GIMNAZIJA „MUHSIN RIZVIĆ“ školska 2017./2018. god.

KAKANJ

Ime i prezime: Lejla Mehić

Odjeljenje: III-4

SEMINARSKI RAD
iz
HISTORIJE

TEMA: VRHUNAC MOĆI

SREDNJOVJEKOVNE BOSANSKE DRŽAVE

Profesor:
Džemal Ganibegović

Kakanj, januara 2018. godine

 SADRŽAJ
I Uvod..................................................................................................3
II Glavni dio........................................................................................4
2.1. Dolazak Tvrtka I na vlast u Bosni.................................................4
2.2. Pojava Osmanlija i Tvrtkova smrt ................................................8
2.3. Privreda i društvo..........................................................................9
III Zaključak ....................................................................................12
IV Literatura ...................................................................................13

2
 I Uvod
U srednjem vijeku većim dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine, dijelom
današnje Hrvatske i Crne Gore, postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila
jedna od najjačih balkanskih država. Vrhunac njene moći bio je u doba kralja Tvrtka I
Kotromanića.Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska
država konstituisana krajem 8. vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".
Srednjovjekovna Bosna je izgubila samostalnost, padom pod vlast Osmanlija 1463. godine.
Kao i u ostalim zemljama srednjovjekovne Evrope feudalnu klasu su činili: feudalci –
bosansko plemstvo i kmetovi – obični seljaci. Plemstvo se dijelilo na: velmože, vlastelu i
vlasteličiće. Po državnom uređenju Bosna je bila staleška monarhija, što znači da su nosioci
vlasti bili vladar i sabor. Sabor se još nazivao “stanak” ili “rusag bosanski”. Prva poznata
titula bosanskih vladara bila je knez, od XII stoljeća ban, a od 1377. godine bosanski vladari
nose titulu kralja.Vjerska slika srednjovjekovne bosanske države bila je veoma raznolika.
Pored katoličke i pravoslavne vjere djelovala je i “Crkva bosanska” čiji počeci sežu u XII
stoljeće. Crkva bosanska će postati jedna od glavnih odrednica za srednjovjekovnu historiju
Bosne i Hercegovine.
Period XIV stoljeća se smatra periodom najvećeg uspona srednjovjekovne bosanske države.
Bosnom će tada vladati njezina dva najznamenitija vladara, Stjepan II Kotromanić (1322 –
1353) i Tvrtko I Kotromanić (1353 – 1391). Iskoristivši sukob ugarskog kralja sa Šubićima
Stjepan II Kotromanić će 1322. godine preuzeti vlast nad Bosnom. On će Bosnu proširiti na
prostore “od Save do mora i od Cetine do Drine”. Posebno značajan događaj iz njegove
vladavine je rat protiv najpoznatijeg srpskog vladara, cara Dušana. Bosna je u njegovom
periodu i privredno ojačala, otvaranjem brojnih rudnika, razvojem gradova, trgovine i
zanatstva. Nakon smrti bana Stjepana II Kotromanića, na vlast dolazi najpoznatiji i najslavniji
bosanski vladar, Tvrtko I Kotromanić. Vladavina pomenutog bana je toliko opširna i značajna
da je gotovo nemoguće bilo šta reći u par rečenica, međutim najznačajniji poduhvat je
teritorijalno širenje srednjovjekovne bosanske države na prostore današnje zapadne Srbije,
Crne Gore i Dalmacije. Krunisanjem u Milama kod Visokog 24. oktobra 1377. godine Tvrtko
I Kotromanić će postati prvi bosanski kralj i od tog perioda počinje epoha Kraljevine Bosne.
Tokom njegove vladavine Bosna će ostvariti i prvi kontakt sa Osmanlijama, budućim
osvajačima Bosne. Bosanska vojska će u dva navrata, 1386. i 1388. godine odnijeti dvije
važne pobjede protiv Osmanlija, a od posebnog je značaja bitka kod Bileće odigrana 1388.
godine.

Smrću kralja Tvrtka, 10. marta 1391. godine, dolazi do naglog opadanja moći
srednjovjekovne bosanske države. Ulogu su sve više preuzele feudalne porodice, koje će
postavljati buduće bosanske vladare. Posebno su se istakli: Pavlovići, Hrvatinići i Kosače.
Bosna će ući u period slabašnih vladara, pa čak i period kada su istovremeno vladala dva
vladara. Ovakvo stanje će iskoristiti Osmanlije koje će 1463. godine svrgnuti sa vlasti
posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Tomaševića (1461 – 1463). Ovim događajem Bosna
će izgubiti svoju višestoljetnu samostalnost i ući će u jednu novu historijsku epohu, u kojoj će
prostor današnje Bosne i Hercegovine ući u sastav moćnog Osmanskog carstva.

