PISMO GLUMCIMA

Razumijem. Mi nemamo ansambl, nemamo grupu. Sve što imamo je iluzija. Pitanje ostaje
otvoreno... Prva varijanta je ako dobijemo ansambl. Ali, u slučaju da nemamo ansambl, ili – ako
ga ne napravimo, od performansa neće biti ništa. Doći će vrijeme kada ćete morati da mislite
jedino na sebe.
Da bi se stvorio ansambl potrebno je vrijeme. Danas – ansambl ne postoji.
Svako od vas glumaca ima problem. Problem zbog kojeg ansambl ne postoji jeste vaša
ravnodušnost prema misiji u teatru, različitost u shvatanja pozorišta - vaše raznolike želje.
Potopljene, gluve. Kako ja mogu da vam prenesem tajnu – da li vam je tajna potrebna? Ne želim
da vam zadajem mizanscene, postavljam scene i govorim vam kako da igrate. To je jasno!
Moram vam prenijeti tajne, ali ih vi morate razumjeti. Ne znam kako da doprem do vas, kako da
vam kažem tajnu. Ne znam kako. Tajne koje ćete prenijeti u gledalište, u publiku. Ne znam da li
su vam ove tajne potrebne.

Vaše želje za materijalom i tekstom – one su minimalne.

Vaša psiha na probama uklapa se u dvije stvari, u dva standarda: uradi jedno, misli drugo, kaži
treće. Neistiniti ste... vaša povučenost je intenzivna. Jako ste zatvoreni. Vaše oči ne mogu da
vide, srce ne osjeća, usne su vam suve. Ruke su vam čvrste, jaki ste, vi ste funkcija! Vi ste
ispunjenje želja i volje reditelja. U vama nema sreće, niti čuda. Ovo je tačka u kojoj ste trenutno,
ovdje i sada – uopšte se ne pitate, ne čudite – vi nemate život. Ne možete da dišete punim
plućima. Vaša kontrola – logička kontrola pokriva sve, a sa druge strane – sve paralizuje.
Prije svega – paralizuje vas!
Na probama nemate osjećanja kao što su tuga, samilost, saosjećajnost. Nemate organsku
neposrednost u reakciji. Gdje su vam impulsi? Vi ste u uskim korsetima. Ne dajete mi šansu da
vas ogolim, da pokidam sa vas te teške korsete. Vi samo stupidno i primitivno učite mizanscene,
akciju i tekst, kao da to može biti uloga. Gledate me prekorno.
Ali, svaka nova proba mora biti – odbacivanje jučerašnje, odbacivanje jučerašnjih uslova.
Današnja proba je prilika da priznate sebi da ne znate. Da priznate sebi da danas ne znate.
Izgubili ste vezu sa scenskim životom. Izgubili ste nepredvidljivost, nije vam poznato kako
promijeniti ritam, kako promijeniti duh – ostaće ovako dokle god u vama nema iznenađenja,
dokle god ste logični i dosljedni. Zaglavili ste se u takozvanom realizmu. Vaše oči su bez
iznenađenja, u njima nema reakcije za stvari koje trenutno vidite – ova scena, scenografija,
dekor, partner – sve ovo je za vas jedino navika. Praktično, vi ne znate kako da uspostavite
konekciju sa rediteljem. Kako da napravite interakciju, kako da dođete do duboke, suštinske
konekcije sa mnom. Ne znate kako ostvariti kontakt, koji nije baziran na logičkim objašnjenjima.
Vaše oči - četvrto, peto i šesto nisu otvorene. Četvrto, peto, šesto, sva su tu! Ali ne rade. Za njih,
ili u potpunosti ne znate, ili ste zaboravili da postoje. Vaša vizija je ograničena. Ona ne dopire do
vaše unutrašnjosti. Radite po inerciji. Inercija znači da radite kao svi, da se krećete kao svako.
Inertni ste i pasivni. Čekate na naređenja, čak podsvjesno čeznete za instrukcijama: da vam
kažem kako da postojite, šta da radite. U vašim venama teče ledeno hladna krv. Na svakoj probi
moram da vas udaram po rukama, kako bih vam ugrijao krv, kako bih vam ugrijao vene. Na
vašim rukama i venama želim da vidim rezove, da osjetim da ste se preplašili i trgnuli. Da
osjetite kako vam je krv postala topla. Krv koja će liti iz vaših isječenih vena.
Uopšte niste razdražljivi. Instinkti koje ste naslijedili od divljih životinja su u vama zamrli,
otupjeli.
Dobro ste uhranjeni, napredni, tražite balans i komfor da se u njima smjestite. Bojažljivo se
držite za balans i komfor koji ste našli. Ostajete u uslovima običnih ljudi. Na vašim rukama i
nogama ne postoje kandže, kao kod divlje mačke koja vrijeba plijen, na koji će skočiti.
Instinkti za napad su vam oslabljeni. Instink za uživanje, seksualni nagoni, želje - seksualni
instinkt ne postoji. Veoma ste normalni – civilizovani. Vi ne znate, zaboravili ste šta su
podrhtavanja, šta je drhtanje, šta je bol ubadanja, šta su divlje pobude. Zaboravili ste gdje se
rađaju i odakle dolaze istinska osjećanja. Zatvoreni ste za ova osjećanja, od njih se bojite, bježite
od njih. Bježite od istine u sebi. Veoma ste daleko. Gubite sebe. Ne znate kako se pobuniti protiv
toga. Nemate ni želju za pobunom.
Kulturni ste, tajanstveni i druželjubivi, ali istovremeno – potpuno pokriveni maskama koje nosite
– maskama koje prave daljinu među vama. Predvidljivi ste. Vaše ruke i oči emaniraju lažnu
iskrenost. Prazni ste. Umorni. Preplašeni. Vi ste kao zadovoljni, sterilisani psi i mačke, koji su
izgubili svoje instinke i pobude. Vaša psiha nije uznemirena, nemirna, poremećena. Vi niste
ostali u granicama ljudskog bića i životinje. Inficirani ste spokojstvom, ispravnosti i ogromnom
željom da marljivo ponavljate stvari koje ste već uradili ranije.
Kada provodim vrijeme sa vama, među vama, vaša smirenost, mekoća – te vaše osobine počinju
da me penetriraju. Širite otrov vazduhom, trujete ljude oko sebe, trujete druge glumce – glumce
koji osjećaju. Vašim otrovnim dahom od njih pravite normalne, obične glumce.
Vaše zračenje je minimalno. Riječ ,,hipnoza“ vam je nepoznata i ilegalna.
U trenucima kada vam ponestaje dara, brzo se ujedinite – postajete gomila kamenih stubova. Ti
stubovi, u koje ja udaram, su neprobojne supstance. Kroz koje ne mogu da penetriram. Izgubili
ste ženstvenost, muškost. Riječi teksta koje izgovarate su prazne. Pokušavate da ih kažete na svoj
način, kao da su dio vašeg svijeta. Ali, to su otrovne laži, koje izlaze iz vas, to su neistinite
obrade, koje pokušavaju da sakriju vaš komfor, komfornost i ravnodušnost.
Vaš tekst je isprazan. Podsjeća me na kamene pećine drevnih ljudi, koji nisu znali šta je vatra. Vi
ste ljigavi. Preplašeni. Lažni. Glumite po inerciji, na silu, kao da vas neko tjera da to radite.
Radite naporno, kao ljudi u kamenolomima i čekate na zvižduk koji će označiti vrijeme za ručak,
ili odmor. Jeste li zaboravili da je prvi glumac na Zemlji bio Prometej, koji je izazvao bogove,
ukravši im vatru. Ukrao je vatru za ljude. Izvadio je sebi oči, na njihovo mjesto stavio vatru, pa
ih vratio nazad. Onda je prešao ogromnu distancu po Zemlji u tami. To je bilo dugo putovanje do
Zemlje, gdje su živjeli ljudi u potpunoj tami. Onda im je Prometej darivao svjetlost, tu vatru.
Glumac je biće koje daje, rasplamsava i podržava svjetlost u ljudima. On pokreće i rasplamsava
vatru u njima, dajući im nadu za život. Glumac govori ljudima kako da žive bolje.
Ja svakako dižem pobunu protiv vas. Apelujem da pomognete Prometeju. Zaboravili ste na svoj
pedigre. Kada vas vidim i kada stojim u vašoj blizini, osjećam da se moja unutrašnja vatra gasi.
Vi nalivate i nalivate vodu po plamenu.

