Professional Documents
Culture Documents
~1~
Knjigoteka
Fox
Anton Ingolič
~2~
Knjigoteka
Fox
Uvod
jezgro. U kraćim sastavima to je jedan stav, samo nešto duži nego uvod i
završetak zajedno. U opširnijim, a to su svi ”slobodni sastavi”, ono treba da
je podeljeno u tri odeljka. Najteži je završetak. ”Tu treba da se pokažeš
majstorom. Dobar završetak delo krasi!” Drugu Zarezu ne odgovara
završetak kao što ga je napisala Špelca: ”Tako ste, dakle, druže profesore,
mogli da vidite zašto želim da budem profesionalni sufler[1].” Ni
Lojzekovim završetkom nije bio zadovoljan: ”Iz izloženog se može
razumeti zašto više volim fudbal nego školske predmete.”
Zarez ovakav završetak ne trpi. ”Završetak, to je misao, ideja
celokupnog sastava. Ako ne umete da mislite, zašto ste onda došli u
klasičnu gimnaziju?” Pridev ”klasičnu” naglašava, razume se naročito i
njegovo punačko lice se pri tom uozbilji. ”Što niste odabrali neku drugu
gimnaziju? Kod nas mora da se misli, misli i, još jednom, misli!”
Kad krivac pročita svoj slobodan sastav i profesor ga oceni (a neki put
ga ocenimo i mi da bismo, kako kaže Zarez, mogli da se priviknemo na
samostalno nastupanje i debatu), Zarez ga sa crvenom olovkom u ruci još
jednom pregleda. Sa kakvim oduševljenjem on precrtava i podvlači, na
kraju upita povišenim glasom:
- A zarez? Na zareze, Tatjana, nisi mislila?
- Ne, druže profesore, - priznaje Tatjana iz druge klupe i već je gotova
za naredna tri dana.
- Tatjana, do subote: ”Zašto pri pisanju slobodnih sastava ne mislim
na zareze?” Zatim nama svima:
- Nečuveno! Nedostaje joj devet zareza.
- I opet, Tatjani, koja pobledi kao kamen koji označava kilometre duž
puta:
- Ako u narednom slobodnom sastavu bude nedostajalo više od pet
zareza, dobićeš jedinicu!
- Sledi pouka koju smo znali napamet već na trećem času slovenačkog
jezika:
- Deco, to jest đaci, prvoškolci! Zarez je mali ali vrlo važan. Koliko
nemilih pometnji, pa čak i nesreća se već dogodilo zato što ljudi ne znaju
da stave zarez tamo gde mu je mesto!
Pre Nedelju dana vratio nam je sveske sa prvim školskim zadatkom.
Stavio ih je sav očajan na katedru i rekao:
Umesto vas morao sam da stavim svega sto pedeset tri zareza,
precrtao sam ih trideset dva, a pretvorio u zareze tri tačke i dva puta sam
umesto dve tačke napisao zareze. Napravio sam tačke od osam zareza, a
~4~
Knjigoteka
Fox
~5~
Knjigoteka
Fox
~6~
Knjigoteka
Fox
- Slobodan sastav!
Profesorovo lice odjednom postade blago.
- Da, slobodan sastav! - viknu on s olakšanjem - Ali ipak, - i opet
nastavi strože - sastav mora da bude temeljit i da objasni sve od početka
do kraja, kako je društvo nastalo, njegov rad i kraj. Rok: dve nedelje. Samo,
ako slobodan sastav ne bude kako valja, pribeći ću disciplinskim
propisima. Pre nego što ga prepišeš načisto, neka ga pregledaju i Metod i
Jože. Sva trojica odgovarate za njega. Razumeš li?
~7~
Knjigoteka
Fox
~8~
Knjigoteka
Fox
Kako je počelo
~9~
Knjigoteka
Fox
Gledao sam netremice u profesorove sive oči iza optičkog sočiva, koje
ni u najkritičnijim trenucima nisu bile strašne, već samo očinski prekorne.
Slobodan sastav, to je najviše što me čeka. Znao sam to, i svi smo to znali.
Kakav li će mu biti naslov? Pismeni zadaci nisu mi, srećom, zadavali
teškoća; slovenački jezik, i pored nesrećne gramatike, bio mi je najmiliji
predmet. Razni naslovi bučali su mi u glavi: Šta je bilo pre na svetu, ekser
ili cvek? Stolar zakiva mrtvački sanduk ekserima, a profesor đake
cvekovima. Šta nam priča ekser? Uspomene jednog eksera... Phi, koliko
mogućnosti! Nagrabusio sam za sledeća dva dana!
Prve večeri, po Zarezovom receptu, treba da se napiše koncept,
sledeće večeri koncept se ispravi, tek posle može da se prepiše načisto. Pri
prepisivanju naročito pažnju treba pokloniti zarezima.
Ali, od naslova ni traga! Zarez zatvori dnevnik, stavi ga na katedru i
pogleda me sažaljivo.
- Ako tako produžiš, - reče tužnim glasom - imaćeš do polugodišta
lepu kolekciju jedinica. Ti, ti skupljaču cvekova!
To je bilo gore od tri slobodna sastava.
- Sedi i skupljaj cvekove, ako ti se taj posao dopada! Pazi samo da
zajedno sa cvekovima na kraju polugodišta i tebe ne bacimo u staro
gvožđe!
Zatim se obrati Metodu:
- Gde smo ono stali? Da, da kod cvekova, to jest... - i ispravi se naglo
kad se začulo prigušeno kikotanje devojčica - kod eksera. Nastavi! Treći
padež množine!
~ 10 ~
Knjigoteka
Fox
Tako, dakle, zbog dva cveka, zapravo zbog jednog i po, pa da budem
skupljač cvekova?! Kerber mi je tog dana na prvom času dao cvek, jer
nisam imao pismeni zadatak i nisam znao tri latinske reči, a Olrajt,
profesor engleskog jezika, dao mi je još jedan cvek, jer još ne umem da
izgovorim onaj glas što ne liči ni na t, ni na s, ni na z, ni na d, nego na nešto
što bi trebalo da bude tu negde na sredini.
