Hrustić Fuad OŽILJAK

Safet je svoju suprugu Eminu probudio poljupcima.Ona se okrenula na drugu

stranu,navukla jorgan na glavu,ali je on bio uporan,ljubio ju je i mirisao njen topli dah,mrsio
kosu i tiho šaputao na uho.Emina je otvorila očne kapke i nasmiješila se,uživala je u jutarnjim
nježnostima svog muža.Često se pretvarala da spava samo da bi njegovi poljupci duže
trajali.Safet je upalio noćnu lampu,fluorescentne kazaljke na časovniku su pokazivale četiri
sata ujutro.Emina je još neko vrijeme ležala pokrivena toplim jorganom i žmirila,čekala je da
se potpuno razbudi,ali se sjetila da ih očekuje dugo putovanje i onda brzo kliznula iz
kreveta.Safet je već bio u kupatilu kada je otvorila vrata dječije sobe:njihova djeca
su,četverogodišnji dječak i jednogodišnja djevojčica,spavala na krevetićima.Emina je
nekoliko sekundi slušala njihovo duboko disanje a onda zatvorila vrata.Požurila je da pristavi
kafu,Safet je gledao kroz prozor,u gustu tamu i nešto joj govorio o lošem vremenu,o hladnoći
i snijegu.Nije ga čula,primicala se dubokoj džezvi i pažljivo odmjeravala koliko kafe da naspe
u ključalu vodu.
Za kuhinjskim stolom,poslije prvog fildžana,Safet ju je pitao:
,,Jesi li potpuno sigurna da želiš putovati?“
,,Potpuno sigurna.“
,,Na vijestima su rekli da će padati snijeg.“
,,Vrijeme je da pada,dugo ga čekamo“,pokušala je da se našali Emina i razvedri
Safetovo zabrinuto lice.
,,Put do Sarajeva je dug i može trajati satima.“
,,Nije me strah.Čega se toliko bojiš?“
,,A tvoj ožiljak?“
,,Biće sve u redu.Pogledaj!“,rekla je Emina i podigla pidžamu.Kosi ožiljak na
rebrima,danima crven i nabrekao,bijaše splasnuo,upala se od juče postepeno povlačila.U tom
trenutku je djevojka koja je čuvala djecu pokucala na vrata.Emina je spustila pidžamu i otišla
da joj otvori.,,Baš dobro što si došla“,rekla je i poljubila djevojku.
Sve je počelo nekoliko dana ranije kada je Safet Osmanović,profesor književnosti u
provincijskoj srednjoj školi,primio vijest da je njegova zbirka pjesama dobila prvu nagradu
poznate izdavačke kuće iz Sarajeva.Vijest je stigla u zadnji čas,kada se Safet prestao
nadati.Emina je bila presretna,znala je da će njen muž jednom doživjeti uspjeh,ali
sada,odjednom,nije znala šta da radi.Obuzela ju je neobjašnjiva sreća,radovala se kao
dijete,kao da je ona sama dobila tu nagradu,kao da je to bio i njen uspjeh.Uostalom,zašto da
ne osjeća ponos,ona i Safet su već dugo dijelili sve,od brige za djecu do jednoličnih poslova u
kući.Bijahu potpuno isprepleli svoje živote,voljeli su reći da imaju jednu dušu a dva tijela.Za
svečanost u Sarajevu spremali su se bez plana,na brzinu,zbunjeni velikim uspjehom.Emina je
grčevito razmišljala kakvu odjeću da obuku,koliko sendviča da pripremi,koliko novaca da
ponesu;brinula se za stotinu drugih stvari ali je na kraju shvatila da ništa ne ide po planu.Jutro
u kojem su krenuli na putovanje dočekala je zabrinuta i umorna od velikog uzbuđenja.
Gorjela su ulična svjetla kada su izašli iz grada,vozili su se u svom vremešnom autu.Bio
je početak decembra,voda na asfaltu se smrzavala,pa je Safet vozio veoma oprezno.Bili su
neprijatno iznenađeni kada su otkrili da je grijanje u autu pokvareno,bezuspješno su
pritiskivali prekidač,iz motora je dolazio samo zagušljiv i studen zrak.Emina je počela drhtati
od hladnoće iako je nosila dugi kaput,postavljene hlače i futrovane čizme.Led na asfaltu je
svjetlucao pod farovima automobila,naročito na krivinama i zasjenjenim mjestima.Safetu se
činilo da auto ponekad zapleše na cesti,pa je stalno oduzimao gas.Bilo je rizično krenuti po

1
lošem vremenu,putovanje je moglo trajati satima,mogli su veoma lako zakasniti na dodjelu
nagrade.Po suhoj cesti i lijepom vremenu vožnja do Sarajeva je obično trajala tri do četiri
sata,ali danas,po opasnoj poledici,mogla se otegnuti na cijeli dan.Safet nije mogao prihvatiti
poziv izdavačke kuće da u Sarajevo stigne dan ranije;djevojka koja im je čuvala djecu imala
je neodložne obaveze a ni Emina se nije osjećala najbolje.Ožiljak joj je već dugo bio
natečen,imala je bolove koji su ponekad bili tako jaki da su joj tjerali suze na oči.
