Professional Documents
Culture Documents
Kreativno Rješavanje Konflikta U Učionici Materijali PDF
Kreativno Rješavanje Konflikta U Učionici Materijali PDF
NB: Materijal je preuzet iz priručnika „Rad s konfliktima i različitostima“, koji je korišćen prilikom sprovođenja V
bloka predavanja u sklopu univerzitetskog kursa „Liderstvo i omladinski rad u zajednici“. Forum MNE
(www.forum-mne.com) je ovaj univerzitetski kurs u Crnoj Gori sprovodio u periodu 2002-2010. godine.
1. ŠTA JE KONFLIKT?
Konflikt je pojam koji označava situaciju u kojoj postoje suprotna zbivanja i tendencije, ponašanja,
čuvstva( Petz 1992)
U svakodnevnom životu konflikt je svađa, sukob mišljenja, otvorena diskusija, isto tako sukob se
javlja i u takmičarskim igrama - u sportu. Vrlo često kad kažemo konflikt on podrazumeva socijalni
nemir, oružani sukob teroristički akt i sam čin RATA. Ukratko rečeno svaki sukob ideja, potreba,
želja, pozicija i interesa predstavlja konflikt.
On je prisutan oko nas i u nama i prati nas svuda. Bilo da je reč o nama samima- intrapersonalni
konflikt, između nas i drugih interpersonalni, između različitih grupa – međugrupni konflikt.
Interakcija sa drugima neminovno vodi u sukobe kao jedna od komponenti samoga odnosa. Ukoliko
nismo u kontaktu sa drugima mi nemamo konflikte , ali nemamo ni interakciju.
Konflikt je prirodan i deo je ljudskog života. Konflikt sam po sebi je neutralan, ali ako se ne
adekvatno postupa sa njim može postati veoma destruktivan, ali isto tako može da bude deo učenja,
rasta i razvoja te velikih promena.
Svako od nas može da razvije i primenjuje veštine za rešavanje konflikta na kreativni način.
Reč konflikt odnosno sukob potiče od latinske riječi confligere što znači udariti nešto
u nešto.
Kineska reč za konflikt ima dva simbola koja znače OPASNOST I MOGUĆNOST
2. RAZVOJ KONFLIKTA
Posmatrajući sukob kao proces on se može predočiti i kao grafički posmatran kroz vreme i
intenzitet. Svaki konflikt ima svoj početak, potom se razvija, dobija na intenzitetu i zaoštrava se i
naravno traje. Ovo je svim sukobima karakteristično ali razlozi zbog kojih oni nastaju su veoma
RAZLIČITOSTI-jer smo po rođenju različiti, čini najširu osnovu za nastajanje sukoba. Različitosti
ne samo u ponošanju i shvatanjima nego i potrebama, željama i prioritetima, vrednovanjima,
emocijama i sl. Ovakvo navedene različitosti ulivaju bojazanost sve dok ne shvatimo da su
različitosti ono što život čini interesantnim. Samo pomislite na to kako bi izgledalo da svi jedemo
istu hranu, da se oblačimo isto, radili iste stvari. Različitost nije uzrok konflikta ali i ta ista
različitost može da bude izvor konflikta.
NESLAGANJE-počinje u trenutku kada ljudi izraze ono što više vole ili čemu pridaju više pažnje u
poređenju sa drugima. Neslaganje može da bude sasvim bezopasno i da ne daje nikakve posledice,
bez izrazite potrebe da se nesporazum razreši. Neslaganje može da se veoma lako produbljuje , da
bude praćeno i nerazumevanjem i da doprinesu da se konflikti zaoštre do krajnjih granica kada i
nastaje problem.
PROBLEMI-se dese kada neslaganje ili drugi razlozi proizvode posledice za jednu ili obe ili više
strana. Problemi se mogu izbeći ali oni nam ne daju mira. Naš svakodnevni život je serija rešavanja
problema. Nerešeni problemi su mogućnost za eskalaciju ali i za rešavanja problema. Da se problemi
reše potrebno je da se stvore određeni uslovi, ukoliko oni izostanu dolazimo do sledeće faze.
SVAĐA- se dešava kada strane shvate razlike i probleme. U svađi bar jedne strane izrazava želju za
rešavanjem problema, ali sa druge strane i njena želja da se ona reši. Upitno je da li će se produbiti i
polarizirati strane u sukobu te dolazi do otvorenog konflikta.
KONFLIKT-nastaje kada su sve strane spremne da šire svađu da bi pobedile ili izgubile. U stvari
ono što osoba prepoznaje u ovom trenutku jeste nepobedivost i nepokolebljivost tj. Moć u odnosu
na drugu stranu. Obe strane osećaju da su njihovi ciljevi inkompatibilni. Strane ne biraju sredstva da
bi ostvarile svoje ciljeve i često su spremne na radikalne korake da bi postigle zacrtano. Nekada takva
rešenost za pobedom i tako snažna potreba za ostvarenje svojih želja dovodi i do nasilja bilo
psihičkog ili fizičkog koje može umnogome da ugrozi suprostavljene strane.
NASILJE- javlja se kad strane cine sttu, povreduju ili koriste tude resurse da bi pobedile ili da ne bi
izgubile. Nasilje ne samo fizicko ve I emocinalno I psihicko, ostavlja posledice na sve strane u
sukobu I ukoliko ono traje I postane deo svakodnevnice strana u sukobu tada govorimo I o
zlostavljanju. Na sirem drustvenom nivou nasilje je najcesce samo uvod u vece sukobe koji vode u
rat.
RAT- nastaje kada su starne toliko nasilne da koriste nasilje da uniste izvor moci drugoj strani. Na
ovom stupnju strane obicno zaboravljaju ili ignorisu osnovne principe covecnosti I idu u rat.
