ravnoteža se sniženjem temperature pomiče u smjeru nastajanja produkata, a povišenjem
temperature u smjeru nastajanja reaktanata.
∙ U endotermnim reakcijama ravnoteža je pri višoj temperaturi pomaknuta u smjeru nastajanja produkata, a pri nižoj
temperaturi u smjeru nastajanja reaktanata.
∙ Promjena tlaka utječe na pomak ravnoteže u reakcijskoj smjesi plinova.
∙ U skladu s Le Chatelierovim načelom povećanje ukupnog tlaka u reakcijskoj smjesi uzrokuje pomak ravnoteže u
smjeru reakcije koja dovodi do smanjenja ukupnog broja molekula.
∙ Obrnuto, smanjenje tlaka pogoduje smjeru reakcije koja dovodi do povećanja ukupnog broja molekula.
∙ Promjena tlaka nema učinka na pomak ravnoteže kada je množina reaktanata jednaka množini produkata.
∙ Katalizatori u reverzibilnim reakcijama ubrzavaju reakcije u jednom i drugom smjeru i ravnoteža se uspostavlja brže, ali
ne utječu na pomak ravnoteže.
Kiseline, baze i soli:
∙ Svante Arrhenius definirao je kiseline kao tvari koje u vodenoj otopini povećavaju koncentraciju vodikovih H + iona, a
baze kao tvari koje u vodenoj otopini povećavaju koncentraciju hidroksidnih OH ― iona, međutim, navedene se definicije
odnose isključivo na vodene otopine.
∙ Johannes Nicolaus Brønsted i Thomas Martin Lowry, neovisno jedan o drugome, definirali su kiseline i baze kao
donore i akceptore protona što se odnosi na različita agregacijska stanja i ne samo na vodene otopine.
∙ Prema njihovoj teoriji, kiseline su molekulske ili ionske čestice koje daju protone (donori protona), a baze su
molekulske ili ionske čestice koje primaju protone (akceptori protona).

∙ U kojem će smjeru biti pomaknuta ravnoteža, ovisi o jakosti kiseline, odnosno baze.
∙ Svaka kiselina ima svoju konjugiranu bazu i svaka baza ima svoju konjugiranu kiselinu.
∙ Ako je kiselina jaka, ona ima veliku težnju da predaje protone, njezina konjugirana baza bit će slaba i slabo će privlačiti
protone i obratno, što je kiselina slabija, njezina konjugirana baza je jača.
∙ Gilbert Newton Lewis definirao je kiseline kao elektron-akceptore, dakle kao čestice koje primaju elektronski par, a
baze kao elektron donore, čestice koje daju elektronski par za nastajanje kovalentne veze.
∙ Čiste baze uglavnom su čvrste tvari, a u laboratoriju se najčešće koriste njihove otopine.
∙ Lužinama nazivamo vodene otopine baza.
∙ Vodene otopine kiselina i lužine su elektrolitske otopine jer provode električnu struju.
∙ Česta podjela kiselina je prema broju atoma vodika u molekuli i načinu na koji u vodenoj otopini disociraju (ioniziraju).
∙ Monoprotonske kiseline imaju jedan atom vodika i u vodi potpuno disociraju, diprotonske kiseline imaju dva atoma
vodika i disociraju u dva stupnja, a triprotonske imaju tri atoma vodika i disociraju u tri stupnja.
∙ Sukladno tome, postoje monohidroskidne, dihidnoksidne i trihidroksidne baze, ovisno o broju hidroksidnih iona.
∙ Često se za kovalentne molekule kaže da ioniziraju, za razliku od ionskih spojeva koji disociraju jer su građeni od iona.
∙ U jednadžbama disocijacije kiselina može se izostaviti pisanje molekula vode, ali se pri tome ne smije zaboraviti da u
vodenim otopinama ne postoje slobodni protoni H +, već su oni uvijek asocirani s molekulama vode u hidratizirane
oksonijeve ione H3O+.
∙ Slabe kiseline u vodenim otopinama vrlo slabo disociraju, pa je ravnoteža u reakciji disocijacije pomaknuta na stranu
molekulskog oblika kiseline.
∙ Čista voda je elektrolit iako slabo provodi električnu struju.
∙ U čistoj se vodi nalazi vrlo mali broj oksonijevih iona i hidroksidnih iona, koji nastaju pri prijelazu protona između
molekula vode.
∙ Budući da molekule vode u reakciji mogu biti i donori i akceptori protona, kažemo da je voda amfolit.
∙ Iz vrijednosti konstante ravnoteže i koncentracije vode, koja se može smatrati stalnom, izvodi se konstanta ionskog
produkta vode.
K w =K c ∙ c 2 ( H 2 O )=c ¿
∙ Kw je znak za konstantu ionskog produkta vode.
∙ Indeks w dolazi od engleske riječi water što znači voda.
