UVOD

Promatrajući radne odnose u cjelini, odnosno ugovore o radu, vidljivo je da su njihovi

sastavni dijelovi ; propisan broj sati koji je radnik dužan obavljati na poslovima za koje je
sklopio ugovor o radu, o djelu, određeno je maksimalno trajanje dnevnog i sedmičnog radnog
vremena, nadnice koje osiguravaju minimalnu egzistenciju, slučajevi zaštite protiv općih
bolesti ili raznih nesreća na radu, mehanizmi pružanja zaštite djece i žena, i između ostaloga
i davanja za starosnu i invalidsku mirovinu.

No postavlja se pitanje čime i ko između ostaloga pruža tako čvrstu zaštitu da će se ta

zajamčena prava morati provesti i u djela, i da li postoje kakve sankcije ili prisilni akti koji
vezuju pojedinu državu da zajamči svojim građanima barem nekakvu minimalnu zaštitu
za trajanja određenog radnog odnosa ali i poslije njega, odnosno po njegovom završetku, i za
trajanje njegova otkazivanja. Tim i sličnim pitanjima bavi se Međunarodna organizacija rada
(MOR), koja ima određene ciljeve koje ću posebno pojasniti u narednim temama ovoga
seminara. Međunarodna organizacija rada ima svoju strukturu, i specifične značajke o
kojima će biti govora kasnije.

1
 MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA OPĆENITO

Međunarodna organizacija rada (MOR)1 jedna je od najstarijih međunarodnih organizacija.

Osnovana je 1919. godine na Mirovnoj konferenciji u Parizu, a započela je sa radom 11.
aprila 1919. godine. Specijalizirana je ustanova Ujedinjenih naroda i to na temelju sporazuma
Ujedinjenih naroda i MOR-a, koji je zaključen 19. decembra 1946. godine, što znači da je
poseban subjekt međunarodnoga prava. Najvažniji razlog koji je doveo do osnivanja MOR-a
je osiguranje boljih uvjeta rada i položaj radnika u cijelome svijetu (pomoću međunarodnih
sporazuma) te osiguranje pristojnoga (prikladnoga) posla za sve. 2 Osnovni zadaci MOR-a
utvrđeni su Ustavom (Statutom) MOR-a, usvojenim 1919. godine. 1944. godine donesena je
Philadelphijska deklaracija čije su odredbe postale sastavnim dijelom Ustava. Prema Ustavu
MOR ima zadaću proučavati probleme iz oblasti rada i socijalne politike u međunarodnim
razmjerima, odnosno raditi na poboljšanju radnih i životnih uvjeta ljudi i osiguranju socijalne
pravde. Ostvarivanje tih ciljeva je moguće propisivanjem broja sati, određivanjem
maksimalnog trajanja dnevnog i sedmičnog radnog vremena, borbom protiv nezaposlenosti,
garantiranjem nadnica koje osiguravaju normalne uvjete egzistencije, zaštitom protiv općih
bolesti i nesreća na poslu, zaštitom djece i žena, davanjem starosnih i invalidskih mirovina i
slično. Bosna i Hercegovina je članica Međunarodne organizacije rada od 1993. godine.

Zadaće MOR-a su:3

 pomaganje zapošljavanja radnika na poslovima i zanimanjima kojima će moći
najviše iskazati svoje sposobnosti
 osigurati normalno radno vrijeme i druge uvjete rada
 osigurati mogućnosti osposobljavanja radnika
 osigurati minimalnu nadnicu za sve one koji imaju zaposlenje
 osigurati suradnju poslodavca i radnika radi stalnoga poboljšanja organizacije
proizvodnje
 proširiti mjere socijalnog osiguranja te kompletnu zdravstvenu zaštitu
 osigurati zaštitu djece i majčinstva itd.

1
MOR je kratica za Medunarodnu organizaciju rada, eng. International Labour Organisation (ILO), franc.
Organisation Internationale du Travil (OIT)
2
Službena stranica MOR-a, http://www.ilo.org
3
Tomovic, Miladin, Zbirka konvencija Medunarodne organizacije rada; «Medunarodne konvencije rada,
sprovodenje ratifikovanih konvencija i preporuka Medunarodne organizacije rada putem zakona i drugih propisa,
samoupravnih opštinskih akata i odluka sudova, str. 8.

2
Značajke po kojima se MOR razlikuje od ostalih međunarodnih organizacija jesu stalnost i
neprekidnost, univerzalnost i tripartitnost:

Stalnost i neprekidnost.: Organizacija je osnovana radi kontinuirana proučavanja problema

iz oblasti rada i socijalne politike i poduzimanja mjera radi rješavanja tih problema, odnosno
poboljšanja radnih i životnih uvjeta. No, veoma je malen broj organizacija koje su uspjele
ostvariti taj cilj.

Univerzalnost: MOR je stvoren kako bi postao univerzalnom organizacijom koja nije

ograničena samo na neke zemlje, već treba uspostavljati suradnju između svih regija i svih
zemalja te formirati svjetsku politiku rada i socijalnoga razvoja.

Tripartitnost: MOR je jedina organizacija u kojoj su uz predstavnike vlada, zastupljeni i

predstavnici radnika i poslodavaca.

Regionalni ured MOR-a za Evropu, koji se nalazi u Ženevi, te sub-regionalni ured za

Centralnu i Istočnu Evropu u Budimpešti, su odgovorni za aktivnosti MOR-a u zemljama
Centralne i Istočne Evrope.

Odjel za podršku ILO-u u Sarajevu je osnovan 1996. godine, na čelu sa MOR nacionalnim
korespondentom.

MOR u Bosni i Hercegovini zagovara razvoj demokratskih institucija tripartitnog djelovanja,

te pruža potporu u realizaciji i usvajanju zakona koji na društveno odgovoran način
omogućavaju tranziciju ka tržišnoj ekonomiji. MOR također pruža tehničku pomoć u
promovisanju stvaranja novih radnih mjesta kroz razvoj malih i srednjih preduzeća.

3
 ORGANIZACIJSKA STRUKTURA MOR-A

Međunarodna skupština rada:

Međunarodna skupština rada je općeg, globalnog i reprezentativnog karaktera jer su u
njenu strukturu uključeni predstavnici svih država članica u tripartitnom, profesionalnom
sastavu: dva predstavnika vlade, jedan predstavnik radnika i jedan predstavnik poslodavaca.
Tripartitni sastav nacionalnog predstavništva omogućava zastupljenost državnih, radničkih i
poslodavčevih interesa. Na zasjedanjima Skupštine, koja se, u pravilu, održavaju jednom
godišnje u Ženevi,4 raspravlja se o najvažnijim problemima iz područja rada, i to s
gospodarskog i socijalnog aspekta. Međunarodna skupština rada je najviše zakonodavno
tijelo MOR-a. U tom smislu ona priprema, izrađuje i usvaja konvencije i preporuke, te je
ovlaštena za nadzor nad njihovom primjenom. Ostale nadležnosti Skupštine odnose se na
prijam novih država u članstvo, osim ako one to ne postaju automatizmom, na temelju
članstva u Ujedinjenim narodima. Nadalje, bira predsjednika i potpredsjednike; osniva
različite odbore, primjerice odbor za nacrte konvencija i preporuka, Odbor za primjenu
konvencija i preporuka, Odbor za rezolucije, Izborni odbor, Odbor za vjerodajnice koji su, za
razliku od Odbora za financije koji je sastavljen samo od vladinih predstavnika, tripartitnog
sastava. Skupština donosi odluke obično većinom glasova, osim ako Ustavom, konvencijom
ili drugim aktima nije predviđena kvalificirana većina.

