AMIRA NIMER

Ah!
roman

1
Amira NIMER:

AH!

Izdavač:

GRAFOTON HS, Sarajevo

Za izdavača:

Salko HADŽIĆ

Urednik i recenzent:

Mustafa SMAJLOVIĆ

Ilustracija na naslovnici:

Amira NIMER

Lektor:

Esma SMAJLOVIĆ

…………………………………………………………………

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka

Bosne i Hercegovine, Sarajevo

………………………………………………………………..

2
AMIRA NIMER

Ah!

Sarajevo, 2010.

3
4
 UMJESTO PREDGOVORA

Prozni prvijenac Amire Nimer, naslovljen jednom riječju koja iskazuje bolan
uzdah, ispisalo je više tegobno nego li bezbrižno djetinjstvo. Još prije prvog plača
kojim ljudska duša najavljuje dolazak na ovaj prolazni svijet, još prije začeća, prije
nego je postala embrio u utrobi majke, djevojčici Snežani je bilo predodređeno da
ispašta roditeljke grijehe, a kasnije i bezdušnost zlohudih i zloradih ljudskih
stvorenja u prostoru njenog odrastanja. Najmanje slučajno autorica ovog gorkog
autobiografskog životopisa počinje priču u bračanskom porodilištu, u kome majka
Mina donosi na svijet drugo žensko čedo, nevoljna da ga prigrli na mliječne grudi
sve dok ne bude uvjerena da je otac djeteta, Mića, voli i da je sretan zbog prinove.
U iščekivanju njegovog dolaska gotovo ravnodušnio prihvata ljekarevu odluku da
novorođenčetu daruje ime Snežana. Otac će se odnekad pojaviti pod prozorom
porodilišta i svojim “hladnim” ponašanjem nagovjestiti kako će Snežana odrastati
bez jednog roditelja i roditeljske ljubavi.

Amirin romanopis, kojeg čini čak dvadeset devet poglavlja u kojima se

isprepliče Snežanina sudbina, napisan je posve iskreno, jednostavno i razumljivo.
Autorica je pisala onako kako najbolje umije i osjeća, “po sjećanju”, rečenicom
koja možda nema literarnu umivenost, ali zato ima ljudsku toplinu i emocionalnost
koja u isto vrijeme i razgaljuje dušu i mami suze.

Svako poglavlje je priča za sebe, ali svaka se tematski i događajem prepliće,

nadopunjuje i nadovezuje na slijedeću. Dakle, Amira Nimer je pisala slijedom
Snežaninog odrastanja. Prvo poglavlje “Nekrunisana ljubav” nosi u sebi ljubavnu
romansu između Mine i Miće koja ima nesretan kraj. Najteža “posljedica” ove
nekrunisane “velike ljubavi” je dječija patnja sa kojom raste. Minin “bijeg” iz
Brčkog u Rijeku (Hrvatska) je neuspjeli bijeg od ljubavi i ljudske zlobe. Spoznaja
koliko je nova sredina mehlem za ljubavne rane pripada Snežaninoj majci, a
Snežani i njenoj starijoj sestri Suzani ponudila je život u bunkeru, kako je
naslovljeno drugo poglavlje. “Dobila sam brata” je Snežanina rijetka radost u
životnoj dobi kada se i takav “događaj” smatra dječijom igrom. Priča “U mejtefu”
ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Autorica nastoji prikazati borbu djeteta za
svoje mejsto među jednakima po uzrastu i životnoj dobi. Nesvjesna “tereta” kojeg
5
nosi zbog “drugačijeg” imena i oca koji je druge vjere, Snežana se kroz vjeronauku
pokušava približiti vršnjakinjama Amiri, Aidi, Mirzeti, Nermini i Nedžiji, a potom i
spoznaji da postoji jedan Bog za sve. Autorica je iz svog, “dječijeg” ugla, uspješno
oslikala karakterne osobine sporednih likova koji poput satalita “kruže” oko glavne
junakinje, nanoseći joj bol ili male radosti. Snežanine simpatije su na strani “čika
Muzafera”, “teta Katice”, “Senade”, kao još nekih drugih likova koji unose tračak
svjetla i topline u njeno sumorno djetinjstvo. Tako malo je potrebno pažnje ovoj
djevojčici da bi bila sretna i zadovoljna. Zanimljivo je kako autorica promatra život
italijanskog dječaka Sergia (koji ima sve, a kao da nema ništa, bez prijatelja je,
osamljen i samosvoj), a na drugoj strani kabadahiju i ukoljicu Isaka, koji
maltretiranjem zagorčava Snežanin život. Među negativnim likovima, po strogosti i
oholosti je nastavnik fizike Boško, koji prema mirnoj i preplašenoj učenici ne
pokazuje ni trenutak milosti, a takav negativac smješten je u emotivno dirljivu
priču “Nepodnošljivost”. Poglavlja “Lingišpir”, “’Ćevapi’, bokal i žeđ”, “Glinene
‘pucaljke’”, “Korzo”, “Raza”, “Ficibajr” kao još neke, kazuju o pokušaju
djevojčice da se otgne od surove svakodnevnice i otisne u svijet dječije
bezbrižnosti. Tamo gdje je dječija igra, tamo srce najradosnije kuca. Priča o ciganki
Razi je među uspješnijim literarnim izletima u ovom Amirinom romanopisu, dok je
priča “Prve mindžuše” među ljepšim i umjetnički uvjerljivijim u oslikavanju
odrastanja djevojčice. Pa ipak, najdirljiviji moment u romanopisu, koji mami suze i
uzdah, skriva se u priči “Mićin povratak”, kada je “teta Mirza” iz Kanade vratila
Snežanino pismo koje je napisala biološkom ocu. “Nije ga ni dodirnuo rukom” –
kazala je Mirza. Snežana kroz autoricu zapisuje: “Požurih kući. U šaci držim moje
neuručeno pismo. Čim uđoh u kuću sakrih ga u jednu knjigu, legoh u krevet i
pokrih se jorganom preko glave. Eh, Bože, daj mi, daj mi samo da umrem, ove, ove
sekunde da umrem…”

Posebna ostrva u uzburkanom moru Amrinog pripovjedanja su ljubavni

“inserti” u fazama zaljubljivanja Snežane, koja se komotnije i “bezbjednije”
osjećala pod drugim imenom - Beba. Priča “’Čaplja’ i prvi poljubac” nosi u sebi
posve nevinu, dječiju igru emotivnih osjećanja i simpatija prema muškom rodu u
onom životnom dobu kada djevojčica nije ni dijete ni djevojka. Međutim, u
“drugom” Snežaninom zaljubljivanju, javlja se lik, Edo, koji umnogome uozbiljuje
djevočicu probudivši u njoj one osjećaje koji je čine djevojkom i ženom. Nakon
toga sve se mijenja. Ništa više nije isto. Ta faza je i najzreliji period Snežaninog
odrastanja Onog trenutka kada srednjoškolka pokloni srce mladiću mlađem od
6
sebe dvije godine, Edo prestaje biti sporedni lik u Snežaninom životu, ali u onom
dijelu romana koji je satkan od ljubavnih emocija i mladalačkih uzdaha. Edo
postaje “ja” Snežane Lukić, te otud i glavni stub na kome je težište romana. Tu je i
kraj romanesne priče, prije nego što je glavna junakinja spakovala kofere i zauvijek
otputovala u Njemačku.

Mustafa SMAJLOVIĆ

7
 NEKRUNISANA LJUBAV

Krajem oktobra 1957.godine, tačno u podne, u Brčanskoj bolnici začuo se

plač krupne i zdrave bebice. Bila je teška pet kilograma. Sa neskrivenim
simpatijama doktor Mašić je par trenutaka gledao njene lijepe okice i kao snijeg
bijelo lice koje je uramljivala gusta i kao ugljen crna kosica. Nježno je uzeo za
nogice, visoko je podigao kako bi je njena majka mogla vidjeti i razdraganim
glasom kazao:

“Mino, žensko je… Kao šećer slatka djevojčica!”

Mina pripodiže glavu, pa kada se uvjeri da je doktor govorio istinu, nevoljno

vrati glavu na jastuk. Ne izgovori niti jednu riječ, a kao da je sopstveni glas čula
kako odzvanja u njoj: “Žensko! Žensko! Žensko! Opet ženskooo!” Potom se
okrenula prema prozoru, u nadi da će ugledati lice voljenog muškarca, da će čuti
maker jednu riječ utjehe ili ohrabrenja. Ali, nije ga bilo. Samo je snijeg padao.
Težak, hladan i dosadan. Neka hladna jeza je prostrujala kroz njeno tijelo. Kraj je
oktobra, a snijeg je uveliko napadao. Kako li će tek biti u decembru, u punom jeku
zime?

“Mino, volio bih znati kako ćeš ime dati ovoj prelijepoj djevojčici” – U
stvarnost je vrati glas doktora Mašića. Slegnula je ramenima. Nije znala šta kazati.
U njenim mislima bio je samo on, otac djevojčice, njena najveća ljubav – Mića!

On, Dragomir Lukić, zvani Mića!

Prolaze sati… Mrak se uveliko spustio na krovove kuća i čarsije, a njega još
nema. Još ne dolazi da upita je li rođeno njegovo prvo dijete. Sutradan, na
ljekarskoj kontroli, opet se doktor Mašić interesuje za ime lijepe i zdrave bebice, ali
Mina zabrinuto gleda na vrata sobe.

“Dobro onda, eto, ako ti je svejedno, rekli smo, dogovoreno je. Evo, ja sam
napisao!” - kaže dr. Mašić, a Mina šuti. Tužna je i zabrinuta.

8
 Dva dana kasnije… Nekoliko kamenčića je gotovo nečujno hlupilo u staklo
prozora. Mina brzo ustaje sa kreveta. Proviruje. Dolje, ugleda siluetu muškarca.
Prepoznaje Mićinu crnu i gustu kosu… crni mantil… njegov vedri i veseli
osmijeh…

“Evo, stigao je! Došao je!” – uzvikuje uz uzdah olakšanja i žurno potraži
medicinsku sestru da donese njenu bebicu kao bi je pokazala njenom ocu. Čim je
donese, pokaza je Mići.

“Kako, kako reče da si joj dala ime?” – čuje njegov glas odozdo.

“Snežana” – reče ona.

“Zašto Snežana?” – sa čuđenjem reče Mića i dodade: “Zašto joj nisi dala ime
Dragana? Rekao sam, ako bude žensko da joj daš ime Dragana!”

Mina ostade zatečena onim što čuje. Javi se i osjećaj stida, zbog svega što je
pomislila o tom dragom čovjeku koji se ipak došao da vidi nju i dijete. Popustila je
doktoru Mašiću i dozvolila da on izabere ime djevojčice. Doktor je i njenoj
prvorođenoj kćerki dao ime Suzana… “Lijepo je ime Snežana, baš fino paše –
sestrice Suzana i Snežara” – tiho je izgovorila. “Osim toga, snijeg je…, a bebica je
je bijela kao snijeg… Ima crnu i gustu kosu kao Snežana iz bajke… Snežana i
sedam patuljaka…” Uostalom, bila je ljuta na Miću zašto nije odmah došao u
bolnicu. Eto mu sada, neka…! Neka se čudi “zašto nije dala ime Dragana”? Zar je
to važno? Najvažnije je da je on sada tu… da je još uvijek voli… da je za nju i
njeno dijete tu! Čim izađe iz bolnice oženiće je, vjenčati i živjeće napokon sretno i
zajedno kako su godinama maštali. Biće zajedno: on i ona, Suzanica (kćerkica od
drugog čovjeka) i njihova Snežana, njihovo prvo dijete. “Dobro, nije muško, ali
neka, mladi su oni, biti će još djece…rodiće se i sin!” – mislila je i prošaputala:
“Šta smeta ako je ona muslimanka a on pravoslavac?!” Razmišljala je… Ovo je
Jugoslavija… komunizam…nije važna vjera…, a osim toga, jedan je Bog. Njih
dvoje se vole, ljubav je najvažnija. Ljubav je najjača. Mladi su, zdravi su, lijepi
su… Uvijek će joj biti lijepo sa Mićom… Biće uvijek sretna u njegovom zagrljaju,
na njegovom širokom i toplom ramenu… On je njen zaštitnik… njena jedina
ljubav. Niko im ništa ne može, niko! I sada, kada budu Mićina majka, sestra i braća
vidjeli ovu slatku bebicu, prihvatiće je kao snahu, a dvije nedužne dječije dušice
primiti u familijarni zagrljaj. Najzad će dozvoliti da ona i Mića žive u miru i

9
spokojstvu. Mića joj je toliko puta šaputao na uho da je voli i da će biti njegova
žena, njegova Lukićka!

Sedam dana je Mina u bolnici. Sedam dana pada snijeg. Sedam dana je zima
i hladno. Sedam dana je prošlo, a Mića svaki dan kradom dođe u bolnicu. Ispod
prozora stoji i miluje je pogledom, šalje poljubce, tješi je, tepa i kuje najljepše
planove za budućnost: “Traži stan gdje će stanovati… vjenčanje će biti… svadba se
sprema…”

Sedmi dan izlazi Mina iz bolnice, a Miće nema da dođe pred nju. Jedino
dvije vjerne prijateljice, Fikreta i Šefika, cvokoču od zime pred bolnicom i čekaju
njen izlazak. Žurno su zamotale bebicu u tople deke, a onda je jedna uzela Minu
pod ruku, a druga bebu i pješice su krenuli kući klizavom ulicom.

Bećirovca je naložila vatru, skuhala supu, napravila pitu, a i kafa je već bila
gotova. Ulazi Mina sa bebicom u malu toplu sobicu, stavlja dijete na krevet, te grli,
ljubi i miluje svoju prvu djevojčicu Suzanu, svoju miljenicu, koju sedam dana nije
vidjela. Bebica mirno spava. Tiho diše. Lijepo joj u toplom… Na pitanje. “Kakvo
je ovo, ženo, ime Snežana?”, Mina šuti. Ne interesuje je niti bebica niti ime, niti
bilo tko drugi, nego zabrinuto se pita. “Zašto Mića nije došao po nju u bolnicu da je
vodi njihovoj kući?”

Nakon popijene kafe i ručka morala je Mina da se kreće, da se pobrine oko

bebice. Jedva je se ustala i malo se razvrijednila po kući: pere pelene, doji dijete,
češlja Suzanu, te nazor i namuke se smješka i pokušava da razumije šta se ovo sada
dešava! Veče se sputila, ali se zvijezde ne vide od sivila i tame. Snijeg ne prestaje
padati. Sipa kao iz rukava. Magbula, Minina mlađa sestra i Vernesa, Minina
prijateljica, crvenih i ozeblih lica uđoše u toplu sobu, sa sebe otresaju snijeg, a sve
kriju pogled od Mine. “Bože, što li ovo Miće nema!?”- pita se Mina glasno, da je
svi čuju. Ponavlja: “Bože, što li ga nema?”. Najzad je Magbula promicala: “E, moja
Mino, eno tvoj se Mića ženi…Kod njega je svadba… Slave!”

Mina se skameni. Zanijemi. Preblijeđe. Ni u snu nije mogla povjerovati da se

tako nešto može dogoditi. “Zar Mića to može meni uraditi?” – izustila je jecajući.
“Zar od onolike ljubavi, ovo?!” – prolazile su joj kroz galvu slike Mićinog lika, a u
ušima su dozvanjala njegova obećanja, zakletve, zaricanja…

10
 „Ajšice, hajde sa mnom Ajšice. Idemo!”- uzviknula je Mina i brzo popakova
stvari, stavi bebicu u jastuk, zamota je dekom, obuče tanki mantil, navuče ljetne
cipele, pa pohita uz Tenis brdo, kroz duboki snijeg. Trinaestogodišnja Ajšica
trčkara par metara iza nje. Ne može da je prestigne. A Mina, Mina bez daha, Mina
bez suza, Mina bez misli, gotovo trči uzbrdo. Gazi kroz snijeg i mećavu. Zadihana
stiže u dio grada u Srpskoj Varoši. Zalupa na vrata Mićine kuće iz koje je
odjekivala muzika. Uđe bez oklijevanja. Za velikim stolom sjede: mladenci,
roditelji, familija… Mladoženja pijan, ispružen preko stola, u neznanju. Niti koga
vidi, niti koga čuje. A Mina pred njega spusti bebicu. “Evo ti Mića vjenčani
poklon!” – viknula je. “Evo, dabogda nikad sreće neimao! Dabogda se nikad u
životu ne smirio!“ – vrištala je. Svadba je trebala biti njena, a pogledaj ovo?!
Gledaju je sa izbuljenih očiju i otvorenih usta. Kao da ne vejruju u ono što vide.
Mina i dalje viće, ali kome? Mladoženja mrtav – pijan. Odnekud je izvukla dudicu,
stavila je u bebina usta, okrenula se is a suzama u očima izašla u haldnu zimsku
noć. Za njom potrča uplašena Ajšica.

Učinilo joj se kako se u jednom dahu vratila kući Bećirovića, koja je bila
dupke puna. Razabirala je lica: Šefika, Šemsa, Magbula, Fikreta… Komšiluk se
sabrao. Zaprepašteno gledaju u Minu. Čude se da se vratila bez bebe. “Pobogu ženo
draga, kako ćeš ostaviti svoje dijete tamo? Šta je bona s tobom? Idi nazad po svoje
dijete! Pa, nečeš mu valjda dati svoje meso i krv?!” – vikali su i gledali je s
čuđenjem. Ona posrnu i klonu na pod od tuge, žalosti, srdžbe, gnjeva… čega li sve
još? Njene ljubičastoplave oči kao da su izgubile onaj sjaj sretne i zaljubljene žene.
Mina nije više ona osoba koja je svojim pogledom milovala. Osjećao se u zraku
njen prijezir i mržnja prema čovjeku koji je izdao njihovu ljubav. Činilo joj se kako
takvu mržnju niko nije nosio u sebi, niko u gradu Brčkom na Savi. Niko!

Neko je odnekad pokucao na vrata. Šefika je prva poskočila i otvorila ih. Na

pragu ugleda malo klupko umotano u jastuk i deku. “Bebica!” – povikala je. Vratili
je Lukići! Mina skoči. Ponovo navuče cipele, ogrnu se se kaputom, uze bebu u
naručje i povika: “Hajmo, Ajšice!”

Gotovo da je uletila u prostoriju u kojoj je jednako treštala muzika i igralo

svadbeno kolo. Mića je i dalje bio zavaljen na stolu. Nije dizao glavu. Zasula ga je
kletvama i vriskom, ali taj nije pomjerao glavu. Njen glas je nadjačavala muzika.
Gledali su je sada drugačijim pogledima. Nisu se puno obazirali na njene kletve.

11
Ostavila je dijete na stol i teturajući izašla na polje. Za njom je istrčala
izbezumljena Ajšica. Vratili su se, činilo im se, prije nego što su otišli.

Negdje oko ponoći, na vratima kuće Bećirovića pojavila se Katica Morić,

Njemica udata za Fikru komšiju. Bila je to majka Aišice, koja je došla po nju i da
sazna šta se to na kraju krajeva dešava. Dok je stresala snijeg sa obuće pred vratima
začula je režanje pasa u bašti, trznula se i primjetila nešto bijelo, zamotano u deku.
U strahu od pasa i onoga što vidi, vrisnula je. Prizor pred Mininim, Šefikinim i
Šemsinim očima zaustavljao je dah i stvarao jezu. Gladni psi su kružili oko bijelog
klupka i režali. U deci je bila zamotana bebica. Ukućani bosonogi istrčaše u snijeg i
rastjeraše pse lutalice. Neko je unio u toplinu kuće malo promzlo stvorenje. Svima
je bilo jasno da su Lukići donijeli i ostavili dijete u bašti, bez kucanja i najave.
Mina je bila više nego uvjerena da je to učinila Mićina sestra Milica. “Kučka,
ostavila je nemoćno stvorenje da se smrzne. Tako je htjela poravljati pogane
račune. Smrzne li se beba, svi bi se riješili briga” – promrmljala je Mina.

Šta se to prelomilo u Mini, nije bila svjesna. Jednostavno odbijala je svaku

pomisao da podoji bebu koja nije bila nizašto kriva. Bila je nemoćni maksum.
Nedužna. Nemoćna. Zalud ju je Šefika molila da svoju bebicu podoji. Dojke su bile
nabrekle od mlijeka, ali majka je bila u nekom maglovotom svijetu. Dijete je
vriskalo od gladi, ali Mina nije pripadala ovome svijetu. Zagledana u jednu tačku
buncala je, kao da je bila u groznici. Kada je Šefika vidjela da nema koristi od
molbi, uzela je bebicu u naručje, otišla u drugu prostoriju i učinila ono što je jedino
mogla. Podgrijala je kravlje mlijeko i kroz pipu na flašici zadahnula ga.

Mina je željela samo jedno. Da umrije. Čekala je da nestane sa ovog svijeta.

Čak nije mogla ni plakati. Oči su ostajale suhe. Nešto je u njoj plakalo. A dani su
prolazili. Život je tekao dalje. Minina prijateljica Šefika je brinula o bebi. Usput je
pokušavala da je umoli da prigli ono što je otpalo od njenog srca, ali Minino srce
kao da nije pripadalo njoj. Govorila joj je i čak vikala: “Prigli bebu! Nije problem,
ja mogu pričuvati Suzanu, ali ovaj maksum bez tebe je nemoćan Moraš ga dojiti,
moraaaš!”

U jednom trenutku, kada je bila uvjerena da je osjećaj proradio u njenom

srcu, Šefika je spustila bebu u Minuno krilo, a ova se naglo trgnula kao da se
opržila. Beba zamalo da ispade iz krila. “Neću ja ovo dijete, nećuuu… nećuuu!” –

12
zakričala je. Šefika je preuzela bebu gotovo uvjerena da je Mina bila na pragu
ludila, ili čega li drugog? nije znala.

Nekoliko dana kasnije začulo se kucanje na zaleđenom prozoru. Izmorena i

gotovo izluđena od tuge, bijesa i čega li još? Mina se jedva pridigla, prišla prozoru i
otvorila ga. Provirila je napolje. Iznenada je zgrabi i zagrli, niko drugi nego Mića.
Poljubi je, a da nije bila svjesna šta se dešava. Gotovo je uzvikivao: “Mino moja,
volim te! Volim te… Oprosti, ništa nije do mene… Napili su me i oženili! Volim te
Minooo!” Još je govorio, dok je držala oči zatvorene. “… Rastaću se od nje… Ne
poznajem je… Mino, samo ti i nijedna druga… Samo ti… ti…tiii!”

Pribrala se. Vratila se stvarnosti. Mržnja je planula iz nje. Zapjenila je od

bjesnila i zavriskala: “Marš od mene, maaarš, maaarš!” Naglo je zavorla prozor i
jecajući srušila se na pod. Od tad nije prošao dan, nije prošla noć, a da se Mića nije
pojavljivao. Kucao je na prozor. Lupa na vrata. Dozivao. Ignorisala ga je.

Pa ipak, Mićina upornost je polahko, ali sigurno dobijala bitku. Preziranje i

mržnju potiskivala je pomisao kako djeca trebaju imati oca. Kuda će sama sa dvoje
ženske djece? U ignorisanju je bilo i inata. neka dolazi i neka pati. “Neću
popustiti” – govorila je, ali se vremenom počela kolebati. “Žensko srce – pomislila
je - “mora popustiti!”

Povjerila se prijateljici Šefiki šta se sve događa. “Mića dolazi, kumi i moli,
plače, kumi i moli da ponovo budemo zajedno” – kazala je. Sa nekim je morala
razgovarati. Bila je u novom košmaru. Čak je počela pravdati postupke čovjeka
kojeg je u isto vrijeme mrzila i voljela. Šefika je šutila.

Jedan dan je došla sa viješću koja je ponovo zaledila Minino srce. “E, moja ti
Mino, ludice moja…” – kazala je, zaplakala i dodala: “Eno, trudna mu je!”

“Ko, bona? O kome pričaš?!” – zabezeknuto će Mina.

“Cijela čaršija priča da je Mićina žena trudna… “ – Nastavila je govoriti

Šefika. “Kako joj je ono ime? Eh, jah, Pepica!” – dodade.

Utučena i ojađena Mina se vrati svojoj stvarnosti. Mahinalno je obavljala

kućne poslove. Ponovo su je, svom silinom, osvojili prijezir i mržnja prema
čovjeku koji ju je ponovo izdao. U zanosu mržnje nije čula plač bebe. Suzana će je

13
donekle razabrati: “Mama, ja znam kako se zove ova beba… To je moja beba. Nije
Snježana, ona je jednostavno moja beba!”

Tako će beba Snježana dobiti ime koje će ostati – Beba!

A Mića nije popuštao.Svaki dan je dolazio na vrata, kucao na prozor, molio,

kumio i zaklinjao se. Mina će ga upitati:

“Kako to, bolan Mića, da ti je žena trudna?”

“Ne znam, ja je nisam ni dotakao, kunem ti se!” – kazao je. “Ja samo tebe
volim Mino!” – vikao je, zaklinjao se, pa i plakao. Kumio je: “Mino, daj da legnem
kraj tebe! Daj mi samo još jednom da pomilujem tvoje grudi, daj mi još jednom da
pomirišem tvoje tjelo... Minoooo!“

Mina je bila neumoljiva.

“Marš, manijače jedan!“ – Vikala je. “Odlazi, odlazi!” – njen glas je bio pun
mržnje i prijezira. Nije više bilo suza u njenim očima. Ugasnule su. Ugasnula je i
ljubav prema njemu.

Zbog takvih osjećanja nije imala izgrađenu ljubav prema bebi čiji je otac
Mića. Ni on nije pokazivao interes da je vidi. U njegovim očima psotojala je samo
Mina. A dijete? Jednog dana je odlučila pokazati mu to malo Božije stvorenje.
Iznijela je dijete na verandu i ponudila gad a je uzme. Uzeo ju je u naručje, ali je
gledao u Minu i molio je da mu se vrati. Nije mu bilo važno kako Snježana izgleda,
na koga liči, koju boju očiju ima… Bilo mu je samo važno da Mina bude pored
njega. Mina, Mina i Mina. Niko i nikada više nego samo Mina.

A, čaršija je pričala…Kružili tračevi… Naslađivali su se Mininim mukama.

Malo ko je u toj priči pominjao Miću. Kako će to da bude? Pa, Mića je od familije
Lukića. To je bogata, velika i ugledna familija koja je zauzela svojim imetkom više
od pola dijela grada Srpska Varoš. Gdje tu sada pripada jedna Mina? Jedna
muslimanka, jedna kurva koja već ima sa drugim čovjekom dijete! Gdje to sada
ide, da ta sirotica, bez roditelja i oslonca familije, gdje to sada ide, da jedna takva
bezvrijednica utrpa dijete Mići iz čuvene familije Lukića? Hej, Boga pitaj čije je to
dijete. Boga pitaj sa kime je Mina sve išla u belaj, pa na kraju da utrpa kopile Mići
Lukiću. E, ne može to tako, zeznula se Mina malo. Nema to veze što čarsija zna
pravu istinu. Nema to veze što čarsija zna da se Mića i Mina zabavljaju već više od
14
dvije godine. Nema to veze što čarsija zna da su Mina i Mića i dan i noć bili skupa.
Da su se voljeli kao niko do sada u čarsiji. Što čarsija zna da ljepšeg para nema.
Nema to veze što su se voljeli i bili nerazdvojni. Nema to veze…

Sada će čarsija upoznati i drugu priču. Priču - da to sve nije istina. Priču da je
Mina kurva i ništa drugo. Da je Mina kurvetina koja se ne pamti i da hoće da
naškodi ugledu praovslavne, poštene familije Lukić. E, upoznaće Mina Lukiće, e!
Sada će čarsija da sazna da je Mina prava kurva, da Mina napada i ganja Miću, da
je Mina sada Mićina ljubavnica, da ga Mina hoće od njegove vjenčane žene da
rastavi. Od one nedužne žene, trudne žene. E, saznati će čarsija, da Mina trudnu
ženu hoće da rastavi, da djetetu oduzme oca, eee, saznaće čarsija...

Dani prolaze, a Mini srce postaje sve teže. Minino srce postaje sve tvrđe.
Ipak, ne može da sluša tu ružnu priču čarsije. Ipak ne može više da podnese
prijekorne poglede ljudi za koje je bila mislila da su joj prijatelji, komšije… Prva
prilika da napusti grad, prva prilika da napusti svoju voljenu čarsiju i ona je hvata
objema rukama i odlazi…

Mića prijeti da će se baciti pod voz kojim Mina bude htjela da napusti
Brčko…

Mića prijeti da će se ubiti, Mića prijeti…

A Mina ode.

(Mina. Dvadesetogodišnjakinja. Osrednje visine, tanka, mršava, uskog

struka i lijepo razvijenih, krupnih grudi. Bijele je puti. Glatko, okruglo lice.
Ljubičasto plave oči. Crne, tanke i uvijene obrve. Tanahne i duge trepavice.
Zdrava kosa poput klasja žita pokriva ramena i spušta se podno leđa. Kada se
nasmije, ukažu se kao struka bisera ravni, bijeli zubi. Čaroban, zvonak i širok
osmijeh čini je razdraganom i milom osobom. Prava ljepotica. Anđeo.

Mića. Dvadesetdvogodišnjak. Visok, krupan i kao hrast stamen. Garava,

gusta kosa, uvijek uredno počešljana, negovana i namazana kremom za sjaj,
uramljuje tamnoputo lice iz kojega se odmah zapažaju krupne i kao nebo plave oči.
Guste crne obrve, zaokružuju muževno lice, koje se pri svakom pogledu njegove
Mine, zasja i razvedri kao najljepše sunce.)
15
 ŽIVOT U BUNKERU

“Mino, o Mino, pa gdje ćemo spavati bona?” – zabrinuto je upitala Magbula

čvrsto stežući Mininu bebicu u zagrljaju dok je Suzana pokraj nje čučala
zamišljeno gledajući u daljinu. Umjesto Mine, Magbulin muž Franjo uz iskreni
smiješak kazao:

“Nema problema! Ništa se vi ne brinite, pronasao sam ja nama i smještaj i

posao. Mino, ti sutra počinješ raditi u trgovini na Kantridi, ja u Ina rafineriji, a
spavati ćemo… eh, hajde da vam pokažem… To se ne može objasniti, idemo!”

Prije nego što krenuše Franjo je zagrlio svoju trudnu suprugu Magbulu. Išli
su korak po korak u pravcu mora. Par minuta još uz brdašce, pa kroz jedan park, pa
onda još samo malo uz brijeg i evo… evo, evo ukaza se – ništa! Samo jedna velika
livada.

“Šta ti je Franjo bolan, nećemo valjda spavati na livadi?” – glasnu se Mina.

“Nećemo…” – mirno je kazao Franjo i prstom pokazao betonsku utvrdu na

kraju livade. “Pogledajte onaj bunker. To je to!”

Požurili su. Franjo je nekako otvorio teška vrata, a onda je sačekao da uđe
nevoljna “družina”. Unutra ih je čekala samo jedna tamna i ledena prostorija.
Tješeći Minu, Magbulu, pa i sebe, Franjo reče:

“Dobro Mino, ako ti imaš šta bolje na razpolaganju, samo izvoli, idemo onda
tamo. Ja sam eto, jedva pronašao i ovo. Uz par deka i krpa, dobro će nam doći za
prvu pomoć, pa ćemo poslije da se snalazimo dalje!”.

Bebica zaplaka i bunker odjeknu zvonkim glasom. Dobro, nemaju sada kud,
a i mrak se spustio. Nego daj da se povadi to hrane što još imaju u torbi, da se
prostru deke i jastuci i da se nekako skuće za ovu prvu noć u Rijeci….u bunkeru…!

Svanulo je prvo jutro u Rijeci.

16
 Sunce se tek rodilo, zasijalo i obasjalo cijelu livadu, a i taj čudni bunker.
Zablista livada u hiljadu boja i zamirisa na stotine vrsta šarenog, poljskog cvjeća.
Nebo se razvedri i zaplavi kao najljepša i najskupocijenija svijetloplava svila. A
ispred svega toga, kao da se prolio bokal tinte, zapavilo Jadransko more. Raširilo se
more cijelom dužinom i širinom ispred bunkera, kao da je na dlanu Mininom. Topli
južnjak dopiri miris školjki i ribe, miris soli… Božanstveni prizor, da ti dah
nestane. Da ti dušu razgali nakon proteklih nesretnih dana i mjeseci. Prvi put se
nasmiješi Mina. Prvi puta osjeti da je u srcu žignu i da ipak dobi volju za život.
Zasuka rukave, pospremi sve što trebade oko bebice i kćerkice Suzane, te opra
svoje rumeno lice i grudi ledenom vodom i požuri se, sa osmjehom na usnama, na
posao.

“Ali, sta je sad ovo? Koja katastrofa je sad´ ovo?” - trepnu i zaprepasti se
Mina. Dok je bebica bezbrižno spavala na ajstuku, iza bunkera samo dva koraka
dalje ugledaše željeznučku prugu po kojoj domalo protutnja brzi voz. Kao da je
ogromna, oštra sablja, prostrijelja u nepovrat uz ogromnu i strašnu buku… “

“Oh, koja strahota, oh!” Ovu Božanstvenu ljepotu, ovaj raj i ovu milinu
pokvarila je ta jedna jadina pruga. Idila je narušena. Ali, šta se sada tu može, šta?

U narednih par dana nevoljna družina se snalazila kako je znala i mogla.

Stvorilo se nekoliko prijatelja i poznanika, koji donesoše: krevete, jorgane,
kredenac, petrolej lamu… I sve one najpotrebnije i neophohdne stvari. Struje i vode
nema u bunkeru..Magbula se brine o djeci i svojoj prvoj trudnoči, Mina i Franjo idu
svaki dan marljivo na posao. Ne prođe ni mjesec, u bunkeru se začu još jedan bebin
plač. Jos jedna bebica se pridruži nevoljnoj družini. Željko je rođen, Magbulin i
Franjih sin. Da bi bilo sve onako kako treba i u potpunosti, tri godine kasnije, dobi
Željko i sestru po imenu Jasminka. Sada je ova mala familija kompletna, sretna i
zadovoljna, ali još uvijek u bunkeru. Franjo je i dalje marljivo tražio stan, Mina je
također nalazila nekoliko drugih smještaja u sredini grada, ali kada god da bi išli da
pogledaju te smještaje, nešto se nekome ne bi dopadalo. Kako god da promisle, u
bunkeru im je bilo najljepše. Jer, malo po malo, počeli su se lijepo smještati.
Naime, u bunker su kasnije otkrili još jednu, malu sobicu, gdje su Magbula i Franjo
spavali, a Mina je sa četvero djece spavala u većoj prostoriji. Franjo, veoma
snalažljiv i vrijedan čovjek, ubrzo je uz pomoć Mine i Magbule napravio jedan
prozor na bunkeru, i vremenom dogradio jednu novu prostoriju uz bunker. Nju su
koristili kao kuhinju i dnevni boravak, a bunker samo noću za spavanje. Jer, tako i
17
tako su cijeli dan provodili na livadi i ispred bunkera. Dječica su počela na travi da
pužu, da upoznaju svo životinjsko carstvo koje je tu živjelo: skakavce, guštere,
škorpione i leptire. Igrali su se sa njima kao sa najboljim prijateljima. Magbula se
brizno brinula o zdravoj ishrani, sa onoliko koliko je se imalo, uspjevala je da
izčarolija svaki dan ukusno jelo. Preko dana bi išla sa djecom na morasku plažu,
učila ih plivati, a potom bi ih sunčala i mazala maslinovim uljem da ih zaštiti od
jakog sunca.

Dani, mjeseci i godine kao da su proletjeli u jednom jedinom dahu. Mina već
šest godina nije išla u svoje voljeno Brčko. Šest godina nije vidjela svoju veliku
ljubav Miću. Javila se nostalgija. Poželje Mina sve i požuri se da barem jedan dan
vidi svoju staru mahalu. Kako ode, tako se i zaljubi. Zaljubi se u jednog čovjeka za
koga je mislila da je dovoljno jak da joj zagrije srce, da joj utješi tu mladu, ranjenu
dušu… Zatrudni ponovo u nadi da će ovoga puta biti sve u redu, da će roditi tako
željenog sina. Teška odluka! Šta sada sa djecom, gdje sa njima? Gdje sa onom
bebicom, kojoj će sada sedam godina i sa Suzanom kojoj je skoro deset godina? Da
li da ih ostavi u Rijeci kod njene sestre, ili da ostavi barem jedno tamo, ili da ih
dovede obje u Brčko, ili, ili, i na kraju da - njena djeca pripadaju uz nju.

Dovede i dvije slatke djevojčice nazad u Brčko.

(Suzana: deset godina stara. Valovita, gusta tamnoplava kosa krasila je

okruglo lice sa krupnim ljubičastoplavim očima. Guste crne trepavice, zavijale su
se i pravile sjenu na snenim, predivnim očicama. Tanke, male usnice, uvijek
skupljene i čutljive, veoma rijetko su se pomicale i postavljale pitanja. Obučena u
bijelu haljinicu, sa bijelim dokoljenicama i bijelim velikim mašnama na kikicama,
sjedila bi ta mirna djevojčica kao lutka na stolici i satima se ne bi pomicala s
mjesta. Niti bi pričala, niti tražila bilo šta, jednostavno bi samo sjedila i
nezainteresovano gledala okolo sebe. Narod i znani i neznani bi se divio ovoj
djevojčici, koja je sličila porcelanskoj lutki. Divili bi se njenim divnim plavim
očicama, tim mašnama i tako mirnom, finom, gospodskom djetetu. Nikada joj se ne
bi smjelo dogoditi da joj barem jedna dokoljenica malo spadne i pomakne se sa
mjesta, ili da joj se samo jedna kikica malo pomjeri. Odmah bi, brižno i sa
dubokim uzdahom popravljala i provjeravala, i brinula se da sve bude perfektno i
u redu. To je eto Minina dika i ponos. To je Minina ljepotica i lutka. Ubrzo je
18
Brčko saznalo da je Mina dovela jednu perfektnu djevojčicu, da je dovela jednu
divnu i prelijepu luktu i neviđenu ljepotu. Ah, ja ba’, i još jednu curicu, haman joj
je Beba ime.

Beba: „ta“ bebica je sada sedam godina stara. Plava, skoro bijela kosa,
uvijek kratko ošišana kao da je dečkić i uvijek raščupana, krasi usko lice. Svijetle,
kao morska kap, plave okice, zaokružuju svijetle, jedva vidljive tanke bijele obrvice
i sitne bijele trepavice. Uvijek samo u hlačama, sa poderanim koljenima,
ogrebanog nosa, ogrebanih obraza… Pune, i vječno nasmijane usne, širile bi se u
grohotan smijeh i sijale u trku sa milion i bilion malih braonkastih pjegica… Kao
da je vreća buha, nikada nije mirovala, nikada nije sjedila smirom, nikada nije
šutjela. Uvijek i neprestalno je pričala, pričala, brbljala i stalno postavljala pitanje
za pitanjima na koje nikada nisi mogao dati zadovoljavajući odgovor… Pipala i
dirala je za sve, sve joj je bilo interesantno, sve ju je zanimalo, svima je veselo i
direktno gledala u oči, svima je rado postavljala svoja pitanja i pruzala tanke,
krhke ručice u zagrljaj… Ali, i znani i neznani ljudi su je nastojali izbjeći. Nije bila
mirna, nije bila tiha… smetala im je, išla im je na živce, bila je predosadna sa svim
tim njenim zapažanjima i pitanjima… nikoga to posebno nije zanimalo, a najmanje
njenu mamu Minu. Beba, ta Beba je bila prenaporna i čak i kada je spavala nije
mirovala. Čak i u snu je pričala, plakala, smijala se i tražila svoju majku, tražila
njeno krilo i njene tople ruke da je uzmu u zagrljaj….da je tješe i pomiluju, ali
uvijek je dobivala samo odbojnost.

Niko nije volio harsuza i šejtana.)

19
 DOBILA SAM BRATA

Skakućem iz škole na ramenu noseći tešku školsku tašnu.

Hopa, hopa, hopa, radosno doskakutah kući uz pjesmu i zviždanje, uz

osmijeh i sama sa sobom sretna i zadovoljna da sam u prvom razredu naučila novo
slovo. Jedva otvorih čvrsto zatvorena vrata na drvenoj, staroj verandi i bučno udoh
u sobicu.

“Pssst, polahko, tiho, probudićes ga! – šapatom me prizvala mati.

Komšinice Mersa i Mina i sestra Suzana rukama mi pokazuju u pravcu druge

sobe. Provirih. Na sredini sobice stoji jedna, u svilu i čipku okičena velika bešika.
Pritrčaj bez daha do bešike u neopisivoj sreći da sam napokon dobila i ja lutku za
igranje, da je mogu grliti i ljubiti kako ja želim i umijem. Pružih ruke prema lutki u
žudnom iščekivanju. Tog trena lutka otvori okice, pogleda me, protegnu se i
zaplaka… Uplašeno se odmaknuh ne svatajuci šta je ovo? Kakva je ovo lutka?
Prevelika i preglasna lutka! Sa čuđenjem gledam po sobi i jedva razumih šta mi
govore: pa, to nije moja lutka, ja ću drugi puta dobiti lutku za igranje, ovo je moj –
brat!

Tako mi objasniše i ja ostah šokirana, uplašena, zaprepaštena i razočarana…

Kako brat?

Imam ja već jednog brata, to je Željko, ali on sada nije ovdje, on je negdje
daleko. Imam i još jednu sestru, Jasminku, ali i ona je daleko. Samo je sestra
Suzana ovdje pokraj mene i moja mama…i kako opet brat? Sta ću sada sa njime?
Šta ce mi brat? Ja već imam i brata i dvije sestre, sada hoću lutku. Tuzno patim
nekoliko dana i ne mogu da shvatim da je ta velika lutka, ta nova beba zaista još
uvijek kod nas. Svako jutro skočim iz kreveta i u velikom očekivanju da te bebice
više nema, trčim u drugu sobicu da se uvjerim. Ali, ne, ta bebica je još uvijek tu.

Napadao je snijeg do koljena. Obadva brda pokraj moje kuće zapala su u

duboku bijelu snježnu vatu. Napolju se čuju dječiji veseli i radosni krikovi i smijeh.
Sva djeca iz ulice i grada su dosla na naše Tenis i Malo brdo da se sankaju. Samo ja
20
ne smijem da izađem napolje. Samo ja moram da čekam da mama dođe s posla, pa
tek onda smijem ići na sankanje. Uf, moram ovu blesavu bebicu, tog blesavog
brata, čuvati svaki čas, čim malo zakmeći moram ga ljuljuškati nageta nad bešikom
sve dok ne zaspi. Ljuljuškam i nogama i rukama, ljuljam, i samo što prestanem, on
opet zakrišti i zaplače. A napolju djeca se smiju, napolju se svi vesele… samo ja ne
smijem izaći radi mog brata. Ali, pa brat neće da spava više, naspavao se, sigurno
hoće i on da se sanka! Pomislim. Zgrabim ga, obućem, zamotam u jastuk i dekicu,
uzmem sanke, pa u jednoj ruci noseći bebicu, a drugom vukući teške sanke,
dovućem se na Malo brdo…

Sjednem na sanke, čvrsto zagrlim bebicu i juhu, juhuu, juhuuu!

Poletim niz brdo i hurlićem od sreće koliko me grlo nosi… A bebica se

zakocehnu, da li od sreće ili ledenog vjetra, pa ušutje. Zamuknu. Važno je da ne
place, zadovoljno ustanovim. Zatvorio okice i spava… Sankamo se mi tako, djeca
se smiju, hurliću, ja sretna i presretna iako su mi i bebica i sanke poteški. Stalno
mislim: hajde još jedan put da se spustim, pa ću kući! Tako gore - dole… Tog
momenta ugledah zaprepašteno lice moje majke i njen nemirni glas… Ne shvatam
zašto je ljuta. Zašto me šamara? Pa, nisam ostavila bebicu samu u kući. Uzela sam
bracu da se zajedno uživamo na snijegu. Šta mu smeta sankanje? Majka ljutito kaže
kako ne smijem to više nikada uraditi, ne smijem više nikada sa bebicom na
sankanje…

Opet prolaze dani, djeca se sankaju i hurliću od sreće, a ja moram da čuvam

tog blesavog brata… “Dobro, ako ne smijem sa njim na sanke, onda neću to činiti!”
- pomislih, te ponovo zgrabih bebicu, obukoh je u toplu robu, zamotah u jastuk i
dekicu, uzeh sanke i sjedoh pred drvenu kapiju ispred kuće. Na krilu držim to
zamotano klupče i gledam kako se djeca sanjkaju. Bebica spava, ne čuje se živa, a
ja uživam u gledanju. Ako se ne smijem sanjkati, barem smijem gledati… Ne prođe
opet malo, iza ćoska ugledah zadihanu i zapuhanu mater. Dere se kao da je gule,
psuje me i opet me šamara… Ne smijem, dakle, nikako sa bebicom po ovoj zimi
napolje. Nije mi jasno i ne shvatam, ali moram da poslušam, inače ću izubiti oba
uha… Tek sada je Mina shvatila da ne može dijete od sedam godina ostaviti da
satima čuva bebicu, te organizova komšinice Mersu i Minu da se mjenjaju pri
čuvanju bebice da bih ja, šejtan jedan, mogla ići da se sankam… Tada mi se prvi
puta učini da čujem tu riječ, šejtan, nemirna, harsuz!

21
 “Beba lopov, Beba harsuz, Beba nemirna! A Suzana pravi anđeo. Prava
djevojčica, mirna, tiha, fina… ne čuje se živa!” I tada počinjem da shvatam da sam
ja ta Beba koja je harsuz! Tada počinjem da shvatam da to izgleda nije dobro.

Potrćah par betonskih stepenica u tamni hodnik, da na zidnoj česmici operem

spužvu i da obrišem školsku tablu. Danas sam ja dežurna i to je moja obaveza.
Zamišljena i udubljena u misli i okupirana tim važnim zadatkom, trže me iz tamnog
ćoška tog hodnika jedan duboki, strogi muški glas:

„Mala, kako se zoveš, a?“

Ukočih se. Osjetih da me strah probode do koljena i nazad. Kroz misli mi

prohuja scena koja je se prije par dana dogodila na školskom času. Uciteljica
proziva djecu. Čujem kako po treći puta ponavlja ime Snežana Lukić. Sva djeca
šute i sa čudjenjem se okreću po razredu tražeći tu Snežanu Lukić, pa i ja. Mirzeta
me uhvati za rame i prošaputa:

“Joj bona Bebo, haman si to bona, ti! Haman je to bona tvoje ime!”

“Sta ti je bona, odakle meni takvo čudno ime? Pa imam ja svoje ime, meni je
ime Beba, sta je tebi Mirzeta?”- uplašeno ću ja.

„Ma, nije bona, tebi to je ba’, nadimak. I moje je nadimak, meni je pravo ime
Jasmina. Pa, haman si ti Snežana, matere mi moje!“ - šapuće Mirzeta i dalje, a
učiteljica priđe bliže, pogleda me i prodrma po ramenu, te strogim glasom kaže:

“Hej ti Snežana! Jesi li ti Snežana Lukic, ha? Zasto se ne javiš, je li?“

Tada sam prvi puta shvatila da je to moje ime.

Sada u ovome hladnom i tamnom hodniku ugledah tog visokog, krupnog

čovjeka. Krupan i taman kao da je div iz Aladinove lampe, sa tako grubim i
dubokim glasom. Umrijeh od straha, jer nisam sigurna da li ću se sjetiti mog tako
čudnog imena. I na moju sreću i olakšanje, sjetih ga se, te prošaputah:

“Snežana”.

A on, kimnu glavom i nastavi:

„A, kako ti se zove mama?“

22
 “Emina” – izustih s olakšanjem što odmah znam odgovor, ali me je i dalje
strah te velike i tamne siluete, koja me je nastavila ispitivati.

”A, kao ti se zove tata?”- upitao je i nageo se prema meni.

Izmakon se korak – dva, da bih potom drhtavim gasićem izustila ovo:

”Ne znam ja. Nemam ja tatu, on je umro!“

“Aha, dobro onda. Hajde,uči i budi dobra, čuješ li!? - reče taj duh i nestade, a
ja drhtavim nogama jedva se popeh nazad u razred i ne znam kako je prošlo
vrijeme. Jedva dočekah da dođem kući kako mi mami ispričala da sam srela duha
koji zna da govori. Kada sam joj ispričala sve, i ona me zainteresovano počela
ispitivati, kako je izgledao taj duh, šta je imao na sebi… Kada sam ga morala po
peti put opisati, zaplakala je i izgovorila ove riječi koje do danas nisam zaboravila:

“To je tvoj otac. To je bio tvoj tata, moja draga. To je tvoj ćaća, to đubre
jedno. Đubre jedno koje je uzelo da te ispituje, a nije ti rek´o ni ko je. Dabogda
nikada sreće ne’jmo!“

Dok je majka klela tog “duha” u čudu sam se pitala:

“Kako tata? Pa, moj tata je umro. Nemam ja tatu kao druga djeca. Zašto
onda, ako imam tatu, zašto nije kod nas, sa nama, zašto, zašto…!?”

Tako saznadoh da mi je tata živ, da je nastavnik u istoj školi gdje i ja idem i

da on ima drugu ženu i drugo djete… i da za mene neće da zna…

23
 U MEJTEFU

„Ma, nemaš ba’, ti oca, tvoj otac nije tvoj otac, on je otac od Vjekoslava!“ -
sa čudnim podsmjehom govorila su djeca u školi. Pet mojih prijateljica i komšinica,
koje su istog uzrasta kao i ja samo nam je u različitim mjesecima rođendan, samo
su se čudno zgledale i skrivale pogled. Amira, debela i zdepasta glasna djevojčica,
strogim i bučnim glasom bi tada prekinula diskusiju i jednostavno rekla:

“Slušaj, ti nemaš oca!“

Od tada prestala sam da se razpitujem šta je to u stvari otac, tata? „Hajde,

dobro, nemam ga, pa šta ću sada? A, volila bih da ga imam i ja. Ali, neću vala ni
onog diva kojega sam u školskom hodniku upoznala, neću. Neću vala onda radije
nikako oca!“ – sa tigom u srcu sam razmišljala i nastojala što prije zaboraviti
nemili događaj koji se vezivao za priču o ocu.

Vrijeme prolazi, igramo se pred česmom i provodimo naše djetinjstvo u

nemirnom i bezbrižnom nestašluku.

Jednog dana u moje dječije uho poput najljepše ptičice dolepršala je riječ
“mejtef”. Neke djevojčice, moje vršnjakinje, išle su u “vjersku školu”. Gledala sam
ih sa radoznalošću…

„Ali, hoću i ja da radim to što one rade!“ – kažem glasno i plačem koliko me
grlo nosi. “Mama, molim te, reci mi, šta to one rade, gdje to one idu?” – molim i
dosađujeem mami.

“Ama, nije to za tebe!” - objasnjava mati - One idu u mejtef, ne mereš ti

tamo!”

“Šta je mejtef? Sta je to? Hoću i ja, hoću, hoćuuu!“ – molim i plaćem koliko
me grlo nosi.

Svako malo, malo, ugledam kako Aida, Ada, Mirzeta, Nermina i Amira
nekako čudno i neobično obućene i zamotane u divne šarene mahrame, i dugačke
siroke gače, kradom i šunjajući se, jednostavno pobjegnu od mene i onda ih nema
dugo vremena. Za to vrijeme ja lunjam ulicom, idem od kuće do kuće i tražim ih.
Kucam na njihova vrata, moljakam njihove matere da mi odaju tajnu gdje su to one
24
otišle bez mene, i zašto uopće bez mene? Ne mogu da shvatim, nije mi jasno zašto
se kriju? Pa, uvijek smo skupa, stalno smo zajedno. Zajedno idemo u školu,
zajedno se vraćamo iz škole, zajedno se igramo pred česmom, zajedno je sve… a
evo, već nekoliko puta, bježe od mene i pri tome me čudno gledaju… Samo
Nedžmija, moja preko puta komšinica i prijateljica, sa kojom samo tajno smijem da
se igram, jer je onih pet nisu htjele u društvo, a ja sam je tajno ipak najviše volila,
samo Nedžmija mi se veselo i radosno nasmija i zasija njenim divnim crnim očima,
te reče:

“Eeee, moja Bebo, one idu u mejtef, moja draga! Čudi me da i ti ne ideš s
njima?“ Tada zaplačem jos više, bacam se po kućnom podu, molim, plačem,
molim… dok na kraju mati reče: „Dobro hajde eto! Znam da ćes me samo džaba
navesti na trošak, al´ et´ kad već ho’š! Moram prvo dat´ da ti Hajra sašije dimije i
bluzu i da ti kupim šamiju. Sačekaj jos koji dan!”

Od radoznalosti ne mogu da spavam ni da jedem, a ionako sam mršava kao

štap. Jedva čekam dan kada ću i ja ići sa mojim prijateljicama u taj mejtef, da
napokon vidim šta je to, šta to one tamo rade?

