THORAX I GORNJI EXTREMITET

Prsni mišići

Prvu grupu čine mišići koji se jednim krajem hvataju na kosti trupa, a drugim na kosti ramenog
obruča:

o m. pectoralis maior – nn. thoracales anteriores

o m. pectoralis minor – nn. thoracales anteriores
o m. subclavius – n. subclavius
o m. serratus anterior – n. thoracicus longus

Drugu grupu čine mišići koji se sas oba svoja kraja hvataju na kosti trupa:

o mm. intercostales – nn. intercostales

o mm. subcostales – nn. intercostales
o m. transversus thoracis – nn. intercostales
o diaphragma

Leđni mišići

Leđne mišiće dijelimo i dva glavna dijela: duboki i površni sloj. Svaki od tih slojeva dijelimo u dvije
grupe.

Površni sloj:

I grupu čine mišići kojima se jedan kraj hvata na kosti ramenog obruča i gornjeg ekstremiteta:

 m. trapezius – n. accesorius i ogranci plexus cervicalis (1-4)

 m. latissimus dorsi – n. thoracodorsalis
 m. rhomboideus – n. dorsalis scapulae
 m. levator scapulae – n. dorsalis scapulae i ogranci plexus cervicalisa

II grupu čine mišići kojima se jedan kraj hvata na rebra:

 m. serratus posterior superior – nn. intercostales

 m. serratus posterior inferior – nn. intercostales

duboki sloj:

I grupu čine dugački mišići:

 m. splenius – rami dorsales nervorum cervicalium

 m. sacrospinalis – rami dorsales nervorum cervicalium, thoracalium et lumbalium (C 2 do L5)
 m. spinalis – rami posteriores spinalnih živaca
 m. transversospinalis – rami posteriores spinalnih živaca
II grupu čine kratki mišići:

 mm. levatores costarum – nn. intercostales

 mm. interspinales
 mm. intertransversarii – rami anteriores et posteriores cervikalnih, torakalnih i lumbalnih
živaca
 m. sacrococcygeus dorsalis
 m. rectus capitis posterior maior – ramus posterior nervi suboccipitalis
 m. rectus capitis posterior minor – ramus posterior nervi suboccipitalis
 m. obliquus capitis superior – ramus posterior nervi suboccipitalis
 m. obliquus capitis inferior

Mišići ramena

o m. deltoideus – n. axillaris
o m. supraspinatus – n. suprascapularis
o m. infraspinatus – n. suprascapularis
o m. teres minor – n. axillaris
o m. teres maior – n. subscapularis
o m. subscapularis – nn. subscapulares

Mišići nadlaktice

U ovoj grupi imamo 4 mišića, 3 su prednja flexora, a jedan je stražnji extensor:

o m. biceps brachii – n. musculocutaneus

o m. coracobrachialis – n. musculocutaneus
o m. brachialis – n. musculocutaneus
o m. triceps brachii – n. radialis
Fascia brachii

Fascia brachii omotava mišiće nadlaktice nastavljajući se gore u fasciu m. pectoralis maiora, m.
deltoideusa, m. infraspinatusa kao i u fasciu axillaris. Prema dolje prelazi u fasciu antebrachii.

Spoljašnja strana fasciae brachii je pokrivena potkožnim tkivom.

Na medijalnoj strani se nalazi hiatus basilicus kroz koji ulazi v. basilica, a izlazi n. cutaneus antebrachii
medialis.

Unutrašnja strana fasciae pokriva mišiće i šalje dva izdanka u formi lamela koje idu prema humerusu:

o septum intermusculare brachii mediale i

o septum intermusculare brachii laterale.

Ovi septumi dijele mišiće nadlaktice na prednju grupu flexura u koje spadaju:

o m. biceps brachii,
o m. coracobrachialis,
o m. brachialis.

i na stražnju grupu flexora u koju spada m. triceps barchii.

Septum intermusculare brachii mediale se hvata na:

o cristu tuberculi minoris,

o margo medialis humeri i
o na medijalni rub medijalnog epikondila humerus.

Septum intermusculare brachii laterale se hvata na:

o cristu tuberculi maioris,

o margo lateralis humeri,
o lateralni rub lateralnog epikondila humerusa
o lateralni rub tuberosiras deltoidea.

Mišići podlaktice (prednja grupa)

U prvom sloju se nalaze 4 mišića:

o m. pronator teres – n. medianus

o m. flexor carpi radialis – n. medianus
o m. palmaris longus – n. medianus
o m. flexor carpi ulnaris – n. ulnaris
U drugom sloju se nalazi jedan mišić:

o m. flexor digitorum superficialis – n. medianus

U trećem sloju se nalaze 2 mišića:

o m. flexor digitorum profundus – snopove za II i III prst inervira n. medianus, a snopove za IV i

V prst inervira n. ulnaris
o m. flexor pollicis longus – n. medianus

U četvrtom sloju se nalazi jedan mišić:

o m. pronator quadratus – n. medianus

Mišići podlaktice (lateralna grupa)

Sastoji se od 4 mišića:

o m. brachioradialis – n. radialis
o m. extensor carpi radialis longus – n. radialis
o m. extensor carpi radialis brevis – n. radialis
o m. supinator – n. radialis

Mišići podlaktice (stražnja grupa)

Stražnja grupa ima 7 mišića koje dijelimo u 2 sloja:

Površni sloj:

o m. extensor digitorum – n. radialis

o m. extensor digiti minimi – n. radialis
o m. extensor carpi ulnaris – n. radialis.

Duboki sloj:

o m. abductor pollicis longus – n. radialis

o m. extensor pollicis brevis – n. radialis
o m. extensor pollicis longus – n. radialis
o m. extensor indicis – n. radialis
Fascia antebrachii

Fascia antebrachii omotava mišiće podlaktice.

Gore se nastavlja u fasciu brachii, a dolje pokazuje zadebljanje retinaculum extensorum lig. carpi
volare i retinaculum flexorum.

Na prednjoj strani je pokrivena potkožnim tkivom, a unutrašnja strana je naslonjena na mišiće.

Hvata se na stražnji rub ulnae i šalje septa intermuscularia između pojedinih mišića.

Retinaculum extensorum je važan jer pretvara prvi karpalni kanal u žlijeb kroz koji prolaze tetive
mišića i n. medianus. Retinaculum extensorum premosti 4 žlijeba na dorzalnoj strani distalnog kraja
radiusa, jedan žlijeb iza processus styloidei ulnae i prostor između radiusa i ulnae i tako formira
kanale za prolaz tetiva:

1. tetive m. abductor pollicis longus i m. extensor pollicis brevis

2. tetive m. extensor carpi radialis longus et brevis
3. tetiva m. extensor pollicis longus
4. tetive m. extensor digitorum i m. extensor indicis
5. tetiva m. extensor digiti minimi
6. tetiva m. extensor carpi ulnaris

Mišići šake

Mišiće šake dijelimo na tri grupe.

Jednu grupu čine mišići skupljeni na radijalnoj strani ruke gdje formiraju uzvišenje zvano thenar.
Zbog toga i mišiće nazivamo mišići thenara.

Drugu grupu čine mišići skupljeni na ulnarnoj strani ruke gdje formiraju uzvišenje zvano hypothenar,
a mišiće zovemo mišići hypothenara.

Treću grupu čine mišići koji su postavljeni u sredini šake između ove dvije grupe i to uglavnom među
metakarpalnim kostima, tako da ne dolaze do izražaja u plastici ruke.
Mišići thenara

U ovoj grupi imamo 4 mala mišića:

o m. abductor pollicis brevis – n. medianus

o m. opponens pollicis – n. medianus
o m. flexor pollicis brevis – caput superficiale je inerviran od n. medianus, a caput profundus od
n. ulnaris
o m. adductor pollicis – n. ulnaris

Mišići hypothenara

Ova grupa se sastoji od sljedećih mišića:

o m. palmaris brevis – n. ulnaris

o m. abductor digiti minimi – n. ulnaris
o m. flexor digiti minimi brevis – n. ulnaris
o m. opponens digiti minimi – n. ulnaris.

Aponeurosis palmaris

Aponeurosis palmaris je snažna fibrozna membrana postavljena između thenara i hypothenara na

dlanskoj strani šake, koja štiti tetive flexora kao i žilno – nervne elemente dlana od mehaničkog
oštećenja.

Ova aponeuroza ima oblik trokuta čija je baza okrenuta distalno, a vrh proksimalno.

Vrh palmarne aponeuroze se veže za retinaculum flexorum i za završni dio tetive m. palmaris longusa,
dok baza završava u visini metakarpofalangealnih zglobova.

Ova aponeuroza je sastavljena od vanjskih longitudinalnih niti – fasciculi longitudinales i unutrašnjih

transverzalnih niti – fasciculi transversi.

Longitudinalne niti su distalno skupljene u 4 snopa koji stoje iznad tetiva flexora, a niti im završavaju
u koži dlana i prstiju.

Transverzalne niti su skupljene distalno u fibrae transversae, a u visini interdigitalnih brazda kao
fasciculi transversi aponeurosis palmaris.
Fascije šake

Na ruci razlikujemo pet fascija:

o fascia eminentiae thenar – pokriva eminentiu thenar

o fascia eminentiae hypothenar – pokriva eminentiu hypothenar
o fascia palmaris profunda – poviše metakarpalnih kostiju i međukoštanih mišića
o fascia dorsalis superficialis – između potkožnog tkiva i tetiva mm. extensorum
o fascia dorsalis profunda – s dorzalne strane pokriva mm. interossei i metakarpalne kosti.

Truncus pulmonalis

Truncus pulmonalis pripada malom ili plućnom krvotoku.

Vodi krv iz desnog ventrikula preko arteria pulmonales u oba pluća.

Polazi od conus arteriosus desnog ventrikula, ide gore nalijevo i prema nazad, a ispod aortae
ascendens i dijeli se na dvije grane:

 a. pulmonalis dextra i
 a. pulmonalis sinistra

Koje idu u desno, odnosno lijevo pluće.

Između truncus pulmonalis i arcus aortae nalazi se chorda ductus arteriosi Botalli kao ostatak ductus
arteriosusa. Odlazi od truncus pulmonalisa na mjestu njegove bifurkacije, a hvata se na donju stranu
arcus aortae (isthmus aortae).