∙ Vrijednost konstante ionskog produkta vode pri 25°C može se izračunati zato što su poznate koncentracije oksonijevih
i hidroksidnih iona pri toj temperaturi.
∙ Koncentracija oksonijevih i hidroksidnih iona je u destiliranoj vodi pri 25°C svega 1∙10 -7 mol/L, dakle konstanta ionskog
produkta vode iznosi 1∙10-14 mol2/L2.
∙ Ionski produkt vode, kao i konstanta ravnoteže, ovisi o temperaturi, pa ju je potrebno navesti uz vrijednost konstante.
∙ Budući da je umnožak koncentracije oksonijevih i hidroksidnih iona u svim vodenim otopinama pri određenoj
temperaturi konstantan, ako je poznata koncentracija oksonijevih iona, moguće je izračunati i koncentraciju hidroksidnih
iona.
∙ pH-vrijednost se definira kao negativni logaritam brojčane vrijednosti množinske koncentracije vodikovih, odnosno
oksonijevih iona.
pH=−log c ¿ ¿ ¿
∙ Na sličan način može se definirati i pOH-vrijednost, kao negativni logaritam množinske koncentracije hidroksidnih iona.
pOH =−log c ¿¿ ¿
∙ pH može imati bilo koju vrijednost na ljestvici od 0 do 14.
∙ Za vodene otopine pri 25°C vrijedi: pH + pOH = 14.
∙ Neutralne otopine imaju pH 7, kisele otopine od 0 do 7, a bazične otopine od 7 do 14.
∙ Vodene otopine kiselina i baza provode električnu struju, stoga su kiseline i baze elektrolitne otopine.
∙ Elektroliti koji u vodenim otopinama potpuno disociraju nazivaju se jakim elektrolitima, a oni koji u vodenim otopinama
samo djelomično disociraju nazivaju se slabim elektrolitima.
∙ Umnožak konstante ravnoteže Kc i množinske koncentracije vode, koja je konstantna u vodenim otopinama, daje
konstantu disocijacije kiseline Ka.
∙ Indeks a dolazi od engleske riječi acid što znači kiselina.
∙ Umnožak konstante ravnoteže Kc i množinske koncentracije vode daje konstantu disocijacije baze Kb.
∙ Indeks b dolazi od engleske riječi base što znači baza.
∙ Vrijednost konstante disocijacije ovisi o temperaturi.
∙ Kod poliprotonskih kiselina i polihidroksidnih baza Zakon o djelovanju masa primjenjuje se na svaki stupanj disocijacije
posebno.
∙ Jakost elektrolita može se izraziti i stupnjem disocijacije α, koji predstavlja odnos broja disociranih molekula i ukupnog
broja molekula elektrolita prisutnih u otopini, a ima vrijednost od 0 do 1 koja se često iskazuje u postocima.
∙ Stupanj disocijacije ovisi o prirodi elektrolita, koncentraciji i temperaturi.
∙ Jake kiseline i jake baze disociraju u vodi gotovo potpuno, pa se uzima da je koncentracija oksonijevih iona jednaka
koncentraciji monoprotonske jake kiseline, a koncentracija hidroksidnih iona jednaka koncentraciji monohidroksidne jake
baze te se na njih ne primjenjuje Zakon o djelovanju masa.
∙ U slučaju diprotonskih kiselina, koncentracija oksonijevih iona je dvostruko veća od koncentracije kiseline, a kod
dihidroksidnih baza, koncentracija hidroksidnih iona je dvostruko veća od koncentracije baze.
∙ Za slabe kiseline i slabe baze karakteristično je da slabo disociraju u vodi, zato koncentracija oksonijevih iona nije
jednaka koncentraciji kiseline, a koncentracija hidroksidnih iona nije jednaka koncentraciji baze.
∙ Kako bismo izračunali pH vrijednost slabe kiseline ili baze, potrebno je znati njihovu koncentraciju, konstantu
disocijacije i stupanj disocijacije.
∙ Kada je potrebna točna vrijednost, pH se određuje instrumentima koji se zovu pH-metri.
∙ Je li otopina kisela, neutralna ili bazična, može se odrediti i pomoću indikatora.
∙ Indikatori koji mijenjaju boju u točno određenom pH- području zovu se kiselinsko-bazni indikatori.
∙ Univerzalni indikator je smjesa različitih indikatora koji pokazuju promjenu boje, a time i pH-vrijednost u različitim pH-
područjima.
∙ Uz indikatorske papire postoje i indikatorske otopine, poput metiloranža, bromtimolplavog i fenolftaleina.
∙ Lakmus papir povećanjem pH-vrijednosti mijenja boju iz crvene u plavu.
∙ Bromtimolplavo povećanjem pH-vrijednosti mijenja boju iz žute u plavu.
∙ Metiloranž povećanjem pH-vrijednosti mijenja boju iz crvene u žutu.
