Radojka Praštalo - Psihopatologija PDF

4
“PSIHOPATOLOGIJA”
Autor: Dr Radojka Praštalo
Psihopatologija
P S I H O P A T O L O G I J A ( D R R . P R A Š T A L O )
4.1. Psihopate
U svijetu je 2008. nastupila velika kriza koja
se svakim danom samo produbljuje i ne vidi joj se
kraj. Kažu-ekonomska! Međutim, po svoj prilici nije
samo ekonomska, već opća. Neki od rijetkih
američkih novinara i analitičara još od 2005.
upozoravaju da će korporacijski psihopate
dovesti svijet u katastrofu. Međutim, nitko nije
reagovao, a psihopate su se osim u korporacijama
namnožile još i u svim drugim oblastima i potpuno
preuzele u svoje ruke upravljanje ekonomijom,
politikom i svijetom uopće. Sad je već više nego
jasno da se to desilo.
Zato su psihopate postale predmet
medicinskih istraživanja. Ustanovljeno je da su to
ljudi koji imaju genetski naslijeđenu osobinu koja
ih sprečava da imaju osjećaj humane empatije,
tj. saosjećanja prema drugima. Naučna
istraživanja pokazuju da je 21. stoljeće sa
financijskim institucijama velikog obrta novca i
širenja globalne moći veoma pogodno za
psihopate i njihovo bogaćenje ma račun drugih
i na račun kompanije za koju rade. Visoko
pozicionirani psihopata može veoma lako
slomiti svjetsku ekonomiju zbog svoje
naslijeđene osobine nemogućnosti sagledavanja
mogućih posljedica svog djelovanja. A što je
najgore, psihopate su najčešće i savjetnici vlada i
savjetuju ih kako da izađu iz krize u koju su dospjeli
1
– njihovom zaslugom! To je isto kao da ste zadužili

piromana da gasi vatru!
Psihopatija nije bolest i ne može se liječiti,
već je to psihološki defekt, odnosno
emocionalna gluhoća, kako ju je nazvao Robert
Hare. Njihovo fiksiranje na lični interes ide do te
mjere da se prema ljudima ponašaju kao prema
ovcama. Nauka to objašnjava naslijeđenom
genetskom abnormalnošću u oblasti amigdale
mozga.
Ljudska sposobnost za izgradnju socijalnog
kapitala podrazumijeva da ljudi mogu saradjivati i
vjerovati jedni drugima. Na osnovu toga možemo
predviđati kako će se tko ponašati u određenim
situacijama, na čemu gradimo svoje povjerenje
prema njemu. Socijalni kapital je ljepilo koje drži na
okupu naše zajednice, složena društva, velike
institucije i ekonomiju, što sve može nemilosrdno
da uništi samo jedan psihopata koji se nađe na
poziciji moći. A takvih moralnih monstruma čija
lakomost nema granica je, prema rezultatima
naučnih istraživanja, oko 1% u populaciji ( oko 3
milona u USA!). Između takvih se regrutuju i moberi
kojih je sve više i više. Oni su doveli svijet u
katastrofu! Sad se katastrofa pokušava razriješiti, ali
rezultata nema niti ga može biti! To što se radi u
ime nekog “rješavanja” problema ne može dati
nikakve poželjne rezultate jer se nije počelo sa
protjerivanjem psihopata sa ključnih pozicija i
njihovom zamjenom sa ljudima od savjesti, čija
amigdala je normalna i zdrava! Tako svijet i dalje
ostaje, kako autor Boddy kaže, potpuno
psihopatski institucionaliziran! Naime, i oni koji
2
se navodno izaberu na “slobodnim” izborima su

uglavnom psihopate ili njihovi poslušnici u čemu je
naša sveopća tragedija jer oni, ni jedni ni drugi, nisu
sposobni da išta urade u cilju opšteg dobra.
Zato je otpočela akcija “Okupirajmo Wal1 Street” u
kojoj se mogu vidjeti i parole vezane za onih
1%/99%, što nije slučajno. Zar ne?
4.2. Psihologija balkanskog

stanovništva (iz „Knjige za
bolji život na Balkanu“)
Značaj poznavanja psihologije čovjeka
Psihologija izučava ponašanje zdravog čovjeka,

a psihijatrija se bavi psihički bolesnim ljudima.
Psihologija ima sve veći značaj jer prati čovjeka od
rođenjado smrti. Naročito joj je velik značaj u doba
kad je čovjek radno sposoban. Danas svaka ozbiljna
firma koja želi da bude uspješna, mora imati bar
jednog psihologa koji će za njihove potreba
izučavati ponašanje zaposlenih, poslovnih partnera i
potencijalnih kupaca.
Za mnoge nesreće i nedaće stanovnika
Balkana krivo je njihovo ponašanje. Zbog njihove
neinformisanosti i neprosvjećenosti postoji
sklonost ka fatalističkom gledanju i ponašanju.
Naime, ljudi obično misle ovako:” Ja sam onakav
kakav jesam. Kao što je neka osoba rođena visoka ili
niska, plavooka ili smeđeoka, debela ili mršava, tako
je i sa ponašanjem. Neki su ljudi rođeni sa
3
samopouzdanjem, drugi su povučeni, neki su

inteligentni, neki tupi..” Međutim, naučna
istraživanja su samo u neznatnoj mjeri potvrdila
takvo fatalističko gledanje. Svi smo mi rođeni sa
širokim spektrom mogućnosti. Zato bi trebalo da
budemo zainteresovani da se oslobodimo onih
oblika ponašanja koje smo posisali sa majčinim mlijekom,
ukoliko su se pokazali kao neadekvatni, a koji nisu
upisani u naš genetski kod. Mi smo ih samo
naučili posredstvom okoline u kojoj živimo. To
drugim rječima znači da svaki svjestan pojedinac
može da utiče na svoje ponašanje u željenom
smjeru. Mnogobrojnim eksperimentima u
eksperimentalnoj psihologiji dokazano je da se
različiti oblici ponašanja, pod određenim uslovima,
mogu naučiti, te da se od naučenog ponašanja, opet
pod određenim uslovima, pojedinac može odučiti.
Međutim, treba biti svjestan da to nije ni lako ni
jednostavno. Ali, ipak je moguće! Čudesna
zamršenost psihičkog ustrojstva čovjeka otežava to
sama po sebi, a posebno kad je u interakciji sa
uticajima okoline koju je često veoma teško
kontrolisati. Ipak, vrijedi pokušati!
U razvijenim zemljama psihologija je veoma
popularna i cijenjena nauka. Nažalost, kod nas
većina stanovništva ne zna ni da takva nauka postoji
a da se i ne govori o tome kako se ništa ne zna o
tome kako se ta nauka može upotrijebiti u cilju
poboljšanja i uljepšanja života svakog pojedinca i
društva u cjelini. Ipak, izdavačka preduzeća su se
potrudila da se takva literatura stavi na raspolaganje i
balkanskom stanovništvu. Nažalost, na Balkanu se
malo čitaju knjige. Zbog toga se preporučuje
4
stanovništvu da takve svoje loše navike hitno

mijenja, što je u njihovom vlastitom interesu. Za
početak mogle bi im se preporučiti baš knjige iz
oblasti popularne psihologije čiji najprikladniji
predstavnik je komplet od tri knjige iz biblioteke
popularnae psihologije izdavača Prosvjeta Zagreb,
pod naslovom PSIHOLOGIJA USPJEHA I, II i III,
autora Dejla Karnagija. Kad bi bar dio stanovništva
primijenio u svom životu neka saznanja iz ovih
knjiga, došlo bi do znatnih promjena na bolje u
njihovom vlastitom životu, ali i u životu osoba iz
njihove okoline, a da pri tom nije potrebno uložiti
nikakva dodatna materijalna sredstva. Ako se desi,
što ni u kom slučaju nije opravdano, da se neki ljudi
opiru samom prijedlogu za takvu njihovu promjenu
pravdajući se starošću ili nečim sličnim, treba im dati
do znanja da pravila promjene ponašanja ne poznaju
granice u pogledu godina, spola i obrazovanja.
Štaviše, ona se mogu naučiti i primijeniti u praksi u
izuzetno kratkom vremenskom periodu.
Način na koji se ljudi sami ( i oni oko njih)
ponašaju, kao i razlozi njihovih reakcija u određenim
situacijama, za većinu ljudi su gotovo misterij. Ako
korištenjem knjiga iz biblioteke popularne
psihologije razmrsite taj misteruj, umjesto da budete
žrtvom okolnosti, postat ćete gospodarom svoje
sudbine. Sve što se traži od vas je da žrtvujete malo
vremena i truda danas, da biste izmijenili na bolje
svoju budućnost sutra. Pomenuta literatura će
pomoći svima onima koji žele graditi uspješniju sliku
o sebi i teže zadanom cilju ili pak imaju prepreke u
ostvarivanju uspješnog života. Pri tom svi trebaju
imati na umu da način međusobnog saobraćanja
5
ljudi, u svakom društvu, mnogostruko utiče na način

života i da obrazovanje, između ostalog, znači i
doraslost svim životnim situacijama. Te knjige će
vas, između ostalog, poučiti kako da potstaknete
neke nove misli, ideje, ambicije, kako da brzo i lako
steknete prijatelje i naklonost drugih ljudi, ali i da
izbjegnete nesporazume u javnoj i privatnoj sferi.
Savjeti iz tih knjiga će vam pomoći kako da se
suprostavite konfliktnim situacijama, ali i kako da
dominirate u raznim prilikama, što je osnovna
pretpostavka svake društvene promocoje. Autori
ovakvih knjiga ne zapostavljaju ni ovaj posljednji
aspekt odnosa jer su njihovi ispitanici uglavnom
poslovni ljudi ili oni koji to tek žele da postanu. Ne
treba posebno naglašavati koliko je značajno
razmatranje tog aspekta života za one koji su
gotovo pola stoljeća živjeli uz real-socijalistička
pravila rada i života. Neosporno je da je sposobnost
suzbijanja briga uz težnju za uspjehom značajan
činilac svake društvene igre. Imajući za cilj da
preformulira, osavremeni i iznese prastare istine o
ljudskoj prirodi te ohrabri sve one koji ispituju i
ocjenjuju vlastite postupke, pomenuti autor se služi
nizom primjera iz stvarnog života. Tako su ove
knjige postale autentična zbirka prokušanih recepata
i tehnika samoispitivanja, a ti konkretni primjeri iz
života učinili su ove knjige veoma interesantnim
štivom za široku čitalačku publiku. Naime, knjige se
čitaju u jednom dahu, a usput se osjeća i potreba
stalnog vraćanja na pojedine, već pročitane,
odlomke. Toliko su sugestivne da nećete moći
odoljeti a da nešto od toga ne usvojite i ne isprobate
u vlastitom životu što će se zasigurno, pozitivno
6
odraziti na kvalitet vašeg života ali i na kvalitet

života osoba iz vašeg okruženja.
Znati postupati sa ljudima je jedna od najvećih
teškoća s kojima se susreće poslovni čovjek. Nije
toliko teško naći dobrog stručnjaka, bilo da je on
inženjer, knjigovođa ili arhitekta, koliko je teško
pronaći takvog stručnjaka koji uz svoje tehničko
znanje posjeduje i sposobnost jasnog izražavanja
misli, nadahnjivanja i vođenja svojih saradnika.
Američki bogataš Rokfeler je jednom prilokom
rekao:” Vještina ophođenja s ljudima isto je tako
kurentna roba kao što su šećer i kafa. Za tu vještinu
spreman sam platiti više nego za bilo šta drugo pod
suncem.” Ali nažalost, toj vještini ljude nitko ne
podučava. U našoj sredini se za ovu dimenziju
ljudskih osobina čak ne zna ni da postoji, a kamoli
koliki joj je značaj i kako je forsirati. Zbog toga su
takvi ljudi rijetki, a njihova vještina u tom pogledu je
obično prirođena ( nešto kao talenat) ili stečena
u porodici ili eventualno na nekom kursu (
kakvih u razvijenim zemljama ima sve više i više).
Nažalost, kod nas, pored toga što se o tome ništa ne
zna ( a samim tim ništa u tom smislu i ne
preduzima), još se i oni rijetki talentovani pojedinci
sputavaju i onemogućavaju na sve moguće načine
a naročito kroz politiku koja se pokazala
besprijekorno funkcionalnom jedino po tom
pitanju. Zbog toga će u ovoj knjizi biti nešto rečeno
i o tome. Naravno ne sa pretenzijom da se narod
pouči u tome smislu, već da ga se upozori na
postojanje i ove dimenzije života i da mu se ukaže
na njenu važnost za uspješnost u poslu i životu
uopće. Više detalja o tome, oni znatiželjniji ( a rekla
7
bih i savjesniji) mogu saznati iz knjiga popularne

psihologije.
Iako je umijeće ophođenja sa ljudima važno u
svim političkim sistemima, ipak se mora naglasiti da
je u društvenim uređenjima slobodne inicijative ono
važnije nego igdje. Od njega direktno zavisi poslovni
i svaki drugi uspjeh pojedinca a samim tim i njegova
egzistencija. A mi smo sada baš na početku
stvaranja takvog društvenog sistema. Treba li onda
uopće naglašavati koliko će to biti važno za naše
stanovništvo u vremenima koja dolaze?
“Velika je razlika između onoga što jesmo i što
bismo trebali biti. Koristimo samo mali dio naših
tjelesnih i umnih zaliha. Uopćeno govoreći, ljudsko
biće živi ispod prosjeka svojih sposobnosti.
Obdareno je svakakvim sposobnostima od kojih se
mnogima nikada ne služi.”, rekao je američki filozof
Viljem Džejms. Gore pomenute knjige će vam
pomoći da otkrijete, razvijete i upotrijebite neke od
tih neiskorišćenih sposobnosti.
Prilikom donošenja odluke kako ćete se
ophoditi prema drugim ljudima imajte uvijek na
umu: ljudi su krvavi pod kožom i nisu prvenstveno
bića razuma već bića osjećaja, podložna
predrasudama, ispunjena ponosom i taštinom. Ako
o tome budete vodili računa, činit ćete manje
grešaka i bit ćete uspješniji. Zato, umjesto da na
prečac osuđujete ljude, pokušajte da ih razumijete.
Nastojte da dokučite uzroke njihova ponašanja, što
će biti mnogo korisnije od pukog kritiziranja.
Razumijevanje rađa saosjećanje, toleranciju i
dobrotu. A da bismo to mogli, moramo imati na
umu da svaki zdrav, odrastao čovjek želi:
8
-zdravlje i dug život,

-dovoljno hrane,
-dovoljno sna,
-novac i sve što novcem može kupiti,
-sretan spolni život ,
-dobrobit vlastitoj djeci i
-osjećaj da nešto znači.
Gotovo sve navedene želje bivaju, u manjoj ili većoj
mjeri, zadovoljene osim jedne koja je isto tako
duboka kao ona za snom ili isto tako potrebna kao
ona za hranom, a koju je najteže zadovoljiti. To je
ona koju Frojd naziva željom za osobnom veličinom, a
Davej željom da budemo važni . Ljudi su toliko željini
pažnje i priznanja da ponekad doslovno polude u
nastojanju da ih dobiju. Znajući to, zamislite kakva
čuda možete postići odajući iskreno priznanje
ljudima u svakodnevnom životu! Međutim, nemojte
pogriješiti, te umjesto priznanja isporučiti nekome
laskanje! Laskanjem ćete rijetko šta postići kod
pametnih ljudi jer je laskanje plitko, sebično i
neiskreno. Ipak, ono ima prođu kod nekih ljudi i to
prvenstveno kod onih koji toliko žude za
priznanjem da su spremni progutati bilo šta baš kao
što čovjek koji umire od gladi neće oklijevati da jede
travu i korijenje. Pitat ćete se, kakva je razlika
između priznanja i laskanja? Priznanje je iskreno, a
laskanje neiskreno, tj. priznanje izvire iz srca a
laskanje iz jezika. U vezi s tim postoji i poslovica: Ne
boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji
ti laska.
Znati postupati sa ljudima veliko je umijeće, a
jedan od najboljih savjeta za provođenje tog umijeća
dao je Henri Ford ovim riječima: ” Ono se sastoji u
9
sposobnosti da sagedamo stav drugog čovjeka, te da

uzmognemo posmatrati stvari s njegovog stanovišta
kao sa svog vlastitog.” Ovo pravilo je toliko
jednostavno i toliko jasno da bi svatko, iole
pametan, morao shvatiti njegovu vrijednost i
ponašati se u skladu sa njim. U stvarnom životu,
nažalost, većina ljudi naprosto se na njega ne
obazire. Svijet vrvi od grabežljivaca i sebičnjaka.
Stoga rijetki pojedinci, koji nesebično pokušavaju
pomoći drugima, imaju malo takmaca i puno
uspjeha. Oven D. Jang je rekao:” Čovjek koji se
znade staviti u kožu drugih ljudi i gledati stvari
njihovim očima, ne treba brinuti za vlastitu
budućnost.” Ta osobina je u psihologiji poznata pod
pojmom empatija, a temelji se na svijesti o vlastitim
emocijama. Nažalost, naše škole su odavno prestale
da odgajaju djecu, već ih samo obrazuju ( i to
neadekvatno), tako da su sve sadašnje zrele
generacije emocionalno nepismene. Valjda baš zbog
toga, u zadnje vrijeme, može se ponegdje od
stručnjaka za psihologiju čuti vapaj za potrebom
razvijanja emocionalne inteligencije koja podrazumijeva
vještinu komuniciranja osobe sa svojom okolinom.
To drugim riječima znači da su psiholozi (nažalost,
samo oni) postali svjesni da je današnjem čovjeku,
više nego ikad ranije, potrebno ostvariti dobru
koordinaciju između razuma i osjećaja, a to se
podrazumijeva upravo pod pojmom emocionalne
inteligencije. Ne može se reći da je to posve nova
kategorija u psihologiji, jer je postojalo i nešto pod
čim se to podrazumijevalo i ranije - bio je to
karakter. Međutim, kako se ta kategorija uslijed
svega što se događa u zadnjih nekoliko decenija
10
potisnula gotovo potpuno na marginu ( a bez nje se

očigledno ne može), to se javila potreba njene
renesanse, pa makar i pod drugim imenom.
Mnogo je ljudi na svijetu koji u toku školovanja
uče Vergilijeve stihove,višu matematiku i sl., a da
nikad ne proniknu u tajne vlastite prirode. Oni
naprosto i ne znaju da je to moguće, jer im o tome
nitko nije nikad govorio. O tome govore upravo
knjige iz oblasti popularne psihologije. Iz njih ćete
saznati kako da upoznate samoga sebe, a samim tim
i druge ljude, što će uticati na porast sposobnosti
ophođenja sa drugim ljudima. Da biste u tome
uspjeli, svakodnevno nađite vremena za razmišljanje
o vlastitom ponašanju i analizirajte greške koje ste u
toku tog dana načinili. Na kraju nedelje napravite
rezime u stilu: Kakve sam greške učinio u toku
nedelje? Šta me je na njih navelo? Kakve su one
posljedice izazvale? Kako sam mogao bolje
postupiti? Kakvu sam pouku izvukao iz takvog
ponašanja?
Budete li se ponašali u skladu sa gore rečenim,
bit ćete u mogućnosti da i kod svojih bližnjih ( i ne
samo njih) pobudite želju za pozitivnim,
konstruktivnim djelovanjem. “Ako to postignete,
cijeli svijet će biti uz vas, a ako ne - ostat ćete sami.”,
kaže Overstrit.
Želite li imati prijatelje među ljudima, morate
za njih nešto učiniti: morate im posvetiti vremena,
energije, nesebične ljubavi i pažnje. Također morate
pri susretu s ljudima biti srdačni i veseli i pokazati
iskreno interesovanje za njih i njihove probleme. Ne
kaže slučajno stara kineska poslovica:”Tko se ne zna
smješkati, neka se ne igra trgovca.” Naravno, to se
11
ne odnosi samo na trgovce. Vedar smješak koristit

će svakom ljudskom biću i u raznim situacijama.
Također imajte na umu da su ljudi toliko
ponosni na svoja imena, te se slobodno može reći
da je čovjeku njegovo ime najslađa i najvažnija riječ
na svijetu. Zato pamtite imena i oslovljavajte ljude
što češće imenom.
Život svakog čovjeka krcat je problemima
razne vrste. Zbog toga, dobrog slušatelja jednako
cijene velikani kao i obični ljudi. Stara je istina da
mnogi ljudi odlaze ljekaru zbog toga što im je
potreban slušatelj pred kojim će moći istresti sve
svoje probleme. Nažalost, ljudi se sasvim drugačije
ponašaju i najčešće uopće ne slušaju šta im
sagovornik govori jer su u mislima zaokupljeni onim
što oni imaju namjeru reći sagovorniku, tj. onim što
njih lično tišti. Želite li da vas ljudi izbjegavaju,
preziru i da vam se smiju iza leđa, poslužite se ovim
receptom: nikad ne slušajte što vam ljudi govore
već pričajte o sebi bez prestanka. Mnogi se, nažalost,
pridržavaju tog recepta. To su gnjavatori prepuni
sebe, opijeni vlastitom veličinom, zaljubljeni u
vlastito ja. Treba znati da čovkoji koji govori samo o
sebi, on i misli samo na sebe. A “Čovjek koji misli
samo na sebe je neodgojen čovjek, bez obzira na
formalno obrazovanje”, rekoao je Batler,
predsjednik kolumbijskog sveučilišta. Zato, želite li
postati dobar sagovornik, pretvorite se u pažljivog
slušatelja. Želite li postat zanimljivim, zanimajte se
za ljude i njihove probleme i uspjehe. Da, potaknite
svoga sagovornika da vam priča o svojim uspjesima.
Imajte na umu da vašeg sagovornika više zanimaju
njegovi problemi, želje i uspjesi, negoli vaše brige. U
12
tom pogledu trebalo bi učiti od Ruzvelta, američkog

političara. Svi koji su ikad razgovarali s njim bili su
iznenađeni širinom i raznovrsnošću njegova znanja.
Bilo da je razgovarao sa seljakom, umjetnikom,
političarom ili diplomatom, on je za svakoga znao
naći pravu riječ, sa svakim zapodjenuti zanimljiv
razgovor. Kako mu je to uspijevalo? Prije svakog
najavljenog posjeta on se potrudio da sazna nešto
više o sklonostima i zanimanjima dotične osobe, pa
bi onda do duboko u noć prelistavao knjige čitajući
sve što bi mu došlo pod ruku u vezi sa
odgovarajućom temom. Kao veliki državnik, Ruzvelt
je shvatio da najkraći put do čovjekova srca vodi
preko razgovora o stvarima za koje se čovjek živo
zanima.
Kad bi se uspjelo u tome da se balkanski
čovjek navede da prihvati bar nešto od onog o čemu
se govorilo u prethodnom tekstu, život na Balkanu
bi postao ljepši i bolji. Naravno, ništa ne može preko
noći. Oni koji su shvatili značaj takvih promjena u
ponašanju i shvatanjima čovjeka, neka svojim
primjerom pokušaju navesti bar svoje bližnje na
razmišljanja u tom smislu. tj. neka im stave bubu u
glavu koja će ih bar poticati na takva razmišljanja.
A kakav je to uopće balkanski čovjek i zašto je
neophodno da on promijeni svoje razmišljanje,
shvatanje i ponašanje?
Psihologija balkanskog čovjeka
Čudan je balkanski čovjek. Ako netko sa strane

posmatra njegovo ponašanje, analizira njegove
stavove i posmatra njegovo djelovanje u okviru
13
društva u kojem živi, ne može da se oslobodi utiska

da taj čovjek konstantno radi u korist svoje štete!
Zbog toga nije čudo što mu se to sve vraća na
najgori mogući način: kroz ratove, bijedu i nesreću
svake vrste. Ne kaže uzalud narodna poslovica:
Svatko je kovač svoje sreće. Ali i nesreće!
Najžalosnija činjenica na Balkanu je upravo ta što je
ovdje bilo i još uvijek ima mnogo, mnogo više
kovača nesreće negoli kovača sreće, a to se skrši kao
nesreća i na jednima i na drugima. Zato svaki
stanovnik Balkana treba da bude iskren bar prema
sebi i da analizirajući objektivno svoje ponašanje,
činjenje i nečinjenje postane svjestan svojeg vlastitog
udjela u nesrećama koje se dešavaju balkanskom
stanovništvu i njemu samome.
Psihologija čovjeka kao višeg bića je vjerovatno
bar slična (ako možda ne i ista) u svim krajevima
svijeta, ali je ona različitim tradicijama, religijama,
političkim sistemima, prosvjećivanjem i
obrazovanjem u mnogome korigovana i
usmjeravana, planski ili neplanski, u pozitivnom ili
negativnom smislu. Ovdje na Balkanu, u nedostatku
ozbiljnih političkih sistema, svi ovi razni uticaji su se
reflektovali na stanovništvo uglavnom negativno
tako da se konstantno ima situacija koja bi se
mogla uporediti sa raštimovanim orkestrom. Tako
razne tradicije, umjesto da doprinose bogatstvu
kulture, one samo unose razdor i zabunu u
stanovništvo koje je u tom smislu veoma šaroliko.
Religije djeluju još pogubnije, potpuno destruktivno
zahvaljujući činjenici da ih mnogobrojni
zlonamjernici konstantno zloupotrebljavaju u svrhu
svojih vlastitih ciljeva, shvatajući njihovu moć.
14
Ozbiljnih političkih sistema na Balkanu nikad nije ni

bilo, a što se obrazovanja i prosvjećivanja tiče ono je
uvijek na margini i nikad nije bilo suštinsko već
uvijek samo formalno. Zbog toga je balkanski
čovjek upravo takav kakav je. Da bi ga bolje
upoznali, dajmo riječ onima koji su ga najbolje
poznavali i koji su ga u svojim djelima bezbroj puta
opisali.
Ivo Andrić, u ZNAKOVIMA PORED PUTA,
kaže:” Čovek koji nastoji da poraste tako što u
svojim, a zatim u svačijim očima umanjuje sve oko
sebe, da bi to postigao, on primenjuje nadljudski i
neljudski visoka merila na svačija dela i postupke.
Pred njegovim sudom ne može niko opstati, ni tu
meru izdržati, pred njim se sve spušta, povija i
smanjuje do nepostojanja. Jedinica mjerenja je nula.
Kad tako sve oceni, premeri i sravni sa zemljom,
onda se pobednički prošeta tom pustinjom, kao
melanholičan trijumfator, žaleći se na nesposobnost
ljudi i nesavršenost stvari. A iza njegovih leđa
odmah se ispravlja i diže sve što je on svojim
merenjem oborio i unizio i dobija ponovo svoju
stvarnu meru i visinu koju je oduvek imalo. Ali on,
on se nikad ne okreće da bi pogledao iza sebe, ide
samo napred, pobednički i sigurno, i meri i obara
sve, a sam ništa ne zna do to i ničeg nema do svojih
visokih merila, i svog beskrajnog zadovoljstva zbog
njih.”
Slijedeći citat iz istog djela kaže:” Na kraju, svi
računi i sve ispitivanje, sve se svodilo na jedno:
pravo prokletstvo njegovog života dolazilo je od
visokog mišljenja koje je imao o sebi. I što je
najgore, on toga nije bio svestan; to mišljenje je
15
živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i

stalno lučenje žlezda, a mi ga nismo svesni, ne
znamo ga, ne osećamo i ne vidimo drugačije do po
njegovim krajnjim posledicama. To je čoveka
zavodilo na hiljade krivih puteva i pogrešnih
zaključaka u životu, nagonilo ga da uzroke svim
svojim mnogobrojnim nedaćama i nezadovoljstvima,
i svim protivrečnostima svog života -traži tamo gde
oni nisu i ne mogu biti.”
U slijedećem citatu iz istog djela, Ivo Andrić
kaže:” Istinski ponos dovoljan je sam sebi. Samo,
istinski ponos je redak. Mnogo češće susrećemo
oholost, sujetu, uobraženje: nekad su pod njegovim
vidom i imenom, a nekad goli, bez maske. Oni nikad
nisu dovoljni sami sebi. Da bi se potpuno ispoljili i
izživeli , njima treba tuđe divljenje i priznanje, često i
tuđe poniženje; oni su za onoliko veći za koliko
drugog umanjuju, a ta veličina nikad im nije dosta,
stoga su stalno nemirni, u pokretu, tražeći na šta bi
mogli da se popnu i izdignu, dok je ponos uvek
miran, zadovoljan onim što je i gde je, i samo ne da
nikom na sebe. Ponosni ljudi, prirodno, često
stradaju zbog svog ponosa, ali im njihov ponos
pomaže da podnesu svako stradanje. Naprotiv,
sujetni ljudi se i ponižavaju da bi zadovoljili svoju
sujetu i, naravno, ne uspjevaju u tome, jer sujeta se,
kao ćudljiva žena iz rđavog društva, odjednom
okreće i predbacuje im ono što su zbog nje učinili.”
Na jednom mjestu Ivo Andrić piše:” Nekad
davno napisao sam da je jedna od čovekovih slabosti
njegova mala i ograničena sposobnost predviđanja,
naročito kad su u pitanju ne sitne i svakodnevne,
nego krupne i sudbonosne stvari. ( To ne znači da
16
nije oduvek i svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi

koji su bili sposobni da svetlošću svoga duha
obasjaju uža ili šira područja budućnosti.) Ali bez
obzira na tu našu ograničenu sposobnost
predviđanja, i svaki od nas običnih ljudi treba da
razvija i usavršava svoje umne i moralne snage i da
savesno vrši svakodnevne dužnosti i poslove, kako
bi mogao spreman dočekati tu teško predvidljivu
budućnost i sa što više razuma, hrabrosti i ljudskog
dostojanstva stati pred svaki zadatak i svako
nepredviđeno iskušenje, koje ona može da donese.”
Često smo primorani da se zapitamo jesu li
neki od ljudi koji su bili (ili još uvijek jesu) na
vodećim funkcijama u politici uopće normalni ljudi?
Prema zvaničnim medicinskim statistikama poznato
je da je u svakoj populaciji prisutan ogroman
postotak ljudi za koje se to ne bi moglo reći. Zbog
toga je neophodno obezbijediti mehanizme koji bi
mogli spriječiti dolazak takvih ljudi na vlast. Ako se
to ne obezbijedi, manijaci poput Hitlera, Staljina,
Lenjina i mnogih drugih bit će i u buduće u
mogućnosti da izazivaju katastrofe poput onih koje
su takvi psihopatski bolesnici izazvali. Da je takvih
bolesnih političara bilo ( a i sad ih ima) na političkoj
sceni Balkana, neosporno je. Zato nije slučajno što
se u ZNAKOVIMA PORED PUTA našao i ovaj
odlomak:
“Jeste li primetili koliko ludaka i manijaka ima
oko nas? Obratite pažnju, pa ćete videti. I kod onih
koje smatramo normalnim javi se povremeno blesak
nekog ludila, ili nečeg što liči na ludilo, potraje duže
ili kraće, pa prođe kao da nije nikad ni postojao. Ali
vi posle toga znate na čemu ste i gde da svrstate toga
17
čoveka. Istina, ima i takvih sa kojima se družite ili

viđate godinama, a da nikad niste primetili ništa što
bi moglo da liči na ludilo. To znači samo da taj nije
imao prilike da se oda. Ili vi niste umeli da vidite. Jer,
primetili vi to ili ne, možete slobodno uzeti kao
pravilo da u svakom od ovih oko vas ima kvasac
ludila, ovakvog ili onakvog, većeg ili manjeg.
(Razume se da to važi i za vas, lično, u odnosu
prema drugim ljudima.)
Različite su i mnogobrojne sitne ili krupne
vrste duševnih poremećaja od kojih ovi ljudi pate,
nekad primetno, a nekad skriveno, ali mi se čini da
ih ponajčešće napada i zanosi ludilo veličine,
golemaštvo raznih oblika i stepena.”
Analizirajući pažljivo psihološke osobine
stanovništva svoje domovine, Ivo Andrić kaže:
“Često mi se čini da je od svih naših ljudskih
rđavih osobina najteže podnositi samovolju. Lakše
se branimo od svakog drugog zla nego od
nepredvidljive i neuračunljive ćudljivosti, od
osećajnog i misaonog nereda sirovih i surovih ljudi.
Svaki se rđav nagon pre ili posle zadovolji ili smiri, a
samovolja nas prati i goni stalno, susreće gde to ne
očekujemo, pogađa gde se ne nadamo, jer se ona ne
zaustavlja ni pred čim. Samovoljni i osioni ljudi,
kakvih u nas ima dosta, u svakom vremenu i u svima
redovima, nanose društvu više štete nego pijanci,
kradljivci ili ubojice. I plemenitija osećanja, kojih
samovoljni ljudi nisu potpuno lišeni, unapred su
otrovana i obesnažena njihovom samovoljom koja
može da stvara samo nered i pustoš, u njima i oko
njih.”
18
I Meša Selimović je bio obdaren nekom vrstom

sklonosti za analiziranje psiholoških osobina ljudi iz
svog okruženja. Njegova djela su prepuna takvih
analiza ili bolje rečeno, od njih se i sastoje. Citirajmo
nešto od toga:
..“Imao sam jednu nepoželjnu osobinu, ni od

koga nikad nisam tražio nikakvu uslugu. Mojoj
nezavisnosti ljudi su postavljali razne prepreke.
Namjerno ili prirodno, nevažni i zavisni ljudi uvijek
nailaze na podršku jačih. Ja sam uvijek išao
uspravno, ništa nisam tražio što mi normalno ne
pripada, sa svakim sam razgovarao ravnopravno, ne
sagibajući ni kičmu ni šiju. Primijetio sam da čovjek
ne smije da bude nezavisan a još manje pametan, jer
će ga snaći mnoge nevolje..
..Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je
kičma od željeza pukla bi za dva mjeseca. Njega nije
trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Sličan je
vodi, nema svog oblika, prilagođava se sudu u koji
ga uspu. Ništa mu nije gadno, ako mu je korisno, jer
je imao jedan cilj u životu: da uspije..
..Što ima više skloništa iza kojih se ljudi kriju,
sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek
izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio od
odgovornosti i krivice, što je podsticaj za zajedničku
neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako!..
..Sve će proći, gospodine,- govorio je tihi
Ibrahim Paro (TVRĐAVA) . Ali kakva je to utjeha?
Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život.
Zar je nada u tome da sve prođe?..
..Mislim da je naziv tačan: otpadnik, konvertit,
čovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hrišćani, pa
19
smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu.