Napokon osvanu i taj dan.

Mati mi pomože obući te divne, šarene dimije, pokaza mi kako se pravi

učkur, kako da ih skinem, kako da ih zavežem. Obukoh šarenu, od istog materijala
kao dimije košuljicu, sa milion malih dugmadi. Zamotah moju kratku, čupavu,
skoro bijelu kosu u predivnu šarenu šamiju, pa ponosno i skoro lebdeći od sreće,
krenuh ulicom pred česmu, gdje me čekase mojih pet prijateljica….Nestrpljiva
sam, postavljam bezbroj pitanja, šta je to mejtef, šta se tamo radi, šta je to? ali ne
dobijam odgovor, osim, „šuti više bona, što si tako radoznala, vidjet ćes kad
dođeš…“. Tu moju veliku radoznalost prekinula je, niko drugi, nego debela Amira.

Prođosmo kroz zeleni, čisti parkić, te stigosmo pred jednu veliku, bijelu
kuću. Ogromnu, kao snijeg bijelu kucću, sa jednim velikim uskim tornjem. Vrata,
najveća koja sam do tada vidjela, otvoriše se širom i mome čuđenu nemade kraja.
U sekundi se sabralo mnogo djece među kojima neke nisam poznavala. Svi miro i
tiho pred širokim velikim stepenicama, skidaju svoje cipele i šuteći ulaze u tu
ogromnu, bijelu kuću. Umuknuh te iste sekunde i ja. Zamrije glas, zamrije sve
okolo mene. Kao u transu, skidam cipele, ulazim u najveću sobu, koju sam ikada
do tada u životu vidjela. Bijela i svijetla soba, bijela boja kao od najčistijeg snijega.
25
Blistavi dugački uski prozori, kroz koje je zasjalo najtoplije zlatno sunce… milion
šarenih tepiha i tepihčića, stotine bijelih, kao snijeg, kožica od ovaca i koza,
prostrijeto je po podu. Sve to uz neku predivnu toplinu, predivan poseban miris
behara, miris breskve, miris… ah, ne znam, nisam još nikada mirisala takav
miris… Na zidovima vise nekoliko sjajnih kristalnih lampi i lustera… Stadoh na
sred te divne velike sobe, zinuh, otvorih širom usta i oči, udišem sav taj meni novi i
neobični, a predivan miris. Okrećem se na bosim nogama okolo, okolo, okolo i
hoću sve ovo da zapamtim dok sam živa… Jedva dozvolih Aidi da me, vukući me
za ruku, vrati u stvarnost i da sjednem na mekahne, šarene predivne ćilime u krug
među ostalu djecu. Tišina je. Ne čuje se ništa, ništa osim moga disanja. Prvi puta u
životu osjetim takvu jednu tišinu. Prvi puta osjetim samo moj topli, uzbuđeni dah.
Širom otvorih oči i ne mogu da vjerujem šta vidim. Odnekud i iznenada, pojavi se
stvorenje koje nikada do tada nisam vidjela. U crnom, dugačkom mantilu, sa
bijelim turbanom na glavi, čovjek zarastao u bradu. Taj prizor mi oduze dah. Kada
se to stvorenje (Aida mi došapnu da je to hodža), približi nama, stade u sredinu
našega kruga i redom gleda u svako od prisutne djece, te govori nešto. Govori sa
nježnim, toplim, mekahnim, divnim glasom, a ja ga ništa, ništa ne razumijem.
Čujem da govori, ali ga ne razumijem, ne shvatam šta je rekao. Još više uzbuđena
da ne razumijem sta kaže, tog momenta, okrenu se to stvorenje k meni, pogleda me
toplim, crnim očima i upita:

“Aaa, ti si nova? Reci mi, kako se zoveš?“

Ja i dalje izbečenih i širom otvorenih očiju i usta, sada se još više

zaprepastih, jer ovo što me je sada upitao, to sam razumila… Aida me ponovo
gurnu za rame, i ja se vratih u stvarnost:

”Beba, Beba se zovem!” - radosno rekoh.

“Mala, kako ti je pravo ime, Beba je tvoj nadimak?” - priupita taj divni, topli
glas, a te sjajne oči kao da miluju…

“Ah, to. Zovem se Snežana Lukić!” – rekoh. U jednom dahu rekoh i upravo
poželjeh da utonem u te tople oči… kada me na najbrutalniji način probudi nečije
deranje… Dreči nečiji, meni nepoznati muški, grubi glas, dere se i hurliče:

“Aaaaa, napolje, napolje, izlazi! Šejtan jedan! Napolje!”

26
 Dreči nečiji glas, a ja se sabiram. Ne mogu da se snađem. Kome to govori,
ko to govori, gdje je sve ovo, šta je sve ovo…? Sada samo vidim, a ne osjećam
ništa, samo sve vidim i ne osjećam ništa! Vidim, da taj glas pripada onom divnom,
sitnom čovjeku, sa tako blagim i sjajnim crnim očima, koje sada sijaju kao vatra i
ljuto i preljuto me gledaju. Vidim da je taj čovjek, za kojega Aida reče da je hodža,
u ruci drži veliki štap i ljutito prema meni maše i gura me, samo još da me uzme za
ruku i istjera napolje. Vidim, kako sva djeca, sva djeca koja su tu u krugu, sa
zaprepaštenjem i strahom gledaju čas u mene čas u tog hodžu…. Gledam i ne mogu
da vjerujem da se to meni dešava… Ne mogu da shvatim, pa, šta sam učinila? Šta
sam sada opet napravila? Niti sam razbila času, niti sam prolila vodu, niti sam
udarila bilo koje djete… ništa nikome ružno nisam učinila? Bila sam mirna i samo
sam širom otvorenih očiju i usta usisavala ovu veliku, divnu sjajnu sobu i šarene
tepihe…

“Izlazi, izlazi već jednom!” - dreči hodža i širom otvori vrata te divne kuće,
za koju mi je Aida rekla da je to džamija. ”Uzmi svoje cipele, brzo, brzo, gdje su?
Nemoj da bi više ikada došla vam, jesi l’čula? Hajd´ sad´, marš odavde!” – izderao
se još ejdnom hodža i žurno se okrenuo da uđe u džamiju, a ja tek sada počeh
drhtati. Tresli su se i tijelo i duša. Tek sada osjetih neki meni nepoznati osjećaj, koji
me porstrijelja tamo negdje gdje se srce nalazi, duša nalazi… Zaplakah gorko, da
gorče nikada nisam plakala… Bol me obuze po cijelom tijelu, od suza ne vidim,
između stotinu drugih šarenih cipela i papuča, gdje su moje, a bosa ne mogu kući…
Osjetim da želim da nisam tu, da nikada ovdje nisam došla. Osjetim, tada prvi puta
za svojih tih mladih sedam - osam godina, da želim da me nekako – nema. Da sam,
kako kažu, umrla, da sam tamo negdje gdje je, kako kažu i moj tata… Jecam,
jecam, i gorko plačem. Jedva prepoznadoh moje cipelice i grleći ih požurih se niz
par tih stepenica, kada iza sebe čuh hodžin glas:

“Je li, čija si ti, reci mi kako ti se mati zove, reći ću ja njoj da to tako ne
može, ha, čija si?“

Iste sekunde prestah plakati. Kroz jecaj rekoh:

“Minina, Emina je moja mati! Oca nemam, ne znam kako se zove, on je

umro, ili ne znam, nije tu, nemam ja oca!“

Stade hodža kao ukopan, zagleda se u mene, priđe bliže, dotaknu me za

bradu, podiže malo moju glavicu i pogleda me direktno u uplakano lice:
27
 „Je li, a ko je tebe poslao vam’ u dzamiju, a ?“

„Niko, ja sam sama htjela da dođem. Ja sam sama htjela i molila mater da me
pusti da i ja dođem u mejtef. Sve moje drugarice su tu, hoću i ja!“ - u jednom dahu
i puna nade da je sve ovo bila neka greška, odgovorim. Gleda hodža i dalje u mene,
misli, šuti, uzdiše, pa kaže:

“Onaj, dobro onda, sad znam. Nego, eto ako ho’š, hajd´ vrati se, hajd´ sjedi
kod svojih drugarica, hajd´ uđi!“

Niko od mene nije bio radosniji!

Bacih svoje cipele nastranu, i vesela i radosna koračam iza hodže nazad i
ponosno sjedam do Aide u krug na pod i zadovoljno brišem suze sa nosa i očiju, a
sve rukavom od moju lijepu šarenu košuljicu…

„Je li ti mala, nova… - ponovo mi se obraća hodža – a, znaš li ti štagod učit’,

a?“

Zaprepastih se, ne razumijem šta mu to znači, sta je to učit’?.

„Ne znam, šta je to?“ – postiđeno rekoh.

„Eeee, moja draga, pa gledaj onda i slušaj sad. Deder Jasmina, hajde prouči
nam ti El-Fatihu!“ – hodža će.

A moja Jasmina – Mirzeta, moja draga prijateljica, poče nešto da priča i

“recituje” na meni nepoznatom jeziku. Ostah zadivljena i očarana tim govorom
kojeg nisam ni slova razumila. Hama baš ni slova. Hodža me pogleda, nasmija se i
kaze:

“Jesi l´ sad´čula, a?”

“Aaaa, jesam. Jesam. Hoću i ja to, hoću i ja tako da znam!” - kažem ja i

hodža opet nešto reče što nisam razumila. Poslije toga, sjede hodža na jednu bijelu
kožicu, skupi noge ispod sebe, poče da “recituje” na nepoznatom jeziku, povisi
divni glas, smanji taj predivni glas, i učini mi se da zapjeva. Njiše se, pomiče se
prema podu, ustaje i opet sjeda, i sve tako. “Zapjeva” taj hodža sa najljepšim
glasom kojega sam do tada čula. Taj milozvučan glas me ponese u neke ljepote, u
nekakav bajkovit svijet u kome ni u snovima nisam bila. Izgubih se i nestadoh u

28
tim njegovim stihovima, u tim njegovim tonovima, u toplini tog glasa i divnim,
crnim toplim očima…

Nakon izvjesnog vremena, prestade taj divni doživljaj, vrati se hodža u

sredinu naše grupe, izvadi veliki štap i redom ispituje djecu. Ja još i dalje opijena
ovim prizorom, vidim kako neki od njih pokušavaju da “mucaju” na meni
nepoznatom jeziku, nešto strano, novo, “mucaju”, a hodža tada ljut i strog, udari
štapom po pruzenom dlanu… vidim strah u očima mnoge djece… vidim strah i
sada opet ne mogu da razumijem šta je ovo, zašto ga se djeca boje? Kako je
moguće da ovaj divni čovjek, sad´ bude ljut i strog, da štapom tuče djecu i da
ulijeva strah i trepet, a u drugom momentu, da tako divno “pjeva” i opija me svojim
toplim, divnim crnim očima… Šta je ovo…? Drhtim ponovo i od uzbuđenja i od
straha…

Dođe i na mene red.

Hodža reče: „Dobro, ti danas ne moraš, ali drugi puta da si dobro naučila,
jesi l´ čula?“

Kroz misli mi prohuja nena od moje dajdžinice Seke, koja nas je kad god da
sam kod njih bila u gostima, u tamnoj toploj sobi uspavljivala i učila nas da, uvijek
kada idemo spavati obavezno ovo kažemo, pa “promucam”:

“Ma, znam ja ovo, može li ovo?”

“Da čujem?”

“Ja legoh, laillah, ako ustah, inšallah, ako umrijeh ešedulah, lailahe illelah,
Mohammede Resullelah!”

Hodza izbeći oči u mene, zašutje i zanijemi. Podugo me gledaše i ništa više
ne reče…Sve do kraja tog prvog časa mejtefa, hodža bi često puta gledao u mene,
zamisljeno i dugo.

Šuteći se vraćamo kuci. Čak i debela, uvijek glasna i bučna Amira, šuti i ne
gleda nigdje osim ravno na zemlju ispred svojih nogu. Svaka od nas je zadubljenja
u svoje misli, jedino ja prekidoh tu nijemu tišinu:

“Ali, zašto hodža ima štap? Zašto taj hodža tuče djecu?”

29
 Postavila sam još neka druga pitanja, ali niko mi ne znade ili ne htjede dati
odgovor. Tek kod kuće, ugledah moju konu Mersu i povukoh je za rukav:

”De, bona Merso, reci mi ti, šta je to mejtef? Što hodža tuče djecu?”

Nasmija se Mersa njenim predivnim osmjehom, zarumeni se još više, te me

stavi pred sebe na kauč i objasni:

“Mejtef je na arapskom jeziku škola. Tamo se uče Sure iz Kur´ana. Kur´an je

Sveta Knjiga. Bog je jedan i da djeca koja nisu naučila Suru iz Kur´ana koju im
hodža naredi, osjete to na svojim dlanovima… Hodžin štam ponekad pomaže da se
lakše pamti. Naravno, hodža voli djecu i kada ih na taj način ruži”.

I Mersa je, kaže, išla u mejtef i naučila je nesto iz Kur´ana.

Tada postajem svjesna da postoji džamija, da postoje hodže, da postoji Kur´

an. Tada prvi puta postajem svjesna da postoji Bog, ali da postoji i Allah dž.š. i
Muhammed a.s. i Jesus Christus, i jos nekoliko drugih Vjera… i da sam ja –
polutanka. Ja sam i tamo i ovamo! Mersa mi kaze:

„Ali, ne brini se. Ti si naša, nema to veze što ti otac nije naš. Mati ti je naša!”

Gledam u moju dragu Mersu i ne shvatam šta je to,”čija sam”? I koliko me to

ima kada sam njihova, a ne od onih drugih? Ne razumijem još sve, ali shvatam da
je tu nešto, nešto što me mnogo zanima i koje moram da u potpunosti saznam i
provjerim.

Tu noć ležim u mom toplom krevetu, dekom zamotana do nosa i u tami

vidim ponovo sve: i džamiju i hodžu i djecu i sve to što sam danas doživjela u
mejtefu…. I osjećam se čudno. Osjećam se mnogo, mnogo ćudno. Ne mogu više da
shvatim ništa, jedino što znam je, da neću više da idem u taj mejtef. Neću više
nikada da doživim, da me taj hodža istjera iz džamije, a pogotovo sada kada znam
da on ne zna biti samo ljut i derati se, nego da ima i veliki štap sa kojim tuče djecu
po dlanu bez obzira da li to bilo žensko ili muško…. Ne, to ja neću. Mene je strah
tog hodže… ali, samo tog čovjeka me je strah. Sve ostalo što sam tamo vidjela i
doživjela, ta džamija, ta velika prostorija, ti tepisi i ćilimi, prozori, sve mi je se to
zavuklo u dušu i srce i osjetim neku milinu i toplinu i dalje, i još uvijek čujem taj
topli hodžin glas koji mi razgaljuje srce kada “pjeva”...To sve sam zavolila i sa
dubokim uzdahom zaključujem da ću, kada narastem i ja da znam na tom jeziku da
30
tako divno “pjevam”, kako mi Mersa objasni, “hodža ne pjeva, on uči.” Onaj toranj
na džamiji nije toranj već munara… Toliko novih riječi i pojmova sam danas
naučila, toliko novih događaja sam danas imala, lijepih i ne lijepih, ah… milina.
Ponavljam sve te nove riječi u sebi i prvi puta se počeh moliti Bogu, tom Bogu koji
je za nas sve jednak i tu je da nam pomogne. Počeh se moliti da mi pomogne, da ne
zaboravim sve ove nove riječi koje sam danas naučila. Osjetih da se osjećam
lakšom i sretnijom, da me tješi ta moja molitva i da me Dragi Bog čuje i da će mi
pomoći. Osjetih da mogu i za druge stvari da mu se molim i da će mi On pomoći i
da je On uz mene. Osjetih da nisam više sama…

A život ide dalje.

31
 MOJI NEMIRI

U školi sam odjednom postala loša učenica.

Ne mogu više da razumijem ništa, niti shvatam o čemu govore i šta od mene
traže odrasli ljudi. Jedino što čujem i razumijem je, da sam harsuz, da sam nemirna,
da sam neposlušna, da brbljam, da nisam disciplinovana… Sve češće čujem riječi:
“pirgašica“, „žutulja“ „kopile“! Sve češće osjetim da sam drugačija nego što su
moje vršnjakinje. Sve više osjetim da nisam ono sto one žele i traže. Sve više
osjetim da se moram opravdavati, da moram da se borim za jednu lijepu riječ, za
jedan osmijeh… za jednu malu pažnju. Sada tačno osjetim i znam ko me voli, a ko
me ne voli. Sada i meni počinje da smeta to sto sam takva. Zašto moram sve da
znam i da pitam i ispitujem i idem ljudima na živce?

Zasto sam tako – nemoguća - kako ljudi pričaju? Zašto moram tako glupa
pitanja da postavljam? Zašto mi se svi smiju kada sam debelu Amiru pitala, da li
me ona zaista može da vidi, jer su njene oči tako tamne i crne? Ja sam mislila da
ljudi sa crnim očima ne mogu da vide ništa i da su slijepi… da samo ljudi sa plavim
očima mogu da gledaju i vide….Zašto su se danima smijali tom mom pitanju?
Zašto su mi se smijali i počeli govoriti da nisam normalna, kada sam rekla da hoću
i ja da imam tatu? A, ako ga nemam, da ću ja sebi onda drugog tatu naći. Zašto su
mi se smijali kada sam tužno ustanovila da ja nemam nenu? Hoću i ja da imam
nenu. A ako je nemam, onda ću si ja naći drugu nenu. Našla sam si već drugu,
Katica - Keti, moja komšinica, ona je moja nena, baš me briga može li se to tako ili
ne…. Ali, zašto mi se onda svi smiju na tako čudan način. Zašto?

Sve doskora mi nije mnogo čega bilo jasno, ali odjednom počinjem da
shvatam neke stvari i da postavljam neugodna pitanja, a time sve više postajem
nepoželjna.

U skoli se bojim mog učitelja. Boško mu je ime. Strah me je kada ga samo

ugledam, nisam svjesna zašto, ali me je strah tog njegovog strogog pogleda i
smrknutog lica. Bojim se da će me zaista i udariti, jer često puta zamahne rukom i
podigne je u pravcu moje glave, ali se u zadnju sekundu suzdrži, a da ne znam
zašto. Šta sam mu učinila, šta? Kada sam napokon dobila učiteljicu, Velinka joj je
ime, zavolila sam i nju i njeno veliko, lijepo široko lice i ogromno srce i onaj divni
32
osmijeh, kojim me je strpljivo podržavala da na tabli napišem pravilno ono što se
od mene očekivalo. Tada ponovo postajem marljiva i dobra učenica i sa radošću
jedva čekam da odem u školu.

Svaki ljetni školski raspust morali smo provesti u Rijeci kod tetke. Nije da
nisam volila tamo da idem, ne. Rado sam išla tamo radi moje rodice Jasminke i
rođaka Željka, za koje sam napokon shvatila da su mi rođaci, a ne brat i sestra.
Mnogo sam se radovala i mojoj dragoj tetki, koja je samo uprazno galamila i
povisivala ton, prijetila, a skoro uvijek zaboravila da me udari ili istuče, kako je
prijetiti znala. Volila sam sve to, ali bi mi ubrzo dojadilo to more, ta slana voda i
vrelo sunce na kojem sam se morala pržiti po cijeli Božiji dan. Cijeli dan smo od
ranog jutra do kasno poslije podne morali provesti na Kantridi na plaži. U
međuvremenu sam poznavala svaki kamen, svaku grotu, svaku školjku, svakog
raka i svaki žbun koji je se tu nalazio. Ronila i kupala sam se do mile volje, ali sam
ipak radije provodila vrijeme u Brčkom, ispred moje česme sa mojim tamošnjim
drugaricama. Možda nisam znala zašto, ali sam znala da mi je tako najljepše.

33
 SERGIO

Skakućemo sa kamena na kamen.

Skakućemo sa grote na grotu, u rukama noseći svaka samo po jedan peškir.

Jutro je. Sunce se već rodilo, počelo tek da izviruje, pa toplim zracima miluje naša
dječija lica. Još nas miluje svojom toplinom i pjeva skupa sa nama u jedan glas...

“Lalalalalalala…!” - raspjevale se Jasminka i ja. Pjevajući doskakutasmo na

plažu „Kantrida“ u Rijeci. Toplo kamenje, različitih veličina, sija u milion boja.
More, modroplavo, boje tinte, polagahno i usmjereno diše. Samo tihi valovi odaju
tajnu da je i more budno. Na plaži još nikoga nema. Samo mi, kao i uvijek, prvi. Jer
mi moramo da zauzmemo „naše“ mjesto. Mjesto „na kamenu“, tako to moja tetka
naziva i već godinama osjeća i uzima si pravo, da to mjesto pripada samo nama.
Ono se nalazi samo par koraka od vode, gdje je i taj veliki, crni, glatki kamen. Na
njemu tetka mora i hoće svaki dan da se sunča. Poredasmo naše peškire i stadosmo
razmišljati, šta sada da radimo. More je još hladno, a sunce još nije tako toplo da
nas, kada izađemo iz vode, odmah osuši i zagrije. Ponovo počesmo pjevati,
Jasminka i ja. Pjevamo na sav glas, u nadi, da će se možda iz kojeg ćoska, pojaviti
još neko. Ne, nema nikoga više. Samo nas dvije i pokoji galeb. Krikom preleti
iznad naših glava. Miriše more. Miriše plaža, na sunce, na sol, na ribu. Sjedimo
Jasminka i ja na kamenju, bacamo manje kamenčiće u vodu i dosađujemo se.
Zaskripaše koraci iza mene. Okrenuh se i ugledah onog dječkića, kako natovaren sa
svim mogućim predmetima za plažu, puše, stenje i dolazi na mjesto, malo dalje od
našega. I on je uvijek tako rano na moru. Prosto možeš na sat gledati, on kao i mi,
svaki dan u isto vrijeme se stvorimo tu. Još zadihan, počne da raspakuje i širi svoje
velike, šarene peškire. Onda, izčarolija iz naranđastog slauhboota, njegov plavi
dušek. Pa, onda slijede, crne peraje. Zatim, naranđasta maska sa naočalima za
ronjenje. Potom, počne da se maže nekim mirisavim uljem. Maže on svoje već
dobro pocrnjelo, debeljuckasto, malo zdepasto tjelo. A svaki dan na njemu neke
druge kupaće gaćice, druge boje. Danas su narandžaste, jučer su bile crne,
prekjučer plave... Miris tog ulja za sunčanje, u sekundi se proširi čitavom plažom.
Kada završi mazanje, sjede na svoj madrac i razmišlja. Nedavno sam saznala da mu
je isto toliko godina kao i meni. Ali, on nije Jugosloven, on je Italijan. Ime mu je
Sergio i dolazi svake godine iz Milana ovdje u Rijeku i ostane preko cijeloga ljeta.
34
Stanuje tu odmah do plaže, u jednoj divnoj, velikoj vili. Bogat je taj Sergio. Ima
sve. Ima toliko tih predmeta za kupati se, da se često puta pitam, koliko djece će još
poslije doći, pa da skupa uživaju u svemu tome. Ali, ne. Nikada još nisam vidjela
da mu je se neko pridružio, niti došao da vidi kako je, je li gladan. Niti on hoće da
se sa nekim druži, pa ni samnom, ni sa nama.

A ja?

Ja nemam ništa. Mi nemamo ništa od tih drndalija za plažu. Osim, svako svoj
peškir i jedne te iste kupaće gaćice na vlastitom tjelu. Ali, moja se tetka svaki dan,
u devet sati stvori na plaži. Iz velike torbe tada vadi najukusnije sendviče,
napunjene paštetom. Uvijek se nađe i neki komadić krastavca, jabuke, kruške,
smokve... Tada nas zove na sav glas imenima i svima pruža određeni, veliki
sendvič. Počučimo pokraj tetke i zadovoljno počnemo jesti....hmmmm...Tada se
plažom prošri miris friškog hljeba i margarina, salame, kobasice... Poslije jela
dolazi red na mazanje maslinovim uljem. Vadi tetka veliku flašu sa tamnozelenom,
masnom tekućinom, pa svako od nas mora stati pred njui i okretati se, da bi ona
cijelo tijelo stigla namazati. To ulje ne miriše kao Sergiovo, nego nekako čudno,
kao da mi nekako, smrdi. Svaki puta je ista stvar; ja tetku molim da me danas ne
maže time, a ona mi uvijek isto odgovara kako se to mora, kako je to zdravo... Pa,
da mi barem nešto novo, nešto drugo kaže, već uvijek iste rečenice.... Tek kada
smo svi siti i napiti, kada nas je namazala uljem i kada se sijamo kao sardinice, i
kada smo se odmorili, tek onda smijemo ući u vodu, kupati se, plivati, roniti...

Nekoliko puta sam prišla tom dječku koji se zove Sergio. Želim s njim da se
sprijateljim, želim da mu budem drug. Nekako mi ga je žao. Žao mi je, zato što je
uvijek sam. Ima sve što želi za plažu, ali je sam i nekako tužan. Možda bi i on sa
nama htjeo da pliva, da u dubokoj vodi skida svoje gaćice, baca ih što dalje od sebe
i onda što prije i brže dopliva nazad do njih, zaroni, uzme ih i obuće! To je naša
omiljena igra. Još nikada niko od nas nije izgubio svoje gaćice! Pri tome se toliko
smijemo, da jedva zraka možemo da uzmemo, zakašljemo se, napijemo se vode,
pljujemo... Najveća radost, cika i vika nastane, kada pri tome ugledamo nečije golo,
bijelo dupence, kako odskokne u vodi, i u trenu nestane, roneći za gaćicama...

Mislim, možda bi i Sergio htjeo da se smije skupa sa nama, on je uvijek tako

usamljen i ozbiljan. Ali, neće on. Šta god da pokušam, kako god da mu priđem,
neće on. Jedan puta se sjetih, pa ga upitah, da li hoće da mi posudi njegov madrac,
35
na samo malo. Ja još nikada nisam ležala na tako nečemu. On, drma glavom i
govori:

„No, no, no!“

Sada me još više obuze radoznalost. Šta li je to, kako li je ležati na tom
madracu, a voda te nosi? A kako li je tek, u tom slauhbootu? Molim ja njega milion
puta, lijepo, slatko, umiljato... ali, on neće ni da čuje. Toliko je škrt, da je sada
počeo, čim me ugleda, odmah počne mrdati glavom i kažiprstom prijetiti:

„No, no, no!“

Čak i onda kada ga ništa nisam upitala, zavrtio bi glavom. Dovoljno je da ga

samo pogledam. „Ma, pusti budalu škrtu!“ - pomislim tada i ubrzo ga i zaboravim.
Ali, ipak. tu i tamo, kada ga ugledam kako sjedi sam i tužno razmišlja, bude mi ga
žao i tada sam opet sasvim sigurna da bi se i on sa nama igrao.

Jednoga jutra, došli smo opet tako rano na plažu. Malo zatim, stiže i Sergo.
Jasminka i ja se dosađujemo. Ista ceremonija svako jutro. Poslije morskog doručka,
začu se sve veći i veći žagor na plaži. Puni se plaža narodom, kao šibica. Ah, meni
je dosadno. Pogledah, Sergio također sjedi sam i gleda u zrak. „Ah, kako mi ga je
zao. Odoh da ga upitam, možda danas hoće da se igra sa mnom! Ili, možda će mi
danas htjeti posuditi dušek, samo malo!“- pomislih i priđoh mu.

„Halo, Sergio, hoćeš li da se kupamo skupa?“

„No, no, no,!“

„Dobro, šta ti je? Dobro onda, hoćes li mi posuditi madrac, molim te?“

No, no, no!“

U toj sekundi meni puče. Puče mi nešto, dođe mi nešto! Hlupim ga šakom
preko cijelih usta! Puknem ga šamarom, jedan, dva, tri puta. Sve jedan za drugim, a
sve jače i brže i sve po toj njegovoj, blesavoj labrnji! Istog sekunda, vidim da mu se
gubica zacrvenila, izgleda čak da mu i krv počela teči. Šamaram ja njega par puta,
zgrabih slauhboot, pa vuci, vuci, dovukoh ga do vode. Zgrabih vesla i veslam što
brže i brže, kao da me je bumbar ubo...

A, Sergio?

36
 Sergio zinuo! Razbecio oči, zinuo, raširio usta, i nema ni havaza ni glasa...ni
riječi... Tog trena, trže se on i poče se derati. Dere se Sergio kao da ga gule:

“Ađuto, ađuto...!“

Viče i rukom pokazuje prema meni, a ja pičim preko vode. Odveslah se

skroz daleko. Daleko od plaže, tako daleko da više nisam čula ničiji glas, niti
Sergiovo deranje, niti hurlikanje u pomoć, a kamo li da vidim njegove zaprepaštene
oči... Kada sam mislila da su svi dovoljno udaljeni od mene, spustih vesla iz ruku,
okrećem se na sve strane i posmatram okolinu. More dole, nebo gore, a ja u sredini.
Monotona tišina zavlada. Jedna tišina, koju do tada nisam poznavala. Legoh u
Sergiev slauhboot i zatvorih oči.

“E-heeej, miline!”

Ljuljuckam se na vodi, kao list papira. Nista se ne čuje, samo moje disanje.
Sunce grije. Sunce, ne da grije, nego poče da peče. Peče sunce, pogledah, nebo,
more, plaža, sve je iste sivoplaev boje…

Ne znam koliko dugo sam tako osluškivala tu tišinu, gledala u more, gledala
u nebo... Odlučih da se vratim nazad, znajući da ce tetka biti ljuta na mene. „Ali,
gotovo je sada. A, Sergio? Pa, to je budala, jedna obična budala! Serem mu se na
njegov madrac, slauh, slauhbot, peraje i sve što ima! Škrtonja jedan! I, neću ga više
nikada pitati da se igra sa mnom! Eto, nek´ zna, neću! Govno jedno!!!“ – Brdbljam
i ohrabrujem se u mislima. Približavam se obali. Narod se i dalje kupa, pliva, roni,
sunča… Sve je normalno kao i uvijek. Tetka leži na „njenom“ kamenu, sunča se.
Ostali moji, skaču, plivaju... Samo Sergio, uplakanih očiju, crvenih obraza i usana,
smrcajući stoji u pličaku i čeka mene. Ja mu se približih, dogura njegov slauhbot,
stavh mu ga pred noge i rekoh:

„Evo ti tvoj slauhbot, jebo te on!“

Okrenem se i odem.

Tri dana, nema Sergia na moru. Mislim se, da je sigurno bolestan, ili je se
vratio nazad u Milano. Ili??? Četvrti dan, jutro rano, prostrli smo naše peškire,
zaskripaše kamenčići iza mojih ledja. Okrenuh se i ugledah debeljuckastog Sergia,
natovarenog kao magarac. „Hm!“, malo postiđena htjedoh da okrenem glavu, kad
Sergio mi maše. Smješka se i maše. Pokazuje rukom da mu priđem. Okrenem se u
37
nevjerici. Je li to on meni? Ustadoh i priđoh mu. On, tuca, muca, sad malo na
jednom, pa malo na drugom jeziku, pokazuje na te njegove morske predmete i
govori mi, da uzmem što god hoću... Zove me da se skupa vozimo u njegovom
slauhbootu... Pruža mi peraje, masku za ronjenje.... Počesmo se smijati u jedan
glas. U jedan veseli, bezbrižni dječiji smijeh!

Naravno da sam sve isprobala. Ne samo ja, već i moji. I ne samo oni, već
cijela plaža. Svi smo se izredali, poronili tom maskom, naplivali perajama... Ali,
nakon par dana, stoji cijela Sergiova morska oprema na njegovom mjestu, pokraj
šarenih peškira. Stoji oprema napuštena i tužna. Niko je ne dira. Sergio i niko
drugi, nema vremana za nju! I Sergio je otkrio i zavolio našu jednostavnu igru
„skidanje gaćica!“, pa neumorno i uporno pokušava za njima da roni.... Smije se on
na sav glas, veseli se i takmići skupa sa nama. Sada moja tetka, često puta prozove
i njegovo ime, kada nam dijeli marendu, kako to ona naziva...

Godinama smo se tako igrali, plivali i veselili se. Jasminkin zvonki smijeh,
još uvijek mi zvoni u ušima. Sergiove crne oči, još uvijek zasijaju i trkaju se sa
sjajem sunca...

I nakon toliko godina i dandanas, kad god sam na moru, kad god da plivam i
sa kime god da plivam u moru, ja otplivam što dalje u dubinu, pa na brzinu skinem
moje kupaće gaćice, bacim ih što dalje od mene, pa zaplivam, pa zaronim, pa
požurim da ih uhvatim i ponovo obućem. Tada se počnem smijati, koliko me grlo
nosi, ha-ha-hah...!

Sergio, Sergio, gdje li li si? Ćao, Ragaza!

38
 ŽIVOT TEČE DALJE

Još uvijek tetka stanuje u bunkeru, jos uvijek se sa plaže vraćamo umorni i
iscrpljeni od soli i sunca na našu veliku, mirisavu livadu i sa posljednjom snagom
trćimo preko nje, beremo cvijeće i divimo se životu. Pred bunkerom je postojao
jedan veliki vrt koji je pripadao ljudima iz obližnjih zgrada i iz kojega smo mi
smjeli da beremo crne velike slatke smokve. Najljepši doživljaji i sjećanja moga
djetinjstva provela sam u tom bunkeru i na toj livadi… Eh, da samo nije bilo tog
voza… jedino on je kvario cijelu tu idilu.

Noću bi me često puta probudila strahovita buka tog voza, i ja bih ležala u
tami, drhteći od straha i ne znajući šta je se desilo, zašto sam budna? Da bi uskoro
protutnjao drugi voz i ja tek onda postala svjesna, da je to voz i da me je on
probudio. Ali, onda dugo nisam smjela zaspati. Uvjek sam se bojala da taj strašni
voz može kliznuti sa šina i uletjeti pravo u bunker i zgaziti me. Strahovala sam za
sev nas u bunker: za tetku, sestru, Jasminku sve nas… Dugo mi je trebalo da
ponovo utonem u dječiji san.

Nocu me je često mučila nesanica i strah od tog voza, ali danju, kao das am
se ponovo rađala. Dan je bio pravi raj na zemlji. Ova velika, šarena livada pokraj
bunkera. Plavo more ispred bunkera, dugačko i široko koliko te oći nose…
Mirisavo cvijeće i bezbroj različitih leptira, koje sam svakoga radom htjela da
uhvatim i da ljubim, da ljubim… Kada bi mi to uspjelo, kada uhvatim leptira, tada
ga počnem ljubiti dokle god se on više ne mrda. I tek onda ga pustim da odleti
dalje, ali večinom ti divni, šareni leptiri se više nikada ne mrdnu sa moga dlana.
Ubrzo sam počela da shvatam, da je umro, da sam ga ubila….Šta je to smrt, šta je
to biti mrtav…? Šta to sve znači? Zašto je more plavo? A zašto je i nebo plavo kao
more? Zašto je onda, ako su iste boje, zašto se onda jedno nalazi gore, a drugo
dole? Jesu li i oblaci morki slani? Može li se i u njima plivati i kupati i roniti? Ali,
zašto su oblaci nekada bijeli i brzi, te lete nebom i prave lica, prave grimase…
Zašto, zašto i zašto? Samo sam ja postavljala takva pitanja, a odrasli su me čudno i
nestrpljivo gledali? Zašto sam im sa mojim pitanjima išla na živce, zašto sam ih
nervirala? Eto, i ovdje u Rijeci sam ljudima išla na živce i bila dosadna, kako su to
oni nazivali.

39
 Satima sam ležala na mekahnoj, mirisavoj travi i gledala u nebo. Posmatrala
sam te divne, velike i male oblake, tražila njihova lica, tražila njihov osmjeh i sa
njima razgovarala, pitala ih zašto su jučer nestali, gdje su bili, kada će ponovo da se
vrate pred bunker…

Kada je bilo sunčano vrijeme, morali smo ići na more, ali kada je bilo loše
vrijeme i kada nije bilo sunca i kada je kiša padala, tada smo ostajali kod kuće, ali
ni jedno djete nije smjelo niti htjelo da bude u bunkeru. Rado smo sjedjeli u toj
maloj sobici koju je tetak dogradio i gledali kako tetka glanca veliki šporet koji je
koristila i za kuhati, a zimi za grijati se. Ili, kako kuha ručak i pri tome nam priča
priče iz Brčkog, priče iz Orašja, onda kada je ona bila djete… Saznajem da imamo
familiju i u Orašju i da tamo moja tetka voli da ide. Svi bi rado sjedjeli mirni na
kauču i slušali te priče koje su nam ličile na neke fantastične bajke.

Jedina bih ja, nakon kratkog vremena, nestrpljivo skočila sa kauča i jedva
namolila da me tetka pusti da uđem u šupu iza bunkera, koju je moj tetak napravio.
U toj šupi se nalazio jedan stari kredenac u kojemu su bilo milion predivnih stavri:
čekič, ekseri, testera, olovke, papiri, novine, romani, bezbroj krpa i šta sve još ne.
Tetka mi nije rado dozvoljavala da idem tamo, jer ja bih sve to pipala i dirala i
prevrtala i satima se zadubila u svaki šaraf. Poslije bi tetak bio ljut i galamio bi da
sada više ne zna gdje mu šta stoji… Ali, kada bih tetki dojadila sa moljenjem,
napokon bi mi dozvolila da uđem u tu šupu i onda sam se ja nalazila u nekom
posebnom svijetu. U svijetu gdje sam bila sretna… Vremenom su i drugi došli kod
mene u šupu i redosno se igrali u tamnoj, čudno mirisavoj, čarobnoj prostoriji.

Ako ne pada kiša tada bi smo trčali po livadi, igrali se žmurke i lova, vrištali
kao Indijanci i smijali se, da ni sama ne znam kome i čemu. Jasminkin smijeh je
bio najljepši. Najljepši smijeh koji sam ikada u mome životu čula. Taj njen smijeh
sam uspjevala da prepoznam, čak na prepunoj plaži, na Kantridi. Mnogo sam volila
taj njen zvonki, veseli bezbrižni smijeh. Kada sam je gledala, plava kao i ja, kratke
počupane kose i velikih plavih, sjajnih očiju, kao da su dvije zvijezde sa ovoga
plavoga neba iznad mene, tada sam se osjećala i ja sretnom Mnogo sam je volila.
Dala bih joj sve sto imam, i svoj sladoled, i svoju čokoladu i svoju zvakaču, pa ako
ne baš cijelu, ono sam joj uvijek barem polovinu dala. Samo četiri godine je mlađa
od mene i manja nego ja, ali jako njezna i krhka, kao ovi moji šareni leptirići sa
livade. Volila sam da je nosim krkače na mojim leđima i ona me je čupala za uši,
škakljikala po obrazima i ljubila iza vrata, da se ja počnem smijati, sve dok mi suze
40
ne poteku, a ona i dalje kao mali majmunčić, vislila na mojim leđima i čvrsto se
držala za moja ramena, pa je nikako nisam mogla zbaciti i skinuti sa sebe, a često
puta me je nasmijavala da sam se čak znala malo upiškiti…

Tamo na kraju, gdje se livada završavala, nalazila je se velika jama. Provalija

ili rupa, kako smo je nazivali. Ta rupa je bila prekrivena različitim rastinjem i
visokom travom, poput neke zamke koja je vrebala žrtvu. Bila je jako duboka.
Pokraj rupe je vodio uski puteljak, strm i bez ikakve ograde i po tom puteljku smo
morali proći svaki dan po nekoliko puta, ako idemo na more a i kada se vraćamo sa
mora. Dole niz to brdo, na kome je se nalazio naš bunker i naša livada, tamo dole
na kraju brda su bile kuće. Tu negdje blizu je se završavao grad Rijeka.

U jednoj od tih kuća smo morali ići po našu poštu. Svaki dan je neko drugi
od nas djece imao taj zadatak da ode dole, kod Baka Slave, po poštu. Tu, u tim
kućama, živjele su i tri djevojčice: Džiliola, Mirela i Gabriela. Bile su našeg uzrasta
i sa njima smo se po nekada igrali. Kada sam bila na redu da odem po postu, znali
su svi da meni treba pola dana dok se vratim nazad, jer ja bih svaki puta zaboravila
na vrijeme. Zadubila bih se igrati sa tim čudnim djevojčicama koje su se tako
razlikovale od onih mojih pet iz Brčkog, i nije mi se dalo ići nazad uz to brdo i kroz
taj blesavi putić, te uvijek strahovati da li ću pasti u tu duboku rupu ili ne? Ne
sjećam se da mi je se to ikada dogodilo. Ali, moj brat Cune, on je često puta
jednostavno nestao. Svi smo ga onda dozivali i tražili. Ubrzo smo odmah svi znali,
ako Cune nestane, zna se gdje je – u rupi. On je milion puta padao u tu rupu i ležao
dole čekajuci da tetak dođe po njega. Tetak bi tada morao tražiti specijalnu stranu i
kamen po kamen spustati se u rupu, te Cuneta, staveći krkače na leđa, penjati se
nazad tom strminom. Nikakva prijetnja i galama nisu pomagali, Cune to nije
mogao da shvati, on bi jednostavno samo pao u tu rupu. Ali, nikada se nije ozbiljno
povrijedio, samo je tu i tamo imao pokoju ogrebotinu.

Sunce sija kao ludo. Peče i sunce i livada i more…. Peče kao da sam u jednoj
pećnici. Ali, na mene je danas red da idem po poštu. Bezvoljno i nevoljno koračam
vrelom livadom i skakučući sa kamena na kamen, sa grotice na groticu, ugledam na
sredini puta jedan veliki, debeli crni slauh! Radoznalo, veselo i puna iščekivanja
raširih širom oči, potrčah prema tom slauhu i presretno mislim da ću napokon i ja
da imam jedan divan, veliki slauh da se kupam u moru sa njime i da više ne moram
zavidjeti niti Sergiu niti bilo kome drugom. A, kako je divan i veliki i sjajan, ima na
njemu mjesta i za moju Jasminku. Trčeći prema njemu, već vidim Jasminku i sebe
41
kako se veselo smijemo i na njemu sjedimo, a rukama veslamo što dalje od plaže,
što dalje, što dalje… i Jasminkin zvonki, veseli smijeh. U tom trenu, stigoh do
slauha i upravo htjedoh da stanem na njega, da vidim da li može moju težinu da
podnese, podigoh nogu i oprezno je stavih na taj mekahni slauh. Te iste sekunde
ugledah, da taj slauh ima veliku glavu, koja se pomaknu i okrenu u pravcu mene…
Tada shvatih da to nije slauh, nego je to jedna ogromna crna zmija… Vrisnuh
koliko me grlo nosi. Potrčah niz brdo, potrčah niz ulicu, potrčah do onih dole kuća i
ne smijem da se okrenem i da vidim da li me ta zmija prati… trcim i ne zaustavljam
se ni pored tih kuća, nego trčim na drugu stranu okolo kuća, trčim preko druge
strane preko naše livade, trčim do bunkera i trčim opet nazad, sve u strahu da će me
ta zmija prestići… Derem se koliko me grlo nosi, vrištim i ne znam koliko dugo
sma tako trčala, a zmije, nigdje. Nikakva zmija me nije pratila. Dugo vremena
nisam smjela ići sama po poštu. Jasminka je morala ići sa mnom i jedino Jasminka
mi je bila vjerovala, da sam zaista vidjela zmiju. Svi ostali su se samo smijali i
govorili mi da sam to sanjala…

Pa, onda, kada bi nam tetka dozvolila da idemo u kupine, to je bio pravi
doživljaj. Tada bi smo Suzana, Željko, Jasminka i ja krenuli pokraj pruge sve dalje
i dalje, preko male livade, preko velike livade, i sve dalje preko brdeljaka i grota i
kamenja. Nailazili bi smo na velika drveća smokve, na kojima su rasle velike, kao
ljudska šaka, crne smokve. One su bila tako slatke, da smo od njih uvijek ožednili.
Ali, nikada se niko nije sjetio da vodu ponese.

Na velikom i trnovitom žbunju rasle su ljubičaste, modroplave i crne

masline, koje su bile slatke kao caramel - bomboni. Brali smo ih i onako tople i
vruće od sunca i toplog vjetra, gurali odmah u usta i sladili se tim ukusnim
plodovima. Zatrčali bi smo se preko kamenja i balansirali na vrhovima tih bijelih,
oštrih grota… Ali, najveći belaj bi bio, kada bi nekoga od nas, a svi smo kad tad
bili na redu, potjeralo da idemo na klozet. Niko nikada nije imao nikakvog papira
sa sobom. Međutim, ni to nije bilo problem. Kada bi nas potjerala velika nužda,
svako od nas bi ubrao veliki smokvin list i njime obrisao dupence. Najgore je bilo,
ako bi slućajno u nekoj brzini ili ako si ometen, zamjenio stranu liske. Naime, jedna
strana je bila mekahna i nježna i često puta još topla od sunca. Sa njom je bio pravi
užitak obrisati dupe. Ali, druga strana tog istog lista se sastojala od sitnih, malih,
skoro nevidljivih dlačica, koje su pekle i pržile i bole po dječijem dupencu. Tada
satima nisi imao mira, dok taj svrab i česanje ne ublaži i prođe. Meni se, naravno,
42
bezbroj puta to desilo. I da bih to izbjegla, dođem na ideju da si kamenom brišem
dupe. Tako da sam, kada me počne malo stomak da boli i ja znam da ću sada
morati negdje u ćošku da čučim, ja potražim kakav ravni, glatki kamen i njima
obrišem guzu. Često puta je taj kamen znao biti topao, čak i vrel od sunca, pa iako
je bio tvrd, ipak sam se radije kamenom brisala. Sa njim mi se nije moglo desiti da
pogriješim stranu i tako da onda nisam morala satima češati guzu.

Vraćali bi smo se kući umorni, iscrpljeni, prljavi, poderani… Na nogama i

rukama ošarani ogrebotinama, sa modim usnama od malina i smokava, modrom i
utrnulom guzom, ali sretni. Sretni i presretni. Tada bi smo se zadnjom snagom
uspjeli oprati, u lavoru vodom, koju je tetka u kantama donosila preko puta pruge iz
obližnjih zgrada, i jedva nešto malo večerati, te kao komadi tog riječkog kamenja i
grota, poleći u bunkeru u krevete i duboko, duboko zaspati… Tada me noću nije
budio voz, i ja bih spavala u jednom bezbrižnom, divnom snu…

43
 PET PRIJATELJICA

Kao pamuk bijele kose, potamljelog, bakrenog tena, krastavog nosa i

žvaljavih usana, sa milijardu crnih pjega i pjegica na licu, mršava, žilava i tanka,
vraćala bih se sa ljetnog raspusta iz Rijeke nazad u Brčko. Tada sam počela da
primječujem razliku između tih gradova, razliku između tog naroda, a naročito
djece. Moje tri prijateljice u Rijeci i ovih pet u Brčkom djelilo je neko veliko, meni
nepoznato čudo i trebalo bi mi nekoliko dana da se ponovo snađem u mom drugom
svijetu, u svijetu ove Brčanske mahale. Tamo u Rijeci sam se osjećala kao da sam
bila jedna bijela, divlja koza, koja po cijeli dan skače po kamenju i kršu, koja pase i
preživa šareno cvijeće sa livade. A ovdje u Brčkom sam morala od jedan puta da
postanem to mahalsko djete i da pričam neki malo drugačiji jezik. Debela Amira,
koja je svakim danom postajala sve krupnija i deblja i dirigovala nam sve više i
više, tada bi me strogo opominjala i izpravljala:

„Ma, ne kaže se bona kruh, već se kaže hljeb! Jesi l’ čula? I ne kaže se vlak,
nego voz! I šta ti je to ‘jesi li ti bedasta?’ Šta ti je opet to ‘hoćes li ići s menom?’
Nema toga ovdje, čujes li, mi tako ne pričamo i deder, ima da govoriš ovako kao
mi, razumiješ?”

Opominjla bi me Amira i ja sam se trudila da sve to sto prije shvatim.

Nastojala sam da shvatim i razumijem šta mi Amira govori i da razumijem to, kada
me moja tetka ispravlja sasvim obrnutim riječima. Ali, ubrzo bih zaboravila i
Rijeku i sve tamo. Jedino bih često puta pomislila na moju Jasminku. Vremenom
bih sve češće osjetila da me nešto zaboli pri srcu kada pomislim na nju. Ustanovila
sam da mi ona nedostaje, da je iskreno volim i da bih tako rado voljela sa njom da
se poigram i da gledam njeno lijepo lice i čujem njen vedri, zvonki smijeh. Često
puta sam tražila njene, lijepe, njezne plave oč u očima mojih prijateljica u Brčkom.
Često puta sam uhvatila sebe da tražim po mahali bilo koju djevojčicu koja slići
njoj, ali nigdje ni u ulici ni u gradu nisam mogla da nađem ni slićnu njoj. Moja
debela Amira se sa Jasminkom nije mogla ni slučajno porediti.

(Amira: debela, krupna, jaka, snažna, visoka… Skoro za pola glave je bila
veća od mene i imala je sitne, kao tačka male i crne, skoro uvijek skupljene oči.
Tanke uske usne su glasno galamile i psovale, i kada bi povisila ton i dreknula na
mene: “Bebo!”, a tanke crne, guste obrve sastavila i smrkla se, a desnu uvijek
44
podigla u visinu, te me zgrabila debelom šakom, tada nisam imala snage ni
hrabrosti ni glasa da proustim. Amira nije ni slučajno lićila na moju Jasminku i ja
sam bila sretna zbog toga. Amira me je u najranijoj dobi moga života naučila da
postoje ljudi koji samo naređuju, koji su veoma lošeg raspoloženja, kojima nikada i
ni na koji način ne mogu da ugodim i zadovoljim. Amira mi je pokazala da nikada
ne tražim pažnju od onoga koji me pokorava i ne smatra sebi ravnom. Amira me je
naučila da se osjećam nepoželjnom, izolovanom i nedobrom osobom, iako joj
nisam ništa učinila. Ja je samo nisam bez diskutovanja i dileme slijedila i činila
ono sto ona hoće.

Ada: tanka, dugačka, uska i mršava. Bila je najveća među nama. Uvijek
masne i pljave kose, boje orahove ljuske. Imala je zelenkastoplave uske oči, kojima
sam često puta morala da pogađam koje boje su sada, plave ili zelene, jer uvijek su
bile osute i zalijepljene nekom žutom smjesom, koju su nazivali krmeljovi…
Nekoliko puta sam se usudila da je pitam zašto se nije umila, ali me je ona svaki
puta maršnula i kada bi Amira čula moje pitanje, tada bi dreknula na mene i
požurila da kaže kako je Ada bolesna, da je oči bole. Nisam više nikada to pitala,
ali sam se dugo čudila i nisma mogla vjerovati da neko godinama može imati
bolesne oči. Ada je radila i činila odmah, bez ikakvog razmišljanja i diskusije, a
kamo li upotrebe svog vlastitog mozga, sve ono sto je Amira od nje tražila. Ada mi
je pokazala da postoje ljudi koji su lažljivi prijatelji, koji vješto glume prijateljstvo
i daju lažnu iluziju da su vjerni i dobri prijatelji. Ljudi koji u stvari nemaju svoje
vlastito ja. Ljudi koji nemaju svoju ličnost, nego se prevrnu i okrenu onako kako i
kada se od njih to zahtjeva ili kako im treba.

Aida: imala je dugačku, veoma gustu i oštru kosu, tamnobraon boje. Svako
bi odmah prvo zapazio tu oštru, gustu kosu, koja joj je tom gustočom poklopila
cijelo lice i činilo ga sičušnim. Njene male pleve oči sa veoma tankim i dugačkim
usnama, su se često puta razvukle u široki osmijeh, ali nikada nije zube pokazivala,
nego stisnutih usana raztezala ih u osmjeh. Te sitne plave okice su u sebi skrivale
male, vragolaste žučkaste šare, i munjevitom brzinom gledale na sve strane okolo
sebe, bez da okrene glavu. Rijetko je govorila i skoro nikada nije preuzimala riječ.
Bila je prilično tiha, slabo i skoro nikada je nisam čula da psuje. Ona se nikada
nikome nije protivriječila ili suprostavila. Aida me je naučila da postoje ljudi koji
su mudri. Koji svojom šutnjom i lagahnim pokretima zavarava i sebe i sve okolo
sebe i time dobija na vremenu, da na miru učini ono što je naumila i što je poželila.
45
A sve to u nekoj tišini i neprimjetnosti, da se poslije svako pita, tko je to napravio,
sta je ovo, od koga je ovo?