∙ Fenolftalein povećanjem pH-vrijednosti mijenja boju iz bezbojne u crvenu.
∙ Crveni kupus povećanjem pH-vrijednosti mijenja boju iz crvene u zelenu.
∙ Neutralizacija je reakcija između kiselina i baza.
∙ Produkti reakcija između kiselina i baza u vodenoj otopini jesu odgovarajuće soli i voda.
∙ Kristalnu strukturu soli čine kationi iz baza i anioni iz kiselina.
∙ Ako reagiraju jednake množine oksonijevih i hidroksidnih iona u reakciji dolazi do potpune neutralizacije.
∙ Reakcija neutralizacije je brza, ionska i egzotermna reakcija.
∙ Poliprotonske kiseline i polihidroksidne baze neutraliziraju se s odgovarajućom množinom.
∙ Pomoću reakcije neutralizacije postupkom titracije mogu se odrediti nepoznate koncentracije kiselina i baza.
∙ Volumetrija ili titrimetrija je metoda kvantitativne kemijske analize, koja kao osnovu za mjerenje uzima volumen otopine
poznate koncentracije utrošen za kvantitativnu reakciju neutralizacije s ispitivanom tvari nepoznate koncentracije.
∙ U određeni volumen otopine poznate koncentracije i s par kapi indikatorske otopine kapanjem se dodaje otopina
nepoznate koncentracije i miješa.
∙ Titracija je završena kada se promijeni boja indikatora.
∙ Tada se očita volumen otopine utrošene za neutralizaciju i izračuna nepoznata koncentracija prema izrazu:
c ( kiselina ) ∙ V ( kiselina )=c ( lužina ) ∙V ( lužina )
∙ Ako se nakon svakog dodatka otopine pH-metrom izmjeri
pH-vrijednost i nanese na ordinatu, a utrošeni volumen
otopine na apscisu, dobije se skup točaka titracijske
krivulje.
∙ Iz titracijske je krivulje vidljivo da je promjena pH-
vrijednosti otopine najprije postupna do blizine točke
ekvivalencije, a zatim se dodatkom jedne kapi skokovito
promijeni.
∙ Daljnjim dodavanjem lužine pH se opet postupno mijenja.
∙ Budući da se promjena boje indikatora ne događa točno u
točki ekvivalencije, postoji razlika između točke
ekvivalencije i završne točke titracije koja se naziva
pogreška završne točke.
∙ Soli su ionski spojevi.
∙ Tališta soli općenito su vrlo visoka, a ovise o jakosti privlačenja između iona u ionskoj strukturi.
∙ U čvrstom su stanju izolatori, a u njihovim talinama i vodenim otopinama pokretljivi ioni provode električnu struju.
∙ Većina soli je dobro topljiva u vodi.
∙ Osim što su soli vrlo rasprostranjene u prirodi, mogu se i u laboratoriju dobiti na različite načine:
› izravnim spajanjem metala i nemetala: metal + nemetal → sol
› reakcijom metala i kiseline: metal + kiselina → sol + vodik
› reakcijom bazičnog oksida s kiselinom: bazični oksid + kiselina → sol + voda
› reakcijom kiselog oksida s bazom: kiseli oksid + baza → sol + voda
› reakcijom kiselina i baza: kiselina + baza → sol + voda
› reakcijom dvostruke izmjene: sol1 + sol2 → sol3 + sol4
∙ Za soli praktično netopljive u vodi vrijedi konstanta produkta topljivosti Ksp.
∙ Pretpostavlja se da je zbog slabe topljivosti soli njena koncentracija konstantna.
K sp =c ¿
∙ Indeks sp dolazi od engleskih riječi solubility što znači topljivost i product što znači produkt.
∙ Otopine nekih soli, osim neutralno, mogu reagirati i bazično ili kiselo.
∙ Uzrok tome je što neki ioni soli protolitički reagiraju s vodom.
∙ Ako se otapanjem soli u vodi promijeni pH, ta otopina reagira kiselo ili bazično.
∙ Vodene otopine soli koje nastaju neutralizacijom iz jakih baza i jakih kiselina su neutralne, otopine soli jakih kiselina i
slabih baza su kisele, a otopine soli jakih baza i slabih kiselina bazične.
∙ S vodom reagiraju samo kiselinski anioni slabih kiselina (konjugirane jake baze) ili kationi slabih baza (konjugirane jake
kiseline).
∙ Anioni jakih kiselina su njihove konjugirane slabe baze, a kationi jakih baza njihove konjugirane slabe kiseline, te oni
kao takvi ne reagiraju s molekulama vode, već ostaju samo njima okruženi, hidratizirani.
∙ Puferska otopina ima sposobnost održavanja ili neznatnog mijenjanja pH-vrijednosti nakon dodatka određene količine
neke jake kiseline ili jake baze.