Odnosi Poteškoće
Ponašanje Osećanja
4. Unutar konflikta najčešći razlozi ili poteškoće upravo izazivaju neke druge strane ili
ODNOSI. Moramo se pitati ko je još uključen?
Sva ova četiri dela čine konflikt , a to su ponašanje, osećanja, razlozi i odnosi
4. VRSTE KONFLIKTA
4.1. UZROCI
Konflikt informacija – nastaje usled nesporazuma u komunikaciji (npr. pogrešne informacije, stare
informacije, netačne, lažne), kad postoji nedostatak komunikacije ili njeno izbegavanje (pomanjkanje
informacija, parcijalne informacije koje lako produkuju ogovaranja, špekulacije...), kod prenošenje
tzv. «teških» informacija (kontradiktorne, uznemiravajuće...).
Konflikt interesa – javlja se zbog suprostavljenih potreba, odnosno zbog suprostavljenih načina
zadovoljenja istih potreba.
Konflikt u odnosima – nastaje kada obe ili jedna strana počnu da produkuju predrasude o drugoj
strane i da se ponašaju u skladu s njima, što najčešće čini da bi sebi povećala vrednost ili da pomoću
negativne slike o drugima formira pozitivnu sliku o sebi. Takođe, konflikt se javlja i kada jedna (ili
obe strane) počnu da zanemaruju svoju odgovornost i postanu nepouzdane za drugu stranu. Ovakvo
– negativno ponašanje se od druge strane opaža kao nešto što ugrožava jedinstvo grupe. Kada dođe
do pojave ovakvog ponašanja trajno se poremete odnosi među stranama, polako razvija konflikt.
Konflikt resursa – nastaje kada dve ili više osoba, odnosno strana žele nešto čega ima malo,
nedovoljno za sve u onoj meri u kojoj se očekuje.
2. konflikt dvostrukog privlačenja – konflikt između podjednako privlačnih opcija, pri čemu
osoba treba da izabere jednu – lako se rešava jer čim se jedna opcija izabere postaje izvor
uživanja. Na primer:
- Želimo da se odmorimo tako što ćemo čitati knjigu u svojoj sobi uz laganu muziku,
ili tako što ćemo spavati u potpunom miru i tišini.
3. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja – konflikt koji se javlja kada je jedna opcija
istovremeno i privlačna i odbojna – teško se rešava, dovodi do ambivalencije. Na primer:
- Droga, ulazak u vezu.
4. Konflikt uloga – sukob između dve ili više uloga koje pojedinac mora istovremeno da igra, a
zahtevaju od njega različite sisteme vrednsoti i obrasce ponašanja. Na primer:
- Kako biti profesor sa autoritetom, poverljivi prijatelj svojim učenicima, roditelj.
5. FUNKCIONALNOST KONFLIKTA
Po efektima do kojih dovode, konflikti se mogu podeliti na:
Svaki konflikt ima potenicijal da bude funkcionalan ili ne, a šta će biti pre svega zavisi od
stavova i reakcija učesnika u konfliktu. Važno je imati na umu da u svakoj konfliktnoj situaciji
imamo mogućnost da biramo, kojim ćemo putem krenuti.
2. Provetravanje i čišćenje
- razmena emocija u sigurnom kontekstu (aktivno slušanje) može pročistiti put napretku.
4. Zahtev za promenu
- iznošenje neslaganja i zahteva za promenu,
1. Negativna tenzija
- koči individue i grupu, vraća ih/je unazad,
- ugrožava i lične i grupne interese,
- gube se dobre ideje, nema podrške za njih.
6.1. Izbijanje:
6.2. Eskalacija
1. Početni zahtevi rastu, ciljevi se menjaju, početne vizije bivaju zamenjene drugim. Rešenja
koja su mogla biti dobra na početku, više nisu dovoljna i zadovoljavajuća.
2. U ovoj fazi često interni konflikt dobija karakter javnog događaja (slabija strana traži
saveznike, nekog ko ima snagu i moć).
3. Strane u sukobu postaju sve sklonije nasilju. Započinje se usamljenim aktom nasilja (kazne,
napadi, osvete i sl.). Ali tada je važno znati da je to potiskivanje/represija konflikta, a ne
razrešenje konflikta. Uzroci ostaju prisutni i ništa nije razrešeno. Postoji opasnost da
konflikt kad-tad ponovo bukne, često u još drastičnijem obliku. Represija konflikta dovodi
često do pojave «spirale nasilja», koja se teško prekida.
6.3. Trajanje
- Započinje otvoreni sukob, «rat». Strane okrivljuju jedna drugu, uvek su drugi problem, uvek su
«agresori», «nasilnici», a pravda je na «našoj strani». To stvara sliku da se konflikt može razrešiti
samo kroz poziciju «dobija/gubi», upotrebom sile.
- U ovoj fazi konflikta koji se javlja na planu društvenih grupa ili većih zajednica nasilje postaje
«patološko», bezgranično, usmereno na sve i svakoga. Civilne institucije slabe i svi bivaju
uhvaženi u zamku nasilja bilo kao učesnici, pasivni posmatrači ili najčešće nevine žrtve. Kontakti
sa drugom stranom svode se na nasilje i upotrebu sile.
- Sve je blokirano, učesnici polako počinju da stiču utisak da su u klopci, ćorsokaku ili da se nalaze
u pat poziciji iz koje nema izlaza.
- Snage koje podržavaju sukob ili «rat» postaju sve jače, kao i vera da se pobeda može osvojiti kad-
tad. Iako strane u sukobu uviđaju da će teško izaći kao pobednici, nastavljaju da uništavaju jedni
druge.
