STUDIJ:

SVEUČILIŠTE LIBERTAS
MEĐUNARODNI ODNOSI I DIPLOMACIJA

TEMA SEMINARSKOG RADA:

EUROPSKA UNIJA KAO SNAŽNA

MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA

KANDIDAT: IME I PREZIME

KOLEGIJ: NAZIV KOLEGIJA
MENTOR: MENTOR

Zagreb, travanj 2023.

SAŽETAK

Predmet je rada Europska unija kao snažna međunarodna organizacija. Cilj je rada
analizirati Europsku uniju kao snažnu međunarodnu organizaciju. Europska unija kao
gospodarska, politička i monetarna unija trenutno ima 27 država članica. Njezino je obilježje
suverenost i neovisnost svih država članica. Ipak, države članice svoje zakone usklađuju sa
zakonodavstvom Europske unije koje se temelji na ugovorima o osnivanju i funkcioniranju Unije
te uredbama, direktivama i odlukama Unije koje (ne)izravno utječu na države članice. Središnju
vlast Europske unije čine institucije Europske unije koje se izravno ili neizravno bave
donošenjem zakona, a to su Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće Europske unije (Vijeće
ministara) te Europska komisija. Uz te institucije važnu zakonodavnu ulogu imaju Sud Europske
unije koji podupire vladavinu europskoga prava te Revizorski sud koji nadzire financiranje
djelovanja Europske unije. Europska unija uspješno je funkcionirala isprva kao gospodarska, a
danas i kao politička i monetarna unija (iako zajedničku valutu još uvijek nisu prihvatile sve
države članice) te osim uspješnog rješavanja pitanja vezanih za unutarnju politiku zajednički
nastupa i na vanjskopolitičkom planu, točnije u odnosima s trećim državama i međunarodnim
organizacijama. Proces europskih integracija još uvijek nije dovršen te će se Unija nastojati
proširiti i na druge europske države koje još uvijek iz raznih razloga nisu njezine članice.

Ključne riječi: Europska unija, međunarodna organizacija, institucije, ugovori, zakonodavstvo

SADRŽAJ

1. UVOD..........................................................................................................................................1
2. POJAM I ULOGA EUROPSKE UNIJE.....................................................................................2
3. INSTITUCIJE I ZAKONODAVSTVO EUROPSKE UNIJE.....................................................4
3.1. Ugovori o osnivanju i funkcioniranju Europske unije..........................................................4
3.2. Institucije Europske unije.....................................................................................................6
4. ZAKLJUČAK............................................................................................................................11
POPIS LITERATURE...................................................................................................................12
1. UVOD

Predmet je seminarskog rada Europska unija kao snažna međunarodna organizacija. Ideja
o zajedništvu europskih država postoji već duže vrijeme, ali su se formalni i objektivni uvjeti za
stvaranje unije europskih država razvili tek dvadesetih godina prošlog stoljeća. U narednim
desetljećima ideja je jačala u političkim krugovima, a posebno je došla do izražaja nakon Drugog
svjetskog rata s obzirom na loše gospodarske i političke prilike koje su u to vrijeme vladale u
europskim državama. U drugoj polovici prošlog stoljeća tako se od Europske zajednice za ugljen
i čelik koja je imala tek šest država članica razvila Europska unija koja danas ima 27 država
članica i koja se može smatrati snažnom međunarodnom organizacijom. Temelj procesa
europske integracije i provođenja europske politike unutar država članica Europske unije, ali i
vanjske politike jesu pravni ugovori doneseni u proteklih nekoliko desetljeća te institucije
Europske unije koje stvaraju politike i propise koje djeluju u cijeloj Uniji. Danas je jedna od
država članica Europske unije i Republika Hrvatska. Cilj je rada analizirati Europsku uniju kao
snažnu međunarodnu organizaciju.
Kako bi se postigao cilj rada koriste se razne istraživačke metode kao što su metode
indukcije i dedukcije, metode analize i sinteze, metoda deskripcije i metoda generalizacije.
Seminarski rad sadrži četiri poglavlja. Prvo je uvodno poglavlje u kojem se analiziraju
predmet i cilj rada te njegova struktura. Drugo poglavlje obuhvaća pojam i ulogu Europske unije.
Treće poglavlje vezano je za institucije i zakonodavstvo Europske unije, pa se u tom poglavlju
analiziraju ugovori o osnivanju i funkcioniranju Unije te ovlasti institucija Europske unije.
Četvrto poglavlje sadrži zaključak u kojem se sažimaju spoznaje o Europskoj uniji kao snažnoj
međunarodnoj organizaciji. Na kraju rada nalazi se popis relevantne literature koja se koristila
prilikom pisanja rada.