”Skupljač, skupljač cvekova!” - brujalo mi je u ušima.
Četvrti razred osnovne škole završio sam sa vrlo dobrim uspehom,
prvi školski zadatak iz slovenačkog jezika napisao sam za pet minus, na
fiskulturi me profesor pohvalio već nekoliko puta. To je taj što mu još
nismo dali nikakav nadimak. Pa da budem skupljač cvekova? I to kaže
Zarez, naš razredni starešina i drugi otac, kako sam sebe naziva.
Nisam još stigao da podignem osramoćenu glavu, kad me Zarez pozva
i reče:
- Menjaj imenicu, imenicu... - i, tražeći svojim kratkovidim očima po
razredu, doseti se: - imenicu skupljač!
Držao se ozbiljno, a iza naočara sevao mu je vragolast smešak. Smešili
su se i moji školski drugovi. Kad sam opet seo i zagledao se netremice
pravo preda se, u tablu i sve ono što je bilo na prednjem zidu, učinilo mi se
da mi se smeše čak i ekserčići kojima je bio pričvršćen naš raspored
časova. Sunce je sijalo baš na njih. Četiri fina pramenčića sunca bola su mi
oči kao igle.
- Skupljač... , skupljač cvekova!
Tako je bilo i na času istorije, pa čak i na poslednjem času, času
zemljopisa, predmeta koji pored slovenačkog jezika i fiskulture najviše
volim.
Drugovi su već i zaboravili na događaj sa cvekovima, mislili su na
nešto deseto, a ona četiri ekserčića kraj crne table još su mi bola oči iako
se sunce već daleko pomaklo.
- Skupljač... , skupljač... , cvekova!
Ima li onda nečeg čudnog u tome što sam posle završene nastave
ostao u razredu dok svi nisu izašli, jurnuo ka prednjem zidu i iščupao ona
četiri ekserčića? Izvukao sam ih noktima. Hteo sam da ih bacim u sanduk
za smeće. Tada nešto u meni progovori glasom koji ne mogu da opišem, a
ne mogu ni da kažem odakle je dolazio:
Skupljač si, skupljač cvekova, dakle - u džep s njima!
Zasmejao sam se i valjda glasno uzviknuo: - Dabome, tako je!
Stavio sam u džep cvekove, koje obično zovemo ”rajsnedle”, stegao
torbu ispod miške i odjurio za svojim drugovima.
~ 11 ~
Knjigoteka
Fox
Napomene
[2] U slovenačkom jeziku sem jednine i množine postoji i dvojina.
[3] Izraz ”cvek” na slovenačkom označava školsku ocenu ”jedinicu” a i
ekser, takozvanu ”rajsnedlu”.
~ 12 ~
Knjigoteka
Fox
Skupljač cvekova
Sigurno sam kod kuće izgledao zamišljen, jer me baka za vreme ručka
upita:
Mihec, u školi nešto nije kako valja, a?
- Ta kad je u školi bilo sve kako valja? To baki, dabome, nisam rekao,
ali sam odlučno pobio njenu sumnju:
Šta ne bi valjalo!
- Da nisi dobio neki cvek ili ukor? - reča bojažljivo.
Izvukao sam iz džepa ona četiri ekserčića i pokazao joj:
- Pogledaj, bako, dobio sam ova četiri cveka! Ona me je najpre
pogledala kao da je uvređena, ali se njeno uvelo lice odmah razvuklo u
osmejak.
- Kad ćeš se već jednom uozbiljiti, dečače?! - I premestivši komad
mesa sa svog tanjira na moj, dodade: - Takve cvekove možeš da donosiš
kući, a one profesorske ostavi u školi?
Time je stvar za baku bila završena, ali ne i za mene. Posle ručka
pomogao sam joj da opere posuđe i spremi kuhinju, kao i uvek kad je u
podne bila kod kuće. Sve to vreme zujalo mi je u ušima:
”Skupljač..., skupljač cvekova!”
Na vrhu kuhinjske police ugledao sam svetlu kutiju od aluminijuma i
silno je zaželeo.
- Bako, - kliknuo sam uzbuđen - daj mi onu kutiju!
- Zar ne znaš da u njoj držim lovorovo lišće?
- Lovorovo lišće možeš da držiš i u fioci ili u nekom loncu, a meni je
kutija hitno potrebna.
- Zašto?
- Imam puno nekih stvarčica, bojica, dugmadi, komadića krede,
kratkih olovčica, ekserčića i drugih sitnica, a nemam gde da ih stavim -
požurio sam da joj objasnim.
- Istina, džepovi su ti vazdan puni nekih drangulija, ali ipak...
Znao sam da sam pridobio baku i da će kutija biti moja.
- Bakice, lepo te molim - moljakao sam gledajući je umiljato. - Nećeš
više morati da me uveče teraš u krevet, ni da me izjutra izbacuješ iz njega.
Bakice, obećavam ti da...
~ 13 ~
Knjigoteka
Fox
~ 15 ~
Knjigoteka
Fox
Da ponovim:
ekserčići - rajsnedle,
upotrebljeni,
neoštećeni,
izvanredni,
retki!
~ 16 ~
Knjigoteka
Fox
mi je uz nagradu vrati.
Zora Penič
~ 17 ~
Knjigoteka
Fox
~ 18 ~
Knjigoteka
Fox
bilo teško posle njegove smrti u ovoj velikoj kući, gde je posle dobila
službu nastojnice i stan u suterenu.
- Znam, bako, znam - požurio sam da kažem. Uveče ćemo razgovarati
o tome, a sad mi pozajmi dedin nožić. Čuvaću ga. Neće ga dobiti ni Dakle,
ni Olrajt ga neće videti.
- Zar ti nisam rekla da profesore nazivaš njihovim pravim imenima? -
naljutila se baka, iako joj se, s druge strane, dopalo što smo sa profesorima
tako prisni. O nečemu je još razmišljala, pa konačno ipak ostavila šivenje i
ustala.
- Čekaj ovde! - naredila mi je i otišla u sobu.
Nisam joj dosađivao, mada sam znao da pored dedinog nožića u
škrinji ima još mnogo šta zanimljivo.