Zar to nije otpadništvo? Međutim, ja sam ipak vezan
za bosansko i muslimansko porijeklo i uvjeren sam
da je naša složenost ( zbog dugogodišnjih
tuđih navika koje smo prihvatili) zbog čudne istorije,
zbog stvorenih kompleksa, zbog hiljada spletenih
čvorova izuzetno bogata stvaralačkim
mogućnostima.
Možda su svoju prevjeru plaćali većom
revnošću u novoj vjeri.
S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i
krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo
unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato
zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja.
Emocionalna pozlijeđenost može u nama
okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam ili u
neutoljivu emotivnu glad ili buntovništvo, otpor,
težnju za nezavisnošću svih ljudi i svih vjera, stalno
osjećanje povrijeđenosti koje se nikad i ničim ne
može rekompenzirati, zbog čega je čovjek stalno u
stavu odbrane.”
Ako pravilno shvatimo poruke pisaca zključit
ćemo da su nam oni željeli savjetovati da svatko od
nas prepozna kod sebe iste takve mane i da ih, u
svom vlastitom interesu, pokuša bar obuzdati.
Kako su ovdje citirani odlomci iz djela naših
pisaca, to je očigledno da se radi o opisivanju
karaktera ljudi sa našeg područja. Međutim, time se
ne želi reći da su svi drugi ljudi van ovih balkanskih
područja, bolji. Niti govora! Oni su samo uspjeli ( ili
ih je nešto na to prisililo) da svoje takve loše osobine
stave pod kontrolu, bar u onolikoj mjeri u kolikoj je to
neophodno da one ne bi, u većim razmjerama,
20
zagorčavale život i njima i ostalima. Što se tiče

stanovništva Balkana, ono još nije dostiglo taj stepen
razvoja na kojem bi moglo samo zaključiti da ga
takve karakterne osobine vuku u propast, a do sada
se nije našao nitko dovoljno svjestan i sposoban da
stanovništvu nametne takav kodeks ponašanja u
kojem bi se takve karakterne osobine okvalificirale
kao loše, nepoželjne i opasne. A u interesu je svakog
stanovnika Balkana da se bar nešto učini u tom
smislu. Jer takva situacija kakva je sada na Balkanu,
ne može odvesti narode Balkana u bolju budućnost
jer ne postoje nikakvi zdravi moralni principi ( niti
bilo kakvi mehanizmi) koji bi onemogućili da ljudi
sa lošim psihološkim osobinama lako dolaze do
najviših instanci vlasti, da se tu dugo zadržavaju i
uzrokom su katastrofa koje su bile pogubne u
prošlosti, koje su pogubne u sadašnjosti a bit će
pogubne i u budućnosti.
Sa žaljenjem se, pored svega gore rečenog,

mora još konstatovati da je osnovna životna
filozofija stanovnika Balkana ona koja se može
iskazati rečenicom: Da komšiji crkne krava ( pa
makar i moja crkla)! To je, doduše, izum
neprosvijećene, primitivne sredine. Sama činjenica
da je ta ideja na Balkanu još uvijek veoma prisutna,
mora ozbiljne ljude navesti na razmišljanje. Znači li
to da smo mi na Balkanu još uvijek prevashodno
primitivna sredina? Ono što najviše užasava je
činjenica da je ovakva filozofija života jednako
zastupljena kod nepismenih kao i kod
univerzitetskih profesora!
21
I kod njemačkog naroda postoji poslovica koja kaže:

Die reinste Freude ist die Schadefreude. To bi u
slobodnom prevodu značilo: Najčistiji oblik
radovanja je zlobno likovanje nad nevoljama onih
kojima zavidimo, a što bi se moglo smatrati
identičnim sa onim gore rečenim. Međutim, po
stepenu razvoja koji je dostiglo njemačko društvo,
mora se zaključiti da je filozofija života iskazana
gornjom sentencom potisnuta i marginalizovana, te
nije više u stanju da iza sebe ostavlja pustoš. Nažalost,
na Balkanu je ona još uvijek u žiži života i
predstavlja osnovu za građenje sopstvenog stava
većine pojedinaca prema ostalim iz svog okruženja,
pa i šire. Naravno, sva činjenja vođena ovom
destruktivnom maksimom su krajnje destruktivna, a
to vuče čitavo društvo nazad. Svaka nova, dolazeća
generacija nema šta bolje da nauči od prethodne do
to isto, zbog čega i ona postaje ista takva ( ili još
gora), a što je izašlo na vidjelo posljednjih godina
na Balkanu. Kao rezultat dugogodišnjeg prisustva
ovakvog circulos vitiosus-a, očigledna je sve veća
prisutnost primitivizma među svim slojevima
stanovništva. A primitivizam nije nešto čime bi se
neko društvo moglo ponositi. Naprotiv. Iako bi
svatko iole razuman brzo i lako mogao uvidjeti
negativne posljedice ovakve svoje životne filozofije (
čak i na sebe samoga), žalosno je da to ne uviđaju
čak ni oni koje smatramo obrazovanima. Jer, da to
uviđaju, borili bi se protiv nje, a ne bi bili njeni
najdosljedniji privrženici, kao što to jesu. Pa zar nije
više nego očigledno da ako mojem komšiji ne crkne
krava, bit će više mlijeka i mesa za sav narod. A taj
narod, ako bude bolje živio, bolje će i raditi, što će
22
voditi ka bogatijem društvu i bogatijoj državi. A u

bogatijoj državi bit će bolje i zdravstvo i školstvo i
sudstvo i privreda i penzije i sve ostalo. A to znači
da će i meni biti bolje! Zar svaka osoba ne bi trebalo
da teži k tome i da radi samo ono što vodi ka
takvom cilju? A naš balkanski čovjek se upravo
suprotno ponaša! On ne samo da želi da komšiji
crkne krava, nego će čak uraditi sve što god može da
se to i desi, a ni najmanje mu neće biti žao svog
truda. Pri tom mu ni u jednom trenutku neće pasti
na pamet da se zapita : Šta ako takvih kao ja ima
mnogo? Šta ako su svi takvi? Kud će nas to odvesti?
Da li ću ja, kao jedinka, na kraju od toga svega imati
korist ili štetu? Balkanski čovjek je toliko ograničen
u dometu svog razmišljanja da ne može shvatiti kako
su to sve naše zajedničke krave i ako sa njima ide sve
dobro, onda se i mi svi možemo nadati nekom
boljitku. A ako ne ide, svi možemo očekivati samo
propast. Osim toga treba imati na umu da pored
razočarenja, uzbuđenja i žurbe još i mržnja, zavist i
pakost kvare duševnu harmoniju čovjeka i prizivaju
glavobolju i bolesti svake vrste. Svi oni koji se u
takvom društvu raznim kriminalnim radnjama i
sitnim i krupnim pakostima obogate, bogatstvo neće
moći obdržati, a pogotovo to neće poći za rukom
njegovim potomcima, jer ratovi se ovdje javljaju u
ciklusima a za sobom ostavljaju pustoš.
Suština balkanskog mentaliteta ( koji vuče
porijeklo od Dinaraca, a vidjeli smo da tih gena
imaju svi stanovnici Balkana), je i veća sklonost ka
usmenoj negoli pisanoj komunikaciji, što ima za
posljedicu nesklonost ka čitanju knjiga. Takav epski
mentalitet poštuje tuđu ličnost što ima za posljedicu
23
individualnost. Međutim, ta osobina, iako se sama

po sebi ne bi mogla okarakterisati kao loša,
funkcioniše samo u manjim zajednicama, gdje
svatko svakog zna. Kad čovjek iz takve sredine dođe
u sredinu u kojoj je anoniman, on često zaboravi
svaki moral jer ga tu više nije stid svojih suseljana
koji ga znaju kao poštenog, moralnog čovjeka, te je
sklon da radi svašta što se ne bi moglo smatrati
moralnim. Sjetimo se samo onih snimaka na TV koji
su prikazivali automobile sa zagrebačkom
registracijom čiji su vlasnici u prikolicama, nakon
pada Srpske Krajine, nemilosrdno pljačkali sve i
svašta i vozili to kući u Zagreb, jer su vjerovali da
ih tu nitko neće vidjeti i prepoznati. Proradili u
njima “ geni primitivizma”!
Osim prethodnih osobina ovom stanovništvu
bi se mogla pripisati i pretencioznost, osornost i
netrpeljivost. Naime, naše stanovništvo je sklono
pretjerivanju i megalomaniji. Osrednjost ih ne
zadovoljava i samo nešto veličanstveno ih može
pokrenuti na akciju. Oni rade svoj posao nevoljno,
smatrajući sebe pozvanim za lakše i bolje plaćene
poslove, a često nemaju sposobnosti ni za to što
rade. Kod nas bi svaki radnik htio biti direktor!
Doduše, veoma često se mogu naći primjeri da
netko bez stvarnih zasluga i sposobnosti zauzima
visok položaj, što je “dalo pravo” i onima drugima
da smatraju kako im takvo mjesto pripada. Tome je
naročito doprinijela skoro pedesetogodišnja politika
negativne kadrovske selekcije i mogućnost da
bravar bude šef države, a nesvršeni učitelj glavni
ideolog i teoretičar tog političkog sistema.
24
Također postoji sklonost ka kompliciranju

jednostavnih stvari ( Što bi jednostavno kad može
komplikovano?), kao i težnja ka “prepričavanju
Markovih konaka” umjesto konkretnog rada.
Jedna od velikih mana dinarskog mentaliteta je
sklonost da se marginalne razlike pretvaraju u
provalije, neznatno razilaženje u mišljenju izaziva
trajno neprijateljstvo. Kao da dvoje ne mogu imati
različite ukuse, različite političke orijentacije a biti
dobri prijatelji ili se bar uvažavati. Valjda je to razlog
što Slaveni doživljavaju Zapad kao emocionalnu
pustinju, a Zapad Slavene kao ljude koji se
pretjerano uzbuđuju nizašto, što se može ilustrovati
slijedećom anegdotom:
“Zašto Srbin poteže revolver ako mu netko
kaže da je magarac?”- pitao Englez nekog našeg
čovjeka. “Pa zar je mogao drugačije da reaguje?”-
začudi se on. “Mogao je, ako se razmišlja ovako:
Prvo, tko je on da sudi o tome? Drugo: možda je
čovjek u pravu.”-posavjetuje Englez.
Drugim riječima moglo bi se reći da je narod
bez tolerancije i trpeljivosti zbirka ostračćenih i
međusobno nepomirljivo sukobljenih pojedinaca.
Javne i privatne diskusije se pretvaraju u lični
obračun, drski i grlati odnose pobjede, a čak ih ni
javno mnijenje ne osuđuje. Naširoko se primjenjuje
ona narodna utuk na utuk , ne odgovara se
argumentom na argument, nego se ide na čovjeka (
čak i toljagom, kamenom, revolverom) a pogotovo
blaćenjem i omalovažavanjem. Postoji opća
nestrpljivost da se sasluša drugoga. Kultura govora (
i općenito kultura) zahtijeva da se sasluša drugi, da
mu se ne upada u riječ, da se tek poslije pauze i
25
razmišljanja odgovori, poštujući sagovornika i

njegove argumente. S obzirom na sve ovo gore
navedeno, zar može neki od naroda Balkana tvrditi
da nema takve manire i dinarske gene? Ako ipak
tvrdi, molim da iznese protivargumente ( ako ih
ima).
Citirajmo ponovo Andrića:”I kad ljude grdimo
sa puno razloga, ne smemo izgubiti osećanje mere i
granice. Stvarajte i utvrđujte nove mere, ali ne
prezirite stare i ne razarajte ih bez potrebe, jer na
njima često počinju nove.”
Pritajena ili otvorena mržnja prema istaknutim
ličnostima nije specifičnost samo našeg stanovništva
( iako je veoma istaknuta crta našeg balkanskog
mentaliteta), niti je vezana isključivo za samoupravni
socijalizam ( mada se tamo uzdigla do nivoa
osnovne filozofije života). Ovaj “manir” je poguban
za svako društvo u kojem eskalira, pa bi ga trebalo
držati pod kontrolom. U tom cilju bi roditelji
trebali svojoj djeci već u osnovnoj školi savjetovati:
“Nemojte mrziti druge iz razreda što bolje od vas
sastavljaju pismene radove ili što bolje znaju
matematiku. Možda će oni jednog dana izmisliti lijek
koji će vama spasiti život. U svakom slučaju veća je
vjerovatnoća da će to učiniti oni, negoli oni koji ne
znaju ni matematiku ni svoj materinji jezik.”
Nažalost, samoupravni socijalizam je
potencirao tu osobinu kod masa. Osnovni razlog za
to je bio harizmatski vođa koji nije trpio oko sebe
pametne i karakterne ljude. To se prenijelo na sve
spratove hijerarhijske piramide, uključujući i
prizemlje. Zbog toga je samoupravni socijalizam iza
sebe ostavio kadrovsku pustoš, koja nas je dovela u
26
ovako tešku situaciju, a njene posljedice se ne mogu

popraviti desetljećima, tj. baš toliko dugo koliko su
trajali i uzroci.
Samoupravni socijalizam je nalagao
uniformnost mišljenja, njegovane stereotipe.
Pametni i kritični umovi bili su prisiljeni da se brane
ćutanjem. U protivnom, izmislili bi im se grijesi i bili
bi osuđeni na “lomaču” . To je hranilo
zadovoljstvom prazne duše socijalista- naći neku
izmišljenu manu u velikom čovjeku i time utješiti
sebe u svom osjećaju inferiornosti.
Međutim, bez velikih umova i jakih karaktera,
nema progresa. Netko čak reče: Da bi se imala
domovina, treba imati jak karakter. Utoliko je jedno
društvo stvaralačkije, ukoliko podstiče i nagrađuje
inventivnost, pamet i karakter, a suzbija i kažnjava
lijenost, glupost i beskarakternost. Svi veliki narodi,
oni koji su dali doprinos razvoju civilizacije, znali su
to. S obzirom kako se radilo kod nas zadnjih
pedesetak godina ( a i dalje se u tom pogledu radi
isto), zar smo mogli proći bolje i zar se imamo čemu
nadati?
Prosječan čovjek zato teži uravnilovci. On u
hijerarhiji vrijednosti vidi sopstvenu smrt jer
uspostavljanje hijerarhije vrijednosti svodi svakog
prosječnog ( i ispodprosječnog) na njegove skromne
“dimenzije”, oduzima mu pravo na neodgovornost i
na slobodu u razaranju. Također, uspostavljanje
hijerarhije vrijednosti otvara polje individualnom
stvaralaštvu što omogućuje formiranje duhovne
elite- karijatide hrama kulture čiji portal nije ništa
drugo do lice moderne civilizacije kojoj i mi
pripadamo.
27
Nipošto se ne smije zaboraviti da bez velikih

ljudi, bez podsticanja izuzetno sposobnih nema
napretka i da se njihovim sputavanjem dolazi do
toga da neznalice odlučuju o važnim stvarima i da će
od toga svima biti gore. U svjetlu toga, neka se svaki
stanovnik Balkana upita koliki je njegov vlastiti
doprinos ovom kaosu u koji smo dospjeli. U tom
pogledu su nevini samo oni koji su bili digli svoj glas
oprotiv takvih nakaznih filozofija života i zbog toga,
na razne načine, stradali. Svi ostali su sukrivci jer su
ćutali a time takve pojave odobravali. Sad uživaju u
plodovima takvog svog (ne)djelovanja.
Kod balkanskog stanovništvo primjetljiva je
još jedna opasna osobina primitivizma koja se
ogleda u omalovažavanju žena.Većina balkanskih
muškaraca iz straha da žene ne ugroze njihovu (
bijednu) poziciju, sa svim svojim kompleksima,
frustracijama i primitivizmom, svaki pokušaj žene da
bude ravnopravna sa muškarcem, automatski
proglašavaju feminističkim pokretom. Međutim,
žene ne žele da prevaziđu muškarce i da budu
iznad njih, već samo žele da stoje sa njima rame uz
rame i da participiraju u svemu, čak i u politici gdje
se donose sudbonosne odluke po pitanju sudbine
čitavog naroda, a gdje se muškarci nisu baš pokazali
razboritima i uspješnima. Pogotovo ne ovi na
Balkanu. Pri tom je interesantno da su u tom
pogledu najugroženije one žene za koje se posumnja
da su pametne. Njih treba još i uništiti! Naravno,
objašnjenje za to leži u podsvjesnom priznanju
Balkanca da je on u stvari minoran, a želi da bude
superioran. Tu njegovu navodnu superiornost može
da ugrozi i samo jedna pametna žena! Zato se svaki
28
Balkanac sa toliko strasti ostrvi na takvu ženu, ma

gdje da se ona pojavi, a naročito ako se pojavi u
blizini njegovog radnog mjesta! U tom pogledu su
isti gotovo svi muškarci sa ovog područja bez obzira
na formalno obrazovanje. I ova osobina nije
specijalnost Balkana već ostatak primitivizma.
Jednom prilikom je američka glumica Barbara
Strejsend izjavila: “ Postoji potreba omalovažavanja
uspješne žene.” Vjetovatno to nije rekla bez razloga,
već je to osjetila na vlastitoj koži. Međutim, u
američkom društvu se , izgleda, uspješno nose sa
ovakvim ostatkom primitivizma što se može
zaključiti po broju uspješnih žena u američkom
društvu. A slobodnih strelaca sa osobinama
primitivizma svakako da i tamo ima i uvijek će ih
biti. Samo, njihov uticaj je ipak pod kontrolom. Za
našu sredinu se to ne bi moglo reći. Kod nas
upravo takvi kolo vode!
Velika je šteta što se sposobnosti žena još
nikad nisu znatnije cijenile i koristile na ovom
području. Možda je baš to razlog što je situacija na
Balkanu još uvijek takva kakva jeste. Možda je baš
zbog toga stanovništvo u nedozvoljivim
razmjerama obrazovno zapušteno. Možda je baš to
razlog što se ratovi na ovom području javljaju tako
često. Jedno je sigurno: žene u tome nisu imale
nikakvog udjela jer su odlučujuću riječ, do sada, na
ovom području uvijek i jedino imali muškarci!.
Pogledajmo do čega je to dovelo. Zato imamo pravo
da kažemo: Da su u svemu tome bar nekakvog
udjela imale žene, sigurno je da ne bi bilo sve tako
crno kao što jeste. Ovu tvrdnju je teško
29
argumentovano opovrći! Nju balkanski muškarci

opovrgavaju jedino galamom i nasiljem.
U toku ovog rata izašla je na vidjelo još jedna,
neobjašnjiva karakteristika balkanskog stanovništva,
a to je: opća destruktivnost. Ne ogleda se to samo u
strasti za rušenjem neprijateljiskih kuća, već svega što
se može smatrati tekovinom civilizacije, uključujući
tu i ono što je njima samima neophodno za koliko-
toliko normalan život. Sa stanovišta zdravog razuma,
ova pojava je potpuno neobjašnjiva i jedino
prihvatljivo objašnjenje bi bilo: silazak sa uma takvih
pojedinaca! Navedimo samo jedan takav drastičan
primjer: Željeznica Republike Srpske je čitavo
vrijeme rata gotovo besplatno prevozila narod.
Zaposleni na Željeznici ili nisu primali nikakvu
naknadu za svoj rad ili je ona bila simbolična samo
da se ne bi moglo reći da baš ništa ne primaju. Za
uzvrat, od svog naroda, bili su nagrađeni nečuvenim
vandalizmom nad objektima i sredstvima za rad
svog preduzeća. Svi vagoni koji su saobraćali za
vrijeme rata, potpuno su demolirani i uništeni, tako
da su se i po zimi putnici morali voziti vagonima bez
prozora i vrata, sa izrezanim meblom na sjedištima.
Kad se rat završio, odgovorni u ŽTP-u su pomislili
da je doba ludila prošlo i nabavili su polovne vagone
u inostranstvu, kako bi i naše stanovništvo moglo
da se vozi u prevoznom sredstvu dostojnom
čovjeka, a ne u vagonima koji više ni stoci ne bi
odgovarali. Međutim, slijedilo je veliko razočarenje:
u veoma kratkom roku, i ovi vagoni su doživjeli
istu sudbinu! Ne možemo a da se ne zapitamo akvi i
koji ljudi su se vozili u tim vagonima u inostranstvu
kad su vagoni mogli poslije višegodišnje upotrebe
30
još biti prodati kao polovni, u izvanrednom stanju,

a koji i kakvi se to ljudi voze u našim vagonima, koji
nakon upotrebe u toku istog perioda, mogu samo
završiti na otpadu? Šta reći o kulturi jednih i drugih i
kako se ne upitati: Zaboga, tko sve ne spada u ljude?
Pa zar takvi ljudi uopće zaslužuju da imaju prevozno
sredstvo? Izgleda da ih je trebalo ostaviti da idu
pješice ili na konju kao u srednjem vijeku, kad im
progres i civilizacija ne odgovaraju. Takvi nisu ništa
bolje ni zaslužili. Jedino je šteta ( i nepravda) što
ono malo normalnih i kulturnih ljudi mora da trpi
posljedice pameti i rada tih divljaka, koji se ni sa
stokom ne bi mogli uporediti, a da se pri tom stoka
ne povrijedi! Kako mi onda da ne budemo
siromašno društvo?
Većinu balkanskih stanovnika krasi još jedna
čudna karakteristika za koju nisam sigurna da li je
naslijeđena ili stečena. Radi se o nevjerovatnoj
sklonosti ka primanju mita, korupciji i mogućnosti
da se narod lako potkupi za male pare. Možda je ta
sklonost ostala iz doba Turske Carevine jer je ta
država sva bila zasnovana na tome, ali ti maniri su
bili preuzeti i od strane komunista, i rekla bih tamo
još usavršeni. Kao takvi imaju prođu i danas, a
pogubni su za sudbinu i države i naroda. Zbog toga
su, možda, sve dosadašnje države i propale jer je to
krajnje nezdrava osnova na kojoj počiva neka
država. Upravo bi na ovom mjestu bilo korisno
opisati metod kojim su Švajcarci, još u l6. stoljeću
oslobodili svoju vlast mita i korupcije. Na zidu
gradske vjećnice u Bazelu postoji freska iz tog doba
koja predstavlja detalj iz jedne perzijske legende. Na
fresci je predstavljen tron na kom sjedi glavni sudija
31
a tron je presvužen kožom prethodnog sudije,

njegovog oca, koji je po nalogu kralja smaknut zbog
primanja mita, a njegovom kožom je presvučen tron
na kom će sjediti sve buduće sudije! Okrutno, zar
ne? Svakako neprimjereno današnjem dobu, ali se ne
može osporiti efikasnost! Međutim, nešto drugo sam
htjela ovim da kažem: Nije čudo što narod koji se
još od tada beskompromisno bori protiv mita i
korupcije ima danas tako uspješnu državu, kao što
nije ni čudo što narod koji još ni danas nije stavio
na dnevni red pitanje borbe protiv te nemani, ni
danas nema ništa što bi iole moglo da liči na pravu
državu!
U današnje vrijeme, kad se tek učimo višestranačju
na Balkanu, primjetno je da političari drže svoje
glasače za veoma glupe i kao takve uspiju jeftino da
ih kupe. Najinteresantnije u svemu tome je što ih
kupuju za njihov sopstveni novac! Naime,
penzionerima se dugo vremena ne isplaćuju penzije,
a zatim im se takve obezvređene isplate pred same
izbore, čime političari namjeravaju kupiti njihove
glasove. Šta reći za one glasače kod kojih to
uspijeva?
Mnogo sam razmišljala o poplavi kiča na

Balkanu. Nisam bila sigurna da li i sklonost ka kiču
treba pripisati lošim psihološkim osobinama
balkanskog stanovništva ili uslovima života u kojima
su se ti narodi našli. Bilo kako bilo, potrebno je
nešto reći i o ovom fenomenu, iako nisam posve
sigurna da li baš na ovom mjestu.
Kič je pseudoumjetnost i za njegovu pojavu i
procvat potrebni su slijedeći uslovi:
32
-opća degradacija društva,

-materijalni siromaštvo
-marginalizacija pravih vrijednosti od strane
vlasti pa i društva
u cjelini,
-destimulacija obrazovanih ljudi da se bave
kulturnim
djelatnostima jer se od tog posla ne može
živjeti,
-zatvaranje društva u sebe i njegova izolacija.
To sve stvara plodno tlo za bujanje korova zvanog
kič. U tom smislu kič je parazitska pojava protiv koje
se veoma teško boriti, kad se jednom ukorijeni.
Potpuno istrebljenje kiča je nemoguće, ali je veoma
teško i njegivo svođenje u podnošljive granice kad
mu se dozvoli da uđe u svaku poru života. Jedini
način borbe je razvijanje osjećaja naroda za prave
vrijednosti i veća ulaganja u istinsku kulturu, te
nametanje te istinske kulture stanovništvu što je
moguće jedino sistematskim i adekvatnim
obrazovanjem i prosvjećivanjem. Kič se baš zato i
javio što nije postojalo pravilo vrednovanja istinskih
vrijednosti, pa su one marginalizovane. U tom
vakuumu pojavio se kič kao nadomjestak, surogat
istinske kulture zbog stagnacije u razvoju pravih
vrijrdnosti. Kič je ekvivalent duhovne propasti
jednog društva, a količina kiča je direktno
srazmjerna dubini posrtanja tog društva. Kad bi se
sad odjednom i uspjeli ukloniti svi oni uslovi koji su
doveli do pojave kiča, žilavog kiča će se i dalje biti
teško osloboditi jer u pozadini stoje velike
materijalne koristi koje pojedinci izvlače plasirajući
narodu kič i gurajući ga tako sve dublje i dublje u
33
glib. Svaka kultura koja se zatvori sama u sebe i

prestaje da saobraća sa svjetskom kulturom, mora
postati žrtvom kiča jer praznine koje tim
zatvaranjem nastaju, popunjavaju se kičem u
nedostatku dovoljno vlastitih pravih vrijednosti.
Jer, kič je nastao iz potrebe da se uljepša sumorna
stvarnost u uslovima bijede i izolacije i svega što
nosi loša situacija, ali on nije adekvatan nadomjestak
za ono što nedostaje, već predstavlja jednu plitku
obmanu i kamuflažu koja ima prođu samo kod onih
ljudi čije obrazovanje i svijest nisu na zavidnom
nivou Ali, ako takvo stanje predugo potraje, sve veći
je broj žrtava kiča, pa i među onima koji nisu na tom
nivou, ali ih dugo trajanje takve situacije prisililo na
takvo srozavanje. Ako se takvi uslovi predugo
održavaju, prijeti opasnost da kompletno društvo
postane žrtva kiča, tj. pseudokulture. A ako neki
narod, umjesto kulture i umjetnosti ima
pseudokulturu i pseudoumjetnost kao svoju
duhovnu odrednicu, onda je to i pseudonarod..
Prema izjavi Danila Kiša, poznatog
jugoslavenskog književnika, koju je dao u jednom
intervjuu 1973. godine, pojava kiča je usko vezana sa
pojavom nacionalizma. Nije čudo što je to on baš
tada izjavio, s obzirom da se već tada na našim
prostorima počeo osjećati zadah kiča i
nacionalizma, na što je veliki pisac pokušao da
upozori. Svaka navodna kultura koja se zatvori sama
u sebe je nedostatna i plodno tlo je za pojavu kiča.
Zato nije čudno što se u jednom od brojeva
zagrebačkog GLOBUS-a, mogla pročitati izjava
kolumniste Zvonimira Berkovića, koji kaže “ Franjo
Tuđman je vjerovatno jedan od najvećih
34
proizvođača kiča na svijetu.” Nije onda ni čudo što

ga hrvatska štampa naziva operetni vrhovnik!A bio je
istovremeno možda i najveći proizvođač
nacionalizma na svijetu, što potvrđuje ispravnost
tvrdnje Danila Kiša.
Kič se ne javlja samo u muzici ( iako je tu
najočigledniji) već u svim ostalim oblastima života
uključujući tu politiku i historiju.” Historija koja je
pretvorena u mit ili kič ne može biti nikome
učiteljicom života, pa ni Srbima i Hrvatima. Nije Broz
sam kriv što je toliko dugo ostao na vlasti nego i
narod koji ga je podržavao, za što nije kriva samo
moć tog naroda nego i njegova slabost.”- kaže
Predrag Matvejević. Zato kič treba na vrijeme
preduhitriti i spriječiti inače će pojedinci i društvo
postati njegovom žrtvom, što podrazumijeva da se
samo istinskom kulturom i istinskom umjetnošću
može pobijediti kič. Ostalo je sve prazna priča.
Osnovne karakteristike kiča u muzici su: nespretno
miješanje stilova, naglasak na izazivanju nekih
trenutnih i plitkih pobuda, poziv na mržnju, osvetu i
proklinjanje, upotreba ne više od polovice oktave
muzičke ljestvice, naivan sadržaj bez ikakvih poruka
i dubljih emocionalnih pobuda i sl. Ili, općenito:
takva muzika ne može izazvati ništa pozitivno u
emocijama i razmišljanjima svojih slušalaca, već
samo primitivizam, destrukciju i sl., za razliku od
pravih umjetničkih djela koja kod posmatrača
izazivaju pozitivne emocije i pobuđuju na
stvaralaštvo.
Iako će na prvi pogled zvučati čudno, treba

reći da se psihologija, ili bolje rečeno psihijatrija,
35
bavi i problemom zaraćenih naroda. Postoje i