4
2. POJAM I ULOGA EUROPSKE UNIJE

Europska unija jedinstvena je gospodarska i politička unija europskih država koja

trenutno broji 27 država članica. Jedinstveno obilježje Europske unije jest suverenost i
neovisnost svih zemalja koje su se ujedinile kako bi stekle prednosti i moć koje donosi većina.
Ujedinjavanje suvereniteta podrazumijeva da države članice Europske unije dio svojih ovlasti
donošenja odluka prenose na zajedničke institucije koje su osnovale da bi se odluke o posebnim
pitanjima od zajedničkog interesa mogle donositi demokratski na razini unije (Europska unija,
2014: 2).
Unija je osnovana nakon Drugog svjetskog rata s ciljem poticanja gospodarske suradnje i
sprječavanja sukoba među europskim državama, odnosno državama članicama. Tako su 1957.
godine Rimskim ugovorom osnovane Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom) i
Europska ekonomska zajednica (EEZ). Te su zajednice pridružene Europskoj zajednici za ugljen
i čelik (Puškarić, 2010: 158). Države članice bile su Francuska, Belgija, Njemačka, Italija,
Nizozemska i Luksemburg. Potpisivanjem Rimskog ugovora navedenih šest država postale su
povezanije na temelju carinske unije, zajedničkog tržišta te zajedničke poljoprivredne i
trgovinske politike (Puškarić, 2010: 152).
Nakon osnivanja EEZ-a bilo je govora o stvaranju zajedničke agrarne politike (engl.
Common Agricultural Policy) u državama članicama. Međutim, te države nisu bile jednako
razvijene, a poljoprivreda je bila osjetljivo i vrlo važno pitanje (Puškarić, 2010: 159). Međutim, u
Rimskom ugovoru je spomenuta zajednička agrarna politika država članica jer je cilj bio
omogućiti tehnički napredak u poljoprivrednoj proizvodnji, stabilizirati opskrbu poljoprivrednih
proizvoda te njihove razumne cijene. Rješenje za stvaranje zajedničke agrarne politike
pronađeno je 1962. godine kada je odlučeno da će države članice EEZ-a davati prednost
poljoprivrednim proizvodima iz drugih država članica u odnosu na proizvode iz trećih država, da
će postojati slobodni protok poljoprivrednih proizvoda među državama članicama i da će se
unutarnje poljoprivredno tržište zaštititi od eventualnih poremećaja koji se mogu dogoditi na
svjetskom tržištu (Škreb-Kesner, 2008: 543-544).
S vremenom je EEZ (koja je 1993. godine postala Europska unija stupanjem na snagu
Ugovora o Europskoj uniji ili Ugovora iz Maastrichta) postala više od gospodarske unije te se