Poslije pola sata vožnje počeo je padati snijeg.Prvo je nekoliko pahulja zalepršalo
zrakom,vjetar ih je vitlao pred njihovim očima kao ružno priviđenje;kasnije su se iz niskih i
tmurnih oblaka počele rojiti kao pčele i zasipati zaleđen put.Pahulje su svjetlucale na širokom
snopu automobilskih farova,treperile su čas-dva,da bi kasnije odlepršale u tamu,kao
preplašeni leptirovi.Safet je tiho opsovao i uključio brisače.Emina je sa zebnjom gledala kako
pada prvi snijeg.
,,Hoćemo li stići na vrijeme?“pitala je.Podizala je kragnu na kaputu,navlačila je rukave
na modre prste.Bilo joj je hladno,kašljucala je i noge su joj zeble.Brisala je staklo vjetrobrana
na kojem se kondenzovala para i pretvarala u led.,,Ništa ne vidim!“,bunila se.
,,Nije trebalo da kreneš“,rekao je Safet, ,,bilo je dovoljno da se samo ja mučim na ovoj
poledici.“
On je cijelo vrijeme imao tremu od susreta s ljudima u izdavačkoj kući,nije znao šta da
kaže pred novinarima koji će sigurno pratiti dodjelu nagrade,plašio se svog prvog javnog
nastupa.Zbirka pjesama je nastajala dugo,svaki stih je pisao kao što klesar teše kamen,ali sada
odjednom nije znao šta će reći kada bude riječ o njegovoj poeziji.Bilo mu je smiješno da pred
svima govori o svojoj intimi,o ljubavi,o ratu,o čežnji,o strahu,o patnji.I kako da savlada tremu
koju je uvijek imao kada je morao govoriti pred ljudima?U takvim slučajevima je zaboravljao
šta treba da kaže,zamuckivao je,gubio dah,osjećao je gušenje i stid.Eminino prisustvo unosilo
je dodatnu nervozu u njegove košmarne misli,njena slabost je samo otežavala situaciju u kojoj
se nalazio.
Safet je imao četrdeset godina,bio je visok i snažan muškarac.Imao je orlovski
nos,bujne obrve i zelene,kratkovide oči.Uvijek bi izmamio osmijeh na licima svojih učenika
kada bi nespretno i pognuto koračao dugim školskim hodnicima.Oblačio se skromno.Nosio je
košulje i džempere,veoma rijetko je oblačio odijelo ili vezao kravatu.Bio je uvijek podšišan i
obrijan,urednost i čistoću je smatrao veoma važnim za svoj poziv.Samo su rijetki prijatelji
znali da se u snažnom tijelu dobričine nalazi nemiran duh i da je njegova blagost samo
posljedica osamljivanja uz knjige.Emina je bila pet godina mlađa od njega,crnka kojoj
ranjavanje i porodi nisu pokvarili ljepotu.Bila je malokrvna,uvijek blijeda,imala je usko
čelo,pravilan nos i crne,krupne oči.Nikada se nije šminkala,dovoljno je bilo da stavi
jarkocrveni ruž na usne i odjednom bi zablistala sva njena ljepota.Ona se stalno mučila s
nekoliko kilograma viška na svom tijelu,bijaše se udebljala poslije poroda.