Nermina: krupna i visoka, ali ne debela. Crna ravna i sjajna kosa je

dugačkim šiškama pokušavala pokriti ogromne, buljave tame oči. Na veoma
širokom čelu i licu, te oči su podsjećale na dva velika jajeta i brzinom munje se
okretala na sve strane, tako da bi joj se ukazala bijela zjenica, a onog crnog u
sredini nigdje više nisi vidio. Ja bih se često puta uplašila tog strašnog izražaja
lica, ali bi već drugog momenta ugledala, da je to crno u oku ipak tu i da je se
odnekuda vratilo nazad, te da je sve u redu. Dugo vremena mi je trebalo, da se ne
plašim tih očiju i da shvatim da su one jednostavno mnogo, mnogo velike, krupne i
buljave. Ona je bila Amirina zamjenica. Ako Amira nije bila tu, iz bilo kojeg
razloga, tada bi Nermina preuzela komandu. Niko se tome nije bunio niti
postavljao pitanja. Ali, najgore je bilo ako je ja nisam htjela poslušati, što je
naravno uvijek bio slučaj, jer je nisam prihvatila kao zamjenicu. Tada bi me ona
otračala i sve prenijela Amiri. Veoma rano sam saznala da postoji, ne samo malo
varati i zavaravati, nego, da postoji – laž. Jedna velika i jednostavna – laž i
nepravda. Nermina je znala izmisliti mnogo neistinitih stvari i to ispričati Amiri. A
ona bi tada na mene galamila, psovala me, da bih ja ostajala zaprepaštena.
Nermina je volila, jednostavno je volila i uvijek sam joj čitala iz buljavih očiju, taj
trijumf i zavidnost, da me zavadi, da me posvađa i da me odvoji i izoluje od cijele
grupe, a da ja nisam znala ni zašto. Nikada joj nisam nista loše učinila. Često puta
bih je vidjela, kako sapuče, šara onim velikim očima i smrknuto gleda u mene i
onda naglo okreće glavu. Tada bih samo čula Amirin glas: ”Dobro onda!” I tada
bi one, svih njih pet, jednostavno potrčale uz Tenis brdo i sakrile se od mene. Ja
bih tada ostala pred česmom i čudila se tom postupku. Gdje su, zasto ih nema?
Zasto bježe od mene? Pa, kada mi padne napamet da možda opet bježe u mejtef,
tada sa olakšanjem odem kući i tješim se u mislima, da ja tamo, tako i tako neću da
idem. Nermina je osoba koja mi je pokazala da na svijetu postoje ljudi koji
jednostavno i bez ikakvog razloga – lažu. Da na svijetu postoje pakosni ljudi koji
uživaju u laganju i koji svojom laži nanose jednu veliku bol. Međutim, vremenom
shvatam da to još nije sve to. Da tu postoji još nešto drugo, nešto sasvim drugo, ali
nisam još znala šta je to.

Mirzeta - Jasmina: najniža i sitnija među nama. Imala je tamnosmeđu kosu,

tamnocrne krupne oči i krupne, crvene usne. Kada bi se nasmijala, ukazali bi se
46
krivi zubi, koji su sijali i od krivine i od bijeline. Lice bi joj procvjetalo i
promjenilo se u potpunosti, te bi njene krupne oči odjednom dobile drugu boju i
sjaj. Ja bih je nekoliko puta morala pogledati da se uvjerim da je to zaista ona,
Mirzeta. Rijetko se smijala i bila vesela. Uvijek je bila melanholično tužna,
zabrinuta, zamišljena… nisam znala zašto. Zbog te njene tuge u očima, često sam
je pokušala nasmijati i razveseliti. Mirzeta mi je bila, od svih njih pet, najdraža.
Možda i zbog njene meme, teta Davudovce, koju sam mnogo volila, ili možda
njenih sestara Mine i Merse, koje su čuvele mog brata. A, volila sam je možda i
zbog toga što je bila oštroumna, što je odmah, te iste sekunde, kada ja nešto kažem,
odmah razumila šta ja kažem, odmah je davala odgovor i uvijek mi pokušala
objasniti njenu stranu gledišta… Mirzeta me je naučila da postoje pametni i
inteligentni ljudi. Da postoje tihi, mirni i mudri ljudi koji svojim znanjem mogu da
postignu mnogo čega u životu… ali, tada smo još bile djeca.

Nedžmija: stanovala je najbliže naše kuće iz koje sam mogla gledati u njene
prozore. Često se mogla čuti glasna pjesma i smijeh i veselje iz te velike kuće, sa
mnogo djece i odraslih osoba. A nekada i deranje, ali i svađa. Nedžmija je bila iste
visine kao ja. Imala je dugačku, crnu i gustu kosu, divne, velike crne oči i dugačke,
guste, crne trepavice. Široke crne obrve su se veselo pomicale i zavijale pri svakom
njenom širokom, vedrom i glasnom smijanju. Imala je divne crvene usne, a kada bi
se grohotom nasmijala, pokazao bi se niz bijelih, ravnih zuba. Sa njenim vedrim,
jasnim glasom, znala je tako lijepo da pjeva i da se zanese u te pjesme, koje su
ljudi nazivali – narodne pjesme. Ja sam volila – zabavne pjesme. Ali sam volila da
slušam Nedzmijin glas, i da gledam to njeno lijepo lice kada zanosno pjeva. Ona je
bila najljepša djevojčica u našoj ulici. Ali, preko cijelog ljeta je Nedžmija bila
negdje na njivama, tako da je nisam dugo, dugo vidjala i onda kada bi napokon
došla da ponovo bude kući, tada bi glasno i bez ikakvog ustručavanja dreknula sa
druge strane ulice: ”Eeee, Bebaro, eeee, kako si, eee! Beeeboooo, đe si bona,
eeej!” Ja bih se tada trgnula od radosti a ujedno i od straha, trepnula bih na
trenutak, ustručavala se samo sekundicu, pa bih onda potrčala prema Nedžmiji,
zagrlila je, ljubila je i pozdravljala se s njom, ispitivala se i radoznalo je slušala,
kada mi je pričala da je tako dugo bila na njivama, da je tamo čuvala krave, da je
kosila travu, sadila, kopala… A ja je zadivljeno gledala i zamišljala, Bože, šta li je
to krava, kako to izgleda, sta to znači…? Znala sam da će me Amira zbog toga
naružiti, da će me kazniti i da po nekoliko dana neće ni jedna sa mnom da
progovori ni riječi, ili će da me ignoriraju kao da sam zrak ili da nisam tu. Jer,
47
Amira je i dalje i još uvijek bila protiv toga, da se mi družimo sa Nedžmijom. Ona
je nikako nije volila, niti trpila. Zbog toga je ni mi nismo smjeli voliti i igrati se sa
njom. Ali, ja sam volila moju Nedžmiju. Ja sam kradom išla kod nje i igrala se s
njom i sve više mi je smetalo to da mi Amira odlučuje i misli za mene. Nedžmija mi
je pokazala da postoje izrazito lijepi ljudi. Ljudi sa prirodnom ljepotom i tijela i
lica i srca i duše. Nedžmija mi je pokazala šta je iskrenost, sta je biti pravi drug.
Ali, još smo bili djeca).

48
 “ĆEVAPI”, BOKAL I ŽEĐ

Večinu vremena smo provodile na ulici, pokraj naše česme, bezbrižno se

igrajući.

„Bezec malo! Daj malo, matere ti!“- molim Mirzetu.

„Haram ocu i materi, ko god zaišće!“- dere se, a kida i daje mi komad hljeba,
koji drži u ruci.

Čučimo pred zgradom pored česme u Prnjavoru. Naš šest curica, istog
uzrasta, iste dobi.

“Hej, bona, idi donesi jos malo hljeba, gladni smo!”- velim joj.

Skoči Mirzeta, otrča stvarno i evo je u sekundi, nosi jednu krišku hljeba, onu
našu, debelu komadinu domaćeg hljeba. To je njena mama, teta Davudovca, ispekla
i još vrućeg odrezala u jednu veliku komadinu, ogromnu krišku.

“Hej, šta je ovo, kakav je ovo hljeb? Sta je ovo na hljebu?“ - čcudim se.

„Ama, ulje i crvena paprika u prahu!- ubjedljivo odgovara Mirzeta i dodaje:

“ De jedi, probaj makar. De, zagrizi makar jednom, da vidiš kako je dobro!“

Odgrizoh zalogaj. Žvaćem. Ne mogu da razumijem na čega je ovo ukus, na

što ovo liči i šta je ovo? Još nikada tako nešto nisam jela. Zvačem i dalje, prevrćem
očima i, ma kakvi, ne mogu ni progutati. Mirzeta me moljaka i dalje, gleda u mene
i jednako tvrdi da progutam i da će mi se sigurno svidjeti. Dobro, hajde, samo radi
nje ću to i učiniti, ali samo ovaj jedan zalogaj, da zna da neću više. Nije ovo kriška
hljeba. To je neka komadina sa čudnim ukusum, mirisom i izgledom. Jedva
progutah i ostah začuđena. Šta je ovo? Kakav je ovo ukus? Novi ukus, nikada ga
još nisam probala. Ali, čekaj, na šta me podsjeća? Na nešto me podsjeća ovaj čudni
ukus, ova crvena paprika i žuto ulje na kriški hljeba? Ali ne mogu da se sjetim na
što me podsjeca. Odgrizoh još jedan zalogaj, zvačem, gledam, zvačem, gutam, pa
opet i opet… Mirzeta se smješka na mene, razvedri joj se lice, zacaklise se oči,
zarumeniše se njeni tamni, okrugli obrazi, te zadovoljno reče:

49
 “Aaaa, je l´de, dobro je to, je l’ de? Je l’de, isto k’o ćevapi, ha? Isto k’o da
jedeš ćevape, je l’de?”

Nasmijah se koliko mogodoh.

“Kakvi te ćevapi, bona snašli, pa ovdje nema ni luka niti je ovo lepina?”, -
rekoh i smijem se i dalje, a potom jedem tu veliku krišku, sve žudnije i brže.
Pojedoh cijelu krišku i zadovoljno ustanovih:

„Aaaa, jest’, jest’. Jest´ Boga mi Mirzeta, sad’ kad’ ti to kažeš, stvarno isto
k’o ćevapi! Isto k’o da jedem ćevape….eee!“

Čudim se sada i ne mogu da vjerujem da to može biti istina. Pojedosmo

dosta tog hljeba ukusa ćevapa, jer Mirzeta je morala još nekoliko puta trčati kući po
novu krišku. A njena majka, teta Davudovca, sitna, malehna, tiha i nježna žena,
uvijek zamotana u šamiju i širokim dimijama, zasukanih rukava na košulji, i jednim
veselim, širokim srdačnim osmjehom, neumorno je rezala, svaki puta deblju krišku
i govorila: “Ev’, ev’, jed’te, jed’te…”

Kada smo se svih nas šest najele i zasititle tim “ćevapima”, počesmo
podrigivati i hamdulilati site i zadovoljne. Ali, sada smo žedne…

“Mirzeta, idi bona, donesi nam malo vode da se napijemo, žedne smo”-
velim ja.

„Ja, kakva si pametna, sve ja. Sve ja moram da donesem, donesi hljeba,
donesi vode! Uj, kaka si pametna, a što sve ja? I osim toga, a u čemu da donesem
vode?“- ljutito će Mirzeta.

„Pa u bokalu, bona!“- pametno zaključim ja.

Zaista, otrča Mirzeta, kao mala leptirica, i u istoj sekundi se ponovo vrati
nazad, ali praznih ruku.

„Neda mati bokal!“- tužno ce ona.

Zabrinusmo se svi redom. Ne možemo da vjerujemo da je teta Davudovca

takva. Pa, to je jedna divna žena, jedna vedra, dobra žena. Dala nam je toliko
hljeba, namazala nam ga „ćevapima“, nahranila nas sve redom, a sada neda jedan
obični bokal vode! E, Bože, žene li čudne, e?

50
 Lupamo glave i svaka duboko razmišlja kako da dođemo do bokala vode,
žeđ nas sve više počinje mučiti. Nagovorismo Mirzetu da opet ode kući i da lijepo
zamoli mater da joj dadne bokal vode, crkosmo od žeđi! Nakon kratkog moljakanja
i zaklinjanja, ode Mirzeta opet, kao strijela, kući po vodu. Evo nje nazad, i opet
praznih ruku.

„Ama, šta je bona, đe ti je bokal s vodom?” - zaprepašteno dreknem.

Mirzeta se uspravi nasred ulice i povika koliko je grlo nosi, ljutim i strogim
glasom:

„Ama, neda mati bokal! Neda žena bokal i neda. Veli da pijemo sa česme!“

Sa česme? Sa česme?

Aaa, pa česma nam pred nosom. Pa, mi čučimo ispred zgrade samo dva
metra udaljene od česme. Čujemo kako ta svježa i hladna voda teče i dan i noc. Ko
se toga nebi sjetio i sam?

Trč?, trč’, potrčasmo, koja će prije dotrčati do česme, koja će se prva napiti
hladne vode? Koja će prva da ugasi tu dječiju žeđ? Uf, lijepe li, hladne li vode! Ja
ukusa i miline, ja razgale poslije ovih “ćevapa!” Od tada nam nikada više nije palo
na pamet da tražimo bokal.

Trčimo, igramo se „žmire“, igramo se „žandara i lopova“, igramo se „limuna

i narandže“, igramo se „ganje“, igramo se „pucaljki“, pa onako vruće i zadihane,
oznojene i zapuhane a sretne, zaletimo se na česmu da iz prljavih šaka ugasimo
dječiju žeđ.

Obićaj i nepisano pravilo je da, sva djeca iz ulice izađu i da se zajedno

igraju, sve dok ne padne crna, tamna noć. Oni malo stariji od nas su se i noću
ostajali igrati, zabavljati i ašikovati, ili ići na korzo. Komšiluk je bio pun djece. I
svi smo se skupa igrali, bilo kada i bilo kako. I stariji veliki i mlađi mali komšije su
učestvovali u tim nestašnim igrama…

A, život teče dalje…

51
 GLINENE “PUCALJKE”

Zeleni zastor, nabijen na eksere na prozoru, neumorno se odupire i ne da da

sunce uđe u moju sobicu. Lagahni zračak prodrije i provuće se kroz jednu od malih
rupica na platnu. Otvorih oči. Ležim u toplom, mekahnom krevetu i sabiram svoje
misli. Novi dan je nastao. Sta danas da radim? Koji dan je uopšte? Subota?
Nedjelja? Čekaj da oslušnem „buđenje“ dana i odmah ću znati koji je…

Ležim i osluškujem. Ptičice cvrkuću. Tu i tamo čuje se pojedini ljudski

glas… Ne mogu tako da čujem ništa. Skočih, skidoh jednu stranu zelenog zastora s
eksera, širom otvorih prozor, te me opi svijež zrak osvježen kišom. “Aha, haman je
cijelu noć padala”- pomislih.

Ponovo legoh u krevet i sada jasno čujem kako se moja ulica – budi. Sve
jasnije čujem kako vrapčići cvrkuću, čujem poznate glasove mojih komšinica:
Velide, Zumre, Esme, Fadile… Ali, samo glasovi starijih komšinica. Nema
dječijih. Zaključujem, rano je i sva djeca još spavaju. Odjednom čujem pokrete iz
druge sobe. Moja mati. Hantira nešto po kuhinji. Čujem njene korake… tihu
muziku s radija i Safetovovu sevdalinku…

Negdje kroz rupice ispod vrata moje sobice, na kojima su zalijepljeni posteri
“mojih” pjevača: Mikija Jevremovića, Zorana Lekovića, moga Kemala Montena…
moje i samo moje grupe “Bijelo Dugme”. Provuče se miris pećenog maslinjaka…
hmmmm… odjednom osjetih glad. Kontam: “Mati peče maslinjak!” Dječije
glasove još ne čujem na ulici. “Danas može biti samo – nedjelja.” Polahko ustajem,
pogledom pozdravljam i milujem sve svoje ljubimce na posterima i tiho otvrih
vrata. Moje matere nigdje ni s glave! Na stolu se nalazi velika tepsija, pokrivena
bijelom boščom, iz koje se isparava i širi taj predivni miris maslinjaka. Kao raketa,
otrčah u kupatilo da što brže obavim te nedrage jutarnje obaveze (pranje zuba,
umivanje…), da bih sto prije sjela za sto da jedem maslinjak. Ipak, uzput bacih
pogled kroz kućna vrata da vidim sta se na polju dešava. Još mokra avlija, blista na
ranom suncu. Mati, obućena u šareni šlafruk, stoji na drvenoj kapiji i zadubljeno
priča s prvom konom, teta Esmom. Pogledah u plavo nebo, bistro i čisto bez,
ijednog oblaka. Ubjeđena sam da će danas biti lijep dan, sunčani dan, onaj jedan
lijepi nedeljni, brčanski dan.

Mati se okrenu prema meni, kao da je znala da stojim na pragu kuće, te se

brzim riječima oprosti od kone i požuri prema meni…
52
 “Dobro jutro! Hajde, jesi l’ poran’la? Jesi l’ se umila? Hajmo jako jest’ dok
je vruće!”- veli mati.

Dok se okrenuh, tu su već sestra i brat. I njih je probudio miris maslinjaka.

Hmmm, hmmm, onako pristima, rukama, počesmo zadovoljno jesti… Kajmak se
topi pod prstima, a oči nikako da se nasite tog prizora. Čini mi se da će mi biti malo
i premalo, pa požurih što više i brže da gutam. Dok trepnuh okom, nesta maslinjak!
Ali mati iz rerne izčarolija novu tepsiju punu maslinjaka, tako da se najedosmo. Svi
siti i zadovoljni.

Sita i presita, stadoh se pitati šta sada da radim. Kontam – nemam danas
škole, hvala Ti Bože, nemam nikakvih obaveza, osim – izaći na ulicu i igrati se.
Ali, još je rano. U tom momentu, otvaraju se vrata kuće i u po sobe stvori se
komšinica Katica. Priča ona najnovije komšijske novosti, a ja zinula. Joj divne li
priče i novosti, znaš ono – “rekla - kazala!” Tada se iz dvorišta začu glas moje
drugarice Mirzete:

„Bebo, Bebo!“

Skočih k’o ubodena, iztrčah na vrata i kao ne zainteresovano joj kažem:

„Šta je bona?“

„Hajde bona, hoćes izać’ na polje?“

Dere se. A ja i dalje glumim, kao svejedno mi je i bi’ i ne bih. Šta ću sad?
Volila bih da čujem Katicinu priču do kraja, a dami je i ići na polje da se igram.
Ma, nema veze…

“Eto me!” - uzkliknem veselo.

Tako i tako će mi Katica poslije ponovo sve ispričatii, ako reba i tri puta. Za
tračeve se nikada nije umorno. Obukoh svoj džemperčić, pa trč’ vanka. Skakučući
jedna pored druge, pitam:

“A čega ćemo se igrati? Vidiš da je zemlja još mokra, a i pohladno je?”

Stigosmo na “naše” mjesto gdje se uvijek okupljamo, pred zgradom pored

Prnjavorske česme. Tamo su se već okupila skoro sva komšijske djeca: Aida, Ada
(Suada), Amira, Berta (Bernarda), Suzana, Mikica (Mirza), Jusko (Jusuf), Mirza,

53
Enes, Mišo, Nedžmija (Hasnija), Mina (Emina), Mersa (Mersija)… Pričaju, smiju
se, deru se… Neko čuči, neko se naslonio na zgradu, neko pije vodu s česme…
Neki su izvadili klikere, bacaju ih po cesti i deru se u jedan glas, čiji je bliži…
Mersa uzela plohu (komadić crijepa) pa nacrta “školu” i stade skakati po
“razredima”. Mina i Suzana čekaju da dođu i one na red i u jedan glas pjevaju:

“Cica - mica, na-po-pa-re, daj Bože da propadne!”

Odjednom iza ćoska, derući se, ide Berta. U rukama nosi crvenu glinu.
Lagahno spusti tu blatnjavu masu na asfalt pokraj zgrade i u jednom trenu sva se
djeca okupiše oko nje. Počeše rukama uzimati svako po odredenu količinu, te tu
smjesu oprezno valjati u šakama. Berta dade naređenje “sad!” i mi svi jedno po
jedno, što snažnije počesmo bacati smjesu, kuglu od gline, po asfaltu.

“Puf, puf, paf, top, tap..!”

Kao da se puca iz malih topova, odzvanja ulica. Nasta smijeh, radost i

ponovo deranje…

“Hej, moja je najjače pukla!” - dere se Berta.

“Ma, nemoj, moja je!”- vrisnu Mersa k´o opurena.

„Matere ti, ne laži!“- dere se Mikica i uzvikuje: “Moja je najjača, oca mi!“

Nasta svađa. Zamalo se ne potukoše. Utom će Berta ponovo:

„E, hajde de sad’ da vidim, ali ne svi odjednom, već jedan po jedan!“

Svi se zatrkasmo iza zgrade, tamo oko česme, da golim rukama nagrabimo
novu glinu i ponovo trčimo na asfalt, te čekamo, svako na svoj red za „pucanje“.
Prva – Berta – naravno. „paaf!“ Rasprsnu se glina. Pa onda Mersa. „puuf!“, pa
Mikica „peef!“… Ozbiljna lica, napeto čekaju riješenje runde. Dođoh i ja na red i
moja glina. I pored mog najvećeg truda, uspije samo da tiho od sebe ispusti:”pif”.
Grohotnim smijehom odzvoni ulica… Zacrvenjeh se od stida. Hoću da propadnem
u zemlju. “Ja, bakhsuza jednog” - mislim sama o sebi, ali niko se više ne obazire na
mene. Igra teče dalje… Međutim, ja nikako sebi da vjerujem da nisam u stanju da
puknem i ja, pravo, kako treba sa tom pucaljkom. Sjetih se nase “Blatuše” –
nogometnog igralista, koje je puno blata i gline jer ni kvadratić asfalta ga ne krasi.

54
Bez daha otrčah tamo, pa nagrabih pune šake – gline. Nemadoh vremena vratiti se
djeci u ulicu, vec stadoh na igralištu, na toj “Blatuši” da pravim pucaljke i pucam:

“Pif, pif, pif…!”

Jedva da se išta čuje. Od muke hoću da zaplačem.Trčim po “Blatuši” k’o

muha bez glave, tražim što bolju, što crveniju, što vlažniju glinu i pucam… ali
samo “pif” uspijem da proizvedem… Satima tako neumorno pucam…Tek kad sam
od umora i od muke htjela da se bacim na najveći brduljak blata i da plačem do
Boga, shvatih vic. Šta je potrebno da i ja imam uspjeha. Aha,.. ovako znači: uzmem
pune šake gline, pa je nježno, lagahno potapšem sa svih strana u oblik jedne velike,
mekahne kugle, pa je onda svom snagom zalupim od zemlju. Ne mora to biti ni
asfalt, može i na običnu zemlju. To uradih i gle čuda – “tuuf!” Puče glina kao tenk!
U sredini osta rupa, mjehur rasfrcan u miliončić strana…

“Juhu, juhuu, juhuuu…”! - skačem od radosti i sada sa još većom željom i

voljom, neumorno “pucam”. Ma, jedan pucanj bolji od drugoga. Ma, kakav top,
sada sam se usavršila, ni artiljerija mi nije ravna…

U toj mojoj sreći, prepade me oštri glas komšije Zize Ramića:

“Marš odatle, pas ti mater! Idi svojoj materi pred vrata i pucaj!”.

Zgrabih pune šake gline i trč pred zgradu da ostaloj djeci sa ponosom
pokažem kako sada znam da pucam i da napokon “osvijetlim” svoj obraz. A ono,
tamo nema više ni jednog djeteta. Boga pitaj gdje su otišli. Ostala je samo prazna
ulica, ukaljana glinom. Na million strana tragovi puknute gline, žute, crvene,
mokre, upola osušene, ali… gline… Razočarano “izpucah” svoje pucaljke i
ukaljana po cijelom tijelu, odgegah se kući. Pred kapijom stoji kona, teta Esma i
kaže zaprepasteno:

”Aaaa, šta si to radila, što si tako prljava, ubiće te mati!”

A, dan trepnu i proletje! Nestrpljivo čekam kada ću imati priliku da se

pohvalim svojim novo stečenim znanjem. Zamirisa sirnica. Opi me topli, ukusni
miris pite… Hmmm, večera je na redu. Punog želudca ukusne pite, legoh u
mekahne, tople dušeke mog kreveta i zadovoljno utonuh u snove… snove pucaljki:

“Puuf, puuf, puff!”

55
 ČIKA MUZAFER

Crna, hladna noć. Spavam u svom toplom krevetu. Jorgan mi, kao i uvijek
pokrio pola glave. Samo malo nosa izviruje. Tako uvijek spavam, bilo ljeto ili
zima. Veoma rano sam shvatila da je ovo najbolji način da potonem i nestanem iz
sadašnjice i da ne vidim i ne čujem – ništa. To ti je ono: k’o, ovdje sam, a nisam tu!
Možda nekada i sanjam. Možda su to nekada i lijepi snovi. Ne znam. Ne sjećam ih
se. Jer malo, malo, pa me iz te najmilije ljepote i toplih snova, probudi sestrin plač i
mamino bolno odhukivanje.

Skočih bunovna iz kreveta. Gegam se. U sobi vidim mamu zgrčenu od

bolova, oblivenu znojem i suzama. Zaprepaštenog i uplašenog pogleda, jedva uspje
da mi kaže:

„Zovi hitnu! Opet zuč! Idi zovi hitnu!“

Sestra, klečeći pokraj nje, drži je za ruku, plače. Glasnoplače. Ja, onako u
pidžami i bosih nogu, u jednoj sekundi odključah vrata kuće, navukoh vanjske
papuče, pa niti imam vremena da mislim, niti šta, trčim mračnom, pustom i
hladnom ulicom. Protrčim pokraj česme, koja i dan i noć, i ljeti i zimi, ravnomjerno
teče. Curi i klobuča voda, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. U sekundi se
nađoh pred zgradom sa lijeve strane, potom na prvom spratu… Pritisnem na
zvono… Na vratima se pojavi komšija, čika Muzafer. Pogledao me je zabrinuto.

„O, Bebo, ti si! Dijete drago, dva sata je iza ponoći. Je li to mami opet
pozlilo?“ – pita me i govori da uđem. Vidi da cvokoćem od zime. “Evo, sada ću ja.
Hajde, uđi, malo se ugrij!”

“Čika Muzafere izvinite, ali…Možete li odmah poznvati hitnu pomoć?” –

kažem cvokotajući zubima.

Taj dobri čovjek se odmah uhvatio telefonske slušalice. Zove. Čujem kako
nekome objašnjava koja je adresa, koji kućni broj i na koje ime treba da dođe hitna
pomoć. Gledam tog divnog čovjeka. Znam da je novinar po zanimanju, ali šta to
tačno znači, nemam pojma. Znam samo da to mora da je nešto specijalno i važno,
jer čika Muzafer je jedini u našoj ulici koji ima telefon. Čovjek je srednjih godina.
56
Nije puno visok niti je puno vitak. Nije puno debeo, a nije ni mršav. Ima crnu,
gustu, malo valovitu kratku kosu. Uvijek je perfektno počesljan, bilo danju ili noću,
ono sa čela pa naprema gore. Krupne, znatiželjne i tople crne oči koje me zabrinuto
posmatraju. Tihim i mekahnim glasom kaze:

“Nista se ne brini Bebo. Sad’ će hitna doći. Hajde ti kući kod mame“.

„Hvala Vama čika Muzafere, ali moram ostati na ulici da čekam hitnu, jer
oni nikad ne znaju tačno, koja kuća smo“ – kazah iskreno.

“Ma, nećes Bebo! Idi ti kući sine. Ja ću. Čekaj samo da uzmem džemper“ -
kaže. Jednom rukom uzima džemper i oblači ga, drugom oblači cipele i uzima ključ
od stana, te hitrim korakom izlazimo na našu ulicu. Samo jedna bandera
funkcioniše. Samo ta jedna bandera, na ćosku ispred Limkine kuće. Samo ta jedna
bandera daje malo svjetlosti i obasjava uspavanu ulicu.

Crni mrak je. Mrtva tišina je. Svi ljudi moga grada spavaju. Samo čika
Muzafer i ja stojimo na sredini raskrsne ulice ispred naše česme. I niko više na
ovome bijelome svijetu... tako sam mislila... ali, ne. I nebo je budno. Na tom
tintanoplavom nebu zasvijetlilo i zatitralo je milion, bilion velikih zvijezda i
zvijezdica. I veliki sjajni, okrugli, srebrni mjesec je budan i sa radoznalošću nas
posmatra. I česma je budna i neumorno teče, teče i nikada ni sekundicu ne stane...
I, desetak pasa ulicara su budni i žurno, ni ne osvrčuči se, uzbuđeno i glasno
njušeći trčkaraju pokraj nas...

„Idi ti sine kući, zima je“ – gotovo moli čika Muzafer.

„Neka, nema veze. Nije meni zima. Čekaću ja hitnu!“ – tvrdoglavo odbijam
dok mi drhtolji glas.

Čika Muzafer je uporan. Kaže:

“ Hajde, idi dijete, možda možes mami što pomoći. Ja samo ovdje, ja ću
čekati. Hajde ti, ne brini se!“

Poslušah ga. Zahvalila sam mu se i potraćak prema kući. Utrčah bez daha u
toplu sobu i sva radosna rekoh:

„Sad’ će hitna, samo sto nije!“

57
 Mati se savija do bolova. Sestra ne prestaje plakati.

Odnekad stigoše bolnička kola. Bolničariu pomogoše majci da uđe u auto. U

kući, u mukloj tišini, ostadosmo same sestra i ja. Dugo smo šuteći sjedile i gledale
jedna u drugiu, a onda sestra reče:

„Odoh ja leć’.

Dugo sam bila budna. Razmišljala sam o majci, ali i o čika Muzaferu. “Bože,
kako je to fin čovjek?“ – izgovorih glasno. Sestra je spavala. Odnekad će i mene
savladati san.

Sutradan, mama pjeva zvonkim, lijepim glasom. Odvrnula „Radio Šabac” i

pjeva uz njenog omiljenog pjevaca Cuneta. Širom otvori vrata moje sobe i
najmedenijim glasom zove da ustenam. Vrijeme je ići u skolu. Protežem se. Bole
me kosti i koščice. Umorna sam. Sa čudjenjem se pitam, šta sam tako ružno sinoć
sanjala? Pođoh u kupatilo, a mama me pozva:

„De, hodi sjedi, popij čaj i da ti nešto kažem.“

Gledam u njeno lijepo lice. Rumene joj usne. Sitnne ljubičastoplave oči, a
rumeni obrazi... lijepa žena, Bogme, što jest´, jest´! Spremila se na posao, a frizura
svako jutro ista. Ona pundža sa „sarmicama“ i stotinu crnih šnala koje tu i tamo
izviruju iz kose. Izgleda kao da je nikada u životu nista nije bolilo, a kamo li da ju
je sinoć hitna pomoć odvezla u bolnicu i tamo joj dali injekciju. Sada je sve u redu.
Ništa je više ne boli i trajače to tako do narednog “napada” žuči. Prenu me njen
glas:

“Slušaj da ti kažem… Kad drugi put budeš išla kod Muzafera da zoveš hitnu
pomoć, nemoj da zoveš čovjeka da on stoji na ulici i čeka auto. Ne šali se to radit’!
Nemoj da te đavo natjera, pa da to još je’nom uradiš. Jesi l’ čula? Sramota je to.
Sramota da čovjek stoji u to doba na ulici. Jesi l’ čula? Helem, jesi l’ me dobro
razumila?!“

„Ali…!“

Pokušah joj kazati istinu, ali mati me prekinu.Povisi ton:

„Jesi l’ ti mene razumila šta ti sad’ reko’?!“

58
 „Joj, jesam. Ali, mama, nisam ja rakla čika Muzaferu da on čeka hitnu. Boga
mi! Matere mi! Tita mi!“ On je sam htjeo. On me posl’o kući i rek’o da će on
sačekat’ auto!“ – pokušala sam kazati sve onako kako je bilo. No, mati je bila
kategorična:

“Drugi put ne smije se to ponoviti. Ti čekaš auto!”

Mama je krenula na posao, a ja prema kupatilu. Trebala sam se spremiti za

školu. Žurila sam, ali iz glave mi nije izlazio čika Muzafer. Gunđala sam sam sebi
u njedra: „Pa, šta smeta, kad čovjek hoće? Šta fali, uj?! Pa, on to hoće tako. Nije to
ništa, uj! Što?“ Razmišljala sam zašto je mati ponavljala riječi kako ju je stid što je
čika Muzafer u gluho doba noći čekati auto. Razmišljam i nije mi jasno. Šta će i da
mi bude jasno sa mojih tek desetak godina? Jedino što mi je jasno je to, da mi je taj
čovjek drag. I pošto je on meni drag, smatram da je sasvim normalno da on umjesto
mene stoji u tamnoj, hladnoj noći i čeka auto hitne pomoći za moju mamu!
Razmisljam dalje: „Ali, čika Muzafer je samo moj komšija. On nije moj rođak. On
nije moja familija. On je samo moj komšija. Njegova dva sina nisu moja braća. Oni
su samo moje komšije. Ah, blago li se tebi Medo! Blago li se tebi Medo što je čika
Muzafer tvoj tata!!!“ Ja nemam nikakvog tatu, a kamo li takvog kao što je čika
Muzafer. Milion puta sam ga srela sa njegovom ženom kada idu u šetnju. Svaki dan
se taj divni bračni par lijepo obuće, namiriše i sredi, uzmu se ispod ruke pa polahko
šetajuci idu uz naše Tenis brdo u čarsiju. A ja? Ja se od sreće zacrvenim i zbunim
kada ih ugledam. Nikada nisu pokraj mene samo tako prošli. Ili samo klimnuli
glavom u znak pozdrava.. Nikada. Uvijek, bez obzira kako da su se žurili, uvijek su
zastali, pogledali me direktno u oči, pozdravili se i pitali za mamino zdravlje, za
moje zdravlje, za moje školske ocjene...Tada sam prvi puta u životu osjetila da sam
nekome važna. Da nekoga zanimam. Da za nekoga nešto značim. Da sam jedno
važno i dobro stvorenje. Da lično meni neko obraća potpunu pažnju.

Milion puta me je čika Muzafer upitao:

„Bebo, kako si? Kako škola? Učiš li dobro? Imaš li petica?“.

Ta pitanja je postavljao na takav način, da mi je uvijek pružio osjećaj da i ja

nečemu vrijedim. Da sam ja neko i nešto. Da sam ja nešto posebno. Da sam ja
nešto dobro, nešto nesvakidašnje... Ja bih tada potonula u njegove crne, tople oči i
svaki puta, crvena kao paprika od stida, mislila da ću svake sekunde umrijeti... A

59
žudno sam usisavala svaku njegovu riječ i još mi u ušima odzvanja njegov topao
glas:

„Uči Bebo, samo uči. Škola ti je najpreća u životu. Čitaj Bebo, čitaj knjige.
Nemoj da čitas crtane romane, Bebo. To nije dobro. Moraš da čitaš knjige, naše
dobre knjige. Nemoj da ti prođ dan, a da ne pročitaš barem nešto...“

Savjetovao bi me čika Muzafer, a njegova supruga, teta Šeherzada bi se

veselo i simpatično smješkala i potvrdno, strpljivo kimala glavom.

Nikada taj čovjek nije ni slutio koliko sam ga volila i koliko žudno sam
željela da je on i moj - tata. Otkrila sam tajnu mati… „Šta si rekla, šta?“ - dreči
mati. „Ko da ti bude otac? Muzafer? Naš komšija Muzafer? Pa, šta je tebi bona? Ne
može to tako, budalo jedna! Pa, ha-ha-ha, ne možes ti sebi birati oca, hahahah!” A
ja ne rezumijem i ne shvatam, zašto. Zašto ne mogu da si izaberem oca? Tako i
tako ga nemam. A sva djeca imaju tatu, sva. Samo ja ga nemam. I, baš me briga
može li se to ili ne. „Ali, ja hoću da mi je čika Muzafer tata!“ – bila sam uporna.
Mati je nastojala da potisne takvu želju iz mene. Nisam shvatala koliko je ona
patila zbog toga što patim za ocem. Objašnjavala je onako kako je znala i mogla:
„De, ba’, ne seri više!“, Ne mere se to tako. Imaš bona i ti oca, samo nije tu. A ti ne
možes sada sebi birati drugog! Osim toga, Muzafer je prema svakom fin. Prema
svim komšijama i ljudima je on takav. Sa svakim on zastane i popriča. Svakog on
pozdravi i obrati mu pažnju, bio to odrasli insan ili djete. Deder, nemoj da te neko
čuje da to pričaš, sramota, čuješ, sramota je to!“

Dugo vremena mi je trebalo da to razumijem. I kada sam napokon shvatila,

tada sam počela Medi još više zavidjeti što on ima tog tatu, a ne ja. Tada sam
zaključala tu veliku tajnu u mome srcu i za sva vremena odlučila da čika Muzafer
bude i moj tata! Godinama tako. Godinama tako. Godinama je mamu hvatala napad
žuči, godinama nije htjela da ju operišu, godinama sam, malo, malo pa u dva ili tri
sata noću, trčala bosih nogu u plastičnim papučama kod komšije čika Muzafera.
Godinama je taj divni čovjek pozivao na telefon i dugo stojao na ulici čekajući auto
hitne pomoći. Godinama. I onda kada su i drugi komsije dobili telefon i kada sam
se samo jedan puta usudila da pozvonim durgom komšiji u to doba na vrata i on me
ljuto maršnuo: „Jesli l´ ti normalna u ovo doba da mi zvoniš na vrata! Marš!”

Tada mi je postalo jasno da je samo čika Muzafer takav. I da je samo JEDAN čika
Muzafer... Tada sam ga zavolila još više.
60
 TETA KATICA

Pošto sam odlučila da čika Muzafer bude moj tajni tata, našla sam i svoju
“tajnu” nenu - teta Katicu, moju komšinicu. Ona je porijeklom Njemica i još za
vrijeme Drugog svjetskog rata udala se za mog komšiju, čika Fikru. Stanovali su
preko puta nas. Keti, kako sam je od ljubavi zvala, pričala je “slomljeni” naš jezik,
pravila je gramatičke greške. Nikada nije znala da razlikuje koji je muški, a koji je
ženski rod. Na sve načine sam joj pokušala objasniti i malo je naučiti pravilnom
govoru našega jezika, ali ona to nije mogla zapamtiti. Bez obzira na to, ja sam
uživala slušati kako priča o svom životu u Njemačkoj. Kako je upoznala čika Fikru,
kako se udala za njega, kako je zbog te velike i strastvene ljubavi došla živjeti u
Brčkom. Divila sam se nepoznatom, stranom jeziku, kada bih čula kako sa svojim
mužem priča, ili kada im dođu gosti iz Njemačke. Tada bih počinjala shvatati da
postoji nešto drugo, da postoje i druge nacije, jezici i države i da osim onog jezika
kojim hodža “pjeva” - uči, postoji još jedan koji me mnogo zanima. Bezbroj puta
sam se zarekla da ću ga naučiti kako bi sa mojom Keti pričala i tako. Keti sam
mogla posjetiti kad god to hoću i koliko hoću. Jednostavno utrčim u njenu kuću.
Kapijska i kucna vrata su uvijek bila otvorena i ja sam joj bila dobrodošla. Jer, i ona
je mene volila, to sam osjećala, to sam vidjela i to mi je ona na bezbroj načina
dokazala. Keti je bila visoka, krupna i lijepa žena. Imala je crnu rijetku kosu i velike
krupne, svijetloplave oči koje su pogledom milovale. Veliko, okruglo svijetlo lice i
tanke usne su se uvijek širile u vedri osmijeh kada bi me ugledala. Ali, kada bi
vidjela moje suze tada bi se i ona raztužila. Mnogo interesantno mi je bilo i to, da je
ona bila molerka i da je išla po kuć krečiti i molovati zidove. Bezbroj puta sam je
molila da i mene povede i da mi pokaže kako se to radi. Najljepši momenti su bili
kada sam smjela trčkarati po kućama, da joj dodajem male i velike valjke i spužvice
i da joj pomognem mjesati kreč. Naučila me je kako treba da se kreči i sa velikim
interesovanjem sam pamtila sve te pokrete koji su važni da bi zid zaista bio čist i
bijel kao snijeg. Ali, najljepše mi je bilo, da sam s njom cijeli dan skupa. Nikada
nije na mene galamila i bila ljuta, a kamo lid a me naruži. Ne, na protiv, ona je
hvalila moj rad i moj trud. Prvi puta dobijam pohvale i lijepe riječi, da kada nešto
učinim, da sam to dobro učinila.

61
 Ljubav odraslih sam žudno tražila i bila sretna ako mi neko od njih pokloni
barem jedan osmjeh. Ljubav moje majke nisam još uvijek mogla dobiti. Ona nije
bila u stanju da me prihvati i zavoli. Iz dana u dan sam je sve više, samim mojim
prisustvom, mojim postupkom i ponašanjem podsjećala na onog čovjeka, koji me je
“napravio” i ostavio njoj da se muči. Iz meni nepoznatog razloga je postajala iz dana
u dan strožija i nervoznija. Ne sjećam se da je prošao dan, a da ja nisam dobila
barem jedan šamar ili šaku u leđa. Na koji god način da sam pokušavala da je
zadovoljim i da joj ugodim, nisam imala uspjeha. Uvijek je nalazila neku mahanu,
grjesku iili bilo kakav razlog za batine i dugosatne kletve. Ali, najgore i najteže mi
je bilo kada bi me jednostavno bez razloga istukla da sam po nekoliko dana nosila
modrice po tijelu. Tada sam počela padati u depresije. Danima nisam je mogla
pogledati, a kamo li s njom govoriti.To je naravno, bio razlog više da pretuče i kune,
ted a me primorava da pričam s njom. Nisam mogla. Bez obzira koliko su me batine
bolile, koliko god je ulijevala strah i trepet, moja šutnja ej bila jaač. Danima sam
kao nijema hodala po kući i nisam mogla da razumijem ovaj svijet. A ona me je
pljuvala, marškala, šutala, klela i na sav glas se derala, “da sam ista svoj ćaća, ono
džubre, ona stoka…” To se dešavalo i na ulici. Svi su tako čuli i vidjeli kako Mina
tuče i kune svoju djecu. Ali, na to su ljudi bili navikli i niko se nije ni obazirao.

Teta Katica je tada bila moja jedina i najveća utjeha. Ta žena me je tužno i
žalosno gledala, ta žena je svojim svijetloplavim očima skupa sa mnom prosipala
suze. Ali nije smjela ništa da poduzme, da me brani. Tužno bi govorila:

„Pa, nemoj se svađati s njom. Mati ti je, pretrpi. Nemoj joj ništa govoriti,
pusti nek’ galami, ti samo šuti…. Peba, joj moj Pepa, joooj!”

Na tavanu Katicine kuće nalazile su se školske i druge knjige njene već

odrasle djece, Ajšice, Brace i Enke. Keti bi stavila merdevine i ja bih se popela gore,
sjela na jedan stari slamnati jastuk blizu prozorčeta i satima čitala. Mnoge stvari
nisam mogla razumiti i tada bih jednu stranicu čitala dugo da bih barem zapamtila
dva pitanja na koja sam danima tražila od bilo koga odgovor. Ali, svi su me samo
čudno gledali i kimali glavom. Keti je znala kazati:

“Ma, ne znam ja Pepa moj, ja to ne razumijem, ka’ki, odkud ja to znam!“

Od ostalih bih uglavnom čula ovo:

“De, ne gnjavi više, što si tako dosadna!„

62
 Bezbroj puta je mati znala iznenada utrčati u Katicinu kuću u potrazi za
mnom. Uvijek bi galamila, psovala i prijetila, ali uglavnom me nije mogla naći jer
sam bivala na tavanu. Keti bi se zasklinjala da me nije vidjela. Štitila me je i to mi je
godilo, mada tada nisam bila svjesna koliko je to opasno. Šta ako nekada otkrije?
Keti će će nagrabusi. Ali nisam mogla drugačije. Kada me nebi našla, mati bi stojala
na kapiji naše kuće i dozivala me:

“Bebo, o, Bebooo! Mater ti tvoju, da znaš bićeš bjena, o, Bebooo!“

Tada od straha dugo nisam smjela sići s tavana. Ostajala bi dokasno.Znala

sam, bilo kada došla, dobiću batine. Onda sam ostala čitati. Možda iz tog razloga,
zbog stalnog ataka na mene od strane mati, bilo mi je najljepše na tavanu. Lijepo
sam se sojećaallosjećala na osami. Bilo je to gotovo u svako doba godine. Ili sam
bila na tavanu, ili u bezbrižnoj igri na ulici pred česmom. Krala sam bezbrižnost
djetinjstva!

63
 SNIJEG I MOJI MALI NESTAŠLUCI

Pada snijeg. Pahulje, velike k’o komadi puklog, razfrcanog balona, spuštaju
se na Tenis brdo. Mokrih čizmica, zaleđenih prstiju, bez rukavica, guram svoje
sanke. Vučem ih uzbrdo otvorenih usta, zadihana, zapuhana i savijena skoro do
zemlje, jer nije lahko tegliti mokre sanke po debeleom snijegu. Oznojena, popeh se
na vrh brda, te zadovoljno okrenuh sanke, pa se bacih na njih i juhuuu, juhuuu,
juhuuu….! Poletjeh, odletjeh prema dole…

Pada snijeg. Pahulje, velike k’o komadi puklog, razfrcanog balona, ocrtavaju
se u toplini uličnog svjetla sa bandere. Zima, da ti uši odpadnu. Džaba mi i ova
tanka kapica na glavi, uzalud i šal; ništa ne može da sprijeći ledeni zagrljaj ove
užasne zime. Modrih usana popucalih od vjetra, suhog grla, grabim, i koračam –
dalje. Ne obazirem se na tu zimu niti mi najmanje smeta. Briga me! Ponovo se
penjem na brdo, pa sankama, juhuuu, juhuuu, juhuuu… indijanskim krikovima –
juriš, prema dole…. Okolo mene, žive duše nema. Samo mrak i tama. Snijeg i
hladnoča. Sav komšiluk spava. Ubjeđena sam da je sada sigurno ponoć. Osta mati u
njenim snovima da hrči, sestra zadovoljno pokrivena do ušiju, sigurno sanja o
toplom suncu i morskim valovima. Izkradoh se u tu nemilosrdnu zimu, pa k’o
lampir, sankam se gore - dole, uzbrdo, nizbrdo, vučem sanke i duša mi se puni
zdravljem, srećom i zadovoljstvom…. „Letiti“ niz Tenis brdo, osjećati tu slobodu i
sreću, to je vrhunac moje sreće…

Iz tame, začuh tihi glas moje druge Mirzete.

„Hej, jesi li ti pobudalila u ovo doba noći sankati se?„

Ide ona iz mrklog mraka, a na njoj samo tanki džemperčić, tanke čarape i
plastične ljetne papuče. Zaprepastih se:

„Gdje su ti sanke?“- upitah.

„Ama, kakve te sanke spopale, nemam ih!“- veli.

„Pa, što si onda došla?“, pitam je.

64
 „Ma, nemoj molim te, da nije ovo brdo tvoj ćaća kupio samo za tebe? – ona
će uvrijedljivo.

„Pa, Boga mi nije, a i moǵo je vala!” - našalih se, pa trć’ uzbrdo, sad́ lakše i
brže nego kada sam bila sama. A, Mirzeta, derući se, trči za mnom i viče:

“Stani bona, čekaj, čekaj me bona!”

Padne, oklizne se, ustane pa opet trči… Ali nikako da me prestigne. Sažalim
se i dobro de, de, da je sačekam pa da se skupa na mojim sankama spustimo
nizbrdo. Sjede Mirze zadihano iza mene, čvrsto se držeći za moj struk i hurličući u
jedan glas, pune sreće, pune dječije bezbrižnosti…Gore, dole, gore, dole… Opet se
začu glas, sada jednog komšije.

“Hej, prikaze, šta to radite?” - veselim glasom dere se Enes i gura veliki,
krnjavi, bijeli lavor.

„Ja, budalaša čudnog” - iznenađeno ćemo mi u jedan glas. “ Šta će ti lavor?”

– pitamo ga.

„Ma, sačekajte, bone nebile, sad́ ćete vidjeti…!”

U sekundi se on zaleti uzbrdo i prije nego trepnusmo, eto ga dole, te se

zaustavi pored nas.

„Ha, šta velite, kakav sam? “- upita sa zadovoljstvom.

„Juhu, juhuu, juhuuu, pa to ti je kao avion!„ – uskliknusmo obje.

Nasta smijeh, cika, vika, hurlikanje. Dok se okrenuh, „napuni„ se Tenis brdo
djecom. Izlaze jedno po jedno iz svojih toplih kuća, vukuči sanke, rodle, lavore,
plastične kese… Sve što se iole upotrijebiti može za klizanje, to se našlo na Tenis
brdu. Ni na jednoj morskoj plaži ovoga svijeta ne bi se čuo toliki zagor, smijeh i
dječija sreća, kao što se tada na Tenis brdu čulo…

Kao po naređenju, okupiše se sva komšijska djeca… Dovikuju se raznorazna

imena. Psovke. Smijeh. Kletve. Plač. Padanje. Padne ovaj, padne onaj i svi u jedan
glas se smiju. A tok i ritam sankanja, gore – dole se ne prekida nipošto! Satima,
satima tako trčim, guram se da prestignem sve redom, da što prije sletim sa brda, da
se što prije popnem na brdo… Tek kada više nisam mogla, kada više nikako nisam

65
imala snage niti ikakvog osjećaja u nogama i rukama, kada su mi se svi prsti ukočili
od zime, zadnjom snagom odgegah kući. Zadnjom snagom svukoh mokru i od
mraza ukočenu garderobu, te se umorno sruših u topli krevet.

Kada pada snijeg. Kada se pahulje, velike ḱo komadi puklog, razfrcanog
balona, ocrtavaju u toplini uličnog svjetla sa bandere. Kada je zima, da ti uši
odpadnu, tada mi misli odlepršaju na Tenis brdo u dalekom rodnom gradu.

66
 RAZREDNIK

U školi sam već odavno postala senzacija. Sada svi učenici znaju da je
nastavnik Mića moj tata.

Sjedim u učionici i radoznalo, kao i ostala djeca, čekam da vidim, ko od

nastavnika će biti nas novi razrednik? Vrata se naglo otvoriše i na njima se pojavi
„onaj div„ iz Aladinove lampe, kojega sam prije par godina srela. Od iznenađenja
mi oči skoro izletješe iz glave a usta otvorih širom i ne mogu da vjerujem da je to
zaista taj čovjek koji je, kako kažu, moj tata. Mića, dugim, snažnim korakom prilazi
učiteljskom stolu, spušta dnevnik, a potom svijetloplavim očima pogleda po
učionici. Kada ugleda mene i naši pogledi se sastaviše, nasmješi se malo, zakašlja i
dubokim glasom pozdravi učenike. Ne mogu da vjerujem i ne mogu da shvatim. Šta
sada? Kako da se ponašam, šta da uradim, šta? Cijela učionica se poče okretati kao
da se nalazim na lingišpiru. Mirzeta, koja je sjedila sa mnom u klupi, uze me za
ruku i bez riječi, čvrsto me drži. Osjetih da počeh ponovo disati, te jedva sageh
glavu, sageh pogled. Ne, ne mogu da podnesem ovaj prizor. Ne mogu da podnesem
sve ovo. Mića, kao da je sve u redu, kao da je sve ovo najnormalnija stvar na svijetu,
predstavi se i obavjesti nas, da je on od danas naš novi razrednik i da ćemo četiri
godine skupa sa njim da koračamo kroz život. Obli me neka crna tama pred očima, u
ušima mi zatutnji i zamuti se i ne znam da li sam pala ili još uvijek sjedim na klupi,
ne znam da li sam povračala ili upravo treba da povratim? Ne znam, ne znam…
Drhtim cijelim tijelom, tresem se, umirem… Osjetim vrelinu i crvenilo na licu,
osjetim da nemam snage da se pomaknem i pomjerim sa mjesta. Iz jedne ogrome
daljine čujem njegov glas, a ne razumijem ništa. Podigoh pogled i ne mogu da
vjerujem da su se svi učenici okrenuli prema meni i radoznalo me gledaju. Upravo
ovoga sam se bojala. Upravo ovoga me je bilo cijelo vrijeme strah. Ne razumijem
još uvijek šta se dešava, a Mirzeta me malo gurnu po leđima i kaže da moram da
ustanem, nastavnik priča sa mnom. Jedva, kao da imam olovo na nogama, jedva
uspjeh da se podignem i da ga pogledam. A on, veseo, nasmijan, radoznalo me
gleda i pita:

“A, ti? Kako je tebi ime?”

U razredu smijeh. Ima i ozbiljnih lica. Gledam ga, gledam djecu i nemam
snage da progovorim. Sada malo oštrije i glasnije, čujem ponovo njegov glas:
67
 “Je li, kako ti je ime?“

„Snežana, Snežana Lukić“ – izustih gotovo nečujno.

Ponovo smijeh.