6.4. Smirivanje
- Strane u sukobu su «site» gubitaka i postaju svesne ćorsokaka u kom su se našle. Razlozi zbog
kojih dolazi do pauze su različiti (iscrplejnost sukobom, pomanjkanje ideja, ponekad i autentična
želja da se prekine sa destrukcijom).
- Obično se ova faza javlja više puta u toku konflikta. Prvo, kao «pad» koji se ne može održati, pa
talas nasilja ponovo nastupi snažniji nego što je bio.
- Suštinska promena se manifestuje u vidu dogovora obeju strana da pristupe traženju rešenja i
definisanju konflikta kao zajedničkog problema koji zahteva rešenje bazirano na uzajamnim
pregovorima.
- Uspostavlja se «paritet snaga», jer obe strane počinju jezik uzajamnog optuživanja i odbacivanja
da zamenjuju jezikom uvažavanja i prihvataju zahteve i stavove one druge strane kao njihove
legitimne interese. Kroz izvesno vreme obe strane počnu da govore na način koji je za drugu
stranu sasvim prihvatljiv.
- U tom momentu obično se pojavi tzv. «treća strana» koja započinje predpregovore sa
sukobljenim stranama s ciljem da se dodatno smiri konflikt i održi pad tenzije među stranama.
- Predpregovori mogu da donesu promenu stava, percepcije i pojavu ideja za rešenje konflikta
stavljanjem obe strane u situacije u kojima su usmerene na konstruktivnu interakciju.
- Rešenje konflikta je konačni ishod koji podrazumeva da svi bazični uzroci konflikta bivaju
otklonjeni, tako da nema latentnih tinjajućih elemenata koji mogu da ožive nasilje.
- Konstruktivno rešenje konflikta oličava integrisane ciljeve obeju strana i ima 7 komponenti:
- Primena donetog rešenja pruža priliku obema stranama ukonfliktu da rade zajedno na veoma
konkretnim zadacima od kojih su najvažniji rekonstrukcija odnosa i izgradnja poverenja.
KOMENTAR:
Od nastanka do razrešenja različiti konflikti prolaze kroz slične faze iako ne uvek linearno. U nekim
konfliktima neke faze budu preskočene, a nekada se dešavaju istovremeno. Ponekad učesnici u
jednoj fazi ostaju duži vremenski period, ponekad se pomeraju napred-nazad iz faze u fazu.
Korist od ovakvih strategija je u tome što konflikt zaista prestane, bar nakratko.
Šteta ili nedostatak je u tome što ne traje dugo i konflikt obično ponovo bukne kad-tad.
Paradigma «ili /ili» se zamenjuje paradigmom «i/i» koja u startu pomera energiju od negativnog ka
pozitivnom pristupu i tako pokreće ideju o pozitivnom ishodu za obe strane u konfliktu.
Ono što ovaj pristup čini razvojnim je mogućnost za razmenu sadržaja oko kojih je konflikt nastao,
korišćenjem novih formi komunikacije i novih strategija za rešavanje konflikta.
Uputstvo: sjetite se svoje prve reakcije u situaciji u kojoj su se Vaše želje razlikovale od želja drugih
osoba. Prvi deo upitnika ( od A do J ) odnosi se na Vašu inicijalnu/početnu reakciju na neslaganje, a
drugi dio (od K do T ) na reakcije pošto je neslaganje pojačano.
Možda će Vam biti lakše da izaberete jednu konkretnu konfliktnu situaciju i na osnovu nje
odgovorite na pitanja.
Napomena: Razmišljanja na koja Vas ovaj upitnik može podstaći su bitnija i pouzdanija od samih
brojčanih rezultata do kojih se dođe. Nema «ispravnih» i «pogrešnih» odgovora, niti je ovaj upitnik
«standardizovan». Neki ispitanici se slažu sa rezultatima, neki ne. Bez obzira da li Vam se rezultati
sviđaju ili ne, ne bi trebalo da ih posmatrate kao preciznu procjenu sopstvene ličnosti, prije kao
mogućnost daljeg samoispitivanja i diskusije sa drugima.
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
1 - 2 - 3 - 4 - 5 - 6
BODOVANJE I TUMAČENJE
Ova vježba pruža dvije vrste podataka: rezultati koji se odnose na vašu inicijalnu reakciju kada se
neslaganje prvi put javi, nazivaju se «zagrijevanje».
Rezultati koji se odnose na vašu reakciju nakon što je došlo do rasta neslaganja nazivaju se
«razbuktavanje».
Rezultati pokazuju vašu sklonost da koristite neke od navedenih stilova. Što je zbir veći, to je
vjerovatnije da će to biti vaš dominantni stil reakcije u Konfliktu.
Saradnja:
A___________+G____________=_____________ zagrijevanje
K___________+S____________=_____________razbuktavanje
Kompromis:
C___________+J____________=_____________zagrijevanje
M___________+T___________=______________razbuktavanje
Prilagođavanje/popuštanje:
E___________+F____________=______________Zagrijevanje
O___________+R____________=______________razbuktavanje
Izbjegavanje/povlačenje:
D___________+I_____________=_____________zagrijevanje
N___________+P____________=______________razbuktavanje
Nadmetanje/prisiljavanje:
B___________+H____________=_____________zagrijevanje
L___________+Q____________=_____________razbuktavanje
Koristeći ove rezultate upišite svoje zbirove i nazive stilova koje koristite tako što ćete ih poređati od
najvećeg do najnižeg.
Stil koji je dobio najviši rezultat u svakoj od kolona «zagrijevanja» i «razbuktavanja» upućuje na
«preferirane» ili primarni stil ponašanja u konfliktu.
ZAGRIJEVANJE RAZBUKTAVANJE
Drži se svojih gledišta, ali poštuje i tuđa. Voli različitost, identifikuje sve glavne probleme, generiše
opcije, traži rešenja koja će zadovoljiti što više zahteva, traži zajednički dogovor.