stručnjaci za ovu oblast među kojima treba
spomenuti dr Vamika Volkana, profesora psihijatrije
na sveučilištu u Virdžiniji, porijeklom ciparskog
Turčina. On se specijalizirao za konflikte između
etničkih grupa i u tom cilju je formirao
multidisciplinarni tim koji se sastoji od
psihoanalitičara, psihijatara, psihologa, historičara,
politologa i bivših diplomata. Oni svi zajedno
izučavaju psihologiju velikih grupa, odnosno njihove
konflikte. Rezultatima ovakvih istraživanja koristi se
i američka vlada. Da se posveti ovim izučavanjima,
dr Vamika je podstakla činjenica da psihologija
identiteta naroda predstavlja veliku nevidljivu silu
koja se upliće u svaki segment života- od ekonomije
do pravnih pitanja i uzrok je iracionalnim odlukama-
što je on primijetio u svojoj domovini. Dr Volkan
kaže da se uglavnom radi o sukobima među
susjedima i da zajednice mnogo lakše se oporave od
drastičnih gubitaka koji su uzrokovani elementarnim
nepogodama negoli od trauma koje im je prouzročio
susjed. On smatra da sukob na Balkanu obično
proističe iz sukoba među susjedima koji su se borili
oko zemlje. Oni koji zakopavaju svoje mrtve na
nekom mjestu, polažu pravo na tu zemlju. Ali,
problem nastaje kad dvije grupe zakopavaju svoje
mrtve na istoj zemlji. U takvim konfliktnim
situacijama čovjek se želi sakriti pod svoj etnički šator,
a to znači da mora biti siguran gdje mu je mjesto.
To je često veoma teško utvrditi, pa su zbog toga i
male razlike veoma značajne, što identitet grupe ne
može dopustiti, pa zdušno radi na uvećavanju tih
razlika. Zbog toga su isfabrikovani razni jezici na
36
Balkanu, a ni jedan stranac ne može uočiti razliku

između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog. I ne samo
stranac. A te razlike se baš iz gore navedenih razloga
potenciraju. Ako je granica nejasna, dolazi do
konflikta.
Etnički sukobi se obično javljaju u onim
sredinama gdje je borba za zemlju još uvijek
značajna jer zemlja još uvijek predstavlja simbol
moći i ugleda. U civiliziranijim sredinama je zemlja
kao takva izgubila značaj jer se moć i ugled može
ostvariti na mnogo drugih, efikasnijih načina, te je ta
glad za zemljom manje uočljiva, a samim tim i
etnički sukobi s e rjeđe dešavaju. Za međuetničke
sukobe je karakteristično da se oni ciklički javljaju,
zamru pa se pojave. Poslije konflikta uvijek mora
proši neki period potreban da strane oplaču svoje
gubitke. Traume koje strane nose su snažan osjećaj.
On uključuje nesvjesne procese, tako da i slijedeće
generacije upadaju u zamku nezavršenog posla..
Jedna od veoma loših i kontraproduktivnih
karakteristika ljudi sa ovih prostora je velika sklonost
ka laganju. Naravno, ne može se tvrditi da su svi
skloni tome, ali se stiče utisak da nedopustivo velik
procenat stanovništva jeste sklon laganju. Možda je
takvim sklonostima doprinijela činjenica što je
komunističkli politički sistem sav bio zasnovan na
lažima pa je upravo takve osobe izbacio na površinu
zbog čega se može steći utisak da je dominantna
osobina balkanskog stanovništva- lažljivost. Recimo
nešto više o tome.
Psihoterapeut Brad Blanton u svojoj knjizi
ISKRENOST BEZ REZERVE poručuje: laganje je
loše po vaše zdravlje, istina može da bude lijek. On
37
predlaže terapiju istinom, s obzirom da laž ostavlja

posljedice i na fizičko zdravlje. Mnogi čiraši, osobe
koje pate od nesanice ili imaju tegobe sa debelim
crijevom uopće ne pomišljaju da su uzroci tih
smetnji mnoštvo malih laži kojima se svakodnevno
služe. Ljudi nisu svjesni toga da ih laži koštaju
mnogo više nego što uopće mogu pomisliti.
Međutim, dr Jovan Marić, šef Katedre za psihijatriju
Medicinskog fakulteta u Beogradu smatra da ipak
postoji jedna prilika kad je bolje slagati nego reći
istinu. To je kad se procijeni da bi istina dramatično
pokvarila odnose jer druga strana nije dovoljno zrela
da prihvati istinu. U svakom drugom slučaju je ipak
bolje reći istinu. Općoj poplavi laži i laganja
doprinose pojedini politički sistemi. Nakon
tridesetogodišnjeg iskustva vezanog za
samoupravljanje koje je bilo prepuno dvoličnosti,
licemjerja i zamjene teza, mnogi pojedinci su shvatili
da u takvom sistemu prolazi samo laž, tj. da je laž
jedino što se može dobro unovčiti. Zbog toga su
generacije i generacije, živeći u takvom ambijentu,
odmalena shvatile da se treba ponašati licemjerno. U
nekim krajevima se licemjerno ponašanje podržava
još i od strane religijskih službenika, pa se jedan
normalan čovjek ne može uopće snaći u takvoj
sredini. Neki psihijatri su pokušavali da ukažu na to
da samoupravljanje kvari međuljudske odnose (
pomoću ove ideologije lako su se pljačkale široke
narodne mase od strane kriminaliziranih političara
lojalnih režimu) jer laž dominira na sastancima i
zborovima, ali su zbog toga često imali neprilika, a
naučna istraživanja vezana za ove sociopatološke
pojave su im bila zabranjena. Također nisu smjeli
38
ništa reći ni vezano za uticaj jezuitizma koji se

plasirao preko oltara, a suština mu je također bilo
licemjerje. Inače, psihijatrija razlikuje dva nivoa
lažljivosti: patološku lažljivost ( poznatu kao
sindrom Minhauzen) i običnu lažljivost. Prva se
smatra bolešću a druga defektom moralnosti.
Očigledno da se u gornjem tekstu radi o ovoj drugoj.
Ipak, bez obzira na materijalne i društvene koristi
koje su pojedinci sticali laganjem, mora se priznati
da život zasnovan na lažima ne može biti lijep. Brzo
počinju nesanice, košmarni snovi, preznojavanja i
drugi neprijatni simptomi. Jer, teško je živjeti na dva
kolosjeka i kontrolisati oba. Neminovno se mora
desiti greška koja će učiniti da se lažov zaplete kao
pile u kučine, a tada slijedi suočenje sa istinom. Svaki
potencijalni lažov bi se morao upitati: Jesam li
spreman na to?
U tom smislu vrlo je ilustrativan slijedeći
primjer: Prilikom pobjede na nekom takmičenju
sportiskinji Jasni Šekarić su čestitali na pobjedi svi
prisutni osim ekipe Republike Hrvatske. Povodom
toga Jasna je izjavila: “ Stalno su motrili na njih i
zato sve razumijem. Mi smo mirni i opušteni, oni
opterećeni. Ali, to je ipak njihov problem.” Zaista je
teško onima koji moraju da lažu ne samo ono što
kažu već i ono što osjećaju. Tako smo stigli do
pitanja morala.
Moral
Šta je zapravo moral? Definicija kaže: Moral je

skup pravila nekog određenog društva o sadržaju i
načinu međusobnih odnosa ljudi i ljudskih zajednica.
39
Moralnost znači: ispravnost, poštenje, čestitost,

krepost, vrlinu i etiku uopće. Pod etikom se
podrazumijeva nauka o moralu koja vrši vrijednosnu
procjenu i ukazuje na prave i istinske vrijednosti.
U kontekstu gore rečenog, ako se osvrnemo
oko sebe, nakon skoro pedeset godina ignorisanja
svega onoga što se podrazumijeva pod etikom i
nakon ovog posljednjeg rata, opravdano se pitamo:
Je li igdje još išta ostalo od onoga što se
podrazumijeva pod moralom? Sa žaljenjem moramo
konstatovati da su u današnjim državama na
Balkanu potpuno poremećeni svi sistemi vrijednosti
potencirani etikom i moralom i da moral koji dolazi
od strane organizovanog društva ne postoji. A kako
bi i postojao kad uopće ne postoji ni organizivano
društvo? Ovo što se trenutno ima na Balkanu je
haos do haosa! Zar se organizovanim i moralnim
društvima mogu nazvati društva u kojima ne
funkcioniše ni policija, ni sudstvo, ni školostvo, ni
zdravstvo, ni privreda, a na cijeni su, umjesto rada i
stvaralaštva, kriminal, pljačka vlastitog naroda, šuplje
ideologije, religijska diskriminacija, laži, prevare i
obmane svake vrste i sve što je tome slično. Zbog
toga, nakon toliko godina proživljenih u takvom
okruženju bez morala, samo su izrazito čvrsti,
savjesni i dobronamjerni ljudi ostali moralni. Naime,
u tom periodu su srušene sve istinske moralne
norme, a nametnute neke nove, koje bi po etičkom
kriteriju prije mogle da se nazovu amoralom nego
moralom. A društvo bez morala je dekadentno i
ono ne samo da ne može naprijed nego ne može ni
opstati. Ovakva situacija u postkomunističkom
vremenu je stvorila prostor teolozima da nametnu
40
tezu kako je socijalistički poredak odbacio crkvu i

njene moralne norme, a da pri tom nije obezbijedio
nekog novog čuvara morala To i jeste i nije tačno. Da
socijalistički režim nije obezbijedio čuvara morala, to
je tačno. A kako je i mogao kad socijalistički
poredak ne zagovara pravnu državu, ljudska prava i
sl., što u stvari jedino može da uspostavi pravi
istinski moral? Nasuprot tome, socijalističko-
komunistička ideologija favorizuje politički
voluntarizam, licemjerje, laž, privredni kriminal i sl.
Što se tiče moralnih normi koje navodno uspostavlja
i čuva religija, one su vrlo diskutabilne. U vrijeme
kad su nastajale današnje religije nije bilo pravnih
država i međunarodnih organizacija pa su bili dobro
došli bilo kakvi opći propisi koji bi uveli bar malo
reda u tadašnje haotične uslove života. Možda su
neki od tih propisa i mogli donekle zadovoljiti u to
doba. Međutim, sasvim je deplasirano tvrditi da su
sve moralne norme koje propisuju religije nastale
prije hiljadu i više godina primjerene potrebama
današnjeg čovjeka ili društva u cjelini. Naime, neke
religije favorizuju kao ideal i takve vrline koje u sebi
nemaju ništa ljudskog. One traže potpuno
predavanje bogu, napuštanje društva, svojine pa i
porodice i zahtijevaju krajnju uzdržanost i asketizam,
te sa prezirom gledaju na stvarne ljudske vrline.
Jasno je da se religiozni moral zasniva na ideji boga,
ali kad bi taj i takav bog služio kao uzor moralnog
ponašanja (a morao bi), onda bi čovjek morao biti
okrutan, prevrtljiv, hirovit, ne bi mogao da istinski
voli ( jer njegov bog svoju ljubav u trenu pretvara u
mržnju), a natprirodne vrline bi se zasnivale na
zanesenosti i zabludi. Posmatrajući protivrječni lik i
41
isto takvo ponašanje kršćanskog boga, nijedan pravi

kršćanin ne bi mogao imati one moralne
dosljednosti i ustaljenosti bez kojih je nemoguće
govoriti o moralu i njegovoj koristi za ljude. Štaviše,
religiozni moral ima pogubne posljedice za društvo.
Svugdje gdje on vlada iz temelja se ruše moralna
shvatanja: ljudi se mrze umjesto da žive u ljubavi; u
stalnom su sukobu umjesto da pomažu jedni
drugima; oni se ubijaju i progone, preziru i
uništavaju; najmanja razlika u njihovim religijskim
učenjima (sekte) čini ih netrpeljivim neprijateljima.
Dakle, neredi, nesloga, mržnja i nesreća obilježavaju
puteve religioznog morala!
Uprkos nekorisnom i izopačenom moralu
kojemu religije uči ljude, njegove pristalice se
usuđuju da kažu da bez religije ne bi bilo morala. Ali
šta uopće znači biti moralan, npr., u kršćanskom
smislu? To znači neprekidno se moliti, posjećivati
crkve, kajati se, uzdržavati se od zadovoljstva, živjeti
u pobožnosti i povučenosti. Kakvo dobro može
proizaći za društvo iz ovakvih djelatnosti ? Ako
ovakav moral vodi vjernike u nebo, on je na zemlji
veoma nekoristan.
Treba razlikovati religiozni moral od političkog.
Prvi stvara svece a drugi korisne građane. Jedan
stvara ljude nekorisne ili čak štetne po društvo, a
drugi treba da stvara korisne i aktivne članove
društva koji su u stanju da ispunjavaju zadatke muža,
oca, prijatelja, druga, građanina.
Ništa nije bolja situacija kad je u pitanju
doprinos moralu od strane islama. Zar je moralno
prisiljavati pripadnike drugih religija na prihvatanje
islama koji im ne odgovara? Zar je moral prisiljavati
42
svoje sljedbenike da se u svakom trenutku ( tj. kad

god nekom nesavjesnom i vlastoljubivom moćniku
padne na pamet) fizički žrtvuju za Alaha ? Kamo to
može drugdje odvesti osim u rat? A rat je, ipak,
najgora moguća pojava.
Religije su razorile ljudski razum i moralan
život, iskvarile politiku ( dajući joj neograničenu
moć), izazivale ratove, unijele nemir u čovjeka,
rasprostrle zlo i patnju, neznanje i glupost, a traže
od nas da im priznamo njihove navodne zasluge!
Umjesto nezasluženog priznanja, ograničimo
im uticaj. U tu svrhu treba favorizirati
prosvjećivanje, uništiti neznanje koje vodi u
zablude. U doba prosvjetiteljstva često se govorilo:
Znanje će zauvijek satrti čudovište koje je rodio
mrak ljudske duše i uma, ono će raskinuti okove
kojima je zlo okovalo čovjeka. U nekim sredinama
se to desilo, ali u nekima još nije.
Zato se ipak mora reći da je priroda ta ( a ne
religija i njen smušeni bog) koja upućuje ljude da
budu moralni. Nije potrebna nikakva božja
intervencija da bi čovjek shvatio da je nepravda
predmet prezira i nesreće, da ljudi treba da se
pomažu, da zlo škodi i donosi propast svima, da
dobro uživa opće priznanje. To sve proističe iz
iskustva.
Religija ( i svaka dogma, općenito) ne razara
samo moral. Ona isto tako doprinosi i neprocjenjive
štete istinskoj politici, ona izopačava njena načela,
nepovratno odbacuje sigurnost, slobodu pravdu,
unosi u politiku hir i samovolju. Ona štiti tiranine i
voluntariste i dozvoljava njihovu neodgovornost i
svirepost. Dovoljno je pogledati kakva je situacija u
43
državama u kojima civilna vlast nije odvojena od

religijske. To su sve islamske zemlje osim Turske. Ni
u jednoj od tih zemalja kršćanska manjinska
zajednica ne živi na civiliziran način, pa čak ni
muslimanska koja je većinska. Nasuprot tome, u
kršćanskim državama ( u kojima je crkva odvojena
od države) islamske manjinske vjerske zajednice
žive na civiliziran način, kao što skoro reče ser
Alfred Šerman, bivši savjetnik Margaret Tačer. On je
također konstatovao da muslimani nisu bili
diskriminisani ni u jednoj Jugoslaviji, a Srbi i Hrvati
jesu u Otomanskoj Carevini, zbog čega je strah ovih
drugih od ponovnog uspostavljanja takve države
sasvim opravdan.
Jasno je da amoralni ljudi na vlasti služe
negativnim primjerom svojem narodu u pogledu
morala. Zato narod sam mora spriječiti da mu na
vlasti budu amoralni ljudi, a to može jedino ako je
potpuno svjestan svog prava, svoje mogućnosti i
svoje obaveze da to učini. Pri tom mora biti svjestan
toga da će jedino smjenjiva vlast koja se neprestano
podvrgava procjeni svoje (ne)uspješnoasti biti, kroz
to, prisiljena da bude moralna. Kao takva, jedino će
ona moći obezbjeđivati uslove u kojima će narod
morati biti moralan. Ne može se očekivati da se
narod ponaša po onoj popovskoj: “Nemojte vi raditi
što mi radimo, već vi radite što vam mi kažemo.”
Tako su se ponašali i komunisti, a i sad je još tako jer
se tog sindroma komunizma još dugo nećemo
osloboditi. U takvoj situaciji onaj tko je to htio
poslušati bio je moralan, a onaj koji se ugledao na
vlastodršce, bio je nemoralan. Pri tom je ovaj drugi,
nažalost, bolje prolazio. To je dovelo do potpunog
44
kraha morala! Do sad, na balkanskim prostorima

vaspitanje i moral nisu uopće zanimali vlast. Ona je
konstantno pokazivala najdublju ravnodušnost
prema najbitnijem faktoru koji doprinosi sreći
naroda i države.
Moral može da uspostavi samo pravna država,
a održavati ga može svjestan narod kroz pravilno
shvatanje i korištenje svojih demokratskih prava,
onemogućujući tako da se na vlasti dugo održavaju
amoralni političari koji sigurno vode državu i narod
u neku novu propast. Sama pomisao na mogućnost
smjenjivanja, natjerat će političara da bude moralan
i efikasan
4.3. Porodični raspored (Family

Constelation Berta
Hellingera)
SINDROM KONVERTIZMA U SVJETLU
PORODIČNOG RASPOREDA
Uvod
Svaki čovjek je dio porodice u kojoj cjelokupan

život čini odnos između njenih članova. Taj odnos
je zavisan od dinamike unutar porodice, a on je
temelj iz kojeg izlaze sva dešavanja u našem životu.
Zbog toga mnogi koji to shvate, traže stručnu
pomoć da bi poboljšali te odnose. Takvu pomoć
pružaju stručnjaci za psihoanalizu ili općenito
stručnjaci za psihologiju.
45
Na osnovu ideje da je familija jedna interaktivna

jedinica na koju utiču prošle generacije i na osnovu
principa da je cijelo veće nego suma njegovih
sastavnih dijelova, temelji se porodična terapija.
Njen razvoj su trasirali Bowen, Satir, Minuchin, MRI
grupa i Milan grupa. Ranih 60-tih godina Virginia
Satir je uočila da simptomi koji se prepoznaju kod
jednog člana familije imaju ulogu u balansu sistema,
a sistem ima ulogu u održavanju tih simptoma, na
osnovu čega je zasnovala svoju teoriju Family
Reconstruction. Istraživačka grupa iz Italije je došla do
spoznaje da problemi familije kao cjeline se prenose
kao uzorak sa jedne generacije na drugu. I mnogi
drugi autori su dali doprinos postavljanju osnova za
razvoj metode Family Constellation koju je,
zahvaljujući svojoj multidisciplinarnosti i velikom
iskustvu, ustanovio Bert Hellinger. Ovo je jedna
od novijih metoda tradicionalne medicine koja je
svoje mjesto našla i u Srbiji gdje je ozvaničena
Pravilnikom o tradicionalnoj medicini. Vlado Ilić,
učenik rodonačelnika ove metode Berta Helingera,
kaže:”Pomirenje u prošlosti-zalog za
budućnost.” Naime, velika je mogućnost da se
kroz porodični raspored dođe na nivo povrede u
prošlosti koja je zapisana u našim genima, pa da
se tu dođe do pomirenja, do iscjeljenja koje onda
omogućava da se u sadašnjem životu bolje i
kvalitetnije živi.
“Porodični raspored” Berta Hellingera
46
Porodični raspored-poredak ljubavi je

fenomenološka metoda nastala 80-tih godina pod
uticajem grupne dinamike, primalne terapije,
transakcione analize i različiih oblika hipnoterapije
koju je razvio i prilagodio savremenom
terapeutskom pristupu, te metodološki uokvirio,
njemački psihoterapeut, filozof, katolički teolog i
pedagog Bert Hellinger. Ona se danas uspješno
primjenjuje na svim kontinentima pod jednim od
naziva: “Order of Love”, “Familienaufstellung”,
“Family Constellation” ili “Helinger-Work”.
Ova fenomenološka metoda svojim efikasnim
iscjeliteljskim dejstvom prevazilazi okvire klasičnog
terapeutskog rada. Ona uključuje transpersonalno,
unutrašnji duševni domen, odnose unutar porodice i
odnose unutar društvene sredine. Ovaj postupak
prevazilazi granice ličnog i omogućava uvid u
transgeneracijsku dinamiku i njeno dejstvo na
pojedinca, u čemu je njen najveći značaj. Sama
spoznaja tih dinamika koje se manifestiraju kroz
tzv. kolektivno pamćenje a povezuju nas sa
transpersonalnim, omogućuje nam uvid u
povezanost i smisao međusobnih odnosa kroz
vrijeme i time dovodi do nevjerovatnog napretka i
konačnog rješenja mnogih problema.
Pristup “porodičnog rasporeda” ( Family
Constellation) proizlazi iz duge tradicije sistemskih
terapija koje posmatraju život kao cjelinu a ne kao
izolovane incidente ranjavanja i bola. Posmatrajući
porodičnu situaciju u kontekstu veće cjeline, mi
dobivamo uvid u dublje razloge zašto se stvari
događaju tako kako se događaju.
47
Polje porodične energije ili “duša porodice”, po

rodonačelniku ove teorije Bertu Helingeru, je osnov
za istraživanje i razumijevanje porodičnih relacija i
eventualno iznalaženje rješenja za probleme koji
opstruiraju naše biće. Ta “porodična duša” uključuje
i žive i mrtve članove šire porodice i ima dubok
uticaj na sadašnju generaciju.
Takav uvid dobijen ulaženjem u dublji kontakt sa
tim “poljem porodične energije” omogućuje
uspostavljanje energetske ravnoteže unutar
porodice. To je način da se radi na problemima koji
utiču na nas na fizičkom, emocionalnom i dubljim
nivoima svjesnosti. Na taj način Family Constellation -
pristup omogućuje da se desi ozdravljivanje dublje,
na nivou duše. Taj uzorak “porodične energije”
Hellinger naziva “order of love” ili “poredak
ljubavi”. Nekoliko tih “poredaka” su: da su članovi
te familije povezani zajedničkom sviješću; da svatko
ima pravo da pripada, dobija i gubi, što je
izbalansirano kroz generacije, a rješenje našeg
sadašnjeg problema je zasnovano na prihvatanju i
razumijevanju veće cjeline čiji smo i mi dio.
Kao što vidimo, radi se o sveobuhvatnom
holističkom i integrativnom sagledavanju pojedinca i
njegovog okruženja i uvidu u interaktivno djelovanje
energetskih polja. Ovom oblašću se mogu baviti oni
koji imaju završeno stručno obrazovanje
humanističkih nauka, npr. ljekari, psihijatri,
psiholozi, pedagozi, defektolozi, prosvjetni radnici,
sociolozi i sl. Dodatnom edukacijom oni se
upoznaju sa osnovnim teoretskim i metodološkim
konceptima tzv. poretka ljubavi i prirodnim
energetskim zakonitostima koje djeluju unutar
48
porodičnog sistema, a sve sa ciljem kvalitetnijeg

poimanja sopstvenog života ( ali i života drugih) i
rješavanje svakodnevnih životnih problema..
Ovaj pristup kreiranjem slike porodičnog

energetskog polja u obliku konstelacije nas
ohrabruje da se okrenemo ka porodici porijekla i da
kroz to dobijemo snagu na novi, zdrav način života.
Znajući da smo duboko vezani za dušu naše
porodice i da nikakva niti vremenska niti neka druga
distanca to ne može promijeniti, postajemo
sposobni da istražimo kompleksnost prošlosti naše
familije. Otvoreno gledajući na našu familiju od
njenog (pra)početka imamo priliku da vidimo i
dobro i loše, i neotkrivene tajne i istinu i da
istražimo izgubljeno i neobjašnjeno. Sagledavanjem
tih različitih komponenata saznajemo dublje istine o
našoj familiji i stvarima koje nas vezuju zajedno.
Ako gledamo sa otvorenim očima, razumom i
srcem, izbjegavajući moralne prosudbe, stičemo
mogućnost da se otklonimo od onog što smeta
našem napretku i da kanališemo energiju svoje
porodice u produktivnije svrhe. Radeći sa poljem
porodične energije naučili smo da sve razne grupe
imaju kolektivnu svijest koja ima nesvjesni uticaj na
one koji su u toj grupi. Način da se razumije taj
energetski fenomen može proizaći iz posmatranja
naše veze i identifikacije sa različitim grupama
kojima pripadamo. Kao prvo, najjača duševna
grupa kojoj pripadamo je naša familija porijekla.
Poslije toga je naša veza sa našom baštinom i
grupom koja predstavlja naše kulturno zaleđe. To
može uključiti porodičnu religiju, rasu, etnicitet u
49
kojima smo rođeni, zavičaj u kom živimo i naciju ili

državu sa kojom se identifikujemo. Svaka od ovih
većih duševnih grupa posjeduje oba i svjesni i
nesvjesni energijski uticaj na naše ponašanje.
U suštini ove metode centralno mjesto zauzima

tzv. reprezentativni osjećaj. To je jedna od osnovnih
ljudskih sposobnosti kojom se na tjelesnoj i
osjećajnoj razini mogu osjećati iskustva i osjećaji
drugih ljudi i imati spoznaja i “znanje” o njima iako
prije toga nisu dobijene nikakve kognitivne
informacije o njima. Biti “medijum” za prenošenje i
iskazivanje iskustava drugih ljudi je sposobnost
čovjeka koja ima svoje korijene u prapočetku
ljudskog postojanja, pa se može smatrati kao jedno
od najstarijih “znanja” ljudske vrste. To se koristi i u
nekim drugim vrstama terapija- npr. u odavno
opšteprihvaćenoj psihoanalizi, mada je najviši stepen
diferencijacije ove sposobnosti postignut baš u
“poretku ljubavi”. Porodični raspored, u suštini,
predstavlja tzv. “polje znanja” pomoću kog se
praktično odslikava energetsko stanje u okviru
porodičnog ( ili nekog drugog) sistema, sa izuzetno
velikim iscjeliteljskim potencijalom. Ovo energetsko-
informativno polje već ulazi u oblast prirodnih
nauka i “morfogentskih polja” Ruperta Sheldrake-a,
koja imaju svoje informacije, ali na drugom nivou.
Terapija “porodični raspored” ne bavi se samo
površinskim simptomima, već traga za njihovim
korijenima i probleme rješava na mnogo dubljem
nivou, na kojem su i nastali. Rad u polju “poretka
ljubavi” je orijentisan ka rješenju i podvrgava se
prirodnim poretcima i zakonitostima koji djeluju
50
unutar porodice ili sistema, dakle faktičkim

kategorijama bez obzira na moralne kodekse.
Povreda tih zakonitosti može dovesti do teških
patnji i bolesti, a njihovo ponovno uspostavljanje,
do iscjeljenja. Podvrgavanje tim prirodnim
zakonitostima i prepuštanjem energetskim
procesima doseže se do ljubavi koja postaje
odlučujuća i noseća snaga porodice ( sistema). U te
zakonitosti spada, npr., pravo svih članova porodice
( sistema) na pripadnost nezavisno od moralnih
kodeksa. Tu spada i neprikosnoveno pravo na
vlastitu sudbinu, na sopstvenu patnju i krivicu.
Tako, djeca ne mogu da snose teret svojih
roditelja, već moraju svojim roditeljima prepustiti
da sami nose svoje breme, te tako doprinose
prosperitetu vlastitog života. Teorija o
morfogenetičkom polju kaže da se genetski prenose
informacije o bolu, ljubavi, ljepoti... Sve je to u nama
i zato treba raditi na sebi. Ne treba da “ispravljamo
krive drine” naših predaka jer je to nemoguće, a
moglo bi biti kontraproduktivno. Time bi samo sebi
natovarili teret, nikome ne bismo pomogli. Radi se o
tome da u nama postoje “energetske mrlje” i
“energetski čvorovi” koje su vezali još naši preci, a
koje ometaju normalan protok energije u nama.
Uključivanje predaka i mrtvih članova porodice kao i
onih koji su se u ratnim stradanjima energetski vezali
za porodicu dovodi do pomirenja na jednom
dubljem nivou, pa živi dobijaju novu snagu. To nije
metoda “čarobnog štapića” koji može da liječi sve
bolesti, već je više riječ o spoznaji i ličnom
napretku.
51
Rad u polju “poretka ljubavi” zahtjeva visoku

stručnu postdiplomsku nadogradnju i
kvalifikovanost. Podrazumijeva dobro poznavanje
priznatih psihoterapeutskih metoda, ali i sposobnost
praktičara “ poretka ljubavi” da se odrekne
predstave o kontroli nad situacijom i da radi “bez
namjere i straha”- kao što kaže Hellinger.
Oblasti primjene
Ova fenomenološka metoda je našla široku

primjenu širom svijeta i to u oblastima:
-socijalni rad (porodica, djeca, starateljstvo,
usvajanje, dječji domovi, zatvori, nasilje,
zlostavljanje, alkoholizam, narkomanija i druge
bolesti zavisnosti, hendikepiranost i sl.);
-psihoterapija (individualna patologija i forme
sistemske vezanosti, iscjeljenje gubitka i
ponovno uspostavljanje veze prekinutog odnosa,
sklonosti ka suicidu, trauma, ratna
trauma);
-medicina (bolest i liječenje, organi, medikamenti,
prevencija);
-školstvo i obrazovanje ( sistem prosvjetnih radnika,
učenika, roditelja i administracije);
-kultura, pozorište i umjetnost;
-savjetovalište za parove i porodice ( ljubav,
intimnost, vezivanje, seksualnost,
razilaženje, samohrani roditelji, smrt, bolest,
nesreće, incesti, seksualno zlostavljanje i
dr. );
-organizovanje, podučavanje, postupanje pri
smjenjivanju profesionalnih i ličnih
52
aspekata, spoznaja razlika;

-rat, proganjanje žrtava i zločinaca,
konvertovanja, integracija drugih kultura i rasa,
- i sl.
Temelj “porodičnog radsporeda”
Mi nismo samonikli! Naši preci su na

svojevrstan način zasijali ono što mi danas
žanjemo, i dobro i loše. Bilo da smo toga svjesni
ili ne, preci i primarna porodica određuju naš
život u velikoj mjeri. Drugim rječima, mnogi naši
životni problemi ( zdravlje, brak, materijalni
problemi, posao, problemi sa djecom, bolesti i dr. )
imaju veze sa familijom u kojoj živimo, sa familijom
u kojoj smo odrasli, kao i sa familijama iz kojih
potiču naši roditelji i općenito preci. Mi nismo
naslijedili od naših predaka samo boju očiju, kose ili
sklonost ka epilepsiji već i različite psihološke
osobine, traume i bolove koji mogu biti
prikriveni. To je slikovitio rečeno u jednoj srpskoj
poslovici: “When grandpas eat sour grapes the
grandson’s teeth turn numb” ( Kad djed jede kiselo
grožđe, unuku trnu zubi).
Ovo je polazna tačka učenja Berta Helingera.
Ponekad se blokade iz prošlosti prenose sa
koljena na koljeno kroz više generacija i utiču
na ponašanje potomaka. Jedan od vrlo efikasnih
načina za otklanjanje ovih blokada je upravo
“porodični raspored” ili popularnije- “poredak
ljubavi”.
Kad bolje razmislimo, mi nesvjesno u životu
stalno koristimo elemente iz “porodičnog
53
rasporeda”, bar za nekoliko prethodnih generacija.

Doduše, zbog ponavljajućih ratova, progona,
konvertovanja, genocida i sličnih ružnih događanja
koja su svojstvena balkanskim prostorima, rijetko
tko može da prati svoje porodično stablo dublje u
prošlost od 3. koljena. Na Balkanu ne umiru u
istom krevetu čak ni otac i sin, a kamoli dalji preci.
Međutim, često ćemo se susresti sa tvrdnjama i
pitanjima poput ovih: “Isti je kao njegov djed.”; “
Ima mnogo zajedničkog sa svojom babom, tetkom,
ujakom”; “Da li se zna da je netko u široj ( ili
“dubljoj”) porodici bolovao od šećerne bolesti,
kancera, cistične fibroze ili sl.?”, “Da li je bilo
slučajeva ludila ili suicida u porodici?” itd. To sve
ukazuje da smo mi svi, manje-više, svjesni da na naš
život bar u izvjesnoj mjeri utiče “prtljag” koji su
nam u naslijeđe ostavili naši roditelji i preci. Zato je
veoma korisno ne potiskivati i ne trpati “pod tepih”
te činjenice, već se suočiti na vrijeme s njima kako
nam ne bi upropastile život. Tim više, što mi za ono
loše što su eventualno uradili naši preci, ili osjećamo
ili nam netko natura krivicu. Međutim, to je
nepotrebno i veoma opasno, jer svako je
odgovoran za svoja djela i svako nosi svoj teret.
Ali, svatko mora biti svjestan toga, u čemu mu može
pomoći upravo ova metoda “porodičnog
rasporeda”. Duša će prihvatiti tu novu sliku tokom
vremena na najkorisniji mogući način, bez
upuštanja u priče, razmišljanja, analize ili istraživanja
što sve je potpuno nepotrebno. Važno je izvući
pouku da niti jedan budući izdanak te porodice
takvo nešto loše više nikad ne uradi. A to je
54
dovoljno i omogućit će svim potomcma da se

razvijaju neometano, u budućnosti, od tog tereta.
Priznati ono što jeste-zvuči jednostavno, zar ne?