∙ Pufere možemo definirati kao vodene otopine slabih kiselina ili slabih baza i njihovih odgovarajućih soli.
∙ Područje djelovanja puferske otopine određeno je konstantom disocijacije slabe kiseline, odnosno slabe baze, a
konačan pH puferske otopine ovisi o omjeru koncentracija bazičnog i kiselog sastojka.
Redoks-reakcije:
∙ Redoks-reakcije su reakcije prijenosa elektrona.
∙ Oksidacija i redukcija dva su suprotna procesa.
∙ Definiramo li ih s obzirom na kisik i vodik, oksidacija je spajanje tvari s kisikom ili gubitak vodika, a redukcija je spajanje
tvari s vodikom ili gubitak kisika.
∙ Oksidacija: C (s )+O 2 ( g ) →CO 2 ( g) ili CH 4 ( g) →C (s ) +2 H 2 ( g)
∙ Redukcija: C (s )+ 2 H 2 ( g) →CH 4 ( g) ili CO 2( g ) → C( s) +O 2 ( g)
∙ Definiramo li proces oksidacije i redukcije s obzirom na elektrone, oksidacija je otpuštanje, a redukcija primanje
elektrona.
∙ Tvar koja se u reakciji reducira, tj. prima elektrone, naziva se oksidans ili oksidacijsko sredstvo.
∙ Oksidansi su prema tome akceptori elektrona.
∙ Tvar koja se u reakciji oksidira, tj. otpušta elektrone, naziva se reducens ili redukcijsko sredstvo.
∙ Reducensi su donori protona.
∙ Pojam oksidacijskog broja, koji se piše rimskim brojevima u
sredini iznad simbola kemijskog elementa, a može biti pozitivan i
negativan, s time da se predznak plusa ne piše, olakšava
izjednačavanje jednadžbi složenijih redoks-reakcija.
∙ Oksidacijski broj atoma i molekula elementarnih tvari je 0.
∙ Oksidacijski broj vodika je I u svim spojevima osim u metalnim
hidridima, gdje je –I.
∙ Oksidacijski broj kisika je –II u svim spojevima osim u
peroksidima, gdje je –I.
∙ Oksidacijski broj atoma elemenata prve skupine u spojevima je I,
a atoma elemenata druge skupine II.
∙ Zbroj oksidacijskih brojeva u molekuli ili formulskoj jedinki jednak
je nuli.
∙ U jednoatomnim ionima oksidacijski je broj jednak nabojnom
broju iona.
∙ U poliatomnim ionima zbroj oksidacijskih brojeva jednak je nabojnom broju iona.
∙ Pri oksidaciji se oksidacijski broj povećava, a pri redukciji smanjuje.

Osnove elektrokemije:
∙ Općenito, metal uronjen u otopinu vlastitih iona čini odgovarajući polučlanak.
∙ U stanju dinamičke ravnoteže isti se broj atoma iz metala oksidira i odlazi u otopinu i iona iz otopine reducira ponovno
u atome.
∙ Težnja metala da se oksidira mjera je za elektrodni potencijal.
∙ Različiti metali imaju različitu težnju za oksidacijom, prema toma imaju i različiti elektrodni potencijal.
∙ Svaki galvanski članak sastoji se od dvije elektrode (anoda, katoda), spojene vodičem, te od elektrolita i elektrolitskog
mosta.
∙ Elektrode moraju biti različitog elektrodnog potencijala.
∙ U svakom galvanskom članku elektroni prelaze s mjesta gdje ih ima više prema mjestu gdje ih ima manje, tj. od
reaktivnijeg metala prema manje reaktivnom metalu.
∙ Odlazak elektrona s pločice reaktivnijeg metala izaziva novu oksidaciju njegovih atoma, a povećanje broja elektrona na
pločici manje reaktivnog metala dovodi do redukcije njegovih iona iz otopine.
∙ Prema tome, koncentracija jednih iona u otopini tijekom rada galvanskog članka se povećava, a drugih smanjuje u
odnosu na ione otopine.
∙ Zbog većeg negativnog naboja, jedna je elektroda negativni, a druga pozitivni pol galvanskog članka.
∙ Negativna elektroda je anoda, a pozitivna elektroda je katoda galvanskog članka.
∙ Struja koja protječe galvanskim člankom posljedica je oksidacije na anodi i redukcije na katodi.
∙ Tijekom promatrane reakcije dolazi do spontanog prijelaza elektrona s jedne vrste čestica na drugu, što znači da se
radi o redoks-reakciji.
∙ Važno je naglasiti da te reakcije napreduju samo od sebe čim se zatvori strujni krug.
∙ Shematski prikaz Daniellovog članka: Zn|Zn 2+||Cu2+|Cu
∙ Dogovoreno je da se anodni proces uvijek piše na lijevoj strani.
