NAJVREDNIJA SLIKA NA SVIJETU

 
Kad su napokon pristali na pariški aerodrom, Koko više nije ništa primjećivao
oko sebe. U ušima mu je zujalo, pred očima mu se vrtjelo. Uokolo je vidio, kako mu
se činilo, zbilja deset tisuća aviona koji su se ljeskali kao ribe u ogromnoj ribarnici.
Ušli su u pristanišnu zgradu veliku kao deset stadiona.
– Evo ujaka! Ujo! – povikao je Zlatko i povukao Koka kroz gomilu.
"Nitko ne puca na nas", sretno je razmišljao Koko. "Zlatko ipak malko
pretjeruje. To je njemu od svih tih knjiga..."
– Ovo je moj najbolji prijatelj, Ratko Milić, ali ga mi svi zovemo Koko.
– Odlično! – veselo reče ujak i pruži Koku ruku.
Dječak ga je pozorno pogledao da vidi da li je zbilja luckast kako je Zlatko
tvrdio. Nije primjećivao ništa neobično: crna, rijetka bradica, usko lice, francuska
kapica i, jedino što je upadalo u oči, bila je velika brazgotina na obrazu.
– Oh, ujo, tako sam sretan što sam opet tu! Hoćemo li odmah u grad? Moramo
Koku pokazati Eiffel, i Slavoluk pobjede, i Napoleonov grob, i zoološki vrt, i Notre-
Dame, i Seinu...
– Pssst – izusti odjednom ujak sasvim tiho, stavi prst na usta i oprezno se ogleda.
– Prvo ću ja vama nešto pokazati...
Pošli su prema autobusu. Zlatko se značajno nagnuo prema Kokovu uhu: – Ha,
jesam li ti rekao?
Koko se nije usudio zapitkivati. Autobus je brzo promicao južnim predgrađem
Pariza, uvlačio se u sve gušći promet, prošao pokraj velikog kamenog lava na trgu,
skrenuo prema rijeci i napokon se zaustavio na velikoj poljani nedaleko zgrade s
okruglim krovom za koju je Koko pomislio da je crkva.
– To je Napoleonov grob! – ponosno reče Zlatko baš kao da mu je pokojnik bio
blizak znanac.
– Tako velik grob, a ja sam čuo da je Napoleon bio malen, kao patuljak...
– Idemo, dečki. Brže! – opet je procijedio kroza zube Zlatkov ujak i oni su se
spustili stepenicama u podzemlje.
– Ja sam mislio da bismo mogli odmah svratiti k Napoleonu – razočarano će
Zlatko. – Je li, ujo, što misliš?
– Psst – zagonetno nastavi ujak s prstom na ustima – poslije, poslije ćemo...
Sutra... Sad ću vam prvo nešto pokazati, nešto što još u životu niste vidjeli...
Ujak, Zlatko i Koko uletjeli su u vagon i vrata su se opet bučno zatvorila. Vlak je
velikom brzinom jurio kroz podzemne hodnike tako da se trebalo držati za ručke na
stolicama.
– Što kažeš? – slavodobitno je upitao Zlatko. – Nije to kao naš tramvaj.
– Nije kao naš tramvaj – žalosno je odgovorio Koko i uzdahnuo. Bilo je vruće i
zagušljivo.
– Dečki, ispadamo – rekao je ujak na prvoj stanici.
Ali nisu izišli iz podzemlja. Prešli su u drugi vlak, vozili se još pet stanica, zatim
hodali deset minuta beskrajnim hodnicima i prešli u treći vlak. Napokon su se ukrcali i
u četvrti vlak, pa zatim u veliki lift na stanici "Pelleport" (Pelpor). Kad su se teška
željezna vrata napokon otvorila, našli su se na ulici i Koko je duboko udahnuo.
Automobili su bjesomučno jurili Širokom ulicom, a zaudaralo je kao u garaži.
 – Lijepo je u ovom mom kraju – reče ujak. – Mirno je. Nema prometa i buke kao
u gradu.
"Kao u gradu!", pomislio je Koko. "Kako je onda u gradu? Pa ovdje se jedva
čujemo kad govorimo..."
Zlatko ih je vodio jer je već od lani poznavao put. Krenuo je udesno, pa ulijevo.
Našli su se u maloj i doista prilično tihoj ulici. Bila je to Ulica Bretonneau (Bretono).
U kući broj 3 stanovao je slikar. Koko se sjećao te adrese, jer je prošle godine jednom
pisao ovamo Zlatku.
– Pssst – tiho je opet izustio ujak, okrenuo se na sve strane, ugurao dječake u
kuću i šmugnuo sam za njima. Uspeli su se škriputavim drvenim stepenicama i zastali
pred vratima na kojima je pisalo: Pokle.
– Tako me zovu u Parizu – šapnuo je slikar i otključao vrata.