5
počela baviti pitanjima iz područja politike, zaštite okoliša, zdravstva, pravosuđa, migracija,
vanjskih poslova i klimatskih promjena. Osim toga, zajednica se s vremenom počela širiti, a
proces njezina širenja još uvijek traje. Zajednica je do početka 2021. godine imala 28 država
članica, ali nakon Brexita i izlaska Velike Britanije iz Unije ima ih 27.
Europska unija temelji se na vladavini prava, što znači da se njezino sveukupno
djelovanje temelji na ugovorima o kojima su dobrovoljno odlučile sve države članice. Također se
temelji i na načelu predstavničke demokracije, što znači da Europski parlament izravno
predstavlja sve građane Europske unije i da sve države članice imaju svoje predstavnike u
Europskom vijeću i Vijeću Europske unije.
Kako je već istaknuto, Europska unija prvenstveno je osnovana s ciljem gospodarskog
napretka, a kako bi se robi, uslugama, novcu i osobama na području unije omogućio nesmetani
prolaz ukinute su granične kontrole među državama članicama. Osim toga, uvedena je
jedinstvena europska valuta – euro 1979. godine te je uspostavljen zajednički monetarni sustav
(Mintas-Hodak, 2004: 18). Međutim, treba napomenuti da euro nije još uvijek postala novčana
valuta u svim državama članicama jer države članice trebaju prije uvođenja eura ispuniti razne
uvjete.

6
3. INSTITUCIJE I ZAKONODAVSTVO EUROPSKE UNIJE

Što se tiče zakonodavstva Europske unije, ono čine ugovori o osnivanju Europske unije i
njezinom funkcioniranju te uredbe, direktive i odluke Europske unije koje imaju izravan i
neizravan učinak na države članice (Europska unija, Pretraživanje zakonodavstva, n. d.). Ugovori
čine primarno zakonodavstvo, a uredbe, direktive i odluke čine sekundarno zakonodavstvo koje
proizlazi iz načela i ciljeva utvrđenih ugovorima.

3.1. Ugovori o osnivanju i funkcioniranju Europske unije

Ugovori o osnivanju i funkcioniranju Europske unije bitni su jer se Europska unija

temelji na vladavini prava, odnosno jer su oni temelj svih važećih zakona u Europskoj uniji te
osnova za provođenje svih politika unutar Unije.
Godine 1992. potpisan je spomenuti Ugovor o Europskoj uniji poznatiji kao Ugovor iz
Maastrichta. Riječ je o ugovoru kojim je osnovana Europska unija kao pravna nasljednica EEZ-a
te politička i monetarna unija. Ugovor je službeno stupio na snagu krajem 1993. godine. Tim je
ugovorom određeno da se Europska unija temelji na tri stupa: prvi stup čine osnovne zajednice,
drugi stup suradnja među državama članicama kada je riječ o vanjskoj sigurnosnoj politici, a
treći stup suradnja među državama članicama u području pravosuđa i unutarnjih poslova. Tim su
ugovorom dane i šire ovlasti Europskom parlamentu te su navedeni kriteriji koje države članice
trebaju ispuniti kako bi mogle uvesti euro kao nacionalnu valutu (maastrichtski kriteriji
konvergencije)(Kesner-Škreb, 2006: 407-408).
Među ugovorima važnima za funkcioniranje Europske unije treba istaknuti Ugovor iz
Amsterdama koje su države članice potpisale 1997. godine, a koji je stupio na snagu u svibnju
1999. godine. Tim je ugovorom dodatno ojačana uloga Europskog parlamenta uz Europsko
vijeće na više područja kao što su zaštita okoliša i zaštita potrošača (Europski parlament, n. d.).
Nadalje, tim se ugovorom uvrstio Schengenski sporazum kojim se državljanima onih članica
koje su potpisnice tog sporazuma omogućuje neometano kretanje, ali se uvodi i mogućnost
suspenzije neke određene države članice prilikom odlučivanja (Puškarić, 2012: 342-348).