3
 II Glavni dio

2.1. Dolazak Tvrtka I na vlast u Bosni

Za vrijeme vladavine bana Stjepana II, u Bosni su vladale povoljne unutrašnje i vanjske
prilike. Pored podrške koju mu je pružala vlastela unutar vlastite države, sa strane je imao i
naklonost ugarskog kralja Ludovika. S obzirom da je srpski vladar Stefan Dušan bio
uglavnom zauzet rušenjem Bizanta, te snovima o Carigradu i kruni istočnorimskog, odnosno
grčkog carstva, ni sa istoka nije bio posebno ugrožen. U tom pogledu, Stefan Dušan nije krio
svoja nastojanja i namjere. On se, čim je zauzeo grad Ser, tada značajno središte u Egejskoj
Makedoniji, proglasio ''gospodarom Romanije'', tj. Bizanta, pa se u tom smislu već krajem
1345. proglasio carem Srba i Grka.

Za razliku od svog prethodnika, Tvrtko I Kotromanić je 1353. svoju vladavinu počeo u znatno
izmijenjenim spoljnim i unutrašnjim okolnostima.Ugarski kralj Ludovik I nastavio je uporno
obnavljanje kraljevskih prava i vlasti u svim dijelovima ugarsko-hrvatske države, što je prije
njega započeo njegov prethodnik Karl Robert. Njemu su se vremenom potčinili svi ugarski i
hrvatski velikaši. Kako je oduvijek je sanjao da stekne prevlast na Balkanu, Ludovik I je od
početka svoje vladavine 1342. nekoliko puta sa sjevera napao Srbiju. Stefan Dušan je uspio
1346. zaključiti mir sa Ludovikom, jer je želio imati osigurno zaleđe za nesmetan pohod na
jugoistok, prema Carigradu.

U Dalmaciji, Ludovik je došao u sukob sa Mlečanima, koji su stekli pozicije u vrijeme kada
su gradovi nastojali da se oslobode pritiska od strane Šubića. Budući da su 1355, poslije smrti
cara Stefana Dušana, Mlečani ostali bez svog velikog saveznika na Balkanu, kralj Ludovik je
sljedeće godine poveo rat u kojem je potpuno porazio i istisnuo Veneciju sa istočne strane
obale Jadrana, „od Kvarnera do Drača“, kako je to zaključeno Zadarskim mirom
1358.godine.1

„Na istočnim granicama Bosne stanje je bilo drukčije. Iznenadnom smrću cara Stefana
Dušana odjedanput se pokazalo koliko je njegovo prostrano carstvo bilo iznutra nestabilno.
Srpska vlastela, u stalnom nezadovoljstvu usljed jačanja vladareve moći, kao da je jedva
dočekala da sa političke scene nestane snažne i autoritarne ličnosti Stefana Dušana, pa je
poslije njegove smrti izazvala pravi metež u zemlji. Čim su sa Dušanovom smrću prestali
osvajački ratovi, dotadašnja vjernost vlastele vladaru izmetnula se u odmetništvo.

_____________________
1
Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, 2. izdanje, Bošnjačka zajednica kulture preporod, Sarajevo 1998.g. ;
str. 59.
4
Unutar same vlastele, kako svjetovne tako i crkvene, izbile su na površinu različite
suprotnosti, među kojima su bile i one etičkog karaktera. Mada su mnogi Grci zadržali u
Dušanovoj državi svoje posjede, časti i položaje, ipak su sa prezirom gledali na „barbarsku“
srpsku vlastelu. „2

Nikifor Grigora, tadašnji poznati bizantski historičar, otvoreno je pisao da je „sretan ko se

rodio kao Grk, a ne kao barbarin“. Grčki feudalci i grčko gradsko stanovništvo pokazali su
jednak prezir i gnjev prema albanskoj vlasteli, kojoj je Dušan dao visoke položaje po Epiru i
Tesaliji,a posebno prema brojnom slavneskom seljaštvu. Za nekoliko godina poslije smrti
Stefana Dušana njegova se država raspala na posjede osamostaljenih velikaša, koji su se
trošili u međusobnim sukobima, nesposobni da se ujedine pred sve brojnijim spoljnim
opasnostima.

