Renesansa je kulturno-istorijski pojam koji je najprije označavao doba od 1350.
do 16. vijeka kao period u kome je došlo do ponovnog interesovanja za klasičnu antiku i procvata umjetnosti, da bi se zatim ovim pojmom označavalo kulturno stanje prelaznog doba od srednjeg vijeka do novog doba, naročito u Italiji. Renesansa je došla kasnije u Španjolsku nego u bilo koju drugu europsku zemlju, 1492. godina se uzima za pocetk rensanse u Spaniji. Srednjovjekovna Španjolska bila je razdijeljena u više manjih državica, a narod je živio u neprestanim ratovima. Budući da nije rijetkost da društveno-političke situacije ostavljaju trag i u književnosti, takva ratnička i junačka vremena nužno su morala prije svega dati epsku poeziju u kojoj se pjevalo o junacima i njihovim velikim podvizima, o patriotizmu, poštenju i ostalim vrlinama. Najšira(pismena) publika u to doba je čitala po najprije viteške romane,u kojima su se ispreplitali nizovi nevjerovatnih pothvata, protkanim čudesnim likovima i vrhunaravnim zbivanjima, što ih neki vitez ostvaruje nagnan ljubavlju prema odabranici svoga srca. Uz viteške čitali su se i sentimentalni romani te, posebno, njihova podvrsta, pastoralni romani u kojima lažni pastiri i pastirice, u bukoličkom ambijentu pričaju o ljubavnim jadima. Obje su vrste ubrzo počele gubiti na popularnosti. Stoga se javlja novi žanr, pikarski roman, s novim junakom –antijunakom, marginalcem i probisvijetom, koji bez imalo grižnje savjesti, pripovijeda o svojim prijevarama što ih izvodi kako bi preživio. U pikarskom romanu izostaje idealizacije, fantastike, ''pustolovine'' su sada ovozemaljski vjerodostojnije te popraćene neodoljivim humorom i naturalističkim opisima konkretnih sredina i likova. U španjolskoj renesansnoj književnosti postoje dva usporedna, suprotna načina pristupa književnosti -idealistički i realistički koji će biti u Don Quijoteubitisuočeni u ličnostima viteza-lutalice i njegovog konjušara. Prvenstveno zamišljen kao viteški roman, Don Quijoteima odlike pastoralnog, pikarskog i ljubavnog romana.