Pogled na konflikt: Konflikt je prirodan, neutralan. Promoviše različitost i ceni specifičnost svake
osobe. Tenzija u odnsoima i suprostavljenim stanovištima se prihvata i prepoznaje. Konflikt
zbližava.
KOMPROMIS
Podstiče umerenost, cenjka se, pronalazi nešto za svakog, s drugima se nalazi na pola puta. Važnije je
rešenje nego problem.
Pogled na konflikt: Konflikt je zajednička razlika koja se najbolje rešava saradnjom i
kompromisom. Ako svako dođe na pola puta, napredovaće se na demokratski način.
POPUŠTANJE / PRILAGOĐAVANJE
Prihvata stanovište drugog, dopušta da mišljenje drugog prevagne, odustaje, podržava, priznaje
greške, odlučuje da nije bitno.
Pogled na konflikt: Konflikt je opasan, zato treba popuštati. Žrtvuju se sopstveni interesi, ignorišu
se problemi. Dobri odnosi su uvek na prvom mestu. Mir se čuva po svaku cenu.
POVLAČENJE/IZBEGAVANJE
NADMETANJE
Kontroliše ishode, obeshrabruje neslaganja, insistira na tome da ono što on/a misli prevagne.
Pogled na konflikt: Konflikt je očigledan, neku ljudi su u pravu, drugi greše, centralno pitanje je ko
je u pravu. Pritisak, prisila i trvenje su neophodni.
KOMPROMIS
Prikladna kada: Neprikladna kada:
- je saradnja bitna, ali su vreme ili resursi - je bitno pronaći najkreativnije rešenje,
ograničeni, - ne možeš živeti sa posledicama.
- je pronalaženje bilo kakvog rešenja bolje
nego potpuna blokada.
POPUŠTANJE / PRILAGOĐAVANJE
Prikladna kada: Neprikladna kada:
- ti zaista nije stalo do problema, - je verovatno da će izazvati ogorćenost,
- si bespomoćan a ne želiš da blokiraš drugu - se koristi po navici kako bi se zadobilo
osobu. prihvatanje (ishod može biti nedostatak
poštovanja).
POVLAČENJE/IZBEGAVANJE
Prikladna kada: Neprikladna kada:
- pitanje trivijalno, - ti je stalo i do problema i do odnosa,
- odnos nevažan, - si siguran/a da si u pravu i kada ti je to
- kratko je vreme i nije neophodno doneti bitnije od očuvanja odnosa.
odluku. - još nije ni pokušano sa saradnjom,
- je saradnja sa drugima neophodna i značajna,
- se koristi rutinski u većini slučajeva,
- - se bespotrebno narušava samopoštovanje
drugih.
U konfliktnim situacijama javljaju se tri velike grupe reakcija (prema D. Poadiću Uvod u mirovne
studije, «načini ponašanja u konfliktu» ):
Teško je razdvojiti ove oblike ponašanja jer se oni stalno prepliću i kombinuju. Ne može se
konstruisati trajna i sigurna tipologija ponašanja u konfliktnim situacijama jer se ono može
posmatrati po više aspekata : kako se manifestuje, čime je motivisano, čemu, stremi ili teži, koji su
potencijalni ishodi ....
Ipak, mogu se uočiti neke sličnosti u tome kako se ljudi ponašaju kada učestvuju u konfliktu.
Navedena klasifikecija je pokušaj da se obuhvate zajedničke komponente među njima.
- Na nivou ponašanja: naređivanje i dominacija, glasni govor ili vikanje, fizički napadi, nije nužna
otvorena agresija, često se koriste sofisticiranije metode kao ultimatum, obmanjivanje,
zbunjivanje, laskanje, manipulisanje osećanjem krivice.
- Stav: «ja sam u pravu, ima da bude kako jakažem/hoću!», koriste se sila i moć da se dođe do
onoga što se želi, vidi se samo sopstvena tačka gledišta, kako drugi vide situaciju nije važno,
svaka briga o drugome znači zanemarivanje sebe, drugi je «protivnik» koga treba pobediti. Svaki
ustupak doživljava se kao poraz.
- Odnosi sa drugima: zanemarivanje tuđih potreba prerasta često u negativnu brigu, tj. želju da
druga strana pretrpi što veće gubitke. Sukobljeni su povređeni fizički i/ili psihički, uništeno je
samopoštovanje, odnosi su uništeni, svi su nesrećni i često indignirani, uvređeni, ojađeni.
- Ishod: nema pravog pobednika, od uzajamnog poverenja ne ostaje ništa, problem se ne rešava,
može se očekivati produbljivanje krize i nastavak konflikta.
- Simbol: ajkula.
- Deviza: «biće po mome, ili nikako».
- Na nivou ponašanja: sukobljeni su oni koji rešavaju problem, jasno su definisane potrebe svih
strana u sukobu, dolazi do pregovora, rešenja su obostrano prihvatljiva, govori se iskreno o
svojim osećanjima ipotrebama.
- Stav: svi u sukobu žele da svako dobije najbolje moguće, svako svakog sluša pažljivo, poštuju se
sopstvene potrebe i to je prihvaćeno, ljudi se poštuju, rešenje se traži dok se ne pronađe, strane u
KOMENTAR:
U konfliktu se najčešće vide samo dva ishoda – pobediti ili izgubiti, biti agresivan ili pasivan.