Sistem arteriae pulmonalis

Sistem arteriae pulmonalis pripada malom ili plućnom krvotoku, a vodi krv iz desnog ventrikula u oba
pluća. Sačinjavaju ga:

o a. pulmonalis dextra ide od truncus pulmonalis na desnu stranu iza aortae

ascendens i v. cavae superior, a ispred desnog bronchusa te ulazi u hilus desnog pluća
ispod i ispred desnog bonchusa. Ispod i ispred nje su vv. pulmonales, a vodi
redukovanu krv iz desnog ventrikula u desno pluće.
o a. pulmonalis sinistra je kraća od desne, a ide od truncus pulmonalis na lijevu stranu
ispred lijevog bronchusa. Iza lijevog bronchusa je aorta! Ulazi u hilus lijevog pluća
 iznad i ispred lijevog bronchusa, dok su ispod i ispred bronchusa vv. pulmonales
sinistrae. Vodi redukovanu (vensku krv) iz desnog ventriluka u lijevo pluće.

Obje ove arterije nastaju iz truncus pulmonalis tako što se on nakon izlaska iz desnog ventrikula
podijeli na a. pulmonalis dextra et sinistra.

Sistem aortae

Sistem aortae čine aorta i svi njeni ogranci. Ovaj sistem je ujedno i arterijski dio velikog ili somatskog
krvotoka. Sistem aortae čine:

 aorta ascendens od koje odlaze:

 a. coronaria cordis dextra i
 a. coronaria cordis sinistra.
 arcus aortae od kojeg odlaze:
 truncus brachiocephalicus iz kojeg izlazi
 a. carotis communis dextra i
 a. subclavia dextra
 a. carotis communis sinistra
 a. subclavia sinistra.
 aotra descendens koja se dijeli na:
 aorta thoracica od koje odlaze parijetalne i visceralne grane:
 aa. intercostales
 aa. bronchiales
 rami pericardiaci
 rami mediastinales
 rami oesophagei
 aorta abdominalis od koje isto odlaze parijetalne i visceralne grane:
 aa. lumbales
 aa. phrenicae
 truncus coeliacus od kojeg odlazi
 aa. hepatica communis
 a. gastrica sinistra
 a. lienalis
 a. mesenterica superior
 aa. suprarenales
 aa. renales
 a. spermatica (testicularis)
 a. mesenterica inferior.
Terminalne grane aortae su:

 a. iliaca communis dextra

 a. iliaca communis sinistra
 aorta caudalis (kao mali nastavak aortae).

Aorta

Aorta je glavna arterija koja izlazi iz srca izvodeći oksigeniziranu krv koju razdjeljuje po cijelom
tijelu.Proteže se od lijevog ventrikula do IV lumbalnog kralješka.

Izlazi iz lijevog ventrikula, ide iza truncus pulmonalisa prema gore, naprijed i desno, a zatim u visini
trupa III torakalnog kralješka zavija u luku prema nazad i poviše bronchus sinister te iza njega silazi
prema dolje na lijevoj strani kičmenog stuba to VII ili VIII torakalnog kralješka gdje ide prema
medijalnoj liniji. Probija dijafragmu kroz hiatus aorticus, dolazi u abdomen gdje se nalazi ispred
kičmenog stuba u medijalnoj liniji dopirući tako do IV lumbalnog kralješka.

Aotra u početku pokazuje malo proširenje – bulbus aortae, a zatim se njen promjer postepeno
smanjuje. Dijeli se na:

 aortu ascendens,
 arcus aortae i
 aortu descendens.

Aorta ascendens je početni ushodni dio aortae koji izlazi iz lijevog ventrikula. Nalazi se iza truncus
pulmonalisa, sa desne strane se nalazi auricula dextra i v. cava superior, a sa lijeve i straga truncus
pulmonalis i a.pulmonalis dextra. Daje dvije grane:

 a. coronaria cordis dextra i

 a. coronaria cordis sinistra.

Arcus aortae je horizontalni dio aortae. Ide skoro horizontalno prema nazad i lijevo i prelazi u aortu
descendens na mjestu zvanom isthmus aortae. Ono predstavlja suženje aotrae i čini granicu između
arcus aotrae i aortae descendens. Od arcus aortae odlaze:

 truncus brachiocephalicus
 a. carotis communis sinistra i
 a. subclavia sinistra.

Aorta descendens je silazni, najveći dio aortae. Proteže se od isthmusa aortae u visini IV torakalnog
do IV lumbalnog kralješka. Dijeli se prema položaju:

 aorta thoracica
 aorta abdominalis.
Arteria coronaria cordis dextra

Arteria coronaria cordis dextra – polazi odmah na početku aortae iz sinus Valsavae ventralis (dexter),
poviše valvulae semilunaris dexter.
Ide na desnu stranu, uložena je u sulcus coronarius cordis i tako dolazi na stražnju stranu srca.
Daje sljedeće grane:

 ramus coni arteriosi – daje 1-2 ogranka za conus arteriosus

 ramus marginalis dexter – za zid desnog ventrikula
 ramus interventricularis – u visini sulcus interventricularis posterior, ide kroz sulcus sve do
vrha srca dajući grane za pars muscularis septi i za desni i za lijevi ventrikul (rami
interventriculares septales)
 ramus nodi sinuatrialis – za SA čvor 2/3
 ramus nodi atrioventricularis – za AV čvor
 ramus posterolateralis dexter.

Arteria coronaria cordis sinistra

A. coronaria cordis sinistra polazi iz sinus Valsave sinister, ide između truncus pulmonalis i lijevog
atrija. Dolazi na prednju stranu srca i odmah daje dvije veće grane:

o ramus interventricularis – ide u sulcus interventricularis anterior sve do vrha oko kojeg zavija, te
odlazi na stražnju stranu. Daje grane za prednju stranu desnog i lijevog ventrikula:
 ramus coni arteriosi
 ramus lateralis
 rami interventriculares septales.
o ramus circumflexus – ide kroz sulcus coronarius na lijevu stranu i nazad, te se koso spušta po
lateralnoj i stražnjoj strani lijevog ventrikula. Ova arterija opskrbljuje krvlju veći dio lijevog srca,
prednju polovinu septuma, prednji zid desnog ventrikula skupa s njegovim papilarnim mišićem,
te conus i bulbus a pulmonalis. Daje ogranke i za lijevi atrij.
 ramus nodi sinuatrialis – za SA čvor ( 1/3)
 ramus marginalis sinister
 ramus posterior ventriculi sinistr.
Aorta thoracica

Aorta thoracica se proteže od IV torakalnog kralješka do hiatus aorticus.

Nalazi se u cavum mediastinale posterior.

Od aortae thoracicae odlaze mnogo manje grane koje se dijele na visceralne za organe i parietalne za
zid thoraxa.

Visceralne grane su:

 aa. bronchiales
 rami pericardiaci
 rami mediastinales
 rami oesophagei

Parietalne grane su:

 rami intercostales:
 ramus dorsalis
 ramus ventralis.

Truncus brachiocephalicus

Truncus brachiocephalicus je neparan, a polazi sa konveksiteta arcusa aortae u visini donjeg ruba
prve rebarne hrskavice.

Ide prema gore, lateralno od a. carotis communis sinistrae od koje se idući prema gore udaljuje,
medijalno od v. brachiocephalicae dextrae, pleurae i desnog pluća.

Ispred je traheje, a iza manubrium sterni.

Gore dolazi do visine donjeg ruba claviculae gdje se račva na dvije grane:

 a. carotis communis dextra i

 a. subclavia dextra.
Arteria subclavia

Desna a. subclavia polazi od truncus brachiocephalicus, a lijeva iz arcus aortae.

Ide gore i lateralno iznad prvog rebra ležeći u sulcus a. subclaviae iza tuberculum musculi scaleni, a
između m. scalenus anterior et medius.

Idući lateralno dolazi do polovine claviculae odakle se nastavlja kao a. axillaris.

Daje sljedeće grane:

 a. vertebralis
 truncus thyreocervicalis od kojeg odlaze:
 a. thyreoidea inferior
 a. cervicalis ascendens
 a. cervicalis superficialis
 a. suprascapularis
 a. thoracica interna
 truncus costocervicalis od kojeg odlaze:
 a. cervicalis profunda
 a. intercostalis superma
 a. transversa coli.

Arteria axillaris
Arteria axillaris je direktni nastavak a. subclaviae.

Proteže se od stražnjeg ruba claviculae do donjeg ruba m. pectoralis maiora gdje se nastavlja kao a.
brachialis. Daje sljedeće grane:

 a. thoracica suprema
 a. thoracoacromialis
 a. thoracica lateralis
 a. subscapularis
 a. circumflexa humeri anterior
 a. circumflexa humeri posterior.
Arteria brachialis

A. brachialis je direktni nastavak a. axillaris.

Proteže se od donjeg ruba m. pectoralis maior do fossae cubiti gdje se nastavlja kao a. cubitalis.
Leži u sulcus m. bicipitis brachii medialis, a daje sljedeće grane:

 rami musculares – za okolne mišiće

 a. profunda brachii
 a. collateralis ulnaris superior
 a. collateralis ulnaris inferior

Arteria profunda brachii je njena najjača grana koja odlazi sa stražnje strane a. brachialis, a ide
dolje uložena u sulcus n. radialis.

Dalje sljedeće grane:

 ramus deltoideus
 a. nutritia humeri
 a. collateralis media, a nastavlja kao
 a collateralis radialis (terminalna grana).

Arteria cubitalis

Arteria cubitalis je direktni nastavak a. brachialis.

Leži u fossi cubiti pokrivena sa lacertus fibrosus na kojem leži v. mediana cubiti.
Medijalno joj je n. medianus, lateralno tetiva m. bicipitis brachii, a dorzalno m. brachialis.

Proteže se od gornjed do donjeg ruba fossae cubiti.

Dalje sljedeće grane:

 a. radialis – lateralna terminalna grana,

 a. ulnaris – medijalna terminalna grana,
 interossea communis – terminalna grana koja se odmah podijeli na:
a. interosseu anterior i
a. interosseu posterior
 a. mediana – za n. medianus .
Arteria ulnaris

Arteria ulnaris je medijalna terminalna grana a. cubitalis.