“Pa, nastavniče, Vi znate ko je ona, ha- ha- ha!“ – odjekuje u učionici.

„Mir, tišina, dosta djeco!“ – umiruje djecu. “Kako ti se zove mama?“ – pita
me.

Prošautah ime mati.

On se nasloni na stol, rukom podupre bradu, pogleda me duboko i reče:

“A-a, znam ja nju. Znam ja tvoju mamu, znam!“

„Ha-ha-haaa!! Pa, nastavniče, Vi znate ko je ona… Ha-ha-haaa!” – smiju se

djeca u jedan glas.

“Mir! Tišinaaa!” – prodera se Mića, a potom me priupita: “A, kako se zove

tvoj tata? Imaš li ti uopšte tatu?”

Iz dječijeg smijeha čuje se:

“Pa nastavniče,Vi ste njen tata, Vi ste njen otac, ha- ha-haaa!“

Mića ih ponovo umiruje, a potom kaže:

“E, znam ja tvoga tatu. To je moj dobar drug! De, sjedi!”

Sjedoh. Sjedim u svojoj klupi, niti mogu da mislim, niti mogu da shvatim…
Niti mogu da plačem. Iz daljine opet čujem njegov glas:

„Kada si ti ono rođena? A, sjedi, sjedi, ne trebaš ustajati. Znam ja to, znam ja
ba sve, samo ti sjedi!”.

Djeca i dalje hurliću od smijeha… Jedino me moja Mirzeta tužno gleda. Iz

njenih tužnih ociju počese da kaplju suze, jedna za drugom, sve brže i brže i ja ih
vidim, ja ih vidim i ne znam da li su to njene suze ili moje? Čije suze su to? Čije?
Zadnjom snagom, poslednjom i zadnjom snagom uspjeh da ustanem i da potrčim
prema vratima, da potrčim niz tamni, hladni hodnik i klizave široke stepenice. Da
potrčim kroz ulice i čarsiju… da trcim koliko me noge nose i da odem što dalje od
68
ove škole, od ovoga čovjeka koji je još uvijek za mene “div”, koji je, koji je….
Trčim, trčim, trčim…. Ne znam kada i kako se nadjoh pored Save, na Ficibajru na
zadnjoj stepenici koja vodi do vode. Sjedoh na stepenicu i zagledah se u tu brzu,
zelenu, mutnu vodu, kako žurno i žestoko teče i teče…. Teče i odlazi, nije tu… Ah,
kako bi to bilo lijepo da i ja nisam tu. Ah, kako bi to bilo lijepo, da više nisam tu i
da me nema. Ah, kako bi to bilo lijepo, da se bacim u tu brzu, hladnu, mutnu vodu i
da me ona odnese negdje daleko, daleko… Tada sam prvi puta željela da se ubijem,
da se jednostavno ubijem. Jer, kako, kako ću sada ići ponovo u školu, kako? Mića
mi je razrednik, strahota, to je strahota! Pri samo toj pomisli, ne želim više da sam
na ovome svijetu. Njegov sin Vjekoslav, koji je samo godinu dana mlađi od mene,
on ide u razred do mene, i djeca pokazuju prstom na nas i kažu da smo mi brat i
sestra, ali da ja njemu nekako nisam prava sestra. A Mićina žena, Pepica, ona je
sekretarica u toj školi. Kako, kako ću sada, kada svi znaju da sam ja Mićina kćer,
kako ću dalje ići u tu školu? Jer, ja nisam njegova kćer, ja sam njegovo kopile. Sa
čudjenem, sa odbojnošću, sa nekom netrpetljivosti me posmatraju i djeca i svi ostali
nastavnici. Sada mi je jasno, zašto me mnogi učitelji nisu prigrlili, sada mi je jasno
zašto me pojedinci čudno i dugo gledaju i posmatraju. Jedina koja mi nikada nije
dala loš osjećaj, to je Jefimija - Jefa, nastavnica srpsko-hrvatskog jezika. Jedino sam
u njenim očima čitala simpatiju, jedina ona je se na mene smješkala i zainteresovano
me slušala kada bi me ispitivala. I šta sada, šta sada da radim? Sada znam da svi
znaju ko sam ja i ko mi je otac i sada me je jednostavno – stid! Stid me je što sam
njegova kcerka ili to kopile kako narod kaže, i stid me je da je on takav kakvog sam
ga doživjela. Mene je stid zato što je on takav…. Stid me je zato što su mi se sva
djeca smijala… Stid me je…

Sjedim tako na toj zadnjoj stepenici na Savi i ne mogu da plačem. Ne mogu

da plačem. Misli mi se motaju i prepliču, zuji i zatutnja mi u glavi, duša mi umire i
ja ne znam sta da radim. Šta da radim? Teškim korakom vraćam se kući. Osjećam
se, kao da sam uljez, osjećam se loše, osjećam se loše… Mirzeta je donijela moju
đačku torbu i ostavila je pred kućnim vratima. Ulazim u svoju sobu i na brzinu
legmen u krevet, pokrijem se do ušiju i strijepim, sve iz straha da moja mati ne vidi
bol i tugu u mojim očima i da me možda zbog toga ne istuče… možda ne smijem
biti tužna i žalosna radi moga oca… radi moga tate…. Ne znam, ne znam više
ništa….

69
 Par dana kasnije, imamo ponovo Mićin čas. Sjedim u klupi i čekam da me
stave na vješala. Čekam da se ponovi taj smijeh i ruganje djece, ta katastrofa… Ali,
sada se Mića izdera na djecu da je dosta i da mora da bude tišina, i djeca prestaše da
se smiju, ali sada samo očima i mimikom pokazuju na mene. Ja cijelo vrijeme
sjedim sagnute glave i ne gledam niti lijevo niti desno, a kamo li mog razrednika…

Pola godine kasnije, Mića nije došao na nastavu, kažu da je bolestan… uf,
nije malo da mi je olakšalo, nije malo. Dragom Bogu se zahvaljujem po hiljadu puta
u nadi da je Mića zauvijek bolesan i da nikada vise neće doći u školu…

Nisam skinula još ni cipele pred vratima kuće, kad mati vrisnu:

„Ulazi, ulazi brzo, Bebo, čuješ li, brzo!„

Sa čuđenjem ulazim u sobu i znam da je se nešto desilo, znam da je se nešto

strašno desilo i te sekunde mi srce prestade kucati. „A-a, draga, jesi l’ čula šta je
bilo, aaa?„ – nastavlja mati. Ja i dalje zabezeknuta. „Draga, pobjeg’o Mića! Hej,
pobjego Mića i Pepica i sin im. Pobjegli su negdje u inostranstvo. A-a, draga!„

„Kako pobjegli, što pobjegli, šta je bilo?„ - čudim se.

„Ama, pobjegli… Pepica kao sekreterica škole, što znaš, ukrala cijelu kasu,
ukrala sve pare, tol’kačke plate od nastavnika i molim te, pobjegli su haman u
Ameriku! A-aaa, draga, pa to je bio plan. Oni su to sve planirali, zamisli, pokrast’
školu i pobjeć’, aaa!„ – ispričala ej mati. Ništa ne mogu da shvatim, sve ovo i ovaj
život…

Sutradan, dolazim u skolu i svi me gledaju, baš svi. Djeca iz cijele škole koja
se nalaze na dvorištu i svi nastavnici i učitelji koji mi predaju i oni koji mi ne
predaju ni jedan predmet. Svi se izbečili u mene i sa čuđenjem i nekim čarobnim
očekivanjem me gledaju….Ne znam kako da dišem, ne znam gdje da gledam, ne
znam šta sam ja učinila…

Sat vremena kasnije, kaže mi nastavnik Boško da idem kod direktora na

razgovor i ljutito mi otvori vrata. U tamnoj sobi iza jednog velikog stola, sjedi

70
visoki, mršavi čovjek, kojega sam par puta vidjela u školi. Mati sjedi sa druge strane
stola i htjede da mi nešto kaže, ali direktor povisi ton i upita:

“Je li Snežana, znaš li ti gdje je tvoj tata?“

„Molim, molim, šta ste rekli?“- zabezeknem se. Ne mogu da vjerujem da me

to pita. Ne mogu da vjerujem.

„Da, da li ti znaš gdje je otišao tvoj tata? Je li ti tata šta rekao, gdje u koju
zemlju će otići? On je bio tvoj razrednik, je li ti šta rekao?” - pita director.

„Ne, nije. Ja ne znam ni da je htjeo da ide, odakle ja to znam, nemam pojma!

Titove mi pionirske riječi, ne znam ja!„ –rekoh zamuckujući. Moja mati se prodera:

„Jesam Vam rekla da ne zna i da ni ja ne znam. Odakle da mi to znamo? Šta

Vi mislite, ko je Mića? Da je se Mića brinuo o svom djetetu, ha? Šta vi mislite da je
to đubre plaćalo alimentaciju, ha? Šta Vi hoćete uopšte sad́ od mene i mog djeteta,
ha?„

„Pa, de, hodite malo bliže, pogledajte ovo!„ – mirno reče director i pruži
mami školski dnevnik. Gleda moja mati, gleda, čita, gleda, čita i ne može da
progovori. Umukla, kao da je Bog zna šta vidjela. „Eto sada, drugarice Emina, jeste
li sada vidjela? I, da li sada znate gdje je Mića otisao? – dodade director.

Moja Mina, pogleda ponovo u dnevnik, pa u direktora, pa u mene i duboko,

duboko uzdahnu. Za moje veliko čudo i iznenađenje, ne dere se, ne vrišti i hurliće
više, nego tiho, tiho i čudno tího šapnu:

„Ne znam, ne znam, rekla sam Vam da ne znam ni ja ni moje dijete, niti za
Miću, niti za Pepicu! Molim vas, možemo li sada ići kući?„

Ali, director nastavlja govoriti: „Ali, pa zar Vam ovo nije dovoljno, je li
drugarice Mino? Zar Vam ovo nije dovoljan dokaz, kakav je to čovjek? Reci već
jednom, zašto ga krijete? Recite nam da ga možemo tražiti! Oni su nama ukrali plate
za nekoliko mjeseci, od čega ćemo živjeti, šta Vi mislite?”

Moja Mina me zgrabi za ruku i vrisnu koliko je grlo nosi:

„Ma, šta Vi hoćete uopšte od mene, ha? Jeste li Vi ikada mene pitali, za
ovolike godine, od čega ja i moja djeca živimo? Jeste li Vi ikada upitali ima li moje

71
djete jesti hljeba? Ima li cipele na nogama, ha? Sta Vi hoćete od mene? Jeste li Vi
ikada pitali, plati li Mića alimentaciju za njegovo djete, ha? I, sta hoćete sad od
mene? Jeste li Vi i Vaši nastavnici ikada rekli da Mica ima i kćerku? Niste, niste,
niste, nego ste svi samo govorili, Mićino koplile! Jelde? A, sad odjednom je ovo
Mićina kćerka!„ – grmi glas moje mati koja me čvrsto drži za ruku. “E, vala sada,
sve i da znam, nebi Vam rekla gdje je! Zainad Vam nebi rekla gdje je! Eto sada, šta
mi mozete, ne možete me natjerati! Hajmo Bebo!” – reče mati svoje i povuče me da
krene iz sobe, a direktor zaurla:

„Zar Vam nije dovoljan ovaj postupak tog nečovjeka, zar ga još uvijek tako
volite, zar ga još uvijek branite? Nije mi jasno, nije!„

Moja Mina me vuče za ruku, otvori širom vrata i požurismo niz hladni, tamni
hodnik… Ne znam kako smo dosle kući… ne znam… Prvi puta u životu osjetim da
me moja mati brani, da je moja mati zu mene tu i čvrsto me drži za ruku, mada ne
znam šta sam učinila i zbog čega mora da me brani, ali… prvi puta je uz mene.

Kod kuće se okupile materine prijateljice i uz kafu i cigarete pričaju i pričaju i

prepričavaju sve ono sto su one čule i vidjele u gradu, sve novosti vezane za Miću.
Mati morade par puta da ponovi doživljaj sa direktorom, ali ja još nikako ne
shvatam šta je to ona vidjela u dnevniku. Pitam je, ona neće da kaže. Gledam je
zabezeknuto i ona tek tada duboko uzdahnu i gorko zaplaka… Plače na sav glas,
glasno i gorko. Kroz suze promuca: ”Zamisli moja draga, napis’o je – ‘otac
nepoznat’! Zamisli moja draga, napis’o je – ‘otac nepoznat’!“

Zaplakaše i Minine prijateljice, a ja i dalje buljim i ne shvatam zašto plače

tako gorko. Zašto, šta je u toj jednoj rečenici tako strašno? Ne razumijem. Kada se
malo smirila, objasni mi:

„Pa, bona, napiso Mića u dnevniku, tamo u rubrici gdje se upisuju podaci, na
mjesto gdje treba da napiše ima oca, on je napisao – ‘nepoznat’. Razumiješ li sad?
Napiso je da ti je otac nepoznat! Dabogda nikada sreće nejm’o! Dabogda se nikada
ne smirio! Dabogda…!” – klela je mat ii preklinjala. Odoh u svoju sobu, legoh u
krevet… Pred oči mi dođe cijela ona scena, kada me je pred razredom pitao za ime
oca… Gledam u tu sliku, oživljavam dožiljaj, a ne osjećam ništa, hama baš ništa.
Tek tri dana kasnije počela sam plakati. Plakala sam svaki dan, svaki dan sigurno
mjesec dana… A život teče dalje.

72
 NEPODNOŠLJIVOST

Tek sada počinjem nositi posljedice što mi je Mića otac i trpjeti nepravdu u
školi. Nastavnici su me i prije mrko poprijeko gledali, učenici se šalili na tut emu, a
sve je to uticalo na moju nevinu dječiju dušu. Čak i onda kada su napokon prestali
neki nastavnici da me tako gledaju, ostao je nastavnik fizike, Boško Gligorić.
Svakog njegovog časa imala sam neugodnosti. Naglo bi otvarao vrata učionice,
brzim i dugim koracima ulazio, ljutito hlupio dnevnikom od stol i u istom dahu,
prije nego je uspjeo da pomakne stolicu na koju će sjesti, ljuto i strogo govorio:

„Izvolite, idemo… Izvolite gospođice Lukić, na tablu!“

Nerijetko je njegov strogi glas začešljao moej uši. Kaad en bih odmah
reagovala, bacao je u mom pravcu kredu i vikao:

„Izgleda vama gospođice Lukić treba pismeni poziv… Izlazite na tablu!”

Boškov glas je odzvanjao učionicom. U meni bi umrlo sve. Ukočilo bi se i

umrlo bi sve. Kao u transu se bližim tabli, drhteći i sterpeći oprezno prolazim pokraj
njega i sada nemam kredu, on ju je baco negdje u razred. Tada se ponovo dere na
mene:

“Gospođice Lukić, gdje vam je kreda? Ima da je rodite, čujete li gospođice

Lukić!„

Učenici bi zanijemili. Nije se čula ni muha. Svi su ga se bojali i niko se nije

usuđivao da mrdne. Ja sam tada morala trčati po razredu i tražiti kredu ispod nogu
učenika i između klupa. Tamo, gdje se kreda nalazila niti jedan učenik nije smio
pokazati, niti je podići svojom rukom. Ako bi traženje potrajalo, tada bi počeo da
suludo galami i ja od straha nisam mogla razumjeti šta govori. Samo poneka riječ bi
ostala u glavi, kao: „A, gospođica Lukić je danas spora. Spora i ne zna gdje joj je
kreda. Ona ništa ne zna. Ta gospođica ne zna ni gdje joj je tata, kako će znati gdje
joj je kreda! A, zna ta gospođica sve, zna, samo se pravi da ne zna….!

Kada bih napokon pronašla kredu i ponovo stala pored table, tada bi mi
diktirao i postavljao pitanje koje sam ja morala pisati. I šta, onda? Ja ni slova nisam
73
razumila šta od mene traži i zahtjeva, ni slova. Nisam znala napisati što on od mene
traži, niti jednu formula, ništa, jednostavno ništa. Stojala bih ispred table, podignute
ruke i spremne za pisanje i slušala bi iza sebe njegov grubi glas i drhtala cijelim
tjelom od straha da će ustati i mojom glavom udarati od tablu. Umirala sam, umirala
sam… Kada bi ispoljio svoje zadovoljstvo i azdovoljio svoju nečistu dušu, proderao
bi se:

“Bjež’ na svoje mjesto! Sjedi drvo na drvo! Glupa si, sram te bilo, ništa ne
znaš!“

Nešto je zapisivao u dnevnik, a ja bih s olašanjem sjela na mjesto i bila sretna

da su gaćice suhe. Cijelih 45 minuta bih drhtala od straha i kada bi napokon
zazvonilo i on naustio razred, tada nisam imala snage da ustanem iz klupe, niti da
progovroim. Dugo vremena mi je bilo potrebno da dođem sebi. Ali, svaki drugi dan
je se to ponavljalo, svaki drugi dan smo imali fiziku. Trebalo je proći dugo vremena
da se naviknem na grubosti tok nastavnika, ali nikaad nisam bila načisto da li je
navika potisla strah.

Jednog dana dolazim kući, skidam cipele pred vratima i čujem mater kako
ponovo plače. Pretpostavljala sam da je nešto u vezi Miće. Sjedila je na kauču,
brisala suze, a u ruci je bilo pismo. Pruži mi ga i ponovo poče plakati. Čitam, a ne
razumijem ni slova. Mati pročita i poče objašnjavati. Govorila je kako je to pismo iz
Australije. U njemu Mića izjavljuje svoju ljubav, kako pati radi nje, kako ne može
da živi bez nje. Opisuje joj kako nije mogao podnijeti život u Brčkom gledajući nju,
Minu, svoju ljubav, koja sad ima drugoga, sad nema… nije mogao da podnese sve
to. Zaklinje se da on sa krađom novaca nije imao ništa i da nije za to znao, sve dok
nisu bili stigli u Australiju. To je Pepica učinila bez da je on znao i kune se da nije
za ništa kriv. Nekoliko rečenica su: “Volim te Mino, volim te Mino i voliti ću te dok
sam živ.” Samo jednom rečenicom na kraju pisma piše: „Pozdravi malu!„ i ništa
više o meni. Ni ne spomenu me na drugi način. Sjedi mati, lije suze i kune dag a
stignu sev nesreće ovog svijeta. Ne razumijem ništa. Ništa mi nije jasno. Mati dobro
nagalsi da o ovome niko ništa en smije znati. “Nikome ni riječi ejden” – kaže.
zaprijetila je, ako zucnem, zna se šta me čekalo. Sada, tek sada se osjećam uljezom.
Sada znam da nam se javio, sada znam gdje je, ali nikome to ne smijem kazati.
Noćima nisam mogla oka sklopiti…

74
 Došaptavanje djece iz komšiluka značilo je da nešto znaju. Neki su se rugali.
Uglavnom nisam se osjećala lagodno. Mojih pet drugarica su sve cešće nastojale da
pobjegnu od mene i sve češće su se sastajale da se igraju, a da mene nisu zvale. I ja
umanjila trčati za njima, a sve više vremena provodila na Katicinom tavanu gdje
sam prelistavala knjige.

Najviše je plijenio moju pažnju komšija Isak. Tri - četiri godine stariji od
mene, plav, dugačak, tanak, pjegav i žilav. Moglo bi se reći i da mi je brat, jer je i on
tako „žut“ kako nas narod kaže. Ali, on se meni ruga, vrijeđa me i kazuje mnoge
riječi koje još ne razumijem skroz, ali znam da nisu dobre. Počinjem ga izbjegavati.
Onaj dan kada ga ne bih srela na ulici bio je za mene sretan dan. Marškao bi me,
psovao i tjerao me na drugu stranu ceste, jer nije želio da djeli trotoar sa
“kopiletom”. Sve je to značilo otprilike ovako: ja košpile, mama “kurva”. No, šta
znači ta riječ “kurva”? Do sada sam tu riječ slušala, ali nisam znala njeno značenje.
Isak je bio taj koji mi je na najbrutalniji način, derući se na ulici, govorio kako je
moja mama kurva i kako spava sa muškarcima… a ja samo šutjela od straha da me
ne udari. Bilo me je strah da će mi razbiti nos, jer mi je to stalno prijetio. Gledala
sam gad ok se tuče sa vršnjacima, a potom psuje i pljuje. Nikada nije prošao ulicom
šutke. Umjesto pozdrava uvijek je nekome nešto dobacivao. Obično ružno.
Nezgodno. Ubrjedljivo.Posebno, kada mene ugleda, tada me zgrabi za ruku i držeći
me objasnjava ko sam i šta sam… Kada sam se otrgla od njega i pobjegla, drugi
puta mi je, cčm me vidio, pritrčao, hlupio šamar i zaprijetio da to više nikada ne
smijem činiti. “Moraš me uvijek pozdraviti!” – prijetio bi. Ako bi ga prošla šutke,
znalo se šta me čeka. Bježala sam od njega kao od đavola.

A, život teče dalje…

75
 LINGIŠPIR

Kao da znam da se moje djetinjstvo bliži kraju, uživam u dječijim igrama…

Pokušavam uljepšati svoju bezbrižnost…

Kišilo je. Mokra kaldrma odzvanja pod našim nogama. Žurimo bez daha,
preskakujući bare i barice. Amira se oglasi piskutavim glasom:

„Jesi li ponijela pare?“

„Joj, nisam, odakle mi lova, šta ti je bona… uf, uj, uj, neka sve ide u
materinu” – rekoh i ugasih nogom u baru. Smoči se noga i nogavica.

„Ha-ha-ha!” – pakosno se smiju cure. Izvadih mokru nogu iz bare. Žalosno

pogledah u svoje bijele soknice… “Ma šta se sada može“ - pomislih i pohitah za
curama.

Zadihano stigoh do drvene ćuprije. Stara i truhla ćuprijica. Bilon puta sam je
do sada vidjela, ali danas, danas mi se ona ukaza u nekom novom svijetlu. Ljepša,
blistavija, novija, veća. Možda zato što sam mokre cipele ili zato što sada moram,
jos samo preko nje da pređem i evo nas, evo nas na cilju, evo nas na našem
lingišpiru. Pričamo sve u jedan glas istovremeno… Na sredini ćuprije stadoh.
Stanem tako uvijek kada prelazim preko nje. Ne znam zašto. Možda zato da je
pozdravim. Da je dotaknem rukom i nogom. Da je pomiljujem. Ili, da joj se
zahvalim zato što mi i pored svoje starosti i oronulosti daski i balvana, ipak ponosno
dopušta da pređem preko njenih leđa. Pogledah ispod nje u tu mutnu, tamnu, brzu
riječicu Brku. Uska, a plitka. Godinama uspjeva da pobjegne iz svog korita. Svake
godine uspjeva da prelije i bijesom zauzme nase male kaldrmaste ulice. Upravo se,
glasno zuboreći – buni i otima na sve načine da naškodi ulicama i mostu, toj
ponosnoj ćupriji. A ćuprija se neda. Pobjeđuje stalno, iz godine u godinu. Uvijek
uspjeva da opstane na svom mjestu i sa prkosnim ponosom dozvoli ljudima da
prelaze preko nje. „Hvala ti mila moja„ – prošaputah sebi u njedra i potrčah da
pristignem cure. Sada čujem muziku kako odzvanja sa velikih zvučnika, ali ne
razumijem ni riječi.

Amira nas zaustavi, sabra okolo sebe i dade naređenje:

76
 „Nemoj da koja ode sama kući! Nemoj da koja nestane, pa da je moramo
tražiti. Hajde sad, koja ima koliko para, dajte ‘vam.“

Sabra novčiće, izbroja ih i podjeli svakoj isto. I meni dade istu sumu kao i
drugima, te krenusmo dalje. Još samo par koraka preko blatnjave zemlje i evo,
stigosmo. Iza jablana ukaza se – ah, ljepote – šareni lingišpir. Uzdigao se k’o
neboder. Blista na strašljivom suncu koje i hoće i neće da nas ugrije. Milion sijalica
na njemu, bezbroj šarenih slika. Debeli lanci, k’o čvrste ruke, drže gvozdene stolice
u kojima se doživljava sva ta sreća „letenja“ i vrtnje. Pola Brčkog sabralao se oko
lingišpira. Gužva. Guranje. Tri mokra šatora, sčučurena negdje u ćosetu, neumorno
mame i zovu da im se priđe. Pa de, da vidim šta je tu? Odvojih se od grupe i ugledah
šarene automate. Par mladića uzaludno udaraju, hlupaju po njima, a ja se čudim. Šta
im sada, pa to znači? Automati daju od sebe čudne tonove, neke jauke, kao zlobni
smijeh, smijeh vječitog pobjednika. Ma, jok, to nije za mene, odlučih i priđoh
drugom šatoru . Tamo; grupa mladića skakuću oko jedne velike kutije sa zalenim
poljem, nekoliko zakačenih plastičnih figura i jednom malom, bijelom, plastičnom
lopticom. Deru se. Viču: „Go, go, go….!“, kao da su odkačeni i malo poludili.
Izgleda da im se sve to sviđa i dopada...

Zaustavih se. Oslušnuh. Pokušah prepoznati barem jednu pjesmu koja trešti sa
jednog od mnogobrojnih zvučnika. Ispod svakog šatorčića tutnji. Je li to glas Mikija
Jevremovića? Ma ne, to je Zoran…? Zdravko? Kemo? Glasovi se izmješali, pa
teško je razaznati čiji je glas. Sjetih se Amirinog naređenja. Požurih da pronađem
moje cure. Gurajući se nađoh ih. Priđoh Amiri. Ona me oštrim pogledom
prostrijelja, ali nije imala svrhe vikati jer ne bi se ionako čulo, od buke. Aida me
povuče sebi in a uho se dere: „Hej, vidi onog frajera što upravlja lingišpirom! Šta
velioš, sviđa li ti se? Pazi samo da te Amira ne čuje, ona se zaljubila u njega!“

Pogledah ga i zaključih da nije loš, ali nije moj tip, nije nešto po mom ukusu.
Više me interesuje da što prije sjednem na jednu od tih „čarobnih“ stolica. Da
napokon počnem „letjeti“ i vrtiti se u tom čarobnom krugu! U jednom trenutku
lingišpir stade da predahne, da pokupi nove “putnike u svemir”. Pritrčah da
zauzmem mjesto. Zakopčah se i viseći tako – čekam. Glavu okrećem i tražim
pogledom ostale cure, te neću li prepoznati nekog od mojih Brčaka. Oči kao na loju.
Srce – bubnja, hoće da iskoči od uzbuđenja. Priđe mi onaj što naplaćuje “let u
svemir”. Naplati mi duplu cijenu. Bunim se. „Šta je cura, sjediš na letećoj stolici!„-
kaže. „Aha“, progutah „knedlu“ i čvršće se uhvatih za lance stolice, te pomislih:
77
„Jooj, jadna mi mati. Leteća stolica… strh me!“ Nemadoh više vremena za strah.
Llingišpir se poče okretati. Prvo polagahno, pa onda sve brže.. Poletjeh u nebo! Srce
kao ad osatde dole, na zemlji. Osjetih, kao da dodirnuh oblake. I dok to mislim, evo
me opet, u sekundi, na zemlji. Pa opet u nebo! Viknem, a nemam glasa. Kao da je
negdje izvan mene. Tijelo ni na zemlji ni na nebu. Pokušavam gledati u daljinu. Oko
mene se okreću Brčko, ćuprijica, riječica Brka, moja ulica...

Letim, letim, letim…

Hladan vjetar šamara po vrelim obrazima, čupa kosu, reže dah… Letim,letim,
letim… Rukama stiskam lanac. Ledi se krv u žilama od pomisli, šta da se otkine
stolica? Ne, to se ne smije dogoditi. Ovo je lingišpir. Ovo je najveći užitak za djecu!

Odnekad je usporio lingišpir. Okreće se sve sporije i sporije. Spusti se bliže

zemlji i stade. Brzim pokretima odkopčah lanac i skočih na zemlju. Milon trnaca mi
prohuja uz noge i niz noge. Prsti, kao da su otekli i utrnuli, a zaledili se od mokrih
carapa. Osjećam kako mi se krv počinje odleđivati i ponovo teči venama… Eh.
kakav je samo osjećaj kada sam nogama dodirnula tle. Ponovo sam čvrsto na zemlji,
ali ne mogu da se pomaknem teške noge. Osamućena sam. Opijena sam. Vraćam se
u stvarnost, vraćam se u ovaj život. Ponovo čujem buku, viku, ciku… kao opijena,
udišem zrak… A lingišpir. se ponovo vrti, vrti, vrti… Iz tog buđenja zgrabi me
Amira za rame i dere se:

„Ko ti je rek’o da prilaziš onom frajeru i sjedneš na lingišpir, ́ko? Vještice

jedna! On se meni sviđa, čuješ li?“

„Ama, pusti me bona ne bila, šta ti je. Ma kakav on, ma kakvo sviđanje,
kakav frajer, zar mi je do toga? Imam ja važmijih stvari” – iskreno se pravdam.

Još sam opijena! Bunilo i ništa drugo, ovo stanje je bunilo…! Ali sve je lijepo
kao san. Ostvaren san. Uvijek tako biva, kada je lijepo brzo prođe. Vrijeme je ići

kući. Ostade nam pogled, srce i duša… Ubrzasmo korake preko ćuprije, da ne
zakasnimo kući, a ja opet stadoh da pogledam u Brku, da „pomilujem“ ćupriju i
uzdahnam… „Milina, milina… !“

(Danas, kada kažu „lingišpir„, mnogi ne znaju šta je to? Koliko osjećanja,
koliko uspomena, koliko sreće, veže jedna ta mala, kratka riječ?

A život teče dalje…

78
 BIJEG U SEBE

Isak me i dalje muči, maltletira i šamara kada god da me sretne i gdje god da
me sretne. Svi komšije su to vidjeli i znali. Mnogi ljudi u gradu su bili svjedoci tom
šamaranju i vrijeđanju, ali su jednostavno okrenuli glavu i pravili se da to nije ništa,
ili u najmanju ruku, da sam bezbeli zaslužila da me „brat“ ošamari. Jer, mnogi kažu
da ličimo jedno na drugo. Kako rekoh, za ta maltretiranja su svi znali, osim moja
mama. Ona o tome nije imala pojma, niti bi joj ja to smjela reći. Bilo me je strah da
ću i od nje dobiti batina, jer i ona me je tukla i vrijeđala bez razloga i bez da sam joj
šta učinila, tako da sam od nje krila sve đšto mi se događalo od Isaka. Nikada nisam
saznala, zašto je on to radio? Nikada nisam saznala zašto je on bio takav prema
meni?

Radi nastavnika fizike Boška Gligorića, gubim svakim danom volju za školu.
Moj život se sastoji od straha i trepeta od ljudi, kojima nikada ništa nažao nisam
učinila, a oni me muče i gaze, a to su: mama, nastavnik Boško i Isak. Možda iz tog
razloga bježala sam iz stvarnosti u sebe. Pronalazim „svoj“ svijet u čitanju knjiga.
Čitam sve sto mi dođe so ruke. Velika ljubav se rodila prema pjesnjakinji Desanki
Maksimović. Učim napamet mnoge njene pjesme i uživam u tom bajkovitom svijetu
stihova. Satima sam ostajala sjediti i čitati na slamnatom madracu na tavanu kod
Keti. Tako upoznajem i djela književnice Perl Bak. U jednom dahu čitam njene
knjige. Tako, osamljena, postajem za okolinu čudna i zagonetna osoba

Htjela ne htjela, moram dalje pohađati školu. Nalazim se u sedmom razredu i

osjećam da se nešto na meni i u meni dešava, ali ne znam šta je to. Osjećam se
čudnom i stalno se upoređujem sa onih mojih pet kona. Upoređujem se i čudim. One
su se razvile u mlade djevojke, dobile veće grudi, kukove, strukove i neki poseban
pogled, poseban osmijeh, poseban sjaj u očima… Samo ja nemam od toga ništa. Niti
grudi, niti poseban osmijeh, a kamo li sjaj u očima. Kada sam slučajno saznala da su
moje kone ponekad oslobođene sa časa fizičkog vaspitanja radi menstracije, nisam
tačno znala šta to znači. Niko mi nije htjeo kazati niti me pripremiti za to. Tada bih
sa olakšanjem slegnula ramenima, a u mislima bila sretna da me nastavnik “ne
oslobodi” fizičkog vaspitanja, jer taj predmet sam volila i bila jedna od najboljih
učenica u gimnastiki. Često čučnem pokraj česme i osluškujem kako moja mahala
79
diše. Osluškujem kako moja mahala živi i šta se u njoj dešava. Sjedim nocu u
dvorištu i gledam u nebo. Brojim zvijezde, osluškujem kako mahala spava. Nekada
se probudim veoma rano i onda kada počne svitati izađem na kapiju i osluškujem
kako se moja mahala budi… kako se moja mahala budi.

Dan polahko prolazi. Sunce se spustilo skroz nisko na nebu u jednom ćosku,
skoro da padne na zemlju. To okruglo sunce, zapurpuralo i zatreperilo plavo nebo,
pa mora i hoće da ode na spavanje, da se odmori i ustupi mjesto srebrnom mjesecu.
Baš ono doba, niti dan, niti noć: negdje između oproštaja i dobrodošlice! A grad, a
grad i mahale, kao da tek tada oživješe. Žuri narod na sve strane, “uzmuhao” se kao
u košnici! Čini mi se, kao da su svi ljudi nešto započeli pa zaboravili, te požuriše da
završe, dok se noć ne spusti. Žene „lete“ po avliji; sabiraju suhi veš sa žice, neke
poljevaju vodom iz slauha avliju i cvijeće, te čujes metlu kako uzbrano, grebući
mete… Djeca se raztrkala; ganjaju se, vrište, pjevaju, zvižduću... Vozači ubrzano
voze automobile, bibiću, koče, pokoji šofer psuje… Iz daljine se čuje crkveno
zvono,: „Ding, dong, ding, dong!“... Sa druge strane, mujezinov poziv na akšamski
namaz: „Alahu ekber, Alahu ekber…!“

Poneka djevojka, na brzinu pokaže glavu na prozoru svoje kuće, da dozove

svoju majku ili brata, te one iste sekunde nestane. Sada znam i zašto. Glava joj je
puna viklera! „Navijene“, kao profesionalnim frizerskim rukama, žure što prije stati
pred ogledalo, i nastaviti – šminkanje, jer šminkanje mora biti savršeno i perfektno.

80
 KORZO

Nikada nisam mogla shvatiti, kako je moguće u jedan tren činiti milion malih
i velikih stvari istovremeno? Pa to: okupati se, a istovremeno držati „masku“ od
germe i krastavaca na licu! Pa onda, uviti kosu viklerima, onim finim limenim, sa
crvenom gumicom od galona za zimnicu! Zatim, trčati iz sobe u sobu tražeći suknju,
haljinu, pantalone… I u minuti isprazniti cijeli ormar, te stati sve redom isprobavati
i vječnost jednu, vrtiti se pred ogledalom, kao da prvi puta u životu vide tu stvar. Da
bi nakon toga, otrčale u sasvim drugu sobu i iz bilo kojeg ćošeta pronašle baš onu
bluzu koja nije opeglana i suknju koja je flekava. Zatim bi se najbržim i vještim
potezima uzela krpa, raširila na stolu, uključila pegla i počela “ta” bluza peglati, a
istovremeno na drugoj strani stola, oprezno trljala i čistila fleka. U svemu tome, sad
je vidiš kako pegla, sad glanca cipele, sad pere zube, sad lakira nokte, na samo
jednoj ruci, da bi drugom rukom, požurila pojačati radio, jer upravo je njena
omiljena pjesma…Pitam se, koliko sposobnosti je tim djevojkama potrebno, da sve
to znaju kako će uraditi? Odakle im tolika snaga? Ne znam, ali čini mi se da ta
ceremonija traje po cijeli dan! Međutim, ne, nije tako. To mi se samo tako čini, jer
znam, da su sve te djevojke cijeli dan na nogama. Došle su sa posla, sa fakulteta, ili
škole. Nakuhale razna ukusna jela, naprale „tonu“ veša i suđa, načistile i pospremale
po kući i okolo kuće, da se sve blista i sija, i sada eto – spremaju sebe. Ali, za čega
se spremaju, pitam se?

Pažljivo pratim sve te događaje da bih vidjela da: karton sa šminkom i omanje
ogledalo – su sada na redu. Dolazi taj veliki momenat – šminkanje. Koliko boja i
vrsta u tom „čarobnom“ kartonu se nalazi! Ni za sto godina ne bih znala ni mogla da
se snađem među tim kremama, puderima, sjenilima, labelama, karminima…Vještim
rukama „mažu“ se one, te hitre poglede bacaju na sat. Žure i dalje i iz minute u
minutu postaju brže i spretnije i sposobnije. Satima se odvija to spremanje i kada su
napokon gotove i poslednjim pogledom jedva odlijepljene sa ogledala, sastaju se po
dvije, tri i hitaju uzbrdo. Požurih i ja za njima. Pohitah šunjajući se iza njih, na
pristima, da me neprimjete. Ali, nema čega da se bojim, toliko su zabavljene same
sa sobom, da me ni jedna ni ne zapaze. Skoro iz svake kapije pojavljuje se po jedna,
dvije djevojke, te žure u istom pravcu. Sada shvatam da idu u čarsiju, u centar grada.
Opija me miris raznoraznih parfema, lakova za kosu. Mogla bih i da kihnem od tih
mirisa ehotona, lakova… ali se ipak ustučavam baš tako glasno odati moje pračenje.
81
Odjedanput, usporiše djevojke… „Cmile“ po asvaltu, samo još sto ne stadose…
Usporiše se svi oni hektični pokreti. Ruka ispod ruke, uhvatiše se drugarice,
komšinice, te stadoše polagahno hodati: gore, dole, tamo – ovamo, a sve ukrug.
Stadoh sa strane i gledam šta će se sada desiti. Pokraj mene stoje poredani muškarci,
mladići. Puše, sapuću, namiguju, dobacuju vesele riječi, pozdravljaju smješeći se…
Čudim se i čekam šta će se dalje desiti. A ono – ništa! Hama baš ništa. Djevojke i
dalje šetaju – gore, dole, a sve ukrug!

Mrak se spustio. Zvijezde okitile nebo, a ulična svijetla pričinjavaju jednu

toplu, neobičnu atmosferu. U samoposluzi ugasiše izlozna, jaka svijetla, te
zaključaše vrata. Tihi šapat, žagor i šum vode iz “Ekmečićeve fontane” vrati me u
moje posmatranje. Vidim: djevojke još uvijek, lagahnim koracima, vrte se u krug, a
okolo njih i dalje radoznalo stoje mladići. Nema kakvih nema: plavih, smeđih, crnih,
niskih, visokih, debelih, mršavih… a na svakom je neki dirljivomedeni, zanosni,
divni osmijeh, vedra lica… Posmatram ovaj prizor jako dugo i ne shvatam šta je to?
Šta se dešava? Nije mi jasno zašto su te djevojke onoliko žurile, hitale i spremale se,
da bi sada tako uzaludno trošile svoje vrijeme, šetajući u tom krugu. Čekam još,
hoće li se zaista šta pametno desiti, ali nema od toga ništa! Taj tok hodanja ukrug
nikako se ne prekida: po dvoje, po troje držeci se ispod ruke i dalje – hodaju. Čak,
proširiše taj krug, uzdužiše ga i raširise ga… I dakle – ništa drugo. To je izgleda sve.
Razočarano krenuh nazad kući, još uvijek ne shvatajući te odrasle momke i
djevojke. Zar biti tako lud, spremati se toliko sati, pa onda nestrpljivo trčati u grad, a
sve samo zato da se vritim ukrug? E, to ja nikada, nikada neću raditi kada narastem.
Nisam luda! Požurih kući te naiđoh na jednu komšinicu i upita je:

“Matere ti, reci mi šta ovi ovdje rade? Zašto se vrte ukrug, kao da nemaju
drugoga posla, nego samo to hodanje?”

“Pa, ništa”- veli ona i dodaje: “Šetaju!” “Kako šetaju?”- priupitah. “Pa, šetaju,
eto vidiš, šetaju!”- odgovori ona. “A, šta to šetaju, zašto šetaju?”- opet ću ja. “Ama,
šetaju. Na korzu su i šetaju!”- skoro nestrpljivo će ona. “Na korzu? A šta je sad´ pa
to?“- opet ću ja. “Korzo? E, moja draga, korzo ti je eto to što vidiš. Šetnja!“
-nasmija se ona i pođe da krene u to “korzo”, ali ja je povukoh za rukav i
zaprepašteno upitah: „A, je l’ se to mora?“ „Aha!“- veli ona i dodade: “ Čekaj dok
narasteš i ti ćes morati na korzo!“. Brzim koracima ode.

82
 Zabezeknuto ostah gledati za njom i sada sa ovog odstojanja, jasno vidim da
svi oni nisu bas normalni. Zar ću i ja biti tako luda? Ne, ne vjerujem! Uzdahnuh i
uputih se nizbrdo svojoj kući, ali stalno okrećem glavu. Stadoh na ćošetu, ispod
stubova petospratnice, ispred prodavnice “Fruška gora”, te još jednim pogledom
prošarah po korzu. Šetaju. Gore – dole, a sve ukrug. Žagor, žagor, žagor… Ali, tihi,
ugodni žagor. A čaršija – čaršija miriše. Miriše na…? Miriše na – cure. Miriše na
mladost. Miriše na zdravlje i ljepotu. Miriše na cure i miriše na momke! Na te
divne, mlade djevojke, koje neumornom snagom postignu milion malih i velikih
stvari, samo da bi na vrijeme stigli na to – korzo.

Uvuče se neka sumlja, neki strah u moje misli, u moju dušu. Hoću li i ja biti
ovakva kada narastem? Ali sada ne mislim – da su ovi momci i djevojke ludi i
blesavi, vec me uhvati strah da li ću i ja moći biti takva kao one? Odakle ću imati
svu tu snagu i volju? Strah me obuhvati hocu li uopće moći ispuniti sve te uslove da
i moj miris – ukrasi našu brčansku čarsiju, ukrasi naše korzo!?...

Posmatram sve intenzivnije i znatiželjnije sve okolo sebe, I još uvijek se

osjećam nekako drugačije nago prije godinu dana. A da ne znam zašto. Ove godine
na ljetnom školskom raspustu, kao i svake godine, ja sam trebala provesti u Rijeci,
ali je mama jedva pristala da me pusti da idem u Beograd kod Ajšice, Katicine
kćerke i da joj pomognem oko njene prvorođene kćerke Muradije - Dije. Prvi puta
odlazim u veliki grad na Savi i Dunavu. Ajšica i čika Mustafa njen muž bili su
veoma pažljivi prema meni, objašnjavali mi i odgovarali mi na moja pitanja sa
jednom drugom pažnjom nego što sam to bila naučila. Mnogo sam ih volila i željela
sam da ovaj školski raspust nikada ne prestane. Željala bih da ostanem vječno kod
njih. Vrhunac svega je bilo, da sam imala sreću da telefonom nazovem radiostanicu
„Beograd II“ i da lično par minuta, porazgovaram sa voditeljem Mićom Ilićem
Minimaxom. Od sreće i uzbuđenja glasić je podrhatao. Poželjela sam da “stavi
ploču” od Zorana Lekovića, mog najmilijeg pjevača. Ludila sam, skakala od srece i
bila najsretnija na svijetu. Zoran Leković je bio moje godište, a popularan i poznat
pjevač. Prvi puta osjećala sam sasvim nešto drugačije prema njemu nego prema
drugim pjevačima koji su bili mnogo stariji od mene. Ali, pri kraju raspusta, morala
sam se vratiti nazad kući i još koji dan kasnije, krenuti u osmi razred. Kada sam se
vratila iz Beograda, dotrča Jaska, Amirina sestra, te me pod hitno zove da dođem
kod njih kući. Malo sam se iznenadila tako hitnom pozivu, jer u zadnje vrijeme su
me očevidno izbjegavale, tako da sam sada slutila da je se nešto desilo. Uzbuđeno
83
pokucah na vrata, i iznenadim se kada uđoh u sobu. One, svih pet kona, sjede u
zamračenoj sobi punoj dima. Amira mi pruži cigaretu „Jugoslavija“ i naredi da
pušim. Povukoh prvi dim, zakašljah se, želudac se okrenu, odskoči i zatrča se u sred
nosa, ali progutah sve i dim i želudac i sve, samo da se ne osramotim, jer sve one
udobno sjede naslonjene na kauču i posmatraju me. Svaka u ruci drži po jednu
cigaretu i vuku dim i ispuštaju ga iz usta i puše, ali ni jedna ne kašlje, samo ja.
Dakle, požurih se, da pratim kako to one rade i povukoh par puta i ja dim iz
cigarete, bez da se uguših ili zakaljah. Amira je odlučila da počnemo pušiti i pošto ja
nisam bila tu, one su počele da puše bez mene. Sada me Amira zadovoljno pogleda,
nasmija se i reče: „Eto sada i ti pušiš!“ Pogledah ih redom. Pokušah se osjetiti
sretnom. Pripadam tom društvu. Sa njima sam. Ali, nisu me sreća i ardost
obuhvatili. Naprotiv, shvatih da me obuzima neki strah i sumlja, da nije dobro ovo
što mi radimo. Osjećam da mi nikako ne godi da sam sa njima i uz njih, jer osjetim
da me samo nekako i na neki način, trpe. Da sam samo, radi toga što smo slučajno
komšinice, da sam samo radi toga sa njima danas u ovoj sobici punoj dima, a ne
zato što me one vole, i ne zato što sam im draga. Osjetim da sam dobila neke druge
misli i osjećanja u ovih proteklih dva zadnja mjeseca. One mi postaju sve više i više
čudne i strane i nepoznate. Osjećam da sam ih izgubila, prije nego što sam ih našla.
Osjetim, osjetim, sve to nekako osjetim, a još ne realizujem, još ne želim da
realizujem. Još uvijek nastojim da ostanem dijete, da posmatram i da čekam. Da
čekam da život ide dalje.

84
 RAZA

„Bebo! Beeebooo!“ Ooo, Beebaarooo! Ima l’ te, jesi l’ kod kućeee!?“ - dere
se Raza iz petnih žila. Raza nam, svaka dva dana dođe. Hlupa, zvoni, zove na sav
glas i čeka da se bilo tko od nas ukućana pojavi na vratima. Najdraža sam joj, čini
mi se ja. Otvorih vrata širom i kažem: „Pa, đe si ti meni, bona? Nisam te vidjela sto
godina! Jesi l’ mi dobro?“ - smijem se. Gleda ona ozbiljnog lica u mene, na brzinu
skopča šta joj rekoh, shvati da je to šala, pa raširi usne u veliki osmjeh. Domalo
reče:

„Eeee, moja Bebaro, nemoj me zajebavat’! Nemoj Boga ti! Je l´ ti mati kod
kuće?“

„Nije! Sama sam. Što?“- kažem. „Ma, nako ba’! Daj mi malo soka, žedna
sam!“- veli. „Vid´ nje, soka. Uj, soka hoš’?“ - smijem se i velim joj: „Ev’ ti česme,
ako si žedna, i ja je pijem!“ „Nuto, česme! Nemoj bona česme, što će mi to!“ –
nestrpljivo će Raza i dodaje u jednom dahu: „Daj mi malo soka, sestro, molim te k’o
Boga! Vid’ nje! Idi bona, daj mi malo soka, zdravlja ti! Mladosti ti tvoje! Joooj,
kak’a si mi lijepa, sestro, da sam’ znaš! Daj mi Boga ti!...“ „Dobro, dobro!“
-prekinem je, pa utrkah u kuću, tražim materin „Deit, visoki C“ po kredencu. Negdje
ga. Sarila ga da imaju gosti kada dođu, ali gdje ga je sakrila? Pronađoh ga i sva
sretna, naspem punu kriglu, pa polahko, na prstima, da ne prospem sok po tepihu,
šunjam se prema vratima, kad ono, Raza sjela na stepenik pred pragom kuće i raširla
se. Tek tada vidim, da joj u krilu leži bebica. Iz milion krpa, izviruje samo mala
glavica, crna kao grudvica uglja. Dva crna i sjajna oka, malehna kao dvije bobice
graha, upiljile u mene, a male crvene usnice, zalijepile, prilijepile i usisale se na
dojku, na kojoj se vidi mala crna, prljava ručica, kako je nježno drži. Djetešce,
slatko i medeno, kao najslađa čokolada ovoga svijeta!

„Kako je slatka! Baš je saltka bebica!“ - kliknem radosno i priupitah: „Šta je,
muško ili žensko? Kako se zove? Čije je?“ “Cura je to! Moja Mevla, Bogme! Moja
je, bona, vid, nje, moja cura, Bogme! Daj malo hljeba, zivota ti, gladna sam!“- ište.
„Daj ti meni malo tu tvoju bebu da je držim!“ – molim. „Nemoj, bona Bebo, vidiš
da jede! Daj mi, mladosti ti tvoje, daj mi malo hljeba, crko’ od gladi!“- veli Raza.
85
„Joooj, tebe, jebeš ga!“- odskočim ja, pa opet požurih u kuću, odrežem komadinu
hljeba i donesem joj, a ona u istoj sekundi raširi neku platnenu vreću i gurnu hljeb
unutra. „Je li, Razo, kol´ko ti to djece imaš?“ – pitam je. „Je’no sestro, je’no samo!
Daj mi malo kocke, molim ti se! Bebo, daj mi malo sećera, zdravlja ti tvog. Nema
niđe u čarsiji šećera sestro, molim te, daj mi!“- kuka u jednom dahu. „Ma, nemam
bona ni ja, šta ti je!?“ – velim joj. „Imaš, imaš! Znam ja! U tebe je mati trgovac! Ha-
ha, imaš ti svašta! Daj mi Boga ti. Molim ti se, evo molim ti se!“- kuka i preklinje.
„Joooj, tebe, jebeš ga!“, opet skočim, pa uletim u kuću, zgrabim u šaku kocki pa joj
odnesem, a ona i taj šećer, hop, pa strpa u platnenu vreću. „Razo, a gdje ti
stanujes?“- pitam je. „Daleko bona Bebo. Daleko, tam´ u Šinteraju! A, sve nogama
moram ić’, moja sestro. Imaš’ kak´e cipele, daj mi Bogati, molim ti se?!“- opet ona.
„Šta ti je bona, odakle mi cipele?“- kažem. “Eto, one! En´ one tam´! Vid´ kak´e su
lijepe, i tamam su mi!“- pokazuje na cipele u hodniku. „Šta ti je bona, to su sestrine
cipele? Zaklala bi me, da ti ih dadnem!“- smijem se. „Pa, daj mi onda malo kahfe,
molim ti se! Bebo, nisam pila kahfu, ima i mjesec! Daj mi, mladosti ti tvoje! Lutko
moja! Molim ti se! Vidi kako si mi lijepa, mašala! K´o lutka si mi! Daj mi malo
kahfe, kad te molim...!“- nabraja ona. „Ma, što lažes bona?“- prekidoh je i dodadoh:
„Prekjučer si sa mojom materom, pila kafu!“„Ko to kaže?“ „Ja kažem! Ja te lično
vidjela. Ev´, ovdje na kauču!“- pokazem rukom na kauč u dvorištu i nastavljam
govoriti: “ Tu si sjedila s mojom mamom i pila kafu. I što me sad lažes, ha?“ „Ma,
ne lažem te, lutko moja! Ne lažem te! Zaboravila sam. Moje mi matere mrtve, ne
lažem te! Dabogda me Bog ubio, ako lažem! De se malo nasmiji, de!“- moli ona.
Nasmijah se, a ona će: „A-aaa, majko, vite cure! Majko, vite zuba! Kako lijepe zube
imaš, blago li se tebi. Kako si mi lijepa, lutko moja. Joooj, kak´e lijepe oči imaš,
majko, joj! Mašallah! Ma, ja tebe najviše volim, Boga mi!“

Znam da me zeza. Znam da je to cirkus i njena taktika. Sve znam. Ali, opet
mi nekako godi. Gode mi njene riječi. Smijem se i dalje i osjećam toplinu gledajući
je. „Draga mi je!“- pomislih. Znam da priča bez veze, znam da je to prosti cirkus i
trik, ali mi je svejedno. Svejedno mi je, jer znam da je i Raza drugačija nego drugi
ljudi okolo mene. Drugačija je i čudna je i neobična je i baš zbog toga mi je draga. I
dalje se smijem do suza, i gledam je: sitna, malehna, niskoga rasta je. Na njoj
dimije, krpe. Puna i prepuna je i umotana u stotinu boja i krpa i mahrama. I pored
toliko robe na njoj, ipak je sitna i malehna.

