Lynn Hunt – Nova kulturna historija

- ukratko -

Ova knjiga proizašla je iz simpozija „French History: Texts and Culture“ koji je
održan 1987. na Kalifornijskom sveučilištu. Autori ovih redaka služe se literarnom teorijom,
ali nisu sljedbenici „lingvističkoga obrata“.

Uvod: Historija, kultura i tekst – Lynn Hunt

- godine 1961. E. H. Carr izjavio je „Što historijska znanost postane više sociološka, a
sociologija historijska, to bolje za oboje.“
- 50-ih i 60-ih godina 20. st. važne su dvije struje: marskistička i ona škole Anala
(Annales)
- časopis Anali ekonomske i socijalne historije - utemeljitelji March Bloch i Lucien Febvre
1929.
- središnja ličnost škole Anala bio je Fernand Braudel1 – tri razine analize koje odgovaraju
različitim vremenskim jedinicama:
1. struktura ili dugo trajanje određeno geografskim miljeom
2. konjunktura ili srednje trajanje spram društvenog položaja
3. prolazni „događaj“ koji uključuje politiku i sve što se tiče individualnog
- Braudel je svoju geohistoriju kasnije preimenovao u strukturalnu historiju!
- treći naraštaj škole Anala: Emmanuel Le Roy Ladurie i Pierre Goubert – alternativni
model totalne regionalne historije na regije unutar Francuske
- četvrti naraštaj: Roger Chartier i Jacques Revel – odbija određivanje mentaliteta kao dijela
takozvane treće razine povijesnog iskustva → utjecaj Foucaultove kritike temeljnih
pretpostavki socijalne historije
- Foucault je bio antipozitivist – nije vjerovao da društvene znanosti mogu biti ujedinjenje u
istraživanju ljudske prirode upravo zbog toga što nije priznavao sam koncept čovjeka
- plan i djelovanje nove kulturne historije – nedostaje jasan fokus!!!
- prvi dio ove knjige (Modeli kulturne historije) ispituje kritički, ali i s uvažavanjem već
afirmirane metode za kulturnu historiju, a drugi dio (Novi pristupi) predstavlja konkretne
primjere trenutno aktualnih novih pristupa
1
među najutjecajnim povjesničarima svih vremena!

1
- danas su umjesto sociologije utjecajne znanosti antropologija i književna teorija
- naglasak u kulturnoj historiji je na podrobnijem ispitivanju tekstova, slika, radnji, no i na
otvorenosti spram onoga što bi se takvim istraživanjima moglo otkriti

I. MODELI KULTURNE HISTORIJE

1. Historija kulture Michela Foucaulta – Patricia O'Brien

- 1961. – Michel Foucault – najpoznatije djelo Povijest ludila – njegovo djelo predstavlja
alternativni model pisanja kulturne historije, model koji objedinjuje temeljitu kritiku
marksističkog i analističkog pristupa, kritiku same socijalne historije
- Foucault dovodi u pitanje temeljno načelo socijalne historije – da je društvo po sebi ona
zbilja koju treba istraživati
- Patricia O'Brien ovdje razlaže tri temeljna problema:
1. Foucaultov odnos prema pripadnicima povijesne struke i njihov odnos prema njemu
2. Postignuće i nedostaci Foucaulta kao povjesničara – je li se u metodi, istraživanju i
predmetima kojima se bavio držao pravila struke
3. Foucaltov utjecaj na historiografiju i izgledi za održavanje tog utjecaja
- povjesničari nisu dobro prihvatili Foucaulta zbog toga što nije imao formalno obrazovanje
povjesničara, a on je njima odgovarao: „Ne pitajte me tko sam i ne zahtjevajte od mene da
ostanem isti.“ ... „Nisam povjesničar po struci, ali nitko nije savršen.“
- povjesničari su 60-ih godina uglavnom ignorirali Foucalta
- 70-ih godina povjesničari nevoljko priznaju povijesne značajke njegova djela
- lijevo oprijedijeljeni povjesničari su Foucaltove povijesti klinike, ludnice i zatvora prihvatili
kao kritiziranje institucija koje su održavale porast društvene represije
- Foucault je bio kritiziran i zbog zanemarivanja kronologije, zbog svojih propusta, svojih
umanjivanja i uveličavanja – on se izrugivao uskogrudnosti, sitničavnosti i jalovosti
povjesničara
- novim metodološki pristup M. Foucaulta uspijeva ostvariti jednu od najtradicionalnijih
težnji historijske znanosti – njegova sabrana djela predstavljaju novu povijest Zapadne
civilizacije
- u The Order od Things obrazlaže da je namjeravao otkriti povijesne slojeve vlastite kulture
- smatra da se totalna povijest zalaže za uspostavljanje jedinstvenog modela civilizacije