,,Kako da te pustim samog u Sarajevo,uvijek sam bila s tobom kada ti je bilo
teško“,rekla je Emina i još više utonula u dugi sivi kaput kojeg je kupila da proslavi nagradu i
da izgleda lijepo kada je budu slikali novinari.Pokrila je glavu dječijom kapom koju je našla
na zadnjem sjedištu,brada joj je podrhtavala od hladnoće.Nije podnosila zimu,još od onog
dana kada je bila ranjena,na samom kraju rata,gelerima jedne od posljednjih minobacačkih
granata koje su pale na njihov grad.Geleri su joj slomili dva rebra i načeli pluća.Operisana je
u ratnoj bolnici na periferiji grada,ležala je u sobi s teškim ranjenicima više od mjesec
dana.Ljekari su joj iz rane pod rebrima izvadili nekoliko gelera mikroskopske veličine.Rana je
zarasla,ali je poslije svega ostao ružan ožiljak,crvena masnica ispod lijeve dojke,koje se
stidjela uvijek kada se skidala pred mužem.Već deset godina ju je proganjao nesnosan bol u
lijevoj strani i stalan osjećaj hladnoće koji ga je pratio.Bolovi su se javljali uvijek u isto
vrijeme,nekako na početku zime,s prvim snijegom.
,,Mogla si ostati kod kuće“,rekao je Safet.

2
 ,,Nisam mogla“,uzvratila je Emina ljutito.
Ulazili su u maglu,bijela traka na sredini ceste teško se razaznavala,napregnuto je gledao
naprijed,bojao se da ne skrene sa ceste.
,,I djeca bi bila sretnija“,dodao je nervozno.
,,Ne,ne smijem ovo propustiti“,rekla je Emina, ,,nećeš primati nagrade svaki dan.“
Safet je rukopis zbirke slao na adrese nekoliko izdavačkih kuća,ali bez uspjeha.Pjesme
je stalno dorađivao i pisao nove.Imao je i periode duboke depresije.Emina je tada patila s
njim,vjerovala mu i hrabrila ga da nastavi.Voljela je čitati njegove pjesme,govorila mu je da
se u njima nalazi njihov život.Safet se nije predavao,pisao je uporno;Eminina ljubav i podrška
su mu davale dodatnu snagu.Ipak,tog dana je želio biti sam.Smetala mu je njena plačljiva
nježnost i insistiranje na bračnoj odanosti.Smetalo mu je njeno umotavanje u
kaput,prigovaranje zbog lošeg puta i slabog grijanja u autu.U mislima,on je već bio na dodjeli
nagrade,zamišljao je sebe pred mikrofonima,novinarima i književnim kritičarima.Neprestano
je razmišljao šta da kaže ljudima koji će ga gledati,gutao je pljuvačku zbog neprestane
treme,svaka rečenica koju je smišljao za svoj govor činila mu se prosta i ružna.Tresao se od
uzbuđenja,od iščekivanja,od sreće.
Emina je drhtala kao i on,ali od hladnoće i podmuklih žigova na ožiljku.Javili su se
nenadano,probadali su joj utrobu kao oštri noževi.Odlučila je da mu ništa ne govori,znala je
da bi ga to porazilo.Imala je osjećaj da joj se trbuh raspada,da joj se tijelo naglo hladi,da su joj
ruke i noge komadi leda.Tiho je tražila da opet pokuša uključiti grijanje.On je okretao dugme
grijača,udarao šakom po komandnoj tabli,ali je ventilator samo jače puhao hladan zrak.
Put se počeo naglo penjati kroz šume,vozili su sporo oštrim krivinama,kraj rijeke koja se
valjala preko sivih kamenih gromada,mutna i nabujala.Krupne pahulje su udarale pravo u
staklo vjetrobrana i nestajale pod metlicom brisača.Automobil je sporo grabio naprijed,snijeg
se počeo zadržavati na asfaltu,bijelio se na granama jela i borova.Safet se ponadao da će stići
na vrijeme.Ustvari,nije se nikako smjelo desiti da ostanu na cesti,zavejani snijegom.Nije smio
propustiti ono što je potajno sanjao godinama,ono što je ispunjavalo njegove misli u
samoći,ono o čemu je maštao za svojim radnim stolom,uz svoje knjige.Poezija je bila njegov
život,pisanjem se spašavao od čamotinje koju sa sobom donose svakodnevne i jednolične
obaveze,njom se branio od zadimljenih kafana i društva u kojem se prepričavaju jeftini
vicevi.U školi se nikome nije povjeravao,nikome nije rekao da piše pjesme,bojao se
podsmijeha svojih kolega.Emina je o svemu šutjela,ona je znala da Safet ne želi da se o tome
govori u društvu,o književnosti i stihovima su razgovarali samo kada su bili sami.Samo je ona
znala koliko mu je pisanje postalo važno i koliko mu je značilo objavljivanje prve knjige
poezije.
