Nije dobro lagati

02. PROSINCA 2015. U 17:00 1 KOMENTARA 100 PRIKAZA

AUTOR
Miro Gavran

Na autobusni kolodvor došla je u pola deset. Ugledala je četiri dugačka reda pred
blagajnama. Stala je u prvi od njih. Željela je kupiti kartu za brzi autobus koji polazi za Rijeku
u deset sati. Kako se njezin red sporo pomicao, uplašila se da neće dobiti kartu za tu liniju i
da će morati putovati autobusom koji polazi poslije ovoga i vozi pola sata duže. Dečku je
rekla da putuje u Novu Gradišku k prijateljici iz osnovne škole. To je bio prvi put da mu je
slagala u proteklih šest mjeseci, koliko su zajedno. Osjećala je pritajenu grižnju savjesti zbog
toga. Željela mu je čak priznati kamo ide, ali u početnim danima njihove veze tako je često
spominjala Vedrana i svoje odlaske u Rijeku da je u jednom trenutku primijetila kako licem
njezina mladića na spomen bivšega preleti neki jedva primjetan nekontroliran grč, a nakon
kojega uslijedi znakovita šutnja.

Napokon je došla na red. Bilo je dovoljno karata za željeni autobus. Na ispruženu novčanicu
od dvjesto kuna, blagajnica joj je uzvratila pregršt zgužvanih novčanica manje vrijednosti,
koje prođoše kroz tisuće ruku. Prišla je kiosku pa kupila novine i bočicu vode. U autobusu je
bilo nekoliko putnika. Došla je do svoga mjesta, odložila jaknu i torbicu i počela čitati novine.
Priželjkivala je da nitko ne dođe s kartom za mjesto do nje i da putovanje protekne bez
razgovora s nepoznatim suputnicima. Autobus je bio nov, ugodan, izvana se doimao poput
autobusa na kat. Prisjetila se svoga prvog putovanja s Vedranom u Rijeku. Tada još nije
imao automobil, oboje su bili na četvrtoj godini studija. Netom su prohodali. Držali su se za
ruke sve vrijeme putovanja i razmjenjivali nježnosti. Vedran je želio da ona upozna njegovu
majku. Strepila je hoće li se svidjeti toj nepoznatoj ženi. Bila je udovica, a Vedran njezin
jedinac. Pri upoznavanju primijetila je da je ta ozbiljna žena, koju život nije mazio, imala
tremu ništa manju od njezine. Nakon početne nelagode, obje žene su u onoj drugoj
prepoznale odbljesak svoje ranjivosti. Umjesto suparništva dogodilo se uzajamno
prihvaćanje. Mogle su bez straha, svaka na svoj način, voljeti Vedrana, ne potičući u onoj
drugoj ljubomoru. Tako je bilo iduće četiri godine.

2.

Netom je autobus prošao Karlovac, začula je zvuk SMS poruke. Izvadila je mobitel iz torbice:
bila je to Ksenija. Pisalo je: „Stižeš li prema dogovoru?" Tek tada sjeti se da joj je jučer
obećala poslati poruku čim se ukrca u autobus. Bilo joj je žao zbog propusta. Drhtavom
rukom žurno je napisala: „U autobusu sam, stižem u 12 i 20. Vidimo se!" Poslala je poruku i
pomislila da je trebala dodati: „Veselim se." Iako se nije veselila susretu s njom. Ovoga puta
osjećala je nelagodu, istinsku nelagodu. I zbog Ksenije i zbog Vedrana i zbog njezina novog
dečka Igora. Proteklih mjeseci sve se u njezinu životu tako zapetljalo da više nije znala ni što
misli ni što osjeća. Kada je rekla Igoru da je trudna, on ju je upitao: – Jesi li sigurna?

– Jesam – uzvratila je.

– Što ćemo sad? – upitao je.

Na to je pitanje protrnula. Pomislila je da mu nije draga spoznaja da je dijete došlo tako

naglo... nakon samo nekoliko mjeseci hodanja. Srećom, Igor je nakon kraće šutnje dodao:

– Moramo onda što prije dogovoriti vjenčanje... dok se ne vidi.

– Što dok se ne vidi – zapitala je?

– Dok se ne vidi trudnički trbuh. Malo su mi smiješne svadbe na kojima je mlada s

trbuščićem u visokom stupnju trudnoće.

– Pa ti to mene prosiš?

– A eto: tako je ispalo.

Bile su joj trideset tri godine.