Proteže se od lakatnog zgloba sve do vola manus gdje skupa s ramus palmaris superficialis a. radialis
čini arcus palmaris superficialis.

U početku leži na processus coronoideus ulnae, ide medijalno i križa tetivu m. brachialisa i dolazi na
m. flexor digitorum profundus pokrivena mišićima prvog i drugog sloja prednje strane podlaktice.

Iz fossae cubiti ide u canalis cubitalis, zatim ide u sulcus antebrachii medialis iz kojeg odlazi na vola
manus, lateralno od os pisiforme.

Daje sljedeće grane:

 rami musculares
 ramus anterior a. recurrens ulnaris
 ramus posterior a. recurrens ulnaris
 ramus carpeus dorsalis
 ramus carpeus palmaris
 ramus palmaris profundus.

Arteria radialis

Arteria radialis je lateralna terminalna grana a. cubitalis.

Proteže se od lakatnog zgloba do šake gdje formira arcus palmaris profundus.

Ide u sulcus antebrachii lateralis. Ispod processus styloideus radii zavija na dorsum manus pokrivena
tetivom m. abductor pollicis longusa i m. extensor pollicis brevisa, a leži na os trapezium (os
multangulum maius). Zatim ide ispod tetive m. extensor pollicis longus probija prvi međukoštani
prostor i dolazi na palma manus gdje formira arcus palmaris profundus.

Između tetiva m. abductor pollicis longusa i m. extensor pollicis brevisa na jednoj strani i m. extensor
pollicis longusa na drugoj strani nalazi se foveola radialis – tabatiere anatomique u kojoj leži a.
radialis prije nego što probije na palma manus.

Daje sljedeće grane:

 rami musculares
 ramus palmaris superficialis
 ramus carpeus palmaris
 ramus carpeus dorsalis
 a. recurrens radialis
  a. metacarpea dorsalis prima
 a. princeps pollicis
 a. digitalis dorsalis radialis pollicis

Arcus palmaris superficialis

Arcus palmaris superficialis je površni arterijski luk koji se nalazi na dlanskoj strani šake.
Leži ispod aponeurosis palmaris na tetivi m. flexoris digitorum superficialisa.
Formira ga završna grana a. ulnaris spajući se sa ramus palmaris superficialis a. radialis.

Ovaj luk okreće svoj konkavitet prema proksimalno, a sa konveksiteta šalje aa. digitales palmares
communes za II, III i IV prst.
Za V prst sa najmedijalnijeg dijela ovog luka odlazi a. digitalis palmaris digiti minimi ulnaris.

Ove arterije teku do baza proksimalnih falangi prstiju kroz među koštane prostore da bi se tu
podijeljne na po dvije aa. digitales palmares propriae.
One dalje teku medijalnom, odnosno lateralnom stranom prstiju sve do vrha gdje anastomoziraju
jedna s drugom.

Arcus palmaris profundus

Arcus palmaris profundus je duboki arterijski luk koji se nalazi na dlanskoj strani šake.

Leži ispod tetiva m. flexor digitorum profundus, na samim metakarpalnim kostima nešto proksimalno
od arcus palmaris superficialis.

Formira ga završna grana a. radialis koja anastomozira sa ramus palmaris profundus a. ulnaris.

Svoj konveksitet okreće prema distalno.

Ovaj luk šalje ogrankse sa konveksne, konkavne i stražnje strane.

Sa konveksiteta idu aa. metacarpe palmares, najčešće 3, koje teku kroz II, III i IV međukoštani prostor
ležeći na mm. interossei palmares do korjenova prstiju gdje završavaju slobodno ili anastomoziraju sa
aa. digitales palmares communes.Daju grančiće za mm. interossei, mm. lumbricales i za kosti.

Arteria metacarpea palmaris za I međukoštani prostor ide ili od arcus palmaris profundus ili od a.
radialis.

Sa stražnje strane arcusa odlaze rami perforantes, 3 za II, III i IV međukoštani prostor i
anastomoziraju sa proksimalnim kraje aa. metacarpeae dorsales.
Plućne vene

Plućne vene ili vv. pulmonales odvode oksidiranu tj. arterijsku krv iz pluća u lijevi atrij. Dolaze iz oba
pluća tako da imamo:

o vv. pulmonales dextrae i

o vv. pulmonales sinistrae.

Ukupno ih ima 4-5 i to 2-3 vv. pulmonales dextrae i 2 vv. pulmonales sinistrae.

Veoma su kratke i tankog zida. Izlaze iz hilusa pluća ispod i ispred bronchusa i aa. pulmonales, a
ulaze u lijevi atrij.

Sistem plućnih vena nije zatvoren niti odijeljen od drugog venoznog sistema. On stoji u vezi sa nekim
drugim venama tijela. Tako vv. pulmonales primaju pojedine vv. bronchales, neke vv. mediastinales
kao i jednu v. pericardiacu.

Prema tome, arterijska krv u plućnim venama se miješa sa malom količinom venozne krvi koja dolazi
preko ovih grana koje plućne vene primaju.

Vene srca

Vene srca skupljaju vensku krv srčanog krvotoka.

Ulaze direktno u desni atrij osim vv. cordis minimae koje ulaze u lijevi atrij i u oba ventrikula.
Razlikujemo sljedeće srčane vene:

 sinus coronarius – prikuplja gotovo svu krv srca. Nalazi se u sulcus coronarius, ulazi u desni
atrij ispod v. cavae inferior.
 vena cordis magna – počinje na vrhu srca, ide u sulcus interventricularis anterior do baze
ventrikula, a zatim ide lijevo u sulcus coronarius i na stražnjoj strani srca ulazi u sinus
coronarius. Na svom putu prima ogrange od oba ventrikula i lijevog atrija.
 v. posterior ventriculi sinistri – ide od vrha srca po stražnjoj strani lijevog ventrikula i na bazi
ventrikula ulazi u sinus coronarius.
 v. cordis media – ide od vrha srca u sulcus interventricularis posterior i ulazi u sinus
coronarius nešto prije njegova ulaska u desni atrij.
 v. cordis parva – ide sa desnog atrija i desnog ventrikula i kroz sulcus coronarius dolazi u
sinus coronarius
 v. obliqua atrii sinistri – nalazi se na lijevom atriju lijevo i nazad, a ulazi u sinus coronarius
 vv. cordis anteriores – su male veze na prednjoj strani desnog ventrikula, a ulaze u desni atrij
na donjem dijelu prednje strane.
 vv. cordis minimae – su veoma male vene i ulaze direktno u oba atrija i u oba ventrikula kroz
foramina venarum minarum.
Vena cava superior

Vena cava superior je 5 – 6 cm dugo stablo koje skuplja krv iz gornje polovine tijela, a koje su
razdijelile:

 aa. carotides communes

 aa. subclaviae
 aa. intercostales.

Nastaje spajanjem v. brachiocephalicae dextrae et sinistrae, a pored toga prima još i :

 v. azygos – skuplja krv iz dorzalnog i bočnog zida trupa,

 vv. pericardiacae ventrales (anteriores),
 vv. mediastinales ventrales (anteriores)

Smještena je u mediastinumu superiusu.

Venae brachiocephalicae

Vene brachiocephalicae nastaju spajanjem v. iugularis internae i v. subclaviae na mjestu zvanom

angulus venosus koje se nalazi iza sternoklavikularnog zgloba.

Proteže se do iza medijalnog kraja prvog rebra zbog čega vena brachiocephalica dextra mnogo kraća
od lijeve. Tu se spajaju i formiraju v. cavu superior.

Vv. braciocehpalicae primaju sljedeće vene vrata i thoraxa:

 vv. thyreoideae inferiores

 v. thyreoidea impar
 v. cervicalis profunda
 v. vertebralis
 v. intercostalis suprema
 vv. thoracicae internae.

Osim ovih većih vena u vv. brachiocephalicae ulaze još i mnoge male vene iz medijastinalnih
ogranaka kao što su:

 vv. thymicae
 vv. pericardiacae
 vv. pericardiacophrenicae
 vv. mediastinales
 vv. bronchiales anteriores
 vv. tracheales
  vv. oesophageae.

Vena azygos

Vena azygos skuplja krv sa stražnjeg zida trupa i to na desnoj strani.

Počinje u lumbalnoj regiji kao v. lumbalis ascendens dextra koja anastomozira sa v. iliaca communis.

V. ascendens dextra se penje prema gore i povezuje među sobom vv. lumbales koje ulaze u v. cavu
inferior, zatim prolazi kroz dijafragmu kao v. azygos između lig. arcuatum mediale dextrum i lig.
arcuatum medianum dextrum skupa sa truncus symphaticusom.

Dalje ide kroz mediastinum posterius uz columnu vertebralis desno od aortae i ductus thoracicus sve
do III torakalnog kralješka, a tu se okreće prema naprijed iznad desnog bronchusa i ulazi u v. cavu
superior.

Na svom putu kroz mediastinum posterius križa sprijeda aa. intercostales i prima desne vv.
intercostales osim onih iz I i II interkostalnog prostora koje se skupe obrazujući v. intercostalis
supremu koja ulazi u v. brachiocephalicu dextru.

V. azygos prima još i vv. oesophageae et bronchiales dorsales i mnoge druge manje vene iz organa
mediastinum posteriusa.

V. azygos osim što vodi krv iz zida thoraxa u v. cavu superior predstavlja i važan anatomski kolateralni
put između v. cavae superior et inferior.

Vena hemiazygos

Vena hemiazygos skuplja krv sa stražnejg zida trupa i to na lijevoj strani.

Počinje u lumbalnoj regiji kao v. lumbalis ascendens sinistra, prenje se prema gore i prolazi kroz
dijafragmu kao v. hemiazygos između lig. arcuatum mediale sinistrum i lig. arcuatum medianum
sinistrum zajedno sa truncus symphaticusom.

Dalje ide kroz mediastinum posterius dižući se gore po lijevoj strani columnae vertebralis i križa
sprijeda aa. intercostales.