∙ Crta označava glanicu elektroda – elektrolit, a dvostruka crta označava elektrolitski most.
∙ Razlika potencijala među elektrodama naziva se napon članka Ečl, a jednaka je razlici elektrodnih potencijala katode i
anode i uvijek ima pozitivnu vrijednost, za razliku od elektrodnog potencijala koji može imati pozitivnu i negativnu
vrijednost.
∙ Za razliku od napona članka, elektrodni potencijali ne mogu se izmjeriti, već se njihova vrijednost u članku određuje
prema standardnoj vodikovoj elektrodi.
∙ Prema dogovoru, elektrodni potencijal standardne vodikove elektrode je nula, pri svim temperaturama.
∙ Spoji li se standardna vodikova elektroda u članak s bilo kojom drugom elektrodom, može se očitavanjem napona na
voltmetru odrediti elektrodni potencijal ispitivane elektrode.
∙ Hoće li imati pozitivnu ili negativnu vrijednost ovisi o tome je li u članku anoda ili katoda.
∙ Ako se potencijal određuje pri standardnom tlaku i temperaturi i ako je koncentracija iona u otopini 1 mol/L, govorimo o
standardnom redukcijskom potencijalu E°.
∙ Na osnovi vrijednosti standardnih elektrodnih potencijala načinjen je elektrokemijski niz elemenata (Voltin niz).
∙ U tom nizu najčešće se navode vrijednosti standardnih redukcijskih potencijala, koje se odnose na proces redukcije na
katodi i čine redoks-sustav metalnih iona i atoma metala.
∙ Pomoću vrijednosti standardnog redukcijskog elektrodnog potencijala u tablici, može se izračunati napon bilo kojeg
galvanskog članka.
∙ Ako su metali (elektrode) u Voltinom nizu bliže jedan drugome, napon članka je manji, jer je manja razlika vrijednosit
njihovih potencijala.
∙ Obrnuto, što su metali udaljeniji u nizu, napon članka je veći.
∙ Proces koji nastaje kad električna struja prolazi kroz talinu neke soli ili vodenu otopinu soli, kiselina ili lužina, odnosno
razlaganje tvari djelovanjem električne struje naziva se elektroliza.
∙ Elektroliza se provodi u elektroliznom članku koji se sastoji od posude s elektrolizom u koji su uronjene dvije elektrode
spojene na izvor istosmjerne struje.
∙ Elektrode mogu biti od istovrsnog ili različitog materijala, ovisno o vrsti elektrolitskog procesa.
∙ I u galvanskom i u elektroliznom članku na katodi dolazi do redukcije, a na anodi do oksidacije.
∙ Međutim, za razliku od galvanskog članka, katoda je u elektroliznom članku negativna elektroda, a anoda pozitivna
elektroda.
∙ Na elektrodama se reduciraju ili oksidiraju oni ioni ili molekule za čiju je reakciju potrebna manja energija.
∙ Alkalijske metale, zemnoalkalijske metale i aluminij ne može se dobiti elektrolizom iz vodenih otopina njihovih soli jer
se umjesto njihovih iona na katodi reducira voda i nastaje vodik.
∙ Ako se u vodenoj otopini nalaze složeni anioni, na anodi se umjesto njih oksidira voda i oslobađa kisik jer je to
energijski povoljnije.
∙ Množina tvari koje nastanu elektrolizom ovisi o električnom naboju Q koji proteče kroz elektrolizer, o vremenu trajanja
elektrolize i o broju elektrona koji sudjeluju u redoks reakciji z.
∙ Množina električnog naboja jednaka je umnošku jakosti električne struje i vremenu trajanja elektrolize.
Q I ∙t
n ( tvar )= =
z∙F z∙F
∙ Električni naboj koji prenosi 1 mol elektrona naziva se Faradayeva konstanta F, a njezina vrijednost jednaka je
umnošku broja elektrona u jednom molu elektrona NA i naboju jednog elektrona, odnosno 26,8 Ah/mol.
∙ Množina električnog naboja Q koji sudjeluje u elektrolizi, jednaka je umnošku množine elektrona n(e -) koji sudjeluju u
reakciji na elektrodi i Faradayeve konstante F.
Ugljikovodici:
∙ Spojeve koji imaju istu molekulsku formulu, ali različit način međusobnog povezivanja atoma u molekuli nazivamo
konstitucijskim (strukturnim) izomerima.
∙ Prostorni (stereoizomeri) su spojevi s istim slijedom kovalentno vezanih atoma, a različitim prostornim rasporedom tih
atoma.
∙ Enantiomeri su izomeri koji se razlikuju po prostornom usmjerenju atoma, a odnose se kao predmet i njegova zrcalna
slika i ne mogu se međusobno prekriti čak ni nakon rotacije oko jednostruke kovalentne veze, te zakreću linearno
polarizirano svjetlo za isti kut u suprotnim smjerovima.