- Evo ti ga - rekla je pruživši mi nožić sa ručkom od bele kosti, koji je
pre toga obrisala i razgledala sa puno ljubavi. - Čuvaj ga. To nije običan
nož, to je uspomena na dedu. Ako ga kome pozajmiš, pazi da ti ga vrati.
Poljubio sam bakino naborano lice i odjurio. Nožić ću drugi put bolje
pogledati, dobro ću ga pogledati, svima ću ga u školi pokazati. Takav nema
niko! Ali, sad nemam vremena.
Za dobro pola časa moja zbirka je imala već devet primeraka, četiri
komada broj tri, četiri broj dva, a jedan nije imao nikakav broj i
predstavljao je nešto naročito. Svi primerci bili su već upotrebljeni, imali
su, dakle, žig, i bili su potpuno neoštećeni.
Početkom sam mogao da budem sasvim zadovoljan.
~ 19 ~
Knjigoteka
Fox
Lov na ekserčiće
~ 20 ~
Knjigoteka
Fox
Uverio sam se još za vreme odmora da to neće ići lako. Hodnici su bili
puni đaka, ni profesora nije nedostajalo, a Fiks sa svoja dva pomagača
pojavljivao se čas u prizemlju, čas na spratovima.
U hodniku u prizemlju na sredini oglasne table sa četiri ekserčića bio
je pričvršćen veliki tabak hartije sa spiskom profesora i rasporedom
takozvanih govornih časova. Dobroj polovini, to jest trima stotinama
budućih ljudi, laknuće kad ovaj tabak nestane sa direktorove oglasne
table, pa će kod kuće moći da kažu
kako su govorni časovi ukinuti. Do njega je na ceduljici bilo
upozorenje da đaci mogu ići na pregled u polikliniku jedino u određeno
vreme, a ono je za svaku bolest bilo posebno označeno. Znao sam da i ovo
upozorenje mnogim đacima nanosi štetu, jer više ne mogu ići u polikliniku
kad to njima odgovara, recimo za vreme školskih zadataka ili kad je u
pitanju kakva druga nezgoda. Treći listić govorio je o onom što je već
prošlo: o početku školske godine. Preleteo sam očima oglase i na ostalim
tablama, ali nisam izvadio još nijedan ekserčić. Na poslednjem času sam
odlučio da ću taj posao obaviti tek posle nastave. Moje nestrpljenje raslo je
svakim minutom. Ne samo zbog ”cveka” koji mi je pretio na času.
Najzad je razred ostao prazan, api hodnik još nije bio slobodan.
Kerber je svoj treći razred zadržao još pet minuta posle zvonjenja. Tapkao
sam nestrpljivo pred oglasnom tablom Narodnog univerziteta i čitao
oglase već peti ili šesti put. Oni su pozivali na večernje tečajeve engleskog
jezika. Engleski jezik mi je bio samo malo manje odvratan nego latinski i
nemački. Nemački jezik sam direktno mrzeo, ta Nemci su mi u
partizanima ubili oca, majku odveli u logor, odakle se nikada nije vratila, a
mene još čitavu godinu dana posle oslobođenja zadržali u nekom zavodu u
Nemačkoj!
~ 22 ~
Knjigoteka
Fox
~ 23 ~
Knjigoteka
Fox
Na tabli su visila još samo tri listića kad se u hodniku iznenada začuše
koraci. Jurnuo sam na suprotnu stranu. Koraci su bili hitri i zaustavili se
baš ispred table. Odmah posle toga čuo sam direktorov glas:
- Grome! Druže Grome!
Zatim je stigao odgovor sa sprata niže:
- Odmah, druže direktore! Stepenicama odjeknuše teški Fiksovi
koraci.
- Druže Grome, ko je to učinio? - strogo zapita direktor kad Fiks na
vrhu stepenica vojnički lupi petama.
- Fiks, balavurdija! To je zato, druže direktore, što imamo toliko tih
organizacija. Pre rata ih nije bilo ni pola, a bio je red i mir.
- Ne, to je zbog toga - strogo reče direktor - što vi ne skidate zastarele
oglase, iako sam vam to već toliko puta kazao. Neko je obavio taj posao
bez vas, a bilo bi bolje, dabome, da ih je pobacao u koš a ekserčiće pokupio
i doneo u kancelariju. Vodite odsad više računa o ovoj tabli!
- Laki, brzi koraci spustili su se niza stepenice, a teški, spori, lutali su i
dalje tamo-amo.
- Fiks, kakva društva! Večito čistim za njima, pa razrede i još -
hodnike! Za đake je učenje, a ne tolika društva i kružoci. Fiks-Zandan!
Bojao sam se najpre da me ne opazi direktor, a posle sam još više
strepeo od Fiksa ili Groma, kako je već njegovo pravo ime. No, najzad se i
odjek njegovih koraka stišao i prestalo gunđanje. Napustio sam oprezno
svoje skrovište. Ali jao, pod oglasnom tablom sam našao samo nekoliko
odlomljenih glavica na dasci nijedne cedulje i, zna se, nijednog ekserčića.
Ostala mi je samo još zvanična oglasna tabla u hodniku. Tu je posao
bio gotovo opasan. Mogao je svaki čas neko naići na prednja vrata s ulice,
a i na zadnja iz dvorišta. Moglo se dogoditi da stepenicama naiđe neki
profesor koji se zadržao u zbornici, ili da se Fiksu prohte da izmili iz svog
stana s desne strane prizemlja. Nešto mi je govorilo kako bi trebalo da
nestanem što pre, ali onaj drugi glas koji me je nagovorio da nastavim
započeto delo bio je jači.
Primenio sam ranije stečeno iskustvo: izvadio ekserčić i odmah ga
strpao u džep. Samo, ovog puta mi sreća nije bila naklonjena. Tek što sam
prvo ekserče stavio u džep, počeli su da dolaze đaci na popodnevnu
nastavu. Za taj dan posao je, dakle, bio završen.
Setio sam se, srećom, bake, bolje rečeno: podsetio me na nju stomak.
Šta li ona misli zašto me nema? Ona uvek na vreme skuva ručak; moj
raspored časova drži u kuvaru i zna tačno kad koga dana treba da se
vratim. O, zar danas nije štrudla od jabuka? Kući, brže kući!
