DIJAGNOZA NEUROZE

Fiksacija predstavlja trajno vezivanje dijela psihike energije za neki objekt ili nain gratifikacije,
odnosno nain zadovoljavanja nagonskih pulzija. Upravo fiksaciju Freud je prepoznao kod neurotinih
bolesnika. Smatra se da to je jaa fiksacija, to je vea mogunost za razvoj kasnijih psihikih oboljenja. Jasno
je da je fiksacija potpuno ili bar veim dijelom nesvjesna.
U premjetanju libidne energije s jednog na drugi objekt ili nain zadovoljenja u tijeku razvoja
igra znaajnu ulogu. Ako osoba doivljava gratifikacije neugodnim ili nezadovoljavajuim, tendirat e
da se vrati na raniji objekt ili nain koji je ve poznat, iskusan i zapamen kao ugodan, dakle katektiran s
psihikom energijom. Upravo to vraanje na raniji nain ili objekt gratifikacije naziva se regresija.
U terapiji naih bolesnika dunost nam je utvrditi toke ili naine fiksacije. Anksioznost je
jedna od bazinih pojava svih neuroza i ona se uvijek doivljava u egu. Time smo doli do pojam psihiki
konflikt. Konflikt se uvijek javlja kad id i ego zajedno tee zadovoljenju neke nagonske ili
emocionalne potrebe, a predstavnici vanjskog svijeta to ometaju. Takav konflikt mogao bi se nazvati eksterni i
sam po sebi jo nije neurotski. Kako ego djeteta razvojem postaje sve zreliji, on sve vie vodi rauna o realitetu,
jer se po principu realiteta odvijaju svi ego procesi. Tako se konflikt sve vie
premjeta od eksternog na interni. U odreenom trenutku ego ne uspijeva da zadri u dovoljnoj mjeri
snage potiskivanja, nastaje relativna slabost ega i kao da se privremeno ego cijepa u jedan dio koji vodi rauna o
realitetu i drugi dio koji negira opasnost realiteta, pa nadozvoljeni impuls ida probija u svjesno.
Situaciju komplicira i prisustvo tree instance - superega. Da bi propustio odreene impulse ida, ego
mora voditi rauna ne samo o uvjetima realiteta, ve i o unutarnjem senzoru - superegu, koji je pretenim
dijelom predsvjestan. Nastaje konflikt i sa superegom i taj konflikt se naziva jo i
internalizirani konflikt.

Nastanak neurotskog simptoma:

Prvo nastaje psihiki konflikt, koji ostaje u nesvjesnom. U cijelom tom periodu nepostojanja
neurotskog simptoma ego je bio u stanju odravati ravnoteu izmeu ida, superega i zahtjeva realiteta.
Ako se, meutim, poremeti ova ravnotea, ovaj ekvilibrij to ga ego odrava: tada moe doi do
oslobaanja do tada potisnutog materijala psihikog konflikta u predsvijesno, a to ovjek doivljava kao strah,
kao signal alarma. Ako ego nije sposoban da odrava ravnoteu iskljuivo samo pomou represije ili nekih
drugih obrambenih manevara, strah e prisiliti ego da stvori novu ravnoteu, koja se bazira na kompromisu
izmeu ida i ega, a to je stvaranje neurotskog simptoma. Kompromis se sastoji u tome da vie ne post oji
apsolutna konstantna represija potisnutog materijala, nego se materijal javlja
u samom simptomu. Meutim kao i u snu, dolazi do cenzure i simbolikog oblikovanja materijala,
tako da bolesnik sa svojim simptomom ipak ne postaje svjestan znaenja tog simptoma, jer simptom predstavlja
maskiranu nagonsku tendenciju. Sada je id zadovoljan jer je libido ipak osloboen, makar
samo simboliki preruen. Ego je takoer zadovoljan, jer je ipak uspostavio neku novu ravnoteu, i jer
je sauvao svjesni dio linosti od straha i od osjeaja krivnje, a u nekim sluajevima ak i od izbijanja psihoze.
Istovremeno s nastankom simptoma javljaju se i regresivni fenomeni. Veina neurotika ima
probleme sa seksualnou, jer libido trai zadovoljenje u ve naputenim infantilnim objektima ili aktivnostima.