Poslije završenog fakulteta Safet se nije bavio pisanjem.Vjerovao je da nema dara,svaka
priča ili pjesma koju je napisao činila mu se bezvrijednom,i on se radije odlučivao na
čitanje.Bio je strastveni čitalac poezije,uživao je u čitanju,“u tom očaravajućem zadovoljstvu
nijemog razgovora s pjesnicima,u svečanoj tišini sobe,u gospodstvenoj samoći“,kako je volio
da kaže Emini.Iskustva koja je stekao u ratu umnogome su promijenila njegove nazore o
životu i književnosti.Postao je probirljiv čitalac,teško je dolazio do knjiga koje bi ga
zanosile,uz koje bi provodio skupocjeno vrijeme oteto od posla u školi i brige za djecu koja su
se rađala u poslijeratnoj neimaštini.Poslije rata je počeo pisati pjesme,nije se mogao oduprijeti
bujici riječi koja je iz njega navirala,ničim izazvana,kao lava iz probuđenog vulkana.Emina se
oduševljavala ljubavnim stihovima svog muža,u njima je prepoznavala tople dodire svojih
ruku,svoje poglede pune straha i čežnje,svoju odanost i strast.Safet je povjerovao da njegove
pjesme napokon nešto vrijede,brusio je stihove do jednostavnosti običnog govora,pazio je da
porukom ne uguši ljepotu stihova,oni su u njegovim pjesmama žuborili kao bistar potok u
divljoj planini.Poželio je da ih objavi!Da ih ponudi drugima na čitanje,da ih iznese na
svjetlost dana.Da ih objavi kod ozbiljnog izdavača.Tako je počela njegova golgota,redao se

3
niz neuspjelih pokušaja,izdavači su vraćali rukopise ili ih bacali u koš za
smeće,nepročitane.Prošle su godine upornog pisanja i on je napokon uspio.Sve u njemu je
treperilo od sreće.
,,Nisam dobro“,rekla je Emina.Bila je već umorna od putovanja.
Safet je pazio da ne skliznu sa zaleđenog asfalta.Usporavali su ih šleperi koji su na
dugim prikolicama vukli balvane i koje je bilo nemoguće obići na oštrim krivinama.Autobusi
i kamioni koji su im dolazili u susret zapljuskivali su ih prljavštinom,brisači su škripali od
napora da obrišu blato i vodu sa stakla
,,Imam osjećaj da se ožiljak opet upalio.Ne mogu se namjestiti.Imam bolove“,rekla je
Emina.
,,To je samo ružan osjećaj na koji moraš zaboraviti“,hrabrio ju je Safet.
,,Povraća mi se“,rekla je Emina i stavila ruku na usta.
,,Možda ti je muka od vožnje?“
,,Ne,ne,to je ožiljak.Ne smijem ga dodirnuti.Boli“,rekla je Emina.
Savladavali su dug uspon,motor automobila je brektao od napora,brisači su neumorno
skidali snijeg sa stakla.Emina je počela glasno jaukati,držala je ruku na ustima i susprezala
povraćanje.Safet je osjećao kako mu hladne kapi znoja rose čelo.Jedan šleper je naišao u
susret i zapljusnuo ih blatom i snijegom.
,,Hoćeš li da stanemo?“,upitao ju je i sa strepnjom čekao odgovor.
,,Bilo bi dobro“,rekla je Emina i napravila bolnu grimasu.
,,Mislim da se približavamo benzinskoj pumpi“,rekao je Safet.Jedan nakrivljen
saobraćajni znak ga je upozoravao da smanji brzinu a drugi da se na petsto metara udaljenosti
nalazi benzinska pumpa.
Safet je zaustavio auto na malom parkingu benzinske pumpe,kraj velikog kontejnera
punog smeća.Kada je otvorio vrata zapljusnuli su ga hladnoća i snijeg .Emina je požurila u
zahod ali su vrata bila zaključana.Bila je potpuno blijeda i iscrpljena,savijala se od bolova i
kašljala ružno,iz dubine pluća.Safet je požurio da joj pomogne ali je ona odmahnula rukom i
snažno tresla bravu na zatvorenim vratima,kao da će je otkinuti.Dva radnika u plavim
uniformama su sjedili u iza velikog prozora benzinske pumpe.Safet je utrčao u toplu
prostoriju.U uglu se sjajila plinska peć.Mirisale su nove automobilske gume i kafa sa ekspres-
aparata.Zatražio je ključ od zahoda.Stariji od radnika,s masnim kačketom na glavi,okrenuo
se,bacio ključ i rekao:,,Dozvoljena je samo mala nužda!“U zahod je Emina ušla sama,bio je
previše uzak da uđu oboje.Safet je čekao na ulazu.Benzinska pumpa je bila usamljeno mjesto
u divljoj planini.Emina je povraćala.Ječala je kao da joj se raspada utroba.Safet je stajao bez
riječi i posmatrao mutnu planinsku rijeku.Valjala se preko crnih stijena,nosila je plastične
kese na vrhovima zapjenušanih talasa,prazne boce i grane drveća.Pogledao je na sat.Moglo se
lako desiti da zakasne.