∙ Molekule koje se ne mogu prekriti svojom zrcalnom slikom nazivamo kiralnim molekulama, a one koje mogu akiralnim
molekulama.
∙ Optička aktivnost je svojstvo kiralnih molekula.
∙ Nukleofili ili Lewisove baze su molekule ili negativno nabijeni ioni koji mogu dati elektronski par Lewisovoj kiselini ili
elektrofilu.
∙ Alkani su lančasti zasićeni ugljikovodici.
∙ Njihova opća formula je CnH2n+2, a njihova funkcionalna skupina je (-CH 2-)n.
∙ Alkilna je skupina ugljikovodična skupina koja ima strukturu odgovarajućeg alkana s jednim vodikovim atomom manje.
∙ Alkani su skloni reakcijama gorenja i reakcijama zamjene (supstitucije) s halogenim elementima.
∙ Potpunim gorenjem alkana nastaje ugljikov(IV) oksid i voda, a nepotpunim ugljikov(II) oksid i voda.
∙ Reakcija supstitucije odvija se mehanizmom slobodnih radikala koji nastaju homolitičkim cijepanjem molekule
halogena uz dovođenje energije.
∙ Svaki slobodni radikal može dalje reagirati, prema tome reakcija je lančana sve dok se ne spoje dva slobodna radikala.
∙ Cikloalkani su ciklički zasićeni ugljikovodici.
∙ Njihova opća formula je CnH2n, a njihova funkcionalna skupina (-CH 2-)n.
∙ Najveći broj spojeva u prirodi ima cikloheksansku i ciklopentansku strukturu jer su to najstabilnije cikličke strukture
zbog kuta najbližeg tetraedarskom.
∙ Cikloalkani su skloni reakcijama gorenja i supstitucije s halogenim elementima.
∙ Alkeni su lančasti nezasićeni ugljikovodici u čijim molekulama postoji barem jedna dvostruka veza između atoma
ugljika.
∙ Opća formula alkena je CnH2n, a njihova funkcionalna skupina je C=}C ¿¿ ¿ ¿
¿
}¿

∙ Alkeni su strukturni izomeri cikloalkana s odgovarajućim brojem C atoma.

∙ Dvostruka veza u alkenima sprječava vrtnju atoma oko veze, što dovodi do dva različita prostorna rasporeda atoma
vodika i metilnih skupina na ugljikovim atomima povezanim dvostrukom vezom.
∙ Stereoizomere koji postoje zbog nemogućnosti vrtnje oko dvostruke veze nazivamo cis-trans izomerima ili
konfiguracijskim izomerima.
∙ Alkeni se dobivaju eliminacijskim reakcijama iz alkohola ili halogenalkana.
∙ Dobivanje alkena iz alkohola je reakcija dehidratacije uz sumpornu kiselinu kao katalizator.
∙ Dobivanje alkena dehalogeniranjem je nukleofilna reakcija s bazom kojom nastaje odgovarajuća sol i voda.
∙ Alkeni su reaktivniji od alkana i skloni reakcijama adicije (u pogodnim se uvjetima vežu s elektrofilima zbog veće
elektronske gustoće oko dvostruke veze).
∙ Pri hidrogeniranju alkena potrebni su katalizatori nikal, olovo ili platina.
∙ Markovnikovljevo pravilo: Pri adiciji molekule halogenovodika na ugljikove atoma povezane dvostrukom vezom,
vodikov se atom vezuje na onaj ugljikov atom koji ima više vodikovih atoma.
∙ Hidratacijom alkena uz katalizator sumpornu kiselinu nastaju alkoholi.
∙ Oksidacijom alkena (dihidroksilacijom) sa oksidacijskim sredstvima poput kalijeva permanganata u neutralnoj i lužnatoj
sredini nastaju –dioli, a u kiseloj sredini kiseline s manjim brojem C atoma.
∙ Reakcija s kalijevim permanganatom koristi se za dokazivanje dvostruke veze.
∙ Adicijom alkena (polimerizacijom) mehanizmom slobodnih radikala nastaju dugački polimeri.
∙ Alkini su lančasti nezasićeni ugljikovodici u čijim molekulama postoji barem jedna trostruka veza između atoma ugljika.
∙ Opća formula alkina je CnH2n-2, a njihova funkcionalna skupina je }C ¿¿ C ≡
¿
}¿

∙ Alkini, kao nezasićeni spojevi, reagiraju slično alkenima, odnosno karakteristične reakcije su reakcije adicije koje se
odvijaju slično kao reakcije alkena, samo u dva stupnja.
∙ Hidrogeniranjem alkina uz katalizator platinu reakcija ide sve do alkana, a uz katalizator paladij i olovne soli alkini se
hidrogeniraju samo do alkena.