Krae ili pojednostavljeno imamo slijedee sekvence:
1. stvaranje psihikog konflikta
2. stanje uspjenog potiskivanja psihikog konflikta i ostalih obrambenih mehanizama
3. poremeaj ekvilibrija - ego ne nalazi zadovoljavajue obrane - pojava straha i regresije libida
4. formiranje simptoma kao kompromisnog rjeenja zbog postizanja novog ekvilibrija i umirenja
straha.
Razlozi nastanka simptoma neuroze:
1. (j ake) frustracij e u ivotu (upravo nemogunost zadovolj enj a libida) - dj elovanj e okoline
2. poputanje snaga ega (npr. tjelesne bolesti)
3. pojaanje impulsa ida (npr. pubertet)
4. pojaanje impulsa superega
5. elja za identifikacijom
6. neuspjeno razrjeavanje Edipovog kompleksa to pogoduje regresiji

7. kombinacija.
Zato nastaju razne vrsne neuroza?
Zbog raznih mehanizama obrana. Kod prevalencije jedne vrste obrana javlja se ista neuroza. Dosta
esto imamo mijeane tipove neuroza kad se kombiniraju razne vrste obrana.
Sa deskriptivnog stanovita u psihoneurozama razlikujemo pozitivne i negativne simptome.
Bolesnik u veoj ili manjoj mjeri doivljava smetnje pri radnjama pomou kojih treba da se zadovolje potrebe
linosti, ostvare sposobnosti i postigne prilagoavanje stvarnosti; npr. Nesanice, nesposobnost
koncentracije i sl. Pozitivni simptomi, ini se, proistiu iz jo nepoznatog izvora i uzrokuju smetnje u ponaanju
i svijesti; to su muna uvstva, tjeskoba, osjeanje krivnje, depresija, ili pak razliite prisilne misli i sl.
Klasifikacija neuroza
Da bismo bolje razumjeli prirodu i karakter psihoneurotinih simptoma, podijelit emo ih na traumatske
i na aktualne simptome.
Traumatska neuroza je bolesno stanje uzrokovano nekom traumom, tj. toliko snanim prilivom vanjskih
i unutranjih podraaja da ih bolesnik ne moe svladati.
Pojam aktualne neuroze formulirao je Freud u isto vrijeme kad je razraivao pojam neuroze
obrane (1894). Konflikt nije ovdje izazvan navalom vanjskih podraaja, ve prilivom aktualnih
unutranjih podraaja, napetou potreba koje nisu zadovoljene. Prema konstituciji i individualnoj povijesti
klinika slika poprima oblik tjeskobne neuroze ili neurastenije.
Psihoneuroza u pravom smislu sastoji se u razvijenoj obradi konflikta. Najei su joj oblici konverzija,
fobija i prisilna neuroza. Kad se obrambeni mehanizam ega suprotstavi ispranjenju nagonskog impulsa koji
subjekt osjea kao neto opasno ili sramotno. Taj poriv i nadalje postoji, iako u obliku derivata i za svoje
ispranjenje pronalazi nadomjestak u simptomu. Kako se u psihoneurozi obrambenim koenjem spreava
potrebno ispranjenje, dolazi do neprekinutog produciranja aktualnih simptoma, pa i najneznatniji vanjski ili
unutarnji podraaj dovodi subjekt u traumatino stanje. Psihoneuroze s pravom zasluuju svoje ime, jer
predstavljaju psiholoku obradu neurotskog konflikta, odnosno pokuaj prilagoavanja koji bi pomou
simptoma mogao pomiriti zadovoljenje i osjeaj sigurnosti, premda je ispranjenje nedovoljno i premda
simptom zbog neugode koju izaziva postaje sekundarnim izvorom potekoa.
Prema Freudovoj tezi jezgro neuroze sainjava Edipov kompleks. Razumljivo, Edipov kompleks
predstavlja jednu od faza normalnog i prirodnog razvoja koju ovjek prevladava, a koja se moe ispoljiti s amo u
izuzetno povoljnim okolnostima npr. U snu. Kod neurotika, naprotiv, taj kompleks nije dokraja prevladan zbog
izuzetnog intenziteta poriva, afekata i obrambenih mehanizama od kojih je satkan.