7
 Za funkcioniranje Europske unije kao snažne međunarodne organizacije važan je i
Ustavni ugovor potpisan krajem listopada 2004. godine. Riječ je o kompleksnom ugovoru kojim
se željela značajno promijeniti institucionalna struktura Europske unije te završiti dugoročni
proces europske integracije. Prihvaćanjem Ustavnog ugovora ukinuta su tri stupa navedena u
Ugovoru o Europskoj uniji. Temeljni dio Ustavnog ugovora jest Povelja o temeljnim pravima.
Tako je Povelja Europske unije o temeljim ljudskim pravima postala dio primarnog
zakonodavstva Europske unije te su države članice danas obvezne poštovati temeljna ljudska
prava navedena u toj Povelji pri provedbi prava Europske unije. Ustavnim ugovorom određena je
podjela vlasti između Unije i država članica, odnosno nadležnosti Unije te nadležnosti koje su
podijeljene između Unije i države članica. Osim toga, Ustavnim ugovorom prestale su postojati
sve europske zajednice izuzev Europske zajednice za atomsku energiju (Puškarić, 2012: 433).
Po svojim obilježjima Ustavni ugovor bio je „neratificirani međunarodni ugovor, koji je
trebao stvoriti konsolidirani Ustav Europske unije“ (Puškarić, 2012: 433). Ustavnim ugovorom
trebali su biti zamijenjeni svi ugovori izuzev Ugovora o Europskoj zajednici za atomsku
energiju. Početkom 2005. godine započeo je proces ratifikacije tog ugovora. Neke su države
članice odmah ratificirale ugovor, ali je deset država ipak sazvalo referendum o Europskom
ustavu kako bi provjerile jesu li njihovi građani spremni prihvatiti jačanje Unije i njezinih
institucija u usporedbi s nacionalnim državama i njihovim institucijama. Ustavni ugovor nije
prihvaćen na referendumima održanima u Francuskoj i Nizozemskoj, pa je odlučeno da se
Europski ustav i priča vezana za taj ustav „zamrznu“ na određeno vrijeme. Iako je bilo
zamišljeno da to razdoblje traje do godinu dana (Puškarić, 2012: 436-437) Ustavni ugovor nije
do danas stupio na snagu. Međutim, ubrzo je donesen Lisabonski ugovor sa sadržajem sličnim
Ustavnom ugovoru.
Lisabonski ugovor još je jedan ugovor važan za funkcioniranje Europske unije kao
snažne unije europskih država kojim se naglašava jačanje institucija Unije u usporedbi s
institucijama država članica. Ugovor je potpisan 2007., a stupio je na snagu dvije godine kasnije.
Razlika između Lisabonskog i Ustavnog ugovora jest u tome što se Lisabonskim ugovorom nisu
trebali zamijeniti gotovo svi do tada doneseni ugovori, već se njime uređuju odnosi tako da se
postojeći ugovori izmjenjuju i nadograđuju. „Lisabonski ugovor povratak je na stari, provjereni,
ugovorni model reguliranja odnosa u Uniji, prema kojemu se ratifikacija odvija u nacionalnim
parlamentima zemalja članica, osim u Irskoj u kojoj je referendum obvezan“ (Puškarić, 2012:

8
459). Upravo je povratak provođenja ratifikacije ugovora Unije u parlamente u državama
članicama osim Irske važno s ciljem sprječavanja propusta koji su se dogodili prilikom
ratifikacije Ustavnog ugovora. Lisabonskim ugovorom naglašena je važnost Europskog
parlamenta kao suzakonodavca (uz Europsko vijeće), a dane su mu i veće proračunske ovlasti te
važna uloga u odabiru predsjednika Europske komisije (Europski parlament, n. d.). Nadalje, tim
je ugovorom Sud pravde Europskih zajednica preimenovan u Sud pravde Europske unije.
Također je njime donesena Deklaracija o prvenstvu kojom je pravo Europske unije dobilo
prednost u odnosu na pravo države članice te je proglašena pravna osobnost Europske unije
kojom se preuzimaju međunarodna prava i obveze. Isto tako je u Lisabonskom ugovoru
navedena mogućnost izlaska pojedine države članice iz Unije (Omejec, 2008: 142-159). Prema
tome, Lisabonski ugovor može se smatrati „korakom dalje u formalnoj centralizaciji političke
moći u rukama središta moći u Bruxellesu“ (Puškarić, 2012: 460).