Problem sa agresivnim ili pasivnim alternativama je u tome da one nisu, na kraju krajeva, posebno
efikasni načini da se izborimo sa konfliktnom situacijom. Ovi načini su obično praćeni fizičkom ili
emocionalnom povredom, ponižavanjem i potisnutim besom. Takođe, oni ne rešavaju sam problem
koji je u osnovi sukoba. Naša svest o neefikasnosti agresivnih ili pasivnih metoda često nas ostavlja u
milosti same konfliktne situacije, osećamo se bespomoćno i nemoćno da efikasno reagujemo. Što je
najgore, mi počinjemo da verujemo da ne postoji način da razrešimo konflikt. Zatvoreni smo u
zamci koju smo sami napravili, u jedan obrazac poanšanja bez jasnog načina da izađemo iz njega.
Između agresije i inertnosti je široka lepeza reakcija koje nedovoljno poznajemo. A to je sve ono što
čini kreativno rešenje problema – traganej za konstruktivnim mogućnostima iponašanje koje iz njih
proističe. Gubiti i pobeđivati, u tradicionalnom smislu, nisu jedine mogućnosti koje nam stoej na
raspolaganju.
Retko je prisutna i prihvaćena ideja da je upravo različitost – bogatstvo i da, nasuprot uniformnosti,
povećava broj potencijalnih opcija, rešenja i pozitivnih ishoda konflikta. Ovakav pristup, za razliku
od uobičajenog, pruža mogućnost za istraživanje naših različitosti, koje postaju osnova za
upoznavanje i uzajamnost, a zatim i istraživanje mogućih rešenja koja će obe strane u konfliktu
dovesti do zajedničkog zadovoljstva, uživanja i slavljenja.
Logično, efekat ovakve procedure je sazrevanje i razvoj. Konflikt u tom slučaju postaje obrazovna
situacija ili «razvojna» kategorija. Ne izbegavamo ga, već prihvatamo kao sastavni deo realnosti,
koji nam pomaže da funkcionišemo u skladu sa sobom i sa drugima, da razvijemo svoje socijalne
veštine kao što su: tolerancija na različitosti, uzajamnost, razumevanje i prihvatanej bez
ograničavanja i uslovljavanja, saradnja, komunikacija, rešavanje problem – situacija, demokratičnost,
pregovaranje i sl.
Dva dječaka se nađu i počnu da se igraju, imaju svoje igračke i maštu – kreiraju svoj svijet za sebe.
Jedan od njih ima autić, te postane zaokupljen svojom igrom i zapostavi svog prijatelja. Drugi dječak
uviđa da se njegov prijatetelj lijepo zabavlja, te i on poželi taj isti autić i traži od svog druga da mu ga
posudi da se igra sa njim. Prvi dječak odbije da mu ga da, drugi dječak postaje sve više uporan i
pokušava da otme autić, ali ne uspe (nesuglasica počinje da bude lična). On počinje da viče na svog
druga: „Podijeli svoj autić sa mnom!“. Počinje da se prisjeća svih događaja kada ga je njegov prijatelj
povrijedio, prisjeća se svih stvari koje su bile negativne; „Ti to uvijek radiš, uvijek me povrijediš, tako
si bezobrazan, ne sviđaš mi se više, nikada ti više neću vjerovati!“.
Prvi dječak reaguje, takođe, na isti način (prisjeća se takođe negativnih iskustava; jezik postaje
generalan umesto specifičan). Svađa postaje sve glasnija i glasnija, te i drugi dječaci dotrče da vide
šta se dešava.
Jedan od dječaka vidi svog prijatelja i traži njegovu podršku za verbalni napad onog drugog dječaka;
„Svi misle da si glup! Vidiš kakav je, nikada mi se ni nije sviđao!“ (konflikt prerasta u trougao,
pravi problem je zaboravljen, njih dvojica počinju da napadaju dječaka i pričaju o njemu, a
ne sa njim).
Prvi dječak reaguje tako što se sagne i uzme igračku sa kojom se drugi dječak igrao. Drugi dječak
uzvrati tako što uzima igračku prvog dečaka za koju zna da je ovaj voli (reakcija i osveta eskalira;
oko za oko, zub za zub). Fokus na autiću je potpuno zaboravljen, svađa se razvija oko novo uzetih
autića i šta je čije: „To je moje, lopove jedan! On živi u smrdljivoj kući! Ja sam se samo ovdje igrao, a
on je započeo! „Odjednom je jedan od dečaka – ne zna se tačno koji – započeo tuču.
(antagonizam i neprijateljstvo, samoopravdanje, nove povrede, krivljenje, etiketiranje,
osuđivački jezik, destruktivno ponašanje)
Kada je sve završeno, ostala su dva mala dječaka sa poderanom odjećom, ogrebotinama i krvavim
nosevima. Jedan od njih je bio na podu – nije mogao ili nije htio da ustane, drugi je stajao pored
svoga prijatelja, pljunio na onoga koji je ležao i otišao sa svojim novim najboljim prijateljem.
Vrijeme je prolazilo, dani su se pretvarali u nedelje, a njih dvojica su odbijali da pričaju jedan sa
drugim, osjećala se mogućnost daljeg nasilja u vazduhu. Nastavili su razmjenjivati ružne riječi preko
igrališta. Drugi dječaci su se pridružili ovom „ratu“, i uskoro čitavo igralište je bilo podijeljeno. S
vremena na vrijeme nasilje bi eskaliralo, pa bi se i roditelji umiješali.
Nedelje su se pretvarale u mjesece i problem oko malog autića je prerastao u zajednicu koja je bila
podijeljena usljed međusobne mržnje; ovi sa one strane grada i oni sa one strane grada. Zid je
*****************************************************************************
U parovima diskutujte:
- Šta prepoznajete u priči?
- Koje faze konflikta ste mogli prepoznati?
Plenarna refleksija;
- Neka pitanja..