Univerzalnost kao bitna karakteristika Međunarodne organizacije rada ostvaruje se polazeći

od pretpostavke da sve države, bez izuzetka, moraju biti članice Organizacije.
Postoji nekoliko modusa putem kojih država može postati članicom MOR-a:
 članice MOR-a su sve one države koje su bile u njenom sastavu 1. novembra 1945.,
 članice UN-a ako o svojoj namjeri saopće generalnog direktora Međunarodnog
biroa rada formalno prihvaćajući obveze koje proizlaze iz Ustava MOR-a, države koje nisu
članice UN-a, ako se o njihovom prijemu pozitivno očituje 2/3 prisutnih delegata. Prijem
postaje provediv trenutkom formalnog prihvaćanja obveza MOR-a predviđenih Ustavom od
strane članice o čijem se ulasku u članstvo Organizacije odlučuje.

4
Od osnivanja Medunarodne organizacije rada održano je 95 zasjedanja Medunarodne skupštine rada. Prvo
zasjedanje održano je u Washingtonu 1919. godine. Sljedece, posveceno pomorcima, održano je 1920. u Genovi.
U razdoblju od 1921. do 1939. održana su 23 zasjedanja u Ženevi. Izvanredno zasjedanje održano je u New
Yorku 1941., u Philadelphiji 1944., u Parizu 1945., Seattlu 1946., Ženevi 1947., San Francisku 1948. , a od
1949. sva zasjedanja održana su u Ženevi.

4
Prilikom prijema Skupština se može obavijestiti o međunarodnom statusu koji bi država,
koja se prima u članstvo MOR-a, morala imati. Philadelphijska deklaracija iz 1945. kao i
amandman Ustavu iz 1919. godine su precizno odredili pravila istupa država iz članstva
MOR-a. Naime, članica MOR-a može istupiti iz njenog članstva ako o svojoj namjeri
obavijesti generalnog direktora Međunarodnog biroa rada. Istup stupa na snagu protekom
roka od dvije godine od dana njegova prijema od strane generalnog direktora, uz uvjet da je
do tog trenutka članica ispunila sve svoje financijske obveze koje je imala u svojstvu članice
MOR-a. Istup članice ne utječe na valjanost obveza koje je preuzela ratifikacijom konvencija
MOR-a. U slučaju da država prestane biti članicom MOR-a, njezin ponovni pristup podliježe
pravilima o prijmu države u članstvo MOR-a.

Upravno vijeće:
Upravno vijeće je izvršni organ MOR-a, nadležan za koordinaciju aktivnosti Organizacije.
Sastoji se od 112 mjesta, od kojih 56 mjesta pripada predstavnicima vlada, a po 28
predstavnicima radnika, odnosno poslodavaca. Dobra reprezentativnost postiže se vođenjem
računa o različitim gospodarskim, geografskim i socijalnim interesima unutar tri
konstituirajuće skupine. Vladini predstavnici popunjavaju se prema sljedećim kriterijima:
države su podijeljene prema svojoj pripadnosti jednoj od četiri geografske regije
(Afrika,Amerika, Azija, Europa). Svaka regija ima onoliko mjesta koliko ima država članica,
te u skladu sa kriterijima broja stanovnika i ekonomskoj aktivnosti. Pravilo je da niti jedna
regija ne može imati manje od dvanaest, niti više od petnaest mjesta. Dva od 54 mjesta
popunjavaju se naizmjenično između Afrike i Amerike s jedne strane, te Azije i Europe s
druge. Predstavnici radnika i poslodavaca biraju se između poslodavčevih i radničkih
predstavnika na Skupštini. Mandat Upravnog vijeća traje tri godine. Glavni je zadatak
Upravnog vijeća usklađivanje aktivnosti organizacije. Ono određuje pitanja dnevnog reda
skupštine, saziva druga zasjedanja koja se održavaju pod okriljem Međunarodne organizacije
rada, utvrđuje vrijeme trajanja tih zasjedanja, njihov dnevni red te odlučuje o mjerama koje
mora poduzeti temeljem izvješca ili rezolucija usvojenih na tim zasjedanjima. Nadalje,
utvrđuje budžet organizacije, koji onda upućuje Skupštini na usvajanje. Zatim, vrši izbor
generalnog direktora Međunarodnog biroa rada, utvrđuje izbor članova raznih komisija,
dnevni red regionalnih skupština, odlučuje o načinu provođenja zaključaka raznih
zasjedanja, o izvršenju programa tehničke pomoći i slično. Vijeće, u pravilu, održava tri
zasjedanja godišnje.

5
 MEĐUNARODNI BIRO RADA

Za razliku od skupštine i vijeća koji imaju skupštinski karakter, Međunarodni biro rada ima
profesionalno administrativno izvršno obilježje. Naime, bilo bi nemoguće zamisliti djelatnost
MOR-a bez kontinuiranog djelovanja jednog od tijela. Ideja o takvom međunarodnom tijelu
datira još iz 1889. Pod nazivom, Medunarodni biro opće kontrole statistike rada i industrije“,
sa zadatkom proučavanja i predlaganja načina proširenja i kodifikacije međunarodnog
radnog zakonodavstva. Spomenuta ideja je stalno isticana, sve do njenog konačnog
ostvarenja 1919. godine kada je Ustavom Medunarodne organizacije rada osnovan
Medunarodni biro rada5 kojeg nadzire Upravno vijeće. Biro ima funkciju sekretarijata
Organizacije.
Dužnosti Ureda su sljedeće:
 pripremanje dokumentacije i drugog materijala koji su na dnevnom redu zasjedanja
skupštine
 pružanje vladama, na njihovo traženje, i u okviru svojih mogućnosti, svake
odgovarajuće pomoći u izradi zakonskih tekstova i unapređenju upravne prakse i
sistema inspekcije u državama članicama
 pružanje informacija, podataka i savjeta na traženje vlada, radničkih i
poslodavčevih organizacija
 praćenje primjene ratificiranih međunarodnih konvencija rada u zemljama članicama
 priprema i provođenje tehničke pomoći
 provođenje raznih anketa koje odredi skupština ili vijeće
 publiciranje časopisa, studija, izvještaja o socijalnim i gospodarskim pitanjima na
raznim jezicima
 pripremanje materijala za rad vijeća i provođenje njegovih odluka
 objavljivanje zapisnika o radu skupštine i vijeća.6

Na čelu biroa nalazi se generalni direktor, kojeg imenuje upravno vijeće, koji ujedno ima
funkciju generalnog sekretara skupštine.