3.2. Institucije Europske unije

U zakonodavstvu Europske unije ističu se sljedeće institucije (Europska unija,

Pretraživanje zakonodavstva, n. d.):
 Europski parlament
 Europsko vijeće
 Vijeće Europske unije (Vijeće ministara)
 Europska komisija.

Europski parlament smatra se jedinim izravno izabranim tijelom Europske unije čija je
zadaća zastupati interese građana država članica. Tijelo je osnovano još 1952. godine, a od 1979.
godine provode se izbori za Parlament (do tada se Parlament sastavljao prema delegatskom
načelu). U Parlamentu može biti najviše 750 zastupnika, pri čemu iz pojedine države članice
može biti najmanje šest, a najviše 96 zastupnika (Mintas-Hodak, 2011: 130). Rad Europskog
parlamenta nagleda predsjednik Parlamenta, koji ujedno vodi rasprave na sjednicama i koji brine
o tome da se poštuje Poslovnik Parlamenta. Na temelju analize ugovora o osnivanju i
funkcioniranju Europske unije vidljivo je da su uloga i ovlasti Europskog parlamenta ojačane s

9
donošenjem i stupanjem na snagu svakog novog ugovora, zbog čega Europski parlament danas
ima široke zakonodavne, proračunske i nadzorne ovlasti.
Europsko vijeće, pak, djeluje kao tijelo Europske unije od 1974. godine, iako je
službenom institucijom Unije postalo tek 2009. godine. Uloga je tog tijela definirati opće
političko usmjerenje te prioritete Unije. Europsko vijeće čine šefovi država ili vlada svake države
članice, predsjednik Europske komisije te visoki predstavnik Europske unije za vanjske poslove i
sigurnosnu politiku (koji nema pravo glasa)(Mintas-Hodak, 2011: 115). Pritom Europsko vijeće
zasjeda najmanje četiri puta godišnje kako bi šefovi država ili vlada zajedničkim sporazumom
definirali političko usmjerenje te prioritete za Uniju u cjelini te dali poticaje koji su nužni za
daljnji razvoj Unije. Osim redovitih, moguće je organizirati i neredovite, odnosno izvanredne i
neformalne sastanke na kojima se rješavaju neka hitna pitanja. Prema tome, Europsko vijeće ne
donosi zakone, već samo „zaključke“ u kojima su sadržane temeljne poruke proizašle iz rasprava
(Europska unija, 2014: 12). Nadležnosti Europskog vijeća odnose se na sljedeće (Europska unija,
Europsko vijeće, n. d.):
 odlučivanje o političkom usmjerenju i prioritetima Unije bez donošenja zakonskih
propisa
 raspravljanje o kompleksnim ili osjetljivim pitanjima čije je rješavanje nužno na višim
razinama međudržavne suradnje
 određivanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike Unije
 imenovanje osoba na visoke položaje u Uniji (izbor predsjednika Europskog vijeća te
imenovanje Komisije i visokog predstavnika Europske unije za vanjske poslove i
sigurnosnu politiku).