Kad subjekt ne bi bio optereen neurotskom predispozicijom, mogao bi podnijeti frustraciju i reagirati
primjereno prilagoenim ponaanjem. Zbog neurotske sklonosti on djelomino odvraa svoj interes od vanjskog
svijeta i pojaava fantazijsku djelatnost: porivi se oslobaaju stvarnih odnosa i kontrole ega; subjekt se povlai u
sigurniju poziciju i oivljava stare interese. To se povlaenje ne zaustavlja sve dok ne dosegne toku fiksacije tj.
fazu u kojoj su libidni ili agresivni porivi prema roditeljskim objektima bili osobito naglaeni. Regresija ipak
nije potpuna: velikim svojim dijelom ego i nadalje normalno djeluje i pokree obrambene mehanizme protiv
derivata potisnutih poriva. Simptom je, dakle, kompromisna tvorevina potisnutih elja i obrambenih
mehanizama ega.
Freud je utvrdio da je neuroza ishod neuspjeha da se razrijei konflikt. Anksioznost nastaje iz sukoba
izmeu eha i ida, ega i superega ili izmeu ida i superega i njoj se zbog sposobnosti neurotinog ega odgovara
kao signal za pokretanje obrana. Nagodba izmeu sukobljenih dijelova izvodi stvaranje simptoma koje svakom
djelovanju prua zadovoljenje.
Konverzija - obrazac neuroze je ishod incestnih elja i nagodbe u obliku okretanja simptoma ako postoji
somatsko pristajanje.
Fobike formacije koriste mehanizam pomaka kao dodatak potiskivanju.
Opsesivna neuroza je jo korak od konverzije u procesu obrane protiv sri edipskog sukoba.
Nesposobnost da se izae na kraj s tjeskobom na odgovarajui nain samo potiskivanjem, opsesivni neurotik
regredira iz faliko edipske faze u analnu gdje ve postojee fiksacije predodreuju pojedinca za postojeu
opsesivnu neurozu.

ANKSIOZNA NEUROZA
Pojava anksioznih simptoma upozorava da je neto, bilo iz unutarnjeg ili vanjskog aktualnog ivota,
izazvalo takav nain afektivnog reagiranja u linosti, kao nekad kad se ona zaista nalazila u stanju

bespomonosti i nezatienosti. To stanje oponaa situaciju primarnog straha, koji se javlja kod djeteta kad
ostaje samo, bez osoba koje mu slue za gratifikaciju njegovih instinktivnih poriva.
Prema Cameronu anksioznu neurozu mogli bismo definirati kao kliniku sliku neuroze, kod
koje dominira difuzna emocionalna tenzija i manifestna anksioznost. Anksioznost moe imati svoj psihiki
sadraj, ali najee su prisutni simptomi, koji prisiljavaju bolesnika da se oslobodi ekscesivne tenzije putem
direktnog odtereenja bilo na voljne, bilo autonomne somatske funkcije. Ostali mogui simptomi predstavljaju
afekte, koje tenzija izaziva svojim dezorganizirajuim djelovanjem na funkcije ega.
Za anksioznu neurozu se nekad kae da predstavlja ulazna vrata u mentalnu patologiju, a za
anksioznog neurotika da ivi previe blizu svog nesvjesnog. To proizlazi iz spoznaje da se pojava atake straha
smatra kao neuspjeh potiskivanja i formiranja simptoma, to bi bilo posljedica jedne nedovoljno elaborirane
neurotske strukture. Psihodinamski anksioznost je afektivno stanje ega, koje nastupa kao odgovor ega na
nutarnju ili vanjsku opasnost.
Kod psihoneuroza, meutim, sasvim je drugaije jer konverzivni, fobini ili opsesivni simptomi nastaju
da bi se sprijeila anksioznost. Kod svih ovih neuroza je sauvan odnos prema simbolizaciji. Konverzivni
neurotik simbolizira putem tijela, a fobini i opsesivni neurotik putem drugih psihikih produkata. U rjeavanju
anksioznosti se dakle suprotstavljaju dva razliita mehanizma:
1. inhibicija rastereenju, izaziva defleksiju prema tijelu (tjelesno rastereenje) bez prave psihike
elaboracije, iako moe nekad biti prikrivena jednom povrnom psihikom superstrukturom. Ovdje
potiskivanje nije prisutno u pravom smislu rijei i nema tjelesne ili psihike simbolike produkcije.