∙ Alkini kod kojih je trostruka veza iza prvog C atoma u lancu mogu reagirati s jakim bazama (poput Tollensovog
reagensa) kao kiseline čime nastaju acetilidi čime se razlikuju od alkena.
∙ Areni (aromatski ugljikovodici) su ciklički nezasićeni ugljikovodici, koji se po kemijskim svojstvima bitno razlikuju.
∙ Pod pojmom aromatičnosti danas podrazumijevamo posebnu stabilnost spojeva koji u svojoj strukturi imaju nezasićeni
prsten od šest ugljikovih atoma – benzenski prsten.
∙ Molekulska formula benzena je C6H6.
∙ Struktura molekule benzena je planarna, odnosno svi atomi u molekuli leže u jednoj ravnini.
∙ Sve veze među ugljikovim atomima u benzenskom prstenu su jednake duljine te nisu ni jednostruke ni dvostruke, a svi
kutovi iznose 120°.
∙ Po jedan elektron od svakog ugljikovog atoma u prstenu čini oblak delokaliziranih elektrona koji se proteže preko
čitavog prstena i daje mu posebnu stabilnost.
∙ Skupina C6H5- naziva se fenil.
∙ Areni su skloni reakcijama elektrofilne supstitucije poput halogeniranja, nitriranja, sulfoniranja i alkiliranja.
∙ Reakcija halogeniranja odvija se uz odgovarajući željezov(III) halogen kao katalizator.
∙ Nitriranje benzena odvija se u smjesi dušične kiseline i sumporne kiseline koja djeluje kao katalizator.
∙ Sulfoniranje benzena je reakcija benzena sa sumporovim(VI) oksidom uz sumpornu kiselinu kao katalizator čime
nastaje benzenosulfonska kiselina.
∙ Alkiliranje benzena je reakcija sa alkil-halogenidom uz odgovarajući aluminijev halogenid kao katalizator.
∙ Reakcije adicije nisu karakteristične za arene i moguće su samo uz povišeni tlak i temperaturu.
Organski spojevi s kisikom:
∙ Alkoholi su skupina organskih spojeva koji sadrže jednu ili više hidroksilnih skupina kovalentno vezanih jednostrukom
kovalentnom vezom na ugljikov atom.
∙ Dakle, funkcionalna skupina alkohola je –OH.
∙ S obzirom na položaj ugljikova atoma na koji je vezana hidroksilna skupina, alkohole dijelimo na primarne, sekundarne
i tercijarne.
∙ Alkoholi su skloni reakcijama supstitucije s alkalijskim metalima čime nastaju alkoksidi i s jakim halogenovodičnim
kiselinama (poput HCl i HBr) čime nastaju alkil-halogenidi.
∙ Alkoholi se dobivaju supstitucijom alkil-halogenida s alkalijskim hidroksidom, hidratacijom alkena ili oksidacijom alkena
s kalijevim permanganatom u bazičnoj sredini.
∙ Spojeve u kojima je barem jedna –OH skupina vezana na benzenski prsten nazivamo fenolima.
∙ Fenoli reagiraju s alkalijskim metalima čime nastaju fenoksidi i sa halogenim elementima čime nastaju trihalogenfenoli.
∙ Eteri su skupina organskih spojeva u kojima je atom kisika jednostrukim kovalentnim vezama povezan s dva ugljikova
atoma unutar lanca.
∙ Funkcionalna skupina etera je -C-O-C-.
∙ Eteri ne ostvaruju vodikove veze poput alkohola i njihova je polarnost manja, stoga imaju niža vrelišta i slabiju topljivost
u vodi.
∙ Eteri su kemijski slabo reaktivni spojevi te se i po tome razlikuju od alkohola.
∙ Eteri reagiraju s jakim kiselinama, poput halogenovodičnih kiselina čime nastaje smjesa halogenalkana i alkohola.
∙ Jednostavne (simetrične) etere dobivamo zagrijavanjem alkohola uz sumpornu kiselinu kao katalizator.
∙ Mješovite (asimetrične) etere dobivamo reakcijom halogenalkana s alkoksidima.
∙ Aldehidi su skupina organskih spojeva kojima je atom kisika dvostrukom vezom povezan sa C atomom na kraju lanca.
∙ Funkcionalna skupina aldehida je -HC=O.
∙ Ketoni su skupina organskih spojeva kojima je atom kisika dvostrukom vezom povezan sa C atomom unutar lanca.
∙ Funkcionalna skupina ketona je –C=O-.
∙ I aldehidi i ketoni imaju zapravo istu funkcionalnu skupinu, karbonilnu skupinu.
∙ Aldehidi se mogu dobiti oksidacijom primarnih alkohola s kromovim(VI) oksidom ili kalijevim dikromatom u kiseloj
sredini, ali reakcija se mora prekinuti prije nego aldehidi dalje oksidiraju u karboksilne kiseline.