- Izlistajte identifikovane nivoe na FC
- Predstavite teoriju o fazama konflikta
Pitanje;
(na prvoj fazi - duvanjem u šibicu, sledećoj fazi-kanta vode; sledeća faza-aparat za gašenje požara;
zadnja faza-vatrogasci)
Pitanje;
“Koja bi bila šteta u odnosu na različite faze i mogućnost reagovanja u različitim fazama”
(početna faza-nikakva šteta; sledeća-potrebna mala popravka; sledeća faza-ozbiljna šteta koja se ne
može tako lako popraviti; zadnja faza- nema šta da se popravlja, ostao je samo pepeo)
Pitanje;
Da si vatrogasac, kada bi želeo da intervenišeš?
6 FAZA KONFLIKTA
1. Nesuglasice postanu lične, osoba je viđena kao problem
2. Prisećanje ostalih problema i situacija, jezik postaje generalan umesto specifičan
1
11. ZAŠTO SLUŠATI ?
Vrlo malo ljudi zna slušati. Istraživanja pokazuju da se preko 75% onoga što je rečeno ignoriše, krivo
razumije i vrlo brzo zaboravi. Još je rjeđa sposobnost da u potpunosti shvatimo najdublje značenje
onoga što nam je neko htio reći.
Slušati nije lako. Kako bismo zaista čuli neku osobu moramo to htjeti, ali i znati. No, zašto bismo se
uopšte trudili?
Pokažete razumijevanje
Osoba kojoj ste posvetili svoje vrijeme i pažnju i zaista je slušali osjećat će se u vašem društvu
dobro i njeni osjećaji prema vama će biti pozitivni. Sjetite se kako ste se osjećali kada ste nekome
pričali nešto što je za vas bilo od velike važnosti i kada ste otkrili da vas on zapravo ne sluša i da
su mu odgovori zapravo automatski i mehanički.
1
Razgovor s zrcalom - D.Miljković, M. Rijavec (1996., str. 87-88)
11.1. SLUŠANJE
Ispravno možemo slušati na jedan način, ali ne slušati možemo čak na sedam načina.
2. Jednoslojno slušanje – primanje samo jednog dijela poruka (verbalni, dok se neverbalni
potpuno zanemaruje)
4. Selektivno odbacivanje – usredsređenost samo na one teme koje se ne žele čuti. Kad se
takva tema pojavi, slušatelj je odbaci.
5. Otimanje reči – slušatelj sluša tek toliko da ugrabi priliku za lični «nastup»
Načini slušanja ili načini na koji dajemo odgovore onome koga slušamo:
Pretpostavlja se da je kombinacija ovih stilova najbolji način. Ove tehnike treba koristiti iskreno i u
kontekstu dobrog međuljudskog odnosa. Odlična povezanost korišćenja ovih tehnika i stava prema
učenicima je neophodna. Ovo se često povezuje sa radom Karla Rodžersa, prema kojem maloprije
pomenuti stav ne smije sadržavati osudu i koncetriše se na površinske poruke i tzv. čitanje između
redova, da bi se pronašlo dublje značenje.
Pasivno slušanje, aktivno slušanje i direktni odgovori nijesu potpuno odvojeni. Preporučuje se
kombinovano korišćenje ovih načina slušanja. Ispitujući situaciju i ti i druga osoba ćete vjerovatno
pronaći odgovarajući stil. Međutim, zbog toga što je aktivno slušanje neobično i unikatno, zahtijeva
svjesno vježbanje, inače se neće moći odvojiti od prethodnih stilova.
1. Podrška
2. Analiza
3. Savjetovanje
4. Procjena
1. Podrška
„Stavljanje“ stvari u perspektivu je, po istraživanjima, veoma dobro. Izgleda lakše imati opštu sliku o
rečenom, ali najbolji način jeste korišćenje empatije i parafraziranja povremeno, koristeći riječi
„možda“ ili „moguće je“.
U jednim studijama, gdje su se ispitivali najbolji odgovori (reakcije), kada treba da se obavi intervju
sa osobom koja nije prošla test, takvi odgovori počinju sa....
a završavaju sa...
„ iako je možda teško posmatrati stvari ovako, možda si naučio stvari koje će ti pomoći u
budućnosti.“
3.Savjetovanje
Kada neko podijeli neki svoj problem, najuobičajenija reakcija je davanje savjeta, posebno od strane
muškaraca. U intervjuima, u kojima se razgovaralo sa ljudima koji su nedavno izgubili nekog bliskog,
polovina je primila neki savjet, a samo 3% od toga im je bilo korisno. U drugačijem pogledu na
svijet, savjeti se daju osobama kojima se „dozvoljava“ da izbjegnu odgovornost za svoje odluke. Pri
davanju savjeta, može se desiti da budeš okrivljen od strane osobe koju savjetuješ za posljedice
izazvane prihvatanjem savjeta.
5. Procjena
Osoba sa problemom treba da traži provjeru. To je procedura kojom se pokušava procijeniti kvalitet
različitih mogućih efekata u razgovoru.
Ova vrsta slušanja takođe ima svoje mjesto u prethodnim stilovima slušanja. Ono sadrži minimum
intervencija i odgovora i odgovara ga koristiti kada sagovornik ima dosta toga da kaže. Značajna
uloga se ogleda i u tome što se slušalač trudi da ne prekida ili dekoncetriše sagovornika.
Vještine slušanja i govorenja temelji su verbalne komunikacije. Međutim, iako ove veštine usvajamo
od malena, aktivno slušanje sagovornika nije samo po sebi razumljivo. Osnovno obilježje aktivnog
slušanja je nastojanje slušača da sebi (a i govorniku) pomogne u razjašnjavanju primljenih poruka.
Naime, poruke su često neprecizne ili apstraktne, a da govornik to ne osjeća. Takođe, njemu
samome treba biti jasno „što zapravo želi reći“.