~ 24 ~
Knjigoteka
Fox
- Sjajno! - Joži su oči samo blistale. Kakve markice, kakvo suvo cveće u
herbarijumu, časovnici i lule! Te stvari već svako skuplja, a još nikad
nisam čuo da je neko skupljao ekserčiće.
U daljem opširnom i vrlo poverljivom razgovoru iza zaključanih vrata
u našoj kuhinji pretresli smo čitavu okolinu: na kojim tarabama i zidovima
ima naročito mnogo oglasa, gde se nalaze javne zgrade čiji su zidovi puni
oglasa, obaveštenja i raznih ceduljica, gde su u stambenim kućama
oglasne table sa Kućnim redom i drugim pismenim saopštenjima. Pred
nama su se otvarali novi, sve širi vidici.
Primetio sam uskoro da Jože razmišlja i o nečem drugom. Upitao sam:
- O čemu razmišljaš?
- Mislim, - odgovori Jože - mislim, kako bi bilo da osnujemo društvo.
- Društvo? - zinuh ja.
- Da, društvo! - uzviknu Jože ubedljivo. - Zar skupljači markica nemaju
svoje filatelističko društvo? Verovatno ga imaju i skupljači lula, a i stari
Čepon mora da je član društva skupljača časovnika.
- Pravo kažeš! Društvo! - viknuh ja i zagrlih svog školskog druga, a
odsad i najboljeg prijatelja.
- Članovi našeg društva - objašnjavao je Jože kao da je to društvo već
osnovano - skupljaće ekserčiće, vršiće međusobnu razmenu i potpomagati
uopšte jedni druge.
- Sjajna ideja!
- Nego šta! - nastavio je Jože, koji je u tome očigledno bio bolje
potkovan nego ja. - Ali, ja i ti još ne predstavljamo društvo. Svako društvo
pored članova mora da ima i predsednika, sekretara i blagajnika.
Sve do noći imali smo o čemu da pretresamo. Nacrtali nismo ništa, ali
smo došli do značajnog zaključka da treba što pre osnovati društvo
skupljača ekserčića. Rešili smo da zasad naše društvo mnogo ne
proširujemo. Zasad su nam potrebna samo još dva druga da bismo
mogli izvršiti izbor odbora i da bi, pored tri funkcionera, društvo imalo
bar jednog člana.
- Razmisli do sutra koga bismo mogli da uključimo! - rekao je Jože na
rastanku.
- Jednog nađi ti, drugog ću ja - odgovorio sam svom prijatelju.
Opšti, osnivački zbor novog društva održali smo odmah sledećeg
popodneva u našoj kuhinji, koja je od četrnaest do devetnaest časova bila
slobodna.
~ 26 ~
Knjigoteka
Fox
~ 27 ~
Knjigoteka
Fox
~ 28 ~
Knjigoteka
Fox
- Neka bude! - pristao sam i ja, iako mi je Kerber dao plus cvek. -
Dakle, Tajno društvo Pingoklavulus.
- Strašno ime! - cerekao se Metod.
- Društva mogu da imaju i svoje skraćenice - doseti se Igor.
Posle duže žučne rasprave odlučismo se najzad za skraćenicu PGC,
dakle, pe-ge-ce.
Ostalo smo obavili bez većih teškoća. Jože je mene predložio za
predsednika, ja njega za sekretara, a nas dvojica, Metoda za blagajnika.
Igor je ostao običan član i zapravo predstavljao celokupno članstvo Tajnog
društva Pingoklavulus.
Baš kad smo rešavali da će sedište društva biti u Prešernovoj ulici
broj 8, u Žutoj kući, poznatoj širom grada, i to u suterenu, stan broj 1, to
jest u našoj kuhinji, neko sitno zakuca na vrata upravo utvrđenog sedišta
Tajnog društva PGC. Odbor sa članstvom uplašeno pogleda u tom pravcu.
- To je Silvica - umirio sam drugove kad se na vratima pojavila glavica
sa zlatnom, kovrdžavom kosom i velikim, radoznalim očima.
- Mamice još nema - rekla je ona stežući uza se svog mecu Bucu.
Tek tad smo opazili da je napolju već mrak. Rekao sam Silvici neka se
popne na moj krevet, a drugovima namignuo da govore tiše. Razume se da
reč ekser više nismo izgovorili, ni ime našeg društva u celini. Jedno i drugo
nazivali smo ukratko ”pegece”. Tako je Metod savetovao da u pravila
unesemo i ovo:
”Nijedan član ne sme da prođe pored pegeceja, pa bio on utisnut
makar gde, makar kako i makar u šta.”
Primljeno! Dalje smo rešili:
”Pegeceji se ne smeju skupljati na ulici. Ne važe poklonjeni, nego samo i
jedino lično izvađeni. Sastanci će se održavati subotom po podne i svaki član
treba da donese sakupljene pegeceje, jer će ih ostali članovi pregledati i po
slobodnoj volji međusobno razmeniti. Sekretar će voditi zapisnik, blagajnik
blagajničku knjigu. Sve što se na sastancima pretresa ostaje tajno. Uopšte,
rad PGC je strogo konspirativan.”
~ 29 ~
Knjigoteka
Fox
~ 30 ~
Knjigoteka
Fox
~ 31 ~
Knjigoteka
Fox
Taj me je listić malo pecnuo. Ali, osećao sam se vezanim zbog pravila
našeg društva, jer prvi i najvažniji paragraf glasi:
”Nijedan član ne sme da prođe pored pegeceja, pa bio on utisnut makar
gde, makar kako i makar u šta.”
Čak se i Igor pokazao junakom. Doneo je iz škole petnaest pegeceja.
Bili su, istina, potpuno novi i nimalo zarđali, ali priznali smo ih ipak kao
važeće. Što se tiče podele, dogovorili smo se da pegeceje koje nabavi član
pojedinac može zadržati on sam, a ostale ćemo podeliti svake subote.