Emina je izašla iz zahoda teturajući,lice joj je bilo voštanobijelo,kao kod mrtvaca.Bila je
mokra od umivanja,brisala se papirnom maramicom.U njenim umornim očima odražavala se
tuga.Pahulje snijega su se topile na crnoj kosi.Pokušala je da kaže nešto,da objasni šta joj se
desilo,da izgovori riječi izvinjenja,ali je samo iskrivila usne u ružan osmijeh i gorko
zaplakala.Safet je prišao i zagrlio je,u njegovim snažnim rukama tresla se od grčevitih jecaja.
,,Za sve sam ja kriva“,rekla je kada su ušli u auto.
,,Šta se dešava,objasni mi?“pitao je Safet.
,,Nikada mi nećeš oprostiti“,rekla je Emina,u njenim očima iskrile su suze.
,,Sve ti opraštam,ništa mi nije važnije od tebe“,rekao je Safet i stisnuo joj ruku hladniju
od leda.
,,Kako sam glupa,trebalo je da ostanem kod kuće.Ovako ćemo zakasniti!“rekla je u
grču.
,,Šta je s tobom?“ponovo je pitao Safet.

4
 ,,Imam jake bolove u trbuhu,ispod ožiljka.Povraćala sam krv“,odgovorila je Emina.
,,Krv!?“prenerazio se Safet.
,,Hoćemo li stići na dodjelu nagrade?“pitala je.
,,Da,sigurno ćemo stići“,odgovorio je Safet.
Snijeg je sipao iz tmurnih oblaka koji su visili nad surim stijenama planine kroz koju su
prolazili.Borove i jelove šume prostirale su se u nedogled,u daljini se vidjelo selo i vijugav
šumski put.Ponegdje je šuma bila nemarno isječena;na krčevinama su,uz bijela stabla breza
bili naslagani balvani.Putovali su se pored usamljenih drvenih baraka.Njihovi strmi krovovi
bili su pokriveni snijegom.Safet je vozio sporo,osjećao je neobjašnjiv strah.Nikada se nije
vozio tako daleko do kuće po lošem vremenu.Znao je da se u starom autu,sa lošim
gumama,po dubokom snijegu,ne može lako probiti do Sarajeva.Šta ako vjetar na cestu nanese
smetove?Šta ako se Eminino stanje pogorša?Šta da radi s njom u planini,na uskoj cesti,daleko
od naselja i ljekara?Kao da joj pomogne ako se ispod ožiljka otvorila rana,ako ima unutrašnje
krvarenje,ako joj krvare pluća?Kosa mu se dizala na glavi od pomisli da će Emina izgubiti
svijest i da će se morati zaustaviti u mračnoj šumi,bez nade da joj može pomoći.Šta ako joj
otkaže srce?
A njegove pjesme,čeda njegove samoće?Šta je sa snom kojeg je sanjao kao što
zatvorenici sanjaju slobodu,kao što ratnici sanjaju mir?Deset godina je čekao dan u kojem će
ljudi od pera reći da su ih oduševile njegove pjesme.Zar je moguće da će zakasniti na dodjelu
nagrade za knjigu kojoj je podario svoje snove,svoje misli,svoju ljubav?Zar je moguće da će
se pretvoriti u prah ono nad čim je bdjeo kao nad rođenom djecom?Gdje će biti on kada budu
čitali njegove pjesme.Da li ljudi znaju koliko je samo strepio za njih,za svoju prvu
knjigu,koliko je samo besanih noći proveo dok je čekao konačnu odluku iz Sarajeva?Tresao
se od straha dok je bježao od kamiona koji su mu dolazili u susret,dok je pogledavao na
Eminu čije je lice bilo blijedo kao da je iz njega istekla sva krv.Bojao se da ne zaplače za
volanom,da ne zamrzi ženu kojoj je pisao stihove.