1. Postavljanje pitanja
2. Parafraziranje
3. Empatisanje (saosjećanje)
Svi koji rade direktno s djecom i mladima za svoje „radno oruđe” u najvećoj mjeri koriste pitanja uz
pomoć kojih, zajedno s mladom osobom, pričaju jednu, još neispričanu, novu priču. Kroz tu priču
oni se međusobno upoznaju, a zahvaljujući različitim vrstama pitanja, priča se osvjetljava iz različitih
uglova, što mladoj osobi i nama omogućava da sagledamo neke druge, nove aspekte jedne te iste
priče (npr: ”Kako bi taj događaj ispričala vaša majka? Kako mislite da on izgleda iz perspektive vašeg
profesora? A kako mislite da izgleda iz ptičje perspektive?”)
1. Zatvorena: mogu biti odgovorena sa da ili ne, jednom rječju ili kratkom frazom – koriste
se kada želimo prikupiti informacije, na primjer kod istraživanja, itd...
Koliko braće i sestara imaš?
2. Otvorena: mogu biti odgovorena nuđenjem/obezbjeđivanjem sa više detaljnijih
informacija – koriste se da bi se situacija dublje istražila
Reci mi nešto o svojoj porodici za vreme tvog odrastanja.
Ponekad osoba, koju želimo slušati ili joj aktivnim slušanjem pomoći da riješi neki problem, ne može
naći prave riječi ili još nema povjerenja u osobu koja je slušač, pa će biti potrebno pitanjima podstaći
razgovor. Ponekad će razgovor zastati i da bi se uopšte mogao nastaviti slušač će postaviti pitanje
koje će podstaknuti nastavak razgovora.
Riječi koje koristimo u pitanju mogu bitno uticati na odgovor. Da bi komunikacija bila dobra, treba
izbjegavati pitanja koja bi kod sagovornika izazivala osjećaj da je ispitivan i provjeravan.
Izbor riječi, takođe, je važan. Svako pitanje treba sadržavati one reči koje za veliku većinu ljudi imaju
isto značenje i koje sagovornik razumije.
Ukoliko to bude pitanje zatvorenog tipa dobiće odgovore sa "Da" ili "Ne" i razgovor će i dalje biti
u prekidu.
Ako znamo postavljati otvorena pitanja, ohrabrujemo izražavanje vlastitih ideja i razgovor o
vlastitim osjećajima, a otvorena pitanja ujedno ne nameću ispravne ili neispravne odgovore.
Otvorenim pitanjima osobi dajemo mogućnost da se otvori i počne pričati. Ujedno, osobi dajemo do
znanja da poštujemo njenu osobenost, da nam je to što govori važno i da je vrijedno poslušati, da
nam je stalo do te osobe.
Primjedbe koje dajete dok vam sagovornik priča pokazat će mu da ga nastojite razumjeti i da ga
pomno slušate.
Primjeri takvih primjedbi su:
Mnogima je teško reći “ne” kad je pitanje tako postavljeno pa će reći “da” iako se zapravo ne slažu s
onim što se tvrdi. Oni osjećaju da slušatelj ne želi čuti nešto negativno ili nešto što bi ukazivalo na
zabrinutost ili nesigurnost.
PARAFRAZIRANJE
Parafraziranje (reinterpretacija) znači svojim riječima izreći ono što smo čuli. To ne znači doslovno
ponavljanje nego upravo izreći to što smo čuli na drugi način. To sa jedne strane osobi koju slušamo
daje poruku da je pažljivo slušamo i da se trudimo da tačno razumijemo što nam želi reći, a s druge
strane omogućava toj osobi da svoj problem o kojem govori čuje od druge osobe i sagleda ga na
nešto drugačiji način.
Parafraziranje pomaže slušanoj osobi da pojasni ono što je rekla, ali i da koriguje slušača ako je krivo
shvatio poruku, te spriječi moguće nesporazume. No, ona ima prvenstveno psihološki efekat
podrške osobi koja govori da ide dublje u svoj problem, te da (osjećajući da je pažljivo slušana)
nastavi govoriti. Slušatelj putem parafraziranje slušanoj osobi poručuje:
EMPATIJA
Empatija je važan element aktivnog slušanja i žirafskog govora. Aktivno slušanje ne mora uvijek biti
popraćeno empatijom, ali se ona javlja uvijek onda ako je problem koji ima neka osoba dublji i
Mi se ne moramo slagati s onim što ta osoba govori, ali možemo pokušati razumjeti strahove koje
ima i u tome joj dati podršku. Mi ne moramo prihvatati mržnju koju neka osoba iskazuje prema
drugoj nacionalnosti ili strancima, ali možemo prepoznati strah, zabrinutost ili povrijeđenost koju ta
osoba osjeća i s njom saosjećati u toj nesreći. Mi možemo prepoznati osujećenost nekih potreba ili
vrijednosti što rezultira negativnim emocijama i možemo se uživiti u situaciju te osobe.
Empatijom mi pomažemo osobi koja ima problem da svoja zapažanja produbi i da, gledajući na
vlastiti problem i našim očima, sagleda svoj problem u drugačijem svijetlu, da vidi i neku drugu
dimenziju. Empatijom prihvaćamo osjećanja te osobe i saosjećajući vraćamo ih nekako pročišćena i
oslobođena negativnog naboja. Upravo empatija je najbolji način oslobađanja jakih negativnih
emocija.
Empatijom omogućavamo osobi da osvijesti svoje potrebe i da sama dođe do uvida da nije rješenje
u apatiji i destruktivnosti nego u konstruktivnoj akciji i da jedino sama ta osoba može riješiti svoje
probleme. Empatijom pomažemo osobi da raščisti s tim što zapravo želi i da oslobođena negativnih
emocija i destruktivnosti prihvati sebe kao dio rješenja problema i krene u pozitivnu akciju.