U visini VIII ili IX torakalnog kralješka zavije na desnu stranu, prolazi iza aortae i ductus thoracicusa te
se ulijeva u v. azygos.

Prima odgovarajuće vv. intercostales sinistrae.

Gornje vv. intercostales sinistrae se spajaju u poseban truncus v. hemiazygos accesoria koja
anastomozira sa v. brachiocephalica sinistra i ulazi u venu hemiazygos ili direktno u v. azygos.
Mogu se gornje 3 – 4 vv. intercostales sinistrae spojiti u jedno stablo – v. intercostalis suprema
sinistra koja ulazi u v. brachiocephalicu sinistru.

Vena cava inferior

V. cava inferior je glavna vena koja skuplja krv iz dijela tijela koje se nalazi ispod srca i dijafragme tj. iz
utrobe i njenih zidova, iz donjeg dijela leđa i donjih ekstremiteta.

Počinje u visini discus intervertebrali, između IV i V lumbalnog kralješka gdje se spajaju v. iliaca
communis dextra i v. iliaca communis sinistra koje je obrazuju.

Odatle ide prema gore i desno prateći aortu abdominalis kojoj ide s desne strane, kao i nešto
nadesno od medijalne linije uz columnu vertebralis.

Svojom stražnjom stranom pokriva truncus sympathicus abdominalis, a gore n. splanchnicus maior et
minor.

Sprijeda je pokrivena parijetalnim peritoneumom.

U donjem dijelu je križa radix mesenterii, a poviše toga se između nje i peritoneuma nalaze pancreas i
duodenum, dok između njih i v. cavae inferiorr silazi koso dolje i desno a. spermatica dextra.

Iznad pancreasa v. cava inferior je prekrivena primarnim peritoneumom pa omeđuje sa stražnje

strane foramen epiploicum Winslowi.

Tada dolazi do donje strane jetre te ide iza nje uložena u sulcus v. cavae inferior na stražnjoj strani
jetre.

Izašavši iz ovog sulcusa prolazi kroz foramen v. cavae inferior na dijafragmi, zavija nešto lijevo i
naprijed i odmah se ulijeva u desni atrij u visini trupa IX torakalnog kralješka.

Ušće v. cavae inferior ima jedan zalistak – valvula v. cavae inferior Eustachi.

V. cava inferior prima parijetalne (sa zida trbušne šupljine) i visceralne (sa organa trbušnje šupljine i
zdjelice) korijene.

Parijetalni korijenovi su:

 vv. lumbales
 vv. phrenicae (abdominales)
 vv. iliacae communes

Visceralni korijenovi:

 v. spermatica
 v. renalis
 v. suprarenalis
 vv. hepaticae.
Nervi ramenog pojasa

Nervi ramenog pojasa zajedno sa nervima gornjeg ekstremiteta pripadaju plexus brachialisu.
Polaze od gornjeg dijela plexusa, a dijele se na:

o prednju i
o stražnju grupu.

U prednju grupu spadaju:

 nn. thoracici anteriores

 n. subclavius

U stražnju grupu spadaju :

 nn. thoracici posteriores – formiraju plexus accesorius dorsalis od kojeg odlaze:

n. dorsalis scapulae
n. thoracicus longus
 n. suprascapularis
 nn. subscapulares
 n. thoracodorsalis
 n. axillaris

Nervus thoracicus longus

N. thoracicus longus pripada nervima ramenog pojasa plexus brachialisa.

Spada u stražnju grupu nerava ramenog pojasa, a nastaje iz plexus accesorius dorsalis kojeg
formiraju nn. thoracici posteriores.
Silazi iza plexus accesorius dorsalis po lateralnoj plohi m. Serratus anterior, ispred a. et v. thoracicae
lateralis te dolazi do IX rebra.
Inervira m. serratus anterior

Nervus thoracodorsalis

N. thoracodorsalis pripada nervima ramenog pojasa plexus brachialisa, tačnije stražnjoj grani ovih
nerava. Odlazi od fasciculus posterior ili od n. axillarisa, a silazi paralelno sa n. thoracicus longus blizu
medijalnog ruba scapulae između m. subscapularis i m. serratus anterior.
Grana se po m. latissimus dorsi.

Nervus axillaris

Pripada stražnjoj grupi nerava ramenog pojasa plexus brachialisa.

Odlazi od fasciculus posterior, a ide lateralno od lateralnog ruba scapulae naslonivši se na
m. subscapularis.

Prolazi kroz foramen quadrangulare sa a. circumflexa humeri posterior sa kojom okružuje collum
hirurgicum humeri, a onda daje ogranke za m. teres minor i m. deltoideus koje inervira, kao i granke
za kožu posterolateralne strane ramena i nadlaktice – ramus cutaneus brachii lateralis.

Nervus musculocutaneus

N. muscuocutaneus polazi kao grana fasciculus radialis od plexus brachialis.

Ide između m. biceps brachii i m. brachialisa, a zatim između m. biceps brachii i m. brachioradialisa.

Poviše lakta probija fasciu brachii i dolazi pod kožu nastavljajući se kao n. cutaneus antebrachii
lateralis koji se dijeli na:

 ramus anterior - ide dolje i završi na koži thenara

 ramus posterior – ide lateralnim rubom podlaktice i prve metakarpalne kosti i tu završi.

N. musculocutaneus inervira:

o m. biceps brachii,
o m. brachialis i
o m. coracobrachialis.

N. cutaneus antebrachii lateralis inervira kožu lateralne strane podlaktice do eminentiae thenar.

Nervus medianus

Nervus medianus polazi od fasciculus medialis i fasciculus lateralis.

Teče u sulcus bicipitalis medialis, ulazi u fossu cubiti, a odatle u području podlaktice teče između
drugog i trećeg sloja flexora. Onda ulazi u canalis carpi kroz koji prolazi između zajedničke vaginae
mm. flexoris superficialis et profundus i vaginae m. flexor pollicis longi i dolazi na dlan gdje se dijeli na
terminalne grane.
U svom toku n medianus daje sljedeće kolateralne grane:

 rami articulares – za lakat

 rami musculares – za okolne mišiće
 anastomoza za n. ulnaris
 ramus palmaris.

Na dlanu se dijeli na terminalne grane:

 ramus ulnaris:
o nn. digitales palmares communes:
o n. digitalis palmaris communis secundus
o n. digitalis palmaris communis tertius
 ramus radialis:
o ramus muscularis
o n. digitalis palmaris pollicis radialis
o n. digitalis palmaris communis primus.

Nn. digitales palmares communes se dijele proximalno od metakarpofalangealnog zgloba na NN.

DIGITALES PALMARES PROPRII za dodirujuće strane odgovarajućih prstiju.

N. medianus senzibilno inervira dijelove šake i to:

o na palmarnoj strani inervira I, II, III i radialnu polovinu IV prsta

o na dorzalnoj strani inervira II, III i radialnu polovinu IV prsta sve od baze do vrha.

Od mišića n. medianus inervira sve flexore i pronatore podlaktice osim:

o m. flexor carpi ulnaris

o ulnarne polovine m. flexor digitorum profundus,

zatim inerviše:

o m. abductor pollicis brevis

o m. opponens
o caput superficiale m. flexoris pollicis brevis
o 2 radijalna mm. lumbricales.

Nervus cutaneus antebrachii medialis

Polazi od fasciculus medialis plexus brachialisa.

Silazi iza a. axillaris, sprijeda i medijalno od žilno – nervnog snopa ruke skupa s v. basilicom probija
fasciu brachii na sredini nadlaktice i potkožno ležeći u sulcusu m. bicipitis brachii medialis.

Na svom putu daje samo jedan ili dva ogranka za kožu nadlaktice, a dijeli se u svoje dvije grane:

 ramus anterior – ide dolje i lateralno od v. basilicae, sa stražnje strane ukršta venu medianu i
dijeli se na manje ogranke kojima inerviše kožu medijalnog dijela palmarne strane.
Anastomozira sa okolnim nervima.
 ramus ulnaris – ide po ulnarnoj strani podlaktice gdje se grana te je inerviše. I on
anastomozira s okolnim nervima

Nervus cutaneus brachii medialis

N. cutaneus brachii medialis odlazi od fasciculus medialis plexus brachialis ležeći na prvom zupcu m.
serratus anterior.

Na bazi axillae anastomozira sa lateralnom granom II interkostalnog živca – n. intercostobrachialis, a

zatim probija fasciu brachii.

Medijalno od žilno nervnog snopa nadlaktice ulazi u potkožno tkivo i spušta se prema medijalnom
epikondilu humerusa inervirajući kožu medijalne strane nadlaktice.

Nervus radialis

N. radialis polazi od fasciculus posterior plexus brachialis.

Leži iza a. axillaris na tetivama m. subscapularis i m. latissimus dorsi. Ide u sulcus nervi radialis između
caput mediale i caput laterale m. triceps brachii na stražnjoj strani humerusa. Ide spiralno dolje i
lateralno, probija septum intermusculare brachii laterale i dolazi u sulcus cubitalis lateralis.

Tu daje svoje dvije terminalne grane:

 ramus superficialis – senzibilan. Ide na m. supinatoru, zatim ispred m. pronator teres, zatim
zaokreće na lateralnu stranu prolazeći između tetive m. brachioradialis i radiusa i dolazi na
dorzalnu stranu, probija fasciju i ide pod kožu. Proviše processus styloidesu radii daje nn.
digitales dorsales za dodirujuće strane I, II i III prsta.
prema tome, n. radialis na dorzalnoj strani inervira kožu I, II i polovinu III prsta. Kod I prsta
nervi dolaze do kraja prsta, a kod II i III samo do baze druge falange.
 ramus profundus – druga terminalna grana, deblja i uglavnom motorna. Probila m. supinator
(canalis supinatorius) i u njemu zavija oko radiusa. Ide između površnog i dubokog sloja
mišića stražnje grupe podlaktice i tu se podijeli na:
  n. interroseus posterior – silazi između m. extensor pollicis longus s jedne strane i m.
abductor pollicis longus i m. extensor pollicis brevis s druge strane. Leži na membrani
interossei. Inervira duboki sloj mišića stražnje grupe podlaktice.
 rami muslucares.