Vozili su kroz uzak kanjon,kroz tamne tunele.Safet je snažno stiskao volan automobila i
kradom pogledavao na sat.Imali su još malo vremena da stignu na početak svečanosti,više se
nisu smjeli zadržavati.Emina je pomodrjele prste stavljala na Safetovu toplu ruku,gledala ga
skrušeno,kao da moli oproštaj.Oči joj bijahu potamnjele od bola,bila je beskrajno tužna i
iscrpljena,kosa joj se nemarno rasipala po čelu,po naramenicama kaputa,po zamašćenom
naslonu sjedišta.Safet joj je milovao lice,doticao ledene prste.Bilo mu je veoma teško i nije do
kraja shvatao šta mu se dešava.
,,Ti ćeš me zamrziti,sigurno ćeš me zamrziti“,zavapila je Emina.
,,Sve će biti u redu.Smiri se,čuvaj snagu“,govorio je Safet.Osjećao je kako se
guši,stezalo ga je u grlu,nikako nije mogao progutati pljuvačku.
,,Oprosti mi ljubavi“,rekla je Emina.
,,Sve ti opraštam“,iscijedio je Safet kroz zube.Vilica mu se kočila od zatomljene
srdžbe.Znao je da joj nikada neće oprostiti i borio se svim silama da joj to ne skreše u lice.
,,Kako sam glupa.Zašto sam krenula na put kada sam znala da se bolovi uvijek javljaju u
ovo doba godine?“,govorila je Emina glasom koji se nije mogao čuti od buke motora.Kašljala
je dugo,iz dubine pluća,kao teški bolesnik.Na papirnoj maramici ostajali su tragovi krvi.
,,Opet krv“,rekla je.
,,Šta da radimo?“pitao je Safet.
,,Zaustavi na kratko,samo da predahnem“,rekla je Emina.
Zaustavili su se na najbližoj benzinskoj pumpi,da se Emina umije i opere.Safet je s
naporom susprezao srdžbu,pomišljao je da je ostavi na parkiralištu i putovanje nastavi sam.U
zahodu je bilo čisto,sve je blistalo pod jarkim neonskim svjetlom.Safet je držao Eminu za
ramena dok je povraćala.Ustvari,ona se samo uzaludno naprezala da povrati jer ništa nije jela
cijelo jutro.Iz usta joj je curila crvenobijela slina,pljuvačka je bila puna krvi.Drhtala je od

5
uzbuđenja i straha,ispirala je usta toplom vodom,umivala se i trljala sljepoočnice.Tražila je da
je raskopča,a kada je on to učinio,podigla je košulju.Na bijeloj koži trbuha,nabrekao i
modrocrven,sjajio se kosi ožiljak.Nije ga smjela dodirnuti,osjećala je gađenje i strah.Gušila
se,tražila je da izađu na čist zrak.Safet ju je poveo napolje,u susret ledenom vjetru.Zastali su
kraj parkiranih automobila i kamiona,kao dvoje siročadi izgubljenih u neprijateljskom
svijetu.U restoranu su sjedili ljudi i razgovarali,smijali se,ispijali kafu,pušili.Safet je poželio
da uđe unutra,da sjede za šank,da razgovara s grubim vozačima,da naruči toplo piće,da popije
čašu vina,da zaboravi na svoju nevolju.Emina nije mogla dugo izdržati na nogama,ljuljala se
kao da će pasti.Požurili su u auto prije nego što se sruši na asfalt.Emina se zavalila u oboreno
sjedište bez riječi i zažmirila.Safet joj je drhtavim rukama zakopčavao dugmad na kaputu.
Neko vrijeme su putovali bez riječi,svako od njih je bio zanesen svojim mislima.Cesta je
vijugala kroz gustu šumu a onda se pružala kraj strmih livada na kojima su stajale porušene
kuće.Snijeg je padao po zgarištima,po sivim krnjatcima zidova,po izduženim dimnjacima koji
su nekim čudom preživjeli granate.Snježne pahulje su udarale u vjetrobransko
staklo,rasprskavale se i klizile nagore,tjerane vjetrom.Emina se odjednom podigla iz
sjedala,dotakla je Safetovu ruku na upravljaču,tražila je da je pogleda,da je pomiluje,da joj
kaže da nije ljut.Nasmijala se,pričala je glasno,postavljala je svakojaka pitanja,hvalila je
njegove pjesme.Unatoč svoj živosti u njenom napuklom glasu osjećao se umor,na njenom
blijedom čelu su izbijali krupni grašci znoja.
,,Nije mi ništa,pogledaj Safete,dobro sam!“,rekla je hrapavim glasom, ,,i bolovi će
proći,brzo ću ozdraviti.Kada stignemo u Sarajevo ja ću biti zdrava kao dren,i stajaću tamo i
pljeskati dok ti budeš govorio.“
,,Ne govori,čuvaj snagu“,rekao je Safet.