Kad su ušli u stan, našli su se u malenoj, skromno namještenoj sobi. Iz nje je u
potkrovlje vodilo nekoliko trošnih stepenica.
Gore je bilo mračno i neopisivo neuredno: gomile krpa, okvira za slike, kistova,
četki, starih novina, sasušenih boja, mrlja od ulja. Na zidu, nasuprot prozoru, visio je
težak i crn zastor.
– Jeste li gladni? – zapitao je slikar ali, i ne sačekavši da mu odgovore, pristupi
crnom zastoru i tiho reče: – Sad se spremite da vidite nešto što niste u životu vidjeli.
Jedan – dva – tri!
Zlatkov ujak je odmaknuo crni zastor: ispod njega je bio isto tako težak, ali
crven zastor. Odmaknuo je i njega. Preostao je još proziran bijel zastor. I njega je
slikar grozničavo pomaknuo u stranu. Dječaci ugledaše sliku vrlo lijepe mlade žene
koja je sjedila s rukama u krilu i zagonetno se osmjehivala.
– Mona Liza! – vrisnuo je Zlatko.
– Što kažeš? – jeknuo je Koko.
– Bravo, Zlatko! Ti si je odmah poznao. Tako je, pogodio si. Pred vama je
najčuvenija slika što je ikad naslikana, portret Mona Lize, rad besmrtnog Leonarda da
Vincija (Vinčija). Najčuvenija slika na svijetu, dečki, i – najvrednija.
– Pa kako... – oprezno poče Zlatko premještajući se s noge na nogu – kako da
je... kako da je kod tebe... Mona Liza visi u muzeju, u onome muzeju, kako se zove,
bivši kraljevski dvor... kako da je sad kod tebe...
– Tiho! – podviknu odjednom slikar, spusti naglo sva tri zastora, priskoči Zlatku
i stavi mu ruku na usta. – To je tajna! To je tajna koja treba da riješi moju sudbinu. Još
je nitko ne zna, vi ste prvi... dođite...
I bradati slikar izgura dvojicu dječaka na malu terasu. Sad je tek Koko vidio
koliko su se visoko popeli. U daljini se pružao beskrajni, zagonetni Pariz. Koko nije
shvaćao ni što je Mona Liza, ni tko je Leonardo. Ali je zato Zlatko razrogačenih očiju
motrio ujaka i čim mu je slikar skinuo šaku s usta, opet je tiho zapitao:
– Zar si ti, ujo, zbilja ukrao Mona Lizu?
– Pssst! – zasiktao je ujak i od nestrpljenja udario šakom o ogradu balkona iz
koje ispadoše dvije šipke. – Sve ću vam objasniti. Samo nitko ne smije znati, vi ste
prvi, eto...
– A kako da se odavde ne vidi Eiffelov toranj, ako je on onako visok? Ti si mi
rekao, Zlatko... – otpoče Koko, ali ga njegov prijatelj gurnu u rebra.
– Koko! Šuti! – viknuo je Zlatko. – Kako možeš biti tako djetinjast? Jesi li čuo
što kaže ujo? Ovo nije sitnica, nije to mačji kašalj...
– Znam, Zlatko, to je Mona Liza!
– Mona Liza! – zakoluta Zlatko očima i stisnu pesnice. – Pa ti nemaš pojma,
Koko, što je to Mona Liza...
– Psst! – protisnu opet kroza zube bradati slikar. – Sve ću ti objasniti, Zlatko,
sve... Samo, to je velika tajna... Znaš, o tome ovisi moja sudbina. Ako se obogatim,
ako dobijem mnogo novaca, kao što slutim, onda mogu slikati što ja hoću, razumiješ
li, što ja hoću, a ne što naruče od mene... Slikat ću sve sama velika sunca. Pogledajte
kakvo je sunce... Kakve je boje sunce? Plavo! Veliko plavo sunce! Ako uspijem, slikat
ću samo plava sunca... Ali, ako ne uspijem...
– Što ćeš onda? – zabrinuto zapita Zlatko pošto je ujak dulje vremena šutio. –
Što ćeš onda, ujo?
– Onda ću se istoga časa popeti na Eiffelov toranj i baciti s njega!
– Joj! – ciknu Koko i lupi se po ustima.
A Zlatko priđe ujaku, uhvati ga čvrsto za bradu i izbliza mu se zagleda u oči.
Tada zapita dubokim glasom:
– Ujo, zar si ti zbilja ukrao Mona Lizu? Najvredniju, najskuplju sliku na svijetu?
Ujo, ti si lud! Nikada je nećeš moći prodati...
– Pssst! – slikar još jednom stavi prst na usta a lice mu se sasvim izobliči.
Koko se počeše desnom rukom iza lijevog uha. Predosjećao je da će njegov izlet
u Pariz, kome se toliko radovao, biti uzbudljiviji od najstrašnijeg sna.