2. inhibicija rastereenju kod psihoneuroza izaziva transformaciju, ulaenjem u akciju kombinacije
instinktualnih poriva i mehanizama obrane ega. Rezultat rada potiskivanja dovodi do simbolike
tjelesne ili psihike produkcije, budui da je potiskivanje izraz kontrainvesticija i dezinvesticija. Freud
navodi da u procesu potiskivanja transformacija afektivnog stanja, koja rezultira u anksioznosti,
predstavlja njen najznaajniji dio. Afekt izaziva repeticiju jednog vanog i znaajnog dogaaja.
Anksioznost je prisutna u mnogim poremeajima. U naoj kulturi koja otvara mogunost mnogim
konfliktima i opasnostima, izvjestan stupanj anksioznosti je moda ak i poeljan, jer slui u korisne svrhe jer
motivira linost na produktivno i svrsishodno ponaanje. Meutim ukoliko anksioznost dostigne ekstremne
proporcije ona moe biti izuzetno dezorganizirajue te vodi ili u inhibirano ponaanje ili u nekontroliranu
aktivnost. U tim sluajevima anksiozni bolesnik stavlja na lijenika posebne dijagnostike i specifine terapijske
zahtjeve. U predterapijskoj obradi biti e nekad potrebno iskljuiti eventualnu organsku patologiju od
somatizacije anksioznosti, i kad je to uinjeno i ne nae se organskog supstrata, potrebno je uvjeriti bolesnika u
psiholoko porijeklo njegovih smetnji. Prije toga e biti neophodno kroz izvjesnu dulju opservaciju iskljuiti i
eventualni psihotini proces.
Kod anksioznog neurotika u osnovi se radi o histerinoj strukturi linosti. To znai da je dostignuta
genitalna razina uz oralnu fiksaciju i nedovoljno strukturiranu analnu fazu. Oralni nivo ovih neurotika oznaava
da se radi o odnosima iz prvog djetinjstva i da se oni odnose na probleme koji se tiu preedipalne majke, koja
hrani dijete. S druge strane kod histerine strukture genitalni nivo je premda strukturalan uvijek konfliktuozan.
Meutim, histerik nema dovoljno strukturalnu analnu fazu, koja tako postaje vrsta dijafragme ili filtera izmeu
oralne i genitalne faze. Zbog toga ni njegov ego nee biti dovoljno strukturiran u toj fazi, i pokazivat e
ponaanje, koje je posljedica brze regresije s genitalnog na oralno bez analnog koenja, tj. bez zaustavljanja na
analnoj razini. Ukoliko se histerik brani od oralnih poriva s genitalnom fazom, onda njegov ego ini napore
prema jednom odraslom -genitalnom ponaanju, ali nedovoljno strukturiranim na tom nivou, nee moi vijek
izdrati tenziju i lako e skliznuti na nie nivoe. Ego je takle, kod histerika dijelom zdrav (genitalan) a dijelom
bolestan (pregenitalan) i ego jasno pokazuje ovaj rascjep uspijevajui esto da oba dijela alternativno
funkcioniraju bez veih perturbacija.

KONVERZIVNA NEUROZA
Konverzivna neuroza je neuroza s fiksacijom preteno na edipskoj fazi u kojoj ego upotrebljava obrane
potiskivanja, a libido se konvertira u tjelesne simptome. Ovo konvertiranje vri ego. Konvertiranje se odvija po
jednom odreenom sistemu. Baza toga sistema je injenica koja lei u prirodi samog edipovog kompleksa, u
kome fantazmi igraju vrlo veliku ulogu. Prema tome ovi fantazmi omoguavaju da se mnogo toga od
incestuoznog doivi u mati. Druga je injenica koja pomae konverziju dana ve u ranijim razvojnim fazama
djeteta, prema kojima itavo tijelo moe imati erogeno znaenje. Izbor organa izmeu ostalog ovisi i o
funkcionalnoj sposobnosti tog organa da izrazi nesvjesne tendencije koja je u pitanju kao i o vremenu
potiskivanja.