Koliko nas je takvih koji to možemo? Da li je
moguće i da li je potrebno prihvatiti baš sve onakvo
kakvo jeste: ljubav, dobrotu, mržnju, nepravdu? O
tome govori Bert Helinger u svojim knjigama. On
razmatra pitanja života i smrti, sudbine, savjesti,
pravde i nepravde, krivice i nedužnosti, dobra i zla.
On ne zazire niti od pitanja duše i duhovnosti,
životne misije i nečeg većeg od nas ( valjda zato što
je i teolog). Ono što je najviše iznenadjujuće kod
njega je činjenica da centralnu ulogu u polju
psihoterapije on dodjeljuje- ljubavi. Ne baš onoj
sentimentalnoj ili romantičnoj, već onoj koja
predstavlja pokretačku snagu.
Međutim, Bert Helinger je izvrgnut i mnogim
kritikama, pridošlim naročito iz redova njegovih
sunarodnika. Naročito su žestoke one vezane za
njegovu percepciju incesta i Hitlera, a zamjera mu se
i izvjesna doza misticizma. Neki od njegovih
kritičara predviđaju da će njegovo djelo poslije
njegove smrti, zajedno sa njim, završiti na “smetlištu
historije” . Međutim, u stvarnosti ne izgleda baš tako
jer njegov “Family Constellation” svakim danom stiče
sve više pristalica, a i rezultati su prilično opipljivi.
Prije negoli se pristupi izvođenju postupka

porodičnog rasporeda, važno je saznati neke
činjenice koje mogu dati najznačajnije informacije za
rad u “Family constellation”. U tom se sastoji bitna
razlika u odnosu na konvencionalnu terapiju koja
55
interpretira stanje na osnovu opisa karaktera,

osobnosti i interpersonalne dinamike. Zato je ovdje
najvažnije pitanje: Što se desilo u životu članova
tvoje sadašnje familije ili u nekoliko zadnjih
generacija tvojih predaka, što je bilo traumatično,
neobično, a što je značajno promijenilo tok
potonjih događaja? To podrazumijeva pitanja kao
što su:
Da li je netko u sadašnjoj familiji ili familiji vašeg
porijekla :
-Umro za vrijeme porođaja?
-Patio od bolesti ili nesposobnosti zbog
porođaja?
-Bio životno ugrožen?
-Izvršio samoubistvo?
-Služio ili umro u vojnoj službi?
-Imao abortus ili spontani pobačaj?
-Imao napušteno dijete ili dijete dato na
usvajanje?
-Imao težak porođaj?
-Odvojen od majke u ranoj dobi?
-Doživio traumatičan doživljaj u djetinjstvu?
-Imao životno ugrožavajući doživljaj?
-Imao dugotrajnu bolest?
-Pokušao suicid?
-Izvršio kriminalno djelo uključujući i ratni
zločin?
-Učestovao u holokaustu ( genocidu) kao
žrtva ili izvođač?
-Postao nestala osoba?
-Prešao u svećenike ili monahe?
-Nasilno mijenjao vjeru ( i naciju!)?
56
-Bio skrajnut iz društva zbog vjere, nacije,

rase, seksualne orjentacije i dr.
-Prognan i izbjegao u drugu zemlju?
-Živio neobičan život?
- ili sl.
Ovo su stvari koje naša duša ne može tek tako

probaviti, jer ona nije mašina koju možete
naprosto uključiti ili isključiti, što se često
pokušavalo. Misli mogu biti brze, ali duša je spora!
Zato smo mi, na nivou duše, duboko povezani sa
svim članovima našeg porodičnog sistema, bez
obzira bili oni živi ili mrtvi.
Iz tih “porodičnih šema” proističu mnogi
problemi koje ljudi imaju. Mnogi su nesvjesni tih
“porodičnih šema” pa je najbolji način da se sa
njima bavimo upravo onaj na nivou energije.
Ako mi održavamo sve što je u vezi sa našom

familijom u svjesnoj ljubavi, respektujući njihove
sudbine i njihove terete kao njihove sopstvene,
tada nas oni neće opterećivati i kočiti u našem
životu. Tako se patnja uzrokovana time
zamjenjuje saznanjem o tome.
U protivnom, može se desiti da smo opeterćeni
pitanjem: “čiji život ja živim?” i n taj način uhvaćeni
u zamku transgeneracijskih porodičnih veza i
sudbine koja ne pripada nama već nekom našem
pretku iz dvije, tri ili više generacija prije nas.
Takva zbrka može uticati na naš lični i
profesionalni život rezultujući u psihološkim i
fizičkim bolestima i disharmonijom. Te nevidljive
sile imaju snagu da nas zapletu u sudbine koje ne
57
pripadaju nama, sudbine koje datiraju iz vremena

dve, tri i više generacija prije nas, što predstavlja
baštinu koje se ne možemo riješiti za života.
Zahvaljujući Bertu Helingeru ta zbrka može postati
vidljiva i rješiva.
Tehnika primjene metode porodičnog rasporeda
Tehnika provođenja “porodičnog rasporeda”

može biti individualna ili grupna, s tim da pojedinac
samo u nekoliko rečenica iznese simptome koji ga
onemogućuju i smetaju mu u životu. Nakon toga
klijent bira po ličnom nahođenju, između ljudi koji
su prisutni u grupi, po jednog predstavnika za
svakog ključnog člana porodice: oca, majku, brata,
sestru i sl., koji tako postaju živi model originalnog
porodičnog sistema. Tako se dobija porodična
konstelacija ili drugim rječima porodično energetko
polje kome pripada i osoba na čijem problemu se
radi ( klijent), što uskoro rezultira iznošenjem
nesvjesne porodične dinamike na svjetlo dana. Ono
što je nama, zasad, najčudnije je činjenica da se ti
predstavnici članova porodice ubrzo počnu
ponašati kao što bi se ponašali sami članovi te
porodice: osjećaju njihovo unutrašnje stanje,
ponekad čak i izgovaraju iste rečenice koje su
karakteristične za osobu koju predstavljaju, iako o
toj osobi nemaju nikakva konkretna znanja. To se
objašnjava energetskim “znanjem” prisutnog
klijenta. Međutim, činjenica je da se na taj način
otkrivaju nesvjesne veze klijenta sa sudbinom
porodičnih predaka. Događaji kao što su smrt
novorođenčadi, isključenje člana porodice, ubistvo
58
člana porodice ili ubistvo izvršeno od strane člana

porodice, zlostavljanje drugih od strane članova te
porodice i sl. vodi ka stvaranju konfuzije koja
kasnije ometa nečiji život i njegove odnose.
Posljedice toga mogu biti osjećaj izolovanosti,
depresija, mentalne i fizičke bolesti, nesreće,
financijski problemi, problemi uspostavljanja odnosa
sa drugima i čak suicidne misli i pokušaji
samoubistva. Kad klijent “vidi sebe” na pozornici u
interpretacije nekog izabranog člana grupe, on
mnogo lakše dođe do spoznaje i na kognitivnom i na
energetskom nivou jer energija, kad dođe do
iscjeljenja, automatski iscjeljuje i tijelo i dušu.
Pri ovakvom radu čak i male gestikulacije
reprezenata članova posmatrane porodice mogu
dati korisne informacije. Riječi se minimalno
upotrebljavaju i zbog toga im je snaga veća.
Konstelacioni rad rezultuje pokretanjem promjena
na veoma dubokom nivou- na nivou duše (
energije). Kad se članovi porodice postave u
centru kruga u odnosu jedni na druge, dolazi do
neobičnog fenomena: predstavnici članova ove
porodice počnu osjećati i ponašati se kao stvarni
članovi te porodice. Najbolje objašnjenje ove pojave
dao je biolog dr Rupert Sheldrake: polje energije
koje se zove morfološko polje, spaja ljude, mjesto i
čak i životinje i ima memoriju i uticaj. Dr Sheldrake
je dokumentovo postojanje ovog polja u svojim
brojnim knjigama, a Bert Hellinger je posmatranjem
tog “knowing field” spoznao kako ga upotrijebiti da
bi se modelirala ranije sakrivena dinamika u njemu.
59
Svaki pojedinac posjeduje jedinstveno energijsko

polje koje se pomjera i zavisi od njegovog fizičkog,
emocionalnog, mentalnog i spiritualnog zdravlja.
Facilitator u radionici prati tu energiju kako
pojedinaca u grupi tako i čitave grupe. Energijska i
intuitivna svjesnost pomaže mu da sagleda dublja
unutrašnja kretanja i proces ozdravljivanja klijenta i
da formira krug energije koja je kanalisana kroz sve
učesnike. U suštini mehanizam događanja u okviru
“porodičnog rasporeda” nije do kraja razumljiv.
Da bi se dalje moglo razumjeti što se događa, mora
se proći obuka, jer se ovdje radi i o hipnozi i o
nečem sličnom što se dešava i u ritualima vračeva i
općenito o ulaženju u sferu nesvjesnog, pa se to i
ne može objasniti na nivou svjesnog. Drugim
riječima radi se o nečem što se može iskusiti ali ne i
objasniti ( bar ne zasad), jer predstavlja jednu od
većih misterija života. Ta znanja bi nam mogla biti
na raspolaganju samo ako bismo dozvolili sebi da
idemo izvan našeg mentalnog razumjevanja životnih
događanja i situacija. Upravo zbog toga se
konstelacioni pristup smatra nekom vrstom svetog
rituala, iako su snaga i jačina tog rituala veoma realni,
kaošto je i snaga i efekt ovakvog rada ako se on
obavlja predano i sa integritetom. Bilo kako bilo,
Family Constellation je visoko efikasan način
ozdravljivanja na dubokom osjećajnom energetskom
nivou, sa dugotrajnim a često i trajnim rezultatima
promjene.
Sam tok rada u radionici “porodičnog rasporeda”

može se naći na internetu, a facilitatori koji ga
obavljaju su prethodno prošli bar dvogodišnje
60
intenzivne obuke u kojima su stekli potrebna znanja

i izvježbali specifičnu osjetljivost za ovaj posao, te
dobili potrebni certifikat.
Sindrom konvertizma u svjetlu „porodičnog

rasporeda“
Sistemska zbrka u familiji nastaje ako se razne

neriješene traume prenose kao baština na
naredne generacije i djeluju na njih bez obzira
na to da li su oni svjesni tih događaja iz
prošlosti ili ne ( taj fenomen je poznat pod
nazivom Invisible Loyalities).
Stalni sukobi, ratovi i strani okupatori su na
ovim našim prostorima ( Turska, Austrija, Venecija,
Mađarska i dr. ) su ostavili velike i strašne
posljedice na stanovništvo. To je razdvojilo brojne
srodnike, nerijetko i najbliže; usmjerilo ljude u nove
zajednice drugačije kulture, izmjestilo ih u nove
prostore, suočilo ih sa novim iskustvima, osuđujući
ih istovremeno na sjećanja i pamćenja; dovelo ih je
u nova najčešće neželjena podaništva, u nove vjere
u koje inače nikad dobrovoljno ne bi ni htjeli ići..
Najgore od svega što im se desilo je opasni
SINDROM višestrukog nasilnog
KONVERTIZMA, koji im je time „instaliran“,
koji ih prati i danas, a prema tvrdnjama
psihologa i psihijatara on će čučati potisnut u
dušama njihovih potomaka i hiljade godina (
što je tvrdio još i Freud!) uz stalnu opasnost da
izbije na površinu i manifestira se u najgorem
mogućem obliku ( npr. kao genocid nad svojom
nekonvertovanom sabraćom kao 1941, 1991.)
61
Radi se o tome da, kad postoji određeni energetski

proces u organizmu izazvan traumom, to NIKAD
NIJE ZABORAVLJENO, već se kao neka vrsta
sjećanja prenosi tzv. genetskim putem. Kad se u
svakodnevnom životu susretnemo sa sličnom
situacijom u kakvoj je bio neko od naših
predaka, mi najčešće i ne znamo što se tada
desilo, ali na neki neobjašnjiv način dolazi do
energetskog sjećanja ili hemijskog spoja koji
naš organizam dovodi u fazu sjećanja i tada
reagujemo kao što je reagovao neko od naših
predaka.
Da bismo shvatili historijski kontekst ružnih

događanja na Balkanu koji opterećuju svaku
balkansku porodicu, više ili manje, pročitajmo
sljedeći tekst:
Historija Balkana je strahovito krvava, puna
zločina, genocida i sveopćih tragedija. Razlog za to
je levitski plan koji se sprovodi već 2000 godina
sa ciljem da se ljudska rasa potčini jednoj maloj
grupi manijaka koji su sebi uvrtjeli u glavu da oni i li
njihovi potomci treba da vladaju svijetom, a da ostali
ljudi treba da budu svedeni na nivi poslušne marve.
U tom cilju su morali najprije uništiti sva dotadašnja
vjerovanja ljudi koja su bila vezana za vjerovanje u
njihove pretke kao bogove, u bogove prirode, u
kosmičke bogove ( tzv. mnogoboštvo). Vjerujući u
ove bogove ljudi su izgrađivali sebe kao ljude sa
ponosom, dostojanstvom, hrabrošću i poštenjem i
kao takve leviti ih nisu mogli transformisati u
poslušnu marvu. Zato su smislili pakleni plan koji se
sprovodi već više od 2000 godina, a čija prva faza je
62
bila načiniti od “izabranog naroda” ( za što

izabran?!) biorobote koji će u njihovo ime,
POSLUŠNO vladati drugima. To su uradili
naturanjem novosmišljene vjere judaizma Jevrejima.
Nakon toga su od ostatka stanovništva (tzv. goje-
stoka, marva) trebali napraiti poslušnu rulju koja će
se bezpogovorno pokoravati tim od boga (!?)
izabranim gospodarima, a to su uradili izmišljanjem
samoubilačkog kršćanstva koje favorizira mučenike,
bijednike, robove....Usput su konstantno vršili “sječu
knezova”, tj. istrebljivanje pametnih koji bi mogli
razotkriti ovaj pakleni plan, organizovati
stanovništvo i upropastiti realizaciju levitskih
sumanutih ideja i planova.
Prije naturanja monoteističkih vjera ljudi su

vjerovali u paganske bogove i to na taj način da su
ih poštovali kao svoje pretke. To su bile paganske
religije (grčka, rimska, slavenska, budistička,
šintoistička i dr. ) Vjerovao je tko je u što htio i to
prvenstveno u sile prirode i kosmičke sile koje
su stvorile čovjeka i Zemlju na kojoj može da živi, a
dale su mu razum i volju da može opstati u tom
okruženju. Na religiji staih Grka i Rimljana temelji
se evropska civilizacija, na religijama budizma,
šintoizma i sl. religija temelji se istočnjačka
civilizacija. Na monoteističkim vjerama ne
temelji se ništa jer su one destruktivne,
pokvarile su ljudski materijal i odsjekle ljude od
svih znanja stečenih do tada. Kršćani, kad su se
dokopali vlasati preko cara Justinijana, prvo su spalili
Aleksandrijsku biblioteku koja je sadržala ogromna
znanja sakupljena do tada. A Arapi su bili izrazito
63
napredni i razvijeni prije negoli ih je zajašio islam.

Kršćanstvo je zabranilo matematiku, a komunizam
logiku i genetiku. Kršćanstvo nipodaštava ženu, a
islam joj ne priznaje ni dušu! Zašto ovdje spominjem
komunizam? Zato što je komunizam ISTO što i
kršćanstvo, samo bez boga. I komunizam spada u
monoteističke vjere kao i judaizam, kršćanstvo i
islam. I što je najvažnije- sve te vjere su nastale u
istoj «radionici» i sa istim ciljem! Kojim? Evo
kojim:
Prije nekoliko hiljada godina u Egiptu su

postojali svećenici leviti čije okultno krilo je sebi
dalo u zadatak da osmisle način kako će njihovi
potomci jednog dana zagospodariti svijetom!
Zvuči nevjerovatno, ali je tako. Za to ima sve više i
više dokaza koji sve više i više izlaze u javnost. A oni
koji to ne mogu da prihvate- nek pogledaju oko
sebe. Sve vrvi od dokaza! Zato su sukcesivno
izmišljali monoteiszičke religije kako bi dobili
više vremena za postepeno i neprimjetno
realizovanje ovog cilja. To traje najmanje 2000
godina. Prvo su kreirali judaizam, pa
kriščćanstvo kao pandan ( ili komplement)
judaizmu, zatim islam ( jer izrazito pametni i
napredni Arapi su teško prihvatali kršćanstvo!),
pa komunizam kao zamjena za oslabjelo ( i
dobrano kompromitovano) kršćanstvo. Sad kad
je propao komunizam, užurbano rade na novoj
religiji koja će obezbijediti nastavak na
stvaranju haosa i uništavanju čovjeka kao
čovjeka i svođenjem njega na nivo životinje.
64
Svatko iole razuman ne može a da ne vidi da

je gotovo sve što se radi u domenu politike i
vlasti OBRNUTO NEGO ŠTO BI TREBALO
BITI ( tj. naopak sistem vrijednosti koji nam ne
obezbjedjue opstanak već propast, a o progresu
društva nema ni govora); da se veličaju slave i
brane zločinci i kriminalci i po njihovim
potrebama je ustrojen sektor pravde; da se kroz
stoljeća i milenijume istrebljuju pametni i
potiskuju talentovani; da taj navodni bog
niukom slučaju ne radi za nas druge narode (
npr. Ruse, Srbe), već samo za Jevreje ( i levite)
jer je njih „izabrao“; da nema Boga već samo
vraga ( bar što se nas tiče!); da nema bitne
razlike između komunizma i kršćanstva; da je
Lenjin bio najveći krvnik Rusa, Broz Srba; da
nas sa katoličkih ikona gledaju beživotni
iskeženi „sveci“ koji reklamiraju patnju kao
ljudski ideal; da se svugdje ukorijenila
negativna kadrovska selekcija; da učimo lažnu
historiju a prava je TABU tema; stravična hajka
i zatiranje Srba i Rusa; itd. itd.
Zar treba još dokaza? Ako treba, ima ih i to u
izobilju!
U okviru tog monstruoznog plana ovladavanja

cijelim svijetom, Mojsije je vodao po Sinajskoj
pustinji Jevreje više od 40 godina da bi od njih
napravio biorobote i naturio im monoteističku vjeru
judaizam, osmišljenu sa ciljem da preko nje
kontrolišu svoje vjernike i postupkom obrezivanja 8.
dana života djeteta da spreče kod njih razvoj gornjih
čakri ( osjećaji, razum). Na taj način ta vjera od
65
svojih vjernika pravi robovlasnike, bezosjećajne

ljude, poslušnike bogu Jahvi. Da bi levitski
projekt bio uspješan, bilo je potrebno stvoriti vjeru-
antipod judaizmu koja će od svojih vjernika tzv.
goja napraviti robove, bijednike, mučenike,
bezvoljnike. Za tu namjenu je izmišljeno
kršćanstvo.
Zato nije neumjesno zaključiti da židovska

elita pod kontrolom okultnih levita koristi
vjere kao ( informaciomo) oružje. Oni su u tu
svrhu svom narodu ( Jevrejima i jevrejima)
nametnuli vjeru judaizam, koji svoje «vjernike»
uči da su oni izabrani narod koji ima pravo ali i
obavezu da osvoji svijet! U isto vrijeme, svojim
protivnicima su nametnuli vjeru kršćanstvo,
koje svoje sljedbenike uči i prisiljava da izvrše
kolektivno samoubistvo! Da je tomu tako,
zavirimo u Novi zavjet gdje piše: «prodaj sve što
imaš i daj sirotinji», «bogatstvo je grijeh», «seks
je nešto vrlo griješno», «ne opiri se zlu», «ne
sudi da ti ne bi bilo suđeno», «voli svoje
neprijatelje»... itd, itd. Dakle, ako malo bolje
pogledamo, bit će nam očigledno da je
kršćanstvo dizajnirano sa isključivim ciljem da
judaizmu prokrči put do svjetskog trona!! Pri
tom je važno zaključiti da jevrejski narod samo
obmanjuju da su „izabrani narod“ u nekom
njima korisnom smislu. Oni su zapravo izabrani
da „odrade“ jedan dio posla za levite, a kršćani
( kasnije komunisti) da „odrađuju“ drugi dio
posla ( plana) za levite, a životi i jednih i drugih
ne vrijede pišljiva boba i rasipaju se u milionima
66
( lomače, holokaust, genocidi, čistke itd...) Svi

su oni jadne žrtve paranoiččnih i lakomih levita
i njihovih kooperanata malobrojne jevrejske
elite u njihovom nastojanju da zagospodare
svijetom!
To sa kršćanstvom i judaizmom je
funkcionisalo izvjesno vrijeme, ali su leviti nakon
više stoljeća uvidjeli da su Arapi prepametan narod
sa mnogo znanja, pa ih je bilo teško prevesti
masovno u kršćane. Taj «biznis» je loše išao! U
levitskoj «radionici» su zbog toga smislili jednu
nešto izmjenjenu verziju kršćanstva koja je više
odgovarala mentalitetu Arapa i prozvali su je
novom religijom-islam. Nakon toga se sve opet
odvijalo i dalje po planu. A onda je evropska rulja,
stenjući pod jarmom kršćanstva i Vatikana podigla
revoluciju. Da bi spasili stvar, leviti su formirali
protestantizam u kom je hrišćanski bog postao samo
dekor i paravan, a bog pobunjenih zapadnih zemalja
je tada postao –novac. I opet su leviti mogli da
odahnu jer se sve i dalje odvijalo po planu. A onda
su radnici počeli da stenju pod vlašću kapitalista i
pretili da sve unište, baš kad su leviti bili nadomak
stvaranja svjetske vlade! Tad su angažirali svog levita
Marksa da im izmisli novu monoteističku vjeru
koja će nastaviti realizovanje paklenog levitskog
plana. I on je po narudžbi levita smislio novu
vjeru- komunizam. Komunizam je trebao
prvenstveno da uništi rusku carevinu jer se u njoj
nikad čvrsto nije primilo kršćanstvo, već je njihovo
pravoslavlje još uvijek imalo duboke veze sa
paganstvom ( a paganstvo stvara čovjeka
67
slobodarskog duha, a ne pokornog mučenika!).

Isto važi i za Srbe.
Sve je dalje išlo po planu dok nisu naišli na
veliki problem nametanja kršćansttva Rusima i
Srbima. Oni su imali jaku mnogobožačku religiju
koja je bila duboko urasla u duše njihovog
stanovništva i bilo ju je teško iščupati. Zbog toga
im “dozvoljavaju” da zadrže dio svog paganstva s
tim da prihvate i kršćanstvo i da se napravi neka
simbioza, sa namjerom da se paganizam jednog dana
potpuno istisne. Međutim, to se nije desilo još ni do
dana današnjeg. Zbog toga se ovi narodi nisu nikad
preobratili u poslušnu kršćansku rulju, već stalno
pokazuju slobodarski duh umjesto pokornosti.
Zbog toga moraju biti potpuno uništeni.... Zato im
je naturen i komunizam, vjera kreirana u istoj
“radionici” kao i prethodne, s tim da je iz nje
izbačen bog, a bogovi su postali samozvani
komunistički funkcioneri. A svi principi i svrha
komunizma su isti kao i kršćanstva: uništiti Srbe i
Ruse! Gotovo da im je to i uspjelo....
Drugi zadatak komunizma je bio stvaranje

svjetske vlade. Zbog toga su leviti preko svoje
udarne pesnice biorobota jevreja pokrenuli I svj. rat.
On je uništio rusku carevinu ali nije stvorio svjetsku
vladu. Zato je zapodjenut II svjetski rat, koji je i to
riješio (OUN, MMF, NATO itd).
Ako se bolje pogleda, nema BITNE razlike
između komunizma i kršćanstva. Samo ovdje nije
bog Hrist ( on je čak «zabranjen» DA SE RULJA
NE DOSJETI i ne prepozna prevaru!), a bogovi su
68
komunistički funkcioneri. Tj. oni su uživali status

bogova!
Da bi se ljudima nametnule i ODRŽALE ove
nakaradne monoteističke vjere ( judeokršćanstvo,
islam i komunizam) u populaciji je trebalo
smanjiti drastično broj pametnih ljudi koji
prirodno imaju razvijenu lijevu hemisferu CNSa
a time i mogućnost logičkog razmišljana. Zato već
najmanje 2000 godina «sijeku knezove», NA
NAJRAZLIČITIJE NAČINE ( 13 miliona na
lomačama, bezbroj miliona u ratovima, 60 miliona u
Lenjinovim čistkama, u Brozovim čistkama, Golom
otoku itd...) Zbog toga danas u populaciji ima
najviše do 5% pametnih ( podatak iznio psihijatar
iz Beograda Petar Bokun). Zašto? Zato što
monoteističke vjere istrebljuju PAMETNE već
2000 godina da ne bi otkrili o čemu se zapravo
radi i to saopštili onima od kojih su već
napravljeni poslušni božji robovi! A onda bi stvar
propala! Ovako, pedantnim istrebljivanjem
pametnih, leviti su stigli na domak cilja. Sumnjate u
ovu tvrdnju? Pogledajte oko sebe i procijenite koliko
% u populaciji ima lijepih ljudi? 30% ili čak 50%?
Zašto ne bi toliko bilo i pametnih jer se i za to brinu
geni? Zato što po kriterijumu ljepote ljudi nisu
nikad istrebljivani, a po kriterijumu pameti se
to radi već 2000 godina!
Sad je ostao još jedan levitski cilj: drastično
smanjiti broj stanovnika na Zemlji sa 6 na 1 (tzv.
zlatnu) milijardu da bi ono trošilo manje zemaljskih
resursa i tako ostavili levitskim potomcima
dovoljno zemaljskih resursa da budu vječni....
Kako će to uraditi? Daljnjim podsticanjem ratova i
69
proizvodnjom raznih laboratorijskih bolesti i

vakcinacijom protiv njih, ubacujući im čip sa
otrovnim litijumom koji mogu aktivirati daljinskom
komandom. Najprije će tako stradati ono malo
preostalih pametnih, a onda i svi drugi koji su
prekobrojni! Više o ovom možete pročitati u knjizi
akademika Istarhova: „Udarac ruskih bogova“ (
moguće dowenlodovati: ukucaj u Google>
ISTARHOV...........). U toj knjizi se nalazi jedna
izuzetno važna poruka: „Svako, u granicama svog
shvatanja, misli da radi za sebe i svoje ideje, a u
granicama svog neshvatanja radi za one koji
znaju više od njega“. Dakle, trudite se da vam
granice vašeg shvatanja budu što šire, kako ne biste
bar nesvjesno radili za one koji rade na vašem
uništenju!
U svjetlu ovog prethodno rečenog i nastojanja

da se jedan narod potpuno uništi, bilo je potrebno
izvršiti strahovito mnogo zločina i ubijanja. To nisu
mogli izvršiti ni leviti ni njihove sluge jevrejska
„elita“, jer su malobrojni za tako opsežno nedjelo.
Zato su, preko kršćanstva, a kasnije i komunizma,
otpočeli masovno i nasilno konvertovanje tog
stanovništva. Zatim su ih zavadili sa njihovom
nekonvertovanom braćom i natjerali jedne na
druge da se međusobno istrebljuju! To je
omiljena metoda levita: hvatanje zmija tuđim
rukama!
S obzirom na ogroman broj žrtava u
Jasenovcu, hercegovačkim jamama, Jadovnu, te sva
dosadašnja protjerivanja stanovništva, otimanje
teritorija i etničko čišćenje mnogih područja na
70
kojima su Srbi bili većina, itd, možete li da zamislite

koliko se „negativne“ energije moralo nagomilati u
svim porodicama na Balkanu, bez obzira da li one
bile izvršioci ili žrtve tog genocida? Budući da
inspiratori i podstrekači ovog svega ( Vatikan i
njegovo kršćanstvo) nisu nikad dozvolili da dođe do
stvarne katarze, izvinjenja i oproštaja, već samo
zataškavanja zločina i umanjivanja broja žrtava, to
ta energija i dalje cirkuliše u tim porodicama i
koči ove narode da budu prosperitetni i sretni....
Zato je jedina pouka iz svega ovoga:
SUOČITI SE SA ISTINOM. Ako to nije
moguće na državnom ili nekom sličnom nivou,
onda bar na LIČNOM, kroz postupak „poretka
ljubavi“, tj. porodičnog rasporeda.
Zaključak
Svaka bolest, bez obzira da li je fizičke ili psihičke

prirode, traži od nas da se počnemo baviti sobom,
da istražujemo sebe. Dok službena medicina još
vjeruje da smo sazdani od mesa i kostiju, čovjk je
ipak neraskidiva veza duha i tijela, što ova metoda
uvažava. Ova metoda može da se primijeni na sve
sisteme koji su složeni kao što je i čovjek, tj. na sve
sisteme poput poslovnog, partijskog, društvenog i
dr., tj gdje god postoje članovi sistema koji su
određenom dinamikom međusobno povezani.
Doduše, oni malobrojni pametni koji su
preživjeli sva ta istrebljivanja odavno su govorili i
govore o potrebi suočavanja sa istinom i na nivou
svijesti, ali su ta njihova upozorenja zataškana ili
71
zabranjivana, s obzirom da su sve te vlasti i sva moć

pod upravom levita, bez obzira da li su njeni akteri
toga svjesni ili ne. Pa kad ne može tako, uradite to
onda bar na nivou podsvijesti, jer “Istina će vas
osloboditi”, kao što kaže David Icke.
72
4.4. Otvoreno pismo tužiocima i

sudijama haškog tribunala
u procesu Radovanu
Karadžiću, njegovim
pravnim savjetnicima i
Radovanu, podsjećanja
radi
Autor Žarko Karišik Durmitara
Gospodo,
Autor sam knjižice Obrati se, dušo izgubljena! –

otvoreno pismo Radovanu Karadžiću, koju sam
kao autor-izdavač objavio u prvom (latiničnom)
izdanju 2000. i u drugom (ćiriličnom) 2001.
godine. Dva primjerka te knjižice (u latiničnom
izdanju) dostavio sam predstavniku Tribunala u
Sarajevu 2001. godine, koliko se sjećam on se
prezivao Hodžić, uz molbu da tu knjižicu
dostavi, jedan primjerak tužiocu Tribunala, a
drugi biblioteci Tribunala. Ako je knjižica stigla
do Tribunala, bilo je normalno da dobijem
informaciju o tome, ali to nije uslijedilo, pa vi,
gospodo, ako knjižicu niste primili, na osnovu
ovoga procjenjujte kako rade službenici koje
plaćate da svoj posao obavljaju profesionalno.
73
Da ste tu knjižicu imali priliku pročitati, vi

kojima je ovo otvoreno pismo naslovljeno,
sasvim drugačije biste vodili krivični postupak
protiv Radovana Karadžića, zahvaljujući
saznanjima koja biste iz te knjižice stekli i na
koja biste njome bili upućeni – uz očekivanje da
radite po profesionalnoj i ličnoj savjesti i ako
pretpostavimo da tu savjest imate – pokazujući
potom svjetskoj javnosti da ste kompetentni za
dužnost koja vam je povjerena, a ne da
pokazujete, kako sada činite, da ste za ono što
treba da obavite osobe nedorasle za svoje uloge.
Da biste shvatili da ste nedorasli svom zadatku
poučiću vas ovom pričom. Bila jedna kuća (na
Balkanu) udaljena od seoske škole i otac svog
sina, koji je već kao mali čuvao ovce, pošalje u
školu tek kada je on dovoljno porastao da može
prelaziti razdaljinu od kuće do škole i nazad.
Kad ga je učitelj poučavao računu među
djecom, od kojih je dječak bio oko duplo stariji,
da bi mu pomogao pri ovladavanju osnovnim
računskim radnjama, navede mu primjer koji bi
dječaku trebalo da je razumljiv, pa mu veli: imaš
u toru 20 ovaca, 10 ovaca je preskočilo preko
ograde, koliko je ovaca ostalo u toru? Dječak
odgovori, kao iz topa: nijedna. Učitelj pitanje
ponovi strpljivo, a dječak se uzjoguni pa veli:
učitelju, znam da mi račun ide teško, ali ti
pojma nemaš o ovcama. Ako je u toru i stotinu
ovaca, pa ako samo jedna preskoči ogradu, u
toru neće ostati nijedna.
74
Gospodo, vi ste slični seoskom učitelju iz ove

priče. Vi, slično kao on račun, znate zakonske
paragrafe i pravne zavrzlame, ali vi pojma
nemate o tome zbog čega se Radovan Karadžić,
ili bilo ko drugi, njemu sličan, ponašao tako
kako je to činio, nakon što su u njemu, ovako i
onako – egzogenim i endogenim faktorima –
aktivirani kompleksi, a njegovo ponašanje
potom usmjeravano u onom pravcu kako su to
egzogeni faktori unaprijed zamislili radi
ostvarenja svojih ciljeva.
Vi pred sobom imate čovjeka koji je, prije
ulaska u politiku, bio psihijatar. Kome je
poznavanje i liječenje oboljele ljudske psihe bila
profesija i koju je, kako su njegove kolege
izjavljivale, on uspješno obavljao, a koji se meni
– njegovom dugogodišnjem drugaru, nakon što
je ušao u politiku, kada su ga preplavili lični i
nacionalni kompleksi, podstaknuti određenim
obećanjima od strane obavještajaca koji su bili
mnogo veći stručnjaci za psihu od Psihijatra –
doimao kao osoba s kojom u psihološkom
smislu nije sve kako bi to trebalo biti, posebno s
obzirom na novu poziciju s koje je on mogao
činiti jak uticaj na, novonastalim okolnostima,
zbunjene, skoro sasvim samoizgubljene ljude.
Na Srbe u BiH na jedan način, a na pripadnike
druge dvije nacije, Muslimane i Hrvate,
drugačije.
Naučno su tek početkom XX vijeka P. D.
Uspenski i K. G. Jung podrobno objasnili
segmente ljudske psihe i postojanje više
psihičkih funkcija, među kojima su osjećajnu
75
(emocionalnu) označili kao primarniju i po

redosljedu stariju od intelektualne. A poseban
doprinos boljem poimanju emotivne funkcije
dao je Daniel Goleman, objavljivanjem 1995.
godine knjige Emotional Intelligence, Bantam
Books. (Emocionalna inteligencija, Geopolitika,
Beograd, 2001.)
Molim vas da imate u vidu da ne smatram kako
Radovan Karadžić, po ulasku u politiku, nije bio
normalan, viđeno to u uobičajenom smislu te
riječi. Takva kvalifikacija se ni danas ne bi, na
primjer, mogla dati ni za Hitlera. Međutim,
osjećajna funkcija je rezervoar potisnutih
nesvjesnih sadržaja i kompleksa, koje ima svaki
čovjek, kao i ono što je Niče nazvao voljom za
moć. Kada se kod nekog pojedinca, najčešće
određenim okolnostima podstaknuto, udruži
ispoljavanje njegovih glavnih kompleksa sa
voljom za moć,1 taj će rado odabrati politički
poligon za manifestaciju svojih dugo
prikrivanih kompleksa, pa i kompeksa niže
1
Iz moje knjige Srbi, oglednimo se! «(Uzgred rečeno, kada čovjek u odnosu sa
svojim bračnim partnerom bude nagnan da potisne ispoljavanje volje za moć – što
je bio slučaj i kod Miloševića i kod Karadžića – u kom odnosu ta volja prirod-
no teži da se ispolji, onda potisnuta energija, kompenzacije radi, teži
ispoljavanju na nekom drugom polju; kod oficira će vojnici biti poligon za
torturu, kod profesora đaci ili studenti, a političari, zavisno od političkih prilika,
naći će najpogodniji način da se pokažu moćni i dominantni, što često može
biti tragično i po njih i po one koje predvode. Sve se to odvija nesvjesno. Vri-
jeme će, bez sumnje, pokazati da su dvije žene, uz dva muškarca – oni pred
ženama mlakonje, makova zrna, a u politici umišljeni Herkuli – bile najpre-
sudnije da Srbi uđu u koban politički tok pri kraju XX vijeka. Shvatiti „program“
po kome se odvijaju ljudske aktivnosti i reakcije nemoguće je ako se ne poznaje
uticaj nesvjesnih sadržaja na svjesno ponašanje. Svjesnim ponašanjem naziv-
amo i ono koje je očito uveliko uplivisano nesvjesnim i zato bi uz svjesno
ponašanje često trebali biti navodnici ili reći takozvano)».
76
vrijednosti i svoje aktivnosti će, da se Vlasi ne

dosjete, zaogrnuti u nacionalne, klasne, vjerske
itd. apstraktne ciljeve. Takvi ljudi su, kao
bogom dani, da kroz svoje aktivnosti realizuju
ciljeve vladara iz sjenke (tajnih društava i
obavještajnih službi). Da tako rade, neki od njih
su toga svjesni od početka i revnosno obavljaju
dodjeljenu im ulogu radi benefita, koje tim
povodom dobijaju, a neki nisu ni svjesni da su
samo marionete u onome što čine kao svoje
aktivnosti, u čemu ih podržavaju tobože
dobronamjerni.
Moj utisak je da je Radovan najprije pripadao
ovdje pomenutoj drugoj grupi, dok je bio u
službi rušenja jednopartijskog i socijalističkog
sistema, ali kada se, kasnije, aktivnostima
kojima nije bio dorastao, uvalio u živo blato,
tada, šta god da je činio tonuo je samo dublje i
dublje.
Radovan, nakon ulaska u politiku, više nije bio
u stanju kontrolisati Pandorinu kutiju u sebi i
uz to postao je bezosjećajan za realnost, što se
događa svakom neurotičaru kada njegov super-
ego (Frojd) više nije u stanju da ima kontrolu
nad kompleksima koje je ranije uspjevao
zadržavati u podsvjesnom. Jedan od dokaza da
je ovo moje zapažanje bilo tačno, može se naći
u knjizi Biljane Plavšić Svjedočim, u kojoj ona
opisuje neke Radovanove postupke na početku
rata i kasnije, koji su joj se doimali kao
nenormalni. U Otvorenom pismu Radovanu dao
sam mu prekore i savjete na osnovu svojih
77
utisaka o njegovim postupcima, a Plavšićeva,

koju je Radovan muški nasamario, o njemu piše
na osnovu viđenja Radovanovih postupaka
izbliza. S Radovanom sam se vidio, po mom
zahtjevu, jednom na početku rata i tada smo
razgovarali. Drugi put sam ga vidio slučajno
(1994. g.) nekom prigodom. Oba puta moj
utisak o njegovom psihičkom stanju bio je isti –
da on nije u mogućnosti pojmiti realnost oko
sebe, zbog toga što nema samosvjesnost
realnosti u sebi. Kasnije, čitajući knjigu
Svjedočim Biljane Plavšić, saznam da nisam bio
jedini koji je imao utisak Radovanove
svojevrsne nenormalnosti. Nakon potpisivanja
Dejtonskog sporazuma, saznavši da se priprema
iseljavanje Srba iz Sarajeva i okoline, dođem iz
izbjeglištva na Pale da o tome, kako sam rekao
njegovoj sekretarici, razgovaram s Radovanom i
pokušam ga urazumiti da se to ne čini, ali on
me nije htio primiti na razgovor. Da ništa
drugo, onda, nakon potpisanog mirovnog
sporazuma, po kome je BiH jedinstvena država
s dva entiteta, iseljavanje oko 130.000
sarajevskih Srba sa njihovih vjekovnih ognjišta,
dokaz je da je Radovan Karadžić bio emotivno
nenormalan, a očito je da je takav i sada, i da ga
ta nenormalnost sprječavala da bar sada
racionalno promišlja. On sada, umjesto da se
pokaje i prizna kako je tokom rata bio samo
marioneta raznih i svakojakih interesa, kojima
je bio cilj da se ovdje dogodi baš ovo što se
dogodilo, on proba da opravda svoje ponašanje
kao razumno i bezgrešno, a da su za sve što se u
78
BiH događalo bili krivi Muslimani, jer oni su

bili odlučili da se iz jedinstvene države izdvoje i
po cijenu rata, što je tačno. Da oni tako postupe
na to su bili navedeni i od onih instruktora, koji
su već bili Radovanovi mentori, i od drugih,
kojima je bio cilj reislamiziranje bh. muslimana
i time kod Srba aktiviranje kosovskog mita, te
sijanje ovdje, u predvorju Evrope, sjemena
najradikalnijih islamskih sekti. Da bi to sjeme
palo na plodno tlo i potom isklijalo, pa izraslo u
biljku koja se širi kao korov, prvo je trebalo
obaviti pripremu tla, a što se ratom
najuspješnije postiže, posebno ako to još podrži
i Vatikan.
Gospodo, ako niste upoznati sa slučajem
gospođe Emilije Lombardi, koja je krajem XIX
vijeka u Švajcarskoj, u stanju emotivne
pomračenosti zaklala četvoro svoje djece, nakon
čega je pokušala samoubistvo, upoznajte se sa
završnom riječi njenog advokata u krivičnom
postupku protiv nje, u kojoj je prvi put
zatraženo liječenje optuženog umjesto zatvora.
To će vam pomoći da shvatite zašto vam se
javljam ovim otvorenim pismom i upozoravam
vas da u postupku protiv Radovana Karadžića
ne počinite grešku, kojom će, ako je učinite, biti
osramoćena svjetska pravna struka.
Adrijen Lašnal, advokat gospođe Lombardi,
svojom dubinskopsihološkom analizom
postupka gospođe Lombardi, sudijama u
postupku protiv nje pomogao je da donesu
pravilnu presudu, tvrdeći da je u djelu gosp.
79
Lombardi patološki problem stariji i bitniji od

pravnog pitanja. Zahvaljujući tome ona je
upućena na obavezno liječenje i iz bolnice za
duševno bolesne otpuštena je nakon
2
sedmogodišnjeg liječenja. U ovom mom pismu
vama, moja namjera je ista, kakva je bila i
advokata Lašnala, samo što je u ovom slučaju u
pitanju čast svjetskog pravosuđa.
Lašnal reče sudijama: „Nasuprot utisku koji
samo delo na prvi mah izaziva, ovo ipak nije
nikako voljni zločinac, surovo i odvratno biće
koje bi imalo biti predmet gnušanja i strogosti
suda, već jedna nesrećnica, satrvena
naužasnijom bolešću koja joj, uz sačuvani
razum, uništava moralnu snagu i koja održava
razboritost a unakažava volju i uništava
upravljanje samom sobom“.
Imajte u vidu da je ovo što ćete čitati kao izvode
iz knjižice Obrati se, dušo izgubljena! –
2
Emilija Lombardi je i pismeno izjavila da nije luda i da se nimalo ne kaje.
Lašnal zaključuje: ona je, dakle, izvršila delo pod pritiskom strasti i očajanja, a ne ludila.
U Radovanovom slučaju je slično. On zločine, za koje ga se optužuje po
takozvanoj komandnoj odgovornosti, teško je i zamisliti da je tolerisao zato što
nije mogao shvatiti da su to zločini, već zato što je bio priklješten strastima i
očajanjem. Strast se ispoljavala provalom ličnih i nacionalnih kompleksa u
Radovanovom biću i uz to nezasitom gladi prenaduvanog ega da zadovolji volju za
moć. Očaj se javljao zbog toga što se glad za vlašću uvećavala sve više što je on
vlasti više prigrabljivao, a oni koji su, ranije obavljenom specijalnom i
perfidnom pripremom, nad njim vladali, stalno su uvećavali arsenal načina
kojim su ga držali u šaci i ucjenjivali, tjerajući ga da radi kako su oni zahtijevali.
(Možda ti Radovane bude za utjehu ili razočarenje, ako je istinito to što

se govori diskretno, da su Holbrukovi mentori, što se svodi na izreku da
i iznad popa ima pop, režirali njegovu smrt – moguće baš zato da ne bi
bilo prilike da se on pojavi kao svjedok u tvom procesu – a Holbruk je
bio jedan od onih koji su ti, tokom rata i kasnije, najsnažnije “zavrtali
ruku”).
80
otvoreno pismo Radovanu Karadžiću objavljeno

2000. godine, a pisao sam godinu-dvije ranije.
«Mogu pretpostaviti da će kod tebe već
naslov ovog pisma stvoriti animozitet za
njegov sadržaj, ali, Radovane, meni je, nakon
na sebi samom izvedenog procesa
samospoznaje, jedino stalo da pomognem
drugima da postignu slično stanje duha. No,
da bi tebi sada iko pomogao, a pomoć ti je
očito potrebna, i zato ti je na ovaj način i
nudim, ti moraš prihvatiti da otrpiš bol koji je
potrebno podnijeti da bi se stiglo do stanja
ozdravljenja.
Ti si, Radovane, vrlo specifičan bolesnik, a za
izlječenje je osnovni uslov da shvatiš da si
bolestan. Rečeno riječima Bore Stankovića, ti
si bolestan od sebe samog. Bolestan si od
neuravnoteženosti između svjesnih i
nesvjesnih dijelova svoje psihe. Tvoj problem
je danas odlika najvećeg broja ljudi, ali je on
kod tebe, s obzirom na tvoje političko
angažovanje, postao tragično vidljiv, ali,
budimo bez zabluda, nije to bilo nimalo
slučajno.3
3
Frenklin Ruzvelt (predsjednik SAD 1933-45. g.) rekao je da se “u politici ništa
ne događa slučajno. Ako se nešto desilo, onda je to tako bilo i zamišljeno. (…)
U svim vremenima, a sada više nego bilo kada, svijetom vladaju prije svega
tajna društva”. Da, ona vladaju putem kapitala i obavještajnih službi, koje su
specijalizovane da perfidno i s početka kamuflirano vrbuju one za koje one
ocijene da će dobro služiti interesima njihovih gazda. A kada neki od tih
pohlepnika kasnije shvati u kakvo kolo se uhvatio, tada je već kasno da prestane
igrati kako mu se svira i u najsličnijoj je situaciji kao miš koji je, privučen
mamcem, ušao u mišolovku, a onda u njoj ostao zarobljen. O ovome govorim
na osnovu posrednog znanja, a Radovan bi o ovome mogao napisati vrlo
interesantnu knjigu na osnovu iskustva, samo kada ga u tome ne bi sprječavala
81
Ti si od svoje umne zasljepljenosti i

harizmatičke pojave, uspio da o sebi stvoriš
mistifikovan lik spasioca. Za to ti je veliku
uslugu učinio Alija Izetbegović, a ti mu
zahvalno uzvratio protuuslugom, jer bez
vašeg međusobnog odnosa, onakvog kakav je
on bio, nijedan od dva naroda ne bi se mogao
onako totalno zbuniti i potom zaluditi. Ali
potrebno je pomoći narodu, i srpskom, i
bošnjačkom, da napokon progledaju i da
uvide da ste vi bili samo ekstremni
zanesenjaci opčinjeni sličnim, a oprečnim
idejama – svaki od svojih sveštenika podrža-
n – što je Zapad vješto iskoristio: da prak-
tično realizacija tih ideja bude pogubna po
oba naroda; čak u budućnosti i mnogo više
od ovog što je to sada vidljivo.
Iako je za rat na ovim prostorima bilo mali
milion razloga, psihički faktor je bio
presudan da se rat dogodi. Ukratko, svjesni
dio psihe, svijest, pritiješnjena sadržajima
podsvjesnog, koji su se godinama tokom
odumiranja komunističkog sistema komešali,
a u određenom momentu podstaknuti
nacionalističkom politikom, jače se pobunili i
tražili da ih svijest prihvati, i ova je, prihvata-
jući ih, bila raznesena centrifugalnim silama;
bila se otrgla od samouređujućeg i centripe-
talnog središta, koje je u nesvjesnim dijelo-
vima psihe. Jung takvu pojavu naziva napu-
havanjem svijesti, koje se po njegovom
sujeta da prizna koliko je bio pohlepan kada je upecavan na mamac, pa zbog
toga na kraju ispao budala.
82
mišljenju “može ublažiti samo najstrahovi-

tijim društvenim katastrofama. Napuhana
svijest uvijek je egocentrična i svjesna samo
vlastite prisutnosti. Ona nije sposobna učiti iz
prošlosti, poimati savremena događanja i do-
nositi ispravne zaključke o budućnosti. Hip-
notisana je samom sobom i s njom se ne
može govoriti. Stoga je osuđena na katastrofe
koje će je, ako je potrebno, usmrtiti. Na para-
doksalan način napuhnuće je onesvješćenje
svijesti”. (Treba li pametnom još išta reći o
tome zašto nam se desio rat?). Iz činjenice
onesvješćene svijesti, Radovane, i kod vođa i
kod naroda, proističu svi naši osnovni prob-
lemi. Ali kako da to bude shvaćeno, kada je
svijest onesvješćena? Jedino osvješćenjem
svijesti, i zato ti pišem ovo otvoreno pismo,
svjestan da oni umni slijepci koji su bez mor-
alnog integriteta neće moći shvatiti zašto sam
ga pisao. Umno sljepilo je strašno, ono je
poprimilo razmjere epidemije, a potpirujući
ga, ti si pridobio naklonost mase, ljudske go-
mile, ali od te boljke duše moramo se liječiti,
a svakom, ko se tog mučnog procesa bude
dotakao, ne gine mu i muka, i trenutna bruka
– anateme. (…)
Radovane, nema većih ljudskih postignuća
već: prvo, samospoznati sebe, a iz ovog, u
njegovom najvišem nivou, proizilazi i drugo –
voljeti ljude, biti za njih empatičan, ali bez
ikakvog svjesnog nastojanja da se takav bude,
već se jednostavno prepustiti stanju kad nas
ljubav za druge ljude preplavljuje, ali ne za
83
neke apstraktne, već i za naše prve susjede,

bez obzira ko su i šta su oni, najsličnije
nekako kao što je slučaj sa zaljubljenom oso-
bom. Ovo se Radovane, kao normalno stanje
duha postiže kad se čovjek oboži. Tada se u
nama generiše ljubav za druge ljude, slično
kao što tebe (nesvjesno) razdire mržnja
prema njima. Energetski rezervoar u nama, i
za ljubav, i za mržnju je jedinstven, jedan te
isti, samo je pitanje koja je slavina skroz
odvijena. Ako je otvor za ljubav potpuno
propustan, tada nema šta da dospije u kanal
kojim bi oticala mržnja. Ovo saopštavam na
osnovu iskustva, a u vrijeme najvećeg ludila
od međunacionalne mržnje zapisao sam da
svoju ljubav za ljude drugih vjera i nacija
moram da sramno skrivam samo zato da mi
zaludo, bez ikakvog efekta, ne bi odletila
glava, ali da znam da će doći vrijeme kada će
mržnju biti sramota pokazivati i onima koji
će je još i tada osjećati. (…)
Crni Radovane, žedno tumarajući za vlašću,
pošto si je tražio u prostorima ljudskih
obmana, iluzija i laži, ti si nabasao na
sveštenike, koji su se tu zatekli kao na svom
terenu, kao na gruntu 1/1. Ugledavši se, od-
mah ste shvatili, i to je jedino što ste bili u
stanju da shvatite, da ćete svoje ciljeve –
nakon rastakanja komunističke ideologije:
ponovnog duhovnog zamlaćivanja naroda i
njegovog materijalnog poharavanja, sa svr-
hom vašeg ličnog i grupnog koristoljublja –
postići udruženo jednostavnije nego što bi
84
vam to bilo izvodljivo pojedinačno. U tu

svrhu ste otpočeli da oponašate, trapavo i
karikaturalno, one na koje ste projektovali
svoju mržnju, dok ste tim, čovjeka
nedostojnim osjećanjem, opijali narod, tako
kao da je ono neko božansko piće. (…)
Svrha i ovog pisma je da se periodu mržnje
podspješi kraj i podrži vrijeme preokreta.
Može li u ovom času i na ovim prostorima od
ovog biti uzvišenijeg, čovjeka dostojnijeg ci-
lja? Ne može! Ako misliš da nemam pravo,
imenuj u svom odgovoru šta bi to drugo bilo?
A zarad preokreta, nastaviću s Jungovim
sjajnim zapažanjem u vezi problema
onesvješćenja svijesti, jer dok problem ne
shvatimo, nemoguće će nam biti – prevazići
ga.
“Kada je sudbina priredila Evropi
najgnusniji rat (Jung misli na Prvi svjetski
rat) koji je trajao četiri godine, rat koji niko
nije želio, gotovo se niko nije pitao ko je
zapravo prouzrokovao taj rat i njegov
nastavak. Niko nije priznavao samome sebi
da je Evropljanin bio opsjednut nečim što ga
je lišilo svakog slobodnog odlučivanja. To
opsjednuto i nesvjesno stanje trajaće
podjednako i dalje, sve dok Evropljanin ne
’zadrhti od svoje sličnosti Bogu’. Taj
preobražaj može otpočeti samo u pojedincu;
jer mnoštvo, gomila su slijepe životinje, što je
dobro poznato. Stoga mi se čini važnim da
bar pojedinci, ili određeni pojedinci, počnu
85
uviđati kako ima psihičkih sadržaja koji ne

pripadaju samo svijesti već su u nama stariji i
dublji, a svijesti su prethodili. Te sadržaje je
do izvjesne mjere moguće sviješću dokučiti i
tako postići odgovarajuće, preporađajuće
ucjelovljenje psihe i ujedno osvješćenje
svijesti. Taj postupak treba izvršiti uvijek
kada se želi izbjeći prijetećem napuhnuću
svijesti".
Tebi je poznato da se tridesetak godina
bavim jogom. Njome, uz Jungovo djelo, pošlo
mi je za rukom da postupak koji bi se mogao
imenovati i kao osvješćenje svijesti, i koji se
klasično zove samospoznaja, na sebi
sprovedem do zadivljujućeg nivoa, a i da
uobličim pouku za druge, relativno
jednostavno razumljivu, konstruišući
duhovnotjelesni metodu koji sam nazvao na-
ša joga. (Ovo naša, znači hatha joga razastrta
na našu duhovnu podlogu).
Iako si neuropsihijatar, ti, uprkos svog
stručnog znanja i flertovanja s religijom, do
sada nisi znao kako da izađeš na kraj sam sa
sobom. Odnosno, uzeo si da izigravaš ulogu
narodnog spasioca prije nego što si sebe samog
spasio od sebe – onakvog kakav si uistinu. Ta
činjenica mi daje osnova da ti preporučim du-
hovnotjelesni metod naše joge, koji bi ti mogao
biti od pomoći da sada spasiš sebe od sebe,
pošto se taj metod, pored hatha joge, temelji i
na nauci Karla Gustava Junga, nadam se tebi,
bar intelektualno, unekoliko poznatoj.
86
(Neobrazovan čitalac ovog pisma ovaj prijedlog

neće moći ni pojmiti, iako je sva umna dubina
ovog pisma upravo u ovome, a nadam se da ćeš
ti bar naslutiti o čemu je riječ. Uslijediće
pojašnjenje ovog prijedloga, i za tebe, i za
slučajnog, a dobrodošlog, čitaoca ovog pisma).
Sasvim sam svjestan da ću ovim ispasti
neskroman, a za neke i blesav, pa čak i sasvim
lud, jer se, bez ikakve svjetovne moći, čak
devetu godinu i bez zaposlenja, najsličnije,
spolja viđeno, kao neka školovana bena koja je
prolupala, a teško je pred umno zaslijepljenima
i poreći da tako nije, čim se izlažem mogućem
riziku – jer oni će reći, ovo pametan niko ne bi
učinio – što se na ovako duhovno superioran
način stavljam sam naspram tebe Radovane, te i
još mnogih, svjetovno viđeno, silnih i moćnih,
koji iza sebe u umnom toru držite podosta
naroda i za svoju odbranu od bilo kakve kritike
računate na manipulacije s njegovom zaslijep-
ljenošću. Tim ljudima, koje bolno žalim zbog
njihove zavedenosti, poručujem Senekinim rije-
čima: “Imajte na umu da ništa osim duha ne za-
služuje divljenje; i ako je on velik, ništa se ne
može suprotstaviti njegovoj veličini”. Razum-
ljivo, viđeno to na dugi rok. Duh je na najnižem
nivou kod onoga ko pati od napuhnuća ili
onesvješćenja svijesti. Svaki čovjek se rađa s po-
tencijalnim mogućnostima da se vine do jednog
višeg nivoa duha, ali ipak najveći broj ljudi život
proživi ne dokučivši ga; ostajući u svojim, čak
svim, životnim aktivnostima na nivou svijesti,
87
intelekta, a svijest, razum ili um je samo jedan

segment (carstva) duha.
Konstatujući ovo ne iskazujem ništa što već
nije poznato, ali jedno je o nečemu imati
intelektualno znanje, a sasvim je nešto drugo o
toj božanstvenoj mogućnosti ljudskog duha
imati i odgovarajuće iskustvo. E, to iskustvo,
koje teško i mučno postigoh, što je Isus nazvao
ponovnim rođenjem a Jung vitalnim i iz osnove
preobražajnim zbivanjem, daje mi mogućnost
da vidim i ono za šta si ti, Radovane, sada
potpuno slijep. Šta je to, nije jednostavno
predstaviti onome ko je bez odgovarajućeg
iskustva, a pokušaću predočiti ti to uz pomoć
Njegoševa duha, na čiju dušu, “veličanstvom
neba raznesenu”, si ti, svojim postupcima, kod
muslimanske populacije bacio grdnu sjenku, a
nadam se da će moje djelo doprinijeti tome da
ona bar malo bude uklonjena.
“Čovjek izgnat za vrata čudestvah, /on sam
sobom čudo sočinjava; ... Njegova će duševna
tablica / s obje strane biti načertana / s dva
sasvijem protivna zakona: / na jednu će
zakon pravde blage / bit u svete načertan
linije, / na drugu će prevlasnika njina / zla
svakoga crnjat se zakoni – / adski spomen
veze sa Satanom”
Vidiš kako veliki umovi govore isto o istome,
samo različito to izriču. Prije Junga, ono što
je vrlo blisko njegovom pojmu napuhnute
svijesti, Njegoš je imenovao drugom,
tamnom stranom Božanskog zakona u nama.
Prema tom zakonu svaki čovjek je
88
potencijalno i Anđeo, i Đavo, jer u nama su

obje mogućnosti, ali tu je i naša svijest, koja
uz duhovnu tradiciju i kulturu, treba da nam
pomogne da odaberemo i u sebi podstičemo
ljudsku mogućnost, umjesto satanske. Kako
nastavlja Njegoš:
“Moć će čovjek ova dva zakona, / kad posveti
misli mojoj (Božjoj) pravdi, / bez nikakve
muke različiti; / ali adsko prokletije duha /
čovjeka će češće pljenivati. / Ova borba
pravde i nepravde, ... biće ona sa svijem
užasom / pečatana na dušu čovjeku”.
Ono ranije pominjano spašavanje sebe od
sebe samog, znači sticanje umijeća
samospoznaje, kada čovjek spoznaje i đavolj-
sku stranu sebe samog, ali i nauči da je
prevazilazi u korist svoje božanske strane. Sve
civilizacije svijeta i sva kultura u njima dosti-
zana, svodila se na to da čovjeka uputi kako
da on u svom životu postigne, kao svoje
normalno stanje, ispoljavanje svijetle strane
svog bića. Kad je to čovjeku polazilo za
rukom, tada su u kulturno-civilizacijskim to-
kovima bilježeni najveći mogući uzleti, a
događali su se padovi, kad je bivalo obrnuto.
Napuhnute, onesvješćene svijesti, Radovane,
često i prečesto su dovodile do društvenih
katastrofa, i u jednom danu bile u stanju da
unište višedecenijska postignuća. Koji i kakav
cilj može opravdati zasljepljenost, a bilo je nje
unekoliko na svakoj strani, da se, npr.,
običnim, miroljubivim ljudima, koji su se go-
89
dinama mučili da sastave kraj s krajem, samo

zato što su negdje nacionalna manjina, zapali
kuća a njih se protjera u nigdje ili ih se jače
pobije a nejač pusti da tamo negdje preko
brda traži sebi kakvog-takvog spasa. Kakvog
li, Pjesniče, varvarsko-zločinačkog užasa?!
Zbog tih i takvih užasa, što ih drugima prire-
đuju svojom onesvješćenom sviješću
zasljepljeni, Njegoš zapisa:
“Božestvenu moju dušu nježnu / zaboljeće
sudba čovječeska: / ja ću slovo moje
vozljubljeno / u plot ljudsku poslje oblačiti, /
poslati ga da izbavi ljude / i zakonom svete
moje pravde / pomračene osv'jetli umove”.
Radovane, tvoj um je pomračen, kako god da
se pogleda, a s Njegoševe visine, odnosno s
nivoa prosvetljenika viđeno, to što se u tvojoj
psihi može nazrijeti – užasno je do
neizrecivosti.
Jedno od božijih slova vozljubljenih sada je i
knjiga Naša joga i prosvetljenje u kojoj izlažem
osavremenjen metod samospoznaje, u koji
proces se ravnopravno uključuju i duh i tijelo.
Tu metodološki naučno minuciozno, a relativno
lako razumljivo i stilski pitko, poučavam
ovovremenog čovjeka kako da on sam, uz
uporan individualan rad, dosegne prirodno nam
svima namijenjeni nivo duha na skali do visine
koja se zove: ucjelovljenje bića ili prosvetljenje, i
ujedno tako osmisli svoj život. Prema cilju, to se
svodi na ono isto na što su upućivala sva origi-
nalna vjerska učenja, odnosno čemu su
90
poučavali svi Prosvetljenici, a sada to u metodu

naše (evropske) joge iskombinovano tako da je
čovjeku našeg doba razumljivo i metodološki
mu prihvatljivo.
Taj metod tebi može pomoći da se prvo
oslobodiš zaslijepljenosti koja je posljedica
onog što Jung naziva prenaduvavanje svijesti,
a za laike je razumljiviji termin hipertrofirani
ego, pa kada dođeš na nivo, da tako kažem,
prosječnog čovjeka, ali opterećenog velikim
grijehom, tada ćeš grijeh doživjeti kao teret
na duši, pa ćeš zbog toga osjetiti užasnu
provaliju u sebi (a tada će ti se samoubistvo
javiti kao jedini izlaz iz pakla). Međutim, taj
užas duše, to suočenje sa sobom samim,
raskršće je na koje prvo moraš doći, i s kojeg
potom trebaš krenuti putem pokajanja, koji
put te, ukoliko ga budeš dosljedno slijedio,
jednom može dovesti do koliko-toliko
normalnog stanja psihe. (…)
Gospodine Radovane, nekada, dok ti bješe
samo neuropsihijatar, volio sam, pa bilo to i
uzgred, da s tobom razgovaram o onome što
je bilo u domenu tvoje struke, o ljudskoj psihi
i njenim raznim stanjima. Moguće da sam ti
zbog toga često bio i dosadan, a sigurno je da
si me držao za sebi nedorasla sagovornika.
Mene sada vrlo čudi i čak sablažnjava tvoje
aktuelno ponašanje, skrivanje negdje u
ilegali, posebno s obzirom na to da se zna
kako na kraju završavaju oni koji tako
postupaju.
91
Ima koju godinu kako očekujem ili

priželjkujem da te neko drugi javno upita:
Radovane, šta to čniš? Ako tebe nije stid od
takvog ponašanja, pomisliš li ikada, od kuda ti
pravo da takvim postupanjem dodatno sramotiš
narod, koji si donedavno, kao njegov istorijski
vođa, predvodio? Radovane, ti imaš diplomu
stručnjaka za psihu, pa se zato začuđeno pitam:
gdje ti je znanje koje si kao psihijatar morao
imati? Pokušaj objektivno i neutralno osmotriti
koliko je psihički nenormalno, neuračunljivo to
što činiš.
Gospodine Radovane, prošlo je vrijeme, ako
je ikada i postojalo, dokazivanja da smo u pravu
na takav način kako to ti činiš. Zato ti
predlažem ako misliš da nisi kriv, da pravno to
pokušaš dokazati i poreći ono za šta te sada
tvoji mentori optužuju. Samo za primjer, u tvom
Drobnjaku (na Žabljaku) mene su zbog jedne
knjige, Moralna zora rudi nad Durmitorom,
izveli pred sud, a to s radošću dočekah, iako
znadoh da ću nevin biti osuđen, što se, u prvo-
stepenom postupku, i dogodi. Ali taj proces mi
zgodno omogući da narednim izdanjem knjige
javno razobličim moralnu monstruoznost i
klana protiv kog sam svojim tekstovima ustao,
ali i suda koji me sudio. Na šta bi ličilo, kada
dobih poziv od suda, da sam nekuda strugnuo.
Šta bi time pokazao? Osim priznao da nisam
dovoljno ozbiljan. Da je Novi svjetski poredak
potpirio rat pri raspadu SFRJ, u to nema
nikakve sumnje. Zato trebaš otići u Hag i to
argumentovano razotkriti. Ali, iako je on rat
92
potpalio, političke i vojne vrhuške bivše SFRJ

krive su što mu je to na onakav način bilo
dopušteno. A za rat u BiH najkrivlji ste vi, lideri
nacionalnih stranaka, koji ste bili u koaliciji pa
se posvađali, te svojom svađom ratni sukob
prizvali.
Konfucije reče: “Čovjek koji napravi grešku i
ne ispravi je, čini drugu grešku”.
Očito je Radovane da ti nisi shvatio da si
počinio veliku i strašnu grešku, kad si uzeo na
sebe da ti budeš osoba – drugi su procijenili vrlo
pogodna za njihove namjere – preko koje, a uz
pomoć vojske, će se Srbi u BiH navući u
bratoubilački rat? Posljednjem ratu u BiH mogu
se dodati još mnogi atributi, ali on je bio
prvenstveno bratoubilački rat. Kaini su uzeli
oružje, a Avelji su bježali kud koji ili izučavali
vještinu mimikrije. (...)
Jung je oduševljeno u vezi joge Zapadu
prenio mišljenje “da se takvo učenje rijetko čuje
jednom u hiljadu vjekova”. (Trenutno kod
neukog svijeta stvoreno je podozrenje i prema
riječi joga, ali metod naše joge je duhovni lijek
za pokoljenja).
Ovim mi je jedina namjera Radovane da ti
pomognem da svoju grešku shvatiš i prihvatiš.
Ti se predstavljaš i za velikog pravoslavca, što je
neviđena lakrdija, koju eto na svoju sramotu,
može da prihvati institucija Crkve kojoj
pripadaš, samo zato što ona već odavno nema
nikakve veze s Isusovim učenjem. Čudi me da
te sada tvoji savjetodavci, sveštenici, ne
93
podsjete na veliki Isusov dar Svijetu: pokajanje;

u njegovom učenju originalan doprinos u
odnosu na sve što je do tada bilo poznato u
oblasti ezoterijskih nauka. Evo učiniću to uz
Njegoševu pomoć:
“Obrati se, dušo izgubljena! / Prolij tople
suze pokajanja / pred opštijem tvorcem
milosnijem; / poznaj ime svemoguće što je / i
značenje tvoje prema njega; / ižen' tamu iz
slijepa uma / i zlu zavist iz pakosne duše! /
Blagi tvorac mnogomilostiv je, / oprostiće tvoje
zabluždenje ...”.
Ukoliko si hrišćanin i pravoslavac, za
kakvog si se narodu predstavljao, kako sada
možeš dopustiti da narod, pored onog što si mu
i ti svojom neusredištenom psihom priredio,
dodatno ispašta zbog tvog nedoličnog
ponašanja. Zar ne bi bilo hrišćanskije da ti
kažeš Đavolu – Novom svjetskom poretku – s
kojim, odnosno s čijim zastupnicima, si tikve
sadio, koje će još dugo i dugo narodu (u BiH)
pucati o glavu: Brajko, nadskočio si me! Šta sad
mogu nego da okajem zabludu i grijehe? Pouči
me, Bože, i pomozi mi da s tim otpočnem što
prije. A jedna od svrha i namjena ovog pisma,
Radovane, upravo je i u tome.
Mogu samo zamisliti koliko je golema
tvoja duševna patnja, jer ti si, Makovim riječima
rečeno: “Zatvoren u mozak zarobljen u srce / U
toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce ... Zatvoren
94
u rebra zarobljen od srebra / I kad si visokan

bjelji ni od sebra». (Sebar je rob, kmet).4
Sada ću navesti jedan izvod iz moje knjige Srbi,
oglednimo se! – opstati ili nestati? (2010. g.)
«Donedavno sam se premišljao da li da
napišem da sam imao utisak, kada sam vidio na
tv kako je izgledao Dragan Dabić, što je bilo
lažno ime Radovana Karadžića, da sam ga jedne
godine vidio na Sajmu knjiga u Beogradu.
Možda baš one kada je njegova knjiga Čudesna
hronika noći bila najprodavanija. A onda u
jednoj tv emisiji Vladimir Vukčević, tužilac za
ratne zločine Srbije, reče da je posmatrao
Radovana kada su ga privodili u sud. Kao
interesantno reče da je Radovan išao kao da je
na štulama. Govoreći nekima, da kada su nam
se pogledi sreli u prstenu Hale 1, bez obzira na
onako debela stakla njegovih naočala, da me
pogled tada neobičnog čovjeka podsjetio na
Radovana, ali kako se gegao dok ide bilo je
nespojivo s Radovanom. Htio sam neobičnom
4
Da je Radovanova duševna patnja, i dok se skrivao i bio “slobodan”, bila
golema pokazivalo je Radovanovo lice pri prvim pojavljivanjima u Tribunalu u
Hagu. Kasnije, kada je imao priliku da se šepuri pred kamerama, što je eliksir za
naduvani ego, lice mu je poprimalo normalan izgled.
Evo kratkog izvoda iz knjige Srbi, oglednimo se! «Moj drugar iz '68. i kasnije, Ra-
dovan Karadžić, sada je u Ševeningenu, dok ja kao podstanar – ne znam
doklen ovdje – živim u vikendici svojih poznanika, u jednoj pravoj pravcatoj
Vukojebini, ali ne po svom izboru, već po Alijinom projektu i Radovanovom
učešću u tom projektu. Ipak, uprkos toga, osjećam se blaženo, iako mi komfor
nedostaje, pa ću stihovima Duška Trifunovića upitati Radovana: Šta bi dao,
da si na mom mjestu? Prenaduvani Ego, kome bi najteže palo kada ne bi
mogao da se javno, na ovaj ili onaj način, šepuri, odgovorio bi: Ništa!»
Ovakav je moj utisak o Radovanu i sada.
95
čovjeku pokloniti jedno Otvoreno pismo

Radovanu, ali me na čas pokoleba u toj namjeri
mladić koji mi je pomagao na štandu. Ipak,
malo kasnije, uzeh Obrati se, dušo izgubljena! i
pođoh u smjeru kuda je neobični prolaznik oti-
šao, ali ga ne pronađoh. Tada je imao veliki
šešir i u onolikoj gužvi dovoljno je bilo da ga
skine i da ga lako ne uočim. Neobičan mi je bio
način hoda. Da, išao je kao da mu nešto s noga-
ma nije u redu. A Radovan je imao hod koji je
asocirao na oficirski. Vučković reče čim su ga
ošišali i obrijali, Radovan je prohodao svojim
načinom hoda. Da sam tada prišao Radovanu,
ako bi on progovorio ili me direktno pogledao,
prepoznao bih ga, što je on znao, pa je susret
vješto izbjegao.
Radovan je vjerovatno imao priliku, ako je
želio, pročitati moje Otvoreno pismo njemu, za
koje mi je, kada ga je pročitao, jedan od
dvadeset najuspješnijih Srba u XX vijeku rekao
da od početka devedesetih godina (prošlog
vijeka) pa do tada (2002. g.) o događajima u tom
periodu nije pročitao ništa jače od tog Pisma».
Nakon Radovanovog hapšenja mnogi su mi
pisali da imaju utisak da je on ideju kako da se
skriva dobio na osnovu sadržaja mog pisma
njemu, što je moguće. Na svom sajtu Radovan
(Dragan Dabić) predstavljao se i kao
poznavalac joge, koju je, tobože, učio u Indiji.
Da Radovan emocionalno nije bio zdrav,
normalan, ni tokom skrivanja, dokaz je i to što
za čitavo vrijeme provedeno u ilegali ni
96
najmanje nije mario zbog toga što je to

uslovljavalo neki vid maltretiranja mnogih
osoba, od porodice, stranačkih kolega do
čitavog srpskog naroda. Najdrastičniji slučaj je
fizičko unakaženje, od strane SFOR-a,
sveštenika Starovlaha u Palama.
Evo ješ jednog izvoda iz Otvorenog pisma
Radovanu.
NARODU i TEBI – ZA OSLOBAĐANJE

OD ROPSTA SEBI SAMIMA!
«Osjećam se obaveznim reći ti: da za tebe

nema boljeg načina da se izvučeš iz nezavidne
pozicije u koju si sebe doveo, nego da se predaš
sudu u Den Hagu, ma šta ti o njemu mislio. On
će suditi svima, a najviše onima koji su ispali
najveće budale. Njegova svrha je i u tome da
prikrije direktnu umiješanost moćnih zapadnih
država u raspad SFRJ, a tako i u izazivanje rata
na ovim prostorima. Koliko će biti objektivan,
vidjeće se na kraju, ali on je za tebe idealna
prilika da omogućiš da se malo zaviri iza Maske
“demokratskih vlada”, pa tako da od tuženog
postaneš i tužilac. Da shvatiš ovu mogućnost i
da ujedno nazreš da ćeš i tamo moći život osmi-
sliti bolje nego u besmislenom doživotnom skri-
vanju, ma gdje da to budeš probao izvoditi,
znatno bi ti moglo pomoći ukoliko otpočneš s
proučavanjem moje knjige o prosvetljenju.
Nemoj a priori, u svojoj umišljenosti, da
ignorišeš moj prijedlog. Prije nego što si se ti
97
pojavio na političkoj sceni, imao sam intuitivnih

saznanja da bi se ovdje mogla dogoditi neka
strašna društvena kataklizma. To sam u jednom
stručnom tekstu još 1984. godine bio i napisao,
ali je od mene ultimativno zahtjevano da to
izbacim, što sam pod pritiskom i učinio. A
umno sljepilo oko mene podsticalo me da
upornije radim na sebi, na sopstvenom pro-
svetljenju, ali i na uobličenju metodološkog pos-
tupka za druge. A kome je sada jedan takav
praktični postupak za ucjelovljenje raspršenog
bića i osvješćenje potrebniji nego tebi? Za
ilustraciju omogućavam ti da pročitaš posvetu
knjizi. Podsjećam te da je Šopenhauer
konstatovao da nas autor već prvom rečenicom
obavještava dokle nas daleko može odvesti, pa u
skladu s tim zapažanjem nadam se da ćeš
promišljati o mojoj knjizi.
Čovjeku zapadne civilizacije! (radi spasa od
civilizacijskog sunovrata); narodu mom! (kome
je ovo prešno i životno potrebno, radi duhovno-
tjelesnog preporoda); i tebi, dragi čiotoče!
(ukoliko shvatiš da ti ovo može biti korisno):
radi oslobađanja od ropstva iz okova ega; dakle,
opšteg ropstva i ljudskom rodu imanentnog, a
civilizacijskim razvojem uslovljenog, dok ga se
nekim duhovnim postupkom ne oslobodimo; i
nama, od specifično nacionalnog, u koje je nas
bacilo viševjekovno robovanje tuđinu, te po-
sebno – po nas katastrofalno – skorašnje polu-
vjekovno, perfidno nam potureno, psihičko
preusmjeravanje, što je rezultiralo našim dalj-
njim obeskorjenjivanjem, ali i strašnim mental-
98
nim pustošenjem, i uvlačenjem nas u dodatno i

teže nam primjetno ropstvo sebi samima –
ovakvima kakvi sada jesmo; koji, kao takvi,
uopšte nismo u stanju shvatiti šta je to što nam
nedostaje, a što je neophodno za čovjekov
dostojan i ikoliko smislen život, odnosno, šta
nam je – umjesto da nam bude dato – uzeto:
odgojem, školovanjem i životom u jednom per-
fidno-diktatorsko-marionetskom i poltronsko-
totalitarističkom društvenom sistemu kome je
osnovni cilj bio zatiranje bilo kakvog traga o
čovjekovoj individualnosti; a to znači da se
smišljeno išlo na to da se stvori generacija
moralnih kretena kod kojih će sav smisao života
biti u tome da udovoljavaju svojim prenadu-
vanim i od ljudske suštine otuđenim ego
željama.
Od primarnog i karakteristično nacionalnog,
ali i najnovijeg specifičnog ropstva, koje je
opustošilo naše i od ranije ne naročito
plemenite duše, mogli bismo se početi
oslobađati, na dugi rok posmatrano uspješnije
nego na bilo koji drugi način, uz pomoć naučne
duhovnotjelesne metodologije koju ovdje saop-
štavam, ukoliko bismo je – kao očito nam
životno potrebnu – prihvatili, iako ona nije
lagana. Ne postoje laki metodi ili putevi do
slobode od okova Ega, monstruma u nama, a
koji se tokom društvenog sistema koji smo
imali, i u čijim ostacima još gmižemo, izrodio u
strašnu moralnu nakazu; takvu i toliku da ju je
ovakvu kakvu mi sada oličavamo našim precima
bilo nemoguće ni za svog dušmanina zamisliti,
99
ali mi to i ne primjećujemo dovoljno jasno jer se

s egom identifikujemo i zato bi nam moglo biti
spasonosno prihvatanje duhovnog puta koji
vodi raskidanju identifikacije s egom. Dakle,
laki metodi samospoznaje i duhovnotjelesnog
preobražaja ne postoje i nemoguće ih je kao
takve otkriti ili smisliti pa bi nam zato moglo
biti spasonosno ukoliko prihvatimo kao svoju
opštekulturnu duhovnotjelesnu praksu našu
jogu, iako ona nije laka duhovnotjelesna-
preporođajna metoda; a kako bi i mogla takva
biti, kada je zasnovana na (za nas) komple-
mentarnom jedinstvu joge – drevne mudrosti,
koja čini temelj svekolike duhovnosti Istoka – i
savremene nauke o čovjeku, ali nas ona zato na
pouzdan i na relativno lako razumljiv način
vodi ka pravom cilju; od našeg Stvoritelja nam
namjenjenom – u vidu zadatka: svjesnom
reintegrisanju našeg raspršenog bića, od sebe
sama sasvim otuđenog; a potom, kada smo
moralno, duhovno i tjelesno potpuno prepo-
rođeni, do našeg centriranja u Bitku, Sopstvu ili
praslici (skrivene) Sile, koju religije imenuju
Bogom, u centru naše nesvjesne psihe; što do-
vodi, pored ostalog, do toga da iz osjećaja je-
dinstva nas samih s tim u sebi novootkrivenim
mikrokosmičkim centrom, a što je Isus imeno-
vao carstvom Božijim u nama, rezultira spozna-
ja smisla našeg ovozemaljskog postojanja i iz
toga nov – bez obzira na sve ostalo – u sebi
usredišten blažen život, koji je duhovno neza-
mislivo (dok ga se ne dostigne) i neizrecivo (i
100
kada je ostvaren) bogatiji od najbogatijeg i

najispunjenijeg uobičajenog.
Ovim, ne samo za nas, već uopšte za čovjeka
zapadnocivilizacijske kulturne tradicije, sijem
na nov – naučno-popularan način – sjeme
vječno najmirisnijeg duhovnog cvijeta:
prosvetljenja, što ga u našem narodu – kao
rijetko iko u Evropi, a na kamenjaru, što će reći
skoro samouko – uzgoji i u Luči, u vidu najlje-
pšeg svjetskog zapisa o njemu, trag nam ostavi:
Veliki Njegoš.
Vrijeme za sjetvu je stiglo, jer ako
savremeni ateistički čovjek ne usvoji naučni
duhovnotjelesni metod, kao put koji intelek-
tualno vodi prosvetljenju – civilizacijski
sunovrat će biti neizbježan. Međutim,
mogućnost spasa od nečeg takvog, vrlo izvjes-
nog, postoji, a samo je problem u tome da li
ćemo biti dovoljno pametni pa da tu mogućnost
na vrijeme prepoznamo, jer "prema jednom sta-
rom indijskom verovanju, kada svet zapadne u
krizu i imanentni nered prevagne – javlja se
čuvar božanskog poretka i na nov, situaciji
primeren, način nudi svetu jogu, tu, inače,
vanvremenu mudrost", a meni je sudbinski u
vidu nasušne potrebe bilo namijenjeno da kroz
iskustvo tražim i pronađem, prvo za sebe, a
potom na odgovarajući način uobličeno, i za
druge: nov, ovocivilizacijskim prilikama primje-
ren način predstavljanja joge; što sam uspješno
postigao povezivanjem njenog cilja sa (istim, no
zaboravljenim) ciljem u našoj duhovnoj tradiciji,
ali i sa najvrjednijim dostignućima savremene
101
nauke, te jogijskih metoda s nasušnom

potrebom savremenog čovjeka da u sobnim
prilikama svakodnevno vrlo sistematično – po
zdravlje do minucioznosti proračunato kao
veoma korisno, a nama s obzirom na urbani
način života zato životno potrebno – temeljito
aktiviramo svoje uglavnom fizički nedovoljno
aktivno tijelo.
Gospodine Radovane, nadam se da si na
osnovu posvete mojoj knjizi iz naše joge mogao
pojmiti da ti ona može pomoći, da odlazeći u
zvanični zatvor, jednu vrstu zatvora zamijeniš
drugim, ali da u tom drugom, daleko prije nego
u tom u kome si sada, možeš probuditi nadu u
sebi u duhovnu slobodu, pa moguće i postići, u
tom smislu, određeni rezultat. To bi u tvojoj ne-
zgodi mogla biti i zgodna prilika za provjeru
djelotvornosti mog metoda naše joge i u
uslovima za koje nije (izvorno) namijenjen, ali
vjerujem i tvrdim da i u njima može biti od
velike koristi.
Kad u tom smislu učiniš odgovarajući
korak, neki će se sjetiti ovih Njegoševih stihova:
“Poklonika viđi siromaha / kako plovi morem k
svetilištu: / gotovo je smrznut pobožnošću”.5
Ali da bi ti mogao učiniti ono što je sada
jedino razumno da uradiš, da se predaš i pođeš
u Hag i tamo kažeš kako si bio na iracionalan
5
Sjetite se Radovanovog izgleda i izigravanja pobožnosti (post, tihovanje) nakon
što je bio uhapšen. I sâm se i sada čudim, pa i ponosim visprenošću da sam
ovim Njegoševim stihovima devet godina ranije predskazao ono kako će biti
kada se Radovan preda ili bude uhapšen.
102
cilj naveden, zaveden i potom nasamaren, a

preko tebe i čitav narod u BiH, sjeti se i
Njegoša i možda ti se dogodi da jednom nekom
pripovjedaš da i uz moju pomoć ti se dogodi da:
“U noć strašnom burom razječanu, / sinu mene
zraka pred očima / i glas začuh kano glas
angela: / ‘Ja sam duše tvoje pomračene / zraka
sjajna ognja besmrtnoga: / mnom se sjećaš šta
si izgubio; / bada vi vatreni poete / satvaraju i
kliču boginje: / ja jedina mrake pronicavam’ ”.
Gospodine Radovane, u tebi se duhovna
zraka zatamnila pod teretom tvog
prenaduvanog ega. To ti onemogućava da shva-
tiš da si ti u politiku usrljao, ne zato da bi nešto
korisno učinio za Srbe u BiH, već da bi
zadovoljio ambicije svog ega da budeš vođa, da
imaš vlast i uz njenu pomoć osjećaj da si neko i
nešto. Ljudi, ili tačnije većina njih, s kojima si
se bio okružio, u moralnom, a neki od njih i u
intelektualnom smislu, bili su daleko ispod
zadovoljavajućeg nivoa, ali ti to nisi bio u stanju
da vidiš, jer osoba kao što si ti, jedino takve
ljude podnosi u svojoj blizini. Pored mog pacifi-
stičkog pogleda na svijet, to je bio drugi od
razloga što vam se ne htjedoh pridružiti – ni po
koju cijenu. Nažalost i na najveću istorijsku
sramotu srpskog naroda, svojom politikom,
Njegoševim riječima rečeno: “Vi ste ljudsko
ime unizili / i zvanije pred Bogom čovjeka, /
103
jednačeć ga sa beslovesnošću”, to jest, sa

sobom takvima, kakvi ste većina vas.
Gospodo, vi ste potpuni duhovni slijepci.
Dugoročno viđeno, skoro sve što ste činili i što
sada radite ide u korist štete naroda koji ste
predvodili. Vi ste drugima, a i svom narodu
nanijeli toliko zla i uvalili ga u istorijski nazad-
luk, da je u tom narodu ikoliko sačuvana
moralna iskra – a da vi svojom politikom niste
rastjerali one koji vašu politiku nisu podržavali,
te iskre bi bilo – vama bi sada prvo sudio sud
srpskog naroda, pa bilo to i u entitetu u koji ste
ga vi satjerali, najsličnije kao čobani stoku u tor,
kada hoće da odvoje onu što je za prodaju (čitaj:
za klanje). Vi, nacionalvođe-slijepci,
razlučujući narod na svoj i tuđi, prepunili ste
groblja, žive rastjerali i poharali, pa nas prodali
Svijetu u bescijenje, na način koji nikada i
nigdje ranije u svijetu nije viđen.
Odabrati rat uopšte, a bratoubilački
posebno, kao način rješavanja bilo kakvih
nesporazuma među državama, narodima,
zajednicama ili etničkim grupama, pa i prilikom
podjele ranije zajedničke države, zbog prevage
dezintegracionih težnji kod nekih njenih nacija,
znak je duševne bolesti i najvećeg moralnog
posrnuća onih koji u rat pozivaju i instituci-
onalno ljude nagone u ratne aktivnosti.
104
Sjetićeš se kada sam te, po spoljnjem izgle-

du, kao najbjedniji siromašak, na početku rata
posjetio da te upitam zašto, s kojim ciljem si rat
otpočeo i kako ćeš narod izvesti iz rata? Zašto
se čini sa Sarajevom ono što se tada događalo
gradu u kome smo mi proveli najljepše godine
života? Ti si tom prilikom pun sebe,6 potpuno
opijen ludilom veličine, (napuhane svijesti)
samo bulaznio, nastojeći ostaviti utisak da na
moja pitanja ne možeš iskreno odgovoriti, jer je
takav odgovor tajna vojne strategije. Tada mi bi
samo potvrđeno mišljenje da si ti marioneta
koja će od srpskog naroda u BiH napraviti
neviđenu budalu – i, tako i bi!
6
Kod Radovana sam bio u maju 1992., istog dana kada je kod njega u pojetu
bio došao Pedi Ešdaun. Radovan mi se pohvalio da je imao susret sa velikim
prijateljem Srba. U kolikoj zabludi je on bio, valjda je to sada jasno svakom
Srbinu u BiH. Tog dana sam odlučio da ću otići u izbjeglištvo čim budem u
stanju to izvesti. U izbjeglištvu sam ostao šest godina (u staroj polušupljoj
zgradi na 1450 m/nm, bez stuje i vode). Kasnije sam saznao za čudan
Radovanov postupak. On je za svog potparola imenovao Omera Zameticu, koji
je prije rata živio u Engleskoj, a onda, nakon što se kobajagi sjetio svojih
korjena, došao kod Radovana da primi pravoslavlje i krštenjem uzeo ime Jovan.
Kakva koincidencija? Prezime Zametica vodi porijeklo od zametnuti trag.
Radovan me, svojevremeno, pored ostalih, a jedan od takvih je bio i Zlatko

Lagumdžija, pokušao okolišno, kao deklarisanog disidenta, uvući u ralje jedne
strane obavještajne službe, čiji cilj je bio rušenje ondašnjeg političkog sistema u
SFRJ, ali meni se i pomisao na nešto tako gadila. Već tada sam znao šta znači
postupak kuhane žabe, a to je ako žaba bude ubačena u vrelu vodu ona će
pokušati da iskoči, ali ako bude stavljena u hladnu vodu ona će biti u svom
ambijentu. Kasnije postepenim zagrijavanjem vode kod žabe će se umrtviti
refleks za spašavanje i ona će biti skuhana. Slično se događa onima koji budu
namamljeni u ralje obavještajnih službi. Kada bi na početku znali šta ih čeka
kasnije, neki ne bi pristali na saradnju, ali postepenim “zagrijavanjem vode” budu
skuhani, odnosno primanjem nagrada dođu u stanje kada više ne mogu ništa
odbiti.
105
Unaprijed sam odbolovavao muke koje su

me spopadale zbog tvog nepoimanja u šta se
upuštaš i načina na koji te narod, preplavljen
probuđenim kompleksima, prihvata, nemajući
pojma gdje ćeš ga odvesti. Ti sada svojim
odnosom prema Haškom tribunalu, ma kakvo
da je zvanično srpsko mišljenje o njemu, kao da
želiš pokazati da su karikaturalne medijske
tvrdnje Zapada o Srbima poprilično tačne, iako
je meni, koji te unekoliko poznajem, jasno da ti
time u prvom redu ispoljavaš svoju dominantnu
osobinu: “Ja sam u svemu što naumim u
pravu!”
Moja knjiga o prosvetljenju mogla bi ti
pomoći da shvatiš da je najveća sloboda biti
slobodan od svog ega, ne biti njegov rob.
Vjerovatno je najgore ne biti slobodan u
uobičajenom smislu te riječi, a uz to ostati i rob
sebe samog, svog prenaduvanog ega. Moj
metod naše joge je kombinovan duhovnotjelesni
put do slobode od prenaduvane svijesti ili iz
okova ega, put do stanja meditativne svijesti. A
kako u knjizi naglasih, na putu do čovjekovog
usredištenja u sebi samom ili u praslici,
arhetipu Boga u nesvjesnim dijelovima naše
psihe, uz Njegoša, Jung – najveći dubinski
psiholog što ga je svijet ikada imao – osnovni je
tumač hijeroglifa na putokazima koji vode do
tog najuzvišenijeg cilja».
106
Kako izgleda ponašanje čovjeka kojeg su

preplavili kompleksi i nada u lažna obećanja,
jedan od dokaza je ovo što ćete pročitati iz
jedne fusnote moje knjige Srbi, oglednimo se! -
... (2010. g.)
«Koliko su Srbi nemoćni da sagledaju, ni

post festum, činjenice onako kako bi to trebalo,
podsjetiću jednim svježim primjerom iz BiH.
Lazar je najkrivlji za srpsko padanje u ropstvo
Turcima, ali ga Srbi slave kao onoga ko ih je od
toga htio zaštititi.
Radovan Karadžić je sukrivac što je u BiH
1992. g. došlo do bratoubilačkog rata, ali ga bh.
Srbi smatraju svojim spasiocem. Pred osnivanje
SDS sretnem Radovana (stanovali smo u istoj
ulici). (On je volio sa mnom da priča o politici a
ja s njim o psihologiji. Pored ekonomije svoje-
vremeno sam studirao i političke nauke). On mi
prigovori što nisam bio na jednom inicijativnom
sastanku za osnivanje srpske stranke. Prenosim
srž razgovora.
Radovane, ti si ljekar, a ja sam studirao i
političke nauke. Uz to ja sam rođen ovdje, a ti u
Crnoj Gori. Ti ne znaš odnose u BiH. Ako Srbi
osnuju nacionalnu stranku, nacionalne stranke
107
će pobijediti na izborima i (reformisani) komu-

nisti će pasti. Ali uskoro pošto nacionalne
stranke osvoje vlast Muslimani i Hrvati će se
udružiti protiv Srba. Tada sam mislio u smislu
postavljanja ljudi na ključna rukovodeća mjesta
i na investicije po teritoriji na kojoj koja nacija
pretežno živi. Na rat nisam mogao ni pomisliti.
Radovane po Srbe je najbolje da nemaju
nacionalnu stranku, već da se rasporedimo u
građanske stranke. U tom slučaju muslimanska
i hrvatska nacionalna stranka nikada neće moći
doći na vlast i ekonomski razvoj BiH biće
ravnomjeran, jer će Muslimani i Hrvati u
građanskim strankama znati da im opstanak na
vlasti zavisi prvenstveno od podrške Srba. Na
ovo mi je Radovan, u svom stilu velikog
mislioca, slično kako to sada čini u Hagu,
oponirao, ignorišući moj prijedlog: „Zašto ne i
mi, kad su oni to već učinili“. Osnovno za
njegovo odbijanje mog prijedloga bilo je što je
on sebe mogao da vidi kao lidera Srba jedino u
etnonacionalističkoj stranci. Tada, kao ni
sedam dana prije izbijanja ratnih sukoba u
Sarajevu, Radovan nije bio svjestan da će biti
rata. Na moje direktno pitanje njemu (28. marta
1992. g.): hoće li biti rata?, odgovorio mi je:
„Biće roškanja, ali zbog toga civili neće imati
nekih problema“. Pošto je tada uz nas bio
108
akademik Milorad Ekmečić upitam isto i njega,

a on potvrdi Radovanov odgovor.
Bez Srpske Demokratske Stranke, Stranka
Demokratske Akcije i Hrvatska Demokratska
Zajednica u BiH nikada se ne bi mogle
dočepati vlasti.7 Prema tome, Radovan Karadžić
je na vlast doveo Aliju Izetbegovića, koji će
kasnije (1992. g.) reći: „Ako treba birati između
suverenosti i mira, ja ću izabrati suverenost“.
Dakle, Radovan je bh. Srbe prvo doveo u
situaciju u kojoj su oni morali rat prihvatiti, a
onda im se predstavljao kao spasilac. Što je
najtužnije, najveći broj Srba ga je tako i
doživljavao. Zabludno poimanje slično kao i o
Lazaru, koji je Srbe prvo doveo u stanje u kome
se oni nisu mogli suprotstaviti Turcima, a kada
ih je, uprkos tome, izveo na izgledno gubilište,
on postaje spasilac.
Možda bi se BiH osamostalila i da Srbi nisu
imali svoju nacionalnu stranku, da su bili u
građanskim, ali je vjerovatno da bi to bilo
izvedeno pametnije nego što se dogodilo. Ni do
danas istoričari nisu postigli saglasnost o
karakteru rata u BiH. Jedni kažu da je počeo
kao agresija, drugi kao građanski rat, a on je
7
Evo izvoda sa jednog drugog mjesta u istoj knjizi. «(Nikola Koljević u svom
dnevniku spominje da je Alija Izetbegović, ispred SDA, prisustvovao
Osnivačkoj skupštini SDS. „Izetbegović je govorio o srpskoj orjentaciji svog
oca, i svoje porodice, i o tome kako je već bio zabrinut što Srbi kasne sa osni-
vanjem svoje stranke“. A što se Alija Izetbegović brinuo što Srbi ne osnivaju
nacionalnu stranku? Pa zato što bez SDS on i njegova stranka, što sam već
rekao, nikada se ne bi dočepali vlasti)».
109
ustvari počeo i vođen je kao stranački rat od

strane etnonacionalističkih partija, u kome se
odmah nametnuo stav: ako kao pripadnik odre-
đene nacije nisi lojalan njenoj nacionalističkoj
partiji ti si izdajnik svog naroda. Ako si se
zatekao tamo gdje si manjina, bio si sumnjiv.
Preostalo je: il' se pokloni ili bježi kud znaš! Da
je Zapad debelo bio umiješan u rat u BiH dokaz
je i to da je on (etnonacionalnim) strankama,
koje su svojom politikom rat uslovile, dozvolio
da postoje i nakon rata, a narod im ponovo dao
vlast.
Zbog simbiotičke veze nacionalističkih
stranaka i vjerskih vođa za bh. rat bi se moglo
reći i to da je on bio prvi vjerski rat u svijetu koji
su poveli i vodili nevjernici. Paradoksalno, ali
istinito. Ratko Mladić i Sefer Halilović
(načelnici generalštabova suprotstavljenih
vojski) nisu bili vjernici, ali su se, sticajem okol-
nosti, za takve predstavljali. Postali su vjernici-
imitatori».
Navešću prvo još dva izvoda iz knjige Srbi,
oglednimo se! a potom pokazati da Radovan,
ulaskom u politiku, nije sebe bio samo
emotivno i moralno ubogaljio, već njegov
prenaduvani ego više nije bio ni intelektualno u
stanju poimati ni ono što bi mu se predočilo kao
očigledno. Kao na primjer govorio sam mu ovo
što slijedi, pa kad sam shvatio da on ono nije u
stanju razumjeti, preporučio sam mu da mu ovo
110
objasni ministar pravde BiH, koji je bio iz