Rad Europskog vijeća koordinira predsjednik Europskog vijeća koji saziva sastanke
kojima i predsjedava. Članovi Europskog vijeća biraju predsjednika na razdoblje od dvije i pol
godine, pri čemu se mandat predsjedniku može obnoviti jednom (Europska unija, 2014: 12).
Vijeće Europska unije (Vijeće ministara) osnovano je 1958. godine kao Vijeće ministara
Europske ekonomske zajednice, ali je stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta 1992. godine
preimenovano u Vijeće Europske unije. Od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora krajem
2009. godine naziva se samo Vijeće. Riječ je o tijelu Europske unije koje je nadležno za
donošenje svih važnih pravnih odluka, odredbi i direktiva, pa ima najveću moć za donošenje

10
odluka među svim tijelima Europske unije. Nadalje, Vijeće je suzakonodavac uz Europski
parlament te donosi unutarnja pravila za Uniju i odobrava proračun u suradnji s Parlamentom
(Šimović i Šimović, 2006: 8). Nadležnosti vijeća Europske unije obuhvaćaju sljedeće (Europska
unija, Vijeće Europske unije, n. d.):
 pregovaranje o zakonodavstvu Europske unije i donošenje zakona s Europskim
parlamentom na temelju prijedloga Europske komisije
 koordiniranje politike država članica
 razvijanje vanjske i sigurnosne politike Europske unije
 sklapanje sporazuma između Unije i drugih država ili međunarodnih organizacija
 donošenje godišnjeg proračuna Unije u suradnji s Europskim parlamentom.

Vijeće nema stalne članove, već su članovi ministri 27 država članica. Pritom sastav
Vijeća ovisi o tome o kojoj se temi raspravlja na vijeću, što znači da pojedina država članica na
zasjedanje Vijeća šalje ministra nadležnog za odgovarajuće područje (primjerice, ministra
financija, ministra gospodarstva itd.). Vijeće se sastaje u deset različitih sastava, od kojih su
najvažniji Vijeće za opće poslove i Vijeće za vanjske poslove. Vijeće za vanjske poslove ima
stalnog predsjedavajućeg, a to je visoki predstavnik za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, dok
na drugim sjednicama Vijeća predsjedava odgovarajući ministar iz države članice koja
trenutačno predsjedava Vijećem Europske unije (Europska unija, Vijeće Europske unije, n. d.).
Naime, svakih pola godine druga država članica predsjedava Vijećem (Mintas-Hodak, 2011:
101). Sveukupnu dosljednost osigurava Vijeće za opće poslove kojem pomaže Odbor stalnih
predstavnika. Za donošenje odluka u Vijeću je potrebna obična većina, kvalificirana većina ili
jednoglasna odluka (suglasnost svih država članica). Pritom se obična većina traži za donošenje
postupovnih i upravnih odluka, kvalificirana većina (koja podrazumijeva 55 % država članica
koje obuhvaćaju najmanje 65 % stanovništva Unije)(Europska unija, Vijeće Europske unije, n.
d.) kada je riječ o odlukama vezanima za javno zdravstvo, poticajne mjere zapošljavanja,
carinska suradnja, statistika i slično, dok je jednoglasna odluka članova Vijeća nužna prilikom
donošenja odluka vezanih za pitanja „konstitucionalne prirode“ ili za osjetljiva pitanja kao što su
oporezivanje i vanjska politika (Šimović i Šimović, 2006: 8). Ako se želi spriječiti donošenje
neke odluke nužni su glasovi najmanje četiri države članice čije stanovništvo obuhvaća

11
minimalno 35 % ukupnog stanovništva na području Europske unije (Europska unija, Vijeće
Europske unije, n. d.).
Europska komisija politički je neovisno izvršeno tijelo Europske unije osnovano 1958.
godine. Članove tog tijela sporazumno imenuju vlade država članica Unije, a Komisiju u cjelini
potvrđuje Europski parlament (Šimović i Šimović, 2006: 9). Europska komisija jedino je tijelo
Unije koje je odgovorno za donošenje prijedloga za novo europsko zakonodavstvo te provođenje
odluka koje donose Parlament i Vijeće. U skladu s time nadležnosti Europske komisije jesu
sljedeće (Europska unija, Europska komisija, n. d.):
 predlaganje zakona, odnosno donošenje zakonskih prijedloga o kojima odlučuju
Parlament i Vijeće
 upravljanje politikama i dodjeljivanje financijskih sredstava Unije
 provođenje zakonskih propisa Unije i osiguravanje njihove ispravne primjene u svim
državama članicama uz Sud Europske unije
 predstavljanje Unije na međunarodnoj razini (zastupanje država članica u međunarodnim
tijelima te sklapanje međunarodnih sporazuma).