Nepodeljene pegeceje čuvaće predsednik, a sekretar će prilikom deobe
voditi zapisnik. Kad smo utanačili i druge pojedinosti, rešili smo da svaki
član sledećeg sastanka treba da pronađe bar jedan teren bogat pegecejima
raznih vrsta. Zatim smo se brzo razišli. Znali smo da je bolje da se članovi
organizacije ne sastaju često i da sastanci ne budu predugi.
~ 33 ~
Knjigoteka
Fox
- Juče sam već po drugi put za poslednja četiri dana okačila na tablu
Kućni red i opet ga je neko skinuo. Nečuveno! A još nečuvenije je to što
nastojnica u svemu tome ne vidi nikakvo zlo. To je sa-bo-ta-ža, druže
predsedniče!
Kobal, brigadir odeljenja u fabrici tekstila s one strane reke i bivši
partizan, samo se nasmešio i rekao:
- More, kakva sabotaža! Nekome su bili potrebni ekserčići.
- Ne, druže predsedniče, - odvrati mu Cvetača ili Karfiola - i ja sam
najpre mislila da je posredi neka naivna pozajmica. Zato sam pored
Kućnog reda i okačila listić s napomenom da onaj bednik može od mene
da dobije ekserčiće, ako ne može da ih kupi. Sad je skinut i taj listić, evo
pogledajte!
- Možda su se deca malo poigrala - pomirljivo reče Kobal.
- Kažem ja da deca u našoj kući imaju više prava nego mi odrasli -
zakreštala je ponovo Cvetača ili Karfiola i ošinula me ljutim pogledom dok
sam se povlačio niz stepenice natraške kao rak. - Deca mogu da se deru
koliko im volja, bacaju lopte čak u moju sobu, veru se po kestenu kao
veverice i rondaju po stepenicama kao mačke. Ukratko, čovek od njih
nema mira od ranog jutra do kasno u noć. A nastojnica ni malim prstom da
makne, ne vidi šta se događa u kući i oko nje, pa zato ne može ni da zna ko
je skinuo Kućni red i moju opomenu. Druže predsedniče, zahtevam da što
pre sazovete vanredni sastanak kućnog saveta! Mora se uspostaviti red.
Ako to ne učinite vi, učiniću ja!
~ 35 ~
Knjigoteka
Fox
- Teško, teško - potvrdi baka. A kad smo nas dvoje ostali sami, rekla
je: - Samica, ali uobražena, ohola. Nosi se i ponaša se kao da je direktorka
najveće fabrike, a u stvari je obična pomoćna kasirka u odžačarskoj
zadruzi.
Posle obavljenog posla vratili smo se u stan.
- Htela bih ipak da znam ko to vadi ekserčiće - reče baka zamišljeno i
obrati mi se pitanjem: - Mihec, da to ne radi neko od dece?
Srećom, bilo je već mračno i nije videla kako sam pocrveneo. A
kamion druga Peniča, koji je baš ušao u dvorište, zaglušio je moj izmucan,
neiskren odgovor.
Baka je u kuhinji pripremala večeru, a ja sam uzeo u ruke neku
školsku knjigu. Ne znam da li je to bio udžbenik latinskog, engleskog ili
čak slovenačkog jezika; pred očima su mi lebdeli samo pegeceji, mislio
sam samo na naše društvo. Sve više sam sebi prigovarao što kao
predsednik Tajnog društva PGC čučim u kuhinji kad znam da je u oglasnu
tablu utisnuto četrnaest pegeceja. Ne samo što to znam nego sam i prošao
pored njih... A šta kažu pravila za takav slučaj? Ako se ja kao predsednik
ne pridržavam pravila, kako mogu onda da očekujem da će ih se
pridržavati, recimo, Igor koji je samo član?
Našao sam nekakav izgovor i izišao iz kuhinje. U dvorištu sam
potražio Igora.
- Jesi li čuo Cvetaču ili Karfiolu?
- Čuo sam - bojažljivo potvrdi Igor.
- Pa, znaš li našu dužnost? - upitah prekorno, da bih sam izgledao
kuražniji.
- Znam - odgovori Igor. - Ipak se to ne sme, ne može...
Njegova bojažljivost ulivala mi je čvrstinu i hrabrost. Rekoh:
- Moramo! Čuješ li, Igore, sad odmah treba da preduzmemo akciju!
- Ja neću...
- Dakle, želiš da te isključimo?
- Ne želim - reče on brzo. - To mi je prvo društvo, prvo tajno društvo,
koje...
- Onda ćeš pomoći. Za pola sata do viđenja pod kestenom!
Baka i ja smo baš večerali kad je Cvetača ili Karfiola dojurila u
suteren.
- Nečuven bezobrazluk! - počela je da viče još pred vratima, a kad je
ušla u kuhinju, samo što se nije raspukla od besa.
~ 36 ~
Knjigoteka
Fox
~ 37 ~
Knjigoteka
Fox
Veliki lov
U nedelju smo izveli prvu veliku akciju. Bili smo celo popodne na
poslu: šunjali se pored zidova i plotova, uvlačeći se u hodnike stambenih i
drugih zgrada i obišli čak neke ustanove koje su bile otvorene.
Očistili smo ceo naš kraj od pegeceja, utisnutih u razne daske i zidove.
Radili smo u dve grupe: P. plus Č. i S. plus B. Od Igora (Č.) nisam imao
mnogo koristi, jedva je bio dobar za stražu, a na opasnost me je obično
upozorio tako što bi prvi počeo da beži.
Šta sve nisam video!
Koliko kućnih redova, koliko velikih i malih oglasa! Nisam stigao sve
ni da ih pročitam, ali mi se nekoliko reči ipak zadržalo u sećanju:
”IZGUBILA SAM... Molim poštenog nalazača... TRAŽIM SOBU... Prodaje
se jevtino... KO JE NAŠAO... PRODAJEM... NOGOMETNA UTAKMICA...