Igor je bio prvi mladić kojem je dopustila da joj se približi nakon što je Vedran otišao iz
njezina života. Kada je počela izlaziti s njime, nije pomišljala da će to završiti brakom. O toj
mogućnosti nikada nisu razgovarali. Kada je test trudnoće potvrdio njezinu sumnju,
osvijestila je da će nakon što mu priopći tu važnu vijest, ovisno o njegovoj reakciji, ili prekinuti
ili ostati zauvijek zajedno.

Vjenčanje su dogovorili za prvi tjedan prosinca. Toga dana ući će u četvrti mjesec trudnoće i
njezin trbuščić vjerojatno se još neće vidjeti.

3.

Ksenija ju je dočekala na „Žabici", autobusnoj postaji neobična imena. Stajala je ispod

napola raspadnutog kišobrana. Kišica je počela padati desetak minuta ranije. Iako je prošla
samo godina od njihova prethodnog susreta, činilo joj se da je u tom kratkom razdoblju
njezina prijateljica nepovratno zakoraknula prema starosti. Nije bila sigurna koje je godine
rođena, ali se bez sumnje približila sedamdesetoj.

Zagrlila ju je i dugo je nije ispuštala. Uzvratila je na taj snažni majčinski stisak.

– Kako si putovala?

– Dobro – kratko je odgovorila.

– Jesi li umorna? Želiš li da prvo odemo na kavu ili?...

– Idemo odmah na groblje, kasnije možemo na kavu – uzvratila je.

Ksenija je kimnula glavom. Kao da je osjetila da se djevojci žuri što prije „odraditi" neugodan
posao i taj tužni zadatak koji bi ih jednom godišnje povezao.

Prešle su na drugu stranu ceste.

Čekale su autobus broj četiri.

Vjetar se na trenutke poigravao njihovim krhkim kišobranima.

Poželjela je reći kako joj je nestvarna pomisao da se danas navršava pet godina od
Vedranove smrti, od onoga strašnog dana kada ju je nazvao njegov prijatelj koji je bio tek
lakše ozlijeđen u prometnoj nesreći koja je za njezina mladića bila kobna. Nije ništa rekla.
Pribojavala se da bi sve izgovoreno nalikovalo dodirivanju žive rane. Uskoro je došla
četvorka. Bila je puna pretežito starijih putnika. S mukom su se ugurale u autobus. Osjetila je
kako je po ruci dodiruje nečiji vlažan kišobran. Nelagodnom dodiru nije mogla umaći,
pritisnuta ljudima sa svih strana. Kada je autobus naglo skrenuo iz Prvomajske ulice u
Tizianovu, Ksenija se oslonila na nju koščatim rukama i krhkim tijelom. Iznenadila se koliko je
u međuvremenu omršavjela i udaljila se od one jedre zdrave žene koju je upoznala prije
devet godina. Iz autobusa su izišle na postaji nedaleko od kozalske crkve s Mussolinijevim
zvonikom.

U tome trenutku kiša je uminula.

– Što ima novoga kod tebe? – zapitala je Ksenija.

Prilazile su groblju, znala je da sada nije prikladno govoriti o emotivnim novostima.

– Ništa posebno. Prošli mjesec dobila sam novoga ravnatelja.

Ksenija nije ustrajala na detaljnijem odgovoru.

Prišle su zgradi na ulazu u groblje u kojoj se moglo kupiti cvijeće i svijeće. Svaka je uzela po
jednu veću svijeću i po jedan cvjetni aranžman. Prisjetila se onoga dana kada je s Vedranom
došla na ovo groblje i kada je s njime na blagdan Svih svetih zapalila svijeću na grobu
njegova oca. Bila je iznenađena izgledom tog neobičnog groblja s velikim obiteljskim
grobnicama. Vedran joj je pričao o Luigiju Emilyju koji je daleke 1858. izradio planove za
sistematizaciju groblja, pokazao joj raskošnu piramidalnu grobnicu podignutu za Roberta
Whiteheada i njegovu ženu u kojoj nikada nitko nije bio sahranjen, a koju je kontroverzni
milijunaš Bernie Ecclestone poželio za sebe, ali je odustao kada mu gradski oci ponudiše tek
najam na devedeset devet godina. Vedran joj je sa strašću vrsnog studenta povijesti
umjetnosti pripovijedao o tom groblju i obiteljima čiji su zemni ostaci ondje bili sahranjeni.
Tim pričama približavao joj je bogatu povijest grada Rijeke.