5
Ustav MOR-a iz 1919., cl. 2.
6
Pešic, Ratko,: «Medunarodna organizacija rada – poreklo, struktura, delatnost», Novi Sad, Pravni fakultet,
Zavod za naucnoistraživacki rad, 1969. str. 153.

6
 CILJEVI, ZADACI I METODE DJELATNOSTI MORA-A

Zavisno od važnosti općeg i trajnog mira koji se može zasnivati samo na socijalnoj pravdi,
budući da postoji veliki broj osoba kojima loši uvjeti rada nanose nepravdu, bijedu i
odricanje, čime se stvara nezadovoljstvo koje dovodi u opasnost svjetski mir, postoji potreba
hitnog i nužnog poboljšanja spomenutih uvjeta. Upravo zbog toga, svaka država mora usvojiti
dovoljno humane uvjete rada, ne samo iz razloga pravde i humanosti, nego i zbog činjenice
da neusvajanje takvog režima rada sprječava i druge države u poboljšanju uvjeta rada radnika
na svom teritoriju. Kao posljedica svijesti o globalnosti ovog problema i pokušaja njegovog
rješenja, donesen je 1919. Ustav MOR-a, u kojem je utvrđena institucionalna struktura
Organizacije te njeni zadaci i ciljevi.
Ciljevi MOR-a mogu se svrstati u tri osnovne grupe:
 svjetski i trajan mir može počivati samo na socijalnoj pravdi
 loši uvjeti rada donose velikom broju ljudi nepravdu, bijedu i siromaštvo, što za
posljedicu ima opće nezadovoljstvo koje ugrožava svjetski mir i sklad
 svaka nacija mora usvojiti humani odnos prema radu, i to ne samo iz razloga pravde
već i zbog toga što se neusvajanjem takvih odnosa sputavaju druge nacije u
ostvarivanju poboljšanja položaja radnika u vlastitim zemljama.7

Ovi ciljevi mogu se ostvariti propisivannjem maksimalnog trajanja dnevnog i sedmičnog

radnog vremena, plačanjem radne snage, borbom protiv nezaposlenosti, jamčenjem plaća
koje osiguravaju pristojne uvjete egzistencije, zaštitom radnika od oboljenja i nesreća na
radu, zaštitom djece, mladeži i žena, starosnim i invalidskim mirovinama, isplatom plaća u
skaldu sa načelom za isti rad, iste vrijednosti, jednaka plaća, zaštitom radnika zaposlenih u
inozemstvu, sindikalnim slobodama, profesionalnom i stručnom izobrazbom i drugim
mjerama koje mogu pridonijeti stvaranju i poboljšanju humanih uvjeta na radu.

Ciljeve i zadatke Međunarodna organizacija rada ostvaruje kroz tri skupine djelatnosti:
 normativnu
 praktičnu
 znanstveno-istraživačku

7
Tomovic, Miladin, Zbirka konvencija Medunarodne organizacije rada; «Medunarodne konvencije rada,
sprovodenje ratifikovanih konvencija i preporuka Medunarodne organizacije rada putem zakona i drugih propisa,
samoupravnih opštinskih akata i odluka sudova, str. 8. – 10.

7
 NORMATIVNA DJELATNOST MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE RADA

Svrha normativnog djelovanja MOR-a je potreba pronalaženja djelotvornog modusa

implementacije unificiranog međunarodnog poimanja i tretiranja uvjeta rada u nacionalna
radna zakonodavstva. Upravo je zbog toga nužno zadovoljiti kriterij univerzalnosti
normativne djelatnosti, odnosno sadržaj donesenih normativnih instrumenata mora biti što
prihvatljiviji za države članice MOR-a, u smislu njegovog optimalnog zadovoljavanja
nacionalnih potreba, odnosno njegove primjenjivosti unutar postavljenih nacionalnih okvira.
Pri tome valja uzeti u obzir raspoloženje političkih snaga u odnosu na konkretno
radnopravno pitanje, društvene odnose, te stupanj gospodarske razvijenosti države u domeni
rada konkretne države. Prihvatljivost normativnih instrumenata MOR-a ogleda se u sljedećim
karakteristikama:
 različitost u pravnoj snazi
 neobveznost ratifikacije
 zabranjeno odstupanje od ratificiranog teksta (samo uvjetno).

Nadalje, u normativnoj djelatnosti MOR-a najčešće se ističu konvencije i preporuke, koje se

po posebnosti svog sadržaja razlikuju u odnosu na druge međunarodne instrumente. Najčešće
obrađuju pitanja u vezi radnog odnosa, socijalnog osiguranja i socijalne politike, iako su
predmet njihovog normiranja takoder i temeljna ljudska prava: pravo na rad, sloboda od
prinudnog rada, sloboda udruživanja i sl. Valja naglasiti da MOR od svog začetka do danas
ima kontinuiranu i vrlo dinamičnu normativnu djelatnost. Naime, u razdoblju od 1919. pa
sve do 2006. doneseno je 185 konvencija i 195 preporuka. U prilog tom stajalištu ide
značajan utjecaj normi MOR-a na radno zakonodavstvo i praksu određene države, iako je
njegov doseg ovisan o njenom gospodarskom i socijalnom razvoju, političkim uvjetima,
različitosti konstitucionalnog i legalnog sustava, klimatskim uvjetima i sličnim
čimbenicima. S jedne strane, njene norme mogu poslužiti kao izravan obrazac za izradu
vlastitog radnog zakonodavstva države koja je tek stekla nezavisnost, a s druge strane, ne
postoji niti jedna država koja ne bi mogla korisno upotrebiti odredbe o radno-pravnim
standardima sadržanima u njima.8 U vezi sa primjenom međunarodnih normativnih
instrumenata danas se javlja niz problema, u prvom redu vezanih za načine prilagodbe
njihovih normi stvarnim uvjetima.

8
Marinko D. Ucur; Sandra Laleta : „Konvencije Medunarodne organizacije rada“ s komentarima, Udžbenici
Sveucilišta u Rijeci, TimPress, Zagreb, 2007., str. 11.