86
 Na glavi joj šarena mahrama. Ne jedna, nego dvije ili tri. Zavezane jedna
preko druge, prekrižene, upola otvorene. Ispod mahrame izvirila, preko cijelog
čela, raščupana garava kosa. Gusta, oštra, raštrkana na sev strane. Ispod tog
čuperka sjevaju, krupne crne oči. Crne oči, kao mrak. Tamno; i od sunca i od vjetra
a i od Boga lice, krase lijepe crvene, pune usne. Usne crvene i lijepe, kao da ih je
najbolji umjetnik izvajao. Pri svakom moljakanju pokazu se ravni, bijeli zubi,
blistavi i zdravi. Crnoputo lice, ravni, mali nosić... lijepa je, kao da ju je najbolji
kipar vajao... Te crne oči sjevaju kao žiška vatre. Ište. Moli: „Daj mi malo keksa,
molim te. Daj mi sestro, samo malo keksa da dadnem djetetu!“„Kakvom djetetu?“-
pitam je i smijem se: “Pa,to je bebica, ne može beba jesti keks!“ „Može, lutko,
može! Daj ti meni da ja pojedem, a ona će poslije preko moje sise!“- dovitljivo će
Raza. „Uj, preko sise? Koga sad ti zajebavaš?“- velim. „Jeste, jeste, Boga mi. Daj
mi malo kahfe, sestro, rekla si daš´ mi dat´! Molim te!“- kuka ona. „Ma, kad´ sam
rekla, šta ti je?“ – kažem joj. „Dabogda ti Bog dao zdravlje! Dabogda ti Bog dao,
pa zlatnim kašikama jela! Dabogda ti Bog dao, pa uvijek sreće imala! Dabogda ti
Bog dao...!“ – nabraja Raza. „Dobro, dobro!“ - ušutkujem je, pa utrčim u kuću,
napravim od novine fišek, onako kako sam to od moje mame naučila, naspem ga
punog kafe, uzmem keksa, zamotam i njega, pa požurih da joj dam. Zgrabi Raza ta
dva fiseka, gura ih u torbu, a i dalje sjedi na stepeniku i nabraja, šta sve Bog treba
da mi dadne...

U tom času, prekide je glas jednog mog komšije. Ide on, brzim korakom,
preko moje avlije i strogim glasom joj kaže:„Hajmo! Hajdemo! Idemo dalje! Ustaj,
diž’ se!“ Ja se zaprepastila. Zinula u komšiju, pa u moju Razu, koja skoči, sa dva
pokreta ruke, smjesti bebicu u onih stotinjak krpa i mahrama. Nestade bebica, ni
traga više od nje. A i ona platnena torba! Briše Raza znoj sa čela, popravlja
mahramu na glavi, pa govori: „Nemoj bolan. Što me tjeraš? Šta sam ti uradila, šta
je bolan? Nemam ništa da jedem, nemam hljeba, nemam...!“ “Idi radi! Hajd´, idi
radi!“- kaže joj komšija. „Nema posla, bolan. Đe ću radit’?“ „Kako nema posla?“-
brecnu se komšija i dodade: „Eto, hajd´ meni, hajd´ oribaj mi tepih, platiću ti!“ „Ne
mogu, bolan, teško je to!“- odgovara Raza. ”Znao sam ja! Znao!“ Nećete vi rada!
Hoćete vi samo džabe! Sam’ džabe davam je! Eh, nema više džabe, hajd´ sad, hajd
´sad!“- tjera je on. Raza podiže svoje dimijice i onih stotinu krpica, pa kratkim,
brzim korakom i nemirnim pogledom, okrečući se i tužno gledajući u mene, potrča
prema izlazu... A ja, ja ostah zaprepaštena, žalosna i šokirana. Pogledah u komšiju i
rekoh što mi je na srcu: „Ša ti je bolan, sto je diraš? Ništa ti žena nije uradila!“ „Je l
87
´ te ogulila, ha? Šta si joj se svega nadavala, ha? Reću te materi, da znaš!“- prijeti
mi komšija i nastavi: „Vidim ja, odkad ona sjedi! Vidim ja! Da znaš, bićeš bjena od
matere, da znas!“ Ne sotade mi jezik za zubima. “Šta tebe briga, je l´? Sta hoš´ ti,
nije ovo tvoje?“- rekoh i i utrčah u kuću, u svoju sobu, bacih se na krevet, te
gorkim glasom zaplakah! Jaoj, kako mi je žao moje Raze…

Malo kasnije, kada je mama došla kući s posla i kada je htjela sebi da skuha
kafu, pogleda u kutiju pa kaže: „Je l´ to Raza bila ovdje?“ „Jeste!“- zadrhta mi glas
od straha. „Je l´ me ogulila?“- pita mati. „Što tebe?“-čudim se, te nastavih: „Nije
ba’, samo malo vode sam joj dala“. Lažem. „Ma, nemoj ti meni pričat´ ko je Raza!”
-, nasmija se moja mati na sav glas, te odvrnu radio da čuje Cunetovu pjesmu
„Kafu mi draga ispeci”.

88
 FICIBAJR

Još je ljeto, još je divno sunčano vrijeme…

Kada god imam vremena i mati mi dozvoli, požurim se na našu rijeku Savu,
naše poznato kupalište, odmaralište i šetalište – Ficibajr. Za pravog Brčaka,
dovoljna je samo ta mala riječ koja kazuje – sve. Hama, baš sve.

Udarilo sunce odozgo, a sparina odozdo. Piči, majko mila, sa svih strana!
August mjesec je. Brcko, jedva diše. Negdje kasno poslijepodne je, oko15 sati.
Žurim kroz prazni, opustjeli centar pored Ekmečićeve fontane „Riba„, koja je
vječno u defektu. Ne pamtim kada je zadnji puta tekla voda iz tog ribljeg repa. A,
baš bi sada dobro došla koja osvejžavajuća kap. Nigdje žive duše nema. Ni ovo
umorno drveće, naša alejica u centru ispred samoposluge, nije spremna da napravi
malo hladovine... Požurih po toj najvećoj žegi, ispod ruke noseći savijen peškir,
trazeći bar malo hladovine. Stižem prokraj parka, preko puta milicionerske stanice.
Ali, ni tu nema nikakve hladovine. Ne vrijedi mi ni ući u njega. I on je pust i
prazan, to vidim ovako u prolazu. Taj naš park oživi samo noću. Tek kada se počne
mrak spustati, kada se muzički orkestar ispred hotela “Posavina” počne spremati za
nastup, pa kada se korzo počne puniti omladinom.Tek kada se začuje prvi
naraodnjak ili zabavnjak, tek onda oživi ovaj park. Tada ni klupe, ni stolice ne
možes naći slobodne... Ali, sada po ovoj poslijepodnevnoj žegi nema nikoga. Par
minuta kasnije stižem pokraj pijace. „Zelene„ pijace, jer Brčko ima i stočnu -
marvenu pijacu u drugom djelu grada. Ovo je svakidašnja pijaca, gdje u rano jutro
možeš da kupiš svježe voće i povrće i to koliko god ti duše želi. Ali, sada je i pijaca
prazna i pusta. Vrijedni građani su davnih dana i doručkovali i ručali... i po ovoj
vrućini, vjerovatno nisu u stanju da bilo sta večeraju. Silazeći niz brdo pokraj
Savske, bijele džamije, dođoh do njenog ponosnog mosta, i tek tu me dodirnu
vjetrić, ali i on topao i vrel... Skakucčući i tražeći hlad, ili malo hladića, doskakutah
napokon do Savske plaže koju nazivaju „Kej“. Mala plaza od šljunka i pjeska.
Plitka voda, bistra, čista, brza i hladna. Skidoh sandale, pa gazim po tom vrelom
šljunku, kao po vrelom uglju. Zaškiljih, zažmirih, rukom pravim hlad za oči, tražim
ima li ikoga na ovoj plaži. Ne, ne čuje se ničiji govor, žagor, pjesma, priča...
Nikoga nema. Usamljen i napušten “Kej”, stenje na ovoj vrućini. Čuje sa samo brzi
tok rijeke Save. Na lijevoj strani u vodi, miruju zavezana dva stara čamca. Čini mi
89
se da su ta dva čamca već sto godina tu. Barem tako staro izgledaju i ja se čudim,
zašto uopšte još nisu potonula. Uđoh u jedan i sjedoh na staru dasku koja služi kao
stolica. U čamac ušlo malo vode, koja je zagrijana i vrela skoro kao i šljunak na
obali. Sjedim ja tako u starom čamcu, noge mi do članaka u vreloj savskoj vodi,
sunce prži, peče, ubija. Gledam okolo sebe, gledam i želim, jednostavno želim da
uživam. Ta zelenoplava, brza, hladna Sava. Samo Sava i ja i ništa više. Sa druge
strane Save, zeleni se selo Gunja, a na sredini razapeo svoje velike, snažene ruke,
nas glomazni, crni, Savski, zeljeznicki most. Ništa više. Teška, monotona, usporena
zatupljenost vlada gradom. Lijena, umorna tišina je. Brčko,šuti na ovoj žegi. Čini
mi se, kao da je prestao da diše. Kao da je zatvoren u jednu providnu hermetičku
kutiju. Ništa se ne mrda, ništa se ne kreće, nikoga nema…sunce, sunce, sunce...
bljesti... Ali, kada malo bolje pogledam, pa nisam sama! Sava je tu pokraj mene.
Brčko i Brčaci, mada uspavani i sakriveni u svojim kućama iza zelenih zastora,
ipak su tu. Žarko sunce prži, ali i ono je tu. To je Brčansko sunce. Cvrčci,
uspjevani, uzjapureni i oni su tu i zvone neprestalno u ušima...

Dosta je sanjarenja. Idem dalje. Idem tamo gdje znam da Brčko ne spava.
Obukoh sendale i izađoh iz tog starog, truhlog čamca. Potrčah preko šljunka…
Domalo primjetih da sam zaboravila peškir. Vratih se. Slučajno bacih pogled
nastarnu i ugledah dvoje mladih. Leže na prostirci i zanosno se ljube. Nisam željela
pokvariti njihov ugođaj. Tiho i na prstima napustih proctor…

Obli me znoj i nemoć, popevši se uz brdašce, pokraj Kajakaškog društva

„Hariz Suljić„, te napokon dođoh na Ficibajr. Zapahnu me miris mokrače, tu iz
debelog hlada, gdje se nalaze klozeti. Ali samo za sekundicu, jer me odmah zatim,
osvježi miris vode iz dva tuša. Debela, duboka, osvježavajuca hladovina. Brčko je
tu. Cijelo Brčko preselilo na Ficibajr. Golo Brčko, goli Brčaci! U šarenim kupačim
gačicama, kupačim kostimima, bikinijima... Žagor, cika, vika, smijeh...
zadovoljstvo. U dubokom zagrljaju visokih borova, raširio se restoran „Ficibajr„ i
sa poznatom brčanskom dobrodošlicom, poziva svoje građane da osvježe i okrepe
duše. Konobari, u crnim hlačama, bijelim košuljama i leptir mašnom na vratu,
vrijedno trčkaraju u rukama noseći tablje pune kokti, piva, kafe... Za stolovima
pokrivenim bijelim stolnjacima, plastičnim udobnim stolicama, sjedi raja i uziva... I
na mehkanoj, zelenoj travi, leglo Brčko i Brčaci; sunčaju se, izležavaju se, ašikuju,
ofiraju, smiješe se... Pokazuju svoju najbolju stranu i osobine, veselo raspoloženje,
ljepotu tijela, mladosti, jačinu, snagu... U sredini, šetaju oni najhrabriji, najljepši,
90
najzgodniji, ili oni koji misle da su to, pa se uzvrtili gore, dole, gore - dole i
napravili pravo, sunčano, ljetno korzo. Pored košarkaskog igrališta i duboke
borove šumice raširio se grad. Sjedoh na vrh naspe, odmah do betonskih stepenica
koje vode direktno u Savu i na bazene. Ščučurena između ostalih peškira i deka,
jedva dočekah da skinem moju tanku haljinu, bacih sandale s nogu, te osjetih
milovanje mekahne djeteline i trave po bosim tabanima. Duboko uzdahnuh, skupih
noge, stavih ruke na koljena i kada zauzeh povoljnu poziciju, kada se lijepo
namjestih, počeh posmatrati i diviti se tim hrabrim kupačima u bazenu. Bazen, ha-
ha-ha, ovo bazen! Nekako čudno nabijen na obali bijesne Save, gdje ispod njega
strahom i trepetom odjekuju crna burad. Ofarbane daske u plavu boju, drhću pri
svakom skakanju omladinaca... Od čega i kako je napravljen taj bazen, čudo je, da
se ikako drži. Velika dernjava, cika, vika, smijeh, zviždanje, dobacivanje,,,, skaču,
plivaju, psuju....ali, meni nekako smirujuće, zadovoljavajuće, pouzdano, prisno i
poznato... Moj Ficibajr, pa eto.

Posmatram kako s druge strane naspe mladići neumorno igraju košarku.

Mnogi leže na dekama ili peškirima i igraju karti. Zaljubljeni mladići i djevojke,
sjede jedno pokraj drugoga i žednim pogledima, kradom se miluju i smješkaju. Ne
smiju da se dotiću, ne smiju da se ljube, ne smiju da na drugi način pokažu svoju
ljubav, jer je to sramota. A oni stariji muškarci, koji su zašli u „jesen„, ispod oka,
kradom a žudno, „gutaju„ mlade djevojke i sigurno se u mislima sjećaju njihovih
prohujalih lijepih dana... Gledam, gledam, gledam.... ah, kako je milina, ah, kako je
lijepo.! Nisam raspoložena da idem da plivam. Sada mi više nije mnogo vruće, ova
hladovina me razhladi, ugodi mi i odlučih da ostanem tako ovdje sjediti i gledati,
gledati i upijati i uživati u ljepoti Ficibajra i ovome ljetnom prizoru. Moj lijepi
Ficibajr.

91
 NI DIJETE, NI DJEVOJKA

U onoj životnoj dobi sam kada nisam niti djete niti djevojka. Otimam se da
ostanem sto duže djete, a priroda traži svoje. Često puta čujem riječ “pubertet” i sa
nekoliko rečenica objasni mi komšinica Mersa šta to treba značiti. Kada sam dobila
prvi puta menustraciju, plakala sam od straha da me je nešto ugrizlo i da mi zbog
tog ide krv. Opet je bila Mersa koja mi je sa nekoliko rečenica objasnila da sam
sada žena i da ću tako krvariti svakog mjeseca. Plakala sam opet od straha da sam
žena, jer nisam znala sta to znači i zašto mora da mi ide krv. Tek kada je Mersa
rekla mojoj mami da sam i ja “dobila”, tek onda je moja mama nabavila gazu za
mene i objasnila mi kako treba i šta treba da činim kada imam “ono”. Opet
saznajem za nove riječi, kao pubertet, dobila, imam, oslobođena fizickog vaspitanja
i sada znam i značenje tim riječima. Tek sada shvatam da sve to skupa nije lijepo i
nije ugodno. Ali, kako mi svi kažu, treba da budem sretna da je i kod mene
napokon tako, jer ja kasnim. Sve moje drugarice su već davnih, dana “dobile” i
razvile se u djevojke, samo ja kasnim. “Eto, da ti barem još i sise počnu rast´, bila
bi onda i ti kompletna!”- sa prkosnim pogledom reče mi Amira. A ja neću. Neću da
imam, te “sise”, da vise ispred mene. Neću da imam dugu kosu i da je moram svaki
dan prati i česljati, kao da je nešto posebno. Neću da obućem mini suknju i da se
lijepo oblačim u košulje i svilene najlonke. Neću, mene to ne zanima. Više volim
da nosim pantalone, uske farmerice, bilo kakvu majicu samo neka nije “uštirkano” i
elegantno i ženstveno. Ne, to ja ne volim. Više volim da se igram sa manjom
dječicom u ulici, da sa njima skačem i ganjam se, da ih učim pjevati i recitovati im
i budem im učiteljica. Jer, u mome srcu je se rodila želja, da poslije budem
učiteljica. Želim da učim djecu čitati i pisati i to obožavam. Kada mi je Keti
uzbuđeno ispričala da sam sada žena i da pazim da ne rodim kopile, da ne dozvolim
da me momak poljubi i da me pipa, jer ću onda da padnem u nesvijest i da ne znam
ništa i onda sam gotova. Tek tada sam kompletno izgubila volju da odrastem.
Ubijedila sam i sebe i nju da ja nemam momka i da ga nikada neću imati, niti me to
zanima. Međutim, uskoro shvatam da je bol u mojim prsima bio znak rasta grudi.
Narasla su mi dva mala orahčića i bila tvrda i bolna, da sam bila ubjeđena da sise
nisu dobre za mene i da mi zaista nisu potrebne. Ne vidim razlog, zbog čega će
meni to? Jednostvno ne vidim razloga i nadam se da će se desiti neko čudo da će se
nešto morati desiti i da ja sve to propustim i da vječno ostanem ovakva kakva
jesam. I onako sam drugačija od ostalih, pa neka me se te sise okane. A vidim da se
nešto dešava. Vidim. Vidim da sam čudna i drugačija, vidim da se razlikujem od
92
svega i svačega. Jedan puta godišnje je na televiziji internacionalno takmičenje
zabavne muzike, “Evrovizija”. Tada je kod nas u kući pravo slavlje. Dođu nam
mnoge komšinice i bude nas puna kuća, pa se pije kafa, puše cigarete i uživa u
dugosatnim pjesmama iz cijele Evrope na stranim jezicima. Pjevačice i pjevači iz
cijele Evrope pokušavaju da od sebe daju sve najbolje i ja ih slušam i gledam
otvorenih očiju i ušiju, ne dišem i ne idem niti u kupatilo, jer ne želim ni da
trepnem a kamo li šta drugo, da ne bih slučajno šta propustila. Pri kraju emisije, svi
koji smo tu okupljeni “glasamo” za najboljeg pjevača i tada se svi slože, ko je
najljepše pjevao, koja žena je imala najljepsu frizuru, koja haljinu... tada su složni i
zadovoljni svi, samo im ja pokvarim razpoloženje. Jer jedino meni se ne sviđa to
sto se njima sviđa. Jedina sam ta koja kaže da joj se sasvim nešto drugo dopada i
koja se nećemu drugome divi, uglavnom ne onome kojemu se cjelina divi. Tada mi
se rugaju i govore da sam blesava, da sam čudna, da nemam ukusa, da nemam
pojma šta je lijepo. Sjećam se da je grupa iz Švedske nastupala, grupa “Abba” i
kada sam ih ugledala, te sekunde sam umrla od sreće, umrla. Zaljubila sam se u sve
njih četvero, divila se njihovoj pjesmi, njihovim pantalonama i frizurama i bila sam
tako sretna da su me zaista proglasili budalastom. Vidim da nemam taj ukus koji
svi drugi imaju i mnogo mi smeta što sam takva. Smetam samoj sebi zato što sam
takva. Možda i zbog toga više volim da se igram sa manjom djecom. Možda i zbog
toga radije provodim vrijeme sa Tonijem. Toni je bebica, star šest mjeseci, koju je
teta Katica nedavno donijela iz Njemačke. Objsanila mi je da se njegovi roditelji ne
brinu o njemu i da će on sada da živi kod nje. Kada ga ugledah, te iste sekunde ga
zavolih. Samo jedan pogled je bio dovoljan, samo jedan dodir je bio dovoljan dag a
zavolim. Zavolih njegovu okruglu,sitnu glavicu. Dva sitna mala crna oka i male
crvene, uvijek napučene i skupljene, nježne usnice. Zavolih njegovu crnu,
kovrđavu kosicu, koja je mirisala na proljetni behar. Toni, iako šst mjeseci star, nije
bio dovoljno razvijen i napredan, tako da nije mogao sam sjediti. Stalno sam ga
nosila u naručju, a on me je zanimljivo gledao i posmatrao i nije se niti smijao, niti
plakao, niti pokazivao neki prepoznatljiv izraz na licu. Žudno sam željela da ga
malo razvedrim, da ga nasmijem. Pa, ma šta god da su nam žene savjetovale za
Tonijev napredak, ja sam to pokušala po svaku cijenu da učinim. Kada rekoše, da
ga moramo kupati u vodi od dunjinog lista, šta sada? Odakle nam dunja? Tada se
sjetim da komšija čika Turkuša ima jedno drvo te voćke. Iako sam ga se bojala, jer
je bio nekako čudan, tih i povućen starac, ipak saberem hrabrost i pokucam mu na
vrta, te ga zamolim da mi dadne koji list od dunje. No, čika Turkuša o tome nije

93
htio ni da čuje. Ne ostade mi ništa drugo, nego da se kradom ušunjam u njegovo
dvorište i ukradem koju lisku. Kada me čika Turkuša ugleda, umalo mi kamenom
nije razbio glavu. U zadnju sekundu se izmakoh i sa punim njedrima listiva, bježim
i preskaćem preko tarabe...Sa zadovoljstvom okupamo mog Tonija u toj kupki.
Svaki dan po nekoliko minuta, svaki dan. Zatim ga marljivo masiram svinjskom
mašću i trljam mu cijelo tijelo. Poslije ga okupam u mirisavom samponu i namsžrm
puderom, te ga satima ljuljam u naručju i sa najvećim zanosom mu pjevam dječije
pjesmice koje sam ja znala. Iinače ga stalno nosim po kući i po ulici, vozim ga
satima u kolicima. Ubrzo je Toni je kao ljupko majmunče, uvijek u mome naručju.
Ljubim ga kao da je najukusnija bombona ovoga svijeta i jednoga dana se Toni
nasmija tako glasno i tako slatko, da sam tada bila najsretnije stvorenje na svijetu.
Ne treba mi veći poklon, niti nagrada. Od tada mi je stalno pružao svoje ručice i
smješkao mi se, a okice bi mu se zacaklile i zablistale... Znam da je i on mene
zavolio. Rodila se obostrana ljubav. Zavolila sam ga i nije mogao proći sat
vremena, a da ga nisam ljubila, nosila, ljuljala, tepala mu, pjevala mu. Bezbroj puta
je i sa mnom spavao, pogotovo kada bi bio bolestan i imao temperaturu. Tada bi ga
Keti jednostavno donijela kod mene i rekla da ona to ne zna, nego da mu ja
mijenjam obloge na nogama i dajem mu da pije čaj. Tada bih po cijelu noć sjedila i
ljuljala ga u naručju moleći Dragog Boga da ne umre. Sutradan bi sve bilo u redu i
ja sam tada bila najsretnija i zahvalna, da je dragi Bog poslušao moje molitve.

Razlikovanjem koje je rezultiralo udaljavanjem od komšinskih prijateljica,

osjetim da se oslobađam nekog oklopa i da dobivam otvoren prostor za druge
stvari. Upoznajem druge školske prijateljice sa kojima se poslije škole sastanem i
rado poigram ili popričam. Malinka ulazi u moj život. Malinka iz paralelnog
razreda, krupna, visoka, sa velikim okruglim crnim očima i crvenom gustom,
kosom. Nikada još nisam vidjela tako crvenu kosu iod milja sam je prozvala
prozvala Zizi. Malinka je od rođenja patila od iščešenje kukova tako da je hramala i
nije ni izdaleka bila brza niti spretna kao druga djeca. Ali, Malinka je imala topao
osmijeh. Smijala se grohotom, glasno, slobodno i veselo. Podsjećala me je na moju
Jasminku kada se smije. Izgledom je bila sasvim svoja i drugačija od drugih.
Uprkos tjelesnoj mahani, bila je veoma duhovita, vesela i simpatična. Bila je malo
čudna i drugačija od drugih možda i baš zbog toga mi se najviše i dopadala.
Osjetim da se i ja njoj dopadam i iz te simpatije se vremenom rodilo pravo
prijateljstvo. Ali, još uvijek najviše vremena provodim u mojoj ulici igrajući se sa
djecom, ili na tavanu kod Keti. Život teče dalje…
94
 PRVE MINDŽUŠE

“Hej, hajmo bona da i mi probušimo usi!”- predložila je Mirzeta i dala

objašnjenje zašto. “Sve naše drugariceveć imaju rupice na ušima i mindžuše, samo
nas dvije nemamo. Hajmo bona i mi!”

“Ama, šta će mi mindžuše, bona ne bila? Ne treba meni to, nije to za mene!”-
kažem joj, a ona moli i moljaka i ne daje mira. “Pa, dobro eto hajmo, al´ gdje i
kako da probušimo uši?” - napokon popustim. “Pa, bona kod teta Salihe. Ona će
nam ih probit´!”- predložila je Mirze i mi razdragane potrčasmo do kuće naše
kone. Zaključana drvena velika, plava kapija. Vičem: “Teta Saliha, teta Salihaaa!”
“Laillahe illelah, ja lampria! Što se tol’kačko dereš, šta je!”- uzvrati teta Saliha, te
otvori kapiju. U ruci drži mokru metlu. Ometosmo je u pranju i ribanju dvorišta. Na
njoj šarene dimije, zasukane i podignute do iznad koljena da ih ne pokvasi vodom.
Na glavi joj šarena, od gaze tanka šamija, sa bijelim kericama oko ruba. Šamija
duplo podvezana i zamotana, a na sred glave zavezana. Teta Saliha je sitna ženica,
malehnoga rasta, brzih pokreta, vrijedna i živahna nenica. Radoznala, vesela i
uvijek razpoložena i spremna za šalu. „Šta je ti Minina, jesi l’ ti Minina, ha? Šta je,
šta ho’š?“ - upita me veselim galsom. „Ma, mi htjele da nam Vi probušite uši, može
l’?“- upitah je. „Može, može, hajd’, uđ’te, ev’, ev’ stan’te ovdje!“- uvede nas u
vodom osvježenu avliju, pokazujući na sred dvorišta da stanemo. Briše mokre ruke
od dimije, ulazi u kuću i pita: „Haj’te, haj’te, koja će prva?“. Zgledasmo se. Ona se
pojavi na pragu kuće. “Dakle, jeste l’ se dogovorile?” – reče. Mirzetu napusti
hrabrost, gurnu mene i veli: “Evo Beba će prva!” Dobro, nema veze koja je prva,
pomislih i stojim kao ukopana, a teta Saliha se u sekundi stvori pokraj mene, zgrabi
me za uho, protrlja ga malo, i hop, običnom iglom za šivanje u koju je uvućen crni
konc, cap, cap, hop, i u sekundi provuče iglu kroz moje uho! Prije nego što uspjeh
da vrisnem od reskog bola, stvori se teta Saliha i kod mog drugog uha, pljunu
izmeđ dva prsta, protlja malo uho, i hop, hop, provuče iglu i kroz drugo uho, te
makazama odreza konac i napravi mali čvorić. Sve se to dogodi u par sekundi. Ja
zabezeknuta, nemam vremena da reagujem, nemam vremena da shvatim šta to ona
uradi i kako uradi? Ne stigoh ni da zajaučem, a kamo li da zaplačem. Ne stigoh ni
da osjetim bol. Jedino što vidim to su Mirzetine izbezumljene oči i strah u njima.
“Šta ovo bi?”- izustih, a teta Saliha govori: “Gotovo je, ništa se ne brini. I deder
moja draga, ima svako jutro obavezno da svojom pljuvačkom mažes uši i da vrtiš
95
konac u ušima, da se ne zakori. Jeli l’ čula? Preko dana moraš nekol’ko put’ to
radit’, a obavezno svako jutro. Nemoj da ti sada rupice zarastu, jesi l’ čula?” Potom
se okrenu prema Mirzeti.”Hajd’, hod+´ vam, ev’ ima dosta konca i za tebe, hod
vam!” – reče i uze je za ruku i pokuša je privuči sebi, ali Mirze se trže, ote joj se iz
ruke, pa potrč iz dvorišta derući se: “A-aaa, nću ja to, majkooo! A-a-a-aaa, neću ja
to boli, aaa, Bebo, Bebo, eto ti ide krv, a Beboo, joj!” Pobježe Mirze koliko je
noge nose. Ostah ja u sred mokrog dvorišta moje kone tete Salihe, i tek sada osjetih
da mi niz vrat klizi nešto mlako. Sada znam da je to krv. Ali, šta sada mogu, gotovo
je sada? Požurih kući, pa pravo u kupatilo i perem, trljam tu krv, te pokušavam da
držim mahramice na oba uha, dok krv ne prestane curiti. Kada je to moja mati
vidjela, umalo mi nije nos razbila. Galami na mene, psuje me, kune me, da ko mi je
reko da to radim, odakle njoj sada pare da mi kupi mindžuše… I što je najgore,
odkud baš crni konac u probušenim ušima? Iz aviona se vidi taj crni konac, tako su
me zezali svi koji su me tih dana vidjali. Još uvijek sam imala svijetloplavu, skoro
bijelu kosu i još uvijek kratku, tako da su se crni konci mogli lahko zapazali. Ali,
meni nisu smetali. Naprotiv, nisam nikome smjela da kažem da mi se, baš zato što
su crni, da mi se zato i sviđaju. Svidjali su mi se, bšs zato što to tako nije niko
imao. A ništa me nije ni bolilo. Svako jutro sam marljivo pljuvala na prste i mazala
probušene uši i vrtila konac onako kako mi je to moja kona, teta Saliha naredila.
Ipak, se mati sažali i kupi mi male, zlatne, okrugle mindžušice, sa malim plavim
kamenčićem. Kada sam mogla da izvadim taj crni konac i da stavim zlatne
mindžušice bila sam jako sretna. Radosno, ponosno i do neba podignute glave,
svima sam ih pokazivala. Međutim, par dana kasnije, idem na rijeku Savu na
kupanje. Skačem, ronim, plivam, i kući se vratim bez jedne mindžuše, Sava ju je
progutala. Tada sam dobila “lijepih” batina, jer, zašto sam skakala kao divljak i
izgubila je! veli mati. I zbog toga sam jedno vrijeme bila sa samo jednom
mindžušom na ušima. Slučajnost je htjela da je moja sestra upravo tih dana dobila
njenu prvu šegrtsku platu. Mati je nagovori i na kraju natjera, da mi ona od njene
prve plate, kupi nove mindžuše. Tako smo se sve tri spremile kod zlatara i sestra
izabere najjeftinije, dječije, male zlatne mindžušice, sa crvenim kamenčićem.
Koštale su ravno sedam hiljada dinara. Zlatar mi ih je svečano uvukao u uši i
zaključao, tako da ih nisam mogla više izgubiti! Sa ponosom sam ih godinama
nosila, godinama…

96
 “ČAPLJA” I PRVI POLJUBAC

Moje komšinice su svakim danom sve više uzjapurene, uznemirene, razletile

se kao mladi leptirići po livadi punoj šarenog cvijeća, kada mi se ovo desi. Amira
reče: „E, moja draga dosta. Dosta je bilo. Sad’ si i ti na redu! Mi sve već imamo
momke, samo ga ti nemaš! Ako do sutra nisi sebi našla momka, onda ću ti ga ja
naći!“

Stojim pred njom kao začarana, ne smijem da joj se protivrijčim, a u sebi

mislim:“Ja, ti ćes meni, evo ti ga na!“.

Osvanuo je sunčani, topli, brčanski ljetni dan. Nisam još nasla svoga momka,
a i kako bih? A i šta će mi? Amira odlučuje i kazuje: „Eh, slušaj. Idemo sada do
‘Zenske cuprije’ i onda, onaj momak koji prvi bude na njoj, to će biti tvoj momak!
Jesi l’ čula?“. Ono što Amira reče, to druge cure potvrdiše kimanjem glave.

Nema koristi protiviti se, to znam već odavno, iz iskustva. Amira nam je
zakon. Ona je zaista bila i ostala glavna. Naređuje nam, zapovjeda nam onako kako
to ona hoće i niko joj se ne smije protivriječiti. Šta ću sada? Uzalud mi je uvijek i
bilo i ostalo svako protivljenje, kada su sve ostale cure na njenoj strani. Dakle,
htjela ja to ili ne, moram je poslušati. U roku od pet minuta, stvorismo se pred
“Ženskom ćuprijom”. Kad’, tamo na ćupriji, nikoga nema. Hama baš nikoga! Stoji
ćuprija sama, uska, drvena, malehna i ščučurena, ali prazna. Žive duše na njoj
nema.

„Joooj, kakav si baksuz! Nikog nema, baš nikog, ha-ha- hah...!”- dreči
Amira, ruga se i smije:“Pa, da je makar kakav seljak ili bio ko na njoj, vako, joooj,
baksuza žene...!“ Zajedno sa njom rugaju se i špegaeć i ostale cure. Sa olakšanjem
mislim: „Hvala ti Bože, šta će mi momak, šta ću s njim?“ Sretna na brzinu
predložih da se vratimo nazad u našu ulicu, pred česmu i da se nastavimo igrati. U
tom momentu začu se: trt-trtr-trrrrrr…! Čusmo zvuk jednog motora. Kao grom iz
vedra neba, na ćupriji se stvori jedan motor. Motor svijetloplave boje, a na njemu
jedan dječko. Stojimo na brdezcu pred ćuprijom, zinule svih nas šest djevojcica i
ne možemo svojim očima vjerovati u to čudo. Niti jedna od nas ne diše. Buljimo i
buljimo…

97
 „’Ko je ovaj, nikad’ ga u životu nisam vidjela? Kako se zove? Haman je neki
seljak?“- šapučem u nejdra i nastavljam šaputati: „Neću, neću, ne važi taj tvoj
prijedlog Amira, neću ja nikakvog momka, a pogotovo njega!“Amira me ne čuje.
Sabrala cure u krug, skupile glave jedna do druge, sapuću, gledaju na ćupriju,
gledaju u mene, opet u ćupriju, pa u mene... diskutuju. U jednom momentu prekide
Amira uzbuđeni zagor, te odlučno naređuje:„Nema - ništa! Nema veze to! Rekli
smo, ‘ko bude prvi na ćupriji, biće tvoj! Gotovo je jako, nema više tam’ – ‘vam!“
„Ali, ‘ko je on? Kako se zove?“ - uplašeno ću jai pravdam situaciju: „Vidi koliki
je! Hej, sjedi na motoru, a vidi koliki je! Šta će biti kad tek ustane, ima u njemu,
haman dva metra!“ U tom momentu, ugasi se motor i taj dječko siđe sa njega,
uspravi se… “Joooj, kolki je ovaj...Joooj, majko moja mila…! Hej, ba’, ovaj je
velik’ k’o čaplja! Aaa, bas ko čaplja! Šta je vama, sta će mi on!?“ – došlo mi skoro
da zaplačem. „Nema - moraš!“ – kaže Amira i nastavlja govoriti: „Eto, pošto ne
znamo kako mu je ime, nek´ mu sada, eto, bude ime Čaplja! Dobro mu zapamtite
lice, tako da ga sutra u gradu tražimo. Jesi l´ čula? Zapamti mu lice, sutra ćeš ga
morati naći u čarsiji!“. Nakon toga svi dobismo naredbu da se vratimo u našu
ulicu…

S olakšanjemu duši krenuh i ja, ali, ipak se još jednom okrenuh prema
ćupriji, da vidim šta taj “Čaplja” sada radi. A, on? On pokušava da upali motor.
Okreče se okolo njega. Tiho nešto mrmlja, pomalo psuje i u tom trenu uspije da ga
upali. Samo podiže nogu i hop, već sjede na motor, dade gas i uopće ne obračajući
pažnju ni lijevo ni desno, prođe pokraj mene. U jednoj sekundi ugledah prvi puta
njegovo lice iz blizine. Ugledah njegovu, od sunca malo, ali samo malo potamljelu
put. Ugledah, njegove usne. Ugledah mali, braonkasti mladež na obrazu. Ugledah,
njegove svijetloplave oči. Oči boje neba. Bistre i čistoga sjaja, sjaja kao najsjajnije
zvijezde. Ugledah, njegovu smeđu, kratku kosu… U toj jednoj jedinoj sekindi
ugledah njegovo lice, njegov lik i zapamtih ga. Zapamtih ga odmah. Ni u snu nisam
slutila da ću taj lik pamtiti cijeli moj zivot...

Sutradan, kako nam Amira reče, idemo u čarsiju. Ne na korzo. Za korzo smo
još premlade. Već idemo samo da prođemo kroz grad. Samo tako eto, da vidimo
koga sve u gradu ima. Samo tako eto, da svaka cura vidi svoju simpatiju ili momka,
a ja da danas prvi puta tražim njega - Čaplju. To je Amirino naređenje! Obletjesmo
centar, tri puta uzastopce i bez daha, od prodavnice „Čelik“ pa do kina „Radnik“,
tamo i nazad, kad’ me Amira upita: „I, jesi l´ ga vidjela, jesi l´ vidjela onog
98
Čaplju?“ „Nisam...“ – rekoh i upravo da dodam još koju rečenicu, prekide me
deranje našeg školskog druga Asima. Dere se Asim na sav glas: “Amira, Amira,
hej, ba’, dje si?!“. Gleedam ga. Izzdvaja se iz grupe momaka ii de prema naam…
Amira, ljuta na Asima, zato što viče, pa procjedi kroz zube:“Eto onog baksuza!“.
Htjede pobjeći na drugu stranu ulice, ali… U tom momentu stigoh joj reći: “Joooj,
Amira, eno ga, eno onog Čaplje tamo s njima!“ Amira stade, ukoči se, raširi sitne,
crne oči i veli: „Joooj, eno i mog, zamisli eno i onog mog tamo s njima!“

Meni dođe odjednom neko zlo. Nekako mi loše u glavi, loše u želudcu, loše
u nogama... Nesto se dešava, a da ne znam šta... Trže me Amirin glas: „Jesi l´
zapamtio? Idi sad tamo i reci onom plavom, visokom da je se Snežana zaljubila u
njega! A, reci onom crnom, u crvenoj majici, da se meni sviđa. Jesi l´ zapamtio? I,
pitaj kako se onaj plavi zove. Kako mu je ime? Hajd´ sad, požuri, mi ćemo te ovdje
čekati!“ - naredi Amira Asimu. Asim odskakuta prema grupi momaka.

Stojimo mi, nešto malo udaljene od tih momčića, a meni se okreće i grad, i
korzo, i petospratnica, iii..., ali i dalje stojimo i krišom gledamo u te momčiće i
čekamo... Šapuće Asim momcima, koji se u jednom trenu svi okrenuše prema
nama. Začuđeno nas gledaju. Vraća se Asim nazad, k nama. Rastegao usta od uha
do uha, smije se i kaže: „Onaj plavi, ime mu je Faruk...!“. Dalje nisam čula šta
Asim priča... Skoro da sam se onesvijestila od nekog uzbuđenja, od nekog meni
nepoznatog stida... Opet me trže Amirin glas. Vrišti ona, koliko je grlo nosi:
„Majmune jedan, šta si to uradio? Jesam ti sto puta rekla, onaj plavi je za Snežanu,
ona se zaljubila u njega, a ne ja! A, onaj crni, on se meni sviđa, čuješ li, meni!
Joooj, baksuze jedan! Majmune jedan! Idi sad´ odma´ i reci im kako treba, jesi l´
čuo? Zube ću ti razbit´...!". Asim odlazi ponovo prema grupi momaka, koji su i
dalje zinuli u nas. Zinuli oni u nas, zinuli mi u njih. I zaista, Faruk - Čaplja bulji u
Amiru, a onaj crni, gleda i smješka se meni. Amira da poludi... a ja? Meni
odjednom od tog silnog straha i neugodnosti koju sam osjećala, ipak postade sve
tako smiješno... Počeh se smijati, sve jače i jače, cijepam se od smijeha, suze mi
ljevaju... Čini mi se, da su mi prvi puta u životu suze od smijeha potekle... Potrčah,
lagahnim skokom preko Tenis brda, trčim i osjećam se laganom kao leptirica… ha-
ha-haaa! I ostale cure potrčaše za mnom. Trči debela Amira, zadnja je i ne može da
nas stigne i sada psuje kao kočijaš! Ljuta je, da je ne smijem ni pogledati, zato
odmah pobjegoh svojoj kući.

99
 Nešto malo kasnije, dere se Mirzeta pred mojim vratima: “Hajde, hoš´ izać´
da se igramo?“

Jedva dočekah, zalupih kapiju i istrčah sa njom pred česmu. Pjevamo i

šalimo se, prepričavamo doživljenju scenu sa Asimom. Amira, na sreću, nije tu i
meni lahnu. Počinje da pada mrak. Iz daljine čujem poznati glas komšinice
Nedžmije: “Bebaro, šta radiš?” Ide Nedžmija iz njene njive, a pored sebe gura
muški bicikl. Izmolih je, da mi posudi biciklo samo barem za jedan krug, te ga
zgrabih, pa voz´, voz´ uz Tenis brdo. Kada stigoh navrh brda, moradoh da siđem sa
bicikla i da ga rukama okrenem, pa da se vratim dole, da se spustim niz brdo. Kad
ono, ne mogu ni da mrdnem. Uplašeno se okrenuh i pogledah, da me neko drži za
korpu od bicikla. Istog trenutka prestade moje srce da kuca…

Čaplja!.

Čaplja se tu stvorio, drži biciklo, pa me pita: “Hej, cura, de mi reci, kojoj se

to curi ja sviđam?”

“Ne znam ja!”- rekoh s crvenilom na obrazima. “Kako ne znaš? Asim veli,
da se neka od vas zaljubila u mene?”- ponovo će on. “Aaa, nije ba’, ma kakvi!”-
velim ja. „Je l´ona smeđa, kratke kose?“- pita on. “Ada, misliš, Ada? Ne, nije
ona!”- naglasim ja. „Je l´ona debela?“- pita opet on. “Mislis Amira? Jok ba, ma
kakvi, nije ni ona!” – velim. Nabraja on tako i opisuje sve moje drugarice, i ja
odlučno govorim da nije ni jedna. Na kraju ostah samo još ja. I on radoznalo upita:
“Pa, jesi l´ onda ti?” “Ja? Ko ba’, ja? Šta ti je bolan, odkud ja? Ma jok, ni
slučajno!“ - zacrvenjeh se k’o crvena paprika. Osjećam da mi obrazi gore kao vatra.
Nastojim da otmem biciklo iz njegovih ruku, nastojim da pobjegnem sto hiljada
kilometara, što dalje i brže od njega i ovoga sto se upravo događa. A nešto se
događa. Nešto se dešava u mome srcu. On se sada smješka. Pokazaše se njegovi
bijeli zubi. Ravni i čisti kao snijeg. “Ah, kako ima lijepe zube!”- pomislih. “Ah,
kako ima lijep osmijeh!”… I još više se crvenim pri tim mojim blesavim mislima.
„Šta mi je, jesam li normalna?“- pitam se i dalje, kada čujem kako Čaplja pita:“Je l
´, kako se zoveš? Ja sam Faruk, a ti?“ „Snežana!“ – odgovori tiho, kao da otkrivam
neku veliku tajnu. On me gleda. Gleda mi pravo u oči. Zatim poče da me posmatra
od glave do pete. Kada je napokon sklonio pogled sa mene, ugleda biciklo pa me
pita: ”Je l´ to ti znaš voziti muško biciklo?!” “Ma, ne, ne znam. Nego znam samo
ispod grede, de da ti pokažem!”- govorim ja. On pusti biciklo, a ja progurah nogu
100
ispod grede, pa bjež´ niz brdo. Vozim, šibam niz brdo, nisam u stanju ni da
zakočim… Za jednu dlaku je falilo, da punom brzinom uletim pravo u našu
česmu…

Nedžmija jedva dočeka da joj vratim biciklo, uze ga i odveze se kući, a ja

zbunjena, potpuno zbunjena ostah da se pitam, sta je se ovo desilo?... Ubrzo poslije
toga, kada smo svi otisli svojim kućama i kada sam nešto kasnije ležala u mom
toplom krevetu, razmišljam i ne mogu da shvatim, zašto mi se Farukov lik stalno
vrti pred očima? Zašto moram stalno da mislim na njegov lijepi osmijeh? Zašto?
Zašto? Odnekad sam utonula u nemiran san…

Sutradan, kada smo se igrali pred našom česmom, evo opet dođe Čaplja.
Došao sa njegovim prijateljem Mirsom, hoće da se igraju sa nama. Mi sve redom
zinule od iznenađenja, samo ja počinjem tajno da strepim i treperim… Sutradan,
evo opet Čaplja sa Mirsom. Pošto uvijek dolazi sa tim prijateljem, prozovemo ga
Krpelj. Čega god da se igramo, kako god da se šalimo i zezamo, Čaplja uvijek
mene posebno gleda. Meni se posebno obraća i meni se posebno smješka. Ili mi se
to samo čini? Nakon par dana, igramo se mi tako “žandara i lopova”… Bježi jedna
grupa, sakriva se druga grupa, i nemam pojma kako, uglavnom nađosmo se Faruk i
ja, potpuno sami u ulazu zgrade do petospratnice. Zadihano osluškujemo, da li nas
tko prati… Glave nam skoro jedna do druge, skoro se dotakle, gledamo u pravcu
izlaza… Faruk se okrenu i približi mi samo za jedan tren svoje lice i ja osjetih
njegov dah. Pokuša da me poljubi. Skočih, kao da me ubode. „Šta to radiš?“-
šapnuh. „Pa, hoću da te poljubim, bona!“- šapće on. „Šta, šta hoćes? Jesi li ti
pametan? Kakvo te ljubljenje?“ – velim zbunjeno. “Što, je l´ to ti se nikad nisi
ljubila s momkom?“ - pita on. “Nisam”- zacrvenih se ponovo. „Pa, de, da te onda ja
prvi poljubim“ – kaže. „Aaa, ne može, neću ja to!“ – rekoh. „A, što?“- pita on.
“Pa, eto!”- stidljivo ću ja. „Aha“- ušuti se Čaplja. Šutimo oboje, gledamo i dalje
prema izlazu i uzbuđeno dišemo. To je valjda od trčanja. Tisina je. Samo se cuje
moje srce kako kuca. Samo se cuje njegovo srce kako kuca. „Znaš, ti se meni
sviđaš. Ja sam se zaljubio u tebe!”- šapuče Faruk. Ja zanijemila. Prestadoh da
dišem, srce mi prestade da kuca. Ne mogu da vjerujem svojim ušima da čujem ovo.
Ne mogu da vjerujem. “Hajde da se zabavljamo, hoćes li?“- prosaputa opet on.
Meni se sada zaista zamuti u glavi, hoću da se srušim u nesvijest. Da se srušim u
nesvijest od srece, od neke meni do tada nepoznate srece!!!

101
 “Ne znam!”- izustih zbunjeno. “Šta je to zabavljati se, šta se to radi?” Faruk
me gleda. “Ma, ništa ba. Zabavljamo se. Eto, ja dođem po tebe, pa idemo šetati,
idemo skupa u kino, eto tako, pričamo jedno drugom tajne…”- kaže on. “Aha, a
kada ću se onda stići igrati sa drugaricama?”- pitam. “Ha-ha-ha!”, nasmija se on.
Opet mu se ukazaše njegovi lijepi, bijeli zubi. Oči zasjaš posebnim sjajem. Tako
milo, tako divno me pogleda i kaže: “Pa, možes se ti i dalje igrati sa tvojim
drugaricama. Ne moram ja svaki dan dolaziti!” „Hmmm“ - razmisljam munjevitom
brzinom. Kontam: sve moje kone se zabavljaju i imaju svoje momke, samo ja
nemam. Pa, možda bih eto sada trebala i ja da ga imam. Jer, Amira mi je tako i tako
naredila da i ja moram da imam momka. „Dobro onda, hoću! Eto zabavljaćemo
se!“ – rekoh mu sa olakšanjem iako mi još nije savim bilo jasno šta znači zabavljati
se. Faruk uzdahnu, zašutje na sekundu, okrenu se prema meni i pogleda me duboko
njegovim plavim divnim očima. I ja se usudih da ga pogledam i iste sekunde
potonuh u ta dva plava bistra jezera. Potonuh i zaronih i nestadoh negdje u
nepovrat. Šutimo tako i gledamo se, nijemi i nemočni da bilo sta kažemo. Cijelu
jednu vječnost plivamo oboje u našim očima i čekamo da se nešto desi. Faruk se
malo protegnu, uzdahnu i ponovo se priblizi mome licu i htjede ponovo da me
poljubi. Ja se ponovo uplaših. „Šta ti je ba, šta to radiš?“ – rekoh. “Pa, hoću sad´ da
te poljubim”- kaže i dodaje: “Sad´ se eto, zabavljamo i sada te moram poljubiti, to
tako ide!” “Al´, mene je strah! Ja ne znam kako se to radi. Šta treba da radim, kako
se to ljubi?” – rekoh iskreno. “Ništa, nije to teško. Evo ovako, sad´ ću ja tebi
pokazati, hoćces?” ““Hoću, hajd´!” “De, prvo stani na dva stepenika više, pošto si
niska. “ Popeh se dva stepenika više i sada smo Faruk i ja na istoj visini. Gledam ja
u njegove usne, gleda on u moje, pa uzbuđeno šapnu: “Ev’, ovako. Ti samo malo
otvoriš usne i ja ću te poljubiti!“ Ja zinula. Otvorila usta, zinula i čekam. Faruk se
tiho nasmješi i kaže: “Ne, ma ne tako. Malo, samo malo otvoriš usne, ev´ ovako!” I
on mi pokaza kako. Gledam to njegovo lijepo, njezno lice, lijepe usne i zatvorene
oči, te se protresoh. Drhtim i tresem se cijelim tjelom, ali sada od hladnoče a ne od
uzbuđenja, jer zima mi je po nogama. Tek sada se sjetih da sam bosa, da nemam
cipele na nogama, a betonske stepenice hladne kao led. Počeh drhtati. Faruk shvati
u čemu je stvar, pa kaže: “Čekaj!” Skide jednu svoju patiku sa noge. Stavi je na
stepenicu i kaže mi da stanem na nju. A on ostade stojati na jednoj nozi. Potom se
ponovo približi mojim ramenima, dotaknu mi bradu, i kaže: „Hajd´, hoćes li sad, de
sad´ zatvori oči, otvori malo usne i čekaj da te poljubim…“ „Ali, mene je strah!“ -
opet ću ja. „Ma, nema šta da se bojiš, ništa ti neće biti. To je normalno. Cura i

102
momak se uvijek ljube, zar to nisi vidjela na televiziji?” I dalje sa velikim
strpljenjem objašnjava Faruk. “Ma, znam ba, ali ne znam, nisam ja to nikada radila,
ubiće me mati!”- opet ću ja. “Joj, tebe, mati! Pa, ne mora ti mati to znati” - kaže on.
“Ništa se ti ne boj, de polahko. Otvoriš malo, sasvim malo usne, zatvori oči i
čekaj!” – šapuće Faruk. “Je l´ ovako?” – zažmirim… “Ma, ne, ne moraš tako čvrsto
da zmiriš!”- kaže on. „A, zašto moram da žmirim?“ - pitam ja. „Pa, ne moraš da
zmiriš, nije niko rek´o da moraš“ - odgovara on. „Dobro, onda ja neću žmiriti. Je l´
mogu da gledam, da vidim šta ćes to ti raditi?”- pitam. “Mozes ako hoćes, al´ ljepše
bi bilo i tebi da zatvoris oči, to se tako radi!”- objašnjava Faruk… Ah, objašnjava
Faruk i objašnjava, sigurnih 40 minuta. Jednu te istu stvar. A mene strah, pa strah.
Ali, odjednom osjetim a, dami je! A, ne smijem! Sada sam od jedan puta u takvoj
situaciji da želim, jednostavno želim da me Faruk poljubi. A, šta ce reći moje kone
na to? Da li smijem da im kažem da me je poljubio? Jaoj, jaoj...šta ću sad? A, da mi
je! I te kako da mi je! E, vala daću mu neka me poljubi i da im se onda pohvalim da
sam ja prva koja je dobila od momka poljubac. E, vala, jedva čekam da im se
pohvalim. Da barem u tome budem prva, da ne budem zadnja i kasnila..Oh, Bog
zna sta je to! Kako li je to?... Nakon cijele jedne vječnosti i Farukovog strpljivog
objašnjavanja, napokon sam spremna. Širom otvorenih očiju, gledam kako se
Farukovo mladalačko lice blizi mome, kako me nježno uze objema rukama za lice i
prisloni njegove tople, njegove vrele usne na moje… Ne zna se čije usne su vrelije,
njegove ili moje. Prže me njegove mekahne, vrele usne, prže me i zagrijavaju mi i
srce i dušu! Nikada takvu toplinu, nikada takvu nježnost, nikada takvo spokojstvo
nisam do tada osjetila, nikada… Jednu jedinu sekundicu stojimo, čvrsto
priljepljenih usana u čarobnom oblaku, u čarobnom trenu, u čarobnoj sinfoniji i
jednakom ritmu otkucaja naših srca. Lebdim i nestajem i odlazim i odjednom
osjetih nešto vlažno. Nesto mekahno i vlažno. Njegov jezik. Stavio mi je jezik u
usta….Trgoh se. Te iste sekunde probudih se iz najljepšeg sna kojega sam do tada
sanjala. Shvatih da se nalazim u haustoru jedne zgrade, dva stepenika viša od
njega, stojeći na njegovoj patiki…bosih nogu… „Fuj!“- htjedoh da kažem, „fuj,
jezik, jezik mi gurnuo u usta, budala!“- ali nisam stigla. Nisam mogla. Nisam znala.
Nisam htjela. Nije mi se ni gadio. Nevjerovatno! Tuđi jezik. Njegov jezik….a ne
gadi mi se. Čudeći se tako, izbečenih očiju, gledam i dalje kako Faruk stoji skroz
blizu mene i drži jezik u mojim ustima. Jednostavno tako… Možda je prošla jedna
sekunda, možda jedna minuta, a možda vječnost. Ne znam. Ne znam više. Znam
samo da sam se otrgla od njegovih usana. Da sam istrčala iz haustora, kao da me

103
neko hoće da ubije. Potrčh niz brdo, kao da imam krila. Mrak se spusito. Nema ni
jedne moje prijateljice na ulici. Hvala ti Bože, nema nikoga. Trčim niz brdo, trčim
do prnjavora, trčim preko livade na prnjavoru, trcim opet do česme, trčim na Tenis
brdo….trčim opet nazad….trčim. trčim… i nikako da se zaustavim…. U tom
trčanju, pade mi na pamet, da moram ići svojoj kući. Otrčah kući i iz hodnika
doviknuh mami da sam došla. Leži ona na kauču, raspremila posteljinu za spavanje
i gleda televiziju: „Hajd´, hajd´, jesi l´ došla? Jesi l´ gladna, ho´š jest, eno u rerni ti
je…..!“

„Ma, ne, nisam gladna, neću! Nešto me boli stomak!“- rekoh i utrčah u
kupatilo.. Zalupih vrata, zaključah se. Gledam se u ogledalo. „Jaoj, da li se vidi da
me je poljubio?“- uplašeno se pitam. „Sigurno se vidi. Sigurno će mati da vidi da
me je poljubio, ubiće me! Sigurno sada svi znaju da me je poljubio, da mi je jezik
stavio u usta…!“ Gledam se i dalje u ogledalu i tražim bilo kakav znak. Zavirujem
u usta, plazim jezik koliko god mogu. Trazim tragove njegovog poljubca. Ništa ne
vidim. Ali, znam da mora da je nešto tu. Na neki način se to mora vidjeti. Još
uvijek osjetim toplinu njegovih usana… Drhtavim rukama uzimam četkicu za zube
i stavljam „tonu“ kaladonta. Počinjem da trljam, da perem zube. Trljam zube,
trljam jezik, trljam usne…. Zacrvenih se k´o rak…. “Ma, kakvi , nije kaladont
dosta”- mislim. Uzimam “vim”. Stavljam ga na četkicu, pa počinjem da trljam…
Ni to mi nije dosta. Stavljam “vim” na prst i prstom trljam, trljam… Poderah usne,
poderah jezik….trne, utrnule i usta i nos i jezik i cijelo lice… Jedva sam prestala da
trljam i perem zube. Prošunjah se pokraj maminog kauča ne paleći svjetlo i pođoh u
svoju sobu. Mama me upita da li ću s njom gledati televiziju, ali ja i dalje tvrdeći,
da me boli stomak, odšunjah se u svoju sobu. Ne želim da mi mama vidi lice. Stid
me je. Stid me je i strah. . “Čekaj da ti skuham kamilicu…!”- predloži mama, ali ja
je ubjedih da mi se spava i da će biti bolje.