Tada je za nju riječko groblje bilo poput muzeja, koji promatra estetskim okom bez ikakvih
emocija... Od dana kada je Vedran sahranjen, to groblje za nju više nije bilo „muzej", nego
najbolniji podsjetnik na najveću tugu koju je u svome životu dodirnula.

4.

Ksenija je zaboravila kupiti šibice.

Srećom, ona je u torbici imala upaljač. Njezin Igor povremeno je znao zapaliti cigaretu nakon
ručka, pa je radi njega nosila taj upaljač. Učini joj se neprikladnim što se na ovom mjestu
poslužila „Igorovim" upaljačem.

Zapalile su svijeće, položile cvijeće i dugo u šutnji molile nad Vedranovim grobom.

Osjećala je fizičku bol svaki put kada bi stajala pred tom hladnom pločom... Protok vremena
nije ublažavao tupi osjećaj mučnine. Izbjegavala je podignuti pogled prema Kseniji.

Željela je da se sve završi što prije, da se Ksenija prekriži i da se vrate u zagrljaj spasonosne
gradske vreve.

5.
Po ustaljenom običaju, otišle su do male konobe „Fiume" nedaleko od riječke tržnice. Ondje
su se u pravilu pripremale jeftinije ribe iz susjedne ribarnice: inćuni, srdele, jadranske lignje,
morski pas, raže, gavuni...

Odlučile su se za ražu s blitvom i kuhanim krumpirom. Uz to su uzele po čašu istarske

malvazije.

Ksenija je pričala o tome kako na proljeće mora postaviti novu ploču na obiteljsku grobnicu.

Slušala ju je pozorno, tražeći pogodan trenutak u kojem će joj priopćiti veliku novost o Igoru i
svemu što je čeka u bliskoj budućnosti.

Svaki put kada je poželjela to učiniti, ili bi se pojavila konobarica ili bi se Ksenija prisjetila
nekog događaja iz vremena kada je Vedran bio dijete.

6.

Ponovno je počela rominjati dosadna kišica.

Stajale su ispod svojih kišobrana na autobusnoj postaji.

– Promijenila si frizuru. Drukčije izgledaš – reče Ksenija.

– Jednostavnije mi je s kraćom kosom – odvratila je.

– Ovako bolje izgledaš... mlađe – reče Ksenija.

Toga trena došao je autobus.

– Evo ga! – reče povišenim glasom.

Uplašila se da je zazvučalo kao da mu se obradovala, ali to više nije mogla popraviti. Ostale
su joj još samo dvije ili tri minute. Više nije bilo uzmaka.

– Imam mladića – reče!

Ksenija je iznenađeno pogleda. U trenutku netom pred oproštaj, nije očekivala tako značajnu
rečenicu.

– To je dobro za tebe – odvrati hladno.

– Zaprosio me je. Za mjesec dana se udajem... Trudna sam.

Nastade kratka šutnja.

Iza zadnjeg putnika koji je izišao na postaji pojavio se kondukter i glasno upitao:

– Ima li tko torbe?

Dva putnika s ovećim torbama zaputiše se prema prtljažniku.

Ksenija je oborila pogled:

– Zna li on da si ovdje?

– Ne zna. Rekla sam mu da idem u Novu Gradišku obići prijateljicu iz djetinjstva.

– Nije dobro lagati – ustvrdi Ksenija.

– Znam, ali nisam znala kako...

Nije dovršila rečenicu.

Zagrlile su se.

Zadnja je ušla u autobus. Za njom se zatvoriše vrata.

Autobus je krenuo. Zaputila se prema svome sjedalu. Poželjela je mahnuti Kseniji, ali to nije
imalo smisla jer je Ksenija bila zagledana preda se i nije dizala pogled.

Obje žene znale su da je ovo njihov posljednji susret i da se vjerojatno više nikada neće
vidjeti.

Hrvatski disident

24. STUDENOGA 2010. U 15:15 0 KOMENTARA 26 PRIKAZA

AUTOR
Miro Gavran

Dok se uspinjao stubištem Ministarstva unutarnjih poslova, osjećao je kako gubi dah. Svakim
korakom njegovo je disanje bivalo sve ubrzanijim. Za nekoliko minuta naći će se oči u oči s
ministrom policije.

Upoznao ga je prije trideset godina u Studentskom domu na Savi. Bilo je to desetak minuta
nakon što je u SKUC-u završila projekcija ruskog filma "Cigani lete u nebo".