Kolateralni ogranci n. radialis su:

 n. cutaneus brachii posterior – odijeli se od n. radialis odmah na početku i dolazi pod kožu na
stražnjoj strani nadlaktice koju inervira.
 rami musculares – za m. triceps brachii
 n. cutaneus antebrachii posterior – inervira kožu stražnje strane podlaktice
 rami musculares – za m. brachioradialis i m. extensor carpi radialis longus
 rami articulares – za lakatni zglob.

Nervus ulnaris

N. ulnaris pilazi od fasciculus medialis plexus brachialis.

U fossi axillaris leži na tetivi m. subscapularisa, silazi s medijalne strane a, brachialis ležeći na septum
intermusculare brachii ulnare, probija ga i dolazi između niti caput mediale m. triceps brachii praćen s
a. collateralis ulnaris superior. Prolazi kroz sulcus nervi ulnaris na epicondylus medialis humerus,
zatim između caput ulnare i caput humerale m. flexoris carpi ulnaris i dolazi u sulcus antebrachii
medialis. U donjoj trećini sulcusa se podijeli na dvije terminalne grane:

 ramus dorsalis manus – zavije između ulnae i m. flexor carpi ulnaris na dorzalnu stranu ruke
gdje s dorzalne strane inervira V i IV prst čitav osim radialne polovine distalno od baze druge
falange i ulnarnu polovinu III do baze druge falange.
 ramus palmaris manus – nastavlja tok n. ulnaris medijalno od a. ulnaris, prelazi retinaculum
flexorum ali uvijek ispod fascije te se kod os pisiforme podijeli u:
 ramus superficialis – daje rami musculares za m. palmaris brevis, zatim anastomotski
ogranak za n. medianus, a iza toga se dijeli na nn. digitales palmares proprii za
ulnarnu stranu IV i radijalnu stranu V prsta.
 ramus profundus – prati a. ulnaris. Inervira mišiće hypothenara, mm. interossei
volares et dorsales, dva lumbrikalna mišića (III i IV), m. adductor pollicis i caput
profundum m. flexoris pollicis brevis.

Kolateralni ogranci n. ulnaris su:

 rami musculares
 rami articulares – za lakatni zglob
 ramus cutaneus palmaris – odijeli se od n. ulnaris u polovini podlaktice, prati a. ulnaris i
nešto poviše ručnog zgloba probija fasciju i gubi se u koži ulnarne polovine karpusa i
eminencije hipotenara
Systema lymphaticum

Limfni sistem je sistem koji odvodi limfu i stvara limfne elemente. Zajedno sa venskim sistemom
limfni sistem odvodi od tkiva neupotrijebljeni materijal i produkte izmjene tvari u dotičnom tkivu.
Limfni sistem sačinjavaju sljedeći dijelovi:

o lympha
o vasa lymphatica
o spatia lymphatica
o organa cytogenea (lymphopoetica).

Limfa je bistra ili bjelkasto žućkasta viskozna tekućina koja se sastoji iz ćelija i plazme. Ćelije su
uglavnom limfociti, a plazma je slična krvnoj plazmi.

Limfa nastaje na sljedeći način:

 krv putem arterija dolazi u krvne kapilare. Tu se vrši izmjena tvari kroz zid krvnih kapilara, ali
kroz ovaj zid prolazi i jedan manji dio krvi tačnije manji dio krvne plazme koji nosi sa sobom
hranjivi materija koji neposredno predaje ćelijama tkiva. Ova krvna plazma je sastavni dio
limfe, tj. ona je limfa. Kada ova tekućina izmijeni tvari i primi druge produkte te izmjene
odvodi se iz tih tkiva putem limfnih žila. Veći dio krvi iz krvnih kapilara odlazi direktno u
vene.

Vasa lymphatica su limfne žile koje odvode limfu iz međućelijskih prostora. Dijele se na:

 limfne kapilare,
 veće limfne žile i
 limfne truncuse.

Vasa lymphatica odvode limfu na sljedeći način:

 iz međućelijskih prostora limfa odlazi u limfne kapilare (koji imaju veći promjer od krvnih
kapirala), a oni formiraju mrežu postavljenu dublje od mreže krvnih kapilara (izuzetak je
gingiva gdje je obratno). Iz ove mreže limfa odlazi u većelimfne žile koje prate krvne žile,
naročito veće. Ove veće limfne žile se dijele na vasa lymphatica superficialia et profunda.
Površne počinju u koži, a teku u potkožnom vezivnom tkivu, odnosno kod organa u vanjskim
ovojnicama. Duboke teku u mišićnim masama i unutrašnjosti organa. Ove veće limfne žile se
spajaju u limfne truncuse kojih ima nekoliko i koji kupe limfu pojedinih regija pa tako imamo:
 truncus iugularis,
 truncus subclavius,
 truncus intestinalis, itd.

Svi ovi truncusi se spoje i formiraju dva glavna limfna stablra koja nisu simetrična a to su:
 o ductus lymhpaticus dexter i
o ductus thoracicus.

Ovi ductusi se ulijevaju u desni i lijevi angulus venosus, a to je mjesto gdje se spajaju vena subclavia i
vena iugularis interna.

Spatia lymphatica su prostori oko nekih organa ispunjeni limfom, a prekriveni endotelom i
ispresjecani septama. Najviše se nalaze arterija, nerava i žljezdanih lobula (tzv. vaginae lymphaticae)
kao i u nekim organima. Takvi prostori su:

o spatium epidurale, subdurale et subarachnoidale,

o šupljina zglobova,
o peritonealna šupljina,
o peuralna šupljina,
o perikardijalna šupljina,
o ventriculi u cns-u
o limfni prostori u unutrašnjem uhu
o očne komore itd.

Organa cytogenea su limfopoetski organi kojima je glavna zadaća obnavljanje limfnih elemenata.
Najviše stvaraju bijela, a manje crvena krvna zrnca. Svi su izgrađeni od limfnog tkiva, a tu spadaju:

o folliculi lymphatici Solitarii – nakupine retikularnog tkiva ispunjenog limfocitima u sluznici

crijeva i ostalim sluznicama.
o folliculi lymphatici agregati – sastavljeni su od većeg broja solitarnih nodula, a nalaze se u
sluznicama, naročito u ileumu gdje obrazuju Pajerove ploče.
o tonsillae
o nodi lymhpatici – limfni čvorovi postavljeni su u tok limfnih žila. Ovalna tjelašca u formi graha
koja služe kao filteri za limfu, zadržavajući strana tijela, kao i za stvaranje bijelih krvnih
zrnaca.
o haemolymphonodi – ovalna tjelašca smještena u peritonealno ili retroperitonealno
o thymus
o lien
o medulla ossium rubra.

Za sve limfne žile osim glavnih truncusa, prije nego što se završe u vezivnom sistemu, prolaze
najmanje kroz jedan, a ponekad i kroz više limfnih čvorova.

Limfa u limfnim žilama kod normalnih prilika teče samo u jednom smjeru i to centripetalno.

Ductus thoracicus
Ductus thoracicus je lijeva glavna limfna žila.
skuplja limfu iz donjih ekstremiteta, iz gornejg lijevo ekstremiteta, iz čitavog abdomena, iz lijeve
strane thoraxa i iz lijeve polovine glave i vrata.

Dug je 38 – 45 cm, a proteže se od II lumbalnog do VI cervikalnog kralješka u valovitom toku.

Počinje sa kruškastim pročirenim dijelom – cysterna chyli u visini III lumbalnog kralješka iz kojeg
prema gore odlazi ductus thoracicus koji ulazi u grudnu šupljinu hroz hiatus aorticus ležeći iza i desno
od aortae.
U grudnoj šupljini leži između aortae i v. azygos.

U visini VI torakalnog kralješka ide iza oesophagusa nalijevo i gore prema lijevom processus
costotransversariusu VII cervikalnog kralješka. Tu zavije prema naprijed, prolazi između a. subclaviae
sinistrae i a. carotis communis sinistrae, a onda zavija prema dolje i ulijeva se u angulus venosus
sinister koji je ustvari ugao gdje se spajaju v. iugularis interna sinistra i v. subclavia sinistra.

Na svom početku ductus thoracicus prima u cysternu chyli:

 truncus lumbalis dexter et sinister i

 truncus intestinalis.

Kroz thorax prima limfne žile koje odlaze od interkostalnih i od stražnjih mediastinalnih limfnih
čvorova.

U završnom dijelu prima:

 truncus mammarius sinister,

 truncus subclavius sinister i
 truncus iugularis sinister.

Ductus lymphaticus dexter

Manji je od ductus thoracicusa.

Predstavlja desnu glavnu limfnu žilu.

Skuplja limfu iz gornjeg desnog ekstremiteta, iz desne strane thoraxa i desne polovine glave i vrata.

Dug je oko 15mm, a nalazi se u uglu između v. iugularis internae dextrae i v. subclaviae dextreae,
ulijevajući se u angulus venosus dexter kao mjesto gdje se spajaju ove dvije vene.

U ductus lymphaticus dexter se ulijevaju:

o truncus iugularis dexter

o truncus subclavius dexter
o truncus mammarius dexter
 o truncus bronchomediastinalis dexter.

Pojedini dijelovi ovog truncusa se mogu otvarati i samostalno u angulus venosus dexter.

Limfa gornjeg ekstremiteta i torakalnog zida

Limfu gornjeg ekstremiteta odvode:

 vasa lymphatica superficialisa i

 vasa lymphatica profunda

koje idu u nodi lymphatici axillares.

Prije nodi lymphatici axillares na gornjem ekstremitetu imamo sljedeće limfne čvorove kroz koje
prolaze vasa lymphatica superficialisa et profunda:

o nodi lymphatici cubitales superficiales

o nodi lymphatici cubitales profundi
o nodi lymphatici antebrachii
o nodi lymphatici brachiales.

Sve limfne žile koje izlaze iz ovih limfnih čvorova dolaze u axillarnu šupljinu i utječu i nodi lymphatici
axillares.

Aksilarni limfni čvorovi leže u fossi axillaris ispod fascije i ima ih 30 – 40. Svi su oni sa limfnim žilama
međusobno u vezi tako da čime plexus lymphaticus axillaris.