Poučavam... penzioner bez porodice... učestvovanje obavezno... Opravljam
kišobrane... Terenski sastanak Saveza boraca... diskusija... partizanska
siročad... Terenski odbor SSRN... ”
Bio sam svestan da su mnogi oglasi korisni i dolazilo mi je čak na um
da u naša pravila unesemo nov paragraf u pogledu važnosti oglasa, ali je
moje glavno interesovanje ipak bilo posvećeno pegecejima. Ih, kakvih sve
egzemplara nisam video. Tri ekserčića su imala četvrtastu glavicu, jedan je
bio na tri ćoška, mnogi su bili od mesinga, a neki nesumnjivo inostrani.
Sutradan doneo je Fiks za vreme časa slovenačkog jezika crnu
direktorovu knjigu i Zarez nam je pročitao sledeće upozorenje:
~ 38 ~
Knjigoteka
Fox
~ 39 ~
Knjigoteka
Fox
”EEeluje.”
Jeste, deluje... Morao sam da se nasmešim. Ali deluje i društvo koje
nismo osnovali mi, nego profesori: društvo za dodeljivanje školskih
cvekova.
Čas slovenačkog jezika prolazio je polako, vrlo polako. Tek sam se za
vreme odmora malo oporavio. A Metod i Jože bili su van sebe.
- Jesi video? Sam direktor se zainteresovao za stvar! - reče Metod.
- Ali saznati neće ništa - isprsi se Jože.
- I neće! - potvrdih i ja ohrabren.
Na času latinskog jezika poslao mi je opet S. preko B. listić.
”Predlog: Trebalo bi da se svaka akcija obeleži pečatom društva, S.
Slažu li se s tim i B. c P.?”
B. je već dodao da se slaže, pa sam se i ja saglasio. Nisam valjda mogao
da dozvolim da sekretar i blagajnik izgledaju revolucionarniji od samog
predsednika? Ipak mi sekretarev predlog nije bio sasvim jasan.
Objasnio mi ga je po podne na vanrednom sastanku.
- Nacrtaću na komadiću tvrdog drveta naše skraćenice i zatim ih iseći.
Taj žig ćemo odsad stavljati na svaki listić. Neka znaju da ekserčiće ne vadi
nikakav prestupnik, nego da taj posao obavlja organizacija!
- Tajna organizacija - ispravi blagajnik sekretara.
- Sjajno! - oduševio se Igor. - Nešto slično video sam onomad u nekom
američkom filmu.
- Tako rade sve tajne organizacije - rekao sam ja, iako zapravo ništa o
tome nisam znao.
- Onda predlažem da se akcije obustave dok ne napravimo žig i dok ne
nabavimo potrebno jastuče i mastilo.
- Mislim da bismo morali uzeti crvenu boju - rekoh, želeći da i ja kao
predsednik učestvujem u toj stvari. - I profesori pišu jedinice crvenim
mastilom, zato...
- Dabome, dabome! - potvrdiše sekretar i blagajnik pre nego što sam
uspeo da razvijem svoju misao.
U roku od tri dana nabavili smo sve što je bilo potrebno: svaki od nas
po komadić drveta na čijem je vrhu bio usečen naš znak, crveni jastučić i
crveno mastilo.
Još istog dana ostalo je na školskom podu osam oglasa i svi su oni u
donjem desnom uglu bili obeleženi s tri slova - PGC. Taj znak se pojavio i u
hodnicima pet kuća, ubrajajući tu i Žutu kuću i još nekoliko oglasa na
drugim mestima. Broj pegeceja u našim kutijama vidno je porastao.
~ 40 ~
Knjigoteka
Fox
~ 42 ~
Knjigoteka
Fox
Gurnula je baki pod nos ožigosani Kućni red i, sva zadihana, nastavila
da viče:
- Samo pola časa, ne, tačno dvadeset tri minuta je prošlo otkad sam ga
stavila. Sedela sam celo vreme kraj prozora. S ulice niko nije mogao da
dođe. Taj koji je izvadio ekserčić ušao je iz dvorišta. Ko je za poslednja
pola časa ulazio u kuću? Kažite!
- Pa, ja nisam gledala kroz prozor. A da sam i gledala, videla bih samo
noge - odgovori odsečno baka.
- Vaša je dužnost da sa dvorišne strane pazite na kuću. Ako nije ušao
iz dvorišta, zlikovac mora da se nalazi u kući - zaključila je Cvetača ili
Karfiola pobedonosno i uperila svoj uništavajući pogled u mene, koji sam
se s latinskom vežbankom spojio u nerazdvojnu celinu.
- Ko bi iz naše kuće bio kadar da takvo nešto uradi? Dobro poznajem
sve naše stanare. Nema pod krovom Žute kuće toga ko bi za to bio
sposoban.
- Ni u jednoj kući nema takve manguparije, - dodade Cvetača ili
Karfiola - a nema ni tako aljkave nastojnice! Jer - nadvika ona baku, koja je
bezobraznici htela da upadne u reč - na koga drugog ciljaju ona tri slova
ako ne na mene? Podigao sam glavu iznad latinske čitanke.
- Na vas? - upita baka umesto mene.
- Nego na koga? Mislite li vi da ja ne znam šta se govori iza mojih leđa?
Propast Cvetači ili Karfioli! A tu lepo piše PGC, propast Gizeli Cvirn!
- Kako? - javio sam se najzad i ja.
- Ko vam je to rekao? - zaprepasti se baka.
- Valjda imam toliko pameti da umem da čitam! Rekla sam već prošli
put da ću tome učiniti kraj. I biće
tako!
Zalupila je vrata, a ja i baka smo se začuđeno pogledali.
- Baš na nju misle oni što se bave vađenjem eksera! Šta kažeš ti,
Mihec? - upita me baka.
Srećom, mogao sam da joj odgovorim onako kako je bilo i sa svom
ozbiljnošću svog desetogodišnjeg lica:
- Mislim da PGC znači nešto drugo.
- A šta?
- Šta ja znam! Samo, kad bi u našoj kući bili zlikovci, to bih sigurno
znao.
- Verujem. Dosad se u zgradi nije dogodilo ništa bez tebe, ili bar da ti
ne znaš - reče baka.
~ 43 ~
Knjigoteka
Fox
Kućni red koji je Cvetača ili Karfiola sigurno opet okačila nameravao
sam najpre iz sušte osvete odmah da skinem, ali sam se ipak savladao.