2
- Foucaultov cilj: „kreiranje povijesti iz raznolikih načina na koje u našoj kulturi ljudska
bića postaju subjekti“
- središte Foucaultove povijesti Zapadne civilizacije jest organizirajuće načelo moći –
kultura se izučava kroz tehnologije moći, a ne kroz klasu, napredak, neukrotivost ljudskog
duha
- za Foucalta moć je strategija različitih funkcija (razmještaja, manevara, taktika, tenika),
moć nema porijeklo niti je utemeljena u ekonomiji ili politici – moć postoji kao „jedna
beskrajno složena mreža 'mikro-moći', odnosa moći koji prožimaju sva područja društvenog
života“- poriče da se moć može poistovjetiti s državnom vlašću
- diskurs – glavna metoda u Foucaltovu istraživanju moći – kod diskurzivnih oblika on
govori o „pravilima“ koja upravljaju odnosima na kojima se temelji diskurs
- Foucault nije tragao za evolucijom ili ponavljanjem – njegova se metoda sastojala u isticanju
razlika i traganju za obratima – nazvao je to genealoška metoda
- Foucaltova metoda nam pomaže da shvatimo kako funkcioniraju društva – istraživanje
moći posredstvom diskursa također nam omogućuje trenutak uvođenja novih tehnologija
moći
- metoda obrtanja pretpostavki – The History of Sexuality (Povijest spolnosti)
- danas se njegov utjecaj najčešće očituje više u odabiru tema nego li u prihvaćanju njegove
metode
- on je počesto nedosljedan i to mu se najviše zamjera – on osobno se nije izdavao za
teoretičara ili graditelja sustava

2. Svjetina, zajednica i ritual u radovima E.P. Thompsona i N. Z. Davis –

Suzanne Desan

- da bi seljaci, radnici i obrtnici u njihovim studijima oživjeli i progovorili, povjesničari su

upotpunili njihov kvantitavni portret studijom mentaliteta
- Thompson i Davisova odredili su pravac, valjanost i metodu kulturnoj analizi pučkog
ponašanja i stavova – radovi o nasilju
- T. i D. obratili su pozornost na ritualiziranim i teatralnim vidovima ponašanja svjetine, kao
izražavanju kulture i zajedništva
- preko određenih ritualnih obrazaca nasilje se zapravo uklapa u koherentni simbolički
kontekst, pribavljajući djelovanju legitimitet i smisao – Davis