Kad konverzivni neurotik osjeti strah od prodora nesvjesnog u svjesno, ego osjeti nelagodu,
anksioznost, uznemirenost, eventualno i osjeaj krivnje, ali se od svega toga brani konverzijom uz potiskivanje.

U konverzivne neuroze ego uspijeva veliki dio libidne energije konvertirati u tjelesni simptom. Poznata je
lijepa indiferentnost konverzivnog neurotika za svoje simptome. Obino se kae da je efekt patnje i krivnje u
konverzivnog neurotika potisnut, a da na povrini ostaje simptom sa svojom simbolikom koju je prati afekt.
Treba napomenuti ovdje i to da se u konverzivnog neurotika mogu sresti elementi sekundarne dobiti, a osim
toga da i on moe u svojoj linosti imati histerinih crta koje se izraavaju sa sklonost da upozorava na svoje
smetnje, te da njima postizava suut i panju okoline.
U histerike strukture ego je krhkiji ili je libido masivniji, pa ne dolazi do masovnih
konverzivnih simptoma nego ego bude preplavljen nagonskim pulzijama koje se dalje ne konvertiraju. Drugim
rijeima, masivni libido umjesto da se to vie potisne i konvertira on se direktno javi u histerinoj strukturi,
impulsi se slabo kontroliraju i prelaze u acting out.
U odnosu na objekte i konverzivni neurotik moe pokazati: sugestibilnost, labilnu emotivnost, sklonost
erotizaciji objektnih veza, koja proizlazi iz anksioznosti da se razvije veza, brojnost fantazama koji su vezani za
nesvjesne nagonske impulse, te gotovo egzibicionistiku potrebu za svraanjem pozornosti na sebe. I
konverzivni neurotici esto nastavljaju s rivalstvom sa reprezentantima objektnih figura, a njihova
heteroseksualnost moe biti parcijalna ali nikad nije potpuna. U histerikoj strukturi vie nego u pravoj
konverzivnoj neurozi, spominju se meu enskim bolesnicima dva tipa reakcija: osvetniki, koji zavodi
mukarce a potom ih naputa, i drugi tip ena koja eli da bude mukarac. Kod mukih bolesnika osjea se jaka
potreba za vladanjem, a u nekim ima mnogo elemenata donhuanizma (mijenjati objekte i onda ih naputati).
Danas vie ne shvaamo toke fiksacije na pojedinim fazama psihoseksualnog razvoja kao
izolirane, nego se cijeli psihoseksualni razvoj vidi u jednoj cjelini. Lijeenje bolesnika je pokazalo da
kod iste osobe obrane mogu biti genitalne i pregenitalne. Ovo, mada u manjoj mjeri vrijedi i za konverzivnu
neurozu.

FOBIJA
Glover definira fobije kao morbidne strahove, fiksirane na objekte, situacije ili ideje, koje obino ne
opravdavaju postojanje straha. Fobina osoba obino nema mogunost da se adaptira na fobine situacije i
jedina mogunost njenog svjesnog ega je da izbjegava ili pobjegne od situacije koja ini fobini sadraj.
Freud u povijesti bolesti Malog Hansa ukazuje na slinost psihikih mehanizama izmeu fobije
i histerije budui da fobiko izbjegavanje je kao i kod histerije izbjegavanje prije svega sve to je seksualno.
Kad se odrasla osoba u ivotu susretne s nekim bilo fantaziranim, bilo stvarnim dogaajem koji
podsjea na doivljenu traumu nastaje konflikt u psihodinamskom sistemu. Konflikt nalazi izraza u formaciji
simptoma, u kojima je simboliki predstavljen na nain koji determiniraju upotrebljeni mehanizmi obrane.
Rezidue infantilnih konflikata i trauma, ljubavi i mrnje, sainjavaju veliki dio potisnutog nesvjesnog
materijala. Ovaj potisnuti materijal ini najvei dio nesvjesnog ega i superega, koji u interakciji s primarnim
procesom ida doprinose formaciji snova i simptoma kod neurotika. Derivati ida, i produkti ega i superega
nikada ne prestaju utjecati na odraslo doivljavanje i ponaanje, kako za vrijeme dana tako i za vrijeme noi.