S obzirom na okolnosti u kojim se nalazila, Bosni sa istoka nije prijetila opasnost, ali se zato
kralj Ludovik, nakon što je slomio moć krupne hrvatske vlastele, okrenuo prema Bosni, koju
je nastojao dovesti u položaj zavisnosti od ugarske krune. Kao navodni miraz svoje žene
Elizabete, Ludovik je prvo prisilio Tvrtka da mu ustupi zapadni Hum sa trgom Drijeva. Kako
bi uzdrmao bosansku državu,, Ludovik je podržavao partikularizam bosanskih velikaša,
posebno Hrvatinića u Donjim Krajima, s kojima je često mijenjao utvrđene gradove po
zapadnoj Bosni. Prilikom zaključenja Zadarskog mira 1358. Ludovik je odredio da
Dubrovnik, umjesto bosanskom banu, ubuduće njemu plaća „stonski dohotak“ od pet stotina
perpera godišnje, kao naknadu za ustupljeni Pelješac. Nakon skoro stogodišnjeg zatišja, na
kraju je pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevajući njihov progon, posebno u oblasti
Usore. Zbog toga je Ludovik 1363. otpremio na Bosnu dvije križarske vojske. Jednu vojsku,
koja je od Sane nastupala prema Jajcu, lično je vodio kralj Ludovik, dok je vođstvo druge,
koja je provalila u oblasti Usore i Soli, povjerio svom dvorskom palatinu Nikoli Katu. Tvrtko
je sa svojim jedinicama porazio obje vojske: Ludovikovu pod gradom Sokolom na Plivi kod
Jajca, a onu njegovog palatina, kod Srebrenika. Ludovik je od svog dolaska na vlast znao
samo za pobjede, od srednje Evrope i Italije do Dalmacije i Bugarske. U križarskom pohodu
na Bosnu pretrpio je težak poraz. Ludovikova vojska povlačila se u takvom neredu da je tom
prilikom izgubljen čak i ugrski državni pečat.

Sve ove sjajne pobjede koje je donio Tvrtko nagovijestile su njegove vojničke i državničke
sposobnosti i pružile mu nadu da će pod njihovim utiskom prevazići otpor vlastele i povezati
njene rascjepkane snage, te ih ujedinjene usmjeriti jedistvenom cilju političkog učvršćenja i
proširenja bosanske države. Tvrtko je držao da je pobjedama nad Ludovikom blizu tog cilja.
Unutrašnje bosanske prilike, međutim, još nisu bile sazrele za takvu sveobuhvatnu i
jedinstvenu državnu politiku kakvu je Tvrtko kao vladar od početka imao na umu. Dio
vlastele se februara 1366. otvoreno pobunio protiv njega. Tvrtko se morao obratiti za pomoć
upravo ugarskom kralju Ludoviku, na čijem je dvoru potražio spas pred pobunjenom
vlastelom, koja je na mjesto bana dovela njegovog brata Vukića. Ban Tvrtko je vlastitom
odlučnom akcijom, a uz pomoć kralja Ludovika, ubrzo povratio svoje pozicije u Bosni. 3

____________________
2
Ibidem, str. 59.-60.
3
Ibidem, str. 60.

Kako mu je jako često pružao pomoć, Tvrtko je privremeno došao u zavisnost prema 5
Ludoviku. Marta 1366. Tvrtko se naziva banom „po milosti Božjoj i gospodara našeg kralja
Ludovika“. Potvrđujući stare povelje Dubrovniku, Tvrtko se već sljedeće godine titulira
„milošću Božjom ban bosanski“, bez ikakvog spominjanja ugarskog kralja. Tokom 1369.
godine Tvrtko je uspostavio i učvrstio punu vlast u zemlji, te je na taj način sretno prebrodio
posljednji krizni trenutak na svom dugom i uspješnom državničkom putu. Sa čvrstom vlašću u
zemlji, ban Tvrtko je, koristeći se povoljnim međunarodnim okolnostima, u sljedećih
dvadeset godina načinio od Bosne u to vrijeme najveću državu na Balkanu i među Južnim
Slavenima.