104
 VELIKE PROMJENE

Ležim u mrklom mraku u toplom, milom i dragom krevetu i gledam u njega.

Vidim njega. Faruk! Vidim njegove divne usne. Sada znam i kakve su. Kako su
mekahne, kako su tople. Kako su slatke…Jaoojjj!. Sada tek znam koje su boje
njegove oči. Plave. Koja plava boja! Nikada nisam takvu boju očiju vidjela…. Jaoj,
jaoj, šta se ovo sa mnom dešava? Nisam ljuta što me je poljubio, ne. Pitao me je i ja
sam rekla, da. Ne gadi mi se njegov jezik, ne. Ali, šta je se onda desilo sa mnom?
Zašto ne mogu zaspati? Zašto je njegov lik stalno pred mojim očima? Zašto ne
mogu ni sekundu da mislim na nešto drugo, već samo na njega, na njega, na
njega… Faruk, Faruk, Faruk… Da li sam zaspala tu noć? Mislim da nisam. Mislim
da nisam oka sklopila, a ipak sam cijlu noć sanjala njega i taj moj prvi poljubac.

Sutradan sam shvatila da nisam više ona ista. Nisam više ona ista i nešto je
se sa mnom desilo. Sutra, kada je Faruk ponovo došao u našu ulicu, zacrvenila sam
se kao rak. Nisam mogla da progovorim ni slova, nisam mogla u oči da ga
pogledam i nisam znala šta u stvari sada da radim i kako da se ponašam? Ali sam
znala da sam presretna da ga vidim. Žudno sam željela da ga vidim, iako ga ne
smijem direktno pogledati, ipak sam sve vidjela i znala: koju boju majice je na sebi
imao, kako se smješkao i nježno me posmatrao i čini mi se da sam i na njegovim
obrazima ugledala rumenilo, kao da je i njemu neugodno. Nakon par minuta Faruk
više nije mogao da izdrži ovu situaciju, od jedanput mi je jednostavno prišao, uzeo
me za ruku i povukao iza ćoška zgrade, gdje smo ostali sami. Sve ostale komšinice
i Farukov drug Krpelj, ostaše zabezeknuto gledati. Čujem žagor i došaptavanje.
Amira najglasnije sapuče i ne može da vjeruje da se Faruk i ja sada zabavljamo.
Čujem šuštanje i šaputanje, vidim narod kako prolazi ulicom. Stojimo naslonjeni na
zgradu iza česme, jedno pokraj drugoga. Ne ljubimo se, ne držimo se za ruke, to je
sramota, dan je još i narod nas može vidjeti. Samo se gledamo i pogledima
milujemo. Samo se gledamo i pogledima ljubimo. Faruk se smješka slatkim,
divnim osmjehom, priča mi kako cijelu noć nije mogao spavati i da je samo mislio
na mene. Priča mi, smješka mi se, oči mu se cakle i sijaju kao najljepše zvijezde...
Shvatam da sam zaljubila u njega. Sada znam da sam se zaljubila u njega. Zaljubila
sam se...

Sutradan, Amira sazvala sastanak kod nje u sobu.Nas pet se moramo

„nacrtati“ u određeno vrijeme kako je naredila. Zašuškana soba zelenim zastorom,
cigarete u rukama, kafa na stolu i prva počinje po običaju Amira: „Hmmm, ovaj,
105
nesšto da vam kažem. Ja sam se poljubila sa mojim momkom. Hej, poljubio me je,
moje drage!“. Čuđenje i smijeh. Oglasi se i Ada: „Ovaj, eto da reknem, i ja sam. I
mene je Bogme moj poljubio!“. Potom otkrivaju tajne Mirzeta,Aida, pa Nermina...
Pričaju i opisuju kako su se poljubile sa momcima i kako im je to lijepo i kako je to
normalna stvar... „Onaj, a ti Bebo, jesi l´ se i ti sa Čapljom ljubila? Sigurno nisi, ha-
ha-ha“- pita i kokodaće Amira. Sve cure se nasmijaše i htjedoše nastaviti priču, ali
ih prekidoh veselim glasom: „Bogme jesam, i ja sam se poljubila sa Farukom!“
„De, ba, ne pričaj gluposti, kad´ si se poljubila? Ne važi ba, to ono onako, u obraz!
Mi pričamo bona, o onom pravom poljubcu, o onom ‘glumačkom’ poljubcu!“ -
pametuje Amira. „Pa, Bogme jesam. Baš tako me je poljubio, ‘glumački’!“- rekoh
ponosno. Jaranice zinule u mene i ne mogu da vjeruju. „Ko, ba, ko te je poljubio?
Faruk? Faruk tebe poljubio?!“ – čudi se Amira i ironično dodaje: „Pa, zar on to zna,
on je seljak, kakav on, ne zna se on ‘glumački’ ljubit´“. Nakratko zavlaad tišina, da
bi je Amira prekinula: „De, hajd´ reci, ispričaj kako te je poljubio? Je l´ ti jezik
stavio u usta, ha?“ Od stida hoću da umrem. Od stida hoću da umrem i samo
kimnem glavom. Gledaju se one jedna u drugu, pa u mene, pa će opet Amira:
“Dobro, kad´ te je poljubio, kad?“ „Sinoć“ – rekoh postiđeno. Amira vrisnu: „Ej,
jebi ga, tek sinoć! Uf, nije to ništa, mene je moj prije dva mjeseca poljubio, eh!” I
ostale se uključiše u diskusiju da su se već davnih dana ljubile i da su ih momci i za
sise smjele pipati. „A, ti, je li te Faruk uhvatio za sisu?“- upita Amira i ja se skoro
sruših od stida. „Kakva te sisa spopala? Jaoj meni, za koju sisu da me hvata?“
-crvenim se i teško dišem. Jedva dorekoh misao:”„Nije, šta ti je bona, kakva te sisa
snašla? Ma, ni slučajno to ne dolazi u obzir!” Amira gura po svome. Viče: „Eto,
znala sam. Znala sam. Nema od tebe ništa, nisi ti nikakva cura, a taj tvoj Čaplja,
ništa on ne zna!“ Okrenuše se cure opet jedna drugoj i nastaviše da pričaju koliko
puta su se ljubile, kako je sve to bilo, samo ja lebdim ni na nebu ni na zemlji i
stalno vidim Farukovo nježno, lijepo lice. „Ne, nedam se ja fatati za sisu!“
-pomislih još jedanputa i sa olakšanjem odoh svojoj kući.

Tako je počela moja ljubav prema Faruku. On je svaki dan dolazio u našu
ulicu, pratio priliku da me uzme za ruku i povuće u bilo koji haustor, bilo koji
mračni ćošak, i da me ljubi. Ljubio me je ‘maratonskim’ poljubcima. Ljubio me je
iz dana u dan sve slađe i medenije. Njegovi poljubci su trajali satima. I ja sam sada
uzela hrabrosti i zatvorila oči i počela uživati u poljubcima. Ne samo to, već i
željno očekivati momente, kada ću ga vidjeti, kada će me poljubiti. Dok me je
ljubio, nisam čula niti viku, niti ciku, niti govor okolo nas… Nikakva sadašnjost,
106
niti javnost nije bila prisutna. Postojali smo samo on i ja. Samo nas dvoje na nakom
sedmom, nekom dvanaestom nebu. Na jednom mekahnom, bijelom oblaku, daleko
od prnjavora, daleko od Brčkog, daleko od ovoga života. Na jednom usamljenom
ostrvu prepunom toplog sunca, i jedne melodije koja se kao med topila u mojoj
duši… Postojao je samo on. Postojali smo samo mi. Bila je to jedna velika, dječija,
nevina, čista i iskrena ljubav. Ljubav, za koju sam mislila, da bez njega nikada više
ni dana neću moći živjeti. Bila sam u stanju da mu poklonim, ne samo moje srce,
nego i moj život… Da mu poklonim sve osim mojih sisa, jer tada sam mislila da su
sise vrijednije od mog života. Zaljubljeno lebdim na sedmom nebu. Sve i da hoću
ne mogu da sakrijem da sam zaljubljena. Uskoro saznaše svi moji komšije da sam
se zaljubila, uskoro saznade i cijelo Brčko da volim Faruka. Mama ništa na to nije
rekla, pravila se da ne zna ništa. A ja, ja sam cvjetala iz dana u dan. Blistala i bila
sretna. Prvi puta u životu sam sretna.... Sretna... Faruk, Faruk, Faruk... Moje kone
ne mogu još uvijek sebi da dođu. „Pa, šta je tebi bona Bebo, jesi li ti pobudalila?
Pa, on je neki seljak bona, doselio se tek sa selendre u grad. Šta će ti on, bona? Vidi
ga kakav je ružan, nije nimalo sladak!“ – tražemahanu mom Faruku kone, a
najrlatija je, a ko bi drugi nego Amira. Branim ga i perd njom: „Baš me briga, meni
se sviđa i neka je seljak, on je meni najljepii!“ Blistam od sreće. Čak i ne čujem sve
što govore. „Joj, budale jedne!“- dreći Amira. „Pa ja sam se bona, samo šalila da ti
on bude momak! Joj, tebe budale, ti odmah primila dobro za gotovo, i još se
zaljubila. Šta je tebi?“ – pametuje. Slušam je i ne slušam. Jas am sretno izgubljena i
zaljubljena prvi puta u mome životu i on je zaljubljen prvi puta i ja sam njemu prva
i mi se volimo, to je jedino sto za mene važi i što me čini sretnom. Sada sve manje
vremena provodim na ulici pred česmom igrajući se sa djecom. Na brzinu se
ukradem od svih njih, pa se Faruk i ja sastanemo kod „Ženske ćuprije“ i držeći se
za ruke idemo šetati na Ficibajru pokraj rijeke Save. Tada želim da nikada Faruk
moju ruku ne izpusti iz njegove tople ruke. Šetamo i pričamo o svemu i svačemu, o
školi, o njegovim roditeljima, o njegovim sestrama... ah, kako je ovo divno, kako je
divno biti zaljubljen i zabavljati se... Onda kada Faruk nema vremena i kaže mi da
neće doći u našu ulicu po mene, tada znam da mogu da se poigram sa dječicom.
Ali, tada nekako nemam više volju i želju da skačem po ulici. Osjećam se nekako
velikom, nekako odraslom i ozbiljnom. To skakanje mi više ne priliči. Dječica me
moljakaju da se poigram sa njima, ali ja radije čučim pred zgradom ispred česme i
sanjam otvorenih očiju o Faruku, ili sa posebnom pažnjom posmatram svoj
komšiluk.

107
 KONE U ŠLAFRUCIMA

Dva brda, Tenis brdo i Malo brdo, na kojima su poredane kuće i kućice
mojih meni dragih komšija. Sunce se sprema na spavanje i zalazi tiho i polahko, a
mahalu obasja purpurno rumenilo. Odzvanjaju zvonki glasovi djece, ljudi... Pas
zalaje. Mačka preskaće drvenu tarabu. Auto zabibiće. Uzvrtio se grad, uzvrtile se
komšinice na sve strane. Sabiraju suhi veš, kuhaju večeru, unose izklofani tepih,
ribaju avliju, zaljevaju cvijeće... Sa svih strana hori se muzika, a iz svake kuće čuje
se drugačija pjesma. Sad čujem Safeta: “O, Safete, Sajo, Sarajlijo, a što si se u me
zaljubio?...“ Pa, onda čujem Cuneta: “Kafu mi draga ispeci, jer ja ću doći oko pola
noći da legnem kraj tebe...!“ Ili Silvanu: „Šta će mi život bez tebe dragi, kad drugu
ljubav ne želim da imam. Sanjam te, sanjam, skoro svake noći, samo si ti u srcu
mom......!“ Ili Leposava: „Od izvora dva putica vode na dve strane, ne znam kojim
pre bih stigla do tebe jarane!“

Da. Grad, čaršija i mahale uzvrtili se, uzjapurili se... i neumorno rade, rade,
rade... spremaju, čine, pričinjavaju, dočinjavaju... Mlade djevojke se žurno
spremaju za izaći na korzo. Dječica se igraju pred kućama na sredini ulice... I u
jednom jedinom dahu, u jednom jedninom trenu i momentu - naglo se promjeni
sve. Ušuti se grad, ušuti i smiri se mahala. Nestadoše vrijedne žene, vrijedne
djevojke iz dvorišta i bašta, nestadoše... Ali, samo par minuta kasnije, djevojke
lijepo sređene, spremljene, dikerisane i davranisane, žurno bi hitale uz ta dva naša
brdašca, da što prije stignu na korzo. A žene, koje su im bile majke i koje se sada
nalaze u najljepšoj dobi svoje mladosti, i one su nestale. Te žene, nisu više mladi
pupoljak, sada su se razcvijetale u najljepšu ružu predivnih boja i zanosnog mirisa.
Te naše žene: sa glava poskidaše one limene viklere sa crvenim gumama od galona
za zimnicu, pa se počešljaše. Natapiraše svoju „vodenu trajnu“, nalakiraše je lakom
za kosu, da frizura izdrži i dočeka muža kada joj se bude vratio iz čaršije.
Narumeniše malo, ali samo malo obraze i usne crvenim karminom, pa svaka od
njih obuće svećani - šlafruk. Ali šlafruk nije bio samo - šlafruk. Postojalo je
nekoliko vrsta tih šlafruka. Jedan je bio samo za spremanje po kući: od porheta,
tamnije boje, sa kockastim ili kvadratnim mustrama, dužine do ispod koljena.
Rukavi su bili obavezno tri frtalja, da ne bi smetali i zapinjali pri obavljanju kućnih
poslova. Kragna mu je bila obična, a imao je dugmadi i kopčao bi se od vrata pa
sve do dole, do kraja. Sa lijeve i desne strane su se nalazila dva velika džepa. U tim
108
džepovima je imalo mjesta stotinu đinđija i đinđica; platnena mahramica za nos,
komadić gaze, karmin, dječija dudica - cucla, štipaljka, bombona, zvakača,
cigareta, šibica, upaljač.... jedino ključ niko nije nosio. Tada se kuće nisu morale
zaključavati.... Ma, nema šta sve nije moglo stati u taj jedan džep od kućnog
šlafruka, to samo eto tako, neka se nađe.

Ali, sada su žene obućene u ovaj drugi šlafruk. Šlafruk od svile. Duga do
članka, šarena, svilena haljina, sa širokim, dugim rukavima i kragna rever oko
vrata. Ni jednog dugmeta nije imao taj šlafruk. On je bio na preklop i negdje sa
strane se nalazila rupica gdje se provuče kajiš od istog materijala kao i šlafruk, a
vezan bi bio iza leđa. Po neki je se mogao vezati i sa strane lijevo ili desno, kako
god da je volja i želja, jer te divne šlafruke šile su naše specijalistkinje, top
šnajderice grada. Između ostalih, nezaboravna teta Hajra Capić i Katica Morić...
Tada bi moje kone, sa friško tupiranim frizurama i rumenih obraza i usana, časkom
obukle na noge plave ili crvene ili zelene aarajevske vezene papuče, “sarajke”,pa
žurno uzele ibrik ili kantu i prošetale do česme, dok se nije smračilo. Onda bi se
ulice napunile mojim konama, a sve jedna ljepša od druge... Stajale bi po dvije, po
tri na kapijama i sa vedrim osmjesima a bistrih, vatrenih očiju, pričale i cvrkutale,
smejškale se jedna na drugu, ispitivale se za zdravlje i najnovije novosti...

Djeca bi naglo umanjila trčanje, ciku i viku, te bi se sabrali i u grupicama

čučali pokraj naše česme i osluškivali razgovor tih lijepih, divnih žena...Kao sada
ja. Sumrak bi tada trajao satima. Sumrak bi tada trajao satima, jer su moje kone
blistale u fantastičnim šarenim šlafrucima, koje su nosile sa ponosom i
elegancijom. Sa jednim vanzemaljskim osmejhom i pogledom punom topline,
njeznosti i ljubavi... Ah, kako je moja mati tada bila lijepa, ah! Friško ofarbane
kose u crnu boju, frizura „sarma“ sa milion tih malih sarmica na glavi i rumenih
usana i obraza, stajala bi sa teta Esmom na našoj drvenoj kapiji i pričala, pričala...
Moja teta Esma bi me često puta pogledala i nasmjesila mi se tako lijepo, da mi je i
dan danas toplo pri duši. Ah, moje drage i predrage komšinice, moje kone: teta
Zumra, teta Velida, teta Ibrahimovca, teta Zejrovica, teta Šefika, teta, teta, teta...
sve moje kone, sve moje tete... Nikada nismo ni jednu konu zovnuli samo imenom,
nego sa najvećom ljubavlju – teta. Sjecam se i treće vrste šlafruka. Ti šlafruci su
bili malo skromniji i tamniji. Oni su služili samo za bolnicu u slučaju, ne daj Bože
kakve bolesti. Bili su od debljeg materijala, od jednobojnog samta, šivani šlafruci.
Satima bih tako čučala pred česmom i posmatrala moje kone i moj komšiluk.
109
 RAZINE “ČAROLIJE”

Nažalost, ni ova moja velika zaljubljenost nije mogla da me sačuva i zaštititi

od tuge moje životne pratilje… Za mene je još uvijek cvijetalo cvijeće, cvrkutale
najljepše ptičice i svirala najdivnija muzika… zaljubljena sam. Faruk skoro svaki
dan dolazi u moju ulicu po mene, onda idemo u šetnju, tražimo usamljeni kutak i
ljubimo se… Sve do suđenog dana…

Kaže da nema puno vremena, škola je ponovo počela i valja učiti, valja se
pripremati za kontrolne radove. Njemu škola ne ide baš tako lahko od ruke kao
meni i ja to razumijem. Iako mi je žao, ipak moram da se strpim i da čekam kada će
doći u moju ulicu i neka od djevojčica Jaska ili Tifa dotrčati meni na vrata i zvati
me da mi kažu samo te dvije male riječi: “Doš´o je!” Tada bi moje srce odskočilo u
nebo, odletjelo i izvan neba. Lomila sam noge trčeći na ćošak ulice pred česmu, da
ga vidim. Dan bez njega je bio teško podnošljiv i bolan. Sve rijeđe je dolazio. Sve
rijeđe dotrči Jaska da mi donese muštuluk. Nekada po sedam dana ne čujem ni
glasa o njemu. Tugujem. Par puta dotrča Jaska i kaže mi da je vidjela Faruka i da
mi je poručio da sedam dana neće imati vremena. Mora ići u Špionicu u selo odakle
je porijeklom. Tada bih danima plakala, danima patila i provodila na tavanu kod
Keti, ili u svojoj sobi i pokrivena jorganom do preko glave, ljevala gorke suze.
Suze tuge i razočarenja, a najviše zbog toga što nije meni ništa rekao, zašto se nije
pozdravio sa mnom, zašto mi to mora preko Jaske poručivati. Patim, plačem i ne
znam kako da nastavim živjeti. Sve je u men ii oko mene ponovo postalo tamno,
tmurno i bezvoljno. U školi me i dalje nastavnik Boško maltletira i muči i sada me
to maltletiranje mnogo više boli nego ikada prije. Isak me šamara gdje god da me
sretne,vrijedjđa i prijeti i ja sada duplo više patim. A, moje kone? One se ponašaju
skroz čudno, nešto se dešava a da ja ne znam šta, jer me izbjegavaju kao nikada do
tada. Često puta ih iz daljine ugledam kako stoje pred Amirinom kapijom, sapuču,
pričaju i gledaju u mome pravcu . Kada krenem da im priđem - pobjegnu u
Amirinu kuću i zaključaju se. Par puta sam potrčala za njima i kucala, jer sam
mislila da je to neka nova igra, ali one nisu htjele ni da se jave, a kamo li da mi
otvore vrata. Kako god da razmislim, nemam više puta da ih tražim i da trčim za
njima, tako da ostajem sama da patim. Znam da se one sastaju i da idu u grad da
110
oblete čaršiju. Znam da se sastaju kod Amire da piju kafu i puše. Znam da se
sastaju i sa njihovim momcima, koji su sada izmjenjeni već drugi ili treći po redu.
Sve znam i dobro znam da sve to sada rade bez mene i da me jednostavno odbaciše
kao da nikada nisam postojala. Zaista ne znam zašto? Zaista ne znam zašto, šta sam
im sada učinila? Nije valjda zato što sam ja jedina koja imam još uvijek istog
momka? Nije valjda da im to smeta? Amira mi je nekoliko puta govorila da je
dosta, dosta smo se Faruk i ja zabavljali i da sada moram sa njim da prekinem, jer
je vrijeme da si nađem drugog momka. Znam da nisu htjele da me razumiju da sam
se zaljubila u njega. Nikako im nije odgovaralo da je se i Faruk u mene zaljubio i
bezbroj puta su mi se ismijavale i rugale mi se – šta će mi seljak? Ali, ja to nisam
mogla i htjela i prvi puta se protivim jasno i glasno i kunem se da nikada neću
raskinuti sa njim. Ali, da me zbog toga odbace iz društva, da me zbog toga odbace
od sebe? Ne, to ne vjerujem. Mora da je nešto drugo u pitanju, ali ne znam šta?
Sigurno je Nermina opet nešto izmislila i slagala, sigurno je Ada, ili…?

„Eno ti Faruka pred Amirinom kapijom!“- reče mi sestra. „Šta se to ti sa

njim više ne zabavljaš?“- pita. Kada sam joj objasnila da to sigurno nije Faruk, on
je na selu, ona mi reče da odem tamo da se uvjerim. Tako sam uradila. Žurno
krenuh i iz daljine ugledah pred Amirinom kapijom ono što ni u snu nisam mogla
sanjati. Tu su Amira i sve kone. Faruk stoji, visok, mlad, lijep, sladak, ali krije
pogled. Okreće glavu. Zacrvenio se i neće ni da me pogleda kako treba. Jedva da
reče “zdravo”. Amira se izdera na mene: “Šta je, što si došla, je l´? Šta hoš´?“
Nisam stigla da joj odogovorim, od zaprepašćenja zamucah, zbunih se, ne
razumijem sve ovo, nije mi jasno šta je ovo, a ona nastavi: „Faruk nije više tvoj
momak, tako da znaš! Ja se sada zabavljam s njim! Jesi l´ čula?”. Potom naredi
Faruku da sjedne na njenu ogradu i ona mu sejde u krilo, pa ga poče čopati po
obrazu i onom njegovom braonkastom mladežu. Sve cure vrisnuše u smijeh i
kohotanje. A moj Faruk poče milovati Amiru po leđima, miluje je po butinama,
miluje je… a mene ni ne pogleda, kao da nisam tu!…. A, ja? A, ja? A, ja? I dan
danas se pitam kako nisam te sekunde umrla, kako? Potrčah kući i ne znam kako
sam ostala živa, ne znam.

Danima nisam mogla izaći na ulicu. Danima nisam vidjela ni jednu konu,
danima nisam vidjela ni Faruka, niti znala šta se dešava. Odjedan put, stvori se
Faruk ispred mene. “Onaj, Snežana, izvini de, da te pitam nešto.” – reče, a ja stadoh
kao ukopana. Izvinjava mi se da ni sam ne zna sta mu je bilo, da mu je žao što je
111
dozvolio da mu Amira sjedne u krilo. Žao mu je, ali on nije kriv, ona mu je se sama
nametala, ona mu je dala da je pipa i po sisama. Priča mi kako mu ona da puno šta
da radi sa njom i da njemu to treba, da je on ipak muško! Priča mi da on smije da
uđe u njenu sobu kada je ona sama kod kuće i priča mi i priča mi… a meni se
okreće u glavi i grad, i on i cijeli moj život…“Gadiš mi se, gadiš mi se!“- kriknula
sam i potrčala dalje…. Ali, srce još boli, srce još boli. Međutim, sada znam šta ću
da radim i kako ću da radim. Sada barem znam na čemu sam. Tog momenta
odlučim da više ne budem prijateljica sa mojim konama. Ni sa jednom više ne
želim da budem prijatelj niti da imam bilo kakvog kontakta. Jednostavno, od tog
dana okrenem glavu i čak ih ni ne pozdravim. I zamisli čuda, ni one mene. Kao da
su jedva dočekale, zanijemile su, prestale su da me gledaju kada prođjem ulicom.
Tada sam prestala da postojim za njih. Meni je trebalo još dugo vremena da i one
za mene prestanu da postoje, ali jednoga dana i to je se desilo.

Ali, Faruk? Faruk mi nije mogao izaći iz srca i duše. Bezbroj puta sam
probala da mu oprostim i kada bi mi prišao i šetao sa mnom po korzu, kada bi me
uzeo za ruku i odveo u park i u mraku ljubio i ljubio, ja bih tada pokušala da budem
sretna, ali mi to više nije uspjevalo. Stalno mi se vrtila Amirina slika pred očima,
kako debela i ogromna sjedi na njegovom krilu i smije mi se u lice… ne, nisam
mogla da mu oprostim, ne. Ali, dugo je trajalo da to shvatim, a još duže da ga
zaboravim. I tako je se uhodalo to mirenje i svađanje, sada se zabavljamo, sada se
ne zabavljamo. Sada mi jednostavno priđe i sve je par dana lijepo, tako mi se barem
čini. Odjednom ga danima nema i onda mi nedostaje i ja bih žudno željela da ga
vidim. Nekada ne bih mogla da izdrižim tu bol i čeznju, pa bih otišla njegovoj kući
i tražila bilo koji razlog da, ili posudim neku školsku knjigu ili pitam za bilo koju
glupost, samo da bih ga na tren, jedan jedini tren, vidjela. Ako ga ne bude kod
kuće, tada mi njegova mlađa sestra Fahreta mora satima pričati o njemu, šta je
obukao taj dan, šta je radio taj dan, gdje je otišao, sa kime je otišao… a ja bih
vehnula i vehnula od čeznje… Nekada sam se satima mentalno spremala da otrčim
sama u grad i da stanem ispod stubova petospratnice zgrade, samo da vidim da li će
on proći gradom, ali to nisam često mogla učiniti, jer cure nisu stojale same ispred
petospratnice. Patila sam i bila jako nesretna. Tako me dočeka i završetak osnovne
škole, vrijeme upisa u srednju. Najsretinja sam bila da se riješim tog nastavnika
Boška Gligorića i da ga više nikada moje oči ne vide. Moja želja i nada su bili da
idem u Bijeljinu, da upišem Učiteljsku školu, a upravo te godine je tamo ta škola
ukinuta. Sljedeća se nalazila u Tuzli i mama mi nije dozvolila da tamo stanujem
112
kao podstanar i da pohadjam tu školu, nego me je jednostavno upisala u Gimnaziju
i naredila: ili Gimnazija ili Trgovacka?! Ja sam željela samo Učiteljsku. Dakle, sad´
pa sad´ krenuh u Gimnaziju. Teškog srca, razočarana, tužna, ali na izgled kao i
uvijek, nasmijana, vesela i simpatična, upoznajem novo drustvo: Mirjanu,
Jadranku, Azru, Savku, Pusu, Dražena, Peru… Senada ulazi u moj život. Sa
Malinkom provodim mnogo vremena i ona mi je sada velika prijateljica.

„Bebo! Bebooo! O, Beboo ima l´te, bona? Jesi l´ kod kuće?“- dreći Raza kao
da je gule. „Što se bona, tolkacko dereš?“- otvaram vrata i ljutito je pogledah. Ona
zapuhana, zadihana i oznojena, kao da je trčala i pretčala cijelu brčansku čaršiju,
pogleda u mene. Istog trena otegnu usta u široki osmijeh, te razvedri njeno lijepo
lice. Oči joj zasjase kao dvije zvijezde na nebu! „Aaa, evo moje Bebice! Evo moje
ljepotice! Lutko moja, kako si mi?“- tepa mi Raza i zainteresovano me pita, kao da
me nije prije dva dana vidjela i prije dva dana to isto pitala. Pa nastavlja u jednom
dahu dalje: “Daj mi malo soka, matere ti, žedna sam!“ „Dobro, čekaj!“- rekoh, te
uđoh na brzinu u kuću. Požurih, jer unutra me čeka prijateljica Malinka - Zizi.
Upravo smo ćejfile uz kafu i maštale o našim momcima! “De, više, požuri se,
odjebi je više!“ - veli nestrpljivo Zizi. Raza je to čula, pa požuri da kaze: „Bebooo,
šta to ti radiš? Je l´ ti to drugarica, ha?“- pita i nabrzinu iskapi sok iz čaše, te
nastavi: „De, bona Bebooo, da ti ogledam! Daj ruku da ti vidim srecu!“ Proviri
kroz poluodškrinuta vrata, pa kaad ugleda da Zizi i ja pijemo kafu, još više navali.
„Jok, ba, kakvo te ogledanje spopalo! Sranje je to i te kakvo sranje! Ja u to ne
vjerujem!“- povikah. To ču Zizi, pa doviknu: „Aaaa, de bona, nek´ nam ogleda!
Možda žena stvarno nešto zna, ha?“. Skoči Zizi sa kauča i u sekundi se nađe pokraj
mene. Razmišljam, dvoumim se, a Raza sa najmedenijm osmjehom i pogledom
dodaje: „Beboo, kad´ ti kažem, sve ću da ti vidim, sve! Bogami, Bebooo! Ja znam
ogledat´, matere mi! Hoš´ ev´, u grah? Hoš´ ev´ u dlan? Ušta hoš’, sve znam,
kunem ti se!“- nabraja Raza, pa i dalje kuneci se dodaje: „Al´, bona, najbolje ti je u
findžan, matere mi! Ev´, de prevrni, pas viđat! Daj i meni da popijem, makar jedan,
mladosti ti tvoje! Nisam kahfe ev´, heftu pila...“

Zizi i ja gledamo jedna u drugu, te u isti tren zgrabismo tablju sa kafom,

usput stavih još jedan fildžan za Razu, pa se u istoj sekundi nađosmo na kauču u
dvorištu, u prelijepoj, dubokoj ljetnoj hladivini. Na brzinu posrkasmo vrelu kafu iz
fildžana, te ga okrenusmo, da se okapa, onako kako to i treba. Sjedi Raza do mene
na kauču, raširila se i u trenu, izčarolija iz onih njenih stotinu krpa svoju bebicu,
113
samo dragi Bog zna, koja joj je to po redu. Brzim i vještim pokretom ruke, stavi
ona djetetu svoju crnu dojku u usta, te vragolasto upita: „Imal’ te momka? Kako se
zove? Kol’ko mu je godina? Čiji je? Jelde, plave su mu oči, crna kosa...?“ Pita i
ispituje nas Raza, a Zizi i ja u jedan glas se otimamo, koja ce prva da odgovori.
„Nije bona! Crne su mu oči i crna kosa. Visok je, zgodan, lijep! Al´, neće ni da me
pogleda. Ma, ni ne vidi me kad prođ kraj njega! A, ja vam, pobudalila za njim! Hej,
ba, svi već u gradu znaju da mi se on sviđa, a on se jednako pravi da ne zna ništa...
Joooj, šta ću!“- nabraja Zizi. „Ma, stani, de i ja da kažem svoje! Znaš, moj me je
jednostavno prevario sa mojom konom. Hej, ne znam ni zašto, a ni šta mu je! Hej,
zabavljali smo se fino, kad, se on odjednom promjeni hej! Šta ću sad´? Džabe je
sve, al´ on se meni još sviđa, a ja sve mislim da on mene više ne voli!“ – govorim
ja, a Raza ne sluša šta joj pričam. Prekide me riječima: „Onaj, nemere to ‘vako! De,
turte svaka po pet hiljada na findžan, jerbo, ne vidim ‘vako ništa! Zgledasmo se
Zizi i ja, zaprepastismo se. Odkud nam pare, šta je njoj? Nakon dužeg razmišljanja
Raza će početi “frletati” po svome. „Znaš, ako turite po pet hiljada, ima da vam
dadnem hamajliju. Ima da vas vole ti momci, dok ste žive! Et’, matere mi moje!“ –
kune se i vadi iz džepa dvije male, tanke, zelene grančice. Ja bih rekla da su od
borovine, ali nisam sigurna. Keže: “Ev’, vid’te! Dajte pare i ev´ vam ovo. Al´ , da
samo znate, ima da pobudale za vama!“ „Joj, ja imam samo još deset hiljada,
jebiga, nemam više!“- govori Zizi i uzbuđeno se obrati k meni: „Eto, ja ti mogu
posuditi! Al´ da mi ih vratiš, jesi l´ čula?“. Kimnuh glavom. Zizi izčarolija deset
hiljada dinara i pruži ih Razi. Ova zgrabi lovu, strpa je u njedra između sisa, pa
dade svakoj od nas po tu jednu grančicu i veli: „Stav’te ovu grančicu u flašu litre
vode. Lijepo začepte flašu i ondan svako jutro i svaku veće se umivajte s tom
vodom. Al´, na lavoru. Nemoj da prospete tu vodu, već je morate opet nasut´ nazad
u flašu. Eh, ondan, kad se umivate s tom vodom, moja draga, morate uvjek ovo
govort´; ‘Kad jede, nek´ ne jede! Kad pije, nek´ ne pije! Kad spava, nek´ ne spava –
dok mene ne vidi!’ Sve to morate 14 dana radit’ i onda, svu tu vodu morate ispred
njegovih vrata pred njegovom kućom, prosut’. Al´ sa istim tim rijecima; ‘Kad jede,
nek´ ne jede, kad pije....!’ Jeste l´ čule? Ima da ga nema! Ima da pobudele za vama!
Ima da vas vole dok ste žive, matere mi moje! Hajd´ sad, odo’ ja!“ - reče Raza,
skupi svoje prnje, složi bebicu nazad u njedra, pa požuri niz avliju. Zizi i ja ostale
zabezeknute, u ruci držeći svaka po tu jednu grančicu. „Jooj, joooj, bona, hej, vid´
ovo?“- šapče Zizi, a ja tiho dodajem: „A-a,, mene nekako strah. Kako ću to sad,
ovaj, kako mogu, joj...“ Šutimo. Zabrinule smo se. Uhvati nas strah i panika. Nakon

114
par minuta, odlučno i oštro zaključi Zizi: „E, jebi ga sad! Kad smo već dale tol’ke
pare, hajd´ ba, šta nas briga! Hajd´ sad´, de, imaš kakvu praznu flašu i za mene?“
Poskočismo mlade, lude, pa potrčasmo u šupu tražiti flaše.

Sutradan u školi veli Zizi: „Jesi l´ napravila onako kako ono Raza reče?“
„Joj, šuti, jesam!“ – šapućem. „Joj, i ja sam! Baš me interesuje šta će biti!“ - kaže
ona.

Tri dana kasnije, opet u školi, šapuće Zizi: „Hej, radiš li ono, znaš koje? Pa,
ono ba, kako se to kaže?“ „Joj, šuti, to su bona, sihire! To su haman, sihire!“-
uplašeno sapućem crvenog lica, a puna i prepuna straha. „Ma, šta ti je bona? Nije to
to! To su bona, čarolije, kakve te sihire snašle!“ - sapuće Zizi.

Pet dana kasnije pitam je: „I-i, umivaš li se još uvijek s´onim?“ „Jašta,
Bogme! Ja sad´ hoću stvarno da znam šta će se dogoditi! A, ti?“- smješka se Zizi.
„Jooj, pa i ja. Al´, ovaj, znaš, ovaj, pa ta voda, jebi ga, sad nekako haman, pa
smrdi! Meni se to nekako gadi, tako stara voda!“ – velim iskreno. „Hajd´ ba, šta
fali! Ev’, još koji dan, pa smo se riješile te vode!“- utješno će ona.

Prohujaše četrnaest dana, kao tren! Dođe „dan“, kada se mora prosuti ta voda
ispred njegovog kućnog praga. Krenusmo odlučno sa flašama maskiranim u kese.
Zajedno smo u akciji. Prvo ja… Drhtavim nogama, drhtavim rukama, prvo ja
proljevam vodu ispred njegovih vrata, šapućem molitvu: „ Kad jede, nek´ ne jede!
Kad pije, nek´ ne pije! Kad spava, nek´ ne spava – dok mene ne vidi!“ . Bila sam
sigurna da će me strah tog sekunda ugušiti... Trčim što dalje i sto brže od njegovih
vrata i umirem od straha, umirem od uzbuđenja, umirem, ali najviše od očekivanja!
Od očekivanja, šta će se dalje desiti...

Sada je i Zizi na redu. I tu sam uzbuđna, kao da mi je život u pitanju. „Uf,

uspjele smo! Uf, hvala Bogu, uspjele smo! Eh, sada da vidimo, šta će se desiti? Šta
će se dogoditi?“ - tješimo jedna drugu.

Prođose tri dana. Tri dana strepnje, očekivanja i žudnje. Tri dana puna
bezbrojnih misli i dječijih fantazija... U školski ženski WC utrča Azra i zadihano na
sav glas viče: „Snežana, Snežana! Hej, en’ga! Hej, eno došo Faruk, en’ga traži te!
En’ga, pita đe si ti! En’ga došo, traži te, pita đe si. Hajd´, bacaj tu cigaru, en’ga
tam’ u hodniku!“

115
 Te sekunde, moje srce odskoči u mozak. A Zizi, pušeci pokraj mene,
skamenila se i zaprepastila! Te sekunde je i ona prestala da diše! Jedva uspjeh
napraviti par koraka. Azra me i dalje vuče za ruku i gura iz WC-a. Ugledah ga iz
daljine. Ugledah njegove divne, plave oči. Ugledah njegove divne usne. Ugledah tu
moju prvu ljubav. Ugledah ga, visokog i vitkog, najviši od svih nas u školi.
Ugledah ga, lijepog, najljepsi od svih nas u školi. Ugledah ga, onako slatkog,
najslađi na cijelome ovome svijetu...naj....naj...!

„Snežana! Hej, Snežana, hodi vam...!“ -. kaže sa nekim čudnim pogledom. A

ja? Meni nestade dah. Meni nestade duša. Srce, nije izkočilo iz očiju onako kako
sam mislila. Ne, ono je se odjednom našlo negdje u koljenima, pa se skupilo i
skakuće i drhće i strijepi i trese mi cijelo tjelo... Šibaju misli mojom glavom,
prepleću se jedna preko druge. „Evo ga, evo ga!“ Došao je! Voli me! Voli me!
Joooj, evo, voli me! Joooj, stvarno one sihire, one vračke, one čarolije – pomogle.
Joooj, hej, joj, eto vidiš kako to ide...joj... Ali, on mene sada voli samo radi tih
vrački, a ne sam od sebe” - prodje mi kroz misli. “Pa, to je bez veze! Neću ja to
tako. Ja hoću da on mene voli od srca, srcem! Da me voli iz ljubavi i njegove volje,
od njegovog srca, a ne ovako...!“- mislim ja, kada me njegov glas vrati u stvarnost.
„Hej, čujes ti? Sad ću te razbit’, gotova si, čuješ li!?“ - dere se on kao lud i otima se
od mojih školskih prijatelja, koji ga drže za ruke i ne daju mu da mi priđe.
Probudih se iz tih dubokih misli i ne vjerujem svojim očima, ovo sto vidim. Niti
vjerujem svojim ušima, ovo što čujem. Dere se Faruk, kao lud, svi učenici to
slušaju: „Izem ti mater tvoju, ubiću te da znaš! Svu si mi knjigu upropastila, svu!“.
Okrenu se prema učenicima, pa anstavlja vikati: „Ja njoj posudio, novu, novcatu
knjigu, nisam je čitavu godinu ni otvorio a ona, ona mi u knjigu išarala svojim
imenom... hej, na svim listovima njeno ime!“. Ponovo se okrenuo pream meni. Ne
spušta gals: „Upropastila si mi knjigu! Sad ne mogu da je prodam! Kome ću je sad
prodat’, ha? Izem ti mater, razbiću te, da znaš!!!!“

Zaprepaštena, postiđena, i posramljena jedva shvatam šta se dešava. Zizi se

stvorila pored mene, zgrabi me za ruku i povuće nazad u učionicu, neprestalno
kukajuci: „Joooj, šta je ovo majko mojaaaa milaaa!“ Izgubljena sam. Umrla sam.
Mrtva sam. Polupa se srce moje. Slomi se duša moja u milion komada i komadića.
Puca duša, puca srce, umirem... Ne znam kako i šta je sve dalje bilo? Ne znam
koliko dugo sam tako umirala? Ne znam kako je prošao taj školski dan, kako?
Kako, kako? Kako sam ovo preživjela, kako?
116
 Zizi, puna suosjećanja, drži me ispod ruke, i kao da mi je neko umro, tužno i
žalosno, kao u transu, koračamo kući. U transu i šoku i ona i ja. Nijeme smo. Ne
govorimo ni jedna, ne priča ni jedna, nego se samo, svaka dva - tri koraka
pogledamo, a u obostranim pogledima čitamo samo to jedno: „Joooj, joooj, šta ovo
bi? Šta je se ovo desilo?“

„Hej, ti, hod´ ovamo! Dođi da ti nešto kažem!“- začu se muški glas koji nas
obje vrati u stvarnost, vrati na ulicu Brčkog, ispred zgrade „Kifla“.

„Aaaa, eno onog mog! Jel´ to on mene zove?“ - zaprepasti se Zizi, pa u

sekundi pretrča ulicu da mu priđe. Ja ostah zabezeknuta i dalje u šoku. Par minuta
poslije, bibiću auta. Zizi, crvena u licu kao rak, ma, crvenija nego vatra, još više
zaprepastenog i uplašenog lica i pogleda, pretrčava ulicu, ne gleda na auta, prilazi
mi i sapuče: „Joooj, da samo znaš! Joooj, da samo znaš! Hej, rek’o mi, da će mi
drugi puta opaliti šamar ako odmah ne prestanem pričati o njemu. Hej, čuj, rek’o
mi da je čuo kako svakom pričam, kako se on meni sviđa i da prestanem pričati i
tračati ga. Hej, opaliće mi čo’jk šamar, veli!“ Skoro da zaplaka Zizi, pa nastavlja:
„Hej, vid sad ovo? Šta je ba, ovo? Hej, nas ona tvoja Raza zajebala! Ja ti kažem!
Kakve čarolije, ba, da nas, ko biva, momci vole! Ovo, ona nas zajebala, napravila
da nas mrze! Hej, eto vidiš sta bi! Hej, tebi tvoj, majku psuje i prijeti da će te
razbit’, a ovaj moj će mi džabe, potpuno džabe, opalit’ samar!!“. Sada plače. Suza
suzu goni…

Stojimo nas dvije pred „Kiflom“. Kiša poče padati. Prvo polahko, sitno i
nježno, pa onda sve jače i jače. Sve žešće, hladnije i ljuče... a nas dvije stojimo i
buljimo jedna u drugu. Tek tog momenta shvatismo cijelu situaciju i počesmo se
smijati. Prvo polahko, prvo na tenane, pa onda sve jače i jače, sve glasnije i
glasnije, sve histeričnije i histeričnije... Ha-ha-haaa!

„E, vala Razo, jebo te patak, ubijena si! Ubijena si, ja ti kažem!“- deremo se
obje u sav glas, pa se na brzinu oprostismo i požurismo svaka svojoj kući…

Dva dana kasnije, čujem: „Bebo! Bebooo! O, Beboooo ima l´ te, bona? Jesi l
´ kod kuće?“. To se raza dere kao da je gule. Ljuta, da ljuča ne mogu biti, otvrih
vrata, pa stadoh vikati na nju, da ću je razbiti, da ću je ubiti, da ću joj ovo, da ću joj
ono… U ljutnji joj sve ispričah kako je bilo, a moja Raza u sekundi skopča stvar pa
veli: „Beboo, o Beboo moja, nemoj me ba, sovat, molim ti se! Ja ti kažem, ev’, ev’
ovo, sad ću ti dat’ ev’ ovo, pas viđet kako će te volit, matere mi...“ Kuka i moljaka
117
Raza i rovi po svojim krpama i njedrima, a ja i dalje još ljuta kažem: „Ma, bjež’ ba,
kakvo te sranje spopalo? Neću ja više ništa, ne dolazi u obzir! Jebi se i ti i to tvoje
sranje! To je sve sranje...! Daj ti meni nešto da ga odmah zaboravim, dag a moje
srce zauvijek otpiuše, jesi l’ čula?!” Histerično se proderah. Ode Raza kimajući
glavom. Ništa joj nije bilo jasno, ili sve joj je jasno. Tada sam shvatila da je to bio
prvi korak, kada sam ga prestala voljeti.

Dan za danom, sve manje mislim na njega i sve više vremena provodim sa
novim prijateljicama. Dječica iz komšiluka me više ne zanimaju. Tonija i dalje
volim, ali i on je narastao i radije se igra sa dječicom nego da sjedi na mome krilu.

118
 LJETO NA MORU

Jos uvijek moram ljetni školski raspust provoditi kod tetke u Rijeci. I gle
čuda, moja tetka je napokon dobila stan. Republika Hrvatska i grad Rijeka su
napokon odlučili da tetkina familija ne stanuje više u bunkeru. Nakon tolikih
godina smilovali su se i dali im jednu garsonjeru. Ne stan, nego jednu sobu koju su
nazivali garsonjera. Četiri osobe u jednu sobu! Kada sam prvi puta došla u tu
garsonjeru, osjećala sam se kao da me je neko zgrabio za gušu, te me pritišće, steže
i guši me i ne da mi disati a ni umrijeti. Ta garsonjera je se sastojala od samo te
jedne sobe u kojoj je se nalazilo sve: kuhinja, kupatilo i hodnik. Jer, kada se otvore
vrata te garsonjere, odmah se uđe u jedan minijaturni hodničić, pa jedan zidić,
opredjeljuje skučeno kupatilo i na drugom zidu te sobe se nalazi šporet i frižider i
to je sve, to je kuhinja. Ostatak sobe je i dnevna soba i spavača soba i dječija
soba… Odmah do toga svega je bio jedan uski, hodničić koji je služio kao ostava ili
šupa. To je sve. Jedino što je u toj sobi, tj. garsonjeri valjalo, bio je to veliki prozor
koji se širio preko cijele prostorije. Kroz taj prozor pružao se panoramni pogled na
plavo nebo i plavo Jadransko more. Plavilo na plavilu, plavo u plavom. Satima sam
nekada sjedila i posmatrala, kako veliki bijeli brodovi, polahko i kao da ih neko
usporeno, na nevidljivom lancu vuče, polagahno klize i satima traje dok nestanu iz
tog prozorskog okvira.

Bila sam veoma nesretna, kada sam vidjela da tetka, tetak, njihova djeca,
Željko i moja draga Jasminka, sada stanuju u toj jednoj sobi. Dvorište, velika,
mirisava, šarena livada, šupe koje je moj tetak sa ljubavlju napravio… ništa od toga
više nema… U bunkeru je svako imao svoj kutak, svako imao svoje mjesto i
prostor. Imali su sve. Tetak je nabavio jednu malu televiziju i kako je on to
napravio, ne znam, ali preko akumulatora smo mogli, kada je loše vrijeme gledati
televiziju, tako da ni ona nije nedostajala. Već davnih dana je tako funkcionisao i
frižider. Struja je „tekla“ također preko akumulatora i za nas djecu je sve bilo
ljepše nego bilo u kojem stanu. Kada sam vidjela ovu garsonjeru u kojoj su sada
tetka i njeni strpani, rastužilo me je i ražalostilo. Ali, dobro, sada je mojoj tetki bilo
malo lakše jer je imala vodu, blizu joj je bio posao… Za djecu je škola bila faktički,
preko puta. Ali, nema više one komocije, nema više onog mjesta i prostora na koje
119
smo bili u bunkeru navili. Pogotovo kada i mi, nas troje iz Brčkog dođemo. Tada se
povaljamo po velikom bračnom krevetu: tetka, Jasminka, moja sestra i ja, nekada i
moj brat, a tetak i Željko spavaju na kauču… Možda baš zbog tih razloga nisam
imala volju dolaziti u Rijeku. More me nije zanimalo. Imala sam osjećaj čag da mi
škodi, da me muče i voda i vrelo sunce. Nije više bilo ni one prijašnje udobnosti,
maker sjedili ili ležali po tom kamenju i grotama. Osim toga, srce mi je vehnulo za
mojim gradom, mojom mahalom, aponekad i za njim, Farukom. Ali, ja se ne pitam,
nego moram i tačka.

To ljeto, par sedmica prije nego što ću morati ići u Rijeku, na radiju čujem za
muzičku grupu „Bijelo dugme“ Glas Željka Bebeka me je očarao, kao i zvuk. Ta
grupa je od tog trenutka poslala moj najomiljeniji i najslušaniji muzički sastav.
Počela sam ih oponašati, glasom i pokretima. Jednostavno, htjela sam da budem dio
njih, mnogo toga što su oni bili. Željela sam pjevati i izvoditi pokrete kao Bebek.
Moja tetka i njeni su mi se smijali do suza i divili se mojoj ludosti. Od tada me nisu
zvali Beba, nego Bebek. Za njih sam i dan danas samo Bebek. Kada mi je tetka
poklonila prvu longplay ploču od „Bijelog dugmeta„ poludjela sam od sreće. Grlila
i ljubila sam tu ploču, nikome je nisam dala pipati, a sa najvećom pažnjom i
opreznošću pustala sam je na gramofonu. Za vrijeme dok sam slušala Željkov glas,
živjela i doživljavala sam novi svijet, jedan drugi, predivan svijet. Počela sam
strastveno voljeti tu muziku, taj stil i sve sto je bilo vezano za „Bijelo dugme„ Svi
su mi se smijali i za njih sam bila, kao i uvijek, budala! „Eno, Beba pobudalila
skorz! Eno, Beba pošizila, skroz!„ - rugali su se. Ali, ja sam sada jednostavno
kazamo željela da budem takva kao Željko Bebek i ako sam zato budala, pa neka
sam i budala i to me briga.