Vi ne znate za osjećanja kao što je predviđenje. Kao što je osjećanje spasa. Percepcija vam je
potpuno izvrnuta. Ne vidite, niti ste svjesni da se nalazite na brodu koji se ljulja, bacajući vas sa
jedne na drugu stranu. Mi smo na olujnom, burnom moru. Ali, vaše ruke su trome i spore, vaše
djelanje je nerazumljivo. Zaboravili ste na osjećanja onih koji otkrivaju. Vi ste kao putnici koji
su putovali sa Kolumbom, premoreni od plovidbe, umorni da bi plivali. Vi želite obalu na koju
ćete se nasukati i odmoriti. Ali, nema mjesta odmoru. Ovo je borba za opstanak, borba između
istine i neistine. Borba života i smrti.
A ova epidemija – ova svjetlost munja, koja obasjava ovaj brod sa tamnog noćnog neba, ovo su
munje poludjelog Artoa – za mene to je osvjetljenje koje otkriva vaša zbunjena lica i ravnodušne
oči.

Ranjeni Van Gog, ili ogluvljeli Betoven vama ne dolaze u snove.

Ja lupam na vaša prestrašena, mirna srca. Ja vas molim, apelujem vam da razumijete. Na
probama moramo raditi kao da nam je poslednji dan u životu. Moram se zatrčati, naći ubrzanje,
zaletjeti se i preskočiti zid. Boriti se protiv zida. Protiv vašeg ogromnog zida. Moram, da bih
vam dokazao i otkrio da se možemo odvojiti od tla, da možemo biti leteći mravi - ili ptice. Vi ste
polu-božanstva, kao što to piše u drevnim knjigama. Vi niste obični radnici, nalik onima što
svakodnevno i marljivo obavljaju svoje poslove u Njemačkoj banci. Vi niste kao oni, kako da
vas na to podsjetim!