,,Ti se ljutiš,nikada mi nećeš oprostiti.“
,,Nisi ti nizašto kriva.“
,,Možda nećemo zakasniti“,uzdahnula je Emina.
,,Možda!“,odbrusio je on.
Pokušala je da mu kaže nešto lijepo,riječ izvinjenja,utjehe,razumijevanja.Suze su joj
stalno navirale na oči,suzdržavala je plač.Njegova tuga ju je boljela više nego ožiljak.Voljela
ga je više nego ikada prije,više nego kada su se upoznali,više nego kada su se uzeli,više nego
kada su dobili djecu.Htjela mu je ljubiti ruke,milovati lice,mrsiti kosu.Htjela mu je reći da joj
je žao zbog svega,da je on njen jedini muškarac,njen voljeni muž.Ali nije mogla govoriti,nije
imala snage ni da podigne ruku.Počela je gubiti svijest od bolova,mračilo joj se pred
očima.Imala je halucinacije.Priviđalo joj se da su kod kuće,da se sanjkaju i igraju s
djecom.Tonula je u dubok san kao u tamni bezdan.Sanjala je da leži u svojoj sobi,na svom
krevetu,na bijelim čaršafima.Očni kapci su joj bili teži od olova,sami su se sklapali.Čula je
kako Safet ulazi u sobu,kako je zove,kako je ljubi,kako je trese da se probudi.Kako je moli da
ne spava,nije mrak,dan je,boji se za nju.Na trenutak se probudila a onda je opet zaspala.Nije
se mogla odazvati,bila je žedna,odjednom su se kraj nje našle velike grude snijega i ona ih je
počela trpati u usta.Ali se grude nisu topile,nisu bile od snijega,bile su od papira,rasprskavale
su se u njenim rukama kao konfete i padale na pod.Nikada u svom životu nije osjećala takvu
žeđ.Žeđ ju je probudila.Otvorila je oči i pogledala kroz prozor.Ali nije shvatila gdje se nalaze.

***
Napokon su prošli su dugi i teški sati vožnje kroz planinu.Cesta je postala široka i
ravna.Približavali su se Sarajevu,gradu njihove mladosti,gradu u kojem su studirali.Oboje su
neizmjerno voljeli taj grad,njegove tramvaje,knjižare,kafiće,strme ulice,rijeku Miljacku i
blage lukove mostova.Ona je nekada stanovala kod tetke na Koševskom Brdu a on u
studentskom domu Nedžarići.Dok su se približavali prvim višespratnicama i čekali da se upali
zeleno svjetlo na semaforu Safet je na trenutak zaboravio da je žena kraj njega bolesna,da

6
gubi svijest od bolova i da je konačno zakasnio na dodjelu nagrade.Kao da je veliki
grad,brojnošću automobila na ulici,kloparanjem prepunih tramvaja,mnoštvom prolaznika koji
su se gurali na pješačkim prelazima i jarkim svjetlom u velikim izlozima, potirao njegovu
nesreću.Kao da je pred očaravajućim prizorima gradskog života u njemu ponovo uskrsnula
izgubljena nada.Čvrsto je stiskao upravljač i zurio kroz snijeg,ulica mu se činjaše poput nekog
čarobnog mjesta iz bajke.
Emina je kašljala i disala teško,kao bolestan starac.Nije znala gdje se nalaze,stalno je
tražila vodu.Buncala je,pridizala se iz oborenog sjedišta,ali samo na kratko,na sekund-dva,i
ponovo padala nazad,kao posječeno stablo.Njen moderan kaput i skupa košulja bili su mokri
od povraćanja i krvi.Tijelo joj bijaše mlitavo,nije mogla uspravno držati glavu,ruke su joj
bezvoljno visile niz sjedište a noge stajale čudno ukrštene,kao da su slomljene.