U nodi lymphatici axillares ulaze i limfne žile koje dolaze iz

 nodi lymphatici pectorales i

 nodi lymphatici subscapulares.

Nodi lymphatici axillares se prema trigonum deltoidopectorale nastavljaju kao nodi lymphatici
infraclaviculares koji se nalaze u ovom trigonumu između claviculae, m. pectoralis maiora i m.
deltoideusa.

Limfne žile iz nodi lymphatici axillares i nodi lymphatici infraclaviculares se skupljaju i formiraju
truncus subclavius koji se na lijevoj strani ulijeva u ductus thoracicus, a na desnoj u ductus
lymphaticus dexter ili direktno u angulus venosus dexter.

Limfa mammae

Corpus mammae nema vlastite limfne čvorove, već samo limfne sudove. Ovi limfni sudovi se dijele
na:
 o površne – vasa lymphatica superficialia
o duboke – vasa lymphatica profunda.

Vasa lymphatica superficialia izvodi površnu limfu na sljedeći način:

 iz donjeg lateralnog kvadranta u nodi lymphatici intercostales externi, a odavde u nodi

lymphatici axillares
 iz gornjeg lateralnog kvadranta u nodi lymphatici axillares
 iz medijalne polovine mammae u nodi lymphatici sternales, a odavde u truncus mammarius
dexter et sinister. Iz truncus mammarius dexter ide u ductus lymphaticus dexter, a iz truncus
mammarius sinister u ductus thoracicus.

Vasa lymphatica profunda izvodi duboku limfu u nodi lymphatici infraclaviculares.

Limfa thoraxa

Limfu thoraxa čine limfni čvorovi i limfne žile koje dijelimo na:

o limfne čvorove unutrašnje strane torakalne šupljine i

o i limfne čvorove organa torakalne šupljine.

Limfne čvorove unutrašnje strane torakalnog zida sačinjavaju:

o nodi lymphatici sternales – primaju limfne žile koje počinju u trbušnoj duplji i prednjem
trbušnom zidu, žile iz jetre, dijafragme, unutrašnjih interkostalnih mišića, iz kože, potkožnog
tkiva i mišića medijalnog dijela prednjeg zida thoraxa i medijalnog dijela mammae.
Limfne žile koje izlaze iz ovih čvorova formiraju truncus mammarius koji na lijevoj strani ulazi
u ductus thoracicus, a na desnoj u ductus lymphaticus dexter.
o nodi lymphatici intercostales – leže u stražnjem dijelu međurebarnih prostora. Primaju
limfne žile iz vanjskih interkostalnih mišića, a žile koje iz njih odlaze prolaze kroz nodi
mediastinales posteriores i ulaze u ductus lymphaticus thoracicus.
o nodi lymphatici mediastinales anteriores – nalaze se u predjelu mediastinuma iza sternuma,
a ispred pericarda i thymusa. Primaju limfne žile iz nodi lymphatici sternales i svih organa koji
leže u predjelu mediastinuma. Žile koje izlaze iz ovih čvorova idu u truncus
bronchomediastinalis dexter koji se iziljeva u ductus lymphaticus dexter.
o nodi lymphatici mediastinales posteriores – nalaze se u stražnjem mediastinumu između
oesophagusa i pericarda. Primaju limfne žile iz nodi lymphatici intercostales i iz okolnih
organa u stražnjem mediastinumu. Njihove odvodne žile se izlijevaju u ductus thoracicus.
o limfne žile dijafragme – ulaze dijelom u nodi lymphatici sternales, a dijelom u nodi
lymphatici mediastinales anteriores et posteriores.

Limfne čvorove organa torakalne šupljine čine:

 o nodi lymphatici pulmonum u koje spadaju nodi lymphatici pulmonales, bronchopulmonales,
bifurcationis et tracheobronchiales. U ove limfne žile izlijevaju se limfne žile pluća koje su u
plućima raspoređene u dvije mreže: površnu ili superficialnu i duboku koja se nalazi uz krvne
žile i ogranke bronchusa.
o nodi lymphatici praetracheales i paratracheales
o limfne žile oesophagusa – oesophagus nema svoje limfne čvorove već svoje limfne žile šalje
u okolne limfne čvorove. Tako iz gornjeg dijela idu u nodi lymphatici cervicales profundi, iz
srednjeg dijela u nodi lymphatici tracheobronchiales, bifurcationis praetracheales i u nodi
lymphatici mediastinales posteriores, a iz donjeg dijela u nodi gastrici i to specijalno u nodi
cardiaci.
o limfne žile srca – kod srca razlikujemo 3 limfne mreže : površnu, duboku (subendokardijalnu)
i srednju (među mišićnim nitima).
Sve ove žile skupljaju se u nekoliko stabala koja prate krvne žile. Limfne žile s desne strane
koje prolaze kroz nodi lymphatici cordis proprii koji se nalaze uz aortu, a iz ovih idu žile u nodi
lymphatici mediastinales anteriores. Limfne žile s lijeve strane idu u nodi lymphatici
mediastinales anteriores.
o limfne žile thymusa – izlijevaju se u nodi lymphatici mediastinales anteriores.

Regio infraclavicularis

Gornji dio regio mammarie čini trigonum infraclaviculare.

Njegove granice su:

o gornja granica – clavicula

o donja granica – sulcus interpectoralis koji dijeli pars clavicularis od pars sternocostalis m.
pectoralis maioris
o medijalna granica – sternoklavikularni zglob
o lateralna granica – sulcus deltoidopectoralis.

Ispod kože se prikaže m. platysmae koji polazi u visini drugog rebra.

Ispod njega i potkožnog masnog tkiva je fascia pectoralis superficialis tj. fascia m pectoralis maioris.

Pars clavicularis m. pectoralis maioris se presjeca duž insercione linije na prednjem rubu claviculae i
pošto se zavrati prema dolje, čuvajući nn. thoracales anteriores superiores koji motorno inerviraju
ovaj dio mišića, prikaže se fascia clavipectoralis koja obavija m. pectoralis minor.
Ova fascia sa prednje strane pokriva trigonum deltoidopectorale (fossa Morenheimi).

Kroz ovaj sulcus ulazi se u trigonum deltoidopectorale.

Vena cephalica prolazi kroz sulcus deltoidopectorale, probija fasciu clavipectoralis i ulijeva se u v.
axillaris.

U sulcus deltoidopectoralis nalazi se i r. deltoideus a. thoracoacromialis.

Ispod fasciae su površno smještene grane a. thoracoacromialis i to r. acromialis i rr. pectorales.

Od nerava, površno, tu su nn. thoracales anteriores superiores, a nešto dublje nn. thoracales
anteriores medii et inferiores.

U dubini fossae Morenheimi su veliki žilno – nervni elementi i to:

o sasvim naprijed i medijalno je v. axillaris koja pored v. cephalicae prima i vv.

thoracoacromiales,
o iza i lateralno je a. axillaris
o najviše lateralno i najdublje je plexus brachialis.

Pored ovih žilno – nervnih elemenata isprepariraju se i brojni nodi lymphatici infraclaviculares.

Trigonum deltoidopectorale

Regio infraclavicularis je omeđena claviculom, donjim rubom m. pectoralis maioris, prednjim rubom
m. deltoideusa i jednom linijom koja ide vertikalno otprilike između mammae i sternuma.

Ispod kože, u potkožnom masnom tkivu naći ćemo ogranke nn. supraclaviculares.
Ispod toga imamo fasciu pectoralis.

Kad dignemo fasciu pectoralis naći ćemo m. pectoralis, a između m. pectoralisa i m. deltoideusa
imamo brazdu – sulcus deltoidopectoralis koja se prema gore proširuje i čini trokut trigonum
deltoidopectorale Morenheimi.

U brazdi se nalazi v. cephalica koja dolazi sa brachiuma, te ispod claviculae ide u dubinu gdje se
ulijeva u v. subclaviu, a tu se nalazi i r. deltoideus a. thoracoacromialis.

U toj brazdi, odnosno trokutu, nalaze se i a. thoracoacromialis et nn. thoracales anteriores.

M. pectoralis maior se presjeca jednim rezom uz claviculu i prikaže se fascia clavipectoralis koja
obavija m. pectoralis minor. Nju odstranimo, te u dubini se nalazi v. i a. subclavia i plexus brachialis.
Vena se nalazi medijalno, plexus brachialis lateralno, a arterija je u sredini i straga.

Fossa axillaris

Fossa axillaris je duboki topografski prostor regio axillaris.

Granice:

o prednji zid čini m. pectoralis maior et minor i m. subclavius.

 o stražnji zid čini m. subscapularis , m. teres maior i m. latissimus dorsi
o medijalni zid čini m. serratus anterior, mm. intercostales i rebra
o lateralni zid čini žilno nervni snop skupa s mišićima koji izgrađuju sulcus m. bicipitis brachii
medialis.

U fossu axillaris ulazimo tako što pratimo žilno – nervni snop nadlaktice u sulcus m. bicipitis brachii
medialis prema vrhu pazušne jame.

U vrhu pazušne jame ispreparira se bogato masno tkivo i brojni nodi lymphatici axillares koji se
odstrane, a potom se prikažu veliki elementi pazuha

A. i v. axillaris te n. medianus čija dva korijena poput račve obuhvate a. axillaris.

Medijalno je n. ulnaris, straga n. radialis, a lateralno među mišićnim nitima m. biceps brachii, m.
coracobrachialis i m. brachialis je n. musculocutaneus.

Sasvim straga i lateralno su dva važna topografska područja.

Gornji rub m. teres maiora, donji rub m. teres minora i humerus zatvaraju trouglast prostor koji je sa
caput longum m. tricipitis brachii podijeljen na dva dijela:

 medijalni -> FORAMEN TRIANGULARE i

 lateralni -> FORAMEN QUADRANGULARE

preko kojih fossa axillaris komunicira sa regio scapularis.

Kroz foramen triangulare prolazi a. circumflexa scapulae (a.subscapularis).
Kroz foramen quadrangulare prolazi a. circumflexa humeri posterior (a. axillaris) i n. axillaris.