3
- oba autora utjecali su na europsku historiografiju
- Davis je dala bitan doprinos proučavanju reformacije i pučke kulture općenito, a Thompson
je dao novi smjer proučavanju Industrijske revolucije → zajednički ističu odlučujuću ulogu
kulture kao pokretačke snage povijesne promjene
- Davis dosljedno zagovara podrobnije istraživanje dinamike grupe i utjecaja ekonomskih
čimbenika na kulturu
- Davisova i Thompson priklonili su se metodi koja ističe kulturne čimbenike ispred
socioekonomskih
- Davis se u ranoj fazi okrenula antropologiji te se njome poslužila u istraživanju tajnih rituala
ranih sindikata, a Thompson ima ambivalentan odnos prema antropologiji
- njih dvoje nastoje da mnoštvo ljudi iza kojih je ostalo malo pisanih tragova i čija povijest
za buduće naraštaje ostaje nezabilježena progovori kroz njihove studije
- oni se usredotočuju na dva središnja pitanja:
1. zašto svjetina smatra nezakonito i nasilno djelovanje smislenim i legitimnim?
2. na koji način zajednica igra presudnu ulogu u definiranju motivacije, ciljeva i
načina pobune?
- Thompson se bavi 18. st., a Davis 16. st. – prema Davis kultura i zajednica, a ne ekonomija i
klasa su bile odlučujući čimbenici koji su motivirali vjerske buntovnike
- Davisova je mnogo osjetljivija od Thompsona na dinamiku različitih skupina unutar
zajednice, možda djelomično i zbog toga što se jasnije ogradila od marksističke ideologije i
zainteresiranosti za podjele na spolu i vjeri
- prema Davis ritual vodi k nasilju te je kao posljedica toga nasilja na neki način postao obred
- oboje su se oslobodili studije o kolektivnom nasilju dotadašnjeg pretjeranog naglašavanja
ekonomskih i psiholoških čimbenika

3. Lokalno znanje, lokalna historija: Geertz i nakon njega – Aletta

Biersack

- iz jedne perspektive čini se da svi putevi vode do književne teorije → pomak sa socijalne
historije na bavljenje povijesnim tekstovima i njihovim književnim svojstvima veže se uz rad
Dominicka LaCapre i Hydena Whitea

4
- antroprologija i historija su svaka na svoj način kanalizirale istu skupinu raznolikih
intelektualnih struktura koje dotječu iz Europe
- lokalno znanje → odnosi se na značenjske svjetove i domorodačka shvaćanja koja im
udahnjuju život
- lokalna historija (Geertz izraz ne koristi) → sugerira proučavanje lokalnog znanja na
historijski način
- Geertz se uglavnom orijentira protiv pozitivizma i njegove potrage za općim zakonitostima
eksplikacije, naivne objektivnosti i empirizma – on se bavi razumijevanjem i partikularizmom
- Veliki pokolj mačaka i druge epizode (The Great Cat Massacre and Other Episodes in
French Cultural History), autor Robert Darnton – povijest nadahnuta etnografijom
- Geertz kroz priču Negar istražuje javni ceremonijal - struktura djelovanja/akcije jest
struktura mišljenja! → političko i simboličko je isto!
- Geertz se opredjeljuje za partikularizam te odbacuje objašnjavanja i poopćavanja
- njegova je kulturna analiza statična poput svakog strukturalizma – on koristi gusti opis i
tekst – smatra „da je čovjek životinja zatočena u mrežama smisla/značenja koje je sam
ispleo“
- mreže, a ne pletenje; kultura, a ne povijest; tekst, a ne proces tekstualizacije
- Geertz upozorava na mane interpretacije
- svaka lokalna značajka shvaćena je kao odraz sveobuhvatnog sustava i njegovih odrednica
- Sahlins i djelo Povijesne metafora i mitske zbilje – most između historije i antropologije –
zagovara strukturalnu, historijsku antropologiju
- Povijesne metafore predstavljaju gusto obrazloženo i ilustrirano mikroistraživanje za
Sahlinska bliskih i povezanih tema – reprodukcije i transformacije – Historija je kulturalno
strukturirana!
- Sahnlins – dijalektika historije je uvijek strukturalna (utjecaj Braudela) pokretan
neskladom između konvencionalnih i intencionalnih vrijednosti, između intersubjektivnih
značenja i subjektivnih interesa, između simboličkog značenja i simboličke referencije,
historijski se proces odvija kao kontinuirano i recipročno kretanje između djelovanja strukture
i strukture djelovanja
- Geertz – kulture su forumi na kojima se podiže mnoštvo glasova, a disonanca je češće od
konsenzusa

5
4. Književnost, kritika i historijska imaginacija: književni izazov
Haydena Whitea i Dominicka LaCapre – Lloyd S. Kramer

- historijski tekstovi 20. st. – institucionalni motiv (ogledao se u težnji povjesničara da se

odrede prema sve jasnijem razgraničenju između sveučilišnih odsjeka, uskih specijalizacija i
disciplina) i intelektualni obrasci (crpljenje iz drugih akademskih disciplina)
- traženje novih pristupa prošlosti dovelo je povjesničare do antropologije, ekonomije,
psihologije i sociologije, a sada i do književne kritike
- aktivna uloga jezika, tekstova i pripovjednih struktura u stvaranju i opisivanju
povijesne zbilje → novi kulturni pristup historijskoj znanosti
- intelektualna historija – poddisciplina koja se oduvijek opirala granicama struke svojim
naglašenim interesom za filozofiju, književnost i teorijska djela ranijih kulturnih razdoblja
- širenje granica historijske znanosti – White i LaCapre – zajednička želja da propituju i
prošire naslijeđene definicije historije i njezine metodologije
- obojica postavljaju pitanje o opravdanosti granica koje odvajaju historiju od književnosti i
filozofije
- potreba za mnogostranijim pristupom povijesti – utjecaj F. Nietzsche, M. Foucalta i J.
Derrida – kritički propitujući temeljne pretpostavke znanja!
- White – „historija sve više postaje pribježište za sve one 'razumne' ljude kojima je glavna
odlika da pronalaze jednostavnost u složenosti i običnost u neobičnosti“
- svaka znanstvena disciplina sastoji se od niza pravila koja ograničavaju mišljenje i
imaginaciju, a nijedna nije sputanija tabuima od profesionalne historiografije – tabui
- White – svi opisi povijesne zbilje moraju se neizbježno temeljiti na filozofiji historije
- osnovna razlika između historije i filozofije jest u tome da ova potonja iznosi na površinu
testa pojmovni aparat pomoću kojeg su činjenice raspoređene u diskursku, dok ga prava
historija skriva u unutrašnjosti pripovijesti, gdje služi kao skriveno ili implicitno sredstvo
oblikovanja
- LaCapre – odvojiti tekst i kontekst prošlosti – u prvi plan stavlja argumente kojima se
osporava i prividno jedinstvo prošlosti i prividni logično slijed u povijesnim naracijama
- LaCapre – ukazuje na kontradikcije u tekstovima ili kontekstima koje se opiru svim
historiografskim pokušajima da u izlaganju historijskih činjenica postignu koherentnost
- LaCapre – zalaže se za kritičku historiografiju koja odbacuje traganje za sustavnošću i
koherentnošću karakteristično za većinu povijesnih djela

6
- zadaća povjesničara → razviti „dijalog“ u kojem je autonomnoj prošlosti dozvoljeno
osporavati naše neprestane pokušaje njenog svođenja na red – dijalog je dvosmjeran
- LaCapre – povjesničari neizbježno koriste narativne strukture u iznošenju historijskih
spoznaja i odvajanju historije od drugih oblika pisanja, ali tvrdi da se narativne strukture ne
smiju uzimati kao isključiv predmet povijesnog istraživanja
- historija ne može nikad biti potpuno odvojena od diskursa književnosti ili filozofije ili
drugih disciplinarnih jezika, iako ne može biti ni istovjetna s tim drugim diskursima
- dominantni oblici suvremenog povijesnog mišljenja – White opisuje kao ironiju, a
LaCapre kao socijalnu historiju
- LaCapre – preporučuje povjesničarima da čitaju historijske tekstove i konktekste na načine
koji prepoznaju njihovu kompleksnost i koji bi mogli dovesti i do novih vrsta pisanja
- nova senzibilnost prema jeziku – bolje razumijevanje jezika
- književna kritika pruža prve važne putokaze za putovanje koje bi trebalo donijeti novo
razumijevanje suvremene historiografije ili pisanja je samo prvi korak
- novi literarni pristupi historiji
- književna kritika – korištenje književnokritičkih metoda u analiziranju historijskih
problema i tekstova
- White i LaCapre – dijele mišljenje da dotad neistražene pripovjedne strukture i ontološke
pretpostavke transformiraju sva historijska djela baš kao i naše razumijevanje stvarnosti izvan
knjiga
- Whiteova studija Metahistorija – pokušao objasniti literarne kodove klasične historiografije
- White – četiri načina mogućeg zapleta (romantični, tragični, komični, satirički), četiri
načina mogućeg argumentiranja (formističko, mehanističko, organističko,
kontekstualističko) i četiri načina ideološkog impliciranja (anarhističko, radikalno,
konzervativno, liberalno) – sve počiva na četiri književna tropa (Metafora, Metonimija,
Sinegdoha, Ironija)
- White i usporedba s Foucaltovom „arheologijom znanja“
- White se okreće protiv Derridine2 književne kritike
- Whiteovo kritizranje pozitivističkog pristupa povijesti
- LaCapre – privlači deridijanska kritika jer smatra da je ona prikaz onog šo se stvarno
događa u povijesnim tekstovima i društvenom iskustvu – Derrida ima veliku važnost za

2
Jacques Derrida - francuski filozof postmodernizma, začetnik pokreta dekonstrukcije, uz Michela Foucaulta,
jedna od vodećih figura suvremene kontinentalne filozofije u Europi

7
povjesničare koji neprekidno nastoje razbiti svijet na kategorijske suprotnosti i time
iskrivljuju prikaz složenosti povijesnog iskustva i povijesnih tekstova
- LaCapre i pozivanje na Bahtina te tvrdi da romani često prikazuju unutarnju borbu
snažnije nego drugi tekstovi jer taj književni oblik oslobađa jezik i tako poticajno djeluje na
prevladavajuće kategorije u drugim segmentima kulture
- tekstovi ili društvene realnosti prošlih društava razvijaju se kroz stalne dijaloge u koje se
mora ući i ispitati ih iz različitih perspektiva, koji ne mogu biti jednostavno svedeni na
jedno, monološko značenje
- zaključak – naglasak na jeziku, tekstualnosti, narativnim strukturama, preklapajućim
kategorijama i dijalogu koji White i LaCapre izvode iz književne kritike igra važnu uloguu
omogućavanju povjesničarima da revidiraju temeljne postavke i historiografije i povijesne
zbilje
- romani i poezija – povjesničarima je suvremena književnost dragocjena zbog njezine
spremnosti da istražuje razvoj jezika i značenja u svim aspektima društvenog, političkog i
osobnog iskustva
- postoji mnogo točnih gledišta od kojih svako zahtijeva vlastiti stil predočavanja
- White i poetski povjesničar – mora redefinirati granice dokaza i jezike kojima se taj dokaz
opisuje
- LaCapre i karnevalski povjesničar – smijati se povijesti jednako koliko je i poštovati
- ono što ne možemo saznati o prošlosti je vrsta znanja koje se javlja u prirodnim znanostima
- White – zalaže se za lingvističku, radije nego za znanstvenu koncepciju spoznaje
- LaCapre – želi dokazati temeljnu sličnost između pozitivističkih i relativističkih shvaćanja
historijskog znanja
- LaCapre i dijaloški povjesničar – djeluje unutar lingvističkih, filozofskih i historijskih
struktura koje na neki način podsjećaju na one iz prošlosti
- nerazmrsiva poveznost između oblika i sadržaja znanja → nemoguće je izmijeniti naše
metode proučavanja povijesti bez mijenjanja naših definicija povijesne zbilje
- književnost i književna teorija pomažu proširiti istraživanje povijesne zbilje na izvorne i
potisnute oblike promišljanja koji često podvrgavaju kritici hijerarhije, društvene odnose i
intelektualne kategorije koje vladaju suvremenim društvima i historiografijom
- LaCapre – želi povezati historiografsko shvaćanje zbilje s onim područjem značenja koje
književnost istražuje u svojim najvećim djelima
- nova književna kritika – omogućuje tumačenje prošlosti iz jednog novog i važnog kuta
gledanja

8
 II. NOVI PRISTUPI

1. Američka parada: prikazi društvenog poretka devetnaestog stoljeća

– Mary Ryan

- autorica Mary Ryan koristi se izvorima, odnosno novinama iz tri grada: San Francisca,
New Yorka i New Orleansa – oni prikazuju kako su Amerikanci izmislili osebujan i
neobičan oblik javne proslave
- parada nudi povjesničarima oblik kulturne prezentacije iz koje su antropolozi crpili
značenje, ona predstavlja vrlo ekspresivno svjedočanstvo o prošloj kulturi
- parada se po svojoj podložnosti različitim tumačenjima može usporediti s tekstom
- izraz parada odnosi se na ono ritualizirano, skupno kretanje ulicama koje poprima
osebujan oblik u američkim gradovima u 19. st. – bila je precizno organizirana, svodi
sudionike na razmjerno visokom stupnju hijerarhije mjesnih dužnoskina, prepoznatljiva je
njena prividna besciljnost tj. nepostojanje zapleta
- ona je i geografski vrlo raširena
- pojava klasične američke parada i njezino postavljanje u središte javne proslave rezultat je
– iako ne precizno – povijesnog razdoblja od 1825. do 1850. godine
- parada se može smatrati vrstom kulturnog ekvivalenta „opisnog prikazivanja“
- nastanak parade temelji se na otvorenom i javnom političkom procesu u kojem je puk
sudjelovao zajedno s opunomoćenim predstavnicima vlasti
- osnovna kulturna funkcija – javno pokazivanje osobito istaknutih funkcija u zajednici
- sastava parade se kroz vrijeme mijenjao – prvobitno je bila strukturirana prema
skupinama koje su otprilike odgovarale klasma – polovicom 19. st. parada se počela dijeliti na
dvije grupe: vojna i građanska udruženja
- na kraju se javilo jedno načelo društvenog svrstavanja – načelo etničke pripadnosti
- parade 19. st. bile su isključivo muški poslovi – bilo je iznimaka
- žene su dobile simboličko mjesto u paradama rođenih Amerikanaca i pripadnika srednje
klase – polovica 19. st. – često su muškarci glumili ženske uloge u paradi
- parada je predstavljala vježbanje samodiscipline jednako kao i društvene discipline
- sudionici parade nisu bili samo predstavnici društvenog poretka, nego i sudionici u
oblikovanju urbane kulture

9
2. Tekstovi, tiskanje, čitanja – Roger Chartier3

- Fernando de Rojas – 1507. – barem tri vrste čitanja (ovdje su dvije) tragikomedije:
1. ne usredotočuje se na priču kao cjelinu već na određene nevezane epizode
2. ne zadržava ništa više od lako pamtljivih izreka iz kojih nastaju klišeji i fraze
- čitatelji primjenjuju višeslojnost čitanja kojim se razlučuje smiješno od ozbiljnoga te
izvlači poruka koja najbolje osvjetljava život svakog lika
- autonomija čitanja je posve reducirana, ukinuta eksplicitnim postupcima i implicitnim
sredstvima kojima je cilj da čitanje propisuje i nadziru
- čitanje je ponajprije stvaralačka djelatnost koja otkriva individualna, osobna značenja
nesvodiva na namjere autora tekstova ili izdavača knjiga
- historijska znanost nudi dva nužno povezana pristupa – rekonstrukciju raznolikosti starijih
čitanja na osnovu njihovih raustih i mnogostrukih tragova te otkrivanje strategije pomoću
kojih su autori i izdavači pokušali nametnuti ortodoksno odnosno propisano čitanje teksta
- društveni značaj čitanja
- analiza odnosa između tekstualnosti i usmenosti
- važno! – neprestana intervencija tiskara – tiskari su oskvrnuli tekst ubacivanjem ili
micanjem
- nužno je imati na umu da nijedan tekst ne opstaje bez potpornog aparata koji omogućava
njegovo čitanje – svako razumijevanje pisanog djela, bez obzira koje vrste ono bilo, ovisi o
oblicima u kojima ono dopire do čitatelja
- čvrst uzajamni odnos između tri referentne točke – samog teksta, načina na koji se tekst
prenosi i čina kojim ga se poima
- novi pomak u olakšavanju čitanja načinjen je uvođenjem formata koji je knjigu učinio lakše
prenosivom te prijelomom – nova čitljivost
- za razliku od školovanog čitatelja, čitatelj-početnik mogao je tolerirati nečistoće koje su se
pojavile u tekstovima jeftine tiskarske tehnike
- neiskusnom čitatelju su odgovarale knjige koje su mu djelomično poznate
- odnos između teksta, knjige i razumijevanja javlja se kada tekst čiji se sadržaj ne mijenja
i čija je forma ustaljena postaje predmetom međusobno oprečnih čitanja
- povjesničar mora pokušati odrediti prevladavajuće paradigme čitanja u nekoj čitateljskoj
zajednici u određenom vremenu i prostoru
3
Rođen 1945. u Lyonu, francuski povjesničar, pripada školi Annales, danas ga možete sresti na ulicama Pariza

10
- preklapanje izgovorene riječi s pisanom – brojni tekstovi odriču se vlastitog diskurzivnog
statusa ne bi li na taj način potaknuli, na praktičnoj razini, ponašanje ili običaje koji su se
smatrali društveno prihvatljivim i korisnim
- historija tekstova i knjiga mora prije svega predstavljati rekonstrukciju varijacija u
praksama – drugim riječima – povijest čitanja
- tekstovi ili riječi kojima je svrha oblikovati misli i djelovanje nisu nikad u tome posve
učinkoviti niti akulturirajući
- čin čitanja ne mže izbrisati iz samog teksta, kao što ni nametnuti misao teksta ne može
spriječiti različita, proizvoljna tumačenja!
- 2 modela tumačanja tekstova, knjiga i njihovih čitatelja:
1. uspoređuje disciplinu i invenciju – međusobno povezan par – kontrola teksta
2. različitost i divulgacija odnosno popularizacija – procesi oponašanja ili popularizacije
- proučavanje tiskarskih praksi u prošlim društvima

3. Tijela, detalji i humanitarna naracija – Thomas W. Laqueur

- Laqueur ispituje kako detalji o tijelima drugih koji pate izazivaju suosjećanje i kako to
suosjećanje počinje prerastati u moralni imperativ da se poduzme akcija za poboljšanje stanja
- 18. stoljeće – priče o boli i smrti običnih ljudi te poveznost s čitateljima koji su ih čitali
- tekst se oslanja na individualno tijelo, ne samo kao mjesto boli nego i vezu između onih
koji pate i onih koji žele pomoći
- u humantarnim pripovjednim tekstovima 18. i 19. st. individualno tijelo, živo ili mrtvo,
dobilo je vlastitu moć
- David Hume – tek kad se vanjski objekti nađu u nekoj određenoj vezi prema nama i kad su
udruženi ili povezani s nama oni pobuđuju naše osjećaje
- humanitarni pripovjedni tekstovi – najočitiji i najpoznatiji predstavnik u 18. st. je roman
– ideja je da roman preuzme posredničku ulogu, roman je žanr rođen iz problema
- roman je najosvješteniji od novih humanitarnih pripovjednih teksotva
- povijest bolesti i autopsija razvijaju se kad i roman te s njime dijele i pripovjedne tehnike i
vjerovanje u vlastitu društvenu funkciju – postavlja se tijelo u središte interesa humanitarnog
senzibiliteta i objašnjavaju povijest tjelesnih patnji
- romani i medicinski izvještaji zahtijevaju od čitatelja suosjećanje s tijelom
pacijenta/protagonista, traže od njega da se uživi u ono što pacijentovo tijelo osjeća

11
- veza između humanitarnih i ostalih političkih ciljeva i pripovjednih tekstova o tijelu još
uvijek je jasna u medicinskim spisima s kraja 18. stoljeća – najbolji primjer – William Hunter,
vodeći britanski kirurg objavio je izvanredno suosjećajan tekst u kojem iznosi obranu žena
optuženih za čedomorstvo – liječnik je ovdje i romanopisac i humanist
- veza tijela s pripovjednim tekstovima još je očitija i izrazitije isprepletena s drugim
kulturološkim problemima u djelima slavnog liječnika s kraja 18. st. Johna Ferriara iz
Manchestera – njega zaokuplja pravo na dostojanstveno umiranje – tijelo je još jednom locus
diskursa – opisivanje razvoja bolesti čini narativni kontekst pražljivoj i obzirnoj njezi
- rasprave o patnji i smrti – liječnici kao romanopisci – obavljaju autopsiju
- Laqueur na kraju svoga članka opisuje prema izvještaju iz 1764. istragu o pronalasku
ženskoga novorođenčeta koje je pronađeno mrtvo zamotano u gnoju – poanta je da među
dokumentima nedostaju neki dijelovi, ali unatoč tome može se doći do podataka o nedostatku
brige o mjestu gdje će se netko olakšati usred velikog grada (dvojica su još prije pronašal
dijete jer su morali se olakšati pa su to htjeli napraviti na gnoju – no nisu), o činjenici da se
smrad izmeta uzima zdravo za gotovo (gnoj), o zabrinutosti navodnih roditelja da troškove
sahrane (u izvještaju se pojavljuju u muška i ženska osoba koji su tada prišli) – detalji!

4. Promatrajući kulturu u sobi za renesansnog vladara – Randolph

Starn

- Starna zanima kako strukture moći korespondiraju sa strukturama simboličke prakse –

kako različiti umjetnički stilovi i načini prikazivanja kodiraju jasne političke poruke i
ideologije
- autor pročuva freske Andrea Mantagne u dvorcu velikaške obitelji Gonzaga u Mantovi –
renesansna kultura
- slike zauzimaju dva susjedna zida i strop sobe poznate od kraja 16. st. kao Camera degli
Sposi ili Soba za mladence – one pozivaju promatrača da zaviri kroz uokvireni otvor u drugi
svijet
- oslikani strop – fizičkim činom gledanja prema gore uočava se kontrast između jednog i
drugog svijeta, između dvorskih ambijenata palače i područja koje se u svakom pogledu
uzdiže preko i iznad donjeg prostora
- površinski pogled – kad pogleda gore promatračeve oči privuku „oči stropa“ – okulus i
prizor koji čini se prikazuju djevojke što proviruju preko ruba

12
- kroz prozivanje na vizualnu zamjenu gdje su čin gledanja i saznavanja praktički nedjeljivi
dolazimo do dvorske procjene položaja i moći
- odmjeren pogled – okulus ujedinjuje i plošnu strukturu i perspektivnu shemu stropa
- pretražujući pogled – skeniranje – način gledanja koji „hvata“ opću shemu prostora
- on nije povjesničar umjetnosti niti je dao sav prikaz stropa → dobivaš ono što vidiš!

Camera degli Sposi, okulus

13