Prvi paragraf našeg društva određivao je da ne smeš proći pored
utisnutog pegeceja, ali nije govorio o tome da moraš izvaditi i one za koje
saznaš da su utisnuti tu i tu. Da me moje oduševljenje ipak ne bi odvelo do
oglasne table, zavukao sam se u krevet i uzeo u ruke ”Vinetua”, koga sam
pre neki dan počeo da čitam po treći put. Baka je tako dugo glasno
razmišljala o svemu što se dogodilo i kako da se zaštiti od nesreće koja
nam je pretila, da sam se i ja zabrinuo.
Ne, ne, rekao sam samome sebi kad sam zatvorio knjigu i poželeo baki
laku noć. Cvetača ili Karfiola ne sme ostvariti svoju nameru! Najpre
moram da doznam zašto nas tera iz kuće. Da li samo zbog mene, koga je
prozvala poglavicom kućne balavurdije, i zato što sumnja na mene da
vadim ekserčiće, ili zbog nečeg drugog. Kad to dokučim, objaviću joj rat.
Zar ne bi moglo da mi priskoči u pomoć Tajno društvo PGC? Bi, dabome!
Pored akcija na pegeceje, čak je i dužnost našeg društva da svojim
članovima pomaže i u drugim prilikama. Još sutra ću se posavetovati s
odborom.
~ 44 ~
Knjigoteka
Fox
~ 45 ~
Knjigoteka
Fox
~ 46 ~
Knjigoteka
Fox
~ 47 ~
Knjigoteka
Fox
~ 48 ~
Knjigoteka
Fox
- Tek što sam joj lane ustupio sobu, već je počela da me tera iz stana.
Koliko sam imao trčkaranja, sekiracija i neprijatnosti zbog nje i jedva sam
sprečio da mene i Katru ne isele.
- A sad hoće baku i mene da istera iz kuće - rekoh ja.
Čepon podiže glavu iznad sitnih točkića i pogleda me zaprepašćeno.
- Zašto vas hoće da istera iz stana? - zapitah.
- A zašto želi da vas dvoje izbaci na ulicu?
- Ne znam zašto. Baš to...
- Ne znaš? - naljuti se Čepon kao da sam ja kriv što to ne znam. - Pa da
dovede u kuću Kovačeve!
- Kovačeve?
- Zar ne vidiš, dete, da imam posla? Ovaj časovnik već trideset godina
niko nije opravljao, strašno je zapušten, ali ja ću ga doterati! Hoću,
bogami!
~ 49 ~
Knjigoteka
Fox
~ 50 ~
Knjigoteka
Fox
~ 51 ~
Knjigoteka
Fox
~ 52 ~
Knjigoteka
Fox
~ 53 ~
Knjigoteka
Fox
~ 54 ~
Knjigoteka
Fox
U društvu medvedića
~ 55 ~
Knjigoteka
Fox
~ 56 ~
Knjigoteka
Fox
~ 58 ~
Knjigoteka
Fox
predlagao da akciju izvedemo dok traje četvrti čas, čas slovenačkog jezika.
Neko od nas zamoliće Zareza da ga pusti u klozet.
- A ko? - upitao sam i poželeo da to ne budem ja.
- Vući ćemo šibicu - rekao je Metod. Vukli smo i ja sam izvukao
najkraću.
- Dobro. Obavi posao kako valja! - rekao mi je Metod.
To mi se nije sviđalo. Kako, zar mene, osnivača i predsednika PGC da
uči blagajnik?
Usred časa ustadoh i zamolih Zareza da me pusti u klozet.
- Mogao si to ranije obaviti - reče Zarez. - Zato imamo odmore? Nisi
valjda psetance.
Razred se zasmejao, a ja sam zaista kao poliveno psetance izišao iz
klupe.
Vratio sam se uzdignute glave, ta u džepu sam imao jedanaest
pegeceja! Nisu bili toliko u pitanju pegeceji - već prilično dugo nisu oni bili
u pitanju - glavna stvar bila je sama akcija. A moja poslednja akcija bila je
smelija od svih pređašnjih. Neka vide B. i S. da sam još čovek na mestu!
Čim sam seo, poslao sam im listić: ”Obavljeno. Jedanaest komada. P.”
Natrag je došao listić sa primedbom: ”Dobro, B. Čestitam, S.”
Čas se otegao u beskraj. Zarez je tumačio upotrebu određenog i
neodređenog pridevskog vida. Kad je zatvorio gramatiku, rekao je da
pokažemo svoje dlakave uši, prljave vratove i kandže na rukama. Dakle,
higijenski pregled. Tih pregleda se nisam bojao, jer je baka vodila računa o
tome da se svake subote okupam, dok bi mi uši, ruke i vrat pregledala
svakog jutra kad bih pre nje otišao od kuće.
Kad je Zarez došao do mene, ispružio sam vrat kao labud u gradskom
ribnjaku i položio ruke na klupu. Prvo je trebalo da se pokažu nokti, zatim
dlanovi.
~ 59 ~
Knjigoteka
Fox
~ 60 ~
Knjigoteka
Fox
~ 61 ~
Knjigoteka
Fox
~ 62 ~
Knjigoteka
Fox
~ 63 ~
Knjigoteka
Fox
~ 64 ~
Knjigoteka
Fox
~ 65 ~
Knjigoteka
Fox
~ 66 ~
Knjigoteka
Fox
~ 67 ~
Knjigoteka
Fox
~ 68 ~
Knjigoteka
Fox
~ 71 ~
Knjigoteka
Fox
~ 72 ~
Knjigoteka
Fox
~ 73 ~
Knjigoteka
Fox
~ 75 ~
Knjigoteka
Fox
Završetak
Dve nedelje posle toga počeo sam odmah na početku časa da čitam
najduži ”slobodni sastav” našeg razreda. Čitao sam najpre dosta bojažljivo,
ali su me usklici čuđenja, pa čak i divljenja, a pre svega dobroćudni smešak
druga profesora Zareza, posle ohrabrili i nastavio sam sve glasnije i
slobodnije. Kad je zazvonilo, prestao sam ipak da čitam.
- Dalje! - naredio mije Zarez - pročitaćeš do kraja. Zar ne, deco?