U Rijeci u to vrijeme “Bijelo dugme” nije bilo toliko popularno, pa su me

riječke komšije gledale kao da sam došla sa Marsa. Na moru smo se i dalje kupali i
takmičili ko će dalje i dublje baciti svoje kupaće gačice, ko će da ih prije uhvati…
Sergio više nije dolazio na plažu i nikada ga više nisam vidjela. Ali, sada mi je sve
to nekako postalo smiješno, nekako blesavo, nekako glupo. Sve češće sjedimo
Jasminka i ja na stjeni i pričamo. Nema više igre. Ja sam joj tada pričala o svom
prvom momku, o grupi „Bijelo dugme“, pjevala joj sve njihove pjesme, imitirala
Bebeka, a ona me je zadivljeno posmatrala njenim plavim, divnim očima. Često
puta smo fantazirale i pravile se da smo Italijanke i da samo znamo italijanski jezik.
Izmislile smo sebi druga imena. Jasminka je sebi izabrala ime Emmy, a ja
120
Loredana. Čak sam i prezime izmislila - Lampret. Kada bi nas neko nešto upitao,
glumili smo da samo stranaci i da ih ne razumijemo. Bilo je mnogo smijeha, kada
bi sjedili na stjenama sa dva, tri dječkića koji su pokušavali sa nama na se
sporazume na italijanskom jeziku, te nogama i rukama se trudili da nam objasne
nešto. Tada bi se moja sestra, na sav glas derala: „Bebo, hej Bebooo! Hajde tetka
zove! Jasminka, hej Jasminka, hajde, eno tetka zove da jedemo!„ Dječkići bi se
zbunili i nisu mogli ništa shvatiti, a mi bi smo se smijale do suza… A, moja
Jasminka je počela da se razvija u jednu lijepu, prelijepu djevojku. Dobila je crte
lica jedne izrazite ljepotice… simpatična, vesela, nasmijana, vedra… a taj njen
zvonki glas i smijeh postadoše još zavodniji.

Pored sve te dobrote i gostoprimstva dobre tetke i strpljivog tetka, ipak sam
se radovala da se vratim u moje Brčko, jer sam osjećala da je to moj grad i da je to
mjesto gdje pripadam. Veoma rano shvatam i znam da sam u Rijeci nešto drugo i
drugačija. Rano sam se naučila ponašati onako kako su Riječani navikli. Znam da
govorim njihovim dialektom, znam da upotrebljavam te njihove specificne riječi do
kojih im je mnogo stalo, kao kruh, marenda, dođi simo… Znam da ih trebam
pozdraviti sa „Bog!“ umjesto „Sellam allejkum“ ili „Merhaba“ ili jednostavno
„Zdravo“… Veoma rano i brzo sam sve to shvatila i često puta sam se osjećala, kao
da imam nekoliko čarobnih dugmadi u sebi i da je potrebno da samo jedno dugme
pritisnem, te da se ponašam „hrvatski“ kako je to od mene očekivano. I kada se
vratim u Brčko, da pritisnem drugo dugme, i da se ponašam „bosanski“, „brčanski“
kako to Brčaci i Bosanci žele. Nekoliko čarobnih dugmadi su se nalazili u meni i ja
sam sa lahkoćom i ni ne razmišljajući sve to stigla i uspjela uključiti i preključiti.
Postojala su i ta dugmad u meni, gdje sam morala da budem „vlahinja“ i da se
osjećam „njihovom“, ili da budem „balinka“ i da se osjećam „njihovom“! Osjetim
nekoliko čarobnih dugmadi u sebi i ne znam da li to treba da mi smeta? Ne znam da
li treba da se osjećam ugodno ili ponosno zato što sam ovakva kakva sam? Jedino
što znam je, da sada jasno vidim, da sam nšsto drugo i drugačija: perfektno pišem
dva pisma, ćirilicu i latinicu. Dakle -multikulturna. Bez problema se snalazim u
svim kulturama, vjerama i republikama koje od mene zahtjevaju. Sada jasno vidim
da je biti Bosanka nešto drugačije nego biti Hrvatica. Hrvati, čast izuzecima, ne
znaju da pišu tako dobro ili nikako - ćirilicu. Neki ne poznaju “bosanski dijalekt”.
Moram mojoj Jasminki prevoditi šta znači ćejf, sevdah, ašk, ašik i ašikovanje,
sabur, saburli… Kada čujem da neki kažu kako su „Bosanci su glupi,“ ili kazuju
viceve na račun Bosanaca, takvi su vrijedni su sažaljenja prije nego li ukora. S
121
ponosom velim da sam Bosanka i Hercegovka, gogata znanjem i baogate duše.
Ustvari, od mnogih sam daleko bogatija sa svim ovim što imam i živim u Brčkom.
Sada znam da sam u stanju da pravim ‘špagat’ između ta dva svijeta koja živim, a
možda i više. Sada znam da sam mnogostrana i da ima nekoliko osoba u meni.
Sada znam da mi nije problem da ih u skladu i po potrebi mjenjam i vadim na
vidjelo. Po potrebi sam Beba, pa Snežana, i eto i Loredana. Super je to! Za sada
postojimo nas tri i lijepo se slažemo. Ali, neka sumlja se nalazi na dnu srca moga.
Nešto je se ipak, davnih dana stiglo uvuči u dušu moju, pa treperi, strijepi i drhće.
Nalazi se ta sumlja tamo negdje na dnu srca moga, ali joj ne dozvoljavam da izađe
na površinu. Ne dozvoljavam da me zaokupira i da mi smeta. Jer, osjetim da će mi
ta sumlja da smeta. Ne, ta sumlja mora i dalje da bude na dnu srca, tamo negdje
duboko zatvorena i zakopana.

122
 LJUBAV PREMA MUZICI

Vraćam se sa raspusta u Brčko. Sa komšinskim curama nemam kontakta.

Malinka se još nije vratila sa svog odmora. Mirjana je u Banja Luci. Jadranka u
selu kod rodbine. Senada i ja se tu i tamo sretnemo. Ali, moje srce i moja duša jos
lutaju. Faruk je prestao da se vrti po glavi, ali još uvijek nemam volju niti želju da
se zabavljam sa nekim drugim momkom. Svi su mi čudni, smješni, na svoj način
blesavi… Oni koji su malo stariji od mene, oni me ni ne gledaju, za njih sam
balavica. Ovi koji su moje godište, oni me ni najmanje ne privlače.

Nalazim se izmeđju neba i zemlje, izmeđ biti ili ne biti. Niti sam cvijet, niti
voćka, niti sam riba niti meso… Muzika mi pomaže da živim dalje. Ludim, šizim
po kući… Odvrnem radio i skačem, skačem. Kada spremam i čistim kuću, cijela
ulica sluša moj radio, cijela. Mnogi naši tadašnji popularni pjevači činili su me
evselijom: Zoran Leković. Mišo Kovač, Kemal Monteno, Miki Jevremović, Boris
Bizetić, Ksenija Erker, Teresa Kesovija, Josipa Lisac, Senka i Bisera Veletanlić,
Oliver Dragojević… Voljela sam muzičke grupe: “Pro Arte”, “Indexi”, “Novi
fosili”…, a na prvom mjestu, naravno, “Bijelo dugme”! Svaku pjesmu sam znala
napamet. Svaku, hama baš svaku pjesmu. Bilo je dovoljno da je dva puta čujem,
zapamtim je i pjevam. Zamišljala sam se estradnom umjenicom u svom svijetu.
Sestra mi je rugala i smijala kao komšinice koje su kod nas dolazile. Neke su
molile ad prestanem pjevati. Govorile su da nemam pojma. Ali, meni to ni
najmanje nije smetalo. Ja sam i dalje bila i ostala ubjeđena da sam vrsna pjevačica,
samo što moj talenat niko još nije odkrio… Ako ništa, onda sam najstrastvenija
pjevačica, mislim da niko na svijetu ne pjeva radosnije i sa većim ljubavlju.
Zabavnjaci i zabavne pjesme su zauzele počasno mjesto u mome srcu. Narodne
pjesme su mi isle na živce, izazivale neku netrpetljivost i nisam uopće htjela da
slušam ni jednog pjevača narodnih pjesama. E, sevdalinka je nešto drugo!
Bosanska izvorna pjesma mi je otvarala dušu. Kada pomenem sevdalinku, s
ponosom pomenem imena: Safeta Isovića, Bebe Selimović, Nade Mamule, Mehe
123
Puzića…. Moja mama je naravno voljela slušati narodne pjesme i redovno bih sa
njom i radi nje morala da slušam „Radio Šabac“. Tada sam htjela ili ne, naučila
pjevati i narodnjake. Posebno me je zainteresovala Silvana Armenulić. Voljela sam
njene pjesme i rado ih pjevala. narodne muzike koja je bila lijepa, simpaticna i za
moj pojam najbolja pjevacica. Cijenila sam da je dobro sve od Šabana Šaulića,
vrsnog folk-pjevača. Pa ipak, zabavnjaci su bili u mojoj duši in a mojim usnama.
Volejla sam i riječi pjesama, kao: „Topom ću te gađat moja mala, vidim li te da si s
drugim stala!“ Super, to je super…

U takvoj “blesavoj fazi ljubavi prema muzici”, počinjem ići na igranke u

Dom „Vasa Pelagić„. Kino? Kino mi išlo na živce, jer uvijek su se samo “vrtili”
partizanski filmovi. Uvijek sve nekako jedno te isto: partizan i partizanka se
zaljube, jedno od njih uvijek mora na kraju da pogine, pucanje, rat, Njemci loši,
Njemci izgubili rat, mi pobjedili… Ne, to više nije ono što meni treba i što me
zanima. Ali šta mi onda treba? Šta me zanima? Počinjem da slušam „Radio
Luxemburg“. Saznajem za svjetske grupe kao su: „Beatels“, „Rolling Stones“ i
shvatam da su oni sasvim nešto drugo nego moje „Bijelo dugme“. Shvatam da je
Mike Jeger nešto specijalno, ali odlučujem da je Željko Bebek za mene i dalje car
careva! Željko je kralj roka! Eh, kad on “vrisne”: „Tako ti je mala moja, kad´ ljubi
Bosanac!„ Ili, kada nježnim glasom pjeva: „Odlazim, odlazim, ostavljam te, ali ne
kao prije. Ovaj put zauvijek, sad´ plači, nikad´ više ti neću doć’… !„ Tada lebdim
na stotom nebu, jer razumijem ovaj tekst, razumijem ovaj jezik, jer svaka njegova
riječ dira i potrefi direktno u srce i dušu…. Neka meni moga Bebeka, neka!

Vrtim se u jednom krugu iz kojega ne znam i ne mogu da izađem, a možda

još i ne želim to. Kod kuće je situacija svakim danom sve gora. Mati hurliče,
galami, kune, tuče, histeriše….Mnoga poniženja moram podnositi. I moj brat je
sada u najgoroj dobi, nemiran, neposlušan, dosadan… Sestra također lebdi ni na
nebu ni na zemlji. Pati za nesretnom ljubavi i žudi za boljom budučnoscšću.

Ah, ne znam više, ne znam više, ne znam više… Ovaj život je blesav. Ovo je
blesavo stanje… Uf, kada ću već jednom narasti? Kada ću već jednom odrasti i biti
velika, biti odrasla, biti punoljetna i moći raditi šta hoću? Kada ću se već jednom
riješiti matere i njenog terora? Kada ću se već jednom riješiti ove škole? Joooj, ko
će još sto godina ići u školu, ko? Joooj, kako ću, šta ću, gdje ću, zašto ću….? Ko
sam i koliko me ima? Bezbroj pitanja se vrti u glavi, a niti na jedno pitanje nemam
odgovor…
124
 EDO

To ljeto u Brčkom događale se nesreće. U saobraćajnoj nesreći poginuo moj

komšija Murat. U Gradačaćkom jezeru ugušio se moj školski prijatelj Mirsad. U
Savi se ugušile dvije mlade djevojke koje sam iz viđenja poznavala. Bili su to crni
dani u Brčkom. Brčko je patilo i žalilo mlade živote. Sve te mlade ljude sam na
neki način poznavala i moja se duša kidala i patila i jedina utjeha mi je bila da
odlazim na mezarje. Išla sam tamo kada su drugi prestali odlaziti. Nosila sam
cviječe i molila za duše stradalih. Na mezarju sam nalazila svoj mir i spokoj.
Sjedila sam u hladu pokraj Mirsadovog nišana i gledala u nebo, gledala na cestu
kako život teče dalje i osjećala se malo bolje. Ali, inače je sve i dalje bilo tmurno i
blesavo.

Prohuja još jedna teška i tmurna školska godina. Pošto u Gimnaziji nisam
bila ni najmanje sretna niti zainteresovana, sasvim razumno je bilo da sam propala.
Imala sam mogućnost da ponavljam razred, ili da pređem u neku drugu školu. Želja
da postanem učiteljica i dalje je bila moja pratilja. Mama još uvijek nije htjela ni
da čuje da idem u Tuzlu, jer koštala bih je previše para. Ultimatum je bio: ili
ponavljati razred, ili neka druga škola. Trgovačka? Da budem trgovac? A, ne, to za
mene nikako nije dolazilo u obzir. Te godine otvoriše Daktilografsku školu i u
meni se probudi želja da pokušam barem to. Zainteresova me da naučim na pisaćoj
mašini kucati sa deset prstiju i to „slijepo kucanje” kako ga nazivaju. Dakle, jedva
uspjeh nagovoriti mamu da mi dozvoli da se upišem u tu skolu. Samo nakon par
dana te skole, procvijetah i oživjeh kao nikada prije. Sa najvećim interesom učim
svaki dan i marljivo vježbam kucati na mašini za štampanje. Rodi se nada, da ću se
u Tuzli moći zaposliti kao daktilograf, sama sebe financirai i vanredno ići u
Učiteljsku skolu. Rodi se jedna velika, životna nada i isto tako naivna. Ali, to tada
još nisam bila znala.

„Pa, što si bona takva prema njemu? Vidiš da te voli, vidiš da pobudali za
tobom?“- govori mi Azra. „Ma, ko bona, o kome to govoriš? - čudim se. „Pa, ovaj
bona, ovaj tvoj Edo. Taj ti svaki dan, hama baš svaki dan dođe po tebe! Isto k’o da
125
je tvoj sluga. Vidiš bona da te momak voli. Što si tako odbojna prema njemu?“-
kaže.Azra. „Ma, šta je tebi bona, ne zanima on mene nimalo. Niti on, niti bilo koji
drugi! Pusti me, matere ti na miru!„,- odgovorim i prođem pokraj Ede. Nisam ga ni
pogledala taj dan. Zato je on gledao mene. Poče padati kiša. Evo ga. Upeljio u
mene crnne oči i šapuče: „Hej, zdravo Snežana. Evo, ja doš’o, kiša pada, pa
rek’ko’, sigurno nemaš kišobran!“ Kiša pljušti. Dobro, samo iz tog razloga
pristanem da me Edo doprati do kuće. Usput mi priča i priča, a ja ga ne slušam.
Nestrpljivo čekam da dođem svojoj kući i da ga se što prije riješim. Samo još malo
fali, pa će mi ići na živce. Svaki dan je pred mojom školom, svaki. Ako je sunce i
toplo, stoji pred školom i u ruci drži dva sladoleda sa riječima: „Zdravo Snežana,
ovaj, ja reḱ o, eto vruće je, možda bi htjela pojesti sladoled ?„ Naravno, osladim
grlo. Zahvalim se. Tada me on onda prati do kuće. I svaki put me upita da svratimo
barem na jednu cigaretu u park. Pristanem. Ali, tada mi on priča neke priče, priča i
priča. Ne slušam ga. Dok priča moje oči „lete“ po parku i čaršiji.. Jednostavno ne
znam šta on ustvari hoće od mene? Već nekoliko mjeseci je tako. Ni sama ne znam
kako smo se upoznali, preko kojega od školskih drugova. Uglavnom je Edo sada
svaki dan tu. On je uvijek tu gdje sam ja. Gdje god da krenem, kada god da izađem
u grad, kada god se vraćam iz škole, on se stvori pokraj mene i nađe bilo koji
razlog da stupimo u razgovor. Tada me „guši“ satima. Par puta sam ga otjerala od
sebe i Azra me kori da to nije lijepo, da se barem malo sažalim na njega. Žao joj ga.
Par dana se strpim, pokušam da ga žalim… Dojadi mi. Par puta sam mu lijepo
kazala da se okani mene i da me ne prati u stopu, ali on – ništa. I dalje je tu. Kao da
je moja sjena, uvijek se stvori kraj mene i prati me u stopu. Jednoga dana me
zamoli da idemo u park, da popusimo cigaretu, te da mi mora pod hitno nešto
kazati. Iako sam se žurila kući, ipak pristanem. Iz sažaljenja. Uđemo u parkić,
sjednemo na klupu, a on poče pričati. Kada sam pomislila da će me opet „tušiti„,
reče:

“Snežana, ja sam se zaljubio u tebe. Snežana, ja sam se zaljubio u tebe i bez

tebe ne mogu da živim!”

Gleda me izravno u oči. Usne mu drhtolje od uzbuđenja. Ja se poečh smijati.

Smijem se koliko me grlo nosi, kao da sam čula vic godine. Smijem se i dalje, a on
i dalje govori, kako ne može bez mene da živi, kako ne može ni da spava ni da jede,
ni da uči, ništa, samo misli na mene, mene i mene…Kada sam se prestala smijati,
lijepo mu kažem:
126
 „Slušaj ti mali. Ti si premlad za mene. Ti si dvije godine mlađi od mene,
znaš li ti to? Osim toga, ti mi se uopće ne sviđaš. Ti nisi moj tip. Dobro, ja još
uvijek ni nemam svog tipa, ali ti mi se ne sviđaš. I ako ću pravo, neću ja još
nikakvog momka. Hvala tebi, ali ja neću. Neću da ti dajem neku lažnu nadu, okani
se ti mene bolje je i za tebe i za mene!”

Ustanem i krenem kući. Edo požuri za mnom. Usput je objašnjavao da ne

može bez mene živjeti i da moram biti njegova cura. Njemu je sve svejedno koliko
je meni godina i ko sam i šta sam. Samo ja i niko više. Požurih kuci i ostavih Edu
pred našom česmom da žudi i gleda za mnom koliko ga volja. Ni jedne misli više
ne potroših na njega.

Sutradan, opet on pred školom, čeka me. Zlo mi od njega. Potrčah što dalje
od njega, a on trči iza mene. Azra i Mirjana me tiho kore i govore da moram barem
još jednom mu na lijep način kazati da me ostavi na miru, jer treba da se sjetim
kako to boli kada te neko ne voli. Dobro, opet se smilujem i saslušam njegove riječi
pune ljubavi. I, opet mu kažem da ga neću. Gleda Edo zaljubljeno u mene, moli i
preklinje me. Kaže:

„Da znaš da ćes me htjeti! Eh, hajmo se kladit’ da ćeš me htjeti!“, doviknu
Edo na sav glas za mnom, a ja mu odgovorih da je budala. Uđoh u svoje dvorište,
pa u kuću. „Ko je to tam´ pred kapijom?„ - dreknu mati. „Šta je to, ko je to, šta to
on radi pred našom kapijom?“- viče mat ii nastavlja vikati: „Nemoj da bi te dragi
Allah naveo, pa da mi ga uvedeš u kuću, ubijena si! Deder, nemoj da ga još jednom
vidim pred vratima!“

Izađoh pred kapiju i vidim da pred njom Edo sjedi. Sjedi Edo pred mojom
kapijom i čeka. Ja ga pitam koga čeka, a on: „Moju curu, Snežanu!“ Narod prolazi,
komšije izviruju iza zavjesa i mene prosto stid. Teta Esma preko puta nas, milion
puta je otvorila kapiju i kao gleda niz ulicu, a svaki čas baca pogled prema nama.
„Ma, idi odavde, bolan nebio!“- kažem mu. „Necu!“ - veli on. „Necu sve dok ne
rekneš daš ́ se zabavljat´ sa mnom!„ – dodade. „Ma, neću bolan, neću. Hajd, bjež´
odavde!„-gonim ga. “Neću Boga mi. Ja ću sjediti ovdje još i dva dana ako treba, i
ko god prođe ja ću mu reći da čekam tebe, svoju curu!„- prijeti Edo. Vidim,
ozbiljno to govori i nemam sada kud, uplaših se da mati ne izađe na avliju i ne
počene galamiti. Iz tog razloga kažem: „Dobro onda, eto zabavljaće se sa tobom,
samo idi odavde, molim te!„ Edo ustade, protegnu se, osmjehnu se i reče: „Dobro
127
onda. Nemoj samo misliti da si me zeznula! Ja ću opet docći da sjednem pred tvoju
kapiju, jesi l´ čula.? Eto, onda, hajd ́ zdravo, do sutra!„,

Nakratko, pogledah za njim. Ode zviždučući niz moju ulicu. Gledam za njim
i ne mogu da vjerujem šta doživljavam. „Ma, kakvo zabavljanje, šta je njemu?„-
pomislih i iste sekunde ga zaboravih. Ali, tu noć lezim u krevetu i prvi puta vidim
njegovo lice. Vidim njegove male, sitne, crne, kao mrak crne oči. On je sasvim
drugi tip momaka koje sam do sada vidjela. Ima crnu, dugu do preko ušiju, malo
valovitu, gustu kosu. Šiške mu skoro prekrile guste crne obrve. Ali,
najinteresantnije na njemu je tamna put. Neobično crne puti je i okolo crvenih,
lijepo vajanih punih usana, ocrtavaju se crne dlačice, koje pokazuju da mu počinju
da rastu mali brčići i bradica. Najupadljivije su ipak te male, sitne crne oči koje
sijaju nekim specijalnim sjajem. Kao da malo škilji, ali samo malo. Da, sada vidim
šta znači taj sjaj. Sada znam i vidim da je on zaista zaljubljen u mene. Čdim se i ne
mogu da se načudim, zašto je se baš u mene zaljubio? Zašto baš u mene? Sada tako
razmišljajući u krevetu, sada tek vidim da je on zaista lijep. Zgodan je, zgodan je i
lijep je i zašto se u mene zaljubio, to mi još nije jasno?

Sutradan, naravno da je pred skolom i da me čeka. U ruci drži crvenu ružu i

smješkajući se, prilazi mi, pruža ružu i govori: „Zdravo!” Kao da se zabaljamo već
sto godina. Pozdravi moje prijateljice i reče: „Snežana i ja se zabavljamo!„ Azra,
Mirjana, Malinka, iznenađeno gledaju i ne razumiju ništa, jer im nisam sitgla
ispričati sta je jučer bilo. Edo me povuče za ruku na stranu, tako da samo uspjeh
drugaricama doviknuti “ćao”. A Edo?Poče pričati kako je prvi put nakon toliko
noći spavao spokojno, ali da je prvo išao malo nazdraviti i proslaviti sa prijateljima,
jer sada mu se jedna velika želja ostvarila… Gledam ga i ne vjerujem da je sve ovo
istina. Stigavši u park, pokušavam da mu objasnim da sve ovo nije kako treba i da
je bolje da on sebi traži onu koja će ga voljeti. Gleda u moje oči, duboko i
zaljubljeno, a ja ga pitam zašto se baš u mene zaljubio? Poče Edo da nabraja.
Nabraja i nabraja, i ja se nalazim kao u nekom filmu: priča o mojim divnim, plavim
očima, da nikada nije video tako divne plave oči. Priča o mojoj, sada malo dužoj
plavoj, kao kukuruzovo klasje, kosi. Govori o mojim slatkim pjegicama, koje voli
sve redom jednu po jednu, govori o mojim divnim usnama i lijepim bijelim zubima,
govori o mom stasu i malim, sitnim grudima, kao dvije male dunjice, govori o
mojim tankim nogama i sve, sve, sve, i moj humor, moj osmijeh, moj grohotan
glasni, zvonki smijeh, moj, moj… Gledam ga i ne vjerujem. Ne vjerujem. A vidim i
128
osjećam da ne laže, osjećam da je to ozbiljno. „Uf, tebe brate dragi, a još me nisi ni
poljubio! Sta će biti kada me poljubis?“ – našalim se. On se nasmiješi, pa reče:
„Tada ću da izgubim svoj život!“

Priča, Edo, priča, priča … a ja ga slušam. Još je dan i sramota je da me

poljubi u sred bijela dana, u sred parka kroz kojeg prolazi puno naroda. Nakon
izvjesnog vremena, predloži mi on da odemo iza biblioteke, tamo je kutak gdje
nema nikoga, jer želi da me poljubi. Još uvijek ne vjerujući sve ovo, pristanem i mi
se sakrismo iza biblioteke. Čim smo stali, Edo me uze objema rukama za lice,
prisloni se mojim usnama i poljubi me najljepšim poljubcem. Ljubi me i ja
nestajem. Ljubi me i ja sam nestala za sva vremena ovoga svijeta. Za cijeli moj
život nisam više zaboravila taj poljubac. I tada sam se izgubila. Izgubila sam se i
zaljubila sam se u njega.

Svaki dan je dolazio pred školu, uzeo bi me za ruku i žurno vukao u park. Tu
smo satima pričali o književenosti, satima pričali o filozofiji i politici i životu
općenito. On je dvije godine mlađi od mene, ali u glavi je deset godina dalji i zreliji
i pametniji. Sve što sam do tada za sebe bila mislila, da sam pročitala puno knjiga,
da sam prilično inteligentna, sve to nije bilo ništa. Nije postojalo šta Edo nije znao i
na koje pitanje mi nije mogao dati zadovoljavajući odgovor. Počelo je doba
zaljubljenosti, sjaja i cvjetanja mene i moga cijeloga dotadašnjeg zivota. Sve što
sam do tada živjela, razljepšalo je se, proljepšalo je se. Sada sam počela da
shvatam, da je se još nešto drugo desilo, nešto drugo i drugačije nego zaljubljenost,
ali još nisam znala šta je to.

Nalazim se na sedmom nebu. Ne, ne na sedmom nebu, nego na četrnaestom,

ne na četrnaestom, nego na stočetrnaestom!!! Edo me voli, ja volim njega…
Sastajemo se u svakoj našoj slobodnoj minuti. Ako me mama iz bilo kojeg razloga
ne pusti da izađem, Edo prošeta bezbroj puta mojom ulicom, prođe pokraj moje
kapije, malo zastane, malo namigne, kradom mi rukom pošalje pusicu i produži
dalje, i tako po sto puta… Kada se sastanemo, od sreće ne znamo gdje ćemo i kako
ćemo. Ako je dan, onda se krijemo po kućnim haustorima, ili iza bibilioteke,
ljubimo se, milujemo se, držimo se čvrsto zagrljeni. Satima sjedimo u parku i
pričamo, pričamo. Nekada idemo u kino, ali nikada nisam zapamtila niti znala koji
film gledamo. Tada se ljubimo do bezsvijesti… I, često puta odemo na igranku
„Vase Pelagić“. Plešemo čvrsto zagrljeni i izgubljeni, ljubimo se i u zamračenoj
prostoriji postojimo samo on i ja. Moje prijateljice su ljubomorne i zavidne, ali
129
istovremeno se i raduju za mene i mojoj sreći. Kada su brzi plesovi, kada se treba
da šizi i skače, tada Edo stoji na strani i gleda me kako se ja „bacam“ i nestajem.
Smješka se i guta me svojim divnim, crnim očima. Ali, večinom to skakanje potraje
samo malo, jer me Edo tada uzme za ruku i jednostavno izvede u parkić do „Vase
Pelagića“, gdje sjednemo na zidić ograde od zgrade „Omladinska“. Tu se ljubimo
uz muziku, koja se čuje sa igranke i Feđin divni glas:„Draga, pamtiš li još klupu u
malom parku!“. Ili, osluškujemo muziku grupe „Crni leptiri!“ Satima bih sjedjela u
njegovom krilu, satima me je ljubio, svaku moju pjegicu na licu je ljubio i brojao
ih, a bilo ih je na stotine. Kada mu je i to bilo malo, tada me je ljubio
‘maratonskim’ poljubcem, od početka do kraja pjesme „Selma, putuje na fakultet!“
ili bilo koje druge pjesme. Kada bi mu jedna pjesma bila malo, produživao bi
poljubac bez prekida po dvije ili tri pjesme. Nekada nisam imala zraka da dišem,
nekada mi je poljubcem oduzimao dah! Željeli smo da naša ljubav traje vječno.
Željeli smo da cijli život provedemo skupa. Maštali smo o budućnosti. Maštali smo
o zajedničkom životu i našim kćerkama. Edo je bio ubjeđen da neće imati sina,
nego samo kćerke i maštao je o izgledu tih naših kćeri. Bio je ubjeđen da će naše
kćerke biti crnokose i tamne puti kao on, jer on je jak, on je muškarac i on je jači po
genima. Zbog toga je bio ubjeđ da ni jedna kćer neće ličiti na mene. Ja bih tada bila
sretna, jer sam zeljela da sa njim imam stotinu djece, da rađam i porađam male
Eldine, sve dok mu jednoga dana ne rodim i sina koji bi se kao i on zvao Eldin.
Smijali smo se tim našim željama i snovima…

Jednoga dana moradoh ga upitati:„Reci mi, na što to mirišeš, šta je to?„ Već
bezboroj puta sam ga željela to upitati, ali se ne usudim, jer me je strah odgovora.
“Ma, ništa ba, popijem po jedno pivce!“ – odgovorio je uz smješak koji zatvara oči.
„Kako, jedno pivce? Pa, svaki dan mirišeš tako nekako čudno, nije to samo jedno
pivce?“- kažem. „Ah, jeste ba, samo jedno, možda eto i dva. Sinoć smo slavili
rođendan od prijatelja!” - reče. Uslijedila sui “pravdanja”. Prekjučer je bio
iznerviran kod kuće nešto, pa je popio dva pivca! Ovaj dan je ovaj razlog, onaj dan
je onaj razlog. Kada kod kuće ima problema, tada ode u „Dašćaru„ na pivce-dva,
smiri se, opusti se i onda je dobro. Kada ima problema u školi, ode na pivce ili dva.
Kada, kada… Gledam ga i ne mogu da vjerujem. „De ti meni reci, je l´ ti to piješ,
bolan? Haman ti stalno piješ?“ - pitam pomalo i ljutito i zabrinuto. U sekundi
nastade naša prva svađa. On se brani i tvrdi da je to sve bez veze, jedno-dva pivca,
malo rakije, šta je to? Moj argument, da je on sa svojih tek petnaestak godina
premlad za takve stvari, nisu kod njega imale nikakve svrhe. Iz dana u dan ista
130
stvar. Svaki dan osjetim taj čudni miris piva i šljivovice ili viskija. I svakim danom
sve više mi počinje smetati. Ne prođe koji dan, posvađamo se i ja prvi puta
raskinem naše zabavljanje. Moj ultimatum da hoću da više ne pije, Edo nije htio da
prihvati i sutradan je došao potpuno pijan pred moju školu, tvrdeći da sam kriva
zato što sam raskinula sa njim. Da bi se tri dana kasnije, opet pomirila sa njim i
tako je počeo taj strašni krug, pomiri se-raskini, pomiri se-raskini. Jednoga dana je i
to bilo smiješno, tako da je Edo jednostavno prestao dolaziti pred školu.
Jednostavno je prestao da me traži i prati kao sjenka. Po nekoliko dana ga ne vidim
i ne čujem za njega. Ali, znala sam da nije našao drugu djevojku, nego je bio sa
prijateljima da slavi bilo čiji rođendan, ili bilo koji razlog za piće. Sada osjetim i
znam da ga gubim na alkoholu i ne mogu da vjerujem, ne mogu da vjerujem.
Plačem. Plačem i najgorče suze lijem Gorčije prije nikada tako nisam plakala.
Molim ga i preklinjem da prestane pit ii opijati se, molim ga i preklinjem i
zaklinjem. A, Edo me gleda, nemoćan da mi obeća da više neće piti. Nemoćan da
mi obeca i da održi riječ, jer za njega to nije strašno i nije ništa loše. Svi tako rade,
nego samo ja pretjerujem. Ne prođ dan da barem jedno pivce nije popio. Kada smo
skupa, onda satima diskutujemo o tom piću i alkoholu, diskutujemo da će time da
uništi i moj i svoj život, ali…ali… Edo mi to ne vjeruje i ubjeđen je da ja
pretjerujem. Opominje me, da mu polahko, a sigurno idem time na živce.

Baš zbog tako velike ljubavi koju osjećam za njega, hvata me strah, jedan
veliki strah. Sada je Edo počeo da bude i čudan. Ljubomoran, nervozan,
nepravedan… Par puta mi je u ljutnji nabacio da je njegova familija protiv mene,
zato što sam kopile i polutanka. Nabacio mi je da moja familija nije ravna njegovoj,
i kada je ugledao moje zaprepasteno lice, odmah je dodao da to njemu ne smeta,
nego samo njegovim roditeljima i njegovim bezbrojnim tetkama… Ja bih
zanijemila i on bi me tješio da mu je svejedno čija sam i što nisam prava
muslimanka. Nakon jedne od tih glupih raspravljanja o piću i alkoholu i ponovnog
nabacivanja o mome porijeklu, ja mu kažem:

„Za onoga čovjeka za koga se udam, njegovu vjeru ću uzeti, kunem se! Pa,
ma bilo koje vjere da on bude! Ako mi ti budeš suđen, prigrliću islam i promjeniti
ime. Ako ne, bilo koji da to bude, to ću učiniti!„

Edo me pogleda širom otvorenih očiju, mahnu rukom i reče da je to glupost.

Ispričam mu da sam u svom srcu još od malih nogu imala tu želju da bilo kada
pripadam samo jednoj vjeri. I sada znam da ću to da napravim, pa ma kada da to
131
bude. Dakle, ako mi Edo bude suđjen, neće njegova familija vise morati da se brine
i sikira zato sto nisam muslimanka. Uzeću islam. Ali… možda su to samo
mladalačke želje, mladalačke fantazije, mladalačka nezrelost?

MIĆIN POVRATAK

U svemu tome, tolikoj sreći i zaljubljenosti, a ujedno i nesreći i žalosti desi

se ovo. „Kažu, doš’o Mića!“ – reče mati, a ja je uplašeno pogleda. „Hoś’ otić’ da
ga vidiš?“ – pita. U licu blijeda i bijela kao da nema ni kapi krvi u njoj. „Ma,
kakvi, nedaj mi Bože, šta će mi on? Ne, ne dolazi u obzir. Molim te mama, neću ni
da ga vidim, neću!“- gotovo vičem. Mati me pogleda i zašutje. Rijetko je moja mati
ostajala bez riječi. Evo, to je jedan od rijetkih momenata kada je izgubila riječi…

Upravo sam bila kod nje u prodavnici i kao i svaki dan svratila bi poslije
škole da joj malo pomognem u magacinu čistiti i sortirati robu. Ali, danas, danas je
sasvim neki drugi dan. Mati me posla odmah kući, jer ni ona sama ne zna kako da
se ponaša i šta da kaže. Od nekoga je čula da je Mića došao u Brčko, da je nakon
toliko godina došao da posjeti svoga brata i sestru. Dokazano je da on nije kriv za
krađu para i zbog toga je smiodoći. Pepica, njegova žena je ukrala kasu sa parama i
ona ne smije više nikada doći u Jugu. Prijeti joj zatvorska kazna.

Koračam duboko zaokupirana mislima. Računam i brojim, koliko godina

Miću nisam vidjela. Sjećam se svakog susreta i doživljaja kojega sam imala sa
njim, i tresući se od jeze zvonim na vrata. Tek sada se probudih iz misli i trgoh,
kada shvatih da se nalazim pred vratima stana od Mićinog brata, a mog stirca
kojega samo iz viđenja poznajem. Nisam stigla da realizujem dalje, vrata otvori
žena koja bi trebala biti moja strina, te iznenađeno viknu:

„Mića, Mića, tvoja kćerka je! Snežana je, tvoja kćer je došla!„

Stadoh kao ukopana. “Strina” se pribra, pa reče: „Izvoli, izvoli, hajde uđi!
„ Još stojim. Čudim se samoj sebi. Kako i zašto sam se našla pred tim vratima, kada
sam svjesno rekla da to nikada ne bih učinila? U tom momentu, odvoji se moja
duša i srce od mene, odvoji se i oprosti i ja sada samo vidim ali ne osjećam. Sada
samo vidim, ali ništa ne osjećam. Vidim: Mića, visok, krupan, crne guste kose,
crnih debelih obrva, tankih crnih brkova i svijetloplave oči. Gleda me. Čudi se. Tek
nasmiješi se, obradova se, raširi ruke i zagrli me… Povuče me u kuću, i drzeći me
132
za ruku uvede u kuhinju gdje su ostali Lukići pili kafu. „Ooo, odkud ti? Ooo, kako
si? Ooo, šta ima? Ooo, ovaj, eh, baš mi je drago da te vidim! Eeeh, nek´ si vala baš
došla, nek´ !„, - muca Mića ocevidno iznenađen, zaprepašten i na brzinu sabira
misli, sabira se. Stric i strina sjeli preko puta mene, gledaju me, kao da im je
Marsovac ušao u kuću… Sa svih strana bombardiraju me pitanjima… a ja, ja vidim
i čujem, ali ne osjećam ništa. Hama baš ništa! Odgovaram na pitanja i prvi puta
osjetim kako je kada se napusti svoje tjelo i kada se nalazim negdje pokraj sebe i
pokraj svega ovoga što se upravo dešava. Iz daljine i debeli stakleni zid čujem da se
Mića opravdava. Nije mi ništa mogao donijeti iz Kanade, jer nije znao kolika sam
sada velika, da li sam debela, mršava, plava, tamna… Nije znao šta volim, koji
ukus imam. Nije znao i nije znao. Ništa o meni nije znao, a ja ga i dalje samo
začuđeno gledam. Pokazuje mi slike svoje familije. Gledam sliku gdje on stoji na
nekom ogromnom mostu. Pokraj njega dvoje djece, sin Vjekoslav koji je samo
godinu dana mlađi od mene i još jedan sin, koji je u Kanadi rođen. Ime mu je
Veselin. Na drugoj slici, stoji zagrljen sa Pepicom, pa na trećoj slici, šetaju on, žena
mu i djeca… Svi veseli, zagrljeni i nasmijani sjede… Pa opet njegovi sinovi, pa on
sam, pa on sa Pepicom… Gledam sve te slike, gledam i ne osjećam ništa. Nakon
dužeg vremena jedva uspjeh da progovorim. Pitam ga, zašto mi nikada nije pisao?
Zašto nikada nije za mene upitao? Zašto nikada nije upitao da li sam živa? On
odgovara kako je sve znao, njegov brat mu je to javljao, znao je sve o meni, ali nije
se usudio da mi piše… Bilo mu je nezgodno da mi piše. Nije znao šta bi mi pisao…
Ali, eto sada je tu, sada mi daje četiri slike da imam za uspomenu, pošto mi ništa
nije donio za poklon… Ne, ne želim nikakav poklon, ja ne želim poklon, ja ne
želim poklon, govorim i nakon izvjesnog vremena, zbunjena i dalje i izvan sebe,
ustajem, pozdravljam se i želim što prije otići svojoj kući. Pri pozdravljanju u
hodniku upita me Mića može li sa mnom da izađe u grad, da malo prošeta. Ja se
zaprepastih. Dobro, važi, pristanem. Izađemo na ulicu. Samo dvije minute poslije,
pita me da li mogu sa njim da idem kod moje mame. Želi je vidjeti. Kao u transu
pristanem. Koračamo Mića i ja jedno pored drugoga. Ne pričamo. Šutimo kao da
smo nijemi. Par minuta kasnije, nađosmo se pred prodavnicom gdje mama radi.
Slučajno je pogledala u našem pravcu. Prepozna Miću, te iste sekunde zakova
pogled. Ostade ukočena. Prestade da diše, prestade da trepče, prestade…
Zanijemila, zanijemila… Mića pruži ruku, pozdrvi se sa njom. Ona požuri da što
prije uđe u magacin. Zaključa radnju i stade pred Miću. Mića i ja sjeli na dvije
stolice jedno pokraj drugoga, i ja opet sve vidim, a ništa ne čujem i ništa ne

133
razumijem. Vidim ih da pričaju, vidim da Mića gleda u moju mater kao da je vidio
svetu Mariju. Vidim da Mina nema ni traga jednom osmjehu, na njenom uvijek
vedrom i nasmijanom licu. Sada se vidi samo jedna velika ozbiljnost… Odjedanput
čujem deranje matere. Vrišti i dere se. Kune ga. Psuje ga. “Kako nisi znao ni kolika
je, a kako ćeš znat’? Kada si ti za sve ove godine upitao da li ti je dijete živo? Koga
ba, ti voliš, koga? Pa ti si najveća stoka koju sam ikada upoznala! Kam’
alimentacija, kam’? Znaš li ti da ti nikada ne plati ni hiljade za svoje dijete, ni
hiljade? Sram te bilo, sram…!„, Viče mati. Mića postiđeno, nijem, gleda u nju,
gleda u mene, pa sagne glavu. Pa opet gleda u nju, pa u mene. Promica: „Nemoj
Mino, nemoj bona Mino. Pa, znaš li ti koliko ja tebe volim, Mino moja, Mino?!„.
Preklinje je Mića. Zaboravili das am tu. Zaprepašteno ih gledam i ne shvatam ni
riječ. Trže se Mića, skoči sa stolice, skinu zlatnu burmu sa ruke i pruži je meni.
Reče: „Evo, evo ti Snežana barem ova burma, neka imaš barem nju za uspomenu
kada ti ništa drugo nisam donio!„ Ja neću burmu, niti razumijem išta! Ne, neću ja ni
njegovu burmu, niti išta. Ne treba mi ništa. Na sreću da mati me posla kući da ne
slušam njihove rasprave. Kao u transu odgegah se kući. Zaista ne razumijem ništa.
Kada je Mića došao, zašto je došao, koliko će ostati, šta je uopće u pitanju? A,
najmanje razumijem sebe, najmanje!

Sa Edom razgovaram o svemu tome. Pričam mu koliko me boli svaka riječ

vezana za ime Mića. Jedino Edi mogu reci, koliko patim da nemam oca, koliko
želim da imam oca. Edo reče: „Snežana moja, bolje je nemati nikako oca, nego ga
imati svakakvog! Zapamti ovo!„ Nisam odmah mogla razumijeti njegovu izjavu, ali
kada mi je ispričao kakav je njegov život, tada sam shvatila sve. Edo potiče iz
ugledne porodice koja je se iz Prijedora doselila u Brčko. Otac mu je načelnik
Općine u našem gradu, visok, crn, jako lijep čovjek. Majka mu je niska, plava i
ozbiljna žena koja radi kao službenica u Domu zdravlja. Nažalost, njegov otac
koristi svoju ljepotu i ugled i nevjeran je muž. Zbog njegovog nevjerstva i veze sa
ljubavnicama stalno se svađaju i vrijedjaju, a djeca izpastaju. Edo ima mlađu sestru.
Dakle, ni kod njega ne cvijetaju ruže. Stalno su svađe. Zbog svega je primoran da
gasi vatru. Roditelji su roditelji. Da bi sebe uvjerio u očeve flertove, pratio ga je.
Nerijetko sam bila sa njim. Tako sam upoznala i čula za neke kafane u Brčkom
gdje običnim ženama, a posebno djevojkama nije bilo pristupa. Neke od tih
ugostiteljskih objekata nose nazive: „Dašćara„, „Rupa„ „Kockarnica„… Sada znam
što je moj Edo nerijetko bio potišten i neraspoložen. Rijetko Pokušavam da mu
pomognem, da ga nasmijem i da mu pokažem koliko ga ja volim… Godilo mu je.
134
Ali, desi se da ga po nekoliko dana ne vidim i za njega ne čujem i to me mnogo
zabrinjava. Tada je moj Edo po nekoliko dana u svom svijetu, ide sa svojim
prijateljima da piju, opijaju se i uvjek nšsto slave… Tada mu ja nemam pristupa.
Tada je zaboravio za mene.

Raztrgnuta sam na sve strane. Mića je u Brčkom i ne znam šta da osjećam i

šta da mislim? A, sa Edom je krenulo nekako nizbrdo. Osjećam da ga gubim. Šta
sada? Kako dalje?

„Evo ti kćerke, pa nju pitaj!“- dere se mati. Čujem je čak na dvoristu.

Skidam cipele. Drhtim. Znam da se opet nešto loše desilo. Ulazim u sobu. Mića
sjedi na kauču. Skupio se kao pokisli miš. Poplavio u licu. Ne stigoh ni da ih
pozdrvim, a mati nastavi: „Eto ti kćerke, pa kako ona kaže neka tako bude, ostavi
mene na miru!„

Gledam ih. Ne shvatam o čemu se radi. Tada mi mati objasni da je tužila

Miću radi zaostatka alimentacije koju duguje za mnoge godine. Sud mu je odmah
oduzeo pasoš, tako da ne može napustiti državu. Tek kada bude platio sve
zaostatke, tek tada će dobiti putovnicu i moći će se vratiti u Kanadu. Gledam u
jedno, pa u drugo. Mića gleda u mene i kaže: „Snezana, molim te, rekao sam tvojoj
mami tako i evo sada i tebi. Molim te, reci joj neka povuče tužbu kako bi mi vratili
pasoš da se mogu vratiti u Kanadu. Trenutno nemam toliko para da platim sve te
dugove. Odakle mi?. Nisam ni slutio da će me tvoja mati tuziti. Molim te, reci joj
neka povuce tužbu,a ja ću ti pare poslati čim se vratim u Kanadu!„

Kuka Mića k’o sinja kukavica.Mati hurliče, kune, psuje… Unijela mu se u

lice i vrišti: „Lažeš, lažeš, ti si đubre, ti nikada nećes poslati ni dinara, ni pismo
jedno, a kamo li šta drugo. Ti lažeš, lažeš! Bebo, on laže, znam ja njega, vjeruj
meni kad ti kažem!„ Gledam Miću skupljenog i jadnog. Žao mi ga. Okrenu se
prema men i poče govoriti: „Kunem ti sečcime god hoćeš, čim se vratim poslati ću
ti cijelu alimentaciju, sve zaostatke. I ne samo to, redovno ću sada slati novac. Sada
znam da ti treba, znam da želis da se školuješ, sve sada znam. I kunem ti se čime
hoćeš, reci mami, samo neka povuče tužbu!“ Moli Mića i samo što nije zaplakao..
Gledam ga tako jadnog i kažem: „Mama, molim te idi povuci tu tužbu da mu vrate
pasoš, molim te. Ja mu vjerujem to što govori. Ja mu vjerujem i sigurna sam da će
da uradi tako kako se kune!“ Neće mati da čuje što govorim. Dugo joj je trebalo da
se smiri i donese odluku. Kada se izgalamila, okrenu se men ii reče: „E, moja Bebo,
135
ej! Dobro, to samo radi tebe ću uraditi. Zapamti, samo radi tebe, a ne radi njega.
Neću da mi sutra kažeš da sam kriva što nemaš sa ocem kontakta. Ali, dobro
zapamti što ti sada kažem. Đubre je on da neš’ vjerovat’ kakvo! Otići ce taj i nikada
ti neće poslati ni dinara. Dobro zapamti što ti kažem! Znam ja njega najbolje,
znam!“ Mati reče svoje i ode u kupatilo. Sjeimo Mića i ja jedno pokraj drugoga.
Šutimo. Gledamo u jednu tačku ispred naših nogu. Mukla tišina. Samo iz kupatila
se čuje tiho jecanje moje matere…

Par minuta kasnije uđe mati crvenih očiju, ali suhoga lica. Nasmješi se, pa se
razleti po kuhinji. „Hajd ́, hoš ́, jesti?“- reče. Mića se protegnu kao mačak, nakašlja,
pa poče po svome: „Mino, o Mino moja. Ne mogu više bez tebe, ne mogu! Molim
te Mino, vrati mi se. Mino, molim te, oprosti mi za sve. Mino, molim te, primi me
nazad. Primi me da ostanem kod tebe i sa vama, molim te Mino. Ne mogu više da
živim bez tebe. Neću ni u Kanadu, neću više u tu tuđinu, neću više nikoga, dosta mi
je svega, ja sam samo tebe volio i samo tebe volim…!„ Zaplaka i kleknu Mini pred
noge. Moli. Mati potraži pogledom mene. Kada se uvjeri da je gledam i slušam
reče: E, moj Mića, ej! Evo ti kćerka, pa neka ti ona kaže da li da ostaneš kod nas ili
ne. Evo ti kćerka tvoja, pa neka ona odluči. E, moj Mića, e!“ Mića se okrenu prema
meni i u jednom skoku se nađe ispred mojih nogu. Klečeći, držeći me čvrsto za
ruke, reče: „Reci Snežana, reci da hoćeš, reci molim te. Ja sam tvoj tata, ne čika
Mića, ja sam tvoj tata! Reci molim te da smijem ostati kod vas. Ja nju volim,
razumiješ li? Ja nju volim. Ona i ni jedna više na svijetu! Ona je žena moga života,
ona!„ Plače Mića. Ja skamenjena, zbunjena, zaprepaštena. O meni ni riječi. O meni
i da mene voli, ili da sam mu barem draga, ili da mu možda malo nedostajem, ili
bilo šta… Ne, o meni ni slova. Nego samo; Mina, Mina… Jedva se sabrah i uspjeh
kazati: „Ne, meni otac više ne treba. Meni će skoro sedamnaest godina. Meni sada
otac više ne treba. Još malo, pa mi treba muž, još malo, pa treba da se udam. Osim
toga,čcika Mića, Vi imate ženu i djecu. Vi ne živite više ovdje u Brčkom, nego
negdje, daleko u Kanadi. Šta će biti sa one tamo familije, šta? Ne, meni otac više
nije potreban!“ Otrgnem se iz njegovih ruku i plačući istrčim na dvorište, pa na
ulicu, a potom potrčim kod Katice u dvorište i sakrijem se u jednom ćosku u bašti.
Suze umivaju moje lado lice... Sanjam li sve ovo, sanjam li? O, Bože šta je ovo, o
Bože ko sam? O, Bože šta sam? O, Bože, zašto sam…?

Da, sutradan je mama otišla u sud i povukla tužbu. Mići su odmah vratili
pasoš nazad i evo Miće sada svaki dan kod nas u posjetu. Sjedi, jede, pije kafu,
136
gleda u zidove i u nas, a ja nastojim što manje da se susretnem sa njim. Jednoga
dana se vraćam iz škole, ne mogu da pređem ulicu, velika dženaza je u gradu. Tog
trena me neko povuče za rukav, uze za ruku i povede u pratnju te dženaze. Mića!
Mića me uze ispod ruke i korača skupa sa mnom na dženazi. Tu i tamo baci pogled
na mene. Šapuče da još voli moju mamu i da ja nju treba da nagovorim da ga primi
nazad. Govori mi da još nije kasno da mi bude otac, on je moj tata, zasto mu ne
pružim priliku da se dokaže da mi može biti dobar tata… Dženaza bi i prođe. Mića
ode dalje sa nekim prijateljima uz pozdrav, da će doći večeras na večeru…

Nema ga na večeri. Nema ga ni sutra na doručku. Nema ga sutra ni na ručku

a ni na večeri. Dolazim iz škole kući i još na dvorištu čujem materino glasno
plakanje. Plače kao kiša. Opet znam da je to radi Miće. „Šta je mama, što plačes?“-
pitam je. Mati me pogleda tako tužno i žalosno. Tako tužno i žalosno.„E, moja
cura, otiš’o je Mića za Kanadu!“ – reče bolno. Mislim se i čudim se, pa neka je, šta
fali, baš me briga… A mati nastavi: „E, moja cura! Rekol’ ja tebi da je to đubre,
rekol’ ? Al’, da se nešće pozdravit ́, e vala svaka mu čast! E, vala sada je zaista i
mene iznenadio. E, vala….!„ Plače mati i u jednom dahu nastavlja: „ Ja koje đubre
je to! Dabogda nikada sreće nejmo. Dabogda se nikada ne smirio!„ Plače mati i
kune. Stojim kao kip, ne razumijem, ne vjerujem, ne shvatam… Da, istina je, Mića
je otišao nazad u Kanadu, a da se ni pozdravio nije od nas, a kamo li šta drugo!
Nema veze, neću da vjerujem u tošsto mama priča, neću da ga mrzim, neću da ga
korim… Možda je morao tako naglo da ide u Kanadu? Možda se nešto desilo?
Neka, čekaću njegovo pismo. Čekaću ja da on meni piše, obećao mi je, a i zakleo
se. Zakleo se i ja mu vjerujem.

Vrijeme prolazi. Mića se ne javlja. Prestade mati da plače. Prestade moja

mati da ga kune. Zašutje i ne spomenu ga dugo vremena. Ostah ja da čekam.
Čekam na jedno pismo, na jedan znak života od mog oca, čika Miće. Nema, nema,
nema, ništa nema. Tri mjeseca kasnije, veli mati: „Ej, eno kona Mirza i Nesad idu u
Kanadu kod Miće u goste, pa rekla je Mirza ako hoces da napišeš Mići pismo, ona
će mu ga licno predati!„

Sjedim i pišem pismo svome ocu. Molim ga za obješnjenje zašto se nije ni

pozdravio od nas. Molim ga da održi svoju datu riječ i zakletvu i da mi piše barem
nekada jedno pismo. Molim ga da mi nekada pošalje njegovu sliku. Molim ga, da
radi mame, samo radi moje mame pošalje koliko i kada može zaostatke

137
alimentacije, samo da bi ga ona napokon prestane kleti. Molim ga samo za jedno
pismo, molim ga.

Odnese teta Mirza pismo u Kanadu. Nakon nešto vise od mejsec dana idem
iz škole nazad kuci, kad začuh glas komšinice teta Mirze: „Bebo, Bebo, hodi
ovamo, evo imaš pismo iz Kanade!“ Od sreće oko mene se okrenu cijela ulica.
Potrčah i propeh se uz par stepenica njene kuće, a iz druge sobe čujem njen glas
kako nešto govori mužu. Čujem je: „Joj, Nesade, ne mogu. Kako ću joj to reći,
kako? Ne mogu ja, de ti.!“ Čujem to, stojim u hodniku i čekam. Ne shvatam. Čika
Nesad mi priđe. U ruci drži pismo i nešto mi govori. Ne razumijem. Uzeh pismo,
čvrsto ga držeći u šaci, jedva čekajući da dođem kuć kako bih ga pročitala. Ne
razumijem šta mi ovo čika Nesad govori… Vidim samo njegove tužne oči i
crvenilo na licu. Nezgodno mu. Žao mu. Čudim se. Zašto se čovjek tako ponaša, šta
mu je? I tek sada otvorih svoju šaku u kojoj sam čvrsato držala pismo i tek sada
razumijem šta mi čovjek kaže. Tek sada vidim šta držim u ruci. „Joj, moja Bebo,
kolko nam je te žao. Joj, moja Bebo, izvini, jako nam je te žao i meni i Mirzi!“-
sapuče čika Nesad. U tom trenu priđe teta Mirza. Plače žena. Suza suzu stiže. „E,
moja draga Bebo. Nije htjeo ni u ruku da ga uzme. Ni u ruku. Kaže neće ni da ga
dotakne, kaže sigurno su mi napravili kakve vračke, kakve sihire. E, moja Bebo,
nikakvo moljenje nije pomagalo. Nije pismo htio ni otovoriti, ni u ruku uzeti!„

Požurih kući. U šaci držim moje neuručeno pismo. Nije ni dotaknuto

Mićinom rukom. Čim uđoh u kuću sakrih ga u jednu knjigu, legoh u krevet i pokrih
se jorganom preko glave. Eh, Bože, daj mi, daj mi samo da umrem, ove, ove
sekunde da umrem…

138
 SEDAMNAESTI ROĐENDAN

Stiže i moj sedamnaesti rodjendan.

Pred školom me je čekao Edo. Iznenadih se, jer ga već par dana nisam ni
čula ni vidjela. Malo se razočarah. U ruci nije imao ružu. „Možda je zaboravio da
mi je rođendan!“- pomislih i već se vidim kako ću ga zezati i rugati mu se radi
toga. Veseli i nasmijani, požurismo moje prijateljice, Edo i ja do slastičarne
„Ganija„ na buzu i šampite. Moje prijateljice me danas časte i to mi je najljepši
poklon. Više mi i ne treba na ovome svijetu. Jos uvijek sam tužna i žalosna radi
Miće, ali nikome ne smijem da pokažem ili se povjerim, nikome. Ne želim više
ničije sažaljenje. Poslije me Edo vuče za ruku da idemo iza biblioteke. Znam šta
hoće. Znam da hoće da me ljubi i ja to isto hoću i želim. Upravo se spremah da ga
zezam, da nije u stanju ni jedan karanfil da mi pokloni, kada Edo iz zelene jakne
isčarolija divnu crvenu ružu. Veliku, mirisavu, crvenu kao krv, ružu. Pruži mi ružu
i zatim izvadi jedu malu kutijicu i pruži mi je sa riječima:

„Ovaj prsten je sada samo od srebra. Nemam para da ti kupim zlatni. Ali,
drugi prsten će biti od zlata, vidjećeš. Ovaj prsten je znak da si moja i da samo
meni pripadaš. Jesi li čula? Ovaj prsten je znak da ćes biti moja žena čim te budem
mogao oženiti!“ Gleda me nježno, sjajnim očima, uze kutijicu iz mojih ruku, otvori
je, izvadi jednu srebrnu burmicu i stavi mi je na prst… Kao u snu, kao u snu, ne
vjerujem to, ne vjerujem… Počeh plakati od sreće. Suze sustižu jedna drugu. A on
me ljubi, ljubi i poljubcima pije moje suze… Ovoliko sreće ne mogu da podnesem,
ne, ne mogu podnijeti. „Snežana, volim te! Snežana, volim te!“- šapuče Edo i
čvrsto me drži u zagrljaju… Umrla sam i varatila se ponovo u život. Umrla sam.
Prvi puta čujem da meni neko tako nešto kaže: “Volim te!”Prvi puta čujem riječi da
mene neko voli. Taj dječko, taj Edo ni u snu ne sluti šta mi to znači, ni u snu! I sada
znam i ja da i ja njega volim. Sada znam da je ono drugačije koje osjećam za Edu,
da je to ljubav. Ne zaljubljenost, nego jedna duboka, prava, iskrena ljubav. Sada
prvi puta u životu volim i što još ne mogu da vjerujem, voljena sam. Ja sam
voljena. Ja sam voljena… Ja volim i voljena sam!!!
139
 I tek sada sam potpuno i kompletno izvan sebe. Ne razumijem više ništa. Ne
razumijem ni sebe ni druge, a ni ovaj život. Volim Edu, a mrzim sebe! Zar to može
da bude? Zar je to moguće? Kako je moguće voliti nekoga drugoga više nego sebe,
kako? Pitam se i u međuvremenu mi je dojadilo i to pitanje i to stanje i sve skupa.
Nalazim se u stanju neizvjesnosti. Osjećam se, kao da sam bez moje volje baćena iz
aviona i letim, letim, letim. Na leđima imam padobran, ali ne znam, ne znam kako
da ga upotrijebim? Ne znam njime da rukujem, a munjevitom brzinom se bližim
zemlji. Padam, padam. Munjevitom brzinom čekam da lupim od ledinu! I, čekam.
Za vrijeme tog munjevitog leta, sjetih se da u meni postoje nekoliko dugmadi koje
treba po potrebi da pritisnem da bih uspjela nekako da preživim. Sjetih se da su u
meni čarobna dugmad i da samo treba da potrefim onaj pravi. Nađoh ga. Nađoh to
dugme koje me spasi, koje me čini veselom i nasmijanom, tako da niko ne može da
primjeti da sam nesreta. Ne pokazujem više nikome moja osjećanja, jer ne mogu da
podnesem sažaljenje. Ne, ne mogu to više podniejti. To mnogo boli, mnogo. Dakle,
dani prolaze i čekam da se nešto desi. Čekam da vidim Edu, kako on to hoće i kada
on to hoće. Čekam da dođje subota pa da idem na igranku, jer u međuvremenu mi
je igranka jedina utjeha, jedina.

Stojimo u školskom ženskom klozetu. Modrih usana, drhtavih, plavih prstiju.

Jedva da jedna drugu vidimo od dima cigarete. Nijemo, zadubljene svaka u svoje
misli, pratimo „šetnju„ cigarete „Opatija„ koja se kreće iz ruke u ruku. Nastavlja se
pušenje tihim glasom: „Pazi da ti ne ispadne.„ Malinka me šapatom trže iz misli:
„Hej, hoćeš večeras na igranku?„ Prije nego sto uspjeh odgovoriti, Mirjana reče:
„Ja Bogme hoću, a ti Jadranka?„ Ova se trže: „Aha, mislim da hoću. Tata će me
sigurno pustiti.„ Potom će Azra: „Bogami mene otac neće pustiti. Mati i bi, ali
otac, on je opasan. On neće da čuje.. Eh, blago li se tebi Snežana, ti nemaš oca.
Mati ce te uvijek pustiti!“ Šutim na ove Azrine riječi. Duboko povukoh dim
cigarete, ispustih ga, te požurih povući još jedan, kad mi Malinka zgrabi cigaretu iz
ruke i veli: „Šta je, ideš li?“ „Eh, moje cure! Vi mislite da je meni lahko?” – kazah i
dodadoh: “Moja mati, baš zato što nemam oca, još je gora od svih vaših očeva.
Čuva me k’o vučjak! Neda mi nigdje mrdnuti. Moram je satima obrađivati i moliti.
A, volila bih da idem na igranku, nego ne znam ti šta. Međutim, ne znam, nemam
pojma hoće li me veceras pustiti…“ Potom će Azra: „Ma šta je bona, ideš li ili ne
ideš?“ „Ako me mati pusti, bekzuse jedan, zar si gluha?“- brecnuh se. “Pssst, eto
podvornika” – šapmu jedna, a mi se ukočismo od straha. Otvoriše se vrata i pomoli
se glava Alme: „Hej, prikaze ulazite u razred, zvonilo je!„ Sa olakšanjem da je to
140
samo Alma, u sekundi „povuče„ svaka po još jedan dim cigarete pa, brišući ruke od
pantalone, pogurasmo se iz klozeta.

U učionici do mene u klupi, pognute glave sjedi Malinka. Zinula u jednu

tačku, ne mrda se. „Šta ti je odjednom?„ - pitam je. „Ništa. Nešto nemam vala ni
volju danas za školu. Hajmo, hoćes da se isparimo s idućeg časa?“- šapće ona. „Šta
je tebi bona? Neću, to ne dolazi više u obzir. Zar nam nije bilo dosta što smo do
sada bježale?“- šapućem ubrzano. „Ma, kakvi, nećemo mi više bježati!“- odlučno
kazem. Par sekundi kasnije, zapahnu me neki neugodan miris, pa joj kažem: „Fuj,
usmrdila si se!„ „Na šta?„- umalo ne vrisnu ona. „Na ćenifu i cigare„ - velim. „A
šta misliš, na šta ti mirišeš?“ -začudi se Malinka. „Pa i ti si bila samnom u
klozetu!“- reče pomalo ljutito. „Ajme meni… Zar i ja tako smrdim, fuj?“-rekoh.
„Joj, jesi budala, ja budale jedne. Haha-ha, haha-ha!“- poče se Malinka smijati
glasno i sve glasnije, nikako da prestane. A ja tek sada shvatih da je to tačno, pa se i
ja, iako malo postidjeno, glasno nasmijah. „Dosta, tišina!“ – prodera se nastavnik i
mi zanijemismo.

Prođe i taj školski dan. Međutim, non-stop su mi se misli vrtile hoće li me

mati pustiti na igranku, ili neće? Kad´ gle čuda? Mojoj materi došao onaj trenutak
kada je bila posebo raspoložena. Pitah: “Mogu li…?” Brzo dobih odgovor:
“Mošeš!” Kada dobih odobrenje, nastade trčanje. Noć se uveliko spušta, a ja se još
nisam počela spremati. Još milion stvari i stvarčica moram dobaviti po kući, jer to
je uslov za igranku. Trć ́, trč ́, trč`… Sedam je sati: ja trč’ ́pod tuš, tuširaj se, peri
kosu. A ona sada napokon duga, do ramena, gusta, mokra. Ma, nemam vremena za
sušenje i lakiranje, a kamo li uvijanje i titranje. To nikada nisam radila niti imala
strpljenja. Važuno je da je što prije raščešljam, jer poslije pranja se zapetlja u
klupko, pa treba puno vremena dok je razpletem i rašćešljam. Kada sam uspjela
srediti kosu, onda na brzinu uskačem u uske farmerice. Moda je takva da su
farmerice skroz uske. Što uže to bolje. Tako uske da ih jedva mogu zakopčati, a
dole, na nogavicama ušivena specijalna glokn, tako da budu široke i što šire potom
bolje. Oblačim majicu, bilo kakvu, nije važno ni boja ni kroj, važno je da na njoj
nešto piše, po mogućnosti na stranom jeziku. Ne zanima me baš mnogo kako
izgledam koliko me zanima hoću li njega vidjeti? Hoće li večeras biti Edo na
igranci, hoće li mi priči, hoće li me primjetiti, hoće li, hoće li?

141
 NA IGRANCI

Onako mokre kose, samo peškirom obrisane i jedva raščešljane, svježe

tuširana i samo dezodorantsom ispod pazuha namazana, bez ikakve šminke ili
parfema, trčim uzbrdo i za pet minuta stižem na jedinu igranku pred „Vase
Pelagića„. Čuje se kako odjekuje muzika. Trešti muzika! Držim u šaci ranije
pripremljenih pet hiljada dinara, koje sam na jedvite načine skupila. U trafici do
igranke kupujem kutiju cigareta „Opatija“, te mi ostaju još tri ravne hiljade. Koja
milina, to mi je da rahat platim ulaz. Gužva je. Nestrpljivo stojim u redu. Guram se
kao svi drugi okolo mene, te jedva dođoh na red i kupih kartu. Evo me pred
velikim, široko otvorenim, dvokrilnim ulaznim vratima. Zadahnu me miris
ustajalog, zagušljivog dima cigareta, znoja, raznoraznih vrsta parfema, sprejeva,
lakova za kosu… Muzika – odzvanja. Trešti. Feđin divni glas i pjesma „Crni
leptiri“. Dakle lagahna muzika za ples -„sentiš“, zaključujem. U predsoblju, koje se
sadrži od jednog jedinog stola za bilijar i vrata gdje su muški i do njega ženski WC,
nema više ništa, čak ni jedne stolice ili slike na zidu. Samo dvoje, troje, mladih
strpljivo stoje i čekaju na red za klozet. Ulazim kroz ta značajna, velika vrata
dvorane u kojoj se pleše. Proći se ne može od gužve. U zatamnjenom svijetlu
ocrtavaju se zagrljene siluete parova, kako plešu u ritmu pjesme:„Ulična svjetiljka
baca svijetlost u krug, dok crni leptiri lete pravo na jug. Ali, neznaju, da tu je kraj,
da ih ubija njene svijetlosti sjaj…„

Meni Bože moj! Stadoh, zadivih se. Cijelom dušom i tijelom usisavam ovaj
prizor, uživam u ovome momentu kao da će biti moj poslednji…Svaki puta sam se
bojala da će mi to biti poslednja igranka. Ali, nemam vremena dugo tu stojati i
„zjevati„, jer iza me guraju Brčaci i hoće da prođu dalje. U sredini sale plešu mladi
Brčaci, neki stoje, smiju se, oči im lete na sve strane tražeći poznata lica. Sa strane
do zidova poredane obične drvene stolice na kojima ščučureno sjede oni
najstidljiviji. Jedva da se uspjeh progurati tražeći„moju„ grupu. Znam i gdje su. To
i jeste ono. U stvari, niko nikoga ne mora tražiti, jer svi zatvorenih očiju mogu naći
onoga koga trebaju, pošto svako ima „svoje“ mjesto. Čim se uđe u prostor za
igranku tačno se zna gdje ko stoji, jer generacijama je ista podjela. Prvo stoje
142
“nnapuhani”, moderni, pametni i inteligentni – gimnazijalci. U sredini su obični,
srednja klasa – ekonomičari, tehničari, trgovci… Odmah do muzike, do pozornice i
velikih zvucnika, do našeg pjevacča Feđe stoje naši cigani, Romi Brčkog, usput
rečeno - najbolji plesači na igranci.

Dok se guram do “svog” mjesta” čuje se pjesma „Draga, pamtiš li još klupu
u malom parku, gdje nekad bili smo mi i pričali o ljubavi. Ne, nemoj nikad zbog
mene da si tužna, jer ja sam kriv za rastanak nas…“ Guram se, gutam bol i suze,
gutam tugu i sjećanje na Edu i ovu pjesmu, gdje nekad bili smo mi i pričali o
ljubavi, gdje nekad ljubili smo se mi i mastali o ljubavi, gdje... Sa bolom u grudima
guram se pored zagrljenenih parov koji pleŠu. Guram se i nastojim što prije naći
„moje“ cure. Guram se i panično nastojim da niko ne vidi moju bol... U mislima mi
se vrti saznanje da je ovo već treca sentiš pjesma, što znači da imam još malo
vremena i moram se pozuriti, jer će Feđa ubrzo “zapucati” pjesmu „Topom ću te
gadjat ́ moja mala, vidim li te da si s´ drugim stala…! Kupit ću top kad tad, kad tad,
i onda bit ću tvoj, kad tad. Za dan dva, možda tri, možda pet, možda sto, ne znam
im broj, ali znam da bit ću tvoj… tam-tam, taarara-ra tam-tam tarara…

„Juhu, juhu, huhu,aaaaa, juhu…..!“- nastade deranje, nastade skakanje…

Eksplodira cijela igranka. Eksplodira cijela sala! U grupicama po dvoje, po troje,
četvero, petero, ma nije važno ko skim i gdje, svejedno ko je gdje stigao, skaču svi,
deru se svi u jedan glas i plešu, skaču, šize uz ovu divnu pjesmu „Bijelog
dugmeta“. Mada naš Feđa ni nalik nije na Željku Bebeka, mada ni likom ni klikom
ne može da mu bude blizu, za nas je sada i ovoga sekunda nas Feđa – Bebek, naš
Bebek, naš…. Na vrijeme sam stigla do „svoje“ grupe, bacam se, hurličem, derem
se. Derem se uz Feđin glas, hoću njega i njegovih 1000 wati zvučnika, ne da
stignem već prestignem. Tu su: Malinka, Azra, Jadranka, Mirjana, Senada…
Malinka htjede nešto reći, ali nema šanse da je mogu čuti. Odmahujem rukama,
dajem joj znak da me ostavi na miru, jer hoću da skačem, da se bacam, da
hurličem… sada i na ovome mjestu, ovoga trenutka uz moju omiljenu pjesmu, hoću
da istresem svu svoju bol i tugu, svu svoju čeznju, sve svoje želje, sve svoje
fantazije, svoju mladost… Sada i ovdje, ja sam zvijezda, ja sam najbolja, ja sam
najljepša, ja sam neko i nešto! Ja sam ja i niko više, ja sam ja, ja sam ja!!! Juhu,
juhuu! Juhuuu!

Ali, Malinka neda mira. Dere se, rukama i mimikom nešto pokazuje, viče,
dere se. Na kraju se jednostavno ‘pricvilji’ uz mene, zgrabi me za glavu i urla na
143
uho: „Hej, bona, eno ga! Eto ga iza tebe! Ne okreći se, nemoj da on vidi da si ga
vidjela!„ Te iste sekunde znam šta Malinka misli i na koga misli. Znam sve bez da
moram da pitam, znam sve bez da moram da se okrenem: Edo, Edo, moja ljubav.
Moja velika i jedina ljubav. Tada se jos više počeh „bacati„ u ritmu pjesme „Ne
spavaj mala moja, muzika dok svira, jedan ludi ritam, nikom neda mira!„ Sada
znam da je i on tu, da me je vidio i da me kradom posmatra. Skačem u nadi da će
mi možda, ipak večeras, ove noći, na ovoj igranci prići. Ponovo prići, jer ne
govorimo i ne zabavljamo se više. Opet smo se posvađali, ili mozda i nismo, ali on
je jednostavno prestao dolaziti pred moju školu, na korzo i u moju ulicu.
Jednostavno tako, samo tako. Bez i jedne riječi. Pa zato sada živim u nadi da će mi
opet, samo tako doći, samo tako bez riječi ponovo prići. Zivim u nadi.

Feđa niže pjesme jednu za drugom, sve žešće, sve veselije, sve bolje šizove,
a ja, a mi se bacamo, skačemo, deremo do besvijesti, bacamo se u trans… Bez
droge i alkohola, samo uz pjesmu i mladost… Nema ništa od toga, ne prilazi mi,
samo stoji sa strane i gleda u mene, samo stoji sa strane i gleda u mene. Pauza je.
Umorno Feđa spusti gitaru, obavijesti nas da je pauza, te on kao i čika Sead Burić i
ostali muzičari napustiše pozornicu. Upalise veliko, jako svijetlo, koje me umalo ne
obori s nogu. Oznojena, iscrpljena, umorna stadoh sabirati misli, počeh se vračati u
stvarnost. A ona je bolna. On mi ne prilazi, čak ga više ni ne vidim da je tu. Još
malo fali pa da zaplačem. Malinka mi daje novu informaciju da ga je vidjela kako
izlazi napolje s drugom curom. Duša mi se kida. Puca. Ali, ne, ne dozvoljavam da
to neko primjeti. Ne smijem dopusti da primjete moju bol, moju tugu i da me
sažaljavaju. Sve da, ali sažaljenje nikada vise. U mislima se tješim i stalno
ponavljam: „Ja sam jaka, ja sam jaka…“

Poslije pauze, narod se počeo „rasipati„. Oni koji su stariji od mene odlaze u
hotel „Galeb„ ili u „Dom kulture“ u Bar, jer nemaju na koje drugo mjesto. Za njih
mi nije ni žao što odlaze, njih sam već vidjela. Sada je nova tura na redu, oni koji
su bili u kinu, ili oni koji nisu htjeli da plate ulaz, sada se oni guraju unutra, jer ulaz
poslije pauze je bezplatan. Ali, ni od toga nemam ništa, jer mogu samo još pola sata
ostati na igranci i tačno u 22 sata moram biti kod kuće, inače sam nagrabusila od
matere. Razočarano stojim sa curama i pušim jednu za drugom cigaretu na
sviježem zraku. Slušam kako Azra priča i prepričava, koga je sve vidjela. Slušam
Malinku kako daje svoje komentare, ko je s kim bio, ko je s kim plesao. Slušam
Jadranku kako se divi njenoj novoj simpatiji koji je nije ni primejtio, a kamo li šta
144
drugo… Niko nije zapazio koliko sam tužna i žalosna radi Ede. Niko nije primjetio
i zapazio, a tačno znam da sve znaju. A, tačno znam da svaka od njih veoma dobro
zna kako se strašno osjećam, kako me boli duša, kako... Ali, ne pokazuje mi niti
jedna da to zna i zbog toga sam im zahvalna.

Napokon se začu nova pjesma, novi sentiš i Feđin glas. Ulazim unutra, sretna
sam da je svijetlo ponovo „zagušeno„ da se ne vide moje suze koje sada teku…
Stojim tako u mojoj grupi i čekam da se sentiš završi, da počne šiz i da se bacim u
trans… U tom trenutku po ramenu me dodirnu jedna ruka i meni dobro poznati,
topli, voljeni glas upita: „Plešeš li?„ Nemam šta više da kažem, ni plešem niti ne
plešem, niti on čeka moj odgovor. Čvrsto me zagrli i kao u grču privuće skroz
svome tijelu. Njiše me u tom strastvenom zagrljaju i ritmu pjesme: „Selma, odlazi
na fakultet. Ona odlazi, ja kofer nosim molim. Tezak je ali pošto njen je lično, ja i
taj kofer volim… Selma, Selma…„ Jaoj, jaoj… topim se u njegovim rukama.
Umirem od sreće. Prišao mi je. Mojoj sreći kraja nema. Saupće mi na uho da me
voli. Sapuće mi na uho da sam jedina. Sapuće mi na uho da pati radi mene. Sapuće
mi na uho da nikada nikoga neće voljeti kao mene… Šapuće mi na uho… On
šapuće toplim glasom i sa svakom riječju mi miluje ranjenu dušu i srce… A ne
šapuće mi nikakvo objašnjenje, šta mu je? Ne šapuće mi zašto ga već nekoliko dana
ne viđam. Zašto nekada prođe pokraj mene i napravi se kao da me nije vidio?…
Niti ga ja to pitam. Niti mi je sada i ovoga trena to važno. Sada je najvažnije da mi
je prišao, da mi kaže da me voli i da smo skupa. Da osjetim njegov uzbuđeni, vreli
dah pun mirisa cigareta i piva… Uživam ovoga momenta ovdje i sada...

Stojimo u školskom ženskom klozetu. Modrih usana, drhtavih, plavih prstiju.

Jedva da jedna drugu vidimo od dima cigarete. Nijemo, zadubljene svaka u svoje
misli, pratimo „šetnju„ cigarete „Opatija„ iz ruke u ruku. Čuje se tihi glas
upozorenja: „Pazi da ti ne ispadne„, „Aaa, Snežana, blago tebi, Bogme, prišao ti je!
„- zadivljeno će Malinka. „Sta bi, zašto je se ljutio?“- zainteresovano će Jadranka.
„Zabavljate li se ponovo?„ - priupita Azra. „Ama, odkud znam. Odkud znam šta
mu je bilo i šta mu je sada.„ - odgovaram. „Važno je da mi je prišao… Važno je da
sam uopće i bila na igranci i do iduće sedmice moram da živim u ovoj sreći i nadi
da će mi i iduće igranke prići… „ Joj, jadna ja! Zasto ga toliko volim, zasto ?“- to
smijem samo da mislim. To ostaje u meni.

145
 SENADA

Htjela ili ne, moram se naviknuti na ovakvu blesavu situaciju. Isak me je još
par puta maltretirao na ulici. Jedan puta me je htjeo pretući kada je saznao da imam
momka. Htio je i Edu istući. Marškao ga je iz naše ulice. No, i nevoljama dođe kraj.
Jednog dana nestade Isaka, kao da ga je crna zemlja progutala. Svima u komšiluku
olakša da ga već nekoliko sedmica nema i šapuće se kako su ga stavili u popravni
dom, negdje u Sarajevu. Ma, gdje god da bio, meni je najviše lahnulo i Boga sam
počela moliti da ga više nikada ne vidim. Prolaze i mjeseci, a Isaka nema. Sada
šapuću kako studira likovnu umjetnost u Sarajevu, kažu da je izgleda dosao k sebi i
postao dobar umjetnik!

Da nemam ovako divne drugarice ja bih možda poludila od tuge, žalosti i

bola. I u svim tim mojim mukama, kada ne znam ni ko sam ni šta sam, a ni zašto
sam, napusta nas moja sestra. Zaposlila se u Rijeci i stanjuje privremeno kod tetke
dok se ne snađe za stan. Ostajemo mama, brat i ja. Ali, mama se momentalno
zabavila sama sa sobom i iz tog razloga, pustila mi mnogo više slobode nego ikada
prije. Sada mi sve češće dozvoljava da prespavam kod Senade ili Mirjane. Mada se
malo čudim, ipak sam sretna da se intenzivnije družim sa njima dvijema, pogotovo
sa Senadom. Tek sada shvatam da je Senadin život u stvari jako jadan. Senada je
visoka isto kao ja. Ona ima lijepo tijelo, lijepe noge, struk, male grudi. Ima divnu
tamnobraon dugu, gustu kosu i velike lijepe tamnobraon oči. Često me njene oči
podsjećaju na srnu. Ima ravni lijepi nosić i jako lijepa crvena, punačka napučena
usta. Senada živi sa mnogo mlađim bratom sama u jednoj velikoj kući. Njena
mama živi i radidugo godina u Njemačkoj. Prvih par godina su Senada i njen brat
bili kod nekih tetaka ili dajdži koji su pazili na njih, ali sada već dvije godine žive
sami u svojoj kući. Mati Kadira im neredovno šalje novac za život. U dvorištu, u
jednom mutvaku, stanuje kao podstanar starija djevojka po imenu Jela, koja im
plaća stanarinu, ali i često puta pomogne i pokaže Senadi oko kuhanja ili
spremanja. Bez obzira na taj život bez oca i majke, bez ljubavi i nježnosti, Senada
je ipak vesela, nasmijana, radosna i stalno spremna za šalu. Život ju je naučio
mnogočemu. Brže je sazrela u djevojku i ženu od svojih vršnjakinja. Ima veliku
146
obavezu za svog malog brata. Ona mu je i mati i otac i sestra. Pri cijelom tom
pritisku i obavezi, napustila je školu i nastojala da bude dobra domaćica i
odgojiteljica. Ja sam joj od prvoga dana našega prijateljstva bila draga. Zavolila je
moj duh, moj humor i mene takvu kakva sam. Duhovno smo se razlikovale, ali nije
to smetalo da uspostavimo prisan kontakt. Puno se radovala i moljakala da kod nje
spavam. Tada bi smo po cijelu noć sjedile i pričale. Skuhale bismo kafu u jednom
omanjem loncu i ćejfile, pušile i pričale i pričale. Ona mi je povjerila cijeli njen
dotadasnji zivot, a i rado slušala moje savjete i nekada ih je se i pridržavala. Ali,
uglavom je bila tvrdoglava, imala svoje mišljenje u kome je niko nije mogao
pobrkati. Tačno je znala šta hoće. Zbog mnogo čega sam joj se divila i kroz mnoge
situacije sam vidjela da je odavno žena a ne mlada djevojka. Postale smo jako
prisne i svaku slobodnu minutu smo provodile skupa. Prozvaše nas „šipka i
bubanj!“ I ostale prijateljice su rado svraćale kod nje, donosile kafu i cigarete i
onda smo tu satima sjedile i maštale, pričale, savjetovale se i nadale se boljem
životu... Iako sam se radovala svakom konačenju kod Senade, sve češće mi se
događalo da ne mogu podnijeti taj teret koji je Senada nosila na svojim ramenima.
Tada smo Senada i ja pričale o budućnosti, o filozoviji života i na kraju svakog
razgovora smo večinom gorko plakale. Jer, budućnost nije izgledala sjajna. Ona
nema školu, a ima brata na vratu i mora biti žena! Kakva je to budućnost? Ja, ja
idem u daktilografsku školu i šta onda? Šta imam ja onda? Ništa, pa eto. Dakle,
budućnost nam je najmanje ružičasta. Senada također mnogo voli jednog momka
koji je, sada pogleda, sada ni ne pozdravi, sada voli, sada ne voli... Isto kao i Edo
mene.

Ali, eto živi se i život ide dalje...

147
 NOVA GODINA

Bliži se Nova godina. Napadao snijeg, zima, poledina. Nije mi ni do Nove

godine, niti do slavlja, niti bilo čega...

Taj dan me u gradu susrete Edo. Požuri za mnom, uze me za ruku i povuće u
park. Ponaša se kao da je sve u redu. Htjedoh da se otrgnem iz njegove ruke koja
me čvrsto drži, ali ipak pustih da čujem šta mi tako važno želi reći. Pušimo u parku,
stojimo i drhtimo jedno pokraj drugoga. Edo me gleda onim malim, crnim očima i
pita hoću li večeras sa njim kod jednog njegovog druga da slavimo Novu godinu.
Zakašljah se, zakocehnuh se od pitanja i prosto ne mogu da vjerujem da me toliko
budalom smatra, da nakon svega što je u zadnjih par mjeseci bilo, da ozbiljno
očekuje da ću sa njim slaviti tu “najluđu noć” u godini. Ne, to ne dolazi u obzir.
Poslije duže diskusije, zamoli me da idemo iza biblioteke. I, to naravno veoma
dobro znam sta znači, i opet pristanem. Opet stojimo naslonjeni na zid biblioteke i
ljubimo se kao da je sve u redu. Ja, i pored svega i naprotiv svemu, zaista uživam u
svakom njegovom poljubcu... nevjerovatno! Uz svaki poljubac me moli da skupa
slavimo Novu godnu, a ja ga odlučno i dalje odbijam. Da bi na kraju rekao, da će
me u 20,00 sati čekati pred česmom i da do tada razmislim. Cijeli dan sam mislila
na to i cijeli dan sam bila ubjeđena da neću. Dogovorila sam se da kod Senade
slavim, biće još nekoliko mojih cura i neka mi bude kako bude. Da, to je moj plan.
U 20.00 sati, obućena i spremna za slavlje, izlazim iz mog dvorišta i u mjesto na
lijevu stranu da skrenem i da idem u pravcu gdje Senada stanuje, ja jednostavno
bez i najmanjeg razmišljanja skrenuh desno u pravcu česme. Prbojah se da li me
Edo tamo čeka. Ugledah ga. Lahnu mi duši. Ščučuren, drhće na ovoj zimi i kada
me spazi, na njegovom licu se pojavi široki osmijeh. Srce mi odskoći nekoliko puta
do neba i nazad! Ipak, presretna sam da ćemo prvi puta provesti jednu cijelu noć
skupa…

148
 Kod tog prijatelja u kući, gdje su se sabrali mnogi prijatelji i svaki sa svojom
djevojkom, ulazim i osjećam se neugodno. Veoma neugodno i ne na pravom
mjestu. Znam da ovo što činim nije dobro, znam, da nebih smjela, znam da sam
mami slagala da ću biti kod Senade, znam i već me savjest peče, a ipak to činim.
Ipak to svjesno činim i ne mogu drugačije.

Jedva nađosmo slobodno mjesto u sobi sa tamno zagušenim svjetlom i

punom dima od cigareta. Vidim siluete parova kako se uz ritam muzike ljube i
miluju. Poneki leže, sjede, plešu. Edo me povuče u jedan tamni ćošak i mi
sjedosmo na kauč. U ruci mu se već nađe flaša pive. Dade meni meni koktu. Žudno
me zagrli i nježno me poče ljubit. Svake minute strasvenije i strasvenije. Sve
žudnije i žudnije. Sve jače i jače. Uživam i uživam i uživam i... Prije nego što se
počeh lebdjeti u oblacima, prije nego što počeh da nestajem, dodirnu me Edo tamo
gdje se do sada nikada nije bio usudio, niti bih mu to dozvolila. Trgoh se, kao da
me je opržio! Oteh se iz čvrstog zagrljaja i ne mogu da vjerujem da sam ovo ja i
gdje sam ovo ja... Edo, sada skroz izvan sebe, naglo skoći, zgrbi me za ruku i
povuče u hodnik. U istoj sekundi pokušava da otvori vrata od jedne druge sobe, ali
su bila zaključana, tako da ostasmo stajati u hodniku. Zaprepaštena sam i još ne
mogu da shvatim sta se ovo dešava? Međutim, Edo me i dalje ljubi, snažno pritišće
uz sebe, pritišće da me prosto boli taj zagrljaj, da mi oduzima dah. Oduzima mi
dah, ali ne od strastvenosti, nego od te njegove jačine tjela i žudne sile. Vidim da ne
može stajati na svojim nogama, nego se čvrsto drži za mene i sada tačno vidim da
je pijan. Pijan je, a još nije ni 23 sata... Još nije ni Nova godina stigla. Otvoriše se
vrata one sobe koja je bila zaključana i iz nje izlazi par, koji strastveno se ljubeći
odlazi u drugu sobu. Edo me povuće za ruku i pokuša uvesti u tu upravo slobodnu
sobu. Uspjeh da registrujem da je to spavača soba i vidim veliki bračni krevet. Edo
me vuče, a ja se otimam. Ne, to ne dolazi u obzir. Sada znam šta hoće, sada znam
da se ova noć neće završiti samo uz poljubce, nego da je Edo spreman da ide
mnogo dalje, da ide do kraja. Ne, to ja ne želim. To uopće ne dolazi u obzir. Ne, ne,
ne. Ne, ne, ne, ne, ne, milion puta ne! Jedva sam to uspjela da kažem, jedva, jer
poljubcem mi je zatvorio usta, tako čvrsto da nisam mogla ni zraka da primim.
Jedva izustih uz krik: “ Ne, neee, neee!”On me zgrabi za vrat, pogleda u oči i
dreknu na sav glas kao nikada tako do sada:

“Volim te bona! Volim te, hajde unutra hejde! Hoću već jednom da te imam,
hoću, hoću!“
149
 “Ne!” – odlučno kažem.

U istoj sekundi, u toj istoj sekundi kada samo stigoh da kažem “ne”, hlupi mi
Edo samarčinu preko cijeloga lica! Zagluhnuh od udarca. Te iste sekunde uspjeh se
otrgnutu od njega, zgrabiti svoj kaput i čizme i ne oblačeći nista, bosa potrčah iz
kuće po dubokom snijegu. Trčim, trčim i bježim što dalje mogu i što me više moje
noge nose. Uspjeh još da vidim Edine zaprepaštene oči. Edine, divne drage oči,
pune zaprepaštenja. Trčim i trčim, okliznem se, padnem, ustanem, trčim... Crni
mrak je, ali ulice nisu prazne. Ulice su pune naroda, u svim kućama gori svjetlo,
čuje se vesela muzika, smijeh... Kao da se cijeli grad pretvorio u vašar, pretvorio se
u jedan veliki lingišprir. Jedva se zaustavih kako bih obukla čizme i pođoh ponovo
da trčim, kada me nečija ruka zgrabi i privuće k sebi. Edo. Edo me je sustigao.
Zgrabi me za lice, drži me, gleda me duboko u oči i zaplaka koliko ga grlo nosi.
Moli za oproštaj, moli za oproštaj, moli, moli... Voli me, voli me, lud je, ne zna šta
radi, pijan je... moli me da se vratim nazad, moli me, kleči na snijegu ispred mene,
plače... Tada počnem i ja da plačem, gorko da plačem. Gorko i gorče nego ikada do
tada. Zar da me udari? Zar i on da me tuče? Zar nisam dosta u životu dobila batina?
Zar moj Edo, moj Edo da me udari, da me tuče! Ne, ne, ne, ne mogu da vjerujem,
ne! I ja sada klečim pred njim i ja plačem i ne razumijem opet ništa. Šta je ovo, šta
se ovo dešava, sta ćemo sada, šta…? Kako ću mu ovo oprostiti, kako? Klečimo
jedno ispred drugoga u dubokom, hladnom snijegu i plačemo!

Pristala sam, pristala sam ići sa njim nazad, jer mi je obećao da više neće
pokušati da me pipa dole i da traži da idemo do kraja. Jer mi je obećao da to više
neće raditi i ja mu vjerujem, jer sam mu jednostavno htjela i željela vjerovati. Jer
sam mislila da to tako mora biti. Jer sam mislila da ta velika ljubav to mora
oprostiti. Pristala sam, ali samo pod uslovom da više ne pije. Tako je i bilo. Prestao
je da pije tu noć i samo u 24 sata je nazdravio sa pivom i više nije pio. Zagrljeni
smo dočekali Novu godinu. U 24 sata smo izašli u dvorište i gledali u nebo, gledali
u zvijezde, gledali kako snijeg pada. A padale su velike, krupne,bijele i hladne
pahuljice. Edo je ljubio svaku pahulju koja je pala na moj obraz. Ljubio je svaku
pahulju koja je padala na moj obraz... Cijelu noć smo plesali, držali se čvrsto
zagrljeni i šaputali jedno drugome najljepše riječi, najslađe riječi i zakletve ljubavi.

150
 UTJEHA

I šta sada? Kako dalje? Par sedmica poslije ovoga slavlja i te noći, sve je
ponovo bilo divno i kao da nikada ništa nije bilo. Edo svaki dan dolazi pred moju
školu, sačeka me. Odemo u slastičarnu “Kod Ganije“ ili „Zdravljak“, pričamo,
pričamo. Iza biblioteke se ljubimo i zaklinjemo za vjecnu ljubav. Na igranci smo
čvrsto zagrljeni, plešemo, sjedimo na zidu pokraj igranke i ljubimo se. Sve je opet
divno i dobro. Sve sam mu oprostila, sve sam mu oprostila i ne želim vise da
mislim na one ružne dane. I opet ga nema. I odjedanputa opet ista stvar. Ide sa
prijateljima radije da slavi i opija se nego da se sastane sa mnom... i opet su suze,
svađe i rasprave na redu... i opet sam nesretna… Sve zavisi samo od njega i
njegovog ponašanja. Sve. Cijelo moje duševno stanje, cijeli moj život sam dala u
njegove ruke i on se igra kako se njemu sviđa. Znam da to nije dobro i opet ne
mogu drugačije... Sada pristajem da dođem kod njega kući kada je sam, jer hoće da
me rahat ljubi, a ne da se krije iza kuća. Sada pristajem da mu dam sve, sve ću mu
dati, dati ću mu i moj zivot, samo neka ga zatraži. Daću mu sve, samo da ostane
moj. Ali, ja sam ga već izgubila i to znam. Izgubila sam ga. Izgubila sam i svoje
srce i nikada ga više neću naći. Nikada ga više neću naći.

Završih daktilografsku skolu sa najboljim uspjehom. Druga po redu sam bila

sa brojem poena i spretnosti u brzini kucanja. Odmah se prijavih na Biro rada u
nadi da ću se moći zaposliti i onda da se upišem u vandrednu Upravnu školu. U
Tuzlu ne želim više da idem, niti da mislim na to. Ne mogu, kako ću ostaviti Edu?
Ne mogu. Ali, na Birou slaba nada da dobijem bilo koji posao. Druge cure koje su
imale mnogo lošiju diplomu daktilografije, druge cure su sad pa sad dobile posao, a
ja i dalje čekam, i čekam…

Da mi nije Senade, umrla bih. Ona je moja jedina utjeha a i ja njena.

I, opet se nalazim u jako lošem duševnom stanju, patim i žudim za njim. U

stvari, gadi mi se cijeli moj život. Nezadovoljna sam sa svime i svačim, a najviše
mojim izgledom. Cijeli moj dosadašnji život sam bila plavuša, ili kako su mi se
rugali, „žuta“ i još uvijek sam takva. Ove pjege, koje je samo Edo volio, mnogo mi
151
smetaju. Nisam mogla ništa da učinim protiv toga, tako je i šta ću sada. Tada se
sjetim da barem boju kose mogu promjeniti. Senada i ja nabavismo smeđu farbu za
kosu, jer sam žzeljela da i ja imam upravo takvu boju kao ona. Ofarbasmo se kako
smo to znale i umjele i kada se cijela ta ceremonija završi, ustnovimo da mi je kosa
sada zelena. Što brže pozurismo da je prefarbamo u crno i tada sam postala - crnka!
Super, ja sretna i presretna, ali ubrzo ustanovim da je to mnogo posla oko kose, da
se redovno moram farbati i deverati oko toga, a to nikada još nije bila moja jačina.
Ali, barem sada sasvim drugačije izgledam.

152
 ODLAZAK

Moj osamnaesti rođendan dočekah i provedoh da gore ne može biti. Nisam

imala nikakvo slavlje. Edo mi ga nije ni čestitao. Mati mi je očitala „molitvu“ da ne
mislim ako sam sada punoljetna, da mogu da radim sta hoću! Dokle god pod
njenim stolom držim svoje noge, ona je gazda u kući! Nalazila sam se u strašnom
duševnom stanju. Život je tekao samo eto tako, i nešto je se moralo desiti, to
osjećam, ali šta?

Jednoga dana kaže mi Senada da će njena mama uskoro doći na godišnji

odmor. Mnogo se obradovah da napokon upoznam i nju. I ubrzo, upoznah njenu
mamu, koja je Sendi veoma slična. Kadira je isto godište kao i moja mama. Bilo joj
je drago kada je saznala čija sam i tada se ustanovi da se ona i moja mama dobro
poznaju. Razvi se druženje između dviju majki i njihovih kćeri. Ubrzo zatim,
smješka se Senada vragolasto i kaže da ćemo nas dvije da idemo u Njemačku sa
njenom mamom. Iznenadih se tom prijedlogu i moja prva misao je bila, kako ću
ostaviti Edu? Senada me nagovara, moli i priča mi da je ona već par puta bila tamo
i da to treba vidjeti. Kaže mi da je Berlin velik i lijep i da je tamo sve durgačije, ali
ako ne budem htjela sa njom da idem, da će ona pobjeći od kuće i niko je neće
naći...

Jesen je. Drveće primilo purpurno žutocrvenu boju. Priroda se sprema na

spavanje. Lišće opada i grane ostaju gole i tužne. Kadira treba da se vrati u
Njemačku i hoće da povede Senadu. Plače Senada i moli me da idem s njom.
Razmišljam i znam da to ne mogu da učinim. Kako ću ostaviti Edu? Pored svega i
naprotiv, odluka je pala: idem sa Senadom i Kadirom u Njemačku!

Jedan dan sretnem Edu u gradu, i opet kao da ništa nije bilo, kao da je sve u
redu, zagrli me i povuće u park... Ne, ovoga puta ne želim ići u park niti iza
biblioteke… Ne, ne želim to više i ovakvo stanje za sva vremena moram prekinuti.
Kao da je pročitao moje misli, držeći me za ruku, povede me da prošetamo u
pravcu Ficibajra. Na napuštenom i usamljenom Ficibajru, sjedosmo na “našu”
drvenu klupu šuteći i nijemo gledajući u tmurnu Savu. Rekoh mu da ovo stanje više
ne mogu izdržati. Rekoh mu da ne znam šta on misli i kako misli dalje. Šta je ovo?
Koliko dugo će me vući za nos, da me jednostavno odbaci od sebe kada mu to paše
i da me opet potraži kao da je sve u redu? Kakva je ovo igra, šta to znači?

153
 Tada me moj Edo nježno uze za ruke, okrenu se meni i tužno reče da ni on
sam ne zna šta je ovo, zašto je stanje ovakvo. Sada ni on sam ne zna sta ćemo i
kako ćemo dalje. Jedino što zna – voli me. Gledam ga tužno i žalosno, ne znam
više kako da se ponašam, ne znam kako da mu objasnim da ovo stanje nije dobro i
da ga ne mogu izdržati. Rekoh mu da patim. Rekoh mu... I, na kraju mu rekoh da
ću za koji dan ići u Njemačku. Trže se, pogleda me i reče: „Ako sada odeš u
Njemačku, nikada se nećeš vratiti!“

Nastavio je govoriti drhtavim glasom. Tuga se vidjela u njegovim očima.

„Nemoj bona, nemoj Snežana, molim te. Nemoj ići u Njemačku. Ti znaš šta to
znaći?“ Ne, ja ne znam šta to znači, šta mu to znači i zašto se nikada više neću
vratiti? Edo mi objasni da sve cure koje pređu granicu, sve te cure nisu više cure i
nose jako loš glas. “ Ne kaže se džebe ‘kakva mati – takva kći’!” – reče moj Edo.
Kliznulo mu sa jezika. U ljutnji i žalu kliznulo mu sa jezika. Nastade svađa zbog te
izjave. Onda znači da je istina i to: “Kakav otac, takav sin!“ No, Edo je bio
drugačiji od oca. Znam. Napokon se smirismo, presta diskusija i kada je Edo
shvatio da ja zaista idem u Njemačku, tada me pogleda tužno i reče da osjeti, da je
onda gotovo sa nama za sva vremena. Šapuće da ću ga brzo prestati voljeti. Šapuće
tužno i pita se, kako će živjeti bez mene? Šapuće tiho, tužno, žalosno, a nemoćno.
Nemoćni oboje. Nemoćni oboje da izmjenimo ovu situaciju!

Odmahujem glavom. Ne dozvoljavam da mi tako nešto kaže – da ću presatti

voljeti. Ne dozvoljavam da tako misli. Zašto i mogu li ga prestati voljeti, zašto i
kako? Samo zato, što idem na tri mjeseca u Njemačku? Kadira je rekla da ćemo
Senada i ja tamo raditi i da ćemo zaraditi dosta para. Idem zato da Senada nije
sama. Idem zato jer mi je mama obećala da ću od tih para koje zaradim moći da se
upišem u Upravnu školu, da se dalje školujem. Idem zato jer se nadam da ću, kada
se budem vratila, imati šansu da dobijem posao u Brčkom. Idem zato da, kada već
moram da idem, da iskoristim priliku da vidim tu Njemačku. Da vidim taj velegrad
Berlin koji su poslije rata, kako sam učila iz istorije, podijelili na dva grada. Idem
da vidim i taj Zid, da se uvjerim da zaista postoji. Idem zato i da se malo
„odmorim“ od Ede, da dobijem jedno odstojanje i da vidim sa tog odstojanja koliko
i kako se nas dvoje zaista volimo. I ko koga voli, i zašto i kako? Idem zato, jer ni
sama ne znam više ništa u ovome životu! Idem jer mi je srce puno i prepuno bola i
tereta i možda, možda će mi malo olakšati kada odem da vidim „svijet“! Idem zato
jer se nadam da će me Edo poželjeti i još više voljeti kada se budem vratila. Da će
154
onda sve biti u redu, da će onda da shvati da smo stvoreni jedno za drugo.... idem
zato...

Sjedimo još uvijek na klupi, Edo me drži za ruku, gleda me i tužno reče: “Ja
znam da ćeš se ti tamo udati, znam! Znam da se više nikada nećes vratiti!” Još
uvijek ga ubjeđujem da to neću učiniti, ali napusti me snaga da mu to i dalje
potvrđujem. Nemam snage da govorim. Duša mi se kida, duša me boli... Šutim
pognute glave, šutim i umirem. Edo to shvati na drugi način, pa reče: “E, da znaš,
ako odeš, neću ti pisati. Nemoj da čekas pismo od mene. Ja ti neću ni jedno pismo
napisati, jesi li me razumila?”Počeh tiho plakati. Suze su same kapale. Umivale
lice. Srce me boli. Strah me obuze. Gledam u njegove divne crne okice, to jedno
malo škiljavo okance, pa te slatke, medene crvene usnice, male mekahne brčiće.
Gledam to divno drago lice, lice koje volim više nego sebe. Više nego sebe...

I, dođe vrijeme rastanka. Dođe sekunda, kada smo se zadnji puta poljubili,
dugo, dugo, dugoooo. Odlazim kući. Pakujem svoju tašnu, odlazim Senadi. Sutra
ujutro rano treba da krenemo za Berlin. Koračam uz moje Malo brdo. Kiša pada iz
neba i iz zemlje. Idem i ne obazirem se na kišu. Idem. U ruci nosim svoju putnu
torbu. Stadoh nasred Malog brda, okrenuh se, pogledah svoju pokislu ulicu. Mrak
se spustio. Na ulici nema nikoga. Žive duse nema. Pusta ulica, pusta moja duša.
Moja mala, ščučurena, mokra ulica kao da vrisnu i zajeca u mojim mislima –
zbogom, zbogom, zbogom! Koračam dalje. Mokra sam do gole kože. Ne vjerujem
šta se ovo dešava, ne vjerujem. Opet ne znam ni ko sam, ni koliko me ima, niti sam
u stanju da pronađem “ono” čarobno dugme koje se u meni nalazi, koje bi mi
moglo da olakša duši i srcu... barem malo. Ne, ne mogu da ga nađem, izgubila sam
tu dugmad, izgubila sam svu tu čarobnu dugmad...

Kroz mrak i tamu, kroz kišu i vlagu, tužno koračamo Senada i ja. Kadira
ispred nas zadihano žuri da ne zakasnimo na autobus. Senada i ja nijeme. Kao da
idemo na vješanje. Gagazimo po hladnim brčanskim barama... Ne govori ni jedna
ništa, samo se nijemo gledamo... Vozimo se, prvo autobusom, pa onda vozom.
Danima... danima sam kao u transu i ne shvatam ništa. Ne shvatam ništa. Prelazim
granicu…Napustih, odoh... Izgubih svoju domovinu, izgubih Edu, izgubih sve što
sam imala. Izugubih i sebe, prije nego što sam se našla. I sta dobivam? Šta ću
dobiti? Berlin? Edu? Sebe? Hoću li ikada naći sebe? Hoću li ikada naći sebe?

Ah!
155
 SADRŽAJ

Umjesto pogovora…..

Nekrunisana ljubav

Dobila sam brata

U mejtefu

Moji nemiri

Sergio

Život teče dalje

Pet prijateljica

“Ćevapi”, bokal i žeđ

Glinene “pucaljke”

Čika Muzafer

Teta Katica

Snijeg i moji mali nestašluci

Razrednik

Nepodnošljivost

Lingišpir

Bijeg u sebe

Korzo

Raza

Ficibajr

Ni dijete, ni dejvojka

156
Prve mindžuše

“Ćaplja” i prvi poljubac

Velike promjene

Kone u šlafrucima

Razine “čarolije”

Ljeto na moru

Ljubav prema muzici

Edo

Mićin povratak

Sedamnaesti rođendan

Na igranci

Senada

Nova godina

Utjeha

Odlazak

157
Amira NIMER:

AH!

Izdavač:

GRAFOTON HS, Sarajevo

Za izdavača:

Salko HADŽIĆ

Tehničko uređenje:

Zumra DŽIHAN

Štampa:

SABAH PRINT, Sarajevo

Za štampariju:

Šećo ELEZOVIĆ

Tiraž:

1000 primjeraka

158
Bilješka o autoru

Amira NIMER je rođena 23. 10. 1957.godine u Brčkom. Prvih sedam

godina života provela je u Rijeci (Hrvatska). Osnovnu i srednju školu završila u
rodnom gradu. Školovala se na Goethe institutu u Berlinu. Sa diplomama Upravne
škole i daktilografkinje na njemačkom jeziku, te nizom uspješno položenih kurseva
različitih profila zanimanja i stupnjeva, od 1989.godine radi u jednoj od berlinskih
općina kao uzorita službenica, saradnica i asistentkinja. Po potrebi je prevodilac
bosanskog, srpskog, hrvatskog i arapskog jezika. Majka je dva odrasla sina.

Roman “Ah!” je prozni prvijenac autorice.

Amira Nimer od 1976.godine živi i radi u Berlinu, sa porodičnom kućom u

živopisnom berlinskom predgrađu Teltow.

159