Europsku komisiju čini tim od 27 povjerenika (po jedan iz svake države članice), pri
čemu je na čelu tog tima predsjednik Komisije koji odlučuje tko je nadležan za određeno
područje politike (Europska unija, Europska komisija, n. d.).
Postoje još dvije institucije s ključnim ulogama u Europskoj uniji, a to su Sud Europske
unije koji podupire vladavinu europskoga prava te Revizorski sud koji nadzire financiranje
djelovanja Europske unije (Europska unija, Pretraživanje zakonodavstva, n. d.).
Pravo Europske unije počiva na određenim načelima koja se smatraju ključnima za
djelovanje pravnog sustava unije. To su sljedeća načela (Bačić, 2014: 169):
 načelo nadređenosti prava Europske unije u odnosu na nacionalno pravo
 načelo izravnog učinka
 načelo neizravnog učinka.

Načelo nadređenosti prava Europske unije u odnosu na nacionalno pravo čini temelj
pravnog sustava unije, a rezultat je djelovanja Europskog suda, odnosno više važnih odluka koje

12
je donio taj sud, a koje upućuju na to da je pravo unije nadređeno pravima država članica (Bačić,
2014: 170-171).
Izravni primjenjivost omogućuje da određena odredba prava unije postane dijelom
nacionalnog prava države članice bez potrebe da se o tome donese posebni, nacionalni zakon.
Odredbe prava Europske unije mogu imati svojstvo izravnog učinka, što znači da se mogu
tumačiti kao odredbe koje pravnim i fizičkim osobama dodjeljuju prava na koje se one mogu
pozvati na nacionalnim sudovima. Razlikuju se vertikalni izravni učinak, što znači da se odredba
može provoditi protiv države te horizontalni izravni učinak, prema kojem se mjera može
provoditi protiv druge fizičke ili pravne osobe. Europski sud utvrdio je da nacionalni sud ne
može primjenjivati nacionalni propis koji je u sukobu s odredbom unije koja ima izravni pravni
učinak. Međutim, zadaća je pravnog sustava svake države članice da odluči kojim će se pravnim
postupkom postići takav ishod (Bačić, 2014: 176).
Neizravni učinak, pak, stvoren je u ranim osamdesetim godinama 20. stoljeća, a određuje
se kao obveza nacionalnih sudova da tumače nacionalno pravo u svjetlu europskog prava te mu
kroz tumačenje pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava
zajednice.
Prema tome, vidljivo je da je Europska unija kompleksna zajednica europskih država.
Međutim, riječ je o zajednici koja funkcionira više od pola stoljeća i u kojoj je sve uređeno, pa
tako i zakonodavstvo i njezine institucije. Jedna od država članica Europske unije jest i
Republika Hrvatska (koja je država članica od 1. srpnja 2013. godine).

13
4. ZAKLJUČAK

Europska unija razvila se iz ideje o ujedinjenju europskih država kako bi se Europa