Uz donji rub m. pectoralis maior teče a. thoracica lateralis praćena sa n. thoracicus longus koji leže
na m. serratus anterior.
Nešto iza ovih žilno – nervnih elemenata paralelno teku a. i n. thoracodorsalis i završavaju u m.
latissimus dorsi.
Na m. subscapularis ispreparira se a. subscapularis, a nešto više i a. circumflexa humeri anterior
koja od a. axillaris odlazi na prednju stranu collum hirurgicum humeri.

Sulci musculi bicipitis (bicipitales) brachii

M. biceps brachii se nalazi u sredini prednje strane nadlaaktice okružen sa m. brachialisom i m.

coracobrachialisom sa kojima formira dva žlijeba:

o sulcus musculi bicipitis brachii medialis i

o sulcus musculi bicipitis brachii lateralis.

Sulcus m. bicipitis brachii medialis se nalazi na medijalnoj strani nadlaktice, a omeđen je medijalnim
rubom m. biceps brachii i m brachialis, a u gornjem dijelu i m. coracobrachialisa.
U njemu se nalazi žilno – nervni snop nadlaktice i to centralno mjesto zauzima a. brachialis, paralelno
sa njom i nešto medijalno je v. brachialis.

N. medianus je križa od lateralno i gore ka dolje i medijalno da bi došao ispred i medijalno od a.

brachialis.

Najpovršnije je n. cutaneus antebrachii medialis.

Lateralno od a. brachialis u proksimalnom dijelu sulcusa, žlijeb napušta n. musculocutaneus i

probijajući mišiće prednje strane nadlaktice izbija pod kožu u distalnom dijelu regije kao n. cutaneus
antebrachii lateralis i odlazi na lateralni dio prednje strane podlaktice.

U početnom dijelu od a. brachialis odlazi a. profunda brachii ponirući zajedno s n. radialis nazad u
sulcus n. radialis.

Iznad lakatne regije od a. brachialis odvajaju se :

 a. collateralis ulnaris superior – teče dorzalno od n. ulnaris i

 a. collateralis ulnaris inferior.

Arteriu brachialis prate vv. brachiales koje su pritoke v. axillaris.

Sulcus m. bicipitis brachii lateralis se nalazi između m. biceps brachii i m. brachialisa. U njemu se
nalazi v. cephalica.

Sulci cubitales

Sulci cubitales su dvije od četiri brazde koje vode u fossu cubiti dok su druge dvije sulci bicipitales.

Postoje dva cubitalna sulcusa:

o sulcus cubitalis medialis – nalazi se između m. brachialis i caput communae flexora.

U njemu se nalazi anastomoza između raamus anterior a. recurrens ulnaris i a. collateralis
ulnaris inferior.
o sucus cubitalis lateralis – nalazi se između m. brachioradialis i m. brachialis.
U žlijebu se nalazi n. radialis ( ramus profundus i ramus superficialis) i anastomoza a.
recurrens radialis i a. collatralis radialis ( a. profunda brachii).

Fossa cubitalis

Fossa cubitalis je duboki topografski prostor koji se nalazi na prednjoj strani lakatnog zgloba
Njene granice čine:

o prednji zid/krov – fascia cubitalis pojačana sa lacertus fibrosus koji predstavlja izdanak
medijalnog dijela tetive m. bicipitis brachii.
o stražnji zid/dno – m. brachialis
o medijalni zid – m. flexor carpi radialis i m. pronator teres
o lateralni zid – m. brachioradialis.

U fossu cubitalis dolaze 4 sulcusa:

 sulcus m. bicipitis brachii medialis et lateralis

 sulcus cubitalis medialis et lateralis.

Iz fossae izlazi jedan sulcus i jedan kanal:

 sulcus antebrachii lateralis

 canalis cubitalis.

U fossi cubitalis teku:

o n. medianus – naprijed i medijalno,

o a. cubitalis – iza i lateralno od nerva
o vv. cubitales – iza arterije.

U fossi cubitalis se a. cubitalis dijeli na njene terminalne grane:

 a. ulnaris,
 a. radialis i
 a. interosseu communis.

Sulci antebrachii

Sulci antebrachii su dvije brazde na prednjoj strani podlaktice. To su:

o sulcus antebrachii medialis i

o sulcus antebrachii lateralis.

Sulcus antebrachii medialis nalazi se između:

o medijalno – m. flexor carpi ulnaris

o lateralno – m. flexor digitorum superficialis i
o straga – m. flexor digitorum profundusa.

Ovaj žlijeb je preko canalis cubitalis povezan sa fossom cubiti.

U ovaj žlijeb iz fossae cubiti preko canalis cubitalis dolazi a. ulnaris i vv. ulnares.
N. ulnaris napušta sulcus m. bicipitis brachii medialis nešto iznad lakatne jame i odlazi u sulcus n.
ulnaris na stražnjoj strani epicondylus medialis humeri, zatim prolazi između caput humerale i caput
ulnare m. flexoris carpi ulnaris da bi došao u sulcus antebrachii medialis.

Sulcus antebrachii lateralis nalazi se između:

o m. brachioradialis
o m. flexor carpi radialis

On izlazi iz fossae cubiti, a u njemu teku a. radialis, vv. radiales i ramus superficialis n. radialis

Cor

Sistema vasorum obuhvata sistem kanala u kojima cirkulira krv i limfa kao hranjive supstance našeg
tijela. Na osnovu toga systema vasorum se dijeli na:

o systema cardiovasculare – sistem krvnih žila

o systema lymphaticum – sistem limfnih žila

Sistem krvnih žila je zatvoreni sistem međusobno povezanih kanala i kanalića putem kojih cirkuliše
krv, a srce je centtalni organ tog sistema koji tjera krv da cirkuliše. Ovi kanali kojima cirkuliše krv
odvode istu iz srca na periferiju odnosno dovode sa periferije u srce, a međusobno su spojeni sutnim
kanalićima. Ovi kanali koji odvode krv iz srca su arterije, a oni koji je dovode u srce su vene, dok su
sitni kanalići kojima su spojeni kapilari.

Znači, od srca krv ide na periferiju arterijama koje se granaju i umanjuju dok ne pređu u kapilare kao
najsitnije krvne žile koje čine gustu mrežu po cijelom tijelu. Dalje od kapilara počinju vene kao veće
krvne žile kojima krv ide prema srcu. Vene se skupljaju i povećavaju reducirajući se na nekoliko krvnih
žila koje ulaze u srce. Prema tome, krvni sistem se dijeli na arterijski i venski koji su povezani
kapilarama.

Kod čovjeka postoji veliki i mali krvotok, koji su odijeljeni jedan od drugog kao i srčani krvotok.

Mali krvotok ima zadatak pročišćavanja krvi u plućima, tj. dolazi u dodir sa zrakom, prima kisik i
oslobađa se produkata raspada. Zbog toga se zove i pulmonalni krvotok.

Veliki krvotok opskrbljuje sva tkiva u organizmu hranljivim supstancama i prima produkte raspada, a
zove se još i somatski krvotok.

Srčani krvotok obuhvata krvne žile koje ishranjuju srčani mišić.

Srce je mišićni organ koji ima ulogu pumpe koja tjera krv u krvne žile i dalje po cijelom tijelu. Dijelimo
ga na 2, odnosno 4 dijela. Tako razlikujemo desno i lijevo srce. Desno tjera krv malog ili pulmonalnog
krvotoka pa je funkcionalno vensko srce, a lijevo tjera krv velikog ili somatskog krvotoka i
funkcionalno je arterijsko srce.

I desno i lijevo srce ima po dva dijela: pretkomoru ili atrij i komoru ili ventrikul. Tako na cijelom srcu
razlikujemo:

o desnu pretkomoru – atrium dextrum

o lijevu pretkomoru – atrium sinistrum
o desnu komoru – ventriculus dexter
o lijevu komoru – ventriculus sinister.

Srce radi tako što u atrije dovode krv velike venozne žile, atriji tu krv predaju ventrikulima, a ovi je
dalje tjeraju u velike arterijske žile. U srčanom radu se razlikuju 2 faze:

 faza punjenja srca krvlju – diastola i

 faza izbacivanja krvi iz srca – systola.

Između obje srčane faze je pauza koja perdstavlja jedino vrijeme odmora srčanog mišića.

Krvni put je sljedeći:

 venozna krv iz tijela preko velikih vena v. cavae superior i v. cavae inferior dolazi u desni atrij,
a ovaj je kontrakcijom prebacuje u desni ventrikul. Odavde venska krv putem a. pulmonalis
ide u pluća, tačnije u plućne kapilare. Tu se napuni kisikom i oslobodi produkata raspada te se
preko vv. pulmonales vraća u lijevi atrij (to predstavlja mali krvotok). Kada ova arterijska krv
uđe preko vv. pulmonales u lijevi atrij ona biva prebačena njegovom kontrakcijom u lijevi
ventrikul koji je svojom jakom kontrakcijom izbacuje u aortu i dalje u arterijske žile koje je
odvode po cijelom tijelu. Ova krv dolazi u kapilare gdje predaje hranjive supstance i uzima
produkte raspada, a onda prelazi u vene kada se ponov ponavlja isti put (ovaj put predstavlja
veliki krvotok).

Srce je građeno iz 3 sloja:

o unutrašnjeg – tunica interna ili endocardium

o srednjeg – tunica media ili myocardium i
o vanjskog – tunica externa ili epicardium.

Ovakvo srce je smješteno u membranoznij vreći koja ga obavija – pericardiumu.

Morfologija srca

Srce ima oblik konusa odnosno trostrane piramide čije strane prelaze jedna u drugu ne čineći
izražene rubove. Razlikujemo tri strane, bazu i vrh.strane srca su:

o facies sternocostalis – prislonjena uz prednji zid thoraca

 o facies diaphragmatica – leži na dijafragmi okrenuta nazad i dolje
o facies pulmonalis (facies sinistra) – u kontaktu je sa lijevim plućem.

Između ovih strana nema izraženih rubova, ali oni ipak postoje pa tako imamo:

o margo dexter (acutus) – nalazi se između facies diaphragmatica i facies sternocostalis

o margo obtusus (tupi rub) – nalazi se na lijevoj strani gdje ustvari zbog debljine lijevog
ventrikula i nema rubova nego se kao magro obtusus uzima čitava facies sinistra

Bazu srca čini atrijalni dio sa svim krvnim žilama. Ovakva baza naziva se još i srčana kruna corona
cordis. U normalnom položaju je okrenuta gore, desno i nazad.