Ban Tvrtko I je ubrzo ponovo zagospodario cijelom Bosnom, te je nakon toga svoj prvo veliki
vanjskopolitički uspjeh postigao na istoku, gdje su mu to omogućavale prilike nastale
raspadanjem nekadašnje Dušanove države. Tvrtko I je tu priliku osjetio „instinktom feudalca
u usponu“. S obzirom da je bio u savezu sa knezom Lazarem, najmoćnijim feudalnim
gospodarom u Srbiji, skršio je 1373.godine svog prvog istočnog susjeda, Nikolu
Altomanovića, pa je, poslije podjele njegovih posjeda, u granice bosanske države uključeno
Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Nedugo nakon toga
Tvrtko je zauzeo primorske župe Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je granicu Bosne
pomjerio do Boke Kotorske. Podijelivši posjede Nikole Altomanovića, u sastav Bosne je ušao
današnji Sandžak, odnosno ranofeudalna Raška, kao jezgro bivše nemanjićke države.
Koristeći se time i činjenicom da je bio u daljem srodstvu sa Nemanjićima, Tvrtko se rado
priklonio ideji da se veže za njihove državne tradicije, utoliko prije što je u tom trenutku
raspolagao većom snagom nego bilo koji oblasni gospodar u Srbiji. Zato njegovom logotetu
Vlatku, „bjeguncu iz Srbije“, nije bilo teško da ga ubijedi da upravo njemu, Tvrtku I
Kotromaniću, zakonito pripada „dvogubi vijenac“, što je značilo dvostruka kraljevska kruna,
Bosne i Srbije. Za mjesto svoje krunidbe Tvrtko I je odabrao manastir Mileševu kod
Prijepolja, zadužbinu Vladislava Nemanjića, sina rapkog (srpskog) kralja Stefana
Prvovjenčanog. U povelji koju je 10. IV 1378.godine izdao Dubrovčanima, Tvrtko piše da mu
je Bogom darovano u nasljedstvo prijestolje i kraljevstvo njegovih predaka, „gospode
srpske“. Tako se Tvrtko, vjerovatno oktobra 1377.godine okrunio za kralja „Srbljem i Bosne i
Primorju i Zapadnim stranama“ te počeo „s Bogom kraljevati“. Istovremeno je svom
narodnom imenu iz državnopravnih razloga dodao i ime Stefan, koje su simbolično nosili svi
srpski vladari. To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu
dodavali svi bosanski kraljevi. 4

Nakon krunisanja, Tvrtko I je dalje učvršćivao svoju vlast u Bosni, a u vanjskopolitičkim

odnosima znatno se izdigao u hijerarhiji vladara. Njegovu kraljevsku krunu odmah su priznali
svi najvažniji srpski oblasni gospodari, zatim Dubrovnik, Venecija i ugarski kralj Ludovik I,
te njegova nasljednica, kraljica Marija. Pozvavši se na zakonitu nemanjićku kraljevsku krunu,
jer je poticala iz Rima – koji je uz grad Carigrad bio jedan od dva pravna izvorišta vlasti u
sredjovjekovnoj Evopi, koja je imala tačno utvrđen sistem titula i hijerarhije – Tvrtko I je
osigurao vlastititi legitimitet. 5

_____________________

4
Ibidem, str. 61.-62.
5
Ibidem, str. 62.
6
Po tom pitanju posebno značajnu ulogu imala je činjenica da je pripadao „bosanskoj banskoj
porodici Kotromanića“, za koju se u tadašnjem feudalnom svijetu općenito smatralo da „vlada
Bosnom od njenog postojanja“.

Bez obzira što je na svoj kraljevski pečat, pored kotromanićevskog grba sa anžujskim
ljiljanima, stavio i nemanjićevskog dvoglavog orla, a u pogledu zvanja i ceremonijala svoj
dvor uredio po uzoru na nemanjićki, Tvrtko je bio daleko od pomisli da obnavlja staru srpsku
državu. Po vjeri je bio katolik, gospodar heretičke Bosne, čiju je crkvu odlučno branio,
jednako kao šo je štitio katolike i pravoslavne, koji su se teritorijalnim širenjem bosanske
države našli u njenim granicama, Tvrtko I je po religijskim i političkim shvatanjima bio
daleko od polusvetačkih likova i manastirske tame pravoslavnih srpskih vladara. Nakon što je
stilom velikog državnika uzeo srpsku kraljvesku krunu, koja mu se sama nudila, Tvrtko I se
potpuno okrenuo romansko-mediteranskom i srednjoevropskom svijetu, gdje je po svojoj
politogenezi i geopolitičkoj poziciji pripadao. Kralj Tvrtko I ulazi u red kosmopolitskih
srednjovjekovnih vladara, čiji je dvor bio sjecište ljudi sa svih strana, mjesto prožimanja i
ujedinjenja različitih kulturno-političkih i jezičkih utjecaja. Pored logoteta (kancelara) Vlatka
iz Raške, na Tvrtkovom dvoru mjesto su našli kninski biskup, Dubrovčanin Mihajlo, koji mu
je pisao latinske povelje i pisma, Splićanin Ivan, čijim se diplomatskim uslugama služio,
Tripe Buća iz Kotora, kao kraljevski protovestijar (ministar finansija), potomci nekada
moćnih Šubića, fra Peregrin Saksonac i mnogi drugi. Tu je bila i Tvrtkova žena, bugrska
princeza Doroteja. Sve to pokazuje da Tvrtko, polazeći od osobenosti i geopolitičke situacije
svoje države, nije pristajao uz vjersko-političke podjele svoga vremena. 6