Svako od nas svakodnevno prima od drugih neke informacije o sebi. Način na koji to percipira ovisi
o kontekstu, neverbalnim i verbalnim sadržajima, te njegovim dosadašnjim iskustvima. Budući da
čovjek postoji u svijetu koji ga okružuje, prima poruke od drugih i drugima ih šalje.
Svaki čovjek ima sposobnost, svoj identitet, osobnost. Kako tu osobnost možemo opisati?
Jedan od načina je živopisna analogija. Zamislite rupu u drvetu i opišite je. Najčešći su opisi vezan uz
boju (tamna, mračna, smeđa), zatim uz prostor (okrugla, duboka i sl.), karakteristike (vlažna, hladna),
osjećaje koji se vežu uz to (izaziva strah, krije nekog, sklonište i sl.). Kako je rupa zapravo prazan
prostor koji se sam po sebi teško opisuje, moramo ga definisati uz pomoć okoline. Nema drugog
načina.
Ličnost je, slično kao taj prostor, vrlo teško definisati izostavljajući okolinu.
Mi se reflektujemo u svojoj okolini, prilagođavamo joj se ili, ako je potrebno, širimo mjesto koje u
njoj zauzimamo.
Bez naše okoline ne bismo bili mi.
Ono što je
Ono što je poznato
nepoznato sebi
sebi
Dijeljenje Otkrivanje
Slobodno.
Dio tvog bića koji je poznat i tebi i drugima. To je oblast obostranog dijeljenja.
Skriveno.
To je dio tebe za koji ti samo znaš, ali ga nijesi podijelio s drugima. Ono što je skriveno, treba da
ostane skriveno. Ali, takođe, taj dio, ako se podijeli, može da raščisti ”vazduh”, izgradi povjerenje i
olakša rad u timu, jer ako je što više od tebe poznato okolini, mnogo je lakše raditi.
Nevidljivo. Slijepo.
To je dio tebe koji ostali poznaju, ali ti ga nijesi svjestan. Ton tvoga glasa, konflikt u koji si uključen i
slične stvari kojih nijesi svjestan, sve se one mogu nalaziti u ovom prozoru.
Tamno.
Ovaj dio je nepoznat i tebi i drugima. Ovdjje se nalaze neki talenti, sposobnosti za koje ne znaš da ih
posjeduješ, niti su drugi toga svjesni. Ali taj dio jeste dio tvog bića i postoji mogućnost da se te stvari
otkriju i da ih se postane svjestan.
Otkrivanje. Ovo je iskustvo tokom kojeg se dio tamne oblasti najednom otkriva. Ono dolazi
spontano i ne može se planirati.
GOVOR ŽIRAFE
Nenasilna komunikacija - Ja poruke
1. ČINJENICE (ZAPAŽANJE) – KAD VIDIM, ČUJEM
OSJETIM...
2. OSJEĆAJI – OSJEĆAM SE...
3. POTREBE – TREBAM...
4. ŽELJE – ZATO ŽELIM...
“JA“ PORUKE
„Ja“ poruke su način da se, bez napada na ličnost, ponašanje druge osobe konfrontira. One se
koriste kada nas nečije ponašanje čini da se osjećamo neprijatno ili kada je nečije ponašanje u
suprotnosti sa našim željama, potrebama ili pravima. „Ja“ poruke su neosuđivačke, fokus se
usmjerava na ponašanje. Kada koristimo „Ja“ poruke, preuzimamo odgovornost za vlastita
osjećanja, te na taj način izbjegavamo osjećaj krivice ili odbrambeni stav. Takođe, time dozvoljavamo
drugima mogućnost da imaju drugačije mišljenje.
Prije nego što se odlučiš upotrebiti „Ja“ poruku sa nekom osobom, i ako je u pitanju težak problem,
razmisli o:
1. Kada je koristiti (upotrijebiti)? Izaberi vrijeme kada neće biti drugih ometajućih faktora ili
pritisaka sa strane.
2. Kako to izvesti? Koristi „Ja“ poruke. Nemoj koristiti termin “zašto“ ili prekidati osobu dok
priča. Važno je saslušati šta druga osoba ima da kaže. Pošto većina ljudi ima različite
vrijednosti i poglede na sviet, važno je govoriti u „Ja“ rečenici, da bi se izbjegla generalizacija.
3. Treba da znaš što želiš reći i što želiš da bude ishod tvog konfrontiranja. Ako je potrebno,
vježbaj prije nego što budeš govorio sa tom osobom. Budi jasan o tome kako se osjećaš i
precizan u poentama koje želiš naglasiti.
BRAVO - (pohvalite)
OPROSTI - (ponekad i nenamjerno povrijedimo nekoga, a ako želite uvijek biti u pravu živite sami)
HAJMO ZAJEDNO - (družite se, nudite drugima priliku da im posvetite svoje vreme)
http://skolabukum.nasaskola.rs/files/fajlovi/%D0%BF%D1%80%D0%B8%D1%80%D1%83%D1%87%D0%
BD%D0%B8%D1%86%D0%B8%20%D0%B7%D0%B0%20%D1%80%D0%B0%D0%B4%20%D1%83%20%D0
%BE%D0%B4%D0%B5%D1%99%D0%B5%D1%9A%D1%83/GTZ_OdSvadjeSladje_Watermarked.pdf
http://www.oscebih.org/documents/osce_bih_doc_2010102915393659eng.pdf
http://os-jakovlje.skole.hr/upload/os-jakovlje/images/static3/2085/attachment/Vrsnjacka_medijacija-
vodic_za_pedagoge_i_psihologe.pdf
http://www.mmh.hr/files/ckfinder/files/vodic_kroz_medijaciju.pdf
http://www.pedagog.rs/GTZ/medijacija/08_radionica.pdf
http://www.pedagog.rs/GTZ/medijacija/medijacija.pdf