Vi ste odabrani i obilježeni, vi ste posebni – vi ste proroci i propovjednici. Vi ste supstanca koja
se nalazi u iskrenim, divljim, otvorenim i gladnim stvorenjima. Vi volite i voljeni ste. Niste
napravljeni od plastike, u vama ključa crvena krv i daje vam istinske i prave životne instinkte.
Kako da vas podsjetim na to da ste vi plemeniti i velikodušni, da su vaša srca jača od svake male
nepravde i ružnoće. Vi ste branioci unutarnje ljepote ljudskih bića, vi – predskazatelji.
Krijete se, očuvani ste. Vaše želje i ideali su veoma snažni. Vi ste usred borbe između dobra i
zla, između čistog i prljavog. Sve zavisi o vama. O vama zavisi toliko stvari. Veoma mnogo
zavisi od vas.

Direktno ste povezani sa duhovima, sa duhovima umrlih. Vaš posao je da radite sa fantomima i
halucinacijama velikih ličnosti. U bliskom ste kontaktu sa sjenkama i bljeskovima autorovog
mozga. Vi ste dio impulsa i nastavak Čehova, Dostojevskog, Ibzena, Šekspira. Ali, vi niste
šakali, koji će jesti što god da vam drugi bace. Vi morate odbijati loše probe! Vi ne smijete jesti
lešine koje se raspadaju. U vama, svake sekunde, svakog trenutka, mora postojati moralna
selektivnost između dobrog i lošeg. Direktno ste vi odgovorni za sve što se danas dešava sa
ljudskim bićem. Vi ste dio tog ljudskog bića. Danas, ljudsko biće može da propadne.

Čovjek propada. A mi, svi mi, ne smijemo stajati sa strane i posmatrati, pretvarajući se da se
ništa ne događa. Da nas se to ne tiče. Vi niste oni koji stoje sa strane i ćaskaju o onome što vide,
već proroci. Vaša igra bi trebala da bude savremena, neposredna, strastvena, intenzivna i iskrena,
snažna i stroga – kao stvaran život.
Vi ste umorni. Gubite konekciju sa Vremenom. Bolesni ste.
U opasnosti ste. U opasnosti ste.

* Ovo pismo je Andrij Žoldak napisao tokom proba Višnjika, kojeg je postavljao u Turku City
Theatre u Finskoj, maja 2012. godine za glumački ansambl koji je igrao u pomenutoj produkciji.

PISMO NEROĐENIM REDITELJIMA I GLUMCIMA

Znam, sada – tu su dječaci i djevojčice, muškarci i žene koji će se morati upoznati, ući u veze –
žene će zatrudnjeti. Vjerovatno, u nekoj od tih žena će biti i embriona budućih reditelja. Onda,
one će roditi tu djecu – dječake i djevojčice. Oni će odrasti. Ovo je moje pismo upućeno njima.

Nikad ne vjeruj glumcu. Ljubav prema glumcu ubij u sebi.

Glumac će ti priznati ljubav, začaraće te, oduševiće te, šokirati i opčiniti. Njegova ljepota i dar će
te lagano stezati. Gorjećeš dok od tebe ne ostane samo crna rupa. Gorjećeš, bićeš u agoniji kada
se tvoje oči sretnu sa očima pravog glumca – treperićeš! Svijet oko tebe će se izokrenuti i
izgubićeš balans. Oči, um, duša i dah glumca će ući u tebe. Njegova psihička i seksualna energija
će od tebe napraviti prvo ljubavnika, pa roba, a onda zavisnika. U tom trenutku bićeš spreman da
se odrekneš svega, da propadneš zbog njega. Sve što ti je ranije bilo važno izgubiće na značaju.
Pravi glumac će htjeti da ,,spava“ sa tobom, da dijeli noći ljubavi i mržnje sa tobom. A onda
dolaze te slike kokainskog drthanja, a između vas se već uspostavila intelektualna i psihološka
povezanost – svjetlost između vas. To otkriće sopstevne dislokacije će te pogoditi pravo u srce.
Glumac će da grebe, da se bori, kako bi kod tebe isprovocirao beskrajnu igru flertovanja. On želi
da te raskomada na sitne djelove, da ti isisa krv i da te takvog odbaci. ,,Ovo je za tebe, uzmi“ -
reći će ti - ,,sve ovo je za tebe, za mog jedinstvenog i prvog reditelja“, iako je prije tebe bio još
neko. Ovo će izgovoriti zapanjeno, napunjen tvojom krvlju i spermom.
,,Tvoj sam, uzmi me. Samo za tebe. Nikad nisam volio nikoga osim tebe. Ti – ti si moj mladi
Bog. Ti - moja krv. Moj dah. Moj san. Moja trudnoća. Moja sreća. Oplodi me, siluj me, ukradi
me, zavaraj me i na kraju me kupi, kupi me cijelog. Odbijam sve. O, moj ludi reditelju!“ Ne
vjeruj ničemu od ovoga. Sve ovo je rekao i ranije, drugima, a sad tebi. Na tebi je da odlučiš. Ovo
će se neminovno desiti sa tobom, ili sa nekim drugim – bez tebe.

GLUMAC JE PROGRAMIRAN ZA IZDAJU.

Izdaće te sa ciljem da te pobijedi, da te natjera u njegovu rupu, tako da ćeš postati njegov trofej.
Agresivno i pohlepno će te uništiti, izvadiće ti utrobu, dolje u njegovoj rupi, a onda će te
zaboraviti. Postaćeš dio njegove kolekcije.
Čim se zaljubiš u glumca, on se popne na tvoju spuštenu, palu glavu, pritisne tvoj vrat nadolje,
na kojem bubri tvoja arterija ,,požude i strasti“, a onda...otkine ti glavu sa mnogo sažaljivosti, ili
bez sažaljenja uopšte. Onda glavu baci na tanjir, dok prste čisti o zidove. Na njegovim prstima je
i dalje tvoja krv, a ti si i dalje živ. On ima širok, pijan i zapanjujući osmijeh na licu, prije nego
što će angažovati orgije u susjednoj sobi, u kojima će potražiti novog autora- novu žrtvu zajedno
sa svojom braćom – glumcima!
Tvoje oči, kojima još vidiš – na tvojoj odrubljenoj glavi gledaju poprijeko ka drugoj strani sobe,
gdje jasno vidiš divlji ples pored vatre kroz poluotvorena vrata, u drugoj prostoriji pozorišta. U
ljepoti tvoje poslednje tišine vidiš polugole glumce kako piju, plešu, divlje se smiju. Već
izgledaju kao čudovišta, sa životinjskim prsima, sa vunom kao kod fauna, i kopitima divljih
koza. Ovo su ,,svete životinje“ o kojima je Jean Cocteau jednom pisao. U glavi će ti odzvanjati
samo jedno pitanje: kako je moguće da se ovo dogodilo? Kako sam ja mogao upasti u to? Dok
razmišljaš tako i dalje vidiš glumce koji biraju tekst, novog autora, reditelja – novu žrtvu koju
već sjutra žele da upoznaju.
Divljački će razbacivati papire na kojima su upisane role, raspravljajući se ko će šta igrati.
Za nove uloge se međusobno bore , istovremeno bijesno i sa suludom radošću, kao kod divljih
životinja. Ovi glumci trebaju žrtve. Tokom godina njihovi mozgovi, zbog beskrajne igra i glume
na sceni su toliko deformisani da više ne znaju – ko su i što su. Jesu li muško, žensko, ona ili on,
djevojčica ili dječak. Oni su istovremeno oboje – Hamlet i Ofelija. Njihova psiha je dvopolna.
Njihova unutrašnjost – želi sve i želi svakoga, što pokazuje da su iznutra potpuno isprazni.
Neki među njima vjeruju u Boga, ali su veliki grešnici, koji nastavljaju da glume u čistoti,
ljubavi i istini. Oni su prepredenjaci. U ovim ,,svetim“ čudovištima, u njihovim najvećim
skokovima, konvulzije ljubavi, oni zaista u određenim trenucima predstavljaju brilijantan odsjaj
vatre, varnicu za vrijeme žrtvovanja – u tih nekoliko sekundi oni imaju magičnu moć hipnoze
kojoj niko ne može odoljeti, niti jedan reditelj, niti bilo ko iz publike. A, onda, ne ostaje ti ništa
nego da budeš vezan za jarbole broda, čvrstim pletom, kako je radila Odisejova družina da bi
obezbijedila da posada noću ne traži izlaz skačući u uzburkani Okean. Njihovo nesvakidašnje
pjevanje ,,divna srdžbo – sirene“ priziva te kao magija i ti je pratiš, za ovo sveto žrtvovanje...
Glumci te prinose kao žrtvu u čast Boga pozorišta!

Stoga, budući reditelji moraju znati pravila i tajne – kako da prežive u glumačkoj džungli teatra,
kako da prežive u ovoj novoj – staroj realnosti?

NE DOZVOLI IM DA FUNKCIONIŠU U GRUPAMA, RAZDVOJ IH.

Tvoja snaga, kao reditelja, dolazi do izražaja kada sa glumcima ostaneš nasamo. U suprotnom,
kada su zajedno, dešava se kao u starom mitu – ti otkineš glavu odličnom glumcu, ali na njeno
mjesto izraste nova, čak još ljepša od prethodne. Onda je ponovo odsječeš, pa iznikne nova. Koja
te gleda, smije ti se, sve dok te ne zgrabi.
NE PADAJ NA NJIHOV ŠARM. Zapamti da je sve to samo njihova hipnoza i velika iluzija, pa
opet – kao u starom mitu: moraš da držiš distancu sa njima i nikako im ne smiješ gledati u oči.
Zapamti da je Perseus gledao refleksiju na svom štitu i tako je pobijedio borbu sa Meduzom.
Kroz njihove oči – kroz tvoje oči. Dijabolički božanski kontakt. Ne puštaj ih u svoje srce, ako to
uradiš – poginućeš.
SVE VRIJEME, KONSTANTO OBMANJUJ GLUMCA. Ali tako da on misli da si ga već
zavolio, tako da zaboravi na sve. Obećaj mu sve i odmah, uradi to samo za njega, za tog
unikatnog glumca. Smisli specifične akcije kojima ćeš mu pokazati da je jedino on taj kojega ti
trebaš, da je jedino on poseban. Probudi i razvij patološku sebičnost kod glumca. Oni su jako
pohlepni zbog osjećanja sopstvene ogromne vrijednosti i superiornosti.
Užasan poljubac glumca – dugi, sisajući poljubac na probama...nahrani ga neobičnim i napuni
ga duboko, šokiraj ga, obori ga, dovodi ga u rizične situacije koje su stresne i zastrašujuće,
tako da nema vremena da planira, da nema vremena za taktiku, razmišljanje i logiku. Ozrači ga
istinom koju nikada ranije nije čuo – to je kao rentgen za tebe! Tada će glumac, kada bude stalno
proganjan, izgubiti svoju ,,ubilačku“ snagu, jer će morati da preživljava svakog sekunda na
probama situacije ekstremnog rizika. Svaki susret sa glumcem na probi mora biti takmičenje i
probijanje u nepoznato. Grdi ih i razdvajaj. On (glumac) se plaši nepoznatog. On se boji da se
svuče mentalno i psihološki. Sa njega moraš pokidati sve maske, hiljade štitova, dok ne dođeš do
njegove esencije, do njegovog pravog JA. I onda, kada glumac postane bespomoćan, ogoljen,
kada nema potrebu da igra i preplašen je kao divlja ptica koja upada u zamku – onda je počeo
,,sastanak“ sa njegovom esencijom, sa njegovim pravim JA.
MIJENJAJ GLUMCE, ZALJUBI SE U NJIH, ALI U SEBI, NEKA SU PRESTRAŠENI I
U DRHTANJU PRED TOBOM, ODBACI IH PRVI. Uzbudi njihovu seksualnost i tajno
sakrivenu emocionalnost, kao i senzorne impulse, polomi im srca! Neka iz njihovih arterija lije
krv. Onda, kada si već bez srca i okrutan, ciničan i potpuno nemoralan u odnosu sa glumcem,
onda postoji šansa za tvoj spas. UBIJAJ IH SPORO I BRZO, LOVI IH, POSTAVLJAJ IM
ZAMKE, RAZAPINJI GLUMCE. Ne dopusti im da žive i dišu punim plućima, jedi glumce,
isisaj sve sokove i svu snagu iz njih. Spavaj sa njima, a onda ih obavezno prevari tako da osjete
Bol. Veliku Bol i mučenje za istinu, mučenje za prevereni Raj. Onda, usreći ih, ponekad ih učini
tužnim, ponekad pametnim, ponekad glupim. Ne boj se da ih poniziš, pa da ih potom bodriš.
IDOLIZUJ GLUMCA. Daj im svu ljubav koju imaš, svakoga dana i noći, da bi kasnije, ona ili
on – kao Ana Karenjina ili Ema Bovari, pobjegla od svog muškarca, žene i djece, napustila
familiju i jurila za tobom. Glumac treba da poželi da bude tvoj sluga, tvoj pas, tvoj prosjak i
prostitutka, jer je glumac to u suštini.
KORUMPIRAJ GLUMCA, NAPRAVI OD NJEGA ČUDOVIŠTE I VELEIZDAJNIKA.
Prestraši ga toliko da mu ne padne na pamet da bude ovakav. Učini da ne može provesti dan bez
tebe. Učini ga zavisnim i zlim. Razvij njegov intelekt kroz predavanja i tragaj za njegovim
izgubljenim moralnim normama. Učini ga dobrim, jer se boji da bude loš. Postidi ga. Pronađi
gdje se krije njegova Svijest, pa probudi Svijest u njemu. Glumac mora revoltirati. Uradi sve
stvari koje on osjeća da bi trebao da okaje. Ubij vjeru u glumcu, a onda će prava vjera doći do
njega.
Moraš biti u stanju da spavaš sa glumcem, ali istovremeno, da ne radiš to fizički. Flertuj, igraj
se sa njima, dominiraj i ne boj se da daš njemu inicijativu. Pokušaj da se nikad ne oženiš
glumicu/udaš se za glumca (postoji izuzetak kada je to susret jednakih).
NE DOPUSTI IM DA GOVORE MNOGO, KADA IM SE UKAŽE PRILIKA DA
GOVORE, TO JE POPUT HIPNOTIČKOG PJEVANJA koje je nemoguće prekinuti. Ono te
opčni, pa te ostavi usred oluje i kiše, na mjesto gdje sebi ne možeš naći zaklon.
MIJENJAJ TAKTIKU SA NJIMA, nemoj se bojati da kažeš – „Ja ne znam, ja učim od tebe,
bolji si nego ja, plemenitiji si nego ja, ti i samo ti si trenutno moja prva briga. Ti si poseban, jako
sam srećan sa tobom“...onda nešto izađe iz glumca, nešto što je bilo sakriveno i od njega i od
tebe, glumac počinje da se širi u dužinu, da raste – a onda pitanje ne postoji: on je živ, ili je
mrtav.
BUDI OPREZAN SA PRLJAVIM I PIJANIM GLUMCIMA, jer teško je doći njihove prave
prirode kroz zamagljene oči, ali možeš uočiti njihovu okrutnost, kao kod Kerbera, kao kod
nadzornika koncentracionih logora (koliko ovakvih glumaca radi u velikim teatrima?).
PRONAĐI SKRIVENOG LIDERA GRUPE I UNIŠTI GA, kada cijela grupa gleda moraš
uništiti lidera. Stvori sopstvenog lidera – glumca budućnosti. Ponašaj se bez žaljenja, brutalno i
neočekivano sa svim mediokritetnim glumcima, koji su zaslijepljeni, primitivni, uobičajni, koji
su pričalice, ali isto tako se ponašaj sa njihovim predstavnicima, unikatnim glumcima,
administracijom, menadžmentom, kao i sa trenerima ovih glumaca – kao u cirkusu, jer svi oni
imaju jedan cilj: Cirkus mora biti pun, karte moraju biti prodate, glumci moraju skakati po areni
kao životinje, dok se na kraju ne vrate u svoje kaveze umorni, ali srećni, gdje će čekati do
sledeće večeri.
Ako sretneš lijenog glumca – kako da ga prodrmaš? Šta da radiš sa glumcem koji je opšt? Šta da
radiš sa ciničnim glumcem? Ovo su pitanja na koja ćes sam odlučivati o odgovoru.
Zastraši onog koji je strašljiv, uništi vulgarnog, ali pokušaj da u njih usadiš veliku ideju i daj im
ozbiljne zadatke, otvori im perspektivu i uči ih da vide nevidljivo.
GLUMCI SE BOJE SMRTI I GRIJEHA, KAO NIKO DRUGI NA SVIJETU, ne čak smrti,
već autopsije hiljadu malih i velikih prevara koje su već akumulirale u njihovim životima, kao i
na sceni. Oni su oplođeni ovim prevarama, ogrnuti njima kao mekom odjećom, kojom možeš
obrisati pet metara lokve krvi. Njihovu kožu, te krv hrane sudovi kojima teče Prevara. Njihova
esencija, Esencija glumca jeste da izda, da igra lažno, vara, igra i igra ponovo...Iz ove
pogubljenosti oni postaju nitkovi, ubice, varalice, smicalice.
Koliko velikih, kao i drugih reditelja je prevareno, prebijeno, maltretirano, pojebano, stradalo
zaljubivši se u njih (glumce) zbog njih u istoriji svjetskog pozorišta u mnogim državama i erama.
Oni izmiču kao zmije. Glumac jeste zmija, što je jako opasno. Oni nam se svete, jer nešto što su
zaželjeli na kraju nije bilo ispunjeno. Oni krive naše sudbine. Oni nas optužuju, tračare za nama,
upiru prstom u nas, onda glasno slave kada dobiju titule Umjetnika. Ali, sve ima svoju cijenu i na
sve ima odgovora...postoji nova generacija mladih, iskrenih i buntovnih reditelja koja tek dolazi,
zbog koje moramo uništiti i kazniti današnju tradiciju i pripremiti teren za nove generacije.
Svako od nas to mora uraditi individualno, ja to radim takođe: moramo uništiti ove prevarante-
glumce, ove robove-glumce. I zato moramo podmetnuti ovaj ogromni požar, zapaliti pozorišne
kuće, kako bi buduće generacije vidjele sjaj, refleksiju ovog požara.

P.S. Pitanja za mene od mene

Voliš li glumce?
-Volim i mrzim.

Poznaješ li prirodu glumca?

-Ne i da.

Jesi li želio da budeš glumac?

-Ne.

Kada glumac izdaje?

-Svaki u različito vrijeme.

Koliko često?
-Uvijek.

Da li postoje izuzeci?
-Da. Izuzeci su 3 na 97.

Da li se bojiš da će se glumci jednom dići protiv tebe?

-Već su dugo vodili bunt.

Postoji li rešenje?
-Da.

Koje je?
- Ne znam.
Kojeg glumca vidiš kao idealnog?
- Teško pitanje, ne mogu naći riječi...

To može biti - Dijete, Anđeo, Isus, ne Juda, srce Anđela, čistota djeteta, marljivost, iskrenost,
borilac za istinu, saosjećajan, hrabar, inteligentan, otvoren, religiozan, moralan, intelektualan,
onaj koji ne izdaje, onaj koji ne ubija, ko voli planetu Zemlju i materinstvo, ko duboko voli svoje
roditelje, ko je harizmatičan, ko ima empatiju i saosjećajnost, šaman, revolucionar, nježan, jak,
onaj koji štiti prava na ljudsku slobodu, onaj koji voli životinje i biljke, onaj koji brani siromašne
i beskućne, veliki radnik, lojalan, onaj koji zna i osjeća – šta je ljubav,onaj što je spreman da se
žrtvuje, onaj koji propovijeda, koji će uvijek doći da spasi nekoga, onaj koji sija, onaj koji je
smiješan, tužan, srećan, mudar, iznenađen, iracionalan, prelijep, onaj koji nema niti vrelu niti
hladnu krv, čiji je um otvoren za sve nove stvari, hipnotičan, dubok, čist, onaj koji ima savjest,
ko je divalj, ko pjeva, ko je tih, glumac koji noću ima snove, onaj koji nije robot, koji nije
ciničan i prazan iznutra, onaj koji nije prevarant – glumac na kojeg se možeš osloniti.

Neki od glumaca koji su saglasni sa ovim tekstom imaju priliku da razmisle i pobjegnu od ovog
robovsko- gladijatorskog (ranije, glumce su koristili kao takve). Danas, samo je promijenjena
scena Koloseuma sa nekom scenom današnjih teatara. Takođe, publika danas plaća više da ode u
pozorište, kako bi doživjela ugođaj i akutna osjećanja. Tada su dolazili da gledaju krvave borbe
gladijatora, a danas dolaze da vide nas koji smo i srećni i prokleti i koji ćemo izumrijeti u borbi
za opstanak.
U ovakvom začaranom krugu desi se da se rode i eksplodiraju i drugačiji glumci. Glumci koji su
buntovnici, glumci koji već nemaju šta da izgube. Jedan od njih može biti Spartakus. Glumac-
Spartakus je nova vrsta glumca iz budućnosti. On je Glumac-Propovjedač, Glumac-Autor. Od
ovakvog glumca će se roditi Reditelj-Reformer, Reditelj-Buntovnik, Reditelj-Posmatrač-iz-
daljine. On će biti rođen od ovakvih glumaca kao larva, iz koje će nastati leptir. Ali prvo mora
živjeti u cocoon-u.
Bilo ko ko je odrastao i prošao kroz horor egzistencije ovakvih glumaca će razumjeti o čemu
govorim.
Stari glumci su teški, a novi glumci koji tek dolaze u pozorište – kako ih je najbolje obmanuti,
zadržati, kako od njih napraviti iste takve glumce. Ali oni već znaju odgovor na to, njihova koža
i krv zna šta znači vratiti se u barake i kaveze za životinje. Za njih je glavno pitanje: pobuna,
život ili smrt? Sloboda ili zaborav? Istina ili seppuku? Harakiri – postaje istina. To je idealan
put... Ustaj, ustaj, stvarajmo korijenje, živimo punim srcem, diši, organizujujte revolte u svojim
pozorištima. Crpite sopstvenu kontaminiranu krv i rodićete bolju Sudbinu.
I dalje, čim sam upotrijebio ovako užasnu metaforu spašavanja u pozorištu, podsjetio sam samog
sebe na jednu priču. Ovako:
Postoje ogromni teatarski kompleksi, teatarske fabrike, koje štancaju planske teatarske
produkcije, u kojima žive i rade glumci, tehničari, administracija i producenti. Isto tako postoje
institucije i akademije gdje isti ti predaju i uče buduće glumce, kao i druge pozorišne radnike –
ali doći će dan...u mojim mislima, kada će sva pozorišta i akademije biti zatvorena. Tada će
početi njihove opsade. To je moja teorija Kolere. Ovo nam je potrebno, da bi se pojavio veliki
Iskreni umjetnik. Pozorišta su za ovakve umjetnike sada većinom zatvorena...
U ovakvim velikim pozorištima-grobnicama možete vidjeti glumce-pacove, ali jednom će mladi
daroviti glumci (Iskreni glumci) doći u te teatre: ovi mladi glumci, sa vatrom u očima, doći će
naučeni da traže istinu i da se bore za pravdu. Pacovi-rezidenti iz ovakvih teatara će ih pozvati da
se pridruže njihovom lažljivom pozorištu, gdje se širi trulež i smrad, sa lažnim riječima i
nepisanim pravilom ,,budi jedan od nas, bićeš kao mi“. I onda će ih inficirati.
Njihovi ujedi - njihovo tegobno disanje postaće dio buntovne mladosti novih glumaca – usijanih
glava. Njihova krv je inficirana, srca takođe, a glumci-pacovi čekaju sa strane na trenutak kada
će mladi postati mutanti – koji će takođe zavidno i sa prezirom posmatrati nove, mlade glumce,
buduće generacije koje će doći u pozorište poslije njih.

Iako su obmana i licemjerje glavni faktori u međusobnom odnosu glumaca u pozorištu, a ti to

dobro znaš – ipak ne vjeruj ni mladim ,,neiskvarenim“ glumcima. Ne vjeruj tim osmijesima
,,braće po lancima“. Oni su nalik slabićima, koji ne mogu da izdrže ni trenutak u prisustvu žene,
a da ih stres ne proždere. Njih ne možeš dodirnuti, ne možeš ih oploditi. Oni nemaju splovila.
Njihovi penisi su otkinuti i bačeni u septičke jame. Oni su djelo penektomije.
Sledeći put, kada se budu pojavili mladi glumci sa snažnom erotskom, emocionalnom i
intelektualnom potencijom – slabići, kojima su splovima uklonjena, će ih uništiti. Ovi kastrati
sanjaju o tome da ih unište, kao što je i njih neko uništio. Ovo je prost mehanizam. Mehanizam
koji postoji još od vremena Euripida, a traje i posle Šekspira. Ovo je mehanizam koji je i danas
prisutan u pozorištima.
Zbog toga mislim da su pozorišta trenutno pod opsadom. Prometej, Spartakus i novi ,,mladi i
netaknuti“ glumci su ih porazili. Njihova Troja je pod opsadom. Ostalo im je jako malo zaliha
hrane, vode i municije – vrijeme radi protiv njih, a pozorište im je zatvoreno. Onda maštam,
kako bih u takva pozorišta najrađe podmetnuo Nacističke slatkiše – otrov odozgo preliven
čokoladom. To bi bio moj poklon gladnim pacovima-glumcima, koji jako čeznu za slavom i
poklonima. Glumci-pacovi bi pojurili na ove slatkiše, proždirali bi dok ne bi otrovani poumirali.
Neki od njih umire brzo, a neki biraju sporu – smrt u konvulziji, kako bi se što duže opraštali sa
prošlošću. Najpametniji među njima, a to su svakako glavni glumci, kao i oni iz administracije,
menadžmenta, su sakriveni u jazbinama, iskopanim duboko ispod zemlje. Te jazbine su za njih
godinama, pa i vjekovima kopali drugi glumci-pacovi. Oni su zakopani svuda (ispod i okolo
pozorišta). Oni međusobno komuniciraju tajnim, mračnim podzemnim kanalima. Oni su
ukorijenjeni u te bunkere. Kako ih namamiti da izađu? Kako ih izvući iz njihovih rupa? Gdje li
su sakrili svog kralja, svoju kraljicu, jaja? Gdje li im je žaoka?
Maštam kako (ja ih se ne bojim, jer ovo nije tekst za njih!) u njihove rupetine i bunkere
Spartakus pušta otrov – gas, pravi gasnu komoru od njihovih podzemnih koridora. Onda – tišina.
Uništeni su. Sledeće što se dešava je dolazak spasilačkih timova, koji će povaditi njihove
smrdljive ansamble iz pozorišta, zatim očistiti zidove, scenu, sjedišta. Sva mjesta koja su
prožima njihova sjenka i smrad.
Sve će biti očišćeno i deaktivirano, kao što se i radi kada se čisti nakon radioaktivnih supstanci.
Pozorišta i akademije će biti zatvorene – zapečaćene.
Trebaće da prođe vremena da bi se ponovo nastanile.
Kada se ponovo otvore vrata, ko će kroz njih ući? Koje misli i ideje će ući kroz ta vrata? Ko će
biti ti novi ljudi, novi glumci i reditelji? Šta ih čeka? – Ovo su pitanja za tebe i na njih sam moraš
naći odgovor. Ali, ovaj ogromni ožiljak, ova katastrofa u pozorištu će biti zapamćena za sva
vremena. Ostaće žar i plamen, od ovog velikog požara - velikog terora u umjetnosti...

U pozorištu će se raditi novi tekstovi, tražiće se forma i adekvatni umjetnički jezik – koji će u
tom vremenu biti prikladan.

Andriy Zholdak

BILJEŠKA O AUTORU

Andrij Žoldak (1962.) je pozorišni reditelj iz Ukrajine. Pozorišnu režiju je završio u Moskvi kod
čuvenog profesora Vasiljeva. Na njegovu rediteljsku poetiku snažan uticaj napravili su filmski
stvaraoci kao što su: Felini, Bergman, Paradžanov, Tarkovski, Godar... Od 2002. do 2005.
godine je bio direktor Harkov Taras Ševčenko Akademskog Drama teatra u Harkovu, gdje je
postavio pet predstava koje su, mimo Ukrajine, bile izvođene u preko trideset različitih država,
kao i na svim prestižnim festivalima. 2005. godine Žoldak je režirao Šekspirovog Romea i Juliju,
u koprodukciji sa Berliner Festspiele. Premijera je bila u Berlinu, a zatim u Varšavi. Ukrajinske
vlasti su zabranile igranje ove predstave u Ukrajini, a Žoldak je bio primoran da napusti
pozorište. Nakon toga, Andrij živi i radi u Berlinu, svuda po Njemačkoj, Rusiji, Finskoj,
Rumuniji, Švedskoj i Švajcarskoj. Bavi se i predavanjem. Posebno ga interesuje budućnost
pozorišta, kao i teorija pozorišta. Napisao je dva manifesta: Pismo glumcu i Pismo nerođenom
reditelju i glumcu.
Dobitnik je UNESCO nagrade za doprinos i razvoj pozorišne umjetnosti, pet nagrada u
Makedoniji, za najbolju režiju, najbolju predstavu, najbolja ženska glavna uloga (Elektra),
najbolja muška glavna uloga (Orest), Dvije Zlatne maske za najbolju operu i najbolju režiju
opere (Evgenije Onjegin – Rusija), Thalia prize u Italiji, kao i nagradu za najbolju predstavu u
Finskoj, za Anu Karenjinu, najbolja režija FIAT, najbolja predstava FIAT, najbolja ženska
glavna uloga FIAT.
U Crnoj Gori je gostovao sa predstavom Elektra (MNT Skopje) na Festivalu internacionalnog
alternativnog teatra (FIAT) 2015. godine.
Prevod i bilješka o autoru: Damjan Pejanović