8
Naime, potrebno je utvrditi primjerenost donošenja općih, standardnih normi koje bi
vrijedile za sve, ako se pri tomu ne uzimaju u obzir gospodarska i socijalna razvijenost
država članica. Nadalje, neke konvencije i preporuke donesene su do završetka II. svjetskog
rata i u njima se, za današnje uvjete na neprilagođen način, uređuju uvjeti rada. Također,
problem predstavljaju konvencije koje su donesene s uskog stručnog stajališta te stoga sadrže
niz tehničkih odredbi koje su ujedno prepreka njihove primjene. Stoga pri donošenju
konvencija i preporuka valja obratiti pozornost na sljedeće:
 Njihovom donošenju mora prethoditi svestrano, sveobuhvatno i objektivno
proučavanje pitanja koje mora postati objektom njihove regulacije.
 Njihove odredbe moraju odgovarati potrebama savremenog gospodarskog razvoja,
odnosno, bolje rečeno, valja voditi računa o različitosti gospodarskog razvitka,
političkim uvjetima, socijalnoj strukturi, konkretnim mogućnostima te različitim
fazama razvoja pojedinih država. Stoga postoji nužnost njihove elastičnosti u smislu
modifikacije njihovih odredbi.
 Državama članicama mora se omogućiti da formalnom izjavom izaberu opseg
obveza koje preuzimaju iz konvencije.

KARAKTERISTIKE I PRAVNA PRIRODA KONVENCIJA I PREPORUKA

Osnovne karakteristike konvencija MOR-a su:

Usvajaju se u institucionalnom okviru, tj. postupak koji prethodi njihovom usvajanju sastoji
se od rasprave i glasanja koje se odvija na zasjedanju skupštine, a ne, kao što je to slučaj
kod klasičnih međunarodnih ugovora, čijem sklapanju prethodi diplomatsko pregovaranje.
Institucionalni karakter konvencija objašnjava nepostojanje nužnosti u postizanju
jednoglasnosti pri donošenju odluka, već je dosta 2/3 većine članica. Kao posljedica
tripartitnog sastava Međunarodne organizacije rada, u donošenju konvencija ne sudjeluju
samo predstavnici vlada država članica, već one imaju samo polovinu glasova, budući da je
svako nacionalno predstavništvo sastavljeno, osim predstavnika vlada, i od predstavnika
poslodavaca i radnika, koji imaju drugu polovinu glasova u omjeru 1:1, tako da unutar svakog
nacionalnog predstavništva svaki član glasa pojedinačno, što znači da unutar istog
nacionalnog predstavništva mogu postojati različitosti u glasanju. To je jedan od razloga
zbog kojeg ratifikacije ne mogu biti predmet rezervi ( tj. uz izjavu države koja tu
konvenciju ratificira da se odredene odredbe konvencije neće primjenjivati, ili da će se
9
interpretirati na drugačiji način). Kada konvencija bude usvojena, formalnost potpisivanja
teksta konvencije nije potrebno kao kod diplomatskih konvencija, kao ni razmjena
ratifikacijskih instrumenata, već je dosta priopćenje o ratifikaciji generalnom direktoru
medunarodnog biroa rada. Donošenje odluke većinom 2/3 posljedica je želje da se
međunarodni radni standardi, odnosno novine u međunarodnom radnom pravu djelotvorno
usvoje od što većeg broja država članica. Nadalje, države članica su dužne, na zahtjev MOR-
a, podnijeti izvješća o konvencijama koje nisu ratificirale, djelovanje ratificiranih
konvencija na nacionalno radno zakonodavstvo, prihvatanje obveza koje su prethodno
prihvatile države odgovorne za njihove međunarodne odnose. Nakon povlačenja određene
države iz članstva MOR-a ostaju obveze konvencije koje je do tog trenutka ratificirala.
Djelotvornoj primjeni konvencija ide u prilog i sofisticirani sistem nadzora primjene
ratificirane konvencije od strane pojedine države članice. Obveze iz ratificiranih konvencija
ne mogu se jednostrano ratificirati, čak ni pozivanjem na klauzulu rebus sic stantibus. Iz
prethodno izloženoga valjalo bi inducirati o pravnoj prirodi konvencija Međunarodne
organizacije rada i njihove različitosti u odnosu na klasične međunarodne ugovore. U
medunarodnoj radno-pravnoj znanosti i teoriji spominju se sljedeća pitanja vezana uz pravnu
narav konvencija. Naime, predstavljaju li međunarodne konvencije rada, po svom značenju,
klasične međunarodne ugovore, ugovore-pogodbe koje međusobno obvezuju njegove
stranke, ili su one ipak međunarodni zakoni, ugovori-zakoni, koji trenutkom ratifikacije
proizvode obveze države koja je konvenciju ratificirala prema Međunarodnoj organizaciji
rada, a ne prema drugim državama koje su takoder ratificirale konvenciju. Prema
preovladavajućem mišljenju u radno-pravnoj teoriji, konvencije MOR-a su pravni
instrumenti kojima se uređuju određeni aspekti prava čovjeka koja su u uskoj vezi s
radom, socijalnim blagostanjem te administracijom rada. Nadalje, konvencija obvezuje
državu samo ukoliko ju je ratificirala. Da bi stupila na snagu, potreban je minimalan broj
ratifikacija, obično dvije. U slučaju revizije konvencije, tekst konvencije obvezivat će
državu članicu samo ukoliko je ratificirala tekst. Do tog trenutka državu će obvezivati
prijašnji tekst konvencije. Stoga, konvencije nisu istovjetne klasičnim međunarodnim
ugovorima, već su međunarodni ugovori sui generis (posebne vrste). Za razliku od
konvencija, koje su pravno obvezujuće za državu koja ih je ratificirala, preporuke su pravni
instrumenti koje donosi opća skupština MOR-a prema istom postupku koji je predviđen za
donošenje konvencija, ali su one savjetodavnog i usmjeravajućeg karaktera, odnosno
nemaju obavezni normativni karakter za države članice. Njima se ukazuje na način rješenja
nekog radno-pravnog pitanja u nacionalnom zakonodavstvu. U tom pogledu države članice

10
imaju samo moralnu obvezu preuzeti određene mjere zakonodavne i upravne naravi, koje bi
odgovarale odredbama preporuke, odnosno namjerama koje su pri njenom kreiranju imali
donosioci. Zbog svoje neobvezujuće pravne snage, organizacije radnika stoje na stajalištu
da je što veći broj radno-pravnih pitanja nužno regulirati konvencijama, a preporuke pri tom
moraju služiti kao dopuna konvencijama i smjernice za nacionalna zakonodavstva u
pogledu normiranja određenog pitanja. Na drugoj strani, udruženja poslodavaca zastupaju
mišljenje prema kojem je što veći broj pitanja iz oblasti rada poželjno urediti
preporukama kako bi u što većoj mjeri mogli koristiti slobode koje im one omogućavaju u
uređivanju uvjeta rada i zaposlenja. Osim što se odredbe ratificirane konvencije MOR-a
mogu primijeniti u nacionalnom pravu neposredno, te posredno putem zakona, posredna se
primjena još može izvršiti putem kolektivnih ugovora i prava slučaja. U radnom pravu, kako
nacionalnom tako i međunarodnom, jedno od osnovnih nacela je in favorem laboratorem.
Sukladno tom načelu, na radnike će se uvijek primjenjivati one odredbe koje su za njih u
danom trenutku povoljnije.