∙ Ketoni se dobivaju oksidacijom sekundarnih alkohola i ne oksidiraju dalje prema kiselinama.
∙ Ketoni se oksidiraju u karboksilne kiseline tek jakim oksidacijskim sredstvima poput vruće dušične kiseline.
∙ Aldehidi su jača redukcijska sredstva od ketona.
∙ Reakcija za dokazivanje aldehidne skupine je reakcija s Tollensovim i Fehlingovim reagensom.
∙ Aldehidi i ketoni podložni su i reakcijama redukcije poput hidrogeniranja uz katalizatore platinu, nikal ili olovo.
∙ Za karbonilnu skupinu karakteristična je reakcija nukleofilne adicije pri čemu se nukleofilni dio adira na ugljikov atom, a
elektrofilni dio na kisikov atom.
∙ Karboksilne kiseline su organski spojevi koji sadrže jednu ili više karboksilnih skupina –COOH.
∙ Karboksilna skupina je kombinacija karbonilne i hidroksilne skupine.
∙ Karboksilne kiseline koje u molekuli imaju još i hidoksilnu skupinu su hidroksikarboksilne kiseline.
∙ Karboksilne kiseline koje u molekuli imaju još i aminoskupinu su aminokiseline.
∙ Reakcijom neutralizacije karboksilnih kiselina s bazama nastaju soli topljive u vodi koje nazivamo karboksilati.
∙ Metanska kiselina reagira s Fehlingovim reagensom i Tollensovim reagensom do ugljikovog(IV) oksida i vode.
∙ Zagrijavanjem metanske kiseline s koncentriranom sumpornom kiselinom dobiva se ugljikov monoksid.
∙ Esteri su derivati karboksilnih kiselina koji sadrže ugljikov atom na kojeg su vezana dva atoma kisika, jedan
dvostrukom, a drugi jednostrukom vezom.
∙ Esteri nastaju reakcijom karboksilnih kiselina i alkohola uz izdvajanje vode, odnosno esterifikacijom.
∙ Reakcija u suprotnom smjeru naziva se hidroliza estera.
∙ Amidi su derivati karboksilnih kiselina u kojima je karbonilna skupina vezana na amino skupinu.
∙ Razlikujemo primarne, sekundarne i tercijarne amide, ovisno o supstituiranosti amino skupine.
∙ Primarni amidi se dobivaju u dva stupnja, prvo se pripremi odgovarajući acil-klorid koji zatim reagira s amonijakom ili
aminom te daje produkt amid.
∙ Anhidridi su derivati karboksilnih kiselina koji imaju dvije karbonilne skupine povezane kisikovim atomom.
∙ Anhidridi se dobivaju reakcijom dviju molekula kiseline uz fosforov(V) oksid kao katalizator i izdvajanje vode.
∙ Masti i ulja su esteri alkohola glicerola i triju viših masnih kiselina.
∙ Nezasićene masne kiseline su miristinska i palmitinska, a zasićene stearinska, oleinska i linoleinska.
∙ Mastima nazivamo trigliceride koji sadrže pretežno zasićene masne kiseline, a ulja sadrže pretežno nezasićene masne
kiseline.
∙ Sapuni i deterdženti su smjese natrijevih ili kalijevih soli viših masnih kiselina, a dobivaju se saponifikacijom (bazičnom
hidrolizom) masti ili ulja.
Biomolekule:
∙ Amini su skupina organskih spojeva bazičnih svojstava koji sadrže jedan ili više dušikovih atoma u molekuli, a
smatramo ih derivatima amonijaka u kojima su na dušikov atom umjesto atoma vodika vezane alkilne skupine.
∙ Ugljikohidrati ili saharidi su spojevi opće formule C n(H2O)m.
∙ Najjednostavnija vrsta ugljikohidrata su monosaharidi opće formule C nH2nOn.
∙ U molekuli monosaharida uvijek je jedna karbonilna skupina i dvije ili više hidroksilnih skupina.
∙ Karbonilna skupina može biti na početku lanca, pa se monosaharid naziva aldoza, ili unutar lanca, pa se monosaharid
naziva ketoza.
∙ Glukoza je aldoheksoza, a fruktoza je ketoheksoza.
∙ Svi monosaharidi imaju jedan ili više asimetrično supstituiranih ugljikovih atoma i prema tome je broj njihovih
stereoizomera jednak 2n gdje je n broj asimetrično supstituiranih ugljika.
∙ Disaharidi se sastoje od dva monosaharida međusobno povezana glikozidnom ili esterskom vezom (-C-O-C-).
∙ Saharoza je disaharid koji se sastoji od glukoze i fruktoze.
∙ Laktoza je disaharid koji se sastoji od glukoze i galaktoze.
∙ Škrob, celuloza i glikogen su polimeri molekula glukoze povezanih glikozidnom vezom, opće formule (C 6H12O5)n.