gospodarski obnovila nakon Drugog svjetskog rata i kako bi se očuvao trajni mir. Danas
Europska unija broji 27 država članica, od kojih je jedna i Republika Hrvatska koja se Uniji
priključila 2013. godine. Europska unija jedinstvena je gospodarska i politička unija. Jedinstveno
obilježje Europske unije jest suverenost i neovisnost svih zemalja koje su u Uniji ujedinjene.
Zakonodavstvo Europske unije čini primarno zakonodavstvo, odnosno ugovori o osnivanju
Europske unije i njezinom funkcioniranju te sekundarno zakonodavstvo, odnosno uredbe,
direktive i odluke Europske unije koje imaju izravan i neizravan učinak na države članice. Na
temelju analize ugovora o osnivanju i funkcioniranju Europske unije, odnosno Ugovora iz
Maastrichta, Ugovora iz Amsterdama, Ustavnog ugovora i Lisabonskog ugovora vidljivo je kako
je zajednica europskih država iz gospodarske „prerasla“ u političku i monetarnu uniju. Središnju
vlast Europske unije čine institucije Europske unije koje se izravno ili neizravno bave
donošenjem zakona, a to su Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće Europske unije (Vijeće
ministara) te Europska komisija. Važnu ulogu u Europskoj uniji imaju i Sud Europske unije koji
podupire vladavinu europskoga prava te Revizorski sud koji nadzire financiranje djelovanja
Europske unije. Pravo Europske unije počiva na određenim načelima koja se smatraju ključnima
za djelovanje pravnog sustava unije, a to su načelo nadređenosti prava Europske unije u odnosu
na nacionalno pravo, načelo izravnog učinka te načelo neizravnog učinka. U skladu s time,
vidljivo je da Europska unija iznimno uspješno funkcionira kao međunarodna organizacija te se
pretpostavlja da će se broj članova Europske unije povećavati u budućnosti, odnosno da će Unija
nastojati privući i druge europske države koje joj još nisu pristupile.

14
POPIS LITERATURE

1. Bačić, A. (2014). Ustavno pravo Republike Hrvatske: praktikum. Split: Pravni fakultet
Sveučilišta u Splitu.
2. Europska unija (2014). Politike Europske unije: Kako funkcionira Europska unija.
Luxembourg: Ured za publikacije Europske unije.
3. Europska unija (n. d.). Europska komisija. Pristupljeno 22. travnja 2023. na:
https://european-union.europa.eu/institutions-law-budget/institutions-and-bodies/
institutions-and-bodies-profiles/european-commission_hr
4. Europska unija (n. d.). Europsko vijeće. Pristupljeno 22. travnja 2023. na:
https://european-union.europa.eu/institutions-law-budget/institutions-and-bodies/
institutions-and-bodies-profiles/european-council_hr
5. Europska unija (n. d.). Vijeće Europske unije. Pristupljeno 22. travnja 2023. na:
https://european-union.europa.eu/institutions-law-budget/institutions-and-bodies/
institutions-and-bodies-profiles/council-european-union_hr
6. Europska unija (n. d.). Pretraživanje zakonodavstva. Pristupljeno 22. travnja 2023. na:
https://european-union.europa.eu/institutions-law-budget/law/find-legislation_hr
7. Europski parlament (n. d). Ugovori i Europski parlament. Pristupljeno 22. travnja 2023.
na: https://www.europarl.europa.eu/about-parliament/hr/in-the-past/the-parliament-and-
the-treaties
8. Kesner-Škreb, M. (2006). Kriteriji konvergencije, Financijska teorija i praksa, 30(4),
407-408.
9. Kesner-Škreb, M. (2008). Zajednička poljoprivredna politika Europske unije, Financijska
teorija i praksa, 32(4), 543-545.
10. Mintas-Hodak, Lj. (2004). Uvod u Europsku uniju. Zagreb: Zagrebačka škola ekonomije
i managementa.
11. Mintas-Hodak, Lj. (2011). Europska unija. Zagreb: Zagrebačka škola ekonomije i
managementa.
12. Omejec, J. (2008). Vijeće Europe i Europska unija: institucionalni i pravni okvir. Zagreb:
Novi informator.

15
13. Puškarić, M. (2010). Razvoj europske integracije. Zagreb: Studia Vita.
14. Puškarić, M. (2012). Europska integracija. Zagreb: Stajer-graf d.o.o.
15. Šimović, J. i Šimović, H. (2006). Fiskalni sustav i fiskalna politika Europske unije.
Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

16