Poslije Stefana Dušana, godine rasula srpske države su pružile Tvrtku priliku da ostvari svoja
nastojanja na istoku, isto tako mu je smrt ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika dala priliku da
ostvari svoje planove u zoni zapadnog uticaja, prema kojoj su već odavno bili usmjereni
njegovi teritorijalni ciljevi. U skladu s tim svojim teritorijalnim ciljevima, Tvrtko I je 1382.g.
utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na ulazu u Bokokotorski zaljev, a već sljedeće godine
podigao je grad Brštenik (Sveti Mihajlo), kod Opuzena, kao osnovu za izgradnju
brodogradilišta i razvoj bosanske flote. Ludovikovom smrću otvorena je nova ugarsko-
hrvatska dinastička kriza. U borbi između Anžujaca i Luksemburgovaca ua ugarsko-hrvatsko
prijestolje veoma je opao kraljevski autoritet, pa su se hrvatski velikaši nastojali ponovo
dokopati vlasti. U cijeloj zemlji zavladala je feudalna anarhija. Mada su mu Ludovikove
nasljednice, kraljice Elizabeta i Marija priznale 1385.g. pravo na grad Kotor, kojim je već
zagospodario godinu dana ranije, Tvrtko I je otvoreno stao na stranu pobunjene hrvatske
vlastele i uz njenu podršku pripojio sebi znatne dijelove starog hrvatskog teritorija u zaleđu
dalmatinskh gradova. Poslije dužeg otpora, predali su mu se 1390.g. gradovi Split, Trogir i
Šibenik, sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom. Tako je Tvrtko zavladao cijelim
jadranskim obalnim pojasom, od Kotora do ušća Zrmanje, sa izuzetkom Dubrovnika i
mletačkog Zadra.7

____________________
7
Ibidem, str. 62.-63.

7
 Iste, 1390.g., Trvtko I je proširio svoju titulu, pa se nazivao „po milosti Božjoj slavni kralj
Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“. Iako je Tvrtko uistinu zagospodario većim
dijelom hrvatskih zemalja, uključujući tu i dalatinske gradove, njihovo uključivanje u njegovu
kraljevsku titulu nije bilo pravno pokriveno formalnim aktom krunisanja. Prema preciznim
srednjovjekovnim državnopravnim shvatanjima, za taj čin je, u konkretnom slučaju, bila
nužna ugrska kruna sv. Stjepana, koja se čuvala u Stolnom Biogradu, i prisustvo ugarskog
primasa, ostrogonskog nadbiskupa. Bez obzira na to, Tvrtkova kruna, pokrivena njegovom
stvarnom vlašću u zemljama koje je nabrojao u tituli, ukazuje da su mu dalekosežni politički
pogledi bili okrenuti zapadu. Tvrtko je 1387.g. odbio da prizna novog ugarskog kralja
Sigismunda I Luksemburškog, pa je čak pomišljao da uspostavi rodbinske veze sa austrijskom
kućom Habsburgovaca.

2.2. Pojava Osmanlija i Trvtkova smrt

Kada se bližio kraj Tvrtkovoj vladavini, na istočnim granicama Bosne već se pojavljuju
Turci-Osmanlije, koji polahko iz Edirna, gdje su uspostavili svoje središte za dalje prodore na
Balkan, upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka-Osmanlija u Bosnu uknjižena je u jesen
1386.g. Tada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje ih je
zaustavio vojvoda Vlatko Vuković. Dvije godine kasnije upali su ponovo u Bosnu, sa nešto
jačim snagama, pod komandom nekog Šahin-paše. Tom prilikom, isti Tvrtkov vojvoda,
Vlatko Vuković, sačekao ih je i kod Bileće porazio 27. VIII 1388.g. Nakon tih epizodnih
pohoda i neuspjeha, sultan Murat I odlučio je da poduzme širu akciju protiv Srbije,a zatim i u
Bosni. Do odlučujuće bitke došlo je 28. IV 1389.g. na Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko
Vuković predvodio bosansku pomoćnu vojsku, čime je Tvrtko pokazao da srpsku krunu ne
nosi samo formalno. 8

„Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, sugusta 1389.g., Kosovsku bitku opisao i predstavio
kao svoju pobjedu, utoliko prije što se bosanski odred pod komandom vojvode Vlatka vratio
sa Kosova bez većih gubitaka. Takvo Trtkovo držanje moglo bi se objasniti činjenicom da on
u tom trenutku nije uočio dalekosežnost prodora Osmanlija na Balkan. Tvrtko je, kao iskusan
vladar i državnik, sigurno znao da su u vrijeme Kosovske bitke, pored istrošenog i
onemoćalog Bizanta, na Balkanu postojale 24 različite države i državice, ne rčunajuži tu
ugarske, mletačke i đenovske posjede i domene. On je u toj situaciji morao ipak razmišljati o
mogućnostima njihovog objedinjavanja u cilju djelotvornog otpora upornom osmanskom
osvajaču. Sve Tvrtkove moguće namjere u tom pogledu i očiti planovi prema zapadu
prekinuti su njegovom smrću 1391.g.“ 9

____________________

8
Ibidem, str. 63.
9
Ibidem, str. 63.-64.

8
2.3. Prvireda i društvo

Od prve polovine XIV st. politički uspon Bosne praćen je i odgovarajućim privrednim
razvitkom i napretkom. Kako se širila teritorija bosanske države, shodno tome se povećavao i
obim trgovine, koje je za osnovu imala opći porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Uz
tvrde gradove i utvrđenja te samostane, nastaju trgovi na kojima se otvaraju nedeljni, godišnji
i prigodni sajmovi, gdje se prodavala i razmjenjivala roba različitog porijekla i namjene.
Upravo na tim mjestima vremenom se naseljavaju zanatlije, uobličavaju trgovačke kolonije i
uspostavljaju carinarnice. Među zanatlijama najčešće su se javljali oružari, kovači, alatničari,
zidari, drvodjelje, krojači, obućari i kujundžije, koji su se bavili izradom nakita, posuđa i
predmeta za svaodnevnu upotrebu. Većina njih je učila zanat u Dubrovniku i u dalmatinskim
gradovima. Glavni potrošač i kupac zanatlijskih proizvoda bila je bosanska vojska. Bosna je
bila bogta rudama i metalima, koji su se proizvodili i prerađivali u brojnim mjestima: Fojnici,
Visokom, Konjicu, Srebrenici, Jeleču, Foči, Mostaru, Livnu, Janjićima kod Zenice, Bihaću,
Banja Luci, Tuzli, Olovu, Goraždu, Dobrunu, Višegradu, Srebreniku, Zvorniku i Usori kod
Doboja.

Veće dubrovačke kolonije bile su u Srebrenici, Ustikolini, Foči, Cernici kod Gackog,
Drijevima na Neretvi, Bršetniku kod Opuzena, Herceg-Novom, Trebinju, Konjicu, Prači,
Nerezima kod Čapljine, i drugdje. Dubrovački i drugi trgovci uživali su slobodu kretanja i
trgovine, s tim što su bosanski vladari imali pravo da na uvoznu robu naplaćuju određenu
carinu. Tako su u skoro svim trgovačkim središtima postojale carinske službe. 10

„Mada su bosanski banovi i kraljevi, poput svih srednjovjekovnih vladara, uživali regalna
(vladarska) prava, među koja su spadale i carine, njih je u tom pogledu veoma ograničavala
vlastela. Štaviše, može se reći da je „ustanova carina“ nakon Tvrtka I dobrin dijelom prešla u
ruke vlastele. U tim je godinama vlast vladara bila toliko oslabila da regal od kovanja novca
jednostavno više nije postojao. Vladari su bili toliko finansijski oslabili da nisu mogli dalje
kovati novac, a vlastela im nije više „po starom običaju“ davala ni „dukat od kuće“. Tako su
se otimanjem regalnih prihoda i uzurpiranjem vladarevih prava mnogi bosanski feudalci brzo
bogtili i obogatili. Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najviše uvozila iz dubrovačkih
solana, zatim otok Raba, iz Ulcinja i iz Drača. Ostala strana roba uglavom se uvozila za
potrebe vlastele. Za njene potrebe iz Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, ili njihovim
podsredstvom iz Italije, Francuske i Carigrada, uvozile su se: luksuzne tkanine, oružje,
posuđe, nakit, južno voće, egzotični začini, vino, ulje i različite umjetnine, posebno slike.“ 11

Potrebe za uvoznom luksuznom robom posebno su porasle na prijelazu iz XIV u XV st., kada
bosanska vlastela sve više usvaja srednjovjekovnu viteško-dvorsku kulturu, stil življenje i
način ponašanja. To se sve ogleda u opremanju dvorova i kuća luksuznim naještajem i
slikama, bogaoj odjeći, oružju i konjskoj opremi fine izrade.