Apex cordis ili srčani vrh je usmjeren dolje, lijevo i naprijed. Podijeljen je jednom incisurom apicis
cordis na dva dijela lijevi i desni od kojih lijevi pripada lijevom ventrikulu i kod živog čovjeka udara u
prednji zid thoraxa gdje se palpira u petom interkostalnom prostoru 1cm unutar medioclavicularne
linije kao srčani udarac – ictus cordis.

Srce je kod čovjeka veličine stisnute šake, postavljeno je u mediastinum mediusu tako da mu osovina
koja prolazi kroz apex i sredinu baze stoji u smjeru od nazad, gore i desno prema naprijed, dolje i
lijevo čineći ugao od 40°C sa frontalnom i sagitalnom osovinom. Postavljeno je u sredinu ali više na
lijevu stranu tako da mu 1/3 ostane desno od medijalne linije, a 2/3 lijevo od nje.

Vanjski izgled srca

Ako srce gledamo izvana vidimo da je jednom poprečnom brazdom – sulcus coronarius podijeljeno
na 2 dijela:

o ventrikularni dio i
o atrijalni dio.

Ventrikularni dio je donji dio srca na kome sprijeda imamo jednu brazdu – sulcus interventricularis
anterior, a straga je sulcus interventricularis posterior koje idu prema apexu i sastaju se nešto desno
od njega formirajući incisuru apicis cordis. Ova incisura dijeli apex na 2 dijela: lijevi i desni. Lijevi
pripada lijevom ventrikulu i kod živog čovjeka urada u prednji zid thoraxa. Palpira se u V
interkostalnom prostoru, 1 cm unutar medioklavikularne linije kao ictus cordis. Ovi sulcusi
odgovaraju ventrikularnom septumu, a ispunjeni su krvnim i limfnim žilama i nervima srca. Desno od
sulcus interventricularis anterior nalazi se conus arteriosus (infundibulum) kao dio desnog ventrikula
od kojeg odlazi a. pulmonalis.

Atrijalni dio je godnji dio srca koji ujedno čini i njegovu bazu. Na njemu razlikujemo desni i lijevi atrij
– atrium dextrum et sinistrum. U sredini prednje strane su atriji pokriveni početnim dijelom a.
pulmonalis i aortae. Sa desne i lijeve strane ovih žila nalaze se auricula dextra i auricula sinistra. Sa
vanjske strane su atriji međusobno odijeljeni sulcusom interatrialisom koji odgovara unutra
interatrijalnom septumu. u desni atrij ulaze v. cava superior, v. cava inferior i sinus coronarius. U lijevi
atrij ulaze 4 ili 5 vena – vv. pulmonales. Između atrija i velikih arterijskih žila nalazi se jedan kanal
nazvan sinus transversus pericardi kroz koji možemo provući prst i obuhvatiti velike arterijske žile
srca.

Atrium dextrum

Desni atrij je dosta nepravilnog oblika, razvučen je u smjeru od gore prema dolje ( u smjeru kako
ulaze vv. cavae ).

Njegov prednji dio čini auricula dextra kao stari atrij.

Na unutrašnjoj strani desnog atrija vidi se kako s gornje strane u desni atrij ulazi v. cava superior, a s
donje strane v. cava inferior. Između ulaza vena, nešto lijevo, nalazi se jedna izbočenost –
tuberculum intervenosum koja sprečava sudar krvnih struja iz ovih vena.

Ušće, ostium v. cavae inferior ima svoju valvulu – valvula v. cavae inferior Eustachii.
Ispod nje i nešto naprijed nalazi se ušće sinus coronariusa – ostium sinus coronarii sa svojom
valvulom – valvua sinus coronarii Thebesii.

Ušće v. cavae superior nema svoje valvulae.

Još više prema dolje i naprijed nalazi se atrioventrikularno ušće – ostium venosum dextrum ili
ostium atrioventriculare dextrum koje je zatvoreno sa valvulom tricuspidalis. Ono vodi u desni
ventrikul.

Na desnoj strani ostium sinus coronarii nalazi se više malih otvora – foramina venarum minarum
Thebesii kroz koje se ulijevaju male srčane vene.

Od valvulae v. cavae inferior Eustachii prema prednjem kraju lijevog zida atrija proteže se jedan
nabor endokarda. Ovaj nabor čini jedan fibrozni snop koji se proteže od centrum tendineum prema
desnoj strani, završavajući u samoj valvuli v. cavale inferior Eustachii, a zove se tendo Toradi.

Lijevi zid desnog atrija je septum interatriale. Na njemu se vidi bliže stražnjem kraju jedno udubljenje
fossa ovalis koja je ostatak embrionalnog foramen ovale, a omeđena je sa limbus fossae ovalis
Vieussenii.

Atrium sinistrum
Atrium sinistrum ili lijevi atrij je izdužen u smijeru od desna nalijevo prema smjeru u kome u njega
ulaze 4 – 5 vena vv. pulmonales.

Prema naprijed se nalazi auricula sinistra koja s lijeve strane obuhvata a. pulmonalis.

Sa unutrašnje strane na gornjoj strani nalazi se 4 – 5 ušća kroz koje se ulijevaju vv. pulmonales, a na
donjoj strani je ostium venosum sinistrum ili ostium atrioventriculare sinistrum zatvoren valvuom
bicuspidalis (mutralis).

Na desnom zidu lijevog vetrikula, koji je ujedno i septum interatriale, nalazimo jedan polumjesečasti
rub falx septi koji je ustvari ostatak valvulae foramen ovale. Nalazi se na mjestu gdje je sa druge
strane zida u desnom atriju fossa ovalis.

Ventriculus dexter

Ventriculus dexter ili desni ventrikul tjera mali ili pulmonalni krvotok pa je zbog toga malo manji od
lijevog, nešto spljošten i akomodiran prema lijevom.

Sa vanjske straje je odvojen od lijevog sulcusima – sulcus interventricularis anterior et posterior

kojima u unutrašnjosti odgovara interventrikularni septum, a u gornjem dijelu ventrikula nalazi se
conus arteriosus (infundibulum) od kojeg odlazi a. pulmonalis.

Šupljina ventrikula je veća od šupljine atrija.

Šupljina desnog ventrikula ima oblik nešto spljoštenog konusa sa bazom gore i vrhom dolje.
Na njemu razlikujemo ulazni dio kojim krv ulazi u ventrikul, a koji je hrapav i izlazni dio koji krv izlazi iz
ventrikula, a koji je gladak i nalazi se sprijeda te iz njega odlazi a. pulmonalis, a on je ustvari conus
arteriosus (infundibulum).

Između ova dva dijela na bazi ventrikularnog konusa nalazi se greben – crista supraventricularis kao
ostatak prvobitnog ventrikularnog septuma koja predstavlja ujedno granicu između ulaznog i izlaznog
dijela.

Zidovi ventrikula su puni izbočina koje prouzrokuju mišići snopovi. Ovi snopovi se dijele u 3 grupe:

o mm. papilares sa čijih vrhova odlaze tanke tetive chordae tendinae i hvaraju se za rubove
valvulae tricuspidalis.
o mišićni snopovi koji idu od jednog zida na drugi kroz samu šupljinu
o mišićni snopovi koji su cijelom svojom dužinom prislonjeni uz zid ventrikula čineći mišićne
grebene.

Ovi mišićni snopovi su obloženi endokardom i grupisani su uglavnom u ulaznom dijelu ventrikula, a
važni su jer se kod kontrakcije ventrikula utisnu jedan među drugog istiskujući tako svu krv iz
ventrikula.
Ispod cristae supraventricularis u ovom ventrikulu nalazi se jedan veoma jak i mesnati greben koji ide
od septuma prema uglu što ga čine prednji i stražnji zid ventrikularne šupljine, a zove se trabecula
septomarginalis (Leonardo da Vinči) i kroz nju prolazi crus dextrum Hissovog snopa do papilarnog
mišića.

Na bazi ventrikularnog konusa se nalaze dva otvora. Jedan u ulaznom dijelu – ostium venosum ili
ostium atrioventriculare dextrum zatvoren sa valva tricuspidalis. Ova valvula ima 3 lista (kuspisa), a
samim tim ovaj ventrikul ima i 3 papilarna mišića (prednji, stražnji i medijalni) koji se vežu za listove
valvulae.
Drugi otvor je u izlaznom dijelu, a zove se ostium arteriosum dextrum ili ostium trunci pulmonalis
koji je zatvoren sa valva trunci pulmonalis. Ovaj izlazni dio desnog ventrikula je postavljen sprijeda i
zove se conus arteriosus (infundibulum), a iza njega odlazi a. pulmonalis tačnije truncus pulmonalis.

Ventriculus sinister

Ventriculus sinister tjera veliki ili somatski krvotok pa je zbog toga veći od desnog, odnosno ima
deblje zidove.

Sa vanjske strane je odvojen od desnog sa 2 sulcusa – sulcus interventricularis anterior et posterior

koji idu prema apexu i sastaju se nešto desno od njega formirajući incisuru apicis cordis koja dijeli
apex na 2 dijela – lijevi i desni, od kojih lijevi odgovara lijevom ventriculu.

Ovim intraventricularnim septumima u unutrašnjosti odgovara ventrikularni septum.

Šupljina je veća od šupljine atrija. Šupljina lijevog ventrikula ima oblik konusa sa bazom gore i vrhom
dolje.

Na njoj razlikujemo ulazni dio kojim krv ulazi u ventrikul, a koji je hrapav i izlazni dio kojim krv izlazi iz
ventrikula, a koji je gladak i koji se za razliku od desnog nalazi straga, upravljen prema desnoj strani
tako da aorta koja izlazi iz njega križa a. pulmonalis koja izlazi iz desnog ventrikula.

Granica između ulaznog i izlaznog dijela je cuspis aorticus kao prednji i desni zid valuvale mitralis
(bicuspidalis).

Zidovi ventrