Jeffrey Eugenides - Srednji spol

Srebrna žlica
Rodio sam se dva puta: prvi put kao curica, jednog neobično bistrog detroitskog dana bez smoga u
siječnju 1960.; i onda ponovno kao dečko tinejdžerske dobi, u hitnoj službi kraj Peto-skejva u
Michiganu, u kolovozu 1974. Stručni čitatelji možda su naišli na mene u radu dr. Petera Lucea,
"Spolni identitet u hermafrodita 5-alfa-reduktaze", objavljenom u časopisu Journal ofPediatric
Endocri-nology 1975. A možda ste vidjeli moju fotografiju u šesnaestom poglavlju sad beznadno
zastarjele Genetike i naslijeđa. To sam ja, na stranici 178., stojim gol kraj mjerila visine, a oči mi
prekriva crni kvadrat.
Moj rodni list navodi ime Calliope Helen Stephanides. Moja najnovija vozačka dozvola (izdana u

www.crowarez.org
Saveznoj Republici Njemačkoj) bilježi moje ime jednostavno kao Cal. Bivši sam golman u hokeju
na travi, dugogodišnji član Zaklade za spas bogomoljke, neredovit posjetilac grčkog pravoslavnog
bogoslužja i, najveći dio svojeg odraslog života, djelatnik američkog Ministarstva vanjskih poslova.
U školi su me ismijavali, liječnici su na meni izvodili pokuse, specijalisti me prepipavali a
dobrotvorne organizacije sumnjičavo ispitivale. Crvenokosa djevojka iz Grosse Pointea se u mene
zaljubila, ne znajući što sam. (I njezinom sam se bratu sviđao.) Vojni me tenk jednom poveo u bitku
na gradskim ulicama; bazen me pretvorio u legendu; napustio sam svoje tijelo da nastanim druga
tijela - i sve se to odigralo prije no što sam napunio šesnaestu.
Ali sad, u dobi od četrdeset jedne godine, osjećam kako se bliži još jedan porod. Nakon desetljeća
zaborava, otkrivam kako razmišljam o pokojnim pratetama i stričevima, davno izgubljenim bakama
i djedovi-
ma, nepoznatim rođacima u petom koljenu ili, u slučaju međusobnog križanja kao kod moje obitelji,
o mnogima od njih u jednoj istoj osobi. I stoga, prije no što bude prekasno, želim zabilježiti za
vječnost: vrtoglavo putovanje jednog jedincatog gena kroz vrijeme. Pjevaj sad, o Muzo,
0 recesivnoj mutaciji na mojem petom kromosomu! Pjevaj o tome kako je procvala prije dva i pol
stoljeća na obroncima planine Olimpa dok su ovce blejale i dozrele masline padale s grana. Pjevaj o
tome kako su je prenijeli kroz devet naraštaja i kako se neprimjetno nakupila u kužnom naslijeđu
obitelji Stephanides. I pjevaj kako je Providnost, pod krinkom krvoprolića, natjerala gen da se
ponovno uzvine i poleti; kako je otprhnuo kao sjeme preko mora u Ameriku, gdje su ga nosile naše
industrijske kiše dok nije pao na zemlju u plodno tlo srednjozapadne maternice moje rođene majke.
Oprostite ako povremeno zvučim malko homerski. I to mi je u genima.
Tri mjeseca prije no što sam se rodio, poslije jednog od naših raskošnih
1 ceremonijalnih nedjeljnih ručkova, moja baka Desdemona Stephanides naredila je mojem bratu da
joj donese kutiju s dudovim svilcima. Bankrot se bio uputio u kuhinju po još jednu porciju nabujka
od riže kad mu je prepriječila put. U dobi od pedeset sedam godina, niske i nabite figure, s
mrežicom na kosi koja je ulijevala strahopoštovanje, baka je bila savršeno građena da priječi
ljudima put. Iza nje, u kuhinji, okupio se cijeli kontingent žena i ondje su se došaptavale i smijale.
Bankrot se radoznalo nagnuo u stranu da vidi što se događa, ali Desdemona je pružila ruku i čvrsto
ga uštipnula za obraz. Kad mu je ponovno privukla pozornost, ocrtala je prstima četverokut u zraku
i pokazala prema stropu. A onda je kroz zubalo, koje joj nije dobro nalijegalo, prošušljetala:
"Donesi yiayi, mali mouP
Bankrot je znao što mu je činiti. Potrčao je kroz predsoblje u dnevnu sobu. Na sve četiri uspentrao
se glavnim stubištem na kat. Projurio je duž hodnika kraj spavaćih soba. Na kraju hodnika bila su
gotovo nevidljiva vrata, prekrivena tapetama kao ulaz u tajni prolaz. Bankrot je glavom napipao
majušnu kvaku i, gurnuvši svom snagom, otvorio vrata. Iza njih uspinjalo se još jedno stubište.
Neko se vrijeme moj brat s oklijevanjem navirivao u mrak na vrhu stuba, a onda se vrlo polako
popeo na tavan gdje su stanovali djed i baka.
Tiho, u tenisicama, prošao je ispod dvanaest ptičjih kaveza podlože -nih vlažnim novinama što su
visjeli s greda. Kuražno je uronio u kisel-
kasti vonj papigica i u osobitu aromu djeda i bake, mješavinu naftalina i hašiša. Pažljivo se
provukao kraj djedova stola s gomilama knjiga i njegovom zbirkom ploča rebetike. Bubnuo se u
kožni otoman, zaletio u okrugli mjedeni stolić i napokon pronašao djedov i bakin krevet i, ispod
njega, kutiju za dudove svilce.
Izrađena od maslinova drva, nešto veća od kutije za cipele, kutija je imala metalni poklopac izbušen
sitnim rupicama za zrak i ukrašen slikom neprepoznatljiva sveca. Svečevo se lice s vremenom otrlo,
ali prsti desne ruke bili su mu podignuti u blagoslov niske ljubičaste murve koja je upravo zračila
samopouzdanjem. Kad se nagledao tog živopisnog botaničkog bića, Bankrot je izvukao kutiju ispod
kreveta i otvorio je. U njoj su bila dva svadbena vijenca izrađena od konopa i, smotane poput zmija,
dvije dugačke pletenice kose, svaka vezana crnom vrpcom koja se već raspadala. Kažiprstom je
dodirnuo jednu pletenicu. U tom je času zakrestao papagaj pa je moj brat odskočio, zatvorio kutiju,
stavio je pod ruku i donio u prizemlje Desdemoni.
Ona je i dalje čekala na vratima. Uzela mu je kutiju za dudove svilce iz ruku i otišla u kuhinju. U

www.crowarez.org
tom je trenutku Bankrot dobio prigodu da vidi prostoriju, gdje su sve žene tad zašutjele. Maknule su
se u stranu da Desdemona može proći, a nasred linoleuma ostala je moja majka. Tessie Stephanides
sjedila je naslonjena na kuhinjskoj stolici, prikovana za nju neizmjernim, kao bubanj napetim
balonom trudničkog trbuha. Lice zajapureno od vrućine ozario joj je sretan i bespomoćan izraz.
Desdemona je postavila kutiju za dudove svilce na kuhinjski stol i otvorila poklopac. Posegnula je
ispod svadbenih vijenaca i pletenica te izvadila nešto što Bankrot nije vidio: srebrnu žlicu. Privezala
je komad konca za držak žlice. Potom se nagnula naprijed i zaljuljala žlicu iznad nabreklog trbuha
moje majke. I slijedom toga iznad mene.
Sve do tada Desdemona nikad nije pogriješila: dvadeset tri točna pogotka za redom. Znala je da će
Tessie biti Tessie. Predvidjela je spol mojeg brata i djece svih svojih prijateljica iz crkve. Jedino nije
ni pokušala proreci spol svoje rođene djece, jer nesreća je ako majka ponire u tajne vlastite utrobe.
Bez straha je, međutim, zagledala u tajne utrobe moje majke. Nakon stanovita početnog oklijevanja,
žlica se zaljuljala u smjeru sjever-jug, što je značilo da ću biti dječak.
Sjedeći raskrečenih nogu, majka se pokušala osmjehnuti. Nije željela dječaka. Imala je već jednoga.
Zapravo, tako je sigurna bila da ću biti curica, da je odabrala samo jedno ime: Calliope. Ali kad je
baka na grčkom viknula "Dečko!" povik se pronio prostorijom i u predsoblje i
dalje u dnevnu sobu, gdje su muškarci bistrili politiku. A kad je to čula ponovljeno mnogo puta,
majka je i sama povjerovala da bi to mogla biti istina.
čim je povik dopro do mojeg oca, međutim, on je umarširao u kuhinju da priopći svojoj majci kako
je, bar ovaj put, njezina žlica pogriješila. "A odakle ti odjednom to znaš?" upitala ga je Desdemona.
Na što je on odgovorio ono što bi odgovorili i mnogi Amerikanci njegove generacije:
"To je znanost, mama."
Otkako su odlučili imati još jedno dijete - restoran je dobro poslovao, a Bankrot se odavno riješio
pelena - Milton i Tessie složili su se da žele kćer. Bankrot je upravo bio navršio pet godina.
Nedavno je pronašao mrtvu pticu u dvorištu i donio je u kuću da je pokaže majci. Volio je pucati u
stvari, mlatiti po njima čekićem, razbijati ih i hrvati se s ocem. U takvom muškaračkom kućanstvu,
Tessie se počela osjećati kao crna ovca i vidjela sebe za deset godina zarobljenu u svijetu felgi i
hernija. Majka je zamišljala da će kći djelovati poput vojne mjere protiv gerile; da će s njom dijeliti
ljubav prema minijaturnim psićima, podržavati je kad predloži da na televiziji gledaju umjetničko
klizanje. U proljeće 1959., kad se počelo razgovarati o mojem začeću, majka nije slutila da će žene
uskoro spaljivati tisuće grudnjaka. Njezini su grudnjaci bili podstavljeni, kruti, otporni na plamen.
Koliko god Tessie voljela sina, znala je da postoje neke stvari koje može podijeliti samo s kćeri.
Na jutarnjoj vožnji na posao, mojem se ocu počela priviđati neodoljivo slatka, tamnooka djevojčica.
Sjedila je na sjedalu kraj njega - uglavnom na semaforima - i upućivala pitanja njegovim strpljivim i
sveznajućim ušima. "Kako se to zove, tata?" "Ono? Ono je pečat Ca-dillaca." "Sto je pečat
Cadillaca?" "No, jednom davno živio je francuski istraživač po imenu Cadillac i on je otkrio
Detroit. A taj je pečat njegov obiteljski pečat, još iz Francuske." "Sto je Francuska?" "Francuska je
država u Europi." "Što je Europa?" "Kontinent, a to ti je jako velik komad zemlje, mnogo mnogo
veći od države. Ali Cadillacovi nisu više iz Europe, kukla. Oni su ti odavde, iz dobre stare
Amerike." Upalilo se zeleno svjetlo i on je krenuo. Ali prototip mene je ostao. Curica je sjedila kraj
njega na sljedećem semaforu i na onom iza toga. Tako mu je godilo njezino društvo, da je moj otac,
čovjek koji je pucao od inicijative, odlučio poduzeti sve što može da svoju viziju pretvori u zbilju.
Dakle: već neko vrijeme se u dnevnoj sobi, gdje su muškarci rasprav-
ljali o politici, raspravljalo i o brzini kretanja sperme. Peter Tatakis, stric Pete, kako smo ga zvali,
predvodio je debatno društvo koje se svaki tjedan okupljalo na našim crnim kaučima. Zakleti
neženja, nije imao nikoga svoga u Americi pa se vezao uz našu obitelj. Svake je nedjelje dolazio u
Buicku boje crnog vina, visok muškarac lica smežurana poput suhe šljive i žalosna izraza, i nekako
neprikladno žive, guste i valovite kose. Djeca ga nisu zanimala. Zagovornik biblioteke Najvećih
djela - koju je pročitao dva puta - stric Pete bavio se ozbiljnim mislima i talijanskom operom. Strast
mu je u povijesti bio Edward Gibbon, a u književnosti dnevnici Madame de Stael. Volio je citirati
mišljenje te duhovite dame o njemačkom jeziku, prema kojem njemački nije pogodan za
konverzaciju jer moraš na glagol čekati do kraja rečenice pa ne možeš sugovornika prekidati. Stric

www.crowarez.org
Pete htio je postati liječnik, ali "katastrofa" je okončala taj san. U Sjedinjenim Državama o svojem
je trošku završio dvije godine studija kiropraktike i sad je držao malu ordinaciju u Birminghamu, s
kosturom koji je još otplaćivao. U to su doba kiropraktičari bili na pomalo sumnjivom glasu. Ljudi
nisu dolazili stricu Peteu da im pomogne osloboditi kundalini. Namještao je vratove, ravnao
kralješnice i po mjeri izrađivao uloške za cipele od spužvaste gume. Ipak, od svih koji su se
nedjeljom popodne okupljali u našoj kući, on je bio najbliži liječničkoj profesiji. Još u mladosti
kirurški su mu odstranili polovicu želuca i sad je poslije ručka uvijek pio Pepsi Colu da lakše
probavi hranu. Bezalkoholno je piće ime dobilo po probavnom enzimu pepsinu, mudro nam je
govorio, i stoga je više no prikladno za taj zadatak.
Takva vrst znanja navela je mojeg oca da povjeruje onom što je stric Pete govorio o voznom redu
reprodukcije. S glavom na jastučiću, izuvši cipele, dok je na stereu mojih roditelja tiho svirala
"Madama Butterflv", stric Pete je tumačio kako su pod mikroskopom zapazili da sperma koja nosi
muške kromosome pliva brže od one koja nosi ženske kromosome. Ta je tvrdnja smjesta izazvala
buru veselja među vlasnicima restorana i krznarima koji su se okupili u našoj dnevnoj sobi. Moj je
otac, međutim, zauzeo pozu svoje omiljene skulpture, Mislioca, čiji je minijaturni odljev stajao na
telefonskom stoliću na drugom kraju sobe. Iako je tema načeta u ozračju otvorenog foruma koje je
prevladavalo tih nedjelja nakon ručka, bilo je jasno kako, bez obzira na impersonalni ton rasprave,
spermiji o kojima je riječ pripadaju mojem ocu. Stric Pete je pojasnio: da se dobije djevojčica, par
mora imati "spolni odnos dvadeset četiri sata prije ovulacije". Tako će brzi muški spermiji bezglavo
navaliti
i odumrijeti. Ženski spermiji, tromiji ali pouzdaniji, stići će upravo kad ispadne jajašce.
Otac je teškom mukom privolio majku da se prikloni planu. Tessie Zizmo bila je djevica kad se u
dobi od dvadeset dvije godine udala za Miltona Stephanidesa. Zaruke, koje su se poklopile s
Drugim svjetskim ratom, protekle su kreposne Majka se ponosila time kako je uspijevala istodobno
potpirivati i gasiti očev žar, i držati ga na laganoj vatri tijekom cijele globalne kataklizme. To nije
bilo osobito teško, međutim, jer ona je bila u Detroitu, a Milton u Annapolisu na Pomorskoj
akademiji. Više od godine dana Tessie je palila svijeće u grčkoj crkvi za svojeg zaručnika, dok je
Milton piljio u njezine fotografije koje je zalijepio iznad ležaja. Volio je namještati Tessie u poze u
stilu filmskih časopisa, da stoji u poluprofilu, s jednom nogom u visokoj potpetici na stubi, tako da
se vidi dobar komad crne čarape. Majka izgleda začudno podatno na tim starim fotografijama, kao
da joj nema dražega nego da je njezin muškarac u uniformi namješta uz ograde terasa i stupove
svjetiljaka njihova skromnog susjedstva.
Nije se predala sve dok se nije predao Japan. A od tada, od prve bračne noći pa nadalje (barem mi je
tako brat govorio dok sam pokrivao uši rukama), roditelji su redovito i s užitkom vodili ljubav. Kad
je posrijedi bilo pravljenje djece, međutim, majka je imala svoje ideje. Vjerovala je da zametak
osjeća količinu ljubavi s kojom je začet. Iz tog razloga, nije naklono gledala na očev prijedlog.
"Sto ti misliš, Milt, da je to Olimpijada?"
"Samo smo govorili teoretski", rekao je otac.
"Sto stric Pete zna o tome kako se prave djeca?"
"Ma baš je čitao taj članak u Scientific Americanu", rekao je Milton. I kao dodatni argument,
napomenuo: "Pretplaćen je na časopis."
"čuj, da me uhvati išijas, otišla bih stricu Peteu. Da imam platfus kao ti, otišla bih k njemu. Ali to je
to."
"Sve je to dokazano. Pod mikroskopom. Muški su spermiji brži."
"Bit će da su i gluplji."
"Samo daj. Pljuj po muškim spermijima koliko te volja. Daj si odu-ška. Mi ne želimo muški
spermij. Mi hoćemo dobri, spori, pouzdani ženski spermij."
"čak da je to i istina, svejedno je glupo. Pa ne mogu ja to raditi po narudžbi."
"Meni će biti teže nego tebi."
"Ne želim o tome više slušati."
"Mislio sam da želiš kćer."
"I želim."

www.crowarez.org
"No", rekao je otac, "ovako ćemo dobiti kćer."
Tessie je sa smijehom odbacila prijedlog. Ali iza njezina sarkazma krila se ozbiljna moralna ograda.
Miješati se u nešto tako tajanstveno i čudesno kao što je rođenje djeteta, čin je drske preuzetnosti
koju bogovi kažnjavaju. Kao prvo, Tessie nije vjerovala da je to moguće. A ako i jest moguće,
vjerovala je da je bolje u to se ne petljati.
Dakako, pripovjedač u mojem položaju (u to doba predfetalnom) ne može ni u što od navedenoga
biti posve siguran. Pomamu za znanošću što je obuzela mojeg oca tijekom proljeća 1959. mogu
jedino objasniti kao simptom vjere u napredak koja se u to vrijeme razmahala poput zaraze. Sjetite
se, samo dvije godine prije lansiran je Sputnik. Dječju paralizu, zbog koje su moji roditelji u
djetinjstvu ljetima čučali u zatvorenom u karanteni, pobijedilo je Salkovo cjepivo. Ljudi tad nisu
pojma imali da su virusi pametniji od ljudskih bića i mislili su da će uskoro postati stvar prošlosti. U
toj optimističnoj poslijeratnoj Americi na čije sam završne dane stigao, svatko je bio gospodar
vlastite sudbine pa je bilo sasvim logično da moj otac želi zagospodariti svojom.
Nekoliko dana nakon što je Tessie izložio svoj plan, Milton je jednu večer došao kući s darom. Bila
je to kutija za nakit, zavezana vrpcom.
"čemu sad to?" sumnjičavo je upitala Tessie.
"Kako misliš, čemu sad to?"
"Nije mi rođendan. Nije nam godišnjica braka. Zašto si mi onda kupio dar?"
"Pa moram li ja imati razlog da ti nešto poklonim? Ajde. Otvori
ga"
Tessie je nabrala kut usana, ne baš uvjerena. Ali teško je držati u ruci kutiju za nakit i ne otvoriti je.
Zato je napokon skinula vrpcu i otvorila kutiju.
Unutra je na crnom baršunu ležao toplomjer.
"Toplomjer", rekla je majka.
"Nije to običan toplomjer", rekao je Milton. "Morao sam obići tri ljekarne da pronađem baš
ovakav."
"Luksuzni model, ha?"
"Tako je", rekao je Milton. "To se zove bazalni termometar. Očitava temperaturu do desetine
stupnja." Podigao je obrve. "Normalni
termometri očitavaju po dvije desetine. Ovaj pokazuje svaku desetinu. Iskušaj ga. Stavi ga u usta."
"Nemam vrućicu", rekla je Tessie.
"Nije to za vrućicu. Njime mjeriš bazalnu temperaturu. Mnogo je točniji i precizniji od običnog
toplomjera."
"Sljedeći put mi kupi ogrlicu."
Ali Milton je bio uporan: "Tess, tvoja se tjelesna temperatura neprestano mijenja. Možda ti to ne
primjećuješ, ali mijenja se. Ti si u stalnoj mijeni što se tiče temperature. Recimo, na primjer", malko
se nakašljao, "sad baš slučajno imaš ovulaciju. Temperatura ti raste. Šest desetina stupnja, u
najčešćem scenariju. Dakle", moj se otac zagrijao i nastavio, ne primjećujući da mu se žena mršti,
"ako primijenimo sistem o kojem smo neki dan razgovarali - uzmimo samo za primjer - prvo moraš
utvrditi koja ti je bazalna temperatura. Možda nije 35 zarez osam. Svatko je tu malo različit. To je
još jedna stvar koju sam naučio od strica Petea. Uglavnom, jednom kad utvrdiš bazalnu
temperaturu, onda pratiš kad će se dogoditi taj skok od šest desetina stupnja. A to je vrijeme kad,
ako zbilja mislimo to provesti u djelo, to je vrijeme kad moramo, znaš, smiješati koktel."
Majka nije rekla ništa. Samo je odložila toplomjer u kutiju i vratila je mužu.
"U redu", rekao je on. "Dobro. Kako hoćeš. Možda dobijemo još jednog dečka. Broj dva. Ako ti
tako želiš, tako će i biti."
"Nisam sigurna da ćemo ovog časa dobiti bilo što", odgovorila je majka.
U međuvremenu, ja sam čekao u čekaonici svijeta. Nisam još bio ni iskrica nade u očevim očima
(on je sjetno zurio u kutiju s toplomjerom na krilu). Majka ustaje s dvosjeda. Ide prema stubama
ruke prislonjene uz čelo i vjerojatnost da ću ikad početi postojati sve se više smanjuje. Sad se otac
diže da obiđe kuću kao uvijek prije spavanja, gasi svjetla, zaključava vrata. Dok se penje uza stube,
ponovno ima nade za mene. Tajming cijele te stvari mora se odvijati točno određenim redoslijedom

www.crowarez.org
da postanem osoba koja jesam. Odgodi čin za jedan sat i mijenja se selekcija gena. Moje začeće još
je tjednima udaljeno, ali moji su roditelji već krenuli polaganom putanjom prema srazu u kojem će
se spojiti. U holu na katu gori noćno svjetlo u obliku Akropole, dar Jackieja Halasa, vlasnika
suvenirnice. Kad otac ulazi u sobu, majka sjedi za toaletnim stolićem. S dva prsta utrljava hranjivu
kremu Noxzemu u lice i briše
višak papirnatim rupčićem. Da je otac samo rekao koju umiljatu riječ, ona bi mu oprostila. Ne ja, ali
netko kao ja mogao je biti napravljen te noći. Beskonačni broj mogućih mene nagurao se na pragu, i
ja među njima, ali bez zajamčene putne karte, dok su sati sporo odmicali, planeti na nebesima
kružili uobičajenim tempom, a i vrijeme se umiješalo jer se majka bojala grmljavine i privinula bi
se uz oca da je te noći kišilo. Ali ne, vedro je nebo ustrajalo, kao i tvrdoglavost mojih roditelja.
Svjetlo se u spavaćoj sobi ugasilo. Ostali su svatko na svojoj strani kreveta. Napokon, s majčine se
strane čulo "Noć". I s očeve, "Vidimo se ujutro". Trenutci koji vode prema meni uglavili su se na
svoje mjesto kao po dekretu. I zato valjda tako mnogo o njima mislim.
Sljedeće nedjelje majka je povela Desdemonu i mojeg brata u crkvu. Otac nikad nije išao s njima,
jer se Crkve odrekao u dobi od jedanaest godina zbog vrtoglave cijene zavjetnih svijeća. I moj je
djed jutra radije provodio prevodeći "obnovljene" Sapfine pjesme na moderni grčki. Sljedećih je
sedam godina, unatoč opetovanim moždanim udarima, djed radio za malim pisaćim stolom i spajao
legendarne fragmente u veći mozaik, dodajući kiticu ovdje, kodu tamo, nalemljujući pokoji anapest
ili jamb. Uvečer je puštao svoju glazbu iz bordela i pušio nargilu.
Godine 1959. grčka pravoslavna crkva Uznesenja bila je smještena u ulici Charlevoix. Tamo će me
niti godinu dana kasnije krstiti i odgojiti u pravoslavnoj vjeri. Uznesenje, sa smjenama glavnih
svećenika, koje nam je redom slao Carigradski patrijarhat, i svaki je stizao s punom bradom
autoriteta i izvezenim haljama svetosti, ali svaki se nakon nekog vremena zamorio - u pravilu nakon
šest mjeseci - od trzavica u pastvi, osobnih prigovora njegovom pjevanju, neprestane potrebe da
umiruje župljane koji su se u crkvi ponašali kao na tribinama stadiona detroitskih Tigrova i,
naposljetku, od napora jer je svaki tjedan propovijed morao držati dva puta, prvo na grčkom, potom
na engleskom. Uznesenje sa svojim živahnim sastancima uz kavu, lošim temeljima i krovom koji
prokišnjava, energičnim folklornim festivalima, satovima katekizma gdje su naše naslijeđe kratko
održavali na životu u nama prije no što ga pustimo odumrijeti u velikoj dijaspori. Tessie i društvo
hodaju središnjim prolazom kraj pijeskom ispunjenih pladnjeva sa zavjetnim svijećama. Iznad njih,
velik kao balon na paradi robne kuće Macy na Dan zahvalnosti, lebdi Krist Pantokrator. Svija se
preko kupole, zakrivljen kao sam svemir. Za razliku od ispaćenog, za zemlju vezanog Krista
prikazana na zidovima crkve u visini očiju, naš Krist Pantokrator
KNJIŽNICA ™ ZELINA-
očito je transcedentan, svemoguć, nadvija se nad nebesa. Pruža ruku prema apostolima iznad oltara
da im preda četiri svitka Evanđelja na ovčjof koži. A majka, koja se cijeli život trudila vjerovati u
Boga i nikad nije posve uspjela, gleda u njega tražeći savjet.
Oči Krista Pantokratora trepću na mutnom svjetlu. Kao da vuku Tessie u visinu. Kroz uskovitlani
tamjan, Spasiteljeve oči sjaje kao televizori na kojima bljeskaju prizori nedavnih događaja...
Prvo je Desdemona prije tjedan dana savjetovala snahu. "Zašto želiš još djece, Tessie?" pitala ju je s
hinjenim nehajem. Sagnula se prigledati u pećnicu i, krijući izraz panike na licu (panike koja će
ostati neobjaš-njena još šesnaest godina), odmahnula rukom na tu zamisao. "Više djece, više
nevolje..."
Potom dr. Philobosian, naš obiteljski liječnik, već u poodmaklim godinama. Stojeći ispred svojih
prastarih diploma, stari je doktor presudio. "Koješta. Da muški spermiji brže plivaju? Slušaj. Prvi
koji je vidio spermije pod mikroskopom, bio je Leeuwenhoek. Znaš kako su njemu izgledali? Kao
crvi..."
A onda se vraća Desdemona, sad s novim pristupom. "Bog odlučuje što će dijete biti. Ne ti..."
Ti su prizori prolazili majci kroz glavu tijekom beskonačne nedjeljne službe Božje. Pastva je
ustajala i sjedala. U prvom redu vrpoljili su se moji bratići Sokrat, Platon, Aristotel i Kleopatra.
Otac Mike izlazio je iza ikonostasa i mahao kadionicom. Majka je pokušavala moliti, ali uzalud.
Jedva je preživjela do kave.

www.crowarez.org
Od mlađahne dobi od dvanaest godina, majka nije mogla početi dan bez pomoći bar dvije šalice
neumjereno jake, kao katran crne, nezašeće-rene kave, na koju se navikla uz kapetane remorkera i
zalizane neženje koji su stanovali u pansionu u kojem je odrasla. Kao gimnazijalka, jedva malo viša
od metar pedeset, sjedila je kraj automobilskih radnika u kafiću na uglu i pila kavu prije prvog sata.
Dok su oni proučavali raspored utrka, Tessie je završavala zadaću iz ustava i državnog uređenja.
Sad je u podrumu crkve rekla Bankrotu neka se ode igrati s drugom djecom dok ona popije kavu da
dođe k sebi.
Pila je drugu šalicu kave kad joj kraj uha uzdahnu nježan, ženstven glas. "Dobro jutro, Tessie." Bio
je to njezin šogor, otac Michael Antoniou.
"Zdravo, oče Mike. Lijepa služba danas", rekla je Tessie i odmah požalila. Otac Mike bio je
prezviter u Uznesenju. Kad je posljednji svećenik otišao, prognan natrag u Atenu nakon samo tri
mjeseca, obitelj
se ponadala da će unaprijediti oca Mikea. Ali na kraju je mjesto dobio još jedan novi svećenik,
izvana, otac Gregorios. Teta Zo, koja nikad nije propuštala priliku da se požali na svoj brak, za
večerom je rekla svojim komedijaškim glasom, "Moj muž. Uvijek djeveruša, nikad mladenka".
Pohvalivši službu, Tessie nije namjeravala pohvaliti oca Grega. Situacija je bila još osjetljivija zbog
toga što su, prije mnogo godina, Tessie i Michael Antoniou bili zaručeni i trebali se vjenčati. A sad
je ona udana za Miltona, a otac Mike je oženjen Miltonovom sestrom. Tessie je došla u podrum
razbistriti glavu i popiti kavu, a dan joj je već izmicao kontroli.
Ali otac Mike kao da nije primijetio uvredu. Stajao je i smiješio se, a oči su mu nježno gledale iznad
goropadnog slapa brade. čovjek blage naravi, otac Mike bio je omiljen kod udovica u crkvi. Voljele
su ga salijetati, nuditi mu kekse i kupati se u njegovoj blaženoj osobnosti. Tu je osobnost otac Mike
dijelom mogao zahvaliti savršenom zadovoljstvu s kojim je prihvaćao da je visok samo 160
centimetara. Bilo je nečeg milosrdnog u njegovu malom rastu, kao da je visinu udijelio drugima.
Očito je oprostio Tessie što je prije mnogo godina raskinula zaruke, ali to je uvijek visjelo u zraku
među njima, kao talk koji mu se katkad prašio ispod svećeničkog ovratnika.
Smiješeći se i pažljivo pridržavajući šalicu s kavom i tanjurić, otac Mike je rekao, "Onda, Tessie,
kako stoje stvari kod kuće?"
Majka je, dakako, znala da je otac Mike kao redoviti nedjeljni gost u našoj kući u potpunosti
obaviješten o planu s toplomjerom. Pogledala mu je u oči i učinilo joj se da se u njima iskri
podsmijeh.
"Danas dolaziš k nama u goste", rekla je nemarno. "Pa ćeš vidjeti."
"Veselim se tome", rekao je otac Mike. "U vašoj kući uvijek se vode tako zanimljive rasprave."
Tessie je ponovno pogledala ocu Mikeu u oči, ali sad kao da su bile pune iskrene topline. A onda se
dogodilo nešto što joj je posve skrenulo pažnju s oca Mikea.
Na drugoj strani prostorije, Bankrot se popeo na stolicu da dosegne slavinu na aparatu za kavu. Htio
je napuniti šalicu, ali kad je odvrnuo pipac, više ga nije mogao zavrnuti. Kipuća se kava prelijevala
po stolu. Vruća je tekućina poprskala djevojčicu koja se našla u blizini. Djevojčica je odskočila.
Otvorila je usta, ali nije niti pisnula. Brzo kao munja, majka je jurnula preko sobe i odvukla
djevojčicu u ženski zahod.
Nitko se ne sjeća kako se djevojčica zvala. Nije pripadala ni jednom od redovnih župljana. Nije čak
bila ni Grkinja. Pojavila se u crkvi taj
jedan dan i nikad više i čini se da je postojala isključivo zato da promijeni majčino mišljenje. U
toaleti je djevojčica odlijepila s tijela bluzu koja se pušifa dok je Tessie donijela vlažne ručnike.
"Jesi dobro, zlato? Jesi li se opekla?"
"Baš je nespretan taj dečko", rekla je djevojčica.
"Zna biti nespretan. U sve se zaletava."
"Dječaci znaju biti rabijatni."
Tessie se nasmiješila. "Imaš zbilja bogat rječnik."
Na taj se kompliment djevojčica široko nasmiješila. "Rabijatan mi je omiljena riječ. Moj je brat jako
rabijatan. Prošli mi je mjesec omiljena riječ bila pompozno. Ali to se ne može tako često koristiti.
Teško je naći nešto pompozno, kad bolje promisliš."

www.crowarez.org
"Imaš potpuno pravo", nasmijala se Tessie. "Ali rabijatnih ima koliko hoćeš."
"Potpuno se slažem", rekla je djevojčica.
Dva tjedna kasnije. Uskrsna nedjelja 1959. Vezanost naše vjere uz julijan-ski kalendar ponovno nas
je izbacila iz ritma po kojem je živio ostatak susjedstva. Pretprošle nedjelje moj je brat gledao kako
druga djeca iz ulice traže šarena jaja u obližnjem grmlju. Promatrao je kako njegovi prijatelji jedu
glave čokoladnih zečića i ubacuju šake bombona u usta optočena karijesima. (Dok je stajao na
prozoru, moj je brat više od svega želio vjerovati u američkog Boga koji je uskrsnuo na pravi dan.)
Tek je jučer Bankrot smio obojati svoja jaja i to u jednu jedincatu boju: crvenu. Posvuda po kući
crvena se jaja presijavaju pod izduženim, solsticijskim zrakama sunca. Zdjele na stolu u
blagovaonici pune su crvenih jaja. Vise s dovrataka u mrežicama od konca. Guraju se na polici
iznad kamina i peku u hljebovima tsourekija u obliku križa.
Ali sad je kasno poslijepodne; već smo poručali. I brat se smiješi. Jer sad dolazi onaj dio grčkog
Uskrsa koji mu je draži od potrage za jajima i bombona: kucanje jajima. Svi se okupljaju oko stola
u blagovaonici. Bankrot grize usnicu, bira jaje iz zdjele, proučava ga, vraća na mjesto. Odabire
drugo jaje. "Ovo mi izgleda dobro", kaže Milton dok bira jaje za sebe. "Tvrdo kao kamen." Milton
podiže jaje. Bankrot se priprema za napad. Kad majka odjednom potapše oca po leđima.
"Samo malo, Tessie. Kucamo se jajima."
Ona ga jače potapše.
"Što je?"
"Moja temperatura." Zastaje. "Narasla je za šest desetina stupnja."
Majka upotrebljava toplomjer. Otac je sad to prvi put saznao.
"Sad?" šapće otac. "Isuse, Tessie, jesi sigurna?"
"Ne, nisam sigurna. Rekao si mi da pazim na svaki porast temperature i kažem ti da mi je narasla za
šest desetina stupnja." I spušta glas. "Plus, prošlo je trinaest dana od posljednjeg puta kad sam imala
one dane."
"Daj, tata", moli Bankrot.
"Tajmaut", kaže Milton. Odlaže jaje u pepeljaru. "Ovo je moje jaje. Da ga nitko nije dirao dok se ne
vratim."
Na katu, u velikoj spavaćoj sobi, moji roditelji obavljaju čin. Urođena djetinja čednost priječi me da
odviše detaljno zamišljam taj prizor. Samo ovo: kad su gotovi, moj otac kaže, "To je riješeno", kao
da je napunio rezervoar benzinom. Ispada da je u pravu. U svibnju Tessie saznaje da je trudna i
počinje čekanje.
Sa šest tjedana imam oči i uši. Sa sedam nosnice, čak usnice. Počinju mi se oblikovati genitalije.
Kad im kromosomi daju šlagvort, fetalni hormoni koče razvoj Miillerova sustava, potiču VVolffove
kanale. Moja su se dvadeset tri para kromosoma povezala i spojila i vrte svoj rulet dok moj papou
stavlja ruku na majčin trbuh i kaže "Sretna dvica!" Poredani u postrojbama, moji geni izvršavaju
naredbe. Osim dva gena, para zlotvora - ili revolucionara, ovisi kako gledate - koji se skrivaju na
kromosomu broj 5. Zajedno odvlače jedan enzim, što zaustavlja proizvodnju stanovitog hormona,
što mi komplicira život.
U dnevnoj sobi muškarci više ne bistre politiku nego sklapaju oklade hoće li Miltovo dijete biti
dječak ili djevojčica. Moj je otac pun pouzdanja. Dvadeset četiri sata nakon čina, majčina tjelesna
temperatura podigla se još dvije desetine stupnja i potvrdila ovulaciju. Do tada su muški spermiji
iscrpljeni odustali. Ženski spermiji su, kao kornjače, dobili utrku. (U kojem je času Tessie dodala
Miltu termometar i rekla da tu spravu više ne želi vidjeti.)
Sve je to dovelo do dana kad je Desdemona zanjihala komad kuhinjskog pribora iznad majčina
trbuha. U to vrijeme nije bilo ultrazvuka; jedino je rješenje bila žlica. Desdemona je čučnula. U
kuhinji je zavladao tajac. Ostale su žene grizle donje usnice, promatrale, čekale. Prve minute žlica
se uopće nije micala. Desdemoni je drhtala ruka i, nakon nekoliko dugih sekundi, teta Lina ju je
umirila. Žlica se zavrtjela; ja sam se ritnuo; majka je viknula. A onda se polako, pokrenuta vjetrom
koji nitko nije osjećao, sablasno kao što se miču slova na seansi prizivanja
duhova, srebrna žlica počela kretati, ljuljati, prvo u malom krugu, ali svaka se orbita sve više
izduljivala dok se putanja nije pretvorila u ravnu crtu što se stere od pećnice do klupe. Drugim

www.crowarez.org
riječima, u smjeru sjever - jug. Desdemona je viknula, "Koros!" I prostorija je eksplodirala od
povika "Koros, kor os!"
Te je noći otac rekao, "Dvadeset tri puta za redom znači da mora promašiti. Ovaj put nije pogodila.
Vjeruj mi."
"Ne smeta mi ni ako je dečko", rekla je majka. "Zbilja ne. Samo da je zdravo, deset prstića na
rukama i nogama."
"Kakvo 'ovo'. Pa govoriš o mojoj kćeri."
Rodio sam se tjedan dana poslije Nove godine, 8. siječnja 1960. U čekaonici gdje su pripremili
samo cigare s ružičastim vrpcama, otac je dreknuo "Bingo!" Bio sam djevojčica. Duga četrdeset
sedam centimetara. Teška 3560 grama.
Istog tog osmog siječnja moj je djed doživio prvi od petnaest moždanih udara. Moji roditelji su ga
probudili kad su odjurili u bolnicu pa je ustao iz kreveta i sišao u kuhinju skuhati kavu. Sat poslije
Desdemona ga je našla kako leži na kuhinjskom podu. Iako su mu umne sposobnosti ostale
neoštećene, tog je jutra kad sam prvi put zaplakao u Ženskoj bolnici, moj papou izgubio moć
govora. Kako je tvrdila Desdemona, djed se srušio kad je prevrnuo šalicu da si gata iz taloga.
Kad je čuo vijest o mojem spolu, stric Pete se branio od česti taka. Nije u tome bilo nikakve
čarolije. "Osim toga", šalio se on, "Milt je obavio sav posao." Desdemona se smrknula. Njezin u
Americi rođen sin ponovno je bio u pravu i, s novim porazom, stara se domovina, u kojoj je i dalje
nastojala živjeti iako je bila udaljena šest i pol tisuća kilometara i trideset osam godina, povukla još
korak dalje. Moj je dolazak označio kraj njezina pogađanja spola djece i početak duga kopnjenja
njezina muža. Iako se kutija za dudove svilce i dalje povremeno pojavljivala, u blagu spremljenom
u njoj više nije bilo srebrne žlice.
Izvukli su me, pljesnuli po stražnjici, isprali pod mlazom vode, tim redom. Zamotali su me u dekicu
i stavili me iza stakla uz još šestero novorođenčadi, četiri dječaka, dvije djevojčice, koji su svi, za
razliku od mene, bili ispravno označeni. To je vjerojatno nemoguće, ali ja se sjećam: iskre polako
ispunjavaju zatamnjeni ekran.
Netko mi je uključio oči.
Bračno posredništvo
Kad ova priča izađe u svijet, možda postanem najslavniji herma-frodit u povijesti. Bilo je i drugih
prije mene. Alexina Barbin pohađala je djevojački internat u Francuskoj prije no što je postala Abel.
Za sobom je ostavila autobiografiju koju je Michel Foucault otkrio u arhivu francuskog Zavoda za
javnu higijenu. (Memoari, koji završavaju neposredno pred njezino samoubojstvo, čitatelja
ostavljaju nezadovoljnim i palo mi je na pamet da sam napišem vlastite memoare upravo kad sam
prije mnogo godina pročitao njezine.) Gottlieb Got-lich, rođen 1798., živio je kao Marie Rosine do
trideset treće godine. Jednog dana Marie je zbog bolova u donjem dijelu trbuha otišla na pregled.
Liječnik je provjerio je li posrijedi bruh i umjesto toga pronašao testise koji se nisu spustili. Od tada
je Marie nosila mušku odjeću, zvala se Gottlieb i zaradila je bogatstvo putujući Europom i
pokazujući se medicinarima.
Što se liječnika tiče, ja sam bolji od Gottlieba. Do one mjere u kojoj fetalni hormoni utječu na
kemiju mozga i histologiju, imam mozak muškarca. Ali odgojili su me kao djevojčicu. Da ste htjeli
provesti pokus kojim će se izmjeriti koliko na osobu utječe priroda, a koliko odgoj, ne biste mcjgli
smisliti ništa bolje od mojeg života. Dok sam prije gotovo tri desetljeća bio na klinici, dr. Luče
podvrgnuo me cijeloj bateriji testova. Ispitivali su me Bentonovim testom vizualne retencije i
Benderovim vizualno-motoričkim gestalt testom. Mjerili su mi verbalni kvocijent inteligencije i
mnoge druge stvari. Luče je čak analizirao moj prozni stil da provjeri pišem li linearno, kao
muškarac, ili cirkularno, na ženski način.
Znam samo ovo: unatoč mojem androginom mozgu, ima neke urođene ženske eirkularnosti u priči
koju mislim ispričati. U svakoj genetskoj povijesti. Ja sam završni dio složene rečenice, rečenice
koja počinje negdje u davnini, u drugom jeziku, i morate je pročitati od početka da stignete do kraja,
a to je moj dolazak.
I tako ću sad, kad sam se rodio, odvrtjeti film unatrag, tako da s mene odleti ružičasta dekica, da
moja kolijevka klizne po podu, nanovo mi se poveže pupkovina i ja zaplačem dok me majka uvlači

www.crowarez.org
natrag među noge. Ona opet okrupnja. Onda još unatrag dok se žličica ne prestane njihati i
toplomjer se vraća u kutiju podstavljenu baršunom. Sputnik juri po svojem raketnom tragu natrag
na lansirnu pistu i polio hara zemljom. Kratki kadar mojeg oca kako kao dvadesetogodišnjak svira
klarinet u telefonsku slušalicu, neku stvar Artieja Shawa, a onda je u crkvi, ima osam godina i
sablažnjava se nad cijenom svijeća; a onda moj djed odljepljuje svoj prvi američki papirnati dolar
iznad blagajne godine 1931. A onda smo potpuno izvan Amerike; usred oceana, uz čudni
soundtrack koji svira unatraške. Pojavljuje se parobrod i jedan se čamac za spašavanje na palubi
neobično trese; ali onda brod pristaje krmom uz obalu i ponovno smo na kopnu, gdje se film uz
štropot odmata s role, vratili smo se na početak...
Krajem ljeta 1922., moja baka Desdemona Stephanides nije predviđala rođenja, nego smrti, točnije,
vlastitu smrt. Bila je u svom bubinjaku, visoko na obroncima planine Olimpa u Maloj Aziji, kad joj
je srce, bez upozorenja, preskočilo otkucaj. Jasno je to osjetila: srce joj je zastalo i steglo se kao
lopta. A onda, kad se ukočila, počelo je opet udarati kao ludo, tukući joj o rebra. Od zaprepaštenja je
tiho kriknula. Njezinih dvadeset tisuća dudovih svilaca, osjetljivih na ljudska čuvstva, prestali su
presti čahure. Moja je baka zaškiljila u slabom svjetlu i spustila pogled na prednji dio tunike koja je
vidljivo podrhtavala; i u tom trenutku, kad je primijetila pobunu u sebi, Desdemona se pretvorila u
ono što je ostala do kraja života; bolesnica zatočena u zdravu tijelu. Ipak, nije vjerovala u vlastitu
izdržljivost i, premda joj se srce već smirilo, iskoračila je iz bubinjaka da posljednji put pogleda
svijet koji neće napustiti još pedeset i osam godina.
Od pogleda je zastajao dah. Tristo metara u dubini ležala je stara osmanska prijestolnica Bursa, kao
ploča za trik-trak rasprostrta preko
zelene čohe doline. Crveni rombovi crijepova uklapali su se u bijele rombove vapna. Tu i tamo
uzdizale su se grobnice sultana kao naslagani raznobojni žetoni. U to doba, 1922. godine, ulice nisu
bile zakrčene automobilima. Skijaške žičare nisu zasijecale prolaze kroz borove šume na obroncima
planine. Metalurške i tekstilne tvornice nisu okruživale grad i zagađivale zrak smogom. Bursa je
izgledala - barem s visine od tristo metara - više-manje isto kao i proteklih šest stoljeća, sveti grad,
nekropola Osmanskoga Carstva i središte trgovine svilom čije mirne, starinske ulice krase minareti i
čempresi. Crijepovi Zelene džamije po-plavjeli su od starosti, ali to je uglavnom bilo sve.
Desdemona Stephanides, međutim, koja je kibicirala izdaleka, zagledala se u ploču i vidjela ono što
je igračima promaklo.
Da psihoanaliziramo bakino lupanje srca: bio je to izraz tuge. Roditelja više nije imala - poginuli su
u nedavnom ratu s Turcima. Grčka vojska, uz poticaj saveznika, napala je Zapadnu Tursku 1919. i
ponovno preuzela vlast nad drevnim grčkim teritorijem u Maloj Aziji. Nakon što su godinama
živjeli odsječeni od svijeta, visoko u brdu, stanovnici bakinog sela Bithiniosa odvažili su se izići iz
mjesta u sigurnost koju im je pružila Metale Idea - Velika ideja, san o Velikoj Grčkoj. Grčke su
postrojbe zauzele Bursu. S negdašnje osmanske palače vijorio se grčki barjak. Turci i njihov vođa,
Mustafa Kemal, povukli su se u Angoru na istoku. Prvi put u životu, Grci iz Male Azije nisu bili
pod turskom vlašću. Kaurima ("nevjerničkim psima") nije više bilo zabranjeno nositi šarenu odjeću
ni jahati konje ni rabiti sedlo. Nikad više neće osmanski službenici dolaziti u selo i odvoditi
najsnažnije dječake da služe u janjičarima, što su činili godinu za godinom i tako stoljećima. Sad su
seljani, kad su nosili svilu na tržnicu u Bursi, bili svoji na svome, slobodni Grci u slobodnom
grčkom gradu.
Desdemona je, međutim, još tugovala za roditeljima i nije se mogla otresti prošlosti. I tako je stajala
na planini i promatrala oslobođeni grad, i osjećala se izigranom što ne može biti sretna kao svi
ostali. Godinama kasnije, u udovištvu, kad je već cijelo jedno desetljeće provela u postelji trudeći se
vrlo živahno umrijeti, napokon će priznati da su te dvij^ godine između ratova prije pola stoljeća
jedino razdoblje u njezinu životu kad je sve bilo kako valja; ali tad će već svi koje je poznavala biti
pokojni i mogla je to priopćiti samo televizoru.
Dooar dio sata Desdemona se trudila zaboraviti zle slutnje radeći u bubinjaku. Izišla je iz kuće na
stražnja vrata, prošla ispod vinove loze slatka mirisa i preko popločena dvorišta te ušla u nisku,
slamom pokri-
___1

www.crowarez.org
venu kućicu gdje je uzgajala svilce. Kiselkasti, larvalni vonj unutra nije je smetao. Bubinjak je bio
bakina osobna, smradna oaza. Posvuda oko nje meki bijeli dudovi svilci držali se se za snopove
grana duda isprepletenim u nadvijenom svodu. Desdemona ih je gledala kako predu čahure i njišu
pritom glavama kao uz glazbu. Dok ih je promatrala, zaboravljala je vanjski svijet, njegove
promjene i grčeve, užasnu novu glazbu (koja će se za koji čas zaoriti). Umjesto toga čula je svoju
majku, Eufrozinu Stephanides, kako baš u istom tom bubinjaku prije mnogo godina objašnjava
tajne svilca - "Da dobiješ dobru svilu, moraš biti čista", govorila je kćeri. "Bubice znaju sve. Uvijek
možeš pogoditi tko se u što upustio po tome kakva im je svila" - i tako u nedogled, Eufrozina je
navodila primjere - "Maria Poulos koja vječno diže suknju za svakoga? Jesi li vidjela njezine
čahure? Mrlje, za svakog muškarca po jedna. Pogledaj malo sljedeći put" - a Desdemona, kojoj je
bilo tek jedanaest ili dvanaest godina, vjerovala je svaku riječ pa ni sad, kao mlada žena od dvadeset
i jednu godinu, nije mogla posve ne vjerovati majčinim pripovijedima o ćudoređu i pretraživala je
sazviježđa čahura u potrazi za znakom svoje nečistoće (kakve je snove sanjala!). Tražila je i drugo,
naravno, jer je majka držala da dudovi svilci osjećaju i povijesne užase. Nakon svakog pokolja, čak
i u nekom selu udaljenom sto kilometara, vlakna svilaca poprimala su boju krvi - "Vidjela sam ih
kako krvare kao noge samog Krista", ponovno je čula Eufrozinu i godinama kasnije pamtila je te
riječi i škiljila na slabom svjetlu da vidi je li koja čahura pocrvenjela. Izvadila je pladanj i zatresla
ga; izvadila je drugi pladanj; i upravo je tad osjetila da joj srce staje, steže se u loptu i bubota
iznutra u grudima. Ispustila je pladanj, primijetila kako joj košulja treperi od unutarnje sile i shvatila
da joj se srce ravna po vlastitim uputama, da nema nadzor nad njim, kao uostalom ni nad bilo čim
drugim.
Tako je moja yiayia, pateći od prve od svojih umišljenih boljki, stajala i gledala dolje na Bursu kao
da će pronaći vidljivu potvrdu svoje nevidljive strepnje. A onda je potvrda stigla iz kuće, na
valovima zvuka: njezin brat Eleutherios (Lefty) Stephanides je zapjevao. Na besmislenom
engleskom s lošim izgovorom.
"Ev'rv morning, ev'rv evening, ain't we got fun", pjevao je Lefty stojeći pred zrcalom u njihovoj
spavaćoj sobi, kao i svako poslijepodne otprilike u to vrijeme, i pričvrstio novi celuloidni ovratnik
na novu bijelu košulju pa iscijedio malo pomade za kosu (s mirisom limete) u dlan i utrljao je u
novu frizuru u Valentinovom stilu. I pjevao je dalje: "In the meantime, in-between time, ain't we got
fun." Riječi ni njemu
nisu ništa značile, ali melodija mu je dostajala. Govorila je Leftvju o lakomislenim, ludim
dvadesetima, koktelima s ginom, djevojkama koje u barovima prodaju cigarete; zvala ga je da zaliže
kosu unatrag sa stilom, gangsterski... dok je vani u dvorištu Desdemona čula pjevanje i reagirala je
drukčije. Njoj je pjesma prizivala pred oči samo zloglasne krčme u koje je njezin brat zalazio dolje
u gradu, jazbine gdje se puši hašiš i svira rebetika i američka glazba i gdje raskalašene žene
pjevaju... dok je Lefty odjenuo novo odijelo na pruge i zataknuo u džep crveni rupčić koji je
pristajao uz crvenu kravatu... i došlo joj je čudno unutra, posebno u trbuhu koji joj se grčio od
složenih osjećaja, tuge, ljutnje i nečeg što nije mogla imenovati, a boljelo je više od svega. "The
rent's unpaid, dear, we haven't a car", pjevušio je Leftv umilnim tenorom koji ću ja kasnije
naslijediti; a ispod glazbe Desdemona je ponovno čula majčin glas, posljednje riječi koje je
Eufrozina Stephanides izgovorila tik prije no što je izdahnula od rane od metka, "Brini se za
Leftvja. Obećaj mi. Nađi mu ženu!".. .i Desdemona joj je kroz suze odgovorila, "Obeća-jem.
Obećajem"... i svi su ti glasovi zamorili u Desdemoninoj glavi u isti mah dok je dvorištem išla
prema kući. Prošla je kroz tijesnu kuhinju gdje je kuhala večeru (za jednu osobu) i uputila se ravno
u spavaću sobu koju je dijelila s bratom. On je i dalje pjevao - "Not much monev, Oh! but honey" - i
namještao manžete, češljao razdjeljak u kosi: a onda je podigao pogled, spazio sestru i - "Ain't we
got" - sad pianissimo - "fun" - zašutio.
Na trenutak su se u zrcalu odrazila njihova dva lica. U dvadeset prvoj godini, davno prije loše
izrađenog umjetnog zubala i samonametnutog invaliditeta, baka je bila svojevrsna ljepotica. Crnu je
kosu upletala u duge pletenice koje je omatala oko glave ispod rupca. Pletenice nisu bile nježne kao
u djevojčice nego teške i ženstvene, nabrekle od neke prirodne snage, poput dabrova repa. Pletenice
su upile godine što su prolazile, godišnja doba i svakojaka vremena i kad ih je noću raspletala, kosa

www.crowarez.org
joj je padala do struka. Sad je oko pletenica zamotala i crnu svilenu vrpcu pa bi se još jače dojmile
onoga tko ih je vidio, ali ti su bili rijetki. Na vidjelu i na raspolaganju svima bilo je Desdemonino
lice: krupne, tužne oči, put blijeda kao da je osvjetljava svijeća. Moram također spomenuti, s
natruhom jala nekoć kao daska ravne djevojke, Desdemoninu bujnu figuru. Tijelo ju je neprestano
dovodilo u nelagodu. Svaki čas joj se javljalo na način koji nije odobravala. Kad bi kleknula u
crkvi, kad je tukla sagove u dvorištu, dok je pobirala voće ispod breskve, Desdemo-nini su
ženstveno uobličeni atributi vječno izmicali iz stege neugledne
odjeće koja ju je sputavala. Iznad ustreptala jedrog tijela, lice obrubljeno rupcem ostajalo je po
strani i kao da se pomalo sablažnjavalo nad onim što izvode grudi i bokovi.
Eleutherios je bio viši i mršaviji. Na fotografijama iz tog vremena nalikuje likovima iz podzemlja
koje je idolizirao, lopuzama i kockarima s tankim brčićima koji su se tiskali po lučkim barovima
Atene i Carigrada. Imao je orlovski nos, oštar pogled i nekako sokolsko lice. Ali kad se smiješio, u
očima mu se nazirala mekoća po kojoj se jasno vidjelo da Leftv nije nikakav gangster, nego
razmaženi, knjiški sin dobrostojećih roditelja.
To ljetno poslijepodne 1922. Desdemona nije gledala brata u lice. Umjesto toga očima mu je
prelazila preko sakoa, nauljene kose i prugastih hlača, dok je pokušavala shvatiti što mu se dogodilo
u tih nekoliko proteklih mjeseci.
Lefty je bio godinu dana mlađi od Desdemone i često se pitala kako je tih prvih dvanaest mjeseci
preživjela bez njega. Jer otkako pamti, on je uvijek kraj nje, s druge strane pokrivača od kozje dlake
koji je dijelio njihove krevete. Iza kelima je izvodio lutkarske predstave, pretvarajući prste u
lukavog grbavca Karađoza, koji je uvijek nadmudrivao Turke. U mraku je smišljao stihove i pjevao
pjesmice i zato je između ostalog i mrzila tu novu američku glazbu jer ju je pjevao samo za sebe.
Desdemona je uvijek voljela brata onako kako brata može voljeti samo sestra koja je odrasla u
planini; on joj je bio sva zabava, najbolji prijatelj i pouzdanik, suotkrivač kraćih putova i
isposničkih ćelija. U početku se tako apsolutno i do kraja poistovjećivala s Leftvjem, da je katkad
znala zaboraviti da su dvije odvojene osobe. Kao djeca trčkarali su po podzidanim obroncima
planine kao četveronogo, dvoglavo stvorenje. Navikla je na njihovu sijamsku sjenu što se ocrtavala
na obijeljenom zidu kuće uvečer, a kad god je ugledala samo svoj samotni obris, činilo joj se da je
prerezana na pola.
Mir kao da je sve promijenio. Lefty je dobro iskoristio nove slobode. U posljednjih mjesec dana u
Bursu je sišao ukupno sedamnaest puta. Od toga je tri puta prenoćio u Svilčevu svratištu preko puta
džamije sultana Ouhana. Jedno je jutro otišao od kuće odjeven u čizme, doko-ljenice, hlače, dolamu
i prsluk, a sljedeću se večer vratio u prugastom odijelu, sa svilenim šalom zataknutim u ovratnik
kako kakav operni pjevač i crnim derbv šeširom na glavi. Bilo je i drugih promjena. Počeo je sam
učiti francuski iz knjižice s frazama s koricama boje šljive. Pobrao je afektirane pokrete, recimo,
gurao je ruke u džepove i zveckao
sitnišem, ili navlačio kapu na čelo. Kad je prala rublje, Desdemona je u Leftvjevim džepovima
nalazila komadiće papira ispisane matematičkim znakovima i brojkama. Odjeća mu je vonjala na
mošus, dim i katkad na nešto slatkasto.
Lica koja su se sad spojila u zrcalu nisu mogla sakriti činjenicu njihove sve veće razdvojenosti. I
moja baka, čija je urođena sumorna tjeskoba izbila na površinu u gromovitom udaranju srca,
pogledala je brata kao što je nekoć gledala svoju sjenu i shvatila da nešto nedostaje.
"I kamo si ti krenuo tako dotjeran?"
"Što misliš kamo? U Koza Han. Prodavati čahure."
"Bio si jučer."
"Sad je doba za prodaju."
češljem od kornjačevine Leftv je razdijelio kosu nadesno, nanoseći pomadu na neposlušni uvojak
koji se nije htio izravnati.
Desdemona mu je prišla bliže. Uzela je pomadu i pomirisala. Nije mu po tome mirisala odjeća. "Što
još radite ondje dolje?"
"Ništa"
"Znaš ostati i preko noći."

www.crowarez.org
"Dug je put. Dok se popnem ovamo pješke, već je kasno."
"Što pušite u tim barovima?"
"Što god da je u luli. Nije pristojno pitati."
"Da majka i otac znaju da tako pušiš i piješ..." Ostavila je rečenicu nedovršenu.
"Ali ne znaju, ne?" reče Lefty. "Tako da sam na sigurnom." Ležerni ton nije djelovao uvjerljivo.
Lefty se pravio kao da je prebolio smrt roditelja, ali Desdemona ga je pročitala. Kiselo se
osmjehnula bratu i, bez komentara, ispružila stisnutu šaku. Automatski, dok se još divio svojem
odrazu u zrcalu, i Leftv je stisnuo šaku. Odbrojili su, "Jen, dva, tri... sad!"
"Kamen će zdrobiti zmiju. Dobila sam", reče Desdemona. "Sad mi reci."
"Što da ti kažem?"
"Reci mi što je tako zanimljivo u Bursi."
Lefty je ponovno počešljao kosu prema naprijed i povukao razdjeljak na lijevoj strani. Zavrtio je
glavom lijevo-desno, gledajući se u zrcalu. "Što izgleda bolje? Lijevo ili desno?"
"Da vidim." Desdemona nježno zavuče ruku u Leftvjevu kosu i raskuštra je.
"Hej!"
"Što ti tražiš u Bursi?"
"Pusti me na miru."
"Reci mi!"
"Želiš znati?" reče Lefty kad ga je sestra izbezumila pitanjima. "Sto misliš da tražim?" Govorio je
kao da se obuzdava. "Tražim ženu."
Desdemona se uhvati za trbuh, udari se po grudima tamo gdje je srce. Zakorači dva koraka unatrag i
s tog povoljnog mjesta iznova odmjeri brata. Još joj nikad nije palo na pamet da bi Leftvja, koji je
imao njezine oči i obrve, koji je spavao u krevetu kraj njezina, mogla obuzeti takva želja. Iako je
tjelesno sazrela, Desdemonino je tijelo svojoj vlasnici još bilo nepoznanica. Noću, u spavaćoj sobi,
vidjela je kako se brat u snu natiskuje uz konopljani madrac kao da se ljuti na njega. Kao dijete
znala ga je zateći u bubinjaku kako se bezazleno trlja o drveni stup. Ali to joj ništa nije značilo. "Što
radiš?" pitala je Leftvja, tad osmogodišnjaka ili devetogodišnjaka, dok je stezao stup i micao
koljenima gore-dolje. čvrstim, odlučnim glasom joj je odgovarao, "Hoću osjetiti ono".
"Koje?"
"Ma znaš" - stenjanje, puhanje, koljena koja poskakuju - "ono".
Ali nije znala. To je bilo mnogo godina prije no što se Desdemona, režući krastavce, počela
naslanjati na kut kuhinjskog stola i, gotovo nesvjesno, naslanjati se još jače, a onda se uhvatila kako
taj položaj zauzima svaki dan tako da joj se kut stola udobno smješta među nogama. I sad, dok je
pripremala bratu jelo, katkad je obnavljala vezu sa svojim starim poznanikom kuhinjskim stolom,
ali nije toga bila svjesna. Njezino je tijelo to radilo samo, lukavo i šutke kao sva tijela posvuda.
Bratovi su odlasci u grad bili nešto drugo. Očito je znao što traži; bio je u potpunom dosluhu sa
svojim tijelom. Tijelo i um udružili su mu se u jedno, mislili iste misli, ganjali istu opsesiju, i prvi
put čak ni Desdemona nije mogla odgonetnuti što mu je na pameti. Znala je samo da nema nikakve
veze s njom.
Zbog toga je bjesnila. A slutim da je bila i malko ljubomorna. Pa zar mu nije ona najbolja
prijateljica? Nisu li si uvijek sve govorili? Nije li sve radila za njega, kuhala mu, šila, vodila mu
kuću kao nekoć majka? Nije li ona sama preuzela na sebe brigu o dudovim svilcima tako da on,
njezin pametni mlađi brat, može ići na satove kod svećenika i učiti stari grčki? Nije li upravo ona
rekla, "Ti se brini za knjige, ja ću se brinuti za bubinjak. Tvoja je jedina dužnost prodavati čahure na
tržnici". A kad se počeo zadržavati u gradu duže nego što je potrebno, je li mu prigovorila? Je li
spominjala papiriće po džepovima, njegove crvene
oči ili slatko mošusni miris koji mu se upio u odjeću? Desdemona je sumnjala da je njezin brat
sanjar počeo pušiti hašiš. Gdje god se svirala rebetika, bilo je i hašiša. Leftv se pokušavao pomiriti s
gubitkom roditelja jedino kako je znao, tako da se gubi u oblaku dima hašiša i sluša pritom
najtužniju glazbu na svijetu. Desdemona je sve to shvaćala i zato nije ništa govorila. Ali sad je
shvatila da njezin brat bježi od boli na neočekivan način i više nije to htjela šutke trpjeti.
"Hoćeš ženu?" upitala je Desdemona glasom punim nevjerice. "Kakvu ženu? Turkinju?"

www.crowarez.org
Lefty je šutio. Nakon glasnog ispada, nastavio se češljati.
"Možda hoćeš žensku iz harema? Ma nemoj! Misliš da ne znam za takve ženske bez morala, te
poutanes) Itekako znam. Nisam tako glupa. Volio bi da ti neka debela trese trbuhom pred licem? S
dijamantom u mesnatom pupku? Takvu jednu hoćeš? Da ti kažem nešto. Znaš li ti zašto te Turkinje
pokrivaju lice? Misliš da je to zbog vjere? Ne. Nego zato što ih inače nitko ne može gledati!"
A onda je povikala, "Sram te bilo, Eleutheriose! Sto je to s tobom? Zašto si ne nađeš djevojku iz
sela?"
U tom je trenutku Lefty, koji je sad četkao kaput, upozorio sestru na nešto što je očito previdjela.
"Možda nisi primijetila", rekao je, "ali u ovom selu nema djevojaka."
Što je zapravo bilo uglavnom točno. Bithinios nikad nije bio bogzna kako velik, ali 1922. bio je
manji nego ikad. Stanovnici su ga počeli napuštati 1913. kad je filoksera poharala vinograde.
Nastavili su odlaziti i za Balkanskih ratova. Leftvjeva i Desdemonina sestrična Sourmelina otišla je
u Ameriku i sad je živjela u gradu po imenu Detroit. Podignut na blagom obronku planine, Bithinios
nije izgledao kao opasno mjesto u gudurama. Bio je to otmjen, ili barem skladan, grozd žuto
obojenih kuća sa štukaturama i crvenim krovovima. Najraskošnije kuće, kojih je bilo dvije, imale su
izbočene prozore koji su se nadvijali nad ulicu. Najsiromašnije kuće, kojih je bilo mnogo, sastojale
su se uglavnom od jedne prostorije, kuhinje. A bilo je tu i kuća poput one u kojoj su stanovali
Desdemona i Lefty, s prenatrpanom primaćom sobom, dvije spavaće sobe, kuhinjom i zahodom
europskoga tipa u kućici u stražnjem dvorištu. U Bithiniosu nije bilo dućana, ni pošte ni banke,
samo crkva i jedna taverna. U kupnju se moralo ići u Bursu, prvo pješke, a onda tramvajem s
konjskom zapregom.
Godine 1922. u selu je živjelo jedva stotinjak duša. Od toga je žena bilo manje od polovice. Od
ukupno 47 žena, dvadeset jedna su bile
stare babe. Još njih dvadeset bile su sredovječne udane žene. Tri su bile mlade majke, svaka s
kćerkicom u povojima. Jedna mu je bila sestra. Preostale su dvrje djevojke podobne za udaju. Koje
je Desdemona sad žurno kandidirala.
"Kako misliš, nema djevojaka? A što je s Ludilom Katkalis? Ona je fina cura. A Viktorija Pappas?"
"Lucille smrdi", razborito je odgovorio Lefty. "Kupa se valjda jednom na godinu. Na svoj imendan.
A Viktorija?" Prešao je prstom preko gornje usnice. "Viktorija ima veće brkove od mene. Ne želim
dijeliti britvu s vlastitom ženom." S tim je riječima odložio četku za odjeću i navukao kaput. "Ne
čekaj me", rekao je i izišao iz spavaće sobe.
"Idi!" viknula je Desdemona za njim. "Baš me briga. Samo zapamti. Kad tvoja Turkinja pokaže
pravo lice, nemoj mi dotrčati natrag u selo!"
Ali Lefty je već otišao. Zvuk njegovih koraka se izgubio. Desdemona je osjetila kako joj se
tajanstveni otrov ponovno diže u krvi. Nije obraćala pozornost. "Ne volim jesti sama!" viknula je,
nikome.
Vjetar iz doline je jačao, kao i svako poslijepodne. Puhao je kroz otvorene prozore u kuću.
Zazveketao je lokotom na njezinoj škrinji i starom očevom brojanicom koja je na njoj ležala.
Desdemona je uzela brojanicu. Prstima je stala premetati kuglice jednu po jednu, isto kao što ih je
premetao njezin otac, i njezin djed i njezin pradjed, u obiteljskom naslijeđenom obredu precizne,
uobličene i temeljite brige. Dok su kuglice na brojanici zveckale, Desdemona im se posve
prepustila. Sto je to s Bogom? Zašto joj je oduzeo roditelje i ostavio je samu da se brine za brata?
Što da ona sad počne s njim? "Puši, pije, a sad još i gore od toga! A odakle mu novac za sve te
budalaštine? Od mojih svilaca, eto odakle!" Svaka kuglica brojanice koju je propustila kroz prste
značila je da je još jedna gorka zamjerka zabilježena i izišla na vidjelo. Sa svojim tužnim očima i
licem djevojčice koja je morala prebrzo odrasti, Desdemona je prebirala brige nad brojanicom kao i
svi muškarci iz obitelji Stephanides prije i poslije nje (sve do mene, ako se ja računam).
Prišla je prozoru i izvirila van, osluhnula kako vjetar šumi u borovima i bijelim brezama. I dalje je
brojila nanizane kuglice i, malo--pomalo, brojanica je ispunila svoj smisao. Bilo joj je bolje.
Odlučila je živjeti dalje pa što bude. Leftv se neće noćas vratiti kući. Koga briga? Uostalom, kome
je on potreban? Lakše bi joj bilo da se nikad ne vrati. Ali dugovala je majci pobrinuti se da se ne
zarazi kakvom sramotnom

www.crowarez.org
bolešću ili, još gore, da ne pobjegne s nekom Turkinjom. Brojanica je polako curila kroz
Desdemonine prste. Ali više nije nabrajala svoje jade. Umjesto toga, kuglice su joj prizvale u
sjećanje slike iz časopisa skrivenog u očevu starom pisaćem stolu. Jedna je kuglica bila frizura.
Druga svileni kombine. Sljedeća crni grudnjak. Moja je baka počela posredovati u bratovoj ženidbi.
U međuvremenu je Lefty s vrećom čahura svilaca silazio niz planinu. Kad je stigao u grad, spustio
se kroz Kapali Carsi Caddesi, zakrenuo u sokak Borsa i ubrzo zašao ispod luka u dvorište Koza
Hana. Unutra su oko akvamarinski plave česme stajale stotine krutih vreća visokih do pasa iz kojih
su se prelijevali dudovi svilci. Svuda su se natiskivali muškarci, kupujući i prodajući. Vikali su još
otkako je zvono označilo početak u deset ujutro i glasovi su im promukli. "Dobra cijena! Dobra
kakvoća!" Lefty se progurao tijesnim prolazima između svilaca, stišćući svoju vreću. Nikad ga nije
ni najmanje zanimao posao kojim je obitelj zarađivala za život. Nije umio procijeniti čahure svilaca
dodirom ili njuhom, kako je to znala njegova sestra. Nosio je čahure na tržnicu iz jednog jedinog
razloga: jer to ženama nije bilo dopušteno. Gužva, nosači koji su se naguravali i vreće preko kojih
je morao preskakati, sve mu je to išlo na živce. Mislio je kako bi krasno bilo da se svi na trenutak
prestanu kretati, da se umire i tiho dive sjaju svilaca u večernjem svjetlu, ali, naravno, to se nikad
nije dogodilo. Svi su i dalje urlali i gurali čahure jedni drugima pod nos, lagali i cjenkali se.
Leftvjev je otac volio sajmene dane u Koza Hanu, ali trgovački nagon nije prenio na sina.
Kraj natkrivene kapije Lefty ugleda trgovca kojeg je poznavao. Pokaže mu svoju vreću. Trgovac
gurne ruku duboko unutra i izvadi jednu čahuru. Uronio ju je u zdjelu vode i potom je pomno
razgledao. Zatim ju je uronio u vrč vina.
"Od ovih ću morati napraviti organdi. Nisu dovoljno jake." Lefty mu nije povjerovao. Desdemonina
je svila uvijek bila najbolja. Znao je da bi se sad morao razgalamiti, držati se uvrijeđeno, pretvarati
se da će odsada poslovati s drugim trgovcem. Ali tako je kasno stigao na sajam; još malo pa će se
zazvoniti za zatvaranje. Otac mu je uvijek napominjao da ne donosi svilce kasno poslijepodne na
tržnicu jer će ih morati prodati u bescjenje. Leftvja je peckala koža pod novim odijelom. Htio je
samo da trgovina završi. Obuzela ga je nelagoda; nelagoda zbog ljudske vrste, ljudske
zaokupljenosti novcem, ljubavi prema prijevari.
Prihvatio je ponuđenu cijenu bez prosvjeda. čim je posao uglavljen, pohitao je iz Koza Hana da se
posveti onom zbog čega je doista došao u grad.
Nije--to bilo ono što je Desdemona mislila. Promatrajte pozorno: polucilindra nakrivljena pod
obijesnim kutom, Lefty se spušta strmim ulicama Burse. Prolazi kraj kavane, ali u nju ne ulazi.
Gazda ga pozdravlja, ali Lefty mu samo maše. U sljedećoj ulici prolazi kraj prozora iza čijih ga
kapaka zazivaju ženski glasovi, ali on ne mari za njih, nego vijuga kraj prodavača voća i restorana
sve do ulice u kojoj ulazi u crkvu. Točnije: u bivšu džamiju kojoj su srušili minaret i novom žbukom
prekrili napise iz Kurana da posluže kao čisto platno za kršćanske svece kojima upravo sad
oslikavaju unutarnje zidove. Leftv daje novčić starici koja prodaje svijeće, pali svijeću i zatakne je
uspravno u pijesak. Sjeda u klupu u stražnjem redu. I isto kao što će kasnije moja majka moliti za
pomoć glede mojeg začeća, Leftv Stephanides, moj praujak (između ostalog), diže pogled prema
Kristu Pantokratoru na svodu crkve. Molitvu počinje riječima koje je naučio kao dijete, Kyrie
eleison, Kyrie eleison, nisam vrijedan da stupim pred prijestolje Tvoje, ali ubrzo skreće, prelazi na
osobno s riječima Ne znam zašto tako osjećam, to je neprirodno... a onda čak malo i optužuje,
moleći Ti si me ovakvim stvorio, nisam tražio da mi na pamet padaju takve stvari.. .ali na kraju
postaje ponizan govoreći Daj mi snage, Kriste, ne daj mi da budem ovakav, da ona to zna... čvrsto
zatvorenih očiju, gnječeći obod polucilindra u ruci, dok se riječi uzdižu s tamjanom prema Kristu u
nastajanju.
Molio je pet minuta. Potom je izišao, ponovno nataknuo šešir na glavu i zazveckao sitnišem u
džepovima. Uspeo se natrag istim strmim ulicama i, ovaj put (kad si je olakšao dušu), zastao je na
svim onim mjestima kojima se odupro na putu dolje. Ušao je u kavanu popiti kavu i popušiti
cigaretu. Ušao je u tavernu na čašicu ouza. Igrači trik-traka su povikali, "Hej Valentino, može jedna
partija?" Dao se nagovoriti na igru, na samo jednu partiju, onda je izgubio i morao igrati na
dvostruko ili ništa. (Računi koje je Desdemona našla u Leftvjevom džepu na hlačama odnosili su se
na kockarske dugove.) Noć je odmicala. Ouzo je tekao. Stigli su glazbenici i zasvirala je rebetika.

www.crowarez.org
Svirali su pjesme o pohoti, smrti, uzništvu i životu na ulici. "U pušionici hašiša, gdje zalazim svaki
dan", pjevao je Lefty, "pred svitanje, da otjeram tugu, sreo sam dvije ljepotice iz harema, sjedile su
opijene, lijepe kao san." U međuvremenu, punila se nargila. U ponoć je Leftv ponovno izišao na
ulicu, pomalo ošamućen.
Jedna se uličica strmo spušta, skreće, naglo završava bez izlaza. Otvaraju se jedna vrata. Lice se
smiješi, poziva. Sljedeće čega je Lefty svjestan jest da se izvalio na sofi s tri grčka vojnika, a preko
puta njih na dvije sofe sjedi sedam punašnih, parfimiranih žena. (Fonograf svira hit koji se čuje
posvuda: "Ev'ry morning, ev'ry evening...") I njegova nedavna molitva pada posve u zaborav jer
kad Madam kaže, "Koja god ti je po volji, dušo", Lefty prelazi pogledom preko plavokose i
plavooke bjelkinje, i preko Armenke koja izazovno jede breskvu, i preko Mongolke s kosom preko
čela; oči mu traže dok se ne zaustave na tihoj djevojci na kraju drugog kauča, djevojci tužnih očiju,
besprijekorne puti i crne kose upletene u pletenice. ("Za svaki se mač nađe tok", kaže Madam na
turskom dok se kurve smiju.) Nesvjestan mehanizma privlačnosti koji je bio na djelu, Leftv ustaje,
poravnava sako, pruža ruku prema svojoj izabranici... i tek dok ga ona vodi prema stubama, glas u
glavi upozorava ga kako je ta djevojka navlas jednako visoka kao i... i nije li iz profila ista kao... ali
sad su već došli u sobu s nečistim plahtama, uljanom svjetiljkom boje krvi, mirisom ružine vodice i
prljavih nogu. U omamljenosti svojih mladih osjetila, Leftv ne obraća pozornost na sve veće
sličnosti koje se otkrivaju kako se djevojka svlači. Oči mu vide velike grudi, tanak struk, kosu koja
kao slap pada do nezaštićene trtice; ali Lefty još ništa ne kopča. Djevojka mu napuni nargilu.
Uskoro mu misli lutaju i više ne čuje glas u glavi. U mekom polusnu u koji ga je uljuljao hašiš, u
satima koji slijede gubi svijest o tome tko je i s kim je. Udovi prostitutke postaju udovi druge žene.
Nekoliko puta zaziva joj ime, ali tad je već odviše drogiran da bi znao što radi. Tek kasnije, kad ga
ispraća na izlasku, djevojka ga vraća u zbilju: "Usput, zovem se Irini. Ovdje nemamo niti jednu
Desdemonu."
Sutra ujutro probudio se u Svilčevu svratištu, izjeden grizodušjem. Izišao je iz grada i uspeo se
planinom u Bithinios. Ništa mu nije zveckalo u praznim džepovima. Mamuran i grozničav, Lefty je
samom sebi rekao kako mu sestra ima pravo: vrijeme mu je da se ženi. Oženit će se s Lucille ili s
Viktorijom. Imat će djecu i prestat će odlaziti u Bursu i malo pomalo će se promijeniti; ostarjet će;
sve što sad osjeća izblijedjet će u uspomenu, a onda u ništavilo. Kimnuo je glavom; namjestio šešir.
Za to vrijeme u Bithiniosu Desdemona je podučavala dvije početnice kako da se damski vladaju i
dotjeraju. Dok se Leftv još liječio snom u Svilčevu svratištu, pozvala je Lucille Kafkalis i Viktoriju
Pappas u goste. Djevojke su bile mlađe od Desdemone i još su živjele kod kuće s
roditeljima. Poštovale su Desdemonu jer je bila gazdarica u vlastitom domu. Zavidjele su joj na
ljepoti i gledale je s divljenjem; polaskane njezinom pažnjom, povjeravale su joj se; a kad im je
počela davati savjete o izgledu, slušale su. Rekla je Lucille da se redovitije pere i savjetovala joj da
se ispire pod pazusima octom protiv znojenja. Poslala je Viktoriju Turkinji koja je bila osobito
vješta u uklanjanju neželjenih dlaka. Tijekom sljedećeg tjedna, Desdemona je djevojke naučila
svemu što je sama saznala iz jednog jedinog časopisa za ljepotu što ga je ikada vidjela, otrcanog
kataloga Lingerie Parisienne. Katalog je pripadao njezinom ocu. Sastojao se od trideset dvije
stranice fotografija manekenki koje su nosile grudnjake, steznike, haltere i čarape. Uvečer, kad su
svi zaspali, otac ga je znao vaditi iz najdonje ladice stola. Sad je Desdemona krišom proučavala
katalog, pamteći slike kako bi ih kasnije mogla reproducirati uživo.
Rekla je Lucille i Viktoriji da navrate svako poslijepodne. Ulazile su u kuću njišući bokovima kako
ih je podučila, i prolazile ispod pergole od vinove loze gdje je Lefty volio čitati. Svaki put su nosile
drugu haljinu. Mijenjale su i način češljanja, hod, nakit i držanje. Prema Desdemoni-nim uputama,
dvije su se neugledne djevojke umnožile u cijeli jedan gradić žena, svaka sa svojim prepoznatljivim
smijehom, svojim dragim kamenom, najdražom pjesmom koju je pjevušila. Nakon dva tjedna
Desdemona je jednog poslijepodneva otišla do pergole i upitala brata, "Sto tu radiš? Zašto nisi u
Bursi? Mislila sam da ćeš dosad već naći zgodnu Turkinju i oženiti se. Ili sve imaju brkove kao
Viktorija?"
"čudno da to spominješ", rekao je Lefty. "Nisi primijetila? Viki više nema brkove. I znaš što još?" -
sad je ustao i nasmiješio se - "čak i Lucille fino miriše. Kad god dođe ovamo, miriši mi na cvijeće."

www.crowarez.org
(Lagao je, naravno. Ni jedna mu se djevojka nije više sviđala ni privlačnije mirisala nego prije.
Oduševljenje koje je pokazivao bilo je samo njegov način da se prepusti neizbježnom: ugovorenom
braku, kućnom životu, djeci - potpunoj katastrofi.) Prišao je bliže Desdemoni. "Imala si pravo",
rekao je. "Najljepše djevojke na svijetu žive baš tu u selu."
Sramežljivo ga je pogledala u oči. "Misliš?"
Stajali su zagledani jedno u drugo, i Desdemona je ponovno osjetila nešto čudno u trbuhu. A da
objasnim što je osjećala, moram vam ispričati drugu priču: u govoru što ga je održao na godišnjem
skupu Društva za znanstveno istraživanje seksualnosti 1968. godine, tadašnji predsjednik Društva
dr. Luče uveo je pojam "perifescencije". Riječ sama po sebi ne znači ništa; Luče ju je izmislio da
izbjegne bilo kakve etimo-
loške asocijacije. Stanje perifescencije, međutim, vrlo je dobro poznato. Označava prvu groznicu
spajanja dvoje pripadnika ljudske vrste u par. Izaziva vrtoglavicu, ushit, škakljanje u prsima, poriv
da se penje na balkon po užetu spletenu od draganine kose. Perifescencija označava onaj prvotan
opijen i sretan odlazak u postelju kad satima njušite ljubavnicu kao mirisan makov cvijet. (To stanje
traje, objasnio je Luče, do dvije godine - maksimum.) Drevni bi Grci protumačili Desdemonin
osjećaj kao djelo Erosa. Današnji bi ga stručnjaci pripisali kemiji u mozgu i evoluciji. Ipak, moram
na tome inzistirati: Desdemona je perifescenciju doživjela kao plimu topline koja joj se penjala od
prepona do grudi. Širila se kao 90-postotna, vatrena poplava mentolno zelenog finskog likera. Uz
energični rad dvije učinkovite žlijezde u vratu, zagrijala joj je lice. A onda su toplini počele na
pamet padati svakojake stvari i proširila se i tamo gdje djevojka kao što je Desdemona to nikad ne
bi dopustila pa je otrgla pogled od brata i okrenula se. Prišla je prozoru i perifescenciju ostavila za
sobom, a povjetarac iz doline ju je rashladio. "Govorit ću s roditeljima djevojaka", rekla je, trudeći
se da zvuči poput majke. "A onda se moraš početi udvarati."
Sljedeće noći izišao je polumjesec, kao na budućoj zastavi Turske. Dolje u Bursi grčke su postrojbe
sve prekapale u potrazi za hranom, bančile i razorile još jednu džamiju. U Angori je Mustafa Kemal
dao da se u novinama objavi kako priređuje čajanku u Cankaji dok je zapravo otišao u svoj glavni
stožer na terenu. Sa svojim je ljudima popio posljednju rakiju koju će si dopustiti prije no što bitka
završi. Pod okriljem noći turske su se postrojbe premjestile, ne na sjever prema Eskisehiru, kako su
svi očekivali, nego u čvrsto utvrđen grad Afjon na jugu. U Eskisehiru su turski vojnici zapalili
logorske vatre da prenapušu dojam o svojoj snazi. Mala je diverzantska postrojba upućena prema
Bursi. A usred tog razmještanja snaga, Lefty Stephanides, s dva buketića cvijeća u rukama, izišao je
iz kuće i uputio se prema kući Viktorije Pappas.
Bio je to događaj koji se mogao mjeriti s rođenjem ili smrću. Svaki od gotovo stotinu stanovnika
Bithiniosa čuo je o najavljenim Leftvje-vim posjetima i stare su udovice, udane žene i mlade majke,
kao i stari muškarci, čekali da vide koju će djevojku odabrati. Zbog malobrojnog stanovništva,
obredi udvaranja gotovo da su izumrli. Taj je manjak romantičnih mogućnosti zatvorio krug. Nema
se u koga zaljubiti; nema ljubavi. Nema ljubavi; nema male djece. Nema male djece; nema se u
koga zaljubiti.
Viktorija Pappas stajala je napola u svjetlu, napola u polumraku, a sjena što joj je padala preko tijela
bila je navlas ista kao ona na fotografiji na osmoj stranici Lingerie Parisienne. Desdemona
(kostimografkinja, inspicijentica i redateljica, sve u jednom) podigla je Viktoriji kosu, pustila da joj
uvojci padaju preko čela i upozorila je da drži poveći nos u sjeni. Namirisana, depilirana, vlažna od
pomada, očiju našminkanih crnim kolom, Viktorija je dopustila Leftvju da napasa oči. Osjećala je
kako je njegov pogled žeže, čula kako teško diše, čula kako dvaput pokušava nešto reći - ali izišlo je
samo piskutanje iz suha grla - a onda je čula kako joj se njegovi koraci primiču i okrenula se,
namjestivši lice kako ju je Desdemona podučila; ali tako ju je smutio napor da napući usnice kao
francuska manekenka za donje rublje, da nije shvatila da se koraci ne primiču nego udaljavaju; i kad
se okrenula, vidjela je da se Lefty Stephanides, jedini neženja na raspolaganju u gradu, pokupio i
odlazi...
... U međuvremenu, Desdemona je kod kuće otvorila škrinju s mirazom. Izvadila je svoj steznik.
Majka joj ga je dala prije mnogo godina u iščekivanju svadbene noći, uz riječi, "Nadam se da ćeš ga
jednom ispuniti". Sad je, pred zrcalom u spavaćoj sobi, Desdemona prislonila čudnovati, složeni

www.crowarez.org
odjevni predmet uz tijelo. Svukla je dokoljenke i sivo rublje. Svukla je suknju visokog struka,
tuniku s visokim ovratnikom. Zbacila je rubac s glave i protresla kosu tako da joj se rasula po golim
ramenima. Steznik je bio izrađen od bijele svile. Dok ga je navlačila, Desdemoni se učinilo da prede
vlastitu svilenu čahuru u iščekivanju preobrazbe.
Ali kad je ponovno pogledala u zrcalo, pribrala se. Nema koristi. Nikad se neće udati. Leftv će se
večeras vratiti nakon što izabere mladenku i onda će je dovesti kući da živi s njima. Desdemona će
ostati tu gdje je, zveckat će brojanicom i ostarjeti, postati još starijom nego što je sada. Negdje je
tulio pas. Netko se u selu spotaknuo o svežanj suhog granja i opsovao. A moja je baka tiho plakala
jer će ostatak života provesti brojeći brige koje nikad neće nestati...
... Dok je u međuvremenu Lucille Kafkalis stajala točno kako joj je rečeno, napola u svjetlu, napola
u sjeni, s bijelim šeširom obrubljenim staklenim trešnjama, šalom prebačenim preko golih ramena,
u jarko zelenoj dekoltiranoj haljini i visokim potpeticama zbog kojih se nije micala jer se bojala da
će pasti. Njezina se debela mama ugegala u kuću, sa širokim osmijehom, i viknula: "Evo ga ide!
Nije mogao ni minutu izdržati kod one Viktorije!"...
... I već mu je smrdjelo na ocat. Leftv tek što se sagnuo da prođe kroz niska vrata kuće
Kafkalisovih. Lucillein otac mu je poželio dobrodošlicu, a onda rekao: "Ostavit ćemo vas dvoje
nasamo. Da se upoznate." Roditelji su se povukli. U sobi je bilo polumračno. Leftv se okrenuo... i
ispao mu je i drugi cvjetni buketić.
Sto Desdemona nije predvidjela: i njezin je brat listao stranice Lingerie Parisienne. Zapravo, pomno
ih je listao otkako je napunio dvanaest godina, do četrnaeste kad je nabasao na pravi plijen: deset
fotografija veličine razglednice, skrivenih u starom kovčegu, koje su prikazivale "Serminu,
djevojku iz harema", gdje se dvadesetpetogodišnjakinja kruškolikog tijela s očitom dosadom
namještala u različite poze na kit-njastim jastucima u sarajskoj scenografiji. Kad ju je pronašao u
džepu za toaletni pribor, kao da je protrljao svjetiljku s duhom. Iskakala je u oblaku svjetlucave
prašine: bez ijedne krpice na sebi, osim para papuča iz tisuću i jedne noći i svilene vrpce oko struka
(jedna slika); puteno se rastežući na tigrovoj koži i milujući zakrivljenu sablju (druga slika); pri
kupki u mramornom hamamu dok svjetlo pada na nju kroz čipkastu rešetku prozora. Baš je tih deset
fotografija u sepiji potaknulo Leftvjevu opčinjenost gradom. Ali nikad nije posve zaboravio svoje
prve ljubavi iz Lingerie Parisienne. Mogao ih je u svakom trenutku prizvati pred oči u mašti. Kad je
vidio Viktoriju Pappas u pozi kao na stranici 8, Leftvja je bolno pogodila razlika između nje i
njegova dječačkog ideala. Pokušao se zamisliti u braku s Viktorijom, kako živi s njom, ali u sredini
svake slike koju si je dočaravao zjapila je praznina, nedostajala je osoba koju je volio više i
poznavao bolje od svih ostalih. I tako je pobjegao od Viktorije Pappas nekoliko kuća dalje da nađe
Lucille Kafkalis, koja se, jednako razočaravajuće, ne može ni u snu usporediti sa stranicom 22...
... I sad se to događa. Desdemona u plaču skida steznik, ponovno ga slaže i sprema ga u škrinju s
mirazom. Baca se na krevet, Leftyjev krevet, da nastavi plakati. Jastuk miriše na njegovu pomadu
od limete i ona udiše miris i jeca...
... sve dok, omamljena opijatima plača, ne zaspi. Sanja san koji joj se u posljednje vrijeme često
ponavlja. U snu je sve kako je bilo. Ona i Lefty su ponovno djeca (osim što imaju tijela odraslih).
Leže u istoj postelji (osim što je to sad roditeljska postelja). U snu miču udovima (i to je vrlo
ugodno, to kako se miču, i krevet je mokar)... u kojem se trenutku Desdemona kao i obično budi.
Lice joj je vrelo. Sasvim dolje u trbuhu obuzima je onaj čudan osjećaj i gotovo da ga sad može
imenovati...
... Dok ja sjedim ovdje u svojoj Aeron stolici, i razmišljam u stilu E. O. Wilsona7 Je li to bila ljubav
ili razmnožavanje? Slučaj ili sudbina? Zločin ili priroda na djelu? Možda je gen bio programiran da
nadjača sve kako bi osigurao vlastito postojanje, što bi objasnilo Desdemo-nine suze i Leftvjev ukus
u prostitutkama; nije tu bilo naklonosti ni emocionalne bliskosti; samo potreba da ta nova stvar
dođe na svijet pa stoga i namještena igra srca. Ali ja to ne umijem objasniti, ništa više od
Desdemone ili Leftvja, ništa više nego što bilo tko od nas, kad se zaljubljuje, može razdvojiti
hormone od onog što se čini božanskim, i možda se grčevito držim teorije Božjeg djela iz nekog
altruizma koji je ugrađen radi očuvanja vrste; ne znam. Pokušavam se u mislima vratiti u vrijeme
prije genetike, prije no što se uvriježilo za ama baš sve reći "To je u genima". U vrijeme prije naše

www.crowarez.org
današnje slobode, vrijeme toliko slobodnije, Desdemona pojma nije imala što se događa. Svoju
nutrinu nije predočavala kao golem kompjuterski kod, sastavljen od jedinica i nula, beskraj
sekvenci od kojih bilo koja može sadržavati virus. Danas znamo da u sebi nosimo vlastiti
zemljovid. čak i dok samo stojimo na uglu ulice, on nam diktira sudbinu. Prekriva nam lice istim
borama i staračkim pjegama koje su imali i naši roditelji. Tjera nas da šmrcamo na karakterističan,
prepoznatljiv obiteljski način. Geni su usađeni tako duboko, da nam upravljaju očnim mišićima pa
dvije sestre žmirkaju potpuno jednako, dok dječaci blizanci uglas sline. Katkad se u trenucima
tjeskobe uhvatim kako se igram s hrskavicom nosa na dlaku isto kao i moj brat. Naša grla i glasnice,
izrađeni prema istim nacrtima, istiskuju zrak u sličnim tonovima i decibelima. A to se može
primijeniti i unatrag u vremenu pa tako, kad ja govorim, govori i Desdemona. Ona sad piše ove
riječi. Desdemona, koja nije ni slutila da u sebi ima vojsku koja izvršava milijune zapovijedi, i
jednog vojnika koji se oglušio, koji je dezertirao...
... Koji je bježao kao što je Leftv bježao od Lucille Kafkalis i natrag sestri. čula mu je užurbane
korake dok je zakopčavala suknju. Otrla je oči rupcem i namjestila smiješak na lice kad je ušao u
kuću.
"Onda, koju si izabrao?"
Lefty nije ništa rekao, samo je promotrio sestru. Nije uzalud cijeli život spavao s njom u istoj sobi
pa da sad ne zna primijetiti da je plakala. Kosa joj je bila raspuštena i pokrivala joj dobar dio lica,
ali oči koje su ga gledale prelijevale su se od osjećaja. "Nijednu", rekao je.
Na to je Desdemonu obuzela nevjerojatna sreća. Ali rekla je: "Pa što je tebi? Moraš izabrati."
"Te cure izgledaju kao kurve."
"Leftv!"
"Istina je."
"Ne želiš se s njima oženiti?"
"Ne."
"Moraš." Ispružila je šaku. "Ako ja pobijedim, ženiš se s Lucille."
Lefty, koji nikad nije mogao odoljeti okladi, stegnuo je šaku. "Jen, dva, tri...pucaj!"
"Sjekira razbija stijenu", rekao je Lefty. "Ja sam pobijedio."
"Još jedanput", rekla je Desdemona. "Ovaj put, ako ja pobijedim, ženiš se s Viki. Jen, dva tri..."
"Zmija guta sjekiru. Opet sam pobijedio! Zbogom, Viki!"
"Pa za koga ćeš se onda oženiti?"
"Ne znam" - i hvata je za ruke i spušta pogled na nju. "Možda za tebe?"
"Šteta što sam ti sestra."
"Nisi mi samo sestra. Ti si mi i rođakinja u trećem koljenu. Treći se rođaci mogu ženiti."
"Leftv, ti si lud."
"Tako je najlakše. Ne moramo preuređivati kuću."
U šali, ali ne šaleći se, Desdemona i Lefty su se zagrlili. Isprva su se samo obično grlili, ali za deset
sekundi zagrljaj se promijenio; stanoviti položaji ruku i milovanja prstiju nisu bili uobičajeni za
izraz bratske ljubavi, i sve to stvorilo je vlastiti jezik, objavilo tihoj sobi posve novu poruku. Lefty
je zavrtio Desdemonu u koraku valcera u europskom stilu; plešući je izveo iz kuće, preko dvorišta
do bubinjaka i natrag pod pergolu, a ona se smijala i pokrivala usta rukom. "Dobro plešeš, rođače",
rekla je i srce joj je opet poskočilo tako da je pomislila da će umrijeti taj čas Leftvju na rukama, ali
naravno da nije umrla: plesali su i dalje. I nemojmo zaboraviti gdje su plesali, u Bithiniosu, tom
planinskom selu gdje su se rođaci katkad ženili rođakinjama u trećem koljenu i sve su povezivale
rodbinske veze; i tako, dok su plesali, čvršće su se privili jedno uz drugo, prestali su se šaliti i onda
su samo plesali zajedno, kao što katkad znaju plesati muškarac i žena u samotnim i teškim
okolnostima.
A usred toga, prije nego se bilo što izrijekom reklo ili odlučilo (prije no što će požar odlučiti
umjesto njih), točno tada, usred valcera, iz daljine su čuli eksplozije i dolje u svjetlu požara vidjeli
grčku vojsku kako se povlači.
Nemoralna ponuda
Potomak sam Grka iz Male Azije, rođen u Americi, a sad živim u Europi. Točnije, u berlinskoj

www.crowarez.org
četvrti Schonberg. Ministarstvo vanjskih poslova podijeljeno je u dva dijela, na diplomatski zbor i
osoblje zaduženo za kulturu. Veleposlanik i njegovi pomoćnici vode vanjsku politiku iz
novootvorene, prilično solidno zabarikadirane ambasade na Neustadtische Kirchstrasse. Naš odjel
(zadužen za javna čitanja, predavanja i koncerte) djeluje iz šarene betonske kutije zgrade Amerika
Haus.
Jutros sam kao i obično na posao išao vlakom. U-Bahn me nježno nosio na zapad od Kleistparka do
Berliner Strasse a potom, kad sam presjeo na drugu liniju, na sjever prema Zoološkom vrtu. Postaje
bivšeg zapadnog Berlina promicale su jedna za drugom. Većina ih je posljednji put preuređena
sedamdesetih godina pa prevladavaju boje kuhinja iz predgrađa iz mojeg djetinjstva: avokado,
cimet, suncokret-žuta. Na Spichernstrasse vlak je stao obaviti razmjenu tijela. Na peronu je ulični
glazbenik svirao suznu slavensku melodiju na harmonici. U ulaštenim cipelama, još vlažne kose,
listao sam stranice Frankfurter Alljjemeinea kad je ona ugurala u vlak svoj nevjerojatni bicikl.
Prije se nacionalnost neke osobe mogla odrediti po licu. Imigracija je to dokinula. Onda se
nacionalnost određivala po obući. To je dokinula globalizacija. Meke finske cipele s tuljanovim
krznom, njemačke cokule - više se gotovo uopće ne vide. Samo Nike, na baskijskim, na
nizozemskim, na sibirskim nogama.
Biciklistkinja je bila Azijka, bar genetski. Imala je stepenasto ošišanu crnu kosu koja joj je padala
oko lica. Nosila je kratku maslinastu vje-
trovku, crne lasteks trapez-hlače i smeđe Camperice nalik cipelama za kuglanje. U košari bicikla
ležala je torba za kameru.
Nagađao sam da je Amerikanka. Zbog retro bicikla. Sav u kromu i tirkizno plavom, imao je
blatobrane široke kao Chevrolet, gume debele kao na tačkama i činilo se da je težak bar pedeset
kilograma. Hir nekog tko već dugo živi u inozemstvu, taj bicikl. Baš sam se spremio iskoristiti ga
kao izliku da zapodjenem razgovor, kad je vlak ponovno stao. Biciklistkinja je podigla pogled. Kosa
joj se odmakla od lijepog, neprozirnog lica i na trenutak su nam se oči srele. Zbog smirenosti izraza
u kombinaciji s potpuno glatkom kožom, lice joj je izgledalo kao maska iza koje vire žive čovječje
oči. Te su oči sad pobjegle od mojih kad je stegnula guvernal bicikla i gurnula tešku dvokolicu s
vlaka i prema dizalima. U-Bahn je nastavio put, ali ja više nisam čitao. Sjedio sam na sjedalu u
stanju pohotnog uzbuđenja, uzbuđene pohote, sve do svoje postaje. Onda sam isteturao iz vlaka.
Otkopčao sam sako i izvukao cigaru iz unutarnjeg džepa. Iz još manjeg džepa izvadio sam rezač
cigara i šibice. Premda nije bilo vrijeme poslije večere, pripalio sam cigaru - Davidoff Grand Cru
No. 3 - te stao i pušio, pokušavajući se smiriti. Cigare, odijela s dvorednim kopčanjem - sve je to
malo pretjerano. Toga sam itekako svjestan. Ali to mi je potrebno. Tako mi je bolje. Nakon svega
što sam prošao, za očekivati je da ću pretjeravati u suprotnom smjeru. U odijelu krojenom po mjeri i
kariranoj košulji, pušio sam srednje debelu cigaru dok mi vatra u krvi nije ugasnula.
Nešto morate razumjeti: ja nisam ni najmanje androgin. Sindrom deficijencije 5-alfa-reduktaze
dopušta normalnu biosintezu i perifernu aktivnost testosterona, kod nerođena djeteta, tek rođenog i
u pubertetu. Drugim riječima, funkcioniram u društvu kao muškarac. Idem u muški zahod. Ali
nikad na pisoar, uvijek u školjku, iza vrata. U muškoj svlačionici u mojem fitnes centru čak se i
tuširam, premda diskretno. Posjedujem sva sekundarna spolna obilježja normalnog muškarca, osim
jedne: budući da sam nesposoban sintetizirati dihidrotestosteron, imun sam na ćelavost. Proživio
sam više od polovice života kao muško i sad mi sve ide prirodno od ruke. Kad Calliope izbije na
površinu, to je kao govorna mana iz djetinjstva. Odjednom je opet tu, zabacuje kosu ili provjerava
kakvi su joj nokti. Pomalo kao da sam opsjednut. Callie izranja iz mene, noseći moju kožu kao
preširoku halju. Gura ručice u prevelike rukave mojih ruku. Uvlači majmunske nožice u nogavice
mojih nogu. Dok hodam pločnikom, osjetim njezin djevojački hod kako preuzima
ritam i ti pokreti obnavljaju neku emociju u meni, sumornu i brbljavu sućut za djevojke koje gledam
kako se vraćaju iz škole. To traje nekoliko koraka. Calliopina me kosa škaklja u grlu. Osjećam kako
mi rukom kri-šom opipava prsa - što je njezina stara navika kad je nervozna - da vidi ima li bilo
kakvih promjena. Boležljiv fluid adolescentskog očaja koji joj kola žilama prelijeva se ponovno u
moj krvotok. Ali tad, jednako naglo kako je i došla, ona odlazi, smanjuje se i topi u meni, i kad se
okrenem pogledati svoj odraz u izlogu, evo što vidim: četrdesetjednogodišnjeg muškarca s

www.crowarez.org
poduljom, valovitom kosom, tankim brčićima i šiljastom bradicom. Neku vrst modernog mušketira.
Ali dosta sada o meni. Moram nastaviti tamo gdje su me jučer prekinule eksplozije. Napokon, ni
Cal ni Calliope nisu mogli doći na svijet bez onog što slijedi.
"Rekla sam ti!" vrisnula je Desdemona iz svega glasa. "Rekla sam ti da će sva ova sreća donijeti
nesreću! Tako nas oslobađaju? Samo Grci mogu biti ovako glupi!"
Jer vidite, sutra ujutro nakon valcera Desdemonine su se slutnje obistinile. Metale Idea je došla
kraju. Turci su osvojili Afjon. Grčka je vojska, poražena, bježala prema moru. Dok su se povlačili,
palili su sve što im se našlo na putu. Na svjetlosti svitanja Desdemona i Leftv stajali su na obronku
planine i gledali razaranje. Crni je dim sukljao uvis kilometrima oko doline. Gorjelo je svako selo,
svako polje, svako drvo.
"Ne možemo ostati ovdje", rekao je Letty. "Turci će se osvetiti za ovo."
"Otkad njima treba razlog?"
"Idemo u Ameriku. Živjet ćemo kod Sourmeline."
"Neće nam biti lijepo u Americi", uporno je tvrdila Desdemona i mahala glavom. "Ne smiješ
vjerovati svemu što Lina piše. Ona pretjeruje."
"Dokle god smo zajedno, bit će dobro."
Pogledao ju je, onako kao sinoć, i Desdemona se zarumenjela. Pokušao ju je zagrliti, ali zaustavila
ga je. "Gledaj."
Dolje se dim na trenutak razrijedio. Vidjeli su ceste zagušene izbjeglicama; tekla je rijeka
dvokolica, zaprežnih kola, bivola, mula i ljudi koji su žurili da umaknu iz grada.
"Gdje se možemo ukrcati na neki brod? U Carigradu?"
AA
"Idemo u Smirnu", rekao je Lefty. "Svi kažu da je najsigurniji put preko Smirne." Desdemona je
trenutak šutjela, trudeći se proniknuti u tu novu zbilju. Iz drugih su kuća dopirali potmuli glasovi
dok su ljudi proklinjali Grke, Turke i počinjali se pakirati. Odjednom, odrješito: "Ponijet ću svoju
kutiju s dudovim svilcima. I nešto jajašaca. Tako da imamo čime zarađivati."
Lefty ju je uhvatio za lakat i nestašno prodrmao. "U Americi ne uzgajaju svilce."
"Nose odjeću, je li tako? Ili hodaju okolo goli? Ako nose odjeću, trebaju svilu. A onda je mogu
kupiti od mene."
"U redu, neka bude po tvome. Samo se požuri."
Eleutherios i Desdemona Stephanides izišli su iz Bithiniosa 31. kolovoza 1922. Otišli su pješke, s
dva kovčega u koje su natrpali odjeću, toaletni pribor, Desdemoninu sanjaricu i brojalicu i dva
Leftvjeva štiva na starom grčkom. Pod rukom je Desdemona nosila svoju kutiju za dudove svilce s
nekoliko stotina jajašaca svilaca umotanih u bijelu tkaninu. Na papirićima u Leftvjevim džepovima
nisu više bili zabilježeni kockarski dugovi nego adrese u Ateni ili Astoriji. U jednom jedinom
tjednu, stotinjak preostalih stanovnika Bithiniosa pokupilo je što je imalo i otputilo se prema
unutrašnjosti Grčke, uglavnom s ciljem da stignu u Ameriku. (Dijaspora koja je trebala spriječiti
moje postojanje, ali nije.)
Prije odlaska, Desdemona je izišla u dvorište i prekrižila se na pravoslavni način, prvo palcem.
Oprostila se: od prasnjastog, natrulog vonja bubinjaka i od dudovih stabala što su rasla uz zid, od
stuba kojima se više nikad neće morati popeti, i od osjećaja da živi iznad svijeta. Ušla je u bubinjak
da posljednji put pogleda svoje svilce. Svi su prestali presti. Pružila je ruku, uzela jednu čahuru s
grančice duda i stavila je u džep tunike.
Na dan 6. rujna 1922. general Hadžienestis, vrhovni zapovjednik grčkih postrojbi u Maloj Aziji,
probudio se s osjećajem da su mu noge načinjene od stakla. Bojao se ustati iz kreveta pa je otpravio
brijača i preskočio jutarnje brijanje. Poslijepodne nije htio na kopno da uživa u svojem uobičajenom
sladoledu od limuna na dokovima Smirne. Umjesto toga ležao je nauznak, nepomičan i budan,
zapovijedajući pomoćnicima - koji su odlazili i dolazili s vijestima s bojišnice - da ne treskaju
vratima i ne lupaju nogama. Bio je to jedan od zapovjednikovih lucidnijih i produktivnijih dana.
Kad je dva tjedna prije turska vojska napala Afjon,
Hadžienestis je bio uvjeren da je umro i da su valovi svjetla koji mu se prelijevaju po zidovima
kabine nebeska pirotehnika.

www.crowarez.org
U dva sata njegov se prvi pobočnik na prstima ušuljao u kabinu i šapnuo: "Gospodine, čekam vašu
zapovijed za protunapad."
"čujete kako škripe?"
"Molim?"
"Moje noge. Tanke, staklaste noge."
"Gospodine generale, svjestan sam poteškoća koje imate s nogama, ali uz dužno poštovanje, moram
reći" - malo glasnije od šapta - "da ovo nije vrijeme da se bavite takvim stvarima."
"Vi mislite da je ovo neka šala, je li tako, poručnice? Ali da su vaše noge od stakla, onda biste
razumjeli! Ne mogu na obalu. Točno s tim računa Kemal! Da ustanem i da mi se noge rasprsnu u
komadiće."
"Ovo su najnovija izvješća, generale." Pobočnik je prinio komad papira Hadžienestisovu licu.
"Turska je konjica viđena na sto milja istočno od Smirne", čitao je. "Broj izbjeglica trenutačno je
180 tisuća. To je 30 tisuća više nego jučer."
"Nisam znao da će smrt ovako izgledati, poručnice. ćutim kao da sam vam blizu. Napustio sam ovaj
svijet. Spustio sam se u Had, a opet vas vidim. Slušajte me. Smrt nije kraj. To sam otkrio. Ostajemo
i dalje, trajemo. Mrtvi vide da sam jedan od njih. Posvuda su oko mene. Ne vidite ih, ali tu su.
Majke s djecom, starice - svi su tu. Recite kuharu da mi donese ručak."
Vani je slavna luka bila puna brodova. Trgovačke su se brodice zibale vezane uz dugi mol kraj
teglenica i drvenih levantinskih kajića. Malo podalje od obale usidrili su se ratni brodovi saveznika.
Grčke i armenske stanovnike Smirne (i tisuće i tisuće grčkih izbjeglica) smirivao je taj prizor i kad
god su se pronijele neke glasine - jučer su armenske novine objavile kako saveznici, u želji da se
iskupe za podršku grčkoj invaziji, planiraju grad predati pobjednicima Turcima - građani su upirali
pogled u francuske razarače i britanske bojne brodove, još pripravne da obrane europske trgovačke
interese u Smirni, i strahovi su im jenjavali.
Dr. Nishan Philobosian otputio se to poslijepodne u luku baš zato da nađe smirenje. Na rastanku je
poljubio svoju ženuToukhie, i kćeri Rosu i Anitu; sinove Karekina i Stepana potapšao je po leđima,
pokazao na šahovsku ploču i s hinjenom strogošću rekao, "Da niste micali figure". Zaključao je za
sobom ulazna vrata, provjerio ramenom jesu li dobro zatvorena, i krenuo ulicom Sujane, pored
zatvorenih dućana i kapcima prekrivenih izloga armenske četvrti. Zastao je pred Berberia-
novom pekarnicom pitajući se je li Charles Berberian izveo obitelj iz grada ili se skrivaju na katu
kao i Philobosianovi. Već su pet dana živjeli u svojevoljnom zatočeništvu, dr. Philobosian i sinovi
igrali su beskrajne partije šaha, Rose i Anita prelistavale časopis Photoplaj koji im je kupio pri
nedavnom posjetu američkom predgrađu Paradise, a Toukhie je kuhala dan i noć jer je jedino hrana
mogla ublažiti tjeskobu. Ali na vratima pekarnice stajao je samo natpis OTVARA SE brzo i portret -
što je bocnulo Philobosiana - turskog vođe Kemala, odlučnog izgleda u šubari od astrahana i
krznenom ovratniku, plavih očiju što prodorno gledaju ispod prekriženih sablji obrva. Dr.
Philobosian okrenuo se od tog lica i nastavio put, pretresajući u sebi sve razloge zašto ne valja tako
izložiti Kemalov portret. Prije svega - kao što je cijeli tjedan ponavljao ženi - europske sile nikad
neće dopustiti Turcima da uđu u grad. Drugo, ako i uđu, ratni brodovi u luci spriječit će Turke da
pale i pljačkaju. čak i u pokoljima 1915. Armenci u Smirni nisu bili u opasnosti. I napokon - bar što
se tiče njegove obitelji - bilo je tu pismo koje je krenuo uzeti iz ordinacije. Razmišljajući tako,
nastavio je nizbrdo i stigao do europske četvrti. Ovdje su kuće postale imućnije. S obje strane ulice
uzdizale su se dvokatne vile s balkonima u cvijeću i ograđene visokim, utvrđenim zidovima. Dr.
Philobosiana nikad nisu pozivali u te vile kao gosta, ali često je dolazio u kućni posjet mladim
levantinkama koje su ondje živjele; djevojkama od osamnaest ili devetnaest godina koje su ga
čekale kod vodoskoka u dvorištu, malaksalo se istežući na lezaljkama pod obiljem voćaka u cvatu,
djevojkama kojima je očajnička potreba da uhvate muža Europljanina davala sablažnjivo mnogo
slobode, što je Smirni donijelo reputaciju grada osobito ljubaznog prema časnicima, a djevojkama
izazivalo grozničavo rumenilo kojim su se žarile ujutro kad ih je dr. Philobosian posjećivao, kao i
čitav niz boljki raznih vrsta, od gležnja uganutog na plesnom podiju do intimnijih ozljeda više gore.
A ničega od toga djevojke se nisu sramile, nego su širom rastvarale svilene ogrtače i govorile, "Sve
mi je crveno, doktore. Učinite nešto. Moram u jedanaest biti u Casinu." Sad su sve djevojke otišle,

www.crowarez.org
odveli su ih iz grada roditelji nakon prvih tjedana bitaka, u Pariz i London - gdje je sezona upravo
počinjala - i kuće su stajale tihe dok je dr. Philobosian prolazio pored njih, pomalo smetnuvši s uma
krizu dok se prisjećao svih onih razvezanih halja. Ali onda je zakrenuo za ugao, stigao do luke i
ponovno shvatio hitnost situacije.
S jednog kraja luke na drugi, grčki su vojnici, iznemogli, mrtvački blijedi i upalih obraza, nečisti,
šepesali prema točki ukrcaja na česmi,
jugozapadno od grada, iščekujući evakuaciju. Dronjave su im odore pocrnjele od čađi sela koja su
spalili pri povlačenju. Samo tjedan dana prije, pred otmjenim su kavanama uz more sjedili
mornarički časnici i diplomati; sad se pristanište pretvorilo u obor. Stigli su prvi izbjeglice s
tepisima i naslonjačima, radioaparatima, fonografima, stojećim lampama, komodama, i rasprostrli
ih u pristaništu pod vedrim nebom. Oni koji su kasnije stigli, nosili su sa sobom samo vreću ili
jedan kovčeg. U općem komešanju posvuda su jurili nosači i ukrcavali na brodove duhan, smokve,
tamjan, svilu i moher. Skladišta su se praznila prije no što dođu Turci.
Dr. Philobosian je primijetio nekog izbjeglicu kako čeprka po pilećim kostima i ljuskama krumpira
u gomili smeća. Bio je to mlad čovjek u dobro krojenom, ali prljavom odijelu. čak i izdaleka,
medicinski izvježbano oko dr. Philobosiana zapazilo je posjeklinu na momkovoj ruci i bljedilo što
dolazi od pothranjenosti. Ali kad je izbjeglica podigao pogled, doktor je vidio samo prazninu
umjesto lica; nije se ni po čemu razlikovao od svih ostalih izbjeglica što su se rojili u pristaništu.
Ipak, doktor se zagledao u prazninu i zazvao, "Jeste li bolesni?"
"Nisam tri dana jeo", rekao je momak.
Doktor uzdahne. "Dođite sa mnom."
Poveo je izbjeglicu stražnjim ulicama do svoje ordinacije. Uveo ga je unutra, izvadio gazu,
antiseptik i flastere iz ormarića s lijekovima i pregledao mu ruku.
Rana je bila na palcu na kojem je nedostajao nokat.
"Kako se to dogodilo?"
"Prvo su Grci napali", rekao je izbjeglica. "Onda su Turci uzvratili napad. Moja se ruka našla na
putu."
Dr. Philobosian šutke je očistio ranu. "Morat ću vam platiti čekom, doktore", rekao je izbjeglica.
"Nadam se da je to u redu. Trenutačno nemam baš previše novca kod sebe."
Dr. Philobosian je posegnuo u džep. "Ja imam nešto. Dajte. Uzmite."
Izbjeglica je samo trenutak oklijevao. "Hvala, doktore. Vratit ću vam čim stignem u Sjedinjene
Države. Molim vas, dajte mi vašu adresu."
"Pazite što pijete", oglušio se dr. Philobosian na molbu. "Prokuhavaj-te vodu akc^ikako možete.
Ako Bog da, ubrzo će stići neki brodovi."
Izbjeglica je kimnuo. "Vi ste Armenac, doktore?"
"Da." \
"I nećete otići?"
"Smirna je moj dom."
"Mnogo sreće, onda. I Bog vas blagoslovio."
"I vas." I s tim riječima dr. Philobosian ga je ispratio iz ordinacije. Gledao je kako izbjeglica odlazi.
Beznadno je, pomislio je. Za tjedan dana bit će mrtav. Ako ne od tifusa, od nečeg drugoga. Ali to
nije njegova briga. Posegnuo je u pisaći stol i izvadio debeli svežanj novčanica skriven ispod vrpce.
Pretražio je ladice dok nije, u svojoj diplomi medicinskog fakulteta, našao izblijedjelo, strojem
ispisano pismo: "Ovim pismom se potvrđuje da je dr. Nishan Philobosian 2. travnja 1919. godine
liječio Mustafli Kemal Pašu od divertikulitisa. Kemal Paša sa štovanjem preporuča da svi koji budu
čitali ovo pismu ukazu dr. Philobosianu poštovanje i povjerenje te mu pruže zaštitu." Vlasnik pisma
složio ga je i stavio u džep.
U tom je času izbjeglica kupovao kruh u pekarnici na obali. Gdje mu sad, kako se okreće skrivajući
topli hljeb pod umrljanim odijelom, sunčevo svjetlo što se odražava s vode pada na lice i razabire
mu se identitet: orlovski nos, sokolski izraz, mekoća koja viri iz smeđih očiju.
Prvi put otkako je stigao u Smirnu, Lefty Stephanides se osmjehnuo. Iz prethodnih pohoda uspio je
donijeti samo jednu jedincatu trulu breskvu i šest maslina, te je nagovorio Desdemonu da ih pojede

www.crowarez.org
cijele, zajedno s košticama, da napuni želudac. Sad se umiješao među gomilu noseći choureki sa
sezamom. Zaobišao je dnevne sobe pod vedrim nebom (gdje su sjedile cijele obitelji i slušale nijemi
radio) i preskočio preko tijela za koja se nadao da spavaju. Još ga je jedan razvoj događaja nekako
ohrabrio. Baš tog jutra pronio se glas kako Grčka šalje flotu da evakuira izbjeglice. Leftv pogleda
Egejsko more. Kako je dvadeset godina proživio na planini, nikad još nije vidio more. Negdje preko
vode bila je Amerika i njihova rođakinja Sourmelina. Omirisao je morski zrak, topli kruh, antiseptik
na svojem zamotanom prstu, a onda je ugledao nju - Desdemonu, kako sjedi na kovčegu gdje ju je
ostavio - i preplavila ga je još veća sreća.
Lefty nije mogao točno odrediti kad je počeo osjećati nešto posebno za svoju sestru. Isprva ga je
samo zanimalo kako izgledaju prave ženske grudi. Bilo mu je svejedno jesu li sestrine. Potrudio se
zaboraviti da su sestrine. Iza obješenog kelima koji je dijelio njihove krevete, vidio je Desdemonin
obris dok se svlačila. Bilo je to samo tijelo; moglo je pripadati bilo kojoj ženi, ili se Lefty barem
pretvarao da je tako. "Sto ti tamo radiš?" pitala ga je Desdemona dok se svlačila. "Zašto si tako
utihnuo?"
"čitam."
"Što čit^
"Bibliju."
"Ma nemoj. Ti nikad ne čitaš Bibliju."
Ubrzo se uhvatio kako zamišlja sestru kad se ugasi svjetlo. Uselila mu se u maštu, ali Lefty se
opirao. Odlazio je umjesto toga u grad, u potrazi za golim ženama s kojima nije u rodu.
Ali nakon večeri kad su plesali valcer, prestao se opirati. Zbog poruke koju su mu slali
Desdemonini prsti, zbog toga što su im roditelji mrtvi i selo uništeno, zbog toga što nitko u Smirni
ne zna tko su i zbog toga kako Desdemona izgleda u ovom času, dok sjedi na kovčegu.
A Desdemona? Sto je ona osjećala? Prije svega strah, i brigu, ispresijecane eksplozijama radosti
kakvu nikad nije osjetila. Nikad prije nije na kolima što ih vuku volovi položila glavu muškarcu u
krilo. Nikad prije nije spavala priljubljena uz nekoga kao žlica, obgrljena muškim rukama; nikad
prije nije osjetila kako se muškarcu diže uz njezina leđa dok on govori i pretvara se da se ništa ne
događa. "Samo još pedeset kilometara", rekao joj je Leftv jedne večeri na tegobnom putu za Smir-
nu. "Možda ćemo sutra imati sreće i netko nas poveze. A kad stignemo u Smirnu, ukrcat ćemo se na
brod za Atenu" - rekao je to stegnutim, čudnim glasom, nekoliko tonova višim no obično - "a iz
Atene idemo brodom u Ameriku. Zvuči dobro? Jasno. Mislim da je dobro."
Sto radim? mislila je Desdemona. On mi je brat! Pogledala je druge izbjeglice u pristaništu
očekujući da će joj priprijetiti prstom i reći "Srami se!" Ali pokazivali su joj samo beživotna lica,
prazne oči. Nitko ne zna. Nikoga nije briga. A onda je čula uzbuđeni bratov glas dok joj je mahao
kruhom pred nosom. "Gledaj. Mana s neba."
Desdemona digne pogled prema njemu. Usta su joj se ispunila slinom kad je Leftv prelomio
choureki na dva dijela. Ali lice joj je i dalje bilo žalosno. "Ne vidim nigdje nikakve brodove", rekla
je.
"Stići će. Ne brini. Jedi." Leftv je sjeo na kovčeg kraj nje. Ramena su im se dodirnula. Desdemona
se makne u stranu.
"Što je?"
"Ništa."
"Svaki put kad sjednem, ti se makneš." Zbunjeno je pogledao Desde-monu, ali tad mu se lice
smekša i obgrli je oko ramena. Ona se ukoči.
"U redu, neka bude po tvojem." Ponovno je ustao.
"Kamo ideš?"
"Naći još hrane."
"Ne idi", molila je Desdemona. "Oprosti. Ne volim ovdje sjediti sama."
Ali Lefty je već nabusito odjurio. Otišao je s pristaništa i lutao gradskim ulicama, mrmljajući sebi u
bradu. Ljutio se na Desdemonu zato što ga je odbila i ljutio se na sebe zato što se ljuti na nju, jer je
znao da ona ima pravo. Ali nije se dugo ljutio. Nije mu to bilo u prirodi. Bio je umoran, polumrtav
od gladi, imao je upaljeno grlo i ranu na ruci, ali uza sve to Leftvju je i dalje bilo dvadeset godina,

www.crowarez.org
prvi put je zapravo otišao od kuće i sve mu je bilo novo. Malo dalje od pristaništa, moglo se gotovo
zaboraviti da je krizna situacija. Skupi dućani i elegantni barovi i dalje su radili. Prošao je Rue de
France i našao se u Sportskom klubu. Unatoč krizi, dva su strana konzula igrala tenis na stražnjem
travnatom terenu. U svjetlu koje je gasnulo trčkarali su naprijed-natrag i udarali lopticu dok je uz
teren stajao tamnoputi dječak u bijelom haljetku s pladnjem gina i tonika. Leftv je hodao dalje.
Stigao je na trg s vodoskokom i umio lice. Puhnuo je povjetarac i donio miris jasmina, sve tamo od
Bournabata. I dok Leftv zastaje da ga udahne, htio bih iskoristiti ovu prigodu da oživim - iz posve
elegijskih razloga i samo u jednom pasusu - grad koji je nestao jednom zauvijek 1922.
Smirna još opstaje danas u nekoliko pjesama rebetike i u strofi iz Puste zemlje:
Nestvarni Grade,
pod mrkom maglom zimskog podneva
gosp. Eugenides, trgovac iz Smirne,
neobrijan, s džepom punim grozdića,
franco London: plativih pouzećem,
pozvao me na vulgarnom francuskom
da ručamo momački u poslovnom hotelu
i da provedemo vikend na moru, u Metropolu.
Tu je sadržano sve što trebate znati o Smirni. Trgovac je bogat, i Smirna je bila bogata. Njegov je
prijedlog zamaman, i Smirna je bila zavodljiva, najkozmopolitskiji grad na Bliskom istoku. Među
njezinim navodnim osnivačima su, prvo, Amazonke (što zgodno pristaje uz moju temu) i, drugo,
sam Tantal. Ovdje je rođen Homer, i Aristotel Onassis. U Smirni su se istok i zapad, opera i politika,
violina i žurna, klavir i daouli stapali jednako ukusno kao ružine latice i med u mjesnim slasticama.
Leftv je krenuo dalje i uskoro stigao do kasina. Veličanstven ulaz okruživale su palme u loncima, ali
vrata su bila širom otvorena. Ušao je. Nitko ga nije zaustavio. Nigdje nikoga. Prateći crveni tepih na
kat, ušao je u kockarnicu. Stol za kocku bio je prazan. Nikoga nije bilo za ruletom. U najdaljem
kutu, međutim, sjedila je skupina muškaraca i kartala. Podigli su pogled kad je Lefty ušao, ali onda
su se vratili kartama, uopće ne obraćajući pozornost na njegovu prljavu odjeću. Tad je shvatio da
kartaši nisu redovni članovi kluba; bili su izbjeglice, poput njega. Svaki od njih nabasao je kroz
otvorena vrata u nadi da će zaraditi novac za put iz Smirne. Lefty je prišao stolu. Jedan ga je kartaš
upitao, "Igraš?"
"Igram."
Nije razumio pravila. Nikad prije nije igrao poker, samo trik-trak, i prvih pola sata gubio je i gubio.
Ali s vremenom je Lefty počeo shvaćati razliku između skale i trisa, i postupno se ravnoteža isplata
oko stola promijenila. "Imam tri ovakve", rekao je Lefty i pokazao tri asa, a muškarci su zagunđali.
Mnogo su pažljivije pratili kako dijeli, jer su pogrešno zaključili da je njegova nespretnost zapravo
trik vještog kockara prevaranta. Lefty se počeo zabavljati i kad je dobio osobito veliki iznos,
povikao je "Ouzo za sve!" Ali ništa se nije dogodilo i, kad je digao pogled, ponovno je vidio da je
kasino potpuno pust, i shvatio za kako visok ulog igraju. Za život. Igraju da prežive, i kad je
promotrio suigrače i primijetio kako im znoj rosi čelo, a iz usta im izbija kiselkasti zadah, Lefty
Stephanides, pokazujući mnogo više razborite suzdržanosti nego četiri desetljeća poslije u
kladionicama Detroita, ustao je i rekao, "Odustajem".
Gotovo su ga ubili. Leftvju su džepovi nabrekli od zarade na kartama i muškarci ga nisu htjeli
pustiti da ode dok im ne pruži priliku da povrate barem dio tog novca. Leftv se sagnuo da počeše
nogu, uporno ponavljajući "Mogu izići iz igre kad god hoću". Jedan od muškaraca zgrabio ga je za
prljave revere i Lefty je dodao, "Ali još neću". Sjeo je, počešao drugu nogu i nakon toga krenuo
gubiti i gubiti. Kad je izgubio sav novac, ustao je i ljutito i s gnušanjem rekao, "Mogu sad ići?"
Rekli su da naravno da može, neka samo ide, i u općem smijehu podijelili sljedeću ruku. Lefty je
ukočenim korakom potišten izišao iz kasina. Na izlazu, između palmi u loncima, sagnuo se da
izvadi novac koji je zataknuo na sigurno, u svoje smrdljive čarape.
Kad se vratio u pristanište, potražio je Desdemonu. "Gledaj što
sam našao", rekao je i pokazao joj novac. "Valjda je nekome ispao. Sad možemo na brod."
Desdemona je vrisnula i zagrlila ga. Poljubila ga je ravno u usta. Onda je ustuknula, zarumenjela se

www.crowarez.org
i okrenula prema moru. "Slušaj", rekla je, "oni Britanci ponovno sviraju."
Mislila je na vojni orkestar na brodu Iron Duke. Svake večeri dok su časnici večerali, orkestar je
svirao na palubi. Zvuči Vivaldija i Brahmsa lebdjeli su preko vode. Uz čašu konjaka, bojnik Arthur
Maxwell iz mornaričkog pješaštva Njegova Veličanstva i njegovi podređeni dodavali su jedan
drugome dalekozor da promotre stanje na kopnu.
"Strašna gužva, ne?"
"Kao kolodvor Victoria na Badnjak, gospodine."
"Gledajte samo te jadnike. Prepušteni sami sebi. Kad se sazna da je grčki namjesnik otišao, izbit će
pandemonij."
"Hoćemo li evakuirati izbjeglice, gospodine?"
"Imamo zapovijed da štitimo britansko vlasništvo i državljane."
"Ali, gospodine, ako dođu Turci i naprave pokolj..."
"Tu mi ne možemo apsolutno ništa, Phillipse. Proveo sam godine na Bliskom istoku. Ako sam nešto
naučio, onda je to da se s tim ljudima ne može ama baš ništa. Ništa! Turci su još najbolji od svih.
Armenci su za moj pojam isto što i Zidovi. Manjka im i morala i intelekta i karaktera. A što se Grka
tiče, pa pogledajte ih samo. Spalili su cijelu zemlju i sad su se nagurali ovdje i cvile da im se
pomogne. Nije loša ova cigara, što kažete?"
"Izvrsna, gospodine."
"Duhan iz Smirne. Najbolji na svijetu. Suze mi dođu na oči, Phillipse, kad pomislim na sav taj
duhan koji je ostao u onim skladištima."
"Možda bismo mogli poslati postrojbu da spasi duhan, gospodine."
"čujem li ja to u vašem glasu tračak sarkazma, Phillipse?"
"Sasvim blag, gospodine, sasvim blag."
"Za miloga Boga, Phillipse, nisam bešćutan. Volio bih da mogu pomoći tim ljudima, ali ne možemo.
To nije naš rat."
"Jeste li sigurni, gospodine?"
"Kako to mislite?"
"Mogli smo podržati grčke snage. Budući da smo ih mi poslali u rat."
"Jedva su čekali da ih pošaljemo! Venizelos i njegova ekipa. Mislim da niste proniknuli u složenost
situacije. Imamo interese ovdje u Tur-
skoj. Moramo postupati krajnje oprezno. Ne smijemo dopustiti da nas uvuku u ova bizantska
natezanja."
"Razumijem, gospodine. Još konjaka, gospodine?"
"Da, molim."
"Ovo je lijep grad, nije li tako?"
"Vrlo lijep. Vjerojatno znate što je Strabon rekao za Smirnu. Rekao je da je Smirna najljepši grad u
Aziji. To je još bilo u vrijeme sv. Augustina. Tako dugo je opstao. Dobro pogledajte, Phillipse.
Dobro ga pogledajte."
Do 7. rujna 1922. svi Grci u Smirni, uključivši i Leftvja Stephanidesa, nataknuli su na glavu fes
kako bi prošli kao Turci. Posljednji grčki vojnici evakuiraju se kod česme. Turska vojska udaljena je
samo pedeset kilometara od grada - a nikakvi brodovi ne stižu iz Atene da evakuiraju izbjeglice.
Lefty, odnedavno pri novcu i u fesu, gura se kroz gomilu muškaraca sa smeđim kapama u
pristaništu. Prelazi tramvajsku prugu i ide uzbrdo. Dolazi do brodarskog ureda. Unutra se službenik
nadvija nad popisom putnika. Lefty vadi novac dobiven na kartama i kaže, "Dva mjesta za Atenu!"
Glava se ne diže. "Paluba ili kabina?"
"Paluba."
"Tisuću petsto drahmi."
"Ne, neću kabinu", kaže Lefty, "sasvim je dobra i paluba."
"Ovo i je paluba."
"Tisuću petsto drahmi? Nemam tisuću petsto. Još jučer je cijena bila petsto drahmi."
"To je bilo jučer."
Na dan 8. rujna 1922. general Hadžienestis uspravlja se na krevetu u svojoj kabini, trlja prvo desnu

www.crowarez.org
nogu, a onda lijevu, kucka ih zglobovima prstiju, i ustaje. Izlazi na palubu, vrlo dostojanstvenim
korakom, isto onako kako će kasnije u smrt u Ateni gdje su ga smaknuli jer je izgubio rat.
U pristaništu se grčki civilni guverner Aristedes Sterghiades ukrcava na barku koja će ga odvesti iz
grada. Gomila mu podrugljivo zviždi i viče, tresući šakama. General Hadžienestis mirno promatra
taj prizor. Gomila mu zaklanja pogled na obalu, i na njegovu omiljenu kavanu. Vidi samo natpis
iznad kinodvorane u kojoj je deset dana prije gledao
Le Tango Ae la Mort. Na čas - a možda je to još jedna halucinacija - zamiriše mu svježi jasmin iz
Bournabata. Udiše miris. Barka stiže do broda i Sterghiades se pepeljasta lica penje na palubu.
A onda general Hadžienestis izdaje svoju jedinu vojnu zapovijed u posljednjih nekoliko tjedana:
"Diži sidro. Strojevi unatrag. Punom parom naprijed."
Lefty i Desdemona s obale su gledali kako grčka flota odlazi. Gomila je nahrupila prema moru,
podigla četiristo tisuća šaka i zavikala. A onda je utihnula. Niti iz jednih usta nije izišao ni glasak
kad im je do svijesti doprlo da ih je vlastita zemlja napustila, da Smirna sad nema vladu, da više
ništa ne stoji između njih i Turaka koji nadolaze.
(A jesam li spomenuo kako su ljeti uz ulice Smirne stajale košare s ružinim laticama? I kako su svi
u gradu govorili francuski, talijanski, grčki, turski, engleski i nizozemski? A jesam li vam pričao o
čuvenim smokvama koje su stizale u karavanama s devama i istresale se na tlo u golemim hrpama
mesnata voća, dok su ih umusane žene natapale u slanoj vodi, a djeca čučeći obavljala veliku nuždu
iza kupova? Jesam li spomenuo kako se vonj smokvarki miješao s ugodnijim mirisima bademova
cvijeta, mimoze, lovora i breskve, i kako su na pokladni utorak svi nosili krabulje i priređivali
raskošne večere na palubi fregata? Želim to spomenuti jer se sve to događalo u tom gradu koji
zapravo nije pripadao nikamo, koji nije bio dio niti jedne zemlje jer je pripadao svim zemljama, i
zato što ćete, ako sada otputujete onamo, vidjeti moderne nebodere, bulevare s amnezijom,
užurbane tvornice s jeftinom radnom snagom, sjedište NATO-a, i znak na kojem piše Izmir...)
Pet automobila, prekrivenih maslinovim grančicama, provaljuje kroz gradska vrata. Konjica im
galopira uz branike. Automobili jure kraj natkrivenog bazara, kroz gomile koje kliču u turskoj
četvrti gdje sa svake ulične svjetiljke, vrata i prozora vijori crvena tkanina. Prema osmanskom
zakonu, Turci moraju obitavati na najvišem mjestu u gradu tako da je sad konvoj visoko iznad grada
i spušta se nizbrdo. Uskoro pet automobila prolazi kroz napuštene dijelove gdje su kuće prazne ili
se obitelji kriju. Anita Philobosian izviruje i vidi lijepa vozila prekrivena lišćem kako se
približavaju, a prizor je tako privlačan da je gotovo otvorila kapke prije no što ju je majka odvukla
od prozora... a i druga se lica pritišću uz prozjaline, oči Armenaca, Bugara i Grka vire iz skrovišta i
tavana da bolje vide pobjednika i proniknu mu u namjere; ali automobili voze prebrzo, a sunce na
podignutim sabljama konjanika zasljepljuje,
i automobili su se već odvezli u luku gdje konji jurišaju na gomilu i izbjeglice vrište i bježe na sve
strane.
Na stražnjem sjedištu posljednjeg auta sjedi Mustafa Kemal. Omr-šavio je od bitke. Plave mu oči
sijevaju. Nije ni kap popio već više od dva tjedna. (Onaj "divertikulitis" od kojeg ga je liječio dr.
Philobosian samo je paravan. Kemal, prozapadnjak i zagovornik sekularne turske države, ostat će
vjeran tim načelima do kraja i umrijet će u pedeset sedmoj godini od ciroze jetre.)
I dok prolazi, okreće se i gleda u gomilu, a mlada žena ustaje s kovčega. Plave oči probadaju smeđe.
Na dvije sekunde. Niti dvije. Onda Kemal odvraća pogled; konvoj je prošao.
A sad je sve stvar vjetra. Jedan sat je ujutro, u srijedu 13. rujna 1922. Lef-tyju i Desdemoni ovo je
sedma noć u gradu. Miris jasmina pretvorio se u kerozin. Oko armenske četvrti podigli su barikade.
Turske postrojbe blokirale su izlaze s pristaništa. Ali vjetar i dalje puše u krivom smjeru. Oko
ponoći se, međutim, mijenja. Počinje puhati s jugozapada, to jest, od turske uzvisine i prema luci.
U tami se okupljaju baklje. Tri turska vojnika stoje u krojačnici. Njihove baklje osvjetljavaju bale
sukna i odijela na vješalicama. A onda, kako svjetlo jača, vidi se i krojač. Sjedi za šivaćim strojem a
desna mu je cipela još na papučici za nogu. Svjetlo postaje još jasnije i osvjetljava mu lice, šuplje
očne duplje, bradu iščupanu u krvavim busenima.
Vatre se rasplamsavaju kao cvjetovi po cijeloj armenskoj četvrti. Poput milijun krijesnica iskre lete
nad tamnim gradom i gdje god slete, oplode to mjesto zametkom vatre. Dr. Philobosian vješa mokar

www.crowarez.org
tepih preko balkona u svojoj kući u ulici Sujane, a onda žurno ulazi u mračni stan i zatvara kapke.
Ali plamen prodire u sobu i osvjetljava je u prugama; Toukhiene unezvjerene oči; Anitino čelo sa
srebrnom vrpcom zavezanom u stilu Clare Bow u Photoplayu; Rosin goli vrat; Stepanove i
Karekinove tamne pognute glavice.
U svjetlu vatre dr. Philobosian čita peti put te večeri "... sa štovanjem preporuča... poštovanje i
povjerenje te mu pruže zaštitu... čuješ to? Zaštitu!"
Gospođa Bidzikian preko puta pjeva klimaktične tri note arije Kraljice noći iz čarobne frule. Glazba
tako čudno zvuči usred buke - vrata treskaju, ljudi vrište, djevojke plaču - da svi dižu pogled.
Gospođa Bidzikian ponavlja be, de i ef još dva puta, kao da vježba ariju, a onda
joj glas zaječi tonom koji još nitko od njih nikad nije čuo i odjednom shvaćaju da gospođa
Bidzikian nije pjevala nikakvu ariju.
"Rose, donesi mi torbu."
"Nishane, nemoj", prigovara njegova žena. "Ako te vide da izlaziš, znat će da se skrivamo."
"Nitko me neće vidjeti."
Desdemona je prvo zamijetila požar kao svjetla na trupu brodova. Narančasti potezi kistom
zatreperili su iznad površine vode na američkom brodu Litchfield i francuskom parobrodu Pierre
Loti. A onda se voda osvijetlila kao da je u luku uplivalo jato fosforescentnih riba.
Leftvjeva joj je glava počivala na ramenu. Provjerila je spava li. "Lef-ty? Lefty?" Kad nije
odgovorio, poljubila ga je u tjeme. A tad su se oglasile sirene.
Ne vidi jednu vatru, nego mnoštvo. Poviše na brijegu sjaji se dvadeset narančastih točaka. I
neobično su otporne te vatre. čim vatrogasci ugase jedan požar, drugi izbije na drugome mjestu.
Rasplamsavaju se u kolima sijena i kantama za smeće; slijede trag kerozina do sredine ulice;
zakreću za uglove: ulaze kroz razvaljena vrata. Jedna vatra prodire u Berberianovu pekarnicu i u
tren oka proždire police s kruhom i košare za kolače. Spaljuje si prolaz u stambeni dio i penje se uza
stube gdje na pola puta susreće osobno Charlesa Berberiana, koji je hoće ugušiti pokrivačem. Ali
vatra mu izmiče i juri stubama u kuću. Odatle se u jednom zamahu širi preko orijentalnog tepiha,
nahrupi na stražnji trijem, gipko skače na konop za sušenje rublja i hoda kao akrobat po žici u
susjednu kuću. Pentra se kroz prozor i zastaje kao da se čudi vlastitoj sreći; jer sve u toj kući kao da
je stvoreno da gori - sofa prekrivena damastom s dugim resama, stolići od mahagonija i cvjetnasta
sjenila za svjetiljke. Vrelina guli tapete sa zidova u krpama; a to se događa ne samo u tom stanu,
nego u deset ili petnaest drugih stanova, a onda u dvadeset ili dvadeset pet, jer svaka kuća podmeće
požar u susjednu sve dok ne gore cijele ulice. Miris zapaljenih stvari koje nisu predviđene da gore
raznosi se gradom: gore pasta za cipele, otrov za štakore, pasta za zube, klavirske žice, pojasi za
bruh, kolijevke, štapovi. I kosa i koža. Sad već i kosa i koža. Na pristaništu Lefty i Desdemona
ustaju kao i svi ostali, ljudi su ili odviše osupnuti da bi reagirali, ili napola spavaju, ili su bolesni od
tifusa i kolere, ili su tako iscrpljeni da im je sve svejedno. A onda, odjednom, sve vatre na brijegu
spajaju se u jedan veliki zid
vatre koji se proteže kroz grad i - sad je to neizbježno - počinje se valjati prema njima.
(A sad se sjećam još nečega: moj otac Milton Stephanides, u kućnom ogrtaču i papučama, saginje se
da upali vatru na božično jutro. Samo je jednom u godini potreba da se riješimo brda papira za
zamatanje i kartonske ambalaže nadvladavala Desdemonino protivljenje uporabi našeg kamina.
"Mama", Milton bi je upozorio, "sad ću spaliti ovo smeće." Na što bi Desdemona zavikala, "Mana!"
i zgrabila svoj štap. Moj otac je kod kamina izvukao dugu šibicu iz šesterokutne kutije. Ali
Desdemona se već odmicala, odlazila u sigurnost kuhinje gdje je pećnica bila na struju. "Vaša yiayia
ne voli vatru", govorio nam je otac. A onda bi kresnuo šibicu i prinio je papiru s otisnutim
patuljcima i Djedama Mrazovima dok ga plamen ne bi liznuo, a mi, male američke neznalice, mi
smo mahnito bacali papire, kutije i vrpce u vatru.)
Dr. Philobosian je izišao iz kuće, osvrnuo se lijevo i desno, pretrčao ulicu i ušao na vrata točno
prekoputa. Uspeo se na prvo odmorište na stubama, odakle je vidio tjeme gospođe Bidzikian koja je
sjedila u dnevnoj sobi. Pritrčao joj je da joj kaže da ne brine, da je to dr. Philobosian od prekoputa.
Gospođa Bidzikian kao da je kimnula, ali glava joj se više nije dizala. Dr. Philobosian je kleknuo
kraj nje. Dodirnuo joj je vrat i napipao slab puls. Nježno ju je povukao sa stolca i položio na pod.

www.crowarez.org
Požurio je na drugi kraj sobe i sakrio se iza zastora u trenutku kad su u kuću uletjeli vojnici.
Petnaest minuta su prevrtali po stanu i pljačkali sve što je ostalo iza prve bande. Vadili su ladice i
bacali ih na pod, rezali sofe i odjeću u potrazi za skrivenim nakitom ili novcem. Kad su otišli, dr.
Philobosian čekao je punih pet minuta, a onda izišao iza zastora. Puls gospođe Bidzikian prestao je
kucati. Prekrio joj je lice svojim rupčićem i napravio znak križa nad tijelom. Zatim je podigao svoju
liječničku torbu i požurio niza stube.
Vrućina stiže prije vatre. Smokve nagomilane u pristaništu koje nisu stigli na vrijeme utovariti,
počinju cvrčati i peći se, a iz njih se cijedi sok. Slatkoća se miješa s vonjem dima. Desdemona i
Leftv stoje koliko god mogu blizu vode, kao i svi ostali. Nema izlaza. Turski vojnici su na
barikadama. Ljudi mole, dižu ruke prema nebu, preklinju brodove u luci. Svjetla reflektora klize po
površini vode i osvjetljavaju ljude koji plivaju, utapaju se.
"Umrijet ćemo, Lefty."
"Ne, nećemo. Izvući ćemo se." Ali Leftv u to ne vjeruje. Dok gleda plamen, i on je uvjeren da će
poginuti. A ta ga uvjerenost nadahne da kaže nešto što inače ne bi nikad rekao, nešto što inače ne bi
ni pomislio. "Izvući ćemo se. A onda ćeš se ti udati za mene."
"Nismo smjeli otići. Trebali smo ostati u Bithiniosu."
Kako se požar približava, otvaraju se vrata francuskog konzulata. Mornarički se garnizon postrojava
u dva reda od pristaništa do luke. Spušta se trikolora. Kroz vrata konzulata izlaze ljudi, muškarci u
krem odijelima i žene sa slamnatim šeširima, te držeći se pod ruku idu prema barci koja čeka. Preko
prekriženih pušaka mornara Lefty vidi netom napudrana ženska lica, upaljene cigare u ustima
muškaraca. Jedna žena pod rukom nosi malenog pudla. Druga se spotiče i slomi joj se potpetica pa
je muž mora tješiti. Kad je barka upalila motor i otišla, službenik se obraća gomili.
"Evakuirat ćemo isključivo francuske državljane. Vize počinjemo obrađivati smjesta."
Kad čuju kucanje, skaču na noge. Stepan ide do prozora i gleda na ulicu. "Mora da je otac."
"Hajde, pusti ga da uđe, brzo!" kaže Toukhie.
Karekin trči dolje, preskačući po dvije stube odjednom. Na vratima zastaje, pribire se i tiho odmiče
zasun. Isprva, kad ih otvori, ne vidi ništa. Tad nešto tiho zašišti, a onda se začuje zvuk trganja. Zvuk
kao da nema nikakve veze s njim, dok mu odjednom ne otpadne gumb s košulje i zazvekeće na
podu. Karekin spušta pogled, a topla tekućina iz čista mu mira puni usta. Nešto ga diže u zrak i to
ga vraća u djetinjstvo kad ga je tata podizao uvis u igri pa kaže, "Tata, moj gumb", a onda je tako
visoko da razabire čeličnu bajunetu koji mu probada prsnu kost. Odraz vatre putuje preko puščane
cijevi, preko nišana i okidača, do ekstatična vojnikovog lica.
Vatra se spustila do gomile na pristaništu. Planuo je krov američkog konzulata. Plamenovi su se
uspeli na kinodvoranu i gutali najave za filmove nad ulazom. Gomila je uzmicala pred vrelinom. Ali
Lefty je osjetio da mu se pružila prilika i nije se dao omesti.
"Nitko neće znati", rekao je. "Tko bi znao? Nikoga više ni nema, osim nas."
"To nije u redu."
Krovovi su se urušavali, ljudi su vrištali, a Lefty je priljubio usne uz sestrino uho. "Obećala si da
ćeš mi pronaći pristojnu mladu Grkinju. Eto. Ta si."
S jedne strane muškarac je skočio u vodu da se utopi; s druge strane žena je rađala dok ju je muž
zaklanjao kaputom. "Kaymaste! Kaymaste!v vikali su. "Gorimo! Gorimo!" Desdemona je pokazala
rukom, pokazala je požar, pokazala je sve. "Prekasno je, Lefty. Ionako je svejedno."
"Ali ako preživimo? Onda ćeš se udati za mene?"
Kimnula je. Samo to. I Lefty je jurnuo u plamen i nestao.
Po crnom ekranu amo-tamo klizi šablona izrezana u obliku dalekozora kroz koji se u daljini vide
izbjeglice. Vrište bez zvuka. Pružaju ruke, preklinju.
"Jadnike će žive skuhati."
"Molim dopuštenje da izvadim osobu iz vode, gospodine."
"Ne, Phillipse. čim uzmemo jednog na brod, morat ćemo ih uzeti sve."
"To je djevojčica, gospodine."
"Koliko joj je godina?"
"Izgleda kao da joj je deset ili jedanaest."

www.crowarez.org
Bojnik Arthur Maxwell spušta dalekozor. Trokutasti mu se čvor mišića napinje u čeljusti i nestaje.
"Pogledajte je, gospodine."
"Ne smijemo se prepustiti emocijama, Phillips. Važnije su stvari u pitanju."
"Pogledajte je, gospodine."
Nosnice bojnika Maxwella se šire dok gleda kapetana Phillipsa. Zatim se, pljesnuvši se rukom po
bedru, primiče brodskoj ogradi.
Reflektori pretražuju površinu vode i osvjetljuju pritom vlastito kružno vidno polje. Pod snopom
svjetla voda izgleda čudno, bezbojna juha u kojoj plivaju razni predmeti: žarka naranča; muški šešir
s obodom izmeta; komadići papira nalik poderanim pismima. A usred tih beživotnih tvari pluta ona,
držeći se za brodski konop, djevojčica u ružičastoj haljinici koja je od vode potamnjela i postala
crvena, kosice zalijepljene za sitnu lubanju. U očima koje pilje uvis nema molbe. Siljate nožice
svako malo pljesnu po vodi kao peraje.
Puščana paljba s obale pogađa vodu oko nje. Ona ne obraća pozornost.
"Ugasite reflektore."
Svjetlo se gasi i paljba umukne. Bojnik Maxwell pogleda na sat. "Sad je 21.15 sati. Phillipse, idem
u svoju kabinu. Ostat ću tamo do 07.00 sati. Ako se u tom razdoblju na brod ukrca koji izbjeglica, ja
o tome neću biti obaviješten. Jeste li razumjeli?"
"Razumio sam, gospodine."
Dr. Philobosianu nije palo na pamet da izvijeno tijelo koje je prekoračio na ulici pripada njegovu
mlađem sinu. Primijetio je samo da su ulazna vrata njegove kuće otvorena. U predsoblju je stao i
osluhnuo. Svuda samo tišina. Polako, još s liječničkom torbom u ruci, uspeo se stubama. Sva su
svjetla gorjela. Dnevna soba bila je osvijetljena. Toukhie je sjedila na sofi i čekala ga. Glavu je
zabacila unatrag kao da se razdragano smije, pod takvim kutom da se rana otvorila i vidjelo se kako
se bjelasa komadić dušnika. Stepan je sjedio pogrbljen za stolom u blagovaonici, desne ruke u kojoj
je držao pismo zaštite prikovane za stol nožem za pečenku. Dr. Philobosian je zakoraknuo i
okliznuo se te primijetio trag krvi koji vodi niz hodnik. Slijedio je trag u spavaću sobu, gdje je
našao svoje dvije kćeri. Obje su bile gole, ležale su na leđima. Tri od njihove četiri dojke bile su
odsječene. Rose je pružila ruku prema sestri kao da će joj popraviti srebrnu vrpcu na čelu.
Red je bio dug i sporo se micao. Leftv je imao vremena ponoviti riječi. Osvježio je i gramatiku
povremeno zavirujući u knjigu s frazama. Proučio je "Lekciju i: pozdravi" i kad je stigao do
službenika za stolom, bio je spreman.
"Ime?"
"Eleutherios Stephanides."
"Mjesto rođenja?"
"Pariz."
Službenik je podigao pogled. "Putovnicu."
"Sve mi je izgorjelo u požaru! Izgubio sam sve papire!" Lefty je naškubio usta i otpuhnuo kako je
vidio da rade Francuzi. "Gledajte samo što je na meni. Ostao sam bez svih dobrih odijela."
Službenik se kiselo nasmiješio i udario mu pečat na papire. "Prolazite."
"I moja je žena sa mnom."
"Vjerojatno je i ona rođena u Parizu."
"Pa naravno."
"Kako se zove*1"
"Desdemona."
"Desdemona Stephanides?"
"Tako je. Isto kao ja."
Kad se vratio s vizama, Desdemona nije bila sama. Na kovčegu kraj nje sjedio je neki čovjek. "Htio
se baciti u more. Uhvatila sam ga u zadnji čas." Ošamućen, okrvavljen, sa svjetlucavim povezom
oko ruke, čovjek je ponavljao, "Nisu znali čitati! Nepismeni su!" Lefty ga je pregledao da vidi gdje
krvari, ali nije mogao naći ranu. Odmotao mu je povez s ruke, srebrnu vrpcu, i bacio je. "Nisu znali
pročitati moje pismo", rekao je čovjek i pogledao Leftvja, koji je prepoznao lice.
"Opet vi?" rekao je francuski službenik.

www.crowarez.org
"Moj rođak", rekao je Lefty, na jezivom francuskom. Službenik je udario pečat na vizu i pružio mu
je.
Motorni čamac odveo ih je na brod. Lefty je držao dr. Philobosiana, koji je i dalje prijetio da će se
utopiti. Desdemona je otvorila kutiju s dudovim svilcima i razmotala bijelo platno da provjeri
jajašca. U stravičnoj vodi plutala su tijela. Neka su bila živa, dozivala su. Reflektor je osvijetlio
dječaka koji se popeo do pola sidrenog lanca ratne krstarice. Mornari su ga zalili naftom i kliznuo je
natrag u vodu.
Na palubi broda Jean Bart, troje novih francuskih državljana gledalo je gorući grad koji je plamtio
od jednog kraja do drugoga. Požar će potrajati sljedeća tri dana u buktinji koja će se vidjeti s daljine
od gotovo sto kilometara. Mornari će na pučini misliti da je dim koji se diže uvis divovski planinski
lanac. U zemlji prema kojoj su plovili, Americi, palež Smirne bit će na naslovnicama novina dan ili
dva, dok ga ne izgura slučaj ubojstva Halla i Millsove (tijelo protestantskog svećenika Halla nađeno
je zajedno s tijelom privlačne zboristice gđice Mills) i početak svedržavnog prvenstva u bejzbolu. U
nastojanju da se ne naruše američko-turski odnosi, admiral Mark Bristol iz američke mornarice
brzojavio je obavijest za tisak u kojoj je ustvrdio kako je "nemoguće točno procijeniti koliko je
žrtava stradalo u masakru, požaru i smaknućima, ali ukupan broj po svoj prilici ne premašuje
2OOO." Prema procjeni američkog konzula Georgea Hortona, bilo ih je više. Od 400 tisuća
osmanskih kršćana u Smirni prije požara, do 1. listopada nestalo je 190 tisuća. Horton je taj broj
prepolovio i procijenio da je mrtvih 100 tisuća.
Sidra su se podigla iz vode. Paluba je zabrenčala pod nogama kad su strojevi razarača krenuli
unatrag. Desdemona i Lefty gledali su kako Mala Azija odmiče.
Kad su prošli kraj Iron Dukea, britanski vojni orkestar zasvirao je valcer.
Put svile
Prema drevnoj kineskoj legendi, jednog dana godine 1640. prije Krista princeza Si Ling-či sjedila je
pod dudom kad joj je u šalicu čaja pao dudov svilac. Kad ga je htjela izvaditi, primijetila je da se
čahura raspleće u vrućoj tekućini. Dodala je kraj niti svojoj sluškinji i rekla joj neka hoda. Sluškinja
je izišla iz princezinih odaja, prehodala dvorište, prošla kroz vrata palače, izišla iz Zabranjenoga
grada i odmaknula pola milje u livade prije no što se nit iz čahure do kraja odmotala. (Na Zapadu je
legenda polako tijekom tri tisućljeća mutirala, dok se nije pretvorila u priču o fizičaru i jabuci.) U
svakom slučaju, značenje je isto: do velikih otkrića, bez obzira na to je li posrijedi svila ili sila teža,
uvijek se dolazi pukim sretnim slučajem. Događaju se ljudima koji ljenčare pod stablima.
Osjećam se pomalo kao ta kineska princeza čije je otkriće omogućilo Desdemoni da zarađuje za
život. Kao i ona, i ja odmatam svoju priču, i što je nit dulja, manje je ostalo da se ispripovjedi. Ako
namotate vlakno unatrag, vratit ćete se na početak čahure u majušnom čvoriću, u prvom nesigurnom
navoju. I dok pratim nit svoje priče unatrag, do mjesta gdje sam stao, vidim kako Jean Bart pristaje
u Ateni. Vidim kako se djed i baka, ponovno na kopnu, pripremaju za još jedno putovanje.
Putovnice se uzimaju u ruke, cjepiva daju u nadlaktice. Drugi se brod materijalizira uz rivu, Giulia.
Brodska sirena tuli.
I gle: nešto drugo se odmata s palube Giulije. Nešto raznobojno se ispreda iznad površine Pirejskog
zaljeva.
U ono je doba bio običaj da putnici koji kreću za Ameriku sa sobom na palubu ponesu klupka vune.
Rođaci su na obali držali krajeve
niti. Kad se oglasila sirena s Giulije i brod se stao odmicati od obale, nekoliko stotina niti vune
razvuklo se iznad vode. Ljudi su izvikivali pozdrave, mahnito mahali, podizali dojencad za zadnji
pogled kojeg se neće sjećati. Propeleri su pjenili po vodi, rupčići se vijorili, a s palube su se
razmotavala klupka. Crvena, žuta, plava i zelena, odmatala su se prema luci, isprva polako, jedan
okret svakih deset sekundi, a onda sve brže i brže kako je brod ubrzavao. Putnici su stezali niti što
su duže mogli, da održe vezu s licima onih koji iščezavaju na kopnu. Ali napokon, jedno po jedno,
klupka su se do kraja razmotala. Niti vune slobodno su zalepršale, nošene povjetarcem.
S dva odvojena mjesta na palubi Giulije, Leftv i Desdemona - moji djed i baka, mogu to sad
napokon reći - gledali su kako prozračni vuneni prekrivač lebdi i udaljava se. Desdemona je stajala
između dvije cijevi za ventilaciju u obliku divovskih tuba. Leftv se u sredini palube gurao u skupini

www.crowarez.org
neženja. U posljednja tri sata nisu se vidjeli. Ujutro su zajedno popili kavu u kavani kraj luke, a
onda su, kao profesionalni špijuni, uzeli svatko svoj kovčeg - i Desdemona svoju kutiju sa svilcima
- te se otputili u različitim smjerovima. Moja baka imala je krivotvorene isprave. Njezina putovnica,
koju joj je grčka vlada izdala pod uvjetom da smjesta napusti zemlju, glasila je na djevojačko
prezime njezine majke, Aristos, a ne Stephanides. Kad se uspela mostom na Giuliju, pokazala je tu
putovnicu i kartu za ukrcaj. A onda se smjestila na palubi na krmi, kao što su i planirali, za ispraćaj.
Na izlasku iz luke sirena je ponovno zatulila, a brod je okrenuo u smjeru zapada i ubrzao. Dirndlice,
rupčići i kaputi zalepršali su na vjetru. Nekoliko je šešira odletjelo s glava uz povike i smijeh. Niti
vune premrežile su nebo, sad jedva vidljive. Ljudi su zurili u obalu koliko god dugo su mogli.
Desdemona je među prvima sišla s palube. Lefty se zadržao još pola sata. I to je bio dio plana.
Prvi dan na moru nisu razgovarali. Izlazili su na palubu u vrijeme određeno za obroke i stajali svaki
u svojem redu. Nakon jela, Leftv bi se pridružio muškarcima koji su pušili naslonjeni na ogradu,
dok se Desdemona tiskala na palubi sa ženama i djecom da se zaklone od vjetra. "Netko te čeka
ondje?" upitala ju je neka žena. "Zaručnik?"
"Ne. Samo rođakinja u Detroitu."
"Putuješ sam?" pitali su muškarci Leftvja.
"Tako je. Slobodan kao ptica."
Noću su se spuštali na spavanje svaki u svoj odjeljak u potpalublju. Na odvojenim ležajevima od
jute napunjene morskom travom, s poja-
.„ L
sevima za spašavanje pod glavom umjesto jastuka, pokušavali su usnu-ti, naviknuti se na kretanje
broda i naučiti se na mirise. Putnici su na brod donijeli svakovrsne začine i slatkiše, usoljene
sardine, hobotnicu u vinskom umaku, janjeće butove špikane česnima češnjaka. Tada se nečija
narodnost mogla odrediti po mirisu. Ležeći na leđima zatvorenih očiju, Desdemona je mirisala
aromu luka koja je odavala da je žena s njezine desne strane Mađarica, i sirovo meso od Armenke s
lijeva. (A one su sa svoje strane odredile Desdemonu kao Grkinju po njezinoj aromi češnjaka i
jogurta.) Leftvja su mučile poteškoće ne samo mirisne, nego i zvučne naravi. S jedne strane spavao
mu je muškarac po imenu Callas, čije je hrkanje zvučalo poput minijaturne brodske sirene; s druge
strane dr. Philobosian, koji je u snu plakao. Otkako su otišli iz Smirne, doktor je bio izvan sebe od
boli. Izmučen kao da su ga izubijali, grčio se na ležaju zamotan u kaput, a koža oko očnih duplji mu
je sablasno poplavjela. Jedva da je pojeo koji zalogaj. Nije htio izići na palubu da udahne svježi
zrak. A kad je i izišao, prijetio je da će se baciti u more.
U Ateni ih je dr. Philobosian preklinjao neka ga ostave. Nije htio razgovarati ni o kakvim planovima
za budućnost i rekao je da nema nigdje nikoga. "Moje obitelji više nema. Pobili su ih sve."
"Jadnik", rekla je Desdemona. "Više ne želi živjeti."
"Moramo mu pomoći", uporno je ponavljao Leftv. "Dao mi je novac. Zavio mi je ruku. Nikome
drugome nije bilo stalo do nas. Povest ćemo ga sa sobom." Kasnije, dok su čekali da im rođakinja
pošalje novac, Leftv je tješio doktora i napokon ga uvjerio da pođe s njima u Detroit. "Kamo god,
samo da je daleko", rekao je dr. Philobosian. Ali sad, na brodu, govorio je jedino o smrti.
Plovidba je trebala trajati između dvanaest i četrnaest dana. Leftv i Desdemona pomno su razradili
raspored. Drugi dan na moru, odmah nakon večere, Lefty je krenuo u obilazak broda. Pažljivo se
probio među tijelima putnika koji su polijegali po najdonjoj palubi gdje je putovala najveća
sirotinja. Prošao je kraj stuba za kormilarnicu i progurao se pored dodatnog tereta, bačvi maslina
kalamata i maslinova ulja, morskih spužvi s Kosa. Uputio se još dalje, prelazeći rukom preko
zelenih cerada što su prekrivale čamce za spašavanje, sve dok nije stigao do lanca koji je dijelio
najsiromašnije od onih u trećem razredu. U svojim zlatnim danima Giulia je pripadala
Austrougarskoj linijskoj plovidbi. Opremljena svim mogućim modernim udobnostima ("lumina
electri-ca, ventilatie et comfortu cei mai mare"), nekoć je plovila jednom na mjesec iz Trsta za New
York. Sad su električna svjetla radila samo u
prvom razredu, a čak i tu ne uvijek. Željezne su ograde zahrđale. Dim iz dimnjaka umrljao je grčku
zastavu. Brod je mirisao na stare kante za pranje poda i na bezbrojne mučnine. Leftv se još nije
priviknuo na more i valove. Neprestano ga je bacalo na ogradu. Dolično dugo je prostajao kraj

www.crowarez.org
lanca, a onda prešao na desnu stranu broda i vratio se na krmu. Desdemona je, kao što su se
dogovorili, stajala sama uz ogradu. Kad je Leftv prošao kraj nje, kimnuo joj je i nasmiješio se.
Hladno mu je uzvratila kimanjem i zagledala se ponovno u pučinu.
Trećeg je dana Leftv ponovno prošetao poslije večere. Uputio se prema pramcu, prešao na lijevu
stranu broda i krenuo na krmu. Osmjehnuo se Desdemoni i ponovno joj kimnuo. Ovaj put mu je
Desdemona uzvratila smiješak. Kad se opet pridružio muškarcima koji su pušili na palubi, Lefty se
raspitao zna li tko od njih slučajno kako se zove ona mlada žena koja putuje sama.
Na šetnji četvrtog dana, Leftv je stao i predstavio se.
"Do sad nas je vrijeme služilo."
"Nadam se da će tako i ostati."
"Putujete sami?"
"Da."
"I ja. Kamo idete u Americi?"
"U Detroit."
"Kakva slučajnost! I ja idem u Detroit."
Još su nekoliko minuta čavrljali. Onda se Desdemona ispričala i sišla u potpalublje.
Glasine o nježnoj vezi koja se rađa brzo su se pronijele brodom. Svi su, da prikrate vrijeme,
raspravljali o tome kako se visoki mladi Grk otmjena držanja zagledao u tamnu ljepoticu koja se
nikad ne razdvaja od svoje kutije od izrezbarena maslinova drva. "Oboje putuju sami", govorilo se.
"I oboje imaju rodbinu u Detroitu."
"Mislim da nisu jedno za drugo."
"Zašto ne bi bili?"
"On je iz višeg sloja od nje. Tu nema sreće."
"Ali ona mu se izgleda sviđa."
"Na brodu je, usred oceana! Pa što drugo da radi?"
Petoga dana Leftv i Desdemona zajedno su prošetali palubom. Šestoga dana, ponudio joj je da ga
uhvati pod ruku i prihvatila je.
"Ja sam ih upoznao!" hvalio se jedan. Gradske su djevojke frktale nosom. "Upleće kosu u pletenice.
Izgleda kao seljančura!"
Sve u svemu, moj je djed u tim komentarima bolje prolazio. Pričalo
se da je trgovac svilom iz Smirne, koji je cijeli imutak izgubio u požaru; da je sin kralja Kbnstantina
I. i njegove ljubavnice Francuskinje; da je bio Kaiserov špijun u Velikom ratu. Leftv nikad nije
zanijekao ništa od tih nagađanja. Iskoristio je prekooceansko putovanje kao priliku da izmisli novog
sebe. Zagrnuo se prekrivačem punim rupa kao da je elegantna pelerina. Svjestan da će sve što se tu
dogodi odsada biti istina, da će što god on navodno jest odsada uistinu i biti - drugim riječima,
svjestan da je već Amerikanac - čekao je da Desdemona iziđe na palubu. Kad se pojavila, namjestio
je ogrtač oko ramena, kimnuo znancima i bez žurbe prišao Desdemoni da je pozdravi.
"Potpuno mu je zavrtjela glavom!"
"Mislim da nije. Takva vrst muškarca traži samo malko zabave. Curi je pametnije da se pazi ili će
još nešto tegliti sa sobom, osim te kutije!"
Djed i baka uživali su u simulaciji udvaranja. Kad god su se našli u dosegu stranih ušiju, glumili su
razgovore prikladne za prvi ili drugi sastanak i pritom izmišljali lažnu prošlost. "Onda", pitao je
Lefry, "imate li braće i sestara?"
"Imala sam brata", čeznutljivo je odgovorila Desdemona. "Pobjegao je s nekom Turkinjom. Otac ga
je razbaštinio."
"To je vrlo strogo. Mislim da ljubav ruši sve tabue. Sto vi mislite?"
Nasamo, jedno su drugom govorili: "čini se da djeluje. Nikome nije ništa sumnjivo."
Svaki put kad je Leftv sreo Desdemonu na palubi, pretvarao se da ju je tek nedavno upoznao. Prišao
bi joj, neobavezno s njom pročavrljao, spomenuo ljepotu zalaska sunca, a onda galantno prešao na
ljepotu njezina lica. I Desdemona je igrala svoju ulogu. Isprva se držala malo odbojno. Izvlačila je
ruku iz njegove svaki put kad bi se on slobodnije našalio. Rekla mu je kako ju je majka upozorila na
muškarce kao što je on. Cijelo su putovanje glumili taj izmišljeni flert te na kraju, malo--pomalo, i

www.crowarez.org
sami u njega povjerovali. Krivotvorili su uspomene, improvizirali sudbine. (Zašto su to činili? Zašto
su si dali toliko truda? Nisu li mogli jednostavno reći da su već zaručeni? Ili da je brak dogovoren
prije mnogo godina? Da, naravno da su mogli. Ali nisu oni zavaravali druge putnike na brodu; htjeli
su zavarati same sebe.)
Na putovanju je sve to bilo lakše. Plovidba preko oceana među nekoliko stotina potpunih stranaca
omogućila im je anonimnost u kojoj su djed i baka mogli sami sebe nanovo stvoriti. Preobraziti se,
to je bio pokretački duh na Giuliji. Zagledani u pučinu, uzgajivači duhana zamišljali su da su vozači
automobilskih utrka, bojači svile da su taj-
kuni na Wall Streetu, male švelje da su egzotične plesačice u revijama Zigfield Follies. Sivi se
ocean sterao u svim smjerovima. Europa i Mala Azija davno su im ostale za leđima. Pred njima je
ležala Amerika i novi obzori.
Osmog dana na moru, Leftv Stephanides je svečano kleknuo na jedno koljeno i pred očima svih
šesto šezdeset tri putnika iz potpalublja zaprosio Desdemonu Aristos dok je sjedila na bitvi. Mlade
žene bez daha su čekale odgovor. Oženjeni muškarci gurkali su neženje: "Gledaj i možda nešto
naučiš." Moja baka, pokazujući dar za teatralno dorastao njezinoj hipohondriji, izrazila je niz
složenih osjećaja: iznenađenje; radost u prvi čas; kolebanje; gotovo odustajanje, kad bolje promisli;
i na kraju, uz opći pljesak koji se prolomio, razdragani pristanak.
Obred se održao na palubi. Umjesto prave vjenčanice, Desdemona je prebacila posuđeni svileni šal
preko glave. Kapetan Kontoulis posudio je Leftvju kravatu umrljanu umakom. "Nemoj otkopčati
kaput pa nitko neće primijetiti", rekao je. Za stephanu, baka i djed imali su svadbene krune ispletene
od brodske užadi. Cvijeća nije bilo na moru pa je koum-baros, čovjek po imenu Pelos koji je
preuzeo ulogu kuma, premjestio kraljevu konopljama krunu na glavu kraljice, potom s kraljice na
kralja i ponovno natrag.
Mladoženja i mladenka izveli su Isaijin ples. Bok uz bok, prepletenih ruku s dlanom u dlanu,
Desdemona i Lefty obilazili su oko kapetana, jedanput, dva puta i onda još jedanput, predući čahuru
svojeg zajedničkog života. Nema tu patrijarhalne linearnosti. Mi Grci ženimo se u krugovima da si
utuvimo u glavu temeljne činjenice braka: da bismo bili sretni, moramo naći raznolikost u repeticiji;
da bismo išli naprijed, moramo se vratiti onamo odakle smo krenuli.
A u slučaju mojih djeda i bake, kruženje je značilo ovo: dok su prvi put obišli palubu, Lefty i
Desdemona još su bili brat i sestra. Drugi put bili su mladenka i mladoženja. A treći put su bili muž
i žena.
One večeri kad su se moji djed i baka vjenčali, sunce je zašlo točno ispred pramca broda,
pokazujući put prema New Yorku. Isplovio je mjesec i razvukao srebrnu traku svjetla po pučini.
Kapetan Kontoulis izišao je iz kormilarske kućice i krenuo na večernji obilazak palube. Dizao se
vjetar. Giulia je poskakivala na uzburkanom moru. Iako se paluba ljuljala naprijed i natrag, kapetan
Kontoulis ni jedanput se nije spotaknuo, čak je uspio pripaliti cigaretu indonezijske marke koju je
posebno volio, sagnuvši širitima obrubljen obod kape da se zaštiti od vjetra. U svojoj iie baš
pretjerano čistoj odori i kretskim čizmama do koljena, kapetan Kontoulis pogledom je prelazio
preko svjetala, naslaganih ležaljki, čamaca za spašavanje. Giulia je bila sama na golemoj pučini
Atlantika, grotla i svih otvora dobro zatvorenih da ne ulaze valovi što su se prelijevali preko ograde.
Palube su opustjele, osim dva putnika prvog razreda, poslovna čovjeka iz Amerike koji su ispijali
posljednje piće prije spavanja s prekrivačima prebačenim preko nogu. "Koliko sam čuo, Tilden sa
svojim štićenicima ne igra samo tenis, ako znaš na što ciljam." "Šališ se." "Nego se odaje i drugim
užicima." Kapetan Kontoulis, koji nije razumio ni riječi, kimnuo im je u prolazu...
U jednom od čamaca za spašavanje Desdemona je govorila, "Ne gledaj." Ležala je na leđima. Sad
ih nije razdvajao prekrivač od kozje dlake pa je Lefty pokrio oči rukama i virio kroz prste. Kroz
jednu jedinu rupicu u ceradi sipila je mjesečina i polako ispunjavala čamac. Leftv je mnogo puta
vidio kako se Desdemona svlači, ali obično samo kao sjenovit obris i nikad na mjesečini. Nikad se
nije ovako izvijala na leđima i podizala noge da izuje cipele. Gledao ju je kako svlači suknju i
zadiže tuniku i zapanjio se kako njegova sestra sad, na mjesečini, u čamcu, izgleda drukčije.
Blistala je. Sjala je bijelim sjajem. Trepnuo je iza dlanova. Mjesečina je navirala; doprla mu je do
vrata, oplahnula mu oči sve dok nije shvatio: Desdemona ima na sebi korzet. To je bila druga stvar

www.crowarez.org
koju je ponijela sa sobom: bijela tkanina kojom je omotala svoje dudove svilce nije bila drugo do
njezin vjenčani korzet. Mislila je da ga nikad neće odjenuti, ali evo ga tu. Košarice grudnjaka
upirale su se prema svodu od debelog platna. Sipke od riblje kosti stezale su joj struk. Iz suknjice
korzeta halteri su padali u prazno, ni za što pričvršćeni, jer moja baka nije imala ni jedan par čarapa.
Korzet kao da je upio svu mjesečinu u čamcu tako da se Desdemoni više nisu vidjeli ni lice, ni
glava ni ruke. Izgledala je kao krilati kip Pobjede, izvrnut na leđa dok ga osvajači odvoze u svoj
muzej. Nedostajala su joj samo krila.
Lefty je izuo cipele i skinuo čarape, istresajući mrvice prljavštine. Kad je svukao donje rublje,
čamac je ispunio gljivasti miris. Na trenutak se posramio, ali Desdemoni kao da nije smetalo.
Nju su smućivali vlastiti podvojeni osjećaji. Steznik je, dakako, podsjećao Desdemonu na majku i
odjednom ju je preplavila spoznaja kako je pogrešno to što čine. Sve do tad potiskivala je to negdje
u prikrajku svijesti. U kaosu posljednjih dana nije imala kad o tome razmišljati.
I Lefty se kidao iznutra. Iako su ga odavno proganjale misli na Des-
demonu, bilo mu je drago što je u čamcu mračno, posebno zato što joj ne vidi lice. Mjesecima je
Lefty spavao s kurvama nalik Desdemoni, ali sad je otkrio kako mu je lakše pretvarati se da je ne
pozna.
Steznik kao da je imao vlastite ruke. Jedna ju je ruka nježno trljala među nogama. Druge dvije
stiskale su joj grudi, jedna, dvije, tri ruke gnječile su je i milovale; i odjevena u intimno donje
rublje, Desdemona se vidjela novim očima, tanak struk, puna bedra; osjećala je da je lijepa,
poželjna, i najviše od svega: ne ona. Podigla je noge, oslonila listove o sohe. Raširila je koljena.
Otvorila je ruke prema Leftvju koji se izvio, ogrebao koljena i laktove, izbacio vesla iz ležaja,
umalo ispalio raketu za pomoć, dok napokon nije utonuo u njezinu mekoću, gotovo obeznanjen.
Prvi je put Desdemona okusila njegova usta i dok su vodili ljubav samo jedanput se ponijela kao
sestra, kad je udahnula zrak i rekla, "Zločesti dečko. Ti si već radio ovo." Ali Lefty je samo
ponavljao, "Ne ovako, ne ovako..."
A ja sam u krivu, povlačim što sam rekao. Ispod Desdemone zale-petalo je o daske na dnu čamca i
ponijelo je uvis: par krila.
"Lefty!" rekla je Desdemona, bez daha. "Mislim da sam osjetila."
"Osjetila što?"
"Znaš. Ono."
"Tek vjenčani", rekao je kapetan Kontoulis dok je gledao kako se čamac za spašavanje ljulja. "Oh,
da mi je opet biti mlad."
Kad je princeza Si Ling-či - koju, kako odjednom primjećujem, zamišljam kao neku carsku inačicu
biciklistkinje koju sam neki dan vidio na U-Bahnu; zbog nekog razloga ne mogu prestati misliti na
nju, tražim je pogledom svako jutro - kad je princeza Si Ling-či otkrila svilu, njezin je narod to tajio
još tri tisuće sto devedeset godina. Ako je tko pokušao prokrijumčariti jajašca dudovih svilaca iz
Kine, prijetila mu je smrtna kazna. Moja obitelj možda se nikad ne bi bavila svilogojstvom da nije
bilo cara Justinijana koji je, prema Prokopu, nagovorio dva misionara da riskiraju. Godine 550.
poslije Krista misionari su iznijeli jajašca svilaca iz Kine u nečemu što je u ono vrijeme bilo isto što
i progutani kondom danas: u izdubljenom štapu. Ponijeli su i sjeme duda. Nakon toga Bizant je
postao središte serikulture. Dudinjaci su uspijevali na obroncima turskih brežuljaka. Svilci su se
hranili dudovim lišćem. Tisuću četiristo godina poslije, potomci tih prvih prokrijumčarenih jajašaca
ispunili su kutiju sa svilcima koju je moja baka donijela na brod Giulia.
I ja sam potomak krijumčarske operacije. Moji baka i djed nisu ni
znali da su na putovanje u Ameriku svaki ponijeli jedan jedini mutirani gen na petom kromosomu.
Mutacija nije bila novijeg vijeka. Prema dr. Luceu, gen se prvi put u mojoj krvnoj lozi pojavio oko
1750. godine, u tijelu stanovite Penelope Evangelatos, moje pra-pra-prabake u petom koljenu. Ona
ga je prenijela na svojeg sina Petrasa, koji ga je prenio na svoje dvije kćeri, koje su ga prenijele na
troje od svoje petero djece, i tako dalje i tako dalje. Budući da je recesivan, gen se pojavljivao u
refulima. Sporadični hereditet, tako to zovu genetičari. Crta koja se desetljećima povlači u ilegalu,
da bi se ponovno pojavila kad svi na nju zaborave. Tako je to išlo u Bithiniosu. Svako malo rađao se
neki herma-frodit, naizgled djevojčica koja bi, kako je odrastala, sve više pokazivala da je

www.crowarez.org
suprotnoga spola.
Sljedećih šest noći, u različitim meteorološkim uvjetima, baka i djed krišom su se sastajali u čamcu.
U Desdemoni se danju razbuktavala grižnja savjesti pa je sjedila na palubi i pitala se jesu li Lefty i
ona krivi za sve, ali uvečer ju je obuzimala osamljenost i htjela je pobjeći iz kabine pa se prikradala
čamcu i svojem novom mužu.
Medeni mjesec tekao je unatrag. Umjesto da se međusobno upoznaju, da saznaju što ono drugo voli
ili ne voli, gdje su škakljivi i što mrze, Desdemona i Lefty trudili su se jedno drugome postati
stranci. U duhu prijevare koju su odigrali na brodu, ispredali su lažne osobne povijesti, izmišljali
braću i sestre s uvjerljivo zvučećim imenima, bratiće ponešto labava morala, priženjenu rodbinu s
tikovima. Naizmjence su deklamirali homerske genealogije, pune krivotvorina i posudbi iz stvarnog
života, a katkad su se natezali oko ovog ili onog omiljenog ujaka ili tete i pogađali se kao redatelji
koji se trude pridobiti najbolje glumce za film. Postupno, kako su noći odmicale, ti su im se
izmišljeni rođaci kristalizirali u glavi. Ispitivali su jedno drugo o zakučastijim rodbinskim vezama
pa bi Lefty upitao, "Za koga je oženjen tvoj bratić iz drugog koljena, Iannis?" I Desdemona bi
odgovarala, "To je bar lako. Za Atenu. Koja šepa." (I jesam li u krivu kad mislim da je moja
opsesija rodbinskim vezama počela baš tu, u čamcu za spašavanje? Nije li majka i mene propitivala
o ujacima, stričevima i tetama? Nikad nije ispitivala mojeg brata jer su njegova nadležnost bili
ledolomci i traktori, dok se od mene očekivalo da providim ono ženstveno ljepilo koje drži obitelj
na okupu, pišem pisma zahvale, pamtim sve rođendane i imendane. Slušajte, ovakvu sam
genealogiju čuo iz usta svoje majke: "To je tvoja
sestrična Melia. Ona je kći Stathisa, šogora sestre strica Mikea Lucille. Znaš poštara Stathisa koji
baš nije jako brz? Melia mu je treće dijete, poslije sinova, Mikea i Johnnvja. Moraš je znati. Melia!
Ona ti je sestrična po ženidbi!")
I evo me sad ovdje, oslikavam vam sve to, revno razmazujući ženstveno ljepilo na sve strane, ali uz
tupu bol u prsima jer shvaćam da genealogije ne otkrivaju ništa. Tessie je znala tko je s kim u rodu,
ali nije pojma imala tko je njezin vlastiti muž niti što su njezini svekar i svekrva jedno drugome;
cijela je stvar fikcija stvorena u čamcu za spašavanje gdje su moji djed i baka izmislili svoj život.
Seksualno, stvar je za njih bila jednostavna. Dr. Peter Luče, veliki seksolog, može navesti
zapanjujuće statističke podatke prema kojima izlazi da oralni seks nije postojao kod bračnih parova
prije 1950. Baka i djed vodili su ljubav sa zadovoljstvom, ali bez varijacija. Svake noći Desdemona
se svlačila do korzeta, a Leftv je natezao kukice i kopčice u potrazi za tajnom kombinacijom koja će
otvoriti čvrsto zaključan odjevni predmet. Korzet im je bio sasvim dostatan afrodizijak i mojem je
djedu ostao jedini erotični simbol u životu. U korzetu je Desdemona opet postajala nova. Kao što
sam rekao, Lefty je već i prije na tren vidio sestru golu, ali korzet je imao neobičnu moć da u njemu
izgleda nekako još golija; pretvarao ju je u nedostupno, oklopljeno biće s mekom nutrinom koju je
morao dohvatiti. Kad bi se zaporci otkopčali, korzet se naglo rastvarao; Leftv bi kliznuo na
Desdemonu i njih dvoje jedva da su se morali micati; valovi oceana obavili su posao umjesto njih.
Njihova se perifescencija odvijala istodobno s manje strastvenom fazom učvršćivanja bračne veze.
Seks je svaki čas mogao uzmaknuti pred udobnom toplinom. I tako su, nakon što su vodili ljubav,
ležali i kroz odmaknutu ceradu promatrali noćno nebo kako im promiče nad glavama i posvećivali
se životnim pitanjima. "Možda bi me Linin muž mogao zaposliti", rekao je Lefty. "On ima svoj
biznis, ne?"
"Ne znam što on radi. Lina mi nikad nije jasno odgovorila."
"Kad zaštedimo nešto novca, mogao bih otvoriti kazino. Malo kocke, bar, možda neki revijalni
program. I posvuda palme u loncima."
"Trebao bi upisati fakultet. Postati profesor kao što su mama i tata htjeli. I moramo sagraditi
svilogoju, nemoj zaboraviti."
"Pusti dudove svilce. Govorim ti o ruletu, rebetici, piću, plesu. Možda bih mogao prodavati hašiš sa
strane."
"U Americi ne dopuštaju da se puši hašiš."
_____1
"Tko kaže?"

www.crowarez.org
A Desdemona j& sa sigurnošću objavila:
"To nije takva zemlja."
Ono što im je ostalo od medenoga mjeseca, proveli su na palubi učeći kako da se provuku kroz
useljenički ured na otoku Ellisu. To više nije bilo lako. Godine 1894. utemeljena je Liga za
restrikciju useljeništva. U američkom je Senatu Henry Cabot Lodge udarao po primjerku Podrijetla
vrsta, upozoravajući kako priljev inferiornih naroda iz južne i istočne Europe prijeti "samom tkivu
naše rase". Zakon o useljenicima iz 1917. zabranjivao je trideset i trima vrstama nepoželjnih da uđu
u Sjedinjene Države pa su tako, 1922. na palubi Giulije, putnici raspravljali o tome kako da
izbjegnu kategorizaciju. Kao studenti koji se živčano pripremaju za ispite, nepismeni su se učili
pretvarati da znaju čitati; bigamisti da imaju samo jednu ženu; anarhisti da nikad nisu čitali
Proudhona; srčani bolesnici simulirati živost; epileptičari nijekati napadaje; a nosioci nasljednih
bolesti zaboraviti spomenuti da ih imaju. Moji baka i djed, nesvjesni svoje genske mutacije,
usredotočili su se na one upadljivije diskvalifikacije. Na još jednu kategoriju zabrane: "osobe
osuđivane za zločin ili prekršaj koji uključuje moralnu izopačenost". I na podskupinu u toj
kategoriji: "Incestuozni odnosi".
Izbjegavali su putnike koji su izgledali kao da boluju od trahoma ili favusa. Bježali su od svakoga
tko je suho kašljao. Povremeno je, da se smiri, Lefty vadio potvrdu na kojoj je pisalo:
ELEUTHERIOS STEPHANIDES
CIJEPLJEN JE I OčIŠćEN OD USIJU
PA SE PROGLAŠAVA čISTIM OD NAMETNIKA NA DATUM
23. RUJNA 1922. POSTAJA ZA DEZINSEKCIJU LUKA PIREJ
Pismeni, u braku samo s jednom osobom (premda najbližim rodom), demokratski orijentirani,
mentalno stabilni i dokazano očišćeni od ušiju, djed i baka nisu vidjeli razloga zašto bi imali
problema pri ulasku. Svaki je imao 25 dolara, koliko se tražilo. Imali su i sponzora: rođakinju
Sourmelinu. Samo godinu dana prije, Zakon o kvotama srezao je broj doseljenika iz južne i istočne
Europe sa 783 tisuća na godinu na 155 tisuća. Bilo je tako reći nemoguće ući u zemlju bez sponzora
ili blistavih profesionalnih preporuka. Da poboljša izglede, Lefty je odložio udžbe-
nik s francuskim frazama i počeo napamet učiti četiri stiha iz Novog zavjeta na engleskom.
Giulijaje vrvjela od upućenih izvora informacija koji su znali sve o testu pismenosti. Razne su
nacionalnosti pitali da prevedu različite dijelove Svetoga pisma. Grcima su davali Mateja 19,12:
"Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili
nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskog."
"Učinili nesposobnima za ženibu? Kao eunuhe?" ciknula je Desdemona. "Tko ti je to rekao?"
"To je iz Biblije."
"Iz koje Biblije? Iz grčke Biblije nije. Idi pitaj nekog drugog što je na testu."
Ali Lefty joj je pokazao grčki na gornjem dijelu papira i engleski ispod. Ponovio je odlomak riječ
po riječ i natjerao je da ga zapamti, razumjela ga ili ne.
"Kao da nismo imali dovoljno eunuha u Turskoj? Sad još moramo o njima govoriti na otoku
Ellisu?"
"Amerikanci sve puštaju u zemlju", šalio se Lefty. "Uključivši i eunuhe."
"Morali bi nam pustiti da govorimo grčki kad su tako popustljivi", gunđala je Desdemona.
Ljeto se povlačilo s oceana. Jedne je noći u čamcu studen tako stegla da je bilo prehladno razbijati
šifru korzeta. Umjesto toga sklupčali su se pod pokrivačem i razgovarali.
"Hoće nas Sourmelina čekati u New Yorku?" pitala je Desdemona.
"Ne. Moramo na vlak za Detroit."
"Zašto nas ne može dočekati?"
"Predaleko je."
"Još bolje. Ionako bi zakasnila."
Krajevi cerade lepetali su na vjetru koji je puhao bez prestanka. Mraz se navukao na ogradu čamca.
Vidjeli su vrh Giulijina dimnjaka, a dim tek kao mrlju bez zvijezda na noćnome nebu. (Iako nisu
znali, taj prugasti, nakošeni dimnjak već ih je obavještavao o novome domu; šaptao je o River
Rougeu i pogonu Unirovala, i Seven Sisters i Two Brothers, ali oni nisu slušali; nabrali su nos i

www.crowarez.org
zavukli se dublje u čamac da se sklone od dima.)
I da miris industrije nije već natopio moju priču, da se Desdemona i Lefty, koji su odrasli na planini
mirisnoj od borov% i nikad se nisu naviknuli na zagađeni zrak Detroita, nisu zavukli dublje u
čamac, možda bi
naslutili novu aromu koja zapuhuje na svježem morskom zraku; vlažni vonj blata i mokre kore
drveta. Kopno. New York. Amerika.
"Što ćemo reći Sourmelini o nama?"
"Razumjet će ona."
"Hoće li držati jezik za zubima?"
"Ima par stvari o njoj koje ne bi voljela da joj muž sazna."
"Misliš na Helenu?"
"Nisam ništa rekao", rekao je Lefty.
Nakon toga su zaspali, a probudilo ih je sunčevo svjetlo i lice koje u njih zuri.
"Jeste se dobro naspavali?" rekao je kapetan Kontoulis. "Da vam donesem pokrivač?"
"Oprostite", rekao je Lefty. "To se neće ponoviti."
"Neće biti ni prilike", rekao je kapetan i, da potvrdi svoje riječi, strgnuo ceradu s čamca.
Desdemona i Lefty uspravili su se i sjeli. U daljini, osvijetljen suncem na izlasku, ocrtavao se obris
New Yorka. Nije izgledao baš kao grad - nigdje ni kupola, ni minareta - i trebalo im je neko vrijeme
da shvate kakvi su to visoki geometrijski oblici. Maglica se u kolutovima izvijala sa zaljeva.
Zacaklio se milijun ružičastih prozora. Bliže njima, okrunjen vlastitim sunčevim zrakama i u
haljama drevne Grčke, dobrodošlicu im je želio Kip Slobode.
"Kako vam se to sviđa?" upitao ih je kapetan Kontoulis.
"Nagledao sam se dovoljno baklji za cijeli život", rekao je Lefty.
Ali Desdemona je, barem ovaj jedan put, bila optimističnija. "Barem je žena", rekla je. "Možda se
ljudi ovdje neće svaki bogovetni dan međusobno ubijati."
KNJIGA DRUGA
Kotao za taljenje na fordovom tečaju engleskog
Tko sagradi tvornicu, sagradio je hram. Calvin Coolidge
Detroit je oduvijek bio sačinjen od kotača. Davno prije Velike trojke i nadimka "Grad motora"; prije
tvornica automobila i tegljača i ružičastih, kemijskih noći; prije nego što se bilo koji par mazio u
Thunderbirdu ili stiskao u Modelu T; prije onog dana kad je mladi Henrv Ford morao srušiti zid jer
je, dok je planirao svoj "kvadricikl", mislio na sve osim na to kako da vražju spravu izveze iz
radionice; i gotovo stoljeće prije one hladne noći u ožujku 1896. kad se Charles King provezao
kolima bez zaprege niz St. Antoine, duž Jeffersona i uz Aveniju Woodward (gdje je dvotaktni motor
smjesta kihnuo); davno, davno prije, dok je grad još bio samo komad otete indijanske zemlje
smješten na tjesnacu po kojem je dobio ime, tvrđava za koju su se borili Britanci i Francuzi sve dok
nije, izmorivši ih, pala u ruke Amerikancima; u to davno doba, prije automobila i prometnih petlji,
Detroit je bio sačinjen od kotača.
Devet mi je godina i držim oca za mesnatu, znojnu ruku. Stojimo kraj prozora na najvišem katu
Hotela Pontchartrain. Došla sam u grad na naš godišnji zajednički ručak. Nosim mini suknju i jarko
ružičaste čarape. Bijela kožnata torbi visi mi na dugom remenu s ramena.
Na zamagljenom prozoru vide se mrlje. Jako smo visoko. Za minutu ću naručiti škampe.
Razlog očevoj uznojenoj ruci: boji se visine. Prije dva dana, kad je ponudio odvesti me na ručak
kamo god hoću, zapištala sam tankim glasićem, "Na vrh Pontcha!" Visoko iznad grada, gdje ručaju
poslovni ljudi i utjecajni brokeri, tamo sam željela ići. I Milton je održao obe-
ćanje. Uprkos tome što mu je srce lupalo, dopustio je šefu sale da nas smjesti za stol kraj prozora; i
tako smo sada ovdje - konobar u smokingu primiče mi stolicu - a otac, previše ustrašen da bi sjedio,
drži umjesto toga predavanje iz povijesti.
Zašto učimo povijest? Da razumijemo sadašnjost ili da je izbjegnemo? Milton, čija je maslinasta put
za nijansu problijedjela, kaže samo: "Gle! Vidiš kotač?"
I ja škiljim. U dobi od devet godina, nesvjesna opasnosti da dobijem bore oko očiju, zurim dolje u
središte grada, dolje prema ulicama kamo otac pokazuje (premda ne gleda). I evo ga: felga gradskog

www.crowarez.org
trga iz koje se zrakasto šire žbice ulica Baglev, Washington, Woodward, Broadway i Madison.
To je sve što je ostalo od slavnog Woodwardovog nacrta. Nacrta koji je 1807. zamislio istoimeni
sudac sklon piću. (Dvije godine prije toga, 1805., grad je do temelja izgorio u požaru koji je u tri
sata progutao drvene zgrade i gospodarska imanja poredana uz cestu naselja što ga je 1701.
utemeljio Cadillac. A ja još 1969. svojim oštrim vidom razabirem tragove tog požara na gradskoj
zastavi kilometar dalje u parku Grand Circus: Speramus meliora; resurget cineribus. "Nadamo se
boljemu; podići će se iz pepela.")
Sudac Woodward zamislio je novi Detroit kao urbanu Arkadiju međusobno povezanih šesterokuta.
Svaki je kotač trebao biti zaseban, a opet ujedinjen s drugima u skladu s federalizmom nove nacije,
kao i klasično simetričan, u skladu s jeffersonskom estetikom. San se nikad nije dokraja ostvario.
Urbano je planiranje za velike svjetske gradove, za Parize, Londone i Kimove, gradove do neke
mjere posvećene kulturi. Detroit je, pak, američki grad i stoga posvećen novcu pa je arhitektura
prepustila mjesto praktičnosti. Od 1818. grad se širio duž rijeke, skladište po skladište, tvornicu po
tvornicu. Kotače suca Woodwarda su zgnječili, rasjekli, nagurali u uobičajene pravokutnike.
Ali ako ih se gledalo na drugi način (s restorana na vrhu nebodera): kotači nisu nipošto nestali,
samo su promijenili oblik. Do 1900. Detroit je postao vodeći proizvođač zaprežnih kola i kočija.
Godine 1922., kad su stigli djed i baka, Detroit je već proizvodio i druge stvari koje se vrte: brodske
motore, bicikle, rukom motane cigare. I da, napokon: automobile.
Sve se to vidjelo iz vlaka. Dok su se približavali obalom rijeke De-troita, Lefty i Desdemona
promatrali su kako im se novi dom oblikuje pred očima. Vidjeli su kako se obrađena polja
pretvaraju u ograđene
terene i popločene ulice. Nebo se zacrnjelo od dima. Pored njih su prolijetale zgrade, skladišta od
opeke oličena pragmatičnim bijelim Bo-okmanovim pismom: WRIGHT AND KAY CO. . . . J. H.
BLACK & SINOVI. . . POGON PEćI DETROIT. Vani na rijeci vukli su se zdepasti tegljači boje
katrana, ulice su ispunili ljudi, radnici u prljavim kombinezonima, službenici s palcima zataknutim
za naramenice, a onda su se pojavili natpisi zalogajnica i prenoćišta "Služimo bezalkoholno pivo
Stroh"... "Prenoćite ovdje kao kod kuće"... "Domaći ručak 15
centi".
... Novi su znakovi baki i djedu zapljuskivali mozak i miješali se sa slikama prethodnoga dana. Otok
Ellis, koji se kao Duždeva palača izdiže iz vode. Ured za prtljagu, do stropa krcat torbama i
kovčezima. Natjerali su ih kao stado stoke uza stube u Prijavni ured. S brojevima s popisa putnika
Giulije prikvačenim za odjeću, prolazili su pored postrojenih zdravstvenih inspektora koji su im
zagledali u oči i uši, trljali tjeme i kukicom im izvrtali kapke. Jedan liječnik primijetio je upalu
ispod kapaka dr. Philobosiana, prekinuo je pregled i kredom mu napisao X na kaputu. Izveli su ga iz
reda. Djed i baka više ga nisu vidjeli. "Mora da je nešto uhvatio na brodu", rekla je Desdemona. "Ili
su mu oči crvene od tolikog plača." U međuvremenu, kreda je nastavila raditi svoj posao po svima.
Obilježila je T na trbuhu trudnice. Našarala je S preko posustala staračkog srca. Dijagnosticirala je
K za konjunktivitis, F za favus i T za trahom. Ali kako god dobro uvježbane bile, liječničke oči nisu
mogle uočiti recesivnu mutaciju koja se krila na petom kromosomu. Prsti je nisu mogli napipati.
Kukice je nisu mogle izvući na svjetlo...
A onda, u vlaku, djed i baka nisu više obilježeni brojevima s popisa putnika, nego ceduljama s
odredištem: "Kondukteru: molim vas da donosiocu ove upute pokažete gdje da presjedne i gdje da
siđe s vlaka jer ova osoba ne govori engleski. Putnik ide na kolodvor Grand Trunk Detroit." Sjeli su
jedno kraj drugoga na nerezervirana sjedišta. Leftv je sjedio okrenut prozoru i uzbuđeno gledao van.
Desdemona je zurila u svoju kutiju sa svilcima, obraza grimiznih od srama i gnjeva što ih je
pretrpjela posljednjih trideset šest sati.
"Ovo je zadnji put da mi netko reže kosu", rekla je.
"Izgledaš dobro", rekao je Lefty ne gledajući je. "Izgledaš kao Ame-rikanidba."
"Ne želim izgledati kao Amenkanidhar
Na dijelu otoka EUisa gdje su trgovci podigli štandove, Lefty je nagovorio Desdemonu da uđe u
šator koji je vodila Udruga mladih kršćanki.
-_-......- o ~

www.crowarez.org
Ušla je zamotana u šal i ubrađena u rubac, a izišla petnaest minuta kasnije u haljini spuštena struka i
s mekanim šeširom u obliku noćne posude. Bijes joj je buktio ispod novog pudera. U sklopu
preobrazbe, dame iz Udruge odrezale su Desdemonine doseljeničke pletenice.
Opsesivno, kao što čovjek neprestano nateže poderotinu u džepu, opet je posegnula pod mekani
šešir da trideseti ili četrdeseti put opipa ogoljeno tjeme. "Ovo mi je zadnje šišanje", ponovno je
rekla. (I održala je zavjet. Od tog dana nadalje Desdemona je puštala kosu kao Lady Godiva, držala
je skupljenu pod mrežicom u golemoj masi i prala je svakog petka; tek kad je Lefty umro, odrezala
ju je i dala Sophie Sas-soon, koja ju je za dvjesto pedeset dolara prodala vlasuljarki, koja je od nje
izradila pet cijelih perika, a jednu je od njih, tvrdila je, kasnije kupila Betty Ford, poslije Bijele kuće
i poslije liječenja od alkoholizma, pa smo je tako jednom vidjeli na televiziji, na pogrebu Richarda
Nixona, kosu moje bake na glavi žene bivšeg predsjednika.)
Ali još je zbog nečeg baka bila nesretna. Otvorila je kutiju sa svilcima u krilu. Unutra su bile
njezine dvije pletenice, još svezane žalobnim vrpcama, ali osim toga, kutija je bila prazna. Nakon
što je teglila jajašca svilaca cijelim putem od Bithiniosa, Desdemonu su primorali da ih na otoku
Ellisu baci. Svilčeva jajašca bila su na popisu parazita.
Lefty je sjedio prikovan uz prozor. Cijelim je putem od Hobokena zadivljeno zurio u čudesne
prizore: električne tramvaje koji nose ružičasta lica uz obronke Albanvja; tvornice što plamte kao
vulkani u noći BufFala. Jednom, kad se probudio dok je vlak prolazio kroz neki grad u svitanje,
učinilo mu se da je banka sa stupovima Partenon i pomislio je da je ponovno u Ateni.
Onda je uz njih potekla rijeka Detroit i pomolio se grad. Lefty je gledao automobile parkirane uz
pločnik poput divovskih žohara. Posvuda su se uzdizali dimnjaci, kao topovske cijevi koje ispaljuju
plotune u atmosferu. Bilo je crvenih ciglenih dimnjaka i visokih srebrnih dimnjaka, onih u
vojničkim redovima ili samotnjaka koji su zamišljeno otpuhivali dim, cijela šuma dimnjaka koja je
prigušila sunce a onda ga odjednom posve zamračila. Sve se zacrnjelo; ušli su u kolodvor.
Kolodvor Grand Trunk, sad ruševina spektakularnih razmjera, u ono je doba bio pokušaj Detroita da
pokaže New Yorku tko je glavni. Temelj mu je bio mamutski mramorni neoklasični muzej, izrađen
do posljednje pojedinosti uključivši korintske stupove i izrezbaren vijenac. Iz tog se hrama uzdizala
uredska zgrada od trinaest katova. Lefty, koji je pratio sve načine na koje je Amerika prihvatila
naslijeđe Grčke, sad je
,—...... .__ o.
došao do točke gdje prijenos prestaje. Drugim riječima: do budućnosti. Sišao je s vlaka da je sretne.
Desdemoni nije preostajalo drugo nego da ga slijedi.
Ali samo zamislite kako je izgledao u to doba! Kolodvor Grand Trunk! Telefoni u stotinama
otpremnih ureda zvone i zvone, s tim da je zvonjava tad još bila razmjerno nov zvuk; roba se
otprema na istok i na zapad; putnici dolaze i odlaze, piju kavu u Palm Courtu ili daju da im se očiste
cipele, elegantne lohane cipele bankarstva, postole tupa vrha industrije rezervnih dijelova, dvobojne
cipele krijumčara ruma. Grand Trunk s nadsvođenim stropom prekrivenim keramikom iz
Guastavina, s raskošnim krakatim lusterima, podova popločenih kamenom iz velških kamenoloma.
Bila je tu i brijačnica sa šest stolica, gdje su gradski čelnici sjedili kao mumije pod vrućim
ručnicima: i javna kupelj s kadama za najam; i nizovi dizala osvijetljenih prozirnim jajolikim
svjetiljkama prošaranim mramornim uzorkom.
Ostavivši Desdemonu iza jednog stupa, Lefty je u gomili na kolodvoru potražio rođakinju koja ih je
trebala dočekati. Sourmelina Zizmo, rođena Papadiamandopoulos, bila je bakina i djedova sestrična
pa slijedom toga moja rođakinja u drugom koljenu. Pamtim je kao živopisnu ženu u starijim
godinama. Sourmelina i njezine cigarete s kojih pada pepeo. Sourmelina i njezine kade pune
ljubičaste vode. Sourmelina i njezini ručkovi Teozofskog društva. Nosila je satenske rukavice do
lakta i majčinski njegovala naraštaje smrdljivih jazavčara krmeljavih očiju. Kuću su joj napučili
niski taburei preko kojih su se ti kratkonogi stvorovi pentrali na kauče i ležaljke. Ali 1922.
Sourmelini je bilo tek dvadeset osam godina. Prepoznati je u toj gužvi na kolodvoru Grand Trunk
jednako mi je teško kao i odrediti tko je tko među uzvanicima na fotografijama s vjenčanja mojih
roditelja, gdje su sva lica pod krinkom mladosti. Leftyja je mučio drukčiji problem. Hodao je po
zgradi tražeći sestričnu s kojom je odrastao, djevojku šiljasta nosa i iscerenih usnica kao na maski

www.crowarez.org
komedijaša. Sunce je koso padalo kroz zastakljeni strop. Škiljio je i proučavao žene koje su
prolazile, dok ga ona najzad nije zazvala: "Ovdje, rođače. Ne prepoznaješ me? Ja sam ona
neodoljiva."
"Jesi to ti, Lina?"
"Nisam više seljanka."
U pet godina otkako je otišla iz Turske, Sourmelina je uspjela sa sebe izbrisati gotovo sve što bi se
moglo prepoznati kao grčko, od kose koju je obojila u toplu kestenjastu boju i nosila je kratko
ošišanu i onduliranu, do naglaska, koji se odselio dovoljno na zapad da zvuči
mutno "europski", od štiva (žurnali Colliers i Harpers), do omiljene hrane (jastog fhermidor, maslac
od kikirikija) i odjeće. Nosila je kratku zelenu haljinu moderna ravnog kroja s resicama na rubu.
Imala je cipele od pasent zelenog satena ukrašene štrasom s tankim remenčićem oko gležnja. Oko
ramena je omotala stolu od crnog perja, a na glavi nakrivila mekanu toku s koje su joj privjesci od
oniksa padali preko počupanih obrva.
Sljedećih nekoliko sekundi namjestila se tako da omogući Leftvju da potpuno doživi njezin
dotjerani američki izgled, ali u njoj se još krila Lina (ispod šeširića) i ubrzo je grčka razdraganost
prokuhala na površinu. Sirom je raširila ruke. "Poljubi me za pozdrav, rođače."
Zagrlili su se. Lina je pritisnula narumenjeni obraz uz Leftyjev vrat. Zatim se odmaknula da ga
dobro pogleda i, prasnuvši u smijeh, prekrila mu nos dlanom. "To si i dalje ti. Ovaj nos bih
prepoznala bilo gdje." Odsmijala se do kraja dok su joj ramena poskakivala gore-dolje, a zatim
prešla na sljedeću točku. "Onda, gdje je ona? Gdje ti je ta mladenka? U brzojavu čak nisi napisao ni
kako se zove. Sto je? Skriva se?"
"Ona je... otišla je na zahod."
"Mora da je ljepotica. Oženio si se čas posla. Sto si prvo učinio, predstavio joj se ili je zaprosio?"
"Mislim da sam je zaprosio."
"Kako izgleda?"
"Izgleda... kao ti."
"Joj meni, sigurno nije tako zgodna kao ja."
Sourmelina je prinijela cigaršpic ustima i povukla dim, pretražujući pogledom gomilu. "Jadna
Desdemona! Brat joj se zaljubi i ostavi je u New Yorku. Kako je ona?"
"Dobro je."
"Zašto nije došla s tobom? Nije valjda ljubomorna na tvoju ženu, ha?"
"Ne, nikako."
Stegnula ga je za nadlakticu. "čitali smo o požaru. Užas! Tako sam se brinula sve dok nisam dobila
tvoje pismo. Turci su počeli, znam. Naravno, moj se muž ne slaže."
"Ne?"
"Može jedan prijedlog, budući da ćete živjeti s nama? S mojim mužem nemoj razgovarati o
politici." ^U redu "
"A što je s našim selom?" raspitivala se Sourmelina.
"Svi su otišli i napustili horeo, Lina. Sad ondje nema ničega."
"Da mi se ne gadi, možda bih za tim mjestom pustila koju suzu."
"Lina, nešto ti moram objasniti..."
Ali Sourmelina je gledala uokolo lupkajući nogom. "Možda je upala u zahod."
"... nešto o Desdemoni i meni..."
"Da?"
"... Moja žena___i Desdemona..."
"Imala sam pravo? Ne slažu se?"
"Ne... Desdemona... moja žena..."
"Da?"
"Su jedna te ista osoba." Dao je znak. Desdemona je izišla iza stupa.
"Bok, Lina", rekla je moja baka. "Vjenčali smo se. Nemoj nikome reći."
I tako je to izišlo na vidjelo, predzadnji put. Izletjelo je iz usta mojoj baki, pod akustičnim svodom
kolodvora Grand Trunk, u Sourmelini-no uho ispod mekog oboda toke. Priznanje je na trenutak

www.crowarez.org
lebdjelo u zraku, a onda se raspršilo s dimom Sourmelinine cigarete. Desdemona je uhvatila muža
ispod ruke.
Djed i baka imali su razloga vjerovati kako će Sourmelina njihovu tajnu zadržati za sebe. Ona je u
Ameriku došla s vlastitom tajnom, tajnom koju će naša obitelj čuvati sve do Sourmelinine smrti
1979. kad je, kao svačije tajne, posthumno prestala pripadati kategoriji strogo povjerljivog pa se
počelo govoriti o "Sourmelininim curama". Tajnom, dakle, koja se kao takva može tek vrlo labavo
definirati pa zato sada - dok se sam pripremam odati pojedinosti - osjećam tek najmanji ubod
rodbinske krivnje.
Sourmelinina tajna (kako ju je opisala teta Zo): "Lina je bila od onih žena po kojima su nazvali
otok."
Dok je još bila cura u horeu, Sourmelinu su uhvatili u kompromitant-nim okolnostima s nekoliko
prijateljica. "Ne s mnogo njih", rekla mi je sama, godinama kasnije, "s dvije ili tri. Ljudi misle da,
ako voliš žene, voliš svaku. Uvijek sam bila izbirljiva. A nisam imala ni bogzna što birati." Neko se
vrijeme opirala svojim sklonostima. "Išla sam u crkvu. Ništa od toga. U ono vrijeme baš je to bilo
pravo mjesto da nađeš djevojku. Crkva! Gdje smo se sve molile da budemo drukčije." Kad su
Sourmelinu uhvatili ne s drugom curom, nego s odraslom ženom, majkom dvoje djece, izbio je
skandal. Sourmelinini roditelji pokušali su joj ugovoriti brak, ali nisu našli ženika. U Bithiniosu je
ionako bilo teško naći muža bez dodatne otežavajuće okolnosti kao što je nevoljka, falična mlada.
Njezin je otac tad pribjegao onom što su u to vrijeme obično poduzimali Grci koji nisu uspjeli udati
kćeri kod kuće: pisao je u Ameriku. Sjedinjene Države obilovale su dolarskim novčanicama,
palicama za bejzbol, kaputima od rakunovine, dijamantnim nakitom - i usamljenim doseljenicima
neženjama. Pomoću fotografije potencijalne mladenke i pozamašnog miraza, njezin je otac našao
jednog takvog.
Timmy Zizmo (skraćeno od Zisimopoulos) došao je u Ameriku 1907. u dobi od trideset godina.
Obitelj nije previše znala o njemu, osim da je vješt trgovac. U nizu pisama Sourmelininu ocu,
Zizmo je službenim pravničkim jezikom uglavio točan iznos miraza, otišavši pritom tako daleko da
je zatražio da mu se dan prije svadbe ispiše ček. Fotografija koju je Sourmelina primila prikazivala
je visoka, naočitog čovjeka s muževnim brčinama koji u jednoj ruci drži pištolj, a u drugoj bocu
žestice. Kad je dva mjeseca poslije sišla s vlaka na kolodvoru Grand Trunk, međutim, nizak
muškarac koji ju je dočekao bio je glatko izbrijan, kisela izraza i preplanule puti od rada na
otvorenom. Taj raskorak bi možda razočarao običnu mladenku, ali Sourmelini je bilo sasvim
svejedno.
Sourmelina je često svojima slala pisma u kojima je opisivala novi život u Americi, ali uglavnom se
koncentrirala na novu modu, na radio prijamnik marke Aeriola Jr. koji je svaki dan satima slušala sa
slušalicama na ušima, vrteći po postajama i zastajući tu i tamo da obriše prašinu što se nakupljala na
kristalu. Nikad nije spominjala ništa u vezi s onim što je Desdemona čedno nazivala "krevetom", pa
su rođaci morali čitati između redaka avionskih pisama da u opisu nedjeljne vožnje po Belle Isleu
razaberu je li muževo lice za volanom sretno ili nezadovoljno, ili da iz odlomka o Sourmelininoj
novoj frizuri - koja se zvala "telefonske slušalice" - zaključe smije li joj Zizmo kad mrsiti kosu.
Ista ta Sourmelina, puna vlastitih tajni, sad je shvatila što joj govore novi urotnici s kojima će čuvati
tajne. "Vjenčani? Zajednički stol i postelja i to?"
Lefty je uspio protisnuti, "Da."
Sourmelina je prvi put primijetila pepeo na svojoj cigareti i otresla ga. "Takve sam ja sreće. čim
odem iz sela, počne se nešto zanimljivo događati."
Ali Desdemona nije mogla podnijeti ironiju. Zgrabila je Sourmelinu za ruke i stala preklinjali,
"Moraš obećati da nikome nećeš reći. Živjet ćemo i umrijeti i to će biti kraj."
"Neću nikome reći."
"Ne smije se znati ni da sam ti rođakinja."
"Nikome neću reći." "A tvoj muž?"
"On misli da sam otišla dočekati svojeg rođaka i njegovu novu ženu."
"Nećeš mu ništa reći?"
"To je bar lako", nasmijala se Lina. "On me ionako ne sluša."

www.crowarez.org
Sourmelina je inzistirala da im nosač ponese prtljagu do auta, crnog i bež Packarda. Dala mu je
napojnicu i sjela na vozačko mjesto, što je privuklo poglede. Žena za volanom 1922. još je bila
skandalozan prizor. Prvo je odložila cigaršpic na komandnu ploču, zatim izvukla čok, pričekala
propisanih pet sekundi i pritisnula dugme za paljenje. Aluminijska hauba auta zadrhtala je i oživjela.
Kožna su sjedala zavi-brirala, a Desdemona je zgrabila muža za ruku. Na prednjem sjedalu
Sourmelina je zbacila cipele visokih potpetica i sa satenskim remenčići-ma da vozi bosa. Ubacila je
u brzinu i, ne provjeravajući dolazi li koje vozilo, s trzajem krenula niz Aveniju Michigan prema
Trgu Cadillac. Djedu i baki oči su se zastaklile od te silne živosti, tramvaja koji klopo-ću, zvona što
brenče, jednobojnog prometa koji zavija ulicama. U to vrijeme središte Detroita vrvjelo je od ljudi
koji su kupovali ili sklapali poslove. Pred robnom kućom Hudson gurali su se po deset u redu da
uđu kroz novu umotvorinu, pokretna vrata. Lina im je pokazivala natpise: Cafe Frontenac... Familv
Theatre... i goleme električne znakove: Ralston... Blaga cigara Wait & Bond Blackstone za 10 centi.
Iznad njih, devet metara visoki dječak mazao je maslac Gold Meadow na trometar-sku krišku kruha.
Nad ulazom jedne zgrade visio je niz divovskih uljnih svjetiljki kao reklama za rasprodaju koja traje
do 31. listopada. Sve se komešalo i brujalo, a Desdemona se zavalila na stražnjem sjedištu već
pateći od tjeskobe što će je moderni izumi u njoj izazivati u godinama koje slijede, uglavnom auti,
ali i tosteri, prskalice za travnjak i pokretne stube; dok se Lefty smiješio od uha do uha i vrtio
glavom. Posvuda su se uzdizali neboderi, raskošne kinodvorane i hoteli. Gotovo sve velike zgrade u
Detroitu, zgrada Penobscot i druga Buhlova zgrada, šarena poput indijanskog pojasa, zgrada New
Union Trust, toranj Cadillac, zgrada Fisher s pozlaćenim krovom, sagrađene su tijekom dvadesetih
godina. Djedu i baki Detroit je izgledao kao veliki Koza Han u vrijeme sazrijevanja svilčevih
čahura. Nisu vidjeli radnike koji spavaju na ulici zbog manjka stanova, ni geto tu odmah istočno,
komad od trideset uličnih blokova omeđen ulicama Leland, Macomb, Hastings i Brush, gdje
su se nabili Afroamerikanci kojima nije bilo dopušteno živjeti nigdje drugdje u gradu/Ukratko, nisu
vidjeli sjeme propasti grada - njegove druge propasti - jer su i oni bili njezin dio, svi ti ljudi koji su
se slijevali odasvuda da naplate obećanje Henrvja Forda kako će zarađivati pet dolara na dan.
East Side, u istočnom dijelu Detroita, bio je miran kvart obiteljskih kuća pod sjenom velikih
brijestova. Kuća u ulici Hurlbut, kamo ih je Lina dovezla, bila je skromna jednokatnica od opeke
boje bezalkoholnog piva. Baka i djed buljili su u kuću iz auta, kao oduzeti, dok se odjednom nisu
otvorila ulazna vrata i netko je izišao.
Jimmy Zizmo bio je toliko toga, da ne znam odakle početi. Travar amater; borac protiv ženskih
prava; lovac na krupnu divljač; bivši zatvorenik; narkodiler; antialkoholičar - pa birajte. Bilo mu je
četrdeset pet godina, gotovo dvostruko više nego ženi. Na polumračni trijem izišao je odjeven u
jeftino odijelo i košulju zašiljena ovratnika, koja već davno nije bila uškrobljena. Zbog sitno
kovrčave crne kose imao je divlji izgled čovjeka koji je godine proveo kao samac dok mu je lice,
zgužvano poput nenamještena kreveta, pojačavalo taj dojam. Obrve su mu se, međutim, izvijale u
zavodljivom luku kao u indijske plesačice, a trepavice su mu bile tako guste kao da su namazane
maškarom. Ali moja baka ništa od toga nije primijetila. U oči joj je upalo samo jedno.
"Arapin?" upitala je Desdemona čim je ostala nasamo s rođakinjom u kuhinji. "Zato nam nisi ništa
govorila o njemu u pismima?"
"Nije on Arapin. S Crnog mora je."
"Ovo je sala", za to je vrijeme Zizmo objašnjavao Leftvju i pokazivao mu kuću.
"Pontski Grk!" užasnuto je uzdahnula Desdemona, usput razgledavajući hladnjak. "Nije valjda
musliman, je li?"
"Pa nisu se svi u Pontu obratili", otresla se Lina. "Sto misliš, da se Grk samo bućne u Crno more i
postane musliman?"
"Ali ima li turske krvi?" Desdemona je spustila glas. "Je li zato tako tamnoput?"
"Ne znam i nije me briga."
"Možete ostati koliko god hoćete" - Zizmo je sad vodio Leftvja na kat - "ali ima nekoliko kućnih
pravila kojih se morate pridržavati. Kao prvo, ja sam vegetarijanac. Ako tvoja žena hoće pripremati
meso, mora rabiti posebne lonce i suđe. Osim toga, nema viskija. Ti piješ?"
"Tu i tamo."

www.crowarez.org
"Nema alkohola. Ako hoćeš nešto popiti, idi u točionicu. Ne želim probleme s policijom. A sad, što
se tiče stanarine. Tek ste se vjenčali?"
"Da."
"Koliki si miraz dobio?"
"Miraz?"
"Da. Koliko?"
"Ali jesi li znala da je tako star?" šaptala je Desdemona u prizemlju dok je proučavala pećnicu.
"Bar mi nije brat."
"Tiho! Ne spominji to ni u šali."
"Nisam dobio miraz", odgovorio je Lefty. "Upoznali smo se na brodu na putu ovamo."
"Nisi dobio miraz!" Zizmo stane na stubama i sa zaprepaštenjem se okrene prema Leftvju. "Pa zašto
si se onda oženio?"
"Zaljubili smo se", reče Lefty. Nikad još to nije izjavio nekom nepoznatom i istodobno ga je
ispunila sreća i strepnja.
"Ako ne plate, nema vjenčanja", izjavi Zizmo. "Zato sam ja tako dugo čekao. Dok ne postignem
pravu cijenu." Namignuo je.
"Lina je spomenula da imaš svoju tvrtku", rekao je Lefty s naglim zanimanjem, slijedeći Zizma u
kupaonicu. "Kakvim se poslom baviš?"
"Ja? Ja sam uvoznik."
"Ne znam čega", odgovorila je Sourmelina u kuhinji. "Uvoznik. Samo znam da donosi kući novac."
"Ali kako se možeš udati za nekoga o kome ne znaš ništa?"
"Des, bila bih se za kljastoga udala samo da odem iz one zemlje."
"Imam nešto iskustva u uvozu", uspio je Leftv ubaciti dok je Zizmo demonstrirao kako rade
vodoinstalacije. "Doma u Bursi. U industriji svile."
"Vaš dio stanarine je dvadeset dolara." Zizmo je prečuo signal. Povukao je lanac i potekla je vodena
bujica.
"Sto se mene tiče", nastavila je Lina u prizemlju, "kad je riječ o muževima, što stariji to bolji."
Otvorila je vrata smočnice. "Mladi bi muž cijelo vrijeme navaljivao na mene. Tko bi podnio taj
napor."
"Sram te bilo, Lina." Ali Desdemona se smijala, unatoč samoj sebi. Krasno je bilo ponovno vidjeti
rođakinju iz djetinjstva, netaknuti djelić Bithiniosa. A i tamna smočnica, puna smokava, badema,
oraha, halve i sušenih marelica, podigla joj je raspoloženje.
"Ali odakle mi novac za stanarinu?" napokon je protisnuo Leftv
dok su silazili u prizemlje. "Nije mi ostalo ništa. Gdje bih mogao naći
posao?
"Nema problema." Zizmo je mahnuo rukom. "Razgovarat ću s nekim ljudima." Ponovno su ušli u
salu. Zizmo je zastao i značajno se zagledao u pod. "Nisi pohvalio moj sag od zebrine kože."
"Jako je lijep."
"Donio sam ga iz Afrike. Vlastoručno sam ubio zebru."
"Bio si u Africi?"
"Nema gdje nisam bio."
Kao i svi drugi u gradu, malo su se stisnuli. Desdemona i Leftv spavali su u sobi točno iznad
Zizmove i Linine spavaće sobe, i prvih nekoliko noći baka je ustajala iz kreveta da položi uho na
pod. "Ništa", govorila je. "Rekla sam ti."
"Vrati se u krevet", korio ju je Leftv. "To su njihove stvari."
"Kakve stvari? To ti i govorim. Nema među njima nikakvih stvari."
Dok je u spavaćoj sobi kat niže Zizmo raspravljao o novim stanarima na gornjem katu. "Bome je
romantičan! Upozna curu na brodu i oženi se s njom. Bez miraza."
"Neki se ljudi uzimaju iz ljubavi."
"Brak je za kućanstvo i djecu. Što me podsjeća."
"Molim te, Jimmy, ne večeras."
"A kad onda? Pet godina smo u braku a djece niotkuda. Vječno si bolesna, umorna, ovo, ono. Piješ

www.crowarez.org
ulje od ricinusa?"
"Da."
"A magnezij?"
"Da."
"Dobro. Moramo ti smanjiti žuč. Ako majka ima previše žuči, dijete će biti mlitavo i neće slušati
roditelje."
"Laku noć, kjrieT
"Laku noć, kyriaT
Prije isteka tjedna, djed i baka imali su odgovore na sva pitanja o Sourmelininom braku. Zbog
razlike u godinama Jimmy Zizmo ponašao se prema svojoj mladoj nevjesti više kao da mu je kći
nego žena. Neprestano joj je govorio što smije i ne smije, galamio zbog cijene i izreza njezinih
haljina, naređivao joj da ide na spavanje, da ustane, da govori, da šuti. Nije joj htio dati ključeve
auta dok ga ne bi nagovorila poljupcima i milovanjem. Njegov prehrambeni fanatizam čak ga je
naveo da kao kakav liječnik provjerava koliko redovito ide na zahod i
neke od najžešćih svađa izbile su među njima zato što je ispitivao Linu o njezinoj stolici. Sto se
intimnih odnosa tiče, imali su ih, ali ne baš nedavno. Posljednjih se pet mjeseci Lina žalila na
nepostojeće boljke, prepuštajući se radije muževim biljnim lijekovima nego njegovim ljubavnim
nježnostima. Zizmo je sa svoje strane nekako mutno joginski vjerovao u dobrobit zadržavanja
sjemena za mentalno zdravlje pa je pristao čekati da se njegovoj ženi povrati vitalnost. Kuća je bila
podijeljena po spolovima kao kuće u patridhi, domovini, muškarci u sali, žene u kuhinji. Dvije sfere
s odvojenim interesima, dužnostima pa čak - mogli bi reći evolucijski biolozi - obrascima
razmišljanja. Leftv i Desdemona, naviknuti na život u vlastitoj kući, morali su se prilagoditi
gazdinim pravilima. Osim toga, djedu je trebao posao.
U to je doba bilo mnogo automobilskih tvrtki kod kojih se moglo zaposliti. Postojali su Chalmers,
Metzger, Brush, Columbia i Flanders. Bili su tu Hupp, Paige, Hudson, Krit, Saxon, Libertv,
Rickenbacker i Dodge. Jimmy Zizmo je, međutim, imao vezu u Fordu.
"Ja sam im dobavljač", rekao je.
"čega?"
"Različitih goriva."
Ponovno su sjedili u Packardu, koji je podrhtavao na tankim gumama. Spuštala se lagana izmaglica.
Lefty je škiljio kroz zamagljeno prednje staklo. Malo po malo, kako su se približavali Aveniji
Michigan, postajao je svjestan monolita koji se uzdiže u daljini, zgrade nalik divovskim crkvenim
orguljama čije cijevi strše u nebo.
Osjetio se i vonj: isti onaj vonj koji će godinama kasnije zapahnuti uzvodno uz rijeku i pronaći me u
krevetu ili dok branim na golu u hokeju na travi. Kao i moj, vrlo sličan orlovski nos, i djedov se nos
namjestio u stanje pripravnosti. Raširio je nosnice. Udahnuo je. Isprva je miris bio prepoznatljiv, dio
organskog svijeta pokvarenih jaja i stajskog gnoja. Ali za nekoliko sekundi kemijska svojstva
smrada opržila su mu nosnice i pokrio je nos rupčićem.
Zizmo se nasmijao: "Ne brini. Naviknut ćeš se."
"Ne, neću."
"Hoćeš da ti odam tajnu?"
"Koju?"
"Ne diši."
Kad su stigli u tvornicu, Zizmo ga je odveo u Kadrovsku službu.
"Koliko dugo živi u Detroitu?" pitao je referent.
"Šest mjeseci."
"Možete ir to potvrditi?"
Zizmo je sad spustio glas. "Mogao bih vam dostaviti potrebne isprave kući."
Referent se ogledao lijevo i desno. "Old Log Cabin?"
"Samo najbolje."
Šef je isturio donju usnu i odmjerio mojeg djeda. "Kako govori engleski?"
"Ne tako dobro kao ja. Ali brzo uči."

www.crowarez.org
"Morat će upisati tečaj i položiti test. Ako ne, leti."
"Smatrajte to dogovorenim. A sad, ako biste mi napisali adresu, možemo odrediti vrijeme dostave.
Bi li vam odgovarao ponedjeljak uvečer, recimo, oko osam i trideset?"
"Dođite na stražnji ulaz."
Djedovo kratko zaposlenje u kompaniji Ford Motors obilježilo je jedino razdoblje kad je neki
Stephanides radio u automobilskoj industriji. Umjesto automobila, mi smo postali proizvođači
pladnjeva s hamburgerima i grčkih salata, industrijalci spanikopite i sendviča od sira, tehnokrati
nabujka od riže i pite od banane. Naša je proizvodna linija bio roštilj; naša teška mašinerija, aparat
sa sokovima. Ipak, tih dvadeset i pet tjedana uspostavilo je za nas osobnu vezu s onim gigantskim,
odbojnim, zastrašujućim kompleksom koji smo vidjeli s autoceste, onim kontroliranim Vezuvom
transportnih žlijebova, cijevi, ljestava, mostova, vatre i dima poznatog, kao da je kakva kužna bolest
ili monarh, samo po imenu boje: Rouge.
Prvog dana prije odlaska na posao, Lefty je ušao u kuhinju pokazati novo radno odijelo. Raširio je
ruke u flanelskoj košulji i zapucketao prstima te zaplesao u radnim čizmama, a Desdemona se
smijala i zatvorila kuhinjska vrata da ne probudi Linu. Leftv je pojeo suhe šljive i jogurt za doručak
uz koji je čitao nekoliko dana stare grčke novine. Desdemona mu je spremila užinu u grčkom stilu,
feta sir, masline i kruh u novom američkom pakiranju, smeđoj papirnatoj vrećici. Na stražnjim
vratima, kad se okrenuo da je poljubi, ustuknula je, u strahu da će ih ljudi vidjeti. A onda se sjetila
da su sad u braku. Žive u mjestu koje se zove Michigan, gdje sve ptice kao da su iste boje i gdje ih
nitko ne poznaje. Desdemona je zakoraknula naprijed, u susret muževim usnicama. Njihov prvi
poljubac na otvorenom, pod velikim američkim nebom, na stražnjem trijemu, kraj stabla trešnje s
kojeg pada lišće. U njoj je nakratko proplamsala baklja sreće i neko vrijeme gorjela tako
da su iskre letjele na sve strane, sve dok Leftv nije zaokrenuo oko kuće i otišao.
Dobro raspoloženje pratilo je mojeg djeda sve do tramvajskog stajališta. Drugi su radnici već čekali,
šetkali s noge na nogu, pušili i šalili se. Leftv je primijetio da svi imaju metalne kutije za užinu i u
nelagodi je sakrio svoju papirnatu vrećicu iza leđa. Tramvaj je prvo nagovijestilo brujanje u
potplatima njegovih teških cipela. Onda se pojavio na pozadini izlazećeg sunca, Apolonova kočija,
samo elektrificirana. U tramvaju su muškarci stajali u skupinama raspoređeni po jezicima. Lica su
im bila izribana za posao, ali u ušima im se i dalje crnjela čađa. Tramvaj je ponovno pojurio. Ubrzo
je srdačno raspoloženje zamrlo i jezici utihnuli. Blizu središta grada, nekoliko se crnaca ukrcalo na
tramvaj, ali ostali su stajati na vanjskom rubu držeći se za krov.
A onda se Rouge ocrtao na nebu, uzdigao se iz dima što ga je sam proizvodio. Isprva su se ukazali
samo vrhovi osam glavnih dimnjaka. Svaki je porađao vlastiti tamni oblak. Oblaci su se izvijali uvis
i stapali u opću pomrčinu što je visjela nad krajolikom i bacala sjenu koja je putovala uz tramvajske
tračnice; i Leftv je shvatio da su muškarci zašutjeli zbog te sjene, zbog njezina neumitnog
približavanja svakog jutra. Kad se navukla nad njih, muškarci su okrenuli leđa tako da je samo
Leftv vidio kako svjetlo iščezava s neba dok sjena obavija tramvaj i lica muškaraca postaju siva, a
jedan od mavrosa na vanjskom rubu pljunuo je krv na cestu. Zatim se u tramvaj uvukao vonj, prvo
podnošljiv vonj jaja i gnoja, zatim nepodnošljiv kemijski smrad, i Leftv je pogledao ostale
muškarce da vidi kako reagiraju, ali nisu reagirali iako su i dalje disali. Vrata su se otvorila i svi su
izišli, jedan za drugim. Kroz dim što se navukao nad njima, Leftv je vidio druge tramvaje iz kojih
izlaze drugi radnici, stotine i stotine sivih prilika koje klipšu popločenim dvorištem prema ulazu u
tvornicu. Kraj njih su vozili kamioni, a Leftv se prepustio rijeci sljedeće smjene, pedeset, šezdeset,
sedamdeset tisuća muškaraca koji su žurno povlačili posljednji dim cigarete ili izmjenjivali
posljednje riječi - jer kako su se približavali tvornici, ponovno su progovorili, ne zato jer bi imali
što reći, nego zato što iza tih vrata govor nije bio dopušten. Glavna zgrada, tvrđava od tamne opeke,
penjala se šest katova u visinu, a dimnjaci sedamnaest. Iz nje su vodila dva žlijeba iznad kojih su se
uzdizali vodotornjevi. Zlijebovi su vodili na promatračnice i u rafinerije iz kojih su stršali nešto
manje impozantni dimnjaci. Nalikovalo je to na šumarak, kao da je vjetar raznio sjeme osam
glavnih dimnjaka Rougea pa je deset ili dvadeset ili pedeset manjih debla izniknulo iz neplodne
zemlje oko tvornice. Lefty je vidio tračnice, goleme silose uz rijeku, divovsku smočnicu ugljena,
koksa i željezne rudače, i mostove što se protežu iznad svega poput gigantskih pauka. Trenutak prije

www.crowarez.org
no što su ga vrata usisala, primijetio je tegljač i komadić rijeke kojoj su francuski istraživači dali
ime po njezinoj crvenkastoj boji, davno prije nego što je voda postala narančasta od otpada ili se
zapalila.
Povijesna činjenica: ljudi su prestali biti ljudi 1913. Te je godine Henry Ford stavio aute na kuglične
ležajeve i natjerao radnike da usvoje brzinu tekuće vrpce. Isprva su se radnici bunili. Hrpimice su
davali otkaz jer nisu mogli prilagoditi tijela novom ritmu vremena. Odonda se, međutim, prilagodba
utisnula u genski kod; svi smo je do neke mjere naslijedili pa se bez problema prikopčavamo na
džojstike i daljinske upravljače, i u stotinu vrsta repetitivnih radnji.
Ali 1922., biti stroj još je bilo razmjerno novo.
U tvorničkom su pogonu djeda obučili za posao u roku od sedamnaest minuta. Genijalnost nova
proizvodnog postupka dijelom se sastojala u podjeli posla na zadatke koji ne traže nikakvu vještinu
ni znanje. Tako se moglo zaposliti ama baš svakoga. I svakog otpustiti. Predradnik je pokazao
Leftvju kako da uzme kuglični ležaj s tekuće vrpce, izbrusi ga tokarilicom i vrati ga na vrpcu. Sa
štopericom u ruci odmjerio je pokušaj novog zaposlenika. A onda je kimnuo i odveo Leftvja do
njegovog položaja na vrpci. Slijeva mu je stajao čovjek po imenu Wierzbicki; zdesna, čovjek po
imenu O'Mallev. Na trenutak su to tri čovjeka koja zajedno čekaju. A onda zazviždi zviždaljka.
Svakih četrnaest sekundi Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti
ležaj za bregastu osovinu. Osovina putuje dalje na vrpci, vijuga kroz tvornicu, kroz oblake metalne
prašine, kroz kisele magle, sve dok drugi radnik pedeset metara dalje ne podiže ruke i skida osovinu
i stavlja je na blok motora (dvadeset sekundi). Istodobno drugi muškarci skidaju dijelove s okolnih
vrpci - rasplinjač, distributer, dovodnu cijev - i pričvršćuju ih na blok motora. Iznad njihovih
pognutih glava, goleme osovine vitlaju čeličnim šakama na parni pogon. Nitko ne izgovara ni riječ.
Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu.
Osovina kruži pogonom dok se ne ispruži jedna ruka i skida je s vrpce i stavlja na blok motora koji
izgleda sve šašavije s uvojcima cijevi i pernatim ukrasima propelera. Wierzbicki zarubi ležaj i
Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Dok drugi radnici zavrću
filter za
zrak (sedamnaest sekundi) i pričvršćuju anlaser (dvadeset šest sekundi) i stavljaju zamašnjak. U
kojem je trenutku motor završen i posljednji ga muškarac šalje dalje, na put...
Osim što to nije posljednji muškarac. Dolje su drugi koji prihvaćaju motor dok mu se šasija kotrlja
u susret. Ti ljudi pričvršćuju motor za prenosnik brzina (dvadeset pet sekundi). Wierzbicki zarubi
ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Moj djed vidi samo
ležaj pred sobom, njegove ga ruke skidaju s vrpce, bruse i stavljaju natrag dok se na vrpci već
pojavljuje sljedeći. Pokretna vrpca iznad njegove glave proteže se unatrag do ljudi koji kuju
ležajeve i ubacuju ingote u peći; ide natrag sve do ljevaonice gdje rade crnci, s naočalama koje ih
štite od paklena svjetla i vrućine. Oni ubacuju željeznu rudaču u visoke peći i zaimačama ulijevaju
rastaljeni čelik u kalupe za kovinu. Ulijevaju točno određenom brzinom - prebrzo, i kalupi će
eksplodirati; presporo, i čelik će se skrutnuti. Ne mogu stati čak ni da otresu goruće trunke metala s
ruku. Katkad ih ukloni predradnik; katkad ni on. Ljevaonica je najdublji zakutak Rougea, njegova
rastaljena jezgra, ali vrpca ide još dalje. Proteže se van, na brda ugljena i koksa; ide do rijeke, gdje
pristaju tegljači da istovare rudu, a tu se vrpca pretvara u samu rijeku i zmijoliko vijuga do šuma na
sjeveru dok ne dospije do izvora, koji je sama zemlja, vapnenac i pješčanik u njoj; a onda vrpca teče
natrag, iz donjih slojeva zemlje na rijeku, na tegljače i napokon do kranova, lopata i peći gdje se
pretvara u rastaljeni čelik i ulijeva u kalupe gdje se hladi i skrutnjava u automobilske dijelove -
brzine, osovine i rezervoar za gorivo Modela T iz 1922. Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides
izbrusi ležaj i O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Iznad i iza njih, pod različitim kutovima,
radnici trpaju pijesak u kalupe za kovinu, ili čekićem nabijaju zakovice u kalupe ili ubacuju kalupe
u peći. Vrpca nije jedna jedina vrpca nego mnogo njih koje se granaju i križaju. Drugi radnici
pečate dijelove karoserije (pedeset sekundi), skidaju ih s vrpce (četrdeset dvije sekunde) i leme
dijelove zajedno (minuta i deset sekundi). Wierzbicki zarubi ležaj i Stephanides izbrusi ležaj i
O'Mallev pričvrsti ležaj za bregastu osovinu. Osovina leti kroz tvornicu sve dok je netko ne skine s
vrpce, pričvrsti za blok motora koji postaje sve šašaviji s propelerima, cijevima i svjećicama. I onda

www.crowarez.org
je motor završen. Jedan ga spušta na šasiju koja mu se kotrlja u susret dok ostala trojica vade
karoseriju iz peći u kojoj se crni površinski lak zapekao do visokog sjaja tako da im se u njemu
zrcale lica i na trenutak se prepoznaju prije
07
nego što spuste karoseriju na šasiju koja joj se kotrlja u susret. Jedan skače na prednje sjedalo (tri
sekunde), okreće ključ (dvije sekunde) i odvozi automobil.
Danju bez riječi; uvečer, stotine riječi. Svake večeri po završetku radnog vremena moj iscrpljeni
djed izlazio je iz tvornice i vukao se do susjedne zgrade u kojoj se smjestila Fordova škola
engleskog jezika. Sjedio je u klupi s otvorenom bilježnicom pred sobom. činilo mu se da klupa
vibrira na podu brzinom pokretne vrpce, 1,9 km na sat. Gledao je englesku abecedu raspoređenu u
frizu na zidovima učionice. Oko njega su u redovima sjedili muškarci s identičnim bilježnicama.
Kose skorene od osušena znoja, očiju crvenih od metalne prašine, hrapavih ruku, deklamirali su
poslušno kao dječaci u crkvenom zboru.
"Zaposlenici moraju kod kuće rabiti mnogo sapuna i vode."
"Ništa tako ne pomaže ispravnom življenju kao čistoća."
"Ne pljuj na pod u svojemu domu."
"Ne dopuštaj muhama da uđu u kuću."
"Najnapredniji narodi su najčišći."
Katkad je sat engleskoga trajao i na poslu. Jedan tjedan, nakon predavanja koje mu je predradnik
održao o povećanju produktivnosti, Lefty je ubrzao rad i počeo brusiti ležaj svakih dvanaest
sekundi, umjesto svakih četrnaest. Kad se kasnije vratio sa zahoda, vidio je da su mu na boku
brusilice napisali riječ "ŠTAKOR". Netko je prerezao remen. Dok je tražio novi remen u ostavi s
opremom, zatulila je sirena. Vrpca je stala.
"Koji je tebi vrag?" izderao se predradnik na njega. "Kad god ugasimo vrpcu, gubimo novac. Ako
se ovo još jedanput dogodi, letiš na ulicu. Jasno?"
"Jasno, gospodine."
"U redu! Puštaj je!"
I vrpca je ponovno krenula. Kad je predradnik otišao, O'Mallev se osvrnuo lijevo i desno i nagnuo
se prema Leftvju da mu šapne, "Nemoj nam tu rušiti brzinske rekorde. Jesi shvatio? Onda svi
moramo raditi brže."
Desdemona je ostajala kući i kuhala. Bez svilaca koje bi pazila i dudova koje bi obirala, bez susjeda
s kojima bi čavrljala ili koza koje bi muzla, baka je vrijeme ispunila hranom. Dok je Lefty bez
stanke brusio ležaje-ve, Desdemona je izrađivala pastitsio, musaku i galaktobureko. Posipala
je kuhinjski stol brašnom i drškom metle koji je izbijelila hidrogenom valjala tijesto tanko poput
papira. S njezine tekuće vrpce silazile su kore tijesta, jedna za drugom. Ispunile su kuhinju. Prekrile
su dnevnu sobu, gdje je pokućstvo zaštitila plahtama. Desdemona je koračala gore-dolje uz vrpcu i
dodavala orahe, maslac, med, špinat, sir, zatim slagala još slojeva tijesta, a onda dodavala još
maslaca dok zgotovljeni pripravak ne bi ubacila u peć. U Rougeu su radnici padali s nogu od
vrućine i umora dok je u ulici Hurlbut moja baka odrađivala dvostruku smjenu. Ustajala je ujutro
pripraviti doručak i pripremiti užinu mužu, a onda marinirala janjeći but u vinu i češnjaku.
Poslijepodne je proizvodila vlastite domaće kobasice, začinjene koromačem, i vješala ih o cijevi
grijanja u podrumu. U tri je pristavljala večeru i tek onda prekidala rad i sjedala za kuhinjski stol da
provjeri u sanjarici što je značio san što ga je sinoć usnula. Bar tri lonca uvijek su krčkala na
štednjaku. Povremeno je Jimmy Zizmo dovodio kući neke od svojih poslovnih partnera, zdepaste
muškarce sa šeširima nabijenim na glavurde mesnate poput pršuta. Desdemona ih je posluživala
jelom u svako doba dana i noći. Onda bi ponovno otišli u grad. Desdemona bi pospremila.
Jedino što nikako nije htjela u kupnju. Američki su je dućani zbunjivali. Ono što se tamo prodavalo,
deprimiralo ju je. Cak i godinama kasnije, kad bi vidjela jabuku iz supermarketa u našoj kuhinji,
podigla bi je i ismijala, govoreći, "Ovo nije ništa. To smo mi bacali kozama." Kad god je zakoračila
u lokalno samoposluživanje, samo bi osjetila kako joj nedostaju arome breskvi, smokava i zimskih
kestena iz Burse. Već prvih mjeseci u Americi, Desdemona je patila od "tuge za domom kojoj nema
lijeka". Tako je Leftvja zapadalo da poslije posla u tvornici i sata engleskog ide po janjetinu i

www.crowarez.org
povrće, začine i med.
I tako su živjeli... mjesec... tri... pet. Propatili su prvu zimu u Michi-ganu. Jedne siječanjske noći,
netom poslije jedan ujutro, Desdemona Stephanides spava, s omraženom kapom Udruge mladih
kršćanki na glavi, da se obrani od vjetra što puše kroz tanke zidove. U radijatoru zviždi i zvekeće.
Leftv uz svjetlost svijeće dovršava zadaću s bilježnicom na koljenima i olovkom u ruci. A iz zida:
nešto sušne. On podiže pogled i vidi par crvenih okica kako bljeskaju iz rupe u podnoj dasci. Prije
no što baci olovku na štetočinu, napiše ŠTAKOR. Desdemona i dalje spava. On joj prolazi prstima
kroz kosu. Kaže joj na engleskom "Hello, sweetheartx'. Nova zemlja i njezin jezik pomogli su mu
da potisne prošlost još dalje iza sebe. Uspavana prilika kraj njega svake mu je noći sve manje sestra
i sve više žena. Zakon o zastari istječe dan za
danom, rok se bliži kraju, a sjećanje na zločin se ispire. (Ali što ljudi zaboravljaju, stanice pamte.
Tijelo, taj slon...)
Stiglo je proljeće 1923. Djedu, naučenu na mnogovrsne konjugacije drevnih grčkih glagola,
engleski se pokazao razmjerno jednostavnim jezikom, ma kako nesuvisao bio. Kad je već
prožvakao dobar dio engleskog vokabulara, počeo je u zalogajima razabirati poznate sastojke, grčke
začine u korijenima, prefiksima i sufiksima. Spremala se proslava za završetak Fordove škole
engleskog. Kao jednog od najboljih učenika, Leftvja su pozvali da sudjeluje.
"Kakva je to proslava?" pitala je Desdemona
"Ne mogu ti reći. Bit će iznenađenje. Ali moraš mi sašiti neku odjeću."
"Kakvu odjeću?"
"Kao izpatridhe"
Bilo je to u srijedu uvečer. Leftv i Zizmo bili su u sali kad je odjednom ušla Lina da posluša radio
emisiju "Sat s Ronnie Ronnette". Zizmo ju je odmjerio s neodobravanjem, ali ona se skrila iza
slušalica.
"Misli da je jedna od ovih Amerikanidhes", rekao je Zizmo Leftvju. "Gledaj. Vidiš? čak i noge
prekriži dok sjedi."
"Ovo je Amerika", rekao je Leftv. "Sad smo svi Amerikanidhes."
"Ovo nije Amerika", odvratio je Zizmo. "Ovo je moja kuća. Ovdje ne živimo kao Amerikanidhes.
Tvoja žena to razumije. Vidiš li nju u sali da pokazuje noge i sluša radio?"
Netko je pokucao na vrata. Zizmo, koji je gajio neobjašnjivu averziju prema nenajavljenim gostima,
skočio je na noge i posegnuo pod sako. Mahnuo je Leftvju da se ne miče. Lina je primijetila da se
nešto događa i skinula slušalice. Ponovno se čulo kucanje na vratima. "Kyrie", rekla je Lina, "ako te
hoće ubiti, pa ne bi valjda kucali!"
"Tko će ubiti!" rekla je Desdemona koja je dojurila iz kuhinje.
"Samo kažem tako", rekla je Lina, koja je o uvoznim poslovima svojeg muža znala više no što je
pokazivala. Kliznula je do vrata i otvorila ih.
Na otiraču za noge stajala su dva muškarca. Nosili su siva odijela, prugaste kravate, crne cipele s
gumenim potplatom. Imali su kratke zaliske. U rukama su držali jednake torbe za spise. Kad su
skinuli šešire, pokazalo se da imaju jednaku kestenjastu kosu, uredno razdijeljenu po sredini. Zizmo
je izvukao ruku ispod sakoa.
"Mi smo s Fordovog sociološkog odjela", rekao je onaj viši. "Je li gospodin Stephanides kod kuće?"
"Da?"rekaojeLefty.
"Gospodine Stephanides, da vam objasnimo zašto smo ovdje."
"Uprava je predvidjela", glatko je nastavio onaj niži, "da bi pet dolara u rukama nekih ljudi moglo
predstavljati krupnu prepreku na putu ćudoređa i ispravnog života, čak ih pretvoriti u prijetnju
društvu općenito."
"Stoga je gospodin Ford odlučio" - ponovno je preuzeo viši - "da novac ne može primiti nitko tko
ga neće umjeti potrošiti razborito i suzdržano."
"Osim toga" - ponovno će niži - "i kad se netko kvalificira kako je planirano ali kasnije razvije
slabosti, u djelokrugu je tvrtke da mu oduzme dio zarade sve dok se ne popravi i rehabilitira.
Smijemo ući?"
Kad su prešli prag, razdvojili su se. Visoki je izvadio blok za pisanje iz torbe. "Postavit ću vam

www.crowarez.org
nekoliko pitanja, ako nemate ništa protiv. Pijete li, gospodine Stephanides?"
"Ne, ne pije", odgovorio je Zizmo umjesto njega.
"A tko ste vi, ako smijem pitati?"
"Zovem se Zizmo."
"A vi ste tu stanar?"
"Ovo je moja kuća."
"Znači, gospodin i gđa Stephanides su stanari?"
"Tako je."
"Ne valja. Ne valja", rekao je visoki. "Mi potičemo naše zaposlenike da podižu hipotekarne
kredite."
"On radi na tome", rekao je Zizmo.
U međuvremenu je niski ušao u kuhinju. Podizao je poklopce s lonaca, otvorio vrata pećnice,
zavirio u kantu za smeće. Desdemona je zaustila da prigovori, ali Lina ju je spriječila pogledom. (A
uočite kako se Desdemoni nos počeo trzati. Već dva dana njuh joj je nevjerojatno oštar. Hrana joj
miriše čudnovato, feta po nošenim čarapama, masline kao kozji brabonjci.)
"Kako često se kupate, gospodine Stephanides?" pitao je visoki.
"Svaki dan, gospodine."
"Kako često perete zube?"
"Svaki dan, gospodine."
"čime ih perete?"
"Sodom bikarbonom."
Sad se niski uspeo stubama na kat. Provalio je u spavaću sobu mojih djeda i bake i proučio
posteljinu. Ušao je u kupaonicu i pregledao zahodsku dasku.
"Od sada rabite ovo", rekao je visoki. "To je pasta za zube. Evo vam i nova četkica."
Smeten, djed je uzeo što su mu dali. "Mi smo iz Burse", objasnio je. "To je velik grad."
"četkajte i desni. Prema gore po donjim zubima i prema dolje po gornjim zubima. Dvije minute
svako jutro i svaku večer. Da vidimo. Probajte."
"Mi smo civilizirani."
"Da li mi se to čini ili vi odbijate poduku iz osobne higijene?"
"Slušajte vi", rekao je Zizmo. "Grci su gradili Partenon i Egipćani su gradili piramide dok su
Anglosaksonci još nosili životinjske kože."
Visoki je dugo gledao Zizma, a onda nešto zapisao u blok.
"Ovako?" rekao je djed. Užasno je iskesio zube i stao ribati četkicom gore-dolje po suhim ustima.
"Tako je. Izvrsno."
Niski je opet sišao s kata u prizemlje. Otvorio je blok i počeo nabrajati: "Broj jedan. Kanta za smeće
u kuhinji nema poklopca. Broj dva. Muha na kuhinjskom stolu. Broj tri: previše češnjaka u hrani.
To izaziva žgaravicu."
(Tu Desdemona otkriva što joj smeta: kosa niskog muškarca. Mučno joj je od mirisa briljantina na
njoj.)
"Vrlo obzirno od vas što dolazite ovamo i zanimate se za zdravlje vašeg zaposlenika", rekao je
Zizmo. "Ne bismo nikako htjeli da se netko razboli, je li tako? To bi moglo zakočiti proizvodnju."
"Pravit ću se da ovo nisam čuo", rekao je visoki. "Budući da vi ionako niste zaposlenik tvrtke Ford
Motors. Ipak" - okrenuvši se prema djedu - "moram vam reći, gospodine Stephanides, da ću u
svojem izvještaju zabilježiti u kakvom društvu živite. Pismeno ću preporučiti da se vi i gđa
Stephanides preselite u vlastitu kuću čim to bude financijski moguće."
"A smijem li pitati čime se vi bavite, gospodine?" zanimalo je niskoga.
"Ja sam prevoznik", rekao je Zizmo.
"Lijepo od vas, gospodo, što ste navratili", umiješala se Lina. "Ali ako biste nas sad mogli ispričati,
upravo se spremamo večerati. Kasnije moramo u crkvu. I naravno, Leftv mora biti u krevetu već u
devet kako bi se naspavao. Voli ujutro biti odmoran i svjež."
"Dobro je to. Dobro."
Zajedno su nataknuli šešire na glavu i otišli.

www.crowarez.org
I tako dolazimo do tjedana kad se bliži proslava mature u školi engleskog. Do Desdemone, koja šije
prsluk palikari, veze ga crvenim, bijelim i plavim nitima. Do Leftvja, koji jednog petka uvečer
izlazi s posla i prelazi ulicu Miller da dobije plaću iz oklopljenog kamiona. Ponovno do Leftvja, u
večer proslave, dok se vozi tramvajem na Trg Cadillac i ulazi u trgovinu odjeće Gold. Ondje ga
čeka Jimmv Zizmo da mu pomogne odabrati odijelo.
"Već je gotovo ljeto. Što kažeš na nešto krem? Sa žutom svilenom kravatom?"
"Ne. Učitelj engleskog nam je rekao. Samo plavo ili sivo."
"Hoće te pretvoriti u protestanta. Odupri se!"
"Uzet ću plavo odijelo, molim vas, hvala", kaže Lefty na najboljem engleskom što može.
(I taj vlasnik dućana očito duguje Zizmu uslugu. Daje im 20 posto popusta.)
U međuvremenu, u ulici Hurlbut, otac Stvlianopoulos, starješina u grčkoj pravoslavnoj crkvi
Uznesenja, napokon je došao blagosloviti kuću. Desdemona nervozno promatra svećenika dok
ispija čašu metakse koju mu je ponudila. Kad su ona i Leftv postali članovi pastve, stari je svećenik
pitao, reda radi, jesu li se vjenčali po pravoslavnom obredu. Desdemona je odgovorila potvrdno.
Odrasla je u uvjerenju da svećenici odmah znaju govori li tko istinu ili ne, ali otac Stvlianopoulos
samo je kimnuo i upisao njihova imena u crkvene knjige. Sad odlaže čašu, ustaje i izgovara
blagoslov, škropeći svetom vodom prag. Prije no što je završio, međutim, Desdemoni se opet budi
nos. Može nanjušiti što je svećenik ručao. Osjeća zadah ispod njegovih pazuha dok radi znak križa.
Na vratima, dok ga prati, zadržava dah. "Hvala vam, oče, hvala vam." Stvlianopoulos odlazi svojim
putem. Ali nema joj pomoći. čim ponovno udahne, namiriše gnojivo u cvjetnim gredicama i kupus
što ga kuha gospođa Czeslawski vrata do i gorčicu koja je sto posto negdje otvorena, i svi ti mirisi
joj se miješaju i izvrću dok prinosi ruku trbuhu.
U tom času otvaraju se vrata spavaće sobe. Izlazi Sourmelina. Puder i rumenilo prekrivaju joj jednu
stranu lica; druga strana, nenašminkana, izgleda zeleno. "Nešto ti smrdi?" pita ona.
"Da. Sve mi smrdi."
"O Bože."
"Pa što je to?"
i
"Nisam mislila da će mi se to dogoditi. Tebi možda. Ali meni ne."
A sad smo u dvorani Detroit Light Guard Armorv, kasnije te večeri, u 19 sati. Nazočna publika, oko
dvije tisuće ljudi, smješta se na sjedala dok se svjetla polako prigušuju. Istaknuti se poslovni ljudi
rukuju. Jim-my Zizmo, u novom krem odijelu sa žutom kravatom, prekriži noge i trese jednom
dvobojnom cipelom. Lina i Desdemona drže se za ruke, udružene u tajanstvenom zajedništvu.
Zastor se otvara i čuju se uzdasi i tu i tamo pljesak. Na kulisama je naslikan parobrod, dva visoka
dimnjaka i komad palube i ograde. Mo-stić vodi do druge središnje točke na pozornici: divovskog
sivog kotla na kojem su ispisane riječi kotao za taljenje fordove Škole engleskog. Svira neki
europski pučki napjev. Odjednom se na mostu pojavljuje usamljena prilika. Odjeven u balkansku
nošnju s prslukom, širokim hlačama i visokim kožnim čizmama, doseljenik nosi sve što posjeduje u
zavežljaju na štapu. Usplahireno se ogledava oko sebe i potom se spušta u kotao za taljenje.
"Kakva propaganda!" mrmlja Zizmo na svojem sjedalu.
Lina ga ušutkava.
Sad se u kotao spušta SIRIJA. Zatim ITALIJA, POLJSKA, NORVEŠKA, PALESTINA. I napokon:
GRčKA.
"Gle, tojeLeftv!"
Moj djed, koji na sebi ima izvezeni palikari, poukamiso s napuhnu-tim rukavima i plisiranu suknju
foustanellu, korača mostom. Zastaje trenutak da pogleda publiku, ali jasna ga svjetla zasljepljuju.
Ne vidi moju baku, koja gleda u njega i puca od svoje tajne. NJEMAčKA ga potapka po leđima.
"Macht schnell. Oprostite. Idi brzije."
U prvom redu Henrv Ford kima s odobravanjem i uživa u predstavi. Gospođa Ford hoće mu nešto
šapnuti na uho, ali on joj rukom odmahuje da ne. Njegove plave galeblje oči strijeljaju od lica do
lica kad se na pozornicu uspinju učitelji engleskog. Nose duge žlice koje uranjaju u lonac. Svjetla se
mijenjaju u crvena dok učitelji miješaju. Nad pozornicom se uzdiže para.

www.crowarez.org
U kotlu tijesno nagurani muškarci zbacuju sa sebe doseljeničke nošnje i navlače odijela. Udovi se
isprepleću, noge gaze po nogama. Leftv govori, "Pardon, oprostite" i osjeća se do kosti američki
dok odijeva plave hlače i sako od vunenog štofa. U ustima: trideset dva zuba oprana na američki
način. Pod pazuhom: obilato posut američkim dezodo-ransom. A sad se odozgo spuštaju kuhače,
ljudi se miješaju u krug i u krug...
... dok dvojica, jedan visok, drugi nizak, stoje sa strane, s papirom u ruci...
... a u publici moja baka ima zaprepašten izraz...
... a kotao za taljenje prekipi. Crvena svjetla jačaju. Orkestar udari svirati Yankee Doodle. Jedan po
jedan, diplomci Fordove škole engleskoga izlaze iz lonca. Odjeveni u plava i siva odijela, penju se i
mašu američkim zastavama uz gromoglasan pljesak.
Zastor se nije još pravo ni spustio, kad su mu pristupili ljudi iz Sociološkog odjela.
"Položio sam završni ispit", rekao im je djed. "Devedeset tri posto! I danas otvaram štednu
knjižicu."
"Zvuči dobro", rekao je visoki.
"Ali na žalost, prekasno", rekao je niski. Izvadio je komadić papira iz džepa, u boji dobro poznatoj
u Detroitu: ružičastoj.
"Malo smo provjeravali vašeg stanodavca. Tog takozvanog Jimmvja Zizma. On ima policijski
dosje."
"Ne znam ništa", rekao je djed. "Siguran sam da je to greška. On je čovjek na mjestu. Vrijedno
radi."
"Žao mi je, gospodine Stephanides. Ali jasno vam je da gospodin Ford ne može zaposliti nikoga tko
je povezan s takvima. U ponedjeljak ne morate više doći na posao."
Dok je djed pokušavao shvatiti što su mu rekli, niski se nagnuo prema njemu. "Nadam se da ste iz
ovoga izvukli pouku. Ako upadnete u loše društvo, možete i sami potonuti. Vi mi izgledate kao
pristojan čovjek, gospodine Stephanides. Zbilja. Želimo vam sve najbolje u budućnosti."
Nekoliko minuta kasnije Lefty je izišao u susret ženi. Iznenadio se kad ga je pred svima zagrlila i
nije puštala.
"Svidjela ti se predstava?"
"Nije to."
"Nego što je?"
Desdemona je pogledala muža u oči. Ali Sourmelina je bila ta koja je sve objasnila. "Tvoja žena i
ja?" rekla je na jednostavnom engleskom. "Obje u drugom stanju."
1
MlNOTAURI
Sčim ja nikad neću imati previše veze. Kao i većina hermafrodita, ali nipošto svi, ne mogu imati
djecu. To je jedan od razloga zašto se nikad nisam ženio. To je, osim srama, jedan od razloga što
sam se odlučio zaposliti u Ministarstvu vanjskih poslova. Nikad nisam htio dugo ostajati na istome
mjestu. Kad sam počeo živjeti kao muško, majka i ja preselili smo se iz Michigana i odonda se
nisam prestao seliti. Za godinu ili dvije otići ću iz Berlina, na novo mjesto. Bit ću tužan što idem.
Ovaj jednom podijeljeni grad podsjeća me na mene samog. Moju borbu za vlastito ujedinjenje,
Einheit. Kako dolazim iz grada koji je još raspolućen rasnom mržnjom, ovdje u Berlinu osjećam
nadu.
Riječ-dvije o mojem sramu. Ne odobravam ga. Trudim ga se iz petnih žila nadvladati. Cilj
interseksualnog pokreta jest ukinuti zahvat genitalne rekonfiguracije u djetinjoj dobi. Prvi korak u
toj borbi je uvjeriti svijet - a posebno pedijatre endokrinologe - da hermafrodit-ski spolni organi
nisu bolesni. Jedno od dvije tisuće djece rađa se s ambivalentnim genitalijama. To znači da u
Sjedinjenim Državama, s populacijom od dvjesto sedamdeset pet milijuna, danas živi sto trideset
sedam tisuća interseksualaca.
Ali mi hermafroditi ljudi smo kao i svi drugi. A ja sam po prirodi apo-litičan. Ne volim udruživanje
u skupine. Premda sam član Interseksualnog društva Sjeverne Amerike, nikad nisam sudjelovao u
njihovim demonstracijama. Živim svoj život i ližem svoje rane. To nije najbolji način života. Ali
takav sam ja.

www.crowarez.org
Najpoznatiji hermafrodit u povijesti? Ja? Ugodno mi je to napisati, ali dug je još put preda mnom.
Na poslu se držim za sebe, samo sam
nekolicini prijatelja odao što sam. Na koktelima i primanjima, kad se slučajno nađem kraj bivšeg
veleposlanika (koji je također iz Detroita), razgovaramo o detroitskim Tigrovima. Ovdje u Berlinu
tek nekoliko ljudi zna moju tajnu. Sad se otvaram lakše nego prije, ali nisam dosljedan. Nekih
večeri sve otkrijem ljudima koje sam tek upoznao. U drugim slučajevima zauvijek šutim.
To posebno vrijedi za žene koje me privlače. Kad upoznam neku koja mi se sviđa i kojoj se izgleda
i ja sviđam, povlačim se. U noćnim izlascima u Berlinu, osokoljen kvalitetnom Riojom, često
zaboravim na svoj tjelesni nedostatak i dopustim sebi da se nadam. Svlači se po mjeri šivano
odijelo. I košulja marke Thomas Pink. Dame s kojima izlazim neizostavno su impresionirane
mojom tjelesnom formom. (Ispod oklopa odijela na dvoredno kopčanje još je jedan oklop, mišića
istreniranih u teretani.) Ali posljednju zaštitu, svoje prostrane, svoje diskretne bokserice, njih ne
skidam. Nikad. Umjesto toga odlazim, uz ispriku. Odlazim i nikad se više ne javim. Tipično muški.
I ubrzo opet sve radim po starom. Još jedan pokušaj, sve po pravilima. Jutros sam ponovno vidio
svoju biciklistkinju. Ovaj put saznao sam kako se zove: Julie. Julie Kikuchi. Odrasla u sjevernoj
Kaliforniji, diplomirala na Školi za dizajn na Rhode Islandu, sad je u Berlinu na stipendiji
Kiinstlerhaus Bethanien. Ali još važnije, ovog časa: s njom imam spoj u petak uvečer.
To je tek prvi spoj. Ništa se neće dogoditi. Nema razloga da spominjem svoje neobične osobine, i
kako sve ove godine lutam labirintom, daleko od očiju. I od ljubavi.
Simultana oplodnja dogodila se u ranim jutarnjim satima 24. ožujka 1923. godine, svaka u svojoj
spavaćoj sobi, jednoj iznad druge, nakon večernjeg izlaska u kazalište. Ne znajući da će ga uskoro
otpustiti, djed se istrošio za četiri karte za predstavu "Minotauri" koja se davala u Obiteljskom
kazalištu. Isprva Desdemona nije htjela ići. Nije odobravala kazalište kao takvo, posebno vodvilj,
ali na kraju, nije odoljela helenskoj temi pa je navukla nov par čarapa, odjenula crnu haljinu i kaput
te s ostalima izišla iz kuće i sjela u zastrašujući Packard.
Kad se podigao zastor u Obiteljskom kazalištu, moja je rodbina očekivala da će vidjeti cijelu priču.
Kako Minos, kretski kralj, nije žrtvovao bijelog bika Posejdonu. Kako je pobješnjeli Posejdon
učinio
da Minosovu ženu Pasifu obuzme slijepa ljubav prema biku. Kako je dijete iz tog zagrljaja,
Asterion, rođen s bikovom glavom na ljudskom tijelu. Pa onda Dedal, labirint, i tako dalje. Ali čim
su se upalila svjetla na pozornici, postalo je jasno da je u predstavi naglasak na netradicio-nalnom.
Jer na pozornicu su doskakutale zboristice. Utegnute u srebrne haltere, odjevene u prozirne duge
halje, plesale su i recitirale strofe u potpunom neskladu sa sablasnim piskom flauta. Pojavio se
Minotaur, glumac s glavom bika od papier-machea. Bez trunke smisla za klasičnu psihologiju,
glumac je svoj polučovječji lik igrao kao čisto filmsko čudovište. Režao je; bubnjevi su udarali;
zboristice su podvriskivale i bježale. Minotaur ih je ganjao i, naravno, uhvatio, svaku pojedinu, i
krvavo ih proždirao te odvukao blijeda, bespomoćna tijela dublje u labirint. I zastor je pao.
U osamnaestom redu, moja je baka iznijela svoje kritičko mišljenje. "Isto kao slike u muzeju", rekla
je. "Samo izlika da se prikaže ljude bez odjeće."
Zahtijevala je da odu prije drugog čina. Kod kuće, dok su se spremali na počinak, četvero kazališnih
gledatelja obavilo je uobičajene večernje radnje. Desdemona je oprala čarape, upalila noćno svjetlo
u hodniku. Zizmo je popio čašu soka od papaje za koji je tvrdio da blagotvorno djeluje na probavu.
Leftv je uredno objesio odijelo na vješalicu, prstima ravnajući crtu na nogavicama, dok je
Sourmelina skinula šminku kremom i legla u krevet. Sve četvero, krećući se svaki u svojoj
pojedinačnoj orbiti, pretvaralo se da predstava nije na njih ostavila nikakav dojam. Ali sad je Jimmy
Zizmo ugasio svjetlo u spavaćoj sobi. Legao je u svoj krevet za jednoga - i otkrio da je zauzet!
Sourmelina je sanjala o djevojkama iz kora i u snu je prešla sag između dva kreveta. Mrmljajući
strofe, zajahala je zamjenskog muža. ("Vidiš?" rekao je Zizmo u mraku. "Nema žuči. To ti je od
ricinusova ulja.") Na katu bi Desdemona možda i čula nešto kroz pod, da se nije pretvarala da
spava. Protiv njezine volje, i nju je uzbudila predstava. Minotaurova životinjska, mišićava bedra.
Njegove žrtve sugestivno raširenih nogu. Posramljena zbog svojeg uzbuđenja, nije to pokazala
nikakvim vanjskim znakom. Ugasila je lampu. Poželjela mužu laku noć. Zijevnula je (također

www.crowarez.org
namješteno napadno) i okrenula mu leđa. Dok joj se Lefty prikrao odostraga.
Zamrznite kadar. Ovo je prevažna noć, ova noć, za sve umiješane (uključivši i mene). Želim
zabilježiti položaje (Lefty dorsalno, Lina na trbuhu podignute glave) i okolnosti (amnestija noći) i
izravni povod (drama o čudovišnom križancu). Roditelji obično djeci prenose tjelesne
crte, ali uvjeren sam da se nasljeđuje i štošta drugo: motivi, scenariji, čak i sudbine. Neću li se i ja
prišuljati s leđa djevojci koja se pretvara da spava? I neće li i to uključiti neku dramu i nekoga tko
umire na pozornici?
Genealoška pitanja na stranu, vraćam se biološkim činjenicama. Kao cimerice u istoj sobi u
studentskom domu, Desdemona i Lina uskladile su menstrualni ciklus. Ta je noć pala četrnaestog
dana ciklusa. Nikakav termometar nije to potvrdio, ali nekoliko tjedana kasnije simptomi mučnine i
hiperosjetljivi nosevi jesu. "Tko god je to nazvao jutarnjom mučninom, mora da je bio muško",
izjavila je Lina. "Samo je ujutro bio doma da je primijeti." Mučnina se nije pridržavala nikakvih
rasporeda; nije gledala na sat. Bilo im je zlo poslijepodne, i usred noći. Trudnoća je bila kao barka u
oluji s koje nisu mogle umaknuti. I tako su se privezale za jarbole postelja i podnosile podivljalo
more. Sve s čim su dolazile u dodir, plahte, jastuci, sam zrak, okretalo se protiv njih. Dah muževa
nepodnošljivo im je zaudarao i, kad im nije bilo odviše zlo da se pomaknu, mlatarale su rukama
dajući muškarcima znak da se drže podalje.
Trudnoća je muževima podrezala krila. Nakon prvotne navale muškog ponosa, brzo su uvidjeli
kakvu im je minornu ulogu priroda dodijelila u drami razmnožavanja i krotko su se i šutke povukli,
pomalo zbunjeni, katalizatori eksplozije koju nisu umjeli objasniti. Dok su im žene veličanstveno
patile u spavaćim sobama, Zizmo i Lefty povlačili su se u salu da slušaju glazbu, ili se vozili do
kavane u grčkom kvartu gdje nikoga ne smeta njihov miris. Igrali su trik-trak i bistrili politiku, i
nitko nije govorio o ženama jer je u kavani svatko bio neženja, bez obzira na to koliko je star i
koliko je djece napravio ženi koja se sad radije posvećivala njima nego njemu. Vodili su se uvijek
isti razgovori, o Turcima i njihovim zvjerstvima, o Venizelosu i njegovim pogreškama, o kralju
Konstantinu i njegovu povratku, i o neosvećenom zločinu spaljene Smirne.
"I je li kome stalo? Ne!"
"Kao što je Berenger rekao Clemenceauu: 'Tko posjeduje naftu, posjeduje svijet'."
"Prokleti Turci! Ubojice i silovatelji!"
"Oskvrnuli su Aju Sofiju, a onda su uništili Smirnu!"
Ali tu je Zizmo podigao glas: "Prestanite naricati. Za rat su krivi Grci."
"Kako!"
"Tko je koga napao?" upitao je Zizmo.
"Turci su napali. 1453."
"Grci nisu u stanju upravljati ni vlastitom zemljom. Što će im onda još jedna?"
Tu su muškarci poskakali na noge, stolice su se prevrtale. "Koji si ti vrag, Zizmo? Prokleti Pontski
Grk! Držiš stranu Turcima!"
"Ja držim stranu istini", povikao je Zizmo. "Nema dokaza da su Turci podmetnuli požar. Grci su
zapalili zato da za vatru okrive Turke."
Lefty se umiješao između muškaraca da spriječi tučnjavu. Nakon toga Zizmo je svoje političke
stavove držao za sebe. Sjedio je i mrzovoljno pio kavu te čitao šaroliku zbirku časopisa ili pamflete
o putovanju svemirom i drevnim civilizacijama. Zvakao je kore limuna i nutkao Leftvja da i on
žvače. Zajedno su upali u kolotečinu slučajnog drugarstva muškaraca iseljenih na vanjski rub
poroda. Kao i svi budući očevi, počeli su misliti o novcu.
Djed nikad nije rekao Jimmvju zašto su ga otpustili iz Forda, ali Zizmo je nagađao što je posrijedi. I
tako mu je nekoliko tjedana kasnije to nadoknadio koliko je mogao.
"Samo se drži kao da se idemo malo provozati."
"U redu."
"Ako nas zaustave, ti šuti."
"U redu."
"Posao je bolji nego onaj u Rougeu. Vjeruj mi. Pet dolara na dan nije ništa. A ovdje možeš jesti
češnjaka koliko ti je volja."

www.crowarez.org
U Packardu su, voze se pored lunaparka u Electric Parku. Vani je magla i kasno je - malo iza tri
ujutro. Da budemo pošteni, lunapark bi u to doba morao biti zatvoren, ali, samo zbog mene i mojih
razloga, večeras Electric Park radi cijelu noć i magla se odjednom diže tako da moj djed može
pogledati kroz prozor i vidjeti vlak smrti kako juri niz zavojite tračnice. Samo trenutak jeftine
simbolike, a onda se moram pokoriti strogim pravilima realizma, što znači: ne vide ni prst pred
nosom. Proljetna se magla pjeni preko ograde novootvorenog mosta Belle Išle. Kugle uličnih
svjetiljki žute se obrubljene aureolama u izmaglici.
"Puno prometa za ovaj kasni sat", čudi se Lefty.
"Da", kaže Zizmo. "Ovo je popularno mjesto noću."
Most ih blago podiže iznad rijeke i spušta na tlo na drugoj obali. Belle Išle, otok u obliku
paramecija na rijeci Detroit, nije niti kilometar udaljen od kanadske obale. Danju je park pun šetača
i ljudi koji uživaju
u pikniku na travi. Ribiči se nižu po blatnjavim obalama. Crkvene skupine drže sastanke pod
šatorima. Ali kad padne mrak, na otoku zavlada ugođaj da je kopno daleko i stega popušta.
Ljubavnici parkiraju na osamljenim čekama. Automobili se kotrljaju preko mosta na sumnjivim
zadacima. Zizmo vozi kroz sumrak, pored osmerokutnih vrtnih paviljona i spomenika Junaku
Građanskog rata, u šumu gdje su igrači Ottawe jednom bili na ljetnim pripremama. Magla liže
prednje staklo. S breza se ljušti uštavljena kora ispod neba crnog kao tinta.
Što većina automobila dvadesetih godina nema: retrovizore. "Upravljaj", neprestano govori Zizmo i
okreće se da vidi slijedi li ih tko. Na taj način, mijenjajući se za volanom, vijugaju Centralnom
avenijom i Strandom, i tri puta obilaze cijeli otok dok Zizmo nije zadovoljan. Na sjevernoistočnom
kraju zaustavlja auto, prednjim dijelom u smjeru Kanade.
"Zašto smo stali?"
"Strpi se, vidjet ćeš."
Zizmo pali i gasi prednja svjetla tri puta. Izlazi iz auta. Izlazi i Lefty. Stoje u mraku okruženi
zvucima s rijeke, valovi zapljuskuju, sirene za maglu tule s tegljača. A onda se čuje još jedan zvuk:
udaljeno brujanje. "Imaš svoj ured?" pita moj djed. "Skladište?" "Ovo je moj ured", maše Zizmo
rukama po zraku. Pokazuje Packard: "A ovo mi je skladište." Brujanje je sve glasnije; Lefty škilji
kroz maglu. "Prije sam radio za željeznicu." Zizmo vadi suhu marelicu iz džepa i jede je. "Tamo na
Zapadu, u Utahu. Krv sam pišao. A onda sam se opametio." Ali brujanje se sasvim primaknulo;
Zizmo otvara prtljažnik. I uto se iz magle pojavljuje čamac s izvanbrodskim motorom, plovilo
elegantnih linija u kojem su dva muškarca. Gase motor i čamac klizne u trstiku. Zizmo dodaje
jednom muškarcu omotnicu. Drugi strgne ceradu s pramca. Na mjesečini se presijava dvanaest
drvenih sanduka, uredno poslaganih.
"Sad vodim vlastitu željeznicu", kaže Zizmo. "Počni istovarivati."
Tako se otkrila prava narav uvoznog biznisa Jimmvja Zizma. Nije trgovao sušenim marelicama iz
Sirije, halvom iz Turske i medom iz Libanona. Uvozio je viski Hirama Walkera iz Ontarija, pivo iz
Quebeca i rum iz Barbadosa preko rijeke Sv. Lovrijenca. Sam nije pio ni kapi, ali za život je
zarađivao kupujući i prodajući alkohol. "Ako su ti Ameri svi do jednog pijandure, što ja tu mogu?"
opravdavao se dok su se nekoliko minuta poslije vozili natrag.
"Mogao si mi reći!" vikao je Lefty, bijesan. "Ako nas uhvate, nikad neću dobiti državljanstvo.
Poslat će me natrag u Grčku."
"Kakav izbor imaš? Imaš bolji posao? I ne zaboravi. I ti i ja imamo djecu na putu."
Tako se moj djed odao kriminalu. Sljedećih osam mjeseci sudjelovao je u Zizmovoj operaciji
krijumčarenja ruma i pridržavao se čudnovatog radnog vremena, te ustajao usred noći i ručao u
svitanje. Usvojio je jezik ilegalne trgovine i tako učetverostručio svoj engleski rječnik. Naučio je
alkohol zvati "cuga", "bingo", "rosa" i "napoj". Za mjesta gdje se pije, govorio je "birtije", "rupe",
"točionice" i "podrumi". Naučio je gdje su točno razmješteni potplaćeni policajci u cijelom gradu,
gdje su pogrebna poduzeća koja ne pune tijela tekućinom za balzamiranje nego džinom, crkve koje
nude više od pričesnog vina, i brijačnice koje u staklenkama s pomadom za kosu drže "plavu
propast". Leftv se dobro upoznao s obalom rijeke Detroit, njezinim zaštićenim otočićima i tajnim
pristaništima. Mogao je prepoznati policijski brod na udaljenosti od pola kilometra. Krijumčarenje

www.crowarez.org
rumom bilo je osjetljiv posao. Glavni dio potajne proizvodnje kontrolirale su Purpurna banda i
mafija. U svojoj dobroti, dopustili su da se do stanovite mjere krijumčari amaterski - putovanja u
Kanadu na jedan dan, ribarice koje isplovljavaju u ponoć. Žene su odlazile trajektom u Windsor s
bocama od četiri litre pod haljinama. Dokle god taj sitni šverc nije potkopavao glavni biznis, bande
su žmirile na jedno oko. Ali Zizmo je debelo premašio limit.
Izlazili su na teren pet do šest puta na tjedan. U Packardov prtljažnik stalo je četiri sanduka
alkohola, na prostrano stražnje sjedište zaklonjeno zastorima još osam. Zizmo nije poštovao ni
pravila ni teritorij. "čim su izglasali prohibiciju, otišao sam u knjižnicu i proučio zemljovid",
objasnio je kako je ušao u posao. "I evo ti ga na, Kanada i Michigan gotovo se ljube. Pa sam kupio
kartu za Detroit. Kad sam stigao ovamo, bio sam švorc. Otišao sam bračnom posredniku u grčki
kvart. Zašto Lini dopuštam da vozi ovaj auto? Jer ga je ona platila." Nasmiješio se sa
zadovoljstvom, ali potom je malo bolje razmislio i lice mu se smrknulo. "Ne odobravam ženama da
voze, da se razumijemo. A sad su još dobile i pravo glasa!" Gunđao je sebi u bradu. "Sjeti se one
predstave koju smo gledali. Sve su žene takve. Daj im priliku i sve će se pariti s bikom."
"To su samo priče, Jimmy", rekao je Leftv. "Ne možeš ih shvaćati doslovno."
"Zašto ne?" nastavio je Zizmo. "Žene nisu kao mi. Putene su po prirodi. Najbolje ih je zatvoriti u
labirint."
"O čemu pričaš?"
Zizmo se nasmiješio. "O trudnoći."
Bilo je kao u labirintu. Desdemona se vrtjela ovamo i onamo, na lijevu stranu, na desnu stranu, ne
bi li našla udoban položaj. Ne ustajući iz kreveta, tumarala je tamnim hodnicima trudnoće, spotičući
se o kosti žena koje su prošle ovuda prije nje. Za početak, svoje majke Eufrozine (kojoj je
odjednom počela nalikovati), svojih baka, prateta, i svih žena prije njih u nizu koji se proteže sve do
pretpovijesti, do Eve na čiju je utrobu bačena kletva. Desdemona je upravo tjelesno upoznala te
žene, dijelila njihove boli i uzdahe, strah i zaštitničke osjećaje, gnjev i očekivanja. Kao i one,
polagala je ruku na trbuh pridržavajući svijet; osjećala se svemoćno i ponosno; a onda ju je uhvatio
grč u leđima.
Prikazujem vam sad cijelu trudnoću u ubrzanom toku. Desdemona, u osmom tjednu, leži na leđima
s prekrivačem navučenim do pazuha. Svjetlo s prozora titra kako se izmjenjuju dan i noć. Tijelo joj
se trza; sad je na boku, sad na trbuhu; prekrivač mijenja oblik. Vunena deka se pojavljuje i nestaje.
Pladnjevi s hranom slijeću na stolić kraj kreveta i onda nekamo odskakuju pa se opet vraćaju. Ali
kroz cijeli taj mahniti ples neživih predmeta, u središtu ostaje Desdemonino tijelo u mijeni. Prsa joj
bujaju. Bradavice tamne. U četrnaestom tjednu lice joj se po-punjuje, tako da je prvi put
prepoznajem kao yiayiu mojeg djetinjstva. S dvadeset tjedana tajanstvena se crta proteže nadolje od
pupka. Trbuh joj se nadiže kao tijesto s kvascem. S trideset tjedana koža joj se tanji, a kosa postaje
gušća. Put, isprva blijeda od mučnine, postupno dobiva boju, a onda blista. Sto je veća, to se manje
kreće. Više ne leži na trbuhu. Nepomično raste prema kameri. Stroboskopski efekt prozora se
nastavlja. S trideset šest tjedana zamata se u plahtu poput čahure. Plahta se diže i spušta, otkriva joj
lice, iznureno, euforično, pomireno sa sudbinom, nestrpljivo. Otvara oči. Krikne.
Lina je obljepljivala noge zidarskim kitom da spriječi proširene vene. U strahu od zadaha iz usta,
držala je kutiju s mentol bombonima kraj kreveta. Svako se jutro vagala, grizući donju usnicu.
Uživala je u novoj, bujnoj figuri, ali žderala se zbog posljedica. "Grudi mi više nikad neće biti iste.
Znam. Nakon ovog, samo će se objesiti. Kao u National GeographicuT U trudnoći se osjećala
previše kao životinja. Bilo joj je neugodno što je tako neskriveno kolonizirana. Lice joj se žarilo u
naletima hormona. Znojila se, šminka joj se razlijevala. Cijeli taj proces nije se nimalo promijenio
od mnogo primitivnijih faza razvoja. Povezuje je s nižim oblicima života. Podsjećao ju je na pčelu
maticu koja izbacuje jajašca. Na kuju ovčarku u susjedstvu, koja si je prošlo proljeće iskopala brlog
u dvorištu.
Jedini joj je bijeg bio radio. Nosila je slušalice u krevetu, na kauču, u kupaonici. Ljeti je iznosila
svoju Aeriolu Jr. pred kuću i sjedila pod trešnjom. Ispunjavajući glavu glazbom, bježala je iz
vlastita tijela.
Jedno listopadsko jutro u trećem trimestru, pred brojem 3467 u ulici Hurlbut zaustavio se taksi i iz

www.crowarez.org
njega je izišao visok, mršav muškarac. Provjerio je da li je to adresa koja mu je zapisana na
papiriću, pokupio stvari - kišobran i kovčeg - te platio vozaču. Skinuo je šešir i zagledao se u njega
kao da čita upute s podstave. Onda je ponovno nataknuo šešir na glavu i uspeo se na trijem.
I Desdemona i Lina čule su kucanje. Srele su se na ulaznim vratima.
Kad su otvorile vrata, čovjek je pogledao jedan pa drugi trbuh.
"Stigao sam u pravi čas" , rekao je.
Bio je to dr. Philobosian. Bistrih očiju, glatko izbrijan, prebolio je tugu i jad. "Sačuvao sam vašu
adresu." Pozvale su ga da uđe i ispričao im je svoju priču. Doista se na Giuliji zarazio očnom
bolešću favus. Ali njegova ga je diploma medicine spasila da ga ne pošalju natrag u Grčku; Americi
su trebali liječnici. Dr. Philobosian mjesec je dana ostao u bolnici na otoku Ellisu, a onda su ga uz
pokroviteljstvo Armenske agencije za pomoć pustili da uđe u zemlju. Posljednjih jedanaest mjeseci
živio je u New Yorku, na donjem istočnom dijelu Manhattana. "Brusio sam leće za jednog
optičara." Nedavno je uspio povratiti neku imovinu iz Turske i došao je na Srednji Zapad. "Otvorit
ću ordinaciju ovdje. U New Yorku već ima previše liječnika."
Ostao je na večeri. Delikatno stanje nije žene oslobodilo kućanskih dužnosti. Na nateklim su
nogama donosile jela s janjetinom i rižom, okru u umaku od rajčice, grčku salatu, rižu na mlijeku.
Nakon svega je Desdemona skuhala grčku kavu i poslužila je u malim šalicama sa smeđom pjenom,
lakiom, na vrhu. Dr. Philobosian obratio se muževima koji su sjedili za stolom. "Sto naprama jedan.
Jeste li sigurni da se to dogodilo iste noći?"
"Da", odgovorila je Sourmelina, otpuhujući dim cigarete. "Mora da je bio pun mjesec."
"Ženi obično treba pet ili šest mjeseci da zanese", nastavio je doktor. "Da vas dvije zanesete iste
noći - izgledi su sto prema jedan!"
"Sto prema jedan?" Zizmo je pogledao Sourmelinu koja je odvrnula pogled.
"Bar sto prema jedan", uvjeravao ih je doktor.
"Minotaur je kriv za sve", šalio se Lefty.
"Ne spominji tu predstavu", ukorila ga je Desdemona.
"Zašto me tako gledaš?" pitala je Lina.
"Ne smijem te gledati?" odbrusio je njezin muž.
Sourmelina je razdraženo uzdahnula i obrisala usta ubrusom. Zavladao je napregnuti tajac. Dr.
Philobosian si je natočio još jednu čašu vina i naglo prekinuo šutnju.
"Rođenje je fascinantna stvar. Uzmimo, recimo, deformacije. Ljudi su nekoć vjerovali da ih izaziva
majčina mašta. Što god majka slučajno pogleda ili na što pomisli za snošaja, utjecat će na dijete. U
Damasku se priča o ženi koja je iznad kreveta imala sliku sv. Ivana Krstitelja. Prikazanog u
tradicionalnoj košulji od kostrijeti. U zanosu strasti, jadnica je slučajno pogledala sliku. Devet
mjeseci poslije, rodila je čedo - kosmato poput medvjeda!" Doktor se nasmijao s užitkom i srknuo
još vina.
"To se ne može dogoditi, je li?" htjela je znati odjednom uplašena Desdemona.
Ali dr. Philobosian sad se zanio u pripovijedanje i nije se dao zaustaviti. "Ima i priča o ženi koja je
dotaknula žabu krastaču dok je vodila ljubav. Dijete joj se rodilo s buljavim očima i prekriveno
bradavicama."
"To sve piše u knjizi koju ste čitali?" Desdemoni se stegnulo grlo.
"Pare opisuje većinu toga u knjizi O čudovištima i čudima. I Crkva se tu umiješala. U
Embryological Sacra, Cangiamilla je preporučivao intrauterino krštenje. Recimo da ste zabrinuti da
nosite deformirano dijete. No, ima lijeka. Jednostavno napunite špricu svetom vodom i krstite dijete
prije no što se rodi."
"Ne brini, Desdemona", rekao je Lefty, koji je primijetio kako ju je uhvatila tjeskoba. "Doktori više
tako ne misle."
"Jasno da ne", rekao je dr. Philobosian. "Sve te besmislice dolaze ravno iz mračnog srednjeg vijeka.
Danas znamo da su urođene deformacije uglavnom posljedica konsangviniteta roditelja."
"čega?" upitala je Desdemona.
"Sklapanja brakova među krvnim srodnicima."
Desdemona je problijedjela.

www.crowarez.org
"To je uzrok svih mogućih problema. Imbecilnosti. Hemofilije. Pogledajte Romanove. Pogledajte
bilo koju kraljevsku obitelj. Mutanti, svi do jednoga."
"Ne sjećam se o čemu sam mislila te noći", rekla je Desdemona kasnije dok je prala suđe.
"Ja znam", rekla je Lina. "Na treću zdesna. Onu s crvenom kosom."
"Ja sam sklopila oči."
"Onda ne brini:'3
Desdemona je pustila vodu da teče da im nadjača glasove. "A što s onim drugim? Kon... kon... ?"
"Konsangvinitetom? Krvnim srodstvom?"
"Da. Kako znaš ima li dijete to?"
"Ne znaš dok se ne rodi."
"Mana!"
"Zašto misliš da Crkva ne dopušta brak braći i sestrama? čak i daljnji rođaci moraju tražiti
dopuštenje od episkopa."
"Mislila sam da je to zato..." i zašutjela je, jer nije imala odgovor.
"Ne brini", rekla je Lina. "Doktori pretjeruju. Da je tako loše kad se obitelji međusobno žene, svi
bismo mi imali šest ruku i nijednu nogu."
Ali Desdemona se brinula. Razmišljala je o Bithiniosu i pokušala se sjetiti koliko je djece tamo
rođeno s nekom greškom. Melia Salakas rodila je kćer kojoj je nedostajao srednji dio lica. Njezin
brat Yorgos cijeli je život ostao osmogodišnje dijete. Je li bilo djece s kosmatim košuljama od
kostrijeti? Djece žaba? Desdemona se sjećala da joj je majka pričala o čudnovatoj djeci koja su se
rađala u selu. Pojavljivala su se svakih nekoliko naraštaja, djeca s kojom nešto nije u redu,
Desdemona se nije mogla sjetiti što točno - majka nikad nije odviše određeno govorila. Takva su
djeca dolazila svako malo i uvijek tragično skončavala: oduzela bi sama sebi život, bježala s
cirkusom, viđali su ih godinama kasnije u Bursi gdje su prosila ili se prostituirala. Sama noću u
krevetu, dok je Lefty radio, Desdemona se prisjećala pojedinosti tih priča, ali bilo je to davno, a
Eufrozina Stephanides bila je pokojna pa nije imala više koga pitati. Sjetila se noći kad je zanijela i
pokušala rekonstruirati događaje. Okrenula se na bok. Namjestila je jastuk onako kako je Lefty
ležao, pritisnula ga uz leđa. Ogledala se po sobi. Na zidovima nije bilo slika. Nije dodirnula nikakvu
žabu. "Sto sam vidjela?" upitala je samu sebe. "Samo zid."
Ali nije samo nju mučio tjeskobni strah. Lakoumno smjelo, i odmah se službeno ograđujući od
istinitosti onoga što ću vam sad reći - jer od svih glumaca u mojem srednjezapadnom Epidaurusu,
najveću je masku nosio Jimmy Zizmo - pokušat ću vam dati uvid u njegove osjećaje tog posljednjeg
trimestra. Je li bio uzbuđen što postaje otac? Je li donosio kući hranjive korijene i kuhao
homeopatske čajeve? Ne, nije i ne. Otkako je dr. Philobosian tog dana došao na večeru, Jimmy
Zizmo se promi-
jenio. Možda zbog onog što je doktor rekao o istodobnim začećima. Izgledima stotinu prema jedan.
Možda je ta zalutala informacija bila odgovorna za Zizmovu sve veću zlovolju, za sumnjičave
poglede što ih je dobacivao trudnoj supruzi. Možda je sumnjao u vjerojatnost da jedan jedini čin
spolnog snošaja u petomjesečnom sušnom razdoblju dovede do uspješne trudnoće. Je li Zizmo
proučavao svoju mladu ženu i osjećao se starim? Prevarenim?
U kasnu jesen 1923. moju su obitelj proganjali minotauri. Desdemoni su dolazili u obliku djece koja
ne mogu zaustaviti krvarenje ili su obrasla dlakom. Zizmovo je čudovište bilo ono dobro poznato,
ljubomora. Zurilo je u njega iz tamne rijeke dok je na obali čekao pošiljku alkohola. Skakalo je s
ceste na prednje staklo Packarda da mu se iskezi. Kotrljalo se po krevetu kad je dolazio kući prije
svitanja; zelenooko čudovište ležalo je kraj njegove mlade, zagonetne žene, ali tad bi Zizmo trepnuo
i čudovište bi iščeznulo.
Kad su žene bile osam mjeseci trudne, pao je prvi snijeg. Leftv i Zizmo utoplili su se u rukavice i
šalove dok su čekali na obali Belle Islea. Ipak, unatoč toplinskoj izolaciji, djed je drhtao. Dvaput
proteklog mjeseca imali su bliski susret s policijom. Izbezumljen od ljubomornih sumnji, Zizmo se
ponašao nepredvidljivo, zaboravljao je dogovoriti sastanke, birao neprovjerena mjesta za dostavu
pošiljki. Još gore, Purpurna banda pojačala je kontrolu nad švercom ruma u gradu. Bilo je samo
pitanje vremena kad će im stati na žulj.

www.crowarez.org
U međuvremenu, u ulici Hurlbut, njihala se žlica. Sourmelina je, zamotanih nogu, ležala u svojem
budoaru dok je Desdemona proricala spol prvom u dugom nizu novorođenčadi koji će završiti sa
mnom.
"Reci mi da je curica."
"Ne želiš curicu. Sa ženskim djetetom imaš samo brige. Moraš strahovati kad krene izlaziti s
momcima. Moraš namaknuti miraz i naći joj muža..."
"U Americi nema miraza, Desdemona."
Žlica se pokrenula.
"Ako je muško, ubit ću te."
"S kćeri ćeš se svađati."
"S kćeri mogu razgovarati."
"Sina ćeš voljeti."
Žlica se zanjihala u još većem luku.
"To je... to je..."
"Stoje?"
"Poeni štedjeti^
"Da?"
"Zaključaj vrata i prozore."
"Je li? Je li zbilja?"
"Spremi se za svađu."
"Hoćeš reći da je..."
"Da. Žensko. Nema sumnje."
"O, hvala Bogu."
... I prazni se veliki garderobni ormar. I zidovi se bojaju u bijelo da se soba pretvori u dječju. Dvije
navlas iste kolijevke stižu iz robne kuće Hudson. Moja baka ih smješta u dječju sobu, a onda vješa
prekrivač između njih za slučaj da ona rodi muško dijete. U predsoblju zastaje pred kandilom da se
pomoli Presvetom: "Molim te, ne daj da mi dijete bude ona stvar, hemofiličar. Lefty i ja nismo znali
što radimo. Molim te, kunem se da više neću imati djece. Samo ovo jedno."
Trideset dva tjedna. Trideset četiri. U bazenu u maternici, bebe izvode salta i premeću se preko
glave. Ali Sourmelina i Desdemona, tako vremenski usklađene u trudnoći, na kraju se razilaze. Dok
je 17. prosinca slušala radiodramu, Sourmelina je skinula slušalice i objavila da ima trudove. Tri
sata kasnije, dr. Philobosian porodio je djevojčicu, kao što je Desdemona i prorekla. Dijete je bilo
teško samo 2660 grama i moralo je tjedan dana provesti u inkubatoru. "Vidiš?" rekla je Lina
Desdemoni dok su gledale bebu kroz staklo. "Dr. Phil nije imao pravo. Gle! Kosa joj je crna. Ne
crvena."
Sljedeći je inkubatoru prišao Jimmv Zizmo. Skinuo je šešir i sagnuo se tik uz inkubator da zaviri
unutra. Je li ustuknuo? Je li djetetova blijeda koža potvrdila njegove sumnje? Ili mu odgovorila na
pitanja? Recimo, na pitanje zašto mu se žena dugo žalila na smetnje i bolove? I zašto se onda
odjednom zgodno izliječila da potvrdi njegovo očinstvo? (Koliko god sumnjao, dijete je bilo
njegovo. Samo je Sourmelinina boja puti prevladala. Genetika, puka kocka.)
Sve što znam jest: nedugo nakon što je Zizmo vidio kćer, smislio je konačni plan. Tjedan dana
kasnije rekao je Leftyju, "Spremaj se. Imamo noćas posla."
Bogataške kuće uz jezero sad su okićene božičnim svjetlima. Na prostranom, snijegom prekrivenom
travnjaku Rose Terracea, vili Dodgeovih,
ustobočio se bor visok dvanaest metara koji su dostavili sa šumovitog Gornjeg poluotoka. Patuljci
jure oko bora u minijaturnim Dodgeovim limuzinama. Djeda Mraza vozi jelen sa šoferskom kapom.
(Još nisu izmislili Rudolfa, jelena s crvenim nosom iz pjesme, pa je jelenu nos crn.) Ispred vile
prolazi crni i bež Packard. Vozač gleda ravno pred sebe. Suvozač zuri u golemu kuću.
Jimmv Zizmo vozi polako zbog lanaca na gumama. Stigli su ovamo preko JefFersona, pored
Electric Parka i mosta Belle Išle. Nastavili su voziti istočnim dijelom Detroita, po Aveniji
JefFerson. (I sad smo tu, u mojem kvartu: u Grosse Pointeu. Ovdje je kuća Starksovih, gdje ćemo
Clementine Starks i ja "vježbati" ljubljenje ljeto prije trećeg razreda. A ovdje je i Ženska škola

www.crowarez.org
Baker &Inglis, visoko na brežuljku iznad jezera.) Moj je djed itekako svjestan da Zizmo nije došao
u Grosse Pointe diviti se velikim kućama. Tjeskobno čeka da vidi što je Zizmo naumio. Nedaleko
od Rose Terrace, puca pogled na jezero, crno, prazno, potpuno zaleđeno. Uz obalu se nakupio snijeg
u gromadama. Zizmo vozi uz obalu dok ne stigne do prilaza gdje se ljeti čamci spuštaju u vodu.
Okreće na prilaz i staje.
"Idemo preko leda?" kaže moj djed.
"U ovom trenutku to je najlakši put u Kanadu."
"I siguran si da će izdržati?"
Umjesto odgovora na djedovo pitanje, Zizmo bez riječi otvara vrata: da lakše iskoči iz auta, ako
zatreba. Lefty slijedi njegov primjer. Packar-dovi prednji kotači zakotrljaju se na led. Cijelo
zaleđeno jezero kao da se pomaknulo. Zrak propara visok, prodoran pisak, kao da zubi škripe na
kockama leda. Nakon nekoliko sekundi, utihne. I zadnji kotači zavezu se na jezero. Led se smiruje.
Djed, koji nije molio još od Burse, osjeća poriv da se ponovno pomoli. Jezero St. Clair kontrolira
Purpurna banda. Nema stabala iza kojih se može sakriti, nema pokrajnjih puteva kojima se može
šmugnuti. Djed grize palac na kojem mu nedostaje nokat.
Nema mjeseca pa vide samo ono što osvjetljavaju kukcolika prednja svjetla: pet metara zrnate,
ledeno-modre površine, iskrižane tragovima guma. Pred njima se vrtloži snijeg. Zizmo briše
zamagljeno prednje staklo rukavom košulje. "Pazi na tamni led."
"Zašto?"
"To znači da je tanak."
Ne prođe dugo prije no što se pojavljuje prva mrlja tamnog leda. Tamo gdje se nadižu sprudovi,
voda koja ih zapljuskuje istanjuje led.
Zizmo zaokreće oko tog mjesta. Ubrzo se, međutim, zatamni još jedna mrlja i Zizmo mora skrenuti
u drugom smjeru. Desno. Lijevo. Desno. Packard vijuga kao zmija, slijedeći tragove guma drugih
krijumčara ruma. Povremeno im put prepriječi nakupina leda i moraju voziti unatrag, vratiti se
putem kojim su i došli. Sad desno, sad lijevo, sad natrag, sad naprijed, poniru u tamu po ledu
glatkom poput mramora. Zizmo se naginje nad volanom i škilji u mrak, u točku u kojoj se gubi snop
svjetla. Djed pridržava otvorena vrata i osluškuje hoće li čuti led kako stenje...
... Ali sad, preko brujanja motora, čuje se drugi zvuk. Na drugoj strani grada, te iste noći, moja baka
ružno sanja. U čamcu za spašavanje je na Giuliji. Kapetan Kontoulis joj kleči između nogu i skida
joj svadbeni korzet. Odvezuje uzice, rastvara ga, a cijelo vrijeme pucka cigaretu s klinčićem.
Desdemonu obuzima nelagoda zbog toga što je odjednom gola i spušta pogled da vidi što je to tako
opčinilo kapetana: u njoj se gubi debeli brodski konop. "Povuci!" viče kapetan Kontoulis i
pojavljuje se Lefty, zabrinuta izraza. Hvata kraj konopa i povuče. A onda:
Bol. Bol u snu, stvarna, ali nestvarna, samo detonacija neurona. Duboko u Desdemoni puca vodeni
balon. Toplina joj lipti niz bedra dok se čamac puni krvlju. Lefty povuče konop, potom još jednom
tržne. Krv prska kapetanu po licu, ali on spušta obod kape i mirno to podnosi. Desdemona krikne,
čamac se zanjiše, a onda nešto pucne i prožima je mučan osjećaj, kao da je trgaju nadvoje, i evo, na
kraju konopa je njezino dijete, maleni smotuljak mišića, plav kao modrica, i traži pogledom ruke i
ne može ih naći, i traži noge i ne može ih naći, a onda se sitna glavica podiže i ona gleda djetetu u
lice na kojem se otvara i zatvara tek jedan polumjesec zubića, nema očiju, nema usta, samo zubi
koji škljocaju dok se otvaraju i zatvaraju...
Desdemona se naglo trgne iz sna. Treba joj trenutak da shvati da je njezin zbiljski krevet, onaj na
javi, promočen skroz naskroz. Pukao joj je vodenjak...
... dok se vani na ledu prednja svjetla Packarda pojačavaju sa svakim ubrzanjem kako više struje
dotječe iz akumulatora. Sad su na dijelu kojim prolaze brodovi, jednako udaljenom od obje obale.
Nebo je velika crna zdjela iznad njih, sitno izbušena nebeskim vatrama. Ne mogu se sjetiti kojim su
putem došli, koliko su puta zaokrenuli, gdje je tanak led. Smrznuta je ploča išarana tragovima guma
koji vode u svim mogućim smjerovima. Prolaze kraj trupla olupina čiji je prednji kraj propao kroz
led, a vrata su im prorešetana rupama od metaka. Uokolo leže osovine, felge i nekoliko rezervnih
guma. U tami i kovitlacu mećave, djeda varaju vlastite oči. Dva puta mu se učinilo da vidi povorku
automobila koji se približavaju. Automobili se poigravaju s njima, sad se pojavljuju ispred, sad sa

www.crowarez.org
strane, sad iza njih, dolaze i odlaze tako brzo da nije siguran je li ih uopće vidio. A sad u Packardu
miriše na još nešto, osim na kožu i viski, osjeća se žestoki, metalni vonj koji nadjačava djedov
dezodorans: strah. Upravo tad Zizmo mirnim glasom kaže: "Nešto me uvijek zanimalo. Zašto nikad
nikome ne govoriš da ti je Lina rođakinja?"
Pitanje, postavljeno tako iz čista mira, zatekne djeda nespremnoga. "Mi to ne tajimo."
"Ne?" kaže Zizmo. "Nikad nisam čuo da si to spomenuo."
"Tamo odakle smo mi, svak je svakome rod", pokušava Lefty okrenuti na šalu. A onda: "Koliko još
daleko moramo ići?"
"S druge strane plovnog traka. Sad smo još na američkoj strani."
"Kako ćemo ih naći ondje?"
"Naći ćemo ih. Hoćeš da malo ubrzam?" Ne sačekavši odgovor, Zizmo daje gas.
"U redu je. Nema žurbe."
"Još sam nešto uvijek htio saznati", kaže Zizmo i ubrzava.
"Jimmv, pazi."
"Zašto je Lina morala otići iz sela da se uda?"
"Idemo prebrzo. Ne stignem provjeriti led."
"Odgovori mi."
"Zašto je otišla? Nije se imala za koga udati. Htjela je doći u Ameriku."
"To je htjela?" Opet daje gas.
"Jimmv! Uspori malo!"
Ali Zizmo pritišće gas do dna. I viče, "Ti si taj!"
"O čemu pričaš?"
"Ti si taj!" ponovno grmi Zizmo i motor cvili, a led škripi dok promiče ispod automobilskih guma.
"Tko je taj?" zahtijeva on. "Reci mi! Tko?"...
...Ali prije nego što djed uspijeva bilo što odgovoriti, druga mi uspomena dokliže preko leda.
Nedjelja je uvečer u mojem djetinjstvu i otac me vodi u kino u detroitskom Yacht Clubu. Uspinjemo
se stubama prekrivenim crvenim sagom, prolazimo kraj srebrnih jedriličarskih trofeja i portreta
hidroavijatičara Gara Wooda u uljenim bojama. Na katu ulazimo u dvoranu. Drvene stolice na
sklapanje postavljene su pred
filmskim platnom. I sad se gase svjetla i klopotavi projektor izbacuje snop svjetla u kojem pleše
milijun čestica prašine.
Jedino kako se otac dosjetio da mi usadi pojam o mojoj baštini jest da me vodi na sinkronizirane
talijanske filmske verzije drevnih grčkih mitova. I tako svaki tjedan gledamo kako Heraklo ubija
nemejskog lava ili krade pojas Amazonki ("kakav pojas, ha, Callie?") ili ga ničim izazvani bacaju u
zmijske jame bez tekstualne podrške. Ali najdraži nam je bio Minotaur...
... Na ekranu se pojavljuje glumac s lošom perikom. "To je Tezej", objašnjava mi Milton. "On ti ima
klupko konca koje mu je dala djevojka, vidiš. I sad se s tim služi da nađe put iz labirinta."
Tezej sad ulazi u Labirint. Njegova baklja osvjetljava kamene zidine načinjene od kartona. Put mu
je posut kostima i lubanjama. Tamna krv umrljala je lažne stijene. Ne skidajući oči s ekrana, pružam
ruku. Otac posegne u džep sakoa i vadi karamelu. Dok mi je daje, šapće mi, "Gle, ide Minotaur!" A
ja dršćem od straha i užitka.
Tad mi je to bilo akademsko pitanje, tužna sudbina tog stvorenja. Asterion ništa nije skrivio, ali se
rodio kao čudovište. Otrovni plod izdaje, sramotni okot od tmine: ništa od toga ne razumijem u dobi
od osam godina. Jednostavno navijam za Tezeja...
.. .dok se moja baka 1923. priprema upoznati stvorenje skriveno u tami njezine utrobe. Držeći se za
trbuh, sjeda na stražnje sjedište taksija dok Lina, koja sjedi naprijed, govori vozaču da požuri.
Desdemona udiše i izdiše, kao trkač koji se priprema za start, a Lina kaže, "čak se ni ne ljutim na
tebe što si me probudila. Ionako sam htjela ujutro u bolnicu. Rekli su mi da malu smijem odvesti
kući." Ali Desdemona je ne sluša. Otvara unaprijed spakirani kovčeg i opipom traži svoju brojanicu
između spavaćice i papuča. Jantarne boje skrutnutoga meda, ispucana od vrućine, brojanica ju je
pronijela kroz pokolje, izbjeglički marš, i grad u plamenu, i Desdemona prebire kuglice dok taksi
tandrče mračnim ulicama da prestigne njezine trudove...

www.crowarez.org
... dok Zizmo natjerava Packard po ledu. Kazaljka na brzinomjeru se uspinje. Motor tutnji. Ispod
guma na sve strane pršti snijeg. Packard vratolomno srlja u tamu, kliže po ledu tako da mu se zanosi
zadnji kraj. "Jeste vas dvoje to isplanirali?" viče on. "Da se Lina uda za američkog državljanina tako
da te može sponzorirati?"
"O čemu ti to govoriš?" pokušava ga djed urazumiti. "Kad ste se ti i Lina vjenčali, nisam pojma
imao da ću doći u Ameriku. Molim te, uspori."
"Je li to bio plan? Naći muža i onda mu se useliti u kuću!"
Scenaristički trik u Minotauru koji uvijek pali. čudovište uvijek stiže iz smjera iz kojeg ga najmanje
očekujete. Tako je na jezeru St. Clair djed očekivao Purpurnu bandu, dok je zapravo čudovište bilo
kraj njega, za volanom automobila. U vjetru s otvorenih vrata, Zizmova kovrčava kosa vijori kao
griva. Prignuo je glavu, nosnice mu se nadimlju. Oči mu sijevaju od bijesa.
"Tko je taj!"
"Jimmy! Okreni se! Led! Ne gledaš led!"
"Neću stati ako mi ne kažeš!"
"Nemam ti što reći. Lina je dobra cura. I tebi je dobra žena. Kunem se!"
Ali Packard juri dalje. Djed je prikovan uz sjedalo.
"A što je s djetetom, Jimmy? Misli na svoju kćer."
"Tko kaže da je moja?"
"Jasno da je tvoja."
"Nikad se nisam smio oženiti s tom ženskom."
Lefty nema vremena raspravljati o tom problemu. Više ne misli odgovarati na pitanja, iskotrlja se
kroz otvorena vrata, podalje od auta. Vjetar ga udara kao čvrsta sila, baca ga na stražnji branik.
Gleda kako mu se šal u usporenom kretanju ovija oko stražnjeg kotača Packarda. Osjeća kako se
zateže kao omča, ali onda mu šal klizne s vrata i vrijeme ponovno ubrzava, a Lefty odleti dalje od
auta. Pokriva lice dok pada na led i kliže se dobar komad. Kad ponovno digne pogled, vidi Packard
koji još juri. Nemoguće je odrediti pokušava li Zizmo zaokrenuti ili zakočiti. Leftv ustaje, ništa nije
slomljeno, i promatra dok Zizmo bjesomučno srlja dalje u tamu... pedeset metara... sedamdeset
metara... devedeset... a onda se odjednom prolomi još jedan zvuk. Glasni prasak nadjača riku
motora, a za njim se pod nogama širi drhtaj dok Packard nalijeće na tamnu mrlju na zaleđenom
jezeru.
I životi pucaju, kao led. Osobe. Identiteti. Jimmv Zizmo, zgrbljen nad volanom Packarda, već se
promijenio više nego što bilo tko shvaća. Na ovome mjestu trag se gubi. Mogu vas dovesti dovde i
dalje ni koraka. Možda je to bio ljubomorni bijes. Ili je možda samo razmišljao o opcijama.
Odmjeravao miraz prema trošku podizanja obitelji. Nagađao kako to ne može zauvijek trajati, taj
ekonomski bum prohibicije. A postoji još jedna mogućnost: možda je cijelu stvar namjestio. Ali
nema vremena za ovakva umovanja. Jer led škripi. Zizmovi prednji kotači propadaju kroz površinu.
Packard se, graciozno poput slona

koji se propinje na stražnjim nogama, izvrće na nos. Na trenutak prednja svjetla osvjetljavaju led i
vodu ispod njega, kao bazen, ali tad hauba uranja pod led i, nakon kiše iskri, sve se zatamni.
U Bolnici za žene, Desdemona je rađala šest sati. Dr. Philobosian je porodio dijete čiji je spol
utvrđen na uobičajen način: raširile su se noge i pogledalo se. "čestitamo. Dobili ste sina."
Desdemona je s golemim olakšanjem povikala, "Ima kosu samo na glavi."
Ubrzo je u bolnicu stigao Lefty. Otpješačio je natrag na obalu i palcem zaustavio mljekarski
kamion, koji ga je odvezao kući. Sad je stajao kraj staklene pregrade sobe za novorodenčad, pazuha
još užeglih od straha, desnog obraza izgrebanog od pada na ledu i natečene donje usnice. Baš tog
jutra, sretnom okolnošću, Linina je curica dobila dovoljno na težini da je izvade iz inkubatora.
Sestre su podigle oba djeteta. Dječak je dobio ime Miltijad, po velikom atenskom vojskovođi, ali
svi će ga zvati Milton, po velikom engleskom pjesniku. Djevojčica koja će odrasti bez oca nazvana
je Teodora, po skandaloznoj bizantskoj carici kojoj se Sourmelina divila. Kasnije će i ona dobiti
američki nadimak.
Ali ima još nešto što želim spomenuti oko te djece. Nešto što se ne vidi golim okom. Pogledajte

www.crowarez.org
bliže. Tu. Tako je:
Po jedna mutacija kod svakoga.
Brak na ledu
Sprovod Jimmvja Zizma održao se trinaest dana poslije, s dopuštenjem episkopa u Chicagu. Gotovo
dva tjedna obitelj je ostala u kući, okuženoj smrću, i dočekivala povremene posjetioce koji su
dolazili izraziti sućut. Crne su tkanine prekrivale zrcala. Crne trake visjele su na vratima. Budući da
čovjek nikad ne smije iskazivati taštinu u nazočnosti smrti, Lefty se prestao brijati i do dana
sprovoda obrastao je u bradu.
Sprovod se tako dugo odgađao jer policija nije uspjela pronaći tijelo. Dan nakon nesreće, dva su
detektiva pregledala mjesto događaja. Preko noći led se ponovno smrznuo i napadalo je nekoliko
centimetara novog snijega. Detektivi su gacali amo i tamo u potrazi za tragovima guma, ali su
nakon pola sata odustali. Prihvatili su Leftvjevu priču da je Zizmo išao na ribolov u ledu te da je
vjerojatno previše popio. Jedan je detektiv uvjeravao Leftvja da tijela često isplutaju u proljeće,
izvrsno očuvana u ledenoj vodi.
Obitelj je bez obzira na to bila u koroti. Otac Stvlianopoulos upozorio je na slučaj episkopa koji je
udovoljio molbi da se Zizmu priredi pravoslavni sprovod, uz uvjet da se kasnije, ako se tijelo nađe,
održi pogrebni obred uz sam grob. Leftv se pobrinuo za sve oko pogreba. Izabrao je lijes, odabrao
grob, naručio nadgrobnu ploču i platio osmrtnice u novinama. U to su vrijeme doseljenici iz Grčke
već počeli koristiti usluge pogrebnih poduzeća, ali Sourmelina je inzistirala da lijes bude kod kuće.
Više od tjedan dana ožalošćeni su ulazili u zamračenu salu sa spuštenim žaluzinama i zrakom
teškim od mirisa cvijeća. Dolazili su Zizmovi sumnjivi poslovni partneri, ljudi iz ilegalnih točionica
koje
je opskrbljivao kao i nekoliko Lininih prijatelja. Kad su izrazili sućut udovici, prilazili su
otvorenom lijesu i stajali uz njega. U lijesu je na jastuku ležala uokvirena fotografija Jimmvja
Zizma. Slika je prikazivala Zizma u tri četvrt profilu kako zuri uvis prema nebeskom sjaju svjetla u
fotografskom ateljeu. Sourmelina je prerezala vrpcu koja je vezivala njihove svadbene krune i
muževu krunu položila u lijes.
Sourmelinina bol zbog muževe smrti daleko je nadmašila njezine osjećaje prema njemu za života.
Deset je sati tijekom dva dana nari-cala nad praznim lijesom Jimmvja Zizma i izgovarala
mirologhiju. U najboljoj teatralnoj seoskoj maniri, Sourmelina je popijevala prodorne arije u kojima
je oplakivala muževu smrt i korila ga što je umro. Kad se obračunala sa Zizmom, prigovarala je
Bogu što ga je tako rano uzeo i jadikovala nad sudbinom svoje novorođene kćeri. "Ti si kriv! Sve si
ti skrivio!" zapomagala je. "Zbog čega si morao umrijeti? Ostavio si mene jadnu udovicu! Ostavio
si dijete na ulici!" Dok je naricala, dojila je djevojčicu i svako je malo podizala uvis tako da i Zizmo
i Bog vide što su učinili. Slušajući Linin ogorčeni bijes, stariji doseljenici u mislima su se vratili u
djetinjstvo u Grčkoj, sjetili se sprovoda svojih roditelja ili djedova, i svi su se složili da takav izljev
žalosti jamči duši Jimmvja Zizma pokoj vječni.
U skladu s crkvenim zakonima, pogreb je priređen na radni dan. Otac Stvlianopoulos, s visokim
kalimafkionom na glavi i velikim križem na prsima, stigao je u kuću u deset ujutro. Nakon molitve,
Sourmelina je donijela svećeniku pladanj s upaljenom svijećom. Puhnula je da je ugasi, dim se
digao i raspršio, a otac Stylianopoulos slomio je svijeću nadvoje. Potom su svi izišli iz kuće i
krenuli u povorci prema crkvi. Lefty je za taj dan unajmio limuzinu i otvorio vrata ženi i rođakinji.
Kad je i sam ušao u auto, kratko je mahnuo muškarcu koji je odabran da ostane kod kuće i zapriječi
ulaz kako se Zizmov duh ne bi vratio. Muškarac je bio Peter Tatakis, budući kiropraktičar. Kao što
je tradicija nalagala, stric Pete je čuvao vrata više od dva sata, sve dok nije završila služba Božja u
crkvi.
Obred je sadržavao cijelu sprovodnu liturgiju, a ispušten je samo završni dio kad se pastvu upućuje
da posljednji put poljubi pokojnika. Umjesto toga, Sourmelina je prišla lijesu i poljubila svadbenu
krunu, a za njom su to učinili i Desdemona i Leftv. Crkva Uznesenja, koja je u to doba poslovala u
tijesnoj zgradi s izlazom na ulicu Hart, još je bila tričetvrt prazna. Jimmv i Lina nisu redovito išli u
crkvu. Ožalošćeni su većinom bile stare gospođe koje su na sprovode dolazile kao na neku
vrst zabave. Napokon su lijes iznijeli pred crkvu za pogrebno fotografiranje. Svi su se sudionici

www.crowarez.org
okupili oko lijesa, ispred jednostavne crkve u ulici Hart u pozadini. Otac Stvlianopoulos zauzeo je
mjesto uz uzglavlje lijesa. Sam su lijes ponovno otvorili da se vidi fotografija Jimmvja Zizma
položena u satenske nabore. Iznad lijesa podigli su zastave, grčku zastavu na jednoj i američku na
drugoj strani. Nitko se nije nasmiješio u trenutku kad je kamera bljesnula. Nakon toga pogrebna je
povorka nastavila put do groblja Forest Lawn na Aveniji Van Dyke, gdje su lijes stavili u spremište
da čeka do proljeća. Još je postojala mogućnost da se tijelo pronađe kad se u proljeće otopi led.
Iako su obavljeni svi potrebni obredi, obitelj je i dalje bila svjesna kako duša Jimmvja Zizma nema
spokoja. Nakon smrti, duše pravoslavaca ne odlepršaju na krilcima ravno u nebo. Radije tumaraju
po zemlji i gnjave žive. Sljedećih četrdeset dana baka je, kad god je zametnula sanjaricu ili svoju
brojanicu, krivila Zizmov duh. Opsjedao je kuću, tjerao mlijeko da se skiseli i krao sapun iz
kupaonice. Kad se razdoblje korote primaknulo kraju, Desdemona i Sourmelina pripremile su kolyi-
vo, slatkiš nalik svadbenoj torti na tri zasljepljujuće bijela kata. Ogradica je okruživala najgornji kat
iz kojeg su rasle jele od zelene želatine. Bilo je tu i jezerce od plavog želea, a Zizmovo je ime bilo
ispisano srebrnim bombonima. četrdesetog dana poslije sprovoda održan je još jedan parastos, a
poslije toga svi su se vratili u ulicu Hurlbut. Okupili su se oko koljiva koje je bilo posuto šećerom u
prahu zagrobnog života i pomiješano s besmrtnim sjemenkama šipka. čim su pojeli kolač, svi su
osjetili: duša Jimmvja Zizma napustila je zemlju i uspela se na nebo odakle ih više neće tupiti. Na
vrhuncu slavlja, Sourmelina je sablaznila sve nazočne kad je izišla iz spavaće sobe u jarko
narančastoj haljini.
"Sto radiš?" šapnula joj je Desdemona. "Udovica nosi crninu do kraja života."
"četrdeset dana je sasvim dovoljno", rekla je Lina i nastavila jesti.
Tek onda su mogli krstiti djecu. Sljedeće subote je Desdemona, rastrzana sukobljenim osjećajima,
promatrala kako kumovi podižu djecu iznad krstionice u Uznesenju. Kad je ušla u crkvu, baku je
prvo ispunio silan ponos. Ljudi su se tiskali da vide njezino novorođenče, koje je imalo čudesnu
moć da čak i najstarije babe ponovno pretvori u mlade majke. Za samog obreda otac Stvlianopoulos
odrezao je uvojak Miltonove kosice i pustio ga da padne u vodu. Načinio je znak križa na djetetovu
čelu. Uronio je dijete u vodu. Ali dok se Milton čistio od istočnoga grijeha, Desdemona je i dalje
bila svjesna svoje duboke
izopačenosti. Nijemo se još jednom zavjetovala kako nikad više neće imati djece.
"Lina", zaustila je nekoliko dana kasnije Desdemona i pocrvenjela.
"Što je?"
"Ništa."
"Nije ništa. Nešto jest. Što je?"
"Pitala sam se. Kako... ako ne želiš..." A onda je naglo izlanula: "Kako se čuvaš da ne zatrudniš?"
Lina se tiho nasmijala: "S tim ja zbilja više ne moram razbijati glavu."
"Ali znaš kako se to radi? Ima li načina?"
"Meni je majka uvijek govorila da žena neće zatrudnjeti sve dok doji. Ne znam je li to istina, ali
tako mi je govorila."
"Ali poslije toga, što onda?"
"Jednostavno. Nemoj spavati s mužem."
Trenutačno je to bilo izvodljivo. Nakon djetetova rođenja, djed i baka uzeli su predah od spolnih
odnosa. Desdemona je pola noći bdjela dojeći. Vječno je bila premorena. Osim toga, razderala joj
se međica u porodu i još nije posve zarasla. Leftv se uljudno suzdržavao od bilo kakvih
ljubavničkih aktivnosti, ali kad su prošla dva mjeseca, počeo je dolaziti na njenu stranu kreveta.
Desdemona ga je odbijala koliko god je dugo mogla. "Prerano je", govorila je. "Ne želimo još jedno
dijete."
"Zašto ne? Milton treba imati brata."
"Boli me."
"Bit ću nježan. Dođi ovamo."
"Ne, molim te, ne noćas."
"Što je? Nećeš valjda postati kao Sourmelina? Jednom godišnje je dovoljno?"
"Tiho. Probudit ćeš maloga."

www.crowarez.org
"Baš me briga ako ga i probudim."
"Ne viči. U redu. Evo, spremna sam."
Ali pet minuta kasnije: "Sto se dogodilo?"
"Ništa."
"Nemoj mi govoriti ništa. Kao da sam s kipom."
"Joj Lefty!" I Desdemona brižne u plač.
Lefty ju je tješio i ispričao joj se, ali kad se okrenuo na drugu stranu da zaspi, učinilo mu se da je
izopćen u samoći očinstva. S rođenjem sina, Eleutherios Stephanides vidio je kako se u budućnosti
u ženinim očima neprestano umanjuje te je, uronivši lice u jastuk, shvatio tužaljku svih
očeva koji žive kao podstanari u vlastitoj kući. Obuzela ga je mahnita ljubomora na sinčića čiji plač
kao da je bio jedini zvuk koji Desdemona čuje, čije je malešno tijelo u nedogled primalo pažnju i
milovanja, a rođena je oca izgurao iz Desdemonine naklonosti naizgled božanskom lukavštinom,
gdje bog poprima obličje praščića da bi sisao ženi na prsima. Sljedećih je tjedana i mjeseci Lefty iz
Sibira svoje strane kreveta pratio procvat ljubavne veze majke i djeteta. Gledao je kako njegova
žena priljubljuje lice uz dječakovo lišće i ispušta gugutave zvuke; s nevjericom je primjećivao
potpunu odsutnost svakog gađenja prema djetetovim tjelesnim izlučinama, nježnost s kojom je
čistila i pudrala malu stražnjicu trljajući je kružnim pokretima, a jednom je čak, na Lef-tvjevo
zaprepaštenje, razmaknula sićušne guzove da namaze pupoljak među njima vazelinom.
Od tada se odnos djeda i bake promijenio. Sve do Miltonovog rođenja, Leftv i Desdemona uživali
su u braku neobično bliskom i ravnopravnom za ono doba. Ali kad je Lefty osjetio da ga isključuju,
uzvratio je udarac tradicijom. Prestao je ženu zvati kukla, što znači "lutka" i počeo je zvati kyria, što
znači gospođa. Ponovno je u kuću uveo spolnu segregaciju tako da je sala bila rezervirana
isključivo za njegovo muško društvo dok je Desdemonu prognao u kuhinju. Počeo je izdavati
zapovijedi. uKyria, moja večera." Ili uKyria, donesi nešto za popiti!" U tome se ponašao kao svi
njegovi suvremenici i nitko nije primjećivao da se nešto neobično događa, osim Sourmeline. Ali čak
ni ona nije mogla do kraja zbaciti okove seoske tradicije i, kad bi Lefty pozvao prijatelje kući da
puše cigare i pjevaju pobunjeničke kleftske pjesme, povlačila se u spavaću sobu.
Zatočen u izolaciji očinstva, Leftv Stephanides usredotočio se na to da pronađe sigurniji način
zarade. Pisao je nakladničkom poduzeću Atlantis u New Yorku i ponudio im prevodilačke usluge,
ali za uzvrat je primio samo pismo u kojem su mu zahvaljivali što se zanima za njihova izdanja i
priložili katalog. Katalog je dao Desdemoni, koja je naručila novu sanjaricu. Odjeven u plavo
protestantsko odijelo, Lefty je osobno obišao mjesna sveučilišta i koledže raspitujući se može li
podučavati grčki. Ali mjesta je bilo malo i sva su bila zauzeta. Djedu je manjkao magisterij iz
klasične filologije; nije čak ni diplomirao na fakultetu. Iako je naučio govoriti tečni, ponešto
osebujni engleski, pisanim je jezikom vladao u najboljem slučaju osrednje. Sa ženom i djetetom
koje je morao uzdržavati, nije mogao ni sanjati o tome da se još školuje. Unatoč tim preprekama, ili
možda baš zbog njih, tijekom četrdeset dana korote
Lefty si je uredio radni kutak u dnevnoj sobi i vratio se svojoj učenoj razbibrizi. Tvrdoglavo i iz
čistog eskapizma, satima je prevodio Homera i Mimnerma na engleski. Pisao je u lijepim, daleko
preskupim u kožu uvezanim bilježnicama, nalivperom napunjenim smaragdno zelenom tintom.
Uvečer su mu dolazili drugi mladi doseljenici koji su donosili krijumčareni viski, i svi su pili i igrali
trik-trak. Katkad je Desdemona znala namirisati poznati mošusno slatki dim kako se izvija ispod
vrata.
Danju, kad god mu je došlo kao da je u kavezu, Lefty bi natukao šešir s obodom duboko na čelo i
odlazio iz kuće razmišljati. Išao je pješke do Vodovodnog parka, zapanjen što su Amerikanci
izgradili takvu palaču zato da u nju smjeste filtere za kanalizaciju i propusne ventile. Odlazio je do
rijeke i stajao među čamcima na suhom doku. Njemački ovčari na lancima režali su na njega iz
dvorišta zabijeljenih od leda. Zavirivao je u izloge dućana s mamcima za ribolov, koji su zimi
zatvoreni. Na jednoj takvoj šetnji prošao je pored napola srušene stambene zgrade. Fasadu su već
srušili i prostorije u unutrašnjosti kuće otkrile su se pogledu kao u kućici za lutke. Lefty je gledao
kuhinje i kupaonice popločene vedrim pločicama kako vise u zraku, napola zatvorene prostore čije
su ga žive boje podsjetile na grobnice sultana. I sinula mu je jedna ideja.

www.crowarez.org
Sutra ujutro spustio se u podrum kuće u ulici Hurlbut i bacio se na posao. Poskidao je Desdemonine
pikantne kobasice s cijevi grijanja. Pomeo je paučinu i zemljani pod prekrio tepihom. S kata je
donio Zizmovu zebrinu kožu i prikucao je na zid. Pred sudoperom je od ostataka drveta izradio
maleni šank i prekrio ga pločicama koje je našao na otpadu: pločice s bijelo-plavim arabeskama;
napolitanske s uzorkom šahovnice; s crvenim zmajevima kao na grbu; i mjesne pločice zemljanih
tonova iz tradicionalne keramičke radionice Pewabic. Kao stolovi poslužili su mu veliki kolutovi za
namatanje kablova, koje je postavio uspravno i prekrio tkaninom. Po stropu je razvukao plahte kao
šatorska krila i tako sakrio cijevi instalacija. Od svojih je starih veza u krijumčarskom poslu
unajmio aparat za igre i naručio piva i viskija za tjedan dana. I jedne hladne večeri u petak u veljači
1924. krenuo je u posao.
Bar Zebra bio je lokalno mjesto za izlazak s neredovitim radnim vremenom. Kad god je Lefty radio,
stavljao je ikonu sv. Jurja u prozor dnevne sobe koji je gledao na ulicu. Mušterije su dolazile na
stražnji ulaz i kucale u šifri - dugo, dva kratka i dva duga - na podrumska vrata. A onda su se iz
Amerike tvorničkog rada i tiranskih predradnika spuštali u arkadijsku spilju zaborava. Djed je u kut
smjestio Victrolu. Povješao je pletenice sa sezamom, koulouria, po šanku. Pozdravljao je
goste s pretjeranom srdačnošću koju su očekivali od stranca i pomalo se udvarao damama. Iza šanka
svjetlucao je vitraj boca s pićem: plavičasti tonovi engleskog gina, duboko crvenilo klareta i
Madeire, topli smeć-kasti jantar škotskog viskija i burbona. Viseća se svjetiljka okretala na lancu
bacajući pjege svjetla na zebrinu kožu tako da se gostima činilo da su još pijaniji no što su zbilja
bili. Povremeno bi netko skočio na noge i stao se trzati i pucketati prstima u ritmu neobične glazbe
dok su mu se prijatelji smijali.
Dolje, u ilegalnoj podrumskoj točionici, djed je poprimio osobine gostioničara što će i biti cijelog
života. Intelektualne je sposobnosti kanalizirao u znanost miješanja pića. Naučio je kako sam
samcat poslužiti goste kad navale uvečer, tako da desnom rukom nalijeva viski u čaše dok lijevom
puni krigle pivom, laktom namješta podloške za čaše po šanku, a nogom pumpa pivo iz bačve.
četrnaest do šesnaest sati na dan radio je u toj raskošno urešenoj jazbini pod zemljom i cijelo je
vrijeme bio u pokretu. Ako nije točio pića, punio je pladnjeve koulourijama. Ako nije kotrljao novu
pivsku bačvu, slagao je tvrdo kuhana jaja u žičanu košaricu. Zaposlio je tijelo da mu um ne bi stigao
razmišljati: o ženinoj sve većoj hladnoći, o tome kako ih njihov zločin proganja. Lefty je sanjao da
će otvoriti kockarnicu i s barom Zebra najbliže se primaknuo ostvarenju sna. Nije bilo kocke, ni
palma u loncima, ali bilo je rebetike i, mnogih noći, hašiša. Tek 1958., kad je odstupio sa svojeg
mjesta iza šanka drugog bara Zebre, djed je imao dovoljno slobodnog vremena da se sjeti
mladenačkih snova o stolovima za rulet. A onda će se, u želji da nadoknadi propušteno, dovesti do
propasti i njegov će glas u mojem životu napokon zauvijek utihnu ti.
Desdemona i Sourmelina ostale su na katu i podizale djecu. U praksi je to značilo da ih Desdemona
uzima ujutro iz krevetića, hrani, umiva i mijenja im pelene, i tek ih onda nosi Sourmelini, koja bi
tad već bila pripravna za posjete, još sva mirišljava od kriški krastavaca kojima je noću njegovala
očne kapke. Kad bi vidjela Theodoru, Sourmelina je širila ruke i tepala, "Chriso fililx'- te grabila
svoju zlatnu djevojčicu od Desdemone i prekrivala joj lice poljupcima. Ostatak jutra, Lina je pila
kavu i zabavljala se mažući trepavice male Theodore kolom. Kad bi zavonjalo, dodavala je dijete
Desdemoni uz riječi, "Dogodila nam se nezgodica!"
Sourmelina je vjerovala da duša ne nastanjuje tijelo dok dijete ne progovori. Prepuštala je
Desdemoni brigu o pelenskom osipu i hripav-cu, upalama ušiju i krvarenjima iz nosa. Ali kad god
su imali goste na
nedjeljnom ručku, Sourmelina ih je dočekivala s nacifranim djetetom koje je privijala uz rame kao
kakav besprijekoran modni dodatak. Sourmelina nije znala s malom djecom, ali sjajno se snalazila s
tinejdžerima. Bila je tu za prve ljubavi i prva slomljena srca, haljine za izlaske i koketiranje s
pomodnim stanjima duha kao što je mladalački bunt. I tako su, u ranim godinama, Milton i
Theodora odrastali zajedno u tradiciji Stephanidesa. Kao što je jednom kelimi dijelio brata i sestru,
sad je vunena deka dijelila rođake u drugom koljenu. I kao što je jednom dvostruka sjena skakutala
po obroncima planine, sad se slična spojena sjena kretala po stražnjem trijemu kuće u ulici Hurlbut.
Rasli su. Kad im je bilo godinu dana, kupali su se u istoj kadi. S dvije godine crtali su istim

www.crowarez.org
bojicama. S tri godine, Milton je sjedio u avionu igrački, a Theodora je okretala propeler. Ali istočni
dio Detroita nije isto što i malo planinsko selo. Bilo je mnogo djece za igru. I tako je, kad je
napunio četiri godine, Milton odbacio društvo svoje rođakinje jer mu je ljepše bilo igrati se s
dečkima iz susjedstva. Theodori je bilo svejedno. Jer tad je već dobila još jednu rođakinju s kojom
se može igrati.
Desdemona je poduzela sve što je mogla da ispuni zavjet kako nikad više neće imati djece. Dojila je
Miltona do njegove treće godine. I dalje je odbijala Leftvjeve pokušaje da joj se približi. Ali nije ga
mogla odbijati svake noći. Katkad se grižnja savjesti zbog toga što se udala za Leftvja sukobljavala
u njoj s grižnjom savjesti zbog toga što mu ne udovoljava. Katkad joj je izgledalo da je Leftvjeva
potreba tako očajnička, i takvu je sućut budila u njoj, da mu je morala popustiti. A katkad je i njoj
samoj trebala tjelesna utjeha i olakšanje. To se događalo možda ni šačicu puta godišnje, ali nešto
češće u ljetnim mjesecima. Povremeno bi Desdemona popila malo više vina na nečijoj proslavi
imendana pa je i onda popuštala. A jedne vrele noći u srpnju 1927. značajno je popustila i posljedica
je bila kći: Zoe Helen Stephanides, moja teta Zo.
Od trenutka kad je shvatila da je trudna, baku su ponovno počeli mučiti strahovi da će se dijete
roditi s nekom jezivom urođenom manom. Pravoslavna crkva ne dopušta brak čak ni djeci ljudi
povezanih kumstvom, s objašnjenjem da je to ravno duhovnom incestu. A što je to u usporedbi s
ovim? Ovo je još mnogo gore! I tako je Desdemona očajavala, i noćima nije mogla spavati dok joj
je novo čedo raslo u utrobi. A zbog toga što je obećala Panaghiji, Presvetoj Djevici, da nikad više
neće imati djece, Desdemona je to čvršće vjerovala da će je stići teška kazna Božja. Ali ponovno se
pokazalo da je strahovala bez razloga. Sljedećeg proljeća, 27. travnja 1928., rodila se Zoe
Stephanides,
T2?
krupna, zdrava djevojčica s četvrtastom glavom svoje bake, snažnim plačem, i bez ikakve mane.
Miltona nije odviše zanimala novorođena sestra. Više je volio gađati iz praćke s prijateljima. S
Theodorom je bilo upravo suprotno. Zoe ju je opčinila. Navlačila je dijete posvuda sa sobom kao
novu lutku. Njihovo doživotno prijateljstvo, koje je preživjelo brojne sukobe, počelo je od
najranijih dana, kad se Theodora pretvarala da je Zoeina mama.
S dolaskom još jednog djeteta, kuća u ulici Hurlbut postala je pretijesna. Sourmelina se odlučila
odseliti. Pronašla je posao u cvjećarnici i ostavila Leftvju i Desdemoni da preuzmu otplatu hipoteke
na kuću. U jesen iste godine, Sourmelina i Theodora smjestile su se vrlo blizu, u pansionu O'Toole,
odmah iza ulice Hurlbut, na Bulevaru Cadillac. Stražnje fasade kuće gledale su jedna prema drugoj
i Lina i Theodora još su bile dovoljno blizu da svaki dan skoknu u posjet.
U četvrtak 24. listopada 1929. u Wall Streetu u New Yorku muškarci u fino krojenim odijelima
počeli su se bacati s prozora slavnih gradskih nebodera. Njihov lemurski očaj naizgled je bio daleko
od ulice Hurlbut, ali malo-pomalo tamni se oblak nadvio nad naciju, krećući se u suprotnom smjeru
nego što je meteorologija navikla, dok se nije navukao nad Srednji Zapad. Depresija se ukazala
Leftvju u obliku sve većeg broja praznih stolica u baru. Nakon što je gotovo šest godina poslovao
punom parom, nastupilo je razdoblje zatišja; nekih je noći bar Zebra bio samo dvije trećine pun, ili
samo napola. Alkoholičare stoike ništa nije moglo spriječiti da se odazovu svojem pozivu. Unatoč
međunarodnoj bankarskoj zavjeri (koju je raskrinkao otac Coughlin na radiju), te su se korenike
javljale na dužnost kad god se Sv. Juraj propeo u prozoru. Ali oni koji su pili radi društva i obiteljski
ljudi, više nisu dolazili. Do ožujka 1930. broj posjetitelja koji su otkucavali tajni daktilsko-
spondejski ritam na podrumskim vratima srezao se na pola. Posao je ponovno krenuo na bolje u
ljeto. "Ne razbijaj si glavu", rekao je Lefty Desdemoni. "Predsjednik Herbert Hoover se brine za
sve. Najgore je prošlo." Nekako su progurali sljedeću godinu i pol, ali 1932. tek je nekoliko
mušterija kapnulo svaki dan. Lefty je davao piće na vjeru, spuštao cijene, ali uzalud. Ubrzo više nije
mogao plaćati za dostavu nove robe. Jednog dana došla su dva čovjeka i zaplijenila automat za igre.
"Bilo je grozno. Grozno!" plakala je Desdemona još pedeset godina kasnije, kad je opisivala to
vrijeme. Cijelo moje djetinjstvo i najmanji spomen depresije pokrenuo bi kod moje yiayie puni
ciklus naricanja
i udaranja u grudi. (Jednom se to dogodilo i kad je tema bila nečija "manična depresija"). Klonula bi

www.crowarez.org
u stolici i stisnula lice s obje ruke, kao lik na Munchovom "Vrisku" - a onda bi uslijedilo: "Mana!
Depresija! Kakva je to strahota bila, da čovjek ne vjeruje! Svi bez posla. Sjećam se prosvjeda zbog
gladi, ljudi marširaju ulicama, milijun ljudi, jedan za drugim, jedan za drugim, idu reći gospodinu
Fordu neka otvori tvornicu. A onda jedne večeri u ulici čujem grozan zvuk. Ljudi mlate štakore
štapovima, ubijaju ih, plat plat plat, jer moraju jesti štakore. O Bogo moj! A Lefty tada nije imao
posao u tvornici. Imao je samo točionicu, gdje su ljudi dolazili piti. Ali u Depresiji je došlo zlo
vrijeme, jako slaba ekonomija, i nitko nije imao novca za piće. Kad nemaju za jesti, odakle im za
piti? I tako su papou i yiayia ostali bez novca. A onda" - ruku pritišće o srce - "onda su me natjerali
da idem raditi za one mavrose! Za crnce! O Bogo moj!"
To je bilo ovako: jedne večeri djed je legao kraj bake i otkrio da nije sama u krevetu. Milton, tad
osmogodišnjak, uvukao se u krevet s jedne strane. Na drugoj strani ležala je Zoe, kojoj su bile tek
četiri godine. Iscrpljen od posla, Lefty se zagledao u prizor što ga je pružala ta menažerija. Volio je
gledati svoju djecu kako spavaju. Unatoč problemima u braku, za njih nije nikad krivio ni sina ni
kćer. Ali istodobno, rijetko ih je viđao. Kako bi zaradio dovoljno novca, morao je točionicu držati
otvorenu šesnaest, katkad osamnaest sati na dan. Radio je sedam dana u tjednu. Da bi izdržavao
vlastitu obitelj, morao je biti daleko od nje. Ujutro, kad je bio kod kuće, djeca su se prema njemu
ponašala kao da im je kakav bliski rođak, možda stric, ali nikako otac.
A bio je tu i problem s damama u baru. Dok je u svako doba dana i noći u polumračnoj spilji točio
pića, imao je bezbroj prilika upoznati žene koje su pile s prijateljima ili čak same. Djedu je 1932.
bilo trideset godina. Ojačao je i postao muškarac; bio je šarmantan, srdačan, uvijek lijepo odjeven -
i još u naponu snage. Gore u kući njegova se žena bojala seksa, ali dolje u baru Zebra žene su
dobacivale Leftvju smione, uskipjele poglede. Sad, dok je djed promatrao tri usnule prilike u
krevetu, u glavi mu se vrtjelo sve odjedanput: ljubav prema djeci, ljubav prema ženi, kao i
frustracija u braku, i dječačko uzbuđenje što ga je kao kakvog neženju obuzimalo u društvu barskih
dama. Prignuo je lice do Zoinog. Kosa joj je još bila mokra od kupanja i slatko je mirisala. Uživao
je u očinstvu, a opet, i dalje je bio muškarac. Leftv je znao da sve što mu se mota po glavi ne može
dugo držati zajedno. I tako je, kad se nagledao njihovih slatkih lišća, podigao djecu iz kreveta i
odnio
ih u njihovu sobu. Vratio se i legao kraj svoje usnule žene. Nježno ju je počeo milovati, zavlačeći
joj ruku pod spavaćicu. I odjednom je Desdemona otvorila oči.
"Što to radiš!?"
"Sto misliš da radim?"
"Ja spavam."
"A ja te budim."
"Sram te bilo." Baka ga je odgurnula. I Leftv je popustio. Ljutito se odmaknuo od nje. Dugo je
vladao tajac prije no što je progovorio.
"Ništa ne dobivam od tebe. Cijelo vrijeme radim, a ti mi ne daješ ništa."
"Misliš da ja ne radim? Ja se brinem za dvoje djece."
"Da si normalna žena, možda bi mi se isplatilo to što radim od jutra do mraka."
"Da si ti normalan muž, pomogao bi mi oko djece."
"Kako bih ti pomogao? Ti uopće ne shvaćaš kako se u ovoj zemlji zarađuje za život. Misliš da se ja
dolje zabavljam?"
"Svira glazba, piješ. čujem glazbu u kuhinji."
"To mi je posao. Zato ljudi dolaze. A ako ne dolaze, nemamo čime platiti račune. Sve je na mojim
leđima. A to ti ne razumiješ. Rintam od jutra do mraka i onda kad napokon legnem u krevet, ne
mogu spavati. Nema mjesta za mene!"
"Milton je ružno sanjao."
"Ja ružno sanjam svaki dan."
Upalio je svjetlo i, u sjaju svjetiljke, Desdemona je vidjela muževo lice kako se grči u zlobi koju
nikad prije nije primijetila. To više nije bilo Leftvjevo lice, lice njezina brata ili muža. Pripadalo je
nekom drugom, nekom neznancu s kojim je živjela.
I to je užasno novo lice izreklo ultimatum:

www.crowarez.org
"Sutra ujutro", pljunuo je Leftv, "ideš naći posao."
Sutra, kad je Lina došla na ručak, Desdemona ju je zamolila da joj čita oglase u novinama.
"Kako ću ja raditi? Ne znam ni engleski govoriti."
"Znaš nešto."
"Trebali smo otići u Grčku. U Grčkoj muž ne bi tjerao ženu da ide iz kuće i traži si posao."
"Ništa ne brini", rekla je Lina i uzela u ruku novine na recikliranom papiru. "Posla ionako nema."
Godine 1932. oglasi u Detroit Timesu
koji su se obraćali populaciji od četiri milijuna ljudi stisnuli su se na jednom jedinom fiovinskom
stupcu. Sourmelina je škiljeći tražila što bi bilo prikladno.
"Konobarica", čitala je Lina.
"Ne."
"Zašto ne?"
"Muškarci će me oblij etati."
"Ne voliš da te oblijeću?"
"čitaj", rekla je Desdemona.
"Obrada i bojanje", rekla je Lina.
Baka se namrštila. "Što je sad to?"
"Ne znam."
"Bojanje tkanine?"
"Možda"
"čitaj dalje", rekla je Desdemona.
"Motačica cigara", nastavila je Lina.
"Ne volim dim."
"Sluškinja"
"Lina, molim te. Pa ne mogu ja nekome služiti."
"Svilarica."
"Molim?"
"Svilarica. Samo to piše. I adresa."
"Svilarica? Ja sam svilarica. Znam sve o tome."
"Onda čestitam, imaš posao. Ako mjesto još bude slobodno kad stigneš onamo."
Sat poslije, odjevena za potragu za poslom, baka je nevoljko izišla iz kuće. Sourmelina ju je
nagovarala da joj posudi haljinu s dubokim izrezom. "Nosi tu haljinu i nitko neće primijetiti kako
govoriš engleski", rekla je. Ali Desdemona se uputila prema tramvaju u jednoj od svojih običnih
haljina, sivoj sa smeđim točkicama. Cipele, šešir i torbica bili su svaki svoje smeđe boje koje su se
gotovo slagale.
Iako ih je više voljela od automobila, ni tramvaji nisu Desdemoni bili prirasli srcu. Nije se najbolje
snalazila u tome koja linija kamo vozi. Trzava kola koja kao da su vukli duhovi neprestano su
zaokretala u neočekivanim smjerovima i odvozili je u nepoznate dijelove grada. Kad je prvi tramvaj
stao, viknula je kondukteru, "U grad?" On je kimnuo. Ukrcala se u tramvaj, spustila si sjedalo i
izvadila iz torbice adresu koju joj je Lina napisala na papiru. Kad je kondukter došao do nje,
pokazala mu je adresu.
"Ulica Hastings? Tamo idete?"
"Da. Ulica Hastings."
"Vozite se ovom linijom do Gratiota. Onda presjednete na Gratiot prema gradu. Siđete kod ulice
Hastings."
Kad se spomenuo Gratiot, Desdemoni je odlanulo. Ona i Lefty vozili su se linijom Gratiot kad su
išli u grčku četvrt. Sad joj je sve bilo jasno. Tako znači, u Detroitu ne rade svilu? pobjedonosno je
pitala svojeg odsutnog muža. Eto koliko ti znaš. Tramvaj je ubrzao. Dućani u Aveniji Mack
promicali su pored nje, mnogi od njih zauvijek zatvoreni, s izlozima premazanim sapunom.
Desdemona je priljubila lice uz staklo, ali sad, dok je bila sama, imala je još toga reći Leftvju. Da
mi oni policajci na otoku Ellisu nisu oduzeli dudove svilce, mogla sam napraviti bubinjak u
dvorištu iza kuće. Ne bih sad morala tražiti posao. Mogli smo dobro zaraditi. Lijepo sam Ugovorila.

www.crowarez.org
Odjeća putnika u to je vrijeme još bila razmjerno elegantna, ali već su se vidjeli znakovi
iznošenosti: šeširi koji se mjesecima nisu zatezali, pohabane manžete i porubi, kravate i reveri
umrljani hranom. Na pločniku je neki čovjek stajao držeći rukom ispisani znak: TREBAM POSAO
A NE MILOSTINJU TKO ćE MI POMOćI DA NAđEM POSAO. 7 GODINA U DETROITU.
NEMAM NOVCA. OTPUŠTEN S NAJBOLJIM PREPORUKAMA. Gledaj ti tog jadnika. Mana!
Izgleda kao izbjeglica. Ovaj grad isti je kao Smirna. Koja je razlika? Tramvaj je kloparao, sve dalje
i dalje od mjesta koja je poznavala, dućana s povrćem, kina, hidranta za vodu i kioska s novinama.
Njezine seoske oči, koje su u trenu umjele razlikovati svaki grm i stablo, tupo su se caklile pred
znakovljem uz put, besmislenim latiničkim slovima što su se stapala jedna s drugima i izblijedjelim
oglasnim pločama s američkim licima s kojih se gulila koža, licima bez očiju ili bez usta, ili bez
ičega osim nosa. Kad je prepoznala široku dijagonalnu prugu Gratiota, ustala je i zvonkim glasom
viknula: "Pazmate!" Pojma nije imala što znači ta riječ na engleskom. Samo je čula da je
Sourmelina izvikuje svaki put kad promaši stanicu. Kao i obično, djelovala je. Vozač je zakočio,
tramvaj je stao i putnici su se brzo maknuli s vrata da ona može sići. Kao da ih je iznenadilo kad im
se nasmiješila i zahvalila.
Na liniji Gratiot rekla je kondukteru, "Molim vas, moram ići ulica Hastings."
"Hastings? Ste sigurni?"
Pokazala mu je adresu i ponovila glasnije, "Ulica Hastings."
"U redu. Reći ću vam kad da siđete."
Tramvaj je krenuo prema grčkoj četvrti. Desdemona je provjerila svoj odraz u prozoru tramvaja i
namjestila šešir. Poslije trudnoće se udebljala, proširila u struku, ali još je imala lijepu put i kosu i
još je bila privlačna žena. Kad se pogledala, obratila je pozornost na krajolik kojim su prolazili. Što
je još mogla moja baka vidjeti na ulicama Detroita 1932.? Vidjela bi muškarce s naherenim
šiltericama kako prodaju jabuke na uglovima. Vidjela bi motačice cigara kako izlaze pred tvornice
bez prozora da na čas udahnu zraka, lica trajno umrljana smeđom duhanskom prašinom. Vidjela bi
radnike koji dijele pamflete za sindikate dok ih Pinkertonovi detektivi slijede. U pokrajnjim
uličicama vidjela bi batinaše antisindikaliste kako mlate iste te radnike s pamfletima. Vidjela bi
policajce, na konjima i bez njih, 60 posto kojih su potajno pripadali bjelačkom protestantskom redu
Crne legije, koji je pak imao vlastite metode za uklanjanje crnaca, komunista i katolika. "Ma daj,
Cal", čujem majčin glas, "nema baš ničeg lijepog što bi spomenuo?" Dobro, dobro, u redu. Detroit
je 1932. bio poznat kao "grad stabala". Više stabala po četvornom kilometru nego u bilo kojem
drugom gradu u zemlji. Kupovati se moglo kod Kerna i Hudsona. Na Aveniji Woodward
automobilski magnati izgradili su prelijep detroitski Institut za umjetnost gdje je, u istim tim
minutama dok se Desdemona vozila tramvajem na razgovor za posao, meksički slikar po imenu
Diego Ri-vera radio na novom djelu koje su mu naručili: muralu koji prikazuje novu mitologiju
automobilske industrije. Sjedio je na sklopivoj stolici na skelama i skicirao veliki rad: četiri
androgine rase čovječanstva na gornjim slikama što gledaju na pokretnu vrpcu u River Rougeu,
gdje rade automobilski trudbenici, tijela usklađena u naporu. Različite manje slike prikazivale su
"sjemenu stanicu" djeteta umotanu u biljnu lukovicu, čuda i užase medicine, voće i žitarice što
prirodno uspijevaju u Michiganu; a daleko u jednom kutu glavom Henrvja Forda kako, siv u licu i
neurotično usukan, pregledava knjige.
Tramvaj je prošao McDougal, Jos. Campau i Chene, a onda je uz mali drhtaj prešao ulicu Hastings.
U tom su trenutku svi putnici, redom bijelci, izveli talismanski pokret. Muškarci su potapšali lisnice
u džepovima, žene su još jedanput zatvorile torbice. Vozač je pritegnuo ručicu koja je zatvarala
stražnja vrata. Primijetivši sve to, Desdemona je pogledala van i vidjela da je tramvaj ušao u geto
Black Bottom.
Nije bilo nikakve ograde, nikakve prepreke na cesti. Tramvaj nije ni sekunde zastao dok je prelazio
nevidljivu barijeru, ali istodobno se u
potezu od jedne kratke ulice svijet promijenio. Svjetlo kao da je postalo drukčije, posivjelo je
procijeđeno kroz konope za sušenje rublja. Polutama s prednjih trijemova i stanova bez struje
razlijevala se ulicama, a olujni oblak sirotinje što je visio nad cijelim kvartom usmjeravao joj je
pozornost na dolje, na odbačene predmete što su se oštro ocrtavali bez sjene: na crvene cigle koje se

www.crowarez.org
mrve sa stuba, gomile smeća i oglo-danih kostiju, rabljene gume, zgnječene vjetrenjače s
prošlogodišnjeg sajma, nečiju staru izgubljenu cipelu. Sablasna tišina ruševine trajala je možda
trenutak, a onda je Black Bottom eruptirao iz svih svojih uličica i kućnih veža. Gledaj svu tu djecu!
Koliko ih ima! Odjednom su djeca jurila uz tramvaj, mašući i vičući. Igrali su se lovice s tramvajem
i skakali pred kola na tračnice. Ostala su se djeca penjala na stražnji dio. Desdemona je prinijela
ruku grlu. Zašto imaju tako mnogo djece? Sto je tim ljudima? Mavro žene morale bi duže dojiti
djecu. Netko bi im to morao reći. A u pokrajnjim je uličicama sad vidjela muškarce kako se peru
pod slavinama na otvorenom. Napola razodjevene žene izvijale su bokove kroz prozore na katu.
Desdemona je sa zaprepaštenjem i užasom promatrala sva ta lica koja ispunjavaju prozore, sva ta
tijela koja ispunjavaju ulice, gotovo pola milijuna ljudi naguranih u dvadeset i pet uličnih blokova.
Sve otkako je u Prvom svjetskom ratu E. I. Weiss, direktor automobilske tvrtke Packard, doveo,
vlastitim riječima, prvi "tovar crnčuga" u grad, vlasti su zaključile da ih je najbolje držati baš tu, u
Black Bottomu. Sad su se tu zajedno gurale sve moguće profesije, ljevaoničari i odvjetnici,
sluškinje i stolari, liječnici i gangsteri, ali većina ih je, budući da je posrijedi 1932., bila
nezaposlena. Ipak, svake ih je godine, svakog mjeseca, dolazilo sve više i više, u potrazi za poslom
na sjeveru zemlje. Spavali su na svakom kauču u svakoj kući. Gradili su kolibe u dvorištima.
Kampirali su na krovovima. (Takvo stanje, dakako, nije moglo potrajati. Tijekom godina, unatoč
svim naporima bijelaca da ga zaustave - a i zbog neumitnih zakona bijede i rasizma - Black Bottom
će se polako širiti, ulicu po ulicu, četvrt po četvrt, dok takozvani geto ne pojede cijeli grad pa su
sedamdesetih godina crnci u Detroitu, gradu bez poreznih obveznika iz kojeg su bijelci bježali, a za
vladavine Colemana Younga carevali zločin i ubojstva, napokon mogli živjeti gdje god žele...)
Ali sad se, davne 1932., nešto čudno događalo. Tramvaj je usporio. Usred Black Bottoma stao je i -
nečuveno! - otvorila su se vrata. Putnici su se uzvrpoljili. Kondukter je potapšao Desdemonu po
ramenu. "Gospođo, stigli ste. To je Hastings."
"Ulica Hastings?" Nije mu vjerovala. Ponovno mu je pokazala adresu. On je upro prstom kroz
vrata.
"A gdje tvornica svile?" upitala je konduktera.
"Tko će ga znati čega tu ima. Nije ovo moj kraj."
I tako je baka sišla u ulici Hastings. Tramvaj se odvezao, dok su bijela lica gledala za njom, kao za
ženom koju su bacili preko ograde u more. Krenula je pješke. Stežući torbicu, pohitala je ulicom
kao da zna kamo ide. Gledala je nepomično pred sebe. Djeca su preskakivala preko užeta na
pločnicima. Na prozoru na katu neki je muškarac razderao papir u komadiće i povikao, "Od sad pa
nadalje poštu mi šalji u Pariz, poštaru." Trijemovi pred kućom bili su krcati namještaja iz dnevne
sobe, starih kauča i naslonjača, ljudi koji igraju dame, svađaju se, prijete prstima i praskaju u
smijeh. Vječno se smiju ti mavrosi. Smiju se i smiju, kao daje sve smiješno. Sto je to tako smiješno,
recite vi meni! I što je - o Bogo moj -jedan obavlja nuždu na ulici! Neću gledati. Prošla je kraj
dvorišta umjetnika koji je radio u smeću: sedam svjetskih čuda izrađenih od limenih zatvarača.
Pijani starac u šarenom sombreru kretao se kao u usporenom filmu, coktao bezubim čeljustima i
pružao ruku da isprosi sitniš. Ali što da rade'? Nemaju kupaonice. Nemaju ni kanalizacije, užas,
užas. Prošla je kraj brijačnice, gdje su muškarci sjedili s plastičnim kapama na glavi kao ženske i
ravnali kosu. S druge strane ceste, momci su joj dobacivali:
"Mala, ima te da se pod tobom zemlja trese!"
"Slatka si da bi te polizo!"
Dok je žurila naprijed, iza nje je prštao smijeh. Sve dublje i dublje, kraj ulica za koje nije znala ni
kako se zovu. Sad je u zraku mirisalo na nepoznatu hranu, ribu uhvaćenu u obližnjoj rijeci, svinjske
nogice, kukuruznu krupicu, prženu kobasicu, crveni grah. Ali u mnogim se kućama ništa nije
kuhalo, nitko se nije smijao pa čak ni govorio, samo mračne prostorije pune umornih lica i olinjalih
pasa. S takvog je jednog trijema napokon netko prozborio. Žena, hvala Bogu.
"Izgubila si se?"
Desdemona je pogledala u meko, razoreno lice. "Tražim tvornicu. Tvornicu svile."
"Nema tu tvornica. A da ih ima, bile bi zatvorene."
Desdemona joj je pružila papir s adresom.

www.crowarez.org
Žena je prstom pokazala na drugu stranu ulice. "Ideš tamo."
I kad se Desdemona okrenula, što je vidjela? Je li vidjela zgradu od smeđe opeke koja se donedavno
zvala McPherson Hali? Dvoranu
koju su iznajmljivali za političke skupove, vjenčanja ili priredbe putujućih vidovnjaka koji bi naišli
u grad? Je li primijetila ukrasne detalje oko ulaza, rimske urne iz kojih se prelijeva voće od granita,
išarani mramor? Ili su joj se oči umjesto toga usredotočile na dva mlada crna momka koji su se
ustobočili u stavu mirno pred ulaznim vratima? Je li primijetila njihova besprijekorna odijela, jedno
svijetloplavo poput dijela zemaljske kugle što ga pokriva voda, drugo blijedo ljubičasto kao
francuski bomboni s okusom lavande? Sigurno je zapazila njihovo vojničko držanje, cipele ulaštene
do visokog sjaja, kravate jarkih boja i uzoraka. Morala je osjetiti kontrast između samopouzdana
držanja dvojice mladića i potlačenog kvarta, ali što god da je osjetila u tom trenutku, njezina se
složena reakcija, dok je došla do mene, svela na jednu jedinu zaprepaštenu spoznaju.
Fesovi. Nosili su fesove. Meka, kestenjastosmeđa pokrivala za glavu ravnog vrha, ista kakva su
nosili bakini i djedovi mučitelji. Kape koje su ime dobile po gradu u Maroku odakle je dolazila
krvavocrvena boja za sukno i koje su (na glavama vojnika) prognale baku i djeda iz Turske,
natapajući tlo tamnosmedim mrljama. I evo ih opet, tu u Detroitu, na glavama dvojice naočitih
mladih crnaca. (A fesovi će se još jednom pojaviti u mojoj priči, na dan jednog sprovoda, ali ta je
koincidencija, od one vrste kakva se može dogoditi samo u zbiljskom životu, predobra da bih je već
odao.)
Pomalo sa strahom, Desdemona je prešla ulicu. Rekla je momcima da je došla zbog oglasa. Jedan
joj je kimnuo: "Morate sa stražnje strane", rekao joj je. Uljudno ju je proveo prolazom uz zgradu i u
čisto, pometeno dvorište. U tom času, kao na kakav diskretni znak, stražnja su se vrata otvorila i
Desdemona je doživjela drugi šok. Pojavile su se dvije žene pod čadorima. Baki su izgledale kao
pobožne muslimanke iz Burse, osim po boji odjeće. Cadori nisu bili crni. Bili su bijeli. Počinjali su
im kod brade i padali sve do gležnjeva. Glavu su pokrile bijelim rupcima. Nisu nosile veo preko
lica, a kad su joj prišle, Desdemona je primijetila da na nogama imaju smeđe školske cipele.
Fesovi, čadori, a onda još i ovo: džamija. Unutrašnjost nekadašnje dvorane McPherson preuređena
je u maurskom stilu. Pomoćnice su povele Desdemonu po pločicama s geometrijskim uzorkom.
Provele su je kraj debelih zastora s resama koji su zaklanjali svjetlo. U potpunoj tišini čulo se samo
kako ženama šušte haljine i, negdje iz daljine, glas koji je govorio ili molio. Napokon su je uveli u
ured, gdje je neka žena vješala sliku na zid.
"Ja sam sestra Wanda", rekla je žena ne okrenuvši se. "Vrhovna zapovjednica hrama brdj i." Nosila
je potpuno drukčiji čador, s gajtanima i epoletama. Slika koju je vješala prikazivala je leteći tanjur
koji lebdi nad obrisom New Yorka. Iz njega su se zrakasto širile strelice svjetla.
"Došla si zbog posla?"
"Da, ja sam svilarica. Imam mnogo iskustva. U uzgoju svilaca, pripremi bubinjaka, tkanju..."
Sestra Wanda se naglo okrenula. Proučila je Desdemonino lice. "Imamo problem. A koja si ti?"
"Ja sam Grkinja."
"Grkinja, ha. To mu dođe bjelkinja, je li tako? Rođena si u Grčkoj?"
"Ne. U Turskoj. Došli smo iz Turske. Moj muž i ja."
"Iz Turske? Pa što ne kažeš! Turska je muslimanska zemlja. Jesi ti muslimanka?"
"Ne, Grkinja. Grčka pravoslavka."
"Ali rodila si se u Turskoj?"
"Ne."
"Kako sad?"
"Da."
"I obitelj ti je iz Turske?"
"Da."
"Pa valjda si onda malo miješana, ne? Nisi skroz naskroz bijela?"
Desdemona je oklijevala.
"Gle, tražim način da to nekako izvedemo", nastavila je sestra Wan-da. "Svećenik Fard koji je
ovamo došao iz svetog grada Meke, on nam vječno govori kako je važno moći se osloniti sam na

www.crowarez.org
sebe. Više se ne smijemo oslanjati na bijelce. Moramo se sami brinuti za sebe, jasno?" Spustila je
glas. "Ali problem je što se na oglas nije javio nitko tko ima veze s mozgom. Ljudi dođu, kažu da
znaju raditi sa svilom, ali nemaju blagog pojma. Nadaju se da ćemo ih zaposliti i otpustiti. Ipak
dobiju plaću za jedan dan." Stisnula je oči. "I ti to planiraš?"
"Ne, ja se samo hoću zaposliti, ne i otpustiti."
"Ali što si ti? Grkinja, Turkinja, što?"
Desdemona je ponovno oklijevala. Mislila je na svoju djecu. Zamislila je kako im uvečer dolazi
kući i ne nosi im hranu. I onda je progutala knedlu. "Sve pomiješano. Turci, Grci, sve je to isto."
"To sam htjela čuti", široko se nasmiješila sestra Wanda. "I svećenik Fard je miješane rase. Da ti
pokažem što nam treba."
Povela je Desdemonu dugim hodnikom s drvenom oplatom, kroz
ured telefonistice i u drugi još mračniji hodnik. Teški zastori na kraju hodnika zatvarali su put u
predvorje. Dva su mlada stražara stala u stav mirno. "Ako misliš raditi kod nas, moraš znati neke
stvari. Nikad, nikad, ne smiješ proći kroz taj zastor. Tu je glavni hram, gdje Fard drži propovijedi.
Ti ostani ovdje, u ženskom dijelu. I dobro bi bilo da pokriješ kosu. Ovaj šešir otkriva ti uši, a to
može zavesti."
Desdemona je nagonski dodirnula uši i pogledala preko ramena stražare. Lica su im i dalje bila
bezizražajna. Okrenula se i krenula za vrhovnom zapovjednicom.
"Da ti pokažem što smo mi ovdje složili", rekla je sestra Wanda. "Imamo sve. Samo nam treba, znaš
kako se ono kaže, netko tko zna znanje." Krenula je uza stube, Desdemona za njom.
(To je dugačko stubište, tri kata, a sestru Wandu muče koljena pa će im trebati neko vrijeme da se
uspnu do vrha. Ostavit ćemo ih ondje da se penju dok ja objasnim u što se to baka upetljala.)
"Negdje u ljeto 1930. simpatičan, ali pomalo tajanstven ulični trgovac pojavio se u crnačkom getu u
Detroitu." (Citiram iz knjige Crni muslimani u Americi C. Erica Lincolna). "Mislilo se da je Arapin,
premda njegov rasni i nacionalni identitet nije dokumentiran. Afroamerikanci gladni kulture primili
su ga u svoje domove i od njega kupovali svilenu tkaninu i odjeću za koje je tvrdio da ih nose crnci
u domovini preko oceana... Njegovi su kupci tako silno željeli doznati nešto o svojoj prošlosti i
zemlji iz koje su potekli, da je trgovac uskoro počeo od kuće do kuće držati mitinge.
Isprva je 'prorok', kako su ga prozvali, poduku ograničavao na izvješća o svojim doživljajima u
stranim zemljama, upozorenja protiv nekih vrsta hrane i prijedloge slušateljima kako da poboljšaju
tjelesno zdravlje. Bio je ljubazan, srdačan, skroman i strpljiv."
"Kad je pobudio zanimanje domaćina" (sad prelazimo na Izvornog čovjeka Claudea Andrewa
Clegga III.), "(trgovac) bi tad održao svoj reklamni govor o povijesti i budućnosti Afroamerikanaca.
Taktika je funkcionirala i s vremenom ju je usavršio tako da su se u privatnim kućama održavali
skupovi znatiželjnih crnaca. Kasnije su za njegove govorničke nastupe unajmljivali dvorane i usred
bijedom pogođenog Detroita počela se oblikovati organizacijska struktura njegove Nacije islama."
Trgovac je imao mnoga imena. Katkad se zvao gospodin Farrad Mo-hammad, ili gosp. F.
Mohammad Ali. U drugim je navratima koristio imena Fred Dodd, profesor Ford, VVallace Ford,
W. D. Ford, Wali Far-
rad, Wardell Fard ili W. D. Fard. Imao je isto toliko mnogo podrijetla. Neki su tvrdili da je crni
Jamajčanin čiji je otac bio sirijski musliman. Po drugim je glasinama bio Arapin iz Palestine, koji je
poticao rasne nemire u Indiji, Južnoj Africi i Londonu prije no što se doselio u De-troit. Pričalo se i
da je sin bogatih roditelja iz plemena Koreiš, plemena kojem je pripadao glavom prorok Muhamed,
dok su dosjei FBI-ja tvrdili da je Fard rođen ili na Novom Zelandu ili u Portlandu u Oregonu, a
roditelji da su mu bili Havajci, ili Britanci ili Polinežani.
Jedno je jasno: 1932. Fard je već utemeljio Hram broj 1 u Detroitu. Upravo se stražnjim stubama
tog hrama penjala Desdemona.
"Svilu prodajemo direkt iz hrama", objasnila je sestra Wanda. "Sami šijemo odjeću po modelima
koje nam je nacrtao osobno Fard. Prema nošnjama kakve su naši pretci nosili u Africi. Prije smo
naručivali tkaninu za odjeću. Ali s ovom depresijom, sve je teže doći do tkanine. Pa je Fard doživio
viziju. Došao mi je jedno jutro i rekao mi, 'Moramo posjedovati sredstva za vlastitu serikulturu'.
Tako on govori. Malo je reći da je rječit! Taj bi mogao nagovorit psa da siđe s kamiona s mesom."

www.crowarez.org
Dok se penjala stubama, Desdemona je počela shvaćati što je tu na stvari. Elegantna odijela
momaka na ulazu. Preuređena unutrašnjost zgrade. Sestra Wanda stigla je na odmorište - "Tu se
održava naš tečaj za poduku" - i širom otvorila vrata. Desdemona je ušla i vidjela ih.
Dvadeset i tri tinejdžerice u čadorima i rupcima vedrih boja šile su odjeću. Nisu ni pogled podigle
od posla kad je vrhovna zapovjednica uvela nepoznatu ženu. Pognutih glava, s lepezama pribadača
koje su im virile iz ustiju, čvrstim su cipelama pod rubom čadora i dalje pritiskale nevidljive
papučice šivaćih strojeva i nastavile proizvodnju. "Ovo je naš tečaj za poduku i opću civilizaciju
mladih muslimanki. Vidiš kako su dobre i pristojne. Neće ni pisnut ako im se ne obratiš. 'Islam'
znači pokornost. Znaš to? Ali da se vratimo onome zašto sam dala oglas u novine. Ponestaje nam
tkanine. čini se da su svi otišli u stečaj."
Povela je Desdemonu do drugog kraja sobe. Tamo je stajao otvoren drveni sanduk pun zemlje.
"I što smo onda mi učinili, naručili smo ti ove dudove svilce od jedne tvrtke. Znaš kako se naručuje
preko kataloga? Još ih stiže, ovo nije sve. Problem je što im izgleda ne paše Detroit. Ma nije ni
čudo. Ali nam neprestano krepavaju, a kad krepaju? Au, kako smrde, do neba! Blagi Isu -"
Prekinula se. "To se samo tako kaže. Odgojena sam u vjeri. čuj, kako si ono rekla da se zoveš?"
"Desdemona."
"čuj, Des, prije nego što sam postala vrhovna zapovjednica, bila sam frizerka i manikirka. Nikakva
cura sa sela, me razumiješ? Ti ove ruke izgledaju kao da su kopale? Pomogni mi. Sto ti dudovi
svilci vole? Kako ih natjerati da se, znaš, svilifkiraju?"
"To je težak posao."
"To nam ne smeta."
"I skup."
"Imamo love do krova."
Desdemona je podigla jednog naboranog dudovog svilca, već polumrtvog. Stala mu je tepati na
grčkom.
"Slušajte me, sestre moje male", rekla je sestra Wanda i djevojke su kao jedna prestale šivati,
prekrižile ruke u krilu i podigle pogled pun pozornosti. "Ova će vas nova gospođa naučiti kako se
radi svila. Ona je mulatkinja kao i svećenik Fard i podučit će nas drevnom znanju i vještini našeg
naroda. Tako da se možemo brinuti sami za sebe."
Dvadeset tri para očiju uprlo se u Desdemonu. Prikupila je hrabrost. Prevela je u glavi ono što je
htjela reći na engleski i dvaput je sve provjerila prije no što je progovorila. "Da svila bude dobra",
objavila je i tako počela predavanje na tečaju za poduku i opću civilizaciju za mlade muslimanke,
"morate biti čedne."
"Trudimo se, Des. Slava Alahu. Trudimo se."
.........____i
Prevarologija
Tako je moja baka počela raditi za Naciju islama. Kao kakva čistačica koja služi u Grosse Pointeu,
ulazila je i izlazila na stražnja vrata. Umjesto šešira, na glavi je nosila rubac, da sakrije svoje
neodoljivo zavodljive uši. Glas nikad nije dizala više od šapta. Nikad nije postavljala pitanja niti se
žalila. Kako je odrasla u zemlji u kojoj su vladali drugi, sve joj je to bilo poznato. Fesovi, molitveni
sagovi, polumjeseci: malo kao da se vratila kući.
Za stanovnike Black Bottoma bilo je to kao putovanje na drugi planet. Prednja vrata hrama, u
slatkom obratu prema većini američkih ulaza, dopuštala su ulaz crncima, a branila ga bijelcima.
Slike koje su prije ukrašavale predvorje - ozarene pejzaže koji su ilustrirali američku manifestnu
sudbinu teritorijalnog širenja, prizore pokolja Indijanaca - odvukli su u podrum. Zamijenili su ih
prikazi afričke povijesti: princ i princeza šeću uz kristalno bistru rijeku; skupina crnih učenjaka
raspravlja na forumu pod vedrim nebom.
Ljudi su dolazili u Hram broj jedan slušati Fardova predavanja. Dolazili su i kupovati. U bivšoj
garderobi sestra Wanda izložila je odjevne predmete za koje je Prorok rekao da su "isti onakvi
kakve su crni narodi nosili u svojem domu na istoku". Nabirala je svjetlucave tkanine pod svjetlom
dok su joj preobraćenici prilazili i plaćali. Žene su zamjenjivale služinske odore pokornosti bijelim
čadorima emancipacije. Muškarci su umjesto tvorničkih kombinezona ugnjetavanja odijevali

www.crowarez.org
svilenu nošnju dostojanstva. Blagajna hrama prelijevala se od novca. U ta mršava vremena, džamija
je stajala više nego dobro. Ford je zatvarao tvornice, ali u ulici Hastings na broju 3408 Fard je radio
punom parom.
Desdemona na drugom katu nije previše toga vidjela. Jutro je provodila podučavajući u učionici, a
poslijepodneva u skladištu svile, gdje su bile spremljene bale tkanine. Jedno jutro donijela je svoju
kutiju s dudovim svilcima kao vizualno pomagalo. Dala je kutiju djevojkama da je šalju iz ruke u
ruku i ispričala priču o njezinim putovanjima, kako ju je njezin djed izrezbario iz maslinova drveta i
kako je preživjela požar i sve je to uspjela ispričati a da pritom ne kaže ništa pogrdno o
pripadnicima iste vjere kojoj su pripadale i njezine učenice. Zapravo, djevojke su bile tako slatke i
prijateljski raspoložene, da se Desdemona sjetila davnih dana kad su se Grci i Turci još lijepo
slagali.
Ipak: crnci su još bili za moju baku novost. Zaprepaštavale su je različite stvari koje je otkrivala:
"Na dlanovima", obavijestila je supruga, "mavrosi su bijeli kao i mi." Ili: "Mavrosi nemaju ožiljke,
samo kvržice." Ili: "Znaš li ti kako se mavro muškarci briju? Prahom! Vidjela sam kroz izlog
brijačnice." Desdemona se snebivala nad tim kako žive ljudi u ulicama Black Bottoma. "Nitko ne
mete. Smeće stoji pred kućom i nitko ne mete. Užas jedan." Ali u hramu, sve je bilo drukčije.
Muškarci su marljivo radili i nisu pili. Djevojke su bile čiste i čedne.
"Taj gospodin Fard ima u dosta toga pravo", izjavila je Desdemona za nedjeljnim ručkom.
"Daj molim te", odmahnula je Sourmelina na to rukom. "Veo smo ostavile u Turskoj."
Ali Desdemona je zavrtjela glavom. "Tim curama Amerikankama dobro bi došao veo ili marama."
Sam Prorok ostao je Desdemoni skriven iza vela. Fard je bio poput boga: nazočan svuda, ali nigdje
vidljiv. Njegov se odsjaj zadržavao u očima ljudi kad su izlazili s predavanja. Izražavao se u
prehrambenim propisima, koji su naglasak stavljali na prirodnu afričku hranu - jam jam, kasavu - i
zabranjivali svinjetinu. Svako malo Desdemona je viđala Fardov auto - novi novcati Chrvsler coupe
- parkiran pred hramom. Uvijek je izgledao kao da je netom opran i ulašten, tako da su kromirani
dijelovi blistali. Ali nikad nije vidjela Farda za volanom.
"Kako bi ga mogla vidjeti ako je on bog?" upitao ju je Lefty jedne večeri dok su se spremali na
počinak. Desdemona je ležala u krevetu i smiješila se kao da je škaklja njezina prva tjedna plaća
skrivena pod madracom. "Valjda moram doživjeti viziju", rekla je.
Njezin prvi zadatak u Hramu broj jedan bio je preurediti vanjski zahod u bubinjak. U pomoć je
pozvala Cvijet islama, pod kojim je imenom
bilo poznato vojničko krilo Nacije, i promatrala kako momci čupaju drveni zahod iz trošne kolibe.
Septičku su jamu zatrpali zemljom i otrgnuli stare kalendare s golim ženama sa zidova, okrećući
pogled u stranu dok su uvredljivi materijal bacali u smeće. Ugradili su police i izbušili strop radi
ventilacije. Koliko god radili, i dalje je neugodno vonjalo. "Samo čekajte", rekla im je Desdemona.
"Ovo još nije ništa u usporedbi s dudovim svilcima."
Na prvom su katu djevojke koje su pohađale tečaj za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki
plele pladnjeve od slame. Desdemona je pokušala spasiti prvu rundu dudovih svilaca. Grijala ih je
pod električnim lampama i pjevala im grčke pjesme, ali svilci se nisu dali prevariti. čim su se izlegli
iz crnih jajašca, primijetili su suhi zrak u zatvorenom i lažno sunce električnog svjetla te se sasušili i
smežurali. "Dolazi ih još", rekla je sestra Wanda i samo slegnula ramenima na taj neuspjeh. "Samo
što nisu stigli."
Dani su prolazili. Desdemona se priviknula na blijede dlanove crnačkih ruku. Priviknula se na to da
ulazi na stražnji ulaz i da ne govori dok joj se netko ne obrati. Kad nije podučavala djevojke, čekala
je na katu u sobi svile.
Soba svile: ovdje je potreban opis. (Toliko se toga dogodilo u tom prostoru veličine četiri i pol sa
šest metara: bog je progovorio; moja baka odrekla se svoje rase; objašnjeno je stvaranje svijeta; a to
je samo početak.) Bila je to omanja prostorija niskoga stropa u kojoj je u jednom kutu stajao stroj za
rezanje. Uz zidove su se naslanjale naslagane bale svile. Mekani materijal protezao se od poda do
stropa kao da si u unutrašnjosti podstavljene kutije za nakit. Do tkanine se sve teže dolazilo, ali
sestra Wanda prilično je toga uspjela spremiti na zalihe.
Katkad svile kao da su plesale. Zalepršale bi na propuhu tajanstvenog podrijetla, pa su lebdjele i

www.crowarez.org
lepetale po sobi. Desdemona je tad morala uhvatiti tkaninu i ponovno je namotati.
Jednoga dana, usred takvog jednog sablasnog plesa u dvoje - u kojem je zelena svila vodila dok je
Desdemona pokušavala držati korak - začula je glas.
"RODIO SAM SE U SVETOM GRADU MEKI 17. VELJAčE 1877."
Isprva je pomislila da je netko ušao u sobu. Ali kad se okrenula, nije bilo nikoga.
"moj otac bio je alphonso, muškarac boje ebanovine iz plemena šabaza. majka mi se zvala baby
gee. ona je bila bjelkinja, vrag."
Što je bila? Desdemona nije dobro čula. Niti je mogla odrediti odakle dolazi glas. činilo joj se da
stiže iz poda. "otac ju je sreo u
BRDIMA ISTOčNE AZIJE. VIDIO JE DA IMA VELIKE MOGUćNOSTI. VODIO JU JE U
ISPRAVNOM SMJERU SVE DOK NIJE PREŠLA NA SVETI ISLAM."
Desdemonu nije privuklo ono što je glas govorio - ionako nije razabirala što govori. Privukao ju je
zvuk tog glasa, duboki bas od kojeg joj je podrhtavala prsna kost. Pustila je rasplesanu svilu.
Prignula je glavu omotanu rupcem da bolje čuje. A kad se glas ponovno javio, pretražila je bale
svile da mu nađe izvor, "zašto se moj otac oženio s
BIJELIM VRAGOM? JER JE ZNAO DA MU JE SIN PREDODREđEN DA ŠIRI RIJEč
IZGUBLJENOM DIJELU PLEMENA ŠABAZA." Odmaknula
je tri, četiri, pet bala i našla je izvor: rešetka grijanja. A glas se sad čuo još jače. "1 stoga je mislio da
ja, njegov sin, moram imati
BOJU KOŽE KOJA ćE MI OMOGUćITI DA SE PONAŠAM I S BIJELIM I S CRNIM LJUDIMA
PRAVIčNO I ISPRAVNO. ZATO SAM JA MULAT, KAO MUSA PRIJE MENE, ONAJ KOJI JE
ŽIDOVIMA DONIO NJIHOVE ZAPOVIJEDI."
Prorokov se glas dizao iz dubine zgrade. Počinjao je u dvorani dva kata niže. Sirio se kroz otvor na
pozornici iz kojeg su nekoć, na skupovima proizvođača duhana, iskakale djevojke za zabavu,
odjevene samo u trake cigara. Glas je odjekivao u uskom prostoru koji je vodio iza pozornice, tamo
se uvlačio u sustav grijanja i cirkulirao po zgradi, pritom se izobličavao i ječao sve dok nije izletio
iz rešetke kraj koje je Desdemona sad čučala, "moja me naobrazba, baš kao i kraljevska
KRV KOJA MI KOLA ŽILAMA, MOGLA NAVESTI NA TO DA TRAŽIM POLOŽAJ MOćI. ALI
čUO SAM KAKO MOJ STRIC PLAčE, BRAćO. čUO SAM KAKO MOJ STRIC PLAčE U
AMERICI."
Sad je razabrala da glas govori s laganim naglaskom. čekala je da kaže još nešto, ali zavladala je
tišina. Lice joj je zapahnuo miris peći iz podruma. Još je dublje prignula glavu i osluškivala. Ali
glas koji je tada začula pripadao je sestri Wandi, koja ju je zazivala sa stuba: "Ju-hu! Desdemona!
čekamo te."
I Desdemona se otrgnula od rešetke.
Baka je bila jedina bijela osoba koja je čula propovijed W. D. Farda i nije razumjela niti polovicu
onog što je rekao - zbog slabe akustike sustava za grijanje, zbog svojeg nesavršenog znanja
engleskog i zbog činjenice da je neprestano podizala glavu da osluhne dolazi li tko. Desdemona je
znala da je njoj zabranjeno slušati Fardova pre-
davanja. Nipošto nije htjela ugroziti svoj novi posao. Ali nije imala kamo otići.
Svaki dan, u jedan sat, iz rešetke bi zamrmorilo. Isprva je samo čula kako ljudi šuškaju dok ulaze u
dvoranu. Onda je slijedilo zajedničko pjevanje. Dokotrljala je još bala svile pred rešetku da priguši
zvuk. Preselila je stolicu u najdalji kut. Ali nije bilo pomoći.
"možda se sjećate kako sam vam na posljednjem predavanju GOVORIO O DEPORTACIJI NA
MJESEC?"
"Ne, ne sjećam se", rekla je Desdemona.
"prije šezdeset bilijuna godina jedan bog-znanstvenik iskopao je rupu kroz cijelu zemlju, napunio je
dinamitom i razlomio zemlju na dvoje. manji od ta dva komada postao je mjesec. sjećate li se
toga?"
Baka je začepila uši dlanovima; lice joj je pokazivalo da to ne želi slušati. Ali kroz usta joj je
izletjelo pitanje: "Netko je razlomio zemlju? Tko?"
"danas vam želim govoriti o još jednom bogu-znan-stveniku. zlom znanstveniku. on se zvao jakub."

www.crowarez.org
Desdemona je sad raširila prste i pustila da joj glas dopire do ušiju.
"JAKUB JE ŽIVIO PRIJE OSAM TISUćA čETIRI STOTINE GODINA U SADAŠNJEM
CIKLUSU POVIJESTI OD DVADESET PET TISUćA GODINA. TAJ JE JAKUB IMAO
IZNIMNO VELIKU GLAVU. VISOKO čELO. BIO JE JAKO PAMETAN. BRILJANTAN
čOVJEK. JEDAN OD NAJVEćIH UčENJAKA U NACIJI ISLAMA. TAJ JE čOVJEK OTKRIO
TAJNE MAG-NETIZMA KAD MU JE BILO SAMO ŠEST GODINA. IGRAO SE S DVA
KOMADA čELIKA I DRŽAO IH JE ZAJEDNO U RUKAMA I OTKRIO JE TU ZNANSTVENU
FORMULU: MAGNETIZAM."
Glas je djelovao na Desdemonu poput samog magneta. Sad joj je spuštao ruke niz bokove. Tjerao ju
je da se nagne naprijed u stolici...
"ALI JAKUBU NIJE BIO DOVOLJAN MAGNETIZAM. U TOJ SVOJOJ VELIKOJ GLAVI
IMAO JE DRUGE VELIčANSTVENE IDEJE. I TAKO JE JEDNOG DANA JAKUB SMISLIO
DA BI, AKO STVORI RASU LJUDI POSVE DRUKčIJU OD PRVIH LJUDI - GENETSKI
DRUKčIJU - DA BI TA RASA MOGLA DOMINIRATI CRNIM NARODIMA POMOćU PRE-
VAROLOGIJE."
... A kad više nije bilo dovoljno da se saginje u stolici, primakla se bliže. Prišla je zidu, uklonila bale
svile i kleknula kraj rešetke dok je Fard nastavio tumačiti: "svaki je crni čovjek načinjen od dva
SJEMENA: CRNOG SJEMENA I SMEđEG SJEMENA. I TAKO JE JAKUB
UVJERIO PEDESET DEVET TISUćA DEVETSTO DEVEDESET DEVET MUSLIMANA DA SE
ODSELE NA OTOK PELAN. OTOK PELAN JE U EGEJSKOM MORU. DANAS GA MOŽETE
NAćI NA EUROPSKIM ZEMLJOVIDIMA POD LAŽNIM IMENOM. NA TAJ JE OTOK JAKUB
DOVEO SVOJIH PEDESET DEVET TISUćA DEVETSTO DEVEDESET DEVET
MUSLIMANA. I TAMO JE POčEO NASAđIVANJE TKIVA."
Sad je čula i druge zvukove. Fardove korake dok se ushodao po pozornici. Škripu stolica dok su se
slušatelji naginjali naprijed i bez daha upijali svaku riječ.
"U SVOJIM LABORATORIJIMA NA PELANU JAKUB JE SPRIJEčIO PRVE CRNE LJUDE DA
SE RAZMNOŽAVAJU. AKO JE CRNA ŽENA RODILA DIJETE, TO JE DIJETE UBIJENO.
JAKUB JE DOPUSTIO SAMO SMEđOJ DJECI DA PREŽIVE. DOPUŠTAO JE SAMO
SMEđOKOŽlM LJUDIMA DA SE SPARUJU."
"Grozno", rekla je Desdemona na drugom katu. "Grozan je taj čovjek, taj Jakub."
"čULI STE ZA DARWINOVU TEORIJU PRIRODNE SELEKCIJE? OVO JE BILA
NEPRIRODNA SELEKCIJA. SVOJIM JE ZNANSTVENIM NA-SAđIVANJEM JAKUB
PROIZVEO PRVE ŽUTE I CRVENE LJUDE. ALI NIJE TU STAO. NASTAVIO JE PARITI
POTOMKE SVJETLIJE KOŽE. TIJEKOM MNOGIH MNOGIH GODINA GENETSKI JE
PROMIJENIO CRNOG čOVJEKA, NARAŠTAJ PO NARAŠTAJ, UčINIO GA BLJEđIM,
SLABIJIM, RAZVODNIO MU PRAVIčNOST I MORAL, POVEO GA STAZAMA ZLA. A
ONDA, BRAćO MOJA, JEDNOG JE DANA JAKUB OBAVIO SVOJ POSAO. JEDNOGA DANA
JAKUB JE ZAVRŠIO. I ŠTO JE NJEGOVA ZLOćA STVORILA? KAO STO SAM VAM VEć
REKAO: OD ZLA MOŽE NASTATI SAMO ZLO. JAKUB JE STVORIO BIJELOG čOVJEKA.
ROđENOG IZ LAŽI. ROđENOG IZ UBOJSTVA. STVORIO JE RASU PLAVOOKIH
VRAGOVA."
Za to vrijeme polaznice tečaja za poduku i opću civilizaciju mladih muslimanki postavljale su
pladnje za dudove svilce. Radile su u tišini i pritom sanjarile o svemu i svačemu. Ruby James je
mislila kako je zgodno izgledao John 2X toga jutra i pitala se hoće li se jednom vjenčati. Darlene
Wood se malo uzrujavala što su se braća već riješila ropskih imena, ali kako se Fard još nije stigao
pozabaviti djevojkama, ona je i dalje bila obična Darlene Wood. Lilly Hale mislila je gotovo
isključivo o frizuri s čvrstim uvojcima koju je sakrila pod rupcem i o tome kako će večeras izviriti
kroz prozor spavaće sobe pretvarajući se da provjerava kakvo je vrijeme tako da je Lubbock T. Hass
iz susjedstva može vidjeti.
Bettv Smith je mislila, slava Alahu slava Alahu slava Alahu. A Millie Little je htjela žvakaću gumu.
Dok se na katu, lica vrela od toplog zraka što je strujao iz rešetke, Desdemona opirala tom novom
zaokretu u pripovijesti. "Vragovi? Svi bijelci?" Frknula je nosom. Ustala je s poda i otresla sa sebe

www.crowarez.org
prašinu. "Dosta. Neću više slušati ovog luđaka. Moram raditi. Za to me plaćaju. To je to."
Ali sljedeće jutro ponovno je bila u hramu. U jedan sat oglasio se glas i baka je opet pratila što
govori: "sad možemo načiniti fiziološku USPOREDBU IZMEđU BIJELE RASE I IZVORNIH
PRVIH LJUDI. ANATOMSKI GLEDANO, BIJELE SU KOSTI KRHKIJE. BIJELA JE KRV
TANJA. BIJELCI IMAJU SAMO JEDNU TREćINU TJELESNE SNAGE CRNACA. TKO TO
MOŽE ZANIJEKATI? KAKVE VAM DOKAZE PRUŽAJU VLASTITE OCI?"
Desdemona se prepirala s glasom. Ismijavala je Fardove objave. Ali kako su dani prolazili, baka je
primijetila kako poslušno rasprostire svilu ispred rešetki za grijanje da joj bude meko pod
koljenima. Klečala je i saginjala se tako da može priljubiti uho uz rešetku, čelom gotovo dodirujući
pod. "On je obični šarlatan", rekla je. "Otima ljudima novac." Ali ipak, nije se micala. Već u
sljedećem trenutku iz cijevi za grijanje zagrmjela je najnovija objava.
Što se to događalo Desdemoni? Je li ona, uvijek tako podložna dubokim svećeničkim glasovima,
padala pod utjecaj Fardova bestjelesnog glasa? Ili je jednostavno, nakon deset godina u gradu,
napokon postala prava stanovnica Detroita? Sto znači da je sve gledala isključivo crno-bijelo?
Postojala je još jedna mogućnost. Je li možda bakina grižnja savjesti, taj otežali, malarični strah koji
joj je gotovo u pravilnim razmacima preplavljivao utrobu - je li je možda taj neizlječivi virus
otvorio za Farda? Okaljana osjećajem grijeha, je li možda osjećala da Fardove optužbe imaju
težinu? Je li njegove rasne denuncijacije shvaćala osobno?
Jedne je večeri upitala Leftvja, "Misliš da je s djecom sve u redu?"
"Da. Sve je u redu."
"Kako znaš?"
"Pa pogledaj ih."
"Sto je to s nama? Kako smo mogli učiniti ono što smo učinili?"
"Ništa nam nije."
"Ne, Leftv. Mi nismo..." rasplakala se. "... Mi nismo dobri ljudi."
"S djecom je sve u redu. Mi smo sretni, to je sad sve iza nas."
Ali Desdemona se bacila na krevet. "Zašto sam te slušala?" jecala je. "Zašto se nisam bacila u vodu
kao i svi drugi!"
Djed ju je pokušao zagrliti, ali ona ga je odgurnula. "Ne diraj me!"
"Des, molim te..."
"Da sam bar poginula u požaru! Kunem ti se! Kamo sreće da sam stradala u Smirni!"
I od tada je pomno promatrala djecu. Dosad su, osim jednog zastrašujućeg incidenta - Milton je s
pet godina gotovo umro od mastoidne upale - oboje bili zdravi. Kad bi se porezali, krv im se
grušala. Milton je imao dobre ocjene u školi, Zoe iznadprosječno dobre. Ali ništa od toga nije
Desdemoni istjeralo strah iz kostiju. Neprestano je čekala da ih nešto zadesi, neka bolest, neka
abnormalnost, strepeći da će kazna za njezin zločin biti udijeljena na najgori mogući način: ne na
njezinu vlastitu dušu, nego na tijela njezine djece.
I sad osjećam kako se kuća mijenjala u mjesecima dok se bližila 1933. godina. Studen je sipila kroz
opeke boje bezalkoholnog piva, naseljavala prostorije i gasila kandila koja su gorjela u predsoblju.
Hladni vjetar listao je stranice Desdemonine sanjarice u kojoj je tražila objašnjenja za svoje sve
strasnije snove. Snove o dječjem sjemenu koje buja i dijeli se.
0 čudovišnim stvorovima koji izrastaju iz blijede pjene. Sad je potpuno izbjegavala voditi ljubav,
čak i ljeti, čak i nakon tri čaše vina na nečijem imendanu. Nakon nekog vremena, Lefty je prestao
zahtijevati. Djed
1 baka, nekoć tako nerazdvojni, udaljili su se jedno od drugoga. Kad je Desdemona ujutro odlazila
u Hram broj jedan, Lefty je još spavao jer je cijelu noć radio u točionici. On je pak nestajao u
podrumu prije nego što se ona vraćala kući.
Slijedeći taj hladan vjetar koji je puhao cijelo bablje ljeto 1932., plutam niz podrumske stube da
zateknem djeda kako jedno jutro broji novac. Izbačen iz ženine naklonosti, Lefty Stephanides
usredotočio se na posao. Ali njegov je biznis doživio neke promjene. Kao odgovor na smanjen broj
mušterija u točionici, djed je proširio svoje poslovne interese.
Utorak je, tek je prošlo osam sati. Desdemona je otišla na posao. A u prozoru dnevne sobe koji

www.crowarez.org
gleda na ulicu jedna ruka uklanja ikonu svetog Jurja. Uz pločnik staje stari Daimler. Leftv hita iz
kuće i sjeda na stražnje sjedište auta.
To su novi poslovni partneri mog djeda: na prednjem sjedalu sjedi
Mabel Reese, dvadesetšestogodišnjakinja iz Kentuckyja, narumenjena lica, a kosa joj miriše na
paljevinu od vrelih metalnih škara kojima je to jutro uvijala uvojke. "Tamo u Paduki", govori ona
vozaču, "ima jedan gluhi koji nosi kameru. Šeće se gore-dolje uz rijeku i snima. Snima najčudnije
stvari."
"Bome i ja", odgovara vozač. "Ali moje snimke donose novac." Ma-urice Plantagenet, čija je Kodak
kamera smještena na stražnjem sjedištu kraj Leftvja, smiješi se Mabel i vozi po Aveniji Jefferson.
Plantagenetu su godine prije državnih poticaja umjetnicima teško pale što se njegovih umjetničkih
ambicija tiče. Dok se voze prema Belle Isleu, Maurice drži predavanje o povijesti fotografije, kako
ju je izumio Nicephore Niepce, a sva je zasluga pripala Daguerreu. Opisuje prvu fotografiju na
kojoj je snimljeno ljudsko biće, prizor s pariške ulice snimljen s tako dugom ekspozicijom, da se ne
vidi ni jedan prolaznik u hodu, osim osamljene prilike čovjeka koji je stao da mu očiste cipele. "I ja
hoću ući u povijest. Ali mislim da ovo nije sasvim pravi put."
Na Belle Isleu, Plantagenet skreće Daimlerom na Centralnu aveniju. Umjesto da se uputi prema
Strandu, međutim, blago zavija na neasfaltiranu cestu koja ne vodi nikamo. Parkira auto i svi se
iskrcavaju. Plantagenet postavlja kameru tako da mu svjetlo dobro pada, dok se Lefty brine za
automobil. Džepnim rupčićem lasti ratkape i prednja svjetla; skida blato sa stražnjeg blatobrana,
čisti prozore i prednje staklo. Plantagenet kaže, "Maestro je spreman."
Mabel Reese skida kaput. Ispod kaputa ima samo korzet i haltere. "Gdje hoćeš da stanem?"
"Ispruži se preko haube."
"Ovako?"
"Da. Super. Lice priljubi uz haubu. Sad raširi noge, ali samo malo."
"Ovako?"
"Da. Sad okreni malo glavu i pogledaj u kameru preko ramena. U redu. Nasmiješi se. Kao da sam ti
ja dečko."
I tako je to išlo svaki tjedan. Plantagenet je fotografirao. Djed je dovodio modele. Nije bilo teško
naći djevojke. Svaku su večer dolazile u točionicu. Trebao im je novac, kao i svima. Plantagenet je
prodavao fotografije distributeru u gradu i davao Leftvju postotak. Formula je bila jednostavna:
žene u donjem rublju rastežu se po autima. Oskudno odjevene djevojke namještale su se na
stražnjem sjedištu, ili pokazivale gole grudi na prednjem sjedištu, ili mijenjale probušenu gumu
duboko
se saginjući. Obično je na slici bila samo jedna djevojka, ponekad dvije. Plantagenet je iskorištavao
sve skladne linije, sličnost između zaobljene linije stražnjice i blatobrana, između korzeta i nabora
na tapeciranim sjedištima, između haltera i remena ventilatora. To je bila djedova ideja. Sjetio se
skrivenog blaga svojeg oca, "Sermine, djevojke iz harema", i palo mu je na pamet kako
modernizirati starinski ideal. Prošli su dani harema. Uvedimo eru stražnjeg sjedišta! Automobili su
novo mjesto užitka. Običnog čovjeka pretvaraju u sultana otvorene ceste. Planta-genetove su
fotografije naviještale piknike na egzotičnim mjestima. Djevojke su drijemale naslonjene na volan
ili prčile stražnjicu vadeći dizalicu iz prtljažnika. Usred depresije, kad ljudi nisu imali novca ni za
hranu, muškarci su nalazili novac za Plantagenetovu automobilsku erotiku. Fotografije su donosile
Leftvju postojani dodatni prihod. Počeo je čak štedjeti, što mu je kasnije omogućilo novu poslovnu
priliku.
Svako malo, na buvljacima ili povremeno u kakvoj zbirci fotografija, naletim na neku od
Plantagenetovih starih snimaka koje su obično pogrešno datirane u dvadesete godine, zbog
Daimlera. U vrijeme Depresije prodavale su se po deset centi, a sad postižu cijenu i višu od šesto
dolara. Plantagenetov "umjetnički" rad potpuno je zaboravljen, ali njegove erotske studije žena i
automobila i dalje su popularne. Ušao je u povijest u svoje slobodno vrijeme, dok je mislio da se
zapravo kompromitira. Pretražujući po kutijama starih fotografija, gledam njegove žene, namještene
konstrukcije donjeg rublja, neujednačene osmijehe. Zurim u ta lica u koja je prije mnogo godina
zurio i moj djed i pitam se: Zašto je Lefty prestao tražiti lice svoje sestre i bacio se u potragu za

www.crowarez.org
drugima, za blondinama tankih usana, za gangsterskim curama s provokativnim stražnjicama? Je li
njegovo zanimanje za te modele bilo isključivo novčane naravi? Je li ga hladni vjetar koji je puhao
kroz kuću naveo da potraži toplinu negdje drugdje? Ili je i njega zarazila krivnja pa se tako, da ne
misli o onom što je učinio, bacao u naručje tim Mabelama i Lucijama i Doloresima?
Ne znam odgovoriti na ta pitanja i zato se sad vraćam u Hram broj jedan, gdje novi preobraćenici
proučavaju kompase. U obliku suza, bijeli s crnim brojkama, kompasi u sredini imaju crtež kamena
Kaabe. Kako su im zahtjevi nove vjere još nejasni, ljudi mole u različita vremena. Ali bar imaju te
kompase, koje su kupili od iste one sestre koja prodaje odjeću. Muškarci se okreću, korak po korak,
sve dok igla kompasa ne pokaže 34, broj za Detroit. Sad gledaju drugu strelicu da odrede u kojem je
smjeru Meka.
"PRIJEđIMO SAD NA RRANIOMETRIJU. STO JE KRANIOMETRIJA? TO JE ZNANSTVENO
MJERENJE MOZGA, ONOGA STO MEDICINSKO OSOBLJE ZOVE 'SIVA TVAR'. MOZAK
PROSJEčNOG BIJELCA TEZI PETNAEST DEKAGRAMA. MOZAK PROSJEčNOG CRNCA
TEZI PREKO
dvadeset." Fard nije vatren poput baptističkog propovjednika, manjka mu dar govorništva što izvire
iz dna duše, ali to je prednost pred njegovom publikom razočaranih kršćana (i jedne pravoslavne
vjernice). Njima je dodijala vika i brisanje znoja s čela, zazivanje svetaca i hrapavo disanje. Njima
je dodijala ropska religija kojom bijeli čovjek uvjerava crnog da je služiti sveto.
"ali u jednoj je stvari bijela rasa nadmašila izvorne ljude. po predodređenju i po vlastitom
genetskom programiranju, bijela rasa nadmasuje sve u prevarologiji. moram li vam to govoriti? to
već ionako znate sami. pre-varom su europljani doveli izvorne ljude iz meke i drugih dijelova
istočne azije. godine 1555. trgovac robljem po imenu john havvkins doveo je prve članove plemena
šabaza na obale ove zemlje. 1555. a kako se zvao brod? isus. to piše u povijesnim knjigama.
slobodno otiđite u gradsku knjižnicu detroita i provjerite to.
što se dogodilo prvom naraštaju izvornih ljudi u americi? bijeli ih je čovjek pobio. pomoću
prevarologije. pobio ih je tako da će im djeca odrasti ne poznajući vlastiti narod niti odakle su došli.
potomci te djece, potomci tih jadnih siročića, to ste vi. vi ovdje u ovoj sobi. i svi takozvani crnci u
američkim getima. došao sam ovamo da vam kažem tko ste. vi ste izgubljeni pripadnici plemena
ŠABAZA."
Stvar je pogoršavalo i to što se svaki dan vozila kroz Black Bot-tom. Sad je Desdemona shvatila
zašto ima toliko smeća na ulicama: gradske službe nisu ga čistile. Bijeli stanodavci puštali su da im
se stambene zgrade doslovce raspadaju, ali su i dalje dizali stanarine. Jednog je dana Desdemona
vidjela kako bijela prodavačica ne želi uzeti ostatak novca od crnog kupca. "Samo to pustite na
pultu", rekla je. Nije htjela dodirnuti ruku crne gospođe! I u tim danima izjede-nim krivnjom, glave
pune Fardovih teorija, baka je počela shvaćati što on želi reći. Posvuda po gradu bilo je plavookih
vragova. I Grci su imali staru izreku: "Riđa brada i plave oči znak su vraga." Baka je imala smeđe
oči, ali nije joj zbog toga bilo ništa lakše. Ako je netko
vrag, onda je to ona. Što se dogodilo, dogodilo se i to nije mogla promijeniti. Ali mogla se osigurati
da se to više nikad ne dogodi. Otišla je dr. Philobosianu.
"Desdemona, to je jako radikalna mjera", rekao je liječnik.
"Hoću biti sigurna."
"Ali još si mlada."
"Ne, dr. Phil, nisam mlada", rekla je baka umornim glasom. "Imam osam tisuća četiri stotine
godina."
U broju od 21. studenog 1932. Detroit Times objavio je sljedeći naslov: "Na oltaru za ljudske
žrtve". Ispod toga objavljena je priča: "Policija je danas na ispitivanje privela stotinu sljedbenika
crnačkog vođe kulta koji je u pritvoru zbog toga što je prinosio ljudske žrtve na primitivnom oltaru
sklepanom u vlastitoj kući. Samozvani kralj Islamskog reda je Robert Harris, 44, koji stanuje u
Aveniji Dubois na broju 1429. Žrtva koju je, kako priznaje, pretukao osovinom i izbo srebrnim
nožem u srce, stanoviti je James J. Smith, 40, crni podstanar u njegovom domu." Taj Harris, koji je
postao poznat pod nadimkom "voodoo ubojica", zalazio je u Hram broj jedan. Sasvim je moguće da
je pročitao Fardove "lekcije o izgubljenim i nađenim muslimanima 1 i 2" uključivši ovaj odlomak:

www.crowarez.org
"svi će muslimani ubijati vraga jer znaju da je on zmija i
DA ćE, AKO MU SE DOPUSTI DA ŽIVI, UGRISTI NEKOG DRUGOGA." Harris je tad osnovao
vlastiti red. Dao se u potragu za bijelim vragom ali, kako je u njegovoj četvrti bijelca bilo teško
naći, zadovoljio se vragom koji mu se našao pri ruci.
Tri dana poslije, Farda su uhitili. Kad su ga ispitivali, uporno je tvrdio da nikad nikome nije
zapovjedio da prinese ljudsku žrtvu. Tvrdio je kako je on "vrhunsko biće na zemlji". (Tako je barem
rekao kad su ga prvi put ispitivali. Kad su ga drugi put uhitili, nekoliko mjeseci poslije, priznao je,
ustvrdili su u policiji, da je Nacija islama samo velika prevara kojom je htio izvući novac. Izmislio
je i proročanstva i kozmologije samo zato da "ugrabi što je više novca moguće".) Kako god bilo,
rezultat je bio ovaj: u zamjenu za oslobađanje od svih optužbi, Fard je pristao zauvijek otići iz
Detroita.
I tako dolazimo do svibnja 1933. I do Desdemone koja se oprašta od polaznica tečaja za poduku i
opću civilizaciju mladih muslimanki. Rupci uokviruju lica umrljana suzama. Djevojke joj prilaze
jedna po jedna i ljube Desdemonu u oba obraza. (Baki će nedostajati djevojke. Vrlo ih je zavoljela.)
"Majka mi je govorila da u teška vremena svilci ne
predu svilu", kaže ona. "Rade lošu svilu. Rade loše čahure." Djevojke prihvaćaju tu istinu i
promatraju tek izlegle crve da uoče znake očaja.
U sobi svile sve su police prazne. Fard Muhamed prebacio je ovlasti na novog vođu. Brat Karriem,
nekoć Elijah Poole, sad se zove Ilija Muhamed, vrhovni svećenik Nacije islama. Ilija Muhamed ima
nešto drukčiju viziju gospodarske budućnosti nacije. Odsad pa nadalje trgovat će se nekretninama, a
ne tkaninom.
I sad Desdemona silazi stubama prema izlazu. Stiže u prizemlje i okreće se da baci pogled na
predvorje. Prvi put otkako je ušla u ovu zgradu, ulaz u predvorje ne čuvaju momci iz Cvijeta islama.
Zastori su razgrnuti. Desdemona zna da bi trebala nastaviti i izići kroz stražnja vrata, ali sad više
nema što izgubiti i odvažno kreće u prednji dio zgrade. Prilazi dvostrukim vratima i ulazi u svetište
svih svetišta.
Prvih petnaest sekundi stoji nepomično dok zbilja zamjenjuje sliku prostorije kakvu je zamišljala.
Zamišljala je kupolu koja se uzdiže nebu pod oblake, sag bogatih boja, ali prostorija je najobičnija
dvorana. Na jednom kraju je mala podignuta pozornica, uza zidove su složene stolice na sklapanje.
Ona sve to promatra bez riječi, a onda, još jednom, začuje glas:
"Zdravo, Desdemona."
Na praznoj pozornici iza govornice stoji Prorok, Mahdi, Fard Muhamed. Tek mu se nazire obris,
vitak i elegantan, a šešir s obodom baca mu sjenu na lice.
"Ne bi smjela biti ovdje", kaže on. "Ali valjda danas smiješ."
Desdemona, sa srcem u grlu, uspijeva protisnuti, "Odakle znaš kako se zovem?"
"Nisi čula? Ja znam sve."
Kad je dopirao kroz rešetke za grijanje, od dubokog glasa Farda Muhameda treperio joj je pleksus.
A sad, kad je ovako blizu, prodire joj kroz cijelo tijelo. Vibracije joj se šire rukama sve dok joj prsti
ne zadršću.
"A kako je Lefty?"
Na to pitanje Desdemona umalo da se nije prevrnula. Ostala je bez riječi. Istodobno joj mnogo toga
pada na pamet, prvo, odakle Fard zna kako joj se zove muž, je li to rekla sestri Wandi?... I drugo,
ako je istina da on zna sve, onda je istina i sve ostalo, sve ono o plavookim vragovima i zlim
znanstvenicima i avionu koji će doletjeti iz Japana da uništi svijet i povede muslimane nekamo
daleko. Obuzima je strava, a istodobno se nečeg prisjeća, i pita se gdje je već čula taj glas...
Fard Muhamed sad se odmiče od govornice. Prelazi preko pozornice i spušta se u dvoranu. Prilazi
Desdemoni a pritom i dalje pokazuje kako je sveznajuć.
"I dalje vodi točionicu? Ti su dani odbrojani. Leftvju bi bilo pametnije da nađe neki drugi posao."
Nakrivljena šešira i uredno zakopčanog odijela, s licem u sjeni, Mahdi joj prilazi. Ona želi pobjeći,
ali ne može. "A kako su djeca?" pita Fard. "Miltonu mora da je već koliko, osam godina?"
Sad je samo tri metra udaljen od nje. Dok Desdemoni srce udara kao ludo, Fard Muhamed skida
šešir da otkrije lice. I Prorok se smiješi.

www.crowarez.org
Sigurno ste već dosad pogodili. Tako je: to je Jimmv Zizmo.
"Mana!"
"Zdravo, Desdemona."
"To si ti!"
"Nego tko?"
Ona zuri u njega širom razrogačenih očiju. "Jimmv, mislili smo da si poginuo! U autu. U jezeru."
"Jimmv je poginuo."
"Ali ti si Jimmv." Kad je to rekla, Desdemona postaje svjesna posljedica i počinje ga koriti. "Zašto
si ostavio ženu i dijete? Pa jesi ti lud?"
"Moja jedina odgovornost je prema mojim ljudima."
"Kojim ljudima? Crncima?"
"Izvornim ljudima." Desdemona ne može odrediti šali li se ili ne.
"Zašto ne voliš bijelce? Zašto ih zoveš vragovima?"
"Pogledaj samo oko sebe. Ovaj grad. Ovu zemlju. Pa zar nije tako?"
"Svagdje ima vragova."
"A pogotovo ih ima u onoj kući u ulici Hurlbut."
Nastupa tajac, a onda Desdemona oprezno pita, "Kako to misliš?"
Fard, ili Zizmo, ponovno se smiješi. "Mnogo toga što je bilo skriveno, sad mi je poznato."
"Sto je skriveno?"
"Moja takozvana žena Sourmelina žena je, da tako kažem, neprirodnih prohtjeva. A ti i Lefty?
Misliš da ste me prevarili?"
"Molim te, Jimmv."
"Nemoj me tako zvati. Ja se ne zovem tako."
"Kako to misliš? Ti si mi šogor."
"Ti me ne poznaš!" viče on. "Nikad me nisi ni poznavala!" A onda se pribire: "Nikad nisi znala tko
sam niti odakle sam došao." S tim
riječima Mahdi prođe kraj moje bake, kroz predvorje i dvostruka vrata i iziđe iz našeg života.
Ovaj posljednji dio Desdemona nije vidjela. Ali dobro je dokumentiran. Prvo, Fard Muhamed
rukovao se s Cvijetom islama. Dok se s njima opraštao, momci su susprezali suze. Potom je prošao
kroz gomilu okupljenu pred Hramom broj jedan do svojeg Chrvslera coupea parkiranog uz pločnik.
Stao je na prag. Kasnije su se svi do jednoga od nazočnih zaklinjali da je Mahdi neprestano svakog
od njih gledao ravno u oči. Žene su sad otvoreno plakale i preklinjale ga da ne ide. Fard Muhamed
skinuo je šešir i prinio ga grudima. Toplo ih je pogledao i rekao, "Ne brinite. Ja sam s vama."
Podigao je šešir kretnjom koja je obuhvatila cijelu četvrt, cijeli geto sa sklepanim trijemovima oko
kuća, nepopločenim ulicama i rubljem koje izgleda kao da se nikad neće potpuno oprati. "Vratit ću
vam se u bliskoj budućnosti da vas izvedem iz ovog pakla." Zatim je Fard Muhamed ušao u
Chrvsler, upalio motor i uz posljednji smirujući smiješak odvezao se u daljinu.
Farda Muhameda više nikad nitko nije vidio u Detroitu. Ispario je u nepoznatom smjeru kao
dvanaesti imam šijita. Netko je dojavio da ga je vidio na prekooceanskom brodu koji je plovio za
London 1934. Kako su pisak novine u Chicagu 1959., W. D. Fard bio je "nacistički agent turskog
podrijetla" i radio je za Hitlera u Drugom svjetskom ratu. Jedna teorija zavjere tvrdi da su ili
policija ili FBI umiješani u njegovu smrt. Tko zna što je istina. Fard Muhamed, moj djed po majci,
vratio se nikamo odakle je i došao.
Što se tiče Desdemone, njezin susret s Fardom možda ju je podupro u drastičnoj odluci koju je
donijela negdje u to vrijeme. Nedugo nakon što je Prorok nestao, baka se podvrgnula razmjerno
novom kirurškom zahvatu. Zarežali su je na dva mjesta ispod pupka. Kirurg je razmaknuo tkivo i
mišiće da otkrije instalacije Falopijevih cjevčica, zavezao je svaku u čvorić i s djecom je bilo
gotovo.
Serenada na klarinetu
Sastali smo se. Došao sam po Julie u njezin atelier u Kreuzbergu. Htio sam vidjeti njezine radove,
ali mi nije dopustila. I tako smo otišli na večeru u restoran po imenu Austria.
Austria je uređena kao lovačka kućica. Na zidovima vise jelenji rogovi, možda šezdeset ili

www.crowarez.org
sedamdeset pari. Rogovi izgledaju smiješno maleni, kao da pripadaju životinjama koje bismo mogli
ubiti golim rukama. Restoran je taman, topao, sav u drvu i udoban. Onaj kome se ne bi svidio, ne bi
se svidio meni. Julie se svidio.
"Kad mi već nećeš pokazati radove", rekao sam joj kad smo sjeli, "možeš mi bar reći čime se
baviš?"
"Fotografijom."
"Vjerojatno mi nećeš reći što fotografiraš."
"Ajmo prvo nešto popiti."
Julie Kikuchi ima trideset šest godina. Izgleda kao da joj je dvadeset šest. Niska je, ali ne djeluje
maleno. Drska je, ali ne djeluje vulgarno. Prije je išla na psihoterapiju, ali je prestala. Desna joj je
ruka djelomično artritična, zbog nezgode u liftu. Zato je ruka boli kad dugo drži kameru. "Treba mi
pomoćnik", rekla mi je. "Ili nova ruka." Nokti joj nisu osobito čisti. Zapravo, to su najprljaviji nokti
koje sam vidio na nekoj tako zgodnoj osobi koja tako divno miriše.
Grudi imaju isti efekt na mene kao na svakoga s mojom razinom testosterona.
Preveo sam Julie jelovnik i naručili smo. Stigli su tanjuri kuhane govedine, zdjele umaka i crvenog
kupusa, okruglice velike kao nogometne lopte. Razgovarali smo o Berlinu i o razlikama između
europskih
tAt
zemalja. Julie mi je ispričala priču iz Barcelone, o tome kako su nju i tadašnjeg dečka zaključali u
Parku Giiell nakon radnog vremena. Evo ga, pomislio sam. Prizvan je prvi bivši dečko. Ubrzo će
slijediti ostali. Izredat će se oko stola, izložiti svoje mane, govoriti o svojim ovisnostima, svojim
varljivim srcima. Nakon toga, i od mene će se očekivati da predstavim vlastitu otrcanu galeriju. A tu
obično krene krivo na prvom sastanku. Oskudijevam materijalom. Ne raspolažem onom količinom
koja bi se očekivala od muškarca mojih godina. Žene to osjete i u oči im se uvlači čudan, ispitivački
izraz. A ja se već povlačim, prije no što smo došli do deserta...
Ali to se nije dogodilo s Julie. Dečko je iskrsnuo u Barceloni i onda nestao. Nitko nije slijedio.
Sigurno ne zato što ih nije bilo. Nego zato što Julie ne traži muža. Pa me ne mora intervjuirati za
radno mjesto.
Sviđa mi se Julie Kikuchi. Jako mi se sviđa.
I tako mi preostaju uobičajena pitanja. Sto ona želi od? Kako bi reagirala na? Da li da joj kažem da?
Ne. Prerano je. Nismo se još ni poljubili. A sad se moram usredotočiti na drugu romancu.
Otvaramo u ljetnu večer 1944. Theodora Zizmo, koju sad svi zovu Tessie, lakira nokte na nogama.
Sjedi na otomanu u pansionu O'To-ole, s nogama podignutim na jastuk i s čupercima vate
zataknutim među prstima. Soba je puna uvelog cvijeća i različitih neurednih tragova njezine majke:
kozmetičkih preparata bez poklopaca, odbačenih čarapa, knjiga o teozofiji i bombonijera, također
bez poklopaca, u kojima su prazni omotači i nešto nagrizenih pa prezrenih punjenih čokoladnih
bombona. Tamo gdje je Tessie, urednije je. Pera i olovke uspravno stoje u šalicama. Između
brončanih držača u obliku minijaturnih Shakespeareovih poprsja poslagani su romani koje skuplja
na rasprodajama.
Dvadeset godina stare noge Tessie Zizmo: broj 36, blijede, išarane plavim žilicama, a crveni se
nokti lepezasto šire kao sunca na paunovu repu. Ona ih strogo pregledava, jedan po jedan, baš kad
losion kojim je naparfimirala noge privuče mušicu koja joj sleti na nokat palca i tamo se zalijepi.
"Fuj", kaže Tessie. "Glupe bube." Ponovno se baca na posao, skida mušicu, još jednom nanosi lak.
Te večeri, usred Drugog svjetskog rata, uskoro će početi serenada. Samo što nije. Ako pažljivo
slušate, čut ćete kako prozor škripi dok
se otvara, kako se nova trska umeće u pisak. Još malo pa će se oglasiti glazba s kojom je sve počelo
i o kojoj, takoreći, ovisi moje postojanje. Ali prije nego što melodija zasvira punom glasnoćom,
dopustite da vas obavijestim o tome što se dogodilo u proteklih jedanaest godina.
Prohibicija je završila, što se toga tiče. Godine 1933. uz odobrenje svih država, Dvadeset prvi
amandman opozvao je Osamnaesti. Na skupu Američke lige u Detroitu, Julius Stroh izvadio je
vranj iz pozlaćene bačve češkog piva Stroh. Predsjednika Roosevelta slikali su kako u Bijeloj kući
pijucka koktel. A u ulici Hurlbut moj je djed Lefty Stephanides skinuo sa zida zebrinu kožu,

www.crowarez.org
razmontirao podzemnu ilegalnu točionicu i ponovno izronio u gornji sloj atmosfere.
S novcem što ga je uštedio od automobilističke erotike, platio je udio za zgradu u ulici Pingree,
odmah kraj zapadnog dijela Grand Boulevar-da. Bar Zebra iznad zemlje bio je bar & grill, smješten
usred prometne trgovačke ulice. U mojem djetinjstvu svi su obrtnici u susjedstvu još radili. Mutno
ih se sjećam: optičar A. A. Lauries s neonskim znakom u obliku naočala; odjeća New Yorker, u
čijem sam izlogu vidio prve gole lutke kako plešu ubojiti tango. Tu su bili i mesnica Dobro meso,
Hagermoserova ribarnica i brijačnica Finirez. Na uglu ulice stajao je naš bar, uska prizemnica s
drvenom zebrinom glavom koja se navirivala iznad pločnika. Noću je treptavi crveni neon ocrtavao
obris njuške, vrata i ušiju.
Gosti su uglavnom bili radnici iz tvornica automobila. Dolazili su poslije smjene. Dolazili su vrlo
često i prije smjene. Leitv je otvarao u osam ujutro, a u osam i trideset barske bi stolice zauzeli
muškarci koji su se otupljivali prije nego što probuše karticu na ulasku na posao. Dok im je točio
pivo u krigle, Lefty je saznavao što se događa vani, u gradu. Njegovi su gosti 1935. slavili
utemeljenje Ujedinjenih radnika autoindu-strije. Dvije godine kasnije, proklinjali su naoružane
stražare iz Forda koji su pretukli njihovog vođu, Waltera Reuthera, u takozvanoj "bitki na
nadvožnjaku". Djed nije u tim raspravama stajao ni na čiju stranu. Posao mu je bio da sluša, kima
glavom, ponovno puni čaše, smiješi se. Ništa nije rekao ni 1943., kad je razgovor u baru krenuo u
gadnom smjeru. Jedne nedjelje u kolovozu potukli su se crnci i bijelci na Belle Isleu. "Neki je
crnčuga silovao bijelu ženu", rekao je jedan gost. "Sad sve crnje moraju platiti. čekajte i vidjet
ćete." U ponedjeljak ujutro već se razmahao rasni rat. Ali kad je u bar ušla skupina muškaraca
hvaleći se da su na smrt pretukli crnca, djed ih nije htio poslužiti.
"Zašto se ne vratiš odakle si došao?" viknuo mu je jedan od njih.
"Ovo je moja zemlja", rekao je Leftv i, da to dokaže, učinio je nešto vrlo američki: posegnuo je pod
šank i izvukao pištolj.
Ti su sukobi sad prošlost - sad kad Tessie lakira nokte - i u sjeni mnogo većeg sukoba. U cijelom
Detroitu su automobilske tvornice 1944. prenamijenjene i opremljene novim strojevima. S pokretne
vrpce u Willow Runu umjesto Fordovih limuzina silaze avioni B-52. U Chrvsleru proizvode
tenkove. Industrijalci su napokon pronašli lijek za gospodarstvo koje je zapelo: rat. Motor City, koji
još nije dobio nadimak Motown, na jedno je vrijeme postao "Arsenal demokracije". A u pansionu na
Bulevaru Cadillac, Tessie Zizmo lakira nokte i sluša zvuk klarineta.
Kroz vlažni se zrak pronosi veliki hit Artieja Shawa, "Begin the Beguine". Na mjestu zaustavlja
vjeverice na telefonskim žicama, koje pažljivo naginju glavice i osluškuju. Šušti u lišću jabuka i
zavrti limenog pijevca na vjetrokazu. S brzim ritmom i vijugavom melodijom, "Begin the Beguine"
diže se iznad povrtnjaka zasađenih iza kuća da ublaže ratnu nestašicu hrane, iznad vrtnih garnitura,
čičkom obraslih ograda i ljuljački na trijemovima; preskače ogradu u dvorište iza pansiona O'To-
ole, zaobilazi rekreativne aktivnosti pretežno muških stanara - stazu za kuglanje na travi,
zaboravljene batove za kroket - a onda se pentra očerupanim bršljanom što se uspinje uz ciglenu
fasadu, kraj prozora iza kojih neženje dremuckaju, češkaju bradu ili, u slučaju gospodina
Danelikova, smišljaju šahovske probleme; sve više i više izvija se najbolja i najpopularnija snimka
Artieja Shawa još iz 1939., koja i dalje svira sa svih radioaparata po cijelom gradu, glazba tako
svježa i živahna da se čini kako jamči ispravnost američkog cilja i konačnu pobjedu saveznika; i
evo je sad napokon, ulazi kroz Theodorin prozor dok ona širi prste da joj se osuše nalakirani nokti
na nogama. I kad je čuje, moja se majka okreće prema prozoru i smiješi se.
Izvor glazbe nije nitko drugi do Orfej kose ulaštene briljantinom koji stanuje u kući odmah iza
njene. Milton Stephanides, dvadesetogodišnji student, stajao je na prozoru svoje sobe i vješto
prstima prebirao po klarinetu. Na sebi je imao izviđačku uniformu. Uzdignute brade, laktova
izbačenih sa strane, dok mu desno koljeno poskakuje u ritmu pod kaki hlačama, odaslao je svoju
ljubavnu pjesmu u ljetni dan svirajući sa žarom koji je davno sagorio kad sam dvadeset pet godina
kasnije na našem tavanu pronašao puhači instrument zabrtvljen mahovinom starosti. Milton je
svirao treći klarinet u orkestru srednje škole Southea-stern. Na školskim je koncertima morao svirati
Schuberta, Beethovena i
Mozarta, ali otkako je maturirao, smio je svirati što god mu volja, a to je bio swing. Imitirao je stil

www.crowarez.org
Artieja Shawa. Kopirao je Shawovu razbacanu pozu, nakošenu malo izvan ravnoteže, kao da ga je
otpuhnula snaga vlastite svirke. Sad, na prozoru, kićeno je baratao klarinetom ispisujući Shawove
precizne, kaligrafske poteze i krugove. Pogled je upro duž sjajne crne cijevi instrumenta, ciljajući
kuću dva dvorišta dalje, a posebno ono blijedo, bojažljivo, uzbuđeno lice na prozoru na katu.
Pogled su mu zaklanjale grane drveća i telefonske žice, ali razabirao je dugu tamnu kosu koja je
sjala baš kao njegov klarinet.
Nije mu mahnula. Nije nikakvim znakom - osim smiješkom - pokazala da ga uopće čuje. U okolnim
su dvorištima ljudi nastavili raditi što su već radili, nesvjesni da netko svira serenadu. Zalijevali su
travnjake ili punili hranilice za ptice; djeca su trčala za leptirima. Kad je Milton stigao do kraja,
spustio je instrument i nagnuo se kroz prozor široko se osmjehnuvši. A onda je ponovno zasvirao od
početka.
U prizemlju je Desdemona, koja je imala goste, čula sinov klarinet i, kao da mu pridružuje drugi
glas u suzvučju, duboko je uzdahnula. Već četrdeset pet minuta u njezinoj su dnevnoj sobi sjedili
Gus i Georgia Vasilakis i njihova kći Gaia. Bila je nedjelja poslijepodne. Na stoliću se u želeu od
ruža odbljeskivalo svjetlo s blistavih čaša s vinom koje su pili odrasli. Gaia je po rukama premetala
čašu s mlakim bezalkoholnim pivom Vernor. Na stolu je stajala otvorena limenka s keksima.
"Što kažeš ti na to, Gaia?" zadirkivao ju je otac. "Milton ima platfus. Pa nije te to malo odbilo od
njega?"
"Taaataaa", rekla je Gaia u nelagodi.
"Bolje ravni tabani nego da te sravne sa zemljom zauvijek", rekao je Lefty.
"Tako je", složila se Georgia Vasilakis. "Sretni ste što nisu uzeli Miltona. Uopće ne mislim da je to
nekakva sramota. Ne znam što bih ja da moram poslati sina u rat."
Svako malo tijekom tog razgovora Desdemona je tapšala Gaiu Vasilakis po koljenu i govorila,
"Miltie će svaki čas doći. Samo što nije." To je ponavljala otkako su gosti stigli. To je ponavljala
svake nedjelje već mjesec i pol dana, i to ne samo Gaiji Vasilakis. Govorila je to i Jeanie Diamond,
čiji su je roditelji doveli prošle nedjelje, govorila je to i Vicky Logathetis, koja je svratila tjedan
prije.
Desdemona je upravo napunila četrdeset tri godine i, kako je to bilo sa ženama njezine generacije,
praktički se pretvorila u staricu. Sjedine su joj se uvukle u kosu. Na nos je nataknula zlatne naočale
s tankim
okvirima koje su joj povećavale oči tako da je izgledala još izbezumlje-nija nego što je zbilja bila.
Zbog pretjerane sklonosti brizi (koju je u posljednje vrijeme samo pojačala swing glazba s kata)
ponovno su je hvatali napadaji udaranja srca. Sad već svaki dan. Ali u okruženju briga, Desdemona
je i dalje bila neprestano u pokretu, vječno je kuhala, čistila, skakala oko svoje i tuđe djece, vječno
vriskala iz svega glasa, puna buke i života.
Unatoč naočalama za korekciju vida, moja je baka svijet vidjela ne-oštro. Desdemona nije shvaćala
oko čega se vode borbe. U Smirni je Japan bio jedina zemlja koja je poslala brodove u pomoć
izbjeglicama. Baka je do kraja života osjećala zahvalnost. Kad su ljudi spominjali nenajavljeni
napad na Pearl Harbor, rekla bi, "Ne pričajte mi o nekakvom otoku usred oceana. Kao da ova
zemlja nije dovoljno velika nego još mora imati i sve otoke, ha?" Spol Kipa Slobode nije ništa
promijenio. Isto je kao i svuda: muškarci i njihovi ratovi. Srećom, vojska je odbila Miltona.
Umjesto da ide u rat, upisao se u večernju školu, a danju je pomagao u baru. Nosio je samo jednu
uniformu, onu izviđača, gdje je bio vođa čete. Svako malo vodio je svoje izviđače na logorovanje
na sjever.
Kad je prošlo još pet minuta, a Milton se i dalje nije pojavljivao, Desdemona se ispričala gostima i
popela uza stube. Stala je pred vratima Miltonove sobe i mršteći se osluhnula glazbu što je dopirala
iznutra. A onda je, bez kucanja, ušla.
Pred otvorenim prozorom, s klarinetom podignutim ravno uvis, Milton je i dalje svirao, ne
primjećujući je. Nepristojno je ljuljao bokovima, a usnice su mu sjale kao i kosa. Desdemona je
žustro prešla sobu i zalupila prozor.
"Dođi, Miltie", zapovjedila je. "Dolje je Gaia."
"Vježbam."

www.crowarez.org
"Vježbaj kasnije." Zaškiljila je kroz prozor prema pansionu O'Toole preko dvorišta. Učinilo joj se
da vidi kako se na drugom katu neka glava naglo odmaknula i nestala, ali nije bila sigurna.
"Zašto uvijek sviraš kraj tog prozora?"
"Zagrijem se."
Desdemona se usplahirila. "Kako misliš, zagriješ?"
"Od sviranja."
Frknula je nosom. "Dođi. Gaia ti je donijela kekse."
Neko je vrijeme baka već sumnjala da se između Miltona i Tessie razvija naklonost. Primijetila je
kako Milton poklanja pažnju Tessie kad
__„. _s,
god Tessie dođe na ručak sa Sourmelinom. Dok su bili mali, Tessiena najbolja prijateljica i
partnerica u igri bila je uvijek Zoe. Ali sad je Tessie na ljuljački na trijemu sjedila s Miltonom.
Desdemona je upitala Zoe, "Zašto više ne ideš van s Tessie?", a Zoe je pomalo ogorčeno
odgovorila, "Ona nema vremena."
Od toga je baki ponovno zalupalo srce. Nakon svega što je učinila da okaje svoj zločin, nakon što je
brak pretvorila u arktičku pustaru i dopustila liječniku da joj podveže Falopijeve cjevčice, krvno
srodstvo još nije završilo s njom. I tako se, užasnuta, baka ponovno počela baviti djelatnošću u
kojoj se već jednom okušala, s izrazito mješovitim rezultatima. Desdemona je opet posredovala u
sklapanju brakova.
Nedjelju za nedjeljom, baš kao i kod kuće u Bithiniosu, povorka udavača prolazila je kroz ulicu
Hurlbut. Razlika je bila što u ovom slučaju to nisu bile dvije uvijek iste djevojke koje su se samo
umnažale. U Detroitu su Desdemoni na raspolaganju stajale velike zalihe iz kojih je mogla birati.
Bilo je djevojaka pištavih glasića i mekanih altova, punašnih i mršavih, djetinjastih djevojaka koje
su nosile medaljone u obliku srca i djevojaka koje su ostarjele prije vremena i zaposlile se kao
tajnice u osiguravajućim društvima. Bila je tu Sophie Georgopoulos, koja je čudno hodala otkako je
na logorovanju zagazila u užareni ugljen, kao i Mathilda Livanos, koja se veličanstveno dosađivala
kako to znaju samo lijepe djevojke, i nije pokazala ni trunke zanimanja za Miltona, nije čak ni kosu
oprala. Tjedan za tjednom dolazile su, uz nagovor ili prisilu roditelja, i tjedan za tjednom Milton
Stephanides se ispričavao te odlazio u svoju sobu i svirao klarinet na prozoru.
Sad je, dok ga je Desdemona tjerala kao pastir stoku, sišao vidjeti Gaiju Vasilakis. Sjedila je između
roditelja na debelo pojastučenom kauču morskozelene boje, i ona lijepo popunjena cura, u bijeloj
haljini s širokom suknjom obrubljenom volanom i puf rukavima. I na bijelim je soknama imala
volančiće. Podsjetili su Miltona na čipkasti prekrivač kante za smeće u kupaonici.
"Bome, imaš znački ko u priči", rekao je Gus Vasilakis.
"Da je dobio još jednu značku, Milton bi postao glavni izviđač", rekao je Lefty.
"Iz čega ti fali?"
"Iz plivanja", rekao je Milton. "Ali plivam kao sjekira."
"Ni ja baš nisam neka plivačica", nasmiješila je Gaia.
"Uzmi keks, Miltie", nutkala ga je Desdemona.
Milton je pogledao u limenu kutiju i uzeo keks. "Gaia ih je pekla", rekla je Desdemona. "Kako ti se
sviđaju?" Milton je zamišljeno žvakao. Trenutak kasnije podigao je ruku u izviđačkom pozdravu.
"Izviđač nikad ne laže", rekao je. "Keks je odvra-
tan.
Postoji li bilo što tako nevjerojatno kao što je ljubavna priča vlastitih roditelja? Sto je još tako teško
shvatiti kao činjenicu da su ta dva ocvala igrača, neprestano na popisu nesposobnih za igru, nekoć
bili u pobjedničkoj postavi? Nemoguće je zamisliti mojeg oca koji se, koliko ja znam, uzbuđivao
uglavnom zbog smanjenja kamata, kako pati u naletu adolescentske putene strasti. Miltona kako
leži na krevetu i sanja o mojoj majci isto onako kako ću ja kasnije sanjati o Tajnom predmetu.
Miltona kako piše ljubavna pisma pa čak i, kad je u večernjoj školi pročitao Marvellovu pjesmu
"čednoj dragani", ljubavne pjesme. Miltona kako miješa elizabetinsku metafiziku s rimama u stilu
radijskog komičara Edgara Bergena:
Baš si fantastična, Tessie Zizmo kao da radiš na elektriku Da je pred nama cijelo stoljeće uvijek bi

www.crowarez.org
imali ljubavnu poetiku
čak i ako pogledam unatrag kroz blagonaklone oči kćeri, moram priznati: otac nije nikad bio baš
naočit. S osamnaest godina bio je zastrašujuće, sušičavo mršav, sama kost i koža. Lice su mu osule
bu-buljice. U izvješenim podočnjacima pod sjetnim očima koža mu je već potamnjela. Imao je
slabićku, uvučenu bradu, preizražajan nos, i kosu premazanu briljantinom koja mu se sjajila i stajala
čvrsto kao puding izliven u modlici. Milton, međutim, nije bio svjestan niti jednog od tih tjelesnih
nedostataka. Imao je samopouzdanje nepokolebljivo kao stijena i to ga je poput oklopa štitilo od
napada vanjskog svijeta.
Theodorina tjelesna privlačnost bila je očitija. Naslijedila je Sour-melininu ljepotu u malome. Bila
je visoka samo metar pedeset pet, uskog struka i sitnih grudi, s dugim, labuđim vratom koji je nosio
zgodno, srcoliko lišće. Ako je Sourmelina uvijek bila pomalo europski tip Amerikanke, neka vrst
Marlene Dietrich, onda je Tessie bila potpuno amerikanizirana kćer koju je Marlene Dietrich mogla
imati. Njezin se standardni, čak pomalo seljački izgled protezao do sitnog razmaka
među prednjim zubima i prćastog nosa. Crte često preskaču generaciju. Ja izgledam mnogo
izraženije grčki nego moja mama. Tessie je nekako dijelom postala i proizvod Juga. Služila se
izrazima kao što su "borati" i "šta da". Kako je svaki dan radila u cvjećarnici, Lina je ostavljala
Tessie na brigu nizu postarijih gospođa od kojih su mnoge bile iz prvih do-seljeničkih obitelji u
Kentuckvju, pa je tako Tessie u govoru poprimila južnjačko zavlačenje. U usporedbi sa Zoinim
snažnim, muskobanjastim crtama, Tessie je imala ono što se zove sveamerički izgled, i vjerojatno je
to dijelom i privuklo mojeg oca.
Sourmelina nije mnogo zarađivala u cvjećarnici. Majka i kći morale su paziti na svaki novčić. U
dućanima s rabljenom robom, Sourmelina je gravitirala prema kostimima plesačica iz Las Vegasa.
Tessie je birala suzdržanu, razboritu odjeću. Kasnije je u pansionu O'Toole krpala vunene suknje i
prala bluze na ruke; skidala je gromuljice dlačica s vunenih džempera i laštila nošene dvobojne
cipele. Ali iz odjeće joj nikad nije posve izvjetrio lagani miris rabljene robe. (Godinama kasnije, kad
sam pobjegao od kuće, prilijepio se za moju odjeću.) Miris koji ide uz to što nije imala oca i što je
odrastala u siromaštvu.
Jimmv Zizmo; od njega je ostalo samo ono što je Tessie naslijedila u vanjštini. Bila je krhke građe
poput njega, kosa joj je, premda svilenkasta, bila crna poput njegove. čim je ne bi dovoljno često
prala, mastila joj se i, njušeći svoj jastuk, znala je pomisliti, "Možda je ovako mirisao moj tata".
Zimi su joj na usnicama izbijale groznice (protiv čega se Zizmo branio vitaminom C). Ali Tessie je
imala svijetlu put i lako je gorjela na suncu.
Otkako je Milton pamtio, Tessie se vrzmala po kući u krutim, usidje-ličkim haljinama koje su silno
zabavljale njezinu majku. "Gle nas dvije", govorila je Lina. "Kao u kineskom restoranu, slatko i
kiselo." Tessie nije bilo drago kad je Lina to govorila. Nije za sebe mislila da je kisela; samo da se
pristojno odijeva. Voljela bi da joj se i majka pristojnije ponaša. Kad je Lina previše popila, Tessie
ju je vodila kući, svlačila je i spremala u krevet. Jer je Lina bila egzibicionistkinja, Tessie je postala
voajerka. Jer je Lina bila glasna, Tessie je ispala tiha. I ona je svirala: harmoniku. Držala ju je pod
krevetom u kutiji. Tu i tamo ju je vadila i prebacivala remen preko ramena da održi golemi,
uspuhani instrument s mnogo tipaka iznad tla. Harmonika je bila gotovo jednako velika kao i ona
sama i svirala ju je po dužnosti, loše, i uvijek s tračkom karnevalske tuge.
Kad su bili mali, Milton i Tessie spavali su u istoj sobi i kupali se zajedno u kadi, ali to je bilo prije.
Sve donedavno Milton je o Tessie
mislio kao o svojoj uštogljenoj sestrični. Kad god je neki njegov prijatelj izrazio zanimanje ža nju,
Milton bi mu rekao da odustane. "To je med iz frižidera", znao je reći, baš kao Artie Shaw. "Tvrda i
hladna kao led".
A onda je jednog dana Milton došao kući s novim trskama iz prodavaonice muzikalija. Objesio je
kaput i šešir na vješalicu u predvorju, izvadio trske i zgužvao papirnatu vrećicu u lopticu. Ušao je u
dnevnu sobu i bacio lopticu prema košu za smeće. Zgužvani je papir preletio sobu, udario u rub
koša i odskočio na pod. U kojem je trenutku netko rekao, "Bolje ti je da se držiš glazbe."
Milton se okrenuo da vidi tko govori. Vidio je tko je. Ali osoba koja je to rekla, više nije bila ista
kao prije.

www.crowarez.org
Theodora je ležala na kauču i čitala. Na sebi je imala proljetnu haljinu s crvenim cvjetnastim
uzorkom. Noge su joj bile bose i tad ih je Milton uočio: crveno lakirane nokte. Miltonu nikad na
pamet nije palo da bi Theodora bila od onih djevojaka koje lakiraju nokte na nogama. Zbog crvenih
je noktiju djelovala ženstveno dok je ostalo na njoj - tanke blijede ruke, krhak vrat - izgledalo
djetinjasto kao i uvijek. "Pazim na meso u pećnici", objasnila je.
"Gdje je moja mama?"
"Izišla je."
"Izišla je? Ona nikad ne izlazi."
"Danas je izišla."
"A gdje mi je sestra?"
"Na sastanku Udruge radne mladeži." Tessie pogleda crnu kutiju koju je držao u rukama. "To ti je
klarinet?"
"Aha."
"Odsviraj mi nešto."
Milton je odložio kutiju na kauč. Dok ju je otvarao i vadio klarinet, bio je neprestano svjestan
golotinje Tessienih nogu. Namjestio je pisak i razgibao prste prelazeći gore dolje po klapnama. A
onda se prepustio nagonu koji ga je preplavio, sagnuo se, pritisnuo prošireni kraj klarineta uz
Tessieno golo koljeno i odsvirao jednu dugu notu.
Ona je ciknula i maknula koljeno.
"To je bio des", rekao je Milton. "Hoćeš čuti kako zvuči dis?"
Tessie je i dalje držala ruku na koljenu u kojem je zujalo. Od vibracija klarineta prostrijelili su je
srsi sve do bedra. Došlo joj je čudno, kao da će se nasmijati, ali nije se smijala. Zurila je u svojeg
rođaka i mislila, "Daj ga pogledaj kako se ceri! Sav je pristav, ali misli da je prva liga! Ma što si on
to zamišlja?"
"U redu", napokon je odgovorila.
"Dobro", rekao je Milton. "Dis. Evo ga."
Tog prvog dana u pitanju su bila Tessiena koljena. Sljedeće nedjelje Milton joj je prišao s leđa i
zasvirao klarinet prislonivši joj ga uz zatiljak. Zvuk je bio prigušen. Pramenovi kose prhnuli su joj u
vis. Tessie je vrisnula, ali kratko. "Da, da", rekao je Milton stojeći iza nje.
I tako je to počelo. Svirao je "Begin the Beguine" uz Tessienu ključnu kost. Svirao je "Moonface"
uz njezine glatke obraze. Pritišćući joj klarinet između crveno nalakiranih noktiju koji su ga tako
opčinili, svirao joj je "It Goes to Your Feet". Krišom, ali ne priznajući sami sebi da se kriju, Milton i
Tessie zavlačili su se u skrovitije dijelove kuće i tamo je, zadižući malko suknju, ili skidajući
čarapu, ili jednom, kad kod kuće nije bilo nikoga, podižući bluzu tako da otkrije donji dio leđa,
Tessie dopuštala Miltonu da joj priljubi klarinet uz kožu i ispuni joj tijelo glazbom. Isprva ju je to
samo golicalo. Ali nakon nekog vremena note su joj se razlile dublje u tijelo. Osjećala je kako joj
vibracije prodiru u mišiće, pulsiraju u valovima, sve dok joj kosti ne zadršću i unutarnji organi
zabruje.
Milton je svoj instrument svirao istim onim prstima kojima je pozdravljao izviđačkim pozdravom,
ali misli su mu bile sve samo ne čedne. Zadihan, pognut nad Tessie s drhtavom koncentracijom,
kružio je klarinetom kao krotitelj zmija. A Tessie je bila kobra, hipnotizirana, pripitomljena,
omamljena zvukom. Napokon, jednog poslijepodneva kad su bili posve sami, Tessie, njegova
uštogljena sestrična, legla je na leđa. Prekrila je lice jednom rukom. "Gdje da ti sviram?" šapnuo je
Milton, a usta su mu se osušila tako da je pomislio kako uopće neće moći svirati. Tessie je
raskopčala gumb na bluzi i prigušenim glasom rekla, "Na trbuhu."
"Ne znam pjesmu o trbuhu", usudio se Milton.
"Onda na rebrima."
"Ne znam ni jednu pjesmu o rebrima."
"Na prsnom košu?"
"Nitko nikad nije napisao pjesmu o prsnom košu, Tessie."
Sklopljenih očiju, otkopčala je još gumba. I gotovo nečujno šapnula: "A o ovom?"
"Tu pjesmu znam", rekao je Milton.

www.crowarez.org
Kad nije mogao svirati Tessie uz kožu, Milton je otvarao prozor svoje sobe i svirao joj serenade
izdaleka. Katkad je telefonirao u pansion i pi-
tao gospođu O'Toole može li dobiti Theodoru na telefon. "Trenutak", rekla bi gđa O'Toole i viknula
uza stube, "Telefon za Zizmo!" Milton je čuo zvuk koraka koji trče niz stube i Tessie kako kaže
halo. I onda bi zasvirao klarinet na telefon.
(Godinama kasnije moja majka se sjećala dana kad ju je zavodio klarinet. "Tvoj otac nije baš dobro
svirao. Dvije ili tri stvari. To je bilo to." "Ma što pričaš?" prosvjedovao je Milton. "Imao sam cijeli
repertoar." Počeo bi zviždati "Begin the Beguine", cvrkućući melodiju da prizove klarinetski vibrato
i pritom prebirući prstima po zraku. "Zašto mi onda više ne sviraš serenade?" pitala bi Tessie. Ali
Miltonu je nešto drugo bilo na pameti: "Sto se dogodilo s mojim starim klarinetom?" A onda Tessie:
"Otkud ja da znam? Misliš da ja moram voditi računa o svemu?" "Je li dolje u podrumu?" "Možda
sam ga bacila!" "Bacila si ga! Za koga vraga si ga bacila!" "A što bi ti s njim, Milt, vježbao? Ni
onda nisi pojma imao o sviranju.")
Sve ljubavne serenade moraju završiti. Ali 1944. nije bilo kraja glazbi. U srpnju, kad bi u pansionu
O'Toole zazvonio telefon, katkad je iz slušalice navirala druga vrst ljubavi: "Kyrie eleison, kyrie
eleison" Nježan glas, ženstven gotovo kao i Tessien, gugutao je na telefon nekoliko ulica dalje.
Pijev je trajao najmanje minutu. A onda bi Michael Antoniou pitao, "Kako ti se čini?"
"Sjajno", rekla je moja majka.
"Zbilja?"
"Točno kao u crkvi. Nisam primijetila razliku."
Sto me dovodi do posljednje komplikacije u toj zapletima prei-spunjenoj godini. U brizi zbog toga
što su se Milton i Tessie spetljali, baka nije samo pokušavala oženiti Miltona za neku drugu. To je
ljeto odabrala i muža za Tessie.
Michael Antoniou - otac Mike, kako su ga kasnije zvali u obitelji - bio je u to doba sjemeništarac u
grčkoj pravoslavnoj bogosloviji Sv. Križa u Pomfretu u Connecticutu. Kad je to ljeto došao kući na
praznike, poklanjao je mnogo pažnje Tessie Zizmo. Godine 1933. crkva Uznesenja odselila se iz
trgovine u ulici Hart. Sad je pastva imala pravu crkvu, na cesti Vernor odmah kraj Beniteaua. Crkva
je bila od žute opeke. Na njoj su se kao tri kape uzdizale tri golublje sive kupole, a u podrumu su
uredili prostorije za druženje. Za vrijeme stanke za kavu, Michael Antoniou pričao je Tessie kako
mu je na bogosloviji i podučavao je o manje poznatim vidovima grčkog pravoslavlja. Govorio joj je
o pustinjacima na planini Atosu koji su, u gorljivoj želji da ostanu
čisti, zabranili pristup na svoj otočni manastir ne samo ženama nego i ženkama svih drugih vrsta.
Na planini Atosu nije bilo ni ptica, ni zmija ženskoga spola, ni ženki pasa ni mačaka. "Malo
prestrogo za mene", rekao je Michael Antoniou i značajno se osmjehnuo Tessie. "Ja bih htio biti
samo paroh. Oženjen, s djecom." Moja se majka nije čudila što pokazuje zanimanje za nju. I sama
niskog rasta, navikla je da je niski muškarci pozivaju na ples. Nije joj bilo drago da je biraju zbog
njezina stasa, ali Michael Antoniou bio je uporan. I možda je nije snubio zato što je jedina od svih
djevojaka bila niža od njega. Možda je odgovarao na potrebu u Tessienim očima, njezinu očajničku
želju da vjeruje u to kako postoji nešto umjesto ničega.
Desdemona je uočila priliku i iskoristila je. "Mikey je dobar mladi Grk, pristojan momak", rekla je
ona Tessie. "I postat će svećenik!" A Michaelu Antoniou je rekla: "Tessie je malena, ali jaka. Koliko
misliš da može tanjura ponijeti, ha, oče Mike?" "Još nisam otac, gđo Stepha-nides." "Molim te,
koliko?" "Šest?" "Samo toliko? Šest?" A onda bi podigla obje ruke: "Deset! Deset tanjura može
ponijeti naša Tessie. I nikad ništa ne razbije."
Počela je pozivati Michaela Antonioua na nedjeljni ručak. Nazočnost sjemeništarca sputavala je
Tessie pa se prestala povlačiti na kat na privatne swing sessione. Milton je, naduren zbog novog
razvoja događaja, podbadao za stolom. "Sigurno je mnogo teže biti svećenik ovdje u Americi, ha?"
"Kako to misliš?" pitao je Michael Antoniou.
"Mislim samo da u staroj domovini ljudi nisu baš dobro obrazovani", rekao je Milton. "Vjerovat će
sve što god popovi kažu. Ovdje je drukčije. Možeš ići na fakultet i naučiti misliti svojom glavom."
"Crkva ne želi da ljudi ne misle svojom glavom", odgovorio je Michael bez uvrede. "Crkva vjeruje
da će mišljenje odvesti čovjeka samo do jedne točke. Gdje prestaje mišljenje, počinje otkrivenje."

www.crowarez.org
"Chrjsostomos!" uzviknula je Desdemona. "Oče Mike, imaš zlatna usta."
Ali Milton nije popuštao: "Ja bih rekao, da gdje prestaje mišljenje, počinje glupost."
"Tako ljudi žive, Milte" - ponovno Michael Antoniou, i dalje ljubazno, blago - "da pričaju priče. Sto
dijete prvo kaže kad nauči govoriti? 'Pričaj mi priču.' Tako shvaćamo tko smo, odakle smo došli.
Priče su sve. A koju priču Crkva priča? To je barem lako. Najveću priču koja je ikad ispričana."
Dok je slušala tu raspravu, moja majka morala je primijetiti upadljiv kontrast između svoja dva
udvarača. Na jednoj strani, vjera; na drugoj skepsa. Na jednoj strani ljubaznost; na drugoj
nabusitost. Jedan doduše nizak, ali ljepuškast momak, nasuprot mršavom, pristavom dečku kojeg su
proglasili nesposobnim za vojsku, s kolobarima ispod očiju kao u izgladnjelog vuka. Michael
Antoniou nije nikad ni pokušao poljubiti Tessie, dok ju je Milton vodio na stranputicu puhaćim
instrumentom. Desovi i aisovi lickali su je kao plameni jezici, ovdje, iza koljena, gore na vratu, tik
ispod pupka.. .već ju je ta inventura ispunila sramom. Kasnije tog poslijepodneva, Milton ju je
zaskočio u kutu. "Imam novu pjesmu za tebe, Tess. Danas sam je naučio." Ali Tessie mu je rekla,
"Odlazi." "Zašto? Sto se dogodilo?" "To... to..." naprezala se da smisli najsnažniju osudu - "To nije
pristojno!" "Nisi tako govorila prošli tjedan." Milton je zamahnuo klarinetom i namjestio trsku
namignuvši joj, sve dok se Tessie nije napokon oglasila: "Više to ne želim raditi! Jasno? Pusti me na
miru!"
Svake je subote sve do kraja tog ljeta Michael Antoniou dolazio u pansion O'Toole po Tessie. Dok
su hodali ulicom, uzimao je njezinu torbicu i ljuljao je na remenu, pretvarajući se da drži kadionicu.
"Moraš to izvesti točno kako treba", rekao joj je. "Ako ne njišeš dovoljno jako, lanac se trza i ispada
žar." Majka se trudila sakriti kako joj je neugodno što se u javnosti pojavljuje s muškarcem koji
maše torbicom. U slastičarnici ga je promatrala kako uvijek zatakne ubrus za ovratnik košulje i tek
onda počne jesti voćni kup. Umjesto da ubaci trešnju u usta, kao što bi je Milton sigurno ubacio,
Michael Antoniou uvijek ju je nudio njoj. Kasnije, kad ju je otpratio kući, stiskao joj je ruku i
iskreno joj se zagledao u oči. "Hvala ti na još jednom ugodnom poslijepodnevu. Vidimo se sutra u
crkvi." A onda bi otišao ruku sklopljenih na leđima. Vježbao je i hodati poput svećenika.
Kad bi otišao, Tessie je ulazila u kuću i penjala se na kat u svoju sobu. Legla bi na otoman i čitala.
Jednog poslijepodneva nije se mogla koncentrirati pa je prestala čitati i stavila knjigu preko lica.
Baš u tom času izvana je zasvirao klarinet. Tessie je neko vrijeme slušala, nepomično. Napokon joj
se ruka podigla da ukloni knjigu s lica. Ali nikad nije onamo stigla. Ruka joj je zamahnula u zraku
kao da dirigira glazbom, a onda, razborito, rezignirano, s treskom zalupila prozor.
"Bravo!" viknula je Desdemona na telefon nekoliko dana kasnije. A onda, pritisnuvši slušalicu na
grudi: "Mikev Antoniou upravo je
zaprosio Tessie! Zaručili su se! Vjenčat će se čim on, Mikev, završi sjemenište."
"Nemoj se previše uzbuđivati", rekla je Zoe bratu.
"A da ti začepiš?"
"Nemoj se na mene ljutiti", rekla je, potpuno nesvjesna što donosi budućnost. "Neću se ja udati za
njega. Prije bih se dala upucati."
"Ako se hoće udati za popa", rekao je Milton, "neka se uda za popa. Neka ide k vragu." Lice mu se
zajapurilo i skočio je od stola te otprašio na kat.
Ali zašto je to moja majka učinila? Nikad to nije umjela objasniti. Razlozi zbog kojih se netko
vjenčao s osobom s kojom se vjenčao, nisu uvijek očiti onima koji u tome sudjeluju. Tako da mogu
samo nagađati. Možda se majka, budući da je odrasla bez oca, htjela udati baš za oca. Moguće je da
je njezina odluka bila praktične naravi. Jednom je pitala Miltona što planira postići u životu. "Mislio
sam preuzeti tatin bar." Povrh svih ostalih suprotnosti, možda je baš ta konačno presudila: birtijaš,
svećenik.
Nezamislivo je da moj otac plače zbog slomljena srca. Nezamislivo je da neće pojesti ni zalogaj.
Nezamislivo je da telefonira i telefonira u pansion sve dok mu napokon gđa O'Toole nije rekla, "čuj,
dušo, ona neće s tobom govoriti. Jasno?" "Aha" - Milton teško guta - "jasno". "Ima i drugih riba u
moru." Sve je to potpuno nezamislivo, ali sve je to bilo točno tako.
Možda mu je morska metafora gđe O'Toole dala ideju. Tjedan dana nakon što se Tessie zaručila,
jednog sparnog utorka ujutro, Milton je zauvijek odložio klarinet i otišao na Trg Cadillac da

www.crowarez.org
zamijeni izviđačku uniformu drugom.
"Evo, obavio sam to", rekao je obitelji te večeri za stolom. "Prijavio sam se."
"U vojsku!" rekla je užasnuto Desdemona.
"Zašto si se prijavio?" rekla je Zoe. "Rat je još malo pa gotov. Hit-leru je odzvonilo."
"Ne znam za Hitlera. Ja se brinem zbog Hirohita. Prijavio sam se u mornaricu. Ne u vojsku."
"A što je s tvojim tabanima?" povikala je Desdemona.
"Nitko me nije pitao za tabane."
Moj djed, koji je prosjedio kroz klarinetske serenade kao i kroz sve drugo, svjestan što one znače ali
uvjeren da se nije pametno miješati,
sad je sijevnuo očima na sina. "Ti si zbilja jako glup, znaš? Misliš da je to nekakva igra?"
"Ne."
"Ovo je rat. Misliš da je to neka zabava, rat? Neka velika šala s kojom možeš zezati roditelje?"
"Ne, gospodine."
"Vidjet ćeš ti kakva je to šala."
"Mornarica!" nastavila je za to vrijeme jaukati Desdemona. "A što ako ti brod potone?"
"Vidiš što si učinio?" Lefty je zavrtio glavom. "Majka će ti se razboljeti od brige."
"Sve će biti u redu", rekao je Milton.
Lefty je pogledao sina i vidio bolan prizor: sebe prije dvadeset godina, punog idiotskog, drsko
samouvjerenog optimizma. Ništa drugo nije mogao početi protiv bodlje straha koji ga je presjekao,
osim da ljutito govori. "Dobro dakle. Idi u mornaricu", rekao je Lefty. "Ali znaš što si zaboravio, ti
nedovršeni vođo izviđača?" Upro je prst u Miltonova prsa. "Zaboravio si da nikad nisi dobio značku
za plivanje."
Filmske novosti
čekao sam tri dana i tek sam onda ponovno telefonirao Julie. Bilo je deset uvečer i još je radila u
atelieru. Nije još večerala, pa sam predložio da odemo nešto pojesti. Rekao sam da ću doći po nju.
Ovaj put me pustila unutra. Atelier joj je bio u neredu, upravo zastrašujuće kaotičan, ali nakon prvih
nekoliko koraka zaboravio sam na to. Pozornost mi je privuklo ono što sam vidio na zidovima.
Ondje je visjelo pet ili šest velikih fotografija otisnutih na mat papiru, a svaka je prikazivala
industrijski krajolik tvornice kemikalija. Julie je tvornicu slikala s krana tako da je gledatelj imao
dojam da lebdi neposredno iznad vijugavih cijevi i dimnjaka.
"U redu, sad je dosta", rekla je i gurnula me prema vratima.
"čekaj malo", rekao sam. "Obožavam tvornice. Ja sam iz Detroita. Ovo je za mene kao Ansel
Adams."
"Sad si ih vidio", rekla je tjerajući me van, zadovoljna, u nelagodi, sa smiješkom i tvrdoglava.
"U dnevnoj sobi imam Bernda i Hillu Becher", pohvalio sam se.
"Imaš Bernda i Hillu Becher?" Prestala me gurati.
"Sliku stare cementare."
"U redu, dobro", popustila je Julie. "Slikam tvornice. To slikam. Tvornice. Ovo je pogon I. G.
Farben." Napravila je grimasu. "Malo me brine da je to baš tipično za Amerikanku koja je došla
ovamo."
"Misliš, industrija holokausta?"
"Ne točno to, ali otprilike."
"Ako si uvijek slikala tvornice, mislim da je to nešto drugo", rekao sam joj. "Onda se nisi samo
zakvačila za modu. Ako su ti tvornice tema, kako onda možeš ne fotografirati I. G. Farben?"
"Misliš da je to u redu?"
Pokazao sam fotografije na zidu. "Fantastične su."
Zašutjeli smo, gledajući jedno u drugo, i bez razmišljanja sam se nagnuo i lagano poljubio Julie u
usta.
Kad je poljubac završio, širom je otvorila oči. "Kad smo se upoznali, mislila sam da si gej", rekla je.
"Valjda zbog odijela."
"Moj radar za gejeve sasvim je otkazao", Julie je vrtjela glavom. "Uvijek sam sumnjičava s obzirom
na to da sam posljednja postaja."

www.crowarez.org
"Posljednja što?"
"Nikad to nisi čuo? Azijatkinje su posljednja postaja. Ako frajer ne želi priznati da je gej, traži
Azijatkinje jer su njihova tijela više dječačka."
"Tvoje tijelo nije dječačko", rekao sam.
Julie je bilo neugodno. Skrenula je pogled.
"često ti se događalo da ti se ubacuje skriveni gej?" upitao sam je.
"Dva puta na faksu, tri puta na postdiplomskom", odgovorila je Julie.
Na to nije bilo drugog odgovora, osim da je ponovno poljubim.
Da bih nastavio priču o svojim roditeljima, moram podsjetiti na nešto što je za sve Grke u Americi
neugodna uspomena: na Michaela Dukakisa na tenku. Sjećate se toga? One jedne jedine slike koja
je na propast osudila naše nade da ćemo imati Grka u Bijeloj kući: Dukakis u prevelikoj vojničkoj
kacigi poskakuje na M41 Walker Bulldogu. Trudi se izgledati predsjednički, ali umjesto toga
izgleda kao klinac u lunaparku. (Kad god se neki Grk približi Ovalnom uredu, nešto pođe po zlu.
Prvo Spiro Agnew i njegova utaja poreza, onda Dukakis sa svojim tenkom.) Prije no što se Dukakis
popeo na oklopno vozilo, prije nego što je svukao klasično odijelo marke J. Press i navukao
vojničku maskirnu uniformu, sve nas je obuzeo - govorim u ime svojih zemljaka američkih Grka,
htjeli to oni ili ne - ushit. Taj je čovjek demokratski kandidat za predsjednika Sjedinjenih Država! Iz
Massachusettsa je, kao Kennedvjevi! Pripadao je vjeri još neobičnijoj od katoličanstva, ali nitko to
nije spominjao. Bilo
je to 1988. Možda je napokon došlo vrijeme da bilo tko može postati predsjednik, ili barem da to ne
moraju uvijek biti isti ljudi. Pogledajte transparente na demokratskoj konvenciji! Pogledajte
naljepnice na svim Volvoima. "Dukakis". Ime s više od dva samoglasnika u utrci je za predsjednika!
To se posljednji put dogodilo s Eisenhowerom (koji je sjajno izgledao na tenku). Općenito uzevši,
Amerikanci vole da njihovi predsjednici nemaju više od dva samoglasnika. Truman. Johnson. Nix-
on. Clinton. Ako imaju više od dva samoglasnika (Reagan), svakako ne smiju imati više od dva
sloga. Još su bolji jedan slog i jedan samoglasnik: Bush. To se mora ponoviti. Zašto je Mario
Cuomo odustao od kandidature za predsjednika? Do kojeg je zaključka došao kad se povukao da
razmisli o tome? Za razliku od Michaela Dukakisa iz akademskog Massachusettsa, Mario Cuomo
bio je iz New Yorka i znao je kako stvari stoje. Cuomo je znao da nikad neće pobijediti. Previše je
bio liberalan za ono vrijeme, svakako. Ali osim toga: imao je previše samoglasnika.
Sjedeći na vrhu tenka, Michael Dukakis odvezao se u susret gomili fotografa i u politički zalazak.
Koliko god boljelo prisjećati se te slike, spominjem je s razlogom. Jer baš je nekako tako izgledao
moj netom zavojačeni otac, mornar druge klase Milton Stephanides dok je poskakivao u čamcu za
iskrcavanje uz kalifornijsku obalu u jesen 1944. Kao Dukakis, i Milton je sav bio u kacigi. Kao kod
Dukakisa, remen pod Miltonovom bradom izgledao je kao da mu ga je zakopčala mama. Baš kao i
Dukakisov, Miltonov je izraz odavao kako mu polako dopire do svijesti da je pogriješio. Ni Milton
nije mogao sići s vozila koje se kretalo. I on je putovao ravno u propast. Jedina je razlika što nije
bilo fotografa, jer se sve događalo usred noći.
Mjesec dana nakon što se pridružio američkoj mornarici, Milton se zatekao stacioniran u pomorskoj
bazi Coronado u San Diegu. Bio je pripadnik Amfibijskih snaga čiji je zadatak bio prebaciti
postrojbe na Daleki Istok i pomoći im u desantu na obale. Miltonov je posao bio - srećom, zasad
samo na manevrima - spuštati čamac za iskrcavanje s boka transportera. Više od mjesec dana, šest
dana u tjednu, deset sati na dan, to je i radio - spuštao čamce pune ljudi u različite uvjete na moru.
Kad nije spuštao čamce za iskrcavanje, sam je bio u čamcu. Tri ili četiri noći na tjedan vježbali su
noćno iskrcavanje. To je bilo iznimno zahtjevno. Obala oko Coronada bila je podmukla. Neiskusni
kormilari teško su se ravnali prema svjetlima koja su označavala kopno i brodovi su se često
nasukavali na stijenju pred obalom.
Iako mu je vojnička kaciga zaklanjala pogled na trenutačno stanje, Milton je s njom vidio prilično
jasnu sliku budućnosti. Kaciga je težila koliko i kugla u kuglani. Bila je debela kao poklopac
automobilskog motora. Navlačila se na glavu kao kapa, ali nije bila nimalo nalik kapi. U dodiru s
lubanjom, vojnička je kaciga emitirala slike direktno u mozak. Slike upravo onih predmeta koje je
morala spriječiti da uđu. Metaka, na primjer. I gelera. Kaciga je zatvarala um pred kontemplacijom

www.crowarez.org
tih bitnih elemenata realnosti.
A kad je netko poput mojeg oca, odmah počne smišljati kako da pobjegne od tih elemenata
realnosti. Nakon samo jednog tjedna vježbi, Milton je shvatio kako je mornarica užasna pogreška.
Bitka teško da može biti opasnija od tih priprema za bitku. Svake je noći netko nastradao. Valovi su
bacali dečke o trup broda. Dečki su padali s palube i nestajali pod kobilicom. Tjedan dana ranije
neki se mali iz Omahe utopio.
Danju su trenirali, igrali su nogomet na žalu u vojničkim čizmama da ojačaju noge, a onda su noću
imali vježbe. Iscrpljen, izmučen morskom bolešću, Milton se gurao s ostalima, s teškim ruksakom
na ramenima. Uvijek je htio biti Amerikanac, a sad je vidio kakvi su njegovi zemljaci Amerikanci.
Stisnut među njima kao u limenki sardina, trpio je njihove provincijalne prostakluke i tupavo
naklapanje. Sate su provodili zajedno u čamcu, dok ih je more bacalo i zalijevalo. Lijegali su u tri ili
četiri ujutro. A onda bi svanulo i opet sve iznova.
Zašto se prijavio u mornaricu? Iz osvete, da pobjegne. Htio je vratiti Tessie milo za drago i htio ju je
zaboraviti. Ništa od toga nije upalilo. Dosada vojničkog života, beskonačno ponavljanje zaduženja,
redovi za jelo, za kupaonicu, za brijanje, nisu mu uopće odvratili pozornost od nje. čekanje u
redovima cijeli bogovetni dan poticalo je baš one misli koje je Milton htio izbjeći, misli na otisak
klarineta, vatreni obruč na Tessienom zarumenjenom bedru. Ili na Vandenbrocka, malog iz Omahe
koji se utopio; na njegovo izubijano lice, morsku vodu što mu se cijedi kroz smrskane zube.
Svuda oko Miltona u čamcu je dečkima već bilo zlo. Deset minuta na valovima i mornari su se
presavijali i povraćali goveđi gulaš i instant pire krumpir koje su večerali na valoviti metalni pod.
Nitko to nije komentirao. Bljuvotina, sablasno plavičasta na mjesečini, prelijevala se vlastitim
valovima, zapljuskujući svima preko čizama. Milton je podigao lice da uhvati dašak svježeg zraka.
čamac se propeo i zaljuljao. Sletio je s vala i s treskom pao na po-
vršinu vode tako da je trup zadrhtao. Približavali su se obali gdje su se valovi još jače pjenili. Ostali
su naprtili ruksake i pripremili se za fingirani napad, a mornar Stephanides napustio je samoću
kacige.
"Vidio sam u knjižnici", govorio je mornar kraj njega drugome. "Na oglasnoj ploči."
"Kakav test?"
"Nekakav prijamni ispit. Za Annapolis."
"Ma da, baš će primiti ovakve kao što smo mi u Annapolis."
"Tko te pita hoće li nas primiti ili ne. Stvar je u tome da onaj tko ide na test, ne mora na vježbu."
"Sto si rekao za test?" umiješao se Milton.
Mornar se ogledao oko sebe da vidi sluša li ga još tko. "Drži to za sebe. Ako se svi prijavimo, neće
valjati."
"Kad je test?"
Ali prije no što mu je mornar stigao odgovoriti, nešto je glasno za-strugalo; ponovno su se nasukali
na stijene. Kako su naglo stali, svi su poletjeli prema naprijed. Kacige su odzvanjale udarajući jedna
u drugu, nosevi su se lomili. Mornari su se strovalili na hrpu i prednja je ograda popustila. Voda je
nahrupila u čamac, pukovnik je urlao. Milton je, kao i svi ostali, skočio u kaos - u crne stijene, u
struju koja vuče prema dnu, među boce meksičkog piva i prestrašene rakovice.
Za to vrijeme u Detroitu, također u mraku, moja je majka bila u kinu. Michael Antoniou, njezin
zaručnik, vratio se u Sv. Križ i sad je imala slobodne subote. Na platnu u kinu Esquire zabljeskali su
brojevi ... 5... 4... 3... i počele su filmske novosti. Zabrenčale su prigušene trube. Spiker je stao čitati
ratna izvješća. Od početka rata spiker se nije mijenjao pa se Tessie sad već činilo da ga poznaje; bio
joj je gotovo kao član obitelji. Tjedan za tjednom obavještavao ju je o Montvju i Britancima koji
tjeraju Rommelove tenkove iz Sjeverne Afrike i o američkim postrojbama koje oslobađaju Alžir i
iskrcavaju se na Siciliju. Tessie je gledala grickajući kokice i tako su prolazili mjeseci i godine.
Filmske su novosti uvijek pratile itinerer. Prvo su se usredotočile na Europu. Tenkovi su se kotrljali
kroz maljusna sela, a mlade su Francuskinje mahale rupčićima s balkona. Francuskinje uopće nisu
izgledale kao da su bile u ratu; nosile su zgodne nabrane suknje, bijele soknice i svilene rupce.
Nijedan muškarac nije na glavi imao beretku, što je začudilo Tessie. Uvijek je htjela putovati u
Europu, ne toliko u Grčku, nego u Francusku ili Italiju. Dok je gledala filmske novosti, Tessie nije

www.crowarez.org
primjećivala zgrade
izdubljene bombama, nego kavane sa stolovima na ulici, vodoskoke, pribrane male pse uljudnog
vladanja.
Dvije subote prije, vidjela je kako saveznici oslobađaju Antwerpen i Bruxelles. Sad kad se
pozornost okrenula Japanu, scenografija se promijenila. Na filmu su se razlistavale palme i tropski
otoci. Tog poslije-podneva na ekranu se ispisao datum "listopad 1944." i spiker je objavio, Dok se
američke postrojbe pripremaju za konačnu invaziju na Pacifik, general Douglas McArthur,
zaklinjući se kako će ispuniti obećanje da će se vratiti, pregledava svoju vojsku. Snimka je
prikazivala mornare kako stoje u stavu mirno na palubi, ili ubacuju topničko streljivo u topove, ili
se zezaju na plaži i mašu svojima doma. A moja je majka, sjedeći u ki-nodvorani, shvatila da radi
nešto sasvim šašavo. Traži Miltonovo lice.
On joj je bratić u drugom koljenu, nije li tako? I prirodno je da se brine za njega. Osim toga, bili su,
ako već ne zaljubljeni jedno u drugo, onda vezani nekom nezrelijom vrstom osjećaja, simpatijom,
slijepom strasti. Ništa ni blizu onome što je imala s Michaelom. Tessie se uspravila u sjedalu.
Namjestila je torbicu u krilu. Sjela je pristojno kao što dolikuje mladoj dami koja se uskoro udaje.
Ali kad su filmske novosti završile i počeo je film, zaboravila je da je odrasla. Utonula je duboko u
sjedalo i podigla noge na stolac u redu ispred sebe.
Možda tog dana nije igrao neki dobar film, ili je možda u posljednje vrijeme jednostavno gledala
previše filmova - išla je u kino svaki dan osam dana za redom - u svakom slučaju, koji god razlog
bio, Tessie se nije mogla koncentrirati. Mislila je kako će, ako se nešto dogodi Mil-tonu, ako ga rane
ili se, Bože sačuvaj, ne vrati - nekako ona biti kriva za to. Nije mu rekla da se prijavi u mornaricu.
Da ju je pitao, rekla bi mu da to ne čini. Ali znala je da se prijavio zbog nje. Bilo je to malo kao
Upijesku pustinje s Claudeom Barronom, koji je gledala petnaestak dana prije. U tom filmu Claude
Barron prijavi se u Legiju stranaca jer se Rita Carrol uda za drugog tipa. Drugi se tip pokaže kao
prevarant i pijanac pa ga Rita Carrol ostavi i otputuje u pustinju, gdje se Claude Barron bori s
Arapima. Kad Rita Carrol stigne u pustinju, on je u bolnici, ranjen, zapravo ne u pravoj bolnici,
nego pod šatorom, i ona mu kaže da ga voli, a Claude Barron joj kaže, "Otišao sam u pustinju da te
zaboravim. Ali pijesak je imao boju tvoje kose. Pustinjsko nebo je boje tvojih očiju. Nikamo nisam
mogao otići gdje nisi bila ti." I onda umre. Tessie je plakala kao kišna godina. Maškara joj se razlila
i užasno joj umrljala ovratnik bluze.
Išlo se na noćne vojne vježbe i subotnje filmske matineje, skakalo se u more i uranjalo u sjedala u
kinu, brinulo se i kajalo i nadalo i trudilo se zaboraviti - a unatoč svemu tome, da budemo posve
iskreni, za vrijeme rata uglavnom su se pisala pisma. U prilog mojem osobnom uvjerenju da se
pravi život ne može ni izdaleka mjeriti s onim što se o njemu piše, članovi moje obitelji kao da su
većinu vremena te godine proveli baveći se korespondencijom. Michael Antoniou pisao je iz Sv.
Križa zaručnici dva puta na tjedan. Njegova su pisma stizala u svijetloplavim omotnicama s
ugraviranom glavom patrijarha Benjamina u gornjem lijevom kutu, a na papiru mu je rukopis, kao i
glas, bio ženstven i uredan. "Kad se zaredim, najprije će nas vjerojatno poslati u Grčku. Tamo
mnogo toga treba ponovno izgraditi sad kad su nacisti otišli."
Tessie mu je vjerno otpisivala sjedeći za pisaćim stolom pod držačima za knjige u obliku
Shakespeareovih poprsja, vjerno, ako ne i potpuno iskreno. Većina njezinih dnevnih aktivnosti nije
joj djelovala dovoljno uzvišeno da o njima izvijesti zaručnika sjemeništarca. I tako je počela za sebe
izmišljati prikladniji život. "Jutros smo Zo i ja dobrovoljno pomagale u Crvenom križu", pisala je
moja majka koja je cijeli dan provela u kinu Fox i jela čokoladne bombone posute mrvicama.
"Morali smo rezati stare plahte u trake za zavoje. Da vidiš samo kakav mi je žulj iskočio na palcu.
Velik je kao žarulja!" Nije odmah krenula s izmišljotinama velikih razmjera. Isprva je Tessie
istinoljubivo izvještavala o tome kako provodi dane. Ali u jednom joj je pismu Michael Antoniou
napisao, "Kino je lijepa zabava, ali sad kad smo u ratu, pitam se je li to najbolji način da ispuniš
vrijeme". Nakon toga, Tessie je počela fabulirati. Opravdavala je laži govoreći si kako joj je to
posljednja godina slobode. Sljedećeg će ljeta biti supruga svećenika i živjet će negdje u Grčkoj. Da
svoje nečasno ponašanje ublaži olakotnim okolnostima, otklanjala je svako priznanje sebi i punila
pisma pohvalama za Zoe. "Ona radi šest dana u tjednu, a u nedjelju ustaje u cik zore da odvede

www.crowarez.org
gospođu Tsonakis u crkvu - jadna starica ima devedeset tri godine i jedva se kreće. To je Zoe.
Uvijek misli na druge."
U međuvremenu i Desdemona i Milton su se također dopisivali. Prije no što je otišao u rat, moj je
otac obećao majci da će napokon naučiti čitati i pisati na grčkom. Sad je u Kaliforniji, ležeći uvečer
na brodskom ležaju, dok su ga mišići tako boljeli da se nije mogao ni pomaknuti,
Milton listao po grčko-engleskom rječniku da skrpa nešto o tome kako živi u mornarici. Ali bez
obzira na to koliko se duboko usredotočio, dok bi pisma stigla u Ulicu Hurlbut, nešto se izgubilo u
prijevodu.
"Kakav je ovo papir?" pitala je Desdemona muža podižući u zrak pismo koje je nalikovalo
svicarskome siru. Vojni su cenzori kao miševi grickali Miltonova pisma prije no što su stizala u ruke
Desdemoni. Odgrizli su svaki spomen riječi "invazija", sve što se odnosilo na "San Diego" ili
"Coronado". Prožvakali su cijele odlomke koji su opisivali mornaričku bazu, razarače i podmornice
usidrene u luci. Kako su cenzori znali još manje grčkog od Miltona, često su griješili i otkidali riječi
od milja, znakove za poljupce i pozdrave.
Unatoč rupama u Miltonovim pošiljkama (sintaktičkim i fizičkim), baka je točno pročitala u kakvoj
se opasnoj situaciji nalazi. U njegovim nevjesto ispisanim sigmama i deltama uočila je drhtavu ruku
sinovljeve sve veće tjeskobe. U gramatičkim je pogreškama detektirala prizvuk straha u njegovu
glasu. Sam ju je papir strašio jer je već izgledao kao da ga je nešto raznijelo na komadiće.
Mornar Stephanides je, međutim, poduzimao sve što je mogao da spriječi ozljede. U srijedu ujutro
prijavio se u knjižnicu baze kako bi pristupio prijamnom ispitu za Američku mornaričku akademiju.
Sljedećih je pet sati, svaki put kad bi podigao pogled s testa, vidio svoje drugove s broda kako
gimnasticiraju na vrućem suncu. Morao se osmijehnuti. Dok su se njegovi kompanjoni vani pržili,
Milton je sjedio pod stro-pnim ventilatorom i rješavao matematičke zadatke. Dok su njih tjerali da
trče gore-dolje po pješčanom terenu, Milton je čitao odlomak iz nekog Carlvlea i odgovarao na
pitanja koja su slijedila. A večeras, dok njih bude bacalo i treskalo o stijenje, on će mirno spavati
sklupčan na svojem ležaju.
U prvim mjesecima 1945., svi su tražili način da se oslobode dužnosti. Moja se majka izmotavala
od dobrotvornog rada odlazeći u kino. Moj otac se izvukao s manevara polažući ispit. Ali kad je
riječ o oslobađanju, moja baka zatražila ga je ni više ni manje nego od samog neba.
Jedne nedjelje u ožujku, stigla je u Uznesenje prije no što je počela služba Božja. Ušla je u bočnu
nišu, prišla ikoni sv. Kristofora i predložila mu pogodbu. "Molim te, sv. Kristofore", Desdemona je
poljubila vrške prstiju i dodirnula njima svečevo čelo, "ako sačuvaš Miltieja u ratu, natjerat ću ga da
ti obeća da će se vratiti u Bithinios i popraviti crkvu." Podigla je pogled prema sv. Kristoforu,
mučeniku Male Azije. "Ako su je Turci uništili, Miltie će je ponovno sagraditi. Ako je treba samo
prebojati, on će je prebojati." Sv. Kristofor bio je div. Držao je u ruci štap i gazio preko uzburkane
rijeke. Na leđa je natovario malog Isusa, najteže dijete u povijesti jer On nosi svijet u rukama. Koji
bi svetac bolje štitio njezina vlastitog sina od opasnosti na moru? U sjeni kroz koju je žmirkalo
svjetlo uljanice, Desdemona je molila. Micala je usnicama i nizala uvjete. "I još bih molila, sv.
Kristofore, ako je to ikako moguće, da mojeg Miltieja poštede vježbi. Kaže mi da je to jako opasno.
Sad mi piše na grčkom, sv. Kristofore. Ne piše baš dobro, ali može proći. Natjerat ću ga i da obeća
da će u crkvu staviti nove klupe. I, ako hoćeš, nove tepihe." Zašutjela je i zaklopila oči. Bezbroj se
puta prekrižila čekajući odgovor. A onda su joj se leđa odjednom izravnala. Otvorila je oči, kimnula,
nasmiješila se. Poljubila je vrške prstiju i dodirnula svečevu sliku, a onda požurila kući da Miltonu
javi dobre vijesti.
"Aha, moš mislit", rekao je moj otac kad je dobio pismo. "Sv. Kristofor trči da mi pomogne."
Ubacio je pismo u grčko-engleski rječnik i odnio oboje u peć za paljenje smeća kraj barake od
valovitog lima. (Tako je završilo očevo učenje grčkog. Iako je i dalje govorio grčki s roditeljima,
Milton nikad nije naučio pisati, a s godinama je pozaboravljao značenje i najjednostavnijih riječi.
Na kraju je znao govoriti koliko Bankrot i ja, dakle, gotovo ništa.)
Miltonov je sarkazam bio razumljiv s obzirom na okolnosti. Samo dan prije, zapovjednik je Miltonu
odredio novi zadatak u invaziji koja se pripremala. Kako to već ide s lošim vijestima, novost nije
odmah registrirao. Zapovjednikove riječi, stvarne slogove koje je uputio Miltonu, kao da su šifrirali

www.crowarez.org
dečki iz Obavještajne službe. Milton je vojnički pozdravio i izišao. Nastavio je hodati po žalu, još
bezbrižan, dok su se loše vijesti ponašale nekako taktično, kao da mu dopuštaju da uživa u tih
nekoliko posljednjih mirnih trenutaka u zabludi. Gledao je zalazak sunca. Divio se neutralnoj
Švicarskoj tuljana na stijenama. Izuo je vojničke čizme da osjeti pijesak pod nogama, kao da je
svijet mjesto u kojem je netom počeo živjeti, a ne nešto što će ubrzo napustiti. Ali tad su se pojavile
napukline. Prosjek na vrhu lubanje kroz koju su se šišteći ulile loše vijesti; utor u koljenima koja su
mu klecnula i odjednom Milton više nije mogao zatvarati oči pred onim što je čuo.
Trideset osam sekundi. To je bila novost.
"Stephanides, prebacujemo te u veziste. Javi se u zgradu B u 07.00 sati sutra ujutro. Slobodno." To
mu je rekao zapovjednik. Samo to. I nije mu to došlo kao iznenađenje, zbilja ne. Kako se invazija
bližila,
vezisti su se odjednom počeli ozljedivati u nizu nezgoda. Vezisti su si odsijecali prste na kuhinjskoj
dužnosti. Vezisti su si pucali u noge dok su čistili puške. U noćnim su se vježbama vezisti silovito
bacali o stijenje.
Očekivani životni vijek vezista iznosio je trideset osam sekundi. Kad dođe do iskrcavanja, mornar
Stephanides stat će ispred čamca. Baratat će nekom vrstom lanterne i signalizirati svjetlom
Morseovom abecedom. Lanterna će jasno svijetliti i biti posve vidljiva s neprijateljskih položaja na
obali. O tome je mislio dok je stajao na žalu bez čizama na nogama. Mislio je kako nikad neće
preuzeti očev bar. Mislio je kako nikad više neće vidjeti Tessie. Umjesto toga, nekoliko tjedana od
danas, uspravit će se u čamcu, izložen neprijateljskoj paljbi i podići jasno svjetlo. Bar na kratko.
U Filmskim novostima nisu prikazali: snimku desantnog transportera mojeg oca kako isplovljava iz
mornaričke baze u Coronadu i kreće na zapad. U kinu Esquire, nogu odignutih s ljepljivog poda,
Tessie Zizmo gleda kako bijele strelice u luku putuju preko Pacifika. Dvanaesta flota američke
mornarice odlučno napreduje u invaziji na Pacifik, kaže spiker. Konačno odredište: Japan. Jedna
strelica kreće iz Australije i prolazi kroz Novu Gvineju prema Filipinima. Druga strelica je odapeta
sa Solomon-skog otočja, još jedna s Marijanskih otoka. Tessie nikad nije čula za ta mjesta. Ali
strelice sad putuju dalje, napreduju prema drugim otocima za koje nikad nije čula - Iwo Jimi,
Okinawi - u koje su zataknute zastavice s izlazećim suncem. Strelice iz tri smjera okupljaju se kod
Japana, koji je i sam zapravo nakupina otoka. I dok se Tessie snalazi u zemljopisu, filmske novosti
prelaze na snimljeni materijal. Ruka poteže zvono za uzbunu; mornari skaču s ležaja, trče punom
brzinom uza stube i zauzimaju borbene položaje. I odjednom vidi njega - Miltona - kako trči po
palubi broda! Tessie prepoznaje mršava prsa, rakunske oči. Zaboravlja da je pod ljepljiv i spušta
noge. Na filmskim novostima topovi razarača pucaju bez zvuka a, pola svijeta dalje, okružena
elegancijom staromodnoga kina, Tessie Zizmo osjeća njihov udar. Kino je napola puno, uglavnom
mladih žena poput nje. I one žvaču slatkiše iz emocionalnih razloga; i one pretražuju zrnatu filmsku
sliku ne bi li pronašle lice zaručnika. Zrak miriše na lizalice i parfem i na cigaretu koju razvod-nik
puši u predvorju. Dobar dio vremena rat je nešto apstraktno što se događa negdje drugdje. Samo
ovdje, tih četiri ili pet minuta, uguran između crtica i cjelovečernjeg filma, postaje stvaran. Možda
na Tessie
djeluje gubitak identiteta koji se utapa u gomili, i u njoj se raspiruje ista ona histerija kakvu izaziva
Frank Sinatra. Što god bio razlog, u kinu zamračenom poput spavaće sobe, Tessie Zizmo dopušta
sebi da se sjeti svega što je htjela zaboraviti; klarineta kako joj se penje po goloj nozi kao da i sam
kreće u invaziju, ocrtavajući strelicom put prema njezinu vlastitom otočkom carstvu, carstvu koje, u
tom času shvaća, predaje pogrešnom čovjeku. Dok joj treperavi snop svjetla projektora koso
zasijeca tamu iznad glave, Tessie priznaje sama sebi da se ne želi udati za Michaela Antonioua. Ne
želi biti žena svećenika niti se odseliti u Grčku. Gleda Miltona u filmskim novostima, oči joj se
pune suzama i glasno kaže, "Nikamo nisam mogla otići gdje nisi bio ti".
I dok je ljudi oko nje ušutkavaju, mornar u filmskim novostima približava se kameri - i Tessie
shvaća da to nije Milton. Ali nema veze. Vidjela je što je vidjela. Ustaje i izlazi iz kina.
U ulici Hurlbut istog poslijepodneva, Desdemona je ležala u krevetu. Ležala je tako već tri dana,
otkako joj je poštar donio još jedno pismo od Miltona. Pismo nije bilo na grčkom nego na
engleskom i Lefty joj je morao prevoditi:

www.crowarez.org
Dragi moji,
Ovo je posljednje pismo koje vam mogu poslati. (Oprostite što ne pišem na naškom, mama, ali
trenutačno imam pune ruke posla). Zapovjednici mi ne daju da previše pričam o tome što se događa,
ali htio sam vam poslati ovo pisamce da vam kažem da se ne brinete za mene. Idem na sigurno.
Tata, čuvaj nam lokal. Ovaj rat će jednog dana završiti i htio bih nastaviti obiteljski posao. Reci Zo
da mi ne ulazi u sobu.
Sve vas voli i veseli mi bili, Milt
Za razliku od prijašnjih pisama, ovo je stiglo nedirnuto. Nigdje niti jedne rupice. Desdemona se
isprva razveselila dok joj nije sinulo što to znači. Više nema potrebe za čuvanjem tajne. Invazija je
počela.
U tom je času Desdemona ustala od kuhinjskog stola i, s izrazom likovanja i očaja, ozbiljno
objavila:
"Bog nas je kaznio onako kako smo zaslužili", rekla je.
Otišla je u dnevnu sobu, gdje je u prolazu poravnala jastučić na kauču i uspela se stubama u
spavaću sobu. Ondje se svukla i navukla spavaćicu, premda je bilo tek deset ujutro. A onda, prvi put
otkako je
bila trudna sa Zoe i posljednji put prije no što je legla zauvijek dvadeset pet godina poslije, moja je
baka pala u postelju.
Tri dana je ležala i ustajala samo da ode na zahod. Djed se uzalud trudio da je izmami iz kreveta.
Prije nego je trećeg jutra otišao na posao, donio joj je gore nešto hrane, bijeli grah u umaku od
rajčice i kruh.
Jelo je još stajalo netaknuto na stoliću kraj kreveta kad je netko zakucao na ulaznim vratima.
Desdemona nije ustala da otvori, samo je navukla jastuk preko glave. Unatoč tome što je prigušila
zvuk, i dalje je čula kucanje. Nešto kasnije, ulazna su se vrata otvorila i napokon su se koraci uspeli
stubama i ušli u njezinu sobu.
"Teta Des?" rekla je Tessie.
Desdemona se nije ni pomaknula.
"Moram ti nešto reći", nastavila je Tessie. "Htjela sam da ti čuješ prva."
Prilika u krevetu i dalje je nepomično ležala. Ipak, po tome kako se Desdemoni tijelo napelo, Tessie
je znala da je budna i da sluša. Tessie je udahnula i objavila, "Otkazat ću vjenčanje".
Zavladao je tajac. Desdemona je polako odmaknula jastuk s lica. Posegnula je za naočalama na
stoliću kraj kreveta, nataknula ih na nos i sjela. "Nećeš se udati za Mikeva?"
"Ne."
"Mikey je čestit momak i Grk."
"Znam da je. Ali ne volim ga. Volim Miltona."
Tessie je očekivala da će se Desdemona sablazniti ili razljutiti, ali na njezino iznenađenje, moja
baka jedva da je pokazala da je čula priznanje. "Ti ni ne znaš, ali Milton me prije nekog vremena
zaprosio. Rekla sam ne. Ali sad ću mu pisati da pristajem."
Desdemona je kratko slegnula ramenima. "Možeš ti pisat što hoćeš, srce moje. Miltie bome to
pismo neće dobiti."
"To nije ništa protuzakonito. čak i bratići u prvom koljenu smiju sklapati brak. Mi smo rod tek u
drugom koljenu. Milton je provjerio sve zakone."
Desdemona je još jedanput slegnula ramenima. Briga ju je iznurila, sv. Kristofor napustio i prestala
se boriti protiv onoga što ionako nije bilo suđeno. "Ako se ti i Miltie hoćete vjenčati, imate moj
blagoslov", rekla je. A kad je blagoslovila brak, zavalila se natrag u jastuke i sklopila oči pred
životnom boli. "I neka vam ne da Bog da dobijete dijete pa vam se utopi u oceanu."
U mojoj obitelji karmine su uvijek išle ruku pod ruku sa svadbama.
Moja je baka pristala udati se za djeda jer nije vjerovala da će doživjeti vjenčanje. A brak mojih
roditelja, protiv kojeg je ispočetka tako zdušno spletkarila, blagoslovila je samo zato što je mislila
da Milton neće doživjeti kraj tjedna.
Moj je otac na moru mislio isto. Stojeći na pramcu transportera, zurio je u pučinu prema kraju koji
mu se brzo primicao. Nije bio u napasti da se pomoli ili da sredi račune s Bogom. Znao je da je pred

www.crowarez.org
njim beskonačnost, ali nije je zagrijao ljudskim željama. Beskonačnost je bila golema i hladna kao i
ocean koji se širio na sve strane oko broda, i u svoj toj praznini Milton je najoštrije osjećao realnost
vlastita uma koji je užurbano radio. Negdje tamo preko pučine čekao ga je metak koji će mu
okončati život. Možda je već nabijen u japansku pušku iz koje će ga ispaliti; možda je još u
redeniku sa streljivom. Imao je dvadeset jednu godinu, masnu kožu, izbočenu Adamovu jabučicu.
Sinulo mu je kako je bio glup što je otišao u rat zbog djevojke, ali onda je to povukao, jer to nije
bilo koja djevojka; to je Theodora. A kad mu se njezino lice pojavilo u mislima, neki ga je mornar
potapšao po leđima.
"Koga poznaš u Washingtonu?"
I pružio je mojem ocu premještaj, koji stupa na snagu odmah. Treba se javiti u Pomorsku akademiju
u Annapolisu. Na prijamnom ispitu Milton je postigao 98 bodova.
U svakoj se grčkoj drami mora pojaviti deus ex machina. Moj se pojavljuje u obliku dizalice što
podiže mojeg oca s palube desantnog broda i vitla ga zrakom da bi ga spustila na palubu razarača
koji se vraća na američko kopno. Od San Francisca putovao je elegantnim spavaćim kolima
Pullman do Annapolisa, gdje su ga upisali kao kadeta.
"Kažem ti da te je sv. Kristofor izvukao iz rata", likovala je Desdemona kad je nazvao kući da
priopći novosti.
"Zbilja je."
"Sad moraš popraviti crkvu."
"Što?"
"Crkvu. Moraš je popraviti."
"Naravno, naravno", rekao je mornarički kadet Stephanides, a možda je čak i namjeravao popraviti
crkvu. Bio je zahvalan što je živ i što opet ima budućnost. Ali jedna stvar je vukla drugu, i Milton je
odgađao put u Bithinios. Za godinu dana se oženio; zatim je postao otac. Rat je završio. Diplomirao
je na Annapolisu i služio u ratu u Koreji. Naposljetku se vratio u Detroit i krenuo u obiteljski posao.
S vremena na
vrijeme Desdemona bi podsjetila sina da još nije ispunio obvezu prema sv. Kristoforu, ali otac je
uvijek našao ispriku. Njegovo će odugovlačenje imati katastrofalne posljedice, ako vjerujete u takve
stvari, u što ja, u neke dane, kad u meni provrije drevna grčka krv, vjerujem.
Moji su se roditelji vjenčali u lipnju 1946. Izigravajući velikodušnost, Michael Antoniou došao je
na svadbu. Sad već zaređeni svećenik, držao se dostojanstveno i dobronamjerno, ali već nakon dva
sata zabave postalo je jasno da mu je srce slomljeno. Za večerom je popio previše šampanjca i, kad
je zasvirao orkestar, potražio je onu prvu do mladenke: kumu, Zoe Stephanides.
Zoe ga je gledala s visine - bila je viša od njega tridesetak centimetara. Zamolio ju je za ples. Još se
nije ni snašla, a već su letjeli preko plesne dvorane.
"Tessie mi je mnogo pisala o tebi", rekao je Michael Antoniou.
"Nadam se ništa loše."
"Upravo suprotno. Rekla mi je kako si dobra kršćanka."
Duga mu je mantija skrivala sitne nožice pa ga je Zoe jedva slijedila. Nedaleko od njih plesala je
Tessie s Miltonom u bijeloj mornaričkoj odori. Kad su se parovi mimoišli, Zoe je komično
iskolačila oči prema Tessie i ustima bezglasno oblikovala riječi, "Ubit ću te." Ali tad je Mil-ton
zavrtio Tessie oko sebe i dva su se suparnika našla licem u lice.
"Hej, Mike", rekao je srdačno Milton.
"Sad sam otac Mike", rekao je poraženi prosac.
"Unaprijedili su te, ha? čestitam. Valjda ti mogu mirno povjeriti sestru."
Otplesao je s Tessie, koja je gledala preko ramena nijemo se ispričavajući. Zoe, koja je znala kako
naporan može biti njezin brat, sazalila se nad ocem Mikeom. Predložila mu je da odu po malo
svadbene torte.
EX OVO OMNIA
Dakle, da rekapituliramo: Sourmelina Zizmo (djevojački Papa-diamandopoulos) nije mi samo
rođakinja u drugom koljenu. Ona je ujedno moja baka. Moj je otac nećak rođenoj majci (i ocu).
Osim što su mi djed i baka, Desdemona i Lefty su mi prateta i prastric. Moji bi mi roditelji bili

www.crowarez.org
rođaci u prvom koljenu, a Bankrot mi dođe bratić u trećem koljenu, a ujedno brat. Obiteljsko stablo
Ste-phanidesovih, prikazano dijagramom u "Autosomalnom nasljeđivanju recesivnih karakteristika"
dr. Lucea, zalazi u pojedinosti dublje no što biste željeli znati. Ja se usredotočujem samo na
nekoliko posljednjih prenošenja gena. I sad smo gotovo tu. U počast gđici Barrie, mojoj profesorici
latinskog u osmom razredu, želim upozoriti na gore navedeni citat: ex ovo omnia. Dok ustajem na
noge (ustajali smo uvijek kad je gđica Barrie ušla u razred), čujem je kako pita, "Djeco? Može li
bilo tko od vas prevesti ovaj sićušni odlomčić teksta i reći nam odakle potječe?"
Dižem ruku.
"Krenut će Calliope, naša muza."
"To je iz Ovidija. Iz Metamorfoza. Priče o stvaranju svijeta."
"Zadivljena sam. A možeš li nam to i prepjevati na engleski?"
"Sve dolazi iz jaja."
"čujete li to, djeco? Ovaj razred, vaša vedra lica, čak i dobri stari Ciceron na mojem stolu - sve je to
izišlo iz jaja!"
Među bizarnim podatcima poznatim samo dobro upućenima, a koje je dr. Philobosian iznosio za
stolom za večerom tijekom godina (uz
čudovišne efekte majčinske mašte), našla se i teorija preformacije iz sedamnaestog stoljeća.
Preformacionisti sa svojim lunaparkovskim imenima - Spallazani, Swammerdam, Leeuwenhoek -
vjerovali su da cjelokupno čovječanstvo postoji u minijaturi još od stvaranja svijeta, bilo u
Adamovu sjemenu, bilo u Evinim jajnicima, svaka osoba utaknuta u sljedeću kao ruske lutke
matrjoške. Sve je počelo kad se Jan Swam-merdam poslužio skalpelom da oguli vanjske slojeve
stanovitog kukca. Koje vrste? No dobro... pripadnika reda Anthropoda. Latinski naziv? U redu:
Bombyx mori. Kukac kojeg je Swammerdam upotrijebio u eksperimentima još 1650. nije bio ništa
drugo doli dudov svilac. Pred visoko intelektualnom publikom, Swammerdam je zarezao svilčevu
kožu da ispod nje otkrije nešto što je izgledalo kao maljušni model budućeg leptira, od proboscisa
do antena i sklopljenih krila. I rođena je teorija preformacije.
Na isti način volim zamišljati svojeg brata i sebe kako plutamo zajedno od početka svijeta na našoj
splavi jajašaca. Svatko u svojoj prozirnoj membrani, svatko predodređen za svoj sat rođenja. Tu je
Bankrot, uvijek bljutavo blijed i ćelav već s dvadeset tri godine, savršeni homunkulus. Njegov
izbočeni kranijum upućuje na buduću vještinu s matematikom i mehaničkim stvarima. Nezdravo
bljedilo nagoviješta Crohnovu bolest koju će dobiti. Odmah kraj njega sam ja, jednom njegova
sestra, a lice mi je već zagonetka, poput naljepnice s optičkom varkom prelijeva se između dvije
slike: tamnooke zgodne curice što sam nekoć bila; i stroge osobe orlovskoga nosa nalik glavi s
rimskog novčića što sam danas. I tako plutamo nas dvoje otkako je svijeta i vijeka, čekamo svoje
šlagvorte i promatramo predstavu koja se odigrava.
Na primjer: Milton Stephanides diplomira na Annapolisu 1949. Bijela mu kapa leti u zrak. On i
Tessie stacionirani su u Pearl Harboru, gdje su stanovali u spartanskim nastambama za bračne
parove i gdje je majka, u dobi od dvadeset pet godina, užasno izgorjela na suncu i nikad se više nije
pokazala u kupaćem kostimu. Godine 1951. premjestili su ih u Norfolk u Virginiji u kojem je
trenutku Bankrotova jajčana vrećica, takoreći vrata do mene, zavibrirala. Ipak, još se zadržao da
gleda korejski rat, gdje je zastavnik Stephanides služio na lovcu podmornica. Promatrali smo kako
se u tim godinama formira karakter odraslog Mil-tona i poprima otresito zdravorazumske atribute
našeg budućeg oca. Američka mornarica bila je zaslužna za preciznost s kojom je Milton
Stephanides uvijek kasnije češljao kosu na razdjeljak, za naviku da lasti kopču remena rukavom
košulje, za izraze kao što su "raa-Zumijem"
i "tik-tak", za inzistiranje da u trgovačkom centru uskladimo satove. Ispod mjedenog orla i svitaka
na zastavničkoj kapi, Milton Stephanides se oprostio od izviđača. U mornarici je razvio ljubav
prema jedrenju i averziju prema čekanju u redovima. Već tada oblikovali su se njegovi politički
nazori, antikomunizam, nepovjerenje prema Rusima. Luke u Africi i jugoistočnoj Aziji u koje je
pristajao već su mu tad formirale uvjerenja o kvocijentima inteligencije i rasi. Prezir prema
pojedinim društvenim skupinama što su ga izražavali nadređeni časnici naučio ga je mrziti liberale s
Istočne obale i sve koji su pohađali skupa sveučilišta u Ivy League, a istodobno se zaljubio u

www.crowarez.org
konzervativnu odjeću marke Brooks Brothers. Postupno je upijao ukus za mokasinke s kićankama i
kratke hlače od pamučnog krepa. Sve smo to znali o ocu i prije nego što smo rođeni, a onda smo to
zaboravili i morali sve naučiti iznova. Kad je 1953. završio rat u Koreji, Miltona su opet stacionirali
u Norfolku. A u ožujku 1954-, dok je otac odvagivao svoju budućnost, Bankrot mi je kratko
domahnuo na pozdrav, podigao ruke i spustio se vodenim toboganom u svijet.
I ja sam ostala sasvim sama.
Događaji u godinama prije mojeg rođenja: nakon što je plesao sa Zoe na vjenčanju mojih roditelja,
otac Mike uporno je trčao za njom sljedeće dvije i pol godine. Zoe se nije sviđala pomisao da se uda
za čovjeka tako religioznog, a k tome i tako minijaturnog. Otac Mike zaprosio ju je tri puta i svaki
put ga je odbila jer je čekala da se pojavi netko bolji. Ali pojavio se nije nitko. Napokon, naslutivši
da nema alternative (i pod pritiskom Desdemone, koja je i dalje mislila da je divno udati se za
svećenika), Zoe je popustila. Godine 1949. udala se za oca Mikea i ubrzo su se preselili u Grčku.
Ondje će roditi četvero djece, moje bratiće i sestrične, i ostati sljedećih osam godina.
U Detroitu je 1950. geto Black Bottom sravnjen buldožerima sa zemljom radi gradnje autoceste.
Nacija islama, sad smještena u Hramu br. 2 u Chicagu, dobila je novog propovjednika po imenu
Malcolm X. U zimi 1954. Desdemona je počela spominjati kako će se jednom umiroviti i odseliti
na Floridu. "Na Floridi ti imaju jedan grad, a znaš kako se zove? Nova Smirna!" Godine 1954.
posljednji se tramvaj provezao Detroitom i zatvorila se tvornica Packarda. A iste te godine Milton
Stephanides, umoran od vojničkog života, napustio je mornaricu i vratio se kući da se posveti
svojem starom snu.
"Radi nešto drugo", rekao je Lefty Stephanides sinu. Pili su kavu u Zebri. "Zato se studira na
Mornaričkoj akademiji, da se postane barmen?"
"Ne želim biti barmen. Želim voditi restoran. Cijeli lanac restorana. Ovo je dobar početak."
Lefty je zavrtio glavom. Nagnuo se unatrag i raširio ruke, kao da će obujmiti cijeli bar. "Ovo je
početak ni za što", rekao je.
Imao je u neku ruku pravo. Unatoč tome što je moj djed predano natakao piće u čaše i brisao šank,
bar u ulici Pingree izgubio je sjaj. Stara zebrina koža koju je još držao obješenu na zidu osušila se i
ispucala. Dim cigareta umrljao je romboidne ukrase na stropu s aluminijskom oplatom. Tijekom
godina Bar Zebra naupijao se ispušnih plinova svojih gostiju, radnika u automobilskoj industriji.
Sve je vonjalo na njihovo pivo i pomadu za kosu, jad ljudi koji dolazeći na posao moraju bušiti
karticu, rastrzane živce, sindikalizam. I susjedstvo se mijenjalo. Kad je djed 1933. otvorio bar, bio
je to kraj u kojem su stanovali bijelci srednje klase. Sad je znatno osiromašio i postao pretežno crn.
U neumitnom slijedu uzroka i posljedica, čim se u ulicu doselila prva crna obitelj, bijeli su susjedi
odmah dali kuće na prodaju. Prevelika ponuda kuća oborila je cijene nekretnina, što je omogućilo
siromašnijima da se dosele, sa siromaštvom je došao i kriminal, a s kriminalom još kamiona za
selidbu.
"Posao više ne ide tako dobro", rekao je Leftv. "Ako hoćeš otvoriti bar, probaj u Grčkoj četvrti. Ili u
Birminghamu."
Otac je samo odmahnuo rukom na te prigovore. "Možda baru ne cvatu ruže", rekao je. "To je zato
što ovdje ima previše barova. Previše konkurencije. Ono što treba u ovom kvartu je pristojno mjesto
da se nešto pojede s nogu."
Može se reći da je Hot Dogs Hercules™, lanac koji će se na vrhuncu uspjeha moći pohvaliti sa
šezdeset šest lokacija diljem Michigana, Ohija i središnje Floride - svaki restoran označen
prepoznatljivim "Heraklovim stupovima" na ulazu - začet tog sniježnog jutra u veljači 1956. kad je
moj otac stigao u Zebru da počne s obnovom. Prvo je skinuo izvješene žaluzine s izloga da pusti
unutra više svjetla. Unutrašnjost je obojio jasno bijelo. S poslovnim kreditom što su ga dobivali
bivši vojnici preuredio je šank tako da se za njim može jesti i ugradio malenu kuhinju. Radnici su
uz stražnji zid postavili separee od crvenog vinila i ponovno tapecirali stare barske stolce
Zizmovom zebrinom kožom. Jedno jutro dva su dostavljača doteglila džuboks. I dok su udarali
čekići i letjela piljevina, Milton se snalazio u papirima i ispravama koje je Lefty držao nemarno
nabacane u kutiji za cigare ispod blagajne.
"Koji je ovo vrag?" upitao je oca. "Imaš tri police-osiguranja za lokal."

www.crowarez.org
\.
"Nikad previše osiguranja", rekao je Lefty. "Katkad osiguravajuće društvo neće isplatiti. Bolje je
igrati na sigurno."
"Na sigurno? Svaka od ovih polica glasi na više nego što lokal vrijedi. Zašto plaćati tolike premije?
To je bacanje novca."
Sve do tada Leftv je puštao sinu da mijenja što god hoće. Ali sad se odlučno usprotivio. "Miltone,
slušaj me. Ti nisi preživio požar. Nemaš pojma kako je to. Neki put u požaru izgori i osiguravajuće
društvo. A što ćeš onda?"
"Ali tri..."
"Trebaju nam tri", uporan je bio Leftv.
"Ugađaj mu", rekla je Tessie Miltonu kasnije te večeri. "Tvoji su roditelji svašta prošli."
"Znam da su prošli svašta. Ali mi moramo dalje plaćati te premije." Ipak, poslušao je ženu i zadržao
sve tri police.
Bar Zebra kakav pamtim iz djetinjstva: pun umjetnog cvijeća, žutih tulipana, crvenih ruža,
patuljastih stabala koja su rodila voštanim jabukama. Plastične su ivančice nicale iz čajnika;
sunovrati šikljali iz keramičkih kravica. Fotografije Artieja Shawa i Binga Crosbvja ukrašavale su
zid kraj rukom ispisanih ploča s porukama popijte osvježavajući koktel! i o našim sendvičima priča
cijeli grad! Na zidu su visjele fotografije: Milton stavlja trešnju na sladoledni kup kao točku na "i"
ili ljubi nečije dijete kao da je gradonačelnik glavom. Bile su tu i fotografije pravih gradonačelnika,
Mirianija i Cavanaugha. Veliki bejzbol igrač Al Kaline, koji je navratio na putu na trening na
stadionu Tiger, potpisao je vlastiti portret: "Mojem frendu Miltu, super jaja!" Kad je izgorjela grčka
pravoslavna crkva u Flintu, Milton se odvezao onamo i spasio jedan od preživjelih prozora od
obojenog stakla. Objesio ga je na zid iznad separea. Limenke maslinovog ulja marke Athena bile su
poslagane u prednjem izlogu, odmah kraj Donizettijeva poprsja. Sve je bilo pomiješano: lampe kao
iz bakine kuće stajale su kraj reprodukcija El Greca; bikovi rogovi visjeli su oko vrata kipića
Afrodite. Iznad aparata za kavu zbirka figurica poredala se u povorci na polici: Paul Bunvan i
Pluton, Miki Maus, Zeus i mačak Feliks.
U želji da bude koristan, djed se jedan dan nekamo odvezao i vratio s naramkom od pedeset tanjura.
"Već sam naručio tanjure", rekao je Milton. "Iz dućana za opskrbu lokala. Moramo zasad platiti
samo 10 posto predujma."
"Nećeš ove tanjure?" Lefty je izgledao razočarano. "U redu. Nosim ih natrag."
"Hej, tata", zazvao ga je sin. "A da uzmeš slobodan dan? Mogu sam izići na kraj sa svim."
"Ne treba ti pomoć?"
"Idi kući. Neka ti mama skuha ručak."
Leftv je poslušao što mu je rekao. Ali dok se vozio West Grand Boulevardom i osjećao se
nepotrebnim, prošao je kraj Rubsamenovih hospitalija - dućana s prljavim izlozima i neonskim
znakom koji je titrao i danju - i u njemu se probudila stara napast.
Sljedećeg je ponedjeljka Milton otvorio novi restoran. Otvorio je u šest ujutro, s novozaposlenim
osobljem, točno dvoje: Eleni Papanikolas, u odori konobarice koju je kupila o svom trošku, i njezin
muž Jimmy, kuhar. "Zapamti, Eleni, radiš uglavnom za napojnicu", bodrio ju je Milton. "Zato se
smiješi."
"A kome?" pitala je Eleni. Jer unatoč crvenim karanfilima u maljuš-nim vazicama na stolu u
svakom separeu, unatoč jelovnicima, kutijama šibica i ubrusima s uzorkom zebrinih pruga, sama
Zebra bila je prazna.
"Pametnjakovićka", iskesio se Milton. Elenino podbadanje nije ga smetalo. Sve je posložio u glavi.
Pronašao je potrebu i ispunio je.
Da ne gubimo vrijeme, nudim vam klasičnu kapitalističku montažu. Vidimo Miltona kako
pozdravlja prve goste. Vidimo kako im Eleni poslužuje kajganu. Vidimo kako Milton i Eleni stoje u
pozadini i grizu usnice. A sad se gosti smiju i kimaju glavom! Eleni im trči ponovno nadoliti kavu u
šalice. U sljedećem kadru Milton, drukčije odjeven, pozdravlja još gostiju; kuhar Jimmy razbija jaja
jednom rukom; a Leftv izgleda zapostavljeno. "Daj mi dva na oko na brzaka!" viče Milton praveći
se važan novim izrazima koje je svladao. "Suho bijelo, bez leda!" Krupni kadrovi blagajne koja se

www.crowarez.org
uz zvonjavu otvara i zatvara; Miltono-vih ruku koje broje novac; ili Leftvja koji stavlja šešir na
glavu i odlazi neprimijećen. A onda još jaja; jaja se razbijaju, peku, okreću, tuku; jaja stižu u
kartonskim kutijama na stražnja vrata i izlaze na tanjurima kroz otvor iz kuhinje; pahuljaste gomile
kajgane u blistavo žutom tehnikolo-ru; blagajna se ponovno sa zveketom otvara; i novac se gomila.
Sve dok napokon ne vidimo Miltona i Tessie, svečano odjevene, kako hodaju za agentom za prodaju
nekretnina kroz jednu veliku kuću.
Kvart Indian Village smjestio se samo dvanaest uličnih blokova od ulice Hurlbut, ali pripadao je
posve drukčijem svijetu. Uz četiri veličanstvene ulice, Burns, Iroquois, Seminole i Adams (čak je i
u Indijanskom
selu bijeli čovjek prisvojio polovicu imena), redale su se raskošne kuće sagrađene u eklektičnoj
mješavini stilova. Georgijanske kuće od crvene opeke uzdizale su se kraj engleskog tudor stila iza
kojeg je pak slijedio francuski provincijalni. Kuće u Indian Villageu imale su velika dvorišta, važne
prilaze, pitoreskne kupole s oksidiranim krovovima, travnjake ukrašene figurama crnčića s
lanternom (kojima su tad dani već bili odbrojani) i protuprovalne alarme (koji su tek ulazili u
modu). Ali dok je razgledavao impresivni novi dom svojeg sina, moj je djed šutio. "Sto veliš na
veličinu dnevne sobe?" pitao ga je Milton. "Daj, sjedni. Raskomoti se. Tessie i ja hoćemo da se ti i
mama ovdje osjećate kao kod svoje kuće. Sad kad si u mirovini..."
"Kako misliš, u mirovini?"
"Dobro, napola u mirovini. Sad kad možeš malo usporiti tempo, stići ćeš se posvetiti svemu onome
što si oduvijek htio raditi. Gle, ovdje je biblioteka. Ako želiš doći i raditi na prijevodima, evo ti
mjesto. Sto kažeš na ovaj stol? Je li ti dovoljno velik? A police su ugrađene u zid."
Izguran iz dnevnih poslova u Baru Zebra, djed je počeo kratiti vrijeme vozeći se gradom. Vozio se u
centar do Gradske knjižnice da pročita strane novine. Kasnije bi stao na partiju trik-traka u kavani u
grčkoj četvrti. U dobi od pedeset četiri godine, Lefty Stephanides još je bio u formi. Na dan je
hodao pet kilometara za vježbu. Razborito se hranio i imao manji trbuh od sina. Ipak, pustošenja
vremena nije mogao izbjeći. Lefty je sad nosio bifokalne naočale. Malko ga je mučio bursitis u
jednom ramenu. Odijevao se staromodno pa je izgledao kao statist u gangsterskom filmu. Jednog
dana, dok se strogo odmjeravao u zrcalu u kupaonici, Lefty je shvatio da je postao jedan od onih
postarijih muškaraca koji nose kosu zalizanu unatrag iz odanosti vremenu kojeg se više nitko ne
sjeća. Deprimiran, Leftv je pokupio svoje knjige. Odvezao se u Seminole u namjeri da se posluži
bibliotekom, ali kad je stigao do kuće, samo je nastavio voziti. S divljim pogledom, odvezao se do
Rubsamenovih hospitalija.
Jednom kad posjetiš podzemni svijet, nikad ne zaboravljaš put do njega. Zauvijek poslije
prepoznaješ crveno svjetlo u prozoru na katu ili šampanjsku čašu na vratima koja se ne otvaraju
prije ponoći. Već godinama je djed, vozeći se kraj Rubsamenovih hospitalija, primjećivao da se
predmeti izloženi u izlogu ne mijenjaju - pojas za herniju, šancov ovratnik, štake. Zapazio je
očajnička lica crnih muškaraca i žena koji su ulazili i izlazili lica izbezumljenih od nade, a da nikad
ništa nisu kupili. Djed je prepoznao taj očaj i znao je da je sad, kad je u prisilnoj mirovini,
to mjesto za njega. Kotači ruleta vrtjeli su se Leftyju pred očima dok je jurio prema zapadnom
dijelu grada. Kockice za trik-trak zveckale su mu u ušima dok je stiskao gas. Krv mu je zakipjela od
starog uzbuđenja, bilo mu je brže zakucalo kako nije još otkako je sišao s planine da istraži stražnje
ulice Burse. Parkirao se na pločniku i požurio unutra. Prošao je kraj zaprepaštenih mušterija (koji
nisu navikli viđati bijela lica); protutnjao je kraj scenografskih rekvizita koji su se sastojali od
bočica s aspirinom, flastera i laksativa, te prišao ljekarnikovom prozorčiću u stražnjem dijelu.
"Izvolite, što trebate?" upitao je ljekarnik.
"Dvadeset dva", rekao je Lefty.
"U redu."
U pokušaju da obnovi dramu kockarskih dana, djed se počeo kladiti na brojeve. Krenuo je s malim
iznosima. Male uplate od dva ili tri dolara. Nakon nekoliko tjedana, da pokrije gubitke, podigao je
ulog na deset dolara. Svaki se dan kladio na dio novostečene zarade od restorana. Jednog je dana
dobio, sutradan se okladio na dvostruko ili ništa pa izgubio. Igrao je lutriju među termoforima i
klistirima. Okružen sirupima protiv kašlja i kremama protiv groznice, počeo je igrati na "sistem",

www.crowarez.org
što znači da je stavljao novac na tri broja odjedanput. Kao i u Bursi, džepovi su mu nabrekli od
komadića papira. Zapisivao je brojeve na koje se kladio, kao i datume, tako da nijedan ne ponovi.
Kladio se na Miltonov datum rođenja, na Desdemonin datum rođenja, na dan grčke neovisnosti
manje posljednja brojka, na godinu paleža Smirne. Kad je Desdemona pronašla papiriće u pranju,
mislila je da imaju veze s novim restoranom. "Moj muž milijunaš", rekla je, sanjareći o mirovini na
Floridi.
Prvi put u životu Lefty je zavirio u Desdemoninu sanjaricu u nadi da će izračunati dobitnu
kombinaciju na računaljki svoje podsvijesti. Počeo je pamtiti brojeve koje je sanjao. Mnogi crnci
koji su zalazili u Rubsamenove hospitalije primijetili su kako se moj djed bavi sanjari-com i, kad je
nekoliko puta za redom dobio, glas se o tome pronio. To je dovelo do jednog jedincatog grčkog
doprinosa afričko-američkoj kulturi u povijesti (osim nošenja zlatnih medaljona) jer su crnci u De-
troitu i sami počeli kupovati sanjarice. Nakladničko poduzeće Atlantis prevelo je knjige na engleski
i transportiralo ih po većim gradovima diljem Amerike. Jedno kratko vrijeme postarije su crnkinje
imale iste praznovjerice kao i moja baka i vjerovale su, na primjer, da zec u trku
znači da ćeš dobiti novac, ili da kos na telefonskoj žici pretskazuje da će netko umrijeti.
"Nosiš novac u banku?" pitao je Milton kad je vidio kako otac prazni blagajnu.
"Da, u banku." I Lefty je doista išao u banku. Išao je dizati ušteđevinu sa svoje knjižice da može i
dalje uporno nasrtati na svih devet-stodevedesetdevet mogućih permutacija troznamenkastog broja.
Kad god je izgubio, bilo mu je užasno. Htio je prestati. Htio je otići kući i sve priznati Desdemoni.
Jedini protuotrov tom stanju, međutim, bio je izgled da bi sutra mogao dobiti. Moguće je da je u
djedovoj kockarskoj strasti ulogu odigrao i tračak autodestruktivnosti. Izmučen grizodušjem
preživjelog, prepuštao se nasumičnim silama svemira da bi se kaznio što je još živ. Ali uglavnom je
kocka jednostavno služila da mu krati vrijeme.
Samo sam ja, iz privatne lože svojeg prvobitnog jaja, vidio što se događa. Milton je imao previše
posla s restoranom da bilo što primijeti. Tessie je imala prepune ruke posla s Bankrotom da bilo što
primijeti. Sourmelina je mogla nešto primijetiti, ali tih se godina nije prečesto pojavljivala u našoj
kući. Na sastanku Teozofskog društva 1953. teta Lina upoznala je ženu po imenu gđa Evelvn
VVatson. Gospođu Watson Teozofsko je društvo privuklo jer se nadala da će joj omogućiti vezu s
pokojnim mužem, ali ubrzo je izgubila zanimanje za kontakt sa svijetom duhova te radije šaputala
sa Sourmelinom od krvi i mesa. Teta Lina je skandalozno brzo dala otkaz na poslu u cvjećarnici i
preselila se na jugozapad s gđom Watson. Odonda je svakog Božića mojim roditeljima slala lijepo
umotan paket u kojem je bio ljuti umak, rascvjetali kaktus i fotografija na kojoj ona i gđa Watson
stoje pred nekim nacionalnim spomenikom. (Jedna sačuvana fotografija prikazuje par u obrednoj
pećini plemena Anasazi u Bandelieru; gđa VVatson izgleda mudro izborana kao Georgia O'Keeffe
dok se Lina, pod golemim šeširom za sunce, spušta ljestvama u kivu.)
Sto se Desdemone tiče, sredinom i krajem pedesetih proživjela je kratko i za nju potpuno netipično
razdoblje zadovoljstva. Sin joj se neozlijeđen vratio iz još jednog rata. (Sv. Kristofor održao je riječ
tijekom "redarstvene akcije" u Koreji i na Miltona nije ispaljen praktički niti jedan metak.) Kao i
obično, tjeskobno je strepila zbog snahine trudnoće, ali Bankrot je rođen zdrav. Restoran je dobro
poslovao. Svaki tjedan obitelj i prijatelji okupljali su se u Miltonovoj novoj kući u Indian
Villageu za nedjeljnim objedom. Jednog je dana Desdemoni poštom stigla brošura Trgovačke
komore New Smvrna Beach koju je naručila. Na slikama grad nije baš nalikovao Smirni, ali sjalo je
sunce i bilo je štandova s voćem.
U međuvremenu, djed je igrao na sreću. Već se nešto više od dvije godine svaki dan kladio na
barem jedan broj i sad je prošao sve brojeve od i do 740. Samo još 159 brojeva i stići će do 999! A
onda? Sto drugo nego - početi iznova. Bankovni službenici davali su Leftvju smotke novčanica koje
je on onda davao ljekarniku iza pulta. Kladio se na 741, 742 i 743. Igrao je na 744, 745 i 746. A
onda je, jedno jutro, bankovni činovnik obavijestio Leftvja da na računu više nema dovoljno
sredstava da bilo što podigne. Pokazao mu je koliko točno ima: 13 dolara 26 centi. Djed mu je
zahvalio. Prošao je kroz banku popravljajući kravatu. Odjednom mu se zavrtjelo. Kockarska
groznica koja ga je tresla dvadeset šest mjeseci splasnula je nakon što ga je posljednji put zapahnula
valom vrućine tako da mu je cijelo tijelo odjednom oblio znoj. Brišući čelo, Leftv je zakoračio iz

www.crowarez.org
banke u osiromašenu starost bez prebijene pare.
Prodorni krik kojim je zavrisnula moja baka kad je saznala za tu katastrofu ne može se dostojno
opisati pisanom riječi. Vrištala je i vrištala, a pritom čupala kosu, trgala odjeću i na kraju se bacila
na pod. "Što ćemo jesti!" naricalaje Desdemona posrćući po kuhinji, "gdje ćemo živjeti! " Raširila
je ruke kao da preklinje Boga, onda stala šakama tući prsa i napokon zgrabila lijevi rukav svoje
haljine i otrgnula ga. "kakav si ti to muž da to napraviš ženi koja ti je kuhala i čistila 1 djecu ti
rodila i nikad nije ni pisnula!" Oderala je desni rukav, "jesam ti govorila da se ne kockaš! govorila
sam Ti NEGO Što!" Sad je krenula derati samu haljinu. Dograbila je rub dok je iz grla ispuštala
drevne bliskoistočne jauke narikača, "ulu-lua u lulu a! " Djed je s nevjericom gledao kako njegova
čedna žena pred njegovim očima trga haljinu u krpice, donji dio, struk, prednjicu, ovratnik. S
posljednjim trzajem haljina se rasparala na pola i Desdemona se prostrla po linoleumu pokazujući
svijetu svoje jadno donje rublje, prenatrpani grudnjak s žicanim potporama, sumorne gaće i
izbezumljeni steznik čije su kopče pucale i sad kad su sve druge stege popustile. Ali napokon je
stala. Prije no što se svukla do gola, Desdemona se skljokala kao da je potpuno kloniila. Strgnula je
mrežicu s glave i kosa joj se prosula i prekrila je, a ofra je zatvorila oči, iscijeđena. Trenutak poslije
rekla je praktičnim tonom, "Sad ćemo se morati doseliti Miltonu."
Tri tjedna poslije, u listopadu 1958., djed i baka odselili su se iz uli-
ce Hurlbut, godinu dana prije nego što bi otplatili hipoteku. Jednog toplog vikenda babljeg ljeta,
moj otac i obeščašćeni djed iznijeli su pokućstvo u dvorište da se proda, sofu i naslonjače zelene
boje morske pjene koji su još izgledali novi novcati ispod plastičnih navlaka, kuhinjski stol, police.
Lampe su stajale na travi zajedno s Miltonovim starim izviđačkim priručnicima, Zoeinim lutkama i
cipelama za step, uokvirenom fotografijom patrijarha Atenagore i cijelim naramkom Leftvjevih
odijela koja ga je baka natjerala da proda, za kaznu. Kose vraćene na sigurno ispod mrežice,
Desdemona je namršteno hodala po dvorištu, utonula u očaj predubok za suze. Razgledavala je
svaki predmet i čujno uzdisala prije no što ga je označila ceduljicom s cijenom te korila muža što
tegli stvari koje su mu preteške. "Misliš da si još mlad? Neka to Milton nosi. Ti si star." Pod jednom
je rukom nosila kutiju za dudove svilce, koja nije bila na prodaju. Kad je spazila portret patrijarha,
užasnula se. "Nije nas već dosta nesreće zadesilo, nego još moraš i patrijarha prodati?"
Zgrabila je sliku i unijela je u kuću. Ostatak dana sjedila je u kuhinji jer nije mogla gledati kako
šarena horda lešinara kopa po njezinim osobnim stvarima. Bilo je tu amaterskih sakupljača starina
iz predgrađa koji su sa sobom vodili pse, i obitelji u teškoćama koje su konopom zaveziva-le stolce
na krov ulubljenih automobila, i profinjenih muških parova koji su svaku stvar okretali naglavce u
potrazi za žigom priozvođača na dnu. Desdemona se ne bi više sramila ni da je sama bila na
prodaju, izložena gola na zelenoj sofi s ceduljicom s cijenom obješenom o taban. Kad je sve
prodano ili razdijeljeno, Milton je prevezao preostalu imovinu djeda i bake u iznajmljenom
kamionu dvanaest ulica dalje u Seminole.
Zbog njihove komocije i da ih nitko ne smeta, djedu i baki dodijeljen je tavan. Izlažući se opasnosti
od ozljede, moj otac i Jimmv Papanikolas sve su odnijeli gore po stubama skrivenim iza vrata
prekrivenih tapetom. Visoko gore, u zašiljeni prostor pod krovnom kosinom, odteglili su djedov i
bakin krevet, prethodno rastavljen na dijelove, kožnati otoman, mjedeni stolić i Leftvjeve ploče
rebetike. U nastojanju da se pomiri sa ženom, djed je donio prvu od mnogih papigica koje će djed i
baka držati tijekom godina, i postupno su, iznad svih nas, Desdemona i Leftv namjestili svoj
predzadnji zajednički dom. Sljedećih se devet godina Desdemona žalila na stiješnjenost i na bolove
u nozi dok silazi stubama; ali kad god joj je moj otac ponudio da se presele dolje, odbijala je. Po
mojem mišljenju, uživala je na tavanu jer ju je vrtoglavi osjećaj visine podsjećao na planinu Olimp.
Sa zabatnog se prozora pružao lijep pogled (ne na grobove sultana nego na tvornicu Edison), a kad
je prozor
bio otvoren, vjetar je puhao isto kao u Bithiniosu. Gore na tavanu Lefty i Desdemona vratili su se
onamo odakle su počeli.
Kao i moja priča.
Jer sad Bankrot, moj petogodišnji brat, i Jimmy Papanikolas svaki drže po jedno crveno jaje. Puna
zdjela jaja, obojenih bojom Kristove krvi, stoji na stolu u blagovaonici. Crvena jaja poslagana su na

www.crowarez.org
polici iznad kamina. Vise u končanim mrežicama s dovrataka.
Zeus je sve što živi oslobodio iz jaja. Ex ovo omnia. Bjelanjak je poletjeo uvis da se pretvori u
nebo, žumanjak se spustio u zemlju. I za grčki Uskrs mi se i dalje kucamo jajima. Jimmy
Papanikolas drži jaje u ruci, pasivan, dok Bankrot zabija u njega svoje jaje. Jedno jaje uvijek puca.
"Pobijedio sam!" viče Bankrot. Sad Milton bira jaje iz zdjele. "Ovo mi izgleda dobro. čvrsto kao
kamion." Steže ga u ruci. Bankrot se priprema da ga udari. Ali prije no što se bilo što dogodi, moja
majka tapše oca po leđima. U ustima drži toplomjer.
Dok se sa stola u blagovaonici u prizemlju odnosi suđe, moji se roditelji penju u spavaću sobu
držeći se za ruke. Dok Desdemona svojim jajem gađa Leftyjevo, majka i otac svlače sa sebe tek
najnužniji minimum odjeće. Dok se Sourmelina, koja je doputovala za blagdan iz Novog Meksika,
kuca jajima s gđom Watson, moj otac lagano zastenje, skotrlja se u stranu s majke i izjavljuje, "Ovo
bi trebalo biti to."
U spavaćoj sobi zavlada tišina. U mojoj majci milijarda spermija pliva uzvodno, muški predvode.
Nose ne samo upute o boji očiju, visini, obliku nosa, proizvodnji enzima, otpornosti na mikrofage,
nego i priču. Na crnoj pozadini spermiji plivaju kao duga bijela svilena nit koja se odmata. Nit je
počela jednog dana prije dvjesto pedeset godina kad su se bogovi biologije, za vlastitu zabavu,
nestašno poigrali s genom na petom kromosomu jednog djeteta. Dijete je prenijelo mutaciju svojem
sinu koji ju je prenio svojim dvjema kćerima, koje su je prenijele na troje od svoje djece (moje pra-
pra-pra itd.), sve dok nije završila u tijelima djeda i bake. Gen si je našao prijevoz, spustio se s
planine i zauvijek ostavio selo. Bio je zarobljen u gradu u plamenu i odatle je pobjegao služeći se
lošim francuskim. Ploveći preko oceana, lažirao je romancu, kružio palubom broda i vodio ljubav u
čamcu za spašavanje. Dao si je odsjeći pletenice. Otputovao je vlakom u Detroit i uselio se u kuću u
ulici HuVlbut; čitao je sanjarice i otvorio podzemnu ilegalnu točionicu; zaposlio se u Hramu br. i...
A onda se gen ponovno preselio, u nova tijela... Pridružio se izviđačima i obojio nokte na nogama
crveno; svirao je "Begin the Beguine" kroz stražnji prozor; otišao je u rat i ostao
kući, gledajući filmske novosti; izišao je na prijamni ispit; pozirao kao za filmske časopise; dobio
smrtnu kaznu i sklopio pogodbu sa sv. Kri-stoforom; hodao s budućim svećenikom i raskinuo
zaruke; spasila ga je dizalica... uvijek prema naprijed, u jurnjavi, samo još nekoliko zavoja na stazi,
Annapolis i lovac na podmornice... sve dok bogovi biologije nisu spoznali da je nastupilo njihovo
vrijeme, da su na to čekali, i kad se žlica zaljuljala i moja yiayia zabrinula, moja je sudbina
odlučena... Dana 20. ožujka 1954. stigao je Bankrot i bogovi biologije zatresli su glavama, neće ići,
sorry.. .Ali vrijeme još nije isteklo, sve je još na svojem mjestu, vlak smrti padao je slobodnim
padom i ništa ga više nije moglo zaustaviti, mojem su se ocu prikazivale male djevojčice, a majka
se molila Kristu Pantokratoru u kojeg nije posve vjerovala, sve dok se napokon - upravo ove
minute! - na grčki Uskrs 1959. to i dogodi. Gen će susresti svojeg brata blizanca.
Kad se spermij spaja s jajašcem, osjećam trzaj. Glasan prasak probija zvučni zid dok mi se svijet
raspada. Osjećam kako se mičem, i već gubim djeliće svog pretporođajnog sveznanja dok se
obrušavam prema praznoj ploči osobnosti. (S ostacima sveznanja koje gubim, vidim djeda, Leftvja
Stephanidesa, kako u noći mojeg rođenja, devet mjeseci od ovog trenutka, izvrće šalicu za kavu
naopako na tanjurić. Vidim kako talog kave oblikuje znamen dok njemu bol prska u sljepoočnici i
on se ruši na tlo.) Spermij mi se ponovno zalijeće u opnu; i shvaćam da više ne mogu odugovlačiti.
Najam mojeg slatkog stančića napokon je istekao i izbacuju me. I tako dižem jednu šaku (tipično
muški) i lupam po stijenkama svoje ljuske dok ne pukne kao jaje. A onda se, klisko kao žutanjak,
naglavačke bacam u svijet.
"Oprosti, curice moja mala", kaže majka u krevetu i, dodirujući trbuh, već mi se obraća. "Htjela sam
da bude romantičnije."
"Hoćeš romantiku?" kaže moj otac. "Gdje mi je klarinet?"
KNJIGA TREGA
KLUćNE SNIMKE
Moje oči napokon su se uključile i vidjele sljedeće: sestru koja pruža ruke da me prihvati od
doktora; majčino pobjedonosno lice, veliko kao planina Rushmore, dok gleda kako me nose prema
prvoj kupki. (Rekao sam da je to nemoguće, ali ipak se svega sjećam.) I druge stvari, materijalne i

www.crowarez.org
nematerijalne: nemilosrdno jarko svjetlo u operacijskoj dvorani; bijele cipele koje škripe po bijelom
podu; kućnu muhu kako kontaminira gazu; i svuda oko mene, uzduž i poprijeko Bolnice za ženske
bolesti, pojedinačne drame u tijeku. Osjetio sam sreću parova koji drže prvo dijete u naručju i
postojanu snagu katolika koji prihvaćaju deveto dijete. Naslutio sam razočaranje mlade majke koja
je na licu novorođene kćeri primijetila muževu uvučenu, slabu bradu, i stravu novopečena oca dok
je računao koliko će stajati školarina za trojke. Na katovima iznad rađaonice, u sobama bez cvijeća,
ležale su žene koje se oporavljaju od histerektomija i mastektomija. Tinejdžerke kojima su prsnule
ciste na jajnicima drijemale su omamljene morfijem. Okruživalo me to od početka, težina ženske
patnje, sa svojim biblijskim opravdanjem i točkama nestajanja.
Sestra koja me oprala i očistila zvala se Rosalee. Bila je to zgodna žena duguljasta lica iz planinskih
krajeva Tennesseeja. Kad mi je isisala sluz iz nosnica, dala mi je injekciju vitamina K da mi se
koagulira krv. Incestuozne veze među krvnim srodnicima česte su u brdovitom predjelu
Appalachija, kao i genske deformacije, ali sestra Rosalee nije na meni primijetila ništa neobično.
Zabrinula ju je jarko crvena mrlja na mojem obrazu jer je pomislila da je to urođena hemangioma.
No, pokazalo se da je posrijedi samo ostatak posteljice koji se sprao vodom.
Sestra Rosalee odnijela me natrag dr. Philobosianu na pregled anatomije. Položila me na stol, ali me
ipak pridržavala jednom rukom, sigurnosti radi. Primijetila je tijekom porođaja da se doktoru tresu
ruke.
Godine 1960. dr. Nishanu Philobosianu bile su sedamdeset četiri godine. Imao je glavu nalik
devinoj, koja mu se klatila na vratu, a sva mu se aktivnost koncentrirala u obrazima. Bijela mu se
kosa kao nimbus širila oko inače ćelave glave i poput vate mu začepljivala velike uši. Na naočalama
je nosio pričvršćena četverokutna povećala.
Počeo me pregledavati od vrata, tražeći znakove kretenizma. Prebrojio mi je prste na rukama i
nogama. Proučio mi je nepce; bez iznenađenja mi je provjerio Morov refleks. Pretražio mi je leđa
da vidi nemam li rep na trtici. A onda me ponovno položio na leđa, uhvatio me za obje svijene noge
i raširio ih.
Sto je vidio? Cistu, slatkovodnu školjku ženskih genitalija. Cijelo područje upaljeno, natečeno od
hormona. Ona babunska crta što je sva djeca imaju. Dr. Philobosian trebao je raširiti nabore da bolje
vidi, ali nije. Jer baš u tom trenutku sestra Rosalee (za koju je trenutak također bio sudbonosan)
slučajno mu je dotaknula ruku. Dr. Phil je podigao pogled. Staračke, dalekovidne, armenske oči
susrele su se sa sredovječnim, appalachijskim. Neko su se vrijeme gledali, onda otrgnuli pogled.
Bilo mi je tek pet minuta, a već su se najavile teme mojeg života - slučajnost i seks. Sestra Rosalee
je pocrvenjela. "Prekrasna je", rekao je dr. Philobosian, misleći na mene, ali gledajući svoju
pomoćnicu. "Prekrasna zdrava djevojčica."
U Aveniji Seminole, proslavu rođenja donekle je prigušila najava smrti.
Desdemona je pronašla Leftyja na podu u kuhinji kako leži kraj prevrnute šalice za kavu. Kleknula
je uz njega i pritisnula mu uho na grudi. Kad je shvatila da ne čuje otkucaje srca, krikom ga je
zazvala po imenu. Njezin je jauk odjeknuo od tvrdih površina kuhinje: tostera, pećnice, hladnjaka.
Napokon mu se srušila na grudi. U tišini koja je uslijedila, međutim, Desdemona je osjetila kako u
njoj buja čudnovat osjećaj. Sirio se u prostoru između panike i boli. Kao plin koji je napuhava. I
odjednom je naglo otvorila oči kad je prepoznala osjećaj: bila je to sreća. Suze su joj potekle niz
obraze i već je korila Boga što joj uzima muža, ali onkraj tih doličnih osjećaja osjetila je i potpuno
nedolično olakšanje. Dogodilo se najgore. To je to: nema goreg. Prvi put u životu baka se više nije
morala ni o čemu brinuti.
Emocije se, prema mojem iskustvu, ne pokrivaju jednom riječju.
Ne vjerujem u "tugu", "radost" ili "žaljenje". Možda je najbolji dokaz patrijarhalnosti jezika to što
jezik previše pojednostavljuje osjećaje. Volio bih raspolagati složenim hibridnim emocijama,
germanskim konstrukcijama nanizanim poput vagona vlaka, kao što je recimo, "sreća koja se javlja
uz katastrofu". Ili "razočaranje nakon što spavate s osobom o kojoj ste maštali". Volio bih pokazati
kako se "nagovještaj smrtnosti što ga donose ostarjeli članovi obitelji" povezuje s "mržnjom prema
zrcalima, koja počinje u srednjim godinama". Volio bih imati riječ za "tugu što je bude restorani
koji propadaju" kao i za "uzbuđenje dobivanja sobe s minibarom". Uvijek su mi manjkale prave

www.crowarez.org
riječi da opišem svoj život, a sad kad sam i osobno ušao u vlastitu priču, trebaju mi više nego ikad.
Više ne mogu samo mirno sjediti i promatrati s distance. Od sada pa nadalje, sve što ću vam reći
obojeno je subjektivnim doživljajem sudionika u događajima. Ovdje se moja priča razdvaja, dijeli,
prolazi mejozu. Svijet je već otežao otkako sam i ja dio njega. Govorim
0 zavojima i natopljenoj vati, vonju plijesni u kinodvoranama, i o svim odurnim mačkama i
njihovim smrdljivim kutijama s pijeskom, o kiši na gradskim ulicama kad se diže prašina i stari
Talijani sklanjaju sklopive stolice s pločnika. Sve do sada to nije bio moj svijet. Ne moja Amerika.
Ali evo nas tu, napokon.
Sreća koja se javlja uz katastrofu nije dugo držala Desdemonu. Nekoliko sekundi kasnije ponovno
je spustila glavu mužu na grudi - i čula kako mu srce kuca! Leftvja su hitno odvezli u bolnicu. Za
dva dana došao je k svijesti. Um mu je bio bistar, pamćenje neokrnjeno. Ali kad je htio upitati je li
dijete dečko ili curica, ustanovio je da ne može govoriti.
Prema Julie Kikuchi, ljepota je uvijek pomalo nakazna. Jučer, uz štrudl
1 kavu u Cafeu Einstein, naumila mi je to i dokazati. "Gledaj ovu manekenku", rekla je i podigla
modni časopis. "Pogledaj joj uši. Kao da je Marsovka." Prelistala je stranice. "A pogledaj kakva ova
ima usta. Možeš cijelu glavu strpati u njih."
Pokušavao sam naručiti još jedan capuccino. Konobari u austrijskim odorama su me ignorirali, kao
što ignoriraju sve, dok se vani s žutih lipa cijedilo kao da plaču.
"Ili uzmimo Jackie O.", rekla je Julie, još zagovarajući svoju tezu. "Oči su joj tako široko
postavljene, da su joj zapravo na suprotnim stranama glave. Izgledala je kao morski pas."
S gore navedenim pripremam teren za tjelesni opis samog sebe. Slike
bebe Calliope pokazuju niz crta koje pomalo naginju na nakazno. Moji roditelji, blagonaklono
nadvijeni nad zipku, zaljubili su se u svaku od njih. (Katkad mislim da je pomalo uznemirujući
izgled mojeg lica odvukao pozornost svih od komplikacija u donjim predjelima.) Zamislite moju
kolijevku kao dioramu u muzeju. Pritisnite gumb i uši mi zasvi-jetle kao dvije zlatne trube.
Pritisnite drugi gumb, i zasja moja snažno ocrtana brada. Treći gumb, i iz tame se pomaljaju visoke,
nezemaljske jagodice. Do tog trenutka dojam ne obećava. Na temelju ušiju, brade i jagodica mogla
bih biti mali Kafka. Ali sljedeći gumb mi osvjetljava usta i stvari se popravljaju. Usta su mala, ali
lijepo oblikovana, podatna za poljupce, muzikalna. A onda, usred tog zemljovida, dolazi nos. Nije
ni po čemu nalik nosevima na klasičnim grčkim skulpturama. To je nos koji je u Malu Aziju došao,
kao i sama svila, s Istoka. U ovom slučaju, sa Srednjeg Istoka. Nos bebe u diorami već oblikuje, ako
pogledate pobliže, arabesku. Uši, nos, usta, brada - a sad i oči. Ne samo da su široko postavljene
(kao kod Jackie O.), nego su i velike. Prevelike za dječje lice. Oči poput bakinih. Oči velike i tužne
kao na slici Margaret Keane. Oči obrubljene dugim, tamnim trepavicama za koje majka nije mogla
vjerovati da su se formirale u njoj. Kako joj se tijelo uspjelo pobrinuti za takve detalje? Put oko tih
očiju: blijedo maslinasta. Kosa: crna kao ugljen. Sad stisnite sve gumbe istodobno. Vidite li me?
Cijelu mene? Vjerojatno ne. Nitko me nikad nije vidio cijelu.
Kao beba, čak i kao mala djevojčica, posjedovala sam neskladnu, ekstravagantnu ljepotu. Nijedna
crta nije bila kako treba sama po sebi, a opet, sve zajedno stvarale su nešto očaravajuće. Nehotični
sklad. I promjenljivost, kao da se ispod mojeg vidljivog lica krije drugo, koje se predomišlja.
Desdemonu nije zanimao moj izgled. Brinulo ju je stanje moje duše. "Maloj su već puna dva
mjeseca", rekla je mojem ocu u ožujku. "Što čekate, zašto je još niste krstili?" "Neću je krstiti",
odgovorio je Milton. "To je hrpa cara bara." "Cara bara?" priprijetila mu je Desdemona kažiprstom.
"Ti misliš da je Sveta Crkva koja traje dvije tisuće godine cara bara?" A onda je zazvala Panaghiju,
posluživši se svim njezinim imenima. "Presveta, bezgrešna, blagoslovljena i uzvišena Gospo,
Majko Božja i Presveta Djevice, čuješ ti što ovaj moj sin Milton bulazni?" Kad se otac nastavio
opirati, Desdemona je upotrijebila tajno oružje. Počela se hladiti lepezom.
Onome tko to nije osobno doživio, teško je opisati kako je zlosutno, prijeteći kao dolazak oluje,
djelovalo kad se baka hladila lepezom. Nije
se više htjela svađati s mojim ocem i odvukla se na natečenim zglobovima na zastakljenu terasu.
Sjela je u slamnatu stolicu kraj prozora. Zimsko svjetlo padalo je postrance i zarumenilo joj
prozirno krilo nosa. Podigla je kartonsku lepezu. Na prednjoj je strani pisalo "turski masakri".

www.crowarez.org
Ispod, manjim slovima, navedeni su detalji: pogrom u Carigradu 1955., gdje je 15 Grka ubijeno,
200 Grkinja silovano, 4348 trgovina opljačkano, 59 pravoslavnih crkvi uništeno, a čak su grobovi
patrijarha obešćašćeni. Desdemona je imala šest lepeza s masakrima. Skupljala ih je. Svake je
godine slala dobrovoljni prilog carigradskom patrijarhatu i nekoliko tjedana poslije stizala je nova
lepeza s tvrdnjama o genocidu i, jednom, s fotografijom patrijarha Atenagore u ruševinama
opljačkane katedrale. Iako ga lepeza nije navodila, Desdemona je svejedno osuđivala najnoviji
grijeh koji nisu počinili Turci, nego njezin rođeni sin Grk, koji nije htio krstiti kćer po
pravoslavnom obredu kako priliči. Kad je Desdemona mahala lepezom, nisu to bili jednostavni
pokreti zgloba naprijed i natrag; uznemirene kretnje dolazile su joj duboko iz nutrine. Stizale su iz
točke između želuca i jetre, gdje mi je jednom rekla da počiva Duh Sveti. Izvirale su iz mjesta
dubljeg od njezina vlastitog zakopanog grijeha. Milton se zaklanjao iza novina, ali slova su
poskakivala u zraku uzburkanom od mahanja lepeze. Silina Desdemonine lepeze osjećala se u
cijeloj kući; uskovitlala je prašinu na stubama; zaklepetala je roletama; i naravno, budući da je bila
zima, natjerala sve da drhte. Ubrzo cijela kuća kao da je hiperventilirala. Lepeza je progonila
Miltona sve do njegovog Oldsmobilea kojem je tiho zašištalo iz radijatora.
Osim što je vitlala lepezom, baka je apelirala i na dobrobit obitelji. Otac Mike, njezin zet i moj
vlastiti ujak, tad se već bio vratio iz Grčke i služio je - u svojstvu pomoćnika - u grčkoj
pravoslavnoj crkvi Uznesenja.
"Molim te, Miltie", rekla je Desdemona. "Misli na oca Mikea. On nikako da dobije bolji položaj.
Misliš da će se lijepo vidjeti ako ne krsti rođenu nećakinju? Misli na sestru, Miltie! Jadna Zoe!
Nemaju para!"
Napokon je, u znaku da popušta, moj otac upitao majku, "Koliko danas naplaćuju krštenje?"
"Ništa, besplatno je."
Milton je podigao obrve. Ali nakon trenutka razmišljanja, kimnuo je; sumnje su mu se potvrdile.
"Pa jasno. Puste te unutra zabadava. A onda moraš plaćati do kraja života."
Do 1960. grčka pravoslavna pastva u istočnom dijelu Detroita dobila je još jednu novu zgradu za
bogoslužje. Uznesenje se preselilo s autoces-
te Vernor na novu lokaciju u Ulici Charlevoix. Izgradnja crkve u Ulici Charlevoix događaj je koji je
izazvao veliko uzbuđenje. Od skromnih početaka u dućanu u ulici Hart do pristojnog, ali nipošto
preraskošnog smještaja kraj Avenije Beniteau, Uznesenje napokon dobiva veličanstvenu crkvenu
zgradu. Mnoge su se građevinske tvrtke natjecale, ali napokon je odlučeno da se posao dodijeli
"nekom iz zajednice", a taj netko bio je Bart Skiotis.
Motivi za izgradnju nove crkve bili su dvojaki: obnoviti drevnu veličinu Bizanta i pokazati svijetu
financijsku potkoženost prosperitetne grčke zajednice u Americi. Nije se štedjelo ni na čemu.
Uvezli su slikara s Krete da naslika ikone. Boravio je u Detroitu više od godinu dana, a spavao je na
tankoj prostirci u nedovršenoj zgradi. Tradicionalnih nazora, sustezao se od mesa, alkohola i
slatkiša kako bi pročistio dušu i primio božansko nadahnuće. čak mu je i kist bio po propisu
načinjen od vrha vjeveričjeg repa. Polako, pune dvije godine, podizala se naša istočnodetroitska
Hagia Sofia, nedaleko od Ford Freewaya. Postojao je samo jedan problem. Za razliku od slikara
ikona, Bart Skiotis nije radio čista srca. Otkrilo se da je rabio nekvalitetne materijale, a razliku u
novcu prebacivao na svoj privatni račun. Temelje je neispravno postavio pa su se ubrzo po zidovima
razgranale pukotine i oštetile slike. I strop je propuštao.
U toj substandardnoj crkvenoj zgradi u Aveniji Charlevoix, doslovce na klimavim temeljima,
krštena sam u pravoslavnoj vjeri; vjeri koja je postojala davno prije nego što je protestantizam imao
protiv čega protestirati i prije no što se katolicizam zvao katoličkim; vjeri koja se proteže do izvora
kršćanstva, kad je ono još bilo grčko, a ne latinsko, i koja je, bez svoga Tome Akvinskog da je
reificira, ostala obavijena oblakom tradicije i misterija iz kojih je i potekla. Moj kum, Jimmy
Papanikolas, preuzeo me iz očevih ruku. Dodao me ocu Mikeu. Nasmiješen, presretan što je jednom
napokon i on u središtu pozornosti, otac Mike odsjekao mi je uvojak kose i bacio ga u krstionicu.
(Kasnije sam posumnjala kako je taj dio obreda zaslužan za mutnu površinu naše krstionice. Godine
i godine odrezane dječje kosice koju je živo-totvorna voda potakla da pusti korijen i raste.) A onda
se otac Mike spremio za potapanje. "Sluškinja Božja, Calliope Helena krsti se u ime Oca, amen..." i

www.crowarez.org
gurnuo me pod vodu prvi put. Mi u pravoslavnoj crkvi ne priznajemo djelomično uranjanje; ne
vrijedi za nas škropljenje ni prskanje po čelu. Da bi se ponovno rodio, moraš prvo biti pokopan, i
tako sam utonula pod vodu. Moja je obitelj promatrala, majka u grču
tjeskobe (što ako udahnem?), brat je, dok nitko nije gledao, ubacio novčić u vodu, a baka je prvi put
u mjesecima umirila lepezu. Otac Mike ponovno me podigao u zrak - "i Sina, amen" - i onda me još
jedanput uronio. Ovaj put sam otvorila oči. Bankrotov novčić u slobodnom je padu svjetlucao u
mutnoj vodi. Potonuo je na dno, gdje se već nataloži-lo koješta, primijetila sam: još kovanica, na
primjer, ukosnica, nečiji stari flaster. U zelenoj, žabokrečinastoj svetoj vodi obuzeo me spokoj. Sve
je bilo tiho. Vrat mi je bridio sa strane, tamo gdje su ljudi nekoć disali na škrge. Nejasno sam znala
da je taj početak na neki način znakovit za ostatak mojeg života. Obitelj je oko mene; ja sam u
Božjim rukama. Ali istodobno i u vlastitom, posebnom elementu, uronjena u neobične osjete, širim
granice evolucije. Ta mi je spoznaja bljesnula u umu, a
onda me otac Mike ponovno izvadio - "i Duha Svetoga, amen___" Još
samo jedno potapanje. Uronila sam u vodu i ponovno izišla, na svjetlo i zrak. Tri su uranjanja
potrajala. Osim što je bila mutna, voda je bila i topla. I tako sam se nakon trećeg puta doista
ponovno rodila; ovaj put kao vodoskok. Između mojih kerubinskih nožica u zrak je šiknuo mlaz
kristalne tekućine. Svjetlucavo žutilo osvijetljeno odozgo svjetlom iz kupole privuklo je pozornost
sviju. Mlaz se podigao u luku. Tjeran silinom punog mjehura, prsnuo je preko ruba krstionice. I
prije no što je moj nuono stigao reagirati, zalio je oca Mikea usred lica.
Prigušen smijeh iz klupa, nekoliko je starih gospođa užasnuto uzdah-nulo, onda tišina. Osramoćen
vlastitim djelomičnim uranjanjem - i tapkajući se po čelu kao protestant - otac Mike je dovršio
obred. Pomazao me uljem, načinivši mi znak križa na predviđenim mjestima, prvo na čelu, zatim na
očima, nosnicama, ustima, ušima, prsima, rukama i nogama. Kad god je dotaknuo neki dio tijela,
rekao je "Pečatim te darom Duha Svetoga". Napokon mi je dao prvu pričest (s jednom iznimkom:
otac Mike nije mi oprostio moj grijeh).
"To je moja curica", šepirio se Milton dok smo se vraćali kući. "Popisala se na popa."
"To je bila nezgoda", inzistirala je Tessie, još zajapurena od nelagode. "Jadni otac Mike! Nikad to
neće preboljeti!"
"Zbilja je daleko dobacila", čudio se Bankrot.
U cijeloj zbrci nitko se nije zapitao o anatomskom ustroju koji je za to potreban.
Desdemona je moje izokrenuto krštenje svojeg zeta shvatila kao loš znamen. Već sam potencijalno
bila odgovorna za moždani udar nje-
zina muža, a sad sam i počinila svetogrđe u prvoj liturgijskoj prigodi koja mi se pružila. K tome,
dovela sam je u ponižavajuću situaciju jer sam se rodila kao djevojčica. "Možda da probaš pogađati
kakvo će biti vrijeme", zadirkivala ju je Sourmelina. Moj otac joj je trljao sol u ranu: "Toliko o
tvojoj žlici, mama. Izgleda da je dala svoje." Istina je da se u to vrijeme Desdemona grčevito opirala
asimilacijskim pritiscima kojima nije mogla odoljeti. Iako je živjela u Americi kao vječni
doseljenik, četrdeset godina u posjetu, neki djelići njezine posvojene domovine ipak su se provukli
ispod zaključanih vrata neodobravanja. Kad se Lefty vratio iz bolnice, moj otac odnio mu je
televizor na tavan da ga malo zabavi. Bio je to mali crno-bijeli Zenith, sklon tome da iskrivljava
sliku po vertikali. Milton ga je postavio na stolić kraj kreveta i vratio se u prizemlje. Televizor je u
sobi bljeskao i mrmoljio. Lefty je namjestio jastuke da bolje vidi. Desdemona se trudila obavljati
kućne poslove, ali sve češće i češće se hvatala kako zagledava u ekran. I dalje nije voljela
automobile. Pokrivala je uši kad god se upalio usisavač. Ali televizor je bio nekako drukčiji. Baka
se odmah navikla na televiziju. Bila je to prva i jedina stvar koju je odobravala u Americi. Događalo
joj se da zaboravi ugasiti televizor i u dva ujutro bi je probudila američka himna na završetku
emitiranja.
Televizija je nadomještala zvuk razgovora koji je djedu i baki nedostajao u životu. Desdemona je
gledala cijeli božji dan, sablažnjavala se nad ljubavnim vezama u sapunicama. Posebno je voljela
reklame za deterdžente, bilo što s animiranim mjehurićima sapunske čistoće ili osvetničkom
pjenom.
Kulturnom imperijalizmu pridonosilo je i to što smo živjeli na Aveniji Seminole. U nedjelju je,

www.crowarez.org
umjesto da poslužuje metaksu, Milton gostima miješao koktele. "Pića s ljudskim imenima", žalila se
Desdemona na tavanu svojem nijemom mužu. "Tom Collins. Harvev Wall Bang. Kakvo ti je to
piće! I slušaju muziku na onome, kako to zovu, stereju. Milton stavi muziku, onda piju taj Tom
Collins a neki put i plešu, onako, jedan s drugim, muškarci sa ženama. Kao da se hrvaju, Bože me
prosti."
Sto sam ja bila Desdemoni nego još jedan znak da se bliži smak svijeta? Trudila se da me ne gleda.
Skrivala se iza lepeza. A onda je jednog dana Tessie morala nekamo izići i Desdemoni je zapalo u
dužnost da me pričuva. Oprezno je ušla u moju sobu. Gotovo se prišuljala mojem kre-vetiću.
Sezdesetogodišnjakinja u crnini nagnula se da razgleda djetešce u ružičastim povojima. Možda je
nešto u mojem izrazu pozvonilo na
uzbunu. Možda je već povezivala ono što će kasnije do kraja skopčati, vezu između djece u selu i
ovog djeteta u predgrađu velegrada, između bapskih priča i činjenica endokrinologije... A opet,
možda i nije. Jer, dok je nepovjerljivo virila preko ograde krevetića, vidjela mi je lice - i umiješala
se krv. Desdemonino se zabrinuto lice nadvilo nad mojim (sličnim) zbunjenim licem. Njezine su se
tugaljive oči zagledale u moje (jednako) velike crne oči. Sve je na nama bilo isto. I tako me podigla
na ruke, a ja sam učinila ono što se očekuje od unuka: izbrisala sam godine između nas. Vratila sam
Desdemoni mladost.
Od tada pa nadalje bila sam joj miljenica. Ujutro bi me, da olakša mojoj majci, odnijela k sebi na
tavan. Lefty je do tad već povratio dobar dio snage. Iako mu je bila oduzeta moć govora, djed je i
dalje bio vrlo vitalan. Svaki dan je rano ustajao, okupao se, obrijao i svezao kravatu te dva sata do
doručka prevodio sa starog grčkog. Više nije pretendirao na to da prijevode objavi, ali i dalje je
prevodio jer je to volio, a tako je i održavao um bistrim. Za komunikaciju s ostatkom obitelji služio
se pločicom za pisanje koju je uvijek nosio sa sobom. Pisao je poruke riječima i vlastitim
hijeroglifima. Svjestan da su on i Desdemona teret mojim roditeljima, Leftv je bio vrlo koristan po
kući, popravljao je stvari, pomagao u čišćenju, obavljao sitne posliće. Svako je poslijepodne odlazio
na pet kilometara dugu šetnju, bez obzira na vrijeme, i vraćao se veseo, široka smiješka puna zlatnih
zubi. Uvečer je na tavanu preslušavao svoje ploče rebetike i pušio nargilu. Kad god ga je Bankrot
pitao što je u luli, Lefty bi na pločici napisao, "Tursko blato". Moji roditelji uvijek su vjerovali da je
to neki aromatični duhan. Gdje je Lefty nabavljao hašiš, nitko pojma nema. Vjerojatno vani, na
šetnji. I dalje je imao mnoge kontakte među Grcima i Libanoncima u gradu.
Djed i baka čuvali su me svaki dan od deset do podne. Desdemona
v
me hranila na bočicu i mijenjala mi pelene. češljala mi je kosicu prstima. Kad sam bila nemirna,
Leftv me nosao po sobi. Kako nije mogao govoriti, često me cupkao i pjevušio mi i svojim velikim,
svijenim nosom dodirivao moj maleni, još nerazvijeni nosić. Djed mi je djelovao poput
dostojanstvenog glumca bez šminke i gotovo sam navršila pet godina kad sam napokon shvatila da
s njim nešto nije u redu. Kad se umorio od kreveljenja i grimasa, nosio me do prozora gdje smo
zajedno, sa suprotnih krajeva života, zurili u naše zelenilom obraslo susjedstvo.
Ubrzo sam prohodala. Potaknuta darovima u omotima žarkih boja, ugegala sam u kadrove očevih
kućnih snimaka. Na tim prvim celulo-
idnim Božićima uparađena sam kao infanta. Jedva dočekavši da dobije kćer, Tessie si je i pretjerano
dala oduška s mojim odijevanjem. Ružičaste suknjice, čipkasti volani, božične masnice u kosi. Nije
mi se sviđala ni odjeća, ni bodljikavi božični bor, i obično se na filmu vidi kako dramatično udaram
u plač...
Ili je to zbog očeva snimanja. Miltonova kamera bila je opremljena baterijom nesmiljenih
reflektora. Rasvjeta je u tim filmovima jarka kao da nas ispituje Gestapo. Dok držimo darove pred
kamerom, svi se nelagodno vrpoljimo kao da smo uhvaćeni s krijumčarenom robom. Osim
zasljepljujuće jakog svjetla, još je nešto čudno u Miltonovim filmovima: u njima se uvijek
pojavljuje on sam, kao Hitchcock. Količina filma koja je još preostala u kameri mogla se provjeriti
jedino tako da se pogleda na brojač u objektivu. Usred božičnih prizora ili rođendanskih proslava
uvijek je nastupao trenutak kad bi ekran ispunilo Miltonovo oko. I zato mi se sad, dok na brzinu
pokušavam oslikati svoje najranije godine, najjasnije u sjećanje vraća upravo to: smeđa jabučica

www.crowarez.org
očeva pospanog, mrzovoljnog oka. Postmoderni štih u našem kućnom kinu, koji razotkriva
artificijelno, svraća pozornost na mehaniku. (I meni u naslijeđe ostavlja moju estetiku.) Miltonovo
nas je oko gledalo. Treptalo je. Oko veliko kao oko Krista Pantokrata u crkvi, nadmašivalo je svaki
mozaik. Bilo je to živo oko, s rožnicom malko podlivenom krvlju, gustim trepavicama, i
izvješenom, kaveno smeđom kožom podočnjaka. To bi oko zurilo u nas barem deset sekundi.
Napokon bi se kamera udaljila, i dalje snimajući. Vidio se strop, lampa, pod, i onda ponovno mi:
Stephanidesi.
Prije svega Leftv. Još uredan i dotjeran unatoč moždanom udaru, u uškrobljenoj bijeloj košulji i
kariranim hlačama, piše na svojoj pločici i podiže je prema kameri: "Christos anesti". Desdemona,
koja sjedi preko puta njega, zbog zubne proteze izgleda kao kornjača. Mojoj majci, na ovoj kućnoj
snimci obilježenoj s "Uskrs 1962." nedostaju dvije godine do četrdesete. Sitne bore oko očiju još su
jedan razlog (osim reflektora) što drži ruku preko lica. U ovom pokretu prepoznajem emocionalnu
bliskost s Tessie, jer nas dvije nikad nismo sretnije nego kad smo neprimjetne, i promatramo druge.
Iza njezine ruke vidim tragove romana koji je sinoć čitala do kasna. Sve velike riječi koje je morala
pogledati u rječniku komešaju joj se u umornoj glavi i čekaju da se pokažu u pismima koja mi danas
piše. Njezina ruka također znači odbijanje, jedini način da se osveti mužu kojeg je počela gubiti.
(Milton je svake večeri dolazio kući; nije pio ni trčao za ženama, ali je, preopterećen poslovnim
brigama, svaki dan ostavljao sve veći dio sebe u restoranu tako da je čovjek koji nam se vraćao
djelovao sve manje prisutno, kao neka vrst robota koji reže pečenje i snima ljetovanja, ali zapravo
uopće nije tu.) Napokon, podignuta majčina ruka je, dakako, i neka vrst upozorenja, prethodnica
crne kutije.
Bankrot se ispružio na tepihu i guta slatkiše. Unuk dvoje negdašnjih uzgajivača svile (s pločicama
za pisanje i brojanicama), nikad nije morao pomagati u bubinjaku. Nikad nije bio u Koza Hanu.
Okolina je već obavila svoj utjecaj na njega. Ima onaj tiranski izgled zaokupljenosti samog sobom
američke djece...
A sad u kadar doskakuju dva psa. Rufus i VVillis, naša dva boksera. Rufus mi njuška pelenu i, sa
savršenim osjećajem za komiku, sjeda na mene. Kasnije će nekoga ugristi i oba će psa otići iz kuće.
Pojavljuje se majka, tjera Rufusa... i evo mene opet. Ustajem i gegam se prema kameri, smiješim se,
iskušavam mahanje rukom...
Dobro poznajem tu snimku. "Uskrs 1962." kućna je snimka koju je dr. Luče uz mnogo nagovaranja
iskamčio od mojih roditelja. To je snimka koju je svake godine prikazivao studentima na
Medicinskom fakultetu Sveučilišta Cornell. Ta sekvenca od 35 sekundi, tvrdio je Luče, dokazuje
njegovu teoriju da se spolni identitet uspostavlja u najranijim danima života. Tu je snimka koju mi
je dr. Luče prikazivao da mi kaže tko sam. I, tko sam? Pogledajte ekran. Majka mi dodaje lutku.
Uzimam bebu i privijam je na prsa. Prinosim joj bočicu igračku usnama i nudim joj mlijeko.
Rano djetinjstvo je prošlo, na filmu i inače. Odgojena sam kao djevojčica i nisam oko toga imala
nikakvih dvojbi. Majka me kupala i učila me kako da se perem i brišem. Iz svega što se kasnije
dogodilo, nagađam da su te upute o ženskoj higijeni bile u najbolju ruku rudimentarne. Ne sjećam
se niti jedne izravne reference na moje spolne organe. Sve se to krilo u velom tajne obavijenoj zoni
privatnosti i krhkosti, gdje me majka nikad nije prejako trljala. (Bankrotov organ zvao se "piši". Ali
za ono što sam imala ja, uopće nije postojala riječ.) Otac se još više sramio. U onim rijetkim
prilikama kad me premotavao ili kupao, Milton je pomno pazio da skrene pogled. "Jesi je cijelu
oprao?" pitala ga je majka, neizravno kao i uvijek. "Ne baš cijelu. To je tvoje područje."
A to ionako ništa ne mijenja na stvari. Sindrom deficijencije 5-alfa-reduktaze vješt je krivotvoritelj.
Dok nisam ušla u pubertet i dok mi androgeni nisu preplavili krvotok, teško je bilo primijetiti po
čemu se
razlikujem od drugih djevojčica. Moj pedijatar nikad nije uočio ništa neobično. A kad sam navršila
pet godina, Tessie me počela voditi dr. Philu - dr. Philu s oslabjelim vidom i površnim pregledima.
Osmog siječnja 1967. napunila sam sedam godina. 1967. odzvonilo je mnogim stvarima u Detroitu,
a među njima i očevim kućnim snimkama. "Callien 7. rođ." posljednja je Miltonova superosmica.
Scena je naša dnevna soba, ukrašena balonima. Ja na glavi imam uobičajen šiljati šešir. Bankrot,
kojem je dvanaest godina, nije se pridružio dečkićima i curicama za stolom nego stoji naslonjen na

www.crowarez.org
zid i pije punč. Zbog razlike u godinama, brat i ja nismo tijekom odrastanja bili bliski. Dok sam ja
bila beba, Bankrot je bio dečko, dok sam ja bila mala curica, on je bio tinejdžer, a kad sam ja
postala tinejdžerica, on je već odrastao. S dvanaest godina mojem bratu nije bilo dražega nego piliti
loptice za golf na dvoje da vidi što je unutra. Obično je vivisekcija Wilsona i Spaldinga otkrivala
srce od neobično čvrsto nategnutih i nagužvanih klupka gumica. Ali katkad je bilo i iznenađenja.
Zapravo, ako pažljivo pogledate mog brata na ovoj snimci, primijetit ćete nešto čudno: lice, ruke,
košulja i hlače prekriveni su mu tisućama sićušnih bijelih točkica.
Neposredno prije početka proslave mojeg rođendana, Bankrot je dolje u laboratoriju u podrumu
primijenio pilu na novotariji, loptici marke Titleist koju su reklamirali da ima "tekuće središte".
Loptica je bila čvrsto stegnuta u škripu dok je Bankrot pilio. Kad je stigao do sredine Titleista, nešto
je glasno puknulo, kao čep, i podigao se oblak dima. Središte loptice bilo je prazno. Bankrot nije
shvaćao što se dogodilo. Ali kad je izišao iz podruma, svi smo vidjeli točkice...
Na rođendanskom slavlju iznosi se moja torta sa sedam svjećica. Majčine usne bezglasno mi govore
da nešto poželim. Sto sam poželjela sa sedam godina? Ne sjećam se. Na snimci se naginjem
naprijed i eolski gasim svjećice. Na trenutak se ponovno pale. Ja ih opet gasim. Ponavlja se isto. A
onda se Bankrot smije, napokon mu je zabavno. Tako završavaju naše kućne snimke, s neslanom
šalom za moj rođendan. Sa svijećama koje imaju više od jednog života.
Ostaje pitanje: zašto je to bila Miltonova posljednja snimka? Može li se to objasniti uobičajenim
splašnjavanjem roditeljskog entuzijazma za bilježenje djece na filmu? činjenicom da je Milton
snimio stotine fotografija Bankrota dok je bio beba, a niti dvadesetak mojih? Da odgovorim na ta
pitanja, moram stati iza kamere i pogledati stvari očevim očima.
Razlog zašto je Milton nestajao iz našeg života: nakon deset godina rada, restoran više nije donosio
profit. Otac je kroz prednji izlog (preko
limenki maslinovog ulja Athena) dan za danom promatrao promjene na ulici Pingree. Bijela se
obitelj koja je stanovala preko puta, nekoć dobre mušterije, odselila. Njihova je kuća sad pripadala
obojenom muškarcu po imenu Morrison. Dolazio je u restoran kupiti cigarete. Naručivao je kavu,
milijun puta tražio da mu se dolije šalica i pušio. Niti jednom nije naručio nešto za jelo. Nije
djelovao kao da ima posao. Katkad su se u njegovu kuću useljavali drugi ljudi, mlada žena, možda
Morriso-nova kći, s djecom. Onda bi otišli i Morrison je opet bio sam. Preko krova je na jednome
mjestu prebacio ceradu koju su pridržavale cigle, da prekrije rupu.
Niže u ulici otvorio se noćni lokal. Gosti su mokrili u vratima restorana na povratku kući. Uličarke
su se pojavile u Dvanaestoj ulici. Kemijska čistionica u susjednoj ulici je opljačkana, a bijeli vlasnik
teško pretučen. A. A. Laurie, koji je držao optiku vrata do restorana, skinuo je sa zida ploču za
testiranje vida, a radnici su demontirali neonske naočale nad ulazom. Odselio se u novu radnju u
Southfieldu.
Otac je razmišljao o tome da se i on preseli.
"Cijeli kvart ide k vragu", opomenuo ga je Jimmv Fioretos jedne nedjelje poslije ručka. "Briši dok
još ima vremena."
A onda je Gus Panos, koji je imao traheotomiju i govorio je kroz rupu na vratu, prošištao kao mijeh:
"Jimmv ima pravo... ssss... Trebaš se seliti... ssss... na Bloomfield Hills."
Stric Pete se usprotivio i, kao i obično, iznio argumente za integraciju i podršku ratu protiv
siromaštva što ga je poveo predsjednik Johnson.
Nekoliko tjedana poslije, Milton je dao restoran procijeniti i doživio je šok: bar Zebra vrijedio je
manje nego kad ga je Lefty kupio 1933. Milton je predugo čekao s prodajom. Vrijeme je isteklo.
I tako je bar Zebra ostao na uglu ulice Pingree i Dextera, s džu-boksom punim swing glazbe koja je
sve više izlazila iz mode, zidova ukrašenih slikama zvijezda i sportaša koje je sve manje ljudi
prepozna-valo. U subotu me djed često vozio autom. Vozili smo se na Belle Išle da tražimo jelene i
onda odlazili na ručak u obiteljski restoran. U baru Zebra sjedili smo u separeu dok nas je Milton
služio, pretvarajući se da smo gosti. Zapisivao je Leftvjevu narudžbu i namigivao. "A što će
gospođa?"
"Ja nisam gospođa!"
"Niste?"

www.crowarez.org
Uvijek sam naručivala cheeseburger, frape i pitu od limuna za de-
sert. Milton bi otvorio kasu i izvadio snop kovanica da ih ubacujem u džuboks. Dok sam birala
pjesme, kroz prednji sam izlog pogledom tražila svog prijatelja iz kvarta. Gotovo svake subote bio
je instaliran na uglu i okružen drugim momcima. Katkad je držao govoranciju stojeći na
polomljenoj stolici ili na cigli. Uvijek mu je ruka bila podignuta u zrak, mahao je i gestikulirao. Ali
ako me slučajno primijetio, otvorio bi podignutu šaku i mahnuo mi.
Zvao se Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes. Nisam smjela s njim razgovarati.
Milton je smatrao da je Marius problematičan, mišljenje koje su podržavali mnogi gosti bara Zebra,
i bijeli i crni. Meni se, međutim, sviđao. Zvao me "mala kraljica Nila". Rekao je da izgledam kao
Kleopatra. "Kleopatra je bila Grkinja", rekao je. "Jesi znala?" "Ne." "Aha, bila je Grkinja.
Ptolomejevićka. To je onda bila velika obitelj. Egipatski Grci. I ja imam malo egipatske krvi. Ti i ja
smo vjerojatno u rodu." Ako je stajao na polomljenoj stolici i čekao da se okupi gomila, razgovarao
je sa mnom. Ali čim su tamo bili drugi, bio je odviše zauzet.
Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes ime je dobio po etiopskom nacionalistu,
suvremeniku Farda Muhammeda, zapravo, iz tridesetih godina. Marius je kao dijete patio od astme.
Veći dio djetinjstva proveo je u kući, čitajući sve što mu dođe pod ruku iz majčine šarolike
knjižnice. Kao tinejdžer neprestano je dobivao batine (Marius je, naime, nosio naočale i imao
naviku disati na usta). Ali kad sam ga ja upoznala, Marius W.C. Grimes ulazio je u muškost. Radio
je u prodavaonici ploča i studirao je pravo na Sveučilištu Detroit, izvanredno. Nešto se događalo u
zemlji, posebno u crnačkim kvartovima, što je poticalo brata kao što je Marius da drži govore na
uličnom uglu. Odjednom je postalo fora znati razne stvari, razglabati o uzrocima španjolskog
građanskog rata. I Che Guevara je imao astmu. A Marius je nosio beretku. Crnu paravojnu beretku,
crne naočale i frajersku bradicu u tragovima pod donjom usnom. U beretki i naočalama Marius je
stajao na uglu i otvarao ljudima oči. "Bar Zebra", pokazivao je koščatim prstom, "vlasništvo
bijelaca." Onda se prst spustio niz ulicu. "Teve dućan, vlasništvo bijelaca. Špeceraj, vlasništvo
bijelaca. Banka..." Braća su se osvrtala oko sebe... "Shvaćate. Nema banke. Krediti se ne daju
crnima." Marius je planirao postati pučki pravobranitelj. čim diplomira pravo, tužit će grad
Dearborn za stambenu diskriminaciju. Bio je trenutačno treći na svojoj godini na pravu. Ali sad je
vani vladala vlaga, vraćala mu se astma
iz djetinjstva i Marius je bio nesretan i u lošem stanju kad sam prošla na koturaljkama.
"Bok, Marius."
Nije mi glasno odgovorio, znak da je neraspoložen. Ali kimnuo mi je, što me ohrabrilo da nastavim.
"Zašto ne nabaviš bolju stolicu da na njoj stojiš?"
"Ne sviđa ti se moja stolica?"
"Sva je potrgana."
"To je stilska stolica. To znači da mora biti potrgana."
"Ne tako potrgana."
Ali Marius je škiljio preko puta u bar Zebra.
"Daj da te nešto pitam, mala Kleo."
"Što?"
"Kako to da za šankom u restoranu tvog tate uvijek sjede bar tri debela organa za održavanje
takozvanog reda i mira?"
"Daje im kavu besplatno."
"A zašto misliš da to radi?"
"Ne znam."
"Ne znaš? U redu, reći ću ti. Plaća zaštitu. Tvoj stari voli murju oko sebe jer se boji nas crnja."
"Ne boji se", rekla sam, odjednom u obrambenom stavu.
"Misliš da ne?"
"Ne."
"Dobro onda, mala kraljice. Ti valjda znaš."
Ali, Mariusova optužba me mučila. Nakon toga počela sam pažljivije promatrati oca. Primijetila
sam kako uvijek zaključava auto kad se vozimo kroz crnu četvrt. čula sam ga u nedjelju u dnevnoj

www.crowarez.org
sobi: "Ne brinu se za svoje vlasništvo. Puštaju da sve ode u božju mater." Sljedeći tjedan kad me
Lefty odveo u restoran, bila sam svjesnija nego ikad širokih pleća policajaca za šankom. čula sam ih
kako se šale s ocem. "Ej, Milt, trebao bi na jelovnik staviti i malo crnačkih specijaliteta."
"Misliš?" - moj otac, žovijalno - "Možda malo svinjskih nogica?"
Iskrala sam se i potražila Mariusa. Bio je na svojem uobičajenom mjestu, ali nije stajao, nego sjedio
i čitao knjigu.
"Imam sutra ispit", rekao mi je. "Moram učiti."
"Ja idem u drugi razred", rekla sam.
"Tek u drugi! Mislio sam da si krenula u srednju, u najmanju ruku."
Nasmiješila sam mu se svojim najšarmantnijim smiješkom.
"Valjda ta krv Ptolomejevića. Samo se pazi Rimljana, dobro?"
"Molim?"
"Ništa, mala kraljice. Samo se igram s tobom." Smijao se, a nije se baš često smijao. Lice mu se
otvorilo i zasjalo.
Odjednom je otac izviknuo moje ime. "Callie!"
"Što je?"
"Dolazi ovamo smjesta!"
Marius je nezgrapno ustao sa stolice. "Samo smo razgovarali", rekao je. "Imate pametnu curicu."
"Drži se dalje od nje, jesi me čuo!"
"Tata!" prosvjedovala sam, užasnuta, u nelagodi zbog svojeg prijatelja.
Ali Mariusov je glas bio nježan. "Sve je okej, mala Kleo. Imam ionako ispit i sve. Idi, vrati se tati."
Ostatak dana Milton mi nije prestao zvocati. "Da više nikad, nikad nisi tako razgovarala s
nepoznatima. Gdje ti je bila pamet?"
"On nije nepoznat. Zove se Marius Wyxzewixard Challouehliczilczese Grimes."
"Jesi me čula? Drži se dalje od njemu sličnih."
Kasnije je Milton rekao djedu da me prestane dovoditi u restoran na ručak. Ali ja ću ponovno doći
za samo nekoliko mjeseci, i to sama, na vlastiti pogon.
OPA!
Svi uvijek misle da je to starinski, gospodski stil. Sporost mog napredovanja, polagani tempo mojih
osvajanja. (Do sad sam naučio kako povući prvi potez, ali ne i drugi.) Pozvao sam Julie Kikuchi da
otputujemo za vikend, u Pomeraniju. Ideja je bila da odemo na Usedom, otok u Baltičkom moru, i
odsjednemo u starom hotelu u koji je nekad rado zalazio Vilim II. Nisam propustio naglasiti da
ćemo uzeti odvojene sobe.
Budući da je bio vikend, dao sam si truda da se odjenem ležerno. Meni to nije lako. Nosio sam
moher dolčevitu, sako od tvida i traperice. I par rukom izrađenih cipela marke Edward Green. Taj se
posebni stil zove Dundee. Izgledaju elegantno sve dok ne primijetite potplate od gume. Koža je
dvostruke debljine. Dundee je cipela dizajnirana za obilazak ladanjskih imanja, u njima možete s
kravatom gacati po blatu dok za vama trčkaraju vaši španijeli. Morao sam četiri mjeseca čekati te
cipele. Na kutiji piše: "Edward Green: majstor postolar za malobrojne." To sam upravo ja.
Malobrojan.
Došao sam po Julie u unajmljenom Mercedesu, ne baš nečujnom clizelu. Pripremila je gomilu
kaseta za vožnju i ponijela novine za čitanje: The Guardian, dva posljednja broja Parketta. Izvezli
smo se uskim, drvoredom obrubljenim cestama na sjeveroistok. Prošli smo kroz za-seoke s kućama
sa slamnatim krovovima. Tlo se pretvaralo u močvaru, pomaljali su se otočići i uskoro smo prešli
mostom na otok.
Da odmah prijeđem na stvar? Ne, polagano, bez žurbe, tako to ide. Da prvo spomenem kako je
ovdje u Njemačkoj listopad. Iako je vrijeme prohladno, na plaži u Herringsdorfu rasporedio se
priličan broj
..J
okorjelih nudista. Uglavnom muškarci, ležali su kao morski lavovi na ručnicima ili se bučno
okupljali u prugastim Strandkorbe, malim kabinama na plaži.
S elegantne šetnice okružene borovima i brezama gledao sam te naturiste i pitao se ono što se uvijek

www.crowarez.org
pitam: Kakav je to osjećaj biti tako slobodan? Hoću reći, moje je tijelo neusporedivo bolje od
njihovih. Ja sam taj koji ima dobre bicepse, nabrekle pektorale, izrađene mišiće stražnjice, ali nikad
se ne bih usudio tako paradirati u javnosti.
"Nisu baš za naslovnicu Zdravlja", reče Julie.
"Nakon stanovitih godina, ljudi ne bi smjeli svlačiti odjeću", rekao sam ja, to ili nešto slično. Kad
god sam nesiguran, kažem nešto što ima blago konzervativan prizvuk ili zvuči pomalo britanski.
Nisam razmišljao o tome što govorim. Odjednom sam potpuno zaboravio na nudiste jer sam se
zagledao u Julie. Podigla je srebrne naočale iz ere DDR-a na vrh glave tako da može fotografirati
udaljene sunčače. Vjetar s Baltika nosio joj je kosu. "Obrve su ti kao male sitne gusjenice", rekao
sam. "Laskavce", rekla je Julie i dalje snimala. Više nisam rekao ništa. Kao kad se sunce vraća
nakon zime, nepomično sam stajao i kupao se u toplom sjaju mogućnosti, u osjećaju da mi je dobro
u društvu te sitne, čudnovato žestoke osobice, s kosom crnom kao tinta i ljupkim nenaglašenim
tijelom.
Ipak, te noći, i sljedeće noći, spavali smo u odvojenim sobama.
Otac mi je zabranio razgovarati s Mariusom Grimesom u travnju, vlažnom, prohladnom mjesecu u
Michiganu. Do svibnja je zatoplilo; lipanj je bio topao, a srpanj još topliji. U stražnjem dvorištu
naše kuće u Aveniji Seminole ja sam skakala pod prskalicom za travu u kupaćem kostimu,
dvodijelnom, dok je Bankrot brao maslačke da napravi vino.
Tijekom tog ljeta, dok je temperatura rasla, Milton se hvatao u koštac s problemom u kojem se
našao. Imao je viziju otvoriti ne jedan restoran nego lanac restorana. Sada je shvatio da je prva
karika u tom lancu, bar Zebra, slaba i obuzele su ga dvojbe i zbunjenost. Prvi put u životu Milton
Stephanides susreo se s mogućnošću o kojoj nikad nije razmišljao, s mogućnošću neuspjeha. Sto da
počne s tim restoranom? Da ga proda u bescjenje? I što onda? (Privremeno je odlučio zatvoriti
restoran ponedjeljkom i utorkom, da smanji troškove osoblja i režija.)
Otac i majka nisu o toj situaciji raspravljali pred nama, a kad god su
0 tom raspravljali s djedom i bakom, prelazili su na grčki. Bankrotu i meni preostajalo je da
pohvatamo što se događa po tonu razgovora koji nismo razumjeli i, da budem iskren, nije nas
previše ni zanimao. Samo smo primijetili da se Milton odjednom i danju mota po kući. Milton, isti
onaj Milton koji se prije rijetko viđao na suncu i pod vedrim nebom, sad je odjednom sjedio u
stražnjem dvorištu. Otkrili smo kako očeve noge izgledaju u kratkim hlačama. Otkrili smo kako
izgleda kad se ne brije. Prva dva dana lice mu je ogrubjelo kao brusni papir, kao i uvijek vikendom.
Ali sad, umjesto da me zgrabi za ruku i trlja mi dlanom po zaliscima sve dok ne zavristim od užitka,
Miltona kao da je prošla volja da me muči. Samo je sjedio u dvorištu dok mu se brada širila, kao
mrlja, kao gljivice.
Milton se nesvjesno pridržavao grčkog običaja da se ne brije poslije smrti u obitelji. Samo što u
ovom slučaju nije ugasnuo život, nego izvor zarade za život. Brada mu je odebljala već i onako
puno lice. Nije je podrezivao niti baš pretjerano prao. I budući da nije pisnuo ni riječi o onome što
ga muči, brada je potiho počela izražavati sve što sebi nije dopuštao reći. čvorovi i zamršena
gnijezda upućivali su na njegove sve zamršenije misli. Gorki vonj ispuštao je ketone stresa. Kako je
ljeto odmicalo, brada se sve kosmatije kostriješila, kao nepokošena trava, i bilo je očito da Milton
razmišlja o ulici Pingree; propadao je baš kao ulica Pingree.
Lefty je tješio sina. "Budi jak", pisao je. Sa smiješkom je prepisao ratnički epitaf iz Termopilskog
klanca: "Pođi i reci Spartancima..." Ali Milton jedva da je pročitao citat. Od očeva moždanog udara
bio je uvjeren da Lefty više ne zna tko mu glavu nosi. Nijem, izgubljen u rekonstrukciji Sapfinih
stihova, naoružan bijednom tablicom i kredom što ih je teglio uokolo, Leftv se u sinovim očima
postarao i porušio. Miltonu se sve češće događalo da izgubi strpljenje s njim ili da ga jednostavno
ignorira. Nagovještaj smrtnosti što ga donose ostarjeli članovi obitelji, to je Milton osjećao dok je
gledao oca kako, utonuo u svjetlo radne svjetiljke, pući vlažnu donju usnicu i prebire po mrtvom
jeziku.
Unatoč hladnoratovskoj tajnovitosti, djelići informacija procurili su
1 do nas djece. Sve ozbiljnija prijetnja našim financijama pokazivala se u obliku nazubljene bore
nalik munji koja bi sijevnula majci iznad nosa kad god sam zatražila nešto skupo u dućanu s

www.crowarez.org
igračkama. Meso se sve rjeđe pojavljivalo na stolu. Milton je štedio struju. Ako je Bankrot
L
ostavio svjetlo upaljeno dulje od minute, glas bi podviknuo iz tame: "Sto sam ti rekao.o
kilovatima!" Jedno vrijeme živjeli smo s jednom jedinom žaruljom, koju je Milton nosio iz sobe u
sobu: "Ovako vodim računa o tome koliko struje trošimo", govorio je dok je zašarafljivao žarulju u
grlo u blagovaonici da možemo sjesti za večeru. "Ne vidim što jedem", žalila se Tessie. "Kako to
misliš?", rekao bi Milton. "Ovo se zove ugođaj." Poslije deserta Milton je iz stražnjeg džepa vadio
rupčić, odvinuo bi vruću žarulju i, prebacujući je iz dlana u dlan kao neambiciozni žongler, prenio
je u dnevnu sobu. čekali smo u tami dok je on posrtao kroz kuću i zaletavao se u pokućstvo.
Napokon bi se u daljini upalilo svjetlo i Milton bi veselo zazvao: "Gotovo!"
Hrabro se držao. Šmrkom je polijevao pločnik pred restoranom i prao prozore tako da na njima nije
bilo ni mrljice. I dalje je pozdravljao goste srdačnim "Kako ide?" ili "Tahsoupatriote'.", ali swing
glazba i igrači bejzbola iz davnih dana u baru Zebra nisu mogli zaustaviti vrijeme. Nije to više bila
1940. nego 1967. Da budemo precizni, nedjeljna večer 23. srpnja 1967., a pod očevim jastukom
ležalo je nešto grbavo.
Pogledajte spavaću sobu mojih roditelja: namještena isključivo imitacijama ranog američkog stila,
ona im nudi vezu (po diskontnim cijenama) s legendarnim očevima nacije i utemeljiteljima zemlje.
Uočite, na primjer, politirano uzglavlje kreveta načinjeno od "autentična treš-njeva drveta", kao što
Milton voli reći, istog kao stablo koje je posjekao George Washington. Obratite pozornost na zidnu
tapetu s motivom iz američke Revolucije. Uzorak koji se ponavlja pokazuje slavnu trojku: malog
bubnjara, gajdaša i hromog starca. Od mojih najranijih godina na zemlji te su okrvavljene spodobe
stupale u krug oko spavaće sobe mojih roditelja, ovdje nestajući iza komode Monticello, ondje se
pomaljajući iz zrcala Mount Vernon, a katkad ostajući bez staze i puta tamo gdje bi ih zidni ormar
presjekao na pola.
Sad, u dobi od četrdeset i tri godine, moji roditelji te povijesne noći spavaju tvrdim snom. Od
Miltonova hrkanja trese se krevet; kao i zid prema mojoj sobi u kojoj i ja spavam u krevetu za
odrasle. A još se nešto trese i zvekeće pod Miltonovim jastukom, što je potencijalno opasna
situacija, kad se zna što je taj predmet. Pod očevim jastukom leži automatik 45, koji je donio iz rata.
v
Cehovljevo prvo pravilo drame glasi otprilike ovako: "Ako u prvom prizoru prvog čina na zidu visi
puška, do drugog prizora u trećem činu mora opaliti." Ne izlazi mi iz glave taj koncept narativnog
ustroja dok razmišljam o očevu pištolju pod jastukom. Eno ga tamo. Ne mogu ga
ukloniti sad kad sam ga već spomenuo. (Doista je ondje ležao te noći.) A pištolj je napunjen i
otkočen...
Zagušljivog ljeta 1967. Detroit se sprema za rasne nerede. Watts je eksplodirao dva ljeta prije.
Nemiri su izbili nedavno u Newarku. U reakciji na kaos koji je zahvatio naciju, kompletno bjelačka
detroitska policija odlučila se na racije u barovima koji u gradskim crnačkim četvrtima rade do
kasnih sati. Namjera im je preventivno djelovati na moguća žarišta. Policija obično parkira marke u
pokrajnjim uličicama i trpa goste u vozila dok nitko ne vidi. Ali večeras, zbog razloga koji nikad
neće biti objašnjeni, tri policijska vozila stižu do tvrtke Economv Printing na broju 9125 Dvanaeste
ulice - tri ulice od Pingreeja - i parkiraju uz pločnik. Možda mislite kako je svejedno gdje parkiraju
u pet ujutro, ali pogrešno, jer 1967. Dvanaesta ulica u Detroitu radi cijele noći.
Na primjer, u trenutku kad stiže policija, uz ulicu su nanizane djevojke, djevojke u mini suknjama,
čizmama iznad koljena i majicama na bretele. (U naplavinama koje Milton svako jutro sapire
mlazom vode s pločnika plutaju mrtve meduze prezervativa i pokoja rakovica otkinute visoke pete.)
Djevojke stoje na pločnicima dok kolnikom kruže auti. Cadillaci boje limete, vatreno crveni
Toronadosi, širokousti, iskeženi Lincolni, svi u besprijekornom stanju. Krom se presijava, ratkape
blistaju. Nigdje ni točkice hrđe. (Sto uvijek izbezumljuje Miltona kod crnaca, ta kontradikcija
između njihovih automobila i zapuštenih kuća...) Sad blještavi automobili usporavaju. Prozori se
otvaraju i djevojke se saginju da pročavrljaju s vozačima. Odzvanja dovikivanje, niz ulicu i uz
ulicu, zadižu se već i onako minijaturne suknje, a katkad bljesne komadić dojke ili opscena gesta,
dok djevojke daju sve od sebe, glasno se smiju, u pet ujutro tako nabrijane na drogama i na svemu,

www.crowarez.org
da su otupjele na bolnu iritaciju između nogu i zaostale tragove muškaraca koje ne može ukloniti
nikakva količina parfema. Nije lako ostati čist na ulici i u ovo doba jutra svaka od tih mladih žena
vonja na ključnim mjestima kao vrlo zreli francuski mekani sir... Otupjele su i na pomisao na bebe
koje su ostavile kod kuće, šestomjesečnu djecu s teškom prehladom koja leže u rabljenim
kolijevkama, cuclaju dudicu i muče se s disanjem... Otupjele su na okus sperme koji im je zaostao u
ustima uz žvakaću gumu od peperminta, te djevojke koje većinom nemaju više od osamnaest
godina, a pločnik u Dvanaestoj ulici prvo im je pravo radno mjesto, najviše što im zemlja može
ponuditi u smislu poziva. Kamo će otići odavde? I na to su otupjele, osim nekoliko njih koje sanjaju
o tome da će pjevati prateće vokale ili otvoriti frizerski salon.. .Ali sve to dio
je onoga što se dogodilo te noći, što će se upravo dogoditi (policajci izlaze iz vozila, provaljuju
vrata ilegalne točionice)... Otvara se prozor i netko viče: "Murja! Bježi straga!" Na pločniku
djevojke prepoznaju murjake jer su im morale davati besplatno. Ali nešto je noćas drugačije, nešto
se događa... Kad se pojavljuju policajci, djevojke ne iščezavaju kao obično. Stoje i promatraju kako
u lisicama izvode mušterije iz ilegalne točionice, i nekoliko djevojaka čak počinje gunđati. A onda
se otvara još vrata i još automobila staje. Svi su sad na ulici. Ljudi se izlijevaju iz drugih točionica i
iz kuća. S uličnih uglova. I to se osjeća u zraku, jer zrak kao da je do sada sve zbrajao, i kao da je u
tom času u srpnju 1967. zbroj zlostavljanja dosegao točku u kojoj zapovijed dolijeće od Wattsa i
Newarka do Dvanaeste ulice u Detroitu, kad jedna djevojka vikne, "Miči šape s njih, svinjo
prljava".. .A onda i drugi viču, i počinje nagu-ravanje, i boca za dlaku promaši policajca i razmrska
prozor policijskog auta.. .A dolje na Aveniji Seminole moj otac spava na pištolju koji je upravo
ponovno stavio u upotrebu jer su neredi počeli...
U 6:32 zazvonio je telefon marke Princess u mojoj sobi i podigla sam slušalicu. Bio je to Jimmy
Fioretos, koji je u panici zamijenio moj glas s majčinim. "Tessie, reci Miltu da odmah ode u
restoran! Obojeni divljaju!"
"Rezidencija Stephanidesovih", nastavila sam uljudno, kako su me učili. "Callie je na telefonu."
"Callie? Isuse. Dušo, daš mi tatu?"
"Samo trenutak, molim." Odložila sam ružičasti telefon, ušla u spavaću sobu roditelja i prodrmala
tatu da se probudi.
"Na telefonu je gospodin Fioretos."
"Jimmy? Isuse, pa što hoće?" Podigao je s jastuka obraz na kojem se razaznavao otisak bubnja
pištolja.
"Kaže da netko divlja."
U kojem je trenutku otac skočio iz kreveta. Kao da još ima sedamdeset kila, a ne devedeset, Milton
se vinuo uvis kao gimnastičar i dočekao se na noge, potpuno nesvjestan i svoje golotinje i svoje
jutarnje, snovima potaknute erekcije. (Tako se dogodilo da su nemiri u Detroitu za mene zauvijek
povezani s prvim pogledom na muške genitalije u uzbuđenom stanju. Još gore, bile su to očeve
genitalije, i najgore od svega, pritom je posezao za pištoljem. Katkad cigara nije cigara.) Sad je
ustala i Tessie te stala vikati na Miltona da ne ide, dok je Milton skakutao na jednoj nozi
pokušavajući navući hlače; i u čas su se umiješali svi.
"Rekla sam ti, zlo će te stići!" vrištala je Desdemona za Miltonom dok je trčao niz stube. "Jesi
popravio crkvu sv. Kristofora? Nisi!"
"Milt, prepusti to policiji", preklinjala je Tessie.
I Bankrot: "Kad ćeš se vratiti, tata? Obećao si me danas voditi u Radio Shack!"
I ja, i dalje čvrsto stišćući oči da izbrišem što sam vidjela: "Mislim da se vraćam u krevet."
Jedini tko ništa nije rekao bio je Lefty, jer u općoj zbrci nije mogao naći svoju pločicu za pisanje.
Napola odjeven, s cipelama ali bez čarapa, u hlačama ali bez gaća, Milton Stephanides jurio je u
svojoj Delti 88 ranojutarnjim ulicama. Do Woodwarda je sve bilo u najboljem redu. Ceste su bile
prazne. Svi su još spavali. Ali kad je skrenuo na Bulevar West Grand, vidio je stup dima kako suklja
uvis. Za razliku od svih ostalih stupova dima koji su se dizali iz gradskih dimnjaka, taj dim nije se
raspršio u opći smog. Nadvio se nisko nad tlom kao osvetoljubivi tornado. Komešao se, ali
zadržavao svoj zastrašujući oblik, hraneći se onim što je proždirao. Oldsmobile se kretao ravno u
njega. Odjednom su se pojavili ljudi. Ljudi u trku. Ljudi koji nose neke stvari. Ljudi koji se smiju i

www.crowarez.org
gledaju preko ramena dok drugi ljudi mašu i daju im znakove da stanu. Sirene su tulile. Projurio je
policijski auto. Policajac za volanom signalizirao je Miltonu da se okrene i vrati, ali Milton ga nije
poslušao.
I bilo mu je čudno, jer to su bile njegove ulice. Milton ih je poznavao čitav život. Ondje u ulici
Lincoln stajao je kiosk s voćem. Leftv je tamo s Miltonom kupovao dinje i učio ga kako prepoznati
slatku dinju po sitnim ubodima pčela. Preko, u ulici Trumbull, nekad je stanovala gđa Tsatsarakis.
Vjerno me slala da joj iz podruma donesem Vernorovu sodu, prisjećao se Milton u sebi. Nije se više
mogla penjati stubama. Na uglu Sterlinga i Commonwealtha stajao je stari Zidarski hram, gdje je
jednog subotnjeg poslijepodneva prije trideset i pet godina Milton ušao u finale natjecanja u
pravopisu. Natjecanje u pravopisu! Dvadesetak djece u paradnoj odjeći koja se koncentriraju iz
petnih žila da točno napisu "prestolonasljednik". Takve su se stvari događale u tom kvartu.
Natjecanja u pravopisu! A sad ulicama jure desetogodišnjaci naoružani ciglama. Bacaju cigle u
izloge, smiju se i skaču, kao da je posrijedi neka igra, nekakav praznik.
Milton je odvratio pogled s rasplesane djece i vidio da je stup dima točno pred njim, da mu se
prepriječio na putu. Preostala mu je sekun-
da ili dvije da se okrene i vrati. Ali nije. Uletio je ravno u njega. Ukras na haubi Oldsmobilea prvi je
iščeznuo, zatim prednji branici i krov. Stražnja svjetla na tren su crveno zasjala i zatim žmirnula i
nestala.
U svakoj sceni potjere koju smo gledali, junak se uvijek penjao na krov. Tvrdokorni realisti, u mojoj
obitelji vječno smo prigovarali: "Zašto se svaki put penju?" "Gledaj sad. Popet će se na toranj.
Vidiš? Jesam ti rekla." Ali Hollywood je znao više o ljudskoj prirodi nego što smo mislili. Jer,
suočena s krizom, Tessie je odvela mene i Bankrota na tavan. Možda je to ostatak naše prošlosti dok
smo još živjeli na stablima; penjemo se uvis izvan dohvata opasnosti. Ili se majci činilo daje gore
sigurnije zbog vrata koja su se stapala s okolnom tapetom. Koji god razlog bio, ponijeli smo na
tavan pun kovčeg hrane i tamo ostali tri dana te na djedovom i bakinom malom crno-bijelom
televizoru gledali kako grad gori. U kućnoj haljini i sandalama, Desdemona je stiskala kartonsku
lepezu na grudi da se obrani od prizora života koji se ponavlja. "O moj Bože! Kao u Smirni! Gle
mavrose! Kao Turci, sve pale!"
Usporedbi je bilo teško proturječiti. U Smirni su ljudi vukli svoje pokućstvo dolje u luku; a sad su i
na televiziji ljudi nosili pokućstvo. Muškarci su teglili nove novcate kauče iz dućana. Po avenijama
su plovili hladnjaci, štednjaci i perilice posuđa. I baš kao u Smirni, svi kao da su izvukli svu odjeću
koju posjeduju. Žene su nosile bunde od nerca unatoč srpanjskoj vrućini. Muškarci su u trku
isprobavali nova odijela. "Smirna! Smirna! Smirna!" neprestano je naricala Desdemona, a ja sam
već toliko čula o Smirni sa svojih sedam godina, da sam pozorno zurila u ekran ne bih li vidjela
kako je to tamo izgledalo. Ali nije mi bilo jasno. Točno, zgrade su gorjele, tijela su ležala po ulici,
ali nije vladao očaj. Nikad u životu nisam vidjela tako sretne ljude. Muškarci su svirali na
glazbalima koja su uzeli iz dućana muzikalija. Drugi su dodavali boce viskija kroz razbijeni izlog i
slali ih iz ruke u ruku. Više kao ulična zabava nego neredi.
Sve do te noći, temeljan stav prema našim sugrađanima crncima u našem kvartu mogao se sažeti u
onom što je Tessie rekla nakon što je gledala Sidneva Poitiera u filmu "Gospodinu s ljubavlju", koji
se počeo prikazivati otprilike mjesec dana prije nereda. Rekla je, "Jeste vidjeli, oni znaju čisto
normalno govoriti kad hoće". Tako smo mi razmišljali. (Cak i ja u to doba, neću nijekati, jer svi smo
mi djeca svojih roditelja.) Bili smo pripravni prihvatiti crnce. Nismo imali predrasuda. Htjeli smo ih
uključiti u naše društvo, samo da se bar ponašaju normalno!
Podrškom Johnsonovom Velikom društvu, aplauzom nakon "Gospodinu s ljubavlju", naši su susjedi
i rođaci iskazali svoje dobronamjerno uvjerenje da su crnci posve sposobni biti isti kao i bijelci - ali
što je onda sad ovo? pitali su se dok su gledali snimke na televiziji. Što misle ti momci koji nose
kauč niz ulicu? Bi li Sidnevju Poitieru palo na pamet uzeti kauč ili oveći kućanski aparat iz dućana i
ne platiti? Bi li on tako plesao pred zgradom u plamenu? "Nemaju ni trunke rešpekta za privatno
vlasništvo", vikao je gospodin Benz, naš prvi susjed. A njegova žena Phvllis: "Gdje će živjeti ako
spale vlastiti kvart?" Samo teta Zo kao da je imala razumijevanja: "Ne znam. Da ja hodam ulicom i
vidim bundu od nerca koja tamo bez veze leži, možda bih je uzela." "Zoe!" sablaznio se otac Mike.

www.crowarez.org
"To je krađa!" "Ma da, a što nije, kad bolje promisliš. Cijela je ova zemlja ukradena."
Tri dana i dvije noći čekali smo na tavanu da se Milton javi. Vatra je onesposobila telefonske veze i
kad je majka zvala restoran, dobivala je samo snimljenu poruku operatera.
Tri dana nitko nije sišao s tavana, osim Tessie, koja je otrčala u prizemlje uzeti još hrane iz naših
sve praznijih kuhinjskih ormara. Gledali smo kako raste broj mrtvih.
prvi dan: Poginulih 15. Ozlijeđenih 500. Opljačkanih dućana
1000. Požara 800. drugi dan: Poginulih 27. Ozlijeđenih 700. Opljačkanih dućana
1500. Požara 1000. treći dan: Poginulih 36. Ozlijeđenih 1000. Opljačkanih dućana
1700. Požara 1163.
Tri smo dana proučavali fotografije žrtava koje su se pojavljivale na televiziji. Gđa Sharon Stone,
koju je pogodio snajperski metak dok je u autu čekala na semaforu. Carl E. Smith, vatrogasac,
poginuo od snajpera dok se borio s plamenom.
Tri smo dana gledali kako političari oklijevaju i prepiru se: republikanski guverner George Romnev
tražio je od predsjednika Johnsona da pošalje savezne postrojbe; a Johnson, demokrat, izjavio je
kako je "u nemogućnosti" da ih pošalje. (Bližili su se izbori u jesen. Što se neredi jače razmašu,
lošije će Romnev proći na izborima. I tako je, prije nego što pošalje specijalce, predsjednik Johnson
poslao Cvrusa Vancea da procijeni situaciju. Do dolaska saveznih postrojbi tako je prošlo gotovo
dvadeset četiri sata. U međuvremenu je neiskusna Nacionalna garda pucala lijevo i desno po čemu
god su stigli.)
Tri se dana nismo kupali ni prali zube. Na tri su dana svi normalni rituali našeg života obustavljeni,
a obnovili su se napola zaboravljeni rituali kao što je molitva. Desdemona je molila na grčkom dok
smo mi stajali okupljeni oko njezina kreveta, a Tessie se kao i obično trudila odagnati sumnje i
istinski vjerovati. U kandilu više nije gorjelo ulje nego električna žarulja.
Tri dana nismo čuli ni glasa od Miltona. Kad se Tessie vratila iz prizemlja, primijetila sam na
njezinom licu, uz tragove suza, i tračak grižnje savjesti. Smrt uvijek ljude tjera da budu praktični. I
tako je Tessie, dok je u prizemlju tražila hranu po ostavi, ujedno pretražila i Miltonov pisači stol.
Pročitala je uvjete na njegovoj polici životnog osiguranja. Provjerila je koliko novca ima u
mirovinskom fondu. Pred zrcalom u kupaonici procijenila je vlastiti izgled, pitajući se može li u
svojim godinama privući još jednog muža. "Morala sam misliti na vas djecu", priznala mi je
godinama kasnije. "Pitala sam se što ćemo i kako ćemo ako se vaš otac ne vrati."
Živjeti u Americi, sve donedavno, značilo je biti daleko od rata. Ratovalo se u džunglama
jugoistočne Azije. Ratovalo se u pustinjama Srednjeg istoka. Ratovalo se, kako kaže stara pjesma,
tamo daleko. Ali zašto sam onda, vireći kroz tavanski prozor, u jutro nakon druge noći na tavanu,
vidjela kako se uz travnjak pred našom kućom kotrlja tenk? Zeleni vojni tenk, sasvim sam u
izduženim sjenama jutra, goleme mu gusjenice klopoću po asfaltu. Oklopno borbeno vozilo koje
nije naišlo ni na jednu prepreku veću od izgubljene koturaljke. Tenk je kloparao pored imućnih
kuća, zabata i tornjića, pored ulaza za kočije. Nakratko se zaustavio na znaku stop. Topovska je
kupola pogledala u oba smjera kao učenik vožnje i tenk je nastavio put.
Sto se dogodilo: kasno u ponedjeljak uvečer, predsjednik Johnson napokon je popustio zahtjevu
guvernera Romnevja i pozvao savezne postrojbe. General John L. Throckmorton postavio je stožer
ioi. zračno desantne u srednjoj školi Southeastern High, školi koju su pohađali moji roditelji. Iako
su najžešći neredi izbili u zapadnom dijelu grada, general Throckmorton odlučio je svoje specijalce
razmjestiti u istočnom dijelu, nazivajući tu odluku "operativno praktičnom". Rano u utorak ujutro
specijalci su krenuli gušiti nerede.
Nitko drugi nije bio budan da vidi tenk kako tutnji pokraj kuće. Djed i baka drijemali su u krevetu.
Tessie i Bankrot sklupčali su se na luftma-dracima na podu. čak su i papigice utihnule. Sjećam se da
sam bacila pogled na bratovo lice koje je virilo iz vreće za spavanje. Na flanelskoj
podstavi lovci su gađali patke. Ta muževna pozadina samo je naglašavala Bankrotov manjak
junačkih vrlina. Tko će priskočiti ocu u pomoć? Na koga se otac može osloniti? Na Bankrota s
njegovim pepeljarkama? Na Leftvja s pločicom za pisanje i šezdeset i nešto godina? Ono što sam
zatim učinila nema veze, vjerujem, sa stanjem mojih kromosoma. To nije bila posljedica visoke
razine testosterona plazme u mojoj krvi. Postupila sam kao svaka brižna, odana kći odrasla na

www.crowarez.org
filmovima o He-raklu. U tom trenutku, odlučila sam pronaći oca da ga spasim, ako je to nužno, ili
bar da mu kažem da dođe kući.
Prekriživši se s tri prsta, iskrala sam se niz tavanske stube i zatvorila za sobom vrata. U svojoj sobi
navukla sam tenisice i avijatičarsku kapu u stilu Amelije Earhart. Tiho, da nikog ne probudim,
otvorila sam ulazna vrata, otrčala do svojeg bicikla koji je stajao naslonjen uz kuću i odvezla se.
Dvije ulice dalje, spazila sam tenk; stao je na crvenom svjetlu. Vojnici u njemu udubili su se u kartu,
tražeći kako da najbrže stignu do nereda. Nisu primijetili curicu u avijatičarskoj kapi koja im se
prikrala na dječjem biciklu. Vani je još bilo sumračno. Ptice su tek procvrkutale. Ljetni mirisi
travnjaka i komposta ispunili su zrak i odjednom sam izgubila hrabrost. Što sam se više približavala
tenku, izgledao mi je veći. Uplašena, htjela sam pobjeći kući. Ali svjetlo se promijenilo i tenk je
poskočio naprijed. Nagazila sam na pedale i pojurila za njim.
Na drugoj strani grada, u neosvijetljenom baru Zebra, otac se trudio ostati budan. Zabarikadiran iza
blagajne, stežući u jednoj ruci pištolj a u drugoj sendvič sa šunkom, Milton je virio kroz izlog da
vidi što se događa na ulici. U protekle dvije besane noći Miltonu su se sa svakom šalicom kave koju
je popio podočnjaci sve više crnjeli. Kapci su mu se objesili na pola koplja, ali čelo mu je vlažio
znoj tjeskobe i budnosti. Bolio ga je trbuh. Strahovito ga je stiskalo na zahod, ali nije se usudio ići.
Vani su ponovno bili u akciji: snajperi. Bilo je gotovo pet ujutro. Svake večeri, sunce na zalasku je,
kao prsten na prozorskoj roleti, navlačilo noć na četvrt. Kamo god da su snajperi nestajali za dnevne
vrućine, sad su se vratili. Zauzeli su položaje. Iz prozora hotela predviđenih za rušenje, s požarnih
stuba i balkona, iza automobila dotegljenih u prednja dvorišta, pružali su cijevi svoje raznovrsne
zbirke pušaka. Da dobro pogledate, da ste dovoljno hrabri ili neoprezni da u to doba noći gurnete
glavu kroz prozor, vidjeli biste kako se na mjesečini - drugi prsten podignuo je roletu - presijavaju
stotine pušaka što ciljaju ulicu kojom sad pristižu vojnici.
U restoranu je svijetlio samo crveni sjaj džuboksa. Stajao je s jedne strane ulaznih vrata, džuboks
marke Disco-Matic, od kroma, plastike i obojenog stakla. Kroz mali ostakljeni otvor vidjelo se kako
se robotski mijenjaju ploče. Po cirkulacijskom sustavu duž rubova džuboksa dizali su se nizovi
tamnomodrih mjehurića. Mjehurići su predstavljali prštavi američki život, naš poslijeratni
optimizam, naša pjenušava, imperijalna, gazirana pića. Mjehurići puni plina američke demokracije
kipjeli su iz naslaganih vinilnih ploča u džuboksu. Možda iz "Mama Don't Allow It" Bunnvja
Berigana, ili "Stardust" Tommvja Dorsevja i njegovog orkestra. Ali ne večeras. Večeras je Milton
isključio džuboks da čuje ako tko pokuša provaliti u restoran.
Pretrpani zidovi restorana nisu se obazirali na nerede na ulicama. Al Kaline se i dalje široko
osmjehivao iz svojeg okvira. Paul Bunvan i njegov plavi vol Babe i dalje su išli svojim putem ispod
dnevnih specijaliteta. Ploča s jelovnikom i dalje je nudila jaja, pržene krumpire, sedam vrsta pite.
Do sad se nije dogodilo ništa. Sto je gotovo čudesno. čučeći kraj prednjeg izloga, Milton je jučer
vidio kako pljačkaši provaljuju u sve radnje u ulici. Opljačkali su židovske trgovine i uzeli sve osim
macesa i svijeća za vahrzeit. S istančanim osjećajem za stil, odnijeli su iz dućana Joela Moskowitza
sve skuplje i modernije cipele do posljednjeg para, a ostavili samo neke ortopedske primjerke i
nešto tradicionalnih Florsheima. U Dverovoj trgovini kućanskih aparata ostao je, koliko je Milton
mogao prosuditi, tek komplet vrećica za usisače. Sto bi opljačkali da opljačkaju restoran? Bi li
odnijeli prozor od obojenog stakla koji je i sam Milton ukrao? Bi li pokazali zanimanje za
fotografiju Tyja Cobba koji se kesi dok ulijeće, nogama naprijed, u drugu bazu? Možda bi strgnuli
zebrinu kožu s barskih stolica. Sviđa im se sve što je afričko, nije li tako? Je li to nova moda, ili
stara moda koja se vratila? K vragu, neka si nose proklete zebrine kože. Stavit će ih pred restoran
kao mirotvornu ponudu.
Ali sad je Milton nešto začuo. Kvaka na vratima, je li to? Osluhne. Nekoliko proteklih sati činilo
mu se da čuje svašta. I oči su ga varale. Zgurio se iza šanka i zažmirio u tami. U ušima mu je hučalo
kao u školjkama. čuo je udaljenu pucnjavu i drečave sirene. čuo je šum hladnjaka i otkucaje sata. U
sve to se umiješao huk krvi što mu je grmjela kroz kanale u glavi. Ali od vrata nije dopirao nikakav
zvuk.
Milton se opusti. Ponovno zagrize u sendvič. Blago, kao za pokus, spusti glavu na šank. Samo na
minutu. čim je sklopio oči, osjetio je slast. A onda ponovno škljocne kvaka na vratima i Milton

www.crowarez.org
poskoči.
Zatrese glavom kako bi se razbudio. Odloži sendvič i odšulja se iza šanka, držeći pištolj.
Nije ga planirao upotrijebiti. Mislio je preplašiti pljačkaša. Ako ne uspije, bio je pripravan na bijeg.
Oldsmobile je stajao parkiran kod stražnjeg izlaza. Za deset minuta je kod kuće. Kvaka je ponovno
za-zveketala. I bez razmišljanja Milton zakorači prema staklenim vratima i poviče, "Imam pištolj!"
Samo što to nije bio pištolj. Bio je to sendvič od šunke! Milton je prijetio razbojniku s dvije kriške
prepečenog kruha, šnitom šunke i malo ljutog senfa. Ipak, kako je vani bilo mračno, upalilo je.
Pljačkaš pred vratima podigao je ruke uvis.
Bio je to Morrison, od prekoputa.
Milton je zurio u Morrisona, Morrison je zurio u njega. A onda je otac rekao - jer to govore bijelci u
takvim situacijama - "Mogu vam nekako pomoći?"
Morrison je žmirnuo u nevjerici. "Pa kog vraga radiš tu, čovječe? Si lud? Ovdje je opasno za
bijelce." Prasnuo je pucanj. Morrison se zalijepio za staklo. "Nije bome sigurno ni za koga."
"Moram štititi što je moje."
"A tvoj život nije tvoj?" Morrison je podigao obrve da potcrta neoborivu logiku te tvrdnje. Potom je
uklonio superiorni izraz s lica i nakašljao se. "čuj, šefe, kad si već tu, možda možeš priskočit."
Pokazao je sitniš u ruci. "Došo sam po cigarete."
Milton je spustio bradu tako da mu se vrat zadebljao i obrve mu se iskosile u nevjerici. Suhim je
tonom rekao, "Sad je pravi čas da prestaneš pušiti."
Odjeknuo je još jedan pucanj, ovaj put bliže. Morrison je poskočio pa se nasmiješio. "Pušenje
zbiljam škodi zdravlju. I sve je gore i gore." Potom je rastegnuo usne u osmijeh. "Ovo mi je zadnja
kutija", rekao je. "Bogami." Ubacio je kovanice kroz otvor za poštu. "Parliament." Milton se na
trenutak zagledao u novac, a onda otišao po cigarete.
"Imaš Šibice?" reče Morrison.
Milton mu gurne i šibice. U tom času, neredi, istrzani živci, vonj paljbe u zraku i drskost tog tipa
Morrisona koji se izložio snajperskoj vatri radi kutije cigareta, sve to došlo je Miltonu do grla.
Odjednom je zalamatao rukama pokazujući sve oko sebe i zaurlao kroz vrata, "Ljudi, pa koji je
vama vrag?"
Morrisonu nije dugo trebalo. "Vi ste nam vrag", rekao je. I otišao.
"Vi ste nam vrag." Koliko sam puta to čuo u djetinjstvu? Milton je tu rečenicu izgovarao s
takozvanim crnačkim akcentom, izgovarao ju je svaki put kad god je neki liberalno nastrojeni
pametnjaković spomenuo "kulturnu deprivaciju" ili "nižu klasu" ili "zone osvještenja", govorio ju je
iz uvjerenja da je ta jedna tvrdnja, upućena njemu dok su sami crnci spaljivali poveliki dio našeg
voljenog grada, dokaz vlastita apsurda. Kako su godine prolazile, Milton ju je rabio kao obranu
protiv svih suprotnih mišljenja, i napokon je prerasla u neku vrst mantre, u tumačenje zašto svijet
odlazi u božju mater, primjenljivo ne samo na Afroamerikance nego i na feministkinje i
homoseksualce; a onda je, naravno, to volio koristiti i na nama, kad god smo zakasnili na večeru ili
nosili odjeću koju Tessie nije odobravala.
"Vi ste nam vrag!" Morrisonove su riječi odjeknule ulicom, ali Milton se nije imao vremena
koncentrirati na njih. Jer upravo u tom času, kao škripava Godzila u japanskom filmu, prvi je vojni
tenk ukloparao u vidokrug. Vojnici su se poredali s obje strane, ne više policajci nego pripadnici
Nacionalne garde, u kamuflažnim odijelima, pod kacigama, nervozno stišćući puške s bajunetama.
Uprli su puške uvis prema svim onim drugim puškama koje su ciljale prema dolje. Na trenutak je
gotovo vladala tišina, dovoljno da Milton čuje kako se Morrisonova ulazna vrata prekoputa s
treskom zatvaraju. A onda je nešto puknulo, zvuk nalik dječjem pištolju, i odjednom su ulicu
obasjale tisuće bljesaka ispaljenih hitaca...
I ja sam ih čula, nekih četiristo metara niže. Slijedeći spori tenk na diskretnoj udaljenosti, dovezla
sam se biciklom iz Indian Villagea u istočnom dijelu grada sve do zapada. Orijentirala sam se što
sam bolje mogla, ali bilo mi je samo sedam i pol godina i pojma nisam imala kako se većina ulica
zove. Dok sam prolazila kroz centar, prepoznala sam Duh Detroita, kip Marshalla Fredericksa pred
zgradom gradske i okružne uprave. Nekoliko godina prije, neki je zafrkant naslikao trag crvenih
otisaka stopala u veličini kipa koji su vodili preko Avenije Woodward na randevu s kipom gole žene

www.crowarez.org
pred Narodnom bankom Detroita. Stope su se još nazirale kad sam se provezla onuda na biciklu.
Tenk je skrenuo u ulicu Bush i slijedila sam ga kraj ulice Monroe i svjetla Grčke četvrti. U
normalnim okolnostima, stari Grci iz generacije mojeg djeda u to bi doba pristizali u kavane da
provedu dan igrajući trik-trak, ali u jutro 25. srpnja 1967. ulica je bila prazna. U nekom trenutku
moj je tenk pronašao ostale; krenuli su na sjeverozapad u koloni. Ubrzo je centar grada nestao i
nisam više znala gdje sam. Nagnula sam se aerodinamično
nad guvernalom i bjesomučno okretala pedale u oblaku gustih, masnih ispušnih plinova kolone u
pokretu...
... dok, u ulici Pingree, Milton čuči iza nazubljenih kanti s maslinovim uljem. Metci fijuču sa
svakog zamračenog prozora u ulici, iz Frankovog biljara i iz bara Crow, sa zvonika afričke
Episkopalne crkve, toliko metaka da su zamutili zrak kao da kiši, a jedna jedina ulična lampa koja
još radi kao da žmirka. Metci praše po oklopnim vozilima, odbijaju se od zidova od cigle i
tetoviraju parkirane aute. Metci raznose postolje pod poštanskim sandučićem tako da se strovalio na
stranu kao pijanac. Metci razmrskavaju izlog veterinarske ordinacije i presijecaju kroz pregradu do
kaveza sa životinjama odostraga. Njemački ovčar koji je non stop lajao tri dana i dvije noći
napokon umukne. Mačka se izvije u zraku uz vrisak, a zelene joj oči sijevnu i ugase se poput
svjetla. Sad se vodi prava bitka, vatreni okršaj, malo Vijetnama u vašem domu. Ali u ovom slučaju
vijetkongovci leže na madracima Beautvrest. Sjede u stolicama na rasklapanje i piju viski, vojska
dobrovoljaca koja se suprotstavlja regrutima na ulicama.
Ne možemo znati tko su bili svi ti snajperisti. Ali lako je shvatljivo zašto ih je policija zvala
snajperistima. Lako je shvatljivo zašto su ih snajperistima zvali i gradonačelnik Jerome Cavanaugh,
i guverner George Romnev. Snajperist, po definiciji, djeluje sam. Snajperist je kukavica, podmukao;
ubija iz daljine, nevidljivo. Bilo ih je zgodno nazvati snajperistima, jer ako nisu snajperisti, što su
onda? Guverner to nije rekao; u novinama to nisu rekli; udžbenici povijesti to još ne kažu, ali ja,
koja sam gledala cijelu stvar sa svojeg bicikla, vidjela sam jasno: u Detroitu u srpnju 1967. izbio je
ni više ni manje nego gerilski ustanak.
Druga Američka revolucija.
A sad gardisti uzvraćaju paljbu. Kad su neredi tek izbili, policija je uglavnom postupala suzdržano.
Udaljili su se pokušavajući opkoliti i blokirati izgrednike. Isto tako, savezne postrojbe, specijalci
82. zrakoplovne i 101., prekaljeni su veterani mnogih bitaka koji znaju kako upotrijebiti prikladnu
silu. Ali Nacionalna garda sasvim je druga priča. Vikend-ratnici koje su odjednom digli od kuće da
se uključe u borbu. Neiskusni, uplašeni. Kreću se ulicama i pucaju na sve što vide. Katkad zavezu
tenk ravno na travnjak pred kućom. Zalijeću se u verande i probijaju zidove kuća. Tenk pred barom
Zebra na trenutak staje. Desetak gardista ga okružuje, ciljaju na snajperista na četvrtom katu Hotela
Beaumont. Snajperist puca; gardisti uzvraćaju paljbu i čovjek pada tako da mu noge udaraju po
požarnim stubama. Neposredno poslije toga,
još jedno svjetlo bljesne preko puta. Milton diže pogled i vidi Morri-sona kako u svojoj dnevnoj
sobi pripaljuje cigaretu. "Ne!" viče Milton. "Ne!" ... A Morrison, ako čuje, misli da je to samo još
jedna gorljiva tirada protiv pušenja, ali budimo iskreni, ne čuje. Jednostavno pripali cigaretu i, dvije
sekunde kasnije, metak mu propara prednji dio lubanje i on se složi na tlo. A vojnici kreću dalje.
Ulica je ponovno prazna, tiha. Strojnice i tenkovi razaraju sljedeću ulicu, ili onu iza nje. Milton stoji
na ulaznim vratima i gleda prekoputa u prazan prozor gdje je stajao Morrison. I odjednom mu sine
da je restoran izvan opasnosti. Vojnici su došli i otišli. Neredi su završili...
... Osim što sad netko drugi napreduje ulicom. Dok tenkovi nestaju niz ulicu Pingree, nova se
prilika približava iz suprotnog smjera. Netko tko živi u susjedstvu zakreće oko ugla i ide prema
baru Zebra...
... slijedeći kolonu tenkova, ja više ne mislim o tome kako ću tužiti brata. Provala tolike pucnjave
potpuno me osupnula. Mnogo sam puta prelistala tatin album s fotografijama i člancima iz Drugog
svjetskog rata; vidjela sam Vijetnam na televiziji; upila sam bezbrojne filmove
0 drevnom Rimu ili srednjovjekovnim bitkama. Ali ništa od toga nije me pripremilo na ratovanje u
rodnom gradu. Ulica kojom se krećemo obrubljena je drvoredom razlistalih brijestova. Na pločniku
stoje parkirani automobili. Prolazimo kraj travnjaka i vrtnih garnitura, hranilica za ptice i ukrasnih

www.crowarez.org
ribnjaka. Kad dignem pogled prema nadstrešnici brijestova, vidim da se nebo tek razdanjuje. Ptice
skakuću po granama,
1 vjeverice. U jednoj je krošnji zapeo zmaj. Na grani drugog drveta vise prebačene nečije tenisice
na vezicama zavezanim u čvor. Točno ispod tenisica vidim uličnu ploču. Izbušena je metcima, ali
ipak uspijevam pročitati: Pingree. Odjednom prepoznajem gdje sam. Evo mesnice Dobra cijena! I
odjeće New Yorker. Tako sam sretna što ih vidim da u prvi mah ne primjećujem da su oba dućana u
plamenu. Puštam tenkove da odmaknu pa se odvezem uz kolni prilaz i stanem iza drveta. Siđem s
bicikla i navirim se preko ceste da vidim restoran. Znak sa zebrinom glavom još je u komadu.
Restoran ne gori. U tom trenutku, međutim, ulazi mi u vidno polje prilika koja se primiče baru
Zebra. S udaljenosti od trideset metara vidim kako diže bocu u ruci. Pripaljuje krpu koja visi iz
grlića boce i ne baš stručno ubacuje Molotovljev koktel kroz izlog bara Zebra. I kad u restoranu
zasuklja plamen, piroman urla u zanosu:
"Opa, mater ti jebem!"
Vidjela sam ga samo s leđa. Još se nije bilo potpuno razdanilo. Iz
okolnih zgrada koje su gorjele dizao se dim. Ipak, u svjetlu vatre, prije no što je pobjegao, učinilo
mi se da sam prepoznala crnu beretku svojeg prijatelja Mariusa Wyxzewixarda
Challouehliczilczesea Grimesa.
"Opal" U restoranu je otac čuo dobro poznati uzvik grčkih konobara i, prije nego što je shvatio što
se događa, cijeli je lokal planuo kao flambirano predjelo. Bar Zebra postao je saganakil Dok se
vatra širila po separeima, Milton je odjurio iza šanka po aparat za gašenje. Izišao je držeći cijev nad
plamenom kao krišku limuna umotanu u gazu i pripremio se stisnuti...
... kad je odjednom zastao. I sad prepoznajem izraz na očevu licu, izraz koji je tako često imao za
večerom, odsutni pogled čovjeka koji nikad ne prestaje razmišljati o poslu. Uspjeh ovisi o
prilagodbi novoj situaciji. A koja je situacija novija od ove? Plameni se jezici penju po zidovima;
fotografija Jimmvja Dorsevja kvrči se po rubovima. A Milton je sebi postavio nekoliko pertinentnih
pitanja. Na primjer: Kako bih mogao ponovno voditi restoran u ovom kvartu? I: Sto misliš koliko će
do sutra ujutro pasti već ionako niska cijena nekretnina? Najvažnije od svega: Po čemu je to zločin?
Je li on počeo nerede? Je li on bacio Molotovljev koktel? Baš kao Tessie, Milton je u glavi pretražio
najdo-nju ladicu svojeg pisaćeg stola, posebno debelu omotnicu s tri police osiguranja protiv požara
kod tri različita osiguravajuća društva. Vidio ih je u mislima; pročitao je iznose premija i zbrojio ih.
Konačni zbroj, 500 tisuća dolara, zaslijepio ga je za sve drugo. Pola milijuna dolara! Milton se
ogledao oko sebe divljim, pohlepnim pogledom. Vatra je gutala reklamu za tost. Barske stolice
presvučene zebrinom kožom gorjele su kao red baklji. Mahnito se okrenuo i požurio van u svoj
Oldsmobile...
Gdje je sreo mene.
"Callie! Koga ti vraga radiš tu?"
"Došla sam ti pomoći."
"Ma što ti pada na pamet!" viknuo je Milton. Ali unatoč ljutnji u glasu, spustio se na koljena i
zagrlio me. Obujmila sam ga rukama oko vrata.
"Tata, restoran gori."
"Znam da gori."
Rasplakala sam se.
"U redu je", rekao mi je otac noseći me u auto. "Idemo doma. Sve je gotovo."
Onda, jesu li to bili neredi ili gerilski ustanak? Dopustite mi da na
to pitanje odgovorim drugim pitanjima. Kad su neredi završili, jesu li ili nisu u cijelom susjedstvu
pronalazili zalihe oružja? I je li se to oružje sastojalo, ili nije, od AK-47 i automatika? I zašto je
general Throck-morton razmjestio tenkove u istočnom dijelu grada, kilometrima od nereda? Je li to
uobičajeni postupak kad treba zaustaviti neorganiziranu bandu snajperista? Ili je to više u skladu s
vojnom strategijom? Je li to kao kad se uspostavlja bojišnica u ratu? Vjerujte što god želite. Meni je
bilo sedam godina i slijedio sam tenk u bitku i vidio sam što sam vidio. Ispalo je da revoluciju, kad
je najzad izbila, nije prenosila televizija. Na televiziji su je zvali samo neredima.
Sutra ujutro, kad se dim razišao, ponovno se vidjela gradska zastava. Sjećate se simbola na njoj?

www.crowarez.org
Feniks se diže iz pepela. A riječi pod njim? Speramus meliom; resurget cineribus. "Nadamo se
boljemu; dići će se iz pepela."
MlDDLESEX
Kako god to sramotno zvučalo, s neredima nam je pala sjekira u med. Preko noći smo se iz obitelji
koja se očajnički batrga da ostane u srednjem sloju, pretvorili u obitelj koja se nada ušuljati u višu
klasu, ili u najgorem slučaju u višu srednju klasu. Novac od osiguranja nije na kraju iznosio onoliko
koliko je Milton predvidio. Dva društva nisu htjela isplatiti puni iznos premije, pozivajući se na
klauzulu
0 dvostrukom osiguranju. Isplatili su samo četvrtinu vrijednosti police. Ipak, kad se sve ukupno
zbrojilo, iznos je znatno nadmašio vrijednost bara Zebra i omogućio je mojim roditeljima da unesu
neke promjene u naš život.
Od svih mojih uspomena iz djetinjstva, niti jedna nije tako čarobna, tako snolika, kao večer kad smo
čuli kako netko trubi pred kućom i kroz prozor vidjeli da je na naš kolni prilaz aterirao svemirski
brod.
Nečujno je sletio tik do majčinog karavana. Prednja su svjetla bljeskala. Stražnji se kraj presijavao
crveno. Trideset sekundi ništa se nije dogodilo. A onda se napokon prozor svemirskog broda polako
spustio
1 unutra smo vidjeli ne Marsovca, nego Miltona. Obrijao je bradu.
"Pozovite mamu", doviknuo nam je nasmiješen. "Idemo se malo provozati."
Ne svemirski brod, dakle, ali blizu: Cadillac Fleetwood iz 1967., automobil s kojim se Detroit
najviše približio intergalaktičkom vozilu. (Do leta na Mjesec trebalo je proći još samo godinu dana.)
Bio je crn kao sam svemir i oblikovan poput rakete koja leži na boku. Dugački se prednji dio
sužavao prema vrhu, kao aerodinamični tuljac, i odatle se vozilo protezalo kolnim prilazom u svoj
svojoj dugačkoj, lijepoj, zlo-
slutno savršenoj formi. Bila je tu srebrna maska hladnjaka s rešetkastim pregradama, kao za
prosijavanje zvjezdane prašine. Kromirane cijevi u kojima se skrivala elektrika tekle su od stožastih
žutih žmigavaca duž zaobljenih bokova automobila sve do stražnjeg dijela, gdje se vozilo
propulzivno razbuktavalo u peraje mlažnjaka i raketne motore.
Unutra je Cadillac bio meko pojastučen i prigušeno osvijetljen kao bar u Ritzu. Odmorišta za ruke
bila su opremljena pepeljarama i upaljačima. Unutrašnjost je bila presvučena crnom kožom i
intenzivno je mirisala na novo. Kao da smo se uvukli u nečiju lisnicu.
Nismo odmah krenuli. Stajali smo parkirani, kao da nam je dovoljno samo sjediti u autu, kao da sad
kad ga posjedujemo možemo zaboraviti na dnevnu sobu i večeri provoditi na kolnom prilazu pred
kućom. Milton je upalio motor. S mjenjačem u leru, pokazao nam je sva čuda. Otvarao je i zatvarao
prozore pritiskom na gumb. Zaključao je vrata pritiskom na drugi gumb. Uz zujanje je kliznuo s
prednjim sjedalom sasvim naprijed, a onda se zabacio tako unatrag, da sam mu vidjela pe-rut na
ramenima. Kad je napokon ubacio u brzinu, već nam se lagano vrtjelo. Odvezli smo se niz Aveniju
Seminole, pored kuća naših susjeda, i začas se opraštali od Indijanskog sela. Na uglu je Milton
upalio žmigavac koji je otkucavao brojeći sekunde i onda odosmo.
Fleetwood iz 1967. bio je očev prvi Cadillac, ali slijedili su mnogi. Sljedećih sedam godina, Milton
je gotovo svake godine kupovao nov, bolji model pa vlastiti život mogu pratiti usporedno sa
stilskim obilježjima dugog niza njegovih Cadillaca. Kad su nestale repne peraje, bilo mi je devet
godina, kad su stigle električne antene, jedanaest. Moj emocionalni život također se podudara s
dizajnom. Šezdesetih godina, kad su Cadillaci bili futuristički samouvjereni, i ja sam bila
samopouzdana i okrenuta prema naprijed. U sedamdesetim, obilježenim nestašicama benzina,
međutim, kad je proizvođač izišao na tržište s nesretnom Sevillom - autom koji je izgledao kao da
su ga puknuli odostraga - i ja sam se osjećala nezgrapno. Izaberite godine i reći ću vam koji smo
auto imali. 1970. - Eldorado boje kokakole. 1971. - crvena limuzina DeVille, 1972. - zlatni
Fleetvvood sa štitnikom za sunce kod suvozača, koji se otvarao u zrcalo nalik onom u garderobi
starlete (u kojem je Tessie provjeravala šminku, a ja prve bubuljice). 1973. - dugi, crni Fleetwood
kupolastog krova zbog kojeg su drugi auti na cesti usporavali misleći da prolaze pogrebna kola.
1974. - kanarinski žuti Florida Special s dvoja vrata i bijelim vinilnim krovom na spuštanje, tendom

www.crowarez.org
i
sjedalima presvučenim bež kožom, koji majka vozi i dandanas, gotovo trideset godina kasnije.
Ali 1967. bio je to Fleetwood iz svemirske flote. Kad smo postigli potrebnu brzinu, Milton je rekao,
"U redu, a gledajte sad ovo." Pritisnuo je prekidač pod kontrolnom pločom. čulo se šištanje, kao da
se napuhuju baloni. Polako, kao na čarobnom tepihu, sve četvero uzdigli smo se u gornji dio
unutrašnjosti automobila.
"To zovu 'zračna vožnja'. Nova novcata stvar. Bomba, ha?"
"Je li to neki hidraulički sustav?" zanimalo je Bankrota.
"Mislim da je.c
"Možda mi neće trebati moj jastučić dok vozim", rekla je Tessie.
Jedno vrijeme nismo ništa govorili. Putovali smo prema istoku, izvan Detroita, doslovce lebdeći u
zraku.
Sto me dovodi do drugog dijela našeg društvenog uspona. Nedugo nakon nereda, kao i mnogi drugi
bijeli stanovnici Detroita, moji roditelji dali su se u potragu za kućom u predgrađu. Predgrađe na
koje su bacili oko bilo je dobrostojeći kraj uz jezero, gdje su stanovali automobilski magnati:
Grosse Pointe.
Išlo je daleko teže nego što su očekivali. Dok su Cadillacom pretraživali svih pet dijelova Grosse
Pointea (Park, City, Farms, Woods i Shores), roditelji su primijetili znak Prodaje se na mnogim
travnjacima. Ali kad god su ušli u agenciju za prodaju nekretnina i ispunili formulare, saznali bi da
kuće odjednom više nisu na prodaju, ili da su prodane, ili da se cijena udvostručila.
Nakon dva mjeseca traženja, Milton je spao na posljednju agenticu za nekretnine, stanovitu gđicu
Jane Marsh iz agencije Great Lakes. Nju - ali i sve veće sumnje.
"Ova je nekretnina prilično izvanserijska", govori gđica Marsh Mil-tonu jednog rujanskog
poslijepodneva dok ga vodi prema kući. "Tu se traži kupac s vizijom." Otvara ulazna vrata i uvodi
ga u kuću. "Ali ima dobar pedigre. Projektirao ju je Hudson Clark." čeka znak prepoznavanja. "Iz
Prerijske škole?"
Milton sumnjičavo kima. Razgledava kuću i vrti glavom. Nije mu se odviše svidjela slika koju mu
je gđica Marsh pokazala u uredu. Previše kutijasto. Previše moderno.
"Nisam siguran da bi ovo bilo po volji mojoj ženi, gđice Marsh."
"Na žalost, nemamo trenutačno ničeg tradicionalnijeg što bismo vam mogli pokazati."
Vodi ga ogoljelim bijelim hodnikom i niz kratko, otvoreno stubište. A sad, dok ulaze u spuštenu
dnevnu sobu, i gđica Marsh počinje vrtjeti glavom. Smiješeći se uljudnim smiješkom koji joj
otkriva zečji gornji komad zubnog mesa, odmjerava Miltonovu put, kosu, cipele. Ponovno baca
pogled na njegov formular za kupnju nekretnina.
"Stephanides. Kakvo je to ime?"
"Grčko."
"Grčko. Baš zanimljivo."
Gornje zubno meso ružičasto se cakli dok gđica Marsh bilježi nešto u blok. Potom nastavlja s
pokazivanjem kuće: "Spuštena dnevna soba. Zimski vrt uz blagovaonicu. I, kao što vidite, kuća ima
zbilja lijep broj prozora."
"Kuća je cijela jedan prozor, gđice Marsh." Milton prilazi staklu i razgledava stražnje dvorište. U
međuvremenu, stojeći nekoliko koraka iza njega, gđica Marsh razgledava Miltona.
"Mogu vas pitati čime se vi bavite, gospodine Stephanides?"
"Ja sam ugostitelj."
Još jedan znak u bloku. "Da vam kažem koje crkve imate u susjedstvu? Kojoj denominaciji
pripadate?"
"Ja vam ne marim za takve stvari. Moja žena vodi djecu u grčku crkvu."
"I ona je Grkinja?"
"Ona je iz Detroita. Mi smo oboje iz istočnog dijela."
"I treba vam prostor za vaše dvoje djece, je li tako?"
"Tako je. Plus toga, moji žive s nama."
"Aha, tako dakle." I ružičasto zubno meso nestaje dok se gđica Marsh baca na zbrajanje. Da vidimo.

www.crowarez.org
S juga Sredozemlja. Jedan bod. Ni u kakvoj profesiji. Jedan bod. Religija? Grčka crkva. To je neka
vrst katoličke crkve, ne? Znači, još jedan bod. I njegovi roditelji žive s njim! Još dva boda! To je
zajedno -pet! Joj, ne prolazi. Nikako ne prolazi...
Da objasnimo aritmetiku gđice Marsh: u ono vrijeme, agenti za nekretnine u Grosse Pointeu
procjenjivali su potencijalne kupce nečim što su zvali "sustav bodova". (Nije se samo Milton brinuo
zbog toga što neka četvrt odlazi k vragu.) Nitko o tome nije otvoreno govorio. Prodavači su samo
spominjali "standarde susjedstva" i kako treba prodati "pravoj vrsti ljudi". Sad kad su bijelci bježali
iz centra grada, sustav bodova postao je važniji nego bilo kad prije. Ne smije se dopustiti da se
ovdje dogodi isto što se dogodilo u središtu Detroita.
Gđica Marsh sad diskretno upisuje sićušni "5" kraj "Stephanides" i
zaokružuje ga. Ali u tom trenutku nešto je bočne. Kao neko žaljenje. Nije ona izmislila sustav
bodova, uostalom. Funkcionirao je davno prije nego što se doselila u Grosse Pointe iz Wichite, gdje
njezin otac radi u mesnici. Ali ona tu ne može ništa. Da, gđici Marsh je žao. Mislim, zbilja. Pogledaj
ovu kuću! Tko će to kupiti ako ne neki Talijan ili Grk. Nikad je neću prodati. Nikad!
Njezin klijent i dalje stoji kraj prozora i gleda van.
"Shvaćam da biste više voljeli nešto u stilu Starog svijeta, gospodine Stephanides. S vremena na
vrijeme imamo i takve ponude. Samo morate biti strpljivi. Imam vaš telefon. Javit ću vam ako se
nešto pojavi na tržištu."
Milton je ne čuje. Zaokupljen je pogledom. Kuća ima terasu na krovu, plus popločeno dvorište
straga. A iza toga su dvije manje zgrade.
"Pričajte mi malo o tom Hudsonu Clarku", pita sad Milton.
"Clark? No, da budemo iskreni, manje važno ime."
"Prerijska škola, jel?"
"Hudson Clark nije nikakav Frank Lloyd Wright, ako to mislite."
"Što su one sporedne zgrade tamo vani?"
"Ne bih ih baš nazvala sporednim zgradama, gospodine Stephanides. To je malo preuveličano.
Jedno je kupelj. U prilično jadnom stanju, na žalost. Nisam sigurna da uopće radi. Iza toga je kućica
za goste. Koja također zahtijeva veliku adaptaciju."
"Kupelj? No, to je nešto drugo." Milton se odmiče od stakla. Obilazi kuću i gleda je u sasvim
novom svjetlu: zidovi u stilu Stonehengea, pločice a la Klimt, otvorene prostorije. Sve je
geometrijski i u obliku pravilnih četvorina. Sunce pada u snopovima kroz brojne prozore na stropu.
"Sad kad sam tu", kaže Milton, "nekako mi je jasnija ideja ove kuće. Fotografija koju ste mi
pokazali ne prikazuje je u pravom svjetlu."
"Zbilja, gospodine Stephanides, za obitelj kakva je vaša, s malom djecom, nisam sigurna da je ovo
najbolje -"
Prije no što stiže završiti rečenicu, međutim, Milton podiže ruke u znaku predaje. "Ne morate mi
više ništa pokazivati. Zapuštene sporedne zgrade ili ne, uzimam."
Nastupa stanka. Gđica Marsh smiješi se svojim dvokatnim zubnim mesom. "Divno, gospodine
Stephanides", kaže ona bez oduševljenja. "Naravno, sve ovisi o tome hoće li vam odobriti kredit."
Ali sad je na Miltonu red da se nasmiješi. Koliko god svi nijekali njegovo postojanje, sustav bodova
nije nikakva tajna. Harry Karras prošle
je godine bezuspješno pokušao kupiti kuću u Grosse Pointeu. Isto se dogodilo i Peteu Savidisu. Ali
nitko neće govoriti Miltonu Stephanidesu gdje da stanuje. Ni gđica Marsh, niti nekakav ekskluzivni
klub tipova koji trguju nekretninama.
"Ne morate si time razbijati glavu", rekao je otac, uživajući u tom trenutku. "Plaćam keš."
Preko barijere sustava bodova, moj nam je otac uspio kupiti kuću u Grosse Pointeu. Jedini put u
životu platio je nešto unaprijed i to punu cijenu, gotovinom. Ali što je s drugim barijerama? Sto s
činjenicom da su mu agenti za nekretnine pokazali samo najmanje poželjne kuće, u dijelovima
najbližim središtu Detroita? Kuće koje nitko drugi ne želi? I što s njegovom nesposobnošću da vidi
bilo što, osim velike geste, i činjenicom da je kupio kuću a da se prije toga nije posavjetovao s
majkom? No, za te probleme nije bilo lijeka.
Na dan selidbe krenuli smo u dva auta. Tessie je, boreći se sa suzama, povezla Leftvja i Desdemonu

www.crowarez.org
u obiteljskom karavanu. Milton je vozio Bankrota i mene u novom Fleetwoodu. Duž Avenije
Jefferson još su se nazirali tragovi nereda, a ja sam postavljala pitanja bez odgovora. "Sto je s
bostonskom čajankom?" izazivala sam oca sa stražnjeg sjedala. "Kolonisti su ukrali sav čaj i bacili
ga u more. I to su isto neredi."
"To uopće nije isto", odgovorio je Milton. "Koga vraga te uče u toj tvojoj školi! S bostonskom
čajankom Amerikanci su se pobunili protiv druge zemlje koja ih je tlačila."
"Ali to nije bila druga zemlja, tata. To je bila ista zemlja. Onda čak nisu ni postojale Sjedinjene
Države."
"Da ja tebe nešto pitam. Gdje je bio kralj George kad su bacili sav taj čaj u vodurinu? Jel bio u
Bostonu? Jel uopće bio u Americi? Ne. Bio je skroz tamo bogu iza nogu u Engleskoj i jeo
prepečenac."
Neumoljivi crni Cadillac jurio je noseći oca, brata i mene iz ratom razorena grada. Prešli smo uski
kanal koji je, poput opkopa oko tvrđave, odvajao Detroit od Grosse Pointea. A onda, prije no što
smo stigli zapaziti promjene, našli smo se pred kućom na Bulevaru Middlesex.
Prvo sam primijetila stabla. Dvije goleme žalosne vrbe, nalik vuna-stim mamutima, svaka na
jednom kraju vrta. Šiblje im je visjelo nad kolnim prilazom poput dugih resa spužvi u automatskoj
praonici automobila. Iznad njih sjalo je jesenje sunce. Probijalo se kroz krošnju i bojalo im lišće
fosforescentno zeleno. Kao da je usred prohladne sjenovite ulice netko upalio reflektor; a taj je
dojam samo pojačala kuća pred kojom smo se zaustavili.
Middlesex! Je li bilo tko bilo kada živio u tako čudnoj kući? Tako znanstveno fantastičnoj? Tako
futurističkoj i staromodnoj u isti mah? U kući koja je bila malo poput komunizma, bolja u teoriji
nego u praksi? Fasada je bila blijedo žuta, načinjena od osmerokutnih kamenih ploča i obrubljena
drvenim vijencem od sekvoje uz rub krova. Cijelim pročeljem protezali su se veliki stakleni prozori.
Hudson Clark (čije će ime Milton godinama kao slučajno spominjati u razgovorima, premda ga
nitko nikad nije prepoznao) projektirao je Middlesex da se skladno stopi s okolišem. U ovom
slučaju, to se odnosilo na dvije žalosne vrbe i na dud koji je rastao uz pročelje. Zaboravljajući gdje
je (u konzervativnom predgrađu) i tko je s druge strane tog drveća (Turnbulli i Picketti, potomci
obitelji koje su sudjelovale u bitki kod Gettvsburga), Clark je slijedio načela Franka Llovda Wrighta
te odbacio viktorijan-sku vertikalu u korist srednjozapadne horizontale, otvorio unutarnje prostore i
uveo japanski utjecaj. Middlesex je svjedočio o stavu koji ne dopušta kompromise radi praktičnosti.
Na primjer: Hudson Clark nije vjerovao u vrata. Vrata, stvar koja se otvara u ovom ili onom smjeru,
zastarjela su kao koncept. Zato mi u Middlesexu nismo imali vrata. Umjesto njih imali smo duge
pregrade nalik harmonici, načinjene od sisala, koje su se pomicale pomoću pneumatske pumpe
smještene u podrumu. Koncept stuba u tradicionalnom smislu također je nadživljen u suvremenom
svijetu. Stube su predstavljale teleološki pogled na univerzum, gdje jedna stvar vodi drugoj, dok su
sad već svi znali da jedna stvar ne vodi drugoj nego najčešće nikamo. Pa tako ni naše stube nisu
vodile nikamo. O, popele bi se one, s vremenom. Vodile su upornog penjača na kat, ali putem bi ga
odvele na još razna druga mjesta. Nad jednim je odmorištem, na primjer, visio mobil. Na zidovima
stubišta bile su usječene špijunke i police. Sa stuba ste vidjeli noge osobe koja prolazi hodnicima na
katu. Mogli ste špijunirati nekoga tko sjedi kat niže u dnevnoj sobi.
"Gdje su ugrađeni ormari?" upitala je Tessie čim smo ušli.
"Ormari?"
"Kuhinja je milijun kilometara od dnevne sobe, Milt. Kad god hoćeš nešto prigristi, nahodat ćeš se
preko cijele kuće."
"Barem ćemo se kretati."
"A gdje da nađem zastore za te prozore? Pa ne rade tako velike zastore. Sve se vidi izvana!"
"Gledaj na to ovako. Sve vidimo iznutra!"
Tad se iz drugog dijela kuće začuo vrisak:
"Mana!"
Iako je znala da to nije pametno, Desdemona je pritisnula gumb na zidu. "Kakva je pak ovo vrata!?"
vikala je kad smo dotrčali. "Pa miče se sama!"
"Uuu, super", rekao je Bankrot. "Gle, Cal. Stavi glavu u štok. Da, tako..."

www.crowarez.org
"Djeco, ne igrajte se s vratima."
"Samo isprobavam pritisak."
"Jooj!"
"Sto sam ti rekao? Majmune! Odmah da si izvukao sestru iz vrata!"
"Hoću, ali ne ide. Gumb ne radi."
"Kako misliš, ne radi?"
"E, svaka čast, Milt. Nema ormara, a sad još moramo zvati vatrogasce da nam izvuku Callie iz
vrata."
"Nisu ta vrata da se u njih gura vrat."
"Mana!"
"Dušice, možeš disati?"
"Mogu, ali me boli."
"To je kao onaj u špiljama Carlsbada", rekao je Bankrot. "Zaglavio se pa su ga morali četrdeset
dana hraniti i onda je na kraju umro."
"Daj se ne vrti, Callie. Još je teže..."
"Ne vrtim se!"
"Vidim Callie gaćice! Vidim Callie gaćice!"
"Da si odmah prestao!"
"Daj, Tessie, primi Callie za jednu nogu. U redu, na tri. I jen i dva i tri!"
Uselili smo se, svaki sa svojim strepnjama. Nakon incidenta s pokretnim vratima, Desdemona je
predosjetila da će ta kuća u modernom stilu (zapravo gotovo jednako stara kao sama Desdemona)
biti posljednja u kojoj će živjeti. Preselila je svu svoju i djedovu preostalu imovinu
- stolić od mjedi, kutiju za dudove svilce, portret patrijarha Atenagore
- u kuću za goste, ali nikad se nije uspjela naviknuti na stropni prozor, koji joj je izgledao kao rupa
u krovu, niti na lavabo u kupaonici s vodom na pedalu, niti na kutiju koja govori u zidu. (Svaka
soba u Middlesexu bila je opremljena interkomom. U vrijeme kad je instaliran, negdje četrdesetih
godina - više od trideset godina nakon što je kuća sagrađena 1909. - sustav interkoma je vjerojatno
funkcionirao. Ali 1967. mogao si govoriti u kuhinjski interkom, a glas se čuo u glavnoj spavaćoj
sobi.
Zvučnici su izobličavali glas pa smo morali pomno slušati da razaberemo riječi, kao da
odgonetavamo prvo nemušto tepanje djeteta.)
Bankrot je iskoristio pneumatski sustav u podrumu i satima se zabavljao šaljući ping-pong lopticu
kroz kuću putem umreženih cijevi usisivača. Tessie nikad nije prestala prigovarati zbog manjka
ormara i nepraktičnog rasporeda, ali postupno je, zahvaljujući tome što je bila malko
klaustrofobična, naučila cijeniti ostakljene stijene Middlesexa.
Lefty ih je čistio. Trudeći se, kao i uvijek, da bude koristan, preuzeo je na sebe sizifovski posao
pranja tako da sve te silne modernističke površine blistaju od čistoće. S istom koncentracijom s
kojom se bacao na aorist drevnih grčkih glagola - vrijeme tako mrtvo umorno da se odnosi na
radnje koje možda nikad neće biti dovršene - Lefty je sad prao goleme prozore u dnevnoj sobi,
zamagljeno staklo zimskog vrta, klizna vrata što vode u dvorište pa čak i stropne prozore. Dok je on
glancao novu kuću, Bankrot i ja smo je istraživali. Ili, bolje reći, istraživali smo ih. Meditativna
pastelna žuta kocka okrenuta pročeljem ulici sadržavala je glavni stambeni dio. Iza toga prostiralo
se dvorište s isušenim jezercem i krhkom svibom koja se uzalud naginjala nad njim da vidi svoj
odraz. Uz zapadni rub dvorišta od stražnjeg se dijela kuhinje protezao bijeli prozirni tunel, nešto
nalik cijevi kroz koju nogometna momčad izlazi na teren. Taj je tunel vodio do kupolaste sporedne
zgradice - neke vrsti golemog iglua - okružene natkrivenom terasom. U kućici je bio bazen za
kupanje (sad se upravo zagrijava u pripremama za svoju ulogu u mojem životu). Iza kupke bilo je
još jedno dvorište, popločeno glatkim crnim kamenom. Uz istočni rub tog dvorišta, kao protuteža
tunelu, protezala se galerija s tankim smeđim željeznim stupovima. Galerija je vodila u kućicu za
goste, u kojoj nikad nisu odsjedali gosti; samo Desdemona, na kratko s mužem i dugo sama.
Ali što je još važnije za dijete: u Middlesexu je bilo mnogo izbočina širine tenisice po kojima se
moglo hodati. Bilo je dubokih prozorskih kućica od betona, savršenih za tvrđave. Bilo je balkona i

www.crowarez.org
mostića. Bankrot i ja pentrali smo se po cijelom Middlesexu. Kako je Lefty oprao prozor, pet
minuta kasnije brat i ja bismo se naslonili na staklo i umrljali ga otiscima prstiju. A kad je vidio
prljave otiske, naš visoki, nijemi djed, koji je u nekom drugom životu mogao biti profesor, ali u
ovom je nosio mokru krpu i kantu, samo bi se nasmiješio i ponovno oprao sve prozore.
Iako mi nikad nije rekao ni jednu riječ, voljela sam svojeg čaplinov-skog papoua. Njegova mi je
nijemost djelovala otmjeno. Pristajala mu
je uz elegantnu odjeću, cipele s pletenim naglavcima, zalizani sjaj kose. A opet, nije bio uštogljen,
nego prpošan, čak komedijaš. Kad me vozio u autu, Lefty se često pretvarao da je zaspao za
volanom. Odjednom bi mu se kapci sklopili i klonuo bi na stranu. Auto bi nastavio bez pilota,
zanoseći se prema pločniku. Ja sam se smijala, vriskala, čupala kosu i bacakala nogama. U
posljednjoj mogućoj sekundi, Lefty bi se s trzajem probudio, zgrabio volan i izbjegao katastrofu.
Nismo morali razgovarati, on i ja. Razumjeli smo se bez riječi. Ali onda se dogodilo nešto strašno.
Subota je ujutro, nekoliko tjedana nakon što smo se doselili u Mid-dlesex. Leftv me vodi u šetnju
po novom susjedstvu. Plan nam je spustiti se do jezera. Držeći se za ruke, koračamo preko našeg
novog travnjaka pred kućom. Njemu u džepu zvecka sitniš, tik ispod visine mojih ramena.
Prevlačim prste preko njegovog palca, opčinjena noktom koji nedostaje i za koji mi je Lefty uvijek
tumačio da mu ga je odgrizao majmun u zoološkom vrtu.
Sad stižemo do pločnika. čovjek koji izrađuje pločnike u Grosse Pointeu upisao je svoje ime u
cement: J. P. Steiger. Tu je i pukotina gdje mravi vode rat. Sad prelazimo prugu trave između
pločnika i ceste. I sad smo na samom rubu pločnika.
Ja silazim na cestu. Lefty ne. Umjesto toga, stupa u prazno i pada petnaest centimetara na tlo. Još ga
držim za ruku i smijem mu se što je tako nespretan. Ali on me ne gleda. Zuri ravno pred sebe u
prazno. I kad dignem pogled, odjednom kod djeda vidim stvari za koje bih trebala biti premlada da
ih vidim. Vidim mu strah u očima, i smetenost, i najčudnije od svega, činjenicu da mu je neka
odrasla briga važnija od naše šetnje. Sunce mu ide u oči. Zjenice mu se stežu. Stojimo na rubu
ceste, u prašini i zgaženom lišću. Pet sekundi. Deset sekundi. Dovoljno da se Lefty suoči s
dokazima vlastitih smanjenih sposobnosti i da ja osjetim nalet svojih sve većih.
Što nitko nije znao: Lefty je doživio još jedan udar tjedan dana prije. Moć govora već mu je bila
oduzeta, a sad je gubio i orijentaciju u prostoru. Pokućstvo mu se približavalo i udaljavalo poput
prikaza u kući strave. Kao u neslanoj šali, stolice su mu se nudile i onda u posljednjem trenutku
izmicale. Rombovi na ploči za trik-trak bibali su se u valovima kao tipke na mehaničkom klaviru.
Lefty to nikome nije priznao.
Kako se više nije pouzdavao u sebe za volanom, Leftv me umjesto toga počeo voditi u šetnju. (Tako
smo i stigli na rub pločnika, rub na
kojem se nije stigao razbuditi i na vrijeme zaokrenuti.) Išli smo po Bulevaru Middlesex, šutljivi,
stari gospodin koji izgleda kao stranac i njegova mršava unučica, curica koja je pričala dovoljno za
dvoje, koja je tako bez prestanka klepetala, da se njezin tata, bivši klarinetist, šalio da je svladala
cirkularno disanje. Navikavala sam se na Grosse Pointe, na fine majke s rupcima od sifona i na
mračnu kuću u sjeni čempresa gdje je stanovala jedina židovska obitelj u kvar tu (i oni su platili u
gotovini). Dok se moj djed navikavao na mnogo strasniju zbilju. Držeći me za ruku da održi
ravnotežu, dok su mu stabla i grmlje čudno proklizavali postrance u perifernom vidnom polju, Leftv
se suočavao s mogućnošću da je svijest puka biološka slučajnost. Iako nikad nije bio vjernik, sad je
shvatio kako je oduvijek vjerovao u dušu, u snagu osobnosti koja nad-življava smrt. Ali kako mu je
um sve češće posrtao i gasio se u kratkim spojevima, napokon je došao do hladnokrvnog zaključka,
tako različitog od negdašnje mladenačke vedrine, da je mozak samo organ kao i svaki drugi i da,
kad jednom otkaže, on više neće postojati.
Sedmogodišnja curica ne može šetati s djedom u nedogled. Bila sam nova u kvartu i htjela sam se
sprijateljiti s drugom djecom. S terase na krovu tu i tamo sam viđala djevojčicu otprilike mojih
godina koja je stanovala u kući iza naše. Izlazila je uvečer na mali balkon i trgala latice s cvijeća u
loncima. U trenutcima obijesti, vrtjela se u lijenim piruetama, kao uz pratnju moje glazbene kutije
koju sam uvijek nosila na krov da mi pravi društvo. Imala je dugu, bijeloplavu kosu sa šiškama i,
kako je nikad nisam vidjela po danu, zaključila sam da je albino.

www.crowarez.org
Ali nisam imala pravo: jer došla je jedno poslijepodne, u punom sunčevom sjaju, po loptu koja joj
je odletjela na naš teren. Zvala se Clementine Stark. Nije bila albino, samo vrlo blijeda i alergična
na stvari koje je teško izbjeći (travu, kućnu prašinu). Otac će joj uskoro umrijeti od srčanog udara i
moje uspomene na nju oplahnute su modrikastim preljevom nesreće koja je u to doba još nije
sustigla. Stajala je bosih nogu u džungli korova što se razrasla između naših kuća. Koža joj je već
počela reagirati na vlati trave zalijepljene na loptu čiji se blatnjav izgled odjednom objasnio kad je
pred nas došepesao predebeli labrador.
Clementine Stark imala je krevet s baldahinom usidren poput kraljevske lađe na jednom kraju
morsko modrog saga u njezinoj sobi. Imala je zbirku kukaca otrovnog izgleda pribodenih pod
staklom. Bila je godinu dana starija od mene, stoga svjetska žena, a jednom je bila
i u Krakovu, što je u Poljskoj. Clementinu su zbog alergija uglavnom držali kod kuće. To je dovelo
do toga da smo i nas dvije većinom vrijeme provodile unutra i do toga da me Clementina učila kako
se ljubi.
Dok sam mu pričao svoju životnu priču, dr. Luče se uvijek neizostavno zainteresirao kad bih došao
do Clementine Stark. Luče nije mario za djeda i baku u zagrljaju nezakonite strasti ni za kutije s
dudovim svilcima ni serenade na klarinetu. Do jedne mjere ga razumijem. čak se i slažem.
Clementine Stark me pozvala k sebi doma. Bila je to kuća napadno srednjovjekovna izgleda, ne
samo u usporedbi s Middlesexom, tvrđava od sivog kamena, nelijepa osim jednog raskošnog detalja
- ustupka princezi - jednog jedincatog, zašiljenog tornjića s kojeg je vijorila zastava ljubičaste boje
lavande. Unutra su na zidovima visjele tapiserije, bio je tamo cijeli oklop s francuskim natpisom na
viziru i Clementinina vitka majka, u crnim baletnim tajicama. Dizala je utege nogama.
"Ovo je Callie", rekla je Clementine. "Došla se kod mene igrati."
Široko sam se nasmiješila. Pokušala sam izvesti nešto kao mali naklon uz klecanje. (Naposljetku,
bio je to moj ulaz u uljuđeno društvo.) Ali Clementinina mama nije ni glavu okrenula.
"Tek smo se doselili", rekla sam. "Stanujemo u kući iza vaše."
Sad se namrštila. Pomislila sam da sam rekla nešto pogrešno - moja prva greška u ponašanju u
Grosse Pointeu. Gđa Stark je rekla, "A da vi curice odete gore?"
Otišle smo. Clementine je u svojoj sobi zajahala drvenog konja za ljuljanje. Tri minute jahala ga je
bez ijedne riječi. Onda je naglo sišla s konja. "Imala sam kornjaču, ali mi je pobjegla."
"Pobjegla je?"
"Mama kaže da može preživjeti ako je stigla van."
"Vjerojatno je mrtva", rekla sam.
Clementine je to hrabro primila. Prišla mi je i prinijela nadlakticu mojoj. "Gle, imam pjegice u
obliku Velikog medvjeda", objavila je. Stale smo jedna kraj druge pred veliko ogledalo i kreveljile
se. Rubovi Clementininih očnih kapaka crvenjeli su se od upale. Zijevnula je. Protrljala je nos
nadlanicom. A onda me upitala, "Hoćeš da vježbamo ljubljenje?"
Nisam znala što odgovoriti. Pa valjda se već znam ljubiti, ne? Sto se tu još ima učiti? Ali dok su mi
ta pitanja prolazila glavom, Clementine je počela s lekcijom. Prišla mi je tako da smo stajale licem
u lice. Ozbiljnog izraza, obavila mi je ruke oko vrata.
Nemam na raspolaganju potrebne specijalne efekte, ali htio bih da zamislite Clementinino bijelo
lice kako se primiče mojem, kako joj se sanjive oči sklapaju, usnice gorkoslatke poput lijeka nabiru,
a svi ostali zvukovi svijeta se stišavaju - šuštanje naših haljinica, glas njezine majke koja u
prizemlju broji dizanje utega, avion koji vani ocrtava uskličnik na nebu - sve utihne kad se
Clementinine visoko naobražene osmogodišnje usnice susreću s mojima.
I onda, negdje ispod svega toga, moje srce odgovara.
Nije baš zalupalo. Niti je poskočilo. Ali nekako je bućnulo, kao žaba kad se odbije od blatnjave
obale. Moje srce, taj vodozemac, u tom se trenutku kretalo između dva elementa: jedan, uzbuđenje,
a drugi, strah. Trudila sam se pozorno pratiti. Trudila sam se odraditi svoj dio. Ali Clementine je
bila znatno naprednija. Vrtjela je glavom ovamo i onamo kao glumice u filmovima. Počela sam to
raditi i ja, ali kutkom ustiju me prekorila, "Ti si muškarac." Pa sam prestala. Stajala sam ukočeno s
rukama opuštenim sa strane. Napokon se Clementine prestala ljubiti. Bezizražajno me trenutak
gledala, a onda rekla, "Nije loše za prvi put."

www.crowarez.org
"Mama!" viknula sam kad sam te večeri došla kući. "Našla sam prijateljicu!" Ispričala sam Tessie o
Clementini, o starim tepisima na zidovima,
0 zgodnoj mami koja vježba, a ispustila sam samo poduku u ljubljenju. Od početka sam znala da
ima nečeg nepriličnog u tome što osjećam prema Clementini Stark, nečeg o čemu ne smijem pričati
mami, ali ne bih to ionako znala artikulirati. Nisam taj osjećaj povezivala sa seksom. Nisam znala
da seks postoji. "Mogu je pozvati k nama?"
"Naravno", rekla je Tessie s olakšanjem što je mojoj usamljenosti u novom susjedstvu kraj.
"Sto posto nikad nije vidjela kuću kao što je naša." I sad je prohladni, sivi listopadski dan, tjedan ili
dva kasnije. Iz stražnjeg dijela žute kuće izlaze dvije djevojčice koje se igraju gejša. Smotale smo
kosu visoko na glavi i u punđe zataknule kineske štapiće za jelo. Imamo na sebi sandale i svilene
šalove. Nosimo kišobrane, pretvarajući se da su suncobrani. Ja znam dijelove mjuzikla The Flower
Drum Song
1 pjevam ih dok prelazimo dvorištem i uspinjemo se stubama u kupku. Ulazimo i pritom ne
primjećujemo tamnu priliku u kutu. Unutra je voda jasno, kipuće tirkizna. Svileni ogrtači padaju na
pod. Dva flamin-ga, jedan bjeloputi, drugi svijetlo maslinast, uz hihot iskušavaju vodu nožnim
palcima. "Prevruća je." "Tako mora biti." "Ti prva." "Ne, ti
prva." "U redu." I onda: ulazimo. Obje. Miris sekvoje i eukaliptusa. Miris sapuna ođTšandalovine.
Clementinina kosa prilijepljena uz glavu. Noga joj se tu i tamo ukazuje iznad površine vode kao
peraja morskog psa. Smijemo se, plutamo, trošimo majčine perle za kupanje. Iz vode se diže tako
gusta para da zakriva zidove, strop, tamnu priliku u kutu. Razgledavam svoja stopala ne bih li
shvatila što to znači da su "spuštena", kad vidim da mi se kroz vodu približava Clementine prsnim
zamasima. Lice joj izviruje iz pare. Mislim da ćemo se ponovno poljubiti, ali umjesto toga ona me
obavija nogama oko struka. Histerično se smije i prekriva usta. Raširenih očiju, šapće mi na uho,
"Daj malo utjehe". Ciči kao majmunica i vuče me unatrag na stubu u kupki. Padam joj među noge,
padam na nju, tonemo... a onda se vrtimo, okrećemo u vodi, ja sam gore, pa ona, pa ja, i hihoćemo i
klikćemo kao ptice. Para nas obavija, omotava; svjetlo se odbljeskuje od uzburkane vode; a mi se i
dalje vrtimo pa u jednom trenutku više nisam sigurna koje su moje ruke, moje noge. Ne ljubimo se.
Igra je mnogo manje ozbiljna, bezbrižnija, slobodnija, ali stežemo jedna drugu, čvrsto držimo
sklisko tijelo one druge da nam ne umakne, i koljena nam se sudaraju, trbusi pljeskaju, bokovi kližu
jedan uz drugi. Različita meka mjesta na Clementininom tijelu skrivena vodom javljaju mojem
tijelu ključne informacije, informacije koje pohranjujem, ali neću razumjeti još godinama. Koliko se
dugo vrtimo? Nemam pojma. Ali u jednom se času umaramo. Clementine se nasukava na stubu, a ja
na nju. Dižem se na koljena da uhvatim ravnotežu - i sledim se, koliko god da je voda vruća. Jer tu
je, u kutu prostorije - moj djed! Vidim ga na sekundu kako se naginje u stranu - smije se? ili je
ljutit? - a onda se para ponovno diže i zaklanja ga.
Zanijemila sam i ukočila se od zaprepaštenja. Koliko je dugo tamo? Sto je vidio? "Samo smo plesali
vodeni balet", neuvjerljivo kaže Clementine. Para se ponovno razilazi. Lefty se nije ni pomaknuo.
Sjedi točno u istom položaju kao i prije, glave zabačene u stranu. Blijed je kao i Clementine. Jedan
mahniti tren mislim da igra onu našu igru iz auta, pravi se da spava, ali onda shvaćam da više nikad
neće ništa igrati...
U sljedećem trenutku svi interkomi u kući nariču. Vičem Tessie u kuhinji, ona viče Miltonu u
dnevnoj sobi, on viče Desdemoni u kućici za goste. "Brzo! Nešto se dogodilo papouV I onda još
vriske i hitna pomoć bljeska svjetlima i moja majka govori Clementini kako bi sad trebala poći
kući.
Kasnije te večeri: reflektor osvjetljava dvije sobe u našoj novoj kući
na Bulevaru Middlesex. U jednom krugu svjetla, starica se križa i moli, dok u drugom
sedmogodišnja djevojčica također moli, moli za oprost jer mi je jasno da sam ja odgovorna. Ono što
sam radila... što je Lefty vidio... I obećavam da više nikad neću tako nešto raditi i preklinjem Molim
te nemoj pustiti da papou umre i zaklinjem se Sve je kriva Clementine ... Ona me natjerala.
(A sad je vrijeme da srce gospodina Starka obavi svoje. Arterija za-čepljenih nečim što izgleda kao
pašteta od gusje jetre, srce se jedan dan zgrči u udaru. Clementinin tata složi se na tlo u tušu. Dolje
u prizemlju, kao da je nešto osjetila, gospođa Stark prestaje dizati utege; a tri tjedna poslije proda

www.crowarez.org
kuću i preseli kćer. Nikad više nisam vidjela Clementine...)
Lefty se oporavio i vratio iz bolnice kući. No to je samo predah u polaganom, ali neumitnom rasapu
njegova uma. Tijekom sljedeće tri godine, tvrdi disk njegova pamćenja postupno se brisao, počevši
od najnovijih podataka pa unatrag. Isprva je Lefty zaboravljao na kratki rok, recimo, kamo je
odložio nalivpero ili naočale, a onda je stao zaboravljati koji je dan, koji mjesec i§napokon koja
godina. Komadi života su se odlomili i nestali i, dok smo se mi kretali naprijed u vremenu, on se
vraćao unatrag. 1969. postalo je jasno da on živi u 1968. jer nije prestajao zdvojno vrtjeti glavom
nad ubojstvom Martina Luthera Kinga Jr. i Roberta Kennedvja. Kad smo zagazili u dolinu
sedamdesetih, Lefty se vratio u pedesete. Ponovno se veselio zbog završetka vodenog puta Sv.
Lovrijenca i potpuno me prestao spominjati jer se ja još nisam rodila. Ponovno je proživio svoju
kockarsku strast i osjećaj beskorisnosti nakon umirovljenja, ali to ga je brzo prošlo jer su nastupile
četrdesete i ponovno je vodio bar i gril. Svako jutro je ustajao kao da ide na posao. Desdemona je
morala smišljati složene varke da mu ugodi, uvjeravajući ga kako je naša kuhinja bar Zebra, samo
preuređen, i jadajući se kako posao loše ide. Katkad je pozivala gospođe iz crkve koje su
sudjelovale u prevari, naručivale kavu i ostavljale novac na kuhinjskom pultu.
U svojem se umu Lefty Stephanides pomlađivao dok je u stvarnosti sve više stario, tako da je često
htio dignuti nešto što mu je bilo preteško ili se popeti stubama koje mu noge nisu mogle svladati.
Dolazilo je do padova. Stvari su se razbijale. U tim trenutcima, dok se saginjala da mu pomogne,
Desdemona je znala primijetiti trenutačnu bistrinu u muže-vim očima, kao da i on sudjeluje u
obmani, pretvara se da proživljava
svoj prošli život kako se ne bi morao suočiti sa sadašnjosti. A onda bi briznuo u plač i Desdemona
bi legla kraj njega i držala ga u zagrljaju sve dok napad ne bi prošao.
Ali ubrzo se vratio u tridesete godine i vrtio je gumb na radiju tražeći Rooseveltove govore. Našeg
je crnog mljekara zamijenio za Jimmvja Zizma i katkad bi mu se uspentrao u kamion misleći da idu
krijumčariti rum. Uz pomoć svoje pločice za pisanje uvlačio je mljekara u razgovore
0 ilegalnoj proizvodnji viskija, ali čak i da je to imalo smisla, mljekar ga ne bi razumio, jer se
nekako u to vrijeme Leftvjev engleski počeo raspadati. Griješio je u pravopisu i gramatici koje je
odavno svladao i uskoro je pisao izlomljenim, nesuvislim engleskim, a onda više uopće nije pisao
engleski. Na pločici je stao spominjati Bursu i Desdemona se zabrinula. Znala je da muževo
napredovanje unatraške vodi do samo jednog mjesta, u dane kad joj nije bio muž, nego brat, i ležala
je noćima u krevetu sa strepnjom očekujući taj čas. Na neki način i ona je živjela unatrag, jer ju je
mučilo lupanje srca kao i u mladosti. O Boze, molila je, daj mi da umrem sad. Prije nego što se
Lefty vrati na brod. A onda je jedno jutro ustala, a Lefty je sjedio za stolom za doručak. Kosu je
zalizao a la Valentino vazelinom koji je našao u ormariću s lijekovima. Oko vrata je omotao
kuhinjsku krpu kao rubac. A na stolu je ležala pločica na kojoj je na grčkom pisalo, "Dobro jutro,
seko."
Tri ju je dana zadirkivao baš kao prije, navlačio je za kosu i izvodio joj proste lutkarske predstave s
Karađozom. Desdemona mu je sakrila pločicu, ali uzalud. Za vrijeme nedjeljnog ručka izvukao je
nalivpero ujaku Peteu iz džepa na košulji i napisao na stolnjaku, "Recite mojoj sestri da se
udebljala." Desdemona je problijedjela. Prinijela je ruke licu
1 čekala udarac od kojeg je uvijek strahovala. Ali Peter Tatakis samo je uzeo nalivpero od Leftvja i
rekao, "čini se da Lefty sad živi u zabludi da si mu sestra." Svi su se nasmijali. Sto će drugo? Ej,
seko, svi su govorili Desdemoni cijelo poslijepodne, i svaki put je poskočila; svaki put mislila je da
će joj srce stati.
Ali ta faza nije dugo trajala. Djedov um, uhvaćen u grobljanskoj spirali, ubrzano se sunovraćivao
prema ništavilu, i tri dana kasnije Leftv je zagugutao kao dijete, a potom počeo raditi u gaće. Tada,
kad od njega više nije preostalo gotovo ništa, Bog je dopustio Leftvju Stephanidesu da potraje još
tri mjeseca, do zime 1970. Na kraju je bio u fragmentima kao Sapfine pjesme koje nikad nije uspio
rekonstruirati, i napokon je jedno jutro pogledao u lice žene koja mu je bila ljubav života i nije je
prepoznao. A onda mu se u glavi dogodio udarac drukčije vrste: krv
mu je posljednji put preplavila mozak i isprala i posljednje komadiće njegova bića.
Od početka se između mene i djeda uspostavila neka čudnovata ravnoteža. Kad sam prvi put

www.crowarez.org
zaplakala, Leftv je zanijemio; i kako je on postupno gubio sposobnost vida, okusa, sluha, mišljenja,
pa čak i pamćenja, ja sam gledala, kušala i pamtila sve, čak i ono što nisam nikad vidjela, okusila, ni
učinila. Latentna u meni, kao budući servis od 180 km na sat kod teniskog čuda od djeteta, krila se
sposobnost da komuniciram među rodovima, da vidim ne samo monovizijom jednog spola, nego
stereoskopijom oba. Tako da sam na makariji poslije pogreba pogledala oko stola u restoranu
Grecian Gardens i znala što svatko od nazočnih osjeća. Miltona je potresala bura osjećaja koje si
nije htio priznati. Bojao se da će se rasplakati ako progovori pa je šutio za cijelim objedom i trpao je
kruh u usta da ih začepi. Tessie je obuzela očajnička ljubav za Bankrota i mene i neprestano nas je
grlila i gladila nam kosu, jer djeca su jedini melem protiv smrti. Sourmelina se prisjećala onog dana
na kolodvoru Grand Trunk kad je rekla Leftvju da bi prepoznala njegov nos bilo gdje. Peter Tatakis
lamentirao je što njega nakon smrti neće oplakivati udovica. Otac Mike povoljno je razmatrao
pohvalni govor kojim se to jutro oprostio od pokojnika, dok je teta Zo žalila što se nije udala za
nekog poput svojeg oca.
Jedino Desdemonine emocije nisam mogla dokučiti. Bez riječi, na počasnom položaju udovice na
čelu stola, nabadala je ribu i pijuckala čašu Mavrodaphne, ali misli su joj bile jednako skrivene kao
i lice iza crnog vela.
Budući da ne mogu vidovnjački zaviriti u bakino stanje uma toga dana, jednostavno ću vam
ispričati što je dalje bilo. Nakon makarije, moji roditelji, baka, brat i ja ukrcali smo se u očev
Fleetwood. Dok nam je s antene vijorila ljubičasta korotna vrpca, izišli smo iz Grčke četvrti i uputili
se niz Aveniju Jefferson. Cadillacu je tad bilo tri godine, najviše od svih Miltonovih automobila.
Dok smo prolazili kraj stare tvornice cementa Medusa, čula sam dugo šuštanje i pomislila da moja
yiayia, kraj mene na sjedalu, uzdiše nad svojim jadima. Ali tad sam primijetila da se sjedalo naginje
u stranu. Desdemona je tonula. Nju, koja se uvijek bojala auta, gutalo je stražnje sjedalo.
Bila je to zračna vožnja. Sustav se nije smio uključivati kod brzina ispod pedeset na sat. Rastresen
od boli, Milton je vozio samo četrdeset. Hidraulika je pukla. Suvozačka strana auta se iskosila i tako
visjela
do kraja vožnje. (A moj otac od tada je svake godine kupovao novi auto.)
Sepesavo i sporo, stigli smo kući. Moja majka pomogla je Desdemoni iz auta i odvela je do kućice
za goste. To je potrajalo. Desdemona se naslanjala na štap da se odmori. Napokon je pred svojim
vratima objavila, "Tessie, sad idem u krevet."
"U redu, yiayia", rekla je moja majka. "Odmori se."
"Idem u krevet", ponovila je Desdemona. Okrenula se i ušla u kuću. Kraj kreveta je još stajala
otvorena njezina kurija za dudove svilce. Toga jutra je iz nje izvadila Leftvjevu svadbenu krunu i
odrezala je od svoje tako da ga mogu s njom pokopati. Na tren je pogledala u kutiju prije no što ju
je zatvorila. Onda se razodjenula. Svukla je crnu haljinu i objesila je u najlonsku vreću punu
naftalinskih kuglica. Vratila je cipele u kutiju iz Penneva. Navukla je spavaćicu, zatim isprala
čarape u kupaonici i objesila ih preko drška tuša. A onda je, iako je bilo tek tri poslijepodne, legla u
krevet.
Sljedećih deset godina, osim svakog petka za kupku, nije više nikad iz njega ustala.
Mediteranska prehrana
Ne sviđa joj se što je ostala na zemlji. Ne sviđa joj se što je ostala u Americi. Umorila se od života.
Sve joj je teže penjati se stubama. Ženi život završava kad joj umre muž. Netko ju je urekao.
To su bili odgovori koje nam je donio otac Mike trećeg dana što Desdemona nije htjela ustati iz
kreveta. Majka ga je zamolila da razgovara s njom i kad se vratio iz kućice za goste, obrve kao na
slici fra Angelica podigle su mu se u blagoj razdraženosti. "Ne brinite, proći će", rekao je.
"Nagledao sam se takvih stvari s udovicama."
Vjerovali smo mu. Ali kako su tjedni prolazili, Desdemona je tonula sve dublje u depresiju i
povlačila se u sebe. Nekoć navikla na rano ustajanje, sad je počela dugo spavati. Kad joj je majka
donosila doručak, Desdemona bi otvorila jedno oko i rukom joj pokazala da odloži pladanj. Jaja su
se hladila. Na kavu se navlačila skrama. Iz sna bi je jedino prenuo svakodnevni niz sapunica.
Gledala je muževe koji varaju žene i žene koje kuju spletke, pobožno kao i uvijek, ali nije ih više
korila, kao da je odustala od ispravljanja grešaka svijeta. Naslonjena na uzglavlje kreveta, s

www.crowarez.org
mrežicom za kosu navučenom na čelo poput dijademe, Desdemona je izgledala drevno i neumoljivo
kao ostarjela kraljica Viktorija. Kraljica imperijalnog otoka koji se sastoji samo od jedne spavaće
sobe pune ptica. Kraljica u izbjeglištvu, koja je spala na samo dvije dvorske dame, Tessie i mene.
"Molite se za mene da umrem", upućivala me. "Molite da yiayin umre i da ode kod
.. .Ali prije nego što nastavim s Desdemoninom pričom, htio bih vas upoznati s novim razvojem
događaja s Julie Kikuchi. Glede najvažnijeg: nema razvoja događaja. Posljednjeg dana u
Pomeraniji, jako smo se zbližili, Julie i ja. Pomeranija je prije pripadala Istočnoj Njemačkoj. Vile na
morskoj obali u Herringsdorfli bile su pedeset godina prepuštene propadanju. Sad, nakon
ujedinjenja, nekretnine su doživjele pravi bum. Kao punokrvnim Amerikancima, Julie i meni to nije
moglo promaknuti. Dok smo šetali širokom drvenom šetnicom, držeći se za ruke, glasno smo
razmišljali kako bi bilo da kupimo ovu ili onu staru, zapuštenu vilu i uredimo je. "Možda se
priviknemo i na nudiste", rekla je Julie. "Nabavili bismo pomeranskog špica", rekao sam ja. Ne
znam što nas je spopalo. Taj "mi". Razmetno smo ga rabili, ne obazirući se na implikacije.
Umjetnici imaju nos za nekretnine. A Herringsdorf je pobudio zanimanje kod Julie. Raspitali smo se
za nekoliko stambenih zadruga, što je ovdje bila novost. Obišli smo dvije ili tri velike kuće. Sve
vrlo bračno. Pod utjecajem tog starog, aristokratskog ljetnog odmarališta iz devetnaestog stoljeća,
Julie i ja smo se ponašali staromodno. Razmatrali smo zajedničko kućanstvo a da uopće još nismo
spavali zajedno. Ali naravno da nismo spominjali ni ljubav ni brak. Samo kaparu.
Ali na povratku za Berlin obuzeo me dobro poznati strah. Dok smo zujali cestom, zagledao sam se
unaprijed. Mislio sam na sljedeći korak i što će se od mene tražiti. Pripreme, objašnjenja, vrlo
izgledna mogućnost šoka, užasa, povlačenja, odbijanja. Uobičajene reakcije.
"Sto je?" upitala me Julie.
"Ništa."
"Nekako si tih."
"Samo umoran."
U Berlinu sam je odbacio kući. Zagrlio sam je hladno, kao po dužnosti. Od onda je nisam nazvao.
Ostavila mi je poruku na sekretarici. Nisam odgovorio. A sad me već prestala nazivati. I tako je
završilo s Julie. Završilo prije nego što je i počelo. I umjesto da dijelim budućnost s nekim, vraćam
se u prošlost, s Desdemonom koja uopće nije željela budućnost...
Nosila sam joj večeru, katkad ručak. Nosila sam pladnjeve kroz galeriju smeđih metalnih stupova.
Iznad nje je bila terasa za sunčanje, nedovoljno upotrebljavana, s oplatom od sekvoje koja je
trunula. Desno je bila kupelj, glatka i izlivena. Kućica za goste ponavljala je čiste, pravocrtne linije
glavne zgrade. Arhitektura Middlesexa bila je pokušaj pronalaženja
onog prvog, nepatvorenog izvornika. U ono vrijeme nisam ništa o tome znala. Ali čim sam
zakoraknula u kuću za goste osvijetljenu svjetlom što je padalo s krovnog prozora, osjetila sam
nesuglasje. Kutijasta soba, ogoljela, lišena svakog cifranja i ukrasnih prčkarija, soba koja želi biti
bezvremenska ili nadpovijesna, a usred sobe, moja duboko povijesna, vrlo vremešna baka. U
Middlesexu je sve govorilo o zaboravu, a kod Desdemone je sve jasno govorilo kako nema bijega
od uspomena. Ležala je oslonjena o gomilu jastuka i zračila isparenjima jada, ali nekako ljubazno.
To je bila karakteristika moje bake i drugih Grkinja njezine generacije; ljubaznost njihova očaja.
Kako su jaukale dok su ti nudile slatkiše! Kako su se tužile na zdravstvene tegobe dok su te tapšale
po koljenu! Moji su posjeti uvijek razveselili Desdemonu. "Zdravo, lutkice," govorila je i smiješila
se. Sjedila sam na krevetu dok me ona gladila po kosi i tepala mi od milja na grčkom. S mojim
bratom, Desdemona je zadržavala sretan izraz dokle god je bio kod nje. Ali sa mnom, nakon deset
minuta, polet u očima bi joj splasnuo i rekla bi mi kako se zapravo osjeća. "Prestara sam. Prestara
sam, dušo."
Njezina vječna hipohondrija nikad nije imala bolje tlo na kojem će cvjetati. Ispočetka, kad se tek
osudila na mahagonijski limb svojeg kreveta s četiri stupa, Desdemona se žalila samo na uobičajeno
lupanje srca. Ali za tjedan dana spopali su je umor, vrtoglavica i problemi s cirkulacijom. "Boli me
u nogama. Krvotok mi ne teče."
"S njom je sve u redu", rekao je dr. Philobosian mojim roditeljima nakon polusatnog pregleda. "Nije
više najmlađa, ali ne vidim ništa ozbiljno."

www.crowarez.org
"Ali ne mogu disat!" protuslovila mu je Desdemona.
"Pluća su vam dobro."
"Noga mi trne."
"Malo je promasirajte. Da potaknete cirkulaciju."
"I on je prestar", rekla je Desdemona kad je dr. Phil otišao. "Nađite mi novog doktora, nekog koji
još nije pokojan."
Roditelji su se pokorili. Prekršivši obiteljsku odanost dr. Philu, iza njegovih leđa pozvali su nove
liječnike. Stanovitog dr. Tuttleswortha. Pa dr. Katza. Pa onog s malo nezgodnim imenom, dr.
Hladnika. Svaki je od njih postavio Desdemoni istu sumornu dijagnozu - da joj nije ništa. Zagledali
su joj u smežurane suhe šljive očiju; zavirili u suhe marelice ušiju, poslušali neuništivu pumpu srca
i proglasili je zdravom.
Pokušali smo je izmamiti iz kreveta. Pozvali smo je da gleda Nikad nedjeljom na velikom
televizoru. Nazvali smo tetu Linu u Novom
Meksiku i prinijeli telefonsku slušalicu interkomu. "čuj, Des, a da ti malo dođeš k meni u goste?
Ovdje ti je tako toplo, da ćeš misliti da si opet u horeuP
"Ništa tebe ne čujem, Lina!" vikala je Desdemona, unatoč tegoba s plućima. "Ova sprava ne valja te
ne valja!"
Napokon, apelirajući na Desdemonin strah od Boga, Tessie joj je rekla kako je grijeh izostati s
bogoslužja ako si fizički u stanju otići u crkvu. Ali Desdemona je potapšala madrac. "Kad budem
sljedeći put išla u crkvu, idem u lijesu."
Počela je obavljati posljednje pripreme. Iz kreveta je zapovijedala mojoj majci da očisti garderobne
ormare. "Papouovu odjeću možeš dati Crvenom križu. I moje haljine za paradu. Meni više ništa ne
treba, osim onog u čemu će me pokopat." Nužda brige za muža u njegovim posljednjim godinama
natjerala je Desdemonu da bude neprestano u pokretu. Tek nekoliko mjeseci ranije, gulila je i
pasirala sve što je jeo, mijenjala mu pelene, prala mu posteljinu i pidžamu i njegovala mu tijelo
ovlaženim ručnicima i prutićima od vate. Ali sad je, u sedamdesetoj godini, preko noći ostarjela
zbog napora što se više nema za koga brinuti, osim za sebe samu. Sjedinama prošarana kosa posve
joj je posijedjela, a robustna figura joj se ispuhala i kao da je iz dana u dan kopnjela. Koža joj je
ublijedjela. Iskočile su joj vene. Na prsima su joj prsnule sitne crvene točkice. Prestala se gledati u
ogledalo. Zbog lošeg zubala, Desdemona već godinama nije imala usnica. Ali sad je mjesto gdje su
joj nekoć bile usnice prestala mazati ružem.
"Miltie", upitala je jedan dan mojeg oca, "ti si meni kupio grob kraj papouaV
"Ne brini, mama. To je mjesto za dvoje."
"Nitko drugi ga neće uzeti?"
"Tvoje je ime na njemu, mama."
"Ma nema moje ime, Miltie! Zato se i brinem. Na jednoj strani piše papou. Na drugoj strani je samo
trava. Hoću da odeš i staviš znak, tu dolazi yiayia. Da ne bi neka druga umrla pa se legnula kraj
mojeg muža."
Ali pripreme za pogreb nisu stale na tome. Desdemona nije izabrala samo mjesto gdje će je
pokopati. Izabrala je i pogrebnika. Georgie Pappas, brat Sophie Sassoon koji je radio u Pogrebnom
poduzeću T. J. Thomasa, stigao je u Middlesex u travnju (kad se činilo da upala pluća obećava).
Ponio je uzorke lijesova, urni za pepeo poslije kremi-ranja i cvjetnih aranžmana i sjeo kraj
Desdemonina kreveta dok je ona
razgledavala fotografije s takvim entuzijazmom kao da lista turističke prospekte. Upitala je Miltona
što si od toga može priuštiti.
"Neću o tome razgovarati, mama. Nisi na samrti."
"Ne velim ja da mi moraš kupit Imperijal. Georgie kaže da je Impe-rijal najbolje od najboljeg. Ali
za yiayiu dobar je i Prezident."
"Kad dođe vrijeme, dobit ćeš što god hoćeš. Ali -"
"I unutra saten. Molim lijepo. I jastučić. Kao ovdje. Stranica osam. Broj pet. Dobro gledaj! I reci
Georgieju neka mi ostavi očale."
Što se Desdemone tiče, smrt je bila samo druga vrsta emigracije. Umjesto da plovi iz Turske u

www.crowarez.org
Ameriku, ovaj put će putovati sa zemlje na nebo, gdje je Lefty već dobio državljanstvo i čeka je.
Postupno smo se navikli na Desdemonino povlačenje iz kruga obitelji. U to je vrijeme, proljeće
1971., Milton već bio zauzet novim poslovnim pothvatom. Nakon katastrofe u ulici Pingree, Milton
se zakleo da nikad više neće ponoviti istu pogrešku. Kako izbjeći najvažnije pravilo nekretnina -
lokacija, lokacija, lokacija? Jednostavno: biti svuda istodobno.
"Štandovi za hot dog", objavio je Milton jedne večeri za stolom. "Počet ćemo s tri ili četiri i
dodavati ih još s vremenom."
S preostalim novcem od osiguranja Milton je iznajmio poslovni prostor u tri trgovačka centra u
području Detroita. Na žutom papiru iz bloka skicirao je dizajn štandova. "McDonald's ima zlatne
lukove" rekao je. "Mi imamo Heraklove stupove."
Ako ste se ikad provezli plavim autocestama bilo kuda od Michigana do Floride, bilo kada između
1971. i 1978., vjerojatno ste zapazili sjajno bijele neonske stupove koji su se ustobočili uz očev
lanac hot dog restorana. Stupovi su povezivali njegovu grčku baštinu s kolonijalnom arhitekturom
njegove voljene rodne zemlje. Miltonovi stupovi bili su Partenon i zgrada Vrhovnog suda; bili su
Heraklo iz mita i Herkules iz hollywoodskih filmova. A i privlačili su pozornost.
Milton je počeo s tri Hot Dog Herkulesa™, ali brzo je dodavao franšize čim mu je profit to
omogućio. Počeo je u Michiganu i ubrzo se prelio u Ohio, a odonuda krenuo niz Međudržavnu
cestu duboko na jug. Po stilu je to bio više kao štand Dairy Queen nego McDonald's. Mjesta za
sjedenje bilo je vrlo malo ili ga uopće nije bilo (u najboljem slučaju nekoliko stolova za piknik).
Nije bilo prostora za igru, ni tombole ni happy mealova, ni darova ni promocija. Postojale su samo
hrenovke, a la Coney Island, kako se taj termin upotrebljavao u Detroitu, što znači
su
s ljutim umakom od feferona i lukom. Hot Dogs Herkulcsi stajali uz ceste, i to nefeaš uz neke dobre
ceste. Uz kuglane5 uz koiodvore> u malim gradovima na putu prema većima, svUgdje gdje su
nekretnine jeftine i prolazi mnogo automobila ili ljudi.
Ja nisam voljela štandove. Za mene je to hilo strmoglavo srozavanje od romantičnih dana bara
Zebra. Gdje su Ukmsne ^^ džuboks5 staklena polica s pitama koja se presijava, s^pard presvučeni
tamno_ kestenjastom kožom? Gdje su stalni gosti? Mje mi išlo u gkyu da ti štandovi s hrenovkama
zarađuju mnogo ViŠL noyca negQ štQ je tQ uspjelo restoranu. A zarađivali jesu. Nakon pryL
godin^ kad je bUo povuci-potegni, lanac hot dog štandova pro^^ je Qca u yiše negQ dobrostojećeg
čovjeka. Osim što je imao ,los za lokzc^ još jedan element je pridonio očevu uspjehu. Trik ili, kako
b[ sL tQ danas ^^ brending. Tad popularne hrenovke Bali Park napuhavale su se pri kuha_ nju, ali
hrenovke Herkules radile su nešto još bolje Iz pakm su -kao normalne, vimenasto ružičaste
hrenovč}^ ^ kad su se čudesno su se transformirale. Dok su crvčal^ na ^ hrenovke bi se proširile u
sredini, naočigled se debljale i, da^ svj;aje sei
To je bio Bankrotov doprinos. Jedne veče^ moj jc tad sedamnaesto. godišnji brat sišao u kuhinju
pripremiti si nešto za prigristi D hiadnjaku je našao nekoliko hrenovki. Nije mu se dalo čekati da
yoda z^^ pa je uzeo tavu. A onda je odlučio presjeći hrehoyke na pola «Htio sam im povećati
površinu", kasnije mi je objasn,o Umjesto da ih rasiječe po dužini, Bankrot se zabavljao izrezujući
ra>ne kombinadje Ovdje ¦ zagrebao, ondje duboko zasjekao, a onda je SyL hrenovke bado u tavu i
promatrao što će se dogoditi.
Nije se dogodilo bogzna što, te prve veče^ M od dh nekoliko bra_ tovih zasjekotina hrenovke su
poprimile smij^ oh];± ^^ ^^ ^ mu je postalo neka vrst igre. Izvjestio se u milnipuladji obUka
kobasicL pri pečenju i, sebi za zabavu, razvio cijelu li,Uju šaljiyih hrenovki Bila je tu hrenovka koja
se na vreloj tavi uzdizala na jednQm ^ pomalo kao toranj u Piši. U počast leta na Mjesec, \^Q JL m
ApoUo ^ č sL koža postupno rastezala sve dok ne bi puknllla tako da je izgledalo da se kobasica
lansira u zrak. Bankrot je radio 1^ dogL koji su ^^ ^ Sammvja Davisa dok pjeva "Bojangles" i o,le
koji su se pretvarali u slova L i S, premda nikad nije uspio dobiti ^^ z (Za prijatdje je tjerao
hrenovke da rade druge stvari. Kasne, uyLčer [z kuhmje JL do pirao smijeh. ćulo se kako Bankrot
govori: ,Qyo d jfi pornozvijezda Harry Reems!" i druge dečke kako viču, ^ ^ Stephanidcs,M A
kad smo kod toga, jesu li samo mene sablažnjavale one stare reklame za hrenovke Bali Park s
crvenim hrenovkama koje nabreknu i narastu? Gdje su bili cenzori? Zar nitko nije primijetio izraze

www.crowarez.org
na licima majki dok se prikazivala ta reklama ni kako se poslije reklame često s hihotom
razgovaralo o guranju u mekane zemljice? Ja sam svakako primjećivala, jer sam tada bila djevojka i
te su reklame bile smišljene da privuku moju pozornost.)
Jednom kad ste pojeli hrenovku Herkules, niste to zaboravljali. Brzo su postale prepoznatljiva
marka. Velika prehrambena tvrtka ponudila se kupiti prava i prodavati hrenovke Herkules u svojim
dućanima, ali Milton je, u pogrešnom uvjerenju da popularnost traje vječno, ponudu odbio.
Osim što je izumio heraklovske hrenovke, moj brat slabo se zanimao za obiteljski biznis. "Ja sam
izumitelj", govorio je. "A ne prodavač hot doga." U Grosse Pointeu pripadao je skupini momaka
čija je glavna spona bila što se nitko s njima nije htio družiti. Za njih je super subotnji provod
značilo sjediti u sobi mojeg brata i piljiti u Escherove grafike. Satima su slijedili prilike koje se
uspinju stubama koje se istodobno spuštaju, ili promatrali kako se guske pretvaraju u ribe i onda
ponovno u guske. Jeli su kekse s maslacem od kikirikija koji im se lijepio za zube dok su jedan
drugog ispitivali tablicu elemenata. Steve Munger, najbolji Bankrotov prijatelj, izluđivao je mojeg
oca filozofskim raspravama. ("Ali kako ćete dokazati da postojite, gospodine Stephanides?") Kad
smo dolazili po brata u školu, gledala sam ga očima stranca. Bankrot je bio štreber, knjiški moljac,
autsajder. Tijelo mu je bilo peteljka što pridržava tulipan mozga. Dok je išao prema autu, često je
glavu znao zabaciti unatrag, kao da proučava pojave u drveću. Nije pratio modu ni trendove. Tessie
mu je i dalje kupovala svu odjeću. Jer mi je bio stariji brat, divila sam mu se; ali zato što sam mu
bila sestra, osjećala sam se nadmoćno. Kad nam je udijelio darove, svakom svoje, Bog je meni dao
sve najvažnije. Matematičke sklonosti: Bankrotu. Verbalne sklonosti: meni. Praktičnu spretnost:
Bankrotu. Maštu: meni. Glazbeni talent: Bankrotu. Izgled: meni.
Ljepota kojom sam bila obdarena kao beba samo se povećavala kako sam rasla. Nije čudno što je
Clementine Stark htjela sa mnom vježbati ljubljenje. Svi su to htjeli. Postarije konobarice naginjale
su se prema meni kad sam naručivala u restoranu. Zajapureni dječaci prilazili su mojoj klupi i
mucali "Is-is-ispala ti je gumica." čak bi me i Tessie, ljutita zbog nečega, pogledala - u oči nalik
Kleopatrinim - i zaboravila
zašto se ljuti. Nije li uvijek nešto potmulo zatitralo u zraku kad god sam donosila piće sudionicima
nedjeljnih debata? Stric Pete, Jimmy Fioretos, Gus Panos, muškarci od pedeset, šezdeset,
sedamdeset godina dizali su pogled nad rastegnutim trbusima i mislili stvari koje si nisu htjeli
priznati da misle. U starom kraju, u Bithvniosu, gdje su neženju smatrali sposobnim za ženidbu
dokle god je disao, njihovi su vršnjaci uspješno znali isprositi ruku djevojke kao što sam ja. Jesu li
se, zavaljeni na našim otomanima, prisjećali tih dana? Jesu li mislili, "Da nismo u Americi, možda
bih..."? Ne mogu reći. Gledano unatrag, samo se sjećam vremena kad svijet kao da je imao milijun
očiju koje su se nijemo otvarale kamo god sam išla. Većinom su se kamuflirale, poput sklopljenih
očiju zelenih guštera u zelenim stablima. Ali onda su se naglo otvarale - u autobusu, u ljekarni - i
svrdlao me intenzitet svih tih pogleda, želja i očaj.
Satima sam se sama divila svojem izgledu, vrtjela se na ovu i na onu stranu pred ogledalom, ili se
namještala u nehajnu pozu da vidim kako zbilja izgledam u stvarnom životu. Uz pomoć ručnog
ogledala proučavala sam vlastiti profil, u to doba još skladan. češljala sam dugu kosu i katkad
ukrala malo majčine maškare da namažem oči. Ali sve češće mi je narcisisticki užitak kvarilo
nelijepo stanje jezera u kojem sam se ogledala.
"Opet je stiskao prišteve!" žalila sam se majci.
"Ne budi tako osjetljiva, Callie. To je samo malo... daj, ja ću to obrisati."
"Fuj!"
"čekaj dok ti dobiješ prišteve!" vikao je iz predsoblja Bankrot, posramljen i bijesan.
"Neću ih dobiti."
"Baš hoćeš! Svima lojne žlijezde prejako luče kad uđu u pubertet!"
"Tiho, vas dvoje", rekla je Tessie, ali nije morala. Ja sam već utihnula, sama od sebe. Bila je to ta
riječ: pubertet. Za mene izvor znatne količine tjeskobna nagađanja u to doba. Riječ koja me vrebala
iz zasjede i s vremena na vrijeme iskakala da me uplaši jer nisam točno znala što znači. Ali sad sam
znala barem jedno: Bankrot je nekako u to umiješan. Možda to objašnjava ne samo prištiće nego i
ono drugo što sam u posljednje vrijeme primjećivala kod brata.

www.crowarez.org
Nedugo nakon što se Desdemona uhvatila kreveta, zamijetila sam, mutno i postupno kako to već
sestre zamjećuju kad su u pitanju braća, da Bankrot krati vrijeme novom, samotničkom zabavom.
Radilo se
0 zamjetnoj aktivnosti iza zaključanih vrata kupaonice. I stanovitom naprezanju što se čulo u
stenjanju "Samo malo" kad sam pokucala na vrata. Ipak, bila sam mlađa od njega i neupućena u
neodgodive potrebe dječaka u adolescenciji.
Ali dopustite mi da se vratim nekoliko koraka unatrag. Tri godine prije, kad je Bankrotu bilo
četrnaest a meni osam godina, brat me dobio na štos. Dogodilo se to jedne noći kad su roditelji izišli
na večeru. Padala je kiša i grmjelo je. Gledala sam televiziju kad se odjednom pojavio Bankrot.
Pružao mi je krišku torte od limuna. "Gle što imam!" zapjevušio je.
Velikodušno mi je odrezao komad. Gledao me kako jedem. A onda je rekao, "Tužit ću te! Ta je torta
bila za nedjelju."
"Nije fer!"
Zatrčala sam se prema njemu. Htjela sam ga udariti, ali uhvatio me za ruke. Hrvali smo se stojeći
sve dok mi Bankrot nije ponudio nagodbu.
Kao što sam rekla: u to su doba svijetu neprestano iskakale oči. Još su dva oka iskočila. Pripadala su
mojem bratu koji je stajao u kupaonici za goste, među ukrasnim ručničićima za ruke, i gledao kako
skidam gaćice i dižem suknju. (Ako mu pokažem, neće me tužiti.) Koliko god da je bio opčinjen,
držao se na udaljenosti. Adamova mu se jabučica dizala i spuštala. Izgledao je zaprepašteno i
uplašeno. Nije me imao s čim usporediti, ali ono što je vidio nije ga pogrešno uputilo: ružičasti
nabori, procjep. Deset sekundi je Bankrot proučavao moje isprave i nije uočio krivotvorinu, dok je
nad nama lijevalo kao iz kabla, i ja sam ga natjerala da mi da još jedan komad torte.
Bankrot očito nije do kraja utažio znatiželju pogledom na osmogodišnju sestru. Sad je, naslućivala
sam, gledao slike prave stvari.
Godine 1971. svi su muškarci otišli iz našeg života, Lefty u smrt, Milton u hrenovke Herkules, a
Bankrot u kupaonski pasijans. A meni
1 Tessie ostavili su da se brinemo za Desdemonu.
Morale smo joj rezati nokte na nogama. Morale smo hvatati muhe koje su joj se nekako uvukle u
sobu. Morale smo premještati krletke s pticama ovisno o svjetlu. Morale smo paliti televizor kad su
počinjale dnevne sapunice i gasiti ga prije ubojstava na večernjem dnevniku. Desdemona, međutim,
nije htjela izgubiti dostojanstvo. Na zov prirode, zvala nas je preko interkoma i pomagali smo joj da
ustane iz kreveta i dođe do kupaonice.
Najjednostavnije je to reći ovako: godine su prolazile. Dok su se s
druge strane prozora izmjenjivala godišnja doba, dok su žalosne vrbe odbacivale milijune listića,
dok je snijeg padao na ravni krov i zrake se sunca nakošavale, Desdemona je ležala u krevetu. Bila
je tamo i kad se snijeg otopio i vrbe ponovno propupale. Bila je tamo i kad se sunce uspelo još više
i spustilo zraku ravno kroz krovni prozor, kao ljestve do neba kamo se svesrdno željela popeti.
Sto se dogodilo dok je Desdemona ležala u krevetu: Umrla je Linina prijateljica, gospođa Watson, i
teta Sourmelina je, u pogrešnoj procjeni kakve se redovito donose u žalosti, prodala kuću i preselila
se natrag na sjever da bude bliže obitelji. Stigla je u Detroit u zimi 1972. Zimska joj se klima činila
znatno hladnijom nego što je pamtila. Još gore, vrijeme što ga je provela na jugozapadu promijenilo
ju je. Nekako je, tijekom života, Sourmelina postala Amerikanka. U njoj nije ostalo gotovo ničega
od sela. Njezina samopokopana rođakinja, naprotiv, nikad se iz sela nije maknula. Obje su zagazile
u sedamdesete, ali Desdemona je bila stara, sijeda udovica koja je samo čekala da umre, dok je
Lina, posve druga vrst udovice, bojala kosu crveno, vozila Fire-bird i nosila suknje od trapera s
remenom i kopčom od tirkiza. Nakon života u seksualnoj supkulturi, Lini je heteroseksualnost
mojih roditelja bila ljupko starinska, kao one ukrasne kuhinjske krpe s izvezenim porukama
"Kuharice manje zbori..." Zgražala se nad Bankrotovim aknama. Nije voljela s njim dijeliti tuš. Dok
nam je Sourmelina bila u gostima, vladala je napeta atmosfera. U našoj je dnevnoj sobi ona
djelovala napadno i neumjesno kao umirovljena plesačica iz Vegasa, a budući da smo je neprestano
pomno promatrali krajičkom oka, sve što je činila bilo nam je prebučno, dim njezine cigarete svuda
se zavlačio, pila je previše vina za večerom.

www.crowarez.org
Upoznali smo nove susjede. Bili su tu Pickettovi, Nelson koji je igrao obranu na Sveučilištu
Georgia Tech, a sad je radio za farmaceutsku tvrtku Parke-Davis, i njegova žena Bonnie, koja je
gutala čudesne priče nadahnuća u časopisu Guideposts. Prekoputa stanovali su "Plavooki" Stew
Fiddler, trgovac industrijskih dijelova sa sklonošću prema bur-bonu i šankericama, i njegova žena
Mizzi, čija je kosa mijenjala boju kao onaj prsten koji pokazuje raspoloženje. Na kraju ulice bili su
Sam i Hettie Grossinger, prvi ortodoksni Zidovi koje smo u životu upoznali, i njihova jedinica
Maxine, sramežljivo čudo od djeteta na violini. Sam je, međutim, bio duhovit a Hettie glasna, a
razgovarali su o novcu ne misleći da je to nepristojno pa smo se u njihovu društvu osjećali komot-
no. Milt i Tessie često su pozivali Grossingerove na večeru premda su nas njihova prehrambena
ograničenja neprestano zbunjivala. Majka se znala odvesti na drugi kraj grada samo da kupi košer
meso, na primjer, ali onda ga je servirala u umaku s vrhnjem. Ili bi preskočila meso i vrhnje pa
poslužila popečke od rakovica. Iako odani svojoj vjeri, Grossingeri su bili Židovi američkog
Srednjeg zapada, diskretni i skloni asimilaciji. Skrivali su se iza svojeg zida čempresa i za Božić
stavljali pred kuću Djeda Mraza i ukrasna svjetla.
Godine 1971. sudac Stephen J. Roth presudio je da u školskom sustavu u Detroitu postoji de jure
segregacija. Smjesta je naredio da se škole desegregiraju. Postojao je samo jedan problem. Godine
1971. osamdeset posto školske populacije u Detroitu bilo je crno. "Taj sudac prevoznik može
prevoziti koliko hoće", likovao je Milton dok je čitao o toj odluci u novinama. "Sad nam je
svejedno. Vidiš, Tessie? Vidiš zašto je tvoj dobri muž htio da se djeca maknu iz tog školskog
sistema? Jer da nisam, taj bi ih vražji Roth natjerao da se voze u školu u centar Nairobija, eto
zašto."
Godine 1972. S. Mivamoto, visok 162 cm, kojeg nisu primili u de-troitsku policiju jer nije
zadovoljavao njihov kriterij, visinu od 168 cm (pokušao je i s povišenim potplatom itd.), pojavio se
u emisiji The To-night Show gdje je ustao u svoju obranu. I sama sam načelniku policije napisala
pismo podrške za Mivamota, ali nikad nisam dobila odgovor, a Mivamota su odbili. Nekoliko
mjeseci poslije, policijskog načelnika Nic-holsa zbacio je konj za vrijeme parade. "Tako ti i treba!"
rekla sam.
Godine 1972. H. D. Jackson i L. D. Moore, koji su tužili policiju za brutalnost i tražili odštetu od
četiri milijuna dolara, oteli su mlažnjak Southern Airlinesa za Kubu, ogorčeni što su dobili odštetu
od samo dvadeset pet dolara.
Godine 1972. gradonačelnik Roman Gribbs ustvrdio je kako je Detroit doživio preporod. Grad je
prebolio traumu nereda iz 1967. Stoga se on ne namjerava kandidirati za još jedan mandat. Pojavio
se novi kandidat, čovjek koji će postati prvi afro-američki gradonačelnik, Co-leman A. Young.
A ja sam navršila dvanaest godina.
Nekoliko mjeseci prije, prvog dana šestog razreda, Carol Horning ušla je u učionicu s laganim, ali
nedvojbeno samozadovoljnim smiješkom. Ispod tog smiješka, kao izložene na polici s trofejima,
stršale su nove
grudi koje su joj to ljeto izrasle. Nije bila jedina. Kroz mjesece rasta, dobar se broj mojih školskih
kolegica - kako to odrasli vole reći - razvio.
Nisam bila posve nespremna za to. U ljeto sam provela mjesec dana u kampu Ponshewaing kraj
Port Hurona. Tijekom spore procesije ljetnih dana postala sam svjesna, kao što je čovjek svjestan
bubnja koji ravnomjerno udara na drugoj obali jezera, nečeg što se odmata u tijelima mojih
prijateljica u kampu. Djevojčice su postale čedne. Okretale su leđa kad su se presvlačile. Neke su
imale prezimena izvezena ne samo na hlačicama i čarapama nego i na prvim grudnjacima.
Uglavnom je to bilo nešto osobno o čemu nitko nije govorio. Ali tu i tamo se to pokazivalo na
dramatičan način. Jednog poslijepodneva na plivanju, aluminijska vrata svlačionice uz zveket su se
otvorila i zatvorila. Zvuk se odbio od debla borova, pronio kraj oskudnog žala na površinu vode
gdje sam plutala na napuhanoj unutarnjoj gumi i čitala Ljubavnu priču. (Samo sam na plivanju
imala vremena čitati i koliko god su me odgajatelji u kampu poticali da vježbam slobodni stil,
uporno sam svaki dan gutala novi bestseler koji sam pronašla na majčinom noćnom ormariću.)
Podigla sam pogled. Prašnjavom smeđom stazom prekrivenom borovim iglicama primicala se
Jenny Simonson u crvenom, bijelom i plavom kupaćem kostimu. Sva je priroda utihnula pred tim

www.crowarez.org
prizorom. Ptice su zanijemjele. Labudovi na jezeru izvili su nevjerojatno duge vratove da je vide.
čak se i motorna pila u daljini ugasila. Promatrala sam veličanstvenu Jenny S. Zlatasto svjetlo
kasnog poslijepodneva oko nje se intenzivnije zgusnulo. Njezin se domoljubni badić napinjao kao
ni na jednoj drugoj curi. Mišići su joj se zatezali u dugim bedrima. Zatrčala se do kraja mola i
skočila u jezero, a jato najada (njezinih prijateljica iz Cedar Rapidsa) zaplivalo joj je u susret.
Spustila sam knjigu i promotrila vlastito tijelo. Evo ga, kao i obično: ravna prsa, ništa na bokovima,
rašljaste noge osute ugrizima komaraca. Od jezerske vode i sunca koža mi se ljuštila. Prsti su mi se
potpuno smežurali.
Zahvaljujući staračkoj oronulosti dr. Phila i Tessienoj pretjeranoj sti-dljivosti, stigla sam do
puberteta ne znajući što da očekujem. Dr. Philo-bosian i dalje je imao ordinaciju kraj Ženske
bolnice, premda je bolnica tad već bila zatvorena. Njegova se praksa znatno izmijenila. Preostalo
mu je još nekoliko postarijih pacijenata koji su se, kad su već tako dugo preživjeli uz njegovu
pasku, bojali promijeniti liječnika. Ostalo su bile obitelji na socijalnoj pomoći. Ordinaciju je vodila
sestra Rosalee. Ona i
dr. Phil vjenčali su se godinu dana nakon što su se upoznali na mojem porodu. Sad je ona naručivala
pacijente i davala injekcije. Za djetinjstva u sirotinjskom Appalachianu dobro je upoznala vladinu
pripomoć i ćarobirala je s formularima za zdravstveno osiguranje.
U osamdesetim je godinama dr. Phil počeo slikati. Zidove ordinacije prekrio je, kao u galeriji,
debelo namazanim, uskovitlanim uljima na platnu. Nije previše rabio kist, uglavnom paletni nož. A
što je slikao? Smirnu? Obalu u svitanje? Stravični požar? Ne. Kao mnogi amateri, dr. Phil je bio
uvjeren da je jedini prikladni umjetnički motiv slikoviti krajolik koji nema nikakve veze s onim što
je sam doživio. Slikao je morske prizore koje nije nikad vidio i šumske zaselke u kojima nikad nije
bio, zaokružene prilikom čovjeka koji sjedi na srušenom deblu i puši lulu. Dr. Philobosian nikad
nije govorio o Smirni, a ako bi je tko spomenuo, izlazio je iz sobe. Nikad nije spominjao prvu ženu,
ni ubijene sinove i kćeri. Možda je baš zato i preživio.
Kako bilo, dr. Phil je već bio fosil. Na mojem sistematskom pregledu 1972. služio se dijagnostičkim
metodama koje su bile popularne na medicinskom fakultetu negdje 1910. Recimo, trik u kojem se
on pretvara da će me ošamariti kako bi mi provjerio reflekse. Pa auskultacija pomoću vinske čaše.
Kad se prignuo da mi posluša srce, pružio mi se pogled iz ptičje perspektive na Galapagos krasti na
njegovoj ćeli. (Arhipelag je iz godine u godinu mijenjao položaj, kao kontinent se seleći preko
kugle njegove lubanje, ali nikad nije zacijelio.) Dr. Philobosian mirisao je kao stari kauč, na ulje za
kosu i prolivenu juhu, na drijemež u svako doba dana. Njegova diploma medicine izgledala je kao
da je napisana na pergamentu. Ne bi me začudilo da dr. Phil kao lijek za groznicu propiše pijavice.
Sa mnom se ophodio korektno, nikad prijateljski, a svoje je komentare upućivao uglavnom Tessie,
koja je sjedila na stolici u kutu. Koje je uspomene, pitam se, dr. Phil izbjegavao ne gledajući u
mene? Jesu li nad tim površnim pregledima lebdjeli duhovi levantinskih djevojaka, prizvani
krhkošću moje ključne kosti, zviždukanjem u mojim malim, šlajmom ispunjenim plućima? Je li se
trudio ne misliti na palače na vodi i razvezane halje, ili je jednostavno bio umoran, star, poluslijep i
odviše ponosan da to prizna?
Kako god glasio odgovor, godinu za godinom Tessie me odano vodila njemu, da mu se oduži za čin
milosrđa u katastrofi koju više nije priznavao. U njegovoj sam čekaonici pri svakom posjetu
nalazila isti izlizani primjerak časopisa Highlights. "Možete li pronaći ovo?" glasilo je pitanje u
crtanoj zagonetki. I gle, u raširenim granama kestena krili
su se nož, pas, riba, starica, svijećnjak - svi zaokruženi mojom vlastitom rukom, drhtavom od boli u
upaljenom uhu, godinama i godinama prije.
Majka je također izbjegavala sve u vezi s tijelom. Nikad nije otvoreno govorila o seksu. Nikad se
nije svlačila preda mnom. Nije voljela proste šale ni golotinju u filmovima. Sto se Miltona tiče, on
nije mogao sa svojom curicom razgovarati o tome kako djeca dolaze na svijet, pa mi je u tim
godinama preostalo jedino da sve povezem sama.
Iz aluzija koje su katkad pobjegle teti Zo u kuhinji, shvatila sam da se ženama nešto događa s
vremena na vrijeme, nešto što im nije drago, nešto što muškarci nisu primorani trpjeti (kao ni sve
ostalo). Sto god to bilo, činilo mi se na sigurnoj udaljenosti, kao udaja ili porođaj. A onda se jednog

www.crowarez.org
dana u kampu Ponshewaing Rebecca Urbanus popela na stolicu. Rebecca je bila iz Južne Karoline.
Imala je pretke robovlasnike i školovan glas. Na plesovima s dečkima iz susjednog kampa mahala
je rukom pred licem kao da drži lepezu. Zašto se popela na stolicu? Imali smo priredbu gdje svatko
pokazuje što zna. Rebecca Urbanus je možda pjevala ili recitirala poeziju Waltera de la Marea.
Sunce je još žarilo visoko na nebu, a njezine kratke hlačice su se bijeljele. A onda odjednom, dok je
pjevala (ili recitirala), stražnji joj je dio hlačica potamnio. Isprva je izgledalo kao da je to samo
sjena okolnog drveća. Ili nečije ruke koja maše. Ali ne: dok smo tamo sjedile, sve
dvanaestogodišnjakinje u majicama kampa i s indijanskim trakama na glavi, vidjele smo ono što
Rebecca Urbanus nije vidjela. Dok je njezina gornja polovica izvodila točku na priredbi, donja joj je
polovica zasjenila nastup. Mrlja se širila, i bila je crvena. Odgajatelji nisu znali kako točno da
reagiraju. Rebecca je pjevala, raširenih ruku. Zavrtjela se na stolici pred publikom koja je sjedila u
krugu oko nje: pred nama, koje smo zurile u čudu i prestravljene. Neke su "napredne" djevojke
shvatile. Druge, kao ja, pomislile su: ubod nožem, napad medvjeda. U tom času Rebecca Urbanus
vidjela je da je gledamo. I sama je spustila pogled. I vrisnula. I pobjegla s pozornice.
Vratila sam se iz kampa preplanula i mršavija, s jednom jedinom osvojenom značkom (ironično, za
orijentaciju). Ali onu drugu značku, koju je Carol Horning tako ponosno pokazala prvi dan škole,
još nisam imala. Moji su osjećaji oko toga bili podvojeni. S jedne strane, ako je suditi prema
nezgodi koja se dogodila Rebecci Urbanus, možda je sigurnije ostati kakva jesam. Sto ako se i meni
desi nešto slično? Pregle-
dala sam ormar i izbacila sve bijelo. Potpuno sam prestala pjevati. To je izvan kontrole. Nikad se ne
zna. Može se desiti bilo kada.
Osim što se to meni nikako nije događalo. Postupno sam se, dok su i ostale djevojčice u mojem
razredu većinom doživljavale promjene, prestala brinuti o mogućim nezgodama i zabrinula se da
zaostajem za drugima, da sam preskočena.
Sjedim na satu matematike, negdje u zimi u šestom razredu. Gđica Grotowski, naša mlada
profesorica, piše jednadžbu na ploči. Iza nje, sjedeći u drvenim klupama, učenici prate njezin račun,
ili drijemaju, ili se udaraju nogama pod klupom. Sivi zimski dan u Michiganu. Trava nalikuje na
kositar. Fluorescentna svjetla nad našim glavama trude se raspršiti sumračno godišnje doba. Slika
velikog matematičara Ramanu-jana (za kojeg smo mi cure prvo mislile da je dečko gđice Grotowski
iz inozemstva) visi na zidu. Zrak je zagušljiv onako kako zagušljiv može biti samo u školi.
A iza leđa profesorice, u našim klupama, mi letimo kroz vrijeme. Tridesetero djece u šest urednih
redova juri brzinom koju ne možemo pratiti. Dok gđica Grotowski ispisuje jednadžbe na ploči,
moje kolegice i kolege se mijenjaju. Bedra Jane Blunt, recimo, kao da su svakog tjedna sve
izduljenija. Džemper joj se napinje na grudima. Onda jednog dana Beverlv Maas, koja sjedi kraj
mene, diže ruku i vidim joj tamni dio pod pazuhom: komadić kože obrastao svijetlo smeđim
dlačicama. Kad se to pojavilo? Jučer? Prekjučer? Jednadžbe kroz godinu postaju sve dulje i dulje,
sve složenije, i možda je to zbog svih tih brojeva ili tablica množenja; učimo kvantificirati velike
zbrojeve dok, uz novu matematiku, tijela dolaze do neočekivanih rješenja. Peteru Quailu glas se od
prošlog mjeseca spustio dvije oktave, a on to ne primjećuje. Zašto ne? Prebrzo leti. Dečkima rastu
malje nad gornjom usnicom. čela i nosevi osipaju se bubuljicama. I najspektakularnije od svega,
djevojčice postaju žene. Ne mentalno pa čak ni emocionalno, nego tjelesno. Priroda obavlja
pripreme. Dospijevaju rokovi ukodirani u vrstu.
Samo je Calliope, u drugom redu, nepomična, njezina klupa kao da se zaglavila tako da jedino ona
primjećuje prave razmjere metamorfoza oko sebe. Dok rješava zadatke, svjesna je torbice Tricie
Lamb na podu kraj klupe, tampona koji je tog jutra na tren spazila u njoj - kako se on točno
upotrebljava? - i koga to da pita? I dalje zgodna, Calliope ubrzo shvaća da je najniža djevojka u
razredu. Pušta da joj padne gumica. Nijedan dečko je ne podiže. U božičnoj predstavi ne glumi
Mariju
kao proteklih godina nego patuljka.. .Ali nada umire posljednja, zar ne?... jer klupe lete, dan za
danom; postrojeni kao u avionskoj eskadrili, učenici tutnje i grme kroz vrijeme, tako da Calliope
jednog dana podiže pogled sa svojeg tintom umrljanog papira i vidi da je proljeće, cvijeće pupa,
forzicija se rascvala, jasenovi zazelenjeli; na odmoru se dečki i cure drže za ruke, katkad se ljube

www.crowarez.org
iza drveća, a Calliope se osjeća izigranom, prevarenom. "Sjećaš me se?" kaže prirodi. "Ja čekam.
Još sam tu."
Kao i Desdemona. U travnju 1972. njezina molba da se pridruži svojem suprugu na nebu još se
probijala kroz golemu nebesku birokraciju. Iako je Desdemona bila zdrava kao dren kad je legla u
krevet, tjedni, mjeseci i napokon godine neaktivnosti, spojeni s njezinom iznimnom snažnom
voljom da se dokrajči, nagradili su je medicinskom enciklopedijom boljki. U godinama što ih je
provela prikovana za postelju, Desdemona je imala tekućinu u plućima; lumbago; bursitis; napad
eklampsije, koji je nastupio pola stoljeća kasnije nego što je etiološki normalno i potom se jednako
tajanstveno povukao, na Desdemoninu žalost; žestok osip herpesa zostera od kojeg su joj rebra i
leđa poprimila boju i teksturu zrelih jagoda i pekli kao da je bodu električnim štapom za stoku;
devetnaest prehlada; jednotjednu upalu pluća, koju su figurativno opisali kao "hodajuću"; čireve na
želucu; psihosomatske katarakte, koji su joj mutili vid na godišnjicu muževe smrti i koje je
uglavnom isplakala; i Dupuvtrenovu kontrakciju pri kojoj su joj upaljeni ligamenti u ruci bolno
zgrčili palac i tri prsta tako da su se stisnuli uz dlan, a srednji je prst ostao podignut u opscenoj
gesti.
Jedan je liječnik uključio Desdemonu u studiju dugoživosti. Pisao je članak za neki medicinski
časopis o "mediteranskoj prehrani". S tim je ciljem rešetao Desdemonu pitanjima o kuhinji njezine
domovine. Koliko je jogurta konzumirala kao mala? Koliko maslinovog ulja? češnjaka? Odgovarala
je na svaki njegov upit jer je mislila kako njegovo zanimanje pokazuje da napokon nešto organski s
njom nije u redu, i jer nikad nije propuštala priliku da prošeće postajama svojeg djetinjstva. Liječnik
se zvao Miiller. Podrijetlom Nijemac, odrekao se svoje rase što se kuhinje tiče. S poslijeratnim
osjećajem krivnje, ocrnio je bratvuršt, knedle od kruha i ajngemahtes kao jela koja graniče s
otrovom. To su Hitleri hrane. Umjesto toga našu je grčku prehranu - naše patlidžane koji plivaju u
umaku od rajčice, naše salate od krastavaca i namaze od ikre, naše pilafe, grožđice i smokve -
smatrao potencijalno ljekovitim, čudesnim preparatima koji daju život, čiste arterije, izglađuju
kožu. I
činilo se da dr. Miiller govori istinu: iako su mu bile samo četrdeset dvije godine, lice mu je bilo
naborano, ovješenih laloka, dok je moj otac, u četrdeset osmoj godini, unatoč podočnjacima boje
kave, još posjedovao neizbrazdanu maslinastu put i gustu, sjajnu, crnu kosu. Nisu onaj preparat za
rast kose zabadava zvali "Grčka formula". To je u našoj hrani! Pravi pravcati izvor mladosti u našim
dolmama i tara-masalatama, pa čak i u baklavama koje ne sadrže grešni rafinirani šećer, nego samo
med. Dr. Miiller pokazao nam je grafikone koje je izradio, s imenima i datumima rođenja Talijana,
Grka i jednog Bugarina nastanjenih u području Detroita, i vidjeli smo kako se naša kandidatkinja -
Desdemona Stephanides, devedeset dvije godine - dobro drži među ostalima. U odnosu na Poljake
koje je dokrajčila kielbasa, ili Belgijance koje je pomeo pomfrit, ili Anglosaksonce desetkovane
desertima, ili Španjolce slomljene salamama, naša se grčka iscrtana linija nastavljala dok su njihove
nestajale u šumi putanja usmjerenih nadolje. Tko zna? Kao narod, proteklih se nekoliko milenija
nismo imali bogzna čime ponositi. Stoga je vjerojatno shvatljivo da smo za posjeta dr. Miillera
propustili spomenuti zabrinjavajuću anomaliju Leftvjevih opetovanih moždanih udara. Nismo htjeli
iskriviti grafikon novim podatcima, pa nismo napomenuli da je Desdemoni zapravo sedamdeset i
jedna, a ne devedeset i jedna godina, i da ona uvijek brka sedmice i devetke. Nismo spomenuli ni
njezine tete, Taliju i Viktoriju, koje su obje umrle mlade od raka dojke; i prešutjeli smo visoki tlak
koji je naprezao vene ispod Miltonove glatke, mladolike vanjštine. Nismo to mogli spomenuti.
Nismo htjeli izgubiti od Talijana niti od onog jednog Bugarina. A dr. Miiller, zaokupljen svojim
istraživanjem, nije primijetio izlog opreme pogrebničkih poduzeća kraj Desdemonina kreveta,
fotografiju pokojnog muža uz fotografiju njegova groba, obilje parafernalija udovice napuštene na
zemlji. Ne pripadnice skupine besmrtnika s Olimpa. Jednostavno jedine koja je preživjela.
U međuvremenu je napetost između mene i majke rasla.
"Nemoj se smijati!"
"Oprosti, dušo. Ali gledaj, ti nemaš ništa što bi... što bi..."
"Mama!"
". ..što bi ga držalo."

www.crowarez.org
Uvrijeđeni vrisak. Dvanaestogodišnje noge trče uz stube, dok Tessie dovikuje, "Ne dramatiziraj
toliko, Callie. Kupit ćemo ti grudnjak ako baš hoćeš." Gore, u svojoj sobi, zaključala sam vrata i
zadigla majicu
pred ogledalom da vidim\.. kako je mama u pravu. Ništa! Baš ništa što bi ga držalo. Briznula samu
plač od nemoći i bijesa.
Kasnije tog dana, kad sam najzad sišla na večeru, osvetila sam se jedino kako sam mogla.
"Što je? Nisi gladna?"
"Hoću normalnu hranu."
"Kako to misliš, normalnu hranu?"
"Američku hranu."
"Moram kuhati ono što yiayia voli."
"A što je s onim što ja volim?"
"Pa ti voliš spanikopitu. Uvijek si voljela spanikopitu."
"E, više je ne volim."
"Onda dobro. Nemoj jesti. Gladuj ako hoćeš. Ako ti se ne sviđa što ti dajemo, možeš samo sjediti za
stolom i čekati dok mi ne pojedemo."
Suočena s dokazima u ogledalu, ismijana od vlastite majke, okružena školskim kolegicama koje se
razvijaju, došla sam do užasnog zaključka. Povjerovala sam da mediteranska prehrana koja održava
baku na životu protiv njezine volje ujedno zlokobno koči moje sazrijevanje. Zvučalo je logično da
maslinovo ulje koje je Tessie polijevala po svemu ima tajanstvenu moć da zaustavi tjelesni sat, dok
um, otporan na ulje za kuhanje, ide dalje. Zato je Desdemona osjećala očaj i umor osobe od
devedeset godina, ali arterije su joj bile kao u pedesetogodišnjakinje. Je li moguće, pitala sam se, da
su omega 3 masne kiseline i tri vrste povrća za svaki obrok odgovorni za kašnjenje moje spolne
zrelosti? Usporava li jogurt za doručak razvoj mojih grudi? Moguće je.
"Sto je, Cal?" pitao me Milton, čitajući večernje novine uz jelo. "Ne želiš doživjeti stotu?"
"Ne ako stalno moram jesti ovo."
Ali sad je Tessie puknula. Tessie, koja je gotovo dvije godine brinula za staru damu koja ne želi
ustati iz kreveta. Tessie, čiji je muž bio zaljubljen u hrenovke više nego u nju. Tessie, koja je
potajno nadzirala pražnjenje crijeva svoje djece i tako, naravno, točno znala kako im masna
američka hrana može poremetiti probavu. "Ti ne ideš u dućan", suzno je rekla. "Ti ne vidiš ono što
ja vidim. Kad si posljednji put bila u ljekarni, gospodična Normalna? Znaš čega su tamo pune
police? Lak-sativa! Kad god odem u ljekarnu, netko prije mene kupuje Dulkolaks. I ne samo jednu
kutiju. Kupuju to na lopate."
"Samo stari ljudi."
"Ne samo stari. Vidim da ih kupuju i mlade mame. I tinejdžeri.
Hoćeš da ti nešto otkrijem? Ova cijela zemlja ne može obaviti veliku nuždu."
"Ma daj, baš sad imam apetit."
"Je li to zbog grudnjaka, Callie? Jer ako je, rekla sam ti -"
"Mama!"
Ali prekasno. "Kakvog grudnjaka?" upitao je Bankrot. A onda se osmjehnuo: "Veliko slano jezero
misli da treba grudnjak?"
"Začepi."
"čekaj malo. Valjda su mi naočale prljave. Daj da očistim stakla. Aha, sad je bolje. Da vidimo -"
"Začepi!"
"Ne, ne bih rekao da je Veliko slano jezero doživjelu neku geološku -"
"No, ali tvoje lice je, pristavi!"
"Još je ravno kao uvijek. Idealno za mjerenje brzine."
Ali onda je Milton podviknuo, "K vragu i sve!" - i oboje nas nadglasao.
Mislili smo da mu je dognjavilo naše bockanje.
"Taj prokleti sudac!"
Nije gledao nas. Zurio je u naslovnicu Detroit Newsa. Pocrvenio je, a onda - od onog visokog tlaka
koji nismo spomenuli - poprimio gotovo ljubičastu boju.

www.crowarez.org
To jutro sudac Roth je na saveznom okružnom sudu smislio lukav način kako da desegregira škole.
Ako u Detroitu nema dovoljno bijelih učenika za sve škole, dovest će ih iz nekog drugog mjesta.
Sudac Roth proglasio se nadležnim za cijelo "gradsko područje". Nadležnim nad gradom Detroitom
i pedeset tri predgrađa koja ga okružuju. Uključivši Grosse Pointe.
"Tek što smo vas djecu izvukli iz one vražje rupe", vikao je Milton, "taj vas prokleti Roth hoće
poslati natrag!"
Gorske kune
Za one koji su se tek sad uključili, u tijeku je senzacionalna utakmica hokeja na travi! Završne
sekunde posljednjeg susreta sezone između dva ljuta protivnika, Osica iz BSCD i Gorskih kuna iz
B&I. Rezultat je izjednačenih 4:4. Borba prsa o prsa na sredini terena i.. .lopta za Osice!
Chamberlain manevrira, dodaje O'Rourkeovoj na krilu. O'Rourke čini fintu da ide lijevo, ide
desno... prelazi jednu Kunu, prelazi drugu... i sad dodaje preko terena Amigliato! Evo, Be-cky
Amigliato dolazi s boka! Još deset sekundi, još devet! Na golu za Gorske kune brani
Stephanidesova i - o joj joj, ona ne vidi da se Amigliato približava! Koga vraga to?... Pa ljudi, ona
gleda u list! Callie Stephanides divi se prekrasnom, vatrenocrvenom jesenskom listu, ali kakav je
trenutak odabrala! Evo, Amigliato je tu! Pet sekundi! četiri sekunde! To je to, sad se odlučuje
prvenstvo srednjih škola - ali samo malo... Stephanides je čula korake. Podiže pogled... a Amigliato
puca! Auuu, loptica leti kao metak! Para zrakom tako da se čak i tu u komen-tatorskoj kabini sve
trese. Juri ravno Stephanidesovoj u glavu! Ona pušta list! I gleda... gleda... ma ljudi, bolje da ovo ne
vidite..."
Je li istina da nam trenutak prije smrti (od lopte u hokeju na travi ili od čega drugog) cijeli život
proleti pred očima? Možda ne baš cijeli život, nego samo dijelovi. Kad me lopta Becky Amigliato
tog jesenskog dana pogodila u lice, kroz svijest koja će se možda uskoro ugasiti titravo su mi se
odvrtjeli događaji prošlih pola godine.
Prije svega, naš Cadillac - tada već zlatni model Fleetwood - kako se ljetos uspinje prema
djevojačkoj školi Baker & Inglis. Na stražnjem sjedalu, jedna vrlo nesretna dvanaestogodišnja
djevojčica, ja, koju su
primorali da ide na razgovor. "Neću u žensku školu", žalim se ja. "Radije bih da me voze
autobusom u koju god već školu treba."
A onda drugi auto dolazi po mene, u rujnu, prvog dana sedmog razreda. Prije sam u osnovnu školu
Tromblev uvijek išla pješke, ali privatna gimnazija donijela je niz promjena: novu školsku
uniformu, na primjer, s grbom i škotskim uzorkom. Osim toga: prijevoz do škole, svijetlozeleni
karavan koji vozi gospođa po imenu Drexel. Kosa joj je masna, prorijeđena. Nad gornjom joj se
usnicom, kao primjer nagovještaja koji ću naučiti definirati na satu engleskoga u sljedećoj godini,
naziru brkovi.
A onda, nekoliko tjedana poslije, karavan vozi ulicama. Gledam kroz prozor dok se iz cigarete gđe
Drexel odmata konop dima. Ulazimo u srce Grosse Pointea. Prolazimo kraj dugačkih kolnih prilaza
iza zaključanih vrata, prilaza kakvi moju obitelj obavezno ispunjavaju divljenjem i
strahopoštovanjem. Ali sad gđa Drexel zakreće na te kolne prilaze. (Jer moje nove kolegice iz škole
stanuju na kraju tih prilaza.) Auto brunda pored ukrasnih živica i ispod lukova obrezanog grmlja da
stignemo do samostojećih kuća s pogledom na jezero pred kojima čekaju djevojke s torbama, vrlo
uspravnog držanja. Nose istu uniformu kao i ja, ali na njima izgleda nekako drukčije, urednije,
štosnije. Povremeno se u prizoru pojavljuje i pokoja majka s dotjeranom frizurom dok reže ružu iz
vrta.
A onda, dva mjeseca poslije, krajem prvog polugodišta, karavan se penje uzbrdicom prema mojoj
ne više sasvim novoj školi. Auto je pun djevojaka. Gđa Drexel pali još jednu cigaretu. Prilazi
pločniku da parkira i priprema se baciti na nas kletvu. Vrteći glavom nad pogledom koji se stere
pred nama - na brežuljkasti, zeleni školski teren i jezero u daljini - kaže, "Cure moje, sad je vrijeme
da uživate. Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba." (S dvanaest godina gadilo mi se što
govori takve stvari. Nešto gore nisam mogla zamisliti. Ali možda sam i zbog nekih drugih promjena
koje su nastupile te godine slutila da se sretno razdoblje mojeg djetinjstva bliži kraju.)
Sto mi je još proletjelo kroz glavu kad me lopta pogodila? Sve što simbolizira loptica hokeja na

www.crowarez.org
travi. Hokej na travi, novoengleska igra koja potječe iz stare Engleske, kao i sve ostalo u našoj
školi. Školska zgrada s dugim hodnicima koji odjekuju i vonjaju na crkvu, s prozorima na kojima su
stakla obrubljena olovom i sa sablasnim polumrakom. Latinske početnice boje zobene kaše.
Poslijepodnevni čaj. Smiješni starinski nakloni naše teniske ekipe. Tvid kostimi naših profesorica
kao i
nastavni program koji^je, helenistički, bajronovski, počinjao s Homerom, a onda skakao ravno na
Chaucera nakon kojeg su slijedili Shake-speare, Donne, Swift, Wordsworth, Dickens, Tennvson i E.
M. Forster. Povežite sami.
Gospođica Baker i gospođica Inglis osnovale su školu još davne 1911. kako bi, riječima statuta,
"naobražavale djevojke u društvenim i prirodnim predmetima i njegovale u njima ljubav prema
učenju, skromno držanje, milinu ćudi i, nadasve, zanimanje za građanske dužnosti". Dvije su žene
živjele zajedno na rubu školskog terena u "Sjenici", kućici sa slamnatim krovom koja je u školskoj
mitologiji zauzimala mjesto ravno onom Lincolnove brvnare u nacionalnoj legendi. Učenice petog
razreda svakog su proljeća vodili onamo na razgledavanje. Prolazile su u povorci kraj dvije
samačke spavaće sobe (što je možda samo njih moglo zavarati), pisaćih stolova utemeljiteljica na
kojima su još ležala nalivpera i slatkiši od likoricija, i gramofona na kojem su slušale Sousine
koračnice. Duhovi gđice Baker i gđice Inglis i dalje su obitavali u školi, uz njihova materijalna
poprsja i portrete. Kip u dvorištu prikazivao je učiteljice s naočalama u razigranom, proljetnom
raspoloženju, gđicu Baker kako papinskim pokretom blagoslivlja zrak, dok se gđica Inglis (uvijek
dolje) okreće da vidi što joj kolegica pokazuje. Mekani šešir obješena oboda skriva nelijepe crte
gđice Inglis. U jedinom avangardnom elementu rada, iz glave gđice Baker uzdiže se debela žica na
vrhu koje lebdi začudni predmet: kolibrić.
.. .Sve mi je to u misli dozvala hokejska loptica koja je šibala kroz zrak. Ali bilo je tu još nešto,
nešto osobnije, što je objašnjavalo zašto sam baš ja meta lopte. Kako to da je Calliope golman?
Zašto je natovarena maskom za lice i štitnicima? Zašto se trenerica Stork derala na nju da obrani
gol?
Da odgovorim jednostavno: sportovi mi baš nisu išli. Odbojka, košarka, tenis: u svima sam bila
beznadna. U hokeju na travi još gora. Nisam se mogla naučiti na smiješne male palice ni na
nebuloznu europsku strategiju. U nedostatku igrača, trenerica Stork stavila me na gol i nadala se
najboljem. Ali, najbolje se rijetko događalo. Ne pokazujući ni trunka timskog duha, neke su Gorske
kune tvrdile da sam cijepljena od kooordinacije. Je li ta optužba bila utemeljena? Postoji li veza
između mojeg današnjeg uredskog posla i manjka tjelesne spretnosti? Neću odgovoriti. Ali u svoju
obranu ću reći da nijedna od mojih sportskijih suigračica nije obitavala u tako problematičnom
tijelu. One nisu, kao ja, imale dva testisa koji su mi se ilegalno uselili u ingvinalne kanale. Bez
moga znanja, ti su se anarhisti nastanili kao skvoteri u mojem abdomenu i čak su se prikopčali na
komunalije. čim sam nezgodno prekrižila noge ili napravila prenagli pokret, u preponama me
probadala grčevita bol. Na igralištu za hokej znala sam se presavinuti od boli, očiju punih suza, a
trenerica Stork samo bi me pljesnula po stražnjici. "To je samo grč, Stephanides. Trči pa će proći."
(I sad me, dok sam krenula blokirati udarac, prostrijelila takva bol. Unutra me zašarafilo i
eksplodiralo u erupciji lave boli. Zgrčila sam se i spotaknula preko golmanske palice. A onda sam se
prevrnula i pala...)
Ali još ima vremena da se zabilježi nekoliko tjelesnih promjena. Na početku sedmog razreda dobila
sam dvostruki aparatić za zube. Gornju i donju čeljust sad su mi povezivale gumene trake. činilo mi
se da mi je vilica na oprugama, kao kod trbuhozborčeve lutke. Svake večeri prije spavanja revno
sam na glavu navlačila svoju srednjovjekovnu opremu. Ali u tami, dok su mi se zubi polako pod
prisilom ravnali, ostatak lica počeo je popuštati jačoj, genetskoj predispoziciji prema nepravilnosti.
Da parafraziram Nietzschea, postoje dva tipa Grka: apolonski i dionizijski. Rodila sam se kao
apolonski tip, zlatoputa djevojčica lica okružena uvojcima. Ali kad sam se približila trinaestoj
godini, u moje se crte uvukao dionizijski element. Nos mi se, prvo nježno, a onda ne više tako
nježno, izvio u orlovski luk. I obrve su mi se nakostriješile i izvile se u luk. Nešto zlosutno,
podmuklo, doslovce "satirski" uvuklo mi se u izraz.
I tako je posljednje što hokejska loptica (sad sve bliža, neće više trpjeti ekspoziciju) - posljednje što

www.crowarez.org
hokejska loptica simbolizira jest Vrijeme samo, njegova nezaustavljivost, način na koji smo
prikovani za naša tijela, koja su prikovana za Vrijeme.
Hokejska loptica fijukala je naprijed. Pogodila me bočno u štitnik za lice i odbila se u središte
mreže. Izgubili smo. Osice su slavile.
Osramoćena kao i uvijek, krenula sam prema svlačionicama u gimnastičkoj dvorani. Sa štitnikom
pod rukom, popela sam se iz zelene zdjele hokejskog terena koji je nalikovao kazalištu pod vedrim
nebom. Malim sam koracima prešla šljunčanu stazu koja je vodila do škole. U daljini, niz brijeg i
preko ceste, pružalo se jezero St. Clair gdje je moj djed Jimmy Zizmo odglumio smrt. Jezero se
zimi i dalje zamrzavalo, ali više preko njega nisu u automobilima vozili krijumčari alkohola.
Izgubilo je glamuroznu vezu s kriminalom i postalo, kao i sve ostalo, malograđansko. Kroz
transportni kanal i dalje su teglili teretni brodovi, ali većinom
su se vidjele privatne jahte, Chris-Craft, Santana, Flving Dutchman, 470. Za sunčanih dana jezero je
još uspijevalo biti plavo. Uglavnom je, međutim, imalo boju hladne kašaste juhe od graška.
Ali ja nisam mislila o tome. Odmjeravala sam korake i hodala najpo-laganije što mogu. Gledala
sam u vrata gimnastičke dvorane s izrazom opreza i tjeskobe.
Jer sad, kad je za sve ostale igra završila, za mene je počinjala. Dok su moje suigračice hvatale zrak
poslije napora, ja sam se tek psihički pripremala. Morala sam reagirati gipko, s brzim, sportskim
tajmingom. Morala sam uz teren svojeg bića bodriti, "Glavu gore, Stephanides!" Morala sam biti
trener, igračka zvijezda i navijačica, sve u jednom.
Jer unatoč dionizijskom raskalašju koje mi se razmahalo po tijelu (u zubima u kojima mi je tuklo od
boli, u divljoj raspuštenosti mojeg nosa), nije se baš sve na meni promijenilo. Godinu i pol nakon
što je Carol Horning došla u školu s novim novcatim grudima, kod mene ih nije bilo ni u tragovima.
Grudnjak koji sam napokon izmolila od Tessie i dalje je, kao viša fizika, samo teoretski služio nekoj
svrsi. Nema grudi. Ni menstruacije. Cijeli sam šesti razred čekala, i cijelo ljeto poslije šestog
razreda. Sad sam išla u sedmi razred i još sam čekala. Bilo je znakova koji su davali nade. Tu i tamo
bradavice su mi zabridjele. Kad sam ih oprezno dotaknula, napipala bih oblutak ispod ružičaste,
mekane kože. Uvijek bih se ponadala da je to početak nečega. Mislila sam da se razvijam. Ali svaki
put iznova nabreklina je splasnula, bol je nestala, i dogodilo se nije ništa.
Od svega na što sam se morala naviknuti u novoj školi, najteže mi je stoga padala svlačionica. čak i
sad, kad je sezona završila, trenerica Stork stajala je kraj vrata i graktala, "Okej, moje dame, pod
tuš! Ajmo! Tri četiri!" Vidjela me da dolazim i uspjela se osmjehnuti. "Trudila si se", rekla je i
dodala mi ručnik.
Hijerarhija postoji svuda, ali posebno u svlačionicama. Močvarasta vlaga, golotinja, kao da se
vraćamo u uvjete prvobitnog života. Dopustite da vam predstavim kratku taksonomiju naše
svlačionice. Najbliže tuševima smjestile su se Narukvice s privjescima. Dok sam prolazila kraj njih,
bacila sam pogled u hodnik obavijen parom i vidjela ih kako izvode svoje ozbiljne, ženstvene
kretnje. Jedna se Narukvica pognula duboko naprijed i omotala ručnik oko mokre kose. Naglo se
uspravila i jednim ga potezom stisnula u turban. Kraj nje se druga Narukvica zagledala u daljinu
praznim plavim očima i pritom pomazivala tijelo hidratantnim losionom. Treća je Narukvica
prinijela bocu vode usnicama, istežući
dugačku stapku vrata. Nisam htjela zuriti u njih, skrenula sam pogled, ali i dalje sam čula zvukove
koje su proizvodile dok su se odijevale. Kroz šuštanje tuševa i šljapkanje tabana po pločicama, do
ušiju mi je dopirao visoki, tanki cilik, zvuk gotovo nalik kuckanju šampanjskim čašama u zdravici.
Sto je to bilo? Ne možete pogoditi? S tankih zapešća tih djevojaka visjeli su sićušni srebrni privjesci
i zveckali udarajući jedan u drugi. Bila je to zvonjava sitnih teniskih reketa koji udaraju u sićušne
skije, minijaturnih Eiffelovih tornjeva o centimetar visoke balerine na vršcima prstiju. Bio je to
zvuk Tiffanvjevih žaba i kitova koji zajedno ciliču; psića koji zveckaju o mačkice, tuljana s loptama
na nosu koji udaraju o majmunčiće s harmonikama, kriški sira koje odzvanjaju o lica klauna, jagoda
koje brenče s tintarnicama, malih srca za Valentinovo koja lupkaju o zvonca obješena o vrat
švicarskih krava. Usred sveg tog milozvučnog cilikanja, jedna je djevojka pružala zglob prema
prijateljicama kao dama koja nekom preporuča parfem. Otac joj se upravo vratio s poslovnog
putovanja i donio joj najnoviji dar.

www.crowarez.org
Narukvice s privjescima: one su bile zakon u mojoj novoj školi. Išle su u Baker & Inglis od vrtića.
Od jaslica! Stanovale su kraj vode i odrasle su, kao i svi na Grosse Pointeu, pretvarajući se da naše
plitko jezero uopće nije jezero nego ocean. Atlantski ocean. Da, to je bila tajna želja Narukvica s
privjescima i njihovih roditelja, da ne budu sa Srednjeg Zapada, nego s Istočne obale, da se
odijevaju i govore ne otvarajući usta kao oni s Istoka, da ljetuju na Martha's Vinevard, da za Istočnu
obalu kažu "dolje", kao da je vrijeme koje provode u Michiganu samo kratki izlet od kuće.
Sto da kažem o mojim dobro odgojenim kolegicama prćastih noseva i pozamašnih zaklada?
Podrijetlom od loze marljivih, štedljivih industrijalaca (dvije djevojke iz mog razreda imale su ista
prezimena kao američki proizvođači automobila), jesu li pokazivale sklonosti za matematiku ili
prirodne znanosti? Jesu li iskazivale mehaničku dovitljivost? Ili predanost protestantskoj radnoj
etici? Jednom riječju: ne. Nema uvjerljivijeg dokaza protiv genetičkog determinizma od djece
bogataša. Narukvice s privjescima nisu učile. Nikad nisu dizale ruku u razredu. Sjedile su u zadnjim
redovima, bezvoljno, i svaki dan išle kući noseći bilježnice kao rekvizite. (Ali možda su Narukvice
s privjescima znale više
0 životu od mene. Od ranog su doba znale kako malo svijet polaže na knjige pa nisu na njih gubile
vrijeme. Dok ja, čak i sad, uporno i dalje vjerujem da ti crni znakovi na bijelom papiru sadrže
najveće značenje
1 da ću, nastavim li pisati, možda uhvatiti dugu svijesti u staklenku.
Jedina zaklada koju imam je ova priča i, za razliku od sparnih bijelih protestanata, načeo sam
glavnicu i potrošit ću sve...)
Prolazeći kraj njihovih ormarića u svlačionici u sedmom razredu, nisam toga svega bila svjesna.
Sad gledam unatrag (kako me potiče dr. Luče) da točno razaberem što je osjećala 12-godišnja
Calliope dok je gledala kako se Narukvice s privjescima presvlače u zaparenom svjetlu. Je li je
prožeo srh uzbuđenja? Je li puteno reagirala ispod golmanskih štitnika? Trudim se sjetiti, ali vraća
mi se tek klupko emocija: zavist, dakako, ali i prezir. Osjećaj manje vrijednosti i nadmoći u isti
mah. A iznad svega, panika.
Djevojke su preda mnom ulazile i izlazile iz tuševa. Bljeskovi golotinje vriskali su u upozorenju.
Prije samo godinu ili tako nekako, te iste djevojke bile su porculanske figurice, oprezno umakale
nožne prste u dezinfekcijsko sredstvo na javnom bazenu. Sad su se pretvorile u veličanstvene
stvorove. Krećući se kroz vlažni zrak, osjećala sam se kao ronilac. Odgurivala sam se teškim,
pojastučenim nogama i kroz golmansku zaštitnu masku buljila u čudesan podvodni svijet posvuda
oko sebe. Morske su vlasulje izniknule mojim kolegicama među nogama. Bilo ih je svih boja, crnih,
smeđih, električno žutih, žarko crvenih. Iznad toga grudi su im poskakivale poput meduza, u
mekom pulsiranju, s ružičastim vršcima koji kao da će pecnuti. Sve je lelujalo u struji, hranilo se
mikroskopskim planktonima, i svake minute bujalo i raslo. Usplahirene, punašne djevojke
nalikovale su morskim lavovima što vrebaju iz dubina.
Površina mora je zrcalo u kojem se prelamaju divergentni evolucijski putevi. Iznad nje, stvorenja iz
zraka; ispod nje, stvorovi iz vode. Jedan planet, dva svijeta. Moje kolegice njihova osobna raskoš
nije zapanjivala ništa više no škarpinu njezine bodlje. Kao da su druga vrsta. Kao da posjeduju
mirisne žlijezde ili tobolce, prilagodbe za plodnost, za razmnožavanje u divljini, koje nemaju
nikakve veze sa mnom, mršavom, bezdlakom, pripitomljenom mnom. Zurila sam kraj njih u očaju,
a u ušima mi je zvonio njihov žamor.
Iza Narukvica s privjescima, ušla sam u područje Ziherica na škotskim suknjama. Najbrojnije
koljeno u našoj svlačionskoj klasifikaciji, Ziherice na suknjama zauzimale su tri reda ormarića. Eno
ih tamo, debele i mršave, blijede i pjegave, nespretno navlače čarape ili natežu neprivlačno donje
rublje. One su poput ziherica koje nam drže krajeve škotske suknje zajedno, neupadljive, dosadne,
ali na svoj način nužne. Ne sjećam se kako se zvala niti jedna od njih.
Pored Narukvica s privjescima, kroz Ziherice, Calliope je odšepe-sala sve dublje u svlačionicu. Sve
do tamo gdje su pločice napukle, a žbuka požutjela, pod treperava svjetla, uz umivaonik s
prethistorijskim komadom žvakaće gume u odljevu, žurila sam onamo gdje pripadam, do moje niše
u lokalnom staništu.
Te godine nisu se samo za mene promijenile okolnosti. Zastrašujuća ideja prevoženja djece

www.crowarez.org
autobusom natjerala je i druge roditelje da potraže privatne škole. Baker & Inglis, s impresivnom
opremom i terenima, ali slabim financijama, nije se opirala porastu broja upisanih učenica. I tako
smo u jesen 1972. stigle mi (na ovoj udaljenosti od tuševa para se razišla i jasno vidim svoje stare
prijateljice): Reetika Churaswami, s golemim žutim očima i strukom kao u vrapčića; Joanne Maria
Barbara Peracchio, s operiranom cotavom nogom i (mora se priznati) vezama s rasističkim
Društvom Johna Bircha; Norma Abdow, čiji je otac otišao na hadž i nikad se više nije vratio; Tina
Kubek, koja je vukla korijene iz češke; i Linda Ramirez, napola Španjolka, napola Filipinka, koja
mirno stoji i čeka da joj se naočale odmagle. Doseljenice, tako su nas zvali, ali tko to nije bio, kad
se bolje pogleda? Nisu li i Narukvice s privjescima isto tako pripadale nekoj doseljenoj etničkoj
skupini? Nisu li i one imale čudne rituale i hranu? Ili svoj posebni plemenski jezik? Govorile su
"degute" za nešto odvratno, "nečuveno" za čudno. Jele su sasvim male sendviče od bijelog kruha
bez kore - sendviče s krastavcima, majonezom i nečim što su zvale "potočarka". Dok nismo došle u
Baker & Inglis, moje prijateljice i ja osjećale smo se potpuno kao Amerikanke. Ali sad su nam
podignuti nosevi Narukvica nagovijestili da postoji još jedna Amerika u koju mi nikad nećemo
imati pristup. Odjednom Amerika više nisu bili hamburgeri i frizirani motori. Amerika su bili
Mayflower i Plvmouth Rock. Nešto što se dogodilo na dvije minute prije četiristo godina, umjesto
svega što se dogodilo od onda. Umjesto svega što se događa sad!
Dovoljno je reći da su u sedmom razredu Calliope uvrstili među nove učenice, koje su je prihvatile i
sprijateljile se s njom. Kad sam otvorila svoj ormarić, prijateljice ništa nisu rekle o mojim šupljim
rukama na golu. Umjesto toga Reetika je ljubazno skrenula razgovor na test iz matematike koji
ćemo uskoro pisati. Joanne Maria Barbara Peracchio polako je gulila dokoljenku s noge. Od
korekcijskog kirurškog zahvata desni joj je zglob ostao tanak poput drška metle. Kad god sam ga
vidjela, lakše sam se mirila sama sa sobom. Norma Abdow otvorila je svoj ormarić, zavirila unutra i
viknula "Gnjus!" Odugovlačila sam,
odvezujući štitnike. S obje strane, moje prijateljice su svlačile odjeću brzim, drhtavim pokretima.
Zamotale su se u ručnike. "Škvadro?" pitala je Linda Ramirez. "Mogu posuditi malo šampona?"
"Samo ako me služiš sutra za ručkom." "Ne dolazi u obzir!" "Onda ništa od šampona." "Dobro,
dobro." "Što dobro?" "Dobro, vaša visosti!"
Sačekala sam da sve odu i tek se onda svukla. Prvo sam svukla doko-ljenke. Zavukla sam ruke pod
hokejsku majicu i skinula kratke hlačice. Zamotala sam ručnik oko struka, a onda otkopčala gumbe
na ramenu majice i prevukla je preko glave. Ostala sam u ručniku i donjoj majici dugih rukava. Sad
je slijedio teški dio. Moj je grudnjak bio broj 1 A. Imao je sitnu ružicu između košarica i etiketu s
natpisom "Young Miss by Olga". (Tessie me nagovarala da uzmem obični prvi grudnjak, mekani,
bez košarica, ali ja sam htjela isti grudnjak kakav su nosile moje prijateljice i po mogućnosti
podstavljen.) Sad sam obavila taj odjevni predmet oko struka, zakopčala ga kopčama naprijed i
zarotirala u pravi položaj. Onda sam izvukla ruke iz rukava, jednu po jednu, tako da mi je majica
visjela s ramena kao plašt. Ispod majice nategnula sam grudnjak prema gore, uz prsni koš, sve dok
nisam uspjela provući ruke kroz bretele. Kad sam to obavila, navukla sam škotsku suknju ispod
ručnika, svukla majicu, obukla bluzu i bacila ručnik. Niti jednu sekundu nisam bila gola.
Mojoj je lukavosti svjedočila samo maskota naše škole. Na zidu iza mene izblijedjela je zastavica
objavljivala "Državno prvenstvo u hokeju na travi 1955." Ispod toga, u svojoj uobičajenoj nehajnoj
pozi, stajala je gorska kuna škole Baker & Inglis. Bistrih okica, oštrih zubića i zašiljene njuškice,
naslonila se na palicu za hokej, desne noge prekrižene preko lijevog zgloba. Imala je na sebi plavu
majicu s crvenim rubom. Crvenu je vrpcu nategnula između dlakavih ušica. Teško je bilo odrediti
smije li se ili kezi zube. Bilo je nečeg od tvrdoglavosti Yaleovog buldoga u našoj proždrljivoj kuni,
ali i neke elegancije. Gorska kuna nije samo igrala na pobjedu. Igrala je i zato da zadrži vitku liniju.
Stala sam uz vodu za piće i pritisnula prstom rupicu tako da je voda štrcnula visoko u zrak. Stavila
sam glavu pod mlaz. Trenerica Stork uvijek nam je opipala kosu prije nego što bi nam dopustila da
odemo, da provjeri je li mokra.
Iste godine kad su mene poslali u privatnu školu, Bankrot je otišao na studij. Premda ga nije
dohvatila duga ruka suca Rotha, hvatale su ga druge ruke. Jednog vrućeg dana prethodnog srpnja,
dok sam prolazila

www.crowarez.org
hodnikom na katu, čula sam snažan glas koji je dopirao iz Bankrotove sobe. Glas je bio muški i
čitao je brojeve i datume. "četvrti veljače", govorio je glas, "trideset i dva. Peti veljače - tristo
dvadeset jedan. Šesti veljače..." Vrata na harmoniku nisu bila zaključana pa sam zavirila u sobu.
Moj brat ležao je na krevetu zamotan u stari prekrivač koji mu je Tessie iskačkala. Iz jednog kraja
virila mu je glava - zastakljenih očiju - a iz drugog bijele noge. Na drugoj strani sobe brenčao je
njegov stereo, a igla na radiju poskakivala.
Tog je proljeća Bankrot primio dva pisma, jedno sa Sveučilišta Mic-higan kojim ga obavještavaju
da je primljen na fakultet i drugo od američke vlade, kojim ga obavještavaju da im stoji na
raspolaganju za novačenje. Odonda je moj apolitični brat pokazivao nesvakidašnje zanimanje za
aktualne događaje. Svake večeri gledao je dnevnik s Mil-tonom, pratio razvoj vojnih akcija i pomno
slušao suzdržane izjave Henrvja Kissingera na mirovnim razgovorima u Parizu. "Moć je najjači
afrodizijak", glasovita je Kissingerova izjava i po svoj je prilici točna; jer Bankrot je sjedio kao
prikovan pred televizorom, večer za večeri, i pratio diplomatske makinacije. U isto vrijeme, Miltona
je zarazila čudna želja roditelja, posebno očeva, da im djeca propate isto što su oni propatili.
"Možda bi ti malo vojske koristilo", rekao je. Na što je Bankrot odgovorio, "Otići ću u Kanadu."
"Nećeš. Ako te pozovu, služit ćeš svojoj zemlji baš kao i ja." A onda bi Tessie rekla: "Ne brini se.
Cijela će stvar završiti prije nego što dođu do tebe."
U ljeto 1972. , međutim, dok sam gledala brata omamljenog brojevima, rat je službeno još trajao.
Nixonova božićna bombardiranja još su čekala blagdane. Kissinger je još putovao između Pariza i
Washing-tona da održi seksepil. Zapravo, pariški mirovni sporazum potpisat će se sljedećeg siječnja
i posljednje američke postrojbe povući će se iz Vijetnama u ožujku. Ali dok sam virila u sobu i
promatrala bratovo nepomično tijelo, nitko to još nije znao. Bila sam samo svjesna toga kako je
čudno biti muškarac. Društvo diskriminira žene, to je neupitno. Ali što je s diskriminacijom slanja u
rat? Koji se spol smatra potrošnom robom? Osjetila sam se sućutno i zaštitnički prema bratu kao
nikad prije. Zamislila sam Bankrota kako u vojničkoj uniformi čuči negdje u džungli. Zamislila sam
ga ranjenog na nosilima i rasplakala sam se. Glas na radiju monotono je nastavljao: "Dvadeset prvi
veljače - stočetrdeset dva. Dvadeset drugi veljače - sedamdeset četiri. Dvadeset treći veljače -
dvjesto šest."
čekala sam do dvadesetog ožujka, bratova rođendana. Kad je glas objavio njegov regrutni broj -
dvjesto devedeset, nikad neće otići u rat
- uletjela sam u sobu. Bankrot je skočio s kreveta. Pogledali smo se i
- za nas gotovo nečuveno - zagrlili se.
U jesen je moj\brat otputovao, ali ne u Kanadu nego u Ann Arbor. Još jedanput, kao li kad se
Bankrotovo jajašce odvojilo i otišlo, ostala sam sama. Sama kod kuće da zapazim kako se otac sve
više pjeni zbog večernjih vijesti, kako ga hvata nemoćni bijes zbog "debilnog" načina na koji
Amerikanci vode rat (bez obzira na napalm) i kako mu rastu simpatije prema predsjedniku Nixonu.
Sama da primijetim i kako se majka osjeća beskorisno. Bankrot je otišao od kuće, ja sam narasla, i
Tessie je imala i previše slobodnog vremena. Dane je počela ispunjavati tečajevima u Ratnom
memorijalnom mjesnom centru. Učila je dekupa-žu. Tkala je viseće posude za biljke. Kuća nam se
punila njezinim rukotvorinama. Bilo je tu obojenih košarica i zastora od perlica, pritiskivača za
papir u kojima lebde različiti predmeti, osušeno cvijeće, zrnje i grah u raznim bojama. Tragala je za
antikvitetima i objesila staru rifljaču na zid. Upisala se i na jogu.
Upravo ih je kombinacija Miltonova gađenja nad antiratnim pokretom i Tessienog osjećaja
beskorisnosti navela da odluče pročitati svih sto petnaest svezaka biblioteke Najvećih djela svijeta.
Stric Pete dugo im je već stavljao tu biblioteku na nos, a da ne govorimo kako je obilato iz nje
citirao da osvoji poene u nedjeljnim raspravama. I tako, kraj toliko učenosti u zraku - Bankrot
studira građevinu, ja prvu godinu učim latinski kod gđice Silber, koja nosi sunčane naočale u
razredu - Milton i Tessie zaključili su kako je vrijeme da upotpune vlastitu naobrazbu. Najveća djela
stigla su u deset kutija na kojima je bio otisnut sadržaj. Aristotel, Platon i Sokrat u jednoj; Ciceron,
Marko Aurelije i Vergilije u drugoj. Dok smo slagali knjige na ugrađene police u Middlesexu, čitali
smo imena, mnoga poznata (Shakespeare), druga nepoznata (Boethi-us). Još nije postalo moderno
revidirati povijest književnosti, a osim toga, Najveća su djela počinjala imenima koja su zvučala

www.crowarez.org
slično kao naše, grčki, pa smo se osjećali uključeni. "Evo jednog dobrog", rekao je Milton i podigao
Miltona. Jedino ga je razočaralo što biblioteka ne sadrži ni jednu knjigu Ayn Rand. Svejedno, istog
dana poslije večere, Milton je počeo čitati Tessie naglas.
Krenuli su kronološki, počeli su s prvim sveskom i planirali proraditi sve do sto i petnaestog. Dok
sam u kuhinji pisala zadaću, slušala sam Miltonov zvonki i reski glas kako čita: "Sokrat: čini se da
postoje dva
uzroka propasti umjetnosti. Adeimant: Koja su to? Sokrat: Bogatstvo, rekao sam, i siromaštvo." Kad
se Platon pokazao teško prohodnim štivom, Milton je predložio da preskoče naprijed do
Machiavellija. Nakon nekoliko dana toga, Tessie je zatražila Thomasa Hardvja, ali sat poslije
Milton je odložio knjigu, ne pretjerano impresioniran. "Previše vriština", požalio se. "Vriština tu i
vriština tamo." Nakon toga su pročitali Starac i more Ernesta Hemingwaya, što im se svidjelo, a
onda su odustali od projekta.
Neuspjeli napad roditelja na Najveća djela spominjem s razlogom. Kroz sve moje formativne
godine, komplet knjiga stajao je na policama, težak i kraljevskog izgleda s pozlaćenim hrptima. čak
i tada Najveća su djela djelovala na mene, nijemo me potičući da sanjam najuzaludniji san od svih,
san o tome da ću napisati knjigu koja će biti vrijedna da im stane uz bok, sto i šesnaesto Najveće
djelo s još jednim dugim grčkim prezimenom na koricama. To je bilo u mladosti kad sam još bio
pun veličanstvenih snova. Sad sam odustao od svake nade da ću postići trajnu slavu ili književno
savršenstvo. Nije mi više važno napisati veliko djelo, nego djelo koje će, od kakvih god nedostataka
patilo, zabilježiti moj nemogući život.
Život koji se, dok sam slagala knjige na police, napokon počeo razotkrivati. Jer evo tu je Calliope,
otvara još jednu kutiju s knjigama. Vadi svezak četrdeset peti (Locke, Rousseau). I evo sad pruža
ruku da je stavi na najvišu policu, a da se uopće ne mora propeti na prste. A Tessie podiže pogled i
kaže, "Narasla si, Cal."
To je bilo malo reći, kako se pokazalo. Od siječnja u sedmom razredu pa sve do sljedećeg kolovoza
moje dotad zakočeno tijelo doživjelo je napadaj rasta nesvakidašnjih razmjera i nepredvidljivih
posljedica. Premda sam kod kuće i dalje bila na mediteranskoj prehrani, hrana u mojoj novoj školi -
pržena piletina, pomfrit, umjetni voćni žele - poništavala je njezino pomlađujuće djelovanje i, na
sve načine osim jednoga, ja sam rasla. Sikljala sam brzinom mladica graha koje smo proučavali na
biologiji. Dok smo učili o fotosintezi, jedan smo pladanj držali u mraku, a jedan na svjetlu, i svaki
ih dan mjerili metrom. Kao mladica graha, tijelo mi se protezalo prema golemoj svjetiljci za rast na
nebu, a moj je slučaj bio još zanimljiviji jer sam nastavljala rasti i po mraku. Noću su me boljeli
zglobovi. Nisam mogla spavati. Zamatala sam noge u grijače i smiješila se kroz bol. Jer osim moje
novostečene visine, još nešto se napokon događalo. Niknule su mi dlačice na za to predviđenim
mjestima. Svake večeri, kad sam zaključala vrata svoje sobe, namještala
>8r>
sam stolnu lampu pod određeni kut i brojala dlačice. Jedan tjedan bilo ih je tri, sljedeći šest; dva
tjedna poslije, sedamnaest. Jednog sam dana, u veličanstvenom raspoloženju, provukla kroz njih
češalj. "Bilo je vrijeme", rekla sam, a čak je i to bilo drukčije: glas mi se promijenio.
Nije se promijenio preko noći. Ne sjećam se da je pucao. Umjesto toga, polako se spuštao i nastavio
se spuštati sljedećih nekoliko godina. Nestalo je one prodornosti koja je parala uši - i koju sam
koristila kao oružje protiv brata. Otpjevati visoki ton na "free" u nacionalnoj himni bilo je za mene
prošlost. Majka je neprestano mislila da sam prehlađena. Prodavačice u dućanima pogledom su kraj
mene tražile ženu koja im se obratila. Nije to bio glas bez šarma, neka mješavina flaute i fagota u
kojoj sam pomalo gutala suglasnike tako da je gotovo sve što sam govorila zvučalo užurbano i
zadihano. A bilo je i znakova koje je mogao primijetiti samo lingvist, elizije karakteristične za
srednju klasu, kolora-ture koje su prešle iz grčkoga u zavlačenje Srednjeg Zapada, naslijeđe mojih
djedova i roditelja koje je živjelo u meni kao i sve ostalo.
Izrasla sam u visoku djevojku. Glas mi je sazreo. Ali nitko nije primijetio ništa neprirodno. Moja
nježna građa, tanak struk, malena glava, ruke i stopala nisu ni u kome budili sumnju. Ne uklapaju se
svi genetski muškarci koji odrastaju kao djevojke tako lako. Od rane dobi izgledaju drukčije, kreću
se drukčije, ne mogu naći cipele ni rukavice koje im pristaju. Druga im se djeca rugaju da su

www.crowarez.org
muškobanjaste, ili gore od toga: neandertalke, gorile. Moja me mršavost maskirala. Rane
sedamdesete bile su pravo vrijeme da se bude bez prsa. Androgino je bilo in. Zbog svojeg drhturavo
visokog rasta i nogu dugih kao u ždrebeta držala sam se poput manekenke. Nisam se odijevala kako
treba, lice mi nije bilo kako treba, ali moje koščato tijelo bilo je baš kako treba. Imala sam onaj
izgled arapskog hrta koji se tražio. Plus, zbog tko zna kojeg razloga - svojeg sanjarskog
temperamenta, sklonosti čitanju - savršeno sam se uklapala.
Ipak, nerijetko se događalo da stanovite bezazlene djevojke koje se lako uzbuđuju reagiraju na moju
nazočnost na način kojeg nisu bile svjesne. Mislim na Lily Parker, koja se znala ispružiti na kauču u
predvorju i položiti mi glavu u krilo, pogledati prema meni i reći, "Imaš najsavršeniju bradu". Ili na
June James, koja je navlačila moju kosu sebi preko glave tako da budemo zajedno pod njom kao
pod šatorom. Tijelo mi je možda ispuštalo feromone koji su utjecali na moje kolegice. Kako inače
objasniti zašto su me prijateljice natezale, dirale i naslanjale se na mene? U toj ranoj fazi, prije nego
što su se pokazala moja sekundarna
?,or>
muška obilježja, prije nego što se o meni počelo šaptati po razredima i djevojke bi dobro razmislile
prije nego što mi polože glavu u krilo - u sedmom razredu, kad mi je kosa bila sjajna, a ne
kovrčava, obrazi još glatki, mišići nerazvijeni, a opet, nevidljivo ali i nedvojbeno, počela sam zračiti
nekom vrstom muževnosti, u načinu kako sam bacala i hvatala gumicu za brisanje, na primjer, ili
kako sam se žlicom obrušavala na deserte ostalih, u intenzitetu mojeg namrštenog čela ili gorljivoj
želji da raspravljam s bilo kim u razredu o bilo čemu; dok sam još bila u fazi promjene, prije nego
što sam se do kraja promijenila, bila sam prilično popularna u školi.
Ali ta je faza kratko trajala. Ubrzo je moj pokretni aparatić izgubio noćni rat protiv sila iskrivljenja.
Apolon je popustio pred Dionizom. Ljepota je možda uvijek pomalo izvan kalupa, ali kad sam
navršila trinaest godina, odskakala sam od kalupa više nego ikad.
Pogledajmo školski godišnjak. Na slici ekipe hokeja na travi, koja je snimljena u jesen, klečim na
jednom koljenu u prvom redu. S razredom u proljeće, grbim se u zadnjem. Lice mi se smrknulo od
nelagode. (Tijekom godina moj neprestano zbunjeni izraz dovodit će fotografe do ludila. Kvario je
slike s razredom i obiteljske fotografije na božičnim čestitkama sve dok taj problem nije napokon
riješen na mojim najčešće objavljivanim slikama tako što su mi potpuno zacrnili lice.)
Ako je Milton žalio što nema lijepu kćer, nikad to nisam saznala. Na vjenčanjima me i dalje pozivao
na ples, bez obzira na to kako glupo izgledamo zajedno. "Ajmo, kukla", rekao bi, "idemo prodrmati
plesni podij", i krenuli bismo, oniski, debeljuškavi tata koji pouzdano vodi u starinskim koracima
fokstrota, i smotana ljestva od kćeri koja ga pokušava pratiti. Roditelji me nisu ništa manje voljeli
zbog toga kako izgledam. Ipak, mislim da neću pogriješiti ako kažem kako se, u godinama dok mi
se izgled mijenjao, u ljubav mojih roditelja uvukla neka vrst tuge. Brinuli su se da neću privlačiti
dečke, da ću ostati sama, kao teta Zo. Katkad je, dok smo plesali, Milton borbeno podizao ramena i
osvrtao se po podiju kao da izaziva svakoga neka se samo usudi našaliti na naš račun.
Na sve to odrastanje ja sam reagirala tako da sam pustila kosu. Za razliku od ostatka mene koji je
očito naumio raditi po svome, nad kosom sam imala kontrolu. I tako, kao Desdemona nakon
katastrofalnog makeovera u YWCA, nisam nikom dala da mi je odreže. Cijeli sedmi razred i dio
osmoga to mi je bio cilj. Dok su studenti marširali u prosvjedima protiv rata, Calliope je
prosvjedovala protiv škara za kosu. Dok
su potajno bacali bombe na Kambodžu, Callie je poduzimala sve što je mogla da sačuva svoje tajne.
U proljeće 1973. rat je službeno završio. Predsjednik Nixon sići će s funkcije u kolovozu sljedeće
godine. Rock je prepuštao mjesto disko glazbi. U cijeloj naciji frizure su se mijenjale. Ali Calliopina
je glava, poput pravog stanovnika Srednjeg Zapada koji uvijek kasni u modnim trendovima, mislila
da je i dalje u šezdesetim godinama.
Moja kosa! Nevjerojatno gusta, trinaestogodišnja kosa! Je li ikad postojala takva griva kao moja s
trinaest godina? Je li bilo koja djevojka osim mene natjerala tolike vodoinstalatere na posao?
Mjesečno, tjedno, dva puta tjedno začepljivale su se u našoj kući cijevi. "Isuse Kriste", prigovarao
je Milton dok je ispisivao tko zna koji ček, "više si cijevi začepila od prokletog korijenja." Kosa
nalik lopti suhog šiblja što je vjetar baca po preriji propuhivala je sobama u Middlesexu. Kosa kao

www.crowarez.org
crni tornado koji se vrtloži na amaterskoj snimci. Kosa tako golema, da je imala vlastite klimatske
zone, jer su mi suhi rascvjetani krajevi pucketali od statičkog elektriciteta dok je unutra, uz tjeme,
atmosfera bila topla i vlažna kao u prašumi. Desdemonina je kosa bila duga i svilenkasta, ali ja sam
naslijedila oštriju verziju Jimmvja Zizma. Pomada je nikad neće uspjeti ukrotiti. Prve dame je nikad
neće kupiti. Bila je to kosa koja je mogla Meduzu pretvoriti u kamen, kosa zmijastija od svih jama
sa zmijama u filmu o Minotauru.
Obitelj je trpjela. Moja kosa uvlačila se posvuda, u svaki kutak, u svaku ladicu, u svaki obrok. čak i
u nabujke od riže koje je Tessie pripremala i pokrivala svaku zdjelicu voštanim papirom prije nego
što bi je spremila u hladnjak - čak i u te profilaktički zaštićene deserte moja je kosa nalazila put!
Vlasi crne kao ugljen ovijale su se oko sapuna. Ležale su sprešane kao peteljke cvijeta među
stranicama knjige. Nalazile su se u futrolama za naočale, rođendanskim čestitkama, jednom -
kunem se - u jajetu koje je Tessie upravo razbila. Mačka prvih susjeda jednom je iskašljala lopticu
dlake, a to nisu bile mačje dlake. "Kako odurno!" vris-nula je Beckv Turnbull. "Zvat ću Društvo za
zaštitu životinja!" Uzalud me Milton nagovarao da nataknem na glavu papirnatu kapu kakvu su
njegovi zaposlenici morali prema zakonu nositi. Tessie me htjela očetkati, kao da mi je šest godina.
"Ne znam zašto nećeš da ti Sophie nešto napravi od te kose."
"Zato što vidim što sebi radi od kose."
"Sophie baš ima lijepu frizuricu."
"Joj!"
"A što si mislila? Imaš gnijezdo na glavi." "Ma pusti me."
"Budi mirna." Još četkanja i natezanja. Glava mi se trza uz svaki potez četke. "Sad se ionako nosi
kratka kosa, Callie." "Jesi gotova?" Još nekoliko konačnih, frustriranih poteza. A onda, žalosno:
"Bar
je zaveži da ti ne pada u lice."
Što da joj kažem? Da je upravo to smisao duge kose? Da mi pada u lice? Možda nisam izgledala
kao Dorothv Hamill. Možda sam čak počela nalikovati na naše žalosne vrbe. Ali moja je kosa imala
svojih vrlina. Pokrivala mi je željezo na zubima. Pokrivala mi je satirski nos. Skrivala je prištiće i,
najvažnije od svega, skrivala je mene. Ošišati se? Nikad! I dalje sam puštala kosu. San mi je bio
jednog dana živjeti u njoj.
Zamislite me u nesretnoj trinaestoj godini na početku osmog razreda. Visoka 178 cm, teška jedva 60
kg. Crna kosa pada mi poput zastora s obje strane nosa. Ljudi mi kucaju po zraku pred licem i viču,
"Ima koga?"
Bila sam unutra, nego što. Kamo sam mogla otići?
Rastopljeni vosak
Sve je opet po starom. Vratio sam se svojim samotničkim šetnjama kroz park Victoria. Svojim
Romeo y Julietama, Davidoffima Grand Cru. Svojim primanjima u veleposlanstvu, koncertima
Filharmonije, večernjim rundama u Felsenkelleru. To mi je najdraže doba godine, jesen. Lagana
studen u zraku koja pospješuje misli, i budi sve djetinje, školske uspomene povezane s jeseni. Ovdje
u Europi lišće nije onako plamenih boja kao u Novoj Engleskoj. Lišće tinja, ali se nikad ne razgori.
Još je dovoljno toplo za bicikl. Sinoć sam se vozio od Schoneberga do Oranienburgerstrasse u
Mitte. Našao sam se s prijateljem na piću. Kasnije, dok sam se vraćao kući, pozdravljale su me
intergalaktičke uličarke. U manga odijelima, skafanderskim čizmama, zabacivale su nakovrčanu
kosu kao u lutke i dovikivale mi, Halohalo. Možda su one prava stvar za mene. Plaćene da toleriraju
takoreći sve. Da ih ništa ne šokira. A opet, dok sam pedalirao kraj njihovih redova, po njihovoj
štreki, moji osjećaji prema njima nisu bili muški. Osjećao sam prijekor i nadmoć kao kakva dobra
curica, a i primjetnu, tjelesnu empatiju. Dok su micale bokovima, mamile me tamno namazanim
očima, u glavi mi se nisu rojile slike onoga što bih mogao s njima raditi, već misli o tome kako im
je dok to moraju raditi noć za noći, sat za satom. Same Hiiren nisu me odviše pažljivo zagledale.
Vidjele su moj svileni šal, hlače Zegna, ulaštene cipele. Vidjele su mi novac u lisnici. Halo,
dovikivale su. Halo. Halo.
I onda je bila jesen, jesen 1973. Samo mi je nekoliko mjeseci nedostajalo da navršim četrnaest
godina. A jedne nedjelje poslije crkve Sophie Sas-soon šapnula mi je na uho, "Dušo, imaš tračak

www.crowarez.org
brčića. Neka te mama dovede u salon. To ću ti ja riješiti."
Brčići? Je li to istina? Kao gđa Drexel? Otrčala sam u zahod pogledati. Gospođa Tsilouras je
popravljala ruž na ustima, ali čim je otišla, približila sam lice ogledalu. Ne baš pravi razrasli brkovi;
tek nekoliko tamnih dlačica iznad gornje usnice. Ali to me nije previše začudilo. Zapravo, to sam
očekivala.
Kao što postoji pojas sunca ili pojas vjerskih fanatika, na ovoj raznovrsnoj našoj zemlji, postoji i
pojas dlaka. Počinje u južnoj Španjolskoj, sukladno maorskom utjecaju. Proteže se preko tamnookih
regija Italije, preko praktički cijele Grčke i apsolutno cijele Turske. Na jugu zaranja da zahvati
Maroko, Tunis, Alžir i Egipat. Nastavlja se (i tamni kao što zemljovid postaje tamniji da pokaže
dubinu mora) da prekrije Siriju, Iran i Afganistan, prije no što lagano posvijetli u Indiji. Nakon toga,
uz iznimku jedne točke koja predstavlja Ainu u Japanu, pojas dlaka završava.
Pjevaj, o Muzo, o grčkim gospođama i njihovoj borbi protiv nelijepe dlakavosti! Pjevaj o
depilacijskim kremama i pincetama! O hidrogenu i vosku! Pjevaj o neprivlačnom crnom masku što
kao perzijske legije Darijeve nasrće na ahejsko kopno djevojaka koje su jedva zagazile u
tinejdžersko doba! Ne, Calliope se nije iznenadila što joj se iznad gornje usne pojavio mašak. Teta
Zo, moja majka, Sourmelina, pa čak i rođakinja Cleo, sve su patile od dlaka koje rastu tamo gdje
nisu poželjne. Kad zatvorim oči i prizovem drage mirise djetinjstva, osjećam li miris kolačića od
ingvera koji se peku ili svježu borovinu božičnog drvca? Ne prvenstveno. Aroma koja mi, tako reći,
ispunjava nosnice sjećanja sumporni je zadah depilacijskog sredstva Nair koje razgrađuje proteine.
Vidim kako majka s nogama u kadi čeka da zakipjela, peckava pjena proradi. Vidim kako
Sourmelina zagrijava lončić s voskom na štednjaku. Kako su se mučile da postanu glatke! Kakve su
osipe dobivale od krema! Kako je sve to bilo uzaludno! Neprijatelj, dlakavost, bio je nepobjediv.
Bio je život sam.
Rekla sam majci da me naruči na depilaciju u salonu Sophie Sassoon u šoping centru Eastland.
Uguran između kina i sendvičarnice Subway, salon Zlatno runo davao je sve od sebe da se
društveno izdigne od susjeda. Ukusna }c nadstrešnica visjela iznad ulaza ukrašena siluetom
pariškegrcrnde dame.
Unutra, na recepciji, stajala je vaza s cvijećem. Sama Sophie Sassoon šarenila se poput cvijeća. U
ljubičastom nabranom kaftanu, nakićena narukvicama i dragim kamenjem, klizila je od stolice do
stolice. "Kako smo? Joj, divno izgledate. Ta vam boja skida deset godina." A onda sljedećoj
mušteriji: "Nemojte se ništa brinuti. Vjerujte mi. Tako se sad nosi. Reinaldo, reci joj." I Reinaldo, u
hlačama nisko na bokovima: "Kao Mia Farrow u Rosemarynoj bebi. Film je morbidan, ali ona
izgleda fenomenalno." Do tada je Sophie već prešla na sljedeću mušteriju. "Dušo, dajte da vam
nešto savjetujem. Nemojte fenirati kosu. Pustite da se osuši sama. A imam i nevjerojatan
regenerator za vas. Ja sam ovlašteni
v
prodavač." Žene su dolazile zbog osobne pažnje koju im je poklanjala Sophie, zbog osjećaja
sigurnosti koji im je salon davao, spoznaje da tu smiju bez skanjivanja pokazati svoje mane i Sophie
će se za njih pobrinuti. Mora da su dolazile zbog ljubavi. Inače bi valjda primijetile da bi samoj
Sophie Sassoon dobro došli savjeti o ljepoti. Vidjele bi da su joj obrve nacrtane kao flomasterom, i
da joj je lice, zbog šminke marke Princess Borghese koju je prodavala na postotak, boje cigle. Ali
jesam li ja to primijetila toga dana, ili u mjesecima koji su slijedili? Kao svi ostali, umjesto da
procjenjujem finalni učinak šminke na Sophie Sassoon, pobožno sam se divila njezinoj složenosti.
Znala sam, kao i moja majka i druge gospođe, da Sophie svako jutro treba ni manje ni više nego sat
i četrdeset pet minuta da "stavi ratne boje". Morala je upotrijebiti kreme za oči i kreme za ispod
očiju. Morala je nanijeti različite slojeve, kao da polira Stradivarija. Uz ciglasti završni sloj, bilo je
tu drugih: nanosa zelene da ublaži crvenilo, ružičaste da doda rumenila, plavičaste iznad očiju.
Upotrebljavala je suhu olovku za oči, tuš za oči, olovku za usta, ruž za usta, metalik sjajilo za usta,
sredstvo za skupljanje pora. Lice Sophie Sassoon: tražilo je strogu disciplinu kao one slike od
pijeska što ih, pušući zrno po zrno, izrađuju tibetanski redovnici. Trajalo je samo jedan dan i onda
nestajalo.
To nam je lice sada reklo, "Ovamo, moje dame". Sophie je bila topla, kao uvijek, srdačna kao

www.crowarez.org
uvijek. Ruke koje je svake noći njegovala kremom protiv pjega treperile su oko nas, gladile, trljale.
Naušnice su joj izgledale kao da ih je Schliemann iskopao kod Troje. Provela nas je kraj reda žena
koje su sjedile s uvijačima na glavi, kroz zagušljivi geto hauba i iza plavog zastora. U prednjem
dijelu salona, Sophie je češljala i frizirala kosu; u stražnjem dijelu uklanjala je dlake. Iza plavog
zastora polugole su žene predavale pojedine svoje dijelove vosku. Jedna krupna
gospođa izvalila se na leđima, zadignute bluze tako da se vidi pupak. Druga se ispružila na trbuhu i
čitala neki časopis dok joj se vosak sušio na stražnjem dijelu bedara. Jedna je žena sjedila na stolici,
a tamno zlatasti vosak prekrivao joj je zaliske i bradu, dok su dvije lijepe, mlade djevojke ležale
gole od struka naniže jer su depilirale bikini liniju. Vosak je mirisao snažno i ugodno. Atmosfera je
bila kao u turskoj sauni, samo bez vrućine, sve lijeno i opušteno i umotano u ručnike, dok se para
izvijala iz lonaca s voskom.
"Depiliram samo lice", rekla sam Sophie. "Zvuči kao da sama plaća", našalila se Sophie s majkom.
Majka se nasmijala, a ostale su joj se žene pridružile. Sve su gledale prema nama i smiješile se.
Došla sam ravno iz škole i još sam bila u uniformi.
"Budi sretna da depiliraš samo lice", rekla je jedna bikini linija. "Za nekoliko godina", rekla je
druga, "možda se i ti spustiš u niže predjele."
Smijeh. Namigivanje. čak su se, na moje zaprepaštenje, i mamine usne razvukle u potajni,
vragolasti smiješak. Kao da je iza plavog zastora Tessie bila druga osoba. Kao da me sad, kad
idemo zajedno na depilaciju, može tretirati kao odraslu.
"Sophie, možda ti možeš nagovoriti Callie da se ošiša", rekla je Tessie.
"Malo ti je grivasta kosa, dušo", rekla mi je Sophie iskreno. "Za tvoj oblik lica."
"Samo depilacija, molim", rekla sam. "Ne sluša pa ne sluša", rekla je Tessie.
Jedna Mađarica (s ruba pojasa dlakavosti) uzela je stvar u svoje ruke. S efikasnošću Jimmvja
Papanikolasa u kuhinji, razmjestila nas je po prostoriji kao hranu na roštilju; u jednom kutu krupna
žena, ružičasta poput komada kanadske slanine; na dnu Tessie i ja, stisnute jedna uz drugu kao
kriške krumpira; lijevo bikini linije, bjelasaju se kao bjelanjci. Helga je pazila da sve lijepo cvrčimo.
S aluminijskom posudom u rukama, kretala se od tijela do tijela, razmazivala vosak boje zlatnog
javorovog sirupa tamo gdje treba služeći se plosnatom drvenom žlicom i pritiskala preko njega
trake gaze prije nego što se stvrdne. Kad je krupna žena bila gotova na jednoj strani, Helga ju je
okrenula na drugu. Tessie i ja smo ležale i slušale kako se vosak silom čupa s tijela. "O joj!"
zajauknula je krupna gospođa. "To ništa", odbacila je Helga
prigovor. "Perfektno to išlo." "Jiiik!" zacvilila je bikini linija. A Helga je zauzela neočekivano
feministički stav: "Vidite što radite za muški? Patite se. Nije vrijedno toga."
Helga je potom prišla meni. Uhvatila me za bradu i zavrtjela mi glavu s jedne na drugu stranu,
pregledavajući me. Namazala mi je vosak na gornju usnicu. Prešla je na moju mamu i namazala i
nju. Trideset sekundi kasnije vosak se skrutnuo.
"Imam iznenađenje za tebe", rekla mi je Tessie.
"Koje?" upitala sam kad je Helga strgnula vosak. Bila sam uvjerena da su moji tek proklijali brčići
nestali. Kao i moja gornja usnica.
"Brat ti dolazi kući za Božić."
Oči su mi suzile. Treptala sam i šutjela, na trenutak bez riječi. Helga se uputila prema majci.
"I to mi je neko iznenađenje", rekla sam.
"Dovodi curu."
"Ima curu? Pa koja ga hoće?"
"Zove se..." Helga je povukla. Tren kasnije majka je nastavila: "...Meg."
Od tada mi je Sophie Sassoon uklanjala dlačice s lica. Išla sam k njoj oko dva puta na mjesec,
dodajući depilaciju sve dužem popisu djelatnosti potrebnih za osobnu higijenu i održavanje. Počela
sam brijati noge i pazuhe. čupala sam obrve. Pravila odijevanja u mojoj školi zabranjivala su
kozmetiku. Ali vikendima sam eksperimentirala, unutar granica. Re-etika i ja šminkale smo se u
njezinoj sobi dodajući jedna drugoj ručno ogledalo. Ja sam bila osobito sklona dramatičnom tušu za
oči. Uzor mi je bila Maria Callas, ili možda Barbra Streisand u filmu Funny Girl. Pobjedonosne,
nosate dive. Kod kuće sam njuškala po Tessienoj kupaonici. Obožavala sam bočice nalik

www.crowarez.org
amuletima, kreme tako slatka mirisa da su djelovale jestivo. Iskušavala sam i njezinu parnu kupku
za lice. Prislonila sam lice uz plastični tuljac i zapahnula me vrućina. Klonila sam se masnih
hidratantnih krema jer sam se bojala da će mi se od njih lice osuti prištićima.
Otkako je Bankrot otišao na studij - sad je bio na drugoj godini - imala sam kupaonicu samo za
sebe. To se vidjelo po ormariću. Dvije ružičaste britvice Daisy stajale su uspravno u čašici, kraj
limenke in-stant šampona Pssst u spreju. Tuba sjajila za usnice Dr. Pepper koje je imalo okus tog
slatkastog pića ljubila se s bočicom mirisa za kosu. Moj regenerator Breck obećavao je da će me
pretvoriti u "djevojku s kosom" (kao da to već nisam bila). Odatle prelazimo na proizvode za
njegu lica: kremice i losioni protiv akni; mali električni uvijač Crazy Curi; boca željeza u pilulama
za žene za koje sam se nadala da ću ih jednog dana zatrebati; i kutija talka za tijelo Love Baby Soft.
Bio je tu i moj antiperspirant Soft&Dri u spreju i dvije bočice parfema: opori VVoodhue, božični
dar od brata koji me pomalo uznemirio i zbog toga ga nikad nisam upotrijebila; i LAir du Temps
Nine Ricci ("Samo za romantičarke!"). Imala sam i tubu izbjeljivača Jolen za dane između posjeta
salonu Zlatno runo. Razbacani među tim totemskim predmetima ležali su štapići za uši i loptice
vate, olovke za usta, sjenilo za oči Max Factor, maškara, rumenilo i sve ostalo čime sam se služila u
beznadnoj bitki za ljepotu. Napokon, skriven u dnu kupaonskog ormarića, bio je tu i paket uložaka
koji mi je majka jedan dan dala. "Da ti bude pri ruci", rekla je i totalno me zapanjila. Ništa mi dalje
nije objašnjavala.
Kad sam zagrlila Bankrota u ljeto 1972., ispalo je da je to bila neka vrst oproštaja jer kad se vratio s
faksa nakon prve godine studija, moj brat postao je druga osoba. Pustio je kosu (ne tako dugu kao
ja, ali ipak). Počeo je svirati gitaru. Na nos je nataknuo okrugle naočalice s tankim okvirima od
žice, a umjesto ravnih nogavica sad je nosio izblijedjele traperice na zvono. članovi moje obitelji
uvijek su imali dara za samo-transformaciju. Dok sam ja završila prvu godinu u školi Baker &
Inglis i počela drugu, dok sam se iz niske učenice sedmog razreda pretvorila u alarmantno visoku
osmoškolku, Bankrot se iz štrebera koji se fura na prirodne znanosti na faksu pretvorio u dvojnika
Johna Lennona.
Kupio je motor. Počeo je meditirati. Tvrdio je da razumije "Odiseju u svemiru 2001.", čak i kraj. Ali
tek kad se Bankrot spustio u podrum naše kuće da odigra partiju stolnog tenisa s Miltonom, shvatila
sam što se krije iza svega toga. Godinama smo imali stol za ping pong, ali sve do tada, koliko god
brat i ja vježbali, nikad nismo došli ni blizu toga da pobijedimo Miltona. Ni moj novi daleki doseg
ni namrštena Bankro-tova koncentracija nisu se uspijevali oduprijeti Miltonovom opasnom servisu
ni njegovom ubojitom šutu koji nam je i kroz odjeću ostavljao crvene tragove na prsima. Ali to se
ljeto nešto promijenilo. Kad je Milton upotrijebio svoj superbrzi servis, Bankrot mu je vratio lopticu
uz minimalni napor. Kad se Milton poslužio engleskim udarcem koji je naučio u mornarici, Bankrot
mu je uzvratio istim trikom. čak i kad je Milton opalio sicer preko stola, Bankrot ga je s
nevjerojatnim refleksima vratio odakle je došao. Milton se oznojio. Lice mu se zajapurilo. Bankrot
je ostao hladan kao led. Imao je čudan, odsutan izraz. Zjenice
su mu bile proširene. "Hajde!" bodrila sam ga. "Pobijedi tatu!" 12-12. 12-14. 14-15. 17-18. 18-21!
Bankrot je uspio! Pobijedio je Miltona!
"Ja sam na tripu", objasnio mi je kasnije.
"Molim?"
"Na mikronu. čvaknuo sam tri komada."
Od droge sve mu je teklo kao u usporenom filmu. Miltonovi najbrži servisi, najoštriji udarci, kao da
su sporo lebdjeli u zraku.
LSD? Tri komada? Bankrot je bio cijelo vrijeme na tripu! Bio je na tripu za večerom! "To mi je bilo
najteže", rekao je. "Gledao sam kako tata reže pečeno pile i odjednom je zamahnulo krilima i
odletjelo!"
"Koji je vrag tom malom?" čula sam kroz zid između naših soba kako tata pita mamu. "Sad priča
kako će ostaviti strojarstvo. Kaže da mu je predosadno."
"To je samo faza. Proći će ga."
"I bolje da ga prođe."
Nedugo poslije toga Bankrot se vratio na faks. Nije došao kući za Dan zahvalnosti. I tako smo se,

www.crowarez.org
dok se bližio Božić 1973., svi pitali kakav će biti kad ga ponovno vidimo.
Ubrzo smo saznali. Kao što se otac i bojao, Bankrot je torpedirao planove da postane inženjer
strojarstva. Sada, obavijestio nas je, kao glavni predmet studira antropologiju.
U sklopu referata za jedan od kolegija, Bankrot je veći dio tih praznika proveo baveći se, kako je
rekao, terenskim istraživanjem. Posvuda je sa sobom teglio magnetofon i snimao sve što govorimo.
Radio je bilješke o našem "sustavu ideacije" i "ritualima povezivanja". Sam nije govorio gotovo
ništa, tvrdeći kako ne želi utjecati na rezultate istraživanja. Ipak, dok je promatrao našu proširenu
obitelj kako jede, šali se i prepire, Bankrot se svako malo nasmijao, u privatnoj heureki od koje se
zavaljivao unatrag u stolici i odizao ekološke cipele s poda. Zatim se grbio nad svojom bilježnicom
i pisao kao lud.
Kao što sam spomenula, moj brat nije obraćao previše pozornosti na mene dok smo odrastali. Taj
vikend, međutim, potaknut novom manijom opservacije, Bankrot je pokazao zanimanje. U petak
poslijepodne, dok sam marljivo radila zadaće za kuhinjskim stolom, ušao je i sjeo kraj mene. Dugo
me zamišljeno promatrao.
"Latinski, ha? To te uče u toj tvojoj školi?"
"Volim latinski."
"Jesi ti nekrofil?"
"Jesam li što?"
"Nekrofil je netko tko se pali na mrtvace. Latinski je mrtav jezik, ne?"
"Ne znam."
"I ja znam malo latinskog."
"Znaš?"
"Cunnilingus."
"Ne budi oduran."
"Fellatio."
"Ha ha."
"Mons veneris."
"Krepat ću od smijeha. Ugušit ću se. Gle, mrtva sam."
Bankrot je neko vrijeme šutio. Htjela sam se vratiti učenju, ali osjećala sam kako pilji u mene.
Napokon sam, iznervirana, zatvorila knjigu. "Što buljiš?" rekla sam.
Slijedila je stanka karakteristična za mog brata. Oči su mu bile bezizražajne iza naočalica, ali um iza
njih radio je punom parom.
"Gledam svoju sekicu", rekao je.
"U redu. Vidio si je. Sad idi."
"Gledam svoju sekicu i mislim si kako više ne izgleda kao moja sekica."
"Što bi to trebalo značiti?" upitala sam.
Opet stanka. "Ne znam", rekao je moj brat. "Pokušavam skužiti što se promijenilo."
"No, kad skužiš, javi mi. A sad moram učiti."
U subotu ujutro, stigla je Bankrotova cura. Meg Zemka bila je niska kao moja mama i ravnih prsa
poput mene. Imala je mišje smeđu kosu i zapuštene zube koji su bili posljedica djetinjstva
provedena u siromaštvu. Bila je jadničak, siroče i kržljavica, i šest puta snažnija od mojeg brata.
"Sto ti studiraš, Meg?" pitao je moj otac za večerom.
"Političke znanosti."
"To mi zvuči zanimljivo."
"Sumnjam da bi vam se sviđalo moje usmjerenje. Ja sam marksist."
"Ma nemoj, marksist?"
"Vi vodite gomilu restorana, je li tako?"
"Tako je. Hot Dog Herkules. Jesi kad kušala naše hrenovke? Moram te odvesti do kioska."
"Meg ne jede meso", podsjetila ga je majka.
"Joj da, zaboravio sam", rekao je Milton. "No dobro, možeš pojesti pomfrit. Imamo i pomfrit."
"Koliko plaćate radnicima?" pitala je Meg.
"Onima za pultom? Dobivaju minimalac."

www.crowarez.org
"A vi živite u ovoj kućerini u finom kvartu."
"Zato što ja vodim cijeli biznis i preuzimam na sebe rizik."
"Meni to izgleda kao eksploatacija."
"Ma nemoj?" Milton se nasmiješio. "Pa ako je dati nekom posla eksploatacija, onda sam ja valjda
eksploatator. Ta radna mjesta nisu postojala dok ja nisam pokrenuo posao."
"To vam je kao da kažete kako robovi nisu imali posla dok nisu zasadili plantaže."
"Ova ti je mala vragu iz torbe ispala", rekao je Milton okrenuvši se prema mom bratu. "Gdje si je
našao?"
"Ja sam našla njega", rekla je Meg. "Na poklopcu lifta."
Tad smo saznali kako Bankrot provodi vrijeme na faksu. Najmilija mu je zabava bilo odviti ploču sa
stropa dizala u studentskom domu i popeti se na krov kabine. Sjedio je tamo satima i vozio se gore-
dolje u mraku.
"Prvi put kad sam to učinio", priznao je Bankrot, "lift je krenuo gore. Pomislio sam da će me
zdrobiti. Ali gore ima prostora."
"I za to mi tebi plaćamo školarinu?" pitao je Milton.
"Za to vi eksploatirate svoje radnike", rekla je Meg.
Tessie je natjerala Bankrot i Meg da spavaju u odvojenim sobama, ali usred noći čulo se kako se
naveliko šuljaju na prstima i hihoću u mraku. U pokušaju da bude starija sestra koju nikad nisam
imala, Meg mi je dala primjerak knjige Mi i naša tijela.
I Bankrot, ponesen seksualnom revolucijom, htio me podučavati.
"Masturbiraš, Callie?"
"Što!"
"Ne moraš se sramiti. To je prirodno. Jedan mi je prijatelj rekao da to mogu obaviti rukom. Pa sam
otišao u kupaonicu..."
"Ne želim to slušati -"
"- i probao. Najedanput su mi se svi mišići u penisu stisnuli -"
"U našoj kupaonici?"
"- I onda sam ejakulirao. Fantastičan osjećaj. I ti bi to trebala probati, Cal, ako već nisi. Ženske su
malo drukčije, ali fiziološki je stvar
više-manje ista. Hoću reći, penis i klitoris su analogni po strukturi. Moraš malo eksperimentirati da
vidiš što ti djeluje."
Začepila sam prstima uši i stala pjevušiti.
"Ne moraš preda mnom imati komplekse", glasno je rekao Bankrot. "Ja sam ti brat."
Rock glazba, obožavanje Maharishija Mahesha Yogija, koštice avokada koje klijaju na prozorskoj
dasci, papirići za rolanje u duginim bojama. Što još? O da: moj brat je prestao upotrebljavati
dezodorans.
"Smrdiš!" prigovorila sam mu jednog dana dok sam sjedila kraj njega i gledala televiziju.
Bankrot je gotovo neprimjetno slegnuo ramenima. "Ja sam ljudsko biće", rekao je. "Tako ljudi
mirišu."
"Znači da ljudi smrde."
"Meg, misliš ti da smrdim?"
"Ni slučajno", zavukla mu se pod pazuho. "To me uzbuđuje."
"Dajte se maknite odavde! Hoću gledati ovu emisiju!"
"Hej, mala, moja sekica hoće da se pokupimo. Što kažeš na malo hopa ćupa?"
"Kul"
"Vidimo se, seko. Bit ćemo gore inflagrante delicto"
Kamo je to moglo odvesti? Samo u obiteljski razdor, glasne svađe i bol u duši. Na dočeku Nove
godine, dok su Milton i Tessie nazdravili Novoj godini pjenušcem Cold Duck, Bankrot i Meg
ispijali su čaše sladnog piva Elephant i svako malo izlazili da potajno popuše džoint. Milton je
rekao, "Znate, razmišljam o tome da napokon posjetimo domovinu. Mogli bismo otputovati u
Grčku i vidjeti selo u kojem su se rodili papou i yiayia."
"I popraviti onu crkvu, kako si obećao", rekla je Tessie.

www.crowarez.org
"Što misliš?" upitao je Milton Bankrota. "Možda bismo mogli ove godine svi zajedno na obiteljsko
ljetovanje."
"Ja ne", rekao je Bankrot.
"Zašto ne?"
"Turizam je samo drugi oblik kolonijalizma."
I tako dalje i tako dalje. Nije prošlo dugo prije nego što je Bankrot objavio da odbacuje Miltonove i
Tessiene vrijednosti. Milton je pitao što ne valja s njihovim vrijednostima. Bankrot je rekao da je
protiv materijalizma. "Tebi je stalo samo do novca", rekao je Miltonu. "Ja ne želim ovako živjeti."
Mahnuo je rukom prema sobi. Bankrot je bio
protiv naše dnevne sobe, svega što smo imali, svega za što je Milton radio. Bio je protiv
Middlesexa! Nastala je vika; i Bankrot je izgovorio dvije riječi Miltonu, jednu koja počinje s "j",
drugu koja počinje sa "s"; pa se još urlalo, a onda je Bankrotov motor odgrmio s Meg na stražnjem
sjedalu.
Sto se dogodilo Bankrotu? Zašto se tako stubokom promijenio? Zato što je otišao od kuće, rekla je
Tessie. To su današnja vremena. Svi ti problemi s ratom. Ja, međutim, imam drukčije objašnjenje.
Nekako mislim da je za Bankrotovu preobrazbu u velikoj mjeri zaslužan onaj dan kad mu je, dok je
ležao na krevetu, život odredila lutrija. Projiciram li se u njega? Opterećujem li brata vlastitim
opsesijama slučajem i sudbinom? Možda. Ali dok smo planirali putovanje - putovanje na koje se
zavjetovalo kad je Milton spašen od jednog drugog rata - činilo se da Bankrot, odlazeći na vlastita
kemijski inducirana putovanja, želi pobjeći od onog što je mutno shvatio dok je ležao zamotan u
deku: od mogućnosti da lutrija ne odlučuje samo o njegovom regrutnom broju nego i o svemu
ostalom. Bankrot se skrivao od svoje spoznaje, skrivao se iza acida, skrivao se na vrhu dizala,
skrivao se u krevetu Meg Zemka s njezinim višestrukim orgazmima i lošim zubima, Meg Zemka
koja mu je siktala u uho dok su vodili ljubav, "čovječe, zaboravi svoje! Te burzujske svinje! Tvoj
stari je izrabljivae, čovječe! Gotovi su, čovječe! Mrtvi. Ovo je stvarnost. Točno tu. Dođi i uzmi je,
mali!"
Taj mračni predmet
Danas mi je sinulo da nisam tako daleko uznapredovao koliko sam mislio. Pisanje moje životne
priče nije hrabri čin oslobađanja kojem sam se nadao. Pisanje je nešto samotničko, potajno, a o
tome znam sve. Ja sam stručnjak za život u ilegali. Priječi li me doista moj apolitični temperament
da se pridružim pokretu za interseksualna prava? Možda je na djelu i strah? Od istupanja. Od toga
da ću postati jedan od njih.
Ipak, čovjek može samo ono za što je sposoban. Ako ovu priču pišem samo za sebe, neka tako bude.
Ali čini mi se da nije tako. Osjećam te tu negdje, čitaoče. To je jedina vrst intimnosti koja mi leži.
Samo nas dvoje, ovdje, u tami.
Nije uvijek bilo tako. Na faksu sam imao djevojku. Zvala se Olivia. Uzajamno nas je privuklo to što
smo oboje bili ranjeni. Oliviju je netko divljački napao kad joj je bilo samo trinaest godina, gotovo
silovao. Policija je uhvatila krivca i Olivia je morala bezbroj puta svjedočiti na sudu. Ta ju je trauma
zakočila u razvoju. Umjesto da radi sve što rade normalne srednjoškolke, morala je ostati ona
trinaestgodišnja djevojčica koja svjedoči. Premda smo i Olivia i ja intelektualno svladavali
fakultetski program, čak se i isticali, u ključnim smo pitanjima emocionalno ostali adolescenti. često
smo plakali u krevetu. Sjećam se kad smo se prvi put svukli jedno pred drugim. Kao da skidamo
zavoje. Bio sam onoliko muškarac koliko je Olivia mogla u tom trenutku podnijeti. Njezin
početnički set. Muškarac za početnice.
Nakon fakulteta, otišao sam na put oko svijeta. Htio sam u neprestanom pokretu zaboraviti svoje
tijelo. Devet mjeseci poslije, vratio sam
se kući, položio ispit za diplomaciju i, godinu nakon toga, zaposlio se u Ministarstvu vanjskih
poslova. Savršen posao za mene. Tri godine na jednome mjestu, dvije na drugom. Nikad dovoljno
dugo da se čvrsto vežem za bilo koga. U Bruxellesu sam se zaljubio u šankericu koja je tvrdila da
joj ne smeta moj nesvakidašnji tjelesni sklop. Bio sam joj tako zahvalan da sam je zaprosio, premda
mi je bila dosadna, premalo ambiciozna, previše sklona deračini i udarcima. Srećom, odbila me i
pobjegla s drugim. Koga sam odonda imao? Nekoliko njih, tu i tamo, nikad na duge pruge. I tako

www.crowarez.org
sam, bez postojanosti, upao u kolotečinu nepotpunih zavođenja. Ubacivanja u kojem sam jako
dobar. Večere i pića. Klinčevi u haustoru. Ali onda dižem sidro. "Imam sastanak s veleposlanikom
ujutro", kažem. I vjeruju mi. Vjeruju da veleposlanik želi izvješće o nadolazećem koncertu u čast
Aarona Coplanda.
Svakim danom sve je teže. S Olivijom i sa svakom ženom koja je slijedila iza nje postojala je
spoznaja s kojom se moramo suočiti: nezaobilazna činjenica mojeg stanja. Međutim, Mračni
predmet i ja sreli smo se nesvjesni toga, u blaženom neznanju.
Nakon sve one vriske, te je zime kod nas u Middlesexu vladala samo šutnja. Šutnja tako duboka da
je, kao lijeva noga predsjednikova tajnika, brisala dijelove službene povijesti. Gnjecavo razdoblje
izbjegavanja za kojeg se Milton, kako nije mogao priznati da mu je Bankrot svojim napadom
slomio srce, vidljivo napuhao od bijesa pa ga je svaka sitnica mogla raspaliti, predugo crveno
svjetlo na semaforu, ledena mliječna krema umjesto sladoleda za desert. (Njegova je šutnja bila
glasna, ali ipak šutnja). Zima u kojoj je Tessie briga za djecu paralizirala tako da je zaboravila vratiti
božične poklone koji nisu pristajali i jednostavno ih spremila u ormar, bez povrata novca. Na kraju
tog ranjavog, neiskrenog razdoblja, kad su prvi šafrani izvirili poslije zime provedene u
podzemnom svijetu, Calliope Stephanides, koja je također osjetila kako nešto klija u tlu njezina
bića, počela je učiti klasike.
Proljetno polugodište osmog razreda dovelo me na engleski, koji je predavao gospodin da Silva. U
razredu nas je bilo samo pet učenica i sastajali smo se u stakleniku na prvome katu. Zeleni izbojci
klorofitu-ma povijali su se sa staklenog stropa. U visini naših glava gurali su se cvjetovi
pelargonija, ispuštajući miris između likoricija i aluminija. Osim mene, bile su tu Reetika, Tina,
Joanne i Maxine Grossinger. Iako su
nam roditelji bili prijatelji, jedva sam poznavala Maxine. Nije se družila s drugom djecom na
Middlesexu. Vječno je vježbala violinu. Bila je jedina Židovka u školi. Ručala je sama, košer hranu
koju je jela žlicom iz plastičnih tuppenvare posuda. Mislila sam da je njezino bljedilo posljedica
toga što nikad ne izlazi na zrak i da joj je plava žilica koja joj divlje pulsira na sljepoočnici neka vrst
unutarnjeg metronoma.
Gospodin da Silva rođen je u Brazilu. To se teško dalo uočiti. Nije baš bio karnevalski tip. Latino
pojedinosti njegova djetinjstva (mrežu za spavanje, kadu izvan kuće) izbrisali su sjevernoamerička
naobrazba i ljubav za europski roman. Sad je bio liberalni demokrat i nosio je crne trake oko rukava
u znak podrške radikalnim ciljevima. Podučavao je vjeronauk u mjesnoj episkopalnoj crkvi. Imao je
ružičasto, kultivirano lice i tamnoplavu kosu koja mu je padala u oči kad je recitirao poeziju. Znao
je ubrati čičak ili poljski cvijet u školskom dvorištu i zataknuti ga u rever sakoa. Imao je nisko,
nabijeno tijelo i često je između satova izvodio izometrijske vježbe. Svirao je i blok flautu. Na
stalku u razredu držao je note, uglavnom rane barokne glazbe.
Bio je sjajan učitelj, gospodin da Silva. Odnosio se prema nama posve ozbiljno, kao da bismo mi
osmoškolke mogle na petom satu razriješiti problem o kojem učeni ljudi raspravljaju stoljećima.
Slušao nas je kako cvrkućemo dok mu se čelo nabiralo nad očima. Kad je govorio, govorio je u
kompletnim pasusima. Ako se pomno slušalo, čule su se crtice i zarezi, čak i dvotočke i točke
zarezi. Gospodin da Silva imao je prikladan citat za sve što mu se događalo i tako je izbjegavao
pravi život. Umjesto da sam ruča, navodio je što su Oblonski i Levin ručali u Ani Karenjini. Ili bi,
dok je opisivao zalazak sunca u Danielu Derondi, previdio sunce koje se upravo spuštalo nad
Michiganom.
Gospodin da Silva je jednom prije šest godina ljetovao u Grčkoj. Još je bio zbog toga uzbuđen. Kad
je opisivao kako je posjetio poluotok Mani, glas mu se smekšavao više nego inače i oči su mu sjale.
Jednu noć nije našao sobu u hotelu i prespavao je na otvorenom, a sljedeće se jutro probudio i
otkrio da leži pod stablom masline. Gospodin da Silva nikad nije zaboravio to stablo. Njih dvoje
dubokoumno su razmijenili misli. Masline su prisna bića, rječita u svojem čvornatom izvijanju.
Lako je shvatiti zašto su u drevno doba vjerovali da se u njima može zarobiti ljudski duh. Gospodin
da Silva je to osjetio kad se probudio u svojoj vreći za spavanje.
I mene je zanimala Grčka, naravno. čeznula sam da je posjetim. Gospodin da Silva poticao me da se
osjećam kao Grkima.

www.crowarez.org
"Gđice Stephanides", prozvao me jednog dana. "Budući da potječete iz Homerove domovine, biste
li bili tako ljubazni da naglas čitate?" Pročistio je grlo. "Stranica osamdeset devet."
Tog polugodišta su naše sestre manje akademskih nagnuća čitale Svjetlo u šumi. Ali mi smo se u
stakleniku probijali kroz Ilijadu. Bio je to prijevod u prozi u džepnom izdanju, skraćen, oslobođen
okova brojeva, ogoljen od glazbe drevnog grčkog, ali - barem što se mene ticalo - i dalje genijalno
štivo. Isuse, kako sam voljela tu knjigu! Od Ahila koji se duri u šatoru (što me podsjećalo na
predsjednika koji neće predati snimke) do Hektora kojeg za noge vuku gradom (što me tjeralo u
plač), nisam mogla prestati čitati. Ma kakva Ljubavna priča. Harvard nije bio ni za prinijeti Troji
kao mjesto radnje, a u cijelom Segalovom romanu umire samo jedna osoba. (Možda je to bio još
jedan znak hormona koji su se nijemo manifestirali u meni. Jer dok je za ukus mojih suučenica
Ilijada bila previše krvava, tek beskrajni katalog muškaraca koji se međusobno kolju nakon što se
službeno predstave, mene su od uboda nožem i odrubljenih glava, od iskopanih očiju i krvavih
prosipanja crijeva prolazili srsi užitka i jeze.)
Otvorila sam knjigu i prignula glavu. Kosa mi je pala oko lica i odsje-kla me od svega - od Maxine,
gospodina da Silve, stakleničkih pelargo-nija - osim od knjige. Iza te baršunaste zavjese preo je moj
glas barske pjevačice. "Afrodita je skinula svoj slavni pojas u koji su bile upletene sve ljubavne
čini, putena moć, želja, ljupki šapat i zavodnička snaga koja oduzima dalekovidnost i prosudbu čak
i najrazboritijima od ljudi."
Bilo je jedan sat. Nad prostorijom je zalegla letargija poslije ručka. Vani se mračilo na kišu. Netko
je zakucao na vrata.
"Oprosti, Callie. Možeš stati na trenutak?" Gospodin da Silva okrenuo se prema vratima.
"Naprijed."
Kao i svi ostali, i ja sam digla pogled. Na vratima je stajala riđokosa djevojka. Dva su se oblaka
sudarila u visinama kližući jedan pored drugog i propustila zraku svjetla. Zraka je pala na stakleni
krov staklenika. Prošla je kroz viseće pelargonije i pokupila ružičasto svjetlo koje je kao nekom
opnom obavilo djevojku. A moguće je i da sve to uopće nije činilo sunce, nego stanoviti intenzitet u
mojim očima, zraka iz moje duše.
"Usred nastave smo, dušo."
"Poslali su me u ovaj razred", ojađeno je rekla djevojka. Pružila je komadić papira.
Gospodin da Silva ga je razgledao. "Jesi sigurna da gđica Durrell hoće da ideš baš na ovo
predavanje?" rekao je.
"Gđa Lampe me više ne želi vidjeti kod sebe u razredu", odgovorila je djevojka.
"Sjedni onda. Morat ćeš s nekim dijeliti knjigu. Gđica Stephanides nam je čitala iz Treće knjige
Ilijade."
Nastavila sam čitati. To jest, očima sam prelazila preko rečenica i usta su mi oblikovala riječi. Ali
um mi više nije obraćao pozornost na njihovo značenje. Kad sam završila, nisam zabacila kosu
unatrag. Pustila sam da mi visi oko lica. Virila sam iz nje kao kroz ključanicu.
Djevojka je sjela prekoputa mene. Nagnula se prema Reetiki kao da prati tekst u njezinoj knjizi, ali
oči su joj promatrale biljke. S gađenjem je namrštila nos nad kompostnim mirisom.
Moje je zanimanje dijelom bilo znanstveno, zoološko. Nikad još nisam vidjela stvorenje s toliko
pjegica. Neki Veliki prasak se dogodio negdje na hrptu njezina nosa i snaga eksplozije razbacala je
galaksije pjegica u sve krajeve njezina zaobljena, toplokrvnog svemira. Sazvježđa pjegica rojila su
joj se na podlakticama i zapešćima, cijela Mliječna staza prostrla joj se preko čela, čak joj je
nekoliko rasprsnutih kvazara uletjelo u crvotočine ušiju.
Budući da smo na satu engleskoga, dopustite da vam citiram jednu pjesmu. "Pied Beautv" Gerarda
Manleva Hopkinsa koja počinje "Slava neka je Bogu na pjegavim stvarima". Kad se sad sjetim
svoje prve reakcije na tu riđokosu djevojku, čini mi se da ju je potaknulo oko za prirodnu ljepotu.
Mislim na milinu oko srca koju osjećate pri pogledu na prošarano lišće ili ispisanu koru platana u
Provansi. Bilo je nečeg slatko privlačnog u njezinoj kombinaciji boja, točkicama cimeta što plutaju
u mliječnoj bjelini kože, zlatastim pramenovima u jagodasto rumenoj kosi. Kad ste je gledali, kao
da je došla jesen. Kao kad na izletu na sjever gledate kako lišće mijenja boje.
Ona se za to vrijeme zavalila postrance u klupi, ispruženih nogu u plavim dokoljenkama tako da su

www.crowarez.org
joj se vidjele izlizane potpetice na cipelama. Kako nije pročitala knjigu, gospodin da Silva nije je
prozivao, ali svako malo ju je zabrinuto pogledavao. Nova djevojka to nije primjećivala. Rastezala
se u svojem narančastom svjetlu i sanjivo sklapala i otvarala oči. U jednom je trenutku zijevnula i
na pola se presjekla, kao da je nešto pošlo ukrivo. Gutnula je i lupila se šakom o prsa. Tiho je
podrignula i šapnula sama za sebe, "Ay caramba". čim je sat završio, nestala je.
Tko je ona? Odakle je došla? Zašto je nikad prije nisam primijetila u
i
školi? Očito nije bila nova u Baker &Inglis. Mokasinke je prignječila na petama tako da ih može
nataknuti na noge kao klompe. To su radile Narukvice s privjescima. A nosila je i starinski prsten na
ruci, s pravim rubinima. Usnice su joj bile tanke, stroge, protestantske. Nos joj uopće nije bio nos.
Tek začetak.
Dolazila je na sat engleskog svaki dan s istim odsutnim izrazom dosade. Dovukla bi se u onim
natikačama-mokasinama, kao da kliže, svijenih koljena i težine nagnute naprijed. To je pojačavalo
opći dojam nevoljkosti. Ja sam zalijevala biljke gospodina da Silve kad je ulazila. Molio me da to
obavim prije sata. I tako je počinjao svaki dan, ja na jednom kraju kristalne prostorije, opkoljena
procvalim pelargonijama, a uzvraća mi eksplozija crvenog što ulazi na vrata.
Po tome kako se bezvoljno držala jasno se vidjelo što misli o čudnoj, staroj, mrtvoj pjesmi koju smo
čitali. Nije je zanimala. Nikad nije napisala zadaću. Na satu se samo izvlačila i blefirala. Padala je
na testovima i ispitima. Da je s njom bila još jedna Narukvica s privjeskom, mogle su oformiti
frakciju nezainteresiranih dopisivačica na ceduljicama. Samoj, nije joj preostajalo ništa, osim da
mrzovoljno sjedi. Gospodin da Silva digao je ruke od pokušaja da je bilo što nauči i prozivao ju što
je rjeđe mogao.
Promatrala sam je pod satom kao što sam je promatrala i vani. Od trenutka kad sam stigla u školu,
budno sam vrebala. Sjedila sam u predvorju na žutoj stolici, pretvarajući se da pišem zadaću, i
čekala da ona prođe. Njezina kratka pojavljivanja ostavljala su me bez daha. Zvijezde su mi
vibrirale oko glave, kao liku u crtanom filmu. Pojavila bi se iza ugla, žvačući olovku i vukući noge
kao u papučama. U njezinu hodu uvijek je bilo nečeg silovitog. Da nije snažno strugala nogama
prema naprijed, nagnječene cipele bi joj sletjele s nogu. To joj je naglašavalo mišiće u listovima. I
tamo je bila pjegava. Kao da ju je sunce opalilo. Klizila je kraj mene, u razgovoru s nekom drugom
Narukvicom s privjeskom, a obje su se kretale s lijenim, bahatim samopouzdanjem koje su sve
posjedovale. Katkad bi me i pogledala, ali bez prepoznavanja. Kao da joj se opna navlačila preko
očiju.
Dopustite mi anakronizam. Taj mračni predmet želja Luisa Bunuela prikazan je tek 1977. Tada
crvenokosa djevojka i ja više nismo imali kontakta. Sumnjam da je gledala taj film. Ipak, ono o
čemu mislim kad mislim o njoj je Taj mračni predmet želja. Gledao sam ga na televiziji, u nekom
baru u Španjolskoj dok sam radio u Madridu. Veći dio dijaloga mi je promaknuo. Ali zaplet je bio
dovoljno jasan. Stariji gospodin
kojeg glumi Fernando Rey opčinjen je mladom i lijepom ženom koju igra Carole Bouquet. Ništa od
toga nije me zanimalo. Pozornost mi je privukao nadrealistički detalj. U više se scena vidi kako
Fernando Rey nosi tešku vreću na ramenu. Razlog za tu vreću nikad se ne objašnjava. (Ili ako se
objašnjava, i to mi je promaknulo.) On jednostavno hoda posvuda s tom vrećom, tegli je sa sobom u
restorane, taksije, parkove. Točno sam se tako i ja osjećao dok sam pratio vlastiti Mračni predmet.
Kao da nosim tajanstveni, neobjašnjivi teret ili breme. Tako ću je i zvati, ako nemate ništa protiv.
Zvat ću je Mračni predmet. Iz sentimentalnih razloga. (A moram paziti i da se ne dozna njezin
identitet.)
Evo je na satu tjelesnog, izmotava se da joj nije dobro. Evo je za ručkom, u napadaju smijeha.
Presavijena nad stolom, hoće udariti šaljivicu koja je za to odgovorna. Iz usta joj bubre mjehuri
mlijeka. Nekoliko joj je kapljica iscurilo iz nosa, zbog čega su svi još glasnije prasnuli u smijeh.
Sljedeći put vidjela sam je poslije škole kako se vozi na biciklu s nepoznatim dečkom. Smjestila se
na sjedalu dok je on stajao na pedalama. Nije ga uhvatila rukama oko struka. Sama je održavala
ravnotežu na biciklu. To mi je dalo nadu.
Jednog dana gospodin da Silva prozvao je Predmet da čita naglas.

www.crowarez.org
Izvalila se u svojoj klupi kao i obično. U ženskoj školi nije se moralo toliko paziti da su ti koljena
skupljena i suknja navučena. Predmet se raskrečila i visoko pokazivala gole noge, malo jače u
bedrima. Ne pomaknuvši se, rekla je, "Zaboravila sam knjigu."
Gospodin da Silva stisnuo je usnice.
"Možeš posuditi knjigu od Callie."
U jedinom znaku pristanka samo je zabacila kosu s lica. Prinijela je ruku čelu i povukla je unatrag
kao plug kroz kosu tako da su iza prstiju ostajale brazde. Taj je potez završio kratkim trzajem glave,
ukrasnim pokretom. I evo njezina obraza, dopušta pristup. Primaknula sam joj se. Gurnula sam
knjigu na razmak između naših klupa. Predmet se nagnula nad knjigu.
"Odakle?"
"Od početka na stranici 112. Opis Ahilejeva štita."
Nikad još nisam bila tako blizu Mračnom predmetu. Teško mi je to palo na organizam. Moj je
živčani sustav zasvirao "Bumbarov let". Gudači su mi pilili u kralješnici. Timpani mi tamburali u
grudima. A istodobno sam se trudila to sakriti i nisam pomaknula ni jedan mišić. Jedva da sam
disala. Tako je to više-manje išlo: katatonija izvana, mahnitost iznutra.
Namirisala sam njezinu žvakaću s cimetom. I dalje joj je bila negdje u ustima. Nisam gledala ravno
u nju. Prikovala sam pogled za knjigu. Pramen njezine crvenozlatne kose pao je na klupu između
nas. Tamo gdje joj je sunce obasjavalo kosu prelamalo se svjetlo kao u prizmi. Ali dok sam
promatrala pojavu centimetar dugačke duge, ona je počela čitati.
Očekivala sam nazalni monotoni glas s mnogo pogrešnih izgovora. Očekivala sam grbe, krivudanja,
škripu kočnica, izravne sudare. Ali Mračni predmet lijepo je čitala. Imala je zvonak, jasan glas, i
govorila je s gipkim ritmom. To je naučila kod kuće, od ujaka koji su recitirali poeziju i pili kao
spužve. I izraz joj se promijenio. Koncentrirano dostojanstvo, kojeg do tada nije bilo, obilježilo joj
je lice. Glava joj se uzdigla na ponosnom vratu. Podigla je bradu. Zvučala je kao da su joj dvadeset i
četiri godine, a ne četrnaest. Pitala sam se što je čudnije, glas Earthe Kitt koji je izlazio iz mojih
usta, ili glas Katharine Hepburn koji je izlazio iz njezinih.
Kad je završila, zavladao je tajac. "Hvala", rekao je gospodin da Silva, iznenađen kao i svi ostali.
"To je bilo vrlo lijepo."
Zazvonilo je. Predmet se smjesta odmaknula od mene. Ponovno je provukla ruku kroz kosu, kao da
je ispire pod tušem. Kliznula je iz klupe i izišla iz razreda.
Pojedinih dana, kad je staklenik bio nekako posebno osvijetljen i kad bi se Mračnom predmetu
otkopčala dva gumba na bluzi, kad bi svjetlo osvijetlilo škapular koji joj se ljulja između košarica
grudnjaka, je li Cal-liope naslutila svoju pravu biološku prirodu? Je li nekad, dok je Mračni predmet
prolazila školskim hodnikom, pomislila kako je ono što osjeća pogrešno? Da i ne. Da vas podsjetim
gdje se sve to događalo.
U školi Baker & Inglis bilo je savršeno prihvatljivo da se djevojka zaljubi u kolegicu iz razreda. U
ženskoj školi stanovita se količina emocionalne energije, koja se normalno troši na dečke,
preusmjerava na prijateljstva. Djevojke su u našoj školi hodale ruku pod ruku, kao školarke u
Francuskoj. Natjecale su se jedna s drugom za naklonost. Javljala se ljubomora. Događale su se
izdaje. Bilo je normalno ući u zahod i čuti kako netko iza vrata plače. Cure su plakale jer ta i ta nije
htjela sjediti kraj njih za ručkom, ili jer najbolja prijateljica ima novog dečka koji joj zaokuplja sve
vrijeme. Povrh toga, školski su rituali naglašavali atmosferu intimnosti. Bio je tu Dan prstenja, kad
su velike sestre uvodile
male sestre u zrelost dajući im cvijeće i zlatne obruče. Bio je tu Ples preslice, obred nalik onom
svibanjskog stupa, ali bez muškaraca, koji se održavao u proljeće. Priređivali su se i ispovjedni
skupovi pod nazivom Oči u oči, koje je dva puta na mjesec vodio kapelan i koji su neizostavno
završavali u poplavama suza i zagrljaja. Ipak, u školi je prevladavao ratoborno heteroseksualni duh.
Moje su se kolegice možda držale prisno u školi, ali glavna izvanškolska aktivnost bili su dečki.
Djevojke za koje se sumnjalo da ih privlače djevojke ogovaralo se, mučilo i izbjegavalo. Svega toga
sam bila svjesna. I to me plašilo.
Nisam znala je li ono što osjećam prema Mračnom predmetu normalno ili nije. Moje su se
prijateljice znale zapaliti za neku curu iz zavisti. Reetiku je očaralo kako Alwyn Brier svira

www.crowarez.org
Finlandiju na klaviru. Lindu Ramirez osvojila je Sofia Cracchiolo jer je učila tri jezika odjedanput.
Je li to bilo to? Jesam li se palila na Predmet zbog njezina recitatorskog dara? Nisam bila baš
uvjerena. Moji su mi osjećaji djelovali više tjelesno. Nije to bio stav, nego oluja u mojim žilama.
Zbog toga sam o tome šutjela. Skrivala sam se u podrumskom zahodu da razmislim o svemu. Svaki
dan, kad god sam mogla, spuštala sam se stražnjim stubama u napuštenu praonicu i zatvarala se
unutra na barem pola sata.
Postoji li bilo koje mjesto tako utješno kao star, predratni toalet u nekoj ustanovi? Toalet kakve su
prije gradili u Americi, kad je zemlja bila u usponu. Zahodi u podrumu Bakera & Inglisa bili su
uređeni kao loža u operi. Sa stropa su sjajile edvardijanske lampe. Umivaonici su bili duboke bijele
zdjele usađene u modri škriljevac. Kad si se sagnuo umiti, vidjele su se sićušne pukotine u
porculanu, kao na vazi iz dinastije Ming. Zlatni lančići držali su čepove za odvode na mjestu. Ispod
slavina koje su kapale, porculan se izlizao u zelenim prugama.
Iznad svakog umivaonika visjelo je ovalno ogledalo. Nisam s njima htjela imati posla. ("Mržnja
prema ogledalu što počinje u srednjim godinama" kod mene se rano pojavila.) Izbjegavajući vlastiti
odraz, uputila sam se ravno prema zahodima. Bilo ih je tri, izabrala sam onaj u sredini. Kao i ostali,
bio je od mramora. Od sivog mramora iz Nove Engleske, debelog pet centimetara, iskopanog u
kamenolomu u devetnaestom stoljeću i posutog fosilima starim milijune godina. Zatvorila sam vrata
i zaključala ih. Uzela sam sterilni papir iz automata i obložila njime zahodsku dasku. Zaštićena od
bakcila, spustila sam gaćice, podigla škotsku suknju i sjela. Odmah sam osjetila kako mi se tijelo
opušta, grbavo držanje ispravlja. Iščešljala sam kosu s lica da bolje vidim. Bilo
je tu sitnih fosila u obliku paprati i fosila koji su izgledali kao škorpioni koji sami sebe grizu na
smrt. Ispod mojih nogu, vidjela se mrlja hrđe na zahodskoj školjki, također drevna.
Toaleti u podrumu bili su prekoputa naše svlačionice. Zahode su dijelili zidovi viši od dva metra,
koji su se spuštali sve do poda. Fosilizirani mramor skrivao me još bolje od kose. U podrumskom
zahodu važio je vremenski okvir u kojem sam se mnogo bolje snalazila, ne manijakalni
natjecateljski tempo kao gore u školi, nego polagani, evolucijski napredak zemlje, biljnog i
životinjskog svijeta koji se oblikuje iz plodonosnog, pretpovijesnog blata. Slavine su kapale
polaganim, neumitnim kretanjem vremena i ja sam dolje bila sama, i na sigurnom. Sigurna od
svojih zbrkanih osjećaja o Mračnom predmetu; i sigurna od odsječaka razgovora koje sam načula iz
spavaće sobe roditelja. Baš sinoć mi je Miltonov razdraženi glas dopro do ušiju: "Još te boli glava?
Isuse, pa uzmi aspirin." "Već sam popila nekoliko", odgovorila je majka. "Ništa ne pomaže." Onda
sam čula bratovo ime i oca kako mumlja nešto što nisam razumjela. Onda Tessie: "I za Callie se
brinem. Još nije dobila menstruaciju." "K vragu, pa tek joj je trinaest godina." "četrnaest. I gle kako
je visoka. Mislim da nešto nije u redu." Trenutak tišine, a nakon toga je otac upitao: "Što kaže dr.
Phil?" "Dr. Phil! On ne kaže ništa. Moram je odvesti nekom drugom."
Mrmor roditeljskih glasova s druge strane zida moje sobe, zvuk koji mi je kroz cijelo djetinjstvo
davao osjećaj sigurnosti, sad je postao izvor tjeskobe i panike. I tako sam odabrala zidove od
mramora u kojima je odjekivalo jedino kapanje slavine, voda koju puštam u zahod ili moj glas koji
tiho čita Ilijadu.
A kad mi je dodijao Homer, bacala sam se na čitanje zidova.
Bila je to dodatna atrakcija zahoda u podrumu. Zidove su prekrivali grafiti. Na katu su fotografije
razreda prikazivale redove i redove lica učenica. Ovdje dolje pokazivala su se uglavnom tijela.
Maljušni muškarci nacrtani plavom tintom s gigantskim spolnim organima. I žene s golemim
grudima. Kao i različite varijacije: muškarci s mizerno malim penisom; pa i žene s penisom. Bila je
to poduka i o onom što jest i što može biti. Na sivom mramoru, ti novi, grbavi crteži tijela koja rade
svašta, kojima izrastaju dijelovi, koja se spajaju, mijenjaju oblik. Plus šale, savjeti pametnima,
ispovijesti. Na jednom mjestu: "Volim seks." Na drugom: "Pattv C je kurva." Gdje bi se drugdje
djevojka poput mene, koja skriva od svijeta spoznaju koju ni sama posve ne razumije - gdje bi se
osjećala ugodnije nego u tom podzemnom kraljevstvu gdje
ljudi pišu ono što ne smiju izreći, gdje glasno izgovaraju najsramnije čežnje i spoznaje?
Jer toga je proljeća, dok su šafrani cvali, dok je ravnateljica provjeravala bubre li lukovice narcisa u
cvjetnim nasadima, i Calliope osjetila da nešto pupa. Njezin vlastiti mračni predmet, koji pripada

www.crowarez.org
samo njoj, koji ju je, uz potrebu da bude sama i neometana, dodatno tjerao da silazi u zahod u
podrumu. Kao neki šafran koji samo što nije procvao. Ružičasta peteljka koja se probija kroz tamnu
novoizraslu mahovinu. Ali bio je to neki čudan cvijet, jer kao da je prolazio kroz nekoliko godišnjih
doba u jednom danu. Imao je zimsko doba kad bi se pritajio i spavao pod tlom. Pet minuta poslije
budio se u privatno proljeće. Dok sam sjedila u razredu s knjigom u krilu, ili se vozila kući s
jednom od mama, znala sam odjednom osjetiti kao da mi se otapa među nogama, tlo se vlazi, i širi
se bogati, tresetni miris, a onda - dok sam se pretvarala da učim napamet latinske glagole - kako mi
se nešto živo odjednom uzmeško-ljilo u toploj zemlji ispod suknje. Na dodir je šafran katkad bio
mekan i klizak, kao tijelo gliste. Drugi je put bio tvrd kao kakav korijen.
Sto je Calliope osjećala prema svojem šafranu? To je ujedno najlakše i najteže objasniti. U jednu
ruku joj se sviđao. Kad je uz njega pritisnula kut udžbenika, bio je to ugodan osjećaj. Ništa novo.
Uvijek joj je godilo pritiskati to mjesto. Napokon, šafranić je bio dio njezina tijela. Nije imala zašto
postavljati pitanja.
Ali katkad mi se činilo da se građom razlikujem od drugih. U ljetnom kampu Ponshewaing čula
sam, u nekim vlažnim noćima u spavaonicama s krevetima na kat, o sjedalima bicikla i stupovima
ograda koji su zaveli moje prijateljice u nježnim godinama. Dok smo pekle sljezove kolačiće na
logorskoj vatri, Lizzie Barton nam je ispričala kako joj je omilila jabuka na jednom kožnatom sedlu.
Margaret Thompson bila je prva cura u gradu čiji su roditelji imali tuš s masažnom glavom.
Pridodala sam vlastite ćutilne podatke tim kliničkim povijestima bolesti (bila je to godina kad sam
se zaljubila u užad u gimnastičkoj dvorani), ali neprestano se otvarao nejasni, neodređeni jaz
između srsa o kojima su izvještavale moje prijateljice i stiska ekstaze mojih suhih grčeva. Katkad
bih, naginjući se s gornjeg kreveta u snop svjetla nečije baterije, završila svoje malo osobno
razotkrivanje riječima "Znate ono?" A u polumraku bi tri ili četiri cure masne kose kimnule glavom,
jednom, zagrizle kut usnica i odvratile pogled. Nisu znale.
Katkad sam se brinula da je moj šafran precifrav cvijet, ne obična trajnica nego cvijetak uzgojen u
stakleniku, hibrid nazvan po svojem
tvorcu poput kakve ruže. Iridescentna Helena. Blijedi Olimp. Grčka vatra. Ali ne - to ne valja. Moj
šafran nije za javnost. U stanju je nastajanja i možda još dobro ispadne ako strpljivo čekam. Možda
se to događa svima. U međuvremenu, najbolje je da sve držim u tajnosti. Što sam upravo i činila
dolje u podrumskom zahodu.
Još jedna tradicija u školi Baker & Inglis: svake godine učenice osmog razreda pripremale su jednu
klasičnu grčku dramu. Isprva su se predstave igrale u auditoriju Srednje škole. Ali gospodinu da
Silvi je nakon puta u Grčku sinula ideja da hokejski teren pretvori u kazalište. S klupama koje su se
spuštale niz obronak i savršenom prirodnom akustikom, bio je to pravi mini Epidaur. Podvornici su
iznijeli praktikable i postavili pozornicu na travi.
One godine kad sam poludjela za Mračnim predmetom, gospodin da Silva odabrao je "Antigonu".
Nije bilo audicije. Gospodin da Silva glavne je uloge dodijelio svojim ljubimicama s naprednog
engleskog. Sve ostale strpao je u zbor. Pa je popis uloga izgledao ovako: Joanne Maria Barbara
Peracchio kao Kreont; Tina Kubek kao Euridika; Maxine Grossinger kao Izmena. U ulozi same
Antigone - kao jedini stvarno mogući izbor čak i s fizičke točke gledišta - bila je Mračni predmet.
Na polugodištu je jedva dobila ocjenu minus tri. Ipak, gospodin da Silva znao je prepoznati
zvijezdu kad mu je pred nosom.
"Moramo naučiti cijeli ovaj tekst?" pitala je Joanne Maria Barbara Peracchio na prvoj probi. "Za
dva tjedna?"
"Naučite koliko možete", rekao je gospodin da Silva. "Svi će nositi dugačke toge. Ispod možete
držati tekst. Gđica Fagles će biti i šaptačica. Sjedit će u orkestru."
"Imat ćemo orkestar?" zanimalo je Maxine Grossinger.
"Orkestar", rekao je gospodin da Silva i pokazao svoju blok flautu, "to sam ja."
"Nadam se da neće padati kiša", rekla je Predmet.
"Hoće li onaj drugi petak padati kiša?" rekao je gospodin da Silva. "Zašto ne pitamo našeg
Tireziju?" I onda se okrenuo prema meni.
Očekivali ste nekog drugoga? Ne, ako je Mračni predmet bila savršena sestra osvetnica, ja sam bila

www.crowarez.org
kao stvorena da glumim starog, slijepog proroka. Moja divlja kosa nagoviještala je vidovitost. Zbog
pogrbljena držanja izgledala sam starački krhko. Moj napola mutiran glas imao je neku bestjelesnu,
nadahnutu kvalitetu. Tirezija je osim toga bio i žena, naravno. Ali to tada nisam znala. Niti se to
spominjalo u tekstu.
Bilo mi je svejedno koju ulogu igram. Jedino do čega mi je bilo
stalo, jedino o čemu sam mislila, bilo je kako ću sad biti blizu Mračnog predmeta. Ne blizu kao u
razredu pod nastavom kad se ne može razgovarati. Ne blizu kao u školskoj kuhinji gdje ona pljuje
mlijeko za drugim stolom. Nego blizu na probama za školsku predstavu, sa svim onim čekanjem
koje to podrazumijeva, s bliskošću iza pozornice, sa svim onim intenzivnim, nabijenim, vrtoglavim
zanosom kojem se prepuštamo kad preuzimamo tuđi identitet.
"Mislim da ne smijemo čitati", objavila je Mračni predmet. Stigla je na probu profesionalnog
izgleda, s tekstom koji ona govori označenim žutim. Oko ramena je zamotala džemper kao plašt.
"Mislim da moramo naučiti tekst napamet." Pogledom je prešla od lica do lica. "Inače će biti
previše lažnjak."
Gospodin da Silva se smiješio. Učenje teksta napamet zahtijevat će od Predmeta da uloži stanovit
napor. Nesvakidašnji pothvat. "Antigona ima daleko najviše teksta", rekao je. "Pa ako Antigona
hoće naučiti svoj tekst napamet, mislim da biste ga i vi druge morale naučiti."
Druge su cure zastenjale. Ali Tireziji se već ukazala vizija budućnosti i okrenuo se prema Predmetu.
"Ja ću s tobom učiti tekst. Ako hoćeš."
Budućnost. Već se događala. Predmet me gledao. Opne na očima su se podigle. "Okej",
nezainteresirano je rekla.
Dogovorili smo se da se nađemo sutra, u utorak uvečer. Mračni predmet napisala mi je adresu i
Tessie me dovezla i ostavila pred kućom. Kad su me uveli u biblioteku, sjedila je na kauču od
zelenog baršuna. Izula je cipele, ali još je bila u školskoj uniformi. Dugu crvenu kosu je svezala na
zatiljku da lakše obavi ono što je htjela, to jest, pripali cigaretu. Prekriženih nogu kao Indijanka,
Predmet se s cigaretom u ustima nadvila nad zeleni keramički upaljač u obliku artičoke. U upaljaču
je nestajalo benzina. Protresla ga je i palcem pritiskala gumb sve dok napokon nije suknuo mali
plamičak.
"Roditelji ti daju da pušiš?" rekla sam.
Iznenađeno je podigla pogled, a onda se ponovno posvetila poslu. Pripalila je cigaretu, duboko
uvukla dim i polako ga i sa zadovoljstvom ispustila. "Oni puše", rekla je. "Bilo bi prilično
licemjerno da meni brane da pušim."
"Ali oni su odrasli."
"Mama i tata znaju da ću puški ako ja tako hoću. Ako mi ne dopuste, pušit ću potajno."
Koliko se dalo vidjeti, dozvola je već dugo bila na snazi. Predmet nije
pušila od jučer. Bila je profesionalka. Dok me odmjeravala polustisnutih očiju, cigareta joj je visjela
iz usta. Dim joj se obavijao oko lica. čudan kontrast: grimasa okorjelog privatnog detektiva na licu
djevojke u uniformi privatne škole. Napokon je izvadila cigaretu iz usta. Na slijepo je otresla pepeo.
Pao je u pepeljaru.
"Sumnjam da netko kao ti puši", rekla je.
"Pogodila si."
"Možda bi htjela početi?" Pružila mi je svoju kutiju Tarevtona.
"Ne želim dobiti rak."
Bacila je kutiju na stol i slegnula ramenima. "Mislim da će već naći lijek kad ga ja dobijem."
"Nadam se. Za tvoje dobro."
Ponovno je uvukla dim, još dublje. Zadržala je dim u plućima, a onda se okrenula u filmski profil i
ispustila ga.
"Sto posto nemaš nikakve loše navike", rekla je.
"Imam gomilu loših navika."
"Kao na primjer?"
"Na primjer, žvačem kosu."
"Ja grizem nokte", rekla je kao da se natječemo. Podigla je jednu ruku i pokazala mi. "Mama mi je

www.crowarez.org
nabavila nešto da namažem nokte. Ima ogavan okus. To bi mi trebalo pomoći da prestanem."
"I zbilja pomaže?"
"Ispočetka je. Ali sad mi se okus počeo sviđati." Osmjehnula se. I ja sam se osmjehnula. A onda
smo se kratko, kao da iskušavamo, nasmijale zajedno.
"To nije tako strašno kao žvakati kosu", nastavila sam gdje smo stali.
"Zašto nije?"
"Jer kad žvačeš kosu, smrdi ti po onom što si jela za ručak."
Iskrivila je lice u grimasu i rekla, "Degute."
U školi bi nam bilo čudno razgovarati, ali ovdje nas nitko nije vidio. U širem sustavu, u vanjskom
svijetu, među nama je postojalo više sličnosti nego razlika. Obje smo bile tinejdžerke. Obje smo
bile iz imućnijih predgrađa. Odložila sam torbu i prišla kauču. Predmet je stavila Tarevton u usta.
Oduprla se s obje strane prekriženih nogu i podigla se na dlanovima, kao jogi koji levitira, te se
pomaknula da mi napravi mjesta.
"Sutra pišem test iz povijesti", rekla je.
"Koga imate iz povijesti?"
"Gđicu Schuvler."
"Gđica Schuvler drži vibrator u ladici."
"Što drži?"
"Vibrator. Liz Clark je vidjela. U najdoljnjoj ladici."
"Ne mogu vjerovati!" Predmet je bila šokirana, i zabavljalo ju je to. Ali onda se namrštila od
razmišljanja. Povjerljivim me tonom upitala, "A čemu to zapravo služi?"
"Vibrator?"
"Pa da." Znala je da bi morala znati. Ali imala je povjerenja u mene da joj se neću rugati. To je bio i
temelj pakta koji smo taj dan sklopile: ja ću se baviti duboko intelektualnim pitanjima kao što su
vibratori, ona će se baviti društvenom sferom.
"Većina žena ne može postići orgazam u normalnom seksualnom odnosu", citirala sam iz knjige Mi
i naša tijela, koju mi je dala Meg Zemka. "Treba im stimulacija klitorisa."
Predmetu se lice zacrvenjelo iza pjegica. Naravno, ta ju je informacija opčinila. Govorila sam joj na
lijevo uho. Rumenilo joj je oblilo lice s te strane, kao da moje riječi ostavljaju vidljivi trag.
"Ne mogu vjerovati da ti znaš sve te stvari."
"Reći ću ti tko zna sve o tome. Gđica Schuvler, ona sigurno zna."
Smijeh, glasan i posprdan, prasnuo je iz nje kao gejzir i Predmet se izvalila na leđa. Vriskala je od
užitka, od gađenja. Zalamatala je nogama tako da su cigarete sletjele sa stolića. Ponovno joj je bilo
četrnaest, a ne dvadeset četiri godine, i unatoč tome što su izgledi za to bili mali, postajale smo
prijateljice.
"Neoplakanu i bez ikog svog, neispraćenu pjesmom svatovskom ne-pripremljen će me sad..."
"... na pripremljen..."
"... na pripremljen će me sad povest put. I nikad..."
"...jadna..."
"Jadna! To mi je grozno!" "I nikad jadna neću vidjet već tu svetu zjenu, jasni sunca sjaj. A nitko da
bi suzom ijednom..."
" .. .procvilio nad mojim udesom."
".. .procvilio nad mojim udesom."
Opet smo bile kod Predmeta u kući i ponavljale smo tekst. Ispružile smo se na karipskim ležaljkama
u zimskom vrtu. Papagaji su se jatili Predmetu iznad glave dok je čvrsto žmirila i deklamirala.
Radile smo to već dva sata. Predmet je popušila gotovo cijelu jednu kutiju. Beulah, sluš-
kinja, donijela nam je sendviče na pladnju i dvije dvolitrene boce Taba. Sendviči su bili od bijelog
kruha bez korice, ali ne s krastavcem, niti s potočarkom. Spužvasti je kruh bio premazan namazom
boje lososa.
Cesto smo prekidale. Predmet je zahtijevala neprestanu okrepu. Ja se još nisam udobno osjećala kod
njezine kuće. Nisam se mogla naviknuti na to da me služe. I dalje sam skakala na noge da uzmem
sve sama. Beulah je k tome bila crnkinja, što mi nije olakšavalo stvar.

www.crowarez.org
"Baš mi je drago što smo zajedno u ovoj predstavi", rekla je Predmet žvačući. "Inače se nikad ne
bih družila s curom kao što si ti." Zastala je jer je shvatila kako to zvuči. "Mislim, nikad ne bih
znala da si ti tako kul"
Kul? Calliope kul? Nisam nikad sanjala da ću to čuti. Ali bila sam spremna prihvatiti sud Predmeta.
"Ali mogu ti nešto reći?" upitala me. "O tvojoj ulozi?"
"Jasno."
"Znaš da bi ti trebala biti slijepa i to? No, tamo gdje idemo na Bermudima jedan tip vodi hotel. I on
je slijep. I stvar je u tome da on kao da gleda na uši. Recimo, ako netko uđe u sobu, on okrene jedno
uho na tu stranu. A ovako kako ti to radiš..." Odjednom se prekinula i uhvatila me za ruku. "Nećeš
se naljutiti na mene, ha?"
"Ne."
"Callie, imaš užasan izraz!"
"Da?"
Držala me za ruku. Nije me puštala. "Sigurna si da se ne ljutiš?"
"Ne ljutim se."
"No, ti se pretvaraš da si slijepa tako da se uglavnom samo spotičeš i to je to. Ali stvar je u tome da
se taj slijepac na Bermudima nikad ne spotakne. Drži se ravno kao meda i uvijek zna gdje je sve. I
uši mu uvijek sve prate."
Okrenula sam lice na drugu stranu.
"Vidiš, ljutiš se."
"Ne ljutim se."
"Ma ljutiš se."
"Slijepa sam", rekla sam. "Gledam te uhom."
"Aha. To je dobro. Da, točno tako. To je zbilja dobro."
Nije mi pustila ruku, nego se nagnula bliže meni i čula sam, osjetila, sasvim lagano, njezin vrući
dah u uhu. "Hej, Tirezija", zahihotala je. "To sam ja. Antigona."
Došao je dan predstave ("premijere", govorili smo, premda se predstava više neće igrati). U
improviziranoj "garderobi" iza pozornice mi glavni glumci sjedili smo na stolcima za rasklapanje.
Ostale učenice osmog razreda već su se okupile na pozornici i poslagale u veliki polukrug.
Predstava je trebala početi u sedam i završiti prije zalaska sunca. Sad je bilo 18:55. S druge strane
pozornice čuli smo kako se teren za hokej puni. Potmula se buka postupno pojačavala - glasovi,
koraci, škripa tribina, lupa automobilskih vrata na parkiralištu. Mi smo sve odjenule toge duge do
poda, obojene u crno, sivo i bijelo. Mračni predmet imala je bijelu togu. Koncept gospodina da
Silve bio je minimalistički: bez šminke, bez maski.
"Koliko ima ljudi?" pitala je Tina Kubek.
Maxine Grossinger je provirila kroz zastor. "Na tone."
"Ti si sigurno već navikla na ovo, Maxine", rekla sam. "S nastupa."
"Nemam tremu kad sviram violinu. Ovo je sto puta gore."
"Ja imam uuužasnu tremu", rekla je Predmet.
U krilu je držala bočicu s Gastalima, koje je gutala kao da su bomboni. Sad sam znala zašto se prvi
dan u razredu udarala po grudima. Mračni predmet patila je od više-manje kronične žgaravice, koja
se još pogoršavala u trenutcima stresa. Prije nekoliko minuta nekamo se pokupila popušiti
posljednju cigaretu prije početka predstave. Sad je žvakala tablete protiv kiseline u želucu. Uz
podrijetlo iz obitelji bogate generacijama očito su pripadale i staračke navike, odvratne, odrasle
potrebe i očajničke protumjere. Predmet je još bila premlada da se vide posljedice. Nije još imala
podočnjake niti požutjele nokte. Ali apetit za sofisticiranim samouništenjem već je bio tu. Iz blizine
je smrdjela na cigarete. Želudac joj je bio u komi. Ali lice joj je i dalje sjalo u jesenskoj raskoši.
Mačje oči iznad prćastog nosa budno su gledale, treptale i pre-usmjeravale pozornost na sve jaču
galamu s druge strane pozornice.
"Evo mojih mame i tate!" viknula je Maxine Grossinger. Okrenula se prema nama i osmijehnula se
od uha do uha. Nikad prije nisam vidjela Maxine kako se smiješi. Zubi su joj bili neravni i na
razmake, kao kod kakva Sendakova čudovišta. Nosila je i aparatić. Iz njezine neskrivene radosti

www.crowarez.org
odjednom sam shvatila kakva je. Imala je cijeli jedan drugi život osim onog u školi. Maxine je bila
sretna u svojoj kući iza čempresa. Sad joj je kovrčava kosa letjela oko krhke, muzikalne glavice.
"Isuse", Maxine je ponovno provirila kroz zastor. "Sjede baš u prvom redu. Buljit će ravno u mene."
Sve smo se izredale kraj zastora. Samo je Mračni predmet ostala
sjediti. Vidjela sam svoje kako dolaze. Milton je zastao na vrhu obronka i pogledao dolje na
hokejski teren. Njegov je izraz naviještao da mu se sviđa prizor koji vidi, smaragdno zelena trava,
bijele drvene tribine, u daljini škola s plavim krovom od škriljevca i obrasla bršljanom. U Americi
ljudi se utječu Engleskoj da isperu iz sebe etničku pripadnosti. Milton je na sebi imao plavi blejzer i
krem hlače. Izgledao je kao kapetan broda za krstarenje. Pridržavajući je jednom rukom za leđa,
nježno je vodio Tessie niza stube da nađu dobra mjesta.
čuli smo kako je publika utihnula. A onda panovu frulu - gospodin da Silva svirao je blok flautu.
Prišla sam Predmetu i rekla, "Ne brini se. Bit ćeš dobra." Do tad je nijemo u sebi ponavljala dijalog,
ali sad je prestala. "Ti zbilja dobro glumiš", nastavila sam.
Okrenula se od mene i pognula glavu, a usnice su joj se ponovno stale micati.
"Nećeš zaboraviti tekst. Milijun puta smo ga ponovili. Jučer si sve znala kao vodu piti..."
"A da me malo prestaneš pilari!" otresala se Predmet. "Koncentriram se." Sijevnula je očima prema
meni. Onda se okrenula i otišla.
Gledala sam za njom kao pokisla i mrzila samu sebe. Kul? Bila sam sve samo ne kul. Već sam se
zgadila Mračnom predmetu. Na rubu suza, zgrabila sam jedan crni zastor i umotala se u njega.
Stajala sam u mraku i priželjkivala da sam mrtva.
Nisam joj samo laskala. Zbilja je bila dobra. Na pozornici se Predmet prestala vrpoljiti i umirila se.
Držala se uspravnije. I naravno, bila je nazočna kao čisto fizička činjenica, oštrica zarumenjena
krvlju, eksplozija boje koja je privlačila svačiju pozornost. Panova je frula utihnula i na hokejskom
je igralištu zavladao tajac. Ljudi su se nakašljavali, da pročiste grla. Provirila sam iza zastora i
vidjela Predmet kako čeka na izlazak na pozornicu. Stajala je točno pod srednjim lukom, ni tri
metra od mene. Nikad je prije nisam vidjela tako ozbiljnu, tako usredotočenu. Talent je vrst
inteligencije. Dok je čekala da iziđe na pozornicu, Mračni predmet dolazila je na svoje. Usnice su
joj se micale kao da govori Sofoklove riječi samom Sofoklu, kao da, unatoč svim intelektualnim
dokazima, razumije književne razloge njihove dugovječnosti. I tako je Predmet stajala i čekala da
iziđe na pozornicu. Daleko od svojih cigareta i sno-bovštine, daleko od svojih prijateljica iz klike i
užasnog pravopisa. Ovo je njezina jaka strana: nastupati u javnosti. Izlaziti pred ljude i stajati
pred njima i govoriti. U tom je času to počela shvaćati. Svjedočila sam trenutku u kojem osoba
otkriva osobu kakva bi mogla biti.
Na šlagvort, Antigona je duboko udahnula i stupila na pozornicu. Bijelu je togu povezala oko grudi
srebrnom vrpcom. Toga je zalepršala kad je zakoračila u topli povjetarac.
"Porazmisli, dal možeš skupa sa mnom poć da pomogneš mi mrtvom bratu nasut grob?"
Maxine-Izmena je odgovorila, "Sahraniti ga kaniš mimo zapovijedi?"
"Dakako, kao brata moga, a i tvog, kad nećeš ti. Jer ja ne mogu izdat njeg."
Još sam morala čekati da dođe moj red. Tirezija nije bio tako velika uloga. Zato sam se ponovno
omotala zastorom i čekala. U ruci sam držala štap. Bio mi je to jedini rekvizit, plastični štap obojan
tako da izgleda kao da je od drveta.
U tom sam trenutku začula tiho grcanje, kao da se netko guši. Predmet je ponovila, "Jer ja ne mogu
izdat njeg." Slijedila je tišina. Provirila sam kroz zastor. Vidjela sam ih kroz srednji luk. Predmet mi
je bila okrenuta leđima. Iza nje na pozornici stajala je Maxine Grossinger, bezizražajna lica.
Otvorila je usta, ali riječi nisu izlazile. Iza nje, na rubu pozornice, gđica Fagles je zajapurena lica
šaptala Maxini repliku.
Nije to bila trema. U mozgu Maxine Grossinger prsnula je aneuri-zma. Publika je isprva mislila da
su teturanje i izraz zaprepaštenja dio predstave. Neki su zahihotali nad užasnom glumom cure koja
igra Izmenu. Ali Maxinina majka, koja je točno znala kako izgleda bol na licu njezina djeteta,
skočila je sa sjedala. "Ne!" kriknula je. "Ne!" Na pet metara od nje, na povišenom mjestu pod
suncem koje zalazi, Maxine Grossinger i dalje je nijemo stajala. U grlu joj je zagrgljalo. Naglo, kao
da su se svjetla promijenila, lice joj je poplavjelo. čak i oni u stražnjim redovima vidjeli su kako joj

www.crowarez.org
kisik odlazi iz krvi. Ružičasta boja puti se ocijedila niz čelo, niz obraze, niz vrat. Kasnije se Mračni
predmet klela da ju je Maxine gledala molećivo, da je vidjela kako svjetlo trne u Maxineinim
očima. Prema onom što su rekli liječnici, međutim, to vjerojatno nije istina. Omotana u svoju tamnu
togu, još na nogama, Maxine Grossinger već je bila mrtva. Sekundu poslije srušila se na tlo.
Gospođa Grossinger uspentrala se na pozornicu. Nije ništa govorila. Nitko nije govorio. U nijemoj
tišini prišla je Maxini i rastrgala joj togu. U nijemoj tišini majka je dala kćeri disanje usta na usta.
Sledila sam se.
Pustila sam da se zastor razmota i piljila sam bez riječi. Odjednom je pod lukom promaknulo nešto
mutno i bijelo. Mračni predmet pobjegla je s pozornice. Na trenutak mi je nešto sumanuto palo na
pamet. Pomislila sam da nam je gospodin da Silva nešto zatajio. Da se ipak priklonio
tradicionalnom načinu. Jer Mračni predmet je nosila masku. Tragičnu masku, s očima nalik
rezovima nožem, ustima u bumerangu jada. S tim se groznim licem bacila na mene. "Joj Bože!"
jecala je. "Joj Bože, Callie", i tresla se i trebala me.
Sto me dovodi do užasnog priznanja. A to je ovo. Dok je gospođa Grossinger pokušavala udahnuti
život natrag u Maxineino tijelo, dok se sunce melodramatično spuštalo nad smrću koja nije bila u
scenariju, meni je tijelo zapljusnuo val čiste sreće. Svaki je živac, svaka stanica, zasjala. Držala sam
Mračni predmet u naručju.
Zaljubljeni Tirezija
Naručila sam te kod doktora." "Pa bila sam neki dan kod doktora." "Ne kod dr. Phila. Kod dr.
Bauera."
"Tko je dr. Bauer?"
"On je... doktor za žene."
U grudima mi je zakipjelo i zapjenušalo se. Kao da mi srce jede prskave slatkiše. Ali pretvarala sam
se da sam hladnokrvna, i gledala sam u jezero.
"Tko kaže da sam ja žena?"
"Jako smiješno."
"Mama, pa bila sam kod doktora."
"To je bio sistematski pregled."
"A kakav je ovo pregled?"
"Kad djevojke dođu u neke godine, moraju se pregledati, Callie."
"Zašto?"
"Da se provjeri je li sve u redu."
"Kako to misliš, sve?"
"Tako - sve."
Bili smo u autu. Drugom Cadillacu. Kad god je Milton kupio novi auto, stari je davao Tessie.
Mračni predmet pozvala me da provedem cijeli dan u njezinom klubu i majka me vozila k njoj.
Bilo je ljeto, prošla su dva tjedna otkako se Maxine Grossinger srušila na pozornici. Škola je
završila. U ulici Middlesex bile su u tijeku pripreme za put u Tursku. Odlučan da ne dopusti da nam
Bankrotovo pljuvanje po turizmu pokvari putne planove, Milton je rezervirao letove
i cjenkao se s rentakarima. Svako jutro proučavao je novine i izvještavao nas o vremenskim
uvjetima u Istanbulu. "Dvadeset sedam stupnjeva i sunčano. Kako ti to zvuči, Cal?" Na što bih ja
uglavnom zavrtjela kažiprstom. Više nisam imala želju posjetiti domovinu. Nisam htjela protratiti
ljeto na oslikavanje crkve. Grčka, Mala Azija, planina Olimp, kakve to veze ima sa mnom? Upravo
sam otkrila cijeli jedan novi kontinent, samo nekoliko kilometara od mene.
U ljeto 1974. Turska i Grčka ponovno su se spremale biti na vijestima. Ali ja nisam obraćala ni
najmanju pozornost na napetost koja je rasla. Imala sam vlastitih problema. I više od toga, bila sam
zaljubljena. Potajno, sramno, ne sasvim svjesno, ali unatoč svemu tome, do ušiju i preko glave
zaljubljena.
Naše lijepo jezero obrubila je prljavština. Uobičajena skrama lipanjskih mušica. Ograda je bila
nova, od čega sam se snuždila dok smo se vozili onuda. Maxine Grossinger nije bila jedina djevojka
iz škole koja je umrla te godine. Carol Henke, učenica trećeg razreda, poginula je u automobilskoj
nesreći. Jedne subotnje večeri njezin pijani dečko, tip po imenu Rex Reese, uletio je u jezero autom

www.crowarez.org
koji je uzeo od roditelja. Rex je preživio, otplivao je do obale. Ali Carol je ostala zarobljena u autu.
Prošle smo kraj škole Baker & Inglis, zatvorene preko praznika i prepuštene nestvarnosti škole u
ljeto. Skrenule smo u ulicu Kerby. Predmet je stanovala na Aveniji Tonnacour, u kući od sivog
kamena i drveta s vjetrokazom na krovu. Na šljunčanoj stazi pred kućom stajao je parkiran
nepretenciozni Ford. Uhvatili su me kompleksi zbog našeg drugog po redu Cadillaca i brzo sam
izišla iz auta, priželjkujući da mama što prije ode.
Kad sam pozvonila, vrata mi je otvorila Beulah. Povela me do stuba i pokazala gore. To je bilo sve.
Popela sam se na kat. Nikad nisam bila na katu kod Predmeta kući. Bilo je neurednije nego kod nas,
tapisoni više nisu bili novi. Strop očito nisu bojali godinama. Ali namještaj je bio impresivno star,
težak, i slao je signale trajnosti i postojanih stavova.
Zavirila sam u tri sobe prije nego što sam pronašla Predmet. Navukla je rolete. Po čupavom tepihu
ležala je razbacana odjeća koju sam morala preskakati da dođem do kreveta. Ali tamo je bila ona,
spavala je u majici s Lesterom Laninom. Zazvala sam je po imenu. Prodrmala je. Napokon se
podigla na jastucima i žmirnula.
"Sigurno izgledam jezivo", rekla je nakon jednog trenutka.
Nisam rekla izgleda li jezivo ili ne. Moj je položaj bio jači ako je držim u neizvjesnosti.
Doručkovali smo u niši za doručak. Beulah nas je posluživala bez velike ceremonije, donosila je i
odnosila tanjure. Nosila je pravu uniformu sluškinje, crnu s bijelom pregačicom. Naočale su
potjecale iz njezina drugog, elegantnijeg života. Preko lijevog stakla kovrčalo se ime ispisano
zlatnim slovima.
Stigla je gđa Predmet, kuckajući peticama razborite visine. "Dobro jutro, Beulah. Idem kod
veterinara. Shebi moraju izvaditi zub. Dovest ću je natrag, ali onda idem van na ručak. Kažu da će
biti malo omamljena. Joj da, i danas će donijeti zastore. Pustite dečke u kuću i dajte im ček koji sam
vam ostavila na pultu. Haj, cure! Nisam vas vidjela. Callie, ti očito imaš dobar utjecaj. Pola deset, a
ova moja je već na nogama?" Raskuštrala je Predmetu kosu. "Hoćeš danas biti u Malom klubu,
dušo? Fino. Tata i ja večeras izlazimo s Petersima. Beulah će ti ostaviti nešto u frižideru. Pa-pa!"
Cijelo to vrijeme Beulah je prala čaše. čvrsto se držala svoje strategije. Prema Grosse Pointeu
iskazivala je prezir bez riječi.
Predmet je zavrtjela okrugli stalak pred sobom. Francuski džemovi, engleska marmelada od
naranče, prljava posudica za maslac, boce kečapa i umaka Lea & Perrins kružile su pred njom dok
se nije pojavilo ono što je tražila: ekstra velika teglica Gastala. Izvadila je tri tablete.
"A što je to zapravo žgaravica?" upitala sam.
"Nikad nisi imala žgaravicu?" zaprepastila se Predmet.
Mali klub bio je samo nadimak. Službeno se klub zvao Klub Grosse Pointe. Iako se smjestio na
jezeru, nije bilo ni mola ni barki, samo raskošna zgrada, dva terena za tenis i bazen. Upravo smo
kraj tog bazena ležale svaki dan tog lipnja i srpnja.
Što se tiče kostima za kupanje, Predmet je preferirala bikinije. Izgledala je dobro u bikiniju, ali
nipošto savršeno. Kao i u bedrima, i u bokovima je bila na jaču stranu. Tvrdila je da mi zavidi na
tankim, dugim nogama, ali samo je htjela biti ljubazna. Calliope se na bazenu, tog prvog dana i
svakog dana koji je slijedio, pojavljivala u staromodnom jednodijelnom kostimu sa suknjicom.
Pripadao je Sourmelini još pedesetih godina. Našla sam ga u nekom starom kovčegu. Nosila sam
ga, tako sam tvrdila, da budem fora, ali bila sam zahvalna što me potpuno pokriva. Osim toga,
prebacivala sam ručnik oko vrata ili preko kostima nosila havajsku košulju. I gornji dio kostima bio
je veliki plus. Košarice su bile podstavljene spužvom i zašiljene pa su ispod ručnika ili košulje
odavale dojam poprsja koje nisam imala.
Iza nas, dame s pelikanskim trbusima u kupaćim kapama lupkale su nogama gore-dolje po bazenu
držeći se za plivaće daske. Njihovi su kupaći kostimi bili vrlo slični mojem. Djeca su gacala i
prskala se u plitkom dijelu. Postoji neznatna mogućnost da neke pjegave djevojke potamne na
suncu. Predmet je bila među njima. Dok smo se tog ljeta prevrtale na ručnicima i pržile se na suncu,
Predmetu su pjegice potamnjele i iz zlatastih se pretvorile u smeđe. I koža između je potamnjela,
tako da su se pjegice splele u prošaranu harlekinsku masku. Samo joj je vršak nosa ostao ružičast.
Razdjeljak u kosi žario se jer je izgorio na suncu.

www.crowarez.org
Do nas su doplovljavali klupski sendviči na kat, na tanjurima s valovitim rubom. Kad smo se
osjećale odraslo i rafinirano, naručivale smo francuski umak. Konzumirale smo frapee, sladoled,
pomfrit. Predmet je za sve potpisivala očevim imenom. Pričala mi je o Petoskevju, gdje njezini
imaju ljetnu kuću. "Idemo gore u kolovozu. Možda možeš i ti doći."
"Mi idemo u Tursku", neveselo sam rekla.
"Ah, da, zaboravila sam." A onda: "Zašto morate farbati crkvu?"
"Tata je jednom to obećao."
"Kako to?"
Iza nas bračni su parovi igrali tenis. Zastavice su lepršale s krova kluba. Je li to pravo mjesto da
spominjem Sv. Kristofora? Tatine ratne priče? Bakino praznovjerje?
"Znaš na što ne prestajem misliti?" rekla sam.
"Na što?"
"Neprestano mislim na Maxine. Ne mogu vjerovati da je mrtva."
"Znam. Kao da nije stvarno mrtva. Kao da sam to sanjala."
"Znamo da je to zbilja jedino po tome što smo to obje sanjale. To je zbilja. San koji svi sanjaju
zajedno."
"To je duboko", rekla je Predmet.
Pljesnula sam je.
"Au!"
"Evo ti što si zaslužila."
Naše ulje od kokosa privlačilo je kukce. Ubijale smo ih bez milosti. Predmet se polako i sa
sablažnjavanjem probijala kroz Usamljenu damu Harolda Robbinsa. Svakih nekoliko stranica
vrtjela je glavom i objavljivala, "Ovo je užasno prosta knjiga." Ja sam čitala Olivera Twista, knjigu
za lektiru koju su nam zadali preko ljetnih praznika.
Odjednom je nestalo sunca. Na stranicu knjige kapnula mi je voda. Ali to nije bilo ništa u usporedbi
s vodopadom koji se izlio na Mračni
predmet. Nad nju se sa strane nagnuo neki stariji dečko i tresao mokru čupu kose.
"Idi k vragu", rekla je ona. "Prestani!"
"Što ti je? Rashlađujem te!"
"Dosta!"
Napokon je prestao. Uspravio se. Kupaće gaće spuznule su mu niz mršave bokove. To je razotkrilo
mravlju stazu dlačica koja mu se spuštala od pupka na dolje. Mravlja staza bila je crvena. Ali kosa
mu je bila crna kao ugljen.
"Tko je najnovija žrtva tvoje gostoljubivosti?" upitao je dečko.
"Ovo je Callie", rekla je Predmet. A onda meni: "Ovo je moj brat Jerome."
Sličnost je bila očita. Ista paleta upotrijebljena je i za njegovo lice (narančasti i svijetloplavi tonovi,
prvenstveno), ali bilo je nečeg nedovršenog u cijeloj skici, nekako krumpirast nos, oči na žmirkavu
stranu, tek točkice svjetla. Isprva me zbunila tamna kosa bez sjaja, ali onda sam shvatila da je
obojena.
"Ti si ona iz predstave, ne?"
"Jesam."
Jerome je kimnuo. Očni prorezi su mu zasjali i rekao je, "Glumica, ha? Baš kao ti. Jelda, seki?"
"Moj brat ima puno problema", rekla je Predmet.
"Budući da se vi cure furate na teatar, možda bi htjele igrati u mojem sljedećem filmu." Pogledao
me. "Snimam film o vampirima. Ti bi bila super vampir."
"Ja?"
"Da ti vidim zube."
Nisam mu udovoljila jer sam iz Predmetovog ponašanja shvatila da se ne moram trgati od
srdačnosti.
"Jerome se fura na filmove s monstrumima", rekla mi je.
"Na horore", ispravio ju je, i dalje se obraćajući meni. "Ne filmove s monstrumima. Moja sestra,
kao i obično, podcjenjuje medij koji sam izabrao. Hoćeš čuti kako se zove?"

www.crowarez.org
"Ne", rekla je Predmet.
"Vampiri u internatu. Radi se o vampiru, a igra ga moja malenkost, kojeg šalju u internat jer se
njegovi imućni ali užasno nesretni roditelji razvode. Uglavnom, on se baš ne snalazi najbolje u
internatu. Ne odijeva se kao svi ostali. Nema istu frizuru. Ali onda jednog dana, nakon nekog
tuluma, šeće se on preko kampusa i napadne ga vampir. I - tu
je sad glavni štos - vampir puši lulu. Nosi sako od tvida. čovječe, to je ravnatelj, jebo te! Tako se
naš junak sljedećeg jutra probudi i odmah si ode kupiti plavi blejzer i cipele na žniranje i -
abrakadabra - nema više razlike između njega i svih ostalih u školi!"
"Daj se makni, zaklanjaš mi sunce."
"To je metafora za cijelo to pitanje internata", rekao je Jerome. "Svaka generacija zauzdava onu
sljedeću i pretvara ih u žive mrtvace."
"Jeromea su izbacili iz dva internata."
"I doći će dan kad ću im se osvetiti!" objavio je Jerome mrtvačkim glasom i zaprijetio šakom. A
onda je bez riječi otrčao do bazena i skočio. U skoku se okrenuo licem prema nama. Visio je u
zraku, koščat, upalih prsa, bijel kao kreda, namrštena lica i držeći se jednom rukom za jaja. U toj je
pozi ostao sve dok nije pao u vodu.
Bila sam premlada da se zapitam što se krije iza naše neočekivane prisnosti. U danima i tjednima
koji su slijedili, nisam razmatrala motivaciju Predmeta, njezin ljubavni vakuum. Njezina majka je
od jutra do mraka hodala po kavama, dogovorima, izlascima. Otac je odlazio na posao u šest
četrdeset pet ujutro. Jerome joj je bio brat i slijedom toga beskori-stan. Predmet nije voljela biti
sama. Nije se nikad naučila sama zabaviti. I tako je jedne večeri, kad sam se spremala sjesti na
bicikl i odvesti kući, predložila da prespavam kod nje.
"Nemam četkicu za zube."
"Možeš uzeti moju."
"To je gnjusno."
"Dat ću ti novu četkicu. Imamo cijelu kutiju. Bože, kakva si ti čistunka."
Samo sam hinila gadljivost. Zapravo me ni najmanje ne bi smetalo prati zube njezinom četkicom.
Ne bi me smetalo ni da budem njezina četkica. Već sam dobro upoznala divote njezinih usta.
Pušenje je pogodno za to. Dobivate kompletnu demonstraciju pućenja usnica i uvlačenja. Cesto se
pojavljuje jezik da poliže s usnica ljepljivu točku koja ostaje od filtera. Katkad se za donju usnicu
lijepe komadići papira i dok ih pušač otklanja, navlači usnicu te otkriva kandirane donje zube u
mekim desnima. A ako pušač voli otpuhivati kolutove dima, imate priliku zaviriti u tamne
baršunaste dubine unutrašnjosti obraza.
Tako je to išlo s Mračnim predmetom. Cigareta u krevetu bila je nadgrobni spomenik koji označava
kraj svakog dana i slamčica na koju
je udisala zrak i vraćala se u život svako jutro. čuli ste za umjetnike instalacije? No, Predmet je bila
umjetnica inhalacije i ekshalacije. Imala je cijeli repertoar. Bio je tu Kosi šut, pri kojem je uljudno
usmjeravala dim kroz kut usana u stranu od osobe s kojom razgovara. Bio je tu Gejzir, kad se ljutila.
Zmajica, pri čemu je puštala dim iz obje nozdrve. Fancuska reciklaža, kad je ispuhivala dim iz usta
samo da bi ga ponovno uvukla kroz nos. A bilo je tu i Gutanje. Gutanje se rabilo samo u kriznim
situacijama. Jednom, u zahodu u zgradi prirodnih predmeta, Predmet je upravo povukla dugački
dim kad je naletjela jedna profesorica. Moja prijateljica imala je točno toliko vremena da baci
cigaretu u zahod i povuče vodu. Ali što s dimom? Kamo s njim?
"Tko ovdje puši?" pitala je profesorica.
Predmet je slegnula ramenima, ne otvarajući usta. Profesorica se nagnula prema njoj i onjušila je. I
Predmet je gutnula. Nije izišlo ni malo dima. Ni tračak. Ni oblačić. Samo su joj se na tren ovlažile
oči i i to je bio jedini znak černobila u njezinim plućima.
Prihvatila sam poziv da prespavam kod Predmeta. Gđa Predmet nazvala je Tessie da pita smijem li
i, u jedanaest sati, moja prijateljica i ja spremile smo se zajedno na spavanje. Dala mi je majicu za
krevet. Na prednjoj strani pisalo je "Fessenden". Navukla sam je i Predmet je zahihotala.
"Što je?"
"To je Jeromeova majica. Ti smrdi?"

www.crowarez.org
"Zašto si mi dala njegovu majicu?" upitala sam ukočeno, trudeći se da ne dodirnem pamuk iako je
bio na meni.
"Moje su ti premale. Hoćeš jednu od mojeg tate? Njegove mirišu na kolonjsku vodu."
"Tvoj tata upotrebljava kolonjsku?"
"Živio je poslije rata u Parizu. Ima razne čudne navike." Popela se u veliki krevet. "Plus, spavao je s
jedno milijun francuskih prostitutki."
"To ti je on rekao?"
"Ne baš. Ali kad god priča o Francuskoj, tata se sav uzbudi. Bio je tamo u vojsci. Tako reći je
upravljao Parizom poslije rata. A mama poludi svaki put kad on priča o tome." Oponašala je majku.
"Dosta bi bilo frankofilije za jednu večer, dragi." Kao i obično, kvocijent inteligencije naglo joj je
porastao čim je izvodila nešto dramski. Onda se prevrnula na trbuh. "I ubijao je ljude."
"Ubijao je?"
"Da", rekla je Predmet i dodala kao da objašnjava, "Naciste."
Popela sam se u veliki krevet. Kod kuće sam imala jedan jastuk. Ovdje ih je bilo šest.
"Masiraj mi leđa", veselo je zapovjedila Predmet.
"Hoću, ako ih ti meni budeš poslije masirala."
"Dogovoreno."
Zajahala sam joj na leđa, na točku između bokova, i počela je masirati od ramena. Njena kosa mi je
smetala pa sam je maknula. Jedno vrijeme smo šutjele, ja sam masirala, a onda sam upitala, "Jesi
bila kad kod ginekologa?"
Predmet je kimnula u jastuk.
"Kako je to?"
"Mučenje. Mrzim to."
"Što ti rade?"
"Prvo te natjeraju da se svučeš i navučeš neki ogrtačić. Od papira je i ispod ti ulazi hladni zrak.
Smrzneš se. Onda te polegnu na neki stol i moraš raširiti noge."
"Raširiti noge?"
"Da. Moraš staviti noge u nekakve metalne držače. Onda te ginić pregleda dolje, a to je katastrofa."
"Kako misliš, dolje?"
"Mislila sam da si ekspertica za seks."
"Daj."
"Dolje, znaš, unutra. Gurne ti unutra neku spravicu da se sve raširi i sve to."
"Ne mogu vjerovati."
"Katastrofa. I smrzavaš se. Plus, ginić ispaljuje neke bijedne fore dok čeprka po tebi. Ali najgore je
ono što radi rukama."
"Što radi?"
"Uglavnom ti ih gura tako duboko da ti može poškakljati krajnike."
Sad sam zanijemjela. Totalno su me paralizirali šok i strava.
"Kod koga ideš?" upitala me Predmet.
"Kod nekog tko se zove dr. Bauer."
"Dr. Bauer! To je Reneein tata. Totalni perverznjak."
"Kako to misliš?"
"Jedanput sam bila na kupanju kod Renee. Imaju bazen. Dr. Bauer je izišao iz kuće i stajao i gledao.
A onda mi je rekao, 'Tvoje noge imaju savršene proporcije. Apsolutno savršene proporcije.' Isuse,
kakav perverznjak! Dr. Bauer. Žalim te."
Podigla je trbuh da oslobodi košulju. Izmasirala sam joj donji dio leđa i zavukla ruke pod košulju da
joj počnem gnječiti lopatice.
Predmet je nakon toga utihnula. I ja sam utihnula. Odagnala sam misli na ginekologiju prepustivši
se masiranju leđa. Nije bilo teško. Njezina leđa boje meda ili marelice sužavala su se u struku, za
razliku od mojih. Imala je tu i tamo bijele mrljice, anti-pjegice. Gdje god sam je protrljala, koža joj
je pocrvenjela. Bila sam svjesna toga kako joj krv ispod kože kola i otječe. Pazusi su joj bili hrapavi
kao mačji jezik. Ispod njih postrance su joj se nadimale grudi, spljoštene uz madrac.

www.crowarez.org
"U redu", rekla sam nakon duge masaže, "a sad je na mene red."
Ali ta je noć bila kao i sve druge noći. Ona je zaspala.
S Predmetom nikad nije došao red na mene.
Vraćaju mi se u sjećanje, raspršeni dani toga ljeta s Predmetom, svaki uhvaćen u suvenir, staklenu
kuglu sa snijegom. Dajte da ih ponovno protresem. Gledajte kako pahuljice lagano lepršaju:
Ležimo zajedno u krevetu u subotu ujutro. Predmet leži na leđima. Ja sam se podbočila na laktu i
naginjem se nad nju da joj pregledam lice.
"Znaš što ti je ovo u očima?" pitam je.
"Što?"
"Šmrklji."
"Ma nisu."
"Nego što. To je sluz. Šmrklji koji ti izlaze na oči."
"To je gnjusno!"
"Imaš malo šmrklji u očima, draga", kažem lažno dubokim glasom. Prstom otirem krmelje s
Predmetovih trepavica.
"Ne mogu vjerovati da ti puštam da ovo radiš", kaže ona. "Diraš mi šmrklje!"
Trenutak se gledamo.
"Diram ti šmrklje!" vrištim ja. I grčimo se od smijeha, bacamo jastuke i još vrištimo.
Drugi dan, Predmet se kupa. Ima vlastitu kupaonicu. Ležim na krevetu i čitam tračerski časopis.
"Vidi se da Jane Fonda u ovom filmu nije zbilja gola", kažem.
"Kako?"
"Ima bodi. Vidi se."
Ulazim u kupaonicu da joj pokažem. Predmet leži u kadi s nogama
u obliku pandži, pod slojem tučenog vrhnja, izležava se i trlja petu plovučcem.
Gleda fotografiju i kaže, "Ni ti nisi nikad gola."
Sledila sam se, bez riječi.
"Imaš neki kompleks?"
"Ne, nemam nikakav kompleks."
"čega se onda bojiš?"
"Ne bojim se."
Predmet zna da to nije istina. Ali namjere joj nisu podle. Ne želi me uhvatiti i razotkriti, samo mi
pomoći da se opustim. Moja je čednost zbunjuje.
"Ne znam zbog čega se tako brineš", kaže ona. "Ti si mi najbolja prijateljica."
Pravim se da sam se udubila u časopis. Ne mogu se natjerati da podignem pogled. Ali u sebi pucam
od sreće. Eksplodiram od veselja, ali piljim u časopis kao da se ljutim na njega.
Kasno je. Dugo smo budne jer smo gledale televiziju. Predmet pere zube kad ja ulazim u
kupaonicu. Spuštam gaćice i sjedam na školjku. To katkad radim u taktici kompenzacije. Majica je
dovoljno duga da mi pokrije krilo. Piškim dok Predmet pere zube.
Tad osjetim miris dima. Dižem pogled i Predmetu u ustima kraj četkice vidim cigaretu.
"Ti pušiš i dok pereš zube?"
Gleda me postrance. "Mentol", kaže.
Kod suvenira je problem što pozlata brzo otpada.
Podsjetnik pričvršćen za naš frižider vratio me u zbilju: "Dr. Bauer, 22. 7. 14 h".
Obuzimala me strava. Strava od ginekologa pervertita i njegovih inkvizitorskih instrumenata. Strava
od metalnih stvari kojima će mi raširiti noge i spravice koja će mi raširiti nešto drugo. I strava od
onog što bi sve to širenje moglo razotkriti.
U tom stanju, u toj emocionalnoj zamci, počela sam ponovno ići u crkvu. Jedne nedjelje početkom
srpnja majka i ja dotjerale smo se (Tessie je obula visoke pete, ja ne) i odvezle se do Uznesenja. I
Tessie je patila. Prošlo je šest mjeseci otkako je Bankrot odjurio s Middlesexa na motoru i od onda
se nije vratio. Još gore, u travnju je javio da prestaje studirati. Planirao je preseliti se na Upper
Peninsula s nekim prijateljima i tamo,
kako je to objasnio, živjeti od zemlje. "Ne misliš valjda da će napraviti neku ludost, recimo pobjeći

www.crowarez.org
i oženiti se s onom Meg?" pitala je Tessie Miltona. "Nadajmo se da neće", odgovorio je on. Tessie
se brinula i da Bankrot ne pazi dovoljno na sebe. Ne ide redovito zubaru. Zbog vegetarijanske
prehrane bio je blijed. I gubio je kosu. U dvadesetoj godini. Zbog toga se Tessie odjednom osjetila
starom.
Udružene u tjeskobi, u potrazi za utjehom za različite boljke (Tessie se htjela riješiti bolova, dok
sam ja htjela da mi počnu), pošle smo u crkvu. Koliko sam ja znala, u grčkoj pravoslavnoj crkvi
Uznesenja svake su se nedjelje okupljali svećenici i čitali naglas iz Biblije. Počinjali su s Knjigom
postanka, nastavljali odmah dalje s Brojevima i Ponovljenim zakonom. A onda su čitali Psalme i
Knjigu Mudrosti, Proroke, Izaiju, Jeremiju i Ezekiela, sve do Novog zavjeta. A onda su čitali i to. S
obzirom na trajanje naše službe Božje, nisam mogla zamisliti što bi drugo bilo posrijedi.
Svećenici su deklamirali dok se crkva polako punila. Napokon se upalilo središnje svjetlo i otac
Mike iskočio je, kao lutka u pravoj veličini, iza ikonostasa. Preobražaj što ga je moj ujak
doživljavao svake nedjelje uvijek me fascinirao. U crkvi se otac Mike pojavljivao i nestajao hirovito
kao kakvo božanstvo. Jedne minute bio bi na galeriji i pjevao tankim, nemuzikalnim glasom.
Sljedeće minute već je bio dolje i mahao kadi-onicom. Svjetlucav, optočen draguljima, prenakićen u
svojim haljama kao Fabergeovo jaje, šepurio se po crkvi i dijelio nam Božji blagoslov. Katkad je iz
kadionice kuljalo toliko dima, da je izgledalo kao da otac Mike ima sposobnost obaviti se maglom.
Međutim, kasnije, kad bi se magla raspršila, poslijepodne kod nas u dnevnoj sobi bio je ponovno
nizak, povučen muškarac, u crnom odijelu od mješavine poliestera s plastičnim ovratnikom.
Autoritet tete Zoe mijenjao se u obrnutom smjeru. U crkvi je bila krotka. Njezin okrugli sivi šeširić
izgledao je kao glava zavrtnja kojim je pričvršćena za klupu. Neprestano je štipala sinove da ne
zaspu. Jedva sam uspijevala povezati usplahirenu osobicu što se svaki tjedan grbi u klupi ispred nas
sa zabavnom ženom koja, nadahnuta vinom, u našoj kuhinji izvodi komične točke. "Vi muški ne
ulazite!" vikala je i plesala s mojom majkom. "Imamo noževe!"
Tako je upadljiv bio kontrast između Zoe u crkvi i Zoe koja pije vino, da sam je uvijek namjerno
pozorno promatrala za vrijeme liturgije. Kad god ju je moja majka nedjeljom potapšala po ramenu u
znak pozdrava, teta Zo uglavnom je uzvraćala tek slabašnim smiješkom. Veliki nos kao
da joj je natekao od jada. Onda bi se okrenula, prekrižila i smjestila da odsluša bogoslužje do kraja.
I tako: Uznesenje tog srpanjskog jutra. Tamjan se diže s jetkošću iracionalne nade. Dublje u
unutrašnjosti crkve (vani je rosila kiša), vonja mokra vuna. Cijedi se s kišobrana odloženih pod
klupama. Potočići s kišobrana slijevaju se neravnim podom naše loše sagrađene crkve i na mjestima
oblikuju lokvice. Mirisi laka za kosu i parfema, jeftinih cigara i polagano otkucavanje ručnih
satova. Kruljenje sve više i više želudaca. I zijevanje. Drijemež i hrkanje i buđenje laktom u rebra.
Naša liturgija, beskonačna; moje vlastito tijelo, imuno na zakone vremena. A točno ispred mene,
Zoe Antoniou, s kojom se vrijeme također poigralo.
Život svećenikove žene pokazao se još gorim nego što je teta Zoe očekivala. Gadile su joj se godine
koje su proveli na Peloponezu. Stanovali su u kamenoj kućici bez grijanja. Vani su seoske žene
prostirale ponjave ispod stabala maslina i udarale po granama dok masline ne bi otpale. "Da bar
prestanu s tom prokletom halabukom!" jadikovala je Zoe. U pet godina, uz pratnju neprestane
lupnjave po stablima koja mlate na smrt, rodila je četvero djece. U pismima mojoj majci detaljno je
opisivala kako teško živi: bez stroja za pranje rublja, bez auta, bez televizije, s dvorištem punim
gromada stijenja i koza. Potpisivala se sa "Sv. Zoe, mučenica Crkve".
Ocu Mikeu Grčka se mnogo više sviđala. Godine koje je tamo proživio bile su najbolje razdoblje
njegova svećeništva. U tom malom peloponeskom selu još su živjele stare praznovjerice. Ljudi su i
dalje vjerovali u uroke. Nitko ga nije sažalijevao zato što je svećenik, dok su ga kasnije u Americi
župljani uvijek gledali s blagom, ali primjetnom nadmoći, kao luđaka čijim bolesnim idejama
moraju ugađati. Poniženje svećeničkog posla u tržišnoj ekonomiji nije pogađalo oca Mikea u
Grčkoj. U Grčkoj je mogao zaboraviti moju majku, koja ga je odbacila, i pobjeći usporedbama s
mojim ocem, koji je zaradio mnogo više novca od njega. Dosadni ženini prigovori nisu još oca
Mikea natjerali da razmišlja o tome da se okani svećeničkog posla, i nisu ga još naveli na očajnički
čin...
Godine 1956. oca Mikea premjestili su natrag u Ameriku, u crkvu u Clevelandu. Svećenik u

www.crowarez.org
Uznesenju postao je 1958. Zoe je bila sretna što se vratila kući, ali nikad se nije navikla na položaj
presvitere. Nije voljela biti nikom uzor. Teško joj je polazilo za rukom da joj djeca budu čista i
pristojno odjevena. "S kojim novcem?" vikala je na muža.
"Možda bi djeca izgledala bolje da imaš malo bolju plaću." Moji bratići i sestrična - Aristotel,
Sokrat, Kleopatra i Platon - izgledali su kržljavo i zalizano, prava popova djeca. Dečki su nosili
jeftina, drečava odijela na dvoredno kopčanje. Imali su afro frizure. Kleo, lijepa i bademastih očiju
kao njezina imenjakinja, snalazila se s haljinama iz dućana s rabljenom robom. Rijetko je govorila i
pod bogoslužjem je igrala kolijevke od konopa s Platonom.
Uvijek sam voljela tetu Zoe. Voljela sam njezin snažni, stadionski glas. Voljela sam njezin smisao
za humor. Mogla je nadglasati većinu muškaraca; moju je majku umjela nasmijati kao malo tko.
Te nedjelje, na primjer, u jednom od brojnih zatišja u liturgiji, teta Zoe se okrenula prema nama i
usudila našaliti. "Ja moram ovdje biti, Tessie, ali što je tvoje opravdanje?"
"Callie i ja jednostavno smo poželjele doći u crkvu", odgovorila je majka.
Platon, malen kao i otac, zapjevušio je glumeći strogost, "Sram te bilo, Callie. Sto si učinila?"
Neprestano je trljao desnim kažiprstom lijevi.
"Ništa", rekla sam.
"Ej, Soki", šapnuo je Platon bratu. "Je li to sestrična Callie pocr-venjela?"
"Sigurno je učinila nešto što nam ne želi reći."
"Dajte budite tiho", rekla je teta Zoe. Jer otac Mike se približavao s kadionicom. Moji su se bratići
okrenuli naprijed. Majka je pognula glavu na molitvu. Kao i ja. Tessie je molila da se Bankrot
opameti. A ja? To je lako. Molila sam da dobijem menstruaciju. Molila sam za ženske stigme.
Ljeto je brzalo. Milton je iznio kovčege iz podruma i rekao majci i meni da počnemo pakirati.
Sunčala sam se i crnjela s Predmetom u Malom klubu. Dr. Bauer proganjao me u mislima i
procjenjivao mi proporcije nogu. Pregled je bio za tjedan dana, za tri dana, za dva dana...
I tako stižemo do subotnje večeri uoči pregleda, 20. srpnja 1974. Večer puna odlazaka i tajnih
planova. U ranim jutarnjim satima nedjelje (u Michiganu je to još bila subota uvečer), turski su
mlazni avioni uzletjeli iz baza na kopnu. Uputili su se na jugoistok iznad Mediterana prema otoku
Cipru. U drevnim mitovima, bogovi nakloni smrtnicima često su ih skrivali. Afrodita je jednom
učinila Parisa nevidljivim i spasila ga od sigurne smrti od Menelajeve ruke. Umotala je Eneju u
ogrtač da ga
krišom izvede s bojnog polja. Jednako nevidljivi bili su turski mlažnjaci dok su grmjeli iznad
pučine. Te su noći ciparske vojne postrojbe prijavile da su im radari tajanstveno prestali
funkcionirati. Zaslone su ispunile tisuće bijelih točkica; elektromagnetski oblak. Skriveni u tom
oblaku, turski su avioni nadletjeli otok i bacili bombe.
U međuvremenu, u Grosse Pointeu, Fred i Phvllis Moonev također su napuštali bazu na putu za
Chicago. Na terasi pred kućom od njih su se mahanjem opraštala njihova djeca, Woody i Jane, koja
su imala vlastite tajne planove. U tom trenutku prema domu Moonvjevih letjeli su srebrni
bombarderi pivskih bačvi i čvrste formacije pakiranja od šest limenki piva. Krenuli su automobili
puni tinejdžera. Krenule smo i Predmet i ja. Napudrane i sa sjajilom na usnama, isfenirane kose
začešljane na krila, i same smo se uputile na zabavu. U tankim suknjama od rebrastog samta i
klompama, stigle smo do tratine. Ali Predmet me zaustavila prije ulaza u kuću. Grizla je donju
usnicu.
"Ti si mi najbolja prijateljica, je li tako?"
"Tako je."
"U redu. Neki put mi se čini da mi smrdi iz usta." Zašutjela je. "Stvar je u tome što nikad ne znaš da
li ti smrdi ili ne. Pa je stvar u tome da", na tren je zastala, "da bih htjela da provjeriš."
Nisam znala što da kažem, pa nisam rekla ništa.
"Je li to preodvratno?"
"Nije", napokon sam rekla.
"U redu, evo onda." Nagnula se prema meni i dahnula mi jednom u lice.
"U redu je", rekla sam.
"Dobro. Sad ti."

www.crowarez.org
Prignula sam se i puhnula joj dah u lice.
"Sve u redu", odrešito je rekla. "Dobro. Sad možemo na zabavu."
Nikad još nisam bila na partiju. Suosjećala sam s roditeljima. Dok smo se gurali kroz gomilu u kući
koja se tresla od glazbe i galame, ježila sam se kad sam vidjela kako se sve uništava. Pepeo cigareta
padao je na presvlake Pierre Deux. Pivo se iz limenki izlijevalo na sagove koji su se nasljeđivali iz
generacije u generaciju. U radnoj sobi vidjela sam kako dva dečka urlaju od smijeha i mokre u
teniski pokal. Svi su uglavnom bili stariji od nas. Nekoliko se parova uspelo na kat i povuklo u
spavaće sobe.
I Predmet se držala kao da je starija. Oponašala je nadmoćni izraz
dosade na licima cura iz starijih razreda. Ostavila me i izišla na terasu iza kuće te stala u red pred
pivskom bačvom.
"Sto radiš?" upitala sam je.
"Idem po pivo. Sto si mislila?"
Vani se prilično smračilo. Kao većinom u društvu, pustila sam da mi kosa pada u lice. Stajala sam
iza Predmeta, nalik rođakinji iz obitelji Adams, kad mi je netko prekrio oči rukama.
"Pogodi tko je?"
"Jerome."
Odvojila sam mu ruke od lica i okrenula se prema njemu.
"Kako si znala da sam ja?"
"Po čudnovatom mirisu."
"Ufff", rekao je glas iza Jeromea. Pogledala sam mu preko ramena i zaprepastila se. Kraj njega je
stajao Rex Reese, tip koji je odvezao Carol Henkel u vodenu smrt. Rex Reese, lokalni Teddy
Kennedv. Ni sad nije djelovao pretjerano trijezno. Tamna kosa visjela mu je preko ušiju, a oko vrata
je nosio plavi koralj na kožnoj vrpci. Tražila sam mu znakove kajanja ili grižnje savjesti na licu. Ali
Rex nije ni gledao moje lice. Piljio je u Predmet, a kosa mu je padala u oči iznad zavijutka smiješka.
Dva su se dečka vješto uvukla između nas, okrenuvši jedan drugom leđa. Uspjela sam baciti
posljednji pogled na Mračni predmet. Zavukla je ruke u stražnje džepove suknje. To je izgledalo
kao ležerna gesta, ali imalo je efekt izbacivanja grudi. Podigla je pogled prema Rexu i smiješila se.
"Sutra počinjem snimati", rekao je Jerome.
Gledala sam ga bez razumijevanja.
"Film. Svoj film o vampirima. Sigurna si da ne želiš igrati u njemu?"
"Idemo ovaj tjedan na ljetovanje."
"Šteta", rekao je Jerome. "Jer film će biti genijalan."
Stajali smo u tišini. Trenutak poslije, rekla sam, "Pravi geniji nikad ne misle da su geniji."
"Tko to kaže?"
"Ja."
"A zašto?"
"Zato što je genij devedeset devet posto rad. Nisi nikad to čuo? Jedan posto talent i devedeset devet
posto... čim pomisliš da si genij, opustiš se. Misliš da je sve što radiš super i to."
"Ja samo hoću snimati filmove strave i užasa", odgovorio je Jerome. "Povremeno s nešto golotinje."
"Samo se nemoj truditi da budeš genij i možda ćeš na kraju pukim slučajem postati genij", rekla
sam.
Zagledao se u mene nekako čudno, intenzivno, ali i s osmijehom.
"Što je?"
"Ništa."
"Zašto me tako gledaš?"
"Gledam te kako?"
U mraku je Jerome još napadnije nalikovao Mračnom predmetu. Tamne obrve, put boje kreme od
maslaca i vanilije - evo ih i kod njega, u dopustivom obliku.
"Ti si puno pametnija od većine prijateljica moje sestre."
"Ti si puno pametniji od većine braće mojih prijateljica."
Nagnuo se prema meni. Bio je viši od mene. Po tome se razlikovao od sestre. To me trgnulo iz

www.crowarez.org
transa. Okrenula sam se i zaobišla ga te prišla Predmetu. Ona je i dalje ozarena lica zurila u Rexa.
"Daj", rekla sam. "Moramo ići onamo."
"Kamo?"
"Ma znaš. Onamo."
Napokon sam je uspjela odvući. Na odlasku je dobacivala smiješke i značajne poglede. čim smo
odmaknule od kuće, namrštila se na mene.
"Kamo me vodiš?" ljutito je upitala.
"Dalje od tog idiota."
"Ne možeš me ni jednu minutu pustiti na miru?"
"Hoćeš da te pustim na miru?" rekla sam. "U redu, puštam te na miru." Nepomično sam stajala.
"Sto je, ne smijem na partiju ni razgovarati s nekim frajerom?" upitala je Predmet.
"Odvela sam te prije nego što bude prekasno."
"Kako to misliš?"
"Smrdi ti iz usta."
To ju je zaustavilo. Pogodilo ju je u srce. Splasnula je. "Zbilja?" upitala me.
"Malo daje na luk", rekla sam.
Stigle smo u dvorište iza kuće. Ljudi su sjedili na kamenoj ogradi terase, vrhovi cigareta žarili su se
u tami.
"Što misliš o Rexu?" šapnula je Predmet.
"Što? Nemoj mi reći da ti se sviđa."
"Nisam rekla da mi se sviđa."
Pretražila sam joj lice pogledom u potrazi za odgovorom. Primijetila je što radim i udaljila se od
mene na travnjak. Pošla sam za njom. Prije sam rekla da su moje emocije uglavnom hibridne. Ali ne
sve. Neke su čiste i nepatvorene. Ljubomora, na primjer.
"Rex je u redu", rekla sam kad sam je sustigla. "Ako ti se sviđaju ubojice iz nehaja."
"To je bila nesreća", rekla je Predmet.
Mjesec je bio tričetvrt pun. Posrebrio je debelo lišće drveća. Trava je bila mokra. Obje smo zbacile
klompe s nogu da stanemo u nju. Trenutak poslije, Predmet je uzdahnula i položila mi glavu na
rame.
"Dobro je da ideš", rekla je.
"Zašto?"
"Jer je ovo prečudno." Osvrnula sam se da provjerim vidi li nas tko. Nitko nas nije vidio. Pa sam je
zagrlila.
Sljedećih nekoliko minuta stajale smo pod drvećem izblijedjelim od mjesečine i slušale glazbu koja
je treštala iz kuće. Uskoro će stići policija. Policija je uvijek dolazila. Na to ste u Grosse Pointeu
mogli sigurno računati.
Sutra ujutro otišla sam u crkvu s Tessie. Kao i obično, teta Zo je sjedila naprijed i davala primjer.
Aristotel, Sokrat i Platon nosili su svoja gangsterska odijela. Kleo je utonula u crnu grivu, na rubu
drijemeža.
Stražnji i bočni dio crkve bili su u mraku. Ikone su se sumorno na-virivale iza stupova arkada ili
dizale ukočeni prst u žmirkavom svjetlu kapelica. Niz kupolu je padalo svjetlo u prašinastom snopu.
Zrak se već zgusnuo od tamjana. Svećenici su se kretali amo-tamo kao da su u turskoj kupelji.
Onda je počela predstava. Jedan je svećenik uključio prekidač. Za-bljesnuo je donji red svjetla na
golemom lusteru. Iza ikonostasa ukazao se otac Mike. Imao je na sebi jasno tirkiznu halju s crvenim
srcem izvezenim na leđima. Prešao je soleu i spustio se među pastvu. Dim se dizao iz njegove
kadionice i kovrčao odišući drevnom starinom. "Ky-rie eleison", zapjevao je otac Mike. "Kyrie
eleison." I premda mi riječi nisu značile ništa, ili gotovo ništa, osjetila sam njihovu težinu, duboku
brazdu što su je izorale u zraku vremena. Tessie se prekrižila, misleći na Bankrota.
Otac Mike prvo je obavio lijevu stranu crkve. U plavim se valovima
Krv i meso
rzo se približavam trenutku otkrića: trenutku u kojem ću otkriti sebe, nešto što sam cijelo vrijeme
znao, a opet nisam znao; i trenutku kad je jadni, poluslijepi dr. Philobosian otkrio ono što nije

www.crowarez.org
primijetio kad sam se rodio i što je uspio previdjeti na svakom godišnjem sistematskom pregledu
nakon toga: i trenutku kad su moji roditelji otkrili kakvo su dijete donijeli na svijet (odgovor: isto
dijete, samo različito); i napokon, trenutku u kojem se otkrio mutirani gen koji je vrebao zakopan u
našoj krvnoj lozi dvjesto i pedeset godina, i čekao svoje vrijeme, čekao da Atatiirk napadne, da se
Hadžienestis pretvori u staklo, da klarinet zavodljivo zasvira kroz stražnji prozor sve dok se ne spoji
sa svojim recesivnim blizancem i pokrene slijed događaja koji vode do mene, ovdje, u Berlinu gdje
ovo pišem.
To sam ljeto - kad su i predsjednikove laži postajale sve kompliciranije - počela lažirati
menstruaciju. S nixonskom prepredenošću, Calliope je odmotavala i bacala u zahod flote
neiskorištenih tampona. Glumila sam simptome od glavobolje do umora. Oponašala sam grčeve kao
što Meryl Streep oponaša akcente. Bilo je tu oštro probadanje, tupa bol, nagli ubod od kojeg sam se
previjala na krevetu. Svoj sam ciklus, premda imaginaran, pedantno zapisivala na stolnom
kalendaru. Služila sam se simbolom ribe iz katakombi da obilježim one dane u mjesecu. Isplanirala
sam sve do kraja prosinca, do kada ću, bila sam sigurna, već i zbilja dobiti menstruaciju.
Varka je funkcionirala. Umirila je majčine strahove, pa čak nekako i moje. Imala sam osjećaj da
sam uzela stvari u svoje ruke. Nisam prepuštena na milost i nemilost prirodi. Još bolje, kako je naš
put u
Bursu otkazan - kao i pregled kod dr. Bauera - slobodno sam mogla prihvatiti Predmetov poziv da
je posjetim u obiteljskoj vikendici. Kao pripremu, kupila sam šešir za sunce, sandale i hlače s
naramenicama u rustikalnom stilu.
Nisam se previše uključivala u političke događaje koji su se to ljeto odvijali pred očima nacija. Ali
bilo je nemoguće ne znati što se događa. Kako su predsjednikovi problemi rasli, moj se otac samo
sve više identificirao s Nixonom. U dugokosim prosvjednicima protiv rata Milton je vidio vlastitog
sina čupavca koji ga osuđuje. U skandalu VVatergate je pak prepoznao vlastite dvojbene postupke
tijekom nereda. Smatrao je da se nije smjelo provaliti, ali također je bio uvjeren kako to nije neki
krupan prekršaj. "Ne mislite da i demokrati rade to isto?" pitao je Milton okupljene na nedjeljnoj
debati. "Liberali mu ga samo hoće smjestiti. Zato se prave sveci." Dok je gledao večernje vijesti,
Milton je bez prestanka komentirao, obraćajući se ekranu. "Ma nemoj!" govorio je. "Sranje." ili:
"Taj tip, taj Proxmire, pa to je jedna nula." Ili: "Ti glavonje intelektualci trebali bi se brinuti oko
vanjske politike. Što je s vražjim Rusima ili s crvenom Kinom! A ne kenjati i cendrati zbog pljačke
u glupom uredu kampanje." Zguren iza pladnja s večerom na koljenima, Milton je šibao po lijevo
orijentiranim medijima i upadljivo je sve više i vanjštinom nalikovao predsjedniku.
Pod tjednom se svađao s televizorom, ali nedjeljom se suočavao sa živom publikom. Stric Pete, koji
je obično probavljao hranu uspavan kao zmija, sad je živnuo i postao žovijalan. "čak i s
kiropraktičarske točke gledišta, Nixon je sumnjiv lik. Ima kostur čimpanze."
Otac Mike pridružio se podbadanju. "Ha, Milt, što sad misliš o svojem prijatelju Trickv Dickvju?"
"Mislim da je sve to prenapuhano."
Stvari su se pogoršale kad je razgovor skrenuo na Cipar. U domaćim pitanjima Milton je imao
Jimmvja Fioretosa na svojoj strani. Ali kad se radilo o situaciji na Cipru, pogledi su im se razilazili.
Mjesec dana nakon invazije, baš kad su Ujedinjeni narodi trebali zaključiti mirovne pregovore,
turska je vojska krenula u novi napad. Ovaj put Turci su prisvojili velik dio otoka. Podigla se
bodljikava žica. Izgradili su se stra-žarski tornjevi. Cipar su prerezali na pola kao Berlin, kao
Koreju, kao sva ostala mjesta na svijetu koja više nisu bila jedno ili drugo.
"Sad su pokazali kakvi su pod kožom", rekao je Jimmy Fioretos. "Turci su cijelo vrijeme htjeli
napasti. Laprdanje od tome kako treba 'očuvati Ustav' bila im je samo izlika."
"Napali su nas... ssss___s leđa", šištao je Gus Panos.
Milton je frknuo nosom. "Kako misliš 'nas'? Pa gdje si ti rođen, Gus, na Cipru?"
"Znaš ti dobro... ssss... što ja mislim."
"Amerika je izdala Grke!" Jimmv Fioretos ubadao je kažiprstom po zraku. "To je taj dvoličnjak
Kissinger kriv. Ovamo se s tobom rukuje, a s druge strane piša ti u tanjur!"
Milton je zavrtio glavom. Agresivno je spustio bradu i tiho, duboko iz grla, zarežao u
neodobravanju. "Moramo učiniti sve što nam je u interesu nacije."

www.crowarez.org
I onda je Milton podigao glavu i izgovorio: "K vragu i Grci."
Godine 1974., umjesto da se zbliži sa svojim korijenima na putu u Bursu, otac ih se odrekao.
Primoran da bira između zemlje u kojoj se rodio i djedovine, nije oklijevao. U međuvremenu, mi u
kuhinji sve smo čuli: viku; šalicu kako se razbija; psovke na grčkom i engleskom; topot nogu koje
izlijeću iz kuće.
"Uzmi kaput, Phvllis, idemo", rekao je Jimmv Fioretos.
"Ljeto je", rekla je Phvllis. "Nemam kaput."
"Onda uzmi koji god vrag imaš i idemo."
"Idemo i mi... sss... izgubio sam apetit."
čak je i stric Pete, samouki poznavatelj opere, povukao crtu. "Možda Gus nije odrastao u Grčkoj",
rekao je, "ali sigurno nisi zaboravio da ja jesam. Govoriš o mojoj rodnoj zemlji, Miltone. I
domovini svojih
roditelja."
Gosti su otišli. I više se nisu vratili. Jimmv i Phvllis Fioretos. Gus i Helen Panos. Peter Tatakis.
Buicki su se odvezli iz Middlesexa i ostavili negativ prostora. Nakon toga više nije bilo nedjeljnih
ručkova. Ni nosatih muškaraca koji se useknjuju kao prigušene trube. Ni žena nalik Melini
Mercouri u kasnim godinama, koje te štipaju za obraze. I najvažnije, nije više bilo debata u dnevnoj
sobi. Nije se više raspravljalo, navodilo primjere, citiralo slavne pokojnike, napadalo neslavne žive
ljude. Nije se više s našeg kauča upravljalo vladom i zemljom. Nije se više dorađivao porezni
zakon, niti su se vodile filozofske rasprave o ulozi vlade, socijalnoj državi, švedskom zdravstvenom
sustavu (koji je smislio stanoviti dr. Fioretos, ništa u rodu ovom našem). Kraj jedne ere. Nikad više.
Nikad nedjeljom.
Ostali su samo teta Zo, otac Mike i moji bratići i sestrična, jer su nam rod. Tessie se naljutila na
Miltona što je izazvao sukob. To mu je i rekla, on je prasnuo na nju i do kraja dana više nije s njim
progovorila ni riječ.
Otac Mike to je iskoristio da odvede Tessie na terasu. Milton je sjeo u auto i otprašio nekamo. Bila
sam s tetom Zo kad smo kasnije iznijele pića na terasu. Zakoračila sam na šljunak okružen debelom
drvenom ogradom i vidjela Tessie i oca Mikea kako sjede na crnim stolicama od kovanog željeza.
Otac Mike držao je moju majku za ruku, prignuo je bradato lice tik uz njezino i gledao je ravno u
oči dok joj je nešto tiho govorio. Majka je očito plakala. U ruci je gužvala papirnati rupčić. "Callie
nosi ledeni čaj", objavila je teta Zo kad je došla na terasu, "a ja alkohol." Ali onda je primijetila
kako otac Mike gleda moju majku i zašutjela. Majka je pocrvenjela i ustala. "Ja ću alkohol, Zo." Svi
su se nervozno nasmijali. Teta Zo natočila je piće u čaše. "Ne gledaj, Mike", rekla je. "Presvjtera se
opija u nedjelju."
Sljedećeg petka odvezla sam se s Predmetovim ocem u njihov ljetnikovac kraj Petoskeva. Bila je to
raskošna viktorijanska kuća prekrivena narančastim crijepom i obojena bojom sladoleda od
pistacija. Dok smo joj se primicali, morala sam se diviti. Uzdizala se na uzvisini iznad zaljeva Little
Traverse, oko nje su se ustobočili visoki borovi kao stražari, a svi su prozori svijetlili.
Znala sam sa svačijim roditeljima. Roditelji su mi bili specijalnost. U autu sam cijelim putem vodila
živahnu konverzaciju o raznim temama s Predmetovim ocem. Od njega je naslijedila boju.
Gospodin Predmet bio je sav u keltskim tonovima. Ali kako je već debelo zagazio u pedesete,
riđasta mu je kosa izblijedjela tako da je došla gotovo bezbojna, kao maslačak kad prijeđe u sjeme. I
pjegava koža kao da mu se ispuhala. Nosio je odijelo od drap poplina i leptir-mašnu. Nakon što me
pokupio, stali smo u trgovini s pićima kraj autoceste i ondje je gospodin Predmet kupio šest limenki
koktela s votkom Smirnoff.
"Martini u limenci, Callie. Živimo u doba čuda."
Pet sati poslije, nipošto trijezan, skrenuo je na neasfaltiranu cestu što je vodila prema ljetnoj kući.
Bilo je već deset uvečer. Pod svjetlom mjesečine donijeli smo torbe pred stražnji ulaz. Na stazi
prekrivenoj borovim iglicama između tankih sivih borova tu i tamo iznikle su gljive. Uz kuću je
arteški izvor šumorio među stijenama obraslim mahovinom.
Kad smo ušli u kuhinju, zatekli smo Jeromea. Sjedio je za stolom i čitao Weekly World News.
Njegovo bljedilo govorilo je da je tu prosjedio veći dio mjeseca. Crna kosa bez sjaja izgledala je

www.crowarez.org
posebno beživotno. Imao je na sebi majicu s Frankensteinom, kratke hlače od kariranog krepa,
bijele platnene tenisice bez čarapa.
"Evo, doveo sam vam gđicu Stephanides", reče g. Predmet.
"Dobro došli u unutrašnjost." Jerome je ustao i rukovao se s ocem. Pokušali su se zagrliti.
"Gdje je mama?"
"Gore, oblači se za zabavu na koju već nevjerojatno kasnite. Njezino raspoloženje to odražava."
"Hajde, odvedi Callie u njezinu sobu. Pokaži joj kuću."
"Nema problema", reče Jerome.
Popeli smo se na kat stubama koje su vodile iz kuhinje. "Sobu za goste farbaju", rekao mi je
Jerome. "Pa ćeš ti spavati u sobi moje sestre."
"Gdje je ona?"
"Vani na terasi iza kuće s Rexom."
Krv mi je stala u žilama. "S Rexom Reeseom?"
"I njegovi starci imaju tu kuću."
Jerome mi je pokazao sve osnovno, gdje su ekstra ručnici za goste, gdje je kupaonica, kako se pale
svjetla. Ali nisam marila za njegove uljudnosti. Pitala sam se zašto mi Predmet na telefonu nije ni
jednom riječju spomenula Rexa. Već je tu tri tjedna, a nije rekla ništa.
Vratili smo se u njezinu spavaću sobu. Zgužvana odjeća ležala je razbacana na nenamještenom
krevetu. Na jednom je jastuku stajala prljava pepeljara.
"Moja sekica sklona je životu u svinjcu", rekao je Jerome ogledavši se po sobi. "Jesi ti uredna?"
Kimnula sam.
"I ja. To je jedina opcija. Hej." Prišao mi je i pogledao me. "Sto se dogodilo s putovanjem u
Tursku?"
"Sve je otkazano."
"Super. Sad možeš glumiti u mojem filmu. Ovdje ga snimam. Jesi za?"
"Mislila sam da se film događa u internatu."
"Odlučio sam da taj internat bude u divljini." Jerome mi je stajao nekako preblizu. Vrtio je ruke u
džepovima dok je škiljio u mene i ljuljao se na petama.
"Idemo dolje?" napokon sam upitala.
"Sto? O, pa jasno. Da. Idemo." Jerome se okrenuo i odjurio. Slijedila sam ga u prizemlje i kroz
kuhinju. Dok smo prolazili kroz dnevnu sobu, čula sam glasove izvana s terase.
"I onda se onaj slabić, Selfridge, izbljuje", govorio je Rex Reese. "Nije čak stigao do vecea.
Izbljuvao se ravno na šank."
"Ne mogu vjerovati! Selfridge!" Sad se čula Predmet, ciktala je od razdraganosti koliko ju je ta
priča zabavljala.
"Izbacivao je cijele komade. Ravno u svoju čašu. Nisam mogao vjerovati. Slapovi Nijagare
bljuvotine. No, Selfridge se ispovraća na šank i svi skoče sa stolica, ne? A onda jedna cura počne
kao da će povratiti... i krene lančana reakcija. Svima se diže želudac, povraćotina posvuda, a
barmen - ljutit ko vrag. I užasno velik. Trokrilni ormar. Dođe do Selfridgea i gleda ga, a ja govorim,
ne znam ovog tipa, nikad ga prije nisam vidio. I zamisli što onda!"
"Što?"
"Barmen zgrabi Selfridgea. Uhvati ga za ovratnik i za pojas, ne? I digne ga valjda metar u zrak i s
njim obriše cijeli šank!"
"Ma daj!"
"Kažem ti. Uvaljao je Selfridgea u vlastitu bljuvotinu!"
U tom smo času mi izišli na terasu. Predmet i Rex sjedili su zajedno na bijelom kauču od pletenog
pruća. Vani je bilo mračno, i prohladno, ali Predmet je još bila u kupaćem kostimu, bikiniju s
uzorkom djetelina. Oko nogu je omotala ručnik.
"Bok", viknula sam.
Predmet se okrenula. Pogledala me bez izraza. "Hej", rekla je.
"Evo je, tu je", rekao je Jerome. "Stigla je u komadu. Tata nije sletio s ceste."
"Pa ne vozi tata tako loše", rekla je Predmet.

www.crowarez.org
"Kad ne pije, nije loš. Ali večeras dajem ruku u vatru da je na prednjem sjedalu imao termosicu s
martinijima."
"Vaš stari voli trgnuti!" promuklo je dobacio Rex.
"Je li tata imao priliku gasiti žeđ na putu ovamo?" upitao me Jerome.
"Više od jedne prilike", rekla sam.
Sad se Jerome nasmijao, tijelo mu se opustilo i pljesnuo je rukama.
U međuvremenu Rex se obraćao Predmetu. "U redu. Došla je. Ajmo sad na zabavu."
"Kamo ćemo?" rekla je Predmet.
"Cuj, Geronimo, nisi rekao da gore u šumi ima neka stara lovačka brvnara?"
"Ima, otprilike kilometar u šumi."
"Misliš da ćeš pogoditi put u mraku?"
"Možda hoću, s baterijom."
"Idemo." Rex je ustao. "Ajmo uzeti nekoliko piva i idemo onamo."
I Predmet je ustala. "Daj da odjenem neke hlače." Prešla je terasom u kupaćem kostimu. Rex ju je
gledao. "Ajde, Callie", rekla mi je. "Ti spavaš u mojoj sobi."
Pošla sam u kuću za Predmetom. Brzo je hodala, gotovo trčala, i nije se okretala prema meni. Dok
se penjala stubama ispred mene, promatrala sam je odostraga.
"Mrzim te", rekla sam.
"Što?"
"Tako si pocrnjela!"
Osmjehnula mi se preko ramena.
Dok se Predmet odijevala, njuškala sam po sobi. I tu je namještaj bio od bijela pletenog pruća. Na
zidovima su visjele amaterske grafike jedrilica, a na policama su bili oblutci iz Petoskeva, šišarke,
pljesnive džepne knjige.
"Što ćemo raditi u šumi?" rekla sam, uz prizvuk pritužbe.
Predmet mi nije odgovorila.
"Što ćemo raditi u šumi?" ponovila sam.
"Idemo se prošetati", rekla je.
"Ti se samo hoćeš hvatati s Rexom."
"Callie, kakvu ti imaš prljavu maštu."
"Nemoj mi reći da nije tako."
Okrenula se prema meni i nasmiješila. "Znam tko bi se htio hvatati s tobom", rekla je.
Na trenutak me preplavila neobuzdana sreća.
"Jerome", završila je rečenicu.
"Ne želim ići u šumu", rekla sam. "Tamo ima kukaca i svačega."
"Ne budi takav peder", rekla je. Nikad prije nisam je čula da kaže 'peder'. To je bila riječ koju su
koristili frajeri; frajeri kao Rex. Odjevena, Predmet je stajala pred ogledalom i čeprkala po
komadiću suhe kože na licu. Povukla je četku kroz kosu i nanijela sjajilo na usta. Zatim mi je prišla.
Prišla mi je sasvim blizu. Otvorila je usta i dahnula mi u lice.
"Dobro je", rekla sam i odmaknula se.
"Hoćeš da provjerim da li tebi smrdi?"
"Ma nema veze", rekla sam.
Odlučila sam da ću, ako me Predmet bude ignorirala i upucavala se Rexu, ja ignorirati nju i
upucavati se Jeromeu. Kad je otišla, počešljala sam se. Odabrala sam jedan raspršivač parfema iz
zbirke na toaletnom stoliću i pritisnula pumpicu, ali ništa nije izišlo. Otišla sam u kupaonicu
i otkopčala naramenice hlača. Podigla sam košulju i ugurala nekoliko papirnatih rupčića u grudnjak.
Onda sam protresla i zabacila kosu namjestila hlače i požurila van na šetnju kroz šumu.
čekali su me ispod žutog svjetla za kukce na terasi. Jerome je imao srebrnu bateriju. Rex je preko
ramena prebacio torbu s vojnog otpada punu limenki Stroha. Sišli smo stubama na travnjak. Tlo je
bilo neravno i podmuklo zbog korijenja, ali borove su su se iglice meko ugibale pod nogama. Na
trenutak, unatoč mračnom raspoloženju, osjetila sam čisti, pucketavi užitak sjevernog Michigana.
Lagana studen u zraku, čak i u kolovozu, nešto gotovo ruski. Indigo plavo nebo iznad crnog zaljeva.

www.crowarez.org
Miris cedrova i bora.
Na rubu šume, Predmet je zastala. "Hoće biti mokro?" rekla je. "Imam samo tretornsice na
nogama."
"Daj", rekao je Rex Reese i povukao je za ruku. "Smoči se."
Teatralno je vrisnula. Nesigurno je uletjela među drveće, nagnuta unatrag kao da je netko tegli
konopom. I ja sam zastala, i zagledala se u šumu, očekujući da će tako postupiti i Jerome. Ali nije.
Umjesto toga, ugazio je ravno u močvaru i onda se polako stao topiti ispod koljena. "Živi pijesak!"
viknuo je. "U pomoć! Tonem! Neka mi neko pomogne, molim vas... glu glu glu glu." Daleko ispred
nas, već nevidljivi, smijali su se Rex i Predmet.
Močvara cedrova stajala je ondje od pamtivijeka. U njoj se nikad nije sjeklo. Tlo nije pogodovalo
konjima. Stabla su živjela stotinama godina i kad su se srušila, ležala su ondje zauvijek. Tu u
močvari okomitost nije bila bitna karakteristika stabla. Mnogi su cedrovi stajali uspravno, ali mnogi
su se nakrivili. Drugi su se pak obrušili na obližnja stabla ili pali na tlo tako da im se korijenje
izvalilo iz zemlje. Vladao je grobljanski ugođaj: posvuda sivi kosturi stabala. Mjesečina što se
probijala kroz granje osvjetljavala je srebrne lokve i niti paučine. Odbijala se od riđe kose
Predmeta, koja je brzo odmicala ispred mene.
Trapavo smo napredovali kroz močvaru i glupirali se. Rex je oponašao životinjsko glasanje, ali nije
zvučao kao nijedna životinja. Limenke piva zveketale su mu u ruksaku. Naše neukorijenjene noge
gacale su kroz blato.
Nakon dvadeset minuta našli smo što smo tražili: kolibu od neobrađenih dasaka koja se sastojala od
samo jedne prostorije. Krov nije bio mnogo viši od mene. Kružni snop svjetla baterije pokazao je
uska vrata prekrivena crnom ljepenkom.
"Jebi ga, zaključano je", rekao je Rex.
"Ajmo probati kroz prozor", predložio je Jerome. Nestali su i ostavili mene i Predmet same.
Pogledala sam je. Prvi put otkako sam stigla, ona me zbilja pogledala. Mjesečina je svijetlila točno
koliko je bilo potrebno da uspijemo nijemo razmijeniti poglede.
"Mračno je ovdje", rekla sam.
"Znam", rekla je Predmet.
Iza kolibe nešto je prasnulo, a onda je uslijedio smijeh. Predmet mi se korak primaknula. "Što oni
tamo rade?"
"Ne znam."
Odjednom se mali prozor na kolibi osvijetlio. Dečki su unutra upalili plinsku svjetiljku. Onda su se
vrata otvorila i izišao je Rex. Smiješio se poput prodavača u dućanu. "Imam tu nekoga tko vas hoće
upoznati", rekao je i podigao mišolovku s koje je visio ukrućeni miš.
Predmet je vrisnula. "Rex!" Ustuknula je i zgrabila me za rame. "Odnesi to!"
Rex ga je još nekoliko puta zanjihao, uz glasan smijeh, a onda zavitlao u šumu. "U redu, u redu.
Nemoj mi se usrati od straha." Ušao je u kolibu.
Predmet se i dalje grčevito držala za mene.
"Možda da se vratimo", odvažila sam se reći.
"Misliš da bi našla put? Ja sam potpuno izgubljena."
"Znam put."
Okrenula se i virnula prema crnoj šumi. Razmišljala je o tome. Ali onda se na vratima ponovno
pojavio Rex. "Uđite", rekao je. "Dođite vidjeti."
I sad je bilo prekasno. Predmet me pustila. Zabacila je crveni šal kose preko ramena i sagnula se da
kroz niska vrata uđe u lovačku kolibu.
Unutra su bila dva ležaja prekrivena vunenim prugastim dekama kakve proizvodi Hudson's Bav.
Svaki ležaj stajao je uz jedan zid, a razdvajala ih je primitivna kuhinja s peći na drva. Na prozorskoj
dasci bile su poslagane prazne boce burbona. Zidove su prekrivali pozutjeli izresci iz mjesnih
novina, o natjecanjima u pecanju, utrkama autića kućne izrade. Bila je tu i punjena štuka,
razjapljene njuške. Lampa je zatreperila, pri kraju s kerozinom. Bacala je svjetlo žuto poput
maslaca, a kolutovi dima mastili su zrak. Ugođaj je bio kao u pušionici opijuma, vrlo prikladno, jer
je Rex već izvukao džoint iz džepa i pripalio ga šibicom.

www.crowarez.org
Rex je sjedio na jednom ležaju, Jerome na drugom. Predmet je nehajno sjela kraj Rexa. Ja sam
pogrbljenih ramena stajala usred kolibe.
Osjećala sam da Jerome pilji u mene. Pretvarala sam se da razgledavam kolibu, ali onda sam se
naglo okrenula, očekujući da ću ga uhvatiti kako me gleda. Ali to se nije dogodilo. Jeromeov je
pogled bio prikovan uz moje grudi. Moje lažnjake. Već sam mu se sviđala. Sad je dobio i dodatnu
atrakciju, kao neki bonus za dobre namjere.
Možda mi je trebalo biti drago što je u takvom transu. Ali moja zamisao o osveti već je propala.
Prošla me volja. Ipak, nisam imala alternativu pa sam nastavila po planu i sjela kraj Jeromea. Na
drugom kraju kolibe Rex Reese prinio je džoint usnama.
Rex je nosio kratke hlače i košulju s monogramom, poderanu na ramenu tako da mu se vidjela
preplanula koža. Na vratu dugom kao u plesača flamenka crvenio se trag: ugriz kukca, vatreni
poljubac. Sklopio je oči da duboko uvuče dim i duge su mu se trepavice slijepile. Kosa mu je bila
gusta i sjajna kao vidrino krzno. Napokon je otvorio oči i dodao džoint Predmetu.
Na moje iznenađenje, prihvatila ga je. Kao da je to njezina omiljena cigareta Tarevton, stavila ga je
među usnice i povukla dim.
"Nećeš od toga postati paranoična?" rekla sam.
"Ne."
"Pa rekla si mi da si od trave uvijek paranoična."
"Ne kad sam u prirodi", rekla je Predmet. Prostrijelila me pogledom. Onda je povukla još jedanput.
"Šalji dalje, nije sve za tebe", rekao je Jerome. Ustao je uzeti od nje džoint. Povukao je dim napola
stojeći a onda se okrenuo i pružio ga meni. Pogledala sam džoint. Jedan mu se vrh žario, a na
drugom kraju bio je zgnječen i mokar. Palo mi je na pamet kako je sve to dio plana što su ga dečki
skovali, šuma, ova koliba, ležajevi, droga, miješanje sline. Evo pitanja na koje još ne znam
odgovoriti: Jesam li prozrela muške varke zato što mi je bilo suđeno da i sama tako spletkarim? Ili
djevojke također uvijek prozru te varke, i samo se pretvaraju da ništa nisu primijetile?
Na sekundu sam se sjetila Bankrota. Živio je u kolibi u šumi poput ove. Upitala sam se nedostaje li
mi brat. Nisam mogla odrediti nedostaje li mi ili ne. Nikad ne znam što osjećam dok nije prekasno.
Bankrot je prvi džoint popušio na faksu. Bila sam četiri godine u prednosti.
"Drži dim u plućima", upućivao me Rex.
"Moraš pustiti da ti se THC razvije u krvotoku", rekao je Jerome.
Iz šume se začuo neki zvuk, pucketanje grančica. Predmet je zgrabila Rexa za ruku. "Što je to bilo?"
"Možda medvjed", rekao je Jerome.
"Nadam se, cure, da ni jednoj od vas nisu oni dani u mjesecu", rekao je Rex.
"Rex!" pobunila se Predmet.
"Ej, ozbiljno govorim. Medvjedi to namirišu. Kampirao sam jednom u Yellowstoneu i jednu ženu su
napali i ubili. Grizli može namirisati krv."
"Nije istina!"
"Kunem se. Rekao mi je jedan tip kojeg poznam. Bio je vodič na izletima izvan uhodanih staza."
"No, ne znam za Callie, ali ja nemam", rekla je Predmet.
Svi su pogledali u mene. "Nemam ni ja", rekla sam.
"Onda smo valjda na sigurnom, Džeri", nasmijao se Rex.
Predmet se i dalje privijala uz njega tražeći zaštitu. "Hoćeš da napravimo šotgan?" upita on.
"Što je to?"
"Gledaj." Okrenuo se licem prema njoj. "Jedan otvori usta, a drugi mu upucava dim ravno unutra.
To te totalno razvali. Super je."
Rex je stavio upaljeni kraj džointa u usta. Nagnuo se prema Predmetu. Ona se nagnula naprijed.
Otvorila je usta. I Rex je puhnuo. Usta Mračnog predmeta oblikovala su savršeni, zreli oval i u taj je
cilj, u to središte mete, Rex Reese uputio mlaz mošusnog dima. Vidjela sam kako dim ulazi
Predmetu u usta. Nestajao joj je niz grlo kao zapjenjena voda niz slapove. Napokon je zakašljala i
on je prestao puhati.
"Dobra furka. Sad ti meni."
Predmetu su zelene oči zasuzile. Ali uzela je džoint i stavila ga među usnice. Nagnula se prema

www.crowarez.org
Rexu Reeseu, a on je razjapio usta.
Kad su završili, Jerome je uzeo džoint od sestre. "Da vidim mogu li svladati tehničke probleme",
rekao je. I prije nego što sam se snašla, prinio je lice mojem. Pa sam napokon i ja učinila isto.
Nagnula sam se naprijed, zatvorila oči, rastvorila usne i pustila da mi Jerome u usta upuca dugački,
prljavi stup dima.
Dim mi je ispunio pluća tako da su me pekla. Nakašljala sam se i ispustila dim. Kad sam ponovno
otvorila oči, Rex je obgrlio Predmet oko ramena. Držala se kao da to nije ništa čudno. Popio je pivo
do kraja. Otvorio je još dvije limenke, jednu za sebe i jednu za nju. Okrenuo se prema Predmetu.
Nasmiješio se. Rekao je nešto što nisam čula. A onda je, dok sam ja još žmirkala, prekrio
Predmetove usnice svojim kiselim, zgodnim ustima s okusom marihuane.
Na drugom kraju kolibe pod treperavim svjetlom, meni i Jeromeu preostalo je samo da se pravimo
da ništa ne primjećujemo. Džoint je sad bio naš i mogli smo ga zadržati koliko smo htjeli. Dodavali
smo ga jedno drugom bez riječi i pijuckali pivo.
"Osjećam se onako čudno, izgleda mi da su mi noge jako daleko", rekao je Jerome nakon nekog
vremena. "čini se i tebi da su ti noge jako daleko?"
"Ne vidim si noge", rekla sam. "Mračno je."
Ponovno mi je dodao džoint i prihvatila sam ga. Uvukla sam dim i zadržala ga u plućima. Pustila
sam da me peče jer sam htjela zaboraviti na bol u srcu. Rex i Predmet još su se ljubili. Okrenula
sam se od njih i pogledala kroz umrljani prozor u tamu.
"Sve izgleda nekako plavo", rekla sam. "Jesi primijetio to?"
"Nego", rekao je Jerome. "I razne čudne epifenomene."
Proročica u Delfima bila je djevojka otprilike mojih godina. Cijeli cjelcati dan sjedila je nad rupom
u tlu, omphalosom, pupkom Zemlje, i udisala petrokemijska isparavanja što su dopirala odozdo.
Tinejdžerka djevica, Proročica je proricala budućnost u prvim stihovima u metru u povijesti. Zašto
to spominjem? Jer je i Calliope te noći bila djevica (barem još na neko vrijeme). I ona je također
udisala halucinogene tvari. Močvara s cedrovima oko kolibe ispuštala je etilen. Ne u prozirnoj halji,
nego u hlačama s naramenicama, Calliope se počela osjećati zbilja čudno.
"Hoćeš još jedno pivo?" upita je Jerome.
"Može."
Dodao mi je zlatnu limenku Stroha. Prinijela sam orošenu limenku ustima i otpila gutljaj. Onda sam
popila još. I Jeromea i mene pritiskala je težina obaveze. Nervozno smo se nasmiješili jedno
drugom. Spustila sam pogled i protrljala koljeno kroz hlače. A kad sam ponovno podigla pogled,
Jeromeovo lice bilo mi je posve blizu. Sklopio je oči kao dečko koji skače na noge s visoke
skakaonice. Prije nego što sam shvatila što se događa, poljubio me. Poljubio je djevojku koju nikad
nitko nije poljubio. (Bar ne od Clementine Stark.) Nisam ga zaustavila. Ostala sam potpuno
nepomična i pustila ga da radi što mora. Unatoč laganoj vrtoglavici, sve sam osjećala. Njegov
zapanjujuće mokar jezik. Mačkasto škakljavi dodir njegovih usnica. Jezik provalnik. I neke okuse,
pivo, marihuanu, ostatak mentol bombona, a ispod svega toga pravi, životinjski okus ustiju jednog
dečka. Osjećala sam žestinu Jeromeovih hormona koji su davali na divljač i metal njegovih plombi.
Otvorila sam jedno
oko. Tu je bila ona fina kosa kojoj sam se toliko divila na nečijoj tuđoj glavi. Tu su bile pjegice na
čelu, na hrptu nosa, uz uši. Ali lice nije bilo ono pravo; ni pjegice nisu bile one prave, a kosa je bila
obojena u crno. Iza mojeg bezizražajnog lica, duša mi se skvrčila u klupko i čekala da ta neugoda
prođe.
Jerome i ja još smo bili u sjedećem položaju. Pritiskao je lice uz moje. Uz malo manevriranja,
vidjela sam drugi kraj sobe gdje su bili Rex i Predmet. Ležali su ispruženi. Rub Rexove plave
košulje kao da je lepetao u titravom svjetlu. Ispod njega jedna Predmetova noga visjela je s kreveta,
blatnjava po rubu nogavice. čula sam ih kako šapću i smiju se, onda ponovno tajac. Gledala sam
kako Predmetova zablaćena noga poskakuje gore dolje. Koncentrirala sam se na tu nogu pa gotovo i
nisam primijetila da me Jerome povlači dolje na ležaj. Popustila sam mu; predala sam se našem
sporom padu, a cijelo sam vrijeme jednim okom promatrala Rexa Reesea i Predmet. Rexove su ruke
sad prelazile Pred-metovim tijelom. Podizale su joj košulju, uvlačile se pod nju. Onda su im se tijela

www.crowarez.org
pomaknula tako da sam im vidjela lica iz profila. Predmetovo je lice, nepomično kao mrtvačka
maska, čekalo zatvorenih očiju. Rexov se profil neobuzdano razbacao, zajapurio. U međuvremenu
Jeromeove ruke prelazile su mojim tijelom. Trljao mi je hlače, ali ja više zapravo nisam bila u
njima. Preintenzivno sam se usredotočila na Predmet.
Ekstaza. Od grčkog ekstasis. Sto ne znači ono što mislite. Ne znači euforiju niti seksualni klimaks
pa čak ni sreću. Znači doslovno: stanje izmještenosti, kad je čovjek izbačen iz svojih čula. Prije tri
tisuće godina u Delfima proročica je padala u ekstazu svaki sat svojeg radnog dana. Te večeri u
lovačkoj kućici u sjevernom Michiganu i Calliope je neprestano bila u ekstazi. Napušena prvi put u
životu, prvi put pijana, osjećala sam se kao da se rastapam, prelazim u paru. Kao tamjan u crkvi,
duša mi se vinula prema kupoli lubanje - i onda se probila i podigla još više. Proletjela sam iznad
poda od dasaka. Zalebdjela sam iznad male peći na drva. Prošavši boce burbona, zadržala sam se
nad drugim ležaj em i pogledala Predmet. A onda, jer sam odjednom shvatila da to mogu, uvukla
sam se u tijelo Rexa Reesea. Ušla sam u njega kao božanstvo tako da sam je sad ljubila ja, a ne Rex.
Negdje u nekom drvetu hukala je sova. Kukci su, privučeni svjetlom, nasrtali na prozor. U svojem
delfskom stanju bila sam istodobno svjesna obje seanse hvatanja. Preko Rexovog tijela grlila sam
Mračni predmet, grickala joj i ljubila uho... dok sam u isto vrijeme bila svjesna Jerome -ovih ruku
koje mi prelaze preko cijelog tijela, tijela koje sam ostavila
na drugom ležaju. Legao je na mene i prignječio mi svojom težinom jednu nogu pa sam je pomakla,
raširila noge i on je upao među njih. Ispuštao je tihe zvukove. Obujmila sam ga rukama, užasnuta i
dirnuta njegovim mršavim tijelom. Bio je mršaviji i od mene. Jerome me stao ljubiti po vratu. A
onda je, poučen valjda kolumnom u nekom časopisu, obratio pozornost na moju usnu resicu. Ruke
su mu krenule naviše. Uputile su se prema mojim prsima. "Nemoj", rekla sam, u strahu da će
pronaći papirnate maramice. I Jerome je poslušao...
... dok se na drugom krevetu Rex nije susreo s takvim otporom. Vještim, izvježbanim pokretom
otkopčao je Predmetu grudnjak jednom rukom. Kako je bio iskusniji od mene, pustila sam ga da on
odradi gumbe na košulji, ali moja je ruka uhvatila njezin grudnjak i, kao da naglo podiže roletu,
pustila da prostoriju osvijetli blijedo svjetlo Predmetovih grudi. Vidjela sam ih; dodirnula sam ih; i
budući da to nisam činila ja, nego Rex Reese, nisam se morala osjećati krivom niti se pitati imam li
neprirodne želje. Kako i bih kad sam bila na drugom ležaju i navlačila se s Jeromeom?
... i tako sam, da igram na sigurno, ponovno usmjerila pažnju na njega. Sad kao da je bio u agoniji.
Trljao se uz mene, a onda stao i posegnuo rukom nekamo dolje da se namjesti. Zazujao je patentni
zatvarač. Virnula sam krajičkom oka. Vidjela sam da razmišlja, koncentrira se na to kako riješiti
zagonetku hlača s naramenicama.
Rješenje očito nije još našao pa sam ponovno odlebdjela na drugu stranu prostorije i ušla u tijelo
Rexa Reesea. Na trenutak sam osjetila kako Predmet reagira na moj dodir, usplahirenu, željnu
budnost njezine kože i mišića. A onda sam osjetila još nešto, kako se Rex, ili ja, produžuje, širi.
Osjetila sam to samo na sekundu, a onda me nešto povuklo natrag...
Jerome mi je stavio ruku na goli trbuh. Dok sam bila odsutna u Rexovom tijelu, Jerome je iskoristio
priliku da mi otkopča naramenice. Otkopčao je i srebrne gumbe na struku. Sad mi je skidao hlače, a
ja sam se pokušavala razbuditi. Sad mi je natezao gaćice, a meni je došlo do mozga koliko sam
pijana. Sad mi se uvukao u gaćice, a onda je... ušao u mene!
A onda: bol. Bol oštra poput noža, bol poput vatre. Rastrgala me. Preplavila mi je trbuh i uspela se
sve do bradavica. Zastenjala sam; otvorila oči; podigla pogled i vidjela da me Jerome gleda. Zurili
smo jedno u drugo i shvatila sam da on zna. Jerome zna što sam ja, kao što sam to odjednom znala i
ja, prvi put sam jasno shvatila da nisam djevojka
nego nešto između. Znala sam to po tome kako mi je prirodno bilo ući u tijelo Rexa Reesea, kako
sam se osjećala kao da je sve na svojem mjestu, i znala sam to po zaprepaštenom izrazu Jeromeova
lica. Sve to sinulo mi je u sekundi. Onda sam odgurnula Jeromea. Odmaknuo se, izvadio ga iz mene
i spuznuo s ležaja na pod.
Tišina. Samo nas dvoje, hvatamo zrak. Ležala sam na leđima na ležaju. Ispod izrezaka iz novina.
Jedini svjedok bila mi je punjena riba. Navukla sam hlače, potpuno trijezna.
Sve je gotovo. Ništa više ne mogu. Jerome će reći Rexu. Rex će reći Predmetu. Ona mi više neće

www.crowarez.org
biti prijateljica. Do početka škole, svi će u Baker & Inglisu znati da je Calliope Stephanides nakaza.
čekala sam da Jerome skoči na noge i pobjegne glavom bez obzira. Uspaničila sam se, ali sam u isto
vrijeme bila i čudnovato smirena. U glavi sam povezivala razne stvari. Clementinu Stark i poduku
iz ljubljenja; zajedničko kupanje u vrućoj kadi; srce vodozemca i šafran u cvatu; krv i grudi koje
nisu dolazile; simpatiju za Predmet koja je došla, tu je i očito ne misli samo tako proći.
Nekoliko trenutaka totalne jasnoće i ponovno mi je panika zašumjela u ušima. Sama sam poželjela
pobjeći. Prije nego što Jerome bilo što kaže. Prije nego što bilo tko sazna. Mogu otići još noćas.
Mogu se kroz močvaru s cedrovima vratiti do kuće. Mogu ukrasti auto Predmeto-vih roditelja.
Mogu se odvesti prema sjeveru, sve do Kanade, kamo je Bankrot jednom planirao pobjeći od
regrutacije. Dok sam razmišljala o životu u bijegu, navirila sam se preko ruba ležaja da vidim što
Jerome radi.
Ležao je ispružen na leđima, zatvorenih očiju. I smješkao se, onako za sebe.
Smiješi se? Kako se smiješi? Podrugljivo? Ne. U šoku? Opet pogrešno. Pa kako onda? Zadovoljno.
Jerome se smiješio kao dečko koji je jedne ljetne noći išao do kraja. Smiješio se kao dečko koji
jedva čeka da to ispriča prijateljima.
čitatelju, vjeruj ako možeš: on nije primijetio ama baš ništa.
Pusica na zidu
Probudila sam se ponovno u kući. Mutno sam se sjećala kako sam se ovamo vratila, gacajući kroz
močvaru. Još sam na sebi imala hlače. Među nogama mi je bilo vruće i spužvasto. Predmet je već
ustala iz kreveta ili je spavala negdje drugdje. Zavukla sam ruku u hlače i odlijepila gaćice od kože.
Nešto u tom činu, mali zapuh zraka, miris koji se osjetio, ponovilo mi je onu novu novcatu
činjenicu o meni. Ali nije to zapravo bila činjenica. Tad to još nije bilo ni izdaleka tako čvrsto kao
činjenica. Bio je to tek predosjećaj koji sam imao o sebi i koji jutro što je svanulo nije uspjelo
rasvijetliti. Bila je to tek ideja koja je već blijedjela, pretvarala se u dio sinoćnjeg pijanstva u šumi.
Kad se proročica probudila nakon mahnite noći proricanja, vjerojatno se nije sjećala onog što je
govorila. Kakve god istine pogodila, bile su sporedne u odnosu na neposredne osjete: glavobolju,
oprženo grlo. Isto je bilo i Calliopi. Imala sam osjećaj da sam ukaljana i uvedena u tajne. Osjećala
sam se posve odraslom. Ali uglavnom mi je bilo zlo i nisam uopće htjela razmišljati o onom što se
dogodilo.
Pod tušem sam pokušala isprati sve što sam doživjela, metodično sam se trljala i podizala lice
prema nakošenom mlazu vode. Zrak se ispunio parom. Sa zrcala i prozorskih stakala se cijedilo.
Ručnici su se ovlažili. Upotrijebila sam sve sapune koje sam našla, Lifebuov, Ivory, plus lokalnu,
rustikalnu vrstu, grubu poput papira za struganje. Odjenula sam se i tiho sišla u prizemlje. Prolazeći
kroz dnevnu sobu, primijetila sam staru lovačku pušku iznad kamina. Još jedna puška na zidu.
Prošuljala sam se kraj nje na prstima. U kuhinji je Predmet jela pahuljice i čitala
neki časopis. Nije digla pogled kad sam ušla. Uzela sam i ja zdjelicu pahuljica i sjela prekoputa nje.
Možda sam pritom iskrivila lice.
"Sto ti je?" podrugljivo je rekla Predmet. "Žulja?" Sarkastično je podbočila lice dlanom. Ni ona nije
baš izgledala sjajno. Nabuhla je pod očima. Katkad joj pjegice nisu izgledale sunčano, nego više
kao korozija ili hrđa.
"Tebe bi trebalo žuljati", odgovorila sam.
"Uopće me ništa ne žulja", rekla je Predmet, "ako baš hoćeš znati."
"Zaboravila sam", rekla sam; "ti si na to već navikla."
Odjednom joj je lice zadrhtalo i smrknulo se od ljutnje. Ispod kože zategnuli su joj se i napeli mišići
tako da je izgledala kao da ima bore. "Sinoć si se ponašala kao prava drolja", optužila me.
"Ja? A što je s tobom? Ti si se cijelo vrijeme bacala na Rexa!"
"Nisam. Nismo baš ništa radili."
"Bome nije tako izgledalo."
"Bar on nije tvoj brat." Skočila je na noge i bijesno sijevnula očima. Djelovala je kao da će se
rasplakati. Nije obrisala usta. Na njima je bilo džema, mrvica. Zanijemjela sam pred tim voljenim
licem koje se iz-obličilo u nešto što je nalikovalo mržnji. Moje lice mora da je reagiralo. Osjetila
sam kako su mi se oči razrogačile i dobile preplašen pogled. Predmet je čekala da nešto kažem, ali

www.crowarez.org
ništa mi nije padalo na pamet. Pa je napokon odgurnula stolicu i rekla, "Jerome je gore. Najbolje ti
je da odeš i uvališ mu se u krevet." I bijesno odjurila.
Slijedio je trenutak jada. Žaljenje koje me već natopilo sad je probilo branu. Preplavilo mi je noge,
ulilo mi se u srce. Povrh paničnog straha da sam izgubila prijateljicu, odjednom sam se zabrinula i
za svoju reputaciju. Jesam li zbilja drolja? On mi se čak ni ne sviđa. Ali radila sam to s njim, ne?
Pustila sam da mi to radi. Onda me spopao strah od odmazde. Sto ako sam ostala u drugom stanju?
Sto onda? Na mojem se licu, dok sam sjedila za doručkom, pojavio zamišljeni izraz svih djevojaka
zadubljenih u matematiku dok broje dane, mjere izlučine. Prošla je najmanje minuta prije nego što
sam se sjetila da ne mogu zatrudnjeti. Jedna dobra strana zakasnjelog razvoja. Ipak, bila sam izvan
sebe. Duboko sam vjerovala da Predmet nikad više neće sa mnom razgovarati.
Popela sam se na kat, vratila u krevet, i navukla jastuk preko lica da zatamnim ljetno svjetlo. Ali to
jutro nisam se mogla sakriti od realnosti. Niti pet minuta poslije opruge kreveta utonule su pod
novom težinom. Provirila sam iza jastuka i vidjela da mi je u posjet došao Jerome.
Izvalio se na leđa i djelovao je komotno, već se udobno smjestio. Umjesto kućnog ogrtača, imao je
na sebi kratki lovački kaputić. Ispod njega izvirivao mu je rub otrcanih bokserica. U jednoj je ruci
držao šalicu s kavom i primijetila sam da su mu nokti lakirani crno. U jutarnjem svjetlu koje je
naviralo kroz bočni prozor ocrtavale su mu se čekinje na bradi i iznad gornje usne. U usporedbi s
mlitavom, beživotnom obojenom kosom, ti su narančasti izdanci navješćivali život koji se vraća u
opožareni krajolik.
uđabf© jutro, draga", rekao je, kao da glumi.
"Bok."
"Malo smo indisponirani jutros, je li?"
"Aha", rekla sam. "Prilično sam se nalila sinoć."
"Nisi mi baš djelovala pijano, draga."
"Ali bila sam."
Jerome je prestao glumiti. Zavalio se u jastuke, otpio gutljaj kave i uzdahnuo. Jednim se prstom
neko vrijeme lupkao po čelu. Onda je progovorio. "U slučaju da si razbijaš glavu s onim
standardnim sranjima, hoću ti samo reći da te i dalje poštujem i sve to."
Nisam odgovorila. Odgovor bi samo potvrdio činjenice onog što se dogodilo, dok sam ih ja htjela
dovesti u sumnju. Nakon nekog vremena Jerome je odložio šalicu na pod i okrenuo se na bok.
Meškoljeći se, primaknuo se i položio mi glavu na rame. Ležao je tako i disao. Onda je, sklopljenih
očiju, pomaknuo glavu i prorovao si put ispod jastuka do mene. Počeo me njuškati i trljati mi lice o
lice. Prešao mi je kosom po koži vrata, a onda su došli na red osjetljivi dijelovi. Njegove su mi
trepavice ljubile bradu poput leptirića. Nosom se zavukao u udubljenje na mom vratu. A onda su
stigle njegove usnice, gladne, nespretne. Htjela sam da se makne s mene. U isto vrijeme pitala sam
se jesam li oprala zube. Jerome je klizio naniže i penjao se na mene i bilo mi je isto kao i sinoć,
težina koja me drobi. Tako dečki i muškarci najavljuju svoje namjere. Nalegnu na tebe kao pokrov
sarkofaga. I to zovu ljubav.
Jednu minutu bilo je podnošljivo. Ali ubrzo se lovački kaputić digao i Jeromeova se nužna potreba
pritisnula uz mene. Posegnuo mi je pod košulju. Nisam imala grudnjak. Kad sam se istuširala,
nisam ga više obukla, a papirnate rupčiće sam bacila u zahod. S njima je bilo gotovo. Jeromeove su
se ruke uspinjale sve više. Nije me bilo briga. Neka me pipa. Pa će vidjeti što je na stvari. Ali ako
sam mislila da će se razočarati, nije upalilo. Gladio me i stiskao dok je njegova donja polovica
skakala
poput krokodilskog repa. A onda je rekao nešto bez ironije. Sa žarom je šapnuo, "Zbilja mi se
sviđaš."
Zatvorio je usta i potražio moja. Ugurao mi je jezik. Prva penetracija koja najavljuje sljedeću. Ali ne
sad, ne ovaj put.
"Stani", rekla sam.
"Što?"
"Stani."
"Zašto da stanem?"

www.crowarez.org
"Zato" Mfcrfi
"Zašto?" wJ
"Jer mi se ne sviđaš na taj način."
Sjeo je. Kao onaj tip u starom vodviljskom skeču, tip u krevetu na sklapanje koji se ne želi sklopiti,
Jerome se naglo uspravio u sjedeći položaj, potpuno razbuđen. Onda je iskočio iz kreveta.
"Nemoj se ljutiti na mene", rekla sam.
"Tko kaže da se ljutim?" rekao je Jerome i otišao.
Ostatak se dana sporo vukao. Ostala sam u sobi sve dok nisam vidjela Jeromea kako izlazi iz kuće s
filmskom kamerom. Zaključila sam da vjerojatno više nisam u podjeli uloga. Predmetovi roditelji
vratili su se s jutarnje partije tenisa u parovima. Gđa Predmet uspela se na kat u spavaću sobu. S
prozora sam vidjela kako se u dvorištu iza kuće gospodin Predmet smješta u mrežu za ljuljanje s
knjigom. čekala sam da zašumi tuš i onda sišla stražnjim stubama pa van kroz kuhinjska vrata.
Spustila sam se u zaljev, u sjetnom raspoloženju.
Močvara s cedrovima prostirala se s jedne strane kuće. S druge je cesta posuta šljunkom vodila kroz
otvoreno polje, bez drveća, obraslo visokom požutjelom travom. Odsutnost drveća bila je upadljiva
i, tumarajući uokolo, pronašla sam povijesnu ploču, gotovo posve obraslu u travu. Obilježavala je
mjesto neke tvrđave ili pokolja, ne sjećam se više čega. Mahovina je već prisvojila neka reljefna
slova i nisam uspjela pročitati cijeli natpis. Stajala sam ondje neko vrijeme i razmišljala o prvim
doseljenicima, o tome kako su se međusobno ubijali zbog dabrovih i lisičjih koža. Stala sam nogom
na ploču i šutirala mahovinu tenisicom dok mi nije dodijalo. Bližilo se podne. Zaljev je sjao jasnom
modrinom. Iza hrpta brijega naslućivala sam grad Petoskev, dim iz peći i dimnjaka. Travnjak se u
blizini vode smekšavao u močvaru. Uspentrala sam se na lukobran i ushodala se gore-dolje,
održavajući ravnotežu. Raširila sam ruke i skakutala u stilu Olge Korbut. Ali nisam se mogla u to
unijeti
svim srcem. Osim toga, bila sam daleko previsoka da budem Olga Korbut. Malo poslije do mene je
doprlo brujanje izvanbrodskog motora. Zaklonila sam oči dlanom i pogledala prema iskričavoj
površini vode. Uz obalu je jurio gliser. Za upravljačem je sjedio Rex Reese. Golih prsa, s pivom u
ruci i crnim naočalama na nosu, davao je gas i vukao za sobom skijaša na vodi. Bio je to Predmet,
naravno, u bikiniju na djeteline. Na prostranstvu jezera izgledala je kao da je gola, s tek dvije
trakice, jedna gore, druga dolje, koje je dijele od rajskog vrta. Crvena joj je kosa vijorila kao
zastavica za vjetar. Nije lijepo skijala. Previše se naginjala naprijed i stajala na skijama nogu
iskrivljenih u o. Ali nije pala. Dok je pijuckao pivo, Rex se neprestano osvrtao da provjeri je li još
tu. Napokon je brod naglo zaokrenuo i Predmet je prešla preko vlastitog traga i projurila uz obalu.
Nešto se užasno događa kad skijate na vodi. Kad otpustite konop za koji se držite, neko vrijeme još
klizite po vodi, slobodni. Ali onda nastupa neminovni trenutak kad brzina više ne podržava kretanje
prema naprijed. Površina vode raspucava se poput stakla. Otvaraju se dubine da vas progutaju. Tako
sam se i ja osjećala na suhom dok sam gledala kako Predmet skija pored mene. Obuzeo me isti onaj
beznadni osjećaj da tonem, ista emocionalna fizika.
Kad sam se u vrijeme večere vratila u kuću, Predmeta još nije bilo. Majka se ljutila, jer je mislila
kako je nepristojno od Predmeta da me ostavlja samu. I Jerome je izišao s prijateljima. Tako sam
večerala s Predmetovim roditeljima. Te sam se večeri osjećala previše bijedno da bih šarmirala
odrasle. Pojela sam u tišini i poslije sjela u dnevnu sobu i pretvarala se da čitam. Sat je uporno
otkucavao. Večer se vukla uz škripu i stenjanje. Kad mi se učinilo da ću se raspasti, otišla sam u
kupaonicu i ispljuskala lice vodom. Navukla sam toplu frotirsku krpicu preko očiju i pritisnula
sljepoočnice dlanovima. Pitala sam se što rade Predmet i Rex. Zamislila sam njezine sokne u zraku,
njezine male teniske soknice s lopticama na petama, tim krvlju zaprljanim lopticama koje skakuću.
Gospodin i gospođa Predmet očito su odgađali odlazak na spavanje samo zato da mi prave društvo.
Pa sam napokon rekla laku noć i povukla se na počinak. čim sam ušla u sobu, briznula sam u plač.
Dugo sam plakala, trudeći se da ne dižem buku. Jecala sam i svašta protiskivala mučeničkim
šaptom. Jaukala sam: "Zašto ti se ne sviđam?" i "Zao mi je, žao mi je!" Nisam marila kako to zvuči.
Kroz mene je kolao otrov i morala sam se pročistiti. Dok sam tako patila, čula sam kako se ulazna
vrata u prizemlju uz tresak zatvaraju. Obrisala sam nos o plahtu i po-

www.crowarez.org
kušala se primiriti da osluhnem. Koraci su se uspinjali stubama, a onda su se vrata spavaće sobe
otvorila i zatvorila. Predmet je ušla i zastala u tami. Možda je čekala da joj se oči priviknu na mrak.
Ležala sam na boku i pretvarala se da spavam. Podne daske su zaškripale kad je prišla mojoj strani
kreveta. Osjetila sam je kako stoji iznad mene i gleda me. Onda je otišla na drugu stranu, izula
cipele i svukla kratke hlače, navukla majicu i zavukla se u krevet.
Predmet je spavala na leđima. Jednom mi je rekla da su ljudi koji spavaju na leđima u životu vođe,
rođeni izvođači ili egzibicionisti. Oni koji spavaju na trbuhu, kao ja, bježe od realnosti, skloni su
mračnim stavovima i meditativnim umjetostima. Teorija je u našem slučaju stajala. Ležala sam
potrbuške, nosa i očiju upaljenih od plača. Predmet je, ispružena nauznak, zijevnula i (možda kao
rođeni izvođač) ubrzo zaspala.
čekala sam desetak minuta, da se osiguram. Onda sam se, kao da se prevrćem u snu, okrenula na
bok tako da vidim Predmet. Mjesec u trećoj četvrti ispunjavao je sobu modrim svjetlom. Ondje je
na krevetu od pletenog pruća spavala Predmet. Vidio se gornji dio njezine majice s natpisom
Grotona. Bila je to jedna od starih majica njezina oca, s nekoliko rupa. Jednu je ruku prebacila
preko lica, nalik kosoj crti na znaku "ne diraj". Pa sam umjesto toga gledala. Kosa joj se rasula na
jastuku. Lagano je otvorila usnice. Nešto joj je svjetlucalo u usnoj školjki, možda zrnca pijeska s
plaže. U pozadini su se na toaletnom stoliću presijavale bočice parfema. Negdje iznad dizao se
strop. Naslućivala sam pauke kako vrijedno rade u kutovima. Plahte su bile prohladne. Iz debelog
popluna smotanog pod našim nogama curilo je perje. Odrasla sam uz miris novih tepiha, košulja od
poliestera vrućih od sušilice. Ovdje su plahte od egipatskog pamuka mirisale na živicu, jastuci na
vodene ptice. Na trideset centimetara od mene, Predmet se uklapala u sve to. Njezine su se boje
slagale s američkim krajolikom, kosa boje žute bundeve, koža boje jabukovače. Ispustila je neki
zvuk i ponovno utihnula.
Nježno sam svukla s nje pokrivač. U polumraku se ukazao njezin obris, humci grudi ispod majice,
blagi brežuljak trbuha, a onda bljesak gaćica koji se sužava u V. Nije se ni pomaknula. Prsa su joj se
dizala i spuštala u ritmu disanja. Primicala sam joj se polagano, trudeći se da budem nečujna. Sitni
mišići u slabinama koje nisam ni znala da posjedujem odjednom su mi se stavili na raspolaganje.
Pokretali su me milimetar po milimetar preko plahti. Teškoće su mi zadavale stare opruge. Trudila
sam se napredovati naizgled nehajno, krišom, a one su me razuzdano
ohrabrivale. Navijale su, pjevale, bodrile me. Naizmjence sam zastajala i kretala se. Težak posao.
Disala sam na usta, tako je bilo tiše.
Deset minuta puzala sam joj sve bliže i bliže. Napokon sam osjetila njezinu vrelinu duž cijelog
svojeg tijela. Još se nismo dodirivale, samo isijavale jedna prema drugoj. Duboko je disala. I ja sam
duboko disala. Disale smo zajedno. Naposljetku sam skupila hrabrost i prebacila joj ruku preko
struka.
Onda dugo ništa. Postigla sam već mnogo i bojala sam se nastaviti. Ukipila sam se u tom položaju,
napola je grleći. Ruka mi se ukočila. Bolno mi se zgrčila i najzad utrnula. Predmet je spavala kao
drogirana ili u komi. Ipak, slutila sam budnost u njezinoj koži, mišićima. Opet sam dugo, dugo
čekala, a onda se ponovno bacila u akciju. Uhvatila sam rub njezine majice i zadigla je. Dugo sam
zurila u njezin goli trbuh i, napokon, gotovo žalobno, prignula glavu. Prignula sam glavu pred
bogom očajničke čežnje. Poljubila sam Predmetov trbuh i onda sporo, prikupljajući pouzdanje,
krenula prema gore.
Sjećate li se mojeg žabljeg srca? U sobi Clementine Stark odskočilo je s blatnjave obale i uletjelo
između dva elementa. Sad je izvelo nešto još čudesnije - ispuzalo je na suho tlo. Stisnuvši milenije
u trideset sekundi, razvilo je svijest. Dok sam ljubila Predmetov trbuh, nisam samo reagirala na
ugodne podražaje, kao s Clementinom. Nisam napustila vlastito tijelo, kao s Jeromeom. Sad sam
bila svjesna što se događa. Mislila sam o tome.
Mislila sam kako je to ono što sam oduvijek htjela. Shvaćala sam da nisam ja jedina koja se
pretvara. Pitala sam se što bi se dogodilo da netko otkrije što radimo. Mislila sam kako je sve to
jako komplicirano i kako će postati još kompliciranije.
Posegnula sam dolje i dotaknula joj bokove. Zakvačila sam prstima gumicu njezinih gaćica. Počela
sam ih svlačiti. U tom je času Predmet zadigla bokove, sasvim malo, da mi olakša posao. To je bio

www.crowarez.org
njezin jedini doprinos.
Sutra to nismo spominjale. Kad sam ustala, Predmet više nije bila u krevetu. Sjedila je u kuhinji i
gledala kako njezin otac priprema prženu tlačenicu, premasni lokalni specijalitet. Pripremanje
tlačenice bio je nedjeljni jutarnji obred g. Predmeta. Nadzirao je mast i ulje koje je cvrčalo dok je
Predmet svako malo zavirivala u tavu i govorila, "Ovo je preodvratno". Uskoro je navalila na pun
tanjur pržene tlačenice j natjerala i mene da pojedem tanjur. "Plakat ću od žgaravice", rekla je.
Odmah sam shvatila neizgovorenu ponudu. Predmet nije htjela nikakvu dramu, nikakvu krivnju. A
ni romantičnu ljubavnu predstavu. Brbljala je o tlačenici da razdvoji noć od dana, da bude posve
jasno kako ono što se dogodilo po noći, što smo radili noću, nema nikakve veze s dnevnim satima.
Bila je osim toga i dobra glumica i povremeno sam se pitala nije li možda zbilja sve prespavala. Ili
sam ja sve to sanjala.
Samo dva puta kroz dan naznačila je da se nešto među nama promijenilo. Poslijepodne je stigla
Jeromeova filmska ekipa. Sastojala se od dva njegova prijatelja koji su nosili sanduke, kablove i
dugi, čupavi mikrofon nalik prljavom, smotanom kupaonskom tepihiću. Jerome sad već napadno
nije razgovarao sa mnom. Postavili su opremu u ostavi za alat. Predmet i ja odlučile smo pogledati
što rade. Jerome je naglasio da im se ne približavamo pa nismo mogle odoljeti. Prikrale smo se,
šuljajući se od drveta do drveta. Morale smo se svaki čas zaustavljati da prigušimo napadaje
smijeha, lupale smo jedna drugu po leđima trudeći se da se ne pogledamo dok se nismo uspjele
svladati. Kad smo stigle do šupe, zavirile smo kroz stražnji prozor. Ništa se osobito nije događalo.
Jedan Jeromeov prijatelj pričvršćivao je svjetlo na zid ljepljivom vrpcom. Kroz uski prozor nismo
dobro vidjele obje istodobno pa je Predmet stala ispred mene. Položila je moje ruke sebi na trbuh i
uhvatila me za zapešća. Ipak, pozornost je službeno usmjerila na ono što se događa u šupi.
Pojavio se Jerome odjeven kao vampir iz šminkerske srednje škole. Umjesto tradicionalnog
Drakulinog haljetka, nosio je ružičastu majicu Lacoste. Umjesto leptir mašne, nosio je ascot. Crnu
je kosu zalizao unatrag, lice pobijelio puderom, a u ruci je imao šejker za koktele. Jedan je prijatelj
držao metlu na čijem se kraju ljuljao gumeni šišmiš. Drugi je rukovao kamerom. "Akcija", rekao je
Jerome. Podigao je šejker. Zatre-sao ga je s obje ruke. Za to mu je vrijeme šišmiš lepršao i kružio
iznad glave. Jerome je otvorio šejker i nalio krv u čaše za martini. Podigao je jednu prema svojem
prijatelju šišmišu, koji je smjesta pljusnuo u čašu. Jerome je otpio gutljaj koktela od krvi. "Baš
kakav voliš, Miči", rekao je šišmišu. "Suh kao barut.n
Pod dlanovima mi se Predmetov trbuh tresao od smijeha. Nagnula se natrag i naslonila na mene, a
njezina je put uhvaćena mojim rukama drhtala i prepuštala se. Pritisnula sam zdjelicu uz nju. Sve se
to događalo u tajnosti iza šupe, kao igra nogama pod stolom. Ali onda je kamerman spustio kameru.
Pokazao je na nas i Jerome se okrenuo. Pogledom je prvo fiksirao moje ruke, a onda ga podigao do
mojih očiju. Ogolio je
zube i spržio me pogledom. Zatim je viknuo normalnim glasom, "Ne zajebavajte, gubite se!
Snimamo." Prišao je prozoru i udario ga šakom, ali mi smo već pobjegle.
Kasnije, negdje uvečer, zazvonio je telefon. Predmetova se majka javila. "Rex je", rekla je. Predmet
je ustala s kauča na kojem smo igrale trik-trak. Prebirala sam svoje figure da nečim zaposlim ruke.
Uredno sam ih slagala i preslagivala, dok je Predmet razgovarala s Rexom. Stajala mi je okrenuta
leđima. Neprestano se micala dok je razgovarala i igrala se telefonskom žicom. Ja sam gledala
dolje, u figure, i slagala ih. Za to vrijeme napeto sam pratila razgovor. "Ništa posebno, samo igram
trik-trak... s Callie... On snima svoj glupi film... Ne mogu, sad idemo večerati... Ne znam, možda
kasnije... Zapravo sam nekako umorna." Odjednom se naglo okrenula i pogledala ravno u mene. S
naporom sam podigla pogled. Predmet je pokazala na telefon i onda širom otvorila usta i gurnula si
prst u grlo. Srce mi se prelilo od sreće.
Ponovno je pala noć. Obavile smo preliminarne radnje u krevetu, protresle jastuke, zijevale. Vrtjele
smo se i okretale da se udobno smjestimo. A onda se, nakon prikladno duge tišine, Predmet oglasila.
Zvuk je bio nalik mrmljanju, uzvik koji kao da je zatomila u grlu, kao da govori u snu. Nakon toga
stala je dublje disati. A shvativši to kao znak da je sad sve u redu, Calliope je krenula u svoj dugi
put preko kreveta.
I to je bila naša ljubavna veza. Bez riječi, nešto pred čim smo zatvarale oči, noćna stvar, stvar

www.crowarez.org
snova. I na mojoj su strani za to postojali razlozi. Što god da jesam, bolje je to otkrivati postupno,
pod laskavim svjetlom. Sto znači pod ne baš previše svjetla. Osim toga, tako to ide u adolescenciji.
Napipavaš stvari u mraku i iskušavaš. Napiješ se ili drogiraš i improviziraš. Sjetite se vlastitih
stražnjih sjedala, šatora na kampiranju, logorskih vatri na plaži. Jeste li se ikad spetljali s najboljim
prijateljem, pretvarajući se da se ništa ne događa? Ili se našli u spavaonici u krevetu s dvije osobe
umjesto s jednom, dok Bach svira na stereu kao orkestralna pratnja fugi? To jest neka vrsta stanja
fuge, rani seks. Prije nego što nastupi rutina, ili ljubav. Dok su milovanje i dodiri uglavnom još
anonimni. Seks u pješčaniku. Počinje u tinejdžerskim godinama i traje do dvadesete ili dvadeset
prve. Tako učimo dijeliti. Učimo kako svoje igračke dati i drugima.
Koji put se Predmet, kad bih se popela na nju, gotovo probudila. Promeškoljila bi se da mi olakša,
raširila noge ili mi prebacila ruku preko leđa. Doplivala bi do površine svjesnoga stanja i onda
ponovno zaronila. Očni kapci bi joj zatitrali. Tijelo bi joj prožela neka podatnost, izvila
bi joj se zdjelica u ritmu s mojom, glava zabacila da mi ponudi grlo. čekala sam više. Htjela sam da
prizna što radimo, ali i ja sam se bojala. I tako se glatki dupin dignuo iz dubine, skočio kroz krug
mojih nogu i ponovno nestao, a mene ostavio da poskakujem i trudim se održati ravnotežu. Dolje je
sve bilo mokro. Od mene ili od nje, nisam znala. Položila sam glavu na njezina prsa ispod zgužvane
majice. Ispod pazuha mirisalo joj je na prezrelo voće. Imala je sasvim rijetke dlačice. "Kakvu ti
imaš sreću", rekla bih joj u našem dnevnom životu. "Ne moraš se brijati pod rukom." Ali noćna
Calliope samo je milovala te dlačice, ili ih lizala. Jedne noći, dok sam radila sve to i još druge
stvari, primijetila sam sjenu na zidu. Mislila sam da je noćni leptir. Ali kad sam bolje pogledala,
shvatila sam da je to Predmetova ruka koju je podigla iznad moje glave. Ruka joj je bila sasvim
budna. Stiskala se i otpuštala, kao da ubrizgava svu ekstazu iz njezina tijela u tajne cvatove užitka.
Sve što smo Predmet i ja zajedno radile, odigravalo se po tim labavim pravilima. Nismo pretjerano
savjesno pazile na svaki detalj. Dovoljno nas je zaokupljalo što se to uopće događa, što se događa
seks. To je bila prevažna činjenica. Kako se to točno odvija, što ide kuda, bilo nam je sporedno.
Osim toga, nismo to imale bogzna s čim usporediti. Ni s čim, osim s onom noći u brvnari s Rexom i
Jeromeom.
Sto se šafrana tiče, nije bio toliko dio mene koliko nešto što smo zajedno otkrivale i zajedno u
njemu uživale. Dr. Luče će vam reći da se ženke majmuna ponašaju kao mužjaci i hoće zaskočiti
drugu ženku kad im se daju muški hormoni. Grabe, guraju. Ja ne. Ili bar ne ispočetka. Cvat šafrana
bio je bezlična pojava. Bila je to kukica koja nas je spajala, više stimulacija vanjskih dijelova
Predmeta nego penetracija u njezinu nutrinu. Ali očito dovoljno djelotvorna. Jer nakon prvih
nekoliko noći, žudjela je za njim. To jest, žudjela je, ali je prividno bila u nesvjesnom stanju. Dok
sam je grlila, dok smo se tromo i senzualno istezale i prepletale, Predmetov oblik ravnodušne
nesvijesti uključivao je i povoljne položaje. Ništa se nije nudilo niti milovalo. Ništa nije bilo
ciljano. Ali praksa je u naša spajanja u snu uvela gipku gimnastiku. Predmet je cijelo vrijeme držala
oči zatvorene; glavu je često okretala malo u stranu. Micala se poda mnom kao što se djevojka miče
u snu dok je napastuje inkubus. Kao da sanja erotski san i jastuk je zamijenila za ljubavnika.
Ponekad, prije ili poslije, palila sam svjetlo kraj kreveta. Povukla bih joj majicu nagore koliko god
ide i spustila joj gaćice ispod koljena. I onda bih ležala i napasala oči. Što joj je bilo ravno? Zlatne
strugotine kovitlale su se oko magneta njezina pupka. Rebra su joj bila tanka poput
traka kandiranog šećera na torti. Njezina raširena bedra, tako različita od mojih, izgledala su poput
zdjele u kojoj se nudi crveno voće. A tu je bila i moja omiljena točka, mjesto gdje joj grudni koš
mekano prelazi u dojku, u glatki, bijeli humak.
Ugasila sam svjetlo. Privinula sam se uz Predmet. Uhvatila sam je rukama za stražnji dio bedara,
namjestila joj noge oko svojeg struka. Posegnula sam ispod nje. Pridigla sam je k sebi. A onda mi je
tijelo poput katedrale zabrenčalo u zvonjavi. Grbavac u zvoniku je poskočio i mahnito se zaljuljao
na užetu zvona.
Kroza sve to nisam došla ni do kakvih trajnih zaključaka o sebi. Znam da je to teško povjerovati, ali
tako to ide. Um sam sebe redigira. Um retušira. Jedno je biti u tijelu, a drugo kad ste izvan. Izvana,
možete gledati, proučavati, uspoređivati. Iznutra nema usporedbe. Tijekom prošle godine šafran se
znatno produžio. Kad se najjače iskazivao, bio je dug oko pet centimetara. Veći dio dužine,

www.crowarez.org
međutim, skrivali su nabori kože iz kojih je izranjao. A tu su bile i dlačice. U povučenom stanju,
šafran je bio jedva vidljiv. Kad sam se pogledala dolje, vidjela sam samo tamni trokutasti znak
puberteta. Kad sam dodirnula šafran, rastao je i bujao sve dok uz tihi prasak ne bi iskočio iz tobolca
u kojem se skrivao. I dignuo bi glavu u zrak. Ali ne previsoko. Ne više od tri centimetra iznad linije
drveća. Što je to značilo? Znala sam iz osobnog iskustva da i Predmet ima svoj šafran. I on je
bubrio kad ga se dotaknulo. Moj je samo bio veći, burnije je izražavao osjećaje. Moj je šafran nosio
srce na dlanu.
Ključno je obilježje bilo ovo: šafran na vršku nije imao rupicu. Kod dečka to sigurno nije bilo tako.
Stavi se u moju kožu, čitaoče, i upitaj se do kakvog bi zaključka ti došao oko svojeg spola, da si
imao što sam imala ja, da si izgledao kao što sam izgledala ja. Morala sam sjesti da piškim. Mlaz je
izlazio odozdo. Imala sam unutrašnjost djevojke. Sve je bilo nježno, gotovo bolno ako sam gurnula
unutra prst. Točno, prsa su mi bila potpuno ravna. Ali bilo je još takvih u školi, ravnih kao daska. A
Tessie je tvrdila kako sam u tom pogledu na nju. Mišići? Ni spomena vrijedni. Nisam imala ni
bokova, ni struka. Građena kao motka. Niskokalorična Calliope.
Zašto sam trebala misliti da sam bilo što drugo a ne djevojka? Zato što me privukla druga djevojka?
To se neprestano događalo. A 1974. događalo se više nego ikad prije. Cijela se nacija time
zabavljala. Svoju sam ekstatičnu intuiciju o samoj sebi već duboko potisnula. Koliko bih
je dugo mogla tako potiskivati, veliko je pitanje. Ali na koncu odluka nije bila na meni. Tako je s
krupnim stvarima. S rođenjem, mislim, i smrću. I ljubavi. I onim što nam ljubav daje u naslijeđe
prije no što se rodimo.
Sljedeće jutro u utorak osvanulo je vruće. Bio je to jedan od onih vlažnih dana kad se atmosfera
zbuni. S trijema se to osjećalo: zrak koji bi htio da je voda. Predmet se tromo vukla u svakoj vrsti
vrućine. Tvrdila je da joj otječu gležnjevi. Cijelo je jutro bila naporna, zahtjevna, mrzovoljna. Dok
sam se odijevala, izvirila je iz kupaonice i optužila me s vrata: "Sto si napravila sa šamponom?"
"Ništa nisam napravila sa šamponom."
"Ostavila sam ga točno na polici pod prozorom. Jedino ga ti upotrebljavaš osim mene."
Provukla sam se kraj nje i ušla u kupaonicu. "Evo ga ovdje u kadi", rekla sam.
Predmet je uzela šampon. "Totalno sam gnjusna i ljepljiva!" rekla je, umjesto isprike. Onda je stala
pod tuš dok sam ja prala zube. Minutu poslije pojavilo se njezino ovalno lice čvrsto obavijeno
zastorom tuša. Izgledala je ćelavo i okato, kao izvanzemaljac. "Oprosti što sam danas tako otrovna",
rekla je.
I dalje sam ribala zube, htjela sam da malo pati.
Predmet je nabrala čelo, a oči su joj se molećivo smekšale. "Mrziš me?"
"Još razmišljam."
"Kako si okrutna!" rekla je i komično se namrštila te naglim potezom navukla zastor.
Poslije doručka sjedile smo na ljuljački na terasi, pile limunadu i njihale se gore-dolje da napravimo
bar mali propuh. Podigla sam noge na ogradu i odgurivala se. Predmet je ležala postrance, s nogama
u mom krilu, glave naslonjene na rukohvat ljuljačke. Na sebi je imala odrezane traperice, tako
kratke da je izvirivala bijela podstava džepova, i gornji dio bikinija. Ja sam nosila drap kratke hlače
i bijelu majicu s krokodilom.
Vani pred nama zaljev se srebrnasto krijesio, kao da je prevučen krljuštima, kao i ribe pod vodom.
"Neki put mi se zbilja gadi što imam tijelo", rekla je Predmet.
"I meni."
"I tebi?"
"Posebno kad je ovako vruće. Svaki je pokret mučenje."
"Osim toga, mrzim znoj."
"Ne podnosim znojenje", rekla sam. "Radije bih dahtala kao pas."
Predmet se nasmijala. Smiješila mi se kao u čudu."Ti razumiješ sve što govorim", rekla je. Zatresla
je glavom. "Zašto nisi muško?"
Slegnula sam ramenima, pokazujući da nemam na to odgovor. Nisam primijetila nikakvu ironiju.
Nije ni Predmet.
Gledala me ispod poluspuštenih kapaka. U jari dana dok se toplina u valovima podizala nad

www.crowarez.org
sprženom travom, oči su joj bile izrazito zelene, iako su se nazirale tek kroz proreze, kao
polumjeseci. Glavu je pognula naprijed uz rukohvat ljuljačke; morala je podići pogled da me vidi.
To joj je dalo neki prepredeno zavodnički izgled. Netremice me gledala u oči i namjestila je noge,
lagano ih raširivši.
"Imaš čudesne oči", rekla je.
"Tvoje su oči zbilja zelene. Izgledaju kao umjetne."
"I jesu umjetne."
"Imaš staklene oči?"
"Da! Slijepa sam. Ja jesam Tirezija."
To je bio novi način da to radimo. Upravo smo ga otkrile. Zuriti jedna drugoj u oči bilo je isto kao i
da smo ih zatvorile, ili barem skre-nule s pojedinosti onog što se događa. Netremice smo se gledale.
Za to vrijeme Predmet je vrlo diskretno zatezala i namještala noge. Postala sam svjesna brežuljka
pod njezinim odrezanim trapericama kako se diže prema meni, vrlo lagano, diže i nagoviješta se.
Položila sam dlan Predmetu na bedro. I dok smo se i dalje ljuljale, zagledane jedna u drugu, i dok
su cvrčci svirali violine u travi, kliznula sam rukom postrance i prema gore, onamo gdje se
Predmetove noge spajaju. Palac mi se podvukao pod njezine hlačice. Lice joj nije pokazalo nikakvu
reakciju. Zelene oči pod otežalim kapcima ostale su prikovane uz moje. Napipala sam njezine
pahuljaste gaćice i zavukla prst pod elastiku. A onda je, dok smo se gledale širom otvorenih očiju,
moj palac kliznuo u nju. Trepnula je, oči su joj se sklopile, bokovi podigli, a ja sam ponovno
gurnula palac. I ponovno. Barke u luci spadale su u to, i gudačka sekcija cvrčaka u sprženoj travi, i
led koji se topio u našim čašama limunade. Ljuljačka se ljuljala gore i dolje, škripeći na zahrđalom
lancu, i bilo je kao u starinskoj dječjoj pjesmici, Mali Jack sjedio je u kutu i jeo božični kolač, u
njega je zarinuo palac i izvukao... Nakon što je jednom zakolutala očima, Predmet je opet vratila
pogled na mene i sve što je osjećala izražavalo se samo ondje, u zelenim dubinama njezinih očiju.
Inače je bila posve nepomična. Samo se moja ruka micala, i moje noge oslonjene o ogra-
du koje su gurale ljuljačku. To je trajalo tri minute, ili pet, ili petnaest. Nemam pojma. Vrijeme je
iščeznulo. Nekako i dalje nismo bile posve svjesne što radimo. Osjeti su se pretapali ravno u
zaborav.
Kad su iza nas zaškripale daske terase, poskočila sam. Izvukla sam palac iz Predmetovih hlačica i
uspravila se na ljuljački. Krajičkom oka nešto sam spazila i okrenula sam se. Na ogradi terase desno
od nas sjedio je Jerome. Bio je u kostimu vampira, unatoč vrućini. Puder mu se otapao s lica u
mrljama, ali i dalje je bio vrlo blijed. Zurio je u nas sa svojim najuvjerljivijim izrazom čovjeka
kojeg nešto progoni. Izrazom iz "Okretaja zavrtnja". Mladi gospodar kojeg je vrtlar zaveo na
pogrešan put. Dječak u fraku koji se utopio u zdencu. Sve je na njemu bilo mrtvo, osim očiju. Oči je
upro u nas - u Predmetove gole noge u mojem krilu - dok mu je lice ostalo mumificirano.
Onda je prikaza progovorila:
"Picolizalice."
"Pravi se da ga nema", rekla je Predmet.
"Picolizzzalice", ponovio je Jerome. Zvučao je kreštavo.
"Zaveži!"
Jerome je i dalje sjedio na ogradi, nepomično, poput demona. Kosa mu nije bila zalizana, nego mu
se ovjesila s obje strane lica. Bio je vrlo pribran i usredotočen na ono što radi, kao da slijedi
iskušani postupak. "Picolizalica", ponovio je. "Picolizalica, picolizalica." Sad u jednini. To je bilo
između njega i sestre.
"Rekla sam ti, prekini, Jerome." Predmet se uspravila. Zbacila je noge s mog krila i stala silaziti s
ljuljačke. Ali Jerome je bio brži. Raširio je ogrtač kao krila i skočio s ograde. Obrušio se na
Predmet. Lice mu je pritom ostalo posve bezizražajno. Nijedan se mišić nije micao, osim usta. U
lice Predmetu, u uši, siktao je i kreštao, "Picolizalica, picolizalica, picolizalica."
"Dosta!"
Zamahnula je da ga udari, ali Jerome ju je uhvatio za ruke. Oba njezina zgloba stegnuo je jednom
rukom. Drugom je napravio V prstima. Pritisnuo je taj V uz usta i u tom sugestivnom trokutiću
zapalucao jezikom. Od te prostačke geste Predmet je izgubila živce. Iz nje je nahrupio jecaj. Jerome

www.crowarez.org
je osjetio da stiže. Više od deset godina tjerao je sestru u plač; znao je kako to postići; bio je kao
klinac koji pali mrava povećalom, usmjeravajući snop tako da žeže sve jače i jače.
"Ližeš muf, ližeš muf, ližeš muf..."
I onda je bio kraj. Predmet je puknula. Briznula je u plač kao curica.
Lice joj se zajapurilo i divlje je zamlatarala šakama, a onda napokon utrčala u kuću.
Jerome je istog trena prestao mahnitati. Popravio je ogrtač. Zagladio je kosu i, oslonjen na ogradu
terase, mirno se zagledao u jezero.
"Ne brini", rekao mi je. "Nikome neću reći."
"Nikome nećeš reći što?"
"Imaš sreću da sam tako liberalan i slobodouman tip muškarca", nastavio je. "Malo koji frajer bi
tako mirno primio činjenicu da ga je prevarila lezbijka, i to s njegovom rođenom sestrom. Nekako
nezgodno, ne čini ti se? Ali ja sam tako slobodouman, da sam voljan zažmiriti na tvoje sklonosti."
"A da ti pričepiš, Jerome?"
"Šutjet ću kad hoću", rekao je. Onda se okrenuo prema meni i pogledao me. "Znaš gdje si sad? Na
odlasku, Stephanides. Gubi se i da te više nisam vidio. I prste dalje od moje sestre."
Već sam skočila na noge. Krv mi je zakipjela. Jurnula mi je uz kralježnicu i zazvonila na uzbunu u
glavi, i bacila sam se na Jeromea u buktinji bijesa. Bio je veći od mene, ali nespreman. Tresnula
sam ga u lice. Htio se maknuti u stranu, ali naletjela sam na njega i u zaletu ga bacila na tlo.
Uspentrala sam mu se na prsa i nogama mu prikovala ruke za pod. Napokon se Jerome prestao
opirati. Ležao je na leđima i trudio se izgledati kao da mu je sve to zabavno.
"Samo izvoli, koliko god trebaš", rekao je.
Divno sam se osjećala dok sam sjedila na njemu. Cijeli je život Bankrot bacao mene na pod i sjedio
mi na prsima. Prvi put sam ja to radila nekom drugom, k tome, dečku starijem od sebe. Moja duga
kosa padala je Jeromeu u lice. Mahala sam kosom naprijed-natrag da ga mučim. Onda sam se sjetila
još nečega što mi je brat radio.
"Ne!" vrisnuo je Jerome. "Daj, nemoj!"
Pustila sam da padne. Kao kap kiše. Kao suza. Ali ni jedno od to dvoje. Pljuvačka mu je pala ravno
između očiju. A onda se zemlja otvorila pod nama. Jerome se uz urlik digao s tla i bacio me unatrag.
Moja je prevlast kratko trajala. Došlo je vrijeme za bijeg.
Jurnula sam niz terasu. Preskočila sam stube i potrčala preko travnjaka iza kuće, bosa. Jerome mi je
bio za petama u svojem kostimu Drakule. Zastao je da zbaci ogrtač i povećala sam razmak između
nas. Trčala sam kroz stražnja dvorišta susjednih kuća, saginjući se pod granama borova. Izmicala
sam grmlju i roštiljima. Borove iglice pružale su mi ugodan otpor pod nogama. Najzad sam stigla
do otvorenog
polja i dala petama vjetra. Ali kad sam se okrenula, vidjela sam da me Jerome sustiže.
Letjeli smo kroz visoku, požutjelu travu uz obalu zaljeva. Preskočila sam preko povijesne ploče i
oderala nogu te nastavila poskakujući od boli. Jerome se vinuo preko spomenika bez smetnje. Na
drugom kraju polja put je vodio prema kući. Ako uspijem svladati uzvišicu, mogu se okrenuti i
vratiti a da me Jerome ne vidi. Predmet i ja možemo se zabarikadirati u sobi. Došla sam do
brežuljka i počela se uspinjati. Jerome je trčao za mnom, iskežena lica, i sustizao me.
Kao dva trkača na frizu. U profilu, s bedrima koja se stežu i opuštaju i rukama koje režu zrak, sjekli
smo kroz travu što nas je bičevala po listovima. Kad smo stigli do dna brežuljka, Jerome kao da je
usporio. Mahao je rukama u znak poraza. Mahao je i dovikivao nešto što nisam čula...
Traktor je upravo skrenuo na cestu. Visoko na svojem sjedalu, farmer me nije vidio. Gledala sam
iza sebe, preko ramena, da provjerim gdje je Jerome. Kad sam se napokon okrenula naprijed, bilo je
prekasno. Traktorska guma našla se točno ispred mene. Naletjela sam ravno na nju. U oblaku
cigleno crvene prašine odbacilo me visoko u zrak. Na najvišoj točki luka, vidjela sam podignute
oštrice pluga, zakrivljeni metal oblijepljen blatom, i utrka je bila gotova.
Probudila sam se kasnije, na stražnjem sjedalu nepoznatog automobila. Stara krntija, s dekama
preko sjedala. Naljepnica sa slikom pastrve koja se migolji na udici bila je nalijepljena na stražnjem
prozoru. Vozač je imao crvenu kapu. U malom prostoru iznad trake za podešavanje veličine vidjela
mu se nazubljena linija kose na izbrazdanom vratu.

www.crowarez.org
Imala sam osjećaj da mi je glava mekana, kao omotana gazom. Ležala sam pokrivena starom
dekom, skorenom i načičkanom sijenom. Okrenula sam glavu, podignula pogled i ugledala divan
prizor. Vidjela sam Predmetovo lice odozdo. Glava mi je ležala u njezinom krilu. Moj desni obraz
priljubio se u topli tapecirung njezina trbuščića. Još je bila u gornjem dijelu bikinija i kratkim
hlačicama. Raširila je koljena, a crvena joj je kosa padala preko mene i sve zatamnila. Zurila sam
kroz taj kestenjasto smeđi ili krvavocrveni prostor da je vidim koliko mogu, tamnu traku gornjeg
dijela njezina bikinija, ključne kosti sagnute prema naprijed. Grizla je kožicu na noktu. Prokrvarit
će ako je i dalje bude grizla. "Požurite", govorila je, s druge strane spuštene kose. "Požurite,
gospodine Burt."
Govorila je farmeru koji je vozio. Farmeru u čiji sam se traktor zale-
tjela. Nadala sam se da je ne sluša. Nisam htjela da žuri. Htjela sam da vožnja traje što je duže
moguće. Predmet me gladila po glavi. Nikad me prije nije pomilovala na danjem svjetlu.
"Istukla sam ti brata", rekla sam iz vedra neba.
Jednom je rukom Predmet zabacila kosu s lica. U sve se usjeklo svjetlo.
"Callie! Jesi dobro?"
Nasmiješila sam joj se. "Gadno sam ga dohvatila."
"O Bože", rekla je. "Kako sam se prepala. Mislila sam da si mrtva. Samo si le-le-" - glas joj je
puknuo - "ležala tamo na cesti!"
Navrle su joj suze, suze zahvalnice, a ne od bijesa kao prije. Predmet je jecala. Sa
strahopoštovanjem sam promatrala buru emocija koja ju je potresala. Pognula je glavu. Pritisnula je
šmrkavo, mokro lice uz moje i, prvi i zadnji put, poljubile smo se. Skrivalo nas je stražnje sjedalo,
zid kose, a uostalom i tko je taj farmer i kome bi on nešto rekao? Pred-metove izmučene usnice
susrele su se s mojima i osjetila sam slatkoću i okus soli.
"Sva sam šmrkava", rekla je i ponovno podigla lice. Uspjela se nasmijati.
Ali auto se već zaustavljao. Farmer je iskočio iz auta i vikao. Sirom je otvorio stražnja vrata.
Pojavila su se dva bolničara i podigla me na nosila. Odvezli su me pločnikom kroz vrata bolnice.
Predmet je bila i dalje kraj mene. Držala me za ruku. Na trenutak kao da je zapazila da je gotovo
gola. Kad je bosim nogama stala na hladni linoleum, odmjerila je samu sebe pogledom. Ali onda je
slegnula ramenima. Cijelim putem niz hodnik, sve dok joj bolničari nisu rekli da stane, držala me za
ruku. Kao da steže klupko niti iz Pireja. "Ne možete unutra, gospođice", rekli su bolničari. "Morate
pričekati ovdje." I čekala je. Ali ipak mi nije pustila ruku. Još dugo ne. Nosila su odvezli niz hodnik
i moja se ruka ispružila prema Predmetu. Već sam krenula na svoj put. Plovila sam preko mora u
drugu zemlju. Sad mi se ruka istegnula na duljinu od deset metara, dvadeset metara, pedeset, sto.
Podigla sam glavu s nosila i zurila u Predmet. Zurila u Mračni predmet. Ponovno mi je postajala
tajanstvena. Sto se s njom dogodilo? Gdje je sad? Stajala je na kraju hodnika i držala moju ruku
koja se odmatala. Izgledala je smrznuto, mršavo, kao da ne pripada tu, izgubljena. Gotovo kao da je
znala da se više nikad nećemo vidjeti. Nosila su ubrzavala. Moja je ruka bila tek tanka traka što se
svijala kroz zrak. Napokon je nastupio neizbježni trenutak. Predmet me pustila. Ruka mi je poletjela
uvis, slobodna, prazna.
Svjetla iznad glave, jarka i okrugla, kao kad sam se rodila. Ista škripa bijelih cipela. Ali nigdje dr.
Philobosiana. Liječnik koji mi se sad smiješio bio je mlad i kose boje pijeska. Govorio je s lokalnim
naglaskom. "Moram te neš pitati, može?"
"Može."
"Počnimo s tim kako se zoveš."
"Callie."
"Koliko ti je godina, Callie?"
"četrnaest."
"Koliko sam prstiju digao u zrak?"
"Dva."
"Sad ćeš brojati unatraške. Počni od deset."
"Deset, devet, osam..."
A pritom me cijelo vrijeme pritiskao, tražeći prijelome. "Ovdje te boli?"

www.crowarez.org
"Ne."
"Ovdje?"
"A-a"
"A ovdje?"
Odjednom me zaboljele Udar struje, ugriz kobre, točno ispod pupka. Vrisak koji sam ispustila sve je
rekao.
"U redu, u redu, idemo polako. Moram pogledati. Lezi mirno."
Liječnik je očima signalizirao stažistici. Počeli su me svlačiti s obje strane. Stažistica mi je povukla
majicu preko glave. Pokazala su se moja prsa, zelena i sumorna. Nisu obraćali pažnju. Nisam ni ja.
Za to vrijeme doktor mi je otkopčao remen. Otkopčao mi je i gumb na hlačama; dopustila sam mu.
Svukao mi je hlače. Gledala sam kao iz daljine. Mislila sam na nešto drugo. Sjećala sam se kako je
Predmet zadizala bokove da mi pomogne da joj svučem gaćice. Taj mali signal pristanka, želje.
Mislila sam kako mi je bilo divno kad je to radila. Stažistica je posegnula rukama ispod mene. I
tako sam i ja zadigla bokove.
Uhvatili su rub gaćica. Potegnuli prema dolje. Elastika mi je zapela na koži, onda popustila.
Liječnik se nagnuo bliže i nešto promrmljao sebi u bradu. Stažistica je, prilično neprofesionalno,
prinijela ruku vratu, a onda se pretvarala da popravlja ovratnik.
čehov je imao pravo. Ako na zidu visi puška, mora opaliti. U stvarnom životu, međutim, nikad ne
znaš gdje puška visi. Pištolj što ga je otac držao pod jastukom nikad nije ispalio niti jedan metak.
Kao
ni puška iznad kamina kod Predmeta. Ali u hitnoj službi stvari su se drukčije razvijale. Nije bilo ni
dima, ni mirisa baruta, baš ni najmanjeg zvuka. Samo je reakcija liječnika i stažistice jasno pokazala
da je moje tijelo ispunilo narativne zahtjeve.
Preostaje još jedan prizor u ovom razdoblju mojeg života koji se mora opisati. Događa se tjedan
dana poslije, opet u Middlesexu, a glavni sam lik ja, putni kovčeg i drvo. Sjedila sam na klupici pod
prozorom u svojoj sobi. Bilo je malo prije podne. Imala sam na sebi putnu odjeću, sivo odijelo i
bijelu bluzu. Pružala sam ruku kroz prozor i brala plodove s duda koji je rastao odmah kraj kuće.
Već sat vremena jela sam plodove da ne slušam zvuk što dopire iz spavaće sobe roditelja.
Murve su sazrele prošli tjedan. Bile su krupne i sočne. Bobice su mi prljale ruke ljubičasto. Vani su
i pločnik prekrile ljubičaste mrlje, obojile travu, i oblutke u cvjetnim gredicama. Zvuk koji se čuo iz
spavaće sobe bio je mamin plač.
Ustala sam. Prišla sam otvorenom kovčegu i provjerila još jedanput jesam li sve spakirala. Za sat
vremena roditelji i ja putujemo. Išli smo u New York k jednom slavnom liječniku. Nisam znala
koliko ćemo ondje ostati niti što sa mnom nije u redu. Nisam se previše bavila detaljima. Znala sam
samo da više nisam djevojka kao sve druge.
Pravoslavni monasi prokrijumčarili su svilu iz Kine u šestom stoljeću. Donijeli su je u Malu Aziju.
Odatle se proširila u Europu i napokon preplovila ocean i stigla do Sjeverne Amerike. Benjamin
Franklin poticao je proizvodnju svile u Pennsvlvaniji prije američke revolucije. Po cijelim
Sjedinjenim Državama zasađeni su dudovi. Dok sam brala bobice s prozora svoje sobe, međutim,
pojma nisam imala da je naš dud u bilo kakvoj vezi sa svilom, niti da su iza kuće moje bake u
Turskoj rasla ista takva stabla. Dud je stajao ispod mojeg prozora na Middlesexu i nikad mi nije
objavio svoje značenje. Ali sad je sve drukčije. Sad, ako pažljivo pogledam, svi nijemi predmeti u
mojem životu kao da pričaju moju priču, protežući se unatrag u vremenu. I tako nikako ne mogu
završiti ovaj dio a da ne spomenem sljedeću činjenicu:
Najraširenija vrsta dudova svilca, vrsta koja se najčešće uzgajala, larva Bombyx mori, više nigdje
ne postoji u prirodnom stanju. Kao što moja enciklopedija jetko sažima: "Noge larve su
degenerirale i odrasle jedinke ne lete."
KLNJIGA čETVRTA
Proročica vulva
Od mog rođenja, kad su prošli nezapaženo, do krštenja, kad su nadmašili svećenika, do teške
adolescencije kad nisu činili gotovo ništa, a onda sve obavili odjednom, moji spolni organi
najvažnija su stvar koja mi se dogodila. Neki nasljeđuju kuće, drugi slike ili violinska gudala

www.crowarez.org
osigurana na visoke iznose. Drugi pak dobivaju japanske tansu komode ili slavno ime. Ja sam dobio
recesivan gen na petom kromosomu i doista neobičnu opremu.
Roditelji isprva nisu vjerovali sumanutim tvrdnjama doktora iz hitne službe o mojoj anatomiji.
Dijagnoza što ju je Milton, uglavnom bez razumijevanja, dobio preko telefona i potom je čedno
cenzurirao za Tessienu dobrobit, svodila se na mutnu zabrinutost oko građe mojeg urinarnog trakta i
moguće hormonske deficijencije. Liječnik u Petoskev-ju nije napravio kariotip. Posao mu je bio da
obradi moj potres mozga i ozljede, i kad je to obavio, otpustio me iz bolnice.
Roditelji su htjeli drugo mišljenje. Na Miltonovo inzistiranje odveli su me na još jedan, posljednji
pregled kod dr. Phila.
Godine 1974. dr. Nishanu Philobosianu bilo je 88 godina. Još je nosio leptir-mašnu, ali vrat mu više
nije ispunjavao ovratnik košulje. Svaki mu se dio tijela stisnuo, sasušio. Unatoč tome, ispod ruba
bijelog ogrtača izvirivale su zelene hlače za golf, a par tamnih, avijatičarskih naočala stezao mu je
glavu bez kose.
"Zdravo, Callie, kako si mi ti?"
"Dobro, dr. Phil."
"Škola počinje uskoro, je li? U koji sad razred ideš?"
"Ove godine krećem u četvrti. četvrti srednje."
"Srednje? Već? Zbilja sam ostario."
Ophodio se sa mnom s istom starinskom udvornošću kao i uvijek. Strani zvukovi koje je i dalje
ispuštao, tragovi Starog svijeta na njegovim zubima, nekako su mi ulijevali sigurnost. Cijeli život su
me mazili i tetošili dostojanstveni stranci. Padala sam na mekoruke levantinske nježnosti. Kao mala
curica sjedila sam dr. Philobosianu na koljenu dok su mu se prsti penjali mojom kralješnicom,
brojeći kralješke. Sad sam ga prerasla, bila sam visoka, krakata, s čupom divlje kose, nalik
dugokosom pjevaču Tinvju Timu; sjedila sam na rubu staromodnog stola za preglede, sa
stepenicama od vulkanizirane gume, u ogrtaču, grudnjaku i gaćicama. Poslušao mi je srce i pluća,
priginjući ćelavu glavu na dugom vratu poput brontosaura koji brsti lišće.
"Kako tata, Callie?"
"Dobro,"
"Kako ide posao s hrenovkama?"
"Fino."
"Koliko štandova tata sad ima?"
"Oko pedeset, tako nešto."
"Jedan je blizu mjesta gdje sestra Rosalee i ja idemo zimi. Pompano Beach."
Pregledao mi je oči i uši, a onda me uljudno zamolio da ustanem i svučem gaćice. Pedeset godina
prije dr. Philobosian zarađivao je za život liječeći otomanske dame u Smirni. Pristojnost i dolično
ponašanje bili su mu u krvi.
U glavi mi se nije mutilo, kao u Petoskevju. Bila sam posve svjesna svega što se događa i gdje je
središte te medicinske analize. Kad sam spustila gaćice do koljena, oblio me vreli val nelagode i
nagonski sam se pokrila rukom. Dr. Philobosian maknuo ju je u stranu, ne pretjerano nježno. Bilo je
neke staračke nestrpljivosti u tome. Na trenutak se zaboravio i iza avijatičarskih stakala oči su mu
zasjale. Ipak, nije me pogledao tamo dolje. Galantno je zurio u najdalji zid dok je informacije tražio
pipajući prstima. Bili smo blizu kao da plešemo. Dr. Philobosian glasno je disao; ruke su mu se
tresle. Samo jedanput sam spustila pogled na sebe. Od nelagode mi se sve uvuklo. Iz svojeg kuta
gledanja bila sam ponovno djevojka - bijeli trbuh, tamni trokut, glatko obrijane noge skraćene u
perspektivi. Grudnjak mi je bio omotan oko grudi kao redenik.
Trajalo je samo minutu. Stari Armenac je čučnuo i, leđa zgrbljenih kao gušter, prešao mi požutjelim
prstima po intimnim dijelovima. Ni-
kakvo čudo što dr. Philobosian nikad ništa nije primijetio. čak i sad, kad su ga upozorili na tu
mogućnost, kao da nije htio ništa znati.
"Možeš se obući", to je sve što je rekao. Okrenuo se i vrlo pažljivo prišao umivaoniku. Otvorio je
vodu i gurnuo ruke pod mlaz. Tresle su mu se više nego ikad. Obilno ih je naštrcao antibakterijskim
sapunom. "Pozdravi tatu", rekao mi je prije nego što sam izišla iz ordinacije.

www.crowarez.org
Dr. Phil poslao me endokrinologu u Bolnici Henrvja Forda. Endo-krinolog mi je otvorio bušotinu
na veni u ruci i mojom krvlju napunio zastrašujuće mnogo epruveta. Zašto mu treba sva ta krv, nije
rekao. A mene je bilo previše strah pitati. Te sam večeri, međutim, prislonila uho uza zid svoje sobe
u nadi da ću otkriti što se događa. "I onda, što je rekao doktor?" pitao je Milton. "Rekao je da je dr.
Phil to trebao primijetiti kad se Callie rodila", odgovorila je Tessie. "Cijela ta stvar mogla se odmah
srediti." A onda ponovno Milton: "Ne mogu vjerovati da mu je takvo što promaklo." ("Kakvo što?"
bezglasno sam upitala zid, ali nije mi odgovorio.)
Tri dana poslije stigli smo u New York.
Milton nam je rezervirao sobu u hotelu po imenu Lochmoor negdje oko Istočne tridesete ulice.
Odsjeo je ondje 23 godine prije kao mornarički časnik. A sparnog putnika Miltona privukla je i
povoljna cijena. Koliko ćemo boraviti u New Yorku, bilo je otvoreno pitanje. Liječnik s kojim je
Milton razgovarao - specijalist - nije htio raspravljati o pojedinostima dok me ne pregleda. "Svidjet
će vam se", uvjeravao nas je Milton. "Koliko se sjećam, prilično je elegantan."
Elegantan nije bio. Stigli smo taksijem s La Guardije i ustanovili da su slavni dani Lochmoora
prošlost. Recepcioner i blagajnica sjedili su iza nepropusnog stakla. Tapison je bio mokar ispod
radijatora koji su kapali, a na zidovima su se ocrtavali sablasno bijeli četverokuti žbuke i tragovi
ukrasnih držača tamo gdje su prije visjela ogledala. Dizalo je bilo predratno, s pozlaćenim,
zakrivljenim rešetkama kao kavez za ptice. Jednom davno postojao je i liftboj, ali više ne. Natrpali
smo kovčege u tijesni prostor i zatvorila sam pomična vrata, ali neprestano su izlijetala s vodilice.
Morala sam ih tri puta zatvoriti prije nego što se mehanika aktivirala. Napokon se naprava počela
dizati i kroz obojene rešetke gledali smo kako prolaze katovi, sumračni i identični jedan drugome,
samo s varijacijama sobarice u odori, ili pladnja s jedaćim priborom pred vratima, ili para cipela.
Ipak, ta je stara kutijetina davala osjećaj uzašašća, izlaska iz jame, i razočarali smo se kad smo izišli
na našem katu, osmom, i otkrili da je jednako otrcan kao i predvorje.
Naša su sobu odrezali i pregradili od negdašnjeg prostranog apartmana. Sad su zidovi stajali pod
čudnim kutom. čak se i minijaturna Tessie osjećala skučeno. Zbog nekog razloga kupaonica je bila
velika kao i soba. Zahodska školjka nasukala se na pločicama, a iz kotlića je neprekidno kapalo. Na
kadi se žutio skoreni trag gdje se voda cijedila u odvod.
U sobi je bio bračni krevet za roditelje i sklopivi jednostruki krevet u kutu za mene. Bacila sam
kovčeg na krevet. Moj kovčeg bio je jabuka razdora između mene i Tessie. Ona mi ga je izabrala i
kupila prije putovanja u Tursku. Imao je cvjetni uzorak tirkiznih i zelenih latica koji mi je bio
odvratan. Otkako sam krenula u privatnu školu - i počela se družiti s Predmetom - ukus mi se
promijenio, rafinirao, mislila sam. Jadna Tessie više nije znala što da mi kupi. Sto god izabrala, ja
sam dočekivala kricima užasa. Odlučno sam se opirala svemu od sintetike ili s vidljivim šavovima.
Roditelje je moj novi poriv za minimalizmom zabavljao. Otac je znao protrljati moju majicu između
palca i kažiprsta i pitati, "Ovako se nose u privatnoj školi?"
Tessie nije imala vremena konzultirati se sa mnom oko kovčega i to je bio rezultat, kovčeg s
uzorkom stolnjaka. Kad sam ga otvorila, bilo mi je lakše. Unutra je bila odjeća koju sam sama
izabrala: puloveri s ravnim otvorom u primarnim bojama, Lacoste majice, hlače od širokog
rebrastog samta. Moj je kaput bio Papagallo, zelene boje limete s gumbima od kosti u obliku roga.
"Da se raspakiramo ili da ostavimo sve u koferima?" upitala sam.
"Bolje bi bilo da se raspakiramo i stavimo kovčege u ormar", odgovorio je Milton. "Da imamo više
mjesta."
Uredno sam složila pulovere u ladice, i čarape i gaćice, i objesila hlače na vješalice. Odnijela sam
neseser u kupaonicu i stavila ga na policu. Donijela sam sa sobom sjajilo za usta i parfem. Nisam
bila sigurna jesu li zauvijek izbačeni iz uporabe.
Zatvorila sam vrata kupaonice, zaključala ih, i sagnula se tik uz ogledalo da pregledam lice. Dvije
tamne dlačice, još kratke, vidjele su mi se na gornjoj usnici. Izvadila sam pincetu iz nesesera i
iščupala ih. Od toga su mi navrle suze. Odjeća me stiskala. Rukavi pulovera bili su mi prekratki.
Počešljala sam se i, optimistički, očajnički, nasmiješila se svojem odrazu.
Znala sam da je moja situacija, kakva god bila, nekakva kriza. To sam vidjela po lažno veselom
držanju roditelja i našem naglom odlasku od kuće. Ipak, nitko mi još ni o čemu nije rekao ni riječ.

www.crowarez.org
Milton i
Tessie ponašali su se prema meni kao i uvijek - kao prema svojoj kćeri, drugim riječima. Držali su
se kao da je moj problem medicinske naravi i prema tome popravljiv. Pa sam se i ja počela nadati.
Kao kakav neizlječivi bolesnik, spremno sam ignorirala neposredne simptome i nadala se izlječenju
u posljednji čas. Raspoloženje mi se stubokom mijenjalo, čas sam se nadala, čas sasvim suprotno,
sve dublje vjerovala da nešto strašno nije u redu sa mnom. Ali ništa me nije tako bacalo u očaj kao
pogled u ogledalo.
Otvorila sam vrata i izišla iz kupaonice. "Gadi mi se ovaj hotel", rekla sam. "Ogavan je."
"Nije baš jako lijep", složila se Tessie.
"Prije je bio ljepši ", rekao je Milton. "Ne znam što se dogodilo."
"Tepih smrdi."
"Otvorit ćemo prozor."
"Možda ne moramo ovdje jako dugo ostati", rekla je Tessie, s nadom, umorno.
Uvečer smo se odvažili izići i nešto pojesti, a onda se vratili u sobu gledati televiziju. Kasnije, kad
smo ugasili svjetla, upitala sam iz svojeg kreveta: "Sto radimo sutra?"
"Ujutro moramo doktoru", rekla je Tessie.
"Poslije toga moramo potražiti karte za neke predstave na Broad-wayu", rekao je Milton. "Što bi
htjela gledati, Cal?"
"Svejedno mi je", sumorno sam rekla.
"Mislim da bismo mogli na neki mjuzikl", rekla je Tessie.
"Jednom sam gledao Ethel Merman u Mamč\ sjetio se Milton. "Silazila je niz neko veliko, dugačko
stubište i pjevala. Kad je završila, svi su poludjeli. Dobila je ovacije na otvorenoj sceni. I onda se
jednostavno opet popela na vrh stuba i otpjevala cijelu pjesmu još jedanput."
"Hoćeš da idemo na mjuzikl, Callie?"
"Sve mi je isto."
"Najgenijalnija stvar koju sam čuo u životu", rekao je Milton. "Ta Edith Merman zbilja ima
glasinu."
Nakon toga više nitko nije ništa rekao. Ležali smo u tami, u našim nepoznatim krevetima, dok
nismo zaspali.
Sutra ujutro poslije doručka uputili smo se specijalistu. Kad smo izišli iz hotela, roditelji su se
trudili djelovati uzbuđeno i kroz prozor taksija pokazivali su znamenitosti. Milton je zračio bučnom
vedrinom koju je primjenjivao u svim teškim situacijama. "Bome je ovo dobro mjesto",
rekao je kad smo se dovezli do Bolnice New York. "Pogled na rijeku! Mogao bih se i ja prijaviti u
bolnicu."
Kao svi tinejdžeri, ni ja nisam bila svjesna svojeg nezgrapnog držanja i vanjštine. Pokreti kao u
rode, mlatarave ruke, duge noge koje izbacuju premalena stopala u drap antilopkama - sva je ta
mašinerija klopotala pod promatračnicom moje glave, ali ja sam bila preblizu da je vidim. Moji
roditelji su vidjeli. Stezalo ih je u srcu dok su me gledali kako prilazim ulazu u bolnicu. Užasno je
vidjeti svoje dijete u šaci nepoznatih sila. Već godinu dana zatvarali su oči pred tim kako se
mijenjam i pripisivali to mojoj nezgodnoj dobi. "Prerast će ona to", neprestano je Milton govorio
mami. Ali sad ih je obuzeo strah da izmičem kontroli.
Pronašli smo lift i odvezli se na četvrti kat, a onda slijedili strelice do nečeg što se zove
Psihohormonski odjel. Milton je imao broj kabineta zapisan na komadu papira. Napokon smo
pronašli pravu prostoriju. Na sivim vratima nije bilo nikakvih oznaka, osim iznimno malog,
neupadljivog natpisa:
Klinika za seksualne poremećaje i rodni identitet
Ako su moji roditelji vidjeli natpis, pretvarali su se da nisu. Milton je kao bik pognuo glavu i
gurnuo vrata, koja su se otvorila.
Sestra nas je pozdravila i rekla nam da sjednemo. čekaonica se ni po čemu nije isticala. Uza zidove
su stajale poredane stolice, između njih pravilno raspoređeni stolići s časopisima, a u kutu je izdisao
uobičajeni fikus. Tepih je bio kao u svim ustanovama, s uzburkanim uzorkom da kamuflira mrlje.
čak je mirisalo na nešto umirujuće i medicinski. Kad je majka ispunila formulare zdravstvenog

www.crowarez.org
osiguranja, uveli su nas u kabinet. I to je ulijevalo povjerenje. Za pisaćim stolom stajala je stolica
Eames. Kraj prozora je bila Le Corbusierova ležaljka od kroma i kravlje kože. Police su ispunjavale
medicinske knjige i časopisi, a zidove su ukusno ukrašavale umjetničke slike. Velegradska
sofistikacija prilagođena europskom senzibilitetu. Okruženje pobjedonosnog psihoanalitičkog
svjetonazora. Da i ne spominjemo pogled na East River s prozora. Daleko smo došli od ordinacije
dr. Phila s amaterskim uljima i ormarićima s lijekovima.
Trebalo nam je dvije ili tri minute da primijetimo kako je nešto neobično. U prvi mah su se
egzotični predmeti i bakrorezi stopili sa znanstveničkim neredom kabineta. Ali dok smo sjedili i
čekali doktora, postali smo svjesni nečujnog komešanja svuda oko nas. Kao kad zurite u
pod i odjednom shvatite da vrvi od mrava. Umirujući liječnički kabinet zapravo je kipio od
aktivnosti. Pritiskivač za papire na pisaćem stolu, na primjer, nije bio jednostavan, beživotan
grumen stakla nego majušni prijap isklesan od kamena. Gledane izbliza, minijature na zidovima
otkrivale su što je na njima: pod šatorima od žute svile, na jastucima orijentalna uzorka, mogulski
prinčevi akrobatski su kopulirali s nekoliko partnerica odjednom, a da im se pritom turbani nisu
uneredili. Tessie je to vidjela i pocrvenjela, dok je Milton žmirkao, a ja se kao i obično sakrila ispod
svoje kose. Htjeli smo odvrnuti pogled pa smo se okrenuli prema policama za knjige. Ali ni to nije
bilo bezopasno područje. U pomalo dosadnom okruženju izdanja Američke medicinske akademije i
New England Journal of Medicine našlo se i nekoliko naslova od kojih nam se zavrtjelo u glavi.
Jedna se knjiga, s isprepletenim zmijama na hrptu, zvala Erotoseksualno sparivanje. Bio je tu
ljubičasti pamflet pod naslovom Ritualizirana homoseksualnost: tri terenska istraživanja. Na stolu
je, s oznakom za stranice, ležao priručnik Hap-Penis: kirurške tehnike u promjeni spola iz žene u
muškarca. Ako nam to nije bilo jasno iz natpisa na vratima, kabinet dr. Lucea sad nam je pokazao
kakvom točno specijalistu su me roditelji doveli na pregled. Bilo je tu i skulptura. Reprodukcije iz
hramova u Kujarahu zauzele su kutove prostorije uz goleme biljke boje zada. Na pozadini voštanog,
zelenog lišća, hinduske žene s grudima poput dinja sagibale su se u pasu i nudile, kao u molitvi,
tjelesne otvore dobro obdarenim muškarcima koji su to spremno prihvaćali. Preopterećena
telefonska centrala, prosta igra fanta kamo god se okreneš.
"Ma vidi ti ovo!" šapnula je Tessie.
"Malo neobičan dekor", rekao je Milton.
I ja: "Sto mi radimo ovdje?"
Upravo u tom času otvorila su se vrata i pojavio se dr. Luče.
U toj fazi nisam još znala za njegov glamurozni status u struci. Nisam pojma imala kako se često
Luceovo ime pojavljuje u relevantnim časopisima i radovima. Ali odmah sam shvatila da Luče nije
običan doktor koji izgleda kao svi doktori. Umjesto bijelog liječničkog ogrtača, nosio je prsluk od
antilopa s resama. Srebrna kosa padala mu je na visoki ovratnik bež dolčevite. Hlače su mu se širile
na zvono, a na nogama je imao čizmice do gležanja s patentnim zatvaračem. Nosio je naočale sa
srebrnim žicanim okvirom i sijede brkove.
"Dobrodošli u New York", rekao je. "Ja sam dr. Luče." Rukovao se s mojim ocem, zatim s majkom,
i naposljetku sa mnom. "Ti si sigurno
Calliope." Opušteno se smiješio. "Da vidim pamtim li još nešto iz mitologije. Kaliopa je bila jedna
od muza, je li tako?" "Tako je."
"Muza čega?"
"Epskog pjesništva."
"Kud ćeš bolje", rekao je Luče. Trudio se držati nehajno, ali vidjela sam da je uzbuđen. Ipak sam ja
bila izvanserijski slučaj. Dao si je vremena, uživao je u meni. Za znanstvenika kao što je Luče ja
sam bila ništa manje nego spolni ili genetički Kaspar Hauser. Tu je on, slavni seksolog, gost na talk
showu Dicka Cavetta, redoviti suradnik Playboya, i odjednom mu se na vratima, ravno iz šuma
Detroita, kao divlji dječak iz Avevrona, stvorim ja, četrnaestogodišnja Calliope Stephanides. Bila
sam živi eksperiment u bijelim samtericama i puloveru s uzorkom Fair Islea. Taj pulover, pastelno
žuti s cvjetnim vjenčićem oko vrata, govorio je Luceu kako opovrgavam prirodu točno onako kako
njegova teorija predviđa. Vjerojatno se jedva suzdržavao da ne pukne od uzbuđenja kad me
upoznao. Briljantan, šarmantan, opsjednut poslom, dr. Luče me oštrim okom proučavao s druge

www.crowarez.org
strane pisaćeg stola. Dok je čavrljao, obraćajući se prvenstveno mojim roditeljima i stječući njihovo
povjerenje, Luče je u sebi bilježio sve što je primijetio. Zapazio je moj tenor. Uočio je da sjedim s
nogom podvijenom pod sebe. Promatrao je kako, kad gledam nokte, svijam prste u dlan. Obratio je
pozornost na to kako kašljem, smijem se, češkam se po glavi, govorim; sve u svemu, na sve vanjske
manifestacije onog što je nazvao mojim rodnim identitetom.
Vladao se i dalje smireno, kao da sam na kliniku došla ni s čim opasnijim od uganutog zgloba.
"Prvo bih htio obaviti kratki pregled s Callie. Gospodine i gospođo Stephanides, budite ljubazni pa
me pričekajte ovdje u kabinetu." Ustao je. "Molim te, dođi sa mnom, Calliope."
Ustala sam. Luče je promatrao dok su se različiti segmenti tijela, kao dijelovi sklopivog metra,
razmotali i ja sam se podigla do pune visine, dva i pol centimetra više od njega.
"Mi te tu čekamo, dušo", rekla je Tessie.
"Ne mičemo se odavde", rekao je Milton.
Petera Lucea smatrali su vodećim svjetskim autoritetom za hermafro-ditizam kod ljudi. Klinika za
seksualne poremećaje i rodni identitet koju je on utemeljio 1968. postala je najuglednija ustanova
na svijetu za proučavanje i liječenje stanja spolne ambivalencije. Luče je bio autor temeljna
seksološkog rada, Proročica vulva, standardnog priručnika u
!
nizu disciplina, od genetike i pedijatrije do psihologije. Od kolovoza 1972. do prosinca 1973. pod
istom je egidom pisao kolumnu u Playbo-yu, gdje je štos bio u tome da personificirana i sveznajuća
stidnica na upite muških čitatelja daje duhovite i katkad sibilske odgovore. Hugh Hefner naletio je
na Luceovo ime u novinama u članku o demonstracijama za seksualnu slobodu. Šestero studenata s
Columbije priredilo je u šatoru nasred studentskog naselja orgije koje je prekinula policija, a kad su
ga pitali što misli o takvim aktivnostima na sveučilištu, prof. Peter Luče (46) je odgovorio, citirale
su novine, "Ja sam za orgije gdje god se održavale." To je Hefu privuklo pažnju. Kako nije htio
kopirati kolumnu Xaviere Hollander koja je pod naslovom "Zovite me Madam" izlazila u
Penthouseu, Hefner je zamislio da Luceov prilog bude posvećen znanstvenoj i povijesnoj strani
seksa. Tako je u prva tri broja Proročica vulva učeno raspravljala o erotskoj umjetnosti japanskog
slikara Hiroshija Yamamota, o epidemiologiji sifilisa i seksualnom životu sv. Augustina. Kolumna
je postala popularna, ali uvijek je bilo teško doći do inteligentnih pitanja jer su čitatelje više
zanimali stručni savjeti o kunilingusu ili kako spriječiti preuranjenu ejakulaciju u rubrici "Plavbov
odgovara". Napokon je Hefner rekao Luceu neka si sam piše pitanja, što je ovaj objeručke
prihvatio.
Peter Luče gostovao je u emisiji kod Phila Donahuea s dva herma-frodita i transseksualcem te
raspravljao o medicinskim i psihološkim aspektima tih stanja. U toj je emisiji Phil Donahue rekao:
"Lynn Har-ris se rodila i odrasla kao djevojčica. Osvojili ste titulu Miss na izboru ljepotice Newport
Beacha 1964. u našem lijepom okrugu Orange u Kaliforniji? Ljudi, čujte sad ovo. Živjeli ste kao
žena do 29. godine, a onda ste se prebacili na muško i odonda živite kao muškarac. Ima anatomske
osobine i muškarca i žene. Ne bilo me ako lažem."
Rekao je još i ovo: "Evo nečeg što nije tako smiješno. Ti živi i nena-domjestivi Božji sinovi i kćeri,
svi do jednog ljudska bića, žele da znate, između ostalog, kako su oni upravo to, ljudska bića."
Zbog stanovitih genetskih i hormonskih pojava, spol novorođena djeteta katkad je teško odrediti.
Spartanci su takvu novorođenčad ostavljali nezaštićenu na stjenovitom obronku da umru. Luceovi
pretci, Englezi, nisu voljeli ni spominjati tu temu, a možda je nikad ni ne bi spomenuli da nezgodna
pojava zagonetnih genitalija nije bacila klip u dobro nauljeni mehanizam nasljednog prava. Lord
Coke, veliki britanski pravnik iz sedamnaestog stoljeća, pokušao je stvar raščistiti izjavom da osoba
mora biti "ili muško ili žensko te nasljeđuje prema spolu koji
prevladava". Nije, dakako, precizno specificirao metodu kojom će se odrediti koji spol doista
prevladava. Većim dijelom dvadesetog stoljeća, medicina se služila istim primitivnim
dijagnostičkim kriterijem spola koji je formulirao Klebs još davne 1876. Klebs je držao da spol
određuju gonade. U slučajevima spolne ambivalencije, valja pod mikroskopom proučiti tkivo
spolnih žlijezda. Ako je testikularno, osoba je muškoga spola; ako je ovarijsko, ženskoga.
Pretpostavka je bila da gonade usklađuju cjelokupni spolni razvoj osobe, osobito u pubertetu. Ali

www.crowarez.org
ispalo je da je stvar nešto složenija. Klebs je počeo rješavati zadatak, ali svijet je morao pričekati još
sto godina da dođe Peter Luče i riješi ga do kraja.
Godine 1955. Luče je objavio članak "Mnogi putevi vode u Rim: spolni koncepti ljudskog
hermafroditizma". Na dvadeset pet stranica neuvijene, elegantne proze, Luče je tumačio kako je rod
uvjetovan nizom utjecaja: kromosomskim spolom, gonadnim spolom, hormonima, unutarnjom
građom genitalija, vanjskim genitalijama i, najvažnije od svega, spolom odgoja. Na temelju studija
o pacijentima pedijatrijske endokrinologije u Bolnici New York, Luče je izradio grafikone koji su
pokazivali kakvu ulogu igraju različiti faktori i kako pacijentov gonad-ni spol često ne određuje
njegov ili njezin rodni identitet. članak je podigao veliku buru. Za nekoliko mjeseci praktički su svi
odustali od Klebsovog kriterija i zamijenili ih Luceovim kriterijima.
Na temelju tog uspjeha, Luče je dobio priliku otvoriti Psihohormon-ski odjel u Bolnici New York.
U to je doba uglavnom susretao djecu s adrenogenitalnim sindromom, najčešćim oblikom ženskog
hermafroditizma. Otkriveno je da hormon kortizol, nedavno sintetički proizveden u laboratoriju,
zaustavlja virilizaciju kojoj su takve djevojčice inače bile podložne i omogućava im da se razviju u
normalne žene. Endokrinolozi su davali kortizol, a Luče je nadgledao psihoseksualni razvoj
djevojaka. Mnogo je naučio. U deset godina temeljitog, originalnog istraživanja, Luče je došao do
svojeg drugog velikog otkrića: da se rodni identitet utvrđuje vrlo rano u životu, u dobi od oko dvije
godine. Rod je kao materinski jezik; ne postoji prije rođenja, ali usijeca se u mozak u djetinjstvu i
nikad se više ne gubi. Djeca nauče govoriti muški ili ženski kao što nauče govoriti engleski ili
francuski.
Tu je teoriju objavio 1967. godine, u članku u New England Journal of 'Medicine pod naslovom
"Rana uspostava rodnog identiteta: presudna druga godina". Nakon toga reputacija mu je narasla do
stratosfere. Financijska potpora pritjecala je sa svih strana, od Zaklade Rockefeller, Zaklade Ford,
Ministarstva zdravstva. Bilo je to sjajno vrijeme za sekso-
loge. Seksualna revolucija otvorila je nove mogućnosti za poduzetne istraživače spolnosti. Nekoliko
se godina smatralo da je istraživanje mehanizma ženskog orgazma predmet od nacionalnog interesa.
Kao i poniranje u psihološke razloge zašto se neki muškarci egzibicionistički pokazuju na ulici.
Godine 1968. dr. Luče otvorio je Kliniku za spolne poremećaje i rodni identitet. Luče je liječio sve:
tinejdžerke zadebljala vrata s Turnerovim sindromom koje su imale samo jedan spolni kromosom,
osamljeni X; dugonoge ljepotice sa sindromom neosjetljivosti na androgen; ili dečke s kariotipom
XYY, koji su uglavnom sanjari i samotnjaci. Kad se u bolnici rodila beba s ambivalentnim
genitalijama, zvalo se dr. Lucea da o tome razgovara s izbezumljenim roditeljima. Luče je pod svoje
dobio i transseksualce. Svi su dolazili u Kliniku pa je tako Luče na raspolaganju imao masu
materijala za proučavanje - masu živih živcatih primjeraka - kakvu nije imao ni jedan znanstvenik
prije njega.
A sad je Luče imao i mene. U ordinaciji mi je rekao da se svučem i navučem papirnati ogrtač. Kad
mi je izvadio krv (samo jednu epruvetu, srećom), polegao me na stol s nogama u držačima. Blijedo
zeleni zastor, iste boje kao moj ogrtač, mogao se navući preko stola i tako razdijeliti moju gornju od
donje polovice. Luče ga taj prvi dan nije navukao. Navlačio ga je kasnije, kad se već skupila
publika.
"Ovo te ne bi trebalo boljeti, ali možda će ti biti malo čudan osjećaj."
Piljila sam u krug svjetla na stropu. Luče je kraj sebe imao još jednu svjetiljku na stalku koju je
nagnuo kako mu odgovara. Osjećala sam njezinu toplinu među nogama dok me on pritiskao i pipao.
Prvih nekoliko minuta usredotočila sam se na kružno svjetlo, ali napokon sam pognula bradu i
pogledala nadolje i vidjela da Luče drži šafran između palca i kažiprsta. Jednom ga je rukom
istezao, a drugom mjerio. Zatim je odložio ravnalo i nešto zabilježio. Nije djelovao kao da je
šokiran ili da se zgraža. Zapravo me pregledavao s velikom znatiželjom, gotovo konoserski. U
izrazu mu je bilo nekog strahopoštovanja ili divljenja. Tijekom pregleda pisao je bilješke, ali nije
čavrljao sa mnom. Duboko se koncentrirao.
Nakon nekog vremena, još čučeći među mojim nogama, Luče je okrenuo glavu u stranu da
pogledom potraži neki instrument. Između nišana mojih podignutih koljena pojavilo se njegovo
uho, samo po sebi čudesan organ, zavojito i obrubljeno svijenim rubom, prozirno pod jakim

www.crowarez.org
svjetlom. Uho mu je bilo vrlo blizu meni. Na trenutak mi
se učinilo da Luče osluškuje samo moje središte. Kao da mu se između mojih nogu objavljuje neka
zagonetka. Ali onda je pronašao što je tražio i ponovno okrenuo glavu.
Stao me čačkati unutra.
"Opusti se", rekao je.
Uzeo je malo lubrikanta, približio mi se.
"Opusti se."
Glas mu je zazvučao kao da ga to gnjavi, kao da mi zapovijeda. Duboko sam udahnula i opustila se
koliko sam mogla. Luče se zarinuo unutra. U prvom trenu bilo mi je samo čudno, kao što je i
najavio. Ali onda me proparala oštra bol. Trgnula sam se i kriknula.
"Oprosti."
Ali nije stao. Položio mi je jednu ruku na zdjelicu da me umiri. Zabio se još dublje unutra, iako je
izbjegao bolno područje. Suze su mi navrle na oči.
"Još malo pa gotovo", rekao je.
Ali zapravo je tek počeo.
Glavni imperativ u slučajevima kao što je moj nedvojbeno je utvrditi kojeg je spola dijete u pitanju.
Ne može se roditeljima novorođenčeta reći, "Vaša je beba hermafrodit". Umjesto toga se kaže,
"Vaša se kći rodila s klitorisom koji je malo veći od normalne dužine. Moramo ga operativnim
zahvatom svesti na pravu mjeru." Luče je smatrao da roditelji nisu u stanju podnijeti neodređeni
spol. Mora im se reći jesu li dobili dečka ili curicu. Sto znači da, prije nego što se bilo što kaže,
treba točno utvrditi koji spol prevladava.
Luče to kod mene još nije mogao utvrditi. Dobio je rezultate en-dokrinoloških pretraga iz Bolnice
Henrvja Forda i tako je znao za moj kariotip XY, visoke količine plazma testosterona i nepostojanje
dihidrotestosterona u mojoj krvi. Drugim riječima, prije nego što me uopće vidio, Luče je mogao na
temelju svega zaključiti da sam muški pseudohermafrodit - muškarac genetski, ali ne i vanjštinom,
sa sindromom deficijencije 5-alfa-reduktaze. Ali to, prema Luceovoj teoriji, nije značilo da imam i
muški rodni identitet.
Moja tinejdžerska dob dodatno je komplicirala stvar. Uz kromosom-ske i hormonske faktore, Luče
je morao uzeti u obzir i moj odgojni spol, a taj je bio ženski. Naslućivao je da je nakupina tkiva koju
je napipao u mojoj nutrini testikularna. Ipak, nije mogao biti siguran dok ne pogleda uzorak pod
mikroskopom.
Sve je to vjerojatno prolazilo Luceu kroz glavu dok me vodio natrag u čekaonicu. Rekao mi je da bi
htio razgovarati s mojim roditeljima i da će ih poslati k meni kad završi. Intenzitet mu je malo
popustio i ponovno se držao prijateljski, smješkao se i tapšao me po leđima.
U kabinetu je Luče sjeo u Eamesovu stolicu, pogledao u Miltona i Tessie i namjestio naočale.
"Gospodine Stephanides, gospođo Stephanides, bit ću iskren. Ovo je kompliciran slučaj. Pod
kompliciran ne mislim nepopravljiv. Imamo cijeli niz djelotvornih terapija za slučajeve ove vrste.
Ali prije nego što pristupim liječenju, moramo odgovoriti na nekoliko pitanja."
Dok je Luče to govorio, majka i otac sjedili su na trideset centimetara jedno od drugoga, ali svatko
je čuo nešto drugo. Milton je čuo riječi koje su izgovorene. čuo je "liječenje" i "djelotvorno". Tessie
je, s druge strane, čula riječi koje nisu izgovorene. Na primjer, doktor nije izgovorio moje ime. Nije
rekao "Calliope" ni "Callie". Nije rekao ni "kći". Nije upotrijebio niti jednu zamjenicu.
"Moramo obaviti dodatne pretrage", nastavio je Luče. "Moram napraviti kompletnu psihološku
procjenu. Kad budem imao sve potrebne podatke, možemo detaljno razgovarati o najboljem načinu
terapije."
Milton je već kimao glavom. "O kojem razdoblju govorimo, doktore?"
Luče je zamišljeno izbacio donju usnicu. "Htio bih ponoviti laboratorijske pretrage, da budemo na
sigurnom. Ti će rezultati biti gotovi sutra. Psihološka procjena trajat će duže. Vaše dijete mora mi
dolaziti svaki dan bar tjedan dana, možda dva. Osim toga, pomoglo bi mi da mi donesete fotografije
iz djetinjstva ili kućne snimke, ako ih imate."
Milton se okrenuo prema Tessie. "Kad Callie počinje škola?"
Tessie ga nije čula. Smele su je Luceove riječi: "vaše dijete".

www.crowarez.org
"Kakve informacije morate dobiti, doktore?" upitala je Tessie.
"Krvne pretrage pokazat će nam količinu hormona. Psihološka procjena je rutinska u ovakvim
slučajevima."
"Mislite da se radi o nečem hormonskom?" upitao je Milton. "O hormonskoj neravnoteži?"
"Znat ćemo više nakon nekog vremena, kad obavim sve što moram obaviti", rekao je Luče.
Milton je ustao i rukovao se s doktorom. Konzultacija je završila.
Imajte na umu: ni Milton ni Tessie nisu me vidjeli bez odjeće godinama. Kako su mogli znati? A
budući da nisu znali, odakle bi mogli zamisliti?
Informacije kojima su raspolagali bile su sporedne - moj duboki glas, ravna prsa - i daleko od
definitivnih. Hormonska stvar. Možda nije ništa ozbiljnije od toga. Tako je vjerovao moj otac, ili je
htio vjerovati, i u to je htio uvjeriti i Tessie.
Ja sam pružala vlastiti otpor. "Zašto mu je potrebna psihološka procjena?" pitala sam. "Pa nisam
valjda luda."
"Doktor je rekao da je to rutinski."
"Ali zašto?"
S tim sam pitanjem pogodila srž problema. Majka mi je odonda priznala da je intuitivno slutila
pravi razlog za psihološku procjenu, ali je odlučila da to previše ne analizira. Točnije, nije odlučila.
Prepustila je Miltonu da odluči umjesto nje. Miltonu je draže bilo problemu pristupiti pragmatično.
Nema nikakvog smisla gristi se oko psihološke procjene koja može jedino potvrditi ono što je očito:
da sam ja normalna i dobro prilagođena djevojka. "Vjerojatno od osiguranja naplaćuje ekstra za
psihološke testove", rekao je Milton. "Žalim, Callie, ali moraš to pretrpjeti. Možda ti može izliječiti
neuroze. Imaš kakve neuroze? Sad je vrijeme da ih pokažeš." Obujmio me, čvrsto stisnuo u zagrljaj
i cmoknuo me u glavu.
Milton je bio tako uvjeren da će sve biti u redu, da je u utorak ujutro odletio na Floridu radi posla.
"Nema svrhe da kradem bogu dane u ovom hotelu", rekao nam je.
"Samo hoćeš zbrisati iz ove rupe", rekla sam.
"Iskupit ću se za to. Zašto se ti i mama ne bi izvele na finu, skupu večeru? Kamo god hoćete.
Uštedjeli smo par dolara na ovoj sobi, pa se vi cure možete raspištoljiti. Tess, a da odvedeš Callie u
Delmonico ?"
"Što je Delmonico?"
"Restoran sa steakovima."
"Hoću jastoga. I zapečeni sladoled", rekla sam.
"Zapečeni sladoled! Možda imaju i to!"
Milton je otputovao, a mama i ja trudile smo se trošiti njegov novac. Kupovale smo u robnoj kući
Bloomingdale. Pile smo poslijepodnevni čaj u Plazi. Nikad nismo otišle u Delmonico, radije smo
jele u talijanskom restoranu s umjerenim cijenama u blizini Lochmoora, gdje smo se ugodnije
osjećale. Večerale smo ondje svaki dan i iz petnih se žila pretvarale da smo na pravom izletu, na
odmoru. Tessie je pila više vina nego obično i hvatalo ju je, a kad bi otišla na zahod, ja bih otpila iz
njezine čaše.
Obično je najizražajniji na licu moje mame bio razmak između nje-
zinih prednjih zubi. Kad me slušala, Tessie je često pritiskala jezik uz tu prepreku, tu bazu. Bio je to
signal da pozorno sluša. Majka je uvijek pozorno slušala sve što sam ja govorila. I ako sam rekla
nešto smiješno, jezik bi se odmicao, glava zabacila, usta širom otvorila i vidjeli su se prednji zubi,
rascijepljeni, kako se dižu.
Svake večeri u talijanskom restoranu trudila sam se postići upravo
to.
Ujutro me Tessie vodila na kliniku na zakazane preglede.
"Što su ti hobiji, Callie?"
"Hobiji?"
"Ima li nešto čime se posebno voliš baviti?"
"Ja baš nisam tip za hobije."
"A sport? Baviš li se nekim sportom?"

www.crowarez.org
"Da li se ping pong računa?"
"Zapisat ću." Luče mi se osmjehivao iza svojeg pisaćeg stola. Ja sam ležala na Le Corbusierovoj
ležaljci na drugom kraju kabineta, ispružena na kravljoj koži.
"A što je s dečkima?"
"Što s njima?"
"Ima neki dečko u školi koji ti se sviđa?"
"Mislim da niste nikad bili u mojoj školi, doktore."
Provjerio je bilješke. "O, pa to je škola za djevojke, je li?"
"Aha."
"Da li te seksualno privlače djevojke?" Luče je to brzo izgovorio. Kao udarac gumenim čekićem.
Ali zatomila sam refleks.
Odložio je olovku i isprepleo prste. Nagnuo se prema naprijed i tiho mi se obratio. "Želim samo da
znaš da sve ovo ostaje između nas, Callie. Ništa od ovog što mi ovdje govoriš neću reći tvojim
roditeljima."
Lomila sam se u sebi. Luče je, u svojoj kožnatoj stolici, s poduljom kosom i čizmicama do gležnja,
pripadao u one odrasle pred kojim bi se mladi mogli otvoriti. Bio je vršnjak mojeg oca, ali u istom
filmu s mlađom generacijom. Žudjela sam da mu kažem sve o Predmetu. Žudjela sam da kažem
nekome, bilo kome. Moji su osjećaji prema njoj bili još tako snažni, da su me gušili u grlu. Ali
potisnula sam ih, na oprezu. Nisam vjerovala da je sve što govorimo u povjerenju.
"Mama kaže da imaš prijateljicu s kojom si jako bliska", ponovno je počeo Luče. Izgovorio je
Predmetovo ime. "Da li te ona seksualne) privlači? Ili si možda imala s njom seksualne odnose?"
"Mi smo samo prijateljice", uporno sam tvrdila, malko preglasno. Ponovila sam još jedanput, tiše:
"Ona mi je najbolja prijateljica." Lu-ceova se desna obrva na to podigla iza naočala. Izišla je iz
zaklona kao da me i ona želi dobro promotriti. A onda sam se sjetila izlaza:
"Seksala sam se s njezinim bratom", priznala sam. "On ide u treći razred."
Luče ponovno nije pokazao ni iznenađenje, ni neodobravanje, niti zanimanje. Zabilježio je nešto u
svojem bloku, kimnuvši glavom. "I jesi li uživala?"
Sad sam mogla reći istinu. "Boljelo me", rekla sam. "Osim toga, bojala sam se da ću ostati u
drugom stanju."
Luče se nasmiješio u bradu, i dalje bilježeći u blok. "Nemaš frke", rekao je.
I tako je to išlo. Svaki dan sam sat vremena sjedila u Luceovom kabinetu i govorila o svojem
životu, osjećajima, o tome što volim i ne volim. Luče me ispitivao o svemu i svačemu. Katkad nisu
bili toliko važni moji odgovori koliko način na koji sam odgovarala. Promatrao mi je izraz lica;
zapažao stil rasprave. Žene su sklonije tome da se smiješe ispitivaču nego muškarci. Žene
zastajkuju i traže znakove odobravanja prije nego što nastave. Muškarci samo gledaju nekamo u
daljinu i pričaju svoje. Ženama je draža anegdota, muškarcima dedukcija. U Luceovoj je profesiji
nemoguće izbjeći upotrebu takvih stereotipa. Znao je njihova ograničenja. Ali, bili su klinički
korisni.
Kad nisam bila podvrgnuta pitanjima o životu i osjećajima, pisala sam o njima. Uglavnom sam
sjedila i na električnom stroju tipkala ono što je Luče zvao mojim "psihološkim narativom". Ta rana
autobiografija nije počinjala riječima: "Rodio sam se dva puta." Tek ću s vremenom svladati tehniku
efektnih, retoričkih otvora. Autobiografija je počinjala jednostavno: "Zovem se Calliope
Stephanides. Imam četrnaest godina. Gotovo petnaest." Počela sam s činjenicama i držala ih se
koliko god sam duže mogla.
Pjevaj, muzo, o tome kako je prepredena Calliope pisala na onoj pohabanoj Smith Coroni! Pjevaj o
tome kako je pisaći stroj zujao i podrhtavao od njezinih psihijatrijskih otkrivenja! Pjevaj o dvije
patrone tinte, jednoj za pisanje, drugoj za korekturu, koje tako rječito predstavljaju neugodan
položaj u kojem se našla, razapeta između otiska genetike i koreksa kirurgije. Pjevaj o čudnom
mirisu što se širio iz stroja, na sprej WD 40 i salamu, i o sjajnoj naljepnici u obliku cvijeta koju je
nalijepio tko god se zadnji njime služio, i o pokvarenoj tipki F koja je zapinjala.
Na tom stroju, tad posljednjem kriku tehnike koji će vrlo brzo zastarjeti, nisam pisala toliko kao
tinejdžerka sa Srednjeg Zapada koliko kao svećenička kći iz pastoralne engleske provincije. Još

www.crowarez.org
negdje imam primjerak svojeg psihološkog narativa. Luče ga je objavio u sabranim djelima, ne
spominjući mi ime. "Htjela bih govoriti o svojem životu", piše na jednom mjestu, "i o doživljajima
koji su mi donijeli bezbrojne radosti i tuge na ovom planetu što ga Zemljom zovemo." Opisujući
majku, napisala sam, "Njezina je ljepota od one vrste koja dolazi do punog izražaja u tuzi."
Nekoliko stranica poslije dolazi podnaslov "Kaliopine koprive i klevete". Pola vremena pisala sam
kao loša George Eliot, drugu polovicu kao loši Salinger. "Ako nešto mrzim, to je televizija." Cista
laž: obožavala sam televiziju! Ali na toj sam Smith Coroni brzo otkrila da istina nije ni upola tako
zabavna kao izmišljotine. Također sam znala da pišem za publiku - dr. Lucea - i da će me, ako se
prikazem u dovoljno normalnom svjetlu, možda poslati kući. To objašnjava odlomke o mojoj
ljubavi prema mačkama ("mačje mazna milovanja"), recepte za pite i duboke osjećaje prema
prirodi.
Luče je sve popušio. Istina - moram odati priznanje gdje je zasluženo - Luče me prvi potaknuo da
pišem. Svake je večeri čitao sve što sam napisala preko dana. Nije, naravno, znao da sam većinu
toga izmislila, pretvarajući se da sam prava punokrvna sveamerička kći kakva su moji roditelji htjeli
da budem. Isplela sam fikciju oko ranih "seksualnih igri-ca" i kasnijih simpatija prema dečkima;
ono što sam osjećala za Predmet prenijela sam na Jeromea i funkcioniralo je nevjerojatno dobro: i s
najsitnijom trunkom istine, najveće laži postaju uvjerljive.
Lucea su, dakako, zanimala rodna obilježja moje proze. Uspoređivao je jouissance i linearnost.
Nepogrešivo je uočio moju viktorijansku kićenost, starinsku dikciju, doličnost kakva priliči
djevojačkoj školi. Sve to znatno je utjecalo na njegovu konačnu procjenu.
Bilo je tu i dijagnostičko pomagalo pornografije. Jedno poslijepodne, kad sam stigla na redovni
sastanak s dr. Luceom, u njegovom je kabinetu stajao kinoprojektor. Ispred polica za knjige razapeli
su platno i navukli zastore. U sirupastom svjetlu, Luče je celuloidnom vrpcom hranio kotač
projektora.
"Opet ćete mi prikazivati tatine filmove? Kad sam bila mala?"
"Danas imam nešto malo drukčije", rekao je Luče.
Zauzela sam svoj uobičajeni položaj na ležaljci, ruku iza glave na kravljoj koži. Dr. Luče ugasio je
svjetla i film je krenuo.
Radilo se o djevojci koja dostavlja pizzu. Naslov je, da budemo točni,
glasio Annie daje pizze. U prvoj sceni Annie, u kratkim, odrezanim trapericama i bluzici koja
otkriva trbuh, izlazi iz auta pred kućom na obali oceana. Zvoni na vratima. Nema nikoga. Da joj
pizza ne propadne, ona sjedne kraj bazena i počne jesti.
v
Produkcija je bila bijedna. čistač bazena, kad se pojavio, bio je loše osvijetljen. Jedva se razumjelo
što govori. Ali ubrzo je ionako prestao govoriti. Annie se svukla. Spustila se na koljena. čistač
bazena se također svukao do gola i onda su bili na stubama, u bazenu, na daski za skakanje,
zajahivali se, grčili, previjali. Zažmirila sam. Nisu mi se sviđale boje u filmu, sirove i grube. Ni
približno onako lijepo kao minijaturne slike u Luceovom kabinetu.
Glasom ravnomjernim kao da se ništa posebno ne događa, Luče me iz mraka upitao, "Tko te od njih
uzbuđuje?"
"Pardon?"
"Tko te uzbuđuje? Žena ili muškarac?"
Istinit odgovor bio bi ni jedno. Ali nema smisla reći istinu.
Držeći se svojeg paravana, uspjela sam vrlo tiho protisnuti, "De-
"čistač bazena? Dobro. Ja se palim na curu s pizzama. Ima super tijelo." Nakon zaštićenog
djetinjstva u suzdržanoj prezbiterijanskoj obitelji, Luče je sad bio oslobođen, cijepljen od
antiseksualizma. "Ima nevjerojatne sise", rekao je. "Sviđaju ti se njene sise? Pališ se na njih?"
"Ne."
"Dečkov te kurac pali?"
Kimnula sam, jedva, želeći samo da to prođe. Ali dugo još nije prošlo. Annie je morala dostaviti još
pizza. Luče je htio da odgledamo svaku dostavu.
Katkad je dovodio druge doktore da me gledaju. Tipično otkrivanje odvijalo se po sljedećem

www.crowarez.org
scenariju. Pozvali bi me iz sobe u kojoj sam pisala u stražnjem dijelu klinike. U Luceovom kabinetu
čekala su dva muškarca u poslovnim odijelima. Kad sam ušla, ustali su. Luče nas je upoznao.
"Callie, dopusti da ti predstavim dr. Craiga i dr. Wintersa."
Doktori su se rukovali sa mnom. Bio je to njihov prvi podatak: moj stisak ruke. Dr. Craig imao je
čvrst stisak, Winters nešto slabiji. Pazili su da ne djeluju odviše gorljivo. Kao muškarci kad ih
upoznaju s manekenkom, napadno su odvraćali oči od mojeg tijela i gradili se da ih zanimam kao
osoba. Luče je rekao, "Callie je na klinici oko tjedan dana."
"Kako ti se sviđa New York?" pitao je dr. Craig.
"Gotovo ništa nisam vidjela."
Doktori su mi predložili znamenitosti koje vrijedi pogledati. Atmosfera je bila neobavezna, srdačna.
Luče mi je stavio ruku na sredinu leđa. Muškarci imaju taj iritantni običaj. Stavljaju ti ruku na leđa
kao da je tamo neka drška i upućuju te kamo žele da ideš. Ili ti polože ruku na glavu, očinski.
Muškarci i njihove ruke. Moraš ih paziti svake minute. Luceova je ruka sad objavljivala: evo je tu.
Moja zvijezda. Užasno je što sam na to pristajala; godio mi je dodir Luceove ruke na leđima. Godila
mi je pažnja. Svi ti ljudi htjeli su upoznati mene.
Ubrzo me Luceova ruka vodila niz hodnik u ordinaciju. Znala sam proceduru. Svukla sam se iza
paravana dok su doktori čekali. Na stolici je ležao složen zeleni papirnati ogrtač.
"Odakle si rekao da je obitelj, Peter?"
"Podrijetlom iz Turske."
"Meni je poznata jedino studija s Papue Nove Gvineje", rekao je
Craig.
"Provedena u narodu Sambia, ne?" upitao je Winters.
"Da, tako je", odgovorio je Luče. "I tamo postoji visoka učestalost mutacije. Narod Sambia
zanimljiv je i sa seksološkog stajališta. Oni prakticiraju obrednu homoseksualnost. Muški pripadnici
Sambia smatraju da ih kontakt sa ženama zagađuje. Zato su društvene strukture organizirane tako
da se kontakt maksimalno smanji. Muškarci i dječaci spavaju na jednom kraju sela, žene i djevojke
na drugom. Muškarci odlaze u žensku nastambu isključivo radi razmnožavanja. Unutra i van.
Zapravo, sambijska riječ za 'vaginu' može se doslovno prevesti kao 'ona stvar koja nikako ne valja'."
S druge strane paravana čulo se prigušeno cerekanje.
Izišla sam u nelagodi. Bila sam viša od svih u prostoriji, iako sam imala mnogo manje kila. Bose
noge su mi zeble na podu dok sam prilazila stolu za pregled i skokom se popela na njega.
Legla sam na leđa. Ne čekajući upute, već sam podigla noge i namjestila pete u ginekološke držače.
U prostoriji je zavladala zlosutna tišina. Tri su se doktora primakla i zagledala dolje u mene. Glave
su im iznad mene oblikovale trojstvo. Luče je navukao zastor preko stola.
Nadvili su se nad mene proučavajući moje dijelove dok je Luče tumačio kao vodič na turističkom
obilasku. Nisam znala što znači većina riječi, ali nakon trećeg ili četvrtog puta mogla sam ih
deklamirati napamet. "Mišićni habitus... nema ginekomastije... hipospadija... uro-genitalni sinus...
zatvoreni vaginalni kanal..." To su bili razlozi moje
slave. Nisam, međutim, imala dojam da sam slavna. Zapravo, iza onog zastora, nisam više imala
dojam da sam uopće nazočna.
"Koliko joj je godina?" pitao je dr. Winters.
"četrnaest", odgovorio je Luče. "Bit će joj petnaest u siječnju."
"Znači, vaše je mišljenje da je odgoj potpuno nadvladao kromo-somski status?"
"Mislim da je to prilično očito."
Dok sam ondje ležala i puštala da Luče u gumenim rukavicama radi što mora, naslutila sam što je
posrijedi. Luče je htio impresionirati te ljude važnošću svojeg rada. Trebala su mu sredstva da održi
kliniku u pogonu. Kirurški zahvati koje je izvodio na transseksualcima nisu mogli polučiti osobiti
reklamni efekt kod dobrotvornih organizacija. Da se oni zainteresiraju, mora ih se dirnuti u srce.
Dati lice patnji. Luče je upravo to htio postići sa mnom. Bila sam idealna, tako pristojna, tako
srednjezapadno provincijalna. Ništa nedolično nije se vezivalo uz mene, ni traga transvestitskim
barovima ili oglasima na stražnjim stranicama sumnjivih časopisa.
Dr. Craig nije bio sasvim uvjeren. "Fascinantan slučaj, Peter. Nema dvojbe. Ali moje će zanimati

www.crowarez.org
koje su moguće primjene."
"To je vrlo rijetka pojava", priznao je Luče. "Iznimno rijetka. Ali u pogledu znanstvenog
istraživačkog rada, neopisivo je važna. Iz razloga koje sam naznačio u kabinetu." Luče je govorio
neodređeno zbog mene, ali dovoljno uvjerljivo za njih. Ne bi stigao tu gdje jest da ne posjeduje
stanoviti dar lobiranja. Za to vrijeme, ja sam bila i nisam bila tu, povlačila sam se pred Luceovim
dodirom, ježila se od hladnoće i brinula se jesam li se dobro oprala.
I ovog se sjećam. Duga uska prostorija na nekom drugom katu bolnice. Postolje postavljeno pod
reflektor na jednom kraju prostorije. Fotograf stavlja film u kameru.
"U redu, spreman sam", kaže on.
Zbacila sam ogrtač. Gotovo navikla na to, popela sam se na postolje pred grafikonom za mjerenje.
"Malo ispruži ruke."
"Ovako?"
"Tako je dobro. Neću sjene."
Nije mi rekao da se nasmiješim. Izdavači udžbenika pazit će da mi pokriju lice. Crna traka: smokvin
list ali obrnuto, prikriva identitet, a sramotu ostavlja na vidjelu.
Svake večeri Milton nam je telefonirao u sobu. Tessie je za njega namještala vedar glas. Kad bih se
ja javila, Milton se trudio zvučati veselo. Ali ja sam koristila prigodu da cendram i prigovaram.
"Više mi se gadi u ovom hotelu. Kad možemo doma?"
"čim ti bude bolje", govorio je Milton.
Kad je došlo vrijeme za spavanje, navlačile smo zastore i gasile svjetla.
"Laku noć, dušo. Vidimo se ujutro."
"Noć."
Ali nisam mogla spavati. Neprestano sam razmišljala o toj riječi: "bolje". Sto je otac mislio? Sto će
mi u bolnici raditi? Do sobe su dopirali zvukovi s ulice, neobično razgovijetno, odbijajući se kao
jeka od kamenom opločene zgrade preko puta. Slušala sam kako zavijaju policijske sirene, aute
kako ljutito trube. Jastuk mi je bio tanak. Vo-njao je kao kakav pušač. S druge strane staze od tepiha
majka je već zaspala. Prije nego što su me začeli, pristala je na očev sumanuti plan da odrede moj
spol. Pristala je na to zato da ne bude sama, zato da u kući ima prijateljicu. I ja sam bila ta
prijateljica. Uvijek sam bila bliska s majkom. Temperamenti su nam bili slični. Ništa nam nije bilo
draže nego sjediti na klupi u parku i promatrati razna lica kako prolaze. Sad sam promatrala
Tessieno lice u susjednom krevetu. Bijelo i bezizražajno, kao da joj je krema za lice uklonila ne
samo šminku nego i osobnost. Ali Tessiene oči su se micale; ispod kapaka strijeljale su amo-tamo.
U to doba Callie nije mogla zamisliti što se Tessie privida u snovima. Ali ja mogu. Tessie je sanjala
obitelj. Sanjala je verziju noćnih mora koje su opsjedale Desdemonu kad je slušala Fardove
propovijedi. Snove o klicama novorođenčadi koje bubre i dijele se. O čudovišnim stvorovima što
rastu iz blijede pjene. Danju Tessie nije sebi dopuštala razmišljati o takvim stvarima, pa su je
pohodile noću. Je li ona kriva za sve? Da li se trebala oprijeti Miltonu kad je odlučio promijeniti tok
prirode prema vlastitoj volji? Postoji li doista Bog i kažnjava li On ljude na zemlji? Praznovjerice
Starog svijeta majka je odavno svjesno odbacila, ali ipak su se ukazivale u njenim snovima. S
drugog kreveta gledala sam kako se mračne sile izmjenjuju na majčinu usnulom licu.
Potraži se u rječniku
Vrtjela sam se i prevrtala svake noći i nikako nisam uspijevala neprekinuto prespavati do jutra. Kao
kraljevna na zrnu graška. Uznemiravala me sitna kuglica strepnje. Katkad sam se budila s osjećajem
da su u mene uprli reflektor dok sam spavala. Kao da moje eterično tijelo razgovara s anđelima
negdje gore kraj stropa. čim sam otvorila oči, oni bi pobjegli. Ali još sam čula odjeke razgovora, sve
slabiji cilik kristalnog zvonca. Neka se bitna obavijest uspinjala iz dubine mojeg bića. Ta mi je
obavijest bila na vrh jezika, a opet nikako nije izranjala na površinu. Jedno je bilo sigurno: sve je to
nekako povezano s Predmetom. Ležala sam budna i razmišljala o njoj, pitajući se kako je, čeznula,
tugovala.
Mislila sam i na Detroit, na njegove neizgrađene terene obrasle blijedom travom što je niknula
između zgrada koje već ruše i onih koje tek dolaze na red, i na rijeku u koju se slijevaju željezne
otpadne vode, a mrtvi šarani plutaju joj po površini dok im se ljuskavi trbusi bjelasaju. Mislila sam

www.crowarez.org
o ribičima koji stoje na betonskim dokovima za tegljače s kantama za mamce i sklopivim stolcima,
dok im s radija brenči prijenos utakmice baseballa. Cesto se kaže da neki traumatični doživljaj rano
u životu obilježi osobu zauvijek, izvuče je iz reda i kaže joj, "Stoj tu. Ne miči." To je meni učinilo
vrijeme koje sam proveo na Klinici. Osjećam nit koja se zateže ravno od one djevojke s koljenima
usiljenim u krović ispod hotelskih pokrivača do osobe koja sad piše sjedeći u stolici Aeron. Njezina
je zadaća bila proživjeti mitski život u zbiljskom svijetu, moja o tome sad pripovijedati. S četrnaest
godina nisam raspolagao s dovoljno podataka, nisam dovoljno znao, nisam bio na planini u
Anatoliji koju
Grci zovu Olimp, a Turci Uludag, kao napitak. Nisam još bio dovoljno odrastao da shvatim kako
življenje ne šalje osobu u budućnost nego natrag u prošlost, u djetinjstvo i, naposljetku, u vrijeme
prije rođenja, da se druži s pokojnicima. Stariš, zapušeš se na stubama, naseljavaš tijelo vlastita oca.
Odatle je tek kratki skok do djedova i baka i prije nego što si se snašao, putuješ kroz vrijeme. U
ovom životu rastemo unatrag. U talijanskim autobusima sjedokosi turisti uvijek znaju reći nešto o
Etruščanima.
Na kraju je Luceu trebalo dva tjedna za dijagnozu i procjenu mojeg slučaja. Dogovorio je sastanak s
mojim roditeljima za sljedeći ponedjeljak.
Milton je tijekom ta dva tjedna putovao od mjesta do mjesta i obilazio svoje restorane, ali u petak
uoči dogovora doletio je u New York. Vikend smo proveli u malodušnom razgledavanju grada dok
su nas salijetali neodređeni strahovi. U ponedjeljak ujutro roditelji su me odbacili do Gradske
knjižnice, dok su oni otišli dr. Luceu.
Otac se to jutro odjenuo s posebnom pažnjom. Iako se na van gradio posve spokojan, Miltona su
neuobičajeno obuzimale zle slutnje pa je navukao oklop svoje najimpozantnije odjeće: punašno je
tijelo utegnuo u antracit crno odijelo s tankim prugicama; oko žabljeg vrata zavezao je kravatu
marke Countess Mara; a u manžete košulje utaknuo "sretne" kopče s motivom grčke drame. Kao i
noćna svjetiljka u obliku Akropole koju smo imali kod kuće, kopče su kupljene u dućanu sa
suvenirima Jackieja Halasa u grčkoj četvrti. Milton ih je uvijek nosio kad se sastajao s bankovnim
službenicima za kredite ili revizorima iz porezne. Tog ponedjeljka ujutro, međutim, nije mogao
utaknuti kopče u manžete; ruke mu nisu bile dovoljno mirne. Izgubio je strpljenje i zatražio Tessie
da ih stavi. "Sto nije u redu?" nježno ga je upitala. Ali Milton se otresao, "Samo mi zakopčaj te
manžete, može?" Ispružio je ruke i pogled odvratio u stranu, u nelagodi što ga izdaje slabo tijelo.
Tessie mu je bez riječi zakopčala manžete, tragediju u jedan rukav, komediju u drugi. Kad smo to
jutro izišli iz hotela, kopče su zasvje-tlucale na ranojutarnjem suncu i, pod utjecajem tih dodataka s
dva lica, ono što se dalje događalo poprimilo je kontrastne tonove. Bilo je tragedije, u svakom
slučaju, u Miltonovom izrazu kad su me ostavili pred knjižnicom. Dok je bio na putu, daleko od
nas, slika o meni vratila mu se na djevojčicu kakva sam bila prošle godine. Sad se ponovno suočio
sa mnom kakva sam zapravo. Vidio je kako se nezgrapno krećem dok se uspinjem stubama
knjižnice, kako su mi široka ramena ispod
Papagallovog kaputa. Promatrajući iz taksija, Milton se našao licem u lice sa samom biti tragedije,
onim što nam je predodređeno prije no što smo se rodili, onim čemu niti možemo pobjeći niti to
bilo kako spriječiti, ma koliko se trudili. A Tessie je, navikla proživljavati svijet kroz muža, shvatila
kako se moj problem pogoršava, ubrzava. Srca su im se parala od muke, muke koje dolazi s djecom,
ranjivosti jednako zapanjujuće kao što je sposobnost za ljubav koju donosi roditeljstvo, u vlastitom
kompletu kopči za manžete.. .Ali sad je taksi odmaknuo, Milton je obrisao čelo rupčićem; a u vidno
je polje ušlo nakešeno lice na desnom rukavu jer su događaji tog dana imali i komičan aspekt. Bilo
je komedije u tome kako je Milton, još u brizi oko mene, jednim okom pazio na taksimetar koji se
vrtoglavo uspinjao. Na Klinici je bilo komedije u tome kako se Tessie, listajući neki časopis u
čekaonici da prekrati vrijeme, zatekla da čita o adolescentskoj seksualnoj igri rezus majmuna. Bilo
je čak i neke vrste oštre satire u onom što su moji roditelji poduzimali, u tipično američkoj vjeri da
liječnici mogu sve riješiti. Sva se ta komedija, međutim, ukazuje tek retrospektivno. Dok su se
Milton i Tessie pripremali na sastanak s dr. Luceom, vruća im se pjena dizala u želucu. Milton se
prisjećao prvih dana u mornarici, u brodu za iskrcavanje. Ovo je sad isto. Svaki čas vrata će se s
treskom spustiti i morat će uroniti u uskovitlanu noćnu vodurinu...

www.crowarez.org
U kabinetu je dr. Luče odmah prešao na stvar. "Da razmotrimo činjenice u slučaju vaše kćeri",
rekao je. Tessie je odmah zapazila promjenu. Rekao je "kćeri".
Seksolog je to jutro djelovao smirujuće liječnički. Preko dolčevite od kašmira nosio je pravi bijeli
ogrtač. U ruci je imao blok za crtanje. Na kemijskoj olovci stajalo je ime neke farmaceutske tvrtke.
Rolete su bile spuštene, svjetlo prigušeno. Parovi na mogulskim minijaturama čedno su se zakrili u
sjeni. U svojoj dizajnerskoj stolici, s redovima knjiga i časopisa koji su se uzdizali iza njega, dr.
Luče izgledao je ozbiljno i vrlo stručno, kakav mu je bio i govor. "Ovo što vam crtam", počeo je,
"genitalne su strukture zametka. Drugim riječima, ovako djetetovi spolni organi izgledaju u
maternici, u prvih nekoliko tjedana nakon začeća. Muški ili ženski, isto je. Ova dva kružića su ono
što zovemo nediferencirane gonade. Ovaj sitni zavijutak je Wolffov kanal. A ovaj drugi zavijutak je
Miillerov kanal. Jasno? Moramo imati na umu da svi počinjemo tako. Svi se rađamo s
potencijalnom opremom za dječaka i djevojčicu. Vi, gospodine Stephanides, gospođo Stephanides,
ja - svi. E sad" - i opet je počeo crtati - "kako se zametak razvija u maternici,
otpuštaju se hormoni i enzimi - neka to budu strelice. Što ti hormoni i enzimi rade? No, oni
pretvaraju ove kružiće i zavijutke u opremu za dječaka ili za djevojčicu. Vidite ovaj kružić,
nediferenciranu gonadu? On može postati jajnik ili testis. A ovaj svijeni Miillerov kanal može se ili
sasušiti" - i iskrižao ga je - "ili se razviti u maternicu, Falopijeve cijevi i unutrašnjost vagine. Ovaj
VVolffov kanal može ili odumrijeti ili se razviti u sjemenu vrećicu, epididimis i vas deferens.
Ovisno o utjecaju hormona i enzima." Luče je podigao pogled i nasmiješio se. "Ne morate si
razbijati glavu s terminologijom. Važno je zapamtiti ovo: svako dijete ima u sebi Miillerov kanal,
što su potencijalni dijelovi djevojčice, i VVolffov kanal, što su potencijalni dijelovi dječaka. To je
unutrašnji spolni aparat. Ali isto vrijedi i za vanjske genitalije. Penis je samo jedan vrlo veliki
klitoris. Oboje rastu iz istog korijena."
Dr. Luče ponovno je zastao. Prekrižio je ruke. Moji roditelji nagnuli su se naprijed u stolicama u
iščekivanju.
"Kao što sam objasnio, svako određivanje rodnog identiteta mora uzeti u obzir bezbroj faktora.
Najvažnije, u slučaju vaše kćeri" - evo opet te riječi, izgovorene s pouzdanjem - "jest da je četrnaest
godina odgajana kao djevojčica i doista sebe doživljava kao osobu ženskog spola. Njezini interesi,
kretnje, psihoseksualni profil - sve je to žensko. Pratite li me?"
Milton i Tessie su kimnuli.
"Zbog svoje deficijencije 5-alfa-reduktaze, Callieno tijelo ne reagira na dihidrotestosteron. A to
znači da se, in utero, razvijala primarno po ženskoj liniji. Posebno što se tiče vanjskih genitalija. To
je, spojeno s tim što je odgajana kao djevojčica, dovelo do toga da misli, ponaša se i izgleda kao
djevojka. Problem se pojavio kad je ušla u pubertet. U pubertetu počinje snažno djelovati drugi
androgen - testosteron. Najjednostavnije rečeno: Callie je djevojka koja ima malo previše muškog
hormona. To želimo ispraviti."
Ni Milton ni Tessie nisu izustili ni riječ. Nisu pratili sve što je doktor govorio ali su, kao što ljudi
često čine u razgovoru s liječnikom, pozorno motrili njegovo ponašanje da odrede koliko je
situacija ozbiljna. Luče je djelovao optimistično, samopouzdano, i Tessie i Milton ponovno su se
ponadali.
"To je biologija. Uzgred, to je vrlo rijetka genetska pojava. Jedine populacije u kojima znamo da se
pojavljuje takva mutacija su u Dominikanskoj Republici, na Papui Novoj Gvineji i u jugoistočnoj
Turskoj. Ne tako daleko od sela iz kojeg su vaši roditelji. Oko petsto kilometara,
zapravo." Luče je skinuo srebrne naočale s nosa. "Znate li za neke druge članove obitelji s
genitalijama sličnim ovima vaše kćeri?"
"Koliko mi znamo, ne", rekao je Milton.
"Kad su vam roditelji emigrirali?"
"1922."
"Imate li još žive rodbine u Turskoj?"
"Više ne."
Luče kao da je bio razočaran. Žvakao je ručku naočala. Možda je zamišljao kako bi bilo otkriti
cijelu jednu novu populaciju nositelja mutacije 5-alfa-reduktaze. Morao se zadovoljiti time da je

www.crowarez.org
otkrio mene.
Vratio je naočale na nos. "Tretman koji bih preporučio za vašu kćer sastoji se od dva dijela. Prvo,
hormonske injekcije. Drugo, estetska kirurgija. Hormonska terapija potaknut će razvoj grudi i
pojačati sekundarna ženska spolna obilježja. Nakon kirurškog zahvata Callie će izgledati kao prava
djevojka, kako se i osjeća. Zapravo, bit će djevojka. Njezin će se unutrašnji i vanjski dio uskladiti.
Izgledat će kao normalna djevojka. Nitko neće ništa neobično primijetiti. A Callie može dalje
nesmetano živjeti i uživati u životu."
Miltonovo se čelo još nabiralo u koncentraciji, ali iz očiju mu je svijetlilo, zrake olakšanja. Okrenuo
se prema Tessie i potapšao je po nozi.
Ali Tessie je, krotkim glasom koji samo što nije prepuknuo, upitala, "Hoće li moći imati djecu?"
Luče je oklijevao tek sekundu. "Bojim se da ne, gospođo Stephani-des. Callie nikad neće imati
mjesečni ciklus."
"Ali već nekoliko mjeseci ima menstruaciju", pobunila se Tessie.
"Bojim se da je to nemoguće. Možda je krvarenje iz nekog drugog izvora."
Tessie su suze navrle na oči. Okrenula je pogled u stranu.
"Upravo mi se javila bivša pacijentica razglednicom", utješno je rekao Luče. "Sličan slučaj kao vaša
kći. Sad je udana. Ona i muž posvojili su dvoje djece i sretni su da ne mogu biti sretniji. Ona je u
Clevelandskom orkestru. Svira fagot."
Vladao je tajac dok Milton nije upitao, "I to je to, doktore? Ide na tu operaciju i poslije toga
možemo je voditi kući?"
"Možda će biti potreban dodatni zahvat nešto kasnije. Ali za sad je odgovor na vaše pitanje - da.
Nakon operacije može kući."
"Koliko dugo će biti u bolnici?"
"Samo jednu noć."
Odluka nije bila teška, posebno kako je to Luče predstavio. Jedna
jedina operacija i nekoliko injekcija okončat će moru i vratiti mojim roditeljima njihovu kći,
njihovu Calliope, neoštećenu. Ista napast koja je navela djeda i baku da počine nezamislivo, sad se
ukazala i Miltonu i Tessie. Nitko neće znati. Nitko nikad neće znati.
Dok su moji roditelji bili na ubrzanom tečaju gonadogeneze, ja sam -još službeno Calliope - također
obavljala zadaću. U čitaonici Gradske knjižnice grada New Yorka tražila sam nešto u rječniku. Dr.
Luče je imao pravo kad je mislio da ono o čemu razgovara s kolegama i studentima medicine
nadilazi moje znanje. Nisam znala što znači "5-alfa-reduk-taza", ni "ginekomastija" ni "ingvinalni
kanal". Ali Luče je podcijenio moje sposobnosti. Nije uzeo u obzir zahtjevnu, strogu školu koju sam
pohađala. Previdio je moju iznimnu vještinu u istraživanju i učenju. Najviše od svega, nije računao
na moć mojih profesorica latinskog, gđice Barrie i gđice Silber. I tako sam sad, dok su mi cipele
škriputale između stolova za čitanje, i dok je nekoliko muškaraca podiglo pogled s knjiga da vide
tko dolazi i odmah ga spustilo (svijet više nije bio pun očiju), čula u sebi glas profesorice Barrie.
"Djeco, definirajte mi ovu riječ: hipospadija. Poslužite se grčkim ili latinskim korijenima."
Učenica u mojoj glavi promeškoljila se u klupi i visoko podigla ruku. "Da, Calliope?" prozvala me
profesorica.
"Hipo. Ispod ili pod. Kao u riječi 'hipotermija'."
"Briljantno. A spadija?"
"Um ovaj..."
"Može li netko priskočiti našoj jadnoj muzi u pomoć?"
Ali u razredu u mojoj glavi nitko mi nije mogao pomoći. I zato sam došla ovamo. Jer sam znala da
imam nešto ispod ili pod, ali nisam znala što je to nešto.
Nikad još nisam vidjela tako velik rječnik. Webster u Gradskoj knjižnici New Yorka odnosio se
prema drugim rječnicima koje sam poznavala kao Empire State Building prema drugim zgradama.
Bila je to prastara knjižurina srednjovjekovna izgleda, uvezana u smeđu kožu koja je podsjećala na
sokolarevu rukavicu. Stranice su bile ukrašene pozlatom kao u Bibliji.
Listala sam stranice kroz abecedu, od cantabile do eritrocita, preko fandanga i formikacije (s m),
preko hipertonije i hipohondra, i našla:

www.crowarez.org
hipospadija novi latinski iz grč. čovjek s hipospadijom, od hypo + spadon, eunuh, od špan, trgati,
čupati, navlačiti, vući. - Anomalija
penisa kojem se mokraćna cijev otvara na donjem dijelu. Vidi sinonime pod eunuh.
Postupila sam prema uputama i našla
eunuh - i. kastrat, posebno, onaj zaposlen u haremu ili službenik na nekim istočnjačkim
dvorovima. 2. Muškarac kojem se nisu razvili testisi. Vidi sinonime pod hermafrodit.
Slijedeći trag, napokon sam došla do
hermafrodit - i. osoba koja ima i muške i ženske spolne organe i mnoga sekundarna spolna
obilježja. 2. Sve u čemu se spajaju različiti ili kontradiktorni elementi. Vidi sinonime pod nakaza.
I tu sam stala. I podigla pogled, da provjerim gleda li me tko. Prostrana čitaonica potmulo je
bubnjala od nečujne energije: ljudi su razmišljali, pisali. Oslikani se svod ispupčio u visinu kao
jedro, a dolje su sjale zelene lampe na stolovima i osvjetljivale lica nagnuta nad knjige. Ja sam se
zgrbila nad svojom knjigom tako da mi je kosa pala na stranice i zakrila definiciju onog što sam ja.
Kaput zelene boje limete bio mi je raskopčan. Imala sam kasnije tog dana zakazan pregled kod dr.
Lucea i oprala sam kosu, navukla čiste gaćice. Mjehur mi je bio pun i prekrižila sam noge,
odgađajući odlazak na zahod. Probadao me strah. čeznula sam da me netko zagrli, pomiluje, a to je
bilo nemoguće. Položila sam ruku na rječnik i pogledala je. Tanka ruka u obliku lista, s prstenom
ispletenim od konopa na jednom prstu, darom od Predmeta. Konop se već uprljao. Pogledala sam
svoju lijepu ruku, onda je odmaknula i ponovno se suočila s riječi.
I evo je tu, nakaza, crno na bijelom, u rječniku u velikoj gradskoj knjižnici, izlizanom od uporabe.
Poštovanja vrijedna stara knjiga, oblikom i veličinom nalik nadgrobnom spomeniku, s požutjelim
stranicama na kojima je mnoštvo što se s njom služilo prije mene ostavilo tragove. Bilo je tu
črčkarija olovkom i mrlja tinte, skorene krvi, mrvica sendviča; a kožnate korice lancem su bile
vezane za postolje. Knjiga koja je sadržavala sabrano znanje prošlosti ujedno je ukazivala na
sadašnje stanje društva. Lanac je nagoviještao kako bi neki posjetioci knjižnice mogli uzeti sebi u
zadatak da rječnik u punom smislu stave u optjecaj.
Rječnik je sadržavao sve riječi u engleskom jeziku, ali lanac ih je znao tek nekoliko. Znao je lopov i
ukrasti, i možda, otuđiti. Lanac je govorio
0 bijedi, nepovjerenju, nejednakosti i propasti. Callie se sad držala za taj lanac. Zatezala ga je,
omatala ga oko ruke tako da su joj prsti po-bijeljeli dok je piljila u tu riječ. Nakaza. Još je tu. Nije se
pomaknula.
1 nije tu riječ čitala na zidu zahoda u svojoj školi. U Websteru je bilo grafita, ali ovaj sinonim nije
bio među njima. Sinonim je bio služben, autoritativan; presuda okoline ljudima kao što je ona.
Nakaza. To je ona. O tome su govorili dr. Luče i njegovi kolege. Toliko je toga ta riječ objašnjavala,
zbilja. Objašnjavala je zašto je majka plakala u susjednoj sobi. Objašnjavala je hinjenu vedrinu u
Miltonovom glasu. Objašnjavala je zašto su je roditelji doveli u New York, tako da liječnici mogu
posao obaviti u tajnosti. Objašnjavala je i fotografije. Što ljudi čine kad nalete na Jetija ili čudovište
iz Loch Nessa? Fotografiraju ga. Na sekundu je Callie tako vidjela sebe. Kao trapavo, kosmato
stvorenje što izviruje s ruba šuma. Kao pogrbljeno, spleteno crijevo što diže zmajsku glavu iz
ledenog jezera. Suze su joj navrle tako da su joj slova zaplivala pred očima, i okrenula se i istrčala
iz knjižnice.
Ali sinonim ju je proganjao. Cijelim putem kroz vrata i niza stube između kamenih lavova,
VVebsterov rječnik vikao je za njom, Nakaza! Nakaza! Zastavice u jasnim bojama što su visjele sa
zabata objavljivale su tu riječ. Definicija se uvukla na oglasne ploče i u reklame na autobusima u
prolazu. Na Petoj aveniji taksi je stao uz pločnik. Iz auta je iskočio njezin otac, nasmiješen, mašući.
Kad ga je Callie vidjela, srce joj je poskočilo od veselja. VVebsterov glas u njezinoj glavi je zašutio.
Otac se ne bi tako smiješio da vijesti od liječnika nisu dobre. Callie se nasmijala i pojurila niza
stube knjižnice, gotovo se spotičući u brzini. U onih pet ili osam sekundi, koliko joj je trebalo da se
spusti na ulicu, činilo joj se da se od olakšanja diže nebu pod oblake. Ali kad se primakla Miltonu,
spoznala je jednu stvar o liječničkim dijagnozama. Što se više ljudi smiješe, vijesti su gore. Milton
je razvukao smiješak od uha do uha, znojio se u odijelu na prugice i još jednom su tragične kopče za
manšete zasvjetlucale na suncu.

www.crowarez.org
Znaju. Roditelji znaju da je nakaza. A opet, tu je Milton koji joj otvara vrata taksija; unutra je
Tessie, smiješi joj se dok Callie ulazi. Taksi ih je odvezao do restorana i ubrzo je njih troje
proučavalo jelovnik i naručivalo hranu.
Milton je pričekao da im donesu piće. A onda je, ponešto službeno,
progovorio. "Mama i ja malko smo popričali jutros s doktorom, kao što znaš. Dobra je vijest da se
već ovaj tjedan vraćaš kući. Nećeš propustiti previše škole. A sad loša vijest. Jesi spremna za lošu
vijest, Callie?"
Miltonove su oči govorile kako loša vijest uopće nije tako loša.
"Loša je vijest da moraš na malu operaciju. Sasvim sitnu. 'Operacija' zapravo nije točna riječ.
Mislim da je doktor rekao 'zahvat'. Moraju te uspavati i moraš preko noći ostati u bolnici. To je to.
Malo će te boljeti, ali dat će ti sredstvo protiv bolova."
S tim je Milton završio. Tessie je potapšala Callie po ruci. "Sve će biti u redu, dušice", rekla je
prigušenim glasom. Oči su joj bile suzne, crvene.
"Kakvu operaciju?" upitala je Callie oca.
"Mali kozmetički zahvat. Kao da ti uklanjaju madež." Milton je pružio ruku i u šali svijenim
prstima uhvatio Callie za nos. "Ili ti korigiraju nos."
Callie je odmaknula glavu, ljutita. "Nemoj to raditi!"
"Oprosti", rekao je Milton. Pročistio je grlo i zatreptao.
"Što nije sa mnom u redu?" upitala je Callie i glas joj je sad puknuo. Suze su joj potekle niz obraze.
"Tata, što nije sa mnom u redu?"
Miltonu se lice smrknulo. S naporom je gutnuo. Callie je čekala da izgovori onu riječ, da citira
Webstera, ali nije. Samo ju je gledao preko stola, pognute glave, očima tamnim, toplim, tužnim i
punim ljubavi. Bilo je toliko ljubavi u Miltonovim očima, da se nije ni nazirala istina.
"To što imaš je nešto hormonsko", rekao je. "Uvijek sam živio u uvjerenju da muškarci imaju
muške hormone, a žene ženske hormone. Ali očito i jedni i drugi imaju oboje."
Callie je i dalje čekala.
"Vidiš, ti imaš malo previše muških hormona i ne sasvim dovoljno ženskih hormona. Zato ti doktor
hoće tu i tamo dati jednu injekciju da sve profunkcionira kako spada."
Nije izgovorio onu riječ. Nisam ga natjerala.
"To je hormonsko", ponovio je Milton. "Kad se sagleda cjelina, prava sitnica."
Luče je vjerovao da je pacijent moje dobi sposoban shvatiti ono bitno. I tako je, to poslijepodne,
govorio bez okolišanja. Mekanim, ugodnim glasom naobražena čovjeka, gledajući me ravno u oči,
Luče je objavio kako sam ja djevojka koja jednostavno ima veći klitoris od drugih djevojaka.
Nacrtao mi je iste dijagrame kao i mojim roditeljima. Kad sam
ga stala ispitivati o pojedinostima moje operacije, rekao je samo ovo: "Izvest ćemo operaciju da ti
dovršimo spolne organe. Nisu još potpuno dovršeni i trebamo ih dovršiti."
Ni u kojem trenutku nije spomenuo hipospadiju i ponadala sam se da se riječ ne odnosi na mene.
Možda sam je izvadila iz konteksta. Dr. Luče je možda govorio o drugom pacijentu. U Websteru je
stajalo da je hipospadija anomalija penisa. A dr. Luče mi je govorio da imam klitoris. Shvatila sam
da obje te stvari rastu iz iste spolne žlijezde u zametku, ali to nije bilo važno. Ako imam klitoris - a
specijalist mi je upravo rekao da imam - što bih mogla biti ako ne djevojka?
Adolescentski ego je mutna stvar, amorfna, poput oblaka. Nije bilo teško uliti moj identitet u
različite posude. Na neki način mogla sam poprimiti bilo koji oblik koji se od mene zahtijevao.
Samo sam htjela znati gabarite. Luče mi ih je dao. Moji su ga roditelji podržavali. Izgledi da se sve
riješi luđački su me privlačili, i dok sam ležala na šezlongu nisam se pitala kako se u to uklapaju
moji osjećaji prema Predmetu. Htjela sam samo da sve bude gotovo. Htjela sam kući i zaboraviti da
se to uopće dogodilo. I tako sam bez riječi saslušala Lucea i nisam se bunila.
Objasnio je kako će mi injekcije estrogena potaknuti grudi da narastu. "Nećeš biti Raquel Welch, ali
ni Twiggy". Dlakavost na licu će mi se smanjiti. Glas će mi se podići iz tenora u alt. Ali kad sam ga
upitala hoću li napokon dobiti menstruaciju, dr. Luče bio je iskren. "Ne. Nećeš. Nikad. Nećeš moći
imati djecu, Callie. Ako želiš obitelj, morat ćeš usvojiti dijete."
Tu sam vijest hladnokrvno primila. S četrnaest godina nisam previše razmišljala o tome hoću li

www.crowarez.org
imati djecu.
Netko je pokucao na vrata i provirila je recepcionerka. "Oprostite, dr. Luče, mogu vas zasmetati na
trenutak?"
"To ovisi o Callie." Osmjehnuo mi se. "Može mala pauza? Odmah se vraćam."
"Može."
"Sjedi tu još par minuta da vidiš hoće li ti još neko pitanje pasti na pamet." Izišao je iz kabineta.
Dok ga nije bilo, nisam razmišljala o drugim pitanjima. Sjedila sam na stolici i nisam mislila ama
baš ništa. Glava mi je bila čudnovato prazna. Praznina posluha. S nepogrešivim instinktom djeteta,
naslutila sam što moji roditelji žele od mene. Žele da ostanem što sam bila. A to mi je sad obećavao
i dr. Luče.
Iz moje rastresenosti trgnuo me oblak ružičaste boje lososa koji je
prošao nisko nebom. Ustala sam i prišla prozoru da pogledam rijeku. Pritisnula sam obraz uz staklo
da vidim što je dalje moguće na jug, tamo gdje se uzdižu neboderi. Rekla sam samoj sebi da ću
živjeti u New Yorku kad narastem. "Ovo je grad za mene", rekla sam. Ponovno sam se rasplakala.
Pokušala sam prestati. Otirući oči, ushodala sam se po Luceovom kabinetu i napokon zastala pred
jednom mogulskom minijaturom. U malenom okviru od ebanovine dvije su sićušne figure vodile
ljubav. Unatoč naprezanju koji je ta aktivnost implicirala, lica su im djelovala spokojno. Nisu
odavala ni napor ni ekstazu. Ali dakako, nisu im lica bila u središtu pozornosti. Geometrija tijela
ljubavnika, gracilna kaligrafija njihovih udova vodila je oko promatrača ravno do činjenica njihovih
genitalija. Ženine stidne dlačice tamnile su se kao nasad zimzelena na bijelom snijegu, muški ud
izniknuo je iz njih kao stablo sekvoje. Gledala sam. Pa opet gledala da vidim kako su drugi ljudi
sačinjeni. I dok sam gledala, nisam zauzimala ničiju stranu. Razumjela sam i prijeku nuždu
muškarca i užitak žene. Glava mi više nije bila prazna. Punila se tamnom spoznajom.
Okrenula sam se. Prišla sam stolu dr. Lucea. Na njemu je ležao otvoren fascikl. Ostavio ga je kad je
žurno izišao iz sobe.
PRELIMINARNA STUDIJA:
GENETSKI XY (MUŠKARAC) ODGOJEN KAO ŽENA
Ilustrativni slučaj koji slijedi ukazuje na to da ne postoji predodređena podudarnost između
genetske i genitalne građe, ili između muškog ili ženskog ponašanja i kromosomskog statusa.
PREDMET: Calliope Stephanides LIJEčNIK: dr. Peter Luče
UVODNI PODATCI: Pacijentica ima 14 godina. Cijeli je život živjela kao žensko. Pri rođenju
somatski se vidio penis tako malen da je izgledao kao klitoris. Kariotip XY utvrđen je tek u
pubertetu kad je pacijentica počela virilizirati. Roditelji isprva nisu vjerovali liječniku koji im je
priopćio o čemu se radi i zatražili još dva mišljenja prije nego što su se obratili na Kliniku za rodni
identitet u New Yorku.
Pri pregledu palpiraju se testisi koji se nisu spustili. "Penis" je lagano hipospadičan s uretrom koja
se otvara na donjem dijelu. Djevojka je uvijek sjedala da urinira kao i druge djevojke. Krvne
pretrage potvrdile su kromosomni status XY. Osim toga, pokazale su da pacijentica pati od
sindroma deficijencije 5-alfa-reduktaze. Pregled laparotomijom nije obavljen.
Obiteljska fotografija (vidi priloge) pokazuje pacijenticu u dobi od 12 godina. Izgleda kao vesela,
zdrava djevojčica bez vidljivih muškobanjastih crta, unatoč kariotipu XY. PRVI DOJAM: Izraz lica
pacijentice, premda ponekad strog, uglavnom je ugodan i pozoran, s učestalim smiješkom.
Pacijentica često obara pogled u čednoj ili sramežljivoj gesti. Kretnje i gestikulacija su joj
ženstveni, a stanovita trapavost u hodu svojstvena je djevojkama njezine generacije. Iako zbog
njezine visine neki na prvi pogled ne mogu točno odrediti pacijentičin spol, svako dulje promatranje
dovelo bi do odluke da je posrijedi nedvojbeno djevojka. Njezin glas, štoviše, mekan je i ugodno
mukao. Naginje glavu u stranu dok sluša drugog kako govori i ne propovijeda niti nameće svoje
mišljenje u agresivno nasrtljivom, karakteristično muškom stilu. često ima duhovite opaske.
OBITELJ: Roditelji su razmjerno tipični Amerikanci sa Srednjeg Zapada generacije 2. svjetskog
rata. Otac se deklarira kao republikanac. Majka je srdačna, inteligentna i brižna osoba, možda
donekle sklona depresiji ili neurozi. Pristaje na podređenu supružničku ulogu tipičnu za žene
njezine generacije. Otac je na kliniku došao samo dva puta, navodeći poslovne obveze kao razlog

www.crowarez.org
izostanka, ali iz ta dva susreta očito je da je dominantna osobnost, "self-made man" i bivši
mornarički časnik. Osim toga, pacijentica je bila odgojena u grčkoj pravoslavnoj tradiciji s jasno
definiranim rodnim ulogama. Sve u svemu, roditelji djeluju asimilirano i vrlo "sveamerički" u
svjetonazoru, ali nazočnost dubljeg, etničkog identiteta ne smije se previdjeti. SEKSUALNA
FUNKCIJA: Pacijentica izvještava o seksualnim igrama u djetinjstvu s drugom djecom, u kojima je
ona uvijek imala ulogu ženskog seksualnog partnera, obično tako da je zadizala haljinu i puštala da
dječak simulira snošaj na njoj. Doživljavala je erotoseksualnu ugodu namještajući se na mlaz vode
u bazenu kod susjeda. Od malih je nogu često masturbirala.
Pacijentica nije imala ozbiljnog dečka, ali to je možda zato što pohađa djevojačku školu ili zato što
se srami svojeg tijela. Pacijentica je svjesna abnormalnog izgleda svojih genitalija i poduzimala je
sve što je mogla u svlačionici za tjelesni odgoj i drugim zajedničim prostorima za presvlačenje da se
ne pokaže gola. Ipak, navodi da je imala seksualni odnos, samo jedanput, s bratom najbolje
prijateljice, što joj je bilo bolno, ali uspješno iz perspektive tinejdžerskog istraživanja veza.
INTERVJU: Pacijentica govori u brzim kratkim staccato rečenicama, razgovijetno i artikulirano, ali
katkad malo gubi dah što se povezuje s tjeskobom. Obrazac i karakteristike govora djeluju ženski u
smislu oscilacije visine i izravnog kontakta očima. Pacijentica izražava seksualno zanimanje
isključivo za muškarce. ZAKLJUčAK: U govoru, ponašanju i odijevanju pacijentica iskazuje ženski
rodni identitet i ulogu, unatoč suprotnom kromosomskom statusu.
Po ovome jasno izlazi da spol odgoja igra veću ulogu u uspostavi rodnog identiteta nego genetske
odrednice.
Budući da je djevojčin rodni identitet bio već jasno uspostavljen kao ženski u trenutku kad je
dijagnosticirano njezino stanje, čini se da je ispravna odluka provesti feminizacijski kirurški zahvat
uz odgovarajuću hormonsku terapiju. Ostaviti genitalije kakve jesu izložilo bi pacijenticu svim
vrstama poniženja. Iako je moguće da će operacija dovesti i do djelomičnog
ili potpunog gubitka erotoseksualnih osjeta, seksualno zadovoljstvo samo je jedan od faktora
sretnog života. Biti sposobna za udaju i prihvaćena u društvu kao normalna žena također su važni
ciljevi, a oba se mogu postići samo uz feminizacijski zahvat i hormonsku terapiju. Također, nadamo
se da će nove kirurške metode na minimum svesti erotoseksualnu disfunkciju koju su izazivale
takve operacije u prošlosti dok je feminizacijska kirurgija bila u povojima.
Te večeri, kad smo se majka i ja vratile u hotel, Milton nam je priredio iznenađenje. Ulaznice za
neki mjuzikl na Broadwayu. Pravila sam se da sam uzbuđena, ali kasnije, poslije večere, zavukla
sam se u njihov krevet i objavila da sam preumorna da idem.
"Preumorna?" rekao je Milton. "Kako to misliš, preumorna?"
"U redu je, dušice", rekla je Tessie. "Ne moraš ići."
"Vele da je predstava dobra, Cal."
"Igra Ethel Merman?" upitala sam.
"Ne, pametnjakovićka", osmjehnuo se Milton. "Ne igra Ethel Merman. Ona više nije na
Broadwayu. Zato idemo gledati nešto s Carol Channing. I ona je prilično dobra. Zašto ne dođeš s
nama?"
"Ne, hvala", rekla sam.
"U redu. Ti si na gubitku."
Krenuli su. "Pa-pa, dušo", rekla je majka.
Odjednom sam skočila iz kreveta, pritrčala Tessie i poljubila je.
"čemu sad to?" upitala je.
Suze su mi navrle na oči. Tessie je mislila da plačem od olakšanja nakon svega što smo prošli. U
uskom hodniku urezanom u bivši apartman, naherenom, polumračnom, stajale smo nas dvije, grlile
se i plakale.
Kad su otišli, izvadila sam iz garderobe svoj kovčeg. A onda sam bacila pogled na tirkizne cvjetove
i umjesto njega uzela očev kovčeg, sivi Samsonite. Ostavila sam suknje i pulovere s uzorkom Fair
Išle u ladicama komode. Spakirala sam samo tamniju odjeću, plavi pulover s ravnim otvorom,
Lacoste majice i samterice. Ostavila sam i grudnjak. Privremeno sam zadržala čarape i gaćice, i
ubacila u kovčeg cijeli neseser. Kad sam se spakirala, potražila sam u Miltonovoj torbi novac koji je

www.crowarez.org
ondje sakrio. Svežanj novčanica bio je prilično velik: oko tristo dolara.
Nije dr. Luče bio kriv za sve. Lagala sam mu o mnogo toga. Odluku je donio na temelju lažnih
podataka. Ali i on je sa svoje strane lagao.
Na hotelskom papiru za pisma napisala sam poruku roditeljima.
Dragi mama i tata,
znam da samo hoćete što je najbolje za mene, ali mislim da nitko ne zna točno što je najbolje. Volim
vas i ne želim biti problem pa moram otići. Znam da ćete reći kako nisam problem, ali znam da
jesam. Ako želite znati zašto odlazim, pitajte dr. Lucea koji je veliki lažljivac! Ja nisam žensko. Ja
sam muško. To sad znam. I zato idem tamo gdje me nitko ne pozna. Svi u Grosse Pointeu će tračati
kad otkriju što mi je.
Oprosti što sam ti uzela novac, tata, ali obećavam da ću ti jednog dana sve vratiti, s kamatama.
Molim vas, nemojte se brinuti zbog mene. Bit ću DOBRO!
Unatoč sadržaju, ovu objavu roditeljima potpisala sam s "Callie". Tad sam im posljednji put bila
kćer.
Na zapad, mladiću
U Berlinu ponovno jedan Stephanides živi među Turcima. Udobno sam se smjestio tu u
Schonebergu. Turski dućani u Haupt-strasse nalik su onima u koje me vodio otac. Hrana je ista,
suhe smokve, halva, sarme od vinove loze. I lica su ista, prošavljena, tamnooka, izražajno koščata.
Unatoč obiteljskoj povijesti, Turska me privlači. Volio bih raditi u veleposlanstvu u Istanbulu.
Uložio sam molbu za premještaj. To bi zatvorilo krug.
A dok se to ne dogodi, svoju zadaću ispunjavam ovako: promatram pekara u doner restoranu u
prizemlju. On peče kruh u kamenoj pećnici na drva kakve su imali u Smirni. Služi se lopaticom s
dugim drškom da okreće i vadi hljebove. Radi cijeli božji dan, četrnaest, šesnaest sati, s
nesmanjenom koncentracijom, a sandale mu utiskuju tragove u brasnenoj prašini na podu. Umjetnik
pekarstva. Stephanides, Amerikanac, unuk Grka, divi se tom turskom doseljeniku u Njemačku, tom
gastarbajteru, dok on peče kruh ovdje na Hauptstrasse godine 2001. Svi smo sačinjeni od mnogih
dijelova, drugih polovica. Ne samo ja.
Zvonce na vratima Edove brijačnice na autobusnom kolodvoru u Scran-tonu veselo je zazvonilo. Ed
je odložio novine koje je dotad čitao da pozdravi mušteriju.
Načas je zavladao tajac. A onda je Ed rekao, "Sto se tebi dogodilo? Izgubio si okladu?"
Na vratima brijačnice, ali držeći se kao da bi najradije isti čas po-
bjegao, stajao je tinejdžer, visok i štrkljav, zbilja jedan od neobičnijih likova što ih je Ed vidio.
Hipijevska kosa padala mu je daleko preko ramena. Ali nosio je tamno odijelo. Sako je bio vrećast i
preširok, hlače prekratke, tako da su završavale visoko iznad glomaznih svijetlosmedih cipela s
tupim vrhom. čak na drugom kraju brijačnice Eda je zapahnuo pljesnivi vonj dućana rabljene robe.
A opet, dečko je imao velik sivi kovčeg, kao neki poslovni čovjek.
"Samo mi je dosta te kose", odgovorio je dečko.
"I tebi kao i meni", rekao je brijač Ed.
Uputio me prema stolici. Ja sam - tinejdžer koji je pobjegao od kuće, glatko prekršten u Cala
Stephanidesa - odložio kovčeg i sako objesio na vješalicu. Prešao sam prostoriju, usredotočen na to
da hodam kao muško. Kao da sam pretrpio moždani udar, morao sam ponovno svladati sve
motoričke vještine. Sto se hoda tiče, to nije bilo preteško. Davno su prošla vremena kad su djevojke
u školi Baker &Inglis balansirale knjige na glavi. Stanovita neskladnost u hodu, koju je spomenuo
dr. Luče, predisponirala me da se pridružim neskladnome spolu. Konstitucija mi je bila muška, s
višim središtem gravitacije. Probleme su mi zadavala koljena. Imao sam tendenciju da hodam
skupljenih koljena, od čega su mi se bokovi ljuljali i stražnjica vrckala. Sad sam se trudio ne micati
zdjelicu. Kad se hoda kao dečko, ljulja se ramenima, a ne bokovima. I noge su šire postavljene. Sve
sam to naučio u dan i pol na cesti.
Popeo sam se na stolicu, zadovoljan što ću malo mirovati. Brijač Ed zavezao mi je papirnati ubrus
oko vrata. Zatim je preko mene prebacio pregaču. Dok je to radio, odmjeravao me i vrtio glavom.
"Nikad mi nije bilo jasno što ti mladi vide u dugoj kosi. Još malo pa sam mogao zatvoriti dućan.
Uglavnom mi dolaze penzioneri. Dođu mi u brijačnicu na šišanje, a više nemaju kose." Zacerekao

www.crowarez.org
se, ali samo na čas. "No, dobro, sad su u modi malo kraće frizure. Mislio sam si, ajde fino, možda
ću sad nešto zaraditi. Ali ne. Sad svi hoće uniseks. Hoće pranje i češljanje." Sumnjičavo se prignuo
prema meni. "Ti nećeš pranje i češljanje, je li?"
"Samo šišanje."
Zadovoljno je kimnuo. "Kako da te ošišam?"
"Kratko", predložio sam.
"Kratko kratko?" upitao je.
"Kratko", rekao sam, "ali ne prekratko."
"Okej. Kratko, ali ne prekratko. Nije loše. Da vidiš kako živi druga polovica."
Sledio sam se, pomislio sam da to ima neko značenje. Ali samo se šalio.
Što se njega samog tiče, Ed je igrao na urednost. Ono kose koliko je imao zalizao je unatrag. Lice
mu je bilo brutalno, ratoborno. Nosnice su mu se vatreno tamnjele dok se uzvrtio oko mene,
podizao mi stolicu i brusio brijač.
"Otac ti je dopustio da nosiš tako dugu kosu?"
"Do sad je."
"Znači, stari te konačno doveo u red. čuj, nećeš požaliti. Cure ne žele dečka koji izgleda kao
ženskica. A to kad trabunjaju da hoće osjećajnog muškarca, nemoj im vjerovati. Seru bez veze!"
Psovke, oštre britve, brijaće četkice, sve me to uvodilo u muški svijet. Brijač je na televiziji gledao
prijenos utakmice. Na kalendaru je bila slika neke votke i zgodne cure u bikiniju od bijelog krzna.
Položio sam noge na metalnu rešetku nogostupa dok me on vrtio amo i tamo pred ogledalima u
kojima se odbijeskivalo.
"Svetog ti sakramenta, kad si se ti zadnji put šišao?"
"Sjećate se slijetanja na Mjesec?"
"Bome da. Vidi se."
Okrenuo me licem prema ogledalu. I ukazala se, posljednji put, u posrebrenom zrcalu: Calliope. Još
nije posve nestala. Izvirivala je iznutra kao zatočeni duh.
Brijač Ed potegnuo mi je češljem kroz kosu. Ispitivački ju je podig-nuo i pritom zazveckao škarama
u prazno. Oštrice mi nisu dodirnule kosu. Zveket škara služio mu je tek kao psihička priprema za
šišanje. To mi je dalo vremena da se predomišljam. Sto to radim? A što ako je dr. Luče u pravu? Što
ako sam ja zbilja djevojka u ogledalu? Kako sam mogla misliti da ću samo tako prebjeći na drugu
stranu? Što ja znam o dečkima, o muškarcima? čak mi se ni ne sviđaju previše.
"Kao da rušim drvo", izjavio je Ed. "Prvo se moraš popeti i potkresati grane. A tek onda siječeš
deblo."
Sklopila sam oči. Nisam više htjela uzvraćati pogled Calliopi. Grčevito sam stegnula držače za ruke
i čekala da brijač obavi svoje. Ali sljedeće su sekunde škare zvecnule o policu. Zazujala je
električna šišalica. Kružila mi je oko glave kao pčela. Brijač Ed ponovno mi je zadigao kosu
češljem i čula sam kako mi sprava uz zujanje aterira na glavu. "Idemo", rekao je.
Oči su mi još bile sklopljene. Ali znala sam da više nema povratka.
Šišalica mi je prošla preko tjemena kao grablje. Nisam se ni pomaknula. Kosa je padala u busenima.
"Morao bih ti više naplatiti", rekao je Ed.
Sad sam otvorila oči, u strahu od troška. "Koliko će ovo koštati?"
"Ne brini. Ista cijena. To je moje domoljubno djelo za danas. Pomažem demokraciji u svijetu."
Djed i baka pobjegli su iz svojeg doma pred ratom. Sada, nekih pedeset dvije godine kasnije, i ja
sam pobjegao. I jednako sam spašavao glavu. Bježao sam bez previše novca u džepu i pod
pseudonimom svojeg novog spola. Nije me brod prevezao preko oceana, nego me niz automobila
prebacio preko kontinenta. I ja sam postajao nova osoba, baš kao Leftv i Desdemona, ni ja nisam
znao što će me zadesiti u ovom novom svijetu u koji sam stigao.
I bilo me strah. Nikad nisam nigdje bila sama. Nisam pojma imala kako svijet funkcionira, niti
koliko što košta. Uzela sam taksi od Hotela Lochmoor do autobusnog kolodvora, jer nisam znala
put. Na kolodvoru uz lučku upravu lutala sam kraj dućana s kravatama i kioska s brzom hranom u
potrazi za blagajnom za vozne karte. Kad sam je pronašla, kupila sam kartu za noćni autobus za
Chicago, s tim da je moja karta bila do Scrantona u Pennsvlvaniji, jer sam zaključila da si toliko

www.crowarez.org
mogu priuštiti. Skitnice i narkomani koji su zauzeli klupe odmjeravali su me i pritom katkad
zasiktali ili cmakali usnama. I njih sam se bojala. Gotovo sam odustala od bijega. Ako se požurim,
stići ću u hotel prije nego što se Milton i Tessie vrate iz kazališta, s predstave s Carol Channing.
Sjedila sam u čekaonici i razmatrala taj plan, stežući rub Samsonitea među koljenima kao da bi ga
svaki čas netko mogao oteti. U sebi sam vrtjela prizore u kojima objavljujem roditeljima kako ću
odsad živjeti kao dečko, a oni prvo prosvjeduju, a onda popuštaju i prihvaćaju me. Pored mene je
prošao policajac. Kad je otišao, preselila sam se na klupu kraj sredovječne žene, u nadi da će svi
misliti kako sam joj kćer. Glas preko zvučnika najavio je ukrcaj u moj autobus. Promotrila sam
druge putnike, bijedu koja putuje noću. Bio je tu ostarjeli kauboj s putnom platnenom vrećom i
suvenirom, kipićem Louisa Armstronga; dva katolička svećenika sa Sri Lanke; ni više ni manje
nego tri predebele majke natovarene djecom i posteljinom, i sitni muškarac za kojeg se pokazalo da
je džokej, s pušačkim borama i smeđim zubima. Stali su u red za autobus, dok je prizor u mojoj
glavi krenuo svojim tokom, bez mojih redateljskih uputa. Sad je Milton tresao glavom, ne, dr. Luče
je navlačio
kiruršku masku na usta, a moje kolegice u Grosse Pointeu pokazivale su u mene prstom i smijale se,
ozarene pakosnim veseljem.
U transu od straha, omamljena, ali dršćući, uspela sam se u neosvijetljeni autobus. Za zaštitu, sjela
sam kraj one sredovječne gospođe. Ostali putnici, navikli na noćna putovanja, već su vadili
termosice i odmatali sendviče. Sa stražnjih je sjedala dopirao miris pečene piletine. Odjednom sam
strahovito ogladnjela. Da sam bar u hotelu i da mogu naručiti dostavu u sobu. Morat ću ubrzo
nabaviti i novu odjeću. Moram izgledati starije i manje kao lovina. Moram se početi odijevati kao
muško. Autobus je krenuo s kolodvora i gledala sam, užasnuta onim što činim, ali nemoćna da se
zaustavim, kako se vozimo iz grada kroz dugački, vrtoglavi tunel osvijetljen žutim svjetlom što
vodi u New Jersev. Kako zaranjamo pod zemlju, kroz stijenje, dok se iznad nas naliježe prljavo
riječno dno, a s druge strane zaobljenih popločenih zidova ribe plivaju u crnoj vodi.
U dućanu Vojske spasa u Scrantonu, nedaleko od autobusnog kolodvora, potražila sam odijelo.
Pretvarala sam se da kupujem za brata, premda me nitko ništa nije pitao. Muški su me brojevi
zbunjivali. Krišom sam prislanjala sakoe uz tijelo da vidim što bi mi pristajalo. Napokon sam
pronašla odijelo otprilike svoje veličine. Izgledalo mi je solidno i za sve sezone. Na podstavi je bila
prišivena etiketa "Muška odijela Durenmatt, Pittsburgh". Skinula sam svoj Papagallo kaput.
Provjerivši da li me tko gleda, isprobala sam sako. Nisam osjećala ono što bi osjetio dečko. Nije mi
bilo kao da navlačim očev sako i postajem muškarac. Bilo mi je više kao da mi je hladno pa me
dečko s kojim sam izišla zagrnuo svojim sakoom. Kad mi je obujmio ramena, sako mi se učinio
velik, topao, ugodan, stran. (A tko je u ovom slučaju bio moj pratilac? Kapetan nogometne
momčadi? Ne. Moj je dečko bio veteran II. svjetskog rata koji je umro od srca. Moj je momak bio
član Lože losova koji se preselio u Teksas.)
Odijelo je bilo tek dio mojeg novog identiteta. Frizura je bila najvažnija. Sad me u brijačnici Ed
čistio četkom. Sitne odrezane vlasi letjele su zrakom kao prašina i zatvorila sam oči. Osjetila sam
kako me brijač ponovno zavrtio u stolici, a onda je rekao: "U redu, to je to."
Otvorila sam oči. I u ogledalu nisam vidjela sebe. Nisam više vidjela Mona Lisu sa zagonetnim
smiješkom. Ne sramežljivu djevojku zamršene crne kose koja joj pada u lice, nego njezinog brata
blizanca. Bez paravana kose iza kojeg se skrivalo, nedavne promjene na mojem licu
postale su upadljivije. Vilica mi je bila četvrtastija i šira, vrat deblji, s izbočinom Adamove jabučice
u sredini. Nedvojbeno muško lice, ali osjećaji u tom dečku još su bili ženski. Ošišati se poslije
raskida veze vrlo je ženska reakcija. To je način da se počne iznova, da se odrekne taštine, da se
prkosi ljubavi. Znala sam da više nikad neću vidjeti Predmet. Unatoč krupnijim problemima, većim
brigama, kad sam prvi put vidjela svoje muško lice u ogledalu, srce mi se slomilo zbog ljubavi.
Pomislila sam: gotovo je. Odrezala sam kosu da se kaznim što sam nekoga tako jako voljela. Htjela
sam biti jača od toga.
Kad sam izišao iz Edove brijačnice, bio sam novi stvor. Drugi ljudi koji su prolazili autobusnim
kolodvorom, ako su me uopće primjećivali, mislili su da sam učenik obližnjeg internata. Dečko iz
skupe privatne škole, pomalo umjetnički tip, nosi staračko odijelo i vjerojatno čita Ca-musa ili

www.crowarez.org
Kerouaca. Bilo je nečeg beatničkog u Durenmattovom odijelu. Hlače su se sjajile poput zmijske
kože. Zbog svoje visine izgledao sam stariji nego što sam zbilja bio, kao da mi je sedamnaest,
možda osamnaest godina. Ispod odijela nosio sam pulover s ravnim otvorom, ispod pulovera majicu
s krokodilom, dva zaštitna sloja roditeljskog novca uz kožu, plus zlataste cipele VVallabee na
nogama. Ako me tko i zapazio, mislio je da sam se prerušio u odrasloga, kao što tinejdžeri vole.
Ispod te odjeće srce mi je i dalje tuklo kao ludo. Nisam znala što da počnem. Odjednom sam morala
obraćati pozornost na stvari na koje nikad nisam obraćala pozornost. Na vozni red autobusa i
autobusne karte, na raspoređivanje novca, na brigu oko novca, na pomno proučavanje jelovnika da
pronađem apsolutno najjeftinije jelo koje će me zasititi, što je tog dana u Scrantonu ispalo da je čili.
Pojela sam cijeli tanjur u koji sam udrobila nekoliko vrećica krekera i pritom razmišljala o
autobusnim rutama. Najpametnije bi bilo, s obzirom na to da je jesen, uputiti se na jug ili na zapad i
tamo prezimiti, ali kako nisam htjela na jug, odlučila sam krenuti na zapad. U Kaliforniju. Zašto ne?
Provjerila sam koliko će me stajati karta. Kao što sam se i bojala, previše.
Cijelo je jutro pomalo sipilo, ali sad su se oblaci razišli. S druge strane dešperatne zalogajnice, iza
prozora umašćenih kišom i preko prilaznog puta koji je zavijao oko komadića strme tratine posute
smećem, pružala se autocesta. Promatrala sam aute kako šibaju cestom, ne više tako gladna, ali i
dalje osamljena i uplašena. Konobarica mi je prišla da me upita hoću li kavu. Iako još nikad nisam
pila kavu, rekla sam da hoću. Kad mi je natočila šalicu, ublažila sam je s dvije doze slatkog
vrhnja i četiri vrećice šećera. Popila sam je tek kad se okusom približila sladoledu od kave.
Iz kolodvora su neprestano izlazili autobusi ostavljajući za sobom plinoviti trag. Dolje su na
autocesti jurili auti. Htjela sam se istuširati. Htjela sam leći u čistu posteljinu i zaspati. Mogla sam
uzeti sobu u motelu za 9,95 dolara, ali prije toga sam se htjela još udaljiti. Dugo sam sjedila u
separeu. Nisam pojma imala što da poduzmem kao sljedeći korak. A onda mi je napokon sinulo.
Platila sam račun i izišla iz kolodvora. Prešla sam pristupni put i sišla niz padinu. Spustila sam
kovčeg uz cestu i, iskoračivši tako da se licem okrenem prema nadolazećim automobilima, pokusno
podigla palac.
Roditelji su me uvijek opominjali da ne autostopiram. Milton mi je znao čitati novinske članke gdje
se u detalje opisivalo kako su grozno skončali mladi koji su počinili tu grešku. Nisam baš visoko
podigla palac. Polovica mene opirala se toj zamisli. Auti su jurili kraj mene. Nitko se nije
zaustavljao. Moj se nevoljki palac tresao.
Preračunala sam se s Luceom. Mislila sam kako će nakon mnogih razgovora sa mnom zaključiti da
sam normalna i pustiti me na miru. Ali nešto mi je postajalo jasno oko normalnosti. Normalnost nije
normalna. Ne može biti. Da je normalnost normalna, svi bi je pustili na miru. Mogli bi mirno sjediti
i pustiti normalnosti da se manifestira. Ali ljudi - a posebno doktori - sumnjaju u normalnost. Nisu
sigurni da normalnost može obaviti ono što se od nje očekuje. Pa su je skloni malo gurnuti u
pravom smjeru.
Što se mojih roditelja tiče, nisam ih ni za što krivila. Samo su me htjeli poštedjeti poniženja, života
bez ljubavi, čak smrti. Kasnije sam doznala da je dr. Luče naglašavao kako je medicinski riskantno
ako se moje stanje ne liječi. "Gonadsko tkivo", kako je opisao moje testise koji se nisu spustili,
često u kasnijoj dobi postane kancerozno. (Međutim, sad mi je četrdeset jedna godina i do sad se
ništa nije dogodilo.)
Iza zavoja se pojavio kamion s prikolicom, ispuhujući crni dim iz uspravnog auspuha. Iza stakla
crvene kabine vozačeva je glava poskakivala kao glava lutke na oprugi. Okrenuo je lice prema meni
i, dok je golemi kamion tutnjao kraj mene, stao na kočnicu. Stražnji su kotači malo zadimili,
zaškripali, i kamion je stao kojih dvadeset metara od mene.
Zgrabio sam kovčeg i, obuzet divljim uzbuđenjem, potrčao prema kamionu. Ali kad sam stigao do
njega, zastao sam. Vrata su mi izgledala
strašno visoko. Golemo je vozilo brundalo i podrhtavalo. S mjesta na kojem sam stajao nisam vidio
vozača i ukočio sam se, paraliziran od neodlučnosti. A onda se vozačevo lice ukazalo na prozoru
tako naglo da sam se prepao. Otvorio je vrata.
"Ideš ili ne?"
"Idem", rekao sam.

www.crowarez.org
Kabina nije baš bila čista. Vozač je bio na cesti već neko vrijeme i posvuda je ležala razbacana
ambalaža od hrane i prazne boce.
"Dužnost ti je da me držiš budnim", rekao je vozač.
Kad nisam odmah odgovorio, pogledao me. Oči su mu bile crvene. Crveni su mu bili i Fu Manchu
brkovi i dugi zalisci. "Samo pričaj", rekao je.
"O čemu hoćeš da pričam?"
"Jebalo me ako znam!" ljutito je povikao. Ali onda isto tako naglo: "O Indijancima! Znaš nešto o
Indijancima?"
"O Indijancima?"
"Ma da. Kad vozim na zapad, često povezem Indijance autostope-re. Najveći luđaci koje sam u
životu vidio. Imaju svakakve teorije i ta sranja."
"Na primjer?"
"Na primjer, neki vele da nisu došli preko Beringovog kopnenog mosta. Poznat ti je Beringov
kopneni most? Tamo gore na Aljaski. Sad se zove Beringov tjesnac. Sad je more. Mali klin vode
između Aljaske i Rusije. Ali nekad davno, to je bilo kopno i onuda su stigli Indijanci. Iz Kine ili
Mongolije, tako nešto. Indijanci su zapravo istočnjaci."
"Nisam to znao", rekao sam. Više se nisam bojao kao prije. Vozač me očito uzeo zdravo za gotovo.
"Ali neki od tih Indijanaca koje povezem vele da njihovi nisu došli preko tog kopnenog mosta. Vele
da su došli s nekog izgubljenog otoka, kao što je Atlantida."
"Nisu jedini."
"I znaš što još vele?"
"Što?"
"Vele da su Indijanci napisali Ustav. Američki Ustav!"
Ispalo je da je pričao uglavnom on. Govorio sam vrlo malo. Ali sama moja nazočnost držala ga je
budnim. Dok je pričao o Indijancima, to ga je podsjetilo na meteore; u Montani ima meteor koji
Indijanci smatraju svetim, a ubrzo je prešao na sve nebeske pojave s kojima se čovjek hoće-
-neće upoznaje dok je za volanom kamiona, zvijezde padalice, komete i zelene zrake. "Jesi kad
vidio zelenu zraku?" upitao me.
"Ne."
"Vele da se zelena zraka ne može uslikati, ali ja sam je slikao. Uvijek imam sa sobom fotoaparat za
slučaj da naletim na neku takvu pizdariju od koje ti pamet stane. I jedanput sam vidio tu zelenu
zraku i zgrabio aparat i cap. Imam fotku doma."
"Sto je to zelena zraka?"
"To je boja koju sunce proizvede kad izlazi i kad zalazi. Na samo dvije sekunde. Najbolje ti se vidi
u planinama."
Odvezao me sve do Ohija i ostavio pred jednim motelom. Zahvalio sam mu na vožnji i ponio
kovčeg do recepcije. I tu mi je odijelo dobro poslužilo. Kao i skupa prtljaga. Nisam izgledao kao
bjegunac od kuće. Recepcioner u motelu možda je posumnjao u moje godine, ali odmah sam
izbrojio novac na pult i ključ mi se našao u rukama.
Nakon Ohija slijedili su Indiana, Illinois, Iowa i Nebraska. Vozio sam se u karavanima, sportskim
autima, kombijima iz rentakara. Nikad mi nisu stale same žene, isključivo muškarci, ili muškarci sa
ženama. Stao mi je par turista iz Nizozemske koji su se žalili na frigidno američko pivo, a katkad su
me povezli parovi koji su se svađali i više su dodijali jedno drugom. U svakom od tih slučajeva
smatrali su me dečkom ti-nejdžerske dobi što sam sa svakom minutom sve uvjerljivije i postajao.
Sophie Sassoon nije bila pri ruci da mi voskom depilira brčiće pa su se pojačali, tamni kao
razmazana mrlja iznad gornje usnice. Glas mi se spuštao sve dublje. Sa svakom grbom na cesti
moja Adamova jabučica padala je mjesto niže.
Ako me tko pitao, govorio sam kako idem u Kaliforniju na prvu godinu faksa. Nisam mnogo znao o
svijetu, ali znao sam nešto o fakultetima, svakako o tome kako se dobro pripremiti za ispitivanje, i
tako sam tvrdio da idem na Stanford, gdje ću stanovati u studentskom domu. Da budem iskren, moji
vozači nisu bili pretjerano sumnjičavi. Bilo im je zapravo svejedno. Imali su vlastite probleme.
Dosađivali su se, ili su bili osamljeni, i htjeli su s nekim razgovarati.

www.crowarez.org
Kao kakav obraćenik na novu vjeru, ispočetka sam pretjerivao. Negdje oko Garvja u Indijani počeo
sam se frajerski gegati u hodu. Rijetko sam se smiješio. Kroz cijeli Illinois škiljio sam nepomična
lica kao Clint Eastwood. Sve je to bilo blefiranje, ali i većina muškaraca
zapravo blefira. Svi idemo i gledamo jedni druge ledenim pogledima kroz stisnute oči. Moje se
šepurenje nije bogzna koliko razlikovalo od držanja mnogih adolescenata koji hoće izgledati
muževno. Zbog toga je djelovalo uvjerljivo. Prolazilo je upravo zbog svoje lažnosti. Tu i tamo
ispadao sam iz uloge. Kad sam osjetio da mi se nešto prilijepilo za potplat, zabacio bih petu i
pogledao preko ramena da vidim što je, umjesto da prekrižim nogu ispred sebe i podignem cipelu.
Kovanice sam brojao na otvorenom dlanu umjesto u džepu hlača. Od tih me grešaka hvatala panika,
ali nepotrebno. Nitko nije ništa primjećivao. To mi je išlo u prilog; ljudi u pravilu ne primjećuju baš
mnogo.
Lagao bih kad bih rekao da sam razumio sve što sam osjećao. Ne ide to tako s četrnaest godina.
Nagon za samoodržanjem rekao mi je da bježim, i bježao sam. Za petama mi je bio strah.
Nedostajali su mi roditelji. Grizla me savjest što se brinu zbog mene. Proganjao me izvještaj dr.
Lucea. Noću, u raznim motelima, uspavljivao sam se plačem. Iako sam pobjegao, nisam se osjećao
manje nakaznim. Pred sobom sam vidio samo poniženje i odbacivanje, i oplakivao sam svoj život.
Ali ujutro sam se budio u mnogo boljem stanju. Izlazio sam iz mo-telske sobe da stojim na zraku
svijeta. Bio sam mlad i, unatoč strahu, vedra duha; nisam predugo mogao stvari gledati crno.
Nekako sam uspijevao zaboraviti sebe na duže komade vremena. Jeo sam krafne za doručak.
Neprestano sam pio jako slatku kavu razblaženu mlijekom. Da si popravim raspoloženje, činio sam
stvari koje mi roditelji ne bi dopustili, naručivao dva pa katkad i tri deserta i nikad nisam jeo salatu.
Sad sam bio slobodan da pustim da mi zubi istrunu ili da stavljam noge na sjedalo ispred sebe.
Katkad, dok sam stopirao, vidio sam druge bjegunce. Okupljali su se ispod nadvožnjaka ili u
odvodnim kanalima i pušili, s navučenim kapuljačama. Bili su spremniji podnijeti gore stvari nego
ja, bili su žilaviji. Obilazio sam njihove čopore u širokom luku. Oni su bili iz razorenih obitelji,
tjelesno su ih zlostavljali u djetinjstvu, a sad su oni zlostavljali druge. Nisam im ni po čemu bio
nalik. Sa sobom sam na cestu ponio društveni uspon i položaj svoje obitelji. Nisam se pridružio ni
jednom čoporu, nego sam išao svojim putem sam.
A sad se, usred prerije, pojavljuje kamp prikolica koja pripada My-ronu i Svlviji Bresnick, iz
Pelhama u državi New York. Kao novovjeka zaprežna natkrivena kola, kotrlja se kroz lelujava
travnata prostranstva i onda zaustavlja. Vrata se otvaraju, kao vrata kuće, a na njima stoji živahna
ženica u kasnim šezdesetim godinama.
"Mislim da imamo mjesta za tebe", kaže.
Trenutak prije, bio sam na cesti broj 80 u zapadnoj Iowi. Ali sad, dok unosim kovčeg na taj prerijski
brod, odjednom sam u dnevnoj sobi Bresnickovih. Uokvirene fotografije njihove djece vise po
zidovima, uz Chagallove grafike. Na niskom stoliću leži povijest Winstona Churchilla kroz koju se
Myron probija noću dok stoje negdje parkirani.
Myron je umirovljeni trgovački putnik, Svlvia bivša socijalna radnica. U profilu podsjeća na slatku
Pulchinellu, izražajnih, našminkanih obraščića, i nosa stvorenog da postigne komični efekt. Myron
usnama slini po cigari, uprljanoj i intimno navlaženoj njegovim izlučinama.
Dok Myron vozi, Svlvia mi pokazuje krevete, tuš, dnevni boravak. Na koji fakultet idem? Što želim
biti? Zasipa me pitanjima.
Myron se okreće od volana i zatuli, "Stanford! To je dobar faks!"
I upravo se u tom času to dogodilo. U nekom trenutku na cesti broj 80 nešto mi klikne u glavi i
odjednom mi se čini da sam uhvatio grif. Myron i Svlvia tretiraju me kao sina. U toj kolektivnoj
zabludi ja i postajem sin, bar na kratko. Identificiram se s muškim spolom.
Ali ostalo mi je i nečeg kćerinskog. Jer nije prošlo dugo, a Svlvia me vodi u stranu da se požali na
muža. "Znam da je to seljački. Cijeli taj stil života u kamp prikolicama. Da vidiš ljude koje srećemo
u tim kampovima. Oni to zovu 'kamperski stil'. Ma zlatni su to ljudi - ali dosadni. Fale mi izlasci na
kulturne događaje. Myron kaže da je život proveo putujući po zemlji koju nije uspio vidjeti jer je
imao previše posla. Zato sad putuje ponovno - ali polako. I što misliš, koga vuče sa sobom?"
"Srce moje!" zove je Myron. "Bi li mogla svojem mužu donijeti ledeni čaj, molim te? Umire od

www.crowarez.org
žeđi."
Ostavili su me u Nebraski. Prebrojio sam novac i ustanovio da imam još dvjesto trideset dolara.
Našao sam jeftinu sobu u nekoj vrsti pansiona i ondje prespavao. Još sam se previše bojao stopirati
po mraku.
Na cesti sam imao vremena za manje prilagodbe. Mnoge čarape koje sam ponio bile su pogrešne
boje - ružičaste, bijele ili s uzorkom kitova. Ni gaćice nisu bile dobre. U robnoj kući Woolworth u
Nebra-ska Cityju kupio sam paket s tri para bokserica. Kao djevojka, nosila sam veliki broj, L. Kao
dečko, M. Prošao sam s kolicima i kroz odjel kozmetike. Umjesto beskrajnih nizova kozmetičkih
proizvoda, bio je tu samo jedan red osnovnih higijenskih potrepština. Eksplozija muške kozmetike
još se nije dogodila. Nije bilo preparata za njegu zamaskiranih pod grubijanskim imenima. Nije bilo
Heavy Duty Skin Repair kreme. Ni Anti Burn Shave Gela poslije brijanja. Uzeo sam dezodorans,
jednokratne britvice i kremu za brijanje. Privlačile su me šarene bočice
kolonjske vode, ali imao sam loše iskustvo s losionima poslije brijanja. Kolonjska voda podsjećala
me na učitelje pjevanja, šefove sale, na starce i njihove neželjene zagrljaje. Odabrao sam i mušku
lisnicu. Na blagajni nisam mogao pogledati blagajnici u lice, u nelagodi kao da kupujem kondome.
Blagajnica nije bila mnogo starija od mene, s plavom, sitno nakovrčanom kosom. U provincijalnom
stilu.
U restoranima sam se počeo služiti muškim zahodima. Ta mi je prilagodba valjda najteže pala.
Šokirala me prljavština u muškim zahodima, kiseli smrad i svinjski zvukovi, roktanje i stenjanje
koje je dopiralo iza vrata odjeljaka. Na podu su se vječno skupljale lokve mokraće. Komadi
uprljanog toaletnog papira lijepili su se za školjke. Na ulasku te često dočekivao hitan slučaj za
vodoinstalatera, smeđa plima, juha mrtvih žaba. Kad se sjetim da mi je zahod nekoć bio utočište! S
tim je sad gotovo. Odmah sam shvatio da muški zahodi, za razliku od ženskih, ne nude utjehu.
Cesto nije bilo čak ni ogledala, niti sapuna za ruke. I dok iza zatvorenih vrata zahoda muškarci puni
plinova nisu pokazivali ni truna srama, na pisoarima su bili usplahireni. Gledali su ravno preda se
kao konji s naočnjacima.
U tim sam trenutcima shvaćao što ostavljam za sobom: solidarnost zajedničke biologije. Žene znaju
što znači imati tijelo. Razumiju njegove tegobe i slabosti, njegove trijumfe i užitke. Muškarci misle
da je njihovo tijelo samo njihovo. Bave se njime u privatnosti, čak i na javnome mjestu.
Riječ o penisima. Kakav je bio Calov službeni stav o penisima? Dok je bio među njima, okružen
njima, osjećao je prema njima isto ono što je osjećao kao djevojka: u jednakoj mjeri fascinaciju i
užas. Penisi mi nikad baš nisu previše značili. Mojim prijateljicama i meni bili su komični. Svoju
smo grešnu radoznalost prikrivale hihotom ili hinjenim gađenjem. Kao svaka školarka na izletu,
doživjela sam trenutke crve-njenja među rimskim starinama. Zirkala sam krišom, kad se učiteljica
okrenula na drugu stranu. To nam je prva lekcija iz povijesti umjetnosti kad smo mali, nije li tako?
Aktovi su odjeveni. Odjeveni su u ćudoređe. Budući da je šest godina stariji od mene, moj brat se
nikad nije kupao sa mnom u kadi. Tijekom godina njegove sam genitalije vidjela tek letimično.
Namjerno sam odvraćala pogled. čak je i Jerome ušao u mene, a da nisam gledala što se događa.
Nešto tako dugo skriveno moralo me zaintrigirati. Ali ono što sam uspjela zapaziti u muškim
zahodima, uglavnom me razočaralo. Ponosnog falusa nije bilo nigdje na vidiku, samo ovješene
vrećice, osušeni gomolji, puževi golaći.
I na smrt sam se bojao da će me uhvatiti kako gledam. Unatoč odijelu, kratkoj kosi i visini, svaki
put kad sam ulazio u muški zahod, u glavi mi je odjeknulo: "U muškom zahodu si!" Ali u muškom
zahodu sam i morao biti. Nitko nije rekao ni riječ. Nitko nije prigovorio što sam unutra. A onda bih
tražio zahodsku školjku koja je izgledala bar donekle čisto. Morao sam sjesti da uriniram. I sad
sjedam.
Uvečer, na gljivičavim tepisima motelskih soba, vježbao sam, radio sklekove i trbušnjake. Samo u
boksericama, proučavao sam svoju građu u ogledalu. Još nedavno mučilo me što se ne razvijam. Te
je brige nestalo. Nisam više morao dostizati taj standard. Nemogući su zahtjevi uklonjeni i osjećao
sam golemo olakšanje. Ali bilo je i trenutaka dezorijentacije dok sam zurio u tijelo koje se
mijenjalo. Katkad mi se činilo da ne pripada meni. Bilo je čvrsto, bijelo, koščato. Lijepo na svoj
način, valjda, ali spartansko. Nimalo pristupačno ni podatno. Prije, sadržaj pod pritiskom.

www.crowarez.org
U tim sam motelskim sobama upoznavao svoje novo tijelo, njegove specifične upute i
kontraindikacije. Predmet i ja radili smo u neznanju. Nikad previše nije istražila moju opremu. Na
klinici su mojim genitalijama pristupili medicinski. Cijelo vrijeme su mi bile odrvenjele ili blago
iritirane od neprestanih pregleda. Tijelo mi se iskopčalo da nekako podnese to mučenje. Ali
putovanje ga je razbudilo. Sam, iza zaključanih vrata s navučenim sigurnosnim lancem,
eksperimentirao sam sa sobom. Stavljao sam jastuke među noge. Lijegao sam na jastuke. Dok sam s
pola oka gledao Johnnvja Carsona na televiziji, moja je ruka ispitivala teren. Tjeskoba oko tjelesne
građe uvijek me priječila da istražujem kao ostali. I zato sam tek sad, daleko od svijeta i svih koje
sam poznavao, imao hrabrosti to iskušati. Ne smije se umanjiti važnost toga. Ako sam katkad dvojio
oko svoje odluke, ako sam se katkad htio vratiti, otrčati natrag roditeljima i na kliniku i popustiti,
zaustavila me privatna ekstaza među nogama. Znao sam da će mi to oduzeti. Ne želim precjenjivati
seksualno. Ali za mene je to bila moćna sila, pogotovo u dobi od četrnaest godina, kad su mi živci
bili svježi i ustreptali, spremni da na najmanju provokaciju raspale simfoniju. Tako je Cal otkrio
sebe, u senzualnoj, tekućoj, neplodnoj kulminaciji, ispružen na trbuhu na dva ili tri izgnječena
jastuka, uz spuštene rolete i ispražnjeni bazen vani, i uz aute koji prolaze u beskraj, cijelu noć.
Izvan Nebraska Citvja, stao mi je srebrni karavan Nova. Potrčao sam s kovčegom u ruci i otvorio
suvozačeva vrata. Za volanom je sjedio naočit muškarac od trideset i nešto godina. Imao je na sebi
sako
od tvida i žuti pulover s V izrezom. Najgornji gumb karirane košulje bio mu je otkopčan, ali
ovratnik je bio čvrsto uškrobljen. Formalnost njegove odjeće odskakala je od ležerna ponašanja. "Ej
bok", rekao je, kao s brooklvnskim akcentom. / "Hvala što ste stali."
Pripalio je cigaretu i predstavio se, pružajući mi ruku. "Ben Scheer."
"Ja sam Cal."
Nije postavljao uobičajena pitanja o tome odakle sam i kamo idem. Umjesto toga je, kad smo
krenuli, upitao, "Gdje si našao to odijelo?"
"U dućanu Vojske spasa."
"Jako je dobro."
"Zbilja?" rekao sam. I onda ponovno razmotrio što je rekao. "Zezate me."
"Ne, ne zezam te", rekao je Scheer. "Sviđaju mi se odijela u kojima je netko umro. To je vrlo
egzistencijalistički."
"Kako?"
"Što kako?"
"Egzistencijalistički?"
Pogledao me ravno u oči. "Egzistencijalist je netko tko živi za sadašnji trenutak."
Nikad nitko nije sa mnom tako razgovarao. Sviđalo mi se. Dok smo se vozili kroz požutjeli krajolik,
Scheer mi je pričao o drugim zanimljivim stvarima. Saznao sam za Ionesca i za teatar apsurda. I za
Andvja Warhola i Velvet Underground. Teško je opisati kakvo su uzbuđenje izazivale te riječi u
meni, klincu iz kulturne vukojebine. Narukvice s privjescima voljele su se pretvarati da su s istoka,
pa sam valjda i ja pokupio taj poriv.
"Jeste kad živjeli u New Yorku?" upitao sam.
"Prije."
"Baš sam bio ondje. Htio bih ondje jednog dana živjeti."
"Živio sam tamo deset godina."
"Zašto ste otišli?"
Opet me pogledao u oči. "Jedno sam se jutro probudio i shvatio da sam, ako ne odem, za godinu
dana mrtav."
I to mi je zvučalo divno.
Scheer je imao zgodno, blijedo lice s azijatski ukošenim sivim očima. Svijetlo smeđa, sitno
kovrčava kosa bila mu je uredno začešljana s razdjeljkom povučenim ravno kao po dekretu. Nakon
nekog vremena
zapazio sam i druge fine detalje njegove odjeće, dugmad za manžete s monogramom, talijanske
mokasinke. Odmah mi se svidio. Scheer je bio onakav muškarac kakav sam mislio da bih ja volio

www.crowarez.org
biti.
Odjednom se iz stražnjeg dijela auta začuo veličanstveni, turobni uzdah iz dna duše, glasan poput
erupcije.
"Kako ide, Franklin?" doviknuo je Scheer.
Kad je čuo svoje ime, Franklin je podigao zabrinutu, kraljevsku glavu iz dubina prtljažnika i vidio
sam bijelo-crne mrlje engleskog sete-ra. Starina suznih očiju me jedanput odmjerila i ponovno
utonula iza sjedala.
Scheer je u međuvremenu sišao s autoceste. Na autocesti je vozio ležernim stilom, ali čim bi se
upustio u bilo kakav manevar, poprimao je vojničko držanje i udarao po volanu jakim rukama. Stao
je na parkiralištu velikog dućana. "Natrag sam za minutu."
Držeći cigaretu nisko na boku kao štap za jahanje, odsječnim je korakom odmarširao u dućan. Dok
ga nije bilo, razgledao sam unutrašnjost auta. Sve je bilo besprijekorno čisto, prostirke na podu
netom usisane. U pretincu za rukavice uredno su bile poslagane karte i kasete Mabel Mercer. Scheer
se vratio s dvije pune vrećice.
"Mislim da nam je vrijeme za putno piće", rekao je.
Donio je paket od dvanaest piva, dvije boce Blue Nun, i rose Lancers u lažnoj glinenoj boci. Sve je
odložio na stražnje sjedalo.
I to je spadalo u sofisticiranu odraslost. Piti jeftini Liebfraumilch iz plastičnih čaša, zvati to
koktelom, i jesti grumene sira Cheddar grubo odrezane švicarskim vojnim nožem. Scheer je iz
oskudnih sredstava uspio složiti posve pristojnu zakusku. Bilo je tu čak i maslina. Vratili smo se na
autocestu preko ničije zemlje, dok me Scheer upućivao kako da otvorim vino i poslužujem mu
prigrizine. Sad sam mu bio paž. Rekao mi je da stavim kasetu s Mabel Mercer i onda me
prosvjetljivao o njezinu savršenom fraziranju.
Odjednom je povisio glas. "Murja. Spusti čašu."
Brzo sam spustio čašu Blue Nuna i nastavili smo dalje, dok nam je s lijeve strane prošao policajac.
Scheer je imitirao govor provincijskog policajca: "Znam ja te gradske prefrigance, a ova dvojica su
bome prefriganiji od sviju! Evo meni ruke ako nisu nešto loše naumili!"
Na sve to ja sam odgovarao smijehom, sretan što sam se udružio s njim protiv svijeta licemjera i
vlastodržaca.
Kad se smračilo, Scheer je odabrao restoran u kojem su specijalitet odresci. Brinuo sam se da će biti
preskupo, ali on mi je rekao, "Danas ja častim večerom."
Unutra je bilo puno, bio je to popularan restoran, i slobodan je bio samo mali stol kraj šanka.
Konobarici je Scheer rekao, "Ja ću martini s votkom, jako suh, dvije masline, a moj sin će pivu."
Konobarica me pogledala.
"Ima on neke isprave?"
"Nemam kod sebe", rekao sam.
"Onda ništa od piva."
"Bio sam prisutan kad se rađao. Jamčim za njega", rekao je Scheer.
"Sori, nema isprava, nema alkohola."
"Onda dobro", rekao je Scheer. "Predomislio sam se. Dajte meni martini s votkom, jako suh, dvije
masline, i uz to pivu."
Kroz stisnute usnice konobarica je procijedila, "Ako ćete dat prijatelju da pije to pivo, ne mogu vam
ga donijet."
"Oba su pića za mene", uvjeravao ju je Scheer. Malo je spustio glas, malo otvorio ton, i unio u nj
neki autoritet istoka zemlje ili otmjenog sveučilišta čiji se utjecaj nije posve gubio čak ni tu, u
restoranu s odrescima u preriji. Konobarica je ogorčeno popustila.
Otišla je od stola, a Scheer se nagnuo prema meni. Ponovno je oponašao seljački govor provincije.
"Ništa ovoj curi ne fali a da to jedno dobro bockanje u sijenu ne bi riješilo. A gdje ćeš bolji rog od
tvojeg." Nije djelovao kao da je pijan, ali to je prostačenje bilo novo: pokreti su mu sad bili manje
precizni, govor glasniji. "Ma da", rekao je Scheer, "mislim da joj se sviđaš. Ti i Mavella baš si lijepo
pasete." I na mene je vino snažno djelovalo, glava mi je bila poput lopte s ogledalima s koje se
odbljeskuje svjetlo.

www.crowarez.org
Konobarica je donijela pića i demonstrativno ih spustila na Sche-erovu stranu stola. čim je otišla, on
je gurnuo pivo prema meni i rekao, "Evo ti."
"Hvala." Pio sam pivo u velikim gutljajima, a svaki put kad je konobarica prošla, gurao sam ga
natrag preko stola. Bilo je zabavno piti skrivečki.
Ali nisam prošao neprimijećen. Promatrao me muškarac koji je sjedio za šankom. Imao je havajsku
košulju i sunčane naočale i držao se kao da ne odobrava to što vidi. Ali onda mu se lice razvuklo u
širok,
znalački smiješak. Od tog mi je smiješka postalo neugodno i skrenuo sam pogled.
Kad smo izišli iz restorana, nebo se već potpuno zacrnjelo. Prije odlaska, Scheer je otvorio stražnja
vrata Nove da pusti Franklina van. Stari pas više nije mogao hodati pa ga je Scheer morao podići iz
auta. "Idemo, stari", rekao mu je, s nabusitom nježnošću i, stišćući upaljenu cigaretu u zubima tako
da mu je patricijski stršala uvis pomalo kao kod Franklina Roosevelta glavom, u svojim Guccijevim
mokasinkama i sakou od zlatastog tvida, dok su mu se jake noge igrača pola gotovo svijale pod
teretom, odnio je ostarjelu beštiju u grmlje.
Prije nego što smo izišli na autocestu, stao je pred dućanom da kupi još piva.
Vozili smo se sat i nešto. Scheer je popio mnogo piva: ja sam odradio jedno ili dva. Nisam uopće
bio trijezan i spavalo mi se. Naslonio sam se na vrata i mutnih očiju zurio van. Pored nas je prošao
dugački bijeli auto. Vozač me pogledao i osmjehnuo se, ali ja sam već tonuo u san.
Nešto kasnije, ne znam koliko, Scheer me probudio tresući me. "Previše sam krepan da vozim. Stat
ću negdje."
Nisam rekao ništa.
"Uzet ću sobu u motelu. I tebi ću uzeti sobu. Ja častim."
Nisam prigovorio. Ubrzo sam ugledao nejasna svjetla motela. Scheer je izišao iz auta i vratio se s
ključevima soba. Odveo me u moju sobu, noseći moj kovčeg, i otvorio mi vrata. Stigao sam do
kreveta i srušio se.
Vrtjelo mi se u glavi. Uspio sam podići prekrivač i dohvatiti jastuk.
"Spavat ćeš odjeven?" upitao me Scheer, kao da ga to zabavlja.
Osjetio sam njegovu ruku kako me trlja po leđima. "Ne bi smio spavati u odjeći", rekao je. Počeo
me svlačiti, ali razbudio sam se. "Pusti me samo da spavam", rekao sam.
Scheer se prignuo tik uz mene. Zadebljalim glasom je profufljao, "Starci su te izbacili, čal? To se
dogodilo, je li?" Odjednom je zvučao jako pijano, kao da ga je napokon uhvatilo sve što je pio
cijelog dana i cijele večeri.
"Idem spavati", rekao sam.
"Daj", šapnuo mi je Scheer. "Ja ću se pobrinuti za tebe."
Sklupčao sam se da se zaštitim, držeći oči zatvorene. Scheer je pro-trljao lice uz moje, ali kako
nisam reagirao, prestao je. čuo sam kako otvara vrata i zatvara ih za sobom.
i
Kad sam se ponovno probudio, bilo je rano jutro. Svjetlo je naviralo kroz prozore. A kraj mene je
ležao Scheer. Nespretno me grlio i pritom čvrsto žmirio. "Samo hoću tu spavati", pleo je jezikom.
"Samo hoću spavati." Netko mi je otkopčao košulju. Scheer je bio samo u donjem rublju. Televizor
je radio, a na njemu su stajale prazne limenke piva.
Scheer me stezao, stiskao lice uz moje i pritom ispuštao zvukove. Otrpio sam to, jer sam zbog
nekog razloga mislio da sam mu dužan. Ali kad su njegovi pijani izljevi nježnosti postali gorljiviji,
ciljaniji, odgurnuo sam ga od sebe. Nije prosvjedovao. Smotao se u loptu i ubrzo izgubio svijest.
Ustao sam i otišao u kupaonicu. Dugo sam sjedio na poklopcu zahoda, stežući koljena. Kad sam
izvirio iz zahoda, Scheer je još spavao čvrstim snom. Vrata kupaonice nisu se mogla zaključati, ali
očajnički sam žudio za tušem. Istuširao sam se na brzinu, s rastvorenim zastorom i pogledom
uprtim u vrata. Onda sam se presvukao u čistu košulju, ponovno obukao odijelo i izišao iz sobe.
Tek je svanulo. Na cesti još nije bilo prometa. Pješke sam se udaljio od motela i sjeo na svoj
Samsonite i čekao. Veliko, otvoreno nebo. Na njemu nekoliko ptica. Ponovno sam bio gladan.
Boljela me glava. Izvadio sam novčarku i prebrojio siću koja mi je preostala. Stoti sam put pomislio
da nazovem kući. Počeo sam plakati, ali sam se zaustavio. A onda sam čuo da dolazi auto. Iz

www.crowarez.org
motelskog parkirališta izlazio je bijeli Lincoln Continental. Podigao sam palac. Auto je stao kraj
mene i prozor na struju se polako spustio. Za volanom je sjedio muškarac kojeg sam vidio jučer u
restoranu.
"Kamo si se uputio?"
"U Kaliforniju"
Opet onaj smiješak. Kao da je nešto puknulo. "No, onda danas imaš sreće. I ja idem onamo."
Samo sam trenutak oklijevao. Tad sam otvorio stražnja vrata velikog auta i ubacio svoj kovčeg. U
tom času nisam imao odviše izbora.
Rodna disforija u San Franciscu
Zvao se Bob Presto. Imao je meke, bijele, debele ruke i punašno lice i nosio je bijelu tuniku
protkanu zlatnim nitima. Bio je tašt na svoj glas, godinama je radio kao radijski voditelj prije nego
što se ubacio u sadašnji posao. Kakav točno posao, nije specificirao. Ali po Prestovom bijelom
Continentalu s crvenim kožnim sjedalima, zlatnom satu i prstenima s briljantima, njegovoj
šminkerskoj frizuri, očito se vidjelo da je unosne prirode. Unatoč tim oznakama odraslog muškarca,
Presto je po mnogo čemu bio mamin sin. Imao je tijelo malog debeljka, premda je bio krupan,
valjda je imao sto kila. Podsjećao me na figuru Big Boya u lancu restorana braće Elias, samo što je
bio stariji, prostiji i podbuhao od odraslih poroka.
Razgovor smo počeli uobičajeno, Presto me ispitivao o meni, a ja sam odgovarao standardnim
lažima.
"Kamo ideš u Kaliforniji?"
"Na faks."
"Na koji?"
"Stanford."
"Impresioniran sam. Imam šogora koji je išao na Stanford. Diže nos do neba. Gdje je to točno?"
"Stanford?"
"Da, u kojem gradu?"
"Zaboravio sam."
"Zaboravio si? Mislio sam da su studenti sa Stanforda pametni. Kako ćeš stići onamo ako ne znaš
gdje je faks?"
"Nalazim se s prijateljem. On zna sve detalje i sve."
"Lijepo je imati prijatelje", rekao je Presto. Okrenuo se i namignuo mi. Nisam znao kako
protumačiti to namigivanje. Šutio sam kao zaliven i netremice zurio u cestu pred nama.
Na prednjem sjedalu, u prostoru između nas, kao na kakvom šanku, bilo je svega, boca s
osvježavajućim napitcima, vrećica s čipsima i keksa. Presto mi je nudio da uzmem što hoću. Bio
sam odviše gladan da bih odbio, pa sam uzeo nekoliko keksa, trudeći se da ih ne gutam halapljivo.
"Da ti kažem", rekao mi je Presto, "što sam stariji, studenti mi izgledaju mlađi. Da si me pitao,
rekao bih da još ideš u srednju školu. Na kojoj si godini?"
"Prvoj."
Prestu se lice ponovno razvuklo u ušećereni smiješak. "Da sam barem na tvojem mjestu. Nema
ljepše od studentskih dana. Nadam se da si spreman za cure."
To je popratio cerekom na koji sam se osjetio obaveznim dodati vlastiti cerek. "Znaš, Cal, imao sam
gomilu cura na faksu", rekao je Presto. "Spikirao sam na studentskom radiju. Dobivao sam sve
moguće ploče besplatno. I kad mi se neka cura sviđala, posvećivao sam joj stvari na radiju."
Pokazao mi je primjerom kakav mu je bio stil, pjevuckajući dubokim glasom: "A ovo je za Jennifer,
kraljicu prve godine antropologije. Mala, hoću proučavati tvoju kulturu."
Presto je pognuo mesnatu glavu i obrve su mu se izvile u skromnom priznanju vlastitu glasovnom
daru. "Da ti dam mali savjet u vezi sa ženskima, Cal. Glas. Glas strašno uzbuđuje žene. Nikad ne
podcijeni važnost glasa." Prestov je glas zbilja bio dubok, dimorfno muževan. Masne naslage na
vratu pojačavale su mu rezonanciju dok mi je objašnjavao: "Uzmi, na primjer, moju bivšu ženu.
Kad smo tek počeli hodati, mogao sam joj reći bilo što i ona bi pomahnitala. Dok smo se ševili,
rekao bih 'bečka šnicla' i te sekunde bi svršila."
Kad nisam odgovorio, Presto je rekao, "Valjda ti nije neugodno, no? Nisi valjda jedan od onih malih

www.crowarez.org
mormona misionara? U tom tvojem odijelu?"
"Ne."
"Ajde dobro. Malo sam se zabrinuo. Daj da ti opet čujem glas", reče Presto. "Daj, reci nešto
najbolje što možeš."
"A što da velim?"
"Reci 'bečka šnicla'."
"Bečka šnicla."
"Više ne radim na radiju. Nisam profesionalni spiker. Ali po mom skromnom mišljenju, Cal, ti nisi
štof za DJ-a. Imaš tanki tenorčić. Tko hoće ševiti, mora prvo naučiti pjevati." Prasnuo je u smijeh i
nacerio mi se. Ali oči mu nisu bile vesele, nego su me hladno gledale i pomno proučavale. Vozio je
jednom rukom, a drugom jeo čips.
"Glas ti zapravo ima nešto neobično. Teško ga je odrediti."
činilo mi se najpametnije da šutim.
"Koliko ti je godina, Cal?"
"Pa rekao sam vam."
"Ne, nisi mi rekao."
"Upravo sam navršio osamnaest."
"Što misliš koliko je meni?"
"Ne znam. Šezdeset?"
"No, dobro, možeš sad izići iz auta. Šezdeset! Za Boga miloga, pa imam pedeset dvije godine!"
"Htio sam reći pedeset."
"To je zbog kila." Tresao je glavom. "Nisam izgledao staro dok nisam natukao ove silne kile.
Mršavac kao ti nema pojma o čemu pričam, je li tako? Prvo sam mislio da si cura kad sam te vidio
da stojiš kraj ceste. Nisam zapazio odijelo. Vidio sam ti samo figuru. I mislio sam, Isuse, pa što je
ovoj curici došlo da stopira?"
Više nisam mogao pogledati Prestu u oči. Ponovno me bilo strah i obuzela me krajnja nelagoda.
"A onda sam te prepoznao. Već sam te vidio. U restoranu s odrescima. Bio si s onim pederom."
Zastao je. "Njega sam odšacao kao lovca na mlado meso. Jesi ti gej, Cal?"
"Molim?"
"Slobodno mi možeš reći. Ja nisam gej, ali nemam ništa protiv."
"Htio bih ovdje izići. Možete me pustiti van?"
Presto je pustio volan i podigao oba dlana u zrak. "Oprosti. Ispričavam se. Neću te više ispitivati
kao policajac. Neću više ni zucnuti."
"Samo me pustite da iziđem."
"Ako to zbilja hoćeš, nema problema. Ali glupo je. Idemo u istom smjeru, Cal. Odvest ću te u San
Francisco." Nije usporio niti sam ga tražio da uspori. Održao je riječ i dalje je uglavnom šutio, samo
je mumljao uz glazbu s radija. Svaki sat je stao na pauzu, da ode na zahod i kupi još pepsi cole u
najvećim bocama, još čokoladnih keksa, još crvenog likoricija i još čipsa. Dok je vozio, neprestano
se tankao. Zabacivao je glavu unatrag dok je žvakao da ne namrvi prednji dio košulje. Bez-
alkoholna pića klokotala su mu niz grlo. Vodili smo samo vrlo općenitu konverzaciju. Prešli smo
gorje Sierre, izišli iz Nevade i ušli u Kaliforniju. Uzeli smo ručak u restoranu za vozače. Presto je
platio hamburgere i frape i zaključio sam da je tip na mjestu, prijateljski raspoložen, i da ne želi
ništa od mene fizički.
"Vrijeme za lijekove", rekao je kad smo pojeli. "Možeš mi dodati moje tablete, Cal? U pretincu su."
Unutra je bilo pet ili šest raznih bočica s tabletama. Dodao sam ih Prestu i on je zaškiljio da pročita
što piše na etiketama. "Daj", rekao mi je, "vozi ti jedan trenutak." Nagnuo sam se prema njemu da
dohvatim volan, primaknuvši se Bobu Prestu mnogo bliže nego što sam htio, dok se on borio sa
zatvaračima bočica i istresao iz njih tablete. "Jetra mi je sva sjebana. Zbog hepatitisa koji sam
pokupio u Tajlandu. Usrana me zemlja skoro stajala glave." Podigao je plavu tabletu. "Ova je za
jetru. Imam i jednu za razrjeđivanje krvi. I jednu za tlak. Krv mi je sva sjebana. Ne bih smio
ovoliko jesti."
I tako smo se vozili cijeli dan, i uvečer stigli u San Francisco. Kad sam vidio grad, ružičast i bijel,

www.crowarez.org
aranžiran po brežuljcima kao svadbena torta, obuzeo me novi strah. Cijelim putem preko zemlje
potpuno me zaokupljalo to kako stići do odredišta. Sad sam stigao i nisam znao što da počnem niti
kako ću opstati.
"Odbacit ću te kamo god hoćeš", rekao je Presto. "Imaš adresu gdje ćeš odsjesti, Cal? Gdje ti
stanuje prijatelj?"
"Bilo gdje je u redu."
"Odvest ću te u Haight. To je dobro mjesto da se snađeš za početak." Odvezli smo se u grad, Bob
Presto napokon je stao i ja sam otvorio vrata.
"Hvala na vožnji", rekao sam.
"Ma sve u redu", rekao je Presto. Pružio mi je ruku. "I usput, u Palu Altu."
"Molim?"
"Stanford je u Palu Altu. S tim stvarima moraš biti načisto ako hoćeš da ti netko vjeruje da ideš na
faks." čekao je da nešto kažem. A onda me, iznenađujuće nježnim glasom, što je vjerojatno bio
profesionalni trik, ali ne bez efekta, Presto upitao: "Cuj, momak, a imaš ti gdje spavati?"
"Ne brinite za mene."
"Cal, mogu te nešto pitati? Sto si ti zapravo?"
Bez odgovora sam izišao iz auta i otvorio stražnja vrata da uzmem
prtljagu. Presto se okrenuo u sjedalu, naporan manevar za njega. Glas mu je i dalje zvučao
baršunasto, duboko, očinski. "Daj, pa ja sam u tom biznisu. Možda ti mogu pomoći. Jesi ti trans?"
"Idem sad."
"Nemoj se vrijeđati. Znam sve o predoperativnom i postoperativnom stanju i svim tim stvarima."
"Nemam pojma o čemu pričate." Izvukao sam kovčeg iz auta.
"Ej, uspori malo. Evo, uzmi barem moj broj. Dobro bi mi došao dečko kao ti. Sto god da jesi. Treba
ti novca, ne? Ako hoćeš na laki način zaraditi dobru lovu, samo nazovi starog prijatelja Boba
Presta."
Uzeo sam broj da ga se riješim. Onda sam se okrenuo i otišao kao da znam kamo idem.
"Pazi se po noći u parku", doviknuo je Presto za mnom svojim zvonkim glasom. "Ovdje ima puno
pokvarenjaka."
Majka mi je znala govoriti kako pupčana vrpca koja ju je vezivala za djecu nikad nije posve
prerezana. čim je dr. Philobosian presjekao onu mesnatu vrpcu, na njezinu je mjestu izrasla druga,
duhovna veza. Kad sam nestala, Tessie se ta njezina izmišljotina učinila istinitijom nego bilo kad
prije. Noću, dok je ležala u krevetu i čekala da sredstvo za smirenje počne djelovati, često je
stavljala ruku na pupak, kao ribar koji provjerava udicu. I kao da je nešto osjećala. Do nje su
dopirale slabašne vibracije. Po njima je znala da sam još živa, premda jako daleko, gladna i po svoj
prilici ne u dobrom stanju. Sve to stizalo je do nje u nekom pijevu kroz nevidljivu vrpcu, pijevu
kakvim se glasaju kitovi kad se dozivaju u dubinama.
Gotovo cijeli tjedan nakon mog nestanka, roditelji su ostali u Hotelu Lochmoor, nadajući se da ću
se možda vratiti. Napokon ih je detektiv newyorške policije zadužen za moj slučaj uvjerio kako je
najbolje da odu kući. "Vaša kći može telefonirati. Ili se jednostavno pojaviti kod kuće. S klincima
obično bude tako. Ako je nađemo, javit ćemo vam. Vjerujte mi. Najbolje je da odete kući i dežurate
kraj telefona." Moji su roditelji nevoljko poslušali savjet.
Prije odlaska, međutim, ugovorili su sastanak s dr. Luceom. "Nepotpuno znanje vrlo je opasno",
rekao im je dr. Luče pokušavajući objasniti zašto sam pobjegla. "Callie je možda krišom pregledala
svoj karton dok sam na tren izišao iz ordinacije. Ali nije razumjela što čita."
"Ali što bi je natjeralo da pobjegne?" upitala je Tessie. Oči su joj bile raširene, molećive.
"Doktore, reći ću vam otvoreno", rekao je Milton. "U poruci koju nam je ostavila naša kći nazvala
vas je lažljivcem. Volio bih da mi objasnite zašto bi ona takvo što rekla."
Luče se tolerantno nasmiješio. "četrnaest joj je godina. Nepovjerljiva je prema odraslima."
"Možemo mi vidjeti taj karton?"
"Nemate ništa od toga da ga vidite. Rodni identitet vrlo je kompleksna stvar. To nije pitanje puke
genetike. Niti pitanje isključivo faktora okoline. Geni i okolina spajaju se u kritičnoj točki. To nije
bifaktorna stvar. Nego trifaktorna."

www.crowarez.org
"Dajte da nešto raščistimo", prekine ga Milton. "Je li vaše medicinsko stajalište da Callie mora
ostati ovakva kakva je, ili to više ne mislite?"
"Prema psihološkoj procjeni koju sam uspio obaviti u kratkom vremenu u kojem sam pregledavao
Callie, rekao bih, da, moje je mišljenje da ona ima ženski rodni identitet."
Tessie je izgubila pribranost i izbezumljeno viknula: "Pa zašto onda ona kaže da je dečko?"
"To meni nikad nije rekla", izjavio je Luče. "To je novi djelić sla-galjke"
"Hoću vidjeti taj karton", zahtijevao je Milton.
"Bojim se da je to nemoguće. Karton služi u svrhu mog privatnog istraživanja. Slobodno možete
vidjeti Calliene krvne nalaze i rezultate svih ostalih pretraga."
Tad je Milton eksplodirao. Urlao je i psovao dr. Lucea. "Vas smatram odgovornim. čujete me? Naša
kći nije takva da samo pobjegne od kuće. Nešto ste joj sigurno napravili. Preplašili ste je."
"Njezino stanje ju je preplašilo, gospodine Stephanides", rekao je Luče. "I dopustite da vam nešto
važno napomenem." Zakuckao je člancima prstiju o stol. "Od najveće je važnosti da je nađete što je
brže moguće. Posljedice bi mogle biti vrlo ozbiljne i teške."
"Što to govorite?"
"Depresija. Disforija. Ona je u vrlo osjetljivom psihološkom stanju."
"Tessie", pogleda Milton ženu, "hoćeš vidjeti taj karton ili da se pokupimo i pustimo ovog idiota da
se jebe."
"Hoću vidjeti karton." Šmrcala je. "I pripazi malo kako se izražavaš, molim te. Daj da se potrudimo
biti uljudni."
Napokon je Luče popustio i dao im da vide karton. Kad su pročitali
sve, ponudio se da će ponovno razmotriti moj slučaj u jednom trenutku u budućnosti i izrazio nadu
da će me brzo pronaći.
"Ne bih mu ponovno odvela Callie ni za milijun godina", rekla je majka dok su odlazili.
"Ne znam što je učinio da je tako uzrujao Callie", rekao je otac, "ali znam da je nešto učinio."
Vratili su se u Middlesex krajem rujna. Lišće je padalo s brijestova pa je ulica ogoljela, ostala bez
pokrova. Zahladnjelo je i noću je iz kreveta Tessie osluškivala zapuhe vjetra i šumor lišća, pitajući
se gdje ja spavam i jesam li na sigurnom. Sredstva za smirenje nisu joj toliko ublažavala koliko
preusmjeravala paniku. Pod sedativima se Tessie povlačila u svoju unutarnju jezgru, neku vrst
nadzornog mosta s kojeg je promatrala vlastitu tjeskobu. Strah joj se u tim trenutcima donekle
smirivao. Od tableta su joj se sušila usta. Glava joj je od njih bila kao omotana vatom, a na rubu
vidnog polja plesale su joj zvjezdice. Trebala je piti po jednu tabletu, ali često bi znala uzeti dvije
odjednom.
Postojalo je mjesto na pola puta između svjesnog i nesvjesnog stanja gdje je Tessie najbolje
razmišljala. Dan je ispunjavala druženjem - ljudi su neprestano navraćali i donosili hranu pa je
morala iznositi tanjure i poslije prati i čistiti - ali noću, na rubu otupjelosti, imala je hrabrosti suočiti
se s porukom koju sam ostavio.
Majka o meni nije mogla razmišljati nikako drugačije nego kao o kćeri. Misli su joj neprestano
iznova kružile jednom te istom putanjom. Poluotvorenih očiju, Tessie je piljila u tamu spavaće sobe
koja joj je sijevala u kutevima, i pred sobom vidjela sve što sam u životu odjenula ili posjedovala.
Sve kao da joj se nagomilalo uz podnožje kreveta - soknice s vrpcama, lutke, špangice za kosu,
komplet knjiga o djevojčici Made-line, haljine za paradu, crvene lakirane cipelice s kopčom,
džemperi, mala pećnica igračka, hula hup. Ti su predmeti bili trag koji je vodio do mene. Kako
takav trag može voditi do dečka?
A opet, očito vodi. Tessie je u glavi odvrtjela događaje prošlih godinu i pol dana, u potrazi za
signalima koji su joj možda promakli. Nije to bilo tako različito od onog što bi svaka majka učinila,
suočena s nekim šokantnim otkrićem o svojoj kćeri tinejdžerki. Da sam umrla od overdosea ili se
pridružila sekti, majka bi razmišljala u temeljno istom smjeru. Analiza je bila ista, samo su se
pitanja razlikovala. Jesam li zato tako visoka? Objašnjava li to zašto nisam dobila menstruaciju?
Razmišljala je o našim odlascima na depilaciju voskom u Zlatnom runu
i o mojem hrapavom altu - o svemu, zapravo: o tome kako nikad nisam kako spada ispunjavala
haljinu, kako mi ženske rukavice više ne pristaju. Sve što je Tessie prihvatila kao dio moje

www.crowarez.org
nezgodne pubertetske dobi odjednom joj je djelovalo zlosutno. Kako je mogla ništa ne primijetiti!
Majka mi je, rodila me, bliža mi je nego ja sama. Moja je bol i njezina bol, moja radost njezina
radost. Ali nije li Callieno lice katkad imalo čudan izraz? Tako intenzivan, tako... muškarački. I
nigdje masnog tkiva na njoj, baš nigdje, same kosti, bez bokova. Ali to je nemoguće... i dr. Luče je
rekao da je Callie... i zašto nije ni jednom riječju spomenuo kromosome... i kako to može biti istina?
Tako su tekle majčine misli dok joj se na um navlačila tama i svjetlucanje je gasnulo. I kad je o
svemu tome razmislila, Tessie je stala razmišljati i o Predmetu, o mojem prisnom prijateljstvu s
Predmetom. Sjetila se dana kad je ona djevojka umrla za vrijeme predstave, prisjetila se kako je
odjurila iza pozornice i našla me kako grlim Predmet, tješim je, gladim je po kosi, i sjetila se mojeg
mahnitog izraza, zapravo, uopće ne tužnog...
Od te se posljednje misli Tessie vratila na početak.
Milton, s druge strane, nije gubio vrijeme na ponovnu procjenu dokaza. Na hotelskom papiru za
pisanje Callie je izjavila, "Ja nisam djevojka". Ali Callie je tek dijete. Što ona zna? Djeca lupetaju
svakakve budalaštine. Otac nije razumio zbog čega sam pobjegla od operacije. Nije mogao shvatiti
zašto ne želim da me srede, izliječe. I bio je siguran da nema nikakvog smisla nagađati o mojim
razlozima za bijeg. Prvo me moraju naći. Moraju me vratiti kući živu i zdravu. A s medicinskom se
stranom stvari mogu baviti kasnije.
Milton se posvetio tom cilju. Veći dio svakog dana provodio je na telefonu i nazivao policijske
postaje diljem zemlje. Davio je detektiva u New Yorku pitanjima o tome ima li pomaka u mojem
slučaju. U knjižnici je prelistavao telefonske imenike i zapisivao brojeve i adrese policijskih postaja
i prihvatilišta za bjegunce, a onda metodično prolazio popis, nazivajući svaki pojedini broj i
raspitujući se je li tko vidio osobu koja odgovara mojem opisu. Razaslao je moju fotografiju svim
tim policijskim postajama, a poslao je i službenu obavijest svim svojim kooperantima s molbom da
izvjese moju sliku u svakom restoranu lanca Herkules. Davno prije nego što su moje golo tijelo
objavili u medicinskim udžbenicima, moje se lice pojavilo na oglasnim pločama i u izlozima u
cijeloj naciji. Policijska postaja u San Franciscu također je dobila fotografiju, ali izgledi da me
netko prepozna u međuvremenu
su se znatno smanjili. Kao pravi odmetnik od zakona, već sam izmijenio izgled. A biologija je
svakodnevno usavršavala moju krinku.
Middlesex se ponovno napunio prijateljima i rodbinom. Teta Zo i naši bratići i sestrična došli su
pružiti mojim roditeljima moralnu potporu. Peter Tatakis jednog je dana zatvorio kiropraktičarsku
ordinaciju ranije i dovezao se iz Birminghama večerati s Miltonom i Tessie. Jimmy i Phvllis
Fioretos donijeli su koulouriju i sladoled. Žene su se okupile u kuhinji i pripremale hranu, dok su
muškarci sjedili u dnevnoj sobi i prigušenim tonom konverzirali. Milton je izvadio prašnjave boce
iz ormarića s pićima. Izvukao je bocu Crown Rovala iz grimizne baršunaste vrećice i ponudio je
gostima. Naša stara ploča za trik-trak pronašla se pod naslagom kutija s raznim društvenim igrama,
a neke su starije žene stale među prstima vrtjeti brojanice. Svi su znali da sam pobjegla, ali nitko
nije znao zašto. Među sobom su se došaptavali, "Misliš da je u drugom stanju?" I "Je li Callie imala
dečka?" I "Uvijek je izgledala kao dobra curica. Tko bi si mislio da će takvo što izvesti." I "Vječno
su se hvalili s tom svojom malom koja ima sve pet u onoj šminkerskoj skupoj školi. No, sad se ne
hvale."
Otac Mike držao je Tessie za ruku dok je ležala na krevetu i patila. Svukao je sako i, samo u crnoj
košulji kratkih rukava i sa svećeničkim ovratnikom, rekao joj je da će se moliti za moj povratak.
Savjetovao je Tessie da ode u crkvu i upali za mene svijeću. Pitam se sad kako je izgledalo lice oca
Mikea dok je držao majčinu ruku u spavaćoj sobi. Je li bilo kakvog traga Schadenfreude? Zlurade
naslade u nesreći bivše zaručnice? Užitka u činjenici što šogora sav njegov novac ne može zaštititi
od te nevolje? Ili olakšanja što mu barem jedanput, na putu kući, njegova žena Zoe neće moći
predbacivati kako nije Miltonu ni do koljena? Ne znam odgovoriti na ta pitanja. Sto se majke tiče,
ona je bila pod sedativima, i sjeća se samo da joj je zbog pritiska u očima lice oca Mikea izgledalo
čudno izduljeno, kao u svećenika na El Grecovoj slici.
Noću je Tessie spavala rastrzano, na mahove. Budio ju je panični strah. Ujutro je namještala krevet,
ali bi se nakon doručka katkad ponovno ispružila na pokrivaču, odlažući sićušne bijele tenisice

www.crowarez.org
uredno na tepih kraj kreveta i navlačeći rolete. Očne su joj duplje potamnjele, a modre žilice na
sljepoočnicama vidljivo pulsirale. Kad je telefon zazvonio, mislila je da će joj glava eksplodirati.
"Halo?"
"Ima kakvih novosti?" Bila je to teta Zo. Tessie je potonula.
"Ne brini. Pojavit će se."
Razgovarale su minutu, a onda je Tessie rekla da mora prekinuti. "Linija mora biti slobodna."
Svako jutro veliki se zid magle spušta na grad San Francisco. Kreće izdaleka, s pučine. Oblikuje se
iznad otočja Farallon, zastre morske lavove na stijenama, a onda klizne na žal Ocean Beacha i
ispuni izduljenu zelenu zdjelu Parka Golden Gate. Magla ornata ranojutarnje džogere i usamljene
vježbače tai čija. Zahuče prozore Staklenog paviljona. Plazi iznad cijelog grada, iznad spomenika i
kinodvorana, iznad narkoman-skih jazbina u parku Panhandle i jeftinih prenoćišta u četvrti
Tenderloin. Magla prekriva viktorijanske zgrade pastelnih boja na Pacific Heightsu i obavija
pokrovom kuće duginih boja u Haightu. Uspinje se i spušta krivudavim uličicama Kineske četvrti;
ukrcava se na tramvaje tako da im zvona zveče kao bove; penje se na vrh Tornja Coit sve dok ne
nestane iz vida; navlači se na Misiju gdje svirači marijačija još spavaju; i zanovijeta turistima.
Magla San Francisca, ta hladna izmaglica što sapire identitet, valja se preko grada svakoga dana i
objašnjava bolje nego bilo što drugo zašto je taj grad to što jest. Poslije Drugog svjetskog rata, San
Francisco je bio glavni punkt ulaska u zemlju za mornare koji su se vraćali s Pacifika. Na moru su
mnogi od tih mornara pokupili erotske navike na koje se na kopnu nije dobro gledalo. Pa su ti
mornari ostajali u San Franciscu, u sve većem broju, i privukli i druge sve dok grad nije postao gej
prijestolnica, homoseksualni Hauptstadt. (Još dokaza o nepredvidljivosti života: Castro, kvart u
kojem žive homo, bi i transseksualci izravna je posljedica vojno-industrijskog kompleksa.) Magla je
privačila mornare jer je davala gradu nestalni, anonimni osjećaj mora, a u takvoj je anonimnosti
osobna promjena mnogo lakše padala. Katkad je teško reći valja li se magla prema gradu ili se grad
slijeva njoj u susret. U ono doba, četrdesetih godina, magla je od građana skrivala ono što su radili
mornari. I nije tu stala. Pedesetih godina ulijevala se u glave bitnika kao pjena na njihovim
kapucinima. Šezdesetih je zamračila um hipijima kao dim hašiša iz njihovih nargila. A
sedamdesetih godina, kad je stigao Cal Stephanides, magla je skrivala moje nove prijatelje i mene u
parku.
Trećeg dana u Haightu, sjedio sam u kafiću i jeo banana split. Drugi po redu. Već sam pomalo
izgustirao svoju novostečenu slobodu. Navala na slatkiše nije mi rastjeravala sjetu kao prošli tjedan.
"Imaš sitnoga?"
Podigao sam pogled. Kraj mojeg mramorom pokrivenog stolića gr-bio se tip kojeg sam dobro
poznavao. Bio je to jedan od dečki ispod nadvožnjaka, ofucanih žicara kojih sam se klonio premda
su kao i ja pobjegli od kuće. Preko glave je navukao kapuljaču trenirke koja mu je uokvirivala lice
užareno od prištića.
"Sori", rekao sam.
Dečko se prignuo i primaknuo lice mojem. "Imaš sitnog?" ponovio je.
Njegova me upornost iritirala. Sijevnuo sam očima i rekao, "Trebao bih ja to tebe pitati."
"Ne žderem ja sladoled."
"Rekao sam ti da nemam sitnog."
Navirio mi se iza leđa i pomirljivijim me tonom upitao, "Kako to da tegliš tu koferčinu?"
"Moja stvar."
"Vidio sam te jučer kako ga nosiš."
"Imam novca za ovaj sladoled, ali to je to."
"Nemaš gdje spavati?"
"Mogu spavati na milijun mjesta."
"Kupi mi hamburger pa ću ti pokazati dobro mjesto."
"Rekao sam da ih imam milijun."
"Znam dobro mjesto u parku."
"U park mogu i sam. Tko god hoće, može spavati u parku."
"Ne ako neće da ga murja potjera. čovječe, nemaš pojma. Ima mjesta u parku gdje je sigurno i

www.crowarez.org
mjesta gdje nije. Ja i frendovi našli smo super mjesto. Sasvim po strani. Murjaci ni ne znaju da
postoji pa se možemo cijelo vrijeme zajebavati. Možda te pozovem onamo, ali prvo mi plati taj
hamburger sa sirom."
"Prije minutu si rekao samo hamburger."
"Tko čeka, zeka peka. Cijena raste dok vi spavate. Koliko imaš godina?"
"Osamnaest."
"Aha, možeš mislit. Nemaš ti osamnaest. Ja imam šesnaest godina, a ti nisi stariji od mene. Jesi ti iz
Marina?"
Zatresao sam glavom. Dugo je prošlo otkako sam razgovarao s nekim mojih godina. Odmah sam se
osjetio manje usamljenim. Ali i dalje sam bio na oprezu.
"Ali ti si mali lovaš, ne? Gospodin Lacoste."
Šutio sam. A on se odjednom sav pretvorio u molbu, u gladno dijete
kojem se tresu koljena. "Daj, čovječe. Gladan sam. Ma dobro, zaboravi sir. Može samo hamburger."
"U redu."
"Kul. Hamburger. I pomfrit. Rekao si i pomfrit, ha? Nećeš vjerovati, čovječe, ali i moji starci su
puni love."
Tako sam došao u Park Golden Gate. Ispostavilo se da moj novi prijatelj, Matt, nije lagao o svojim
roditeljima. Njegovi su pripadali najstarijim i najbogatijim obiteljima u Philadelphiji. Tata mu je bio
odvjetnik specijaliziran za razvode. Matt je bio četvrto, najmlađe dijete. Zdepast, četvrtaste čeljusti i
grlena glasa hrapava od cigareta, otišao je od kuće prošlo ljeto da bi pratio Grateful Dead na turneji
i nije se nikad vratio. Prodavao je ručno bojane majice na njihovim koncertima, i hašiš i LSD gdje
je mogao. Duboko u parku, kamo me odveo, upoznao sam njegovu kohortu.
"Ovo je Cal", rekao im je Matt. "Tu će jedno vrijeme ostati."
"Nema frke."
"Što si ti, čovječe, pogrebnik?"
"Mislio sam da je došao Abraham Lincoln."
"Ma to je odjeća u kojoj je Cal putovao", rekao je Matt. "Ima i druge robe u tom koferu. Jel tako?"
Kimnuo sam.
"Hoćeš kupiti majicu? Imam neke majice."
"Može."
Logor se smjestio u šumarku stolista. čupavi crveni cvjetovi na granama nalikovali su četkicama za
lule. Pješčane je dine obraslo bujno zimzeleno grmlje čije je granje oblikovalo prirodne kolibice.
Grmovi su iznutra bili šuplji, tlo ispod njih suho. Štitili su od vjetra i, većinu vremena, od kiše.
Unutra je bilo dovoljno mjesta da se može sjesti. Pod svakim je grmom ležalo rasprostrto nekoliko
vreća za spavanje; kad ti se spavalo, odabrao si bilo koju vreću koja je taj čas bila prazna.
Primjenjivala se etika zajednice. Netko je vječno dolazio ili odlazio. Logor je stoga bio opremljen
svim stvarima koje su ostavljali za sobom: bio je tu roštilj za kampiranje, lonac za tjesteninu,
različit pribor za jelo, prazne staklenke umjesto čaša, posteljina i frizbi koji svijetli u mraku kojeg
su dečki nabacivali, povremeno uključujući i mene da brojčano izjednače ekipe. ("Isuse, Lacoste,
bacaš ko cura, čovječe!") Bili su dobro opremljeni hašišem, nargilama, lulama, ampulama amil
nitrata, ali slabi na ručnicima, donjem rublju, pasti za zube. Jarak na udaljenosti od tridesetak
metara
upotrebljavali smo kao poljski zahod. Za pranje je služila fontana kraj akvarija, ali to se moralo
obavljati noću da se izbjegne policija.
Ako je netko od dečki imao djevojku, u logoru bi neko vrijeme bilo i cura. Držao sam se podalje od
njih, naslućujući da bi mogle pogoditi kakvu tajnu krijem. Bio sam poput doseljenika koji se
pretvara i pravi važan, a onda naleti na nekoga iz domovine. Nisam htio da me razotkriju pa sam
držao jezik za zubima. Ali u tom bih društvu u svakom slučaju bio bez mnogo teksta. Svi su oni bili
obožavatelji Grateful Deada, Deadheadsi, i samo se o tome govorilo. Tko je vidio Jerrvja na kojem
koncertu. Tko ima koji bootleg. Matt nije završio srednju školu, ali kad se radilo o katalogiziranju
nevažnih podataka o Grateful Deadu, pamćenje mu je bilo impresivno. Znao je napamet sve datume
i gradove njihove turneje. Znao je riječi svake pojedine pjesme, kad i gdje ju je bend izvodio, koliko

www.crowarez.org
puta, i koje su pjesme izveli samo jedanput. Živio je u iščekivanju izvedbe određenih pjesama kao
što vjernici iščekuju Mesiju. Jednom će Deadsi odsvirati "Cosmic Charlie" i Matt Larson htio je biti
ondje da posvjedoči razlogu svega postojanja. Jednom je upoznao Mountain Girl, Jerrvjevu ženu.
"Kul je za popizdit", rekao je. "Jebo te, da bar imam takvu ženu. Da upoznam takvu super žensku
kao Mountain Girl, oženio bi se s njom i imao djecu i sve to sranje."
"I zaposlio se?"
"Mogli bi ići s bendom na turneje. Nosili bi klince zamotane u malim vrećama na leđima, kao
Indijanci. I prodavali travu."
Nismo samo mi živjeli u parku. Neke dine na drugoj strani livade zauzeli su beskućnici, dugih brada
i lica opaljenih od sunca i prašine. Znali su katkad opljačkati druge logore pa nikad nismo ostavljali
naš logor bez straže. To je više-manje bilo i jedino pravilo kojeg smo se pridržavali. Netko je uvijek
morao držati stražu.
Družio sam se s Deadheadsima jer sam se bojao ostati sam. U vremenu što sam ga proveo na cesti
uvidio sam koje su prednosti pripadnosti čoporu. Otišli smo od kuće zbog različitih razloga. S tim
dečkima ne bih se nikad sprijateljio u normalnim okolnostima, ali u tom kratkom razdoblju morao
sam se njima zadovoljiti jer nisam imao kamo. Nikad se nisam mogao opustiti među njima. Ali nisu
bili posebno okrutni. Kad su se napili, znali su se potući, ali etos je bio nenasilan. Svi su čitali
Siddharthu. Staro džepno izdanje prelazilo je iz ruke u ruku. I ja sam ga pročitao. Toga se možda
najjasnije sjećam iz tog vremena: Cal sjedi na kamenu, čita Hermana Hessea i uči o Budi.
"čuo sam da je Buda gutao tripove", rekao je jedan Deadhead. "To je to njegovo prosvjetljenje."
"Onda nisu imali acid, čovječe."
"Ma ne, bila je to, ono, neka gljiva."
"čovječe, ja mislim da je Jerry Buda."
"Pada!"
"Jebo te, kad sam vidio Jerrvja kako četrdeset pet minuta onako otkačeno džema na 'Truckin' in
Santa Fe', znao sam da je Buda!"
Nisam sudjelovao ni u jednom od tih razgovora. Eno ga Cal, sjedi sam daleko pod svodom
povijenih grana dok svi Deadheadsi tonu u san.
Pobjegao sam, a da nisam razmišljao o tome kakav me život očekuje. Otišao sam, a da nisam imao
kamo. Sad sam bio prljav, novac sam gotovo potrošio. Prije ili poslije morat ću nazvati roditelje. Ali
prvi put u životu znao sam da mi oni ne mogu nikako pomoći. Nitko mi ne može nikako pomoći.
Svaki dan vodio sam bandu u restoran Ali Baba i kupovao im vegetarijanske hamburgere po
sedamdeset pet centi komad. Nisam se htio priključiti ni prošnji ni dilanju. Uglavnom sam se motao
po šumarku stolista, i sve više očajavao. Nekoliko sam puta otpješačio do plaže da sjedim uz more,
ali nakon nekog vremena i s time sam prestao. Nije bilo utjehe u prirodi. Izvanjsko je završilo.
Nisam imao kamo otići gdje nisam bio ja.
Mojim je roditeljima bilo obratno. Kamo god išli, što god radili, uvijek ih je dočekivala moja
odsutnost. Tri tjedna nakon mog nestanka, prijatelji i rođaci prestali su dolaziti u Middlesex u
takvim količinama. Kuća je utihnula. Telefon nije zvonio. Milton je nazvao Bankrota koji je sad
živio na Upper Peninsuli i rekao mu, "Mama ti prolazi kroz teško razdoblje. Još ne znam gdje ti je
sestra. Siguran sam da bi mami dobro činilo da te vidi. Zašto ne dođeš doma za vikend?" Milton
nije spomenuo moju poruku. Cijelo vrijeme koje sam provela na Klinici, obavještavao je Bankrota
o situaciji isključivo u najgrubljim crtama. Bankrot je razabrao ozbiljnost u Miltonovu glasu i
pristao dolaziti za vikende i spavati u svojoj staroj sobi. Postupno je doznao pojedinosti o mojem
stanju, i na njih je reagirao blaže nego roditelji, što im je omogućilo, barem Tessie, da počnu
prihvaćati novu realnost. Upravo tijekom tih vikenda Milton je, u očajničkoj želji da zacementira
obnovljenu bliskost
sa sinom, još jednom Bankrotu ponudio da uđe u obiteljski biznis. "Više ne hodaš s onom Meg,
ne?"
"Ne."
"No dobro, odustao si od strojarstva. I što sad namjeravaš? Mama i ja čak ni ne znamo točno od
čega živiš gore u Marquetteu."

www.crowarez.org
"Radim u lokalu."
"Radiš u lokalu? A što?"
"Radim kao kuhar brze hrane."
Milton je zastao samo na trenutak. "Sto bi ti bilo draže, ostati za roštiljem ili jednog dana voditi Hot
Dog Herkules? Ti si ih izmislio, uostalom."
Bankrot nije rekao da. Ali nije rekao ni ne. Jednom davno strastveno se zanimao za prirodne
znanosti, ali šezdesete godine su to promijenile. Gonjen imperativima tog desetljeća, Bankrot je
postao laktovegetari-janac, polaznik transcendentalne meditacije, žvakač pejotla. Jednom, davno,
pilio je loptice za golf na pola da otkrije što je unutra; ali u nekom trenutku u životu moj je brat
otkrio fascinaciju unutrašnjim umom. Uvjeren da je formalna naobrazba u biti beskorisna, povukao
se od civilizacije. Oboje smo doživjeli trenutke povratka prirodi, Bankrot u nenastanjenoj divljini
Upper Peninsule, ja u svojem grmu u Parku Golden Gate. U času kad mu je otac ponudio posao,
međutim, Bankrotu su šume pomalo dodijale.
"Daj", rekao je Milton, "idemo iz ovih stopa na hot dog u Herkules."
"Ne jedem meso", rekao je Bankrot. "Kako da vodim te lokale ako ne jedem meso?"
"Razmišljao sam o tome da uvedem bife sa salatama", reče Milton. "Danas puno ljudi traži nemasnu
hranu."
"Dobra ideja."
"Da? Misliš? Evo, to onda može biti tvoj odjel", gurnuo je Milton laktom Bankrota u šali. "Počet
ćeš kao potpredsjednik zadužen za bife sa salatama."
Odvezli su se u Herkules u centru grada. Kad su stigli, sve je bilo puno. Milton je pozdravio
upravitelja, Guša Zarasa. "Tahsou."
Gus je podigao pogled i, sekundu prekasno, široko se osmjehnuo. "Ej, Milt. Kako ide?"
"Dobro, dobro. Doveo sam budućeg šefa da vidi lokal." Pokazao je na Bankrota.

"Dobro došli u obiteljsku dinastiju", našali se Gus i raširi ruke. Nasmijao se, preglasno. Očito je to
shvatio i utihnuo. Zavladao je neugodan tajac. Onda Gus upita, "Onda, Milt, što biste pojeli?"
"Dva hot doga sa svime. A što imamo vegetarijanski?"
"Imamo juhu od graha."
"Okej. Daj mom malom jednu juhu od graha."
"Stiže."
Milton i Bankrot sjeli su za šank i čekali hranu. Nakon još jednog dugog tajca, Milton reče, "Znaš
koliko ovih lokala tvoj stari posjeduje u ovom trenutku?"
"Koliko?" upita Bankrot.
"Šezdeset i šest. Na Floridi ih imam osam."
I to je bilo sve. Milton je jeo svoje hrenovke u tišini. Vrlo dobro je znao zašto se Gus ponaša tako
napadno srdačno. Zato što misli što svi misle kad nestane djevojka. Misli na najgore. Bilo je
trenutaka kad je i Milton mislio na najgore. Nije to nikom priznao. Nije to priznao ni samom sebi.
Ali kad god je Tessie pričala o pupčanoj vrpci, kad je tvrdila kako osjeća da sam ja još negdje živa,
Milton je shvatio kako joj želi vjerovati.
Jedne nedjelje dok se Tessie spremala za crkvu, Milton joj je pružio krupnu novčanicu. "Zapali
svijeću za Callie. Uzmi ih malo više." Slegnuo je ramenima. "Ne može škoditi."
Ali kad je otišla, zavrtio je glavom. "Sto mi je došlo! Svijeće paliti! Isuse!" Razbjesnio se na sebe
što je popustio tim praznovjericama. Ponovno se zakleo da će me pronaći; dovest će me kući.
Ovako ili onako. Prilika će mu se već ukazati, a kad se ukaže, Milton Stephanides neće je propustiti.
Grateful Dead nastupali su u Berkelevu. Matt i ostali dečki složno su otišli na koncert. Mene je
zapalo u zadatak da čuvam logor.
Bila je ponoć u šumarku stolista. Budim se, jer čujem neke zvukove. Svjetla se miču kroz grmlje.
Mrmljaju glasovi. Lišće nad mojom glavom pobijeli i vidim skele granja. Svjetlo škropi po tlu,
mojem tijelu, licu. Sljedećeg trena na ulazu u moj brlog bljesne baterija.
Bacaju se istog časa na mene. Jedan mi svijetli baterijom u lice dok mi drugi sjedne na prsa i prikuje
mi ruke uz tlo.

www.crowarez.org
"Buđenje", kaže onaj s baterijom.
To su dva beskućnika s dina na drugoj strani parka. Dok mi jedan sjedi na prsima, drugi pretražuje
logor.
"Što vi tu skrivate, ha, govna mala?"
"Daj ga pogledaj", kaže drugi. "Malo govno će se usrati u gaće."
Stišćem noge, a u meni se bude djevojački strahovi.
Uglavnom traže drogu. Onaj s baterijom istresa vreće za spavanje i pretražuje mi kovčeg. Nakon
nekog vremena vraća se meni i klekne na jedno koljeno.
"čuj, frajeru, pa gdje su ti svi prijatelji nestali? Otišli i ostavili te samog?"
Dok to govori, prevrće mi po džepovima. Ubrzo nađe lisnicu i istrese sve iz nje. Ispada moja
školska iskaznica. On je osvijetli baterijom.
"Tko ti je to? Cura?"
Bulji u fotografiju i ceri se. "Voli tvoja cura pušit kurac? Sto posto voli." Spušta iskaznicu pred
hlače i trza bokovima naprijed natrag. "Nego što đavoli!"
"Daj da vidim", kaže onaj koji sjedi na meni.
Tip s baterijom baca mi iskaznicu na prsa. Tip koji me drži spušta lice tik do mojeg i reži dubokim
glasom, "Da se nisi maknuo, mater ti jebem." Pušta mi ruke i uzima iskaznicu.
I sad mu vidim lice. čupava brada, pokvareni zubi, iskrivljen nos tako da se vidi septum. Proučava
fotografiju. "Pička je kost i koža." Gleda mene pa iskaznicu i izraz mu se mijenja.
"Pa to je cura!"
"Kasno paljenje, čovječe. Ja to uvijek kažem za tebe."
"Ne, mislim na njega." Pokazuje dolje prema meni. "To je ona! On je ona!" Podiže iskaznicu tako
da je onaj drugi vidi. Baterija je ponovno uprta u Calliope u njezinom školskom blejzeru i bluzi.
Napokon se onaj koji kleči naceri. "Nešto nam skrivaš, ha? Sve je kod tebe u gaćama? Drži je",
naredi drugome. Onaj koji sjedi na meni ponovno mi prikuje ruke uz tlo dok mi drugi otkopčava
remen na hlačama.
Pokušao sam se obraniti. Batrgao sam se i lamatao. Ali bili su prejaki. Svukli su mi gaćice do
koljena. Jedan me osvijetlio baterijom i onda odskočio.
"Isuse Kriste!"
"Što je?"
"A u kurac!"
"Stoje?"
"Pa to je neka prokleta nakaza!"
"Što?"
"Dobro došli u obiteljsku dinastiju", našali se Gus i raširi ruke. Nasmijao se, preglasno. Očito je to
shvatio i utihnuo. Zavladao je neugodan tajac. Onda Gus upita, "Onda, Milt, što biste pojeli?"
"Dva hot doga sa svime. A što imamo vegetarijanski?"
"Imamo juhu od graha."
"Okej. Daj mom malom jednu juhu od graha."
"Stiže."
Milton i Bankrot sjeli su za šank i čekali hranu. Nakon još jednog dugog tajca, Milton reče, "Znaš
koliko ovih lokala tvoj stari posjeduje u ovom trenutku?"
"Koliko?" upita Bankrot.
"Šezdeset i šest. Na Floridi ih imam osam."
I to je bilo sve. Milton je jeo svoje hrenovke u tišini. Vrlo dobro je znao zašto se Gus ponaša tako
napadno srdačno. Zato što misli što svi misle kad nestane djevojka. Misli na najgore. Bilo je
trenutaka kad je i Milton mislio na najgore. Nije to nikom priznao. Nije to priznao ni samom sebi.
Ali kad god je Tessie pričala o pupčanoj vrpci, kad je tvrdila kako osjeća da sam ja još negdje živa,
Milton je shvatio kako joj želi vjerovati.
Jedne nedjelje dok se Tessie spremala za crkvu, Milton joj je pružio krupnu novčanicu. "Zapali
svijeću za Callie. Uzmi ih malo više." Slegnuo je ramenima. "Ne može škoditi."
Ali kad je otišla, zavrtio je glavom. "Sto mi je došlo! Svijeće paliti! Isuse!" Razbjesnio se na sebe

www.crowarez.org
što je popustio tim praznovjericama. Ponovno se zakleo da će me pronaći; dovest će me kući.
Ovako ili onako. Prilika će mu se već ukazati, a kad se ukaže, Milton Stephanides neće je propustiti.
Grateful Dead nastupali su u Berkelevu. Matt i ostali dečki složno su otišli na koncert. Mene je
zapalo u zadatak da čuvam logor.
Bila je ponoć u šumarku stolista. Budim se, jer čujem neke zvukove. Svjetla se miču kroz grmlje.
Mrmljaju glasovi. Lišće nad mojom glavom pobijeli i vidim skele granja. Svjetlo škropi po tlu,
mojem tijelu, licu. Sljedećeg trena na ulazu u moj brlog bljesne baterija.
Bacaju se istog časa na mene. Jedan mi svijetli baterijom u lice dok mi drugi sjedne na prsa i prikuje
mi ruke uz tlo.
"Buđenje", kaže onaj s baterijom.
To su dva beskućnika s dina na drugoj strani parka. Dok mi jedan sjedi na prsima, drugi pretražuje
logor.
"Što vi tu skrivate, ha, govna mala?"
"Daj ga pogledaj", kaže drugi. "Malo govno će se usrati u gaće."
Stišćem noge, a u meni se bude djevojački strahovi.
Uglavnom traže drogu. Onaj s baterijom istresa vreće za spavanje i pretražuje mi kovčeg. Nakon
nekog vremena vraća se meni i klekne na jedno koljeno.
"čuj, frajeru, pa gdje su ti svi prijatelji nestali? Otišli i ostavili te samog?"
Dok to govori, prevrće mi po džepovima. Ubrzo nađe lisnicu i istrese sve iz nje. Ispada moja
školska iskaznica. On je osvijetli baterijom.
"Tko ti je to? Cura?"
Bulji u fotografiju i ceri se. "Voli tvoja cura pušit kurac? Sto posto voli." Spušta iskaznicu pred
hlače i trza bokovima naprijed natrag. "Nego što đavoli!"
"Daj da vidim", kaže onaj koji sjedi na meni.
Tip s baterijom baca mi iskaznicu na prsa. Tip koji me drži spušta lice tik do mojeg i reži dubokim
glasom, "Da se nisi maknuo, mater ti jebem." Pušta mi ruke i uzima iskaznicu.
I sad mu vidim lice. čupava brada, pokvareni zubi, iskrivljen nos tako da se vidi septum. Proučava
fotografiju. "Pička je kost i koža." Gleda mene pa iskaznicu i izraz mu se mijenja.
"Pa to je cura!"
"Kasno paljenje, čovječe. Ja to uvijek kažem za tebe."
"Ne, mislim na njega." Pokazuje dolje prema meni. "To je ona! On je ona!" Podiže iskaznicu tako
da je onaj drugi vidi. Baterija je ponovno uprta u Calliope u njezinom školskom blejzeru i bluzi.
Napokon se onaj koji kleči naceri. "Nešto nam skrivaš, ha? Sve je kod tebe u gaćama? Drži je",
naredi drugome. Onaj koji sjedi na meni ponovno mi prikuje ruke uz tlo dok mi drugi otkopčava
remen na hlačama.
Pokušao sam se obraniti. Batrgao sam se i lamatao. Ali bili su prejaki. Svukli su mi gaćice do
koljena. Jedan me osvijetlio baterijom i onda odskočio.
"Isuse Kriste!"
"Stoje?"
"A u kurac!"
"Stoje?"
"Pa to je neka prokleta nakaza!"
"Što?"
"Pobljuvat ću se, čovječe. Gledaj!"
čim me onaj drugi pogledao, pustio me kao da sam kontaminiran. Ustao je, gnjevan. Kao po
prešutnom sporazumu, stali su me udarati nogama. Dok su me mlatili, izvikivali su psovke. Onaj
koji me prije držao na tlu zabio mi je nogu u rebra. Zgrabio sam ga za nogu i stegnuo.
"Pusti me, nakazo odurna!"
Drugi me nogom udarao po glavi. Uspio me šutnuti tri ili četiri puta prije nego što sam se
onesvijestio.
Kad sam došao k sebi, vladala je tišina. Imao sam dojam da su otišli. Onda se netko zacerekao.
"Ukrstimo mačeve", rekao je glas. Dva su žuta mlaza zaiskrila, ukrižila putanje, i natopila me.

www.crowarez.org
"Vrati se u rupu iz koje si ispuzao, nakazo."
Ostavili su me tamo.
Još je bio mrak kad sam našao fontanu kraj akvarija i okupao se u njoj. Nisam očito nigdje krvario.
Desno oko mi je oteklo i zatvorilo se. Kad bih duboko udahnuo, boljela me jedna strana. Sa sobom
sam imao tatin Samsonite. Posjedovao sam još sedamdeset pet centi. Najviše od svega želio sam
nazvati kući. Umjesto toga, nazvao sam Boba Presta. Rekao je da smjesta dolazi po mene.
Hermafrodit
Nije čudo što je Luceova teorija o rodnom identitetu bila popularna početkom sedamdesetih. U to su
doba, kako je to lijepo opisao moj prvi brijač, svi htjeli biti uniseks. Općenito se smatralo da je
osobnost prvenstveno određena okolinom, i da je svako dijete prazna ploča na kojoj tek treba pisati.
Moja vlastita povijest bolesti samo je odražavala ono što se psihološki u to vrijeme događalo svima.
Žene su sve više nalikovale muškarcima, a muškarci su sve više nalikovali ženama. U jednom
kratkom razdoblju tijekom sedamdesetih godina činilo se da bi seksualne razlike mogle posve
odumrijeti. Ali onda se dogodilo nešto drugo.
To se zvalo evolucijska biologija. Pod njezinim utjecajem, spolovi su se ponovno odvojili, muškarci
u lovce, a žene u sakupljačke. Više nas nije formirao odgoj; formativni je utjecaj imala priroda.
Porivi homi-nida iz razdoblja 20.000 godina prije Krista i dalje su nas kontrolirali. I zato danas na
televiziji i u časopisima nude trenutačno moderne simplifikacije. Zašto muškarci ne znaju
komunicirati? (Jer su u lovu morali biti tiho.) Zašto žene tako dobro komuniciraju? (Jer su morale
jedna drugu obavještavati gdje su nalazišta plodova i bobica.) Zašto muškarci nikad ne mogu ništa
naći u kući? (Jer imaju suženo vidno polje, korisno u praćenju plijena.) Zašto žene tako lako nalaze
stvari? (Jer su, da bi zaštitile gnijezdo, navikle pogledom kontrolirati široko polje.) Zašto žene ne
mogu paralelno parkirati? (Zato što niska razina testosterona otežava snalaženje u prostoru.) Zašto
muškarci ne žele pitati za put? (Jer pitati za put znači pokazati slabost, a lovci nikad ne
pokazuju slabost.) Tu smo danas. Muškarcima i ženama je dognjavilo da su jednaki i žele ponovno
biti različiti.
Stoga nije nikakvo čudo da su se devedesetih godina okomili na teoriju dr. Lucea. Dijete više nije
bilo prazna ploča; svako novorođenče nosi upisane poruke genetike i evolucije. Moj život je u
središtu te debate. Ja sam, u nekom smislu, njezino rješenje. Isprva, kad sam nestao, dr. Luče je bio
očajan, činilo mu se da je izgubio svoje najveće otkriće. Ali kasnije, možda zato što je shvatio zašto
sam pobjegao, zaključio je kako ja nisam dokaz u prilog njegovoj teoriji, nego protiv nje. Nadao se
da ću držati jezik za zubima. Objavljivao je svoje članke o meni i molio se da se nikad ne pojavim
da ih pobijem.
Ali stvari nisu tako jednostavne. Ja se ne uklapam ni u jednu od tih teorija. Ni u onu evolucijskih
biologa, ali ni u Luceovu. Moj psihološki profil ne slaže se ni s esencijalizmom popularnim u
interseksualnom pokretu. Za razliku od ostalih takozvanih muških pseudohermafrodita o kojima se
pisalo u tisku, nikad se nisam osjećao neprilagođeno kao djevojka. Ni sad se ne osjećam potpuno
kod kuće među muškarcima. Zelja me natjerala da prijeđem na drugu stranu, želja i činjenično
stanje mojeg tijela. U dvadesetom stoljeću genetika je uvela drevni grčki pojam usuda u same naše
stanice. Ovo novo stoljeće koje smo tek načeli otkrilo je nešto drugo. Suprotno svim očekivanjima,
kod na kojem se temelji naše biće mizerno je nedostatan. Umjesto očekivanih 200 tisuća gena,
imamo ih samo 30 tisuća. Ne mnogo više od miša.
I tako se ukazuje čudnovata nova mogućnost. Kompromitirana, neodređena, nedefinirana, ali ne
posve zatrta: slobodna volja se vraća. Biologija nam daje mozak. Život ga pretvara u um.
U svakom slučaju, u San Franciscu 1974. život se iz svih sila trudio da mi da um.
Evo ga opet: miris klora. Ispod nazalno značajnog vonja djevojke koja mu sjedi raskrečenih nogu na
krilu, različit čak i od putraste arome kokica koja još natapa stara sjedala kina, gospodin Go
nepogrešivo detektira miris bazena. Ovdje? U Klubu 69? Onjuškao je zrak. Flora, djevojka koja mu
sjedi na krilu, kaže, "Sviđa vam se moj parfem?" Ali gospodin Go ne odgovara. Gospodin Go umije
potpuno ignorirati djevojke koje plaća da mu se meškolje u krilu. Najviše voli da jedna cura sjedi na
njemu i poskakuje kao žaba, dok on gleda drugu kako se na
pozornici uvija oko sjajne vatrogasne šipke. Gospodin Go obično radi više stvari u isto vrijeme. Ali

www.crowarez.org
večeras ne uspijeva rasporediti pozornost. Miris bazena ga dekoncentrira. Okrenuvši glavu koja
lagano poskakuje od Florina naprezanja, gospodin Go gleda red koji čeka s druge strane
baršunastog užeta. Pedesetak sjedala koliko ih ima ovdje u dvorani Teatra uglavnom je prazno. Pod
plavim svjetlom nazire se tek nekoliko muških glava, neki su sami i okrenuti prema pozornici, a
neke je, poput gospodina Goa, zajahala družica; jedna od peroksidnih jahačica.
Iza baršunastog užeta uzdižu se stube obrubljene žmirkavim svjetlima. Da se uspnete tim stubama,
morate platiti dodatnu ulaznicu od pet dolara. Kad stignete na kat kluba (tako je rečeno gospodinu
Gou), jedina vam je opcija ući u kabinu, gdje onda morate ubacivati žetone koji se kupuju u
prizemlju po cijeni od 25 centi komad. Ako sve to obavite, pružit će vam se prigoda da nakratko
vidite nešto što gospodin Go ne razumije posve. Gospodin Go više nego pristojno govori engleski.
Živi u Americi već pedeset dvije godine. Ali reklama na kojoj se oglašavaju atrakcije na katu nema,
koliko on vidi, ni glavu ni rep. Zbog toga je znatiželjan. A od mirisa klora samo je još znatiželjniji.
Unatoč pojačanom prometu koji se posljednjih tjedana odvijao prema katu, gospodin Go još nije bio
gore. Ostao je vjeran prizemlju gdje, za jednu kartu po cijeni od deset dolara, ima na izbor mnoštvo
aktivnosti. Gospodin Go može, ako poželi, otići iz dvorane Teatra i ući u Tamnu komoru na kraju
hodnika. U Tamnoj komori bljeskaju baterije s tankim snopovima svjetla. Baterijama barataju
pogureni muškarci. Ako dovoljno duboko uđete u prostoriju, naići ćete na djevojku, katkad dvije,
kako leže na podestu presvučenom pjenastom gumom. Naravno, na neki je način čin vjere
pretpostaviti postojanje stvarne djevojke, ili njih čak dvije. U Tamnoj komori nikad ne vidite cijelu
djevojku. Vidite samo komade. Vidite ono što vam baterija osvjetljava. Koljeno, na primjer, ili
bradavicu. Ili, što je posebno zanimljivo gospodinu Gou i njegovim pajdašima, vidite izvor života,
stvar svih stvari, tako reći pročišćenu, bez krame osobe koja inače ide uz nju.
Gospodin Go mogao bi se odvažiti i u Plesnu dvoranu. U Plesnoj dvorani su djevojke koje umiru od
želje da plešu sentiše s gospodinom Goom. Njemu se, međutim, ne sviđa disko glazba i u svojim se
godinama brzo umara. Previše mu je naporno pritiskati djevojke uz pojastučene zidove Plesne
dvorane. Gospodin Go mnogo radije sjedi u Teatru, na umrljanim art deco sjedalima koja su izvorno
pripadala kino dvorani u Oaklandu, u međuvremenu srušenoj.
Gospodinu Gou su sedamdeset tri godine. Svako jutro, da održi muš-kost, pije čaj s rogom
nosoroga. Također jede medvjeđu žuč kad god je uspije nabaviti u kineskoj ljekarni u blizini svojeg
stana. Ti afrodizijaci očito djeluju. Gospodin Go dolazi u Klub 69 svake večeri. Djevojkama koje
mu sjede u krilu voli ponavljati jednu te istu šalu: "Gospodin Go ide u go-go". I tad se jedino smije
ili smješka, kad se tako našali.
Ako klub nije pretrpan - a prizemlje je u posljednje vrijeme rijetko pretrpano - Flora katkad pravi
društvo gospodinu Gou tri ili četiri stvari. Za jedan dolar jahat će ga cijelu jednu pjesmu, ali sjedit
će mu na krilu još jednu ili dvije pjesme zabadava. To je, za pojam gospodina Goa, velika
preporuka za Floru. Nije mlada, ta Flora, ali ima lijepu, čistu kožu. Gospodin Go osjeća da je
zdrava.
Večeras, međutim, nakon samo dvije stvari, Flora spuzne s krila gospodina Goa, gunđajući: "Nisam
vam ja kreditna zadruga." I odšulja se. Gospodin Go ustane, namjesti hlače, a tad ga ponovno
zapahne vonj bazena i probudi mu znatiželju. Sitnim koračićima iziđe iz Teatra i zagleda se uza
stube u otisnutu reklamu:
KLUB 69 PREDSTAVLJA KF Octopussy's Garden -%x
• • • sirena melanija
ellie i njezina električna jegulja
i posebna atrakcija
wbog hermafrodit
1/2 muškarac 1/2 žena
bez trikova! živa istina!
Tu gospodina Goa svlada znatiželja. Kupuje kartu i šaku žetona i čeka u redu s ostalima. Kad ga
izbacivač pušta da uđe, penje se uz žmirkave stube. Kabine na katu nemaju brojeve, samo svjetla
koja pokazuju jesu li zauzete. Pronalazi jednu praznu kabinu, zatvara za sobom vrata i gura žeton u
otvor. Istog časa zaslon klizi u stranu i otkriva okruglo okno koje gleda u podvodne dubine. Iz

www.crowarez.org
zvučnika u stropu svira glazba i duboki glas počinje pripovijedati:
"Nekoć davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezero. To je jezero bilo svetište Salmakide,
vodene nimfe. A jednog je dana onamo na kupanje došao lijep momak, Hermafrodit." Glas nastavlja
pripovijedati, ali gospodin Go više ne haje za priču. Gleda u bazen koji je modar
i prazan. Pita se gdje su djevojke. Upravo je požalio što je kupio kartu za Octopussv's Garden. Ali
upravo tad glas izgovara:
"Dame i gospodo, pogledajte boga Hermafrodita! Pola žena, pola muškarac!"
Odozgo nešto pljusne. Voda se u bazenu zabijeli, zatim postane ružičasta. Na tek nekoliko
centimetara s druge strane stakla okna je tijelo, živo tijelo. Gospodin Go gleda. Žmirka. Pritišće lice
uz okno. Nikad nije vidio ništa nalik tom što vidi sada. Nikad, svih godina kako posjećuje Tamnu
komoru. Nije siguran da mu se sviđa ono što vidi. Ali od prizora koji vidi osjeća se čudno
vrtoglavo, bestežinski, nekako mlađe. Odjednom se na okno ponovno navlači zaslon. Bez
oklijevanja gospodin Go ubacuje još jedan žeton u otvor.
Klub 69 u San Franciscu, klub Boba Presta: smjestio se u četvrti North Beach, odakle se naziru
neboderi u središtu grada. Bila je to četvrt talijanskih kafića, pizzerija i topless barova. U North
Beachu su radile i kričave palače striptiza, kao ona Carol Doda s obrisom njezina slavnog poprsja
nad ulazom. Izvikivači su na pločniku hvatali mušterije: "Gospodo! Uđite i pogledajte predstavu!
Samo gledajte. Gledanje ne košta ništa!" Dok je tip pred drugim klubom urlao, "Naše su cure
najbolje, samo dođite k nama!" A sljedeći, "Gospodo, erotski šou uživo! A u našem lokalu uz to
možete pratiti i prijenos nogometne utakmice!" Izvikivači su svi do jednog bili zanimljivi tipovi,
većinom promašeni pjesnici, i slobodno su vrijeme provodili u knjižari Citv Lights, listajući džepna
izdanja nakladnika New Directions. Nosili su prugaste hlače, drečave kravate, zaliske, kozje
bradice. Uglavnom su nalikovali na Toma Waitsa, ili je možda bilo obrnuto. Kao likovi iz
Mametovih drama, napučivali su Ameriku koja nikad nije postojala, Ameriku prevaranata, sitnih
lopova i života podzemlja kako je zamišlja mali Ivica.
Kaže se: kad mladi idu u mirovinu, idu u San Francisco. I iako bi prikaz silaska u mrak podzemlja
dao šuga mojoj priči, ne smijem prešutjeti činjenicu da se North Beach Strip proteže tek nekoliko
ulica. Geografija San Francisca je prelijepa da bi dopustila mračnoj prljavštini da uhvati maha, i
tako su se uz izvikivače ulicama šetali i mnogi turisti, turisti koji su u rukama nosili peciva od
dizanog tijesta i čokolade Ghi-rardelli. Danju se onuda vozilo na rolama i nabacivalo krpenjačom u
parku. Ali noću bi stvari napokon ipak malo utonule u prljavštinu i od devet uvečer do tri ujutro,
muškarci su hrlili u Klub 69.
Gdje sam, što je valjda već očito, sad radio. Pet noći na tjedan, šest
sati na noć, sljedeća četiri mjeseca - i srećom, nikad više - zarađivao sam za život pokazujući kako
sam čudnovato građen. Klinika me za to dobro pripremila jer mi je otupila osjećaj srama, a osim
toga, očajnički mi je trebao novac. Klub 69 bio je savršeno mjesto za mene. Radio sam s još dvije
takozvane djevojke: Carmen i Zorom.
Presto je bio izrabljivač, porno plaćenik, seksualna svinja, ali mogao sam proći i gore. Bez njega
možda nikad ne bih našao sebe. Kad me pokupio iz parka, izubijanog i plavog od modrica, Presto
me odveo sebi kući. Njegova djevojka Wilhelmina, Namibijka, očistila mi je i previla rane. U
jednom sam trenutku ponovno izgubio svijest i oni su me svukli da me stave u krevet. Tek je tad
Presto shvatio kakva mu je neočekivana premija pala s neba.
U svojem bunilu, dok sam naizmjence bio pri svijesti i gubio se, uhvatio sam djeliće njihova
razgovora.
"Znao sam. Znao sam čim sam ga vidio u restoranu."
"Ništa ti nisi znao, Bob. Mislio si da je promijenio spol."
"Znao sam da je zlatni rudnik."
Kasnije je Wilhelmina rekla, "Koliko mu je godina?"
"Osamnaest."
"Ne izgleda kao da mu je osamnaest."
"Kaže da je."
"A ti mu hoćeš vjerovati, ha, Bob? Hoćeš da ti radi u klubu."

www.crowarez.org
"On je zvao mene. Pa sam mu dao ponudu."
A još kasnije: "Bobe, zašto ne nazoveš njegove roditelje?"
"Dečko je pobjegao od kuće. Ne želi se javiti roditeljima."
Octopussv's Garden prethodio mi je vremenski. Prestu je ideja pala na pamet šest mjeseci prije.
Carmen i Zora radile su ondje od početka, kao Ellie i Melanija. Ali Presto je vječno bio u potrazi za
još perverznijim točkama i znao je da će sa mnom nadmašiti konkurenciju na Stripu. Nigdje nije
postojalo ništa nalik meni.
Sam spremnik s vodom nije bio prevelik. Ne veći od bazena u nečijem dvorištu. četiri i pol metra
dug, možda tri metra širok. Ljestvama smo se spuštali u toplu vodu. Iz kabina se gledalo direktno u
spremnik; nije se vidjelo ništa iznad površine. Tako smo mogli držati glavu nad vodom, ako smo
htjeli, i međusobno razgovarati dok smo radili. Sve dok smo bili uronjeni u vodu od struka naniže,
mušterije su bile zadovoljne. "Ne dolaze ovamo da se dive tvojem lijepom licu", kako mi je to
Presto objasnio. Sve to znatno mi je olakšalo cijelu stvar. Mislim da ne
bih mogao nastupati u običnom peep showu, licem u lice s voajerima. Njihov bi mi pogled isisao
dušu. Ali u spremniku sam žmirio dok sam bio pod vodom. Lelujao sam u dubokoj podvodnoj
tišini. Kad sam se pritiskao uz staklo okna, izdizao sam lice iznad vode i tako nisam bio svjestan
očiju koje su proučavale mog mekušca. Kako sam to prije izrazio? Površina mora je zrcalo u kojem
se prelamaju različiti evolucijski putevi. Gore, iznad površine, zračna stvorenja; dolje u dubini,
vodena. Jedan planet koji sadržava dva svijeta. Mušterije su bile morska stvorenja; Zora, Carmen i
ja ostali smo u biti stvorovi zraka. U kostimu sirene, Zora je ležala na mokroj traci podnog tepiha i
čekala da nastupi poslije mene. Katkad mi je prinosila džoint usnama da povučem dim dok se držim
za rub bazena. Kad je prošlo mojih deset minuta, uspentrao bih se na tepih i osušio. Bob Presto je
govorio preko zvučnika: "Da čujemo pljesak za Hermafrodita, dame i gospodo! Samo ovdje u
Octopussv's Garden gdje je spol uvijek drugi pol! Kažem vam, ljudi, mi stavljamo metke u
dvocjevke! Mi pucamo metke u petke i svetke!"
Nasukana na boku, Zora sa svojim plavim očima i zlatnom kosom me pitala, "Jesam zakopčana?"
Provjerio sam.
"Od ove vodurine mi je nos začepljen. Uvijek mi je začepljen."
"Hoćeš nešto sa šanka?"
"Daj mi donesi Negroni. Hvala, Cal."
"Dame i gospodo, vrijeme je za našu sljedeću atrakciju ovdje u Octopussv's Garden. Da, vidim da je
dečki iz Akvarija Steinhardt upravo donose. Ubacite svoje žetone, dame i gospodo, ovo nikako ne
smijete propustiti. Molim tuš! I tuš je baš ono pravo!"
Krenula je Zorina glazba. Njezina uvertira.
"Dame i gospodo, od davnina moreplovci pričaju kako su na plovidbama susretali nevjerojatna bića,
napol žene, napol ribe, što plivaju u morima. Mi iz Kluba 69 nismo nikad vjerovali takvim pričama.
Ali neki dan nam je naš znanac, tunolovac, donio čudesan ulov. I sad znamo da su te priče živa
istina. Dame i gospodo", vikao je Bob Presto, "odakle riba smrdi, od glave ili repa?"
Na taj šlagvort, Zora se bacala u spremnik s vodom u svojem gumenom odijelu s blještavim,
zelenim krljuštima od štrasa. Odijelo joj je dopiralo do struka tako da su joj ramena i prsa bili goli.
Zora je za-ranjala u vodenasto svjetlo, otvorenih očiju pod vodom, a ne kao ja, i smiješila se
muškarcima i ženama u kabinama, a duga plava kosa vijorila se iza nje kao morska trava i sitni
zračni mjehurići hvatali joj se za prsa
poput perlica dok je vitlala sjajnim smaragdno-zelenim ribljim repom. Nije izvodila ništa lascivno.
Zora je tako zračila ljepotom, da je svima bilo dovoljno samo je gledati, njezinu bijelu put, lijepe
grudi, napeti trbuh s pupkom koji namiguje, veličanstvenu oblinu njezine uzlelujale stražnjice gdje
se meso spaja s krljuštima. Plivala je s rukama uz tijelo, puteno se izvijajući. Lice joj je bilo
spokojno i vedro, oči jasno karipsko modre. Dolje u prizemlju neprestano je bubnjao disko ritam,
ali ovdje gore, u podvodnom vrtu, svirala je eterična, nezemaljska glazba, kao da sami mjehurići
melodiozno trepere.
S jedne točke gledišta, bilo je u tome nekog umijeća. Klub 69 bio je leglo poroka i opačina, ali gore
u Gardenu ugođaj je bio više egzotičan, nego raskalašen. Bio je to seksualni ekvivalent restorana

www.crowarez.org
Trader Vic's u kojem se nude egzotična jela sa svih strana svijeta. Gledatelji su vidjeli čudnovate
stvari, neobična tijela, ali dobar dio privlačnosti krio se u osjećaju da su negdje drugdje. Zureći kroz
okna, mušterije su vidjele stvarna tijela kako čine ono što tijela katkad čine u snovima. Među
mušterijama bilo je muškaraca, oženjenih heteroseksualaca, koji su katkad sanjali da vode ljubav sa
ženama koje imaju penis, ne muški penis, već usku, izduljenu feminiziranu stapku što se stanjuje
prema vrhu kao prašnik u cvijetu, klitoris koji se fantastično izdužuje od preobilnog naleta želje.
Bilo je homoseksualaca koji su sanjali o dječacima gotovo ženske, glatke kože, bez dlaka. Bilo je
lezbijki koje su sanjale o ženama s penisima, ne muškim penisima, već ženstvenim erekcija-ma,
osjetljivim i živim kako nijedan umjetni penis nikad ne može biti. Nemoguće je odrediti koliki
postotak stanovništva sanja takve snove o spolnoj preobrazbi. Ali svake su noći dolazili u naš
podvodni vrt i gurali se u kabine da nas promatraju.
Nakon sirene Melanije nastupale su Ellie i njezina električna jegulja. Ta se jegulja isprva nije
primjećivala. Ono što se praćakalo i pljuskalo po akvamarinskim dubinama izgledalo je kao vitka
Havajka u bikiniju od vodenih ljiljana. Dok je plivala, spuznuo joj je gornji dio, a ona je i dalje bila
djevojka. Ali kad je u gracioznom podvodnom baletu izvela stoj na glavi i spustila donji dio bikinija
do koljena - ah, to je bio jeguljin trenutak da šokira. Jer evo je tu na tijelu vitke djevojke, evo je tu
gdje ne bi smjela biti, mršava, smeđa jegulja mrzovoljna izgleda, ugrožena vrsta, i dok se Ellie
trljala uz staklo okna, jegulja je rasla sve duža i duža; piljila je u mušterije svojim kiklopskim okom;
a oni su opet gledali Elliene grudi, njezin tanak struk, gledali su Ellie pa jegulju, jegulju pa Ellie, i
elektrificiralo ih je to sljubljivanje suprotnosti.
Carmen je bila transseksualac, muško koje se mijenja u ženu, ali još nije prošla operaciju. Bila je iz
Bronxa. Mala, sitne građe, pobožno je nanosila ruž na usta i izvlačila crtu tušem na kapcima.
Vječno je držala dijetu. Klonila se piva jer se bojala da će dobiti trbuh. Mislio sam da pretjeruje sa
ženskim manirama. Kod Carmen je u svakom slučaju bilo previše ljuljanja bokovima i zabacivanja
kose. Imala je zgođušno lice najade, na površini djevojka dok tik ispod zrak drži dečko. Katkad joj
je od hormona koje je uzimala izbijao osip po koži. Njezin liječnik (vrlo traženi dr. Mel iz San
Bruna) morao joj je konstantno podešavati dozu. Carmen su odavali samo glas, koji je ostao
hrapavo promukao unatoč estrogenu i progestinu, i ruke. Ali muškarci to nikad nisu zapažali. I htjeli
su da Carmen bude nečista. U tom je zapravo i ležao raje.
Njezina se priča bolje uklapala u tradicionalni obrazac nego moja. Od najranijih je dana Carmen
imala osjećaj da se rodila u pogrešnom tijelu. Jednog dana u garderobi rekla mi je svojim
naglaskom južnog Bronxa: "Bilo mi je ono, ej, čovječe, pa tko je meni dao ovaj pimpek! Nikad
nisam tražila nikakav pimpek!" Ali pimpek je još bio tu, bar za sad. Njega su muškarci i dolazili
gledati. Zora, sklona analitičkom razmišljanju, smatrala je da su Carmenini obožavatelji motivirani
latentnom homoseksualnošću. Ali Carmen se opirala toj ideji. "Moji su dečki svi hetero. Hoće
ženu."
"Očito ne", rekla je Zora.
"čim uštedim nešto novca, dat ću si operirati stražnjicu. Onda ćemo vidjeti. Bit ću bolja žena od
tebe, Z."
"Što se mene tiče, može", odgovorila je Zora. "Ja ne želim biti baš ništa."
Zora je imala sindrom neosjetljivosti na androgene. Tijelo joj je bilo imuno na muške hormone.
Iako kromosomski XY kao i ja, razvila se po ženskoj liniji. Ali Zora je to izvela znatno bolje od
mene. Osim što je imala blond kosu, bila je sva zaobljena i punih usana. Istaknute jabučice dijelile
su joj lice na arktičke ploče. Kad je govorila, bili ste svjesni kože koja se rasteže preko tih jabučica i
udubljuje se između čeljusti, i pretvara se u zategnutu masku nalik vili narikači iz irskih bajki, s
modrim očima što streljaju kroz nju. A bio je tu i njezin stas, dojke mljekarice, trbuh šampionke
plivačice, noge sprinterice ili plesačice iz trupe Marthe Graham. čak i razodjevena, Zora je
djelovala kao žena od glave do pete. Nije bilo vidljiva znaka da nema ni maternice ni jajnika.
Sindrom neosjetljivosti na androgene dovodi do savršene žene, rekla mi je Zora. Taj sindrom ima
niz vrhunskih manekenki. "Koliko cura
je visoko 185 cm, mršavo, ali ima sise? Ne mnogo. To je normalno za nekog kao što sam ja."
Lijepa ili ne, Zora nije htjela biti žena. Više se voljela identificirati kao hermafrodit. Prvi kojeg sam

www.crowarez.org
upoznao. Prva osoba kao ja. čak i davne 1974. služila se terminom "interseksualac", što je onda bilo
rijetko. Od Stonewalla je proteklo samo pet godina. Pokret za homoseksualna prava tek se
pokrenuo. Otvarao je put za sve bitke oko identiteta koje su slijedile, uključivši i našu. Ali
Interseksualna udruga Sjeverne Amerike neće biti utemeljena do 1993.1 tako je za moj pojam Zora
Khvber rani pionir, neka vrst Ivana Krstitelja koji viče u divljini. Sire gledano, ta je divljina bila
Amerika, čak i sama zemaljska kugla, ali u užem smislu, bila je to kućica od drveta sekvoje u kojoj
je Zora stanovala u dolini Noe i gdje sam sad i ja stanovao. Kad se Bob Presto uvjerio u pojedinosti
moje izrade, nazvao je Zoru i dogovorio s njom da stanujem kod nje. Zora je prihvaćala lutalice kao
što sam ja. Bio je to dio njezina poziva. Magla San Francisca pod svojim je plaštem skrivala i
hermafrodite. Nije čudo što je IUSA utemeljena u San Franciscu, a ne negdje drugdje. Zora je
sudjelovala u svemu tome u vrlo neorganiziranim vremenima. Prije nego što se pojave pokreti,
postoje središta energije i Zora je bila jedno takvo središte. Njezina se politička aktivnost sastojala
uglavnom od učenja i pisanja. I, onih mjeseci dok sam živio s njom, od toga da me prosvjetljava, da
me izvede iz onog što je smatrala mojim dubokim provincijalnim mrakom.
"Ne moraš raditi za Boba ako ne želiš", rekla mi je. "I ja ionako uskoro dajem otkaz. To je samo
privremeno."
"Treba mi novac. Ukrali su mi sav novac."
"A tvoji roditelji?"
"Neću njih pitati", rekao sam. Oborio sam pogled i priznao, "Ne mogu ih zvati."
"Sto se zapravo dogodilo, Cal? Ako smijem pitati. Kako si došao ovamo?"
"Odveli su me nekom doktoru u New York. Htio je da idem na operaciju."
"Pa si pobjegao."
Kimnuo sam.
"Računaj da si imao sreću. Ja nisam ništa znala do dvadesete godine."
Sve se to dogodilo mojeg prvog dana kod Zore. Nisam još počeo raditi u klubu. Prvo su mi morale
zacijeljeti modrice. Nisam se čudio
što sam tu gdje jesam. Kad putujete kao ja, s mutnim odredištem i nejasnim itinererom, neka
naizgled svetačka otvorenost obuzima ti karakter. To je razlog zašto su prvi filozofi bili
peripatetičari. I Isus Krist. Vidim sebe tog prvog dana, kako sjedim prekriženih nogu na podu, na
jastuku s batik uzorkom, pijem zeleni čaj iz glinene posudice za raku, i gledam u Zoru raširenim,
radoznalim, pozornim pogledom punim nade. Kad sam odrezao kosu, oči su mi došle još veće, više
nego ikad nalik očima na bizantskoj ikoni, na jednom od onih likova što se uspinju ljestvama u
nebo zagledani uvis dok svi oko njih padaju dolje u goruće ralje razjarenih demona. Nakon svih
mojih nevolja, nisam li imao pravo očekivati nagradu u obliku znanja ili otkrivenja? U Zorinoj kući
s paravanima od rižina papira, gdje je magličasto svjetlo dopiralo kroz prozore, bio sam poput
praznog platna koje čeka da ga ispuni ono što će mi ona reći.
"Oduvijek su postojali hermafroditi, Cal. Oduvijek. Platon je govorio da je izvorno ljudsko biće
hermafrodit. Jesi to znao? Izvorno se svaka osoba sastojala od dvije polovice, jedne muške, jedne
ženske. Onda su se odvojile. Zato svi uvijek traže svoju drugu polovicu. Osim nas. Mi već imamo
obje polovice."
Nisam ništa rekao o Predmetu.
"Točno, u nekim kulturama nas smatraju nakazama", nastavila je. "Ali u drugima je upravo
suprotno. Navajo Indijanci imaju kategoriju ljudi koje zovu berdaši. Berdaš je u biti netko tko
preuzima rod kojem biološki ne pripada. Zapamti, Cal. Spol je biološka kategorija. Rod je
kulturalna. Navajo Indijanci to shvaćaju. Ako osoba želi promijeniti rod, dopuštaju to. I ne
podcjenjuju tu osobu - nego je poštuju. Berdaši su plemenski šamani. Oni su iscjelitelji, veliki
tkalci, umjetnici."
Nisam jedini! Dok sam slušao Zoru, uglavnom mi je to dopiralo do svijesti. Odmah sam shvatio da
moram neko vrijeme ostati u San Franciscu. Sudbina ili sreća su me ovamo nanijeli, a ja sad moram
situaciju iskoristiti kako znam i umijem. Nije važno na što ću možda biti prisiljen kako bih zaradio
za život. Samo sam htio ostati kod Zore, učiti od nje i biti manje sam u svijetu. Već sam zakoračio
na začarana vrata onog omamljenog, slavljeničkog, mladenačkog doba. Već tog prvog poslije-

www.crowarez.org
podneva splasnula mi je bol u rebrima. čak i zrak kao da se užario, od tihe rasplamsale energije kao
što to bude kad je čovjek mlad, kad mu se sinapse divlje zahuktavaju, a smrt je jako daleko.
Zora je pisala knjigu. Tvrdila je kako će je objaviti mala nakladnička kuća iz Berkeleva. Pokazala
mi je njihov katalog izdanja. Izbor je bio
eklektičan, bilo je tu knjiga o budizmu, o misterijskom kultu Mitre, čak i jedna čudnovata knjiga (i
sama hibrid) u kojoj su se miješali genetika, stanična biologija i hinduski misticizam. Ono na čemu
je Zora radila sasvim bi dobro pristajalo na taj popis. Ali nikad nisam bio posve načisto koliko su
realni bili njezini planovi za objavljivanje. Godinama sam odonda tražio hoću li gdje naletjeti na
Zorinu knjigu čiji je naslov bio Sveti hermafrodit. Nikad je nisam našao. Ako je nikad nije završila,
to nije zbog manjka sposobnosti. Osobno sam pročitao dobar dio te knjige. U svojim ondašnjim
godinama, nisam bogzna kako umio procijeniti književnu ili znanstvenu kvalitetu rada, ali Zorino je
znanje bilo stvarno. Police su joj bile pretrpane knjigama o antropologiji i radovima francuskih
strukturalista i dekonstruktivista. Pisala je gotovo svaki dan. Rasprostirala je papire i knjige po
stolu, radila bilješke i tipkala.
"Imam jedno pitanje", upitao sam jedan dan Zoru. "Zašto si bilo kome uopće rekla?"
"Kako to misliš?"
"Pogledaj se. Nitko nikad ne bi pogodio."
"Hoću da ljudi znaju, Cal."
"Zašto?"
Zora je podvinula duge noge pod sobom. Zagledala se u mene vilinskim očima bademasta oblika,
modrim i ledenim, i rekla, "Jer mi smo ono što dolazi."
"Jednom davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezerce. To je jezerce bilo svetište Salmakide,
vodene nimfe. I jednog dana lijepi momak Hermafrodit došao se onamo okupati."
Na taj sam šlagvort spuštao noge u bazen. Praćakao sam njima amo--tamo po vodi dok se
pripovijest nastavljala. "Salmakida spazi naočita momka i u njoj se uspali pohota. Zaplivala je
prema njemu da ga bolje pogleda." Tu sam polako počeo spuštati tijelo u vodu, centimetar po
centimetar: listovi, koljena, bedra. Ako sam se kretao brzinom koju je Presto odredio, u ovom su se
trenutku okna zatvarala. Neke bi mušterije otišle, ali mnogi bi ubacili još žetona u proreze. Zasloni
su se podigli s okna.
"Vodena se nimfa obuzdavala koliko je mogla, ali dječakova ju je ljepota svladala. Nije je moglo
zadovoljiti puko gledanje. Salmakida zapliva primičući mu se sve bliže i bliže. A onda, svladana
požudom, uhvati dječaka odostraga i obujmi ga rukama." Zamlatarao sam nogama i uzburkao vodu
tako da mušterije ništa nisu razabirale. "Dame i
gospodo, Hermafrodit se batrgao ne bi li se oslobodio nepopustljiva stiska vodene nimfe. Ali
Salmakida je bila prejaka. I tako je neobuzdana bila njezina pohota, da se njih dvoje spojilo u jedno.
Tijela su im se stopila, muško u žensko, a žensko u muško. I gle boga Hermafrodita!" U kojem
trenutku sam čitav uskakao u bazen, pokazujući se od glave do pete.
A okna su se zatvarala.
Nitko nikad nije otišao u tom trenutku. Svi su, bilo muškarci bilo žene, produžavali članstvo u
Gardenu. Pod vodom sam čuo kako žetoni zvekeću kroz prorez u kutiju. Podsjećalo me na dom, kad
sam zaranjao glavu pod vodu u kadi i slušao zveckanje u cijevima. Trudio sam se misliti na takve
stvari. Onda mi se sve činilo daleko. Pretvarao sam se da sam u kadi na Middlesexu. U
međuvremenu lica su ispunjavala okna, i zurila s čuđenjem, znatiželjom, gađenjem, pohotom.
Uvijek smo se šlagirali za posao. To je bio preduvjet. Dok smo navlačili kostime, Zora i ja bismo
pripalili džoint da započnemo večer. Zora bi donijela termosicu s bitterom Averna i ledom, što sam
pio kao da je limunada. Tražilo se stanje poluobeznanjenosti, privatno raspoloženje za parti. Od
toga su muškarci postajali ne tako stvarni, manje zamjetni. Da nije bilo Zore, ne znam što bih
počeo. Naš mali bungalov u magli i drveću, uredno obrubljen niskim kalifornijskim raslinjem,
sićušno jezerce za koi šarane puno zlatnih ribica iz dućana za kućne ljubimce, budistički hram pod
vedrim nebom izgrađen od modrog granita - bilo je to za mene utočište, prihvatilište na pola puta u
kojem sam se spremao vratiti u svijet. Moj je život tih mjeseci bio podijeljen kao i moje tijelo. Noći
smo provodili u Klubu 69, čekali pokraj spremnika s vodom, dosađivali se, šlagirali se, hihotali i

www.crowarez.org
bili nesretni. Ali na to se navikneš. Naučiš kako se obraniti medikamentima i zaboraviti na sve.
Danju smo Zora i ja uvijek bili čisti. Napisala je sto osamnaest stranica knjige. Bile su otipkane na
najtanjem, najfinijem papiru koji sam u životu vidio. Rukopis je stoga bio pokvarljiv. S njim se
moralo pažljivo baratati. Kad ga je iznosila, kao knjižničarka Shakespeareov folio, Zora me tjerala
da sjedim za kuhinjskim stolom. Inače me nije tretirala kao dijete. Puštala me da sam određujem
kad ću ustajati i kad ću na spavanje. Tražila je da platim dio stanarine. Većinu dana provodili smo
tapkajući po kući u kimonima. Z. je imala strog izraz dok je radila. Ja sam sjedio na terasi i čitao
knjige s njezinih polica, Kate Chopin, Jane Bowles, poeziju Garyja Snvdera. Iako izgledom nismo
ni najmanje nalikovali jedno drugom, Zora je uvijek naglašavala našu solidarnost. Suprotstavljali
smo se istim predrasudama i nerazumijevanju. To mi je bilo drago, ali nikad se prema Zori nisam
osjećao sestrinski. Ne potpuno. Uvijek sam bio svjestan njezine figure ispod kimona. Hodao sam po
kući odvrćući pogled i trudeći se da ne zurim. Na ulici su me prolaznici gledali kao dečka. Za
Zorom su se okretali. Muškarci su zviždali za njom. Ali ona nije voljela muškarce. Samo lezbijke.
Imala je mračnu stranu. Pila je do besvijesti i katkad se užasno ponašala. Pljuvala je po nogometu,
muškim prijateljstvima, maloj djeci, ženama koje rađaju, političarima i muškarcima općenito. U
takvim sam trenutcima vidio u Zori takvu nasilnost, da sam znao protrnuti. U srednjoj školi bila je
ljepotica. Podavala se milovanjima koja joj nisu značila ništa i bolnim seksualnim odnosima. Kao
mnoge ljepotice, Zora je privlačila najgore tipove. Napuhance iz školske sportske momčadi.
Desetare s herpesom. Nije čudo da je imala jako nisko mišljenje o muškarcima. Mene je iz toga
izdvajala. Za mene je mislila da sam okej. Da uopće nisam pravi muškarac. Što mi se činilo više-
manje točno.
Hermafroditovi roditelji bili su Hermes i Afrodita. Ovidije nam ne kaže što su prolazili kad im je
dijete nestalo. Sto se mojih roditelja tiče, i dalje se nisu micali od telefona i nikad nisu zajedno
izlazili iz kuće. Ali sad su se već bojali javiti na telefon, u strahu od loših vijesti. Radije su živjeli u
neznanju nego u boli. Kad god je telefon zazvonio, malo bi pričekali i tek onda dignuli slušalicu.
čekali su da zazvoni bar tri ili četiri puta.
U agoniji su se uskladili. Svih onih mjeseci dok nisu znali gdje sam, Milton i Tessie proživljavali su
iste napadaje panike, iste mahnite nade, iste nesanice. Emocionalno već godinama nisu bili tako
sinkronizirani, a posljedica je bila da su se vratili u vrijeme kad su se tek zaljubili.
Stali su voditi ljubav često kako već godinama nisu. Ako Bankrot nije bio kod kuće, nisu čekali ni
da se popnu na kat nego bi se poslužili bilo kojom prostorijom u kojoj su se zatekli. Iskušali su
crveni kožni kauč u radnoj sobi; ležali su na plavim drozdovima i crvenim bobicama sofe u dnevnoj
sobi; nekoliko puta čak su legli na otporni kuhinjski linoleum s uzorkom opeke. Jedino nisu
iskoristili podrum jer tamo nije bilo telefona. Ljubav nisu vodili strastveno, nego sporo i elegijski, u
magistralnom ritmu patnje. Više nisu bili mladi; tijela im više nisu bila lijepa. Tessie je katkad
poslije plakala. Milton je žmirio. Ti tjelesni napori nisu im razbuđivali čula ni donosili olakšanje, ili
tek rijetko.
A onda, jednoga dana, tri mjeseca nakon mog odlaska, signali koji su stizali kroz majčinu duhovnu
pupčanu vrpcu su zamrli. Tessie je ležala
u krevetu kad joj je prestalo jedva čujno brujati ili bridjeti u pupku. Uspravila se. Prinijela je ruku
trbuhu.
"Više je ne osjećam!" vrisnula je Tessie.
"Što?"
"Pupčana je vrpca presječena! Netko je presjekao vrpcu!"
Milton je pokušao urazumiti Tessie, ali uzalud. Od toga časa majka je bila uvjerena da mi se
dogodilo nešto strašno.
I tako je harmoniju njihove patnje poremetilo nesuglasje. Dok se Milton trudio zadržati pozitivan
stav, Tessie se sve više prepuštala očaju. Počeli su se svađati. Tu i tamo Miltonov je optimizam
poljuljao majku i dan ili dva bila bi vesela. Govorila bi sama sebi kako, uostalom, ne znaju ništa
definitivno. Ali ta su raspoloženja bila prolazna. Kad je bila sama, Tessie je osluškivala dolazi li joj
bilo što preko pupčane vrpce, ali ništa nije stizalo, čak ni znak da sam u nevolji.
Nije me bilo već četiri mjeseca. Bio je siječanj 1975. Moj petnaesti rođendan došao je i prošao, a da

www.crowarez.org
me nisu pronašli. Jedno nedjeljno jutro dok je Tessie bila u crkvi i molila se za moj povratak,
zazvonio je telefon. Milton se javio.
"Halo?"
Isprva nije bilo odgovora. Milton je čuo glazbu u pozadini, možda radio koji svira u drugoj sobi. A
onda je prigušeni glas progovorio.
"Sigurno ti nedostaje kći, Miltone."
"Tko je to?"
"Kći je nešto posebno."
"Tko je to?" ponovno je zahtijevao Milton, i linija se prekinula.
Nije rekao Tessie za telefonski poziv. Sumnjao je da je posrijedi neukusna šala. Ili nezadovoljni
zaposlenik. Ekonomija se 1975. klimala i Milton je bio primoran zatvoriti nekoliko franšiza.
Sljedeće je nedjelje, međutim, telefon ponovno zazvonio. Ovaj put Milton je podigao slušalicu na
prvo zvono.
"Halo?"
"Dobro jutro, Miltone. Imam jutros za tebe jedno pitanje. Hoćeš znati koje je to pitanje, Miltone?"
"Reci mi tko je tamo ili spuštam slušalicu."
"Sumnjam da ćeš je spustiti, Miltone. Ja sam ti jedina šansa da dobiješ kćer natrag."
Milton je tad učinio nešto vrlo karakteristično. Gutnuo je, napeo ramena, kratko kimnuo i pripravio
se dočekati što god da slijedi.
"U redu", rekao je. "Slušam."
A netko je s druge strane spustio slušalicu.
"Jednom davno u drevnoj Grčkoj bilo jedno začarano jezero..." Mogao sam to izvesti u snu. I zbilja
jesam spavao, kad se uzmu u obzir naša slavlja iza bine, Averna koja se točila u potocima,
smirujuće smotke. Dan vještica je došao i prošao, i Dan zahvalnosti, pa onda Božić. Za Novu
godinu Bob Presto je priredio veliku zabavu. Zora i ja pili smo šampanjac. Kad je došlo vrijeme da
nastupim, zaronio sam u bazen. Bio sam napušen, pijan, i zato sam te noći izveo nešto što inače
nisam radio. Otvorio sam oči pod vodom. Vidio sam lica kako me gledaju i vidio sam da se ne
zgražaju. Te sam se noći zabavljao u bazenu. Sve je to na neki način bilo blagotvorno. Terapeutski.
U Hermafroditu su se uzburkale stare tenzije u pokušaju da se razriješe. Blažile su se traume iz
školske svlačionice. Nestajalo je srama zbog tijela koje nije nalik ni jednom drugom tijelu. Blijedio
je osjećaj nakaznosti. A uz sram i gađenje nad samim sobom, još je jedna rana zacjeljivala.
Hermafrodit je polako zaboravljao na Mračni Predmet.
Posljednjih tjedana koje sam proveo u San Franciscu pročitao sam sve što mi je Zora dala, kako bih
se obrazovao. Naučio sam kakvih sve vrsta ima nas hermafrodita. čitao sam o
hiperadrenokorticizmu i testikularnoj feminizaciji i nečem što se zove kriptorhidizam, što se
odnosilo na mene. čitao sam o Klinefelterovom sindromu u kojem dodatni kromosom X proizvodi
visoke, eunuhoidne osobe neugodne ćudi. Više me zanimao povijesni nego medicinski materijal. Iz
Zorina sam rukopisa saznao za hijrase u Indiji, sambijske kwoluaatmwole u Papui Novoj Gvineji,
ijjuevedocheu Dominikanskoj Republici. Karl Heinrich Ulrichs pisao je 1860. u Njemačkoj o das
dritte Geschkcht, trećem spolu. Nazivao je sebe uranistom i vjerovao da ima žensku dušu u
muškome tijelu. Mnoge kulture na zemlji baratale su ne s dva, nego s tri spola. A treći je uvijek bio
poseban, uzvišen, obdaren mističnim darom.
Jedne hladne noći dok je sipila sitna kišica, izveo sam pokus. Zora je bila izišla. Bila je nedjelja i
imali smo slobodno. Sjeo sam u položaj po-lulotosa na pod i sklopio oči. Usredotočen, zadubljen u
molitvu, čekao sam da mi duša napusti tijelo. Pokušao sam pasti u stanje transa ili se pretvoriti u
životinju. Davao sam sve od sebe, ali ništa se nije dogodilo. Sto se posebnih moći tiče, očito ih
nisam imao. Tirezija nisam bio.
Sto me sve dovodi do petka uvečer krajem siječnja. Prošla je ponoć. Carmen je bila u spremniku s
vodom i izvodila svoju točku u stilu Esther Williams. Zora i ja bili smo u garderobi i nastavljali
tradiciju (termosica,
kanabis). U kostimu sirene Zora se nije mogla baš gibati pa se ispružila cijelom dužinom kauča,
ribolika odaliska. Rep joj se objesio preko naslona za ruke i cijedio se. Preko gornjeg dijela navukla

www.crowarez.org
je majicu kratkih rukava. Na njoj je bila slika Emily Dickinson.
Zvuk se iz bazena prenosio preko razglasa u garderobu. Bob Presto izvodio je svoju točku: "Dame i
gospodo, jeste li spremni za doživljaj koji će vas naelektrizirati?"
Zora i ja zajedno smo otvarali usta uz sljedeću standardnu rečenicu: "Jeste li spremni za visoki
napon?"
"Dosta mi je ovoga mjesta", rekla je Zora. "Zbilja dosta."
"Da damo otkaz?"
"Morali bismo."
"A što ćemo onda raditi?"
"Bavit ćemo se hipotekarnim kreditima."
Iz bazena se začuo pljusak. "Ali gdje je danas Elliena jegulja? Kao da se sakrila, dame i gospodo. Je
li možda izumrla? Možda ju je ulovio neki ribar. Tako je, dame i gospodo, možda se Elliena jegulja
sad prodaje na ribarnici."
"Bob misli da je duhovit", rekla je Zora.
"Zaboravite na te brige, dame i gospodo. Ellie nas nikad ne bi iznevjerila. Evo je, narode.
Pogledajmo Ellienu električnu jegulju!"
Preko zvučnika se začuo čudan zvuk. Neka vrata su tresnula. Bob Presto je viknuo: "Hej, koga
vraga? Ne smijete ovamo."
A onda je zvučnik zamro.
Osam godina prije, policija je napravila raciju u ilegalnoj točionici u Dvanaestoj ulici u Detroitu.
Sad, početkom 1975., uletjeli su u Klub 69. Akcija nije izazvala nikakve nerede. Gosti su brzo
izmiljeli iz separea, raštrkali se lepezasto po ulici i žurno se razišli. Odveli su nas u prizemlje i
poredali kraj ostalih djevojaka.
"Gle ti ovog", rekao je policajac kad mi je prišao. "A koliko ti imaš godina?"
Dopustili su mi jedan telefonski poziv iz policijske postaje. I tako sam se napokon slomio, popustio
i napravio to: nazvao sam kući.
Javio se moj brat. "To sam ja", rekao sam. "Cal." Prije no što je Bankrot stigao nešto reći, sve je
izletjelo iz mene. Rekao sam mu gdje sam i što se dogodilo. "Nemoj reći mami i tati", rekao sam.
"Ne mogu", rekao je Bankrot. "Ne mogu reći tati." I onda mi je, upitnim tonom koji je pokazivao
kako jedva i sam to vjeruje, brat rekao da se dogodila nesreća i da je Milton mrtav.
Vožnja zrakom
U mojem službenom svojstvu pomoćnika kulturnog atašea, ali na neslužbenom zadatku, nazočio
sam otvaranju Warholove izložbe u Neue Nationalgalerie. U slavnoj zgradi Miesa van der Rohea,
prolazio sam pored sitotisaka slavnih lica slavnog pop umjetnika. Neue Nationalgalerie je čudesan
umjetnički muzej, osim jednog problema: nemaju se kamo objesiti umjetnička djela. Ali, bilo mi je
svejedno. Zagledao sam se kroz staklene stijene u Berlin i osjetio se glupo. Jesam li zbilja mislio da
će na otvorenju izložbe biti umjetnika? Okupili su se samo sponzori, novinari, kritičari i viđeniji
pripadnici društvenog života.
Prihvatio sam u prolazu čašu vina od konobara i sjeo na jednu od kožnih kromiranih stolica uz rub
prostora. I stolice su Miesove. Kopije se vide posvuda, ali ove su original, sad već izlizane, crna im
je koža posmeđila po rubovima. Pripalio sam cigaru i otpuhnuo dim ne bih li popravio raspoloženje.
Gomila je čavrljala i kružila između Maoa i Merlinki. Visoki je strop zamućivao akustiku. Uokolo
su brzali mršavi muškarci obrijanih glava. Sjedokose žene ogrnute šalovima prirodnih boja
pokazivale su žute zube. Kroz prozore se vidjela Staatsbibliotek prekoputa. Novi Pots-damer Platz
izgledao je kao šoping centar u Vancouveru. U daljini su svjetla na gradilištu osvjetljavala kosture
kranova. Dolje je ulicom tekao gusti promet. Povukao sam dim cigare, škiljeći, i uhvatio svoj odraz
u staklu.
Već sam rekao da izgledam kao mušketir. Ali znam izgledati i kao faun, posebno u zrcalu kasno
navečer. Obrve izvijene u luk, zlobni
smiješak, plamičci u očima. Cigara što mi je stršala među zubima pod kutom nije uljepšavala sliku.
Netko me potapšao rukom po leđima. "Slijediš modu s cigarom", rekao je ženski glas.
U Miesovom crnom staklu prepoznao sam Julie Kikuchi.

www.crowarez.org
"Hej, ovo je Europa", branio sam se sa smiješkom. "Cigare ovdje nisu moda."
"Ja sam pušila cigare na faksu."
"Ma daj", izazvao sam je. "Pa popuši jednu."
Sjela je na stolicu kraj mene i pružila ruku. Izvadio sam još jednu cigaru iz džepa sakoa i dao joj je
zajedno sa sjekačem i šibicama. Julie je prinijela cigaru nosu i pomirisala je. Zavrtjela ju je među
prstima da provjeri vlažnost. Odrezala je vrh, stavila cigaru u usta, pripalila šibicu i stala otpuhivati
dim za dimom.
"Mies van der Rohe je pušio cigare", rekao sam, da se malo reklamiram.
"Jesi kad vidio fotografiju Miesa van der Rohea?" rekla je Julie.
"Shvatio sam poantu."
Sjedili smo jedno kraj drugoga, bez riječi, samo smo pušili, okrenuti prema unutrašnjosti muzeja.
Julie je pocupkivalo desno koljeno. Nakon nekog vremena okrenuo sam se licem prema njoj. Ona
se okrenula prema meni.
"Fina cigara", priznala je.
Nagnuo sam se prema njoj. Julie se nagnula prema meni. Lica su nam se približila dok nam se čela
gotovo nisu dodirnuh. Ostali smo tako desetak sekundi. Onda sam rekao, "Daj da ti kažem zašto te
nisam nazvao."
Duboko sam udahnuo i počeo: "Ima nešto što moraš znati o meni."
Moja priča je počela 1922. i u to su se doba pojavile brige oko dotoka nafte. Godine 1975. kad priča
završava, smanjena ponuda nafte ponovno je zabrinula svijet. Dvije godine prije, organizacija
arapskih zemalja izvoznica nafte uvela je embargo. U Sjedinjenim Državama nestajalo je struje, a
na benzinskim crpkama se čekalo u dugim redovima. Predsjednik je objavio kako se na božičnom
boru u Bijeloj kući neće paliti svjetla i rođen je lokot za rezervoar za gorivo.
Oskudica je u to vrijeme tištala sve. Gospodarstvo je bilo u krizi. Diljem zemlje obitelji su večerale
u mraku, kao što smo i mi nekoć večerali na Aveniji Seminole pod jednom žaruljom. Moj otac,
međutim, nije s odobravanjem gledao na mjere štednje. Daleko je Milton dogurao od vremena kad
je brojao potrošene kilovate. I tako je, one noći kad je krenuo platiti za mene otkupninu, i dalje bio
za volanom golemog Cadillaca koji je gutao benzin na litre.
Očev posljednji Cadillac: Eldorado iz 1975. Obojen tako tamno modro da se prelijevao u crno, auto
je izrazito nalikovao na Batmobile. Milton je zaključao sva vrata. Bilo je malo poslije dva u noći.
Ceste u tom kvar tu niz rijeku bile su pune rupa, pločnici zakrčeni korovom i smećem. Snažna duga
svjetla obasjavala su cvatove raspršena smrskanog stakla na kolniku, kao i čavle, komade metala,
stare ratkape, limenke, jedne muške gaće sprešane uz tlo. Ispod nadvožnjaka stajao je auto koji su
oglodali do kosti, skinuli mu gume, razbili prednje staklo, strgnuli kromirane dijelove i izvadili
motor. Milton je pritisnuo gas, zatvarajući oči ne samo pred nestašicom benzina nego i pred još
mnogo toga. U Middlesexu je, na primjer, vladala nestašica nade, jer njegova žena više nije osjećala
nikakve trzaje u duhovnoj pupčanoj vrpci. Nestašica hrane u hladnjaku, keksa i grickalica u kuhinji,
netom izglačanih košulja i čistih čarapa u ormarima. Nestašica druženja i telefonskih poziva, jer su
se prijatelji mojih roditelja bojali nazivati kuću koja je postojala u limbu između ushita i očaja.
Usprkos pritisku svih tih nestašica, Milton je presaugao motor Eldorada, a kad mu i to nije bilo
dovoljno, otvorio je poslovnu torbu na sjedalu kraj sebe i pod svjetlom s komandne ploče zagledao
se u dvadeset pet tisuća dolara u gotovini što ih je nagurao u torbu.
Kad se Milton iskrao iz kreveta prije manje od jednog sata, majka je bila budna. Ležeći na leđima,
čula ga je kako se odijeva u mraku. Nije ga pitala zašto ustaje usred noći. Nekoć bi ga pitala, ali
više ne. Otkako sam nestao, dnevna se kolotečina raspala. Milton i Tessie često bi se zatekli u
kuhinji u četiri ujutro kako piju kavu. Tek kad je čula kako se zatvaraju ulazna vrata, Tessie se
zabrinula. Milton je upalio auto i krenuo unatrag niz kolni prilaz. Majka je osluškivala sve dok zvuk
motora nije zamro u daljini. U sebi je neobično smireno pomislila, "Možda odlazi zauvijek." Na
svoj popis na kojem su bili otac bjegunac i odbjegla kći sad je dodala još jednu mogućnost:
odbjeglog muža.
Milton nije rekao Tessie kamo ide zbog niza razloga. Prvo, bojao se da će ga spriječiti. Rekla bi mu
da nazove policiju, a on nije nikako

www.crowarez.org
htio zvati policiju. Otmičar mu je rekao da ne upleće službene organe. Osim toga, Miltonu su se
navrh glave popeli policajci i njihov blazirani stav. Ako nešto hoćeš obaviti kako spada, to moraš
obaviti sam. Povrh svega, cijela ta priča možda je lov u prazno. Da kaže Tessie, samo bi se brinula.
Možda bi nazvala Zoe i onda bi dobio jezikove juhe od sestre. Ukratko, Milton je postupio onako
kako je uvijek postupao kad su posrijedi važne odluke. Kao kad se pridružio mornarici, ili kad nas
je sve preselio u Grosse Pointe, Milton je radio po svojem, uvjeren da zna najbolje.
Nakon posljednjeg tajanstvenog telefonskog poziva, Milton je čekao sljedeći poziv. Telefon je
zazvonio u subotu ujutro.
"Halo?"
"Dobro jutro, Miltone."
"čuj, tko god da si. Moraš mi odgovoriti na neka pitanja."
"Nisam te zvao da čujem što ti hoćeš, Miltone. Važno je što ja hoću."
"Hoću svoju kćer. Gdje je ona?"
"Ovdje sa mnom."
U pozadini se i dalje razabirala glazba, ili pjevanje. Podsjećala je Miltona na nešto davno.
"Kako da znam da je kod tebe?"
"Zašto me ne pitaš nešto? Rekla mi je mnogo toga o obitelji. Prilično toga."
Bijes koji je prokuljao u Miltonu tog časa bio je gotovo neizdržljiv. S mukom se suspregnuo da ne
tresne telefon o stol i razbije ga u komade. A u isto vrijeme je razmišljao, kombinirao.
"Kako se zove selo iz kojeg su joj djed i baka?"
"Samo malo." S druge strane netko je prekrio slušalicu. Onda je glas rekao, "Bithvnios."
Miltonu su klecnula koljena. Sjeo je za stol.
"Vjeruješ mi sad, Miltone?"
"Jednom smo išli u neke špilje u Tennesseeju. Teška prevara za turiste. Kako su se zvale?"
Ponovno se prekrila slušalica. Trenutak kasnije glas je odgovorio, "Spilje Mammothonics."
Na to je Milton odskočio sa stolice. Lice mu se smrknulo, natezao je ovratnik da lakše diše.
"A sad ja imam pitanje, Miltone."
"Koje?"
"Koliko ti vrijedi da dobiješ kćer natrag?"
"Koliko tražiš?"
"Je li ovo posao? Jesmo u pregovorima?"
"Spreman sam se nagoditi."
"Kako uzbudljivo."
"Koliko tražiš?"
"Dvadeset pet tisuća dolara."
"U redu."
"Ne, Miltone", ispravio ga je glas, "nisi shvatio. Hoću se pogađati."
"Što?"
"Cjenkaj se, Miltone. Ovo je biznis."
Milton nije znao što da misli. Zatresao je glavom nad tim čudnim zahtjevom. Ali napokon mu je
udovoljio.
"Okej. Dvadeset pet je previše. Plaćam trinaest."
"Govorimo o tvojoj kćeri, Miltone, ne o hrenovkama."
"Nemam toliko gotovine."
"Pristao bih na dvadeset dvije tisuće."
"Dat ću ti petnaest."
"Ispod dvadeset ne idem."
"Moja zadnja ponuda je sedamnaest."
"Sto kažeš na devetnaest?"
"Osamnaest."
"Osamnaest i petsto."
"Dogovoreno."

www.crowarez.org
Glas s druge strane se nasmijao. "To je bilo baš zabavno." A onda, otresito: "Ali ja hoću dvadeset
pet tisuća." I spustio je slušalicu.
Davne 1933. bestjelesni se glas obraćao mojoj baki kroz rešetke grijanja. Sada, četrdeset dvije
godine poslije, zamaskirani se glas obraćao mojem ocu preko telefona.
"Dobro jutro, Miltone."
Opet ona glazba, tiho pjevanje.
"Imam novac", rekao je Milton. "Sad hoću svoju malu."
"Sutra uvečer", rekao je otmičar. I tad je objasnio Miltonu gdje da ostavi novac i gdje da me pričeka
kad me puste.
Pred Miltonovim se Cadillacom na ravnici niz rijeku ukazao Grand Trunk. Željeznički je kolodvor
1975. još bio u upotrebi, ali jedva. Od nekoć raskošne zgrade ostala je samo ljuska. Lažne
Amtrakove fasade skrivale su zidove koji su trunuli i gulili se. Većina je hodnika bila zatvo-
rena. U međuvremenu je, svuda oko središta koje je još funkcioniralo, veličanstvena stara zgrada
propadala i urušavala se, keramičke pločice iz Guastavina padale su sa zidova u Palm Courtu i
krhale se na tlu, u golemu su brijačnicu nabacali staru kramu, stakleni se svod uleknuo pod teretom
smeća. Uredski neboder povezan s kolodvorom pretvorio se u golubarnik od trinaest katova, a svih
je petsto prozora bilo razmrskano, kao da je netko bio posebno revan. Na isti su taj kolodvor stigli
moji djed i baka pola stoljeća prije. Lefty i Desdemona tu su, taj jedan jedini put, povjerili svoju
tajnu Sourmelini; a sad se njihov sin, koji tajnu nikad nije saznao, parkirao iza kolodvora, također u
tajnosti.
Prizor poput tog, plaćanje otkupnine za otetu osobu, traži mračni ugođaj noir filma: sjene, zlokobne
siluete. Ali nebo nije surađivalo. Imali smo jednu od naših ružičastih noći. Događale su se svako
malo, ovisno o temperaturi i razini kemikalija u zraku. Kad se u atmosferi nakupilo dovoljno čestica
nekih tvari, zarobljavale su svjetlo s tla i reflektirale ga u vis, i cijelo nebo nad Detroitom poprimalo
je nježno ružičastu boju šećerne vune. U ružičastim noćima nikad nije padao mrak, ali svjetlo nije
nimalo nalikovalo danjem. Naše su ružičaste noći sjale ranjavom rasvjetom noćne smjene, tvornica
koje rade od nula do dvadeset četiri. Katkad je nebo zabljesnulo intenzivno kao heksoral, ali češće
je bilo prigušene boje omekšivača za rublje. Nitko nije mislio da je to čudno. Nitko to nije ni
spominjao. Svi smo odrasli s ružičastim noćima. To nije prirodna pojava, ali nama je bila prirodna.
Pod tim neobičnim noćnim nebom Milton se dovezao što je bliže mogao peronima i stao. Ugasio je
motor. Uzeo je aktovku i izišao u nepomičan, kristalni zimski zrak Michigana. Sav je svijet bio
smrznut, udaljena stabla, telefonske žice, trava u dvorištima kuća niz rijeku, samo tlo. Vani na rijeci
zatulio je tegljač. Ovdje ništa nije ni šušnulo, kolodvor je noću bio potpuno pust. Milton je na
nogama imao crne mokasin-ke. Dok se odijevao u mraku, njih je bilo najlakše navući. Nosio je i
kaput koji je uvijek oblačio za auto, bež i prljavo smeđ s krznom oko ovratnika. Da se obrani od
hladnoće, na glavi je imao šešir, Borsalino od sivog filca s crvenim perom zataknutim za crnu
vrpcu. Sad, 1975. godine, šešir jednog seniora. Sa šeširom, poslovnom torbom i moka-sinkama,
Milton je mogao biti na putu za posao. Svakako, hodao je brzo. Uspeo se metalnim stubama na
peron. Uputio se duž perona, tražeći kantu za smeće gdje je trebao ostaviti torbu. Otmičar je rekao
da će biti označena s X na poklopcu.
Milton je žurio peronom dok su mu kićanke na mokasinkama po-
skakivale, a maljušno perce na šeširu treperilo na hladnom vjetru. Ne bi bilo posve istinito reći da se
bojao. Milton Stephanides nije priznavao da se boji. Fiziološke manifestacije straha, srce koje udara
kao ludo, zakuhani pazusi, kod njega su se odvijale bez službenog priznanja. U tome u svojoj
generaciji nije bio usamljen. Mnogi očevi su se izderavali na djecu kad ih je bilo strah ili ih korili
kako bi skinuli krivnju sa sebe. Moguće je da su te osobine bile nužne generaciji koja je dobila rat.
Manjak introspekcije dobro dođe kad se treba junačiti, ali posljednjih mjeseci i tjedana to je
naškodilo Miltonu. Sve vrijeme dok me nije bilo Milton se na van držao hrabro, dok su ga iznutra
nevidljivo izjedale sumnje. Bio je poput kipa što ga otucavaju iznutra, izdubljen, šupalj. Kako mu je
sve više misli zadavalo bol, Milton ih je sve više izbjegavao. Umjesto toga usredotočio se na ono
malo njih od kojih se osjećao bolje, na apaurinske misli o tome kako će sve na kraju ispasti dobro.
Milton je, jednostavno rečeno, prestao razmišljati logično. Sto radi tu na mračnom željezničkom

www.crowarez.org
peronu? Zašto je ovamo došao sasvim sam? Nikad nećemo naći zadovoljavajuće objašnjenje.
Nije mu dugo trebalo da pronađe kantu obilježenu kredom. Milton je hitro podignuo trokutasti
zeleni poklopac i položio torbu unutra. Ali kad je htio izvući ruku iz kante, nešto ga je zaustavilo:
njegova vlastita ruka. Budući da je Milton prestao logično razmišljati, njegovo je tijelo preuzelo taj
zadatak na sebe. Ruka kao da mu je nešto govorila. Ograđivala se. "Sto ako otmičar ne oslobodi
Callie?" govorila je ruka. Ali Milton je odgovorio, "Nemam vremena sad o tome razmišljati."
Ponovno je pokušao iščupati ruku iz kante za smeće, ali ruka se tvrdoglavo opirala: "Sto ako
otmičar uzme novac i onda zatraži još?" pitala je ruka. "To je rizik u koji se moramo upustiti",
otresao se Milton i svom snagom trgnuo ruku iz kante. Ruka je popustila stisak; torba s novcem pala
je na smeće u kanti. Milton je pohitao natrag niz peron (vukući ruku sa sobom) i sjeo u Cadillac.
Upalio je motor. Uključio je grijanje, da zagrije auto za mene. Nagnuo se naprijed i zagledao kroz
prednje staklo, očekujući da ću se svaki čas pojaviti. Ruka mu je još uvrijeđeno bridjela i mrmljala
ispod glasa. Milton je pomislio na poslovnu torbu kako leži u kanti za smeće. Um mu je ispunila
slika novca u torbi. Dvadeset pet somova! Ukazali su mu se snopovi novčanica od sto dolara; lice
Benjamina Franklina koje se ponavlja u dvostrukim zrcalima te gomile gotovine. Miltonu se osušilo
grlo; grč tjeskobe poznat svoj djeci velike depresije protrnuo mu je tijelom; i u sekundi je iskočio iz
auta i odjurio natrag na peron.
Taj tip hoće biznis? Pa pokazat će mu Milton onda što je biznis! Hoće pregovarati? Da vidimo ovo!
(Milton se uspinjao stubama, dok su mu mokasinke odzvanjale po metalu.) Umjesto da ostavi
dvadeset pet tisuća dolara, zašto mu ne bi ostavio dvanaest i pol? Tako će imati jače argumente.
Pola sada, pola kasnije. Zašto se prije nije toga sjetio? Pa koji mu je vrag? Pod prevelikim je
pritiskom... Ali jedva što je stigao na peron, moj je otac stao kao ukopan. Ni dvadeset metara od
njega, tamna prilika s kapom čarapom na glavi kopala je po kanti za smeće. Miltonu se krv sledila u
žilama. Nije znao da li da jurne naprijed ili da se povuče. Otmičar je čupao torbu iz kante, ali
zapinjala je u otvoru na poklopcu. Obišao je kantu s druge strane i podigao cijeli metalni gornji dio.
Na jasnom kemijskom svjetlu, Milton je vidio patrijaršku bradu, blijede, voštane obraze i - ono
najupadljivije - sićušnu figuru ne višu od 160 cm. Otac Mike.
Otac Mike? Otac Mike je otmičar? Nemoguće. Nevjerojatno! Ali nije bilo dvojbe. Na peronu je
stajao čovjek koji je jednom bio zaručen za moju majku, čovjek kojem ju je moj otac preoteo.
Otkupninu je uzimao bivši sjemeništarac koji se umjesto toga oženio s Miltonovom sestrom Zoe, a
taj ga je izbor osudio na život ispunjen jalnim usporedbama, na to da mu Zoe neprestano predbacuje
zašto nije investirao u dionice kad je Milton investirao, ili zašto nije kupio zlato kao Milton, ili
pohranio novac na Kajmanskim otocima kao Milton; izbor koji je osudio oca Mikea na to da bude
siromašni rođak, primoran trpjeti Miltonov manjak poštovanja dok prihvaća njegovo gostoprimstvo,
i da nosi stolicu iz blagovaonice u dnevnu sobu ako želi sjesti. Da, Milton se prenerazio kad je na
peronu zatekao svojeg šogora. Ali, bilo je u tome logike. Sad se razjasnilo zašto se otmičar htio
cjenkati oko otkupnine, zašto se barem jednom htio osjećati kao biznismen i odakle je, na žalost,
znao za Bithvnios. Objasnilo se i zašto su telefonski pozivi stizali uvijek u nedjelju, uvijek kad je
Tessie bila u crkvi, i što je ona glazba u pozadini, u kojoj je Milton sad prepoznao glasove
svećenika u pjevanoj liturgiji. Jednom davno, moj je otac oteo ocu Mikeu zaručnicu i sam se oženio
s njom. Dijete te veze, ja, utrljalo je sol u ranu kad je u parodiji obreda krstilo svećenika. Sad je otac
Mike htio izravnati račune.
Ali neće ići, ako se pita Miltona. "Ej!" doviknuo je i podbočio se rukama o bokove. "Ma koga ti to
vraga izvodiš, Mike?" Otac Mike nije odgovorio. Podigao je pogled i iz svećeničke se navike
dobrodušno osmjehnuo Miltonu, tako da su mu se zubi zabjelasali u grmu crne bradurine. Ali već se
povlačio, gazeći po zgnječenim plastičnim čaša-
ma i drugom smeću, privijajući torbu na prsa kao smotani padobran. Tri ili četiri koraka unatraške,
sve s onim blagim osmijehom, a onda se okrenuo i udario u trk. Bio je malen, ali brz. Kao metak je
fijuknuo niza stube na drugoj strani perona. U ružičastom svjetlu Milton ga je vidio kako trči preko
tračnica i do svojeg auta, svijetlo zelenog ("grčko zelenog", prema katalogu), ekonomičnog AMC
Gremlina koji malo troši. I Milton je uskočio u svoj Cadillac i krenuo za njim.
Nije to bila automobilska potjera kao na filmu. Nije bilo ni naglih skretanja, ni jedva izbjegnutih

www.crowarez.org
sudara. Napokon, natjeravali su se grčki pravoslavni pop i sredovječni republikanac. Dok su jurili
(relativno govoreći) od kolodvora Grand Trunk u smjeru rijeke, otac Mike i Milton nikad nisu
prekoračili dopuštenu brzinu više od dvadesetak kilometara. Otac Mike nije želio privući policiju.
Milton je shvatio da njegov šogor nema kamo i zadovoljio se time da ga slijedi do vode. I tako su se
ne-uzbudljivo vozili, Gremlin čudnovata oblika uz ljuljanje se zaustavljao na semaforima, za njim
malo poslije i Eldorado. Niz bezimene ulice, pored otpisanih kuća punih starudije, preko slijepog
komada terena što su ga zatvarale autoceste i rijeka, otac Mike je bježao nerazumno. Baš kao
uvijek; teta Zo trebala je biti ondje da se izdere na oca Mikea, jer bi samo idiot srljao prema rijeci
umjesto da vozi prema autocesti. Kojom god ulicom da krene, neće ga odvesti nikamo. "Imam te",
likovao je Milton. Gremlin je skrenuo desno. Eldorado je skrenuo desno. Gremlin je skrenuo lijevo,
Cadillac za njim. Miltonov je spremnik bio pun benzina. Mogao je slijediti oca Mikea cijelu noć
ako treba.
Samouvjeren, Milton je podesio grijanje, koje je malo prejako radilo. Upalio je radio. Pustio je da
se razmak između Gremlina i Eldorada malo poveća. Kad je ponovno podignuo pogled, Gremlin je
opet skretao u desno. Trideset sekundi poslije, kad je Milton zaokrenuo za isti ugao, pred njim je
puknulo prostranstvo mosta Ambassador. I pouzdanje mu je iskopnjelo. To nije bilo kao uvijek.
Njegov šogor svećenik, koji je život proveo u bajkovitom svijetu crkve kostimiran kao Liberace,
napokon je noćas smislio nekakvu strategiju. čim je Milton ugledao most zategnut preko rijeke
poput divovske, svjetlucave harfe, obuzela ga je panika. S užasom je shvatio što otac Mike smjera.
Kao što je Bankrot najavio kad je prijetio da će pobjeći od regrutiranja, otac Mike uputio se u
Kanadu! Kao Jimmy Zizmo, krijumčar alkohola, uputio se u gnijezdo ljevičara i bezakonja na
sjeveru! Naumio je iznijeti novac iz zemlje. I više nije vozio sporo.
Da, unatoč motoru veličine naprstka koji je zvučao poput šivaćeg
stroja, Gremlin je uspio ubrzati. Ostavio je za sobom ničiju zemlju oko kolodvora Grand Trunk i
sad je ušao u osvijetljeno područje gustog prometa oko granice Sjedinjenih Država i Kanade pod
nadzorom carinske službe. Visoki stupovi rasvjete uz cestu obasjavali su Gremlin čija je jarko
zelena boja napadnije nego ikad podsjećala na neku kiselinu. Povećavajući prednost pred
Eldoradom (kao kad Jokerov auto bježi pred Batmobileom), Gremlin se priključio kamionima i
autima što su se nagurali oko ulaza na golemi viseći most. Milton je nagazio na gas. Moćni je
Cadillacov motor zarikao, bijeli se dim zapjenio iz ispušne cijevi. U tom su času oba auta postala
točno ono što auti moraju biti; produžetci svojih vlasnika. Gremlin je bio sitan i okretan, kao i otac
Mike; nestajao je u prometu i ponovno se ukazivao, kao iza ikonostasa u crkvi. Eldorado,
pozamašan i širok kao brod - kao i Milton - teško je manevrirao u kasnovečernjem prometu na
mostu. Prolazili su golemi kamioni s poluprikolicama. Prolazili su osobni automobili na putu za
kasina i striptiz klubove u Windsoru. U cijeloj toj gunguli, Milton je izgubio Gremlin iz vida.
Prestrojio se u jednu od traka za granični prijelaz i čekao. Odjednom je, šest automobila ispred,
vidio oca Mikea kako izlijeće iz reda, presijeca put drugom autu i parkira se točno pred carinskom
kućicom. Milton je otvorio prozor. Gurnuo je glavu u hladan zrak zamagljen od ispušnih plinova i
zaurlao "Zaustavite tog čovjeka! Ima moj novac!" Međutim, carinik ga nije čuo. Milton je vidio
kako postavlja ocu Mikeu nekoliko pitanja i onda mu - Ne! Stanite! - mahnuo da prođe. U tom je
času Milton počeo bjesomučno trubiti.
Urlici trube što je zavijala ispod haube Eldorada mogli su izlaziti i iz Miltonovih grudi. Tlak mu je
skočio, a pod kaputom za vožnju tijelom mu se cijedio znoj. Bio je uvjeren da bi na američkom
sudu oca Mikea stigla ruka pravde. Ali tko zna što se može dogoditi kad se jednom dohvati Kanade?
Kanade s njezinim pacifizmom i socijalnim zdravstvenim! Kanade s njezinim milijunima govornika
francuskog! Kao... kao... da je strana zemlja! Otac Mike može zauvijek biti u bijegu i živjeti kao
kralj u Quebecu. Ili nestati u Saskatchewanu i lutati prostranstvima sa sobovima. Nije samo gubitak
novca razgnjevio Miltona. Osim što je umaknuo s dvadeset pet tisuća dolara, i što je Miltonu dao
lažnu nadu da ću se vratiti, otac Mike napuštao je vlastitu obitelj. Bratski se zaštitnički osjećaj
miješao s financijskom i očinskom boli u Miltonovim usoptalim prsima. "Nećeš to učiniti mojoj
sestri, si me čuo!" uzaludno je Milton urlao s vozačkog sjedala svojeg golemog, čvrsto zatvorenog
auta. Onda je doviknuo ocu Mikeu, "Ej, dupeglavac. Nisi čuo za ko-

www.crowarez.org
misiju? čim promijeniš taj novac, gubiš pet posto." Kuhajući od bijesa za volanom, dok su ga kočili
kamioni pred njim i gosti striptiz kluba iza njega, Milton je poskakivao na sjedalu i derao se u
neizdržljivom bijesu.
Njegovo trubljenje nije, međutim, prošlo nezapaženo. Carinici su navikli na trube nestrpljivih
vozača. Znali su kako s njima. čim je Milton stigao do carinske kućice, carinik mu je dao znak da
stane sa strane.
Kroz otvoreni prozor Milton je dreknuo, "Onaj tip koji je malo prije prošao! Ukrao mi je novac.
Možete ga zaustaviti na drugom kraju? Vozi Gremlin."
"Molim vas, stanite sa strane, gospodine."
"Ukrao je dvadeset pet tisuća dolara!"
"Razgovarat ćemo o tome čim stanete sa strane i iziđete iz auta, gospodine."
"Hoće iznijeti novac iz zemlje!" posljednji je put pokušao objasniti Milton. Ali carinik ga je i dalje
upućivao da stane u traku za pregled. Napokon je Milton odustao. Povukao je lice s otvorenog
prozora, uhvatio volan i poslušno krenuo prema praznoj traci. Ali čim se odmaknuo od carinske
kućice, nagazio je mokasinkom s kićankom na papučicu gasa i Cadillac je uz cvilež odjurio kao na
mlazni pogon.
Sad se to pretvorilo u nešto nalik automobilskoj potjeri. Jer ondje na mostu i otac Mike je nagazio
na gas. Vijugao je kao zmija između automobila i kamiona i jurio prema međunarodnoj granici, dok
mu je Milton bio za petama, blendajući ostalima da mu se maknu s puta. Most se propinjao iznad
vode u gracioznoj paraboli, s crvenim svjetlima nanizanim po čeličnim kablovima. Cadillacove su
gume brujale preko rebraste površine. Milton je nogom stisnuo papučicu do poda i dao gas, kako je
on govorio, do daske. I sad se pokazala razlika između luksuznog automobila i sklepanog autića iz
crtica. Cadillacov je motor moćno grmio. Njegovih je osam cilindara plamtjelo, a rasplinjač
usisavao goleme količine goriva. Klipovi su poskakivali i tukli, a zamašnjak se vrtio kao lud dok je
dugački automobil superjunaka prelazio ostale kao da stoje u mjestu. Vidjevši kojom brzinom juri
Eldorado, ostali su se vozači uklanjali s puta. Milton je sjekao ravno kroz promet sve dok ispred
sebe nije spazio zeleni Gremlin. "Toliko o tvojoj ekonomičnoj potrošnji goriva!" dreknuo je Milton.
"Neki put treba malo snage!"
Tad je već i otac Mike primijetio da mu se Eldorado primiče. Stisnuo je papučicu gasa dokle ide, ali
Gremlinov je motor već radio punom snagom. Auto je divlje zavibrirao, ali nije ubrzao. Cadillac je
dolazio sve
bliže i bliže. Milton nije dizao nogu s gasa sve dok mu prednji branik nije gotovo dotaknuo stražnji
dio Gremlina. Išli su sto deset na sat. Otac Mike podignuo je pogled i retrovizor su mu ispunile
Miltonove osvetničke oči. Milton je, zureći naprijed u unutrašnjost Gremlina, vidio odsječak lica
oca Mikea. Svećenik kao da je molio za oprost ili pokušavao objasniti svoje postupke. U očima mu
se nazirala čudnovata tuga, slabost koju Milton nije umio objasniti... Bojim se da sad moram zaviriti
u glavu oca Mikea. Kao da me nešto uvlači u nju i ne mogu se oduprijeti. Prednji dio njegova uma
kovitlac je straha, pohlepe i očajničkih misli o bijegu. Sve očekivano. Ali kako uranjam dublje,
otkrivam mnogo toga o njemu što nikad nisam slutio. Nema vedrine, na primjer, nema je uopće, i
nema bliskosti s Bogom. Blagost koju je otac Mike posjedovao, njegova nasmiješena šutnja za
obiteljskim ručkovima, način kako se saginjao da bude licem u lice s djecom (ne toliko nižom od
njega, ali ipak) - svi su ti atributi postojali odvojeno od bilo kakve komunikacije s
transcendentalnim. Bili su jednostavno pasivno-agresivna metoda preživljavanja, posljedica toga što
ima tako glasnu ženu kao što je teta Zo. Da, u unutrašnjosti glave oca Mikea odjekuje sve što mu je
teta Zo vikala godinama, sve otkako je u Grčkoj non stop bila trudna bez perilice i sušilice za rublje.
čujem kako viče: "I ovo ti zoveš životom?" I: "Ako već razgovaraš s Bogom, reci mu da mi pošalje
ček za zastore." I: "Možda katolici imaju pravo. Možda svećenici ne bi smjeli imati obitelji." U
crkvi Michaela Antonioua zovu ocem. Iskazuju mu poštovanje, brinu se za njegove potrebe. U crkvi
ima moć opraštanja grijeha i posvećivanja hostije. Ali čim prođe kroz vrata njihove dvojne kuće u
Harper Woodsu, ocu Mikeu status se str-moglavo obrušava. Kod kuće je nitko i ništa. Kod kuće mu
naređuju, žale se na njega, ignoriraju ga. I zato nije teško shvatiti zašto je otac Mike htio pobjeći od
svojeg braka i zašto mu je trebao novac... ali ništa od toga Milton nije pročitao u šogorovim očima.

www.crowarez.org
A onda se u hipu izraz tih očiju ponovno promijenio. Otac Mike usmjerio je pogled na cestu, gdje je
ugledao nešto užasno. Na autu ispred njega bljeskala su crvena stop svjetla. Otac Mike vozio je
daleko prebrzo da bi stigao na vrijeme zakočiti. Nagazio je na kočnicu, ali bilo je prekasno: grčko
zeleni Gremlin zaletio se u auto ispred sebe. Na redu je bio Eldorado. Milton se pripremio za
udarac. Ali onda se dogodilo nešto čudesno. čuo je kako se metal gnječi i staklo drobi, ali to je
dolazilo od automobila ispred njega. Sto se tiče samog Cadillaca, nije se prestao kretati naprijed.
Uspeo se na auto oca Mikea. čudni, nakošeni stražnji dio
A »T
Gremlina poslužio mu je kao neka vrst rampe i odjednom je Milton shvatio da leti. Ponoćno modri
Eldorado uzvinuo se iznad sudara na mostu. Zaplovio je preko ograde, kroz čelične kablove i sletio
sa srednjeg dijela mosta Ambassador.
Eldorado je padao s haubom prema naprijed, sve većom brzinom. Kroz metalizirano prednje staklo
Milton je pod sobom vidio rijeku Detroit, ali tek na čas. U tim posljednjim sekundama, dok se život
pripremao napustiti njegovo tijelo, povukao je i svoje zakone. Umjesto da se surva u rijeku,
Cadillac se uzdignuo i zatim izravnao. Milton je bio iznenađen, ali i vrlo zadovoljan. Nije se sjećao
da mu je prodavač spomenuo mogućnost leta. Još bolje, nije za to platio ekstra. Dok je auto lebdio
sve dalje od mosta, Milton se smiješio. "Ovo ja zovem zračnom vožnjom", rekao je samom sebi.
Eldorado je letio visoko iznad rijeke, trošeći tko zna koliko benzina. Nebo je bilo ružičasto dok su
svjetla na kontrolnoj ploči svijetlila zeleno. Bilo je tu svih mogućih prekidača i mjerača. Milton
većinu njih nije prije ni primijetio. Izgledalo je više kao pilotska kabina aviona nego auto, a Milton
je bio za upravljačem, Milton je letio svojim posljednjim Cadillacom iznad rijeke Detroit. Nije
važno što su svjedoci vidjeli, ili što su novine sutra izvijestile kako je Cadillac bio jedan od deset
automobila u lančanom sudaru na mostu. Zavaljen u udobnom kožnom, anatomski oblikovanom
sjedalu, Milton Stephanides vidio je da mu se približava obris središta grada. Na radiju je svirala
glazba, stara stvar Artieja Shawa, zašto ne, a Milton je promatrao kako se pali i gasi crveno svjetlo
na zgradi Penobscot. Nakon stanovitog broja pokušaja i pogreški, svladao je upravljanje letećim
automobilom. Nije se radilo o tome da se okreće volan, nego da ga se pokreće snagom volje, kao u
živom snu. Milton je usmjerio auto iznad kopna. Preletio je nad Cobo Hallom. Zaokružio je oko
vrha Pontcha, gdje me jednom vodio na ručak. Zbog nekog razloga Milton se više nije bojao visine.
Nagađao je kako je to zato što mu je smrt neminovna; više se nije imao čega bojati. Bez vrtoglavice
ili znojenja, zurio je dolje u Grand Circus Park dok nije razaznao ono što je preostalo od detroitskih
kotača; a nakon toga se uputio prema zapadnom dijelu grada da potraži stari Bar Zebra. Dolje na
mostu, očeva je glava ležala smrskana na volanu. Detektiv koji je kasnije obavijestio moju majku o
nesreći, na pitanje o stanju Miltonova tijela odgovorio je samo, "Stanje je u skladu sa sudarom
vozila koje se kretalo brže od ioo kilometara na sat". Milton više nije imao moždanih valova pa je
razumljivo kako je, plutajući u visini u Cadillacu, mogao zaboraviti da je Bar Zebra davno izgorio.
Iščuđavao
se zašto ga ne može naći. Od starog je kvarta ostala samo prazna zemlja. Dok je gledao dolje, činilo
mu se da je veći dio grada nestao. Prazna gradilišta nizala su se jedna za drugim. Ali i u tome je
Milton pogriješio. Ponegdje je izniknuo kukuruz i trava je ponovno obrasla tlo. Dolje je izgledalo
kao poljoprivredno zemljište. "Mogli bismo ga baš i vratiti Indijancima", pomislio je Milton.
"Možda bi ga Potowatomi htjeli. Neka sagrade kasino." Nebo je poprimilo boju šećerne vune, a
grad se ponovno pretvorio u ledinu. Ali još je jedno crveno svjetlo zatitralo. Ne na zgradi
Penobscot; nego u autu. Jedan od onih brojača koje Milton nije nikad prije primijetio. Znao je što
pokazuje.
U tom je trenutku Milton zaplakao. Odjednom mu je lice bilo mokro i dotaknuo ga je, šmrčući i
jecajući. Zavalio se unatrag u sjedalo i, kako ga nitko nije vidio, otvorio je usta i dao oduška boli
koja ga je shrvala. Nije plakao otkad je bio mali. Prenerazio ga je zvuk njegova dubokog glasa kako
plače. Kao da se glasa medvjed, ranjen ili na samrti. Milton je tulio u Cadillacu dok se auto
ponovno počeo spuštati. Plakao je, ne zato što će uskoro umrijeti nego zato što mene, Calliope, još
nema, zato što me nije uspio spasiti, zato što je poduzeo sve što je mogao da me vrati, a ja sam i
dalje izgubljena.

www.crowarez.org
Kad je auto zaronio nosom prema dolje, ponovno mu se pred očima ukazala rijeka. Milton
Stephanides, stari mornar, pripravio se na susret s njom. Na samom kraju nije više mislio na mene.
Moram biti pošten i zabilježiti Miltonove misli onako kako su njemu dolazile. Na samom kraju nije
mislio ni na mene ni na Tessie ni na ikoga od nas. Nije bilo vremena. Dok je auto ponirao, Milton se
stigao samo zabezeknuti nad tim kako je sve ispalo. Cijeli je život svima pametovao kako što valja
raditi, a sad je on sam učinio to što je učinio, najgluplju stvar na svijetu. Nije mogao vjerovati da je
tako uprskao stvari. Posljednju je riječ stoga izgovorio tiho, bez ljutnje ili straha, tek zbunjeno i s
dozom srčanosti. "Kreten", rekao je Milton samom sebi, u svojem posljednjem Cadillacu. A onda ga
je voda uzela pod svoje.
Pravi Grk završio bi na toj tragičnoj noti. Ali, Amerikanac je sklon ostati optimističan. Ovih dana,
kad god razgovaramo o Miltonu, majka i ja zaključimo da se izvukao na vrijeme. Izvukao se prije
nego što je Bankrot preuzeo obiteljski posao i uništio ga za niti pet godina. Prije nego što je
Bankrot, u reprizi Desdemonina predviđanja djetetova spola, počeo oko vrata nositi maljušnu
srebrnu žličicu. Izvukao se prije nego su se iscijedili svi bankovni računi i ispeglale sve kreditne
kartice. Prije
nego što je Tessie morala prodati Middlesex i odseliti se na Floridu s tetom Zo. I izvukao se tri
mjeseca prije nego što je Cadillac u travnju 1975. predstavio Sevillu, ekonomični model koji je
izgledao kao da su mu pale hlače, nakon čega Cadillaci više nikad nisu bili isti. Milton se izvukao
prije mnogo stvari koje neću uključiti u ovu priču, jer su to opće tragedije američkog života i kao
takve ne uklapaju se u ovu jedinstvenu i neobičnu pripovijest. Izvukao se prije svršetka Hladnog
rata, prije proturaketnih štitova i globalnog zatopljenja i 11. rujna i drugog predsjednika sa samo
jednim samoglasnikom u prezimenu.
Najvažnije, Milton se izvukao a da me više nikad nije vidio. To mu je sigurno teško palo. Volim
misliti da bi ljubav mojeg oca za mene bila dovoljno jaka da me prihvati. Ali na neki način, bolje je
da nikad to nismo morali rješavati, on i ja. Što se mojeg oca tiče, zauvijek ću ostati curica. Ima u
tome neke čistoće, čistoće djetinjstva.
Posljednja postaja
p
// y^ a to je slično", rekla je Julie Kikuchi. "Nije", rekao sam ja. "Dobro, iz istog je filma."
"Ono što sam ti rekao o sebi nema nikakve veze s tim da je netko homoseksualac i to skriva. Ja sam
uvijek volio cure. Volio sam cure i kad sam ja bio cura."
"Neću ti ja biti nekakva posljednja postaja?"
"Prije prva postaja."
Julie se nasmijala. Još nije odlučila. čekao sam. Onda je napokon rekla, "U redu."
"U redu?" upitao sam je.
Kimnula je.
"Baš dobro", rekao sam.
I tako smo otišli iz muzeja u moj stan. Popili smo još jedno piće; plesali na polaganu glazbu u
dnevnoj sobi. A onda sam poveo Julie u spavaću sobu, kamo već jako dugo nikoga nisam pripustio.
Ugasila je svjetla.
"čekaj malo", rekao sam. "Gasiš svjetla zbog sebe ili zbog mene?"
"Zbog sebe."
"Zašto?"
"Jer sam ja jedna sramežljiva, čedna istočnjačka dama. Samo nemoj od mene očekivati da ću te
prati."
"Nećeš me prati?"
"Ne ako ti ne izvedeš ples Grka Zorbe."
"Gdje sam samo spremio onaj svoj buzuki?" Trudio sam se održati
ležerni ton razgovora. Pritom sam se svlačio. I Julie se svlačila. Kao da skačeš u hladnu vodu. Samo
bez previše razmišljanja. Zavukli smo se pod pokrivač i zagrlili se, skamenjeni, sretni.
"Možda sam ja tvoja posljednja postaja", rekao sam stežući je uza se. "Je li ti to palo na pamet?"
A Julie Kikuchi je odgovorila, "Pomislila sam na to."

www.crowarez.org
Bankrot je doletio u San Francisco da me izvuče iz zatvora. Majka je morala potpisati izjavu kojom
zahtijeva da me policija preda u skrbništvo bratu. Datum suđenja odredit će se u bliskoj budućnosti,
ali, kako sam bio malodoban i to mi je bio prvi prekršaj, moglo se očekivati da ću proći samo s
uvjetnom kaznom. (Prekršaj mi zapravo nisu ni unijeli u dosje i nikad mi nije omeo izglede za
posao u Ministarstvu vanjskih poslova. Ne da sam se u to vrijeme bavio takvim detaljima. Bio sam
omamljen od šoka, bolestan i zatrovan tugom, i samo sam htio kući.)
Kad sam izišao iz pritvora, moj brat je sjedio sam na dugoj drvenoj klupi u predvorju policijske
postaje. Podigao je pogled prema meni, bez izraza, trepćući. Tako je to išlo s Bankrotom. Kod njega
se sve događalo iznutra. Doživljaji su se razmatrali i procjenjivali unutar njegove moždane šupljine
i tek se onda izdavala službena reakcija. Navikao sam na to, naravno. Ima li što prirodnije od tikova
i navika najbliže rodbine? Prije mnogo godina Bankrot me natjerao da skinem gaćice da me
razgleda. Sad je upro pogled u nešto višu točku, ali me jednako netremice fiksirao. Proučavao je
moje okljaštreno lice. Uočio je pogrebničko odijelo. Sreća da se moj brat nagutao onoliko LSD-a u
životu koliko ga se nagutao. Bankrot se rano bacio na širenje svijesti. Kontemplirao je veo drevnih
Maja, postojanje različitih razina bića. Tako dobro pripremljenoj osobi donekle je lakše pomiriti se s
činjenicom da ti je sestra postala brat. Her-mafroditi poput mene postoje otkako je svijeta i vijeka.
Ali u trenutku kad sam ja izmilio iz svojeg obora, možda me nijedna generacija nije bila tako sklona
prihvatiti kao generacija mojeg brata. Ipak, vidjeti me tako promijenjenu nije bila mala stvar.
Bankrot je razrogačio oči.
Nismo se vidjeli više od godine dana. I Bankrot se promijenio. Kosa mu je bila kraća. Povukla mu
se još dublje s čela. Djevojka njegovog prijatelja napravila mu je trajnu u kućnoj radinosti. Nekad
ovješena kosa sad mu se odstraga širila poput lavlje grive, dok je sprijeda uzmicala. Nije više
izgledao kao John Lennon. Nestale su izblijedjele traperice s
nogavicama na zvono, okrugle naočalice s tankim, žicanim okvirom. Sad je nosio smeđe hlače malo
spuštena struka. Košulja široka ovratnika svjetlucala je pod fluorescentnom rasvjetom. Šezdesete
godine nikad zapravo nisu završile. Još i sad traju u Goi. Ali za mojeg brata šezdesete su došle kraju
1975.
U bilo koje drugo vrijeme, dulje bismo se pozabavili tim pojedinostima. Ali nismo si mogli priuštiti
taj luksuz. Prišao sam mu, Bankrot je ustao i pali smo jedan drugom u zagrljaj, ljuljajući se. "Tata je
umro", ponavljao mi je brat na uho. "Umro je."
Upitao sam ga kako je umro i ispričao mi je sve. Milton je projurio kroz carinu. Na mostu je bio i
otac Mike. Sad je u bolnici. U olupini Gremlina našli su Miltonovu staru poslovnu torbu, punu
novca. Otac Mike sve je priznao policiji, lažnu otmicu, otkupninu.
Kad mi je sve to napokon sjelo, upitao sam, "Kako je mama?"
"Dobro. Drži se. Ljuta je na Milta."
"Ljuta?"
"Jer je išao onamo. Jer joj ništa nije rekao. Drago joj je što dolaziš doma. Na to se sad koncentrira.
Na to što dolaziš na pogreb. I to je dobro."
Putovali smo iste večeri, noćnim letom. Sprovod je bio ujutro. Bankrot je obavio papirologiju,
izvadio smrtovnicu i dao osmrtnice u novine. Ništa me nije pitao o vremenu koje sam proveo u San
Franciscu ni o Klubu 69. Tek u avionu, kad je popio nekoliko piva, Bankrot je spomenuo moje
stanje. "Sad te valjda više ne mogu zvati Callie."
"Zovi me kako god hoćeš."
"Recimo, buraz?"
"Meni paše."
Šutio je i treptao. Protekao je uobičajeni vremenski razmak dok je razmišljao. "Nikad nisam bio
previše upućen u ono što se događalo u toj klinici. U to sam vrijeme bio gore u Marquetteu. Nisam
baš kontaktirao s mamom i tatom."
"Pobjegao sam."
"Zašto?"
"Htjeli su me rezati."
Osjećao sam kako zuri u mene onim staklastim pogledom iza kojeg mu u glavi radi sto na sat.

www.crowarez.org
"Malo mi je sve to čudno", rekao je.
"I meni je čudno."
Trenutak kasnije nasmijao se. "Ha! Da čudno! čudno za popizditi."
Tresao sam glavom u karikaturi očaja. "Da bi riječ rekao, buraz."
Suočeni s nemogućim, nismo imali drugu opciju, osim ponašati se kao da je nemoguće normalno.
Nismo raspolagali s visokim registrom, da se tako izrazim, samo sa srednjom lagom naših
zajedničkih doživljaja i načina ponašanja, uzajamnog prepucavanja. Ali to nam je poslužilo, izvukli
smo se.
"Ima jedna dobra stvar kod ovog mog gena", rekao sam.
"A to je?"
"Nikad neću oćelaviti."
"Zašto ne?"
"Moraš imati DHT da oćelaviš."
"Aha", rekao je Bankrot i prešao rukom po tjemenu. "Ja valjda imam DHT-a i više nego što treba.
Pun sam DHT-a kao oko."
Stigli smo u Detroit malo iza šest ujutro. Olupinu Eldorada oteglili su u dvorište policijske postaje.
Na aerodromskom parkiralištu čekao nas je majčin auto, Florida Special. Cadillac boje limuna bio
je sve što nam je ostalo od Miltona. Već je poprimio obilježja relikvije. Vozačko se sjedalo uleknulo
od težine njegova tijela. Na kožnoj presvlaci razabirao se otisak rascjepa Miltonove stražnjice.
Tessie je udubljenje ispunila jastučićima da vidi preko volana. Bankrot je jastučiće bacio na stražnje
sjedalo.
U autu posve neprimjerenom godišnjem dobu, s ugašenom snažnom klimom i zatvorenim krovom,
krenuli smo kući. Prošli smo kraj gigantske Uniroyaleve gume i oskudnih šumaraka Inkstera.
"Kad je sprovod?" upitao sam.
"U jedanaest."
Tek se danilo. Sunce se dizalo odakle se već diže, možda iza tvornica u daljini, ili s druge strane
ledom okovane rijeke. Svjetlo je bujalo kao da je probilo kakvu branu i sad poplavljuje, natapajući
tlo.
"Idemo kroz centar", rekao sam bratu.
"Predugo će trajati."
"Imamo vremena. Hoću vidjeti grad."
Bankrot mi je udovoljio. Krenuli smo cestom I-94 kraj River Rougea i Stadiona Olvmpia, zatim
zakovrnuli prema rijeci na autocesti Lodge i ušli u grad sa sjevera.
Tko odraste u Detroitu, zna i predobro kako sve ide. Vrlo rano dođe u dodir s entropijom. Kad smo
izronili iz korita autoceste, vidjeli smo kuće predviđene za rušenje, mnoge izgorjele, kao i golu
ljepotu neizgrađenih terena, sivih pod ledom. Nekoć otmjene stambene zgrade sad su se uzdizale
kraj otpada, a tamo gdje su jednom bili krznari i
lijepe kinodvorane, nizale su se stanice za otkup krvi, klinike za ovisnike i kuhinje za siromahe.
Povratak u Detroit iz vedrijih podneblja obično me deprimirao. Ali sad mi je odgovarao. Rasap
grada ublažio mi je bol jer se očeva smrt uklapala u opće propadanje. Bar se grad nije sjajem i
šarmom izrugivao mojoj tuzi.
Centar grada izgledao je isto, samo praznije. Nebodere iz kojih su otišli stanari nije se moglo samo
srušiti pa su im daskama zakucali prozore i vrata, i goleme ljušture trgovine stavili na led. Na obali
rijeke gradio se Preporodni centar, u čast preporoda koji se nikad nije dogodio. "Idemo kroz grčku
četvrt", rekao sam. Brat mi je ponovno ispunio želju. Ubrzo smo stigli do ulice s restoranima i
suvenirnicama. Između kiča narodnih rukotvorina još je opstalo nekoliko izvornih kavana u koje su
zalazili starci od sedamdeset i osamdeset godina. Neki su već ustali i sad su pili kavu, igrali trik-trak
i čitali grčke novine. Kad ti starci umru, kavane će patiti i napokon se zatvoriti. Malo po malo,
restorani u ulici će također patiti, tende nad terasama će im se poderati, krupne žute žarulje iznad
ulaza u kafe Laikon pregorjeti, grčku pekarnicu na uglu preuzet će Jemenci iz Dearborna. Ali sve to
se još nije dogodilo. U ulici Monroe prošli smo pored restorana Grecian Gardens, gdje smo održali
makariu za Leftyja.

www.crowarez.org
"Imamo makariu za tatu?" upitao sam.
"Da. Imamo cijelu paradu."
"Gdje? U Grecian Gardens?"
Bankrot se nasmijao. "Zezaš me? Pa tko bi ovamo došao?"
"Sviđa mi se ovdje", rekao sam. "Volim Detroit."
"Da? Super, dobro došao kući."
Skrenuo je ponovno na Jefferson da prijeđe duge kilometre kroz istočni dio grada, nagrizen
propadanjem. Dućan s perikama. Vanity Dancing, stari klub, sad za najam. Trgovina rabljenih ploča
sa znakom oslikanim rukom na kojem ljudi razulareno plešu usred eksplozije nota. Zatvorili su se
stari dućani sve po deset centi i slastičarnice, Kresge, Woolworth, Sladoled Sanders. Vani je bilo
hladno. Na ulicama gotovo nikoga. Na jednom je uglu stajao muškarac, neosjetljiv i nepristupačan,
dojmljiva spodoba koja se ocrtava na zimskom nebu. Kožni mu je kaput dopirao do gležnjeva. Oko
dostojanstvene glave s dugom vilicom omotao je svemirske naočale dok mu je na vrh glave sjedila,
bolje reći plovila, španjolska galija od smeđeg baršunastog šešira. Nije bio dio mojeg svijeta iz
predgrađa, taj lik, pa je stoga bio egzotičan. Ali ipak poznat, kao da je nabijen osobitom kreativnom
energijom mojeg
rodnog grada. Bilo mi je drago što ga vidim, u svakom slučaju. Nisam mogao otrgnuti pogled od
njega.
Kad sam bila mala, takvi tipovi na uličnim uglovima znali su spustiti sunčane naočale da mi
namignu, bila im je fora izvući neku reakciju iz bijele cure na stražnjem sjedalu auta koji prolazi
kraj njih. Ali ovaj me tip gledao na sasvim drugi način. Nije spustio naočale, ali njegova usta,
raširene nosnice i nagib glave izražavali su prkos, čak mržnju. I tad sam shvatio nešto šokantno. Ne
mogu postati muškarac a da ne postanem povlašteni muškarac. čak i ako to ne želim.
Nagovorio sam Bankrota da prođemo kroz Indian Village, kraj naše stare kuće. Htio sam umiriti
živce u kupki nostalgije prije nego što vidim mamu. Ulice su još bile pune drveća, golog sad u zimi,
tako da je pucao pogled sve do zamrznute rijeke. Pomislio sam kako je nevjerojatno da svijet
sadržava toliko života. Vani na ulicama ljudi su se gombali s tisućama problema, problemima s
novcem, ljubavlju, školom. Zaljubljivali su se, vjenčavali, liječili se od ovisnosti od droge, učili
klizati, kupovali bifokalne naočale, štrebali za ispite, isprobavali odjeću, šišali se, i rađali. A u
nekim kućama ljudi su starjeli i razbolijevali se i umirali, ostavljajući druge da tuguju za njima. To
se događa cijelo vrijeme, neprimjetno, i to je ono što je zbilja važno. Ono što je u životu važno, što
mu daje težinu, jest smrt. S te strane gledano, moja tjelesna preobrazba je prava sitnica i može
zanimati jedino onog makroa.
Ubrzo smo stigli u Grosse Pointe. Goli brijestovi istegnuli su se preko naše ulice s obje strane i
dodirnuli se vrhovima prstiju, a snijeg je ležao skoren na cvjetnim lijehama ispred toplih kuća u
hibernaciji. Tijelo mi je reagiralo na dom. U meni su frcale iskre sreće. Bio je to pseći osjećaj, pun
revne ljubavi i slijep na tragediju. Ovo je moj dom, Middlesex. Ondje gore iza onog prozora, na
popločenom sjedalu pod prozorom, znala sam satima sjediti i čitati i jesti dudove sa stabla kraj
kuće.
Nitko nije očistio snijeg s kolnog prilaza. Nitko nije imao vremena misliti na to. Bankrot je malo
prebrzo zavezao na prilaz i poskočili smo na sjedalima, a ispušna je cijev zagrebla po tlu. Kad smo
izišli iz auta, otvorio je prtljažnik i krenuo s mojim kovčegom u kuću. Ali na pola puta je stao. "Ej,
buraz", rekao je. "Možeš ga nositi i sam." Vragolasto se smiješio. Vidjelo se da uživa u promjeni
paradigme. Moju je preobrazbu shvatio kao zanimljivu zagonetku koju treba riješiti, zadatak poput
onih na stražnjim stranicama njegovih SF časopisa.
"Nemojmo se zanositi", odgovorio sam. "Slobodno mi izvoli nositi prtljagu kad god poželiš."
x
"Drži!" viknuo je Bankrot i zavitlao kovčeg. Uhvatio sam ga i zateturao unatrag. U tom času
otvorila su se kućna vrata i majka je u papučama izišla na zrak naprašen mrazom.
Tessie Stephanides, koja se u jedno sasvim drukčije vrijeme, kad je let u svemir bio novotarija,
odlučila prikloniti mužu i podlim sredstvima stvoriti djevojčicu, sad je pred sobom, na
zasniježenom prilazu, vidjela plod tog projekta. Ne više kćer nego, bar sudeći po izgledu, sina. Bila

www.crowarez.org
je umorna i teška srca i nije imala snage suočiti se s tim novim razvojem događaja. Nije mogla
prihvatiti da ja sad živim kao osoba muškoga spola. Tessie je smatrala da nije moje o tome
odlučivati. Ona me rodila i dojila i odgojila. Ona me poznaje otprije nego što znam za sebe, a sad je
odjednom nitko ništa ne pita. Život je počeo kao jedno, a onda je neočekivano zaokrenuo za ugao i
prometnuo se u nešto sasvim drugo. Tessie nije shvaćala kako je do toga došlo. Premda je i dalje na
mojem licu prepoznavala Calliope, svaka se crta promijenila, zadebljala, a mašak dlaka obrastao mi
je bradu i gornju usnicu. U Tessienim očima, izgledao sam kao neki kriminalac. Morala je pomisliti
kako je moj dolazak ravnanje računa, da je Milton već kažnjen, a njezina kazna tek počinje. Zbog
svega toga stajala je na vratima nepomično, crvenih očiju.
"Ej, mama", rekao sam. "Stigao sam."
Pošao sam joj u susret. Odložio sam kovčeg i kad sam ponovno podigao pogled, Tessieno se lice
promijenilo. Mjesecima se pripremala za ovaj trenutak. Sad su joj se jedva vidljive obrve podigle,
kutovi usana izvili uvis i nabrali joj upale obraze. Imala je izraz majke koja promatra kako liječnik
skida zavoje s djeteta koje je zadobilo teške opekline. Optimistično neiskreni izraz kraj bolesničke
postelje. Ipak, njezino mi je lice reklo sve što sam trebao znati. Tessie će se potruditi prihvatiti
stvari kakve jesu. Ono što se sa mnom dogodilo dotuklo ju je, ali izdržat će radi mene.
Zagrlili smo se. Koliko god da sam visok, položio sam glavu majci na rame, a ona me gladila po
kosi dok sam jecao.
"Zašto?" nije prestajala tiho naricati, tresući glavom. "Zašto?" Mislio sam da govori o Miltonu. Ali
onda je objasnila: "Je li trebalo bježati od kuće, dušo?"
"Morao sam pobjeći."
"Ne bi ti bilo lakše da ostaneš kao prije?"
Podigao sam glavu i pogledao majci u oči. I rekao joj: "Ovo sam bio i prije."
Htjet ćete znati: kako smo se na sve to naviknuli? Što se dogodilo s našim uspomenama? Je li
Calliope morala umrijeti da napravi mjesta za Cala? Na sva ta pitanja odgovaram jednom te istom
banalnom, ali istinitom izrekom: živ se čovjek na sve nauči. Kad sam se vratio iz San Francisca i
počeo živjeti kao muškarac, moja je obitelj otkrila da, nasuprot uvriježenom mišljenju, spol nije
tako prevažan. Moja promjena iz djevojke u momka bila je znatno manje dramatična od udaljenosti
što je svi prijeđu na putu od djetinjstva do odraslosti. Većim dijelom ostao sam ista ona osoba koja
sam uvijek bio. čak i sad, premda živim životom muškarca, u bitnim sam stvarima i dalje Tessiena
kći. I dalje sam ja taj koji se sjeti nazvati je svake nedjelje. Ja sam taj kojem nabraja sve dulji popis
boljetica koje je muče. Kao svaka dobra kći, ja ću je bajlati pod stare dane. I dalje pretresamo
muškarce i njihove mane; i dalje, kad dođem u posjet kući, zajedno idemo frizeru. U ustupku novim
vremenima, u Zlatnom runu sad friziraju i muškarce i žene. (A ja sam napokon dopustio dragoj
staroj Sophie da me ošiša na kratko kao što je uvijek željela.)
Ali sve je to došlo kasnije. U tom smo trenutku bili u velikoj žurbi. Bilo je gotovo deset sati.
Limuzina iz pogrebničkog poduzeća stiže za trideset pet minuta. "Daj se idi malo osvježi", rekla mi
je Tessie. Pogreb je postigao ono čemu pogrebi i služe: nije nam ostavljao vremena da se bavimo
osjećajima. Uhvativši me pod ruku, Tessie me povela u kuću. I Middlesex je bio u koroti. Crna
tkanina prekrivala je ogledalo u dnevnoj sobi. S kliznih vrata visjele su crne trake. Sve stari
doseljenički običaji. Osim toga, kuća je djelovala neprirodno tiho i sumračno. Kao i uvijek, golemi
su prozori unosili okoliš u kuću pa je u dnevnoj sobi zabijeljela zima: snijeg je ležao svuda oko nas.
"Mislim da možeš ići u tom odijelu", rekao mi je Bankrot. "Izgleda baš prikladno za ovu prigodu."
"Ti valjda ni nemaš odijelo."
"Nemam. Nisam ja išao u šminkersku privatnu školu. Odakle ti uopće to odijelo, uostalom? Smrdi
kao kuga."
"Bar je odijelo."
Dok smo se brat i ja prepucavali, Tessie je pomno promatrala. Kao da joj je moj brat dao mig kako
to što mi se dogodilo ne treba uzimati
smrtno ozbiljno. Nije bila sigurna može li se sama tako postaviti, ali zato je pratila kako to rješava
mlađa generacija.
Odjednom se začuo čudnovat zvuk, kao da klikće orao. Interkom na zidu dnevne sobe je zakrčao.

www.crowarez.org
Jedan je glas zakriještao: "Juuu-huuu! Tessie dušo!"
Tragovi doseljeničkih običaja nisu u kući, naravno, bili zbog Tessie. Osoba koja je kriještala preko
interkoma nije bila nitko drugi do Desdemona.
Strpljivi čitatelji, možda ste se zapitali što se dogodilo s mojom bakom. Možda ste primijetili da se,
nedugo nakon što se zauvijek uhvatila kreveta, Desdemona postupno izblendala. Ali to je namjerno.
Dopustio sam Desdemoni da izmakne iz pripovijesti jer mi je, da budem iskren, u dramatičnim
godinama moje transformacije, uglavnom izmicala pozornosti. Posljednjih pet godina ležala je
prikovana za postelju u kućici za goste. Dok sam išla u školu Inglis & Baker, dok sam se
zaljubljivala u Predmet, bila sam tek sasvim mutno svjesna bake. Vidjela sam da joj Tessie kuha
obroke i nosi pladnjeve s hranom. Svake večeri gledala sam kako otac kao dobar sin po dužnosti
odlazi u posjet u njezinu vječnu bolesničku sobu s termoforima i lijekovima. U tim je prigodama
Milton s majkom razgovarao na grčkom, uz sve više zapinjanja. Za vrijeme rata Desdemona je
propustila naučiti sina pisati grčki. Sad je, pod stare dane, s užasom shvatila da ga on više ne zna ni
govoriti. Povremeno su meni davali da odnesem Desdemoni njezin pladanj i nekoliko minuta bih
sudjelovala u njezinom životu u kojem kao da je vrijeme stalo. Kraj kreveta je i dalje držala
uokvirenu fotografiju svojeg grobnog mjesta, za smirenje.
Tessie je prišla interkomu. "Da, yiayia", rekla je. "Trebaš nešto?"
"Trga me danas u nogama da je to jedna užas. Jesi kupila soli za namakanje?"
"Jesam, donijet ću ti ih."
"Zašto Bog ne da jadnoj yiayi da umre, Tessie? Svi su pokojni! Svi osim yiayie\ Tiayin je već
prestara da živi. A što Bog radi? Ništa."
"Jesi pojela doručak?"
"Jesam, dušo, hvala. Ali suhe šljive ti danas ništa nisu valjale."
"To su iste šljive koje jedeš svaki dan."
"Možda su se pokvarile. Kupi novu kutiju, Tessie. One Sunkist."
"Hoću."
"Dobro, dušo. Hvala ti, dušo."
Majka je ugasila interfon i okrenula se prema meni. uYiayia nije baš najbolje. Gubi pamćenje.
Otkako tebe nema, naglo se urušila. Rekli smo joj za Milta." Tessie je zadrhtao glas, na rubu suza.
"Što mu se dogodilo. Nije mogla prestati plakati. Mislila sam da će odmah Bogu na račun. A onda
me par sati kasnije pitala gdje je Milt. Sve je zaboravila. Možda je tako i bolje."
"Ide ona na sprovod?"
"Jedva može hodati. Gospođa Papanikolas će doći da je pripazi. Pola vremena pojma nema gdje je."
Tessie se tužno osmjehnula i zavr-tjela glavom. "Tko bi mislio da će nadživjeti Milta?" Teškom
mukom suspregnula je suze koje su joj ponovno navrle na oči.
"Mogu otići k njoj?"
"Hoćeš?"
"Da."
Tessie se malko usplahirila. "Sto ćeš joj reći?"
"Što bih trebao reći?"
Majka je nekoliko sekundi šutjela i razmišljala. Onda je slegnula ramenima. "Nije važno. Sto god
da joj kažeš, ionako se ničeg neće sjećati. Odnesi joj ovo. Hoće namakati noge."
S mirisnim solima i komadom baklave zamotanim u celofan, izišao sam iz kuće i natkrivenom se
galerijom uputio uz dvorište i kupku u kuću za goste. Vrata su bila otključana. Otvorio sam ih i
ušao. Jedino je svjetlo dopiralo iz televizora koji je bio odvrnut na najglasnije. Našao sam se licem
u lice sa starim portretom patrijarha Atenagore koji je Desdemona prije mnogo godina spasila od
prodaje. U krletki kraj prozora zelena se papigica, posljednji preživjeli primjerak iz nekad velike
bakine i djedove zbirke ptica, ljuljala naprijed-natrag na drvenoj preč-kici. Bili su tu i drugi poznati
predmeti i komadi pokućstva, Leftvjeve ploče rebetike, mjedeni stolić za kavu i, naravno, kutija za
dudove svilce posred izrezbarene okrugle komodice. Kutija se nije mogla zatvoriti koliko je bila
natrpana uspomenama. U njoj su bile fotografije, stara pisma, dragocjeni gumbi, brojanice. Negdje
ispod svega toga, znao sam, leže dvije pletenice vezane crnom vrpcom koja se raspada od starosti i

www.crowarez.org
svadbena kruna izrađena od brodskog konopa. Htio sam razgledati sve te stvari, ali čim sam
zakoračio u sobu, pozornost mi je privukao veličanstveni prizor na krevetu.
Desdemona se kraljevski naslanjala na veliki bež baršunasti jastuk s naslonima za ruke koji su je
obavijali. Iz elastičnog džepa na vanjskoj strani jednog naslona virio je aspirator i nekoliko bočica s
tabletama.
Desdemona je na sebi imala ispranu bijelu spavaćicu, pokrivač je navukla do pasa, a u krilu je
držala jednu od svojih lepeza s turskim pokoljima. Ništa od toga nije me iznenadilo. Šokiralo me
ono što je Desdemona učinila s kosom. Kad je čula da je Milton umro, skinula je mrežicu s glave i
stala čupati kosu koja joj se kao vodopad slijevala niz leđa. Iako potpuno sijeda, kosa joj je još bila
vrlo lijepa i, pod svjetlom televizora, djelovala je gotovo plavo. Padala joj je niz ramena i omatala
joj se oko tijela kao kosa Botticellijeve Venere. Ali taj čudesni slap nije uokvirivao lice lijepe mlade
žene nego lice stare udovice uglate glave i isušenih usnica. U nepomičnom zraku sobe i u vonju
lijekova i masti osjetio sam težinu vremena što ga je provela u krevetu čekajući i nadajući se smrti.
Nisam siguran može li netko tko ima baku kao što je moja ikad postati pravi Amerikanac, u smislu
da povjeruje kako je svrha života potraga za srećom. Desdemonina patnja i odbacivanje života učili
su da starost nije nastavak mnogostrukih užitaka mladosti, nego dugotrajna kušnja koja postupno
ukida čak i najmanje i najpriprostije radosti. Svi se bore protiv očaja, ali on uvijek na kraju
pobjeđuje. Mora. Zbog toga si možemo reći zbogom.
Dok sam stajao i gledao baku, Desdemona je odjednom okrenula glavu i spazila me. Ruka joj je
poletjela prema grudima. Usplahireno se povukla u jastuke i kriknula, "Lefty!"
Sad sam se ja preplašio. "Ne, yiayia. Nije papou. To sam ja. Cal."
"Tko?"
"Cal." Zastao sam. "Tvoj unuk."
Naravno, to nije bilo fer. Desdemonino sjećanje je popuštalo. Ali nisam joj htio pomoći.
"Cal?"
"Zvali su me Calliope u djetinjstvu."
"Isti si Lefty", rekla je.
"Da?"
"Mislila sam da si ti moj muž koji je došao da me povede na nebo." Prvi put se nasmijala.
"Ja sam Miltovo i Tessieno dijete."
Brzo kako je i došao, smijeh je iščezao s Desdemonina lica i izgledala je tužno, kao da se ispričava.
"Zao mi je. Ne sjećam te se, dušo."
"Donio sam ti ovo." Pružio sam joj mirisne soli i baklavu.
"Zašto Tessie nije došla?"
"Mora se odjenuti."
"Odjenuti za što?"
"Za sprovod."
Desdemona je kriknula i ponovno se uhvatila za grudi. "Tko je umro?"
Nisam odgovorio. Umjesto toga stišao sam televizor. Onda sam pokazao krletku i rekao, "Sjećam se
kad ste imali dvadesetak ptica."
Pogledala je prema krletki, ali ništa nije rekla.
"Živjeli ste na tavanu. U Aveniji Seminole. Sjećaš se? Onda ste nabavili sve te ptice. Rekla si da te
podsjećaju na Bursu."
Na zvuk tog imena, Desdemona se opet osmjehnula. "U Bursi imamo svakojake ptice. Zelene, žute,
crvene. Svakojake vrste. Male ptičice, ali jako lijepe. Kao od stakla."
"Htio bih ići onamo. Sjećaš se one crkve tamo? Volio bih otići onamo jednog dana i popraviti tu
crkvu."
"Milton je mora popraviti. Stalno mu to govorim."
"Ako neće on, ja ću."
Desdemona me na trenutak promatrala kao da odmjerava jesam li sposoban ispuniti obećanje. A
onda je rekla, "Ne sjećam te se, dušo, ali možeš ti baki staviti sol u toplu vodu?"
Uzeo sam lavor i napunio ga toplom vodom u kupaonici. Nasuo sam mirisne soli i donio lavor u

www.crowarez.org
spavaću sobu.
"Stavi ga kraj stolice, dušo."
Napravio sam kako je rekla.
"Sad pomogni yiayi da ustane."
Prišao sam krevetu i prignuo se. Izvukao sam joj nogu po nogu ispod pokrivača i okrenuo je prema
sebi. Prebacivši joj ruku preko mojeg ramena, osovio sam je na noge za kratku šetnju do stolice.
"Više ništa ne mogu", lamentirala je hodajući. "Prestara sam, dušo."
"Sasvim ti dobro ide."
"Ne, ničeg se ne sjećam. Sve me boli i trga. Srce mi više ne valja."
Stigli smo do stolice. Obišao sam iza nje da joj pomognem sjesti, a onda opet stao pred nju i spustio
joj natekle noge išarane plavim venama u vodu s mjehurićima. Desdemona je mrmljala od užitka.
Sklopila je oči.
Sljedećih nekoliko trenutaka Desdemona se u tišini prepustila raskoši tople kupke. Boja joj se
povratila u gležnjeve i uspela uz noge. Rumenilo je nestalo ispod ruba spavaćice, ali je minutu
poslije izvirilo iznad ovratnika. Oblilo joj je lice i kad je otvorila oči, u pogledu joj se
zrcalila bistrina koje malo prije nije bilo. Zagledala se ravno u mene. A onda je viknula, "Calliope!"
Prinijela je ruku ustima. "Manu! Sto se tebi dogodilo?"
"Odrastao sam", samo sam to rekao. Nisam joj namjeravao ništa reći, ali sad je sve izišlo na vidjelo.
Pomislio sam kako je ionako svejedno. Neće se sjećati tog razgovora.
Još me proučavala kroz leće naočala koje su joj povećavale oči. Da je bila sasvim pri sebi,
Desdemona ni u snu ne bi mogla proniknuti što joj govorim. Ali u svojoj senilnosti nekako je
usvojila tu informaciju. Živjela je među uspomenama i snovima i u tom stanju stare seoske priče
postale su joj ponovno bliske.
"Sad si dečko, Calliope?"
"Više-manje."
Razmotrila je to. "Majka mi je pričala čudne stvari", rekla je. "Kod nas u selu, nekad davno, znala
su se rađati djeca koja su isprva izgledala kao ženska djeca. A onda s petnaest, šesnaest, dođu kao
dečki! Majka mi je to pričala, ali joj bome nikad nisam vjerovala."
"To je genetski. Doktor kod kojeg sam bio kaže da se to događa u malim selima. Gdje se svi žene
međusobno."
"Dr. Phil je isto o tome govorio."
"On? Je li?"
"Sve sam ja kriva." Mračno je zatresla glavom.
"Za što? Za što si ti kriva?"
Nije baš plakala. Suzni su joj kanali presušili i ni kap joj nije potekla niz obraze. Ali lice joj se
grčilo kao da plače, ramena se tresla.
"Svećenici kažu da se prvi rođaci nikad ne smiju ženiti", rekla je. "Drugo koljeno može proći, ali
mora se prvo pitati episkopa." Sad je gledala u stranu, trudeći se svega sjetiti. "čak i ako se hoćeš
udati za sina svojeg krsnog kuma, ne ide. Mislila sam da je to samo tako, zbog crkve. Nisam jadna
znala da se nešto može dogoditi djeci. Sto sam znala ja, mala guska sa sela." Neko je vrijeme
nastavila u tom stilu koriti samu sebe. Na trenutak je zaboravila da sam ja ondje i da govori naglas.
"A onda onaj dr. Phil, kakve grozote je on pričao! Tako sam se preplašila da sam otišla na operaciju!
Gotovo je s djecom. A onda je Milton imao djecu i opet sam se bojala. Ali ništa se nije dogodilo. I
mislila sam, tako je dugo vremena prošlo, sve je u redu."
"Sto to govoriš, yiayia?. Papou ti je bio rod?"
"Bratić u trećem koljenu."
"To je u redu."
"Ne samo bratić u trećem koljenu. Nego i brat."
Srce mi je preskočilo. (cPapou ti je bio brat?"
"Da, dušo", rekla je Desdemona beskrajno umorno. "Jako davno. U drugoj zemlji."
Točno tad se oglasio interkom.
"Callie!" Tessie se nakašljala pa ispravila: "Cal!"

www.crowarez.org
"Da?"
"Idi se urediti. Auto dolazi za deset minuta."
"Ne idem." Zastao sam. "Ostat ću ovdje s yiayiom."
"Moraš ići, dušo", rekla je Tessie.
Prišao sam interkomu, približio usta mikrofonu i rekao dubokim glasom, "Ne idem ti ja u tu crkvu."
"Zašto ne?"
"Jesi vidjela koliko naplaćuju za one proklete svijeće?"
Tessie se nasmijala. Trebalo joj je to. Pa sam nastavio, spustivši glas da zvuči duboko poput očevog.
"Dva dolara za svijeću? Kakva pljačka! Možda su ljudi u staroj domovini tako lakovjerni da će
iskeširati lovu za takvu glupost, ali ne ovdje u Americi."
Oponašati Miltona bilo je zarazno. Sad je i Tessie progovorila dubokim glasom: "Totalna prevara!"
rekla je i opet se nasmijala. Tad smo shvatili da ćemo tako to izvoditi. Tako ćemo održavati Miltona
na životu.
"Jesi siguran da ne ideš?" upitala me.
"Bit će prekomplicirano, mama. Ne da mi se objašnjavati svima sve. Još ne. Previše ću svima
odvlačiti pažnju. Bolje je da ne budem ondje."
Duboko u duši Tessie se slagala i brzo je popustila. "Reći ću gospodi Papanikolas da ne mora doći
paziti nayiayiu"
Desdemona me i dalje gledala, ali oči su joj poprimile sanjiv izraz. Smiješila se. I onda je rekla,
"Moja je žlica točno prorekla."
"Valjda je."
"Žao mi je, dušo. Žao mi je što ti se to dogodilo."
"Ma u redu je."
"Žao mi je, mou dušo."
"Sviđa mi se moj život", rekao sam joj. "Imat ću dobar život." I dalje se držala kao da joj je teško pa
sam je uhvatio za ruku.
"Ne brini, yinyia. Nikom neću reći."
"Kome imaš reći? Svi su pomrli."
"Ti si živa. čekat ću dok ti ne odeš."
"U redu. Kad ja umrem, možeš sve ispričati."
"Hoću."
"Bravo, mou dušice. Bravo."
U crkvi Uznesenja, nedvojbeno protiv njegove želje, Miltonu Stephani-desu priredili su kompletni
pravoslavni sprovod. Otac Greg predvodio je službu. Što se tiče oca Michaela Antonioua, kasnije su
ga osudili za pokušaj ucjene i odslužio je dvije godine u zatvoru. Teta Zo se rastala od njega i
preselila na Floridu s Desdemonom. Kamo točno? U New Smvrna Beach. Kamo drugamo?
Nekoliko godina poslije, kad je majka morala prodati našu kuću, i ona se preselila na Floridu i njih
su tri ondje živjele zajedno kao nekoć u ulici Hurlbut sve do Desdemonine smrti 1980. Tessie i Zoe
još su i sad na Floridi, dvije žene koje žive same, bez ikoga.
Milton je na pogrebu ležao u zatvorenom lijesu. Tessie je pogrebniku Georgieu Pappasu dala
muževu svadbenu krunu da bude pokopana s njim. Kad je došlo vrijeme da se posljednji put poljubi
pokojnika, ožalošćeni su prolazili uz Miltonov lijes i ljubili ulašteni poklopac. Na očev je sprovod
došlo manje ljudi nego što smo očekivali. Nije došao nitko od vlasnika franšize za Hot Dogs
Herkules, nitko od ljudi s kojima se Milton družio godinama; i tako smo shvatili da, unatoč svojoj
žovijalnosti, Milton nikad nije imao prijatelje, samo poslovne partnere. Umjesto toga došla je
rodbina. Peter Tatakis, kiropraktičar, stigao je u svojem Buicku boje crnog vina, a Bart Skiotis odao
je poštovanje pokojniku u crkvi čije je temelje izgradio od nekvalitetnih materijala. Došli su Gus i
Helen Panos i, kako je to bio sprovod, Gusov je glas zbog traheotomije više nego ikad zvučao kao
glas smrti. Teta Zo i naši bratići i sestrična nisu sjedili naprijed. Ta je klupa rezervirana za moju
majku i brata.
I tako sam ja, u skladu sa starim grčkim običajem koji više nitko ne pamti, ostao u Middlesexu
čuvati vrata kako bih spriječio Miltonov duh da ponovno uđe u kuću. To je oduvijek bio muški

www.crowarez.org
posao, a sad sam i ja bio kvalificiran. U crnom odijelu, prljavih cipela, stajao sam na vratima
otvorenim prema zimskom vjetru. Žalosne vrbe bile su gole, ali i dalje masivne i pružale su
iskrivljene grane uvis kao narikače. Pastelno žuta kocka naše moderne kuće čisto se ocrtavala na
bijelom snijegu. Middlesex je bio star gotovo sedamdeset godina. Iako smo ga upropastili svojim
kolonijalnim pokućstvom, ostao je najava novoga kako
je i zamišljen, kuća s malo pregradnih zidova, ogoljena od formalnosti građanskoga života, kuća
projektirana za novi tip ljudskoga bića koji će nastanjivati novi svijet. I činilo mi se, naravno, da
sam ta osoba ja, ja i drugi kao što sam ja.
Nakon službe za pokojnika, svi su posjedali u aute da se odvezu na groblje. Ljubičaste su zastavice
vijorile s antena dok se povorka sporo kretala kroz ulice starog istočnog dijela grada, gdje je moj
otac odrastao i gdje je nekoć s prozora svoje sobe svirao serenade mojoj majci. Povorka se provezla
niz Aveniju Mack, a kad su prolazili kroz ulicu Hurlbut, Tessie se navirila na prozor limuzine da
vidi staru kuću. Ali nije je prepoznala. Posvuda se razraslo grmlje, u dvorištima se nagomilalo
smeće i zapuštene su joj kuće sve izgledale jednako. Nešto kasnije, mrtvačka kola i limuzine susrele
su se s povorkom motora i majka je primijetila da svi motoristi nose fesove. Bili su to pripadnici
masonske udruge Shrinera, koji su došli u grad na skup. S poštovanjem su stali sa strane i pustili
pogrebnu povorku da prođe.
U Middlesexu, ja sam i dalje stražario na ulaznim vratima. Svoju sam dužnost shvatio ozbiljno i
nisam se ni pomaknuo, unatoč ledenom vjetru. Milton bi, od djetinjstva otpadnik od vjere, učvrstio
svoj skeptični stav, jer njegov se duh nije tog dana vratio da se uvuče kraj mene u kuću. Lišće je
otpalo s dudova stabla. Vjetar je brijao preko skorenog snijega ravno u moje bizantsko lice, koje je
bilo lice mojeg djeda i male Amerikanke koja sam nekoć bila. Stajao sam na vratima sat, možda
dva. Izgubio sam predodžbu o vremenu, sretan što sam kod kuće, oplakujući oca i razmišljajući o
onom što dolazi.

www.crowarez.org