U novo-

pazarskom
sandžaku.

Iz Cajniča ide krasna cesta

romantičnim š u m o v i t i m gor­
skim krajem u novopazarski
sandžak. S a n d ž a k je i danas
pod osmunlijskom upravom, no
^-'ht^^SSj^^'^f o l
' godine ISTO. o b a v l j a j u iu
austro-ugarske č e t e garnizon-
zonsku službu zajednički s tur­
skom vojskom. Poli mije, kao
što se taj s a n d ž a k po Bosni obično nazivlje,
zanimljiv je kraj. ne samo kao predjel. U
d r ž a v o p r a v n o m , političkom, vojničkom i d r u š ­
tvenom pogledu ovdje su veoma osebujne
prilike i vrijedno je ovamo malo zaviriti.
Izmed Sarajeva i Plevlja ide dnevno pošta, te je posjeta laka i pri­
jatna. Kada smo p o č e t k o m mjeseca rujna 1870. pod generalom K i l i -
ć e m išli na zaposjedanje s a n d ž a k a , bilo je tu dabome sasvim d r u g a č i j e
v e ć danas. Cesta na granicu bila je do z l a boga rgjava, svaki cas bi
koje povaljeno drvo — pravi šumski orijaš — zakrćilo put, a na bez­
brojnim je mjestima harao šumski požar, — a to se je nazivalo raskr­
či vanj em, da se zemlja uzmogne obragjivati. Č a r o b n a p r a š u m s k a vege­
tacija ostala je i s t a ; č i t a v e ć e š se sate n a u ž i v a t i gledajući crnogoricu,
a kola ti bez ikakve zapreke jure glatkom cestom na „tursku granicu*
na grebenu Metalki.
 Ovdje započinje zajednička vojnička uprava, što će č u d n o v a t o
da te se dojmi. Austro-ugarska vojarna suočuje se s osmanlijskom; uz
barjak s polumjesecom čuči osmanlijski carinski činovnik sa svojim
zaptijama; gledaju, kako se ugarski vojnici vježbaju. T u je negda
stajala samotna g r a n i č n a karaula, no danas je izniklo čitavo seoce
8 niskim drvenim k u ć a m a , u kojima trgovci prodaju sve, što treba
jednoj i drugoj vojsci te i putnicima. Ovdje se pregledavaju putni
listovi i uzima se carina. Oružje, uniforme i duhan za vojnike dovozi
se iz Bosne bez ikakve carine, a za svu drugu robu p l a ć a se 8V2 po
sto od vrijednosti. Z a Bosnu vrijedi spram s a n d ž a k a austrijski carinski
tarif spram Turske.

Greben. Metalka.

Ljeti je Metalka r o m a n t i č n o i krasno z r a č n o lječilište, no zima

je ovdje ljuta. N a 1000 metara visine snijeg rano zapadne, a, često
tu vjetar bjesni strahotnom silom. Onda moraju austrijski vojnici bez
prestanka da r a z g r ć u snijeg i pošti da p r o k r č u j u put, — posao, za
koji Osmanlije naravski nije ni briga. ,,U opće moraju vojnici u ovim
krajevima sve da b u d u : graditelji cesta i mostova, vojarni, utvrgjenih
s t r a ž a r n i c a i vodovoda, umjetni vrtlari i b a š č o v a n i za zelen, p o š t a r s k i
i brzojavni činovnici, oružnici i redari, kuhari i glazbenici, pekari i
mesari, a uza to u zgodama i ratarski putnici-učitelji, koji s a n d ž a č k i m
žiteljima korisne naputke daju." T a k o sasvim pravo sudi vojnički
i/.vjestitelj lista „Kblnische Zeitung", Mach, koji je u jeseni godine
1896. putovao tim krajevima i ne m o ž e da ae nahvali vrsnoće austrij-
skih č e t a , t a k t i č n o g a saobraćaja njihova sa s t a n o v n i š t v o m , ljubaznosti
č a s n i č k o g a zbora i s v e o p ć e s r d a č n o s t i .
Rijetko zaluta koji evropski civilni putnik u ovaj kraj, no zato
ljubazni časnici posadne vojske dočikaju svakoga stranca tim većim
predusretanjem. Nije se lako iščupati iz toga prijatnoga d r u š t v a , koje
bi najvoljelo vječite posjete. Od grebena Metalke kraj je sve goliji,
docnije skoro i krš, no sve je dobro obragjeno. i to opet istom pod
dojmom susjedne d r ž a v e . U stražarnici Boljaniću treba opet obići
zamku — č a s n i k e . Ima ovdje pola satnije, koja si je izgradila čitavu
malu tvrgjavicu, ali opet s d r v e ć e m i b a š č o m . 0 tom radu austrijskih
časnika, kojim se vazda vezuje korist s prijatnošću, piše Mach o v a k o :
„Onaj, što je prvo d r v e ć e zasadio, znao je, da mu ne će vidjeti
cvata, a ko je zasijao prvo cvijeće, znao je, da će ga se nauživati
samo prve godine. P a ipak bi mislio, da je ovdje vladala samo jedna
volja. A tako i jest. Samo je ta volja postojala i postoji i danas kod
mnogih, a m o ž d a i kod sviju. I simbol tomu ima. Spram Boljanića
ispisan je na strmoj nizbrdici gola brijega. Tamo se čitaju golema
slova F . J. I., lijepo uklesana u bijeli kamen. Jednakost austrijskoga
č a s n i š t v a u č u s t v u dužnosti, u ozbiljnom poimanju službe i veseljaci;om
poimanju života upravo je ganutljivo, po gotovo kada se sjetimo one
divlje borbe u gragjanskom stanovništvu austrijskom, — jer pred njima
su daleki vidici, dok dolje u nizini svijet se gužva i tezma. Gdjegod
promatrao č a s n i k e z d r u ž e n e d r ž a v e u ozbiljnoj i l i u veseloj zgodi,
tamo ćeš iznova pojmiti, da je Austrija samo u njihovu taboru. Često
se u N j e m a č k o j izrugavaju austrijskoj „širokoj volji", no mislim, da
nemaju pravo. Ovdje u Bosni, a osobito u s a n d ž a k u , trebalo je kre-
menitih ljudi, da se izvrši, što se je u ratu i miru izvršilo. Ozbiljan
je život ovdje za božijim Iegjima, a malo „široke volje* može u saobra­
ćaju s T u r c i m a samo da koristi. K a d a bi u čem mogli zavigjati našim
austrijskim drugovima, to bi im tu prekoravanu široku volju zavigjali."
Boljanić je bio nekada samotan turski han, gdje si se za n u ž d u
mogao sirotinjski spremiti. Danas je oko s t r a ž a r n i c e izniklo malo mje­
stance. D o m a ć i ljudi i svijet iz prijeka ovdje su se naselili i živu od
vojske. Pogdjegdje vigjaš i kojega d o m a ć e g a čovjeka, gdje natuca
n j e m a č k i , magjarski i l i rumunjski, a po gradnjama i po životu v e ć
se o p a ž a evropski dojam. Pogdjegdje, osobito gdje se opravlja cesta,
naići ćeš uz put na kavanu, koja se seljaka po cesti i vazda nalazi
dobrih gostiju.
A sada dolazimo na mjesto, koje nam je od godine 1879. ostalo
u dobroj uspomeni, jer smo tu jedan dan otpočivali i u veselom se
d r u š t v u srdačno pozabavili. „ T a b o r na G o t o v u š i " zvalo se je to, a jedan
 se je htm zvao „han Kovao". Danas je G o t o v u š a stanica carske vojske,
koja pazi na sigurnost na cesti. Spram s t r a ž a r n i c e stoji k r č m a , koja
je takogjer pod zapovjednikom. Rano iz jutro ide patrola do pola
puta u Plevlje, a druga do pola puta u Boljanić, da dočekaju poštu
i pripaze na cestu. N a v e č e se opet vrate, — to je život u Gotovuši.
Sve u duž po nizbrdicama stiže se na koncu u P l e v l j e , tursku
T a s l i d ž u , koja se je za okupacijonoga rata proslavila svojim ratobornim
muftijom, što je s dobrovoljcima bio krenuo na T u z l u . G r a d taj leži
u dolini uz Čehotinu, a uokolo su mu niski humci. Nekada je bio
sasvim turski izgragjen, no danas su po njem rasijane pojedine mo­
derne k u ć e ; oko austrijskih vojnih zgrada iznikao je zaseban evropski
grad i tamo si u gostionici Taslidži prilično spremljen. A k o nijesu
č a s n i č k e gostinske sobe zapremljene, p o n u d i ć e tamo putniku strancu
n a j v e ć o m p r e d u s r e t l j i v o š ć u stan, a to je u svaku ruku prijatno. Izgra­
dila se je tu lijepa kasina, odakle ti ide pogled na sve mjesto, a u
bašči, koju je svaka nova pukovnija poljepsavala, ne bi ni slutio, da
ti je blizu T u r s k a . Kasina nadomjestava ovdje č a s n i c i m a i kuću i po­
rodicu, jer u o p ć e ne gleda se rado, a po nekoj zastarjeloj naredbi
čak je i zabranjeno, da časnici dovode svoje gospogje ovamo u P o ­
li mije. Izuzimlju se, kao što se čini, samo štopski časnici, koji su
stalno namješteni u s a n d ž a k u . K a s i n a je bogato snabdjevena novinama,
jelo je i piće što m o ž e biti jeftinije, jer kako Austro-Ugarska ne plaća
nikakve carine za robu, što se preko monarkije u sandžak prevozi, to
je kraj niske osmanlijske carine cijena stranih vina i druge robe ovdje
sila jeftinija nego l i u Austro-Ugarskoj. U z a to se j o š p l a ć e u s a n d ž a k u
isplaćuju u zlatu, a oženjenima se u r a č u n a v a dvostruka stanarina, tako
da je č a s n i c i m a materijalni položaj veoma dobar. I osmanlijskoj je
vojsci ovdje bolje nego igdje u osmanlijskoj carevini. Dobri primjeri
izmijeniše navadnu nemarnost osmanlijsku i tako se ovdje vojsku u
istinu uredno i s p l a ć u j e ; opskrba je dobra, č a k i odjeća je u redu.
K a k o se osmanlijski vojnici koriste tim pogodnostima samo radi
prisutnosti austrijske vojske, m o ž d a je i zato takav sporazum. No i
sa svim oblastima i sa s t a n o v n i š t v o m , koje je v e ć djelomice a r b a n a š k o .
skoro nigda nema neprilika. Osobito m u te 8 ari f plev a ljeki i ujedno
osmanlijski vojni zapovjednik u s a n d ž a k u , Perik Sulejman p a š a , koji
na tom mjestu sjedi sve odonda, kako se je zajednički zaposjelo
s a n d ž a k , u svako se je doba odlikovao velikom t a k t i č n o š ć u . Z a vojsku,
što ju Austro-Ugarska ima da drži u s a n d ž a k u , uglavljen je broj od
5000 momaka, no u istinu ima tamo samo nekih 2000 momaka. Osman­
lijske vojske ima u zapremljenom P o l i m l j u : dva bataljuna u Plevlju,
jedan bataljun u Prijepolju, jedna satnija u P r i b o j u ; opet u svem
 - 168 -
n a j v i š e 2000 momaka. Uregjeno nije n i p o š t o tako,*) da bi u svakom
zapremljenom mjestu bile razmegjene obadvije vojske, nego se izvan
pravoga „ t a b o r a " , gdje stoje zapovjednici i oblasti i veći dio vojske,
usred turskoga grada nalaze austrijske vojarne i zavodi. Sav z a č u g j e n
gleda anatolski vojnik-novajlija gizdave Ugre od druge pukovnije, gdje
uz s v i r k u stupaju l o m n i m ulicama i na k o m a n d u : „ h a b t A c b t P uda­
raju po kamenju, kao da ć e da ga razmrskaju. „ Z a r vani se to ne
svigjaV" zapitamo sijeda č a u š a , što si j e dao na ulici pokrpavati č i z m e ,
te j e bosonog č u č a o uz č i z m a r a . A on ni da trene, v e ć će samo: „ h e r
memleketin adetine riajet e t m e l r . (Treba p o š t i v a t i običaje svake
zemlje.) T o j e turska m u d r o s t ; druge p o š t i v a j , no ne nastoj, da ih
u p o z n a š , a i n a č e — pazi me i p u š t a j me s m i r o m ! A opet j e r a đ e n i
T u r č i n valjan i spretan, te g a m o ž e š krenuti na bolje; dabome n a
drugi n a č i n , nego l i planovima o reformama uz zeleni sto. Časnici
osmanlijske posade polako su š t o š t a naučili o d svojih austrijskih dru­
gova. Samo u Stambulu vigjali smo tako lijepo odjevenih č a s n i k a
*) „ B o s n i s c h e N V i u n k ' r b n e f o , " K o l n i s c h o Zeituug, U. p r o s i n c u
— 169
Č e s t o dolaze Osmanlije i u goste u kasinu, no b u č n o m u se veselju
ne odaju, j e r i h tišti misao, d a ne mogu uzvratiti poziv. B l i ž e g a se
drugovanja k l o n e ; j e r kao da to nije v i š i m a po volji. Austrijski voj­
nici pozdravljaju svakoga osmanlijskoga č a s n i k a , no osmanlijski vojnici
ne pozdravljaju ne samo austrijske, nego č a k ni svoje, makar da to
propis iziskuje. P o g r i j e š i o b i , ko bi u tom vidio i k a k v o slabo pošti­
vanje. Musloman m i s l i : „ K a k o b i h j a , niži, smio da v i š e m u tako su­
rovo nasrćem u o č i ! Z a r ga ne bunim u m i s l i m a i l i u ćefu, kada ga
napadam, da mi se zahvaljuje! A k o mi se j a v i , da me vidi i poznaje,
ne ć u m u uskratiti pozdrav, š t o ga i d e ! " T a k o nepojmljivi Osmanlija
i austrijski časnik prolaze j e d a n uz drugoga, d a se ne poznaju.
No v e ć s prvoga j e dana, kako se j e ovamo ušlo, bio priličan
sporazum. Bili smo spremni na otpor i kada ga ne nagjosmo do P l e v l j a ,
bojali smo g a se ovdje, j e r se je na jednom buinku na j u ž n o m kraju
grada bila u č a d o r i l a sila v e ć a posada nego l i d a n a š n j a . Osmanlijski
zapovjednik dogje sa č a s n i c i m a u susret austrijskomu zapovjedniku
Kiliću i preda mu prosvjed protiv zapreme, no i n a č e se nije n i š t a us­
1896. protivio. Onda p r o m a r š i r a m o cijelim gradom, s lijeva i s desna opko-
Ijeiii svijetom, koji nas je divlje gledao; većim su to dijelom bili A r ­
banasi, j e r je bio vašar a ki dan. Položaj nije bio nipošto ugodan. No
dogodilo se nije ništa i dok se je j o š na polju i na dogled osman-
lijskoga tabora odslužila služba božija, odemo natrag na Čehotinu,
gdje smo se utaborili. Tamo nas je u zao č a s bez prestanka kvasila
kiša. S a srpskim se je s t a n o v n i š t v o m s a o b r a ć a j brzo otvorio, no z a
čudo su se u s a n d ž a k u upravo Srbi najmanje zbližili s austrijskom
vojskom, makar da i m je istom njezinim dolaskom o m o g u ć e n duševni
razvitak i n e p o m u ć e n rad. Ima tu razna utjecaja iz Srbije i Crnegore,
no t i m ne ć e m o ovdje da se bavimo
Osim jedne lijepe džamije s visokom munarom n e m a š u Plevlju
ništa osobita da vidiš. Život je kao u svakom turskom gradu, promet
po ulicama svakovrstan. Sastaju se tu najraznoličniji narodni tipovi, i
ko bi da izučava nošnje, ovdje mu je dobra zgoda; č a k i fustauelu
tu ć e naći. Starina i m a m a l o ; sila su toga poništile navale raznih na­
roda, a i osmanlijske vlasti ne volu, da im se zemlja p r e t r a ž u j e , kao
što to čine geografi, arheolozi, etnolozi i drugi znanstvenici. K a k o ne
mogu dobro da razumiju taj posao, strah ih je od toga kakve ne­
volje, te si tu svakojako pomažu. Jednomu se je arheologu, koji je
došao u Plevlje, dogodila tu, kako pripovijeda Mach, ova t r a g i k o m i č n a
zgoda: T e š k o m mukom i iza dugoga piskaranja dozvoli na koncu
konca osmanlijska vlast u č e n j a k u , da stane kopati. Nagje on ljude,
pokupuje orugje, najmi konje, i jednoga lijepoga jutra krene se sva
ta č e t a na put pod zapovjedništvom u č e n j a k o v i m . U daljini se v i d i ,
gdje izniču za č e t o m crveni fesovi zaptijski. Stigne č e t a na mjesto;
učenjak izmjeri daljine, uglavi linije, načini nacrt. Crveni su se fesovi
približili. Na koncu je sve gotovo, radnici su razmješteni i stoje s aso­
vima u r u k a m a ; učenjak zapovjedi, da se posao započne, pošto je j o š
jedared svima utuvio u glavu, da jako paze. Sada odjedared izniknu
fesovi sasvim nablizu. Zaptije prigju: „ D u r ! Jasak!" (Stoj! Zabra­
njeno!) Učenjak se čudi i smiješi te izvlači iz d ž e p a pismenu dozvolu,
što su mu d a l i ; ali č a u š zaptijski odlučuje Salamunovim dostojanstvom:
„Znamo, efendija, da ti smiješ kopati, ali oni tamo" — pokaže rad­
nike — „nemaju dozvole i ne će kopati." I tako je i bilo.
Jedino zaslužni arheolog zemaljskoga muzeja u Sarajevu, dr.
Karlo Patsch, godine je 1894., po nalogu muzejske uprave i snabdjeven
potrebitim dozvolama od oblasti, snimio epigrafske i a r h e o l o š k e spo­
menike toga kraja. Starine su u krajevima, š t o su istraženi, u veoma
jadnom stanju (izvještaj u „ W i s s e n s c h a f t l i c h e Mittheilungen des bosn.-
herc. Landesmuseums", 4. sv.). S v a je s r e ć a , ako su dospjele kuda
u džamiju i l i mubamedovsku kuću. Tamo su barem u š č u v a n e od onoga
Kavana uz put u sandžaku.
brutalnoga vandalizma, š t o ih inače obično stiže. Gdje se gradi, do-
v u k u se grobne ploče, relijeti i kipovi, razlupaju se, okljaštre i metnu
u zidove, i l i budu položeni u prag i l i kao dovratnice u štalu. Od ne­
koga su se vremena časniei zauzeli za te mukotrpne svjedoke ljepše
p r o š l o s t i ; š t o se ikako može da prenese, prenosi se u plevaljski tabor
i tamo se s m j e š t a v a u parku.
Novopazarski je s a n d ž a k , kao š t o se to vidi po ostancima, bio
za rimskih vremena dobro naseljen, a italska je kultura i ovdje uda­
rila svoj p e č a t na spoljašnji život. Bilo je tu gradova, uregjenih po
rimskom načinu, no u tim je gradovima, kao što i m se vidi po ilir­
skim imenima, bio velik broj staroga d o m a ć e g a s t a n o v n i š t v a , koje se
je čvrsto držalo starinskih običaja. Poštivali su se rimski i istočni bogovi,
pod kojima su se krili epihorski, i dizalo se je na rimski način grobne
spomenike kojoj Panto, Testo, Vendo i l i Tritano. Najglavnije je nala­
zište kod Plevlja tri č e t v r t a sata daleko na potoku V e l e ž n i e i ; mjesto
se to i danas j o š zove Staroplevlje, a leži na položitom plodnom
obronku humka. š t o se s p u š t a od sela Komina. N a priličnom se ko­
madu razastiru po oranicama i livadama r u š e v i n e . D a su te r u š e v i n e
rimskoga porijetla, dokazao je Hoernes; ovdje je bio rimski municipij
S . . . , Kako mu je cijelo ime bilo, ne z n a se. Mommsen i Hoernes
ovamo b i da smjeste Staneeli s Peutingerove table, a T o m a š e k je
ovdje tražimo Sapun, što j u spominje Kavennas. Š t a je pravo, poka-
zaće se tek onda, dok bude odlučnih nalazaka. Z a sada se je moralo
tim zadovoljiti, da se te posvuda razbacane a gdjegdje i uzidane na-
laske oslika i opiše, te se je to u „Glasniku zemaljskoga muzeja" i
učinilo.
Odma za Plevljem izlazi cesta iz ravnice te se povlači kršovitom
stijenom. Onda presijeca tako zvano Ptičije polje, (to je bilo nekada
jedno od najzloglasnijih mjesta u s a n d ž a k u , jer su ovamo udarali crno­
gorski Kolašinci, no danas je tu sve sigurno) i penje se preko B u ­

ci, i kr. vojarna kod Gotovuše.

binja-planine do Btražarnice Jabuke (1291 metar); odatle se naglo
spušta preko 800 metara u dolinu Seljašnice i ide uz tu rječicu sve
do Lima, onda oštro zakreće na sjever i ide uz L i m do l'rijepolja.
Vidik je svuda veličajan, a što si bliže Limu, visovi su sve šumovitiji.
Jabuka je jedina austrijska posada med Plevljera i Prijepoljera; ima
tu jedna satnija. Nekada su ovdje Osmanlije taborovali u ć a d o r i m a ,
i mi smo tada gostovali kod zapovjednika j u z b a š e . Danas je to prava
kulturna idila i u d e š e n o je kao park na ovoj zračnoj visini. Sve su

Istoenc-pravoslavni manastir Svete Trojice kod Plevlja.

posade s p o j e m telefonom, koji se smije upotrebljavati i za n e s l u ž b e n e

1

razgovore, da se tako osamljene časnike ne ostavi bez ikakvoga sao­

braćaja s drugovima,. Maeh u listu „Kolnische Zeitung" pripovijeda,
da su se č a k i koncerti priregjivali telefonski, a 18. kolovoza, na ro-
gjendan cara i kralja Franje Josipa, kaže da se je telefonom dojavila
narodna himna svima posadama, koje su bez glazbe.
S Jabuke je divan vidik na desni brijeg L i m a i daleko tamo do
sjevernih a r b a n a š k i h gora, koje se ponosito i spi nj u u nebesku modrinu.
Lijepa hrastova šuma zaokuplja nam cestu s obad viju strana, s lijeva