Tehnicka i istraživacko-znanstvena djelatnost MOR-a:

Uz normativnu djelatnost Međunarodne organizacije rada usko je vezana njena tehnička
djelatnost. Naime, normativna djelatnost, koja se sastoji u donošenju konvencija i
preporuka i drugih pravnih instrumenata niže pravne snage, bila bi mrtvo slovo na papiru bez
postojanja tehničke potpore. Naime, nužno je povezivanje međunarodnih pravnih standarda s
tehničkom suradnjom kako bi se oni u ođredenim različitim gospodarskim, socijalnim,
kulturnim i drugim okolnostima mogli unificirano ostvarivati. Stoga su normativna i tehnička
djelatnost MOR-a uzajamno ovisne i komplementarne metode u ostvarivanju usvojenih
radno-pravnih standarda na međunarodnoj razini, usprkos postojanju mišljenja prema
kojima tehnička djelatnost MOR-a otežava normativnu djelatnost zbog vrlo složene tehničke
suradnje na projektima čiji se broj neprestano povečava.Tehničkom djelatnošću MOR-a
omogućava se upućivanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje radnika i stručnjaka
zemalja u razvoju u industrijski razvijene zemlje. Sastavni dio ove djelatnosti je i
međusobna razmjena država članica u pogledu informacija o stanju radnog zakonodavstva,
migraciji radnika, vođenju statistike rada i sl.

Sadašnja tehnička djelatnost Međunarodne organizacije rada, tačnije Međunarodnog biroa

rada, posljedica je dugogodišnjeg razvoja. U prvim godinama postojanja MOR-a,

11
Međunarodni biro rada prikupljao je, analizirao i uspoređivao zakonske tekstove i druge
propise, te nacionalnu praksu vezanu za pitanja iz područja rada, a sve u cilju kvalitetne
pripreme za publiciranje izvješća koja su predmet zasjedanja MOR-a. Tek tridesetih godina
dvadesetog stoljeća MOR, na zahtjev pojedinih država članica, šalje u pojedine države
stručnjake odnosno povjerenstva radi pružanja pomoći u smislu razvoja socijalnih
institucija, te poboljšanja uvjeta rada i života, posebice socijalnog osiguranja, odnosno
općenito stvaranja kvalitetnog radnog i socijalnog zakonodavstva tih država.

MEĐUNARODNI STANDARDI OPĆENITO

Od 1919. godine Međunarodna organizacija rada nastoji definirati i jamčiti radnička prava i
poboljšanje uvjeta za rad osoba po izgradnji sistema međunarodnih standarda rada
izraženih u obliku konvencija, preporuka i kodeksa prakse. MOR je usvojilo više od 180
konvencijama i 190 preporuka koje pokrivaju sve aspekte rada. U području kao što su
sigurnost i zdravlje, te zaštita migranata. Ovi standardi imaju važnu ulogu u izradi
nacionalnog zakonodavstva. Nadzorni procesi pomažu da se osiguraju standardi ratificirani
od strane pojedinih država članica primjenjuju kroz zakone i praksu. MOR daje savjete u
izradi nacionalnog radnog zakonodavstva. Odbor stručnjaka o primjeni konvencija i
preporuka je tijelo odgovorno za nadzor primjene standarda. On ispituje vladina izvješca u
skladu sa konvencijama i ratifikacijama te izrađuje godišnje izvješce koje se dostavlja
Međunarodnoj konferenciji rada. Sa usvajanjem Deklaracije o temeljnim načelima i pravima
na radu 1998. godine, države članice MOR-a odlučile su podržati skup osnovnih standarda
rada bez obzira da li su ratificirale relevantne konvencije. To su osnovna ljudska prava i
centralno načelo dostojanstvenog rada. Ta prava su podržali na brojnim međunarodnim
forumima. Deklaracija pokriva četiri osnovna područja. Ta područja se odnose na:
 slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje
 prisilni rad
 dječji rad
 jednakost spolova

Za svako navedeno područje postoje dvije konvencije MOR-a koja dodatno utvrđuju
zajamčena prava. Stoga slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje utvrđuju
Konvencija MOR-a broj 87, sloboda udruživanja i zaštita prava na organiziranje donesena

12
1948. godine, te Konvencija MOR-a broj 98 o pravu na organiziranje i kolektivno
pregovaranje donesena 1949. godine. Za reguliranje prisilnog rada donesene su Konvencija
MOR-a broj 29 o prisilnom radu, 1930. godine, te Konvencija MOR-a broj 105 o ukidanju
prisilnog rada, 1957. godine. O jednakosti mogućnosti i tretmanu govori Konvencija
MOR-a broj 111 o diskriminaciji (zapošljavanje i zanimanje), donesena 1958. godine, te
Konvencija MOR-a broj 100 o ravnopravnoj naknadi, donesena 1951. godine. Dječji rad je
reguliran na međunarodnoj razini Konvencijom MOR-a broj 138 o minimalnoj dobi,
donesena 1973. godine, te Konvencijom MOR-a broj 182 o najgorim oblicima dječjeg rada,
donesena 1999. Godine Kao druge međunarodne standarde kojima se bavi MOR su problemi
tripartitnih konzultacija, rada uprava i inspekcija, politike zapošljavanja i promocije,
profesionalno usmjeravanje i osposobljavanje, sigurnost zaposlenja, plate, radno vrijeme,
sigurnost i zdravlje, socijalna sigurnost, roditeljska zaštita, socijalna politika radnika –
migranata, pomoraca, ribara te ostalih određenih kategorija radnika.9

Razlozi donošenja međunarodnih radno – pravnih standarda:

Međunarodni radno - pravni standardi su razvijeni ponajprije iz četiri razloga:
Glavna motivacija: za donošenje standarda za poboljšanje uvjeta radnika u pogledu zaštite
njihova zdravlja, radnog vremena te njihove nemogućnosti napredovanja na poslu.
Drugo:politički motivi su odigrali ulogu u razvoju MOR-a, jer je industrijalizacija
napredovala, te je potencijal za socijalne nemire još , zbog izrazite nejednakosti u
razvijenosti pojedinih zemalja i dijelova svijeta prisutan.
Trece: postojanje država članica koje se zajedno dogovaraju kako bi standarde za društvene
reforme postigli i uskladili sa svojim nacionalnim zakonodavstvima tako da pojedine
članice ne stavljaju u nepovoljan položaj. Konačno, jedinstvo tih zemalja stvara potencijal
za razvoj trajnog mira na temelju socijalne pravde. Struktura rada Međunarodne
organizacije rada u vezi radnih standarda univerzalne su prirode. Oni su zasnovani na
način koji omogućava svim zemljama, bez obzira na ekonomski i društveni status, njihovu
provedbu te da ih imaju mogućnost i želju ratificirati. Tako su dizajnirali standarde da
budu fleksibilni, tako da svaki narod može izraditi zakone kojima se provode standardi i
istovremeno odgovaraju potrebama njihovih pojedinačnih društava. Te je standarde svaki
narod obvezan transformirati u pravno obvezujući oblik.

Temeljna načela na kojima se temelji MOR su da:

9
Službene stranice MOR-a: http://www.ilo.org/public/english/standards/relm/ilc/ilc87/rep-i.htm.

13
  rad nije roba
 sloboda izražavanja i udruživanja su bitne za održivi napredak
 siromaštvo predstavlja opasnost za prosperitet svugdje svijetu
 usklađeni međunarodni napor u kojem predstavnici radnika i poslodavaca,
uživaju jednak status s tim vladama, te se time pridružuju njima u slobodnu raspravu
i donošenje demokratske odluke s glavnim ciljem promocije zajedničkog
blagostanja.10

Konvencija o prisilnom ili obveznom radu:

U smislu ove Konvencije izraz "prisilni ili obvezni rad" znači svaki rad ili uslugu koji se od
neke osobe zahtijeva pod prijetnjom bilo kakve kazne, i za koje se ta osoba nije ponudila
dobrovoljno. Medutim, izraz "prisilni ili obvezni rad", u smislu ove Konvencije, ne odnosi se
na: svaki rad ili uslugu koji se zahtijeva na temelju zakona o obveznoj vojnoj službi za
poslove iskljucivo vojne naravi; svaki rad ili uslugu koji su dio uobičajenih građanskih
obveza državljana cjelovito suverene države; svaki rad ili uslugu koji se od neke osobe
zahtijeva kao posljedica osude proglašene sudskom presudom, pod uvjetom da se navedeni
rad ili usluga obavljaju pod nadzorom i kontrolom javne vlasti i da navedena osoba nije
ustupljena ili stavljena na raspolaganje privatnim osobama, poduzetnicima ili udrugama;
svaki rad ili uslugu koji se zahtijeva u slučaju iznenadne opasnosti, to jest u slučaju rata,
velike nesreće ili prijetnje od velike nesreće, kao što su požar, poplava, glad, potres, epidemije
velikih razmjera ili stočne bolesti, najezda životinja, insekata ili biljnih parazita, i općenito
svaka okolnost koja bi mogla ugroziti život ili dobrobit čitavog ili jednog dijela pučanstva.
Manji društveni radovi takve vrste koji se, budući da ih obavljaju članovi zajednice u
izravnom interesu za navedenu zajednicu, mogu stoga smatrati uobičajenim građanskim
dužnostima koje obvezuju članove zajednice, pod uvjetom da se sa članovima zajednice ili
njihovim izravnim predstavnicima obvezno savjetuje o potrebi za takvim radovima. Svaka
članica Medunarodne organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju se obvezuje ukinuti
korištenje prisilnog ili obveznog rada u svim njegovim oblicima u što je moguće kraćem
roku.
U cilju ovakvog potpunog ukidanja, prisilni ili obvezni rad ce se moći koristiti, u prijelaznom
razdoblju, samo u javne svrhe i kao izvanredna mjera, pod uvjetima i uz jamstva utvrđena

10
Tomovic, Miladin, Zbirka konvencija Medunarodne organizacije rada; «Medunarodne konvencije rada,
sprovodenje ratifikovanih konvencija i preporuka Medunarodne organizacije rada putem zakona i drugih propisa,
samoupravnih opštinskih akata i odluka sudova, str. 10.

14
ovom Konvencijom po isteku roka od pet godina nakon stupanja na snagu ove Konvencije
Upravno vijeće Međunarodnog biroa rada priprema izvješce. Navedeno Upravno vijeće će
razmotriti mogućnost ukidanja prisilnog ili obveznog rada u svim njegovim oblicima bez
novog prijelaznog razdoblja, kao i potrebu uvrštavanja ovog pitanja na dnevni red
Konferencije. Samo fizički sposobni muškarci za koje se može pretpostaviti da nisu mladi od
18 godina niti stariji od 45 godina mogu biti pozvani na prisilan ili obvezan rad. Osim za vrste
rada citirane gore kao izuzetak od zabrane prisilnog rada, moraju se primjenjivati sljedeća
ograničenja i uvjeti: kad god je to moguće, prethodna potvrda liječnika kojeg je ovlastila
uprava da dotične osobe ne boluju niti od jedne infektivne ili zarazne bolesti te da su tjelesno
sposobne za rad koji treba obaviti i da su sposobne raditi u uvjetima pod kojima će se rad
obavljati; opće izuzetke nastavnika i učenika, kao i službenika u upravi; održavanje broja
odraslih i fizički sposobnih muškaraca neophodnih za obiteljski i društveni život u svakoj
zajednici; poštivanje bračnih i obiteljskih veza. Prije nego dopusti korištenje prisilnog ili
obveznog rada nadležna vlast mora utvrditi:
 da su poduzete sve potrebne mjere za zaštitu zdravlja radnika i za osiguravanje
potrebne medicinske skrbi, a posebice, (a) da se radnici podvrgavaju liječničkom
pregledu prije započinjanja s radom i u utvrđenim vremenskim razmacima tokom
službe, (b) da je prisutan određen broj medicinskog osoblja koji imaju na raspolaganju
ljekarne, ambulante, bolnice i opremu potrebnu za zadovoljavanje svih potreba, i (c)
da su na mjestu rada zadovoljavajući sanitarni uvjeti.
 da su poduzete odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo uzdržavanje obitelji radnika,
posebice omogućavanjem dostave, novčanom pošiljkom i na siguran način, dijela
nadnice obitelji, na zahtjev ili uz pristanak radnika;
 da su putovanja radnika na mjesto rada i s mjesta rada organizirana na teret i pod
odgovornošcu uprave koja takva putovanja mora olakšati koristeći u najvećoj mogućoj
mjeri sva raspoloživa prijevozna sredstva;
 da bi, u slučaju bolesti ili nesreće koje bi prouzročile nesposobnost za rad za određeno
vrijeme, radnik bio vraćen kući na teret uprave;
 da se svakom radniku koji po završetku razdoblja prisilnog ili obveznog rada želi
ostati kao dobrovoljni radnik to dopušta.

Konvencija o ukidanju prinudnog rada:

Pod nazivom “prisilni ili obvezni rad” razumije se svaki rad ili služba koja se zahtijeva od

15
osobe pod prijetnjom kazne i bez njezina slobodnog pristanka.Prisilni ili obvezni rad
odnosi se na svaki rad ili službu i na svaku osobu koja je sposobna za rad. Obvezni se rad
poput dužnickog sastoji u tome da se unaprijed isplaćuje plaća radnika na temelju ugovora
o radu obično sklopljenog na određeno kraće vrijeme. Radnik je obvezan raditi za poslodavca
sve dok mu ne isplati predviđeni iznos. U slučaju smrti radnika – dužnika, dug prelazi na
potomstvo, se te nerijetko proteže kroz više generacija. Svaka članica Međunarodne
organizacije rada koja ratificira ovu Konvenciju obvezuje se da će zabraniti te da neće
koristiti nikakav oblik prinudnog ili obveznog rada kao sredstvo političke prinude ili odgoja
ili kao kaznu za posjedovanje ili izražavanje stavova ideološki suprotstavljenih postojećim
političkim, društvenim ili gospodarskim sistemom;
 kao metodu mobiliziranja i korištenja rada u svrhu gospodarskog razvoja;
 kao sredstvo radne snage;
 kao kaznu za sudjelovanje u štrajkovima;
 kao sredstvo rasne, socijalne, nacionalne ili vjerske diskriminacije.

Konvencija o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje:

Radnici imaju pravo na odgovarajuću zaštitu od svih postupaka protusindikalne
diskriminacije u vezi s njihovim zaposlenjem. Takva se zaštita mora na sve primijeniti u
odnosu na postupke koji imaju za cilj: uvjetovati zapošljavanje radnika zabranom
njegovog učlanjenja u sindikat ili njegovim isključenjem iz sindikata; uzrokovati otpuštanje
ili na neki drugi način oštetiti radnika zbog članstva u sindikatu ili sudjelovanja u
sindikalnim djelatnostima izvan radnog vremena ili, uz pristanak poslodavca, tijekom
radnog vremena. U skladu s nacionalnim uvjetima moraju se, ako je potrebno, uspostaviti
posebni mehanizmi radi osiguravanja poštivanja prava na organiziranje određenog
prethodnim člancima. U skladu s nacionalnim uvjetima moraju se, ako je potrebno,
poduzimati odgovarajuće mjere za poticanje punog razvoja i upotrebe mehanizama
dobrovoljnog pregovaranja između poslodavaca ili udruga poslodavaca i udruga radnika u
cilju utvrđivanja uvjeta zaposlenja kolektivnim ugovorima. Načelo slobode udruživanja
zauzelo je svoje mjesto u dokumentima MOR-a te nije ostalo samo kao načelo, mrtvo slovo
na papiru, već je njezin sadržaj i djelovanje nadležnih tijela pridonijelo osnivanju i
međusobnoj suradnji udruga radnika, poslodavaca i vlada.

Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada:

16
Smatrajući da djelotvorno ukidanje najgorih oblika dječjeg rada zahtijeva trenutno i
sveobuhvatno djelovanje, te uzimajući u obzir važnost besplatnog osnovnog obrazovanja i
potrebe da se djeca udalje sa svakog takvog rada i da se osigura njihova rehabilitacija i
integracija u društvo, vodeći istovremeno brigu o potrebama njihovih obitelji, i podsjećajući
na rezoluciju o ukidanju dječjeg rada koju je usvojila Međunarodna organizacija rada na
svom 83. zasjedanju 1996. godine, i priznajući da je dječji rad uvelike prouzrokovan
siromaštvom, te da je dugotrajno rješenje u održivom ekonomskom rastu koji vodi
društvenom napretku, a naročito smanjenju siromaštva i svima dostupnom obrazovanju, i
podsjećajući na Konvenciju o pravima djeteta koju je 20. novembra 1989. usvojila Opća
skupština Ujedinjenih naroda, i podsjećajući na Deklaraciju MOR-a o temeljnim načelima i
pravima na radu i način njezine primjene koje je Međunarodna konvencija rada usvojila
na svom 86. zasjedanju 1998. godine smatra se da svaka članica koja ratificira ovu
Konvenciju mora, kao najhitniju zadaću, poduzeti trenutne i djelotvorne mjere kako bi
osigurala zabranu i ukidanje najgorih oblika dječjeg rada. U smislu ove Konvencije, izraz
"dijete" se primjenjuje na sve osobe mlađe od 18 godina.11
Najgori oblici dječjeg rada obuhvaćaju:
(a) sve vrste ropstva ili ropstvu slične prakse, kao što je prodaja djece i trgovina djecom,
dužnicko ropstvo i kmetstvo, te prisilni ili obvezni rad, uključujući prisilno ili obvezno
korištenje djece u oružanim sukobima;
(b) korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za prostituciju, proizvodnju pornografskog
materijala ili pornografske priredbe;
(c) korištenje, podvođenje ili nuđenje djeteta za nezakonite djelatnosti, a osobito za
proizvodnju droge i trgovinu drogom na način definiran odgovarajućim međunarodnim
ugovorima;
(d) rad koji bi, zbog svoje naravi i okolnosti u kojima se obavlja, mogao štetiti zdravlju,
sigurnosti i moralu djece.
Svaka članica mora poduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurala djelotvornu provedbu i
poštivanje odredaba kojima se primjenjuje ova Konvencija, uključujući utvrđivanje i
primjenu kaznenih sankcija ili, ako je to primjereno, drugih sankcija.

11
Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika djecjeg rada;
www.nhs.hr/.../konvencijeMOR/Konvencije_182_o_zabrani_djecjeg_rada.doc, clanak 1.

17
Svaka članica mora, uzimajući u obzir važnost obrazovanja u ukidanju dječjeg rada,
poduzeti djelotvorne i vremenski određene mjere kako bi:
 spriječila angažiranje djece na najgorim oblicima dječjeg rada;
 osigurala potrebnu i primjerenu izravnu pomoć za udaljenje djece s najgorih oblika
dječjeg rada i njihovu rehabilitaciju i integraciju u društvo;
 osigurala pristup besplatnom osnovnom obrazovanju i, gdje god je to moguće i
primjereno
 identificirala posebno ugroženu djecu i stupila u izravan kontakt s njima;
 uzela u obzir posebne okolnosti u kojima se nalaze djevojčice.

Svaka članica mora odrediti nadležno tijelo odgovorno za provedbu odredaba kojima se
osigurava primjena ove Konvencije. Članice moraju poduzeti odgovarajuće mjere kako bi
jedna drugoj pomagale u provedbi odredaba ove Konvencije kroz pojačanu međunarodnu
suradnju i/ili pomoć, uključujući potporu društvenom i gospodarskom razvoju, programima
iskorjenjivanja siromaštva i svima dostupnom obrazovanju.