_____________________
10
Ibidem, str. 65.
11
Ibidem, str. 66. 9
Redovni gosti na dvorovima bosanskih kraljeva i vlastele su postale putujuće muzičke i
pozorišne grupe i trupe iz Italije. Njihove predstave sve više zamjenjuju tradicionalne vidove
vlastelinske zabave, kao što su lov i razne gozbe. Veze sa riterskom srednjom Evropom
održavaju se preko Budima, dok je Dubrovnik bio prozor u mediteranski svijet trgovine,
novca, renesansne umjetnosti, zabave i općenito načina života. Tako su velike vojvode Hrvoje
Vukčić i Sandalj Hranić, svojom raskošnom pojavom i manirima, dominirali među
evropskom feudalnom elitom na velikom viteškom turniru u Budimu 1424.g. Najmoćniji
među bosanskom vlastelom u pravilu su imali svoje luksuzno namještene kuće u Dubrovniku.
Po ukusno uređenim enterijerima posebno se izdvajala kuća Sandalja Hranića, čiji su stil
oponašali i imućni Dubrovčani.

Pored ruda i metala , iz Bosne su se u većoj mjeri izvozili lovački i stočarski proizvodi, kao
što su krzno, vuna, sir i drugi mliječni prizvodi. Vjerovatno se izvozilo i sušeno voće, čija je
proizvodnja i potrošnja, osobito među pripadnicima Crkve bosanske, bila veoma razvijena.
Pripadnici Crkve bosanske, kao navodni heretice, često su bili žrtve trgovine robljem. Bez
obzira na činjenicu da se bosanska vlastela izrabljivački odnosila prema svom potčinjenom
seljaštvu, kmetovima ili ljudima, nije nikada država robove i ropkinje kao kućnu i drugu
poslugu, što je bio redovan slučaj među prosvijetljenom evropskom gospodom. U Bosni je
trgovina robljem smatrana nedostojnom i sramnom, pa su se trgovinom robova u Bosni
zanimali samo visoko civilizovani Dubrovčani. Dubrovački akti spominju i lovce na ljude,
zvane ropci. Oni su na zemlji bosanskih vladara, uglavnom u neposrednom zaleđu
Dubrovnika, hvatali ljudi i prodavali ih kao roblje. Oblici življenja na bosanskom selu nisu, s
obzirom na oskudnost izvora, bliže poznati. 12

Trgovci koji su uvozili i odvozili domaću robu putovali su u karavanima koji su brojali i po tri
stotine konja. Do 1331.g. karavani koji su prenosili robu išli su pod pratnjom dubrovačkog
kapetana. Kasnije su trgovci robu pregonili na vlastiti rizik, uz naknadu kiridžijama i novcu ili
odgovarajućj količini soli. Starješina kiridžija brinuo je o plaćanju carine i vodio troškovnik
drugih rashoda koje je karavan imao.

Bosanski trgovci su u Dubrovniku i drugim dalmatinskim gradovima, orpezno i obično u

manjim iznosima, uzimali novčane i robne zajmove sa određenim rokom obrta i vraćanjem
duga. Ekonomski jača bosanska vlastela ulagala je u Dubrovniku i drugim gradovima svoj
novac uz kamate i kqo zqlogu imala određene dragocjenosti. U tgovačkim poslovima, kao
jedna vrsta ortakluka, osnivani su konzorciji ili družbe trgovaca radi prometa neke robe uz
odgovrajuću podjelu dobiti. U takve poslove ulazila je i bosanska vlastela, a nerijetko i sam
vladar.

Dobri Bošnjani su u pravilu brzo učili i ulazili u tajne raznih obrta i trgovačkih poslova.
Prema izvorima, u sredjovjekovnoj Bosni i Dubrovniku bila su poznata 34 različita zanata.
Kao što su u rudarstvu vremenom zamijenili Sase, tako su Bosanci savladali vještinu i
umijeće većine od tih zanata. U poslovanju sa Dubrovčanima i drugim strancima Bosanci su
se rano počeli služiti savremenim instrumentima i oblicima trgovine, kao što su mjenice,
trgovačka društva, poslovi zastupanja, punomoćstvo i sl.13

____________________
12
Ibidem, str. 66.
13
Ibidem, str. 67 10
Ono što je omogućavalo privredni uspon u vrijeme kralja Tvrtka I jeste to što je prostor
Bosne bio pošteđen križarskih i drugih ratova, čime je i Crkva bosanska dobila na snazi i
ugledu. Taj ugled dopirao je daleko izvan granica Bosne, jer su, prema podacima iz 1387.g., u
Bosnu više puta dolazili heretici iz sjeverne Italije, s ciljem da potpuno i savršeno nauče
heretičku nauku od učitelja koji tam borave. Štiteći Crkvu bosansku, Tvrtko I je time
istovremeno štitio i svoj narod u najširem smislu te riječi, koji je u većini, za njegovog
vremena, činio vjernike te crkve i pristalice njenog učenja. 14

Tvrtkova smrt 1391.g. označila je završetak uspona bosanske države i početak njenog kraja.
Kao i u slučaju Dušanovog srpskog carstva, pokazalo se da je Tvrtkovo Bosansko kraljevstvo,
iako prostrano, iznutra bilo slabo organizirano, te da je uglavnom predstavljalo njegovo lično
djelo. Odmah poslije Tvrtkove smrti počeli su uzimati maha oblasni gospodari, koji na štetu
kraljevske vlasti vode zemlju u feudalnu anarhiju najgoreg tipa. Kraljevska vlast naglo slabi, a
samovolja i sebičnost krupne bosanske vlastele raste, i to u trenucima kada se zemlja našla
pred brojnim vanjskim prijetnjama i opasnostima.15

_____________________
14
Ibidem, str. 67.
15
Ibidem, str. 68. 11
 III Zaključak
Bosanski ban Stjepan Tvrtko I Kotromanić krunisan je 26. oktobra 1377., u Milama kod
Visokog (današnji Arnautovići) za kralja Bosne, čime je uspostavljena nezavisna Kraljevina
Bosna, a Tvrko I Kotromanić postao prvi bosanski kralj.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni

napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim
vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne, a i kasnije. Tada se razvijaju bosanski gradovi,
trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima.Na tom
novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih
kraljeva.Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine izbili su nemiri na područjima dalmatinske
obale, te je kralj Tvrtko iskoristio tu priliku da pošalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te
preuzme potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima te je na taj način
pripojio Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića granice Bosne su najveće i najsnažnije u

historiji njezinog postojanja.U posljednjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko bio je
suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, a onda i u ljeto 1388.
godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju
Osmanlije.Tvrtko I. iznenada je preminuo 10. marta 1391. godine. Naslijedio ga je njegov
rođak, Stjepan Dabiša. No, poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna
politička klima u Bosni, prouzrokovana i ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji
put zavađa bosansko plemstvo. Slijedi vrijeme česte promjene bosanskih kraljeva.

Bosna je tada važila i za ekonomsku silu, koja je svoju privredu bazirala na bogatim
nalazištima zlata, srebra, olova i drugih vrijednih metala. O kakvoj se ekonomskoj sili radilo
najbolje svjedoči zlatnik koji se kovao. Tvrtkov dukat bio je četiri puta veći od osmanskog,
imao je 24 karata, bio je širok četiri centimetra i težak 16 grama. Ovaj zlatnik bio je važan i
zbog simbolike. Na jednoj strani se nalazio grb Bosanskog kraljevstva, sa šest ljiljana i još
dva ljiljana sa strane, a na drugoj strani je bio propeti lav, simbol moći njegovog kraljevstva.
O njegovoj moći govori i podatak da ga je Mletačka republika, vodeća evropska pomorska
sila, upisala u zlatnju knjigu počasnih građana. 

 Današnji Bosanci i Hercegovci, osobito od proglašene neovisnosti države Bosne i

Hercegovine, na različite načine oživljavaju sjećanje na najvećeg bosanskog sina povijesne
Bosne i njezinih povijesnih granica. U brojnim gradovima ulice nose njegovo ime. Na
trgovima i parkovima – pojavljuju se suvremene majstorski izrađene skulpture. Spominje se u
stihovima. Uglazbljuje se njegovo ime… A BiH je, uza sve stoljetne nevolje koje su je
udarale, ubijale i komadale –  u svom najvećem dijelu sačuvala granice Tvrtkove bosanske
kraljevine. To je, ipak, trajna Tvrtkova zasluga i trajna kraljeva baština.

12
 IV Literatura

1. Mustafa Imamović, „Historija Bošnjaka“, 2. izdanje, Bošnjačka zajednica

kulture preporod, Sarajevo 1998.g.

2. Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.

3. http://www.hum.ba/category/historija/historija-bih/
4. http://bosnae.info/index.php/kratki-osvrt-period-srednjovjekovne-
bosanske-drzave
5. http://povijest.hr/nadanasnjidan/prvi-bosanski-kralj-tvrtko-i-potomak-
hrvatskog-bana-pavla-subica-1391/
6. http://www.plemenito.com/lat/kralj-stefan-tvrtko-i-kotromanic-/o183

13