Safet je vozio prema najbližoj bolnici.Sporo je napredovao kroz gužvu na ulici,pokušao
je da obiđe nekoliko automobila na punoj liniji ali su mu vozači uzvratili sviranjem i
prijetnjama.Zaustavljao se na svakom semaforu,kasno je stizao na zeleno svjetlo.Stalno je
dolazilo do zastoja,vozio je u dugoj koloni,stiješnjen sa svih strana automobilima.Pješaci su
pretrčavali ulicu i tako zaustavljali saobraćaj.Padao je snijeg,brisači su neumorno škripali po
staklu,trubio je vozačima koji su se naglo ubacivali u kolonu,prijetio im,otvarao prozor i
psovao bez stida,prostački i glasno.Nije stigao ni da pogleda Eminu,pazio je da ne napravi
udes na prenapučenoj ulici.Ona je ležala bez svijesti,njeno mlohavo tijelo bijaše ružno
zavaljeno u sjedište,disala je tiho i sporo,kao da se bori za dah.Ponekad bi uspio da joj okrene
glavu,da joj podigne crnu kosu s lica i obriše skorenu krv sa natečenih usana.Osjećao je kako
mu desna noga podrhtava na papučici za gas,kako nema snage da stisne kvačilo,kako s
mukom okreće volan.Bio je beskrajno umoran,kao davljenik koji u zapjenušanom moru
uzalud pokušava da nađe spas.
Više od pola sata probijao se kroz gužvu,pješaci i automobili su promicali kao
sjene.Sve se stapalo u jedan neprekinuti niz šarenih slika koje su jurile pred njegovim očima i
ostavljale dug i mutan trag.Osjetio je mučninu u želucu,kao nekada u djetinjstvu,kada se brzo
okretao na ringišpilu.Pred bolnicom se Emina probudila,gledala ga je čudno svojim krupnim
očima,očito nije shvatala šta se desilo i gdje se nalaze.Pokušao ju je ponijeti na rukama ali mu
je bila preteška;uzalud ju je pokušavao podići iz sjedišta,ona je samo pružala ruke,kao dijete
koja čeka da ga ponesu.
,,Ljubavi,idem po pomoć“,rekao je Safet,potpuno izgubljen.
,,Ne ostavljaj me samu“,zavapila je Emina.
,,Samo na kratko,brzo ću ja!“rekao je i pojurio.
Pokušala je da mu mahne,da kaže još nešto,da ga zamoli da joj oprosti slabost.Ali ništa
nije mogla reći,iz usta joj se oteo samo bolan uzdah.Bolničari su dotrčali s nosilima.Unijeli su
je u sobu za hitne slučajeve i položili na pokretni krevet.Dok su čekali dežurnog
liječnika,medicinska sestra je uzimala osnovne podatke o njenom identitetu.Safet se nije
mogao sjetiti dana njenog rođenja,bio je potpuno izgubljen,svijet se rušio i nestajao pred
njegovim očima.Stajao je kraj Emine bez riječi i samo stiskao njenu mlohavu ruku.Ona je
drhtala od straha,usne joj bjehu izgubile boju a oči sjaj.
Uskoro je stigao dežurni ljekar.Bio je to visok,mlad čovjek,s blijedom njegovanom
kožom i dugim rukama koje su mirisale na sapun od ljubičica.Emina ga nije ni
pogledala,samo se gorko osmjehnula.Ljekar je tražio da je raspreme,pripremio je slušalice i
strpljivo čekao.Safet je počeo da petlja oko dugmadi na Emininoj košulji ali je bio previše
zbunjen da je raskopča.Sestra ga je blago odgurnula,podigla Eminu s kreveta,skinula joj kaput
i spretno svukla košulju.Koža joj je bila modra kao čivit,grudi upale i opuštene a na lijevoj
strani trbuha sjajio se nabrekli ožiljak.Safetu se učinilo da je podbuo i pun tamne krvi,da će se
rasprsnuti.Ljekar ju je brzo pregledao i naredio da krevet odguraju u operacionu salu.Safet je

7
htio da krene za njom ali ga je ljekar zaustavio.,,Vi ćete čekati u hodniku“,rekao je blagim
glasom.
Safet je ostao u mračnom hodniku koji je mirisao na bolesnički znoj,na krvave rane i
jod.Nije znao šta da učini,gdje da krene,koga da upita za savjet.Napravio je nekoliko koraka u
pravcu kojim su odveli Eminu,a onda je naglo zastao sjetivši se ljekarevih riječi.Napokon je
sjeo na drvenu klupu na kojoj su sjedili i drugi ljudi,pokrivši lice dlanovima.Poslije je izašao
napolje,pred bolnicu,začudio se vidjevši koliko je dubok snijeg napadao.Hodao je okolo bez
cilja.Pustio je da mu pahulje snijega napadaju na umorno lice a vjetar ohladi znojno
čelo.Gledao je u bezbrojne prozore visokih solitera,u otiske svojih stopala u snijegu,u
prolaznike koji su žurili širokim trotoarom.Nije znao šta da radi sa sobom,napušten i
sam,ojađen težinom svijeta.