Otpočeli su razgovor o filmu koji je netom završio. Kada su nakon nekoliko minuta jedan
drugome pružili ruke pri upoznavanju, sugovornik je umjesto svoga pravog imena izgovorio:
"Dugi." I doista, pristajao mu je nadimak "Dugi".

Dva dana potom, ponovno su se susreli pred SKUC-om i otišli na piće. Tada je doznao da
"Dugi" studira pravo, da stanuje u drugom paviljonu i da obožava nogomet. On se "Dugome"
pohvalio da povremeno objavljuje kratke priče u Studentskom listu i da studira književnost.

Bilo bi pretjerano reći da su postali prijatelji. Povremeno su znali otići na Dinamov stadion na
utakmicu ili u kino.

"Dugi" ga nikada nije oslovljavao imenom, nego je za njega smislio nadimak "Pisac".

Nakon završenog studija, "Pisac" se vratio u svoj mali provincijski grad i otpočeo predavati
književnost tamošnjim srednjoškolcima.

Nekoliko godina potom jedan zagrebački nakladnik objavio mu je knjigu priča. Bio je
presretan zbog toga. Dobio je pregršt pohvalnih kritika koje su godile njegovoj taštini.
Te godine pao je Berlinski zid, a naš "Pisac" oženio se profesoricom povijesti umjetnosti.
Iduće godine dobili su kćer. Činilo se da je pred njima idiličan život.

Nedugo nakon proslave prvoga rođendana njihove kćeri, u Hrvatskoj je otpočeo rat. Nekoliko
granata palo je i na njihov grad. Njegova žena bila je izvan sebe od straha. Ne pruživši mu
priliku ni da je pokuša odgovoriti, otišla je s njihovom kćerkom u Austriju.

Četiri mjeseca potom zaljubila se u ravnatelja muzeja u kojem je honorarno radila.

"Pisac" je dobio kratko hladno pismo kojim zahtijeva hitan razvod. Dok ga je čitao, osjetio je
resku bol u želucu, koje se više nikada nije oslobodio.

Otpočeo je živjeti životom poraženog osamljenika. Za utjehu, patnja se pokazala literarno

poticajnom pa je u nepune dvije godine ispisao dvadesetak priča, koje su se potom našle u
njegovoj drugoj knjizi.

Imala je skroman odjek u javnosti, što je on pripisivao teškim poluratnim vremenima

nesklonim umjetnosti.

On koji je prije rata pisao relativno hrabre priče u kojima je ironizirao socijalizam, sada je na
svoj užas svjedočio kako njegove kolege pisci koji su u socijalizmu bili miljenici režima glume
disidente.

Djela novopečenih "disidenata" počela su se prevoditi na druge jezike. Kritizirali su svoju

mladu zemlju i aktualnu vlast te postupno stjecali priznanja u drugim sredinama.

U našoj zemlji znalo se da nitko od tih "disidenata" ni na jedan dan nije ostao bez putovnice,
nitko ni jedan dan nije odležao u zatvoru, ali na Zapadu su imali simpatije ravne Solženjicinu
i književnicima koji su donedavno robijali u Sibiru zbog svoga slobodoumlja.

Priče našega "Pisca" nitko nije preveo ni na jedan jezik, a nije se našao ni na top-listama
hrvatskih uspješnica.

Na izmaku devedesetih objavio je treću zbirku priča, a šest godina potom i četvrtu. Pritom
njegov noviji književni rad gotovo nitko nije ni zamijetio.

U to vrijeme uz "disidente" su u prvi plan došli "pisci-publicisti" koji su jedni o drugima

ispisivali neumjerene panegirike, dok su sve druge kolege negirali ili prešućivali. U estetskom
smislu nalikovali su autorima "proze u trapericama" koji su bili u modi tridesetak godina
ranije.

"Pisci-publicisti" ubrzo su postali urednici u novinama i u izdavačkim kućama, gromoglasni

opinion makeri kojih su se bojali čak i političari.

Osnovali su i nekoliko novih izdašnih književnih nagrada, ušli u žirije i uzajamno si dodjeljivali
te iste nagrade.

Čitajući njihove književne kritike, naš "Pisac" pitao se kako je moguće da ista osoba u istoj
nogometnoj utakmici bude i sudac i natjecatelj.

Djelo našeg "Pisca" u toj novostvorenoj književnoj klimi bilo je obavijeno šutnjom, tako da o
njegovoj zadnjoj knjizi nije izišao ni jedan napis u medijima koje su kontrolirale novopečene
književne zvijezde.
Biti samo pisac značilo je biti prešućen i zaboravljen ili u najboljem slučaju popljuvan od
"medijskih pisaca".

Nenadano, jednoga dana, na televizijskim vijestima priopćili su da je njegov prijatelj iz

studentskih dana, njegov dragi "Dugi", imenovan ministrom policije.

Obradovao se on zbog "Dugoga", ali i zbog pomisli da bi iz te činjenice moglo proizići nešto
dobro i za njega.

Nekoliko godina ranije turski pisac Orhan Pamuk je poput istinskog disidenta optužio svoju
zemlju zbog genocida koji se dogodio devedeset godina ranije. Državni tužitelj Turske
podigao je optužnicu protiv njega, intelektualna svjetska elita se zgrozila, a Pamuk je preko
noći postao književna zvijezda čije su se knjige počele čitati i u onim zemljama u kojima
čitatelji nisu ni znali da on postoji.

Pamuk je nehotice "Piscu" dao sjajnu ideju. Shvatio je naš junak da je jedini način da
Hrvatska i svijet doznaju za njega i njegove četiri zbirke priča da on postane pravi disident.

Kako u Hrvatskoj u proteklih dvadesetak godina nijedan pisac nije bio uhićen, pomislio je da
bi mu u tome mogao pomoći "Dugi".

Napisao je žestok pamflet protiv hrvatske vlade. Smjerao ga je poslati svim internetskim
portalima i dnevnim novinama, a istoga dana izveo bi i protestnu akciju vezanja lancima na
ulaznim vratima Ministarstva kulture.

Ali prije realizacije svojih antirežimskih zamisli, želio je dobiti čvrsto obećanje od "Dugoga" da
će biti uhićen.

Drhtavim glasom nazvao je kabinet ministra policije. Predstavio se ljubaznoj tajnici i zamolio
je da ga ministar što prije primi.

Već idućeg dana nazvala ga je ministrova tajnica, prenijela mu pozdrave svoga šefa i
zakazala mu prijem za četvrtak u devet sati.

Uspinjući se stubištem Ministarstva unutarnjih poslova, primijetio je kako mu klecaju koljena.

Vrtjelo mu se u glavi.

– Izvolite, sjednite! Želite li nešto popiti? – ljubazno ga je upitala tajnica.

– Ne, hvala – odgovorio je, iako mu se grlo sušilo.

Tajnica je okrenula telefon i na njegovo iznenađenje izgovorila:

– Gospodine ministre, stigao je vaš prijatelj.

Tek što je spustila slušalicu, uz osmijeh mu je rekla:

– Možete ući.

Ustao je sa stolice i znojnom rukom pritisnuo kvaku na masivnim vratima. Zakoračio je u

kabinet u kojem se bez sumnje odlučivalo o najdelikatnijim stvarima vezanim za nacionalnu
sigurnost.
– "Pisac", kako si? – uz osmijeh ga je zapitao ministar, pružajući mu ruku.

– Dobro sam, "Dugi", dobro – suha glasa odgovori.

Snažno su stisnuli ruke jedan drugome.

– Odlično izgledaš, nisi se ništa promijenio – primijeti ministar.

– I ti si isti kao nekada – uzvrati komplimentom "Pisac".

– Slušaj, volio bih da se idući tjedan nađemo na piću, izvan ovog kabineta, pa da u miru
popričamo o prošlim vremenima. Upravo su me pozvali na izvanrednu sjednicu Vlade, za pet
minuta moram krenuti. Imam tek toliko vremena doznati koji te problem muči. Ovdje, naime,
nitko ne dolazi bez problema.

"Pisac" se nakašljao. Nije znao odakle krenuti sa svojom pričom: od tužnog statusa koji je
zauzimao u nacionalnoj književnosti ili od teorije o lažnim disidentima i Orhanu Pamuku.

"Dugi" je nervozno prikupljao papire s neurednog stola i stavljao ih u veliku torbu. Usput je
ispio čašu vode u kojoj je netom prije ubacio šumeću tabletu.

– Vidiš, ja... ja sam...

"Pisac" je zamucao, tražeći pravu riječ te nehotice počeo osvještavati koliko je njegova ideja
o vlastitoj afirmaciji smjela i drska.

Napokon proguta slinu, obriše znoj s čela, duboko uzdahne i reče:

– Ma, nemam nikakvih problema. Došao sam ti čestitati na imenovanju za ministra i da se

napričamo o studentskim danima.

– Hvala Bogu, napokon jedan čovjek bez problema koji ništa ne traži za sebe – uzvrati
ministar s olakšanjem