Meutim sekundarni procesi omoguuju testiranje realiteta, jer su posljedica uspjenog razlikovanja tri sfere
ega: vanjske i tjelesne realnosti, fantazija i verbalnih komunikacija. Sekundarni procesi ine granice izmeu
svjesnih i nesvjesnih procesa, te razlikovanje realiteta i fantazija, a ine obino i njihov odnos fleksibilnim do
izvjesne mjere.
Psihodinamski bismo fobiju mogli definirati kao fiskaciju na falusnoj razini s jakim kastracionim
strahom, koji uvjetuje da se seksualna ugoda gratificira na regresivan nain putem uretralne erotike. Ova
fiksacija je uzrokom da je razrjeavanje edipalne faze oteano i da je istospolna identifikacija manjkava, pa su
fobiari vrlo esto biseksualne strukture s psihoseksualnog gledita.
Potiskivanje je kod fobija neuspjeno, pa kad jedna nagonska pulzija tei rastereenju, tj. stvaranju
ugode, javlja se strah kao signal opasnosti od iskuenja, ali i potencijalna opasnost od kazne (utjecaj nesvjesnog
superega kod fobiara). Kako potiskivanje koje ego upotrebljava u suprotstavljanju nagonskoj elji ne uspijeva,
moe se konflikt izmeu suprotnih snaga u strukturi linosti odraziti u formaciji fobinih simptoma, jer se ego
rjeava straha upotrebom mehanizma projekcije sa simbolizacijom. Ego fobiara je jo uvijek snaan da strah
svlada upotrebom mehanizama projekcije i pomaka na neki vanjski objekt ili situaciju, koju zatim izbjegava. Na
taj nain se postie da fobiar jedan poriv, jednu elju ili fantazam ne doivljava vie kao svoje, ve kao neto
nepredvieno to moe doi izvana.
Histero-fobija
Konverzivni neurotici uspijevaju cjelovitije konvertirati strah u simboliki tjelesni izraz konflikta.
Neurotik koji pati zbog nekog konverzivnog simptoma, ne osjea strah kao fobik, jer se
slobodna libidna energija premjestila u formaciju i organizaciju simptoma. Histero-fobik moe imati
konverzivni simptom i fobiki strah. Ovakve histero-fobike slike su uvjetovane slinom dinamikom

fobije i konverzivne neuroze i upotrebom slinih mehanizama obrane u formaciji simptoma. Razlika je u tome
to se simbolika konflikta fobika projicira i pomie na vanjsku realnost, a simbolika konflikta histerika se
eksterorizira i pomie na ne realni doivljaj vlastitog tijela. Razlike nisu uvijek jasne. Kod konverzija je
parcijalna regresija obino manja nego kod fobije. Regresivne edipalne fantazije kod konverzije su preteno
genitalne, iako toke fiksacije libida idu i u ranije pregenitalne faze razvoja, na analne i oralne fiksacije.

OPSESIVNA NEUROZA
Opsesivna neuroza je specifina mentalna konstelacija koja se protee od skoro normalnog do vrlo
tekih slika bliskih shizofreniji. Opsesivna neuroza je vrlo teka za odgonetnuti i to ne usprkos nego ba zbog
toga to je patologija u procesu miljenja, jer je kod bolesnika atakirana mogunost komunikacije s nama, a
nama je teko da se s njim identificiramo. Konverzivna neuroza ima tijelo kao medij, fobija ima strah od nekoga
izvana, dok se opsesivni simptomi nalaze u linosti i oni su najintelektualniji i najzagonetniji.
Problem superega u opsesivnoj neurozi nije do kraja raien. Prije svega treba napomenuti da je
osnovni problem to kod opsesivne neuroze imamo fiksaciju na preedipskom nivou, a poznato je da je superego
nasljednik edipovog kompleksa.
Freud je 1909. rekao da je u opsesiji ego korak ispred nagona, znai ego koji ide u svojem
razvoju ispred ida. To znai da imamo bri razvoj ega od razvoja ida. Ako je na razini analno-sadistike faze ve
razvijen ego i kao njegov najvii dio superego to je osnovni preduvjet za opsesiju, jer su na taj nain ego i
superego sposobni da podnesu analno-sadistike nagone, odnosno da reagiraju na njih, a oni reagiraju
stvaranjem opsesivnih simptoma. Kae se da je sutina opsesije u tome da uz preedipski regres postoji jaki
superego, u emu naravno vano ulogu igraju hladni, mogli bismo rei opsesivni roditelji.
Impulsi da se uini, kae ili misli neto zabranjeno dovodi do jake reakcije superega. Javlja se tenzija i
strah koji prijeti dezintegraciji ega. Obrana od te dezintegracije su opsesivni simptomi.
Mnogi autori smatraju da je stvaranje opsesije korak naprijed u obranama u odnosu na fobiju, jer se
prelo od motorne akcije i tjelesnog jezika koji postoje u obranama kod fobije na obranu putem misli to na
izvjestan nain moe podrazumijevati i napredak u sazrijevanju ega. Da je opsesija i teorijska tea i rigidnija
svakako nam govori to to je kod opsesije fiksacija i regresija na preedipsku fazu razvoja dok je fobija edipskog
karaktera.

DEPRESIVNA NEUROZA
Depresivni osjeaj je svjesni, predsvjesni ili nesvjesni afekt u kome se subjekt osjea bespomoan i bez
nade. On je poput anksioznosti bazika psihobioloka afektivna reakcija koja postaje patoloka ako se javlja u
neadekvatnim situacijama ili ako traje predugo. Postoje dva uroena afekta neugode: primarna anksioznost i
njeni derivati u vidu planje, straha, panike, uasa te primarni depresivni afekt sa svojim derivatima: krivnjom,
bespomonosti, stidom, alosti, tugom.
Derivati primarnog depresivnog afekta su reakcije na fantaziranu ili realnu neugodu koja se pojavila ili
subjekt zna da e se dogoditi za razliku od anksioznosti koja se javlja kad subjekt predosjea da bi se neto
neugodno moglo dogoditi. Razlika je i u stupnju sigurnosti, u depresivnom afektu subjekt se doivljava
bespomonim, bez nade, a u anksioznom on se boji da bi mogao postati bespomoan i bez nade.
Afekt sadri dvije komponente: osjeajnu i idejnu (sadraj). Ta dva aspekta su nerazdvojni iako sadraj
osjeaja moe biti nesvjestan. Idejni aspekt govori zbog ega se subjekt osjea depresivnim. Najei sadraj je
fantazirani ili realni gubitak objekta.
Razvoj depresivnog afekta. On se javlja u fazi infantilne bespomonosti koju dijete doivljava kao
traumatsku. Dijete ne razlikuje privremeno odsustvo majke od tajnog gubitka stoga se depresivni afekt ne
razvija dok dijete ne stekne sposobnost distinkcije privremenog od trajnog gubitka. Osjeaj beznaa
pretpostavlja i dimenziju vremena. Ono implicira komponentu budunosti te se moe razviti tek kad dijete
usvoji vremensku dimenziju. Depresivni afekt izrasta iz pozicije bespomonosti u kome je dijete izgubilo nadu
da e se vlastitim snagama ili uz pomo drugih osloboditi. Primarni-depresivni afekt je uroen i nediferenciran
dok je sekundarni depresivni afekt ovisan o psihikom razvoju. Depresivni afekt praen je redukcijom
aktivnosti, povlaenjem i naputanjem dok je anksioznost praena motorikom, vikom, plaem. I anksioznost i
depresija imaju adaptivnu funkciju. To su snani apeli upueni majci za pomo. Procesom maturacije depresivni
osjeaj postaje bolje kontroliran, modeliran. Dijete moe koristiti depresivni afekt u slubi adaptacije u
razdoblju izmeu kraja prve godine i poetka edipalne organizacije. Tolerancija depresivnog osjeaja je mjerilo
zrelosti ega. Ona ukljuuje prihvaanje ogranienja koje nudi realitet. Signal depresivnog afekta je automatizam
koji se odvija kroz tri sekvence:

1. faza procjene - subjekt spoznaje svoju situaciju i shvaa da su odreeni ciljevi neprihvatljivi. Ta
spoznaja anticipira gubitak, razoaranje i neuspjeh ako se ustraje. Ona pretpostavlja adekvatno testiranje
realiteta.
2. doivljaj, signal depresivnog afekta. Upozorava da treba stati s aktivnostima i modificirati ciljeve.
3. inhibicija akcije, misli, fantazije i planiranja naroito onih koji su usmjereni na nedostine ciljeve.
Ove tri sekvence stavljaju se u pogon tijekom procesa alovanja. U normalnom procesu alovanja
inhibitorna funkcija je selektivna i parcijalna. Subjekt suspendira samo one aktivnosti koje su ranije bile
usmjerene prema nedostinim ciljevima dok je u depresivnoj bolesti inhibicija generalizirana.
Depresivni afekt prisutan je u normalnom ivotu, moe pratiti sve oblike neurotskih reakcija, a o
depresivnoj neurozi govorimo kad je depresivni osjeaj prominentni simptom. Bazini simptomi neurotske
depresije su gubitak samopotovanja, tuga, potitenost, traenje i neprestano upuivanje apela za pomo, ljubav
i podrku okoline (razlika od depresivne psihoze). Javlja se jo gubitak interesa, inicijative, radosti te razliiti
somatski poremeaji.
Toke fiksacije i regresivni tijek
Veina fiksacijskih toaka u neurotskoj depresiji lei u periodu prijelaza od oralne infantilne ovisnosti
prema rastuoj neovisnosti. Bazini konflikt javlja se izmeu potrebe da se bude ovisan i straha od toga da se
postane bespomono ovisan.
Obrambeni sistemi
1. neuspjeh potiskivanja ono je jo dovoljno da se sprijei psihotian regresivni tijek. Potiskivanje
ide u dva smjera:
a/ kontrola id impulsa. Potiskivanje je derivat oralnih ovisnih potreba za ljubavi, koji su pomijeani s
mrnjom jer ta enja nije ispunjena.
b/ potiskivanje koriteno u obrani od zahtjeva strogog arhajskog superega. Kad superego agresija postane
dominantna osjeaj krivnje prijeti da postane svjestan. To se ne deava u neurotskoj depresiji jer potiskivanje
potpomau projekcija i pribavljanje narcistikih zadovoljenja od drugih.
2. obrambena upotreba aljenja. Do odreene m
jere kroz aljenja prazne se agresivni superego stavovi. Kroz dobre objektne odnose koje neurotski depresivni
bolesnici zadravaju s okolinom oni dobivaju ohrabrenja i razumijevanja te na taj nain izlaze lake na kraj s
vlastitim superegom. Obrambena funkcija aljenja osim to slui kao put pranjenja superego agresije moe biti
koritena za pranjenje ego i id agresije.
3. projekcija. Dodatni obrambeni manevar. Napetost se moe smanjiti projekcijom superego agresije na
vanjske objekte pripisujui njima vlastite superego stavove (eksternalizacija superega). Okolinu se optuuje da
ih ne voli, da ne daje dovoljno panje i brige. Kroz taj mehanizam pribavljaju ljubav to
im omoguuje da izlaze na kraj s vlastitim superegom.
Regresija ega i superega u neurotskoj depresiji
Regresija je samo parcijalna. Vei dio njihovih funkcija ostaje intaktan. Parcijalna regresija oivljava
infantilne procese koje bolesnici vie ne mogu kontrolirati. Dolazi do reaktivacije najranijih
elja, strahova i konflikata iz faze bespomone ovisnosti. Dijete uiva u toj fazi sve dok mu okolina
pribavlja zadovoljenja. Odraslom se te infantilne elje ne mogu zadovoljiti. Te infantilne elje javljaju se
obraene obrambenim mehanizmima u vidu elja da se bude manje odgovoran i da se pribavi to vie
emocionalne podrke. Budui da je odraslom nemogue zadovoljiti nuno se javlja frustracija, ljutnja i
ogorenost.
Literatura
Prof.dr.sc. Rudolf Gregurek

www.BesplatniSeminarskiRadovi.com