njegove stranke (Miodrag Simović), ali ni to nije
pomoglo. Radovanova tvrdoglavost je bila
maligna.
«Ustavom iz 1974. g. uvedeno je pravo
republika na samoopredjeljenje, umjesto ranijeg
tog prava naroda, i time je Srbima poturena
stupica, na koju su ukazivali neki profesori s
Pravnog fakulteta u Beogradu, zbog čega su bili
oštro sankcionisani. Pri rasturanju SFRJ srpski
političari, kao mutavi, govorili su o pravu naro-
da na samoopredjeljenje, pravu kojega više de
jure nije bilo, što je konstatovala i Badinterova
komisija i iznenadila ih – glupane. (Kraljevinu
SHS 1918. g. nisu konstituisale nikakve republi-
ke, već je Kraljevina Srbija svoju državnost
prenijela na zajedničku državu s ostalim Južnim
Slovenima, koji do tada, sem Crnogoraca, nisu
imali državnost. Makedonija, kao stara Južna
Srbija, nakon Drugog balkanskog rata pripala je
Kraljevini Srbiji, a ostali su bili pod Austrougar-
skom. Jugoslovenske republike su oformljene
na II zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 1943. g., na
kome su ogromnu većinu delegata činili Srbi –
Titovim ublehama zasljepljeni. Apsurdno je bilo
ustavnim izmjenama od 1974. g. omogućiti
pravo na samoopredjeljenje republikama,
tvorevinama koje nisu stvorile jedinstvenu drža-
vu, a tada su dobile mogućnost i pravo da je
razgrade, tako da svi narodi dobiju nacionalne
države sem Srba, zbog čega je i došlo do
građanskog rata, u kome su Srbi najveći
111
gubitnici, a uz to proglašeni krivima za rat i

satanizovani). (...)
Kolike su Raškovićeve zablude bile, ali ne samo
njegove već i Karadžićeve i Miloševićeve u vezi ko
ima pravo na otcjepljenje, svjedoči i ovo: „Mi
ćemo biti prinuđeni da tražimo svoje demok-
ratske izlaze. Recimo, referendumom Srba.
Uostalom, i današnji jugoslovenski Ustav govori
o otcjepljenju naroda. Pazite, naroda, a ne
nacionalne manjine! A Srbi u Hrvatskoj su
narod“. 8
Čitali ste na početku da ni Karadžića nisam
uspio ubijediti da su po Ustavu (iz 1974.) narodi
izgubili pravo na samoopredjeljenje do
otcjepljenja, a to pravo dobile republike. Mogu
zamisliti koliko su se Tuđman, pa i Alija
Izetbegović, radovali Miloševićevom političkom i
pravničkom sljepilu, a on pravnik, kada je pristao
da Badinterova komisija ocijeni imaju li republike
po Ustavu pravo na otcjepljenje ili ne. Kada je ta
Komisija obznanila da je secesija republika legiti-
man ustavni čin, srpsko nastojanje da se očuva
8
Ovaj citat sam preuzeo od Jovana Raškovića, Radovanovog “mentora” u
politici, iz knjige Luda zemlja. Ovo je primjer kako ljekar netačno zaluđuje narod,
govoreći mu ono o čemu pojma nema. Radovana nikako nisam mogao
ubijediti da ne organizuje referendum Srba u BiH 1992. g., nakon referenduma
koji su održali Muslimani i Hrvati (1. marta 1992.) godine. Govorio sam mu da
je njihov referendum legalan a Srpski da će biti, sa stanovišta Saveznog Ustava,
nevažeći. Ali Rad ovan je bio toliko umišljen u svoje tobožnje znanje da nije bilo
mogućnosti urazumiti ga.
112
jedinstvena država postalo je za svijet nelegitimna

aktivnost i potom je počela satanizacija Srba».
Nedavno je Vojislav Šešelj,9 profesor prava, u
svojoj završnoj riječi pred haškim Tribunalom
izrekao istu glupost (navodim po sjećanju): ako
su drugi narodi imali pravo oružanom borbom da
se osamostale iz Jugoslavije, Srbi su imali pravo
na isti način da brane opstanak jedinstvene
države. Ovakav stav pri rasturanju SFRJ bila je
velika srpska zabluda. Zabluda kojoj još i sada,
slično kao i Šešelj, robuju mnogi zabludnici.
Gospodo, do početka rata u BiH bio sam
univerzitetski profesor, a od tada sam bez katedre
pa do penzionisanja po osnovu godina starosti.
Na početku rata odbio sam sve ponude da se
uključim u vlast i, čim sam mogao, pobjegao sam
u izbjeglištvo. Pošto je tokom rata došlo do
podjele mojih predratnih kolega, kod jednih
nakon rata nisam htio da radim, a drugi nisu
htjeli da radim kod njih. Što reče Sokrat: moje
siromaštvo je najtačniji dokaz da govorim istinu,
a ono ujedno potvrđuje i mudrost narodne
poslovice da, ko ISTINU gudi, gudalom ga biju
po grudima.
9
On me je 1979. g. špijunirao za Službu državne bezbjednosti (SDB), što je
vidljivo u njegovom kartonu u toj službi, objavljenom u crvenoj knjizi Čuvari
Jugoslavije – suradnici UDB-e u BiH.
113
U stanu u Sarajevu ostao mi je i nestao rukopis

mog životnog djela, na kome sam radio 12
godina. Iz izbjeglištva sam pisao Radovanu, kao
lično pismo, kasnije to objavljeno kao otvoreno:
«E, vidiš Radovane, dok si se ti brinuo
kako da silom budu raseljeni ljudi u BiH kako
bi se stvorili nacionalno čisti prostori, ja sam
1995. godine zapisao da su mi neshvatljive takve
državne tvorevine, i u izbjeglištvu sam se brinuo
kako da ponovo stvorim djelo koje će
ravnopravno svim narodima biti od pomoći da
se samopronađu u ovom civilizacijskom
bespuću. Moja nastojanja su bila da poučim
ovovremenog čovjeka da se pravilno usmjeri,
pošto smo se civilizacijskim tokom počeli gubiti
u tehničko-tehnološkoj džungli, moralnoj
kaljuzi i duhovnoj pustinji. Tražio sam put, i
pronašao ga, kojim se čovjek može vratiti k sebi
samome, svom duhu, onom što je u nama
najvrjednije, a što je svakojakim civilizacijskim i
ideološkim smećem prekriveno. A može li u
ovom času sveopšte duhovne izgubljenosti biti
većeg doprinosa od toga, ne samo za nas, već i
za Čovječanstvo?
Znam da ćeš ovo shvatiti kao neumjesno
samohvalisanje, ali Radovane, dok si ti u
psihama naroda, a i kod sebe, raštimavao ono
što ni od ranije nije najbolje stajalo, mene je od
tvog postupanja spopadala ledena jeza, ali
umjesto beznađa, tražio sam način kako da i u
114
takvim uslovima nešto učinim da narodu

kasnije, kad za to dođe vrijeme, pomognem.
Pored ostalog, da sređuje psihički haos u koji će
on upasti nakon materijalnog, moralnog i
duhovnog pustošenja, koje će, znao sam,
uslijediti pod tvojim vođstvom i savjetima i
instrukcijama ti od strane tvojih mentora. Srbi i
Crnogorci su do ovog rata u njih ulazili
motivisani uzvišenim idealima očuvanja
sopstvene slobode – koliko je to bilo mudro, a
koliko po sistemu ho...ruk, sada ćemo ostaviti
po strani – ali ovoga puta, kada izuzmemo
nametnuto pravilo vojne obaveze, za ulazak u
rat vi ste mase harlakali u njega i motivisali pri-
vlačeći ih izgledom da će se u njemu moći da
ispoljavaju najniže i najtamnije (ne)ljudske
sklonosti, gadosti. Sramno je da su se informa-
cije o tome prešućivale i ono što je pokazivano
kao činjeno predstavljano je kao
najrodoljubivije, a da je krivica jedino kod druge
strane. (Druge strane ovim ne branim od toga
što su tvoju stranu plagirale – ili, što su potpuno
autohtono, u sferi ljudskog zla nabasavale na
isto, slično, pa i na još monstruoznije10 – ali
njihovo ponašanje ovdje nije predmet
razmatranja, sem uzgred).
10
Mislim na to što su Muslimani, bez sumnje, to su mi potvrđivali nakon rata
neki moji prijatelji Bošnjaci, granatama i na druge načine gađali svoje civilno
stanovništvo, da bi pomoću medijske i ostale režije to pred svijetom pripisali
Srbima.
115
Dakle, Radovane, nakon tragedije koja nas

je snašla, a kojoj si ti uveliko svojom umnom
zaslijepljenošću doprinio, moj duh je i u krajnje
bijednom načinu života, bio zaokupljen najuz-
višenijim mogućim ciljem – kako da učinim
nešto korisno za druge – a tvoj um je
istovremeno bio opsjednut kako da ti, i uz tebe i
Srbi (s obje strane Drine i Crnogorci uz njih),
zauzmete što “bolje” mjesto na svjetskom
ideološkom smetljištu.
Radovane, shvati, bar sada i napokon, da si
ti zbog tvojih brojnih kompleksa, iracionalnim
sadržajima svoje psihe opsjednut. Jung je vrlo
dobro zapazio da je “opsjednuti uvijek religio-
zna osoba sa obrnutim predznakom. On ne
primjećuje da se iz čistog straha ’da ne padne
živom Bogu u ruke’ potpuno izložen njegovoj
đavoljoj suprotnosti”.11
Bez Jungove pomoći teško je u osnovi i
potpuno shvatiti tvoje fanatizovano prigrljavanje
mantijaša, nakon vas političara, najvećih
ublehaša, kao i njihovo srdačno prihvatanje tvog
11
Po ovoj karakteristici Radovan i Alija Izetbegović bili su povezani kao što su
to sijamski blizanci. Alija je na minderu (u krugu bliskih osoba) pred rat rekao da
Muslimani trebaju biti spremni žrtvovati oko 100.000 ljudi da bi ostvarili
samostalnost BiH. Muslimanskih žrtava je bilo manje, samostalnost je
ostvarena, a šta sada, realno viđeno, Bošnjaci (i ostali u BiH) imaju od toga u
odnosu na ono što su imali do aprila 1992. godine? Ništa! Do jad i bijedu. Ali,
za razliku od stanovništva, nacional-šovinisti, zahvaljujući ratu u BiH, imaju što
ranije nisu mogli ni zamisliti, jer nisu mogli ni sanjati da je narod stado, takvo
kakvo je, a za što je kriv Titov režim.
116
zagrljaja, što je sramota nad sramotama, i nju

nikada neće biti moguće oprati, i bez toga, sa
ne naročito čistog lica Crkve.
U svakom narodu ima moralnog šljama, ali
naša tragedija je u tome što se taj moralni šljam,
zakićen ponekim časnim-zabludnjelim imenom,
pod tvojim političkim vođstvom bio dočepao
vlasti, i zahvaljujući tome predstavljao se
narodu kao njegov spasilac u času kada ga je
navlačio u našu najveću tragediju.
Pošto nema čovjeka koji je bez Sjenke, bez
tamne strane svog bića, a trebalo bi da znaš da
smo je mi nesvjesni sve dotle dok je nekim
dubinsko-psihološkim ili duhovnim postupkom
ne osvijestimo, zato ti predlažem za
samoosvješćenje duhovnotjelesni metod naše
joge. On će ti, ukoliko ga prihvatiš i pomoću
njega se samocentriraš, omogućiti da shvatiš šta
si uradio i da izvedeš preporođajno pokajanje
zbog počinjenih grijeha i srpskom narodu i
ostalim bratskim nam nacijama. Istrajavajući na
svojoj, tobožnjoj, bezgrešnosti, ti samo svakim
danom upadaš u sve dublju grešnost. Kako je
Isus poimao grešnost, samonesvjesnost je naj-
veći čovjekov grijeh. Ta grešnost, samone-
svjesnost, tebe je navela da politikom koju si
inaugurisao počiniš i strašne svjetovne grijehe,
koje pravo naziva zločinima, i sada te takođe
117
samonesvjesnost onemogućava da pojmiš istinu

i o tome, i o sebi. Tvoje osvješćivanje više nije
samo tvoja privatna stvar, već je ona u direktnoj
vezi sa nužnošću opamećivanja naroda, kome si
se za vođu bio nametnuo, a on te prihvatio, u
stanju svog mitomanskog sljepila, koje je imalo
nedopustivo mnogo elemenata psihotičnosti ili
masovnog ludila, od koje šuge se sada moramo
liječiti.
Narodnim ludilom imenujem stanje kod
srpsko-crnogorskog čovjeka kada u njemu
prorade sadržaji nacionalno podsvjesnog i
nesvjesnog, koji su u psihama naših predaka
taloženi tokom robovanja Turcima i
kristalizovani nakon fizičkog oslobođenja od
ropstva, a odgojem se usađuju u psihu. U
trećem izdanju knjige Moralna zora rudi nad
Durmitorom – budite se! dajem (kratko)
objašnjenje naše zle sudbine što se ni dva vijeka
nakon fizičkog oslobađanja od ropstva Turcima
ne uspjesmo psihički osloboditi od robovanja
kosovskom mitu.
Vrlo često ti nacionalno-podsvjesni sadržaji,
kao npr. ono što imenujem kao kosovski mit
kod Srba, može poprimiti sudbinski tragične
posljedice, jer na nacionalno biće ima slično
autorazorno dejstvo kao kompleksi na
neurotičara. Kada su Turci otišli, razumljivo nije
118
bilo moguće da time iz Srba odmah nestane i

sadržaj kosovskog mita, koji se stoljećima
taložio u podsvjesnom, ali je po nas prava trage-
dija što taj mit nikada do sada nismo osvijestili i
oslobodili se njegove štetnosti po nas u ovovre-
menosti. (Destruktivnog dejstva mita nemoguće
se osloboditi ignorišući ga ili prekrivajući ga
nekom ideološkom zabludom, kao što je to na-
ma Titov režim bio poturio, a mi to, slično kao
namamljena stoka so sa dlana, polizali, te kad
smo utonuli u dubok san sanjali kako smo kraj
divnih izvora života, ali se probudili žedni
prošlosti).
Zato što je u nama ostao mit i nakon
nestanka razloga koji su bili uslovili njegovo
nastajanje, mi smo kao narod postali neurotični.
Znaci te boljke pokazuju se na razne načine, a
posebno u našem iracionalnom junačenju,
stalnim neslogama i podjelama, u sklonostima
da dok svim bićem težimo demokratiji, baš tada
prizovemo nekog diktatora da bi klekli pred
njega, ali i u nerazumnom odnosu prema
muslimanima, koji zbog toga skoro jedan vijek
doživljavaše Srbe slično kao mlađi brat starijeg
u čijoj sjeni, uz neprestana podozrenja,
ljubomore i svađe, mora da živi dok im otac ne
umre i dok se ne podijele. Srpsko-bošnjački od-
nosi biće bremeniti mučnom prošlošću sve
dotle dok se, na obje strane, u podsvijest potis-
119
nuti sadržaji ne osvijeste – razumljivo da ti

sadržaji nisu isti, ali nisu ni toliko različiti
koliko bi to laiku moglo izgledati po našem
međusobnom ponašanju – te se uz to ne učini
duboko pokajanje zbog svih, a posebno strašnih
svježih ratnih rana i potom se postigne
zdravorazumsko pomirenje. To će biti mučan
proces, koji će posebno ometati sveštenici i
vjernici-imitatori, bez čijih riječi, kao po suhim
drvima posutog benzina, plamen ratnog požara
ne bi mogao onako progutati razum. ...
Zato sve dotle dok se potisnuti sadržaji ne
prizovu u svijest i tu ne budu “spaljeni”, mi
ćemo, pored infantilne vezanosti za Ruse, biti
robovi međusobnih podjela i raznih iracional-
nosti. Iracionalnost se zapaža svaki put kada
mit “proradi”, što je viđeno u svim ratovima u
ovom vijeku, a za poslednji je to bilo presudno,
jer bez toga sve drugo bi bilo nedovoljno. Pot-
paljeni nekakvom belosvjetskom ujdurmom, mi
(a i naši susjedi slično) po kriteriju religijske (ili
ideološke) različitosti jurišnemo jedni na druge
kao ludi. ...
Karađorđevići, dinastija sopstvenom krvlju
zalivena i tuđom uprskana, učinili su Srbima
strašno zlo, ušančujući nas u kosovkom mitu
upravo onda kada je trebalo da ga se počnemo
oslobađati. Krajnje vrijeme je da shvatimo kao
nužnost da se oslobodimo od iracionalnog
120
mita, a da je to učinjeno kad je tako trebalo

postupiti, ne bi mit, i po oslobođenju od ropstva
Turcima, ostao još dva vijeka da dominira
psihom srpskog čovjeka. Pri raspadu SFRJ,
mitološko sječivo, isprovocirano naglašenom
islamizacijom težnje kod Muslimana za
odvajanjem BiH iz Jugoslavije, tako se strašno
zasjeklo u bratsko tkivo, da je to našu dota-
dašnju vezu rasjeklo i razdvojilo nas. ...
Jasno mi je da će ovaj tekst ljudima koji su
pod vlašću kosovskog mita (a čega nisu svjesni)
izgledati strašno, totalno antisrpski, iako mi nji-
me nije stalo ni do čega drugog nego da upravo
takvi ljudi shvate da su pod vlašću iracionalne
sile, koja kada njima ovlada sasvim zavede
njihov um i onemogućava im da racionalno
misle, iako oni upravo tada vjeruju da donose
najmudrije odluke u istoriji, a koje se kasnije
pokazuju kao velike gluposti. Šta to znači može
se pokazati s mnogo primjera iz BiH tokom rata
(ako se i ne pomene raseljavanje srpskog naroda
nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ili
imenovanje nekakvih prlesija gradom Srpsko
Sarajevo). Školovani, do juče, reklo bi se,
normalni, čak ugledni ljudi, najednom su se po-
čeli ponašati na način zdravom razumu neobjaš-
njiv i, zarad nekog cilja, samo njima shvatljivog,
ugurali su mase u ratni sukob, a svako je na
svojoj strani stvarao osjećaj opravdanosti za to,
121
jer se, kao, eto tako jedino moguće odbraniti od

onih luđaka što su s druge strane. Umrijeću a
neću moći osjećajno pojmiti kako su ljudi
tokom rata u BiH, koji su u njemu učestvovali,
mogli sebi dozvoliti da budu takve i tolike ovce,
odnosno da budu na(za)vedeni, da rade to što
su činili. ...
Ako se ne uzme u obzir da su nesvjesni
sadržaji psihe i jedne i druge bili preplavili
nemoguće je objasniti kako je došlo do tako
suludog postupanja, jer da je bilo razuma i
strpljenja na miran način, uz pregovore i
sporazume, moglo se postići daleko bolje
rješenje od onog koje će na kraju ispasti.
Ali, kada sadržaji nesvjesnog preplave svijest,
ljudi se ponašaju nerazumno. Kada ponašanje,
koje bi na individualnom nivou značilo (pri-
silno) slanje u ludnicu, bude uogrnuto politički
u plašt nekih opštih, nacionalnih interesa, tada
se ne svrstati, već se od toga distancirati,
značilo je ili se izložiti najvećem mogućem
riziku po život ili bježati u izbjeglištvo.
Jasnim i brižljivo planiranim namjerama
stranih interesa da ovdje dođe do rata,
raznorazne težnje domaćih nacionalnih lidera
išle su sasvim na ruku. Uskoro će oni koji misle
da su ratom nešto dobili uvidjeti da je ujdurma,
koju su oni uzeli za potencijalni “dobitak”,
podmetnuta im kao mamac, ali kada to njima
bude jasno, tada će za bilo kakvo popravljanje
greške biti kasno.
122
Iživljavanje nad nedužnim ljudima do

njihovog ubijanja ili progonjenja, te rušenje
bogomolja, istorijskih spomenika i sl. činili su,
bez obzira na kojoj strani da su bili, oni ljudi, u
stanju samovlašća, koji su imali potrebu da tako
daju odušak pomiješanim mitološkim (ili
fanatično-religijskim) sa psihopatološkim sadr-
žajima u svojoj psihi. Ali tih sadržaja se tako
nemoguće osloboditi. Zločinci i rušitelji nisu
sada, niti će to biti ikada, ništa srećniji nego što
su bili prije nego što su pokušali protjerati ljude
i/ili skloniti tuđe simbole sa prostora koje
proglasiše za svoje. Ako čovjek nije pod domi-
nacijom zla u sebi, sakralni ili dragi simboli
njegovih komšija, koji su druge vjere nego je on,
ni najmanje mu ne smetaju, već naprotiv, on
prema tim obilježjima drugačije religijske
pripadnosti osjeća simpatiju sličnu ljubavi
kakvu ima, ako je ima, za ljude čiji su to sim-
boli. Ovo sam napisao na osnovu ličnog iskus-
tva stečenog osvješćivanjem nesvjesnog. Tako
problem stvarno nije u bogomoljama, koje nam
je jedno doba ostavilo, već u psihama ljudi, u
projekcijama potisnutih i nesvjesnih psihičkih
sadržaja».
Ako ponovo pogledamo u Lašnalovu odbranu
gospođe Lombardi moglo bi vam to biti od
koristi. Lašnal, imajući u vidu koje životne
okolnosti su gospođu Lombardi prisilile da
učini strašan zločin prema svojoj djeci,
sudijama reče: Sad sudite i recite: da li je ubica
123
ova žena koja se nalazi na optuženičkoj klupi, ili

se ubica nalazi van ovih sudskih svodova ...?
Da, da, gospodo, Radovanove sudije, sudite i
recite: da li je u lutkarskom pozorištu lutka,
koju pokreću nevidljivi konci, zaslužna što
svojim gegovima zasmijava publiku ili, da li je
kriva ako se djeci predstava u kojoj je ona akter
ne dopadne. Radovan je bio samo lutka u
tragičnoj „lutkarskoj“ predstavi vjersko-
građanskog rata u Bosni i Hercegovini.
Režiseri, stvarni krivci – ubice – u toj predstavi
su van svodova Tribunala. Oni su vas, tužioce i
sudije, delegirali da u njihovo ime odigrate
ulogu marioneta u maskenbalnoj predstavi,
kako bi se svijetu pokazalo da je to što je,
uglavnom njihovo zlodjelo, tobože, samo
posljedica kavge u balkanskoj krčmi.
Gospodo, vama je poznato ko je Hakija
Meholjić (prenosim iz knjige Srbi, oglednimo
se!), «komandir policije u Srebrenici 1995., o
čemu ima tv svjedočanstvo, izjavio je da mu
je Alija Izetbegović rekao: „Klinton traži da
pustimo četnicima da pobiju 5.000 naših ljudi
i tada će NATO bombardovati srpske vojne
položaje“. Meholjić je izjavio da je on
odgovorio da to ne može dopustiti. Dakle,
srebrenički masakr je dogovoren i Srbima
poturen, pa kasnije proglašen genocidom, ia-
ko u njemu nije bilo ubijanja, u pravilu, osim
onih koji su bili pripadnici vojske.
124
Pomenuti Hakija Meholjić je (2010. g.) na

BHT1, govoreći o događanjima u Srebrenici u
julu 1995. godine rekao da je Memorijalni centar
u Potočarima (u kome se sahranjuju stradali
Srebreničani) spomenik američke politike
vođene prema BiH tokom rata».
Zar je potrebno biti posebno pametan pa se ne
zapitati, zapravo ne moći se čudu isčuditi, zašto
je Bil Klinton, predsjednik najmoćnije države na
svijetu, došao na ratno stratište u Potočare,
jedno malo mjesto u bosanskoj selendri, kada je
u njemu bilo otvaranje Memorijalnog centra?
Odgovor na ovo pitanje daje naša narodna
poslovica: da se zločinac uvijek vrati na mjesto
zločina. Radovan Karadžić i Ratko Mladić jesu
sukrivci, zato što su pristali da budu marionete12
u zločinu u Srebrenici, ali stvarne ubice
Srebreničana i odgovorni za genocid – ako se
zločin što je počinjen u Srebrenici može zaista
imenovati genocidom – su Alija Izetbegović i
Bil Klinton.13
12
Radovane, sjeti se da je Draža Mihailović, tokom suđenja, koje mu je
(1946.) priredio Titov režim, rekao da je njegova najveća greška bila u
tome što se nije znao snaći u vrtlogu obavještajnih službi oko sebe . Ti si
tokom rata pokušavao da izigravaš Tita, ali s tom razlikom što tvoj ratni
cilj i ciljevi obavještajnih službi oko tebe nisu bili u korelaciji, kako to
bješe kod Tita, kome su u ostvarenju jenog od ciljeva – poturanja
Srbima kukavičijeg jajeta – bili naklonjeni i Čerčil i Staljin, a oni su
izigrali Dražu, slično kao i tebe tvoji mentori, pa je vama dvojici
zajedničko to da niste bili u stanju prepoznati u korist čijih ciljeva
činiste to što ste činili.
13
Prilikom sahrane Alije Izetbegovića, Karla del Ponte izjavi da je Tribunal
pripremao optužnicu i protiv Alije ali da se otezalo sa njenim
125
Evo glavnog pitanja: ako jedan stručnjak za

psihu, neuropsihijatar, bude od strane svjetskih
moćnika i njihovih tajnih službi,14 perfidno
naveden i zaveden, da čini to za što ga se sada
optužuje – u kom ponašanju su njegovi
kompleksi imali znatnog udjela, na što su tajne
službe računale od početka, kao na ono što će
im biti najpouzdanije u ostvarenju njihovih
ciljeva – bar je to sada očigledno, da se
Radovanovo tadašnje ponašanje ne može
ocijeniti kao normalno, pa da li se on onda
može osuditi na zatvorsku kaznu ili bi jedino
pravedna presuda bila: upućivanje na boravak u
psihoterapeutskoj ustanovi radi ozdravljenja –
do ozdravljenja ili do smrti?
Gospodo, ako vama nakon ovog pisma nije
jasno da Radovan Karadžić, tokom rata u BiH,
za svoje postupke za koje ga optužnica tereti
nije odgovoran, jer ih je činio pod duplom
prinudom: ličnih kompleksa i unakrsnih
zahtjeva obavještajnih službi, dakle, pravno
viđeno, on je bio neuračunljiv,15 i da ga iz tog
objelodanjivanjem. Prešutila je da se otezalo zato što su njoj, a i drugima u
Tribunalu, brda dolara iz islamskih država zaklanjala pogled prema pravdi.
14
Ako bi neko rekao, da je moju tvrdnju da je Radovan bio u mengelama
obavještajnih službi nemoguće dokazati – razumljivo da je to nekome
kao što sam ja, nemoguće izvesti – onda bi se, bez toga, njegovo onakvo
ponašanje, ako je bilo zaista samo voljno, pokazalo još nenormalnije.
15
Gospodo, razmislite zbog čega je Norvežanin Brejvik, prošlogodišnji
hladnokrvni ubica 77 osoba, za svog uzora odabrao Radovana? Brejvik, ovih
dana izjavi, umjesto pokajanja za počinjeno zlodjelo, da mu nije žao što je pobio
toliko osoba, već da žali što nije još više. Ne trebaju nam psihijatri reći je li
Brejvik normalan ili nije. Očito je da nije. Stari Latini imaju izreku similes simili
126
razloga ne možete osuditi na zatvorsku kaznu,

već jedino na obavezu liječenja. Ako ovoga niste
svjesni, to znači da ni vi sada niste uračunljivi;
radite ono čega niste samosvjesni ili, ako jeste,
to činite pod pritiskom, slično kakav slučaj
svojevremeno bješe s Radovanom. Isus je
odlično zapazio kada je rekao: „Čoveče, ako
znaš šta činiš, blažen si; ali ako ne znaš šta
činiš, proklet si i prekršitelj zakona“. Isus je
mislio na univerzalni duhovno-moralni zakon, a
s njim bi trebalo da su, iako nažalost najčešće
nisu, u saglasnosti i ljudski zakoni.
Mislim da bi Radovan i njegovi sljedbenici prije
i rađe pristali i na doživotnu robiju nego na oba-
vezu njegovog liječenja u psihoterapeutskoj
ustanovi, jer hipertrofirani ego sve može
podnijeti lakše nego da mu se kaže i pokaže,
kao što to učinih, da njegovo psihičko stanje
nije normalno.
Jasno mi je da će ovo pismo kod nekih od
adresata, a posebno kod Radovana, te mnogih
njegovih sljedbenika, izazvati ogroman revolt i
mržnju prema meni. Ali šta ću, kako pišem u
gaudet (sličan se sličnom veseli, sličnosti se privlače). Brejvik je u Radovanu
prepoznao nešto od onoga što Radovan u sebi ima i što prikriva kao zmija
noge, a upravo za to Brejvik je osjetio simpatiju, a što većina onih, koji
Radovanu nisu slični, nisu u stanju to zapaziti, bez obzira koliko da su
obrazovani. To što je Brejvik prepoznao u Radovanu, početkom rata sam
naslutio i ja, ali ja, za razliku od Brejvika, za to nisam osjetio simpatiju, već
jezu, zgražavanje i odvratnost. (Nakon zlodjela koje je Brejvik počinio
Ambasadi Kraljevine Norveške u Sarajevu pismeno sam ponudio da na
norveški bude besplatno prevedena knjižica Obrati se dušo izgubljena - …, da oni
Norvežani, kojima bi Brejvik mogao postati uzor, vide kakav je njegov uzor.
Prijedlog je odbijen pismeno. Molio sam da s nekim razgovaram, ali je i taj moj
prijedlog drsko odbijen. Biće mi drago ako se Norvežani jednom ne pokaju
zbog postupka njihove ambasadorice u Sarajevu).
127
knjizi Srbi, oglednimo se! – opstati ili nestati?

«Zašto prosvjetljenici i uz njih neki moralisti
imaju potrebu da „ispravljaju krivu Drinu“?
Čovjekoljublje, empatija, je u osnovi te potrebe.
U pravilu oni time sebi priređuju samo neprijat-
nosti. Znak njihove vrline je, kako zapisa Ivo
Andrić, „u tome što ne mogu da odole
iskušenju i da ne kažu ono što ljudi uglavnom
znaju ali ne žele sami sebi da priznaju, još
manje da to čuju od drugih. – Oni se trude da
budu što bliže istini, a ljudi ih utoliko manje
vole što više u tome uspevaju. Možda je bilo
neophodno da neko među ljudima sve to kaže,
ali je utoliko manje zavidna sudbina onoga koji
je to morao da učini“».
Bilo je neophodno da neko od Srba Srbima
prinese ogledalo; da se mi, u kontekstu
civilizacijskih i nacionalnih neprilika, ovakvih
kakve su, vidimo onakvima kakvi smo zaista.
Utisak mi je da niko osim mene to nije smio,
prije nego da niko nije znao učiniti. To sam
učinio u svojim knjigama, koje nijedan izdavač
nije smio da publikuje, pa sam ih sâm
publikovao. Osjećao sam, prema moralnom
zakonu u sebi (Kant), kao životnu obavezu da to
učinim i, – učinio sam.
U knjizi Srbi, oglednimo se – opstati ili nestati?,
onima koji mi prijete (i smrću) poručio sam:
zakasnili ste! Sokratovim riječima rečeno, sada
možete me ubiti, ali mi ne možete nahuditi. Što
sam imao potrebu da napišem, napisao sam i
objavio, a umni ljudi se tome oduševljeno dive.
128
Moje Otvoreno pismo Radovanu Karadžiću

završava se ovako:
ISTINA: KOLIKO BOLNA, TOLIKO JE

LJEKOVITA
«Onesviješćene svijesti, kakva je i tvoja
Radovane, nisu u stanju shvatiti da rat koji je
narodima bio nametnut, upravo su takve svijesti
prizvale. Bošnjaci za rat kao krivce optužuju
Srbe, a Srbi Bošnjake, dok ni jedni nisu u stanju
uvidjeti, ni sada, da su težnje Zapada za
stvaranjem banana država na Balkanu, te
opsjednutost nazadnim idejama vas, narodnih
vođa, ono što je narod uguralo u rat. A vaše
stranke će da praktikuju rat dok postoje, ali i
mafijašku saradnju u vašem profiterskom vla-
danju svojim narodima, kao, npr., što je bilo
vaše međusobno trgovanje oružjem tokom rata.
Po narod je bilo kobno što su muslimanski
lideri u BiH, a i srpski (ovdje i tamo) – svi
podržani od religijskih institucija – bili
opsjednuti idejama koje, iako su različite, one
su, u ovom dobu ili retrogradne, ili neostvarive.
Srpske vođe su htjeli da postojeću državnu
zajednicu održe što većom, pored ostalog, i zato
da bi ona tako imala više moći da se suprotstavi
Novom svjetskom poretku i Vatikanu u njiho-
vom odlučnom prodoru na jugoistok i istok
Evrope, a muslimanske su bile uzele kao svoju
129
istorijsku misiju da – čudnog li paradoksa, i uz

pomoć zapadnih, katoličkih država – od BiH
stvore odmorište islamu na njegovom putu ka
srcu Evrope. Oni ni sada nisu u stanju uvidjeti
šta tim nastojanjem priređuju svom narodu,
naročito na dugu stazu. Narodna mudrost to što
oni uporno rade imenuje: sječenjem grane na
kojoj se stoji.
Ali ni naša, srpska, zasljepljenost nije ništa
manja. Jedan od naših velikih usuda je da
glorifikujemo vođe i onda kada su nas oni,
slijepi za budućnost, a opsjednuti ličnim i
nacionalnim kompleksima, vodili u sigurnu
propast. Svjež doprinos tom usudu Srbi dadoše
svojim (pretežnim) odnosom prema tebi i S.
Miloševiću – nakon Lazara: najvećim
upropašćivačima Srba! Da bi vaš lik i djelo bili
demistifikovani, trebaće mnogo truda najbrilja-
ntnijem dijelu srpskog duha i još neizmerne
patnje srpskoj duši.
Naučni autoritet svjetskog glasa, Jovan
Cvijić, za antropološko-psihološki tip dinarsko-
durmitorskog čovjeka, kome egzemplarno
pripadate ti i Milošević, konstatovao je kao
jednu od bitnih karatkeristika: nepodoban za
politiku. Potvrda ovog naučnog stava, preko vas
dvojice stigla nam je na najtragičniji način.
Žalosno je Radovane i za tebe kao zvaničnog
stručnjaka za psihu i za srpski narod u BiH, koji
130
te, kao došljaka, bješe prihvatio za vođu, što je

kod tebe bila prevagnula arhaična i destruktivna
predstava o budućnosti, koja je usmjeravala tok
društvenih zbivanja ka prošlosti, i, što bješe još
gore, ka spuštanju duha naniže, čak do njego-
vog potpunog potonuća u moralni glib. A duh,
naše istinsko produhovljavanje, moglo je biti
naš jedini put spasa. Pred istorijom – čak ako ne
bi ni uzeli u obzir ratne zločine – na tebi će
ostati najveća sramota što se srpski narod u BiH
uvalio u najdublju moralnu kaljugu u svojoj
istoriji. Da si ti sam moralan čovjek, ti nam ne
bi kao rezultat svojih političkih avantura u ruke
gurnuo moralno kopile, a predstavljao nam ga
za Princa kraljevske loze.
Svojim dolaskom na vlast ti si Radovane
doslovno potvrdio ovo moje zapažanje (iz
Moralne zore) o nama. Prastari problem kod
srpskog naroda, koji je postojao i prije Kosova, a
nakon njega usađen nam je kao karakterna crta,
ogleda se u tome da kad se njegov pripadnik
dočepa vlasti, njemu ni na kraj pameti ne pada
da svoj položaj koristi za dobrobit svog naroda,
kako bi to trebalo da bude, već postaje
opsjednut da zadovoljava komplekse svog
prenaduvanog ega ili da se materijalno bogati
tako kako je karakteristično za fukaru kada mu
zapadne da grabi tuđe. Ova osobina je veliki
usud srpskog (ali i crnogorskog i bošnjačkog)
131
čovjeka. Ona izvire iz naše neusredištenosti u

sebi samima, pa zato naš političar kao
opštedruštveni interes, a to znači i svoj cilj, vidi
samo ono u čemu će se egzaltirano do
deliričnosti ispoljiti njegove egoističke želje.
Zato ovoliko insistiram na samospoznaji, jer
samospoznat čovjek prvenstveno radi za opšte
dobro. ...
Mi ne možemo, slično kao ni neki drugi
narodi bivše SFRJ, da shvatimo da su nakon
pada komunizma vlasti se dočepali oni, od kojih
neki nisu psihički zdravi, ne bar toliko koliko je
to nužno da budu s obzirom na položaje koje su
prigrabili, drugi su toliko bili žedni vlasti da
kada su je se dograbili, ponašali su se kao opi-
jeni, treći su se bili umislili da su kao stvoreni
za velika načela, iako su bili suviše malog čela, i
oni su omogućavali sadistima i raznom ljudsk-
om šljamu da čine svakojake zločine, ali i da uz-
gred obavljaju neviđenu pljačku, a sada mi svi,
zato što su počinioci zločina u prijateljstvu ili
dosluhu s vlašću, moramo da snosimo teret
onog što se zove kolektivna krivica. Od tog mo-
ralnog gliba moramo se čistiti, iako njegov
smrad vlastodršcima godi.
Znam da će mi neki prigovoriti zašto koju
riječ neposredne kritike ne uputih i drugim
stranama u ratu. Razloga za takvu kritiku ima,
ali takvoj kritici ovdje nije bilo mjesto. Pišući
132
ovo sjećao sam se sjajnog Isusovog zapažanja,

da prije nego što ukažemo na trun u oku brata
svog, treba da iz svoga oka izvadimo brvno. A
šta mi činimo? Svoje sljepilo mi opravdavamo
tako: što ukazujemo na tuđe sljepilo ili zle
namjere. Ovo što slijedi biće digresija, ali
učiniću je da bi ti ukratko ilustrovao kako boš-
njački lideri uviđaju sada ponešto od onoga za
šta su ranije bili slijepi ili se, iz nekih razloga,
pravili da to ne primjećuju. Ali prije toga, za
uvod, navešću kako sam u Moralnoj zori
napisao da znam reći: kada god vatikanski
establišment želi da sjebe Srbe i muslimane na
Balkanu on vatru potpali, pa vješto preko
Hrvata muslimane uzima u “zaštitu”, što Srbe
posebno iziritira te nasjednu, i ne znajući kako
da obuzdaju, kada im “prorade", komplekse
nastale onim što imenujem kosovskim mitom,
prihvate bratoubilački rat, a u njemu stratezi
evangelizacije Balkana vide najbolje obavljen
posao za njih. A mi, ostajemo li bene, ostajemo!
Ovih dana bio sam vrlo iznenađen kada sam
pročitao u intervjuima dva čelna čovjeka kod
Bošnjaka sledeće: 1. Alija Izetbegović izjavi
doslovno: “Naslućuju se konture jednog ružnog
projekta za naš narod...” i 2. ef. Cerić: “Nas se
ovdje proziva za boje, za nekakve znakove, što
uopće nije bitno. Unatoč tome što je Federalni
sud u New York-u donio presudu o masovnim
133
silovanjima naših žena od nas se traži da

budemo manje muslimani, da budemo manje
Bošnjaci i da je to uvjet da opstanemo ovdje. Te
paradokse mi moramo zamjeriti. Nema,
naravno, koristi ni ovo što ja govorim, na ovakav
način. Želio bi samo ukazati muslimanima da je
ovo pravi trenutak da se zamisle nad svojom
sudbinom i da ne sjede skrštenih ruku, da
čekaju da im sve neko riješi, jer odnos o kome
smo govorili je i stvar nas samih i to što mirno
posmatramo, i što smo postali sebični, što smo
se povukli sami u sebe i što smo prihvatili igru”.
(U vezi prethodnog mislim da je pravi trenu-
tak kada su se muslimani trebali zamisliti nad
svojom sudbinom bio onda kada je osnovana
SDA – ali ko i kako da o sudbini naroda misli u
onakvom stanju euforije – a sada, ne da nije
riječ o pravom trenutku, već je za bilo šta
pametno poprilično kasno, jer je sudbina naro-
da, izgleda, već dospjela u šejtanske ruke. Ili, da
li je to sudbina namijenila bosanskim mus-
limanima, sunitima-hanefijama, da im i u
buduće neke bradonje budu najveća opasnost
po njihov identitet, iako više u vezi s tim neće
biti riječ o četnicima).
Navedene izjave prilično tačno odražavaju
tragično stanje Bošnjaka, a srpsko nije ništa
bolje, ali ono što me u intervjuima dva vrhovna
134
(svjetovnog i duhovnog) čelnika kod Bošnjaka

zaprepašćuje je to, da oni pokazaše kako svoju
zasljepljenost uopšte ne primjećuju, već, prema
njima, za sve što se zakulisno, a eto sada i
otvorenije, sprema Bošnjacima, u vidu nekih
ružnih projekata ili igara, kriva je međunarodna
zajednica.
O politici, našoj sudbini, ponešto zapišem
samo ugred, kao npr. u junu 1995., da se u BiH
vodi rat koji je režiran od strane korifeja novog
svjetskog poretka, pored ostalih ciljeva – daj
bože da se ne pokaže kao tačno – s namjerom
da bi preko muslimanske braće, Srba
(bremenitim kompleksima prema svojim islami-
ziranim sunarodnicima, što je slično i obrnuto),
u katolički zagrljaj bili ščepani bosansko-herce-
govački Muslimani, ali uz njih i Srbi.
U svojoj knjizi, Moralna zora rudi – Budite
se!, pišem (isto uzgred), a navešću dva izvoda s
dva različita mjesta.
Za zajedništvo na prostorima Balkana ovo su
najtragičnije godine, za što pored starih težnji
Srbije i Hrvatske za prevlast nad BiH, raskolu
najveći doprinos, među internim faktorima,
dadoše obezbožene religijske institucije i
imanentna netrpeljivost između katoličanstva,
pravoslavlja i islama. Greška Bošnjaka – u
njihovoj potpuno opravdanoj borbi za svoj iden-
135
titet – je što su svoju borbu suviše vjerski obojili,

tako, uz sijanje tokom rata sjemena na Balkanu
ranije nepoznatih islamskih sekti, ispada da je
širenje islama ono što je bilo primarno u borbi
za samostalnost BiH. Ovom greškom Bošnjaci
pridobiše veliku naklonost islamskog svijeta, a
da li, u odnosu na Zapad, oni time sebi
dugoročno svezaše kamen oko vrata? O velikoj
gluposti rukovodstva SDS-a da im ratni poklič
ima miris tamjana, i o bruci što vladike to prih-
vatiše, nemam šta reći do: neviđena sramota.
Sve religije tokom rata povećaše broj svojih
vjernika, iako one kumovaše strašnom i
sveopšem moralnom posrnuću i sveštenika, i
sledbenika. Kako je moguće shvatiti takav
apsurd? Ili, koja je svrha takve teizacije? Nije li
to navođenje i zavođenje ljudi da budu slijepi
idolopoklonici teoideologije, koja slično, kao i
komunistička, dok su joj usta puna ”morala”,
dopušta svaki nemoral, ali samo svojim
pripadnicima?
Drugi izvod je: Politika, a naročito podmukla
i vješta, kakva je npr. ova novog svjetskog
poretka, ima pored vidljive i drugu stranu lica
na koju je veoma teško baciti pogled dok je
aktuelno ono što ona režira.
Oni koji se odluče da politički predvode
(male) narode, trebalo bi da budu ljudi takvih
sposobnosti da su u stanju svojim umom bar
136
unekoliko zaviriti i na onu drugu stranu politike

moćnika, jer ti moćnici sada nerazvijene narode
porobljavaju na perfidan način: prvenstveno
preko njihovih despotskih vođa, nekom
zabludom zaslijepljenih i/ili potkupljivih i
potkupljenih. A za ovo smo mi, Srbi i Bošnjaci,
toliko eklatantan, a tragičan primjer, da će on
nekada biti navođen, što se kaže, kao školski
slučaj te vrste.
U prosvjećenom svijetu politika je i projekat i
igra, a samo kod naroda kao što smo mi,
Balkanci, ona može biti i diletantska avantura
svakojakih opsesivaca. Projekat je – a da li
ružan ili lijep, zavisi s koje strane ga se gleda –
u smislu da se sve do najmanje sitnice
prethodno proračuna i potom se tačno zna šta
se određenim političkim potezima želi postići.
Realizacija projekta je i igra, po komponenti da
se tokom realizacije projekta nastoji protivnika
ili pridobiti ili zavarati, zavesti, nadmudriti i
tako nadigrati.
A uprkos svega očiglednog, vi, nacionalne
vođe, idalje držite da ste vi bili u pravu, ali da se
vaše bajkovite namjere ne ostvariše zbog među-
narodne zajednice koja se urotila protiv vas, tj.
protiv naših nacija, i sada je ona kriva što mi
imamo ovo samoneodrživo državno-pravno
stanje ili beznađe od života, odnosno, što je
običan čovjek, onaj ko nije u vlasti ili uz nju, ko
se nije nagrabio Alajbegove slame, pa još ako
živi u entitetu kome po naciji ne pripada, tada
posebno, sveden na: nulu. Vi ste, nemajući
137
sluha za evropske namjere prema Balkanu i ne

mogavši se sporazumjeti, dva bratska naroda
gurnuli u međusobni rat, uglavnom u ime krsta
i polumjeseca, te tako križarskom Zapadu pru-
žili zgodnu priliku da nas, i jedne i druge, on
zauzda pa zajaše.
Radovane, ti još nisi u zatvoru u Hagu, ne
zato što si ti vješt u skrivanju, već samo zbog
toga što inostrani mentori rata na ovim
prostorima znaju koliko će po njih biti kompro-
mitujuće kada ti budeš, braneći se, konkretno
pokazao koliko su oni u rat ovdje bili od
početka umiješani. Koliko su ga podstakli,
direktnim akcijama preko svojih obavještajaca i
specijalaca, ali i dajući tebi, direktno ili
posredno, ovakva i onakva iluzorna obećanja, a
Aliji drugačija – sve s namjerom da bi vi,
vjerujući u to, doveli do toga da narod zbunite
pa zakrvite, a oni potom ovdje dođu za tutore.
Haški tribunal jeste institucija koja pod plaštom
suđenja za počinjene ratne zločine na prostoru
bivše SFRJ, treba da prikrije političke i
kolonijalne težnje Novog svjetskog poretka
prema ovom području. Ti si vjerovatno jedini
koji u unaprijed pripremljeni scenarij možeš
unijeti određene izmjene i ponešto raskriti, a
možda, ukoliko odeš u Haški tribunal, učiniš
time da ga: nestane.
138
Učini to! A osvješćivanje našeg naroda (i

pomirenje s Bošnjacima) nemože otpočeti dok
se ne pokaže kao korpus delikti da si ti bio
samo jedna zabludna marioneta: i jedne
Svjetske Nemani, ali i jedne ovdašnje, takođe
zabludne marionete, preko Atlantika na vrijeme
zapažene. Ako suđenje tebi u Hagu bude
pravično, to će se pokazati kao uzgredan re-
zultat tog suđenja. Iz tog razloga od tebe sada
zahtijevam, u ime interesa naroda kojeg si
zaveo, da se predaš svojim tužiocima i da tako
što prije otpočne sahrana onog što je mrtvo, pa
da se nakon toga narod okrene sebi i svom
svakodnevnom životu. A sve dotle dok se ti i
tvoji saradnici, optuženi za ratne zločine, bu-
dete skrivali, vi ćete time što činite na srpsko
nacionalno biće djelovati slično kao, npr.,
nesahranjen mrtvac na porodicu, nakon proteka
uobičajenog vremena za sahranjivanje
upokojenog.
Svjestan sam da će ove, i mnoge njima slične
riječi, neke čitaoce iritirati toliko da će oni na
mene jako omrznuti. Inače, ništa nema bolnije
nego otrpiti istinu o onome što se intenzivno
gura u podsvjest. Ali, koliko je to bolno, toliko je
i ljekovito, a meni je stalo da mi postanemo
sasvim duševno zdravi kao narod i zato ne
mogu da ne kažem da sam zgađen našim ludi-
lom. Posebno sam indigniran sljepilom i/ili
139
kukavičlukom naših tobožnjih intelektualaca,

koji od straha nisu u stanju pokrenuti proces
pranja našeg moralnog lica od krvi kojom je ono
uprljano. Neoprana krv lako postaje pogodna
podloga za novu i svježu krv.
Zaluditi ljude, nekom na prvi pogled
primamljivom idejom, vrlo je jednostavno, ali ih
je osvijestiti od zablude kudikamo teže. Vi,
nacional-vođe, prihvatiste se prvog, a ja sam
svjesno odabrao ovo drugo. Vi se mnogima i
sada doimate kao veleumni, a ja ispadam bena
što se bavim Sizifovim zadatkom. Izgleda da je
to moj lični usud, ali će od toga mnogi ljudi,
kad-tad, imati bar neke koristi, a od vašeg
zaluđivanja naroda ostaće: i grobovi, i robovi,
invalidi; tuga i bol, patnja, siromaštvo, bijeda
izbjeglištva i razdvojenosti. Vaše greške sada, i
kada bi htio da to učini, ne bi mogao ispraviti, u
smislu neutralizacije njihovih posljedica, ni
cijeli Svijet. Eto toliko ste zla učinili, milione
ljudi totalno unesrećili, a pored toga niste u
stanju da shvatite šta ste uradili. Pa kako, pobo-
gu, da vas smatramo za uračunljive? Vi u svojoj
zabludnosti očekujete za sebe najvisočija mjesta
u istoriji svojih naroda, a bićete, kad-tad,
pohranjeni na istorijsko-ideološkom smetljištu.
Kao što moja duša, Radovane, osjeti dodatnu
milinu svaki put kada pomislim na sadržaj
Luče, osjećanje slično mi se javlja i kada god
140
koju knjigu od filozofa stoika uzmem u ruke. A

jedan od mojih učitelja, Epiktet, od kada
otpočeh ovo pismo, kao da me pogledavaše sa
željom da mu omogućim da i on ovom prilikom
nešto mudro kaže, a ima šta, itekako. Evo
pružiću mu priliku da On, na svoj način,
prokomentariše pasus koji je ispred ovog.
"Ništa nije običnije nego videti velikaše koji
veruju da sve znaju, mada baš ništa ne znaju.
Koliko njih plivaju u bogatstvu, ne želeći ni za
čim a ovamo i ne sumnjaju da im nedostaje
nešto, najglavnije. Tako rekoh jednog dana
jednom: Ti vrlo dobro stojiš kod kralja, ti imaš
sijaset moćnih veza. Tvojim uticajem možeš
pomoći prijateljima i slomiti vrat neprijateljima.
'Pa, šta mi to još nedostaje?' upita me on
ponosito. – Sve ono što je najvažnije i
najpotrebnije za pravu sreću. Ti ne znaš ni šta
su bogovi, ni šta je čovek; ne poznaješ prirodu
dobra, ni prirodu zla; ali, ono što će te najvećma
iznenaditi, to je da ti ne poznaješ ni sebe sa-
mog! ... Ah, ti bežiš, besan si što sam govorio
sasvim otvoreno. Kakvo sam ti zlo učinio? Ja
sam ti samo prineo ogledalo da sam vidiš kakav
si. ... Kaži mi, molim te, jesi li ikada preuzeo
kakav put da bi imao bolja mišljenja i bolja
osećanja? Jesi li ikada pitao koga da bi popravio
ono što je u tebi rđavo? U koje to doba svog
života i kad se ti reši da ispitaš svoje pomisli,
141
svoje namere? Pređi pažljivo sve godine svog

života i naći ćeš da si uvek radio ono isto što i
danas radiš".
Ali šta ćemo sada Radovane, šta je tu je. Da

se prepiremo oko toga ko ima pravo, a ko je u
zabludi, koliko je ko kriv i slično, nikuda ne bi
vodilo. Zato je pametnije da se činjenicama po-
gleda u oči. A ono što je i tebi i Srbima koji su te
slijedili najteže prihvatiti je: da si ih ti olako
uveo u jedan strašan rat u kome su oni
gubicima totalno poraženi i nasamareni, ali da
bi njihov šok od tog saznanja bio ublažen, a
tako se i naša agonija produžila u nedogled, od
strane glavnih (inostranih) mentora rata, za
privremeno je Srbima data jedna Iluzija
(moguće obećana ti još onda kada te se na rat
podsticalo) kako ne bi mogli da se žale, a i da
imaju čime, u smislu međusobnih svađa, da se
bave, ali će se kad-tad ta pločica, planirana za
jedan neostvareni mozaik, pokazati
neupotrebljiva za bilo koju drugu smislenu
namjenu.
Naš najveći usud je što smo mi neusredišten
narod, i kao takvima s nama upravljaju
iracionalne sile nesvjesne psihe. Ali nama je to
skoro nemoguće shvatiti, slično kao što je
čovjeku nemoguće vidjeti sopstveno lice
ukoliko ne nađe neki način njegovog odraza, na
primjer u ogledalu ili u mirnoj površini vode.
Umjetnička djela, književna prvenstveno,
predstavljaju neku vrstu ogledala, ali ona malo
doprinose da čovjek, odnosno nacija, kada u
142
njima na čas vidi svoje ružno lice, ponastoji da

ga popravi. Tako život uglavnom teče stihijno.
Iz tog razloga je nama neophodan duhovni
metod koji će nas sistematično usmjeravati ka
samospoznaji i samousredištenju u božanskom
centru u nama. (...)
Radovane, ti, svo tvoje biće, primjer je
čovjeka sazdanog od laži, a samo istina je trajna
kao stijena. Neusredišten čovjek je nesiguran
čovjek, koji zato mora biti umotan u laži i
iluzije, kao što mi za vrijeme zimskih dana, da
nam ne bi bilo hladno, trebamo imati
odgovarajuću odjeću. Međutim, ti si dobrim
dijelom i morao biti lažan, jer je takvog vođu
narod htio. A na tvom mjestu bi i svako drugi
unekoliko morao biti tebi sličan, inače ga narod
ne bi prihvatio za vođu, jer narodu je, u vrijeme
kad si mu se ti nametao za vođu, bila potrebna
nova iluzija, a nju mu je mogao pružiti samo
onaj ko je i sam bio u iluzijama. No, sada,
nakon tragedije, kao posljedice opijenosti
iluzijama, to treba shvatiti, te oporoj realnosti
pogledati u oči i otpočeti s mučnim, vrlo
mučnim procesom osvješćivanja!
Naš osnovni problem izvire iz naše duhovne
neusredištenosti. Pojedinačni uzleti srpsko-
crnogorskog duha dosežu prilično visoko, i na
to možemo biti ponosni, ali to nije sve. Da bi
planinski vrh visoko stršio u nebo, on mora u
svom podnožju imati stabilnu osnovu, a to
nama nedostaje. Takvu osnovu obezbjeđuje us-
redištenje na zdrav način u nesvjesnim
143
dijelovima psihe. Dok to ne shvatimo, mi ćemo

stalno graditi visoke građevine na pijesku (riječ
je o našem olakom usrljavanju u ratove i
svakojake državne projekte), ali prije nego što
se u te kule u oblacima smjestimo, one nam se
na naše oči i na našu veliku žalost – ruše. Mi
svaki put za to nađemo hiljadu i jedan
opravdavajući razlog, ali je svaki od njih mimo
nas. Ili, gusle sve opravdaju, svu krivicu za naše
nepromišljenosti i propasti prebace na nekog
drugog. U pjesmi, mi smo samo junaci ili žrtve,
a glupaci, lude i krvnici – nikada. (Srbe bi se
moglo imenovati nebeskim narodom samo po
tome što s luđačkom upornošću probamo da
sagradimo kulu u oblacima).
Našem narodu predstoji mučan proces, koji
se u psihologiji zove, povlačenje projekcija ili
osvješćivanje, tokom kog procesa bi trebalo da
shvatimo da je tragedija koju smo raspadom
SFRJ doživjeli, a i drugima je priredili, prven-
stveno posljedica grešaka našeg političkog,
vojnog i crkvenog vođstva, odnosno, posljedica
je naše duhovne neusredištenosti u zdravoj
duhovnoj osnovi.
Neusredišten narod, kada postane opsjednut
pritiskom podsvjesnih sadržaja i kada ti sadržaji
preplave svijest, ima potrebu, da bi privremeno
izašao na kraj sam sa sobom, da ih projektuje
van sebe, a za to je vođa transmisija, jer on, s
druge strane, vapi da projekcije primi i prenosi.
Tako on postaje neka vrsta kino-platna na koje
opsjednuti projektuju svoje želje i oni su tada u
144
stanju na platnu, odnosno na vođi, da vide

jedino ono što oni žele da vide. Ako nastavim
metaforično, tada: dok kino-predstava traje niko
ne misli skoro ni o čemu, čak je spreman i da
trpi, jer se uživi da je fatamorgana realnost. A
pošto se takve kino-predstave u pravilu zavr-
šavaju tako što se predstava prekida zbog puca-
nja vrpce, ali bez palenja svjetla, tada se svi
osjete nelagodno, ali, zbog strašne oporosti
realnosti, rađe nastavljaju da se skljunjuju u
umnom mraku nego da otvore duhovne oči, pa
se u polusnu sjećaju onih slika koje su djelovale
najopojnije. Dok je predstava, odnosno rat
trajao, najvažnije je bilo preko medija podrža-
vati ratnu euforiju, kako proces projektovanja
psihičkih sadržaja iz pojedinačnih psiha na
platno ne bi prestao, a onda su platna pozvana u
Dejton i naređeno im da ponesu sa sobom kino-
projektore, kako bi oni bili prilagođeni za
drugačiju vrpcu.
Na to prilagođavanje projektora tebe,
Radovane, nisu ni pozvali. Zašto? To ti najbolje
znaš. Ali i po povratku tvojih bliskih saradnika
iz Dejtona, projektor, koji je na tebe kao na
platno projektovao igrokaz zaluđivanja srpskog
naroda, nastavio je na isti način da obrće staru
filmsku vrpcu: vremeplova.
Urazumi se Radovane i napokon prekini s
tom komedijom! Svojom kožom sada uzmi, prvi
put stvarno, učešća u tragediji naroda, pa bar
tako doprinesi da je što prije vidimo
okončanom.
145
Radovane, Radovane, da si imao imalo sluha

za razumne riječi, kao npr., za one koje i ja pred
tobom izgovorih u proljeće 1992. godine, sada bi
ovdje mnogo štošta bilo drugačije nego što je.
Na primjer, u maju 1992. godine rekoh ti pri
jednom susretu: ’Radovane, BiH je priznata od
moćnika kao samostalna država, položi oružje i
idi Aliji na pregovore. Ovo što činiš nije ništa
drugo nego hajdučija...’ Čuo si ove riječi, ali od
svoje silne egzaltiranosti što se, po tvome, Svijet
počeo da vrti oko tebe, nisam siguran da li si
tada mogao dokučiti ikakav njihov smisao.
Sada, ovo što ti napisah, imaćeš priliku na
tanane i više puta čitati, a na to te obavezujem u
ime prostog ljudskog dostojanstva, uprkos toga
što si ti hraknuo, pa potom na njega pljunuo.
Radovane, ako već 1992. godine nisi mogao
da pojmiš ništa od onoga što sam ti tada
govorio, potrudi se, smogni snage, sada pa me
poslušaj. Učini tako čak i ako ne budeš razumio
potencijalnu spasonosnu dalekosežnost mojih
riječi i prijedloga, i za tebe, i za narod, kako
jednom ne bi bio u novoj neprilici naknadno
shvatajući šta si propustio svojevremeno zbog
tvoje tvrdoglavosti, iako si na svoje greške bio
otvoreno i direktno upozoren.
Želim ti da uz pomoć mojih knjiga, a svakako
i drugih – kao literatura uz njih do cilja
samospoznaje, predlaže se skoro jedna manja
biblioteka – iskočiš iz mitološkog mraka, a na
svjetlosti duha tada ćeš iz sebe čuti: da “sreća i
želja nikada ne idu skupa” (Epiktet) i da “sreća
146
nije laka stvar, da ju je vrlo teško naći u sebi, a

da je nemoguće na drugom mjestu” (Šamfor)».
19. avgusta 2000. godine

Žarko Karišik Durmitara
P. S.
Pošto i ovo pismo ispade za novine preobimno,
ako nađem ikoga ko bi mi posudio novac,
štampaću ga kao knjižicu.
(Kraj izvoda iz knjižice Obrati se, dušo
izgubljena – otvoreno pismo Radovanu
Karadžiću)
Pozajmicu sam dobio, knjižicu štampao i

izložio na svom malom štandu na beogradskom
Sajmu knjiga u oktobru 2000. godine. Naredne
godine prvi primjerak ćiriličnog izdanja prodao
sam Draganu Kaliniću, Radovanovom
stranačkom kolegi. Zbog objavljivanja ove
knjižice imao sam svakojakih problema i
nemam namjeru ponovo je štampati, jer sam
njenom, uglavnom komisionom prodajom, uz
mnoge neprilike, imao i gubitak. Moguće je da
neki izdavač, na osnovu ovih kratkih izvoda,
shvati da bi njenim štampanjem, sada bez
rizika, imao priliku da zaradi.
__________
147

Radojka Praštalo - Psihopatologija PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Radojka Praštalo - Psihopatologija PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

4

– njihovom zaslugom! To je isto kao da ste zadužili

se navodno izaberu na “slobodnim” izborima su

4.2. Psihologija balkanskog

Psihologija izučava ponašanje zdravog čovjeka,

samopouzdanjem, drugi su povučeni, neki su

stanovništvu da takve svoje loše navike hitno

ljudi, u svakom društvu, mnogostruko utiče na način

odraziti na kvalitet vašeg života ali i na kvalitet

bih i savjesniji) mogu saznati iz knjiga popularne

-zdravlje i dug život,

sposobnosti da sagedamo stav drugog čovjeka, te da

potisnula gotovo potpuno na marginu ( a bez nje se

ne odnosi samo na trgovce. Vedar smješak koristit

tom pogledu trebalo bi učiti od Ruzvelta, američkog

Psihologija balkanskog čovjeka

Čudan je balkanski čovjek. Ako netko sa strane

društva u kojem živi, ne može da se oslobodi utiska

Ozbiljnih političkih sistema na Balkanu nikad nije ni

živelo u njemu kao što živi u nama naš krvotok i

nije oduvek i svuda bivalo izuzetnih, velikih ljudi

čoveka. Istina, ima i takvih sa kojima se družite ili

I Meša Selimović je bio obdaren nekom vrstom

..“Imao sam jednu nepoželjnu osobinu, ni od

smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu.

zagorčavale život i njima i ostalima. Što se tiče

Sa žaljenjem se, pored svega gore rečenog,

I kod njemačkog naroda postoji poslovica koja kaže:

voditi ka bogatijem društvu i bogatijoj državi. A u

individualnost. Međutim, ta osobina, iako se sama

Također postoji sklonost ka kompliciranju

razmišljanja odgovori, poštujući sagovornika i

ovako tešku situaciju, a njene posljedice se ne mogu

Nipošto se ne smije zaboraviti da bez velikih

Balkanac sa toliko strasti ostrvi na takvu ženu, ma

argumentovano opovrći! Nju balkanski muškarci

još biti prodati kao polovni, u izvanrednom stanju,

a tron je presvužen kožom prethodnog sudije,

Mnogo sam razmišljala o poplavi kiča na

-opća degradacija društva,

glib. Svaka kultura koja se zatvori sama u sebe i

proizvođača kiča na svijetu.” Nije onda ni čudo što

Iako će na prvi pogled zvučati čudno, treba

bavi i problemom zaraćenih naroda. Postoje i

Balkanu, a ni jedan stranac ne može uočiti razliku

predlaže terapiju istinom, s obzirom da laž ostavlja

ništa reći ni vezano za uticaj jezuitizma koji se

Šta je zapravo moral? Definicija kaže: Moral je

Moralnost znači: ispravnost, poštenje, čestitost,

tezu kako je socijalistički poredak odbacio crkvu i

isto takvo ponašanje kršćanskog boga, nijedan pravi

svoje sljedbenike da se u svakom trenutku ( tj. kad

državama u kojima civilna vlast nije odvojena od

kraha morala! Do sad, na balkanskim prostorima

4.3. Porodični raspored (Family

Svaki čovjek je dio porodice u kojoj cjelokupan

Na osnovu ideje da je familija jedna interaktivna

“Porodični raspored” Berta Hellingera

Porodični raspored-poredak ljubavi je

Polje porodične energije ili “duša porodice”, po

porodičnog sistema, a sve sa ciljem kvalitetnijeg

Ovaj pristup kreiranjem slike porodičnog

kojima smo rođeni, zavičaj u kom živimo i naciju ili