Konvencija o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti:

Izraz »plaća« obuhvaća redovnu, osnovnu ili najnižu nadnicu ili plaću i sva dodatna
davanja bilo koje vrste koja poslodavac isplaćuje radniku izravno ili neizravno, u novcu ili
naravi, i koja proizlaze iz radnikovog zaposlenja, a pod izrazom »jednaka plaća radnika i
radnica za određene vrijednosti « se odnosi na visinu plaće utvrđenu bez diskriminacije na
temelju spola. Ova Konvencija obvezuje samo one članice Međunarodne organizacije rada
čije su ratifikacije registrirane kod glavnog direktora. 12 Zabrana diskriminacije na temelju
dobi, religije ili vjerovanja te tjelesnih ili duševnih poteškoca na sekundarnoj je razini
regulirana odredbama Smjernice o uspostavljanju jednakog tretmana u pogledu zapošljavanja
i zanimanja, a zabrana diskriminacije na temelju rasne ili etničke pripadnosti, koja aplicira i
na državljane trećih država, i Smjernicom o načelu jednakog tretmana osoba neovisno o
njihovom rasnom ili etničkom porijeklu.13

12
Konvencija o jednakosti placa radnika i radnica za rad jednake vrijednosti broj 100., Narodne novine –
Medunarodni ugovori – 03/00, cl.1., http.//www.pravo.hr/_download/repository/%5B36%5D/Kon-MOR-
100.doc.

13
Vinkovic, Mario; «Recepcija osnovnih medunarodnih radno-pravnih standarda kao temeljnih socijalnih prava
EU, u : Bodiroga Vukobrat, Nada (ur.), «Socijalna prava kao temeljna ljudska prava», TimPress, Zagreb, 2009.

18
 ZAKLJUČAK

Proučavajući temu „ Međunarodna organizacije rada ” potaknula me na razmišljanje koliko se

pojedine države, a ponajviše BiH pridržava tih međunarodnih standarda i u kolikoj mjeri su
ljudi upoznati sa osnovnim pravima na koje se mogu pozivati u pojedinim novonastalim
radnim sporovima. Izlaganje me navelo na to da pomislim da je formalno čvrsto sve zakonito
i potkrijepljeno nizom zajamčenih standarda, no vrlo je upitna primjena, odnosno provedba
tih standarda. Regulirani su pojedini slučajevi vrlo dobro, detaljno su, barem većina njih,
obrazloženi, no ostavlja se ipak širok raspon za slobodna tumačenja pojedinih sudaca, u
skladu s njihovim tumačenjima pojedinih odredbi konvencija, preporuka, a ipak i oni
podliježu ponekad svom subjektivnom stavu, pa se može reći da se pojedine konvencije, u
pojedinim zemljama, možda sa različitim kulturama, i različitim stavovima o životu,
primjenjuju na vrlo šarolik način, što opet ne mora nužno biti loše, ali ponekad bi u nekim
slučajevima bilo dobro definirati tačno kako je ih je zakonodavac smatrao ispravnim, te ne
ostavljati na slobodnu kritiku odredbe konvencija koje mogu izigravanjem kršiti ljudska
prava i egzistenciju. Smatram da je dobro što postoji Međunarodna organizacija rada jer
osigurava na nekoj višoj, međunarodnoj razini, neki osnovni, minimalni standard kojim se
moraju voditi države u pogledu zaštite, prava i obaveza radnika.

LITERATURA

19
1. Tomović, Miladin, Zbirka konvencija Međunarodne organizacije rada; «Međunarodne
konvencije rada, sprovodenje ratifikovanih konvencija i preporuka Međunarodne
organizacije rada putem zakona i drugih propisa, samoupravnih opštinskih akata i
odluka sudova
2. Marinko D. Ucur; Sandra Laleta : „Konvencije Međunarodne organizacije rada“ s
komentarima, Udžbenici Sveucilišta u Rijeci, TimPress, Zagreb, 2007.
3. Šunderic, Borivoje, «Pravo Međunarodne organizacije rada», Pravni fakultet
univerziteta u Beogradu, Beograd, 2001.
4. Degan, Vladimir Duro, «Međunarodno pravo», Rijeka, Pravni fakultet Sveucilišta u
Rijeci, 2000.
5. Pešic, Ratko,: «Međunarodna organizacija rada – poreklo, struktura, delatnost», Novi
Sad, Pravni fakultet, Zavod za naucnoistraživacki rad, 1969.
6. Ravnic, Anton: «Osnove radnog prava – domaćeg, usporednog i međunarodnog»,
Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 2004.
7. Bartoš, Milan; «Međunarodno javno pravo III», Beograd, 1938.
8. Tintic, Nikola; «Radno i socijalno pravo: radni odnosi», Zagreb: Narodne novine,
1969. – 1972.., Udžbenici Sveucilišta u Zagrebu
9. Valticos, Nicolas, «International Labour Law» by N. Valticos and G. Potobsky: 2nd
revised ed.; Deventer, Boston: Kluwer Law and Taxation Publishers, 1995.
10. International Labour Conventions and Recommendations, 1919. – 1981., Geneva,
International Labour Office
11. Buklijaš, Boris, Bilic Andrijana: «Međunarodno radno pravo», Split 2006.
12. Vinkovic, Mario; «Recepcija osnovnih međunarodnih radno-pravnih standarda kao
temeljnih socijalnih prava EU, u : Bodiroga Vukobrat, Nada (ur.), «Socijalna prava
kao temeljna ljudska prava», TimPress, Zagreb, 2009.

Propisi:
1. Ustav MOR-a iz 1919.
2. Konvencija o prisilnom ili obveznom radu (1930), broj 29., Narodne novine –
Međunarodni ugovori, br. 2/94, 3/00;
3. Konvencije o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje,
4. Konvencija broj 98 o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivnog
pregovaranja, 1949., Narodne novine – Međunarodni ugovori 2/94 i 3/00; Konvencija
broj 135 o zaštiti predstavnika radnika u poduzeću i pogodnostima koje bi im trebali
osigurati, 1971., Narodne novine – Međunarodni ugovori 2/94 i 5/00.
5. Deklaracija o temeljnim načelima i pravima na radu
6. Konvencija o zabrani i trenutnim djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg
rada;
7. Konvencija o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti broj 100.
Narodne novine – Međunarodni ugovori – 03/00, cl.1.,

Internet stranice:
1. Službena stranica MOR-a, http://www.ilo.org
2. http://www.mvpei.hr/MVP.asp?pcpid=2045
3. www.nhs.hr/.../konvencije MOR /Konvencija29_o_prisilnom_ili_obveznom_radu.doc
4. http://ba.one.un.org/content/unct/bosnia_and_herzegovina/bs/home/un-agencies/ilo.html
5. www.nsz.hr/datoteke/konvencija_broj_98.p5.
www.nhs.hr/.../konvencijeMOR/Konvencije_182_o_zabrani_dječjeg_rada.doc.

20
21