- Do kraja ! - zagrmelo je iz klupa. I tako sam pročitao sve, do kraja.
- Sjajno! - povikala je Špelca.
A Borut, moj sused, pljesnuo je rukama i uskliknuo:
- Živelo Tajno društvo PGC!
- Drugovi odbornici, - rekao je konačno Zarez - kažite, je li zaista sve
bilo tako kao što je napisao predsednik?
Jože je skočio kao munja i odgovorio:
- Jeste.
Metod se podigao tromo kao da ga pritiskuju za tlo svi oglasi i objave
koje smo skinuli. Malo zatim reče:
- Tako je.
- Tako je - nasmeja se Zarez, ali se odmah opet uozbilji i zapita me da
li znam kako su naše društvo otkrili.
- Ne znam - odgovorio sam odmah u ime celokupnog odbora i
članstva PGC.
- Kome ne bi bilo sumnjivo kad vidi na predsednikovom dlanu isto
crvenilo kojim su bili žigosani i vaši listići?
Nisam znao da Zarezove oči mogu tako vragolasto da se cakle.
- Jeste li stvarno mislili da drug direktor ne bi mogao da upita
profesore posle odmora koji je od učenika tog i tog časa izlazio napolje?
No, iako se pokazalo da su baš onda, kad je sa razglasne table nestao i
poslednji oglas, napolju bila tri učenika viših razreda koji su zadimili
klozet i onaj što je imao na dlanu crvenu mrlju, zar profesor o kome
mislite da živi samo od zareza ne bi mogao da shvati šta je posredi?
Ne znam koje smo sve boje počeli da menjamo mi pegecevci, ali video
sam kako moji drugovi i drugarice od čuda otvaraju usta.
~ 76 ~
Knjigoteka
Fox
~ 77 ~
Knjigoteka
Fox
~ 78 ~
Knjigoteka
Fox
Dodatak
~ 79 ~
Knjigoteka
Fox
Olivera Bakočević
Razgovor o romanu
Iako ste još mali, u vašim dnevnicima ima, sigurno, dosta zanimljivih
doživljaja, smeha, tuge i svega onoga što donosi đački život. I u ovoj knjizi
- koju vam je poklonio slovenački pisac Anton Ingolič sledećim rečima:
”Takav zadatak, evo, predajem svojim poštovanim čitaocima, malim i
nešto većim, za razonodu i pouku” - sadržana je jedna đačka ispovest,
ispovest društva PGC.
~ 81 ~
Knjigoteka
Fox
Pogovor o piscu
sudbinu ljudi svoga kraja i svoga vremena. Sve su to mali ljudi, bezemljaši,
splavari, rudari, nadničari čiji su životi u rukama drugih koji ih teraju da
tavore svoje dane od danas do sutra. S druge strane, u mnogim njegovim
delima, kao u romanu Gde ste, lamutovi?, na primer, njega interesuje život
naših ljudi što su morali da napuste svoj zavičaj u potrazi za zaradom koju
im Austro-Ugarska nije pružala. Njihov život u rudnicima Austrije,
Francuske i drugih zemalja je tegoban, jadan, očajan U svome poslednjem
romanu Lastavica preko okeana ispisao je tople stranice o našim
iseljenicima u Americi, kamo ih je nemajka-domovina odagnala.
Svojim stvaralaštvom za decu i omladinu - jer njega podjednako
interesuju i detinjstvo i mladost - Anton Ingolič spada u red naših
najboljih savremenih dečjih i omladinskih pisaca. Deca i omladina su
prisutni i u ostalim njegovim delima: posmatrani neodvojivo od svojih
roditelja, i oni svuda pate i stradaju: njihova detinjstva su tužna, i ponekad
teža od onih prikazanih u romanima Čarlsa Dikensa, Hektora Maloa, de
Amičisa ili, pak, u nas Mate Lovraka, Sonje Severove i drugih. To se
naročito može reći z njegov pozorišni komad Sirote (1940). Pored još
jedne drame (Mladi aktivisti), Ingolič je napisao i nekoliko povećih
pripovedaka za decu i omladinu, koje se po svojoj formi približavaju
romanu: Udarna brigada, Dečak sa dva imena, Tajno društvo PGC, Mladost
na stepenicama i Jedanaestorica živih. Roman Tajno društvo PGC, koji i u
Sloveniji i u nas doživljava nebrojena izdanja, Ingolič je dramatizovao i
tako omogućio da se izvodi i u pozorištima za decu.
U Tajnom društvu PGC ispričana je nestašna i originalna težnja trojice
dečaka da sakupljaju - ne marke, kako to čine njihovi ostali drugovi i
drugarice, već eksere i ”rajsnedle”. To sakupljanje, koje su oni sasvim
ozbiljno shvatili (napisali su i Pravila Društva!), donosi im niz malih
neugodnosti, pa se radnja, za njih same, zbiva prilično dramatično i
napeto. Ta dramatika zbivanja njima odgovara, oni u njoj ili preko nje vide
svoje izvesno aktivno delovanje u društvu, u svojoj bližoj okolini, jer time
obraćaju pažnju na sebe, jer time ”zbunjuju” ljude oko sebe.
Međutim, bitno je da u ovom delu, uza sve te igre, nema tragičnih
događaja, nema tuge, bede svakidašnjeg života i beskućništva. Čitavim
delom provejava vedrina i zdrav, nepomućen smeh dece koja svojim
delovanjem i korisno, mada slučajno, pomažu društvu u otkrivanju onih
kojima nova socijalistička zajednica nije odgovarala. Dečji školski
nestašluci prikazani su u jednoj sasvim prirodnoj, ljudskoj meri, bez
grubosti i osvetoljubivosti. Profesori - a i ostali - imaju mnogo
razumevanja za ponekad zamišljena lica svojih učenika, shvataju njihovu
momentalnu odsutnost na času, poneki ozbiljan izraz na licu - možda zbog
trenutne usamljenosti i podsvesnog pitanja o sudbini oca i majke koji su
~ 83 ~
Knjigoteka
Fox
~ 84 ~
Knjigoteka
Fox
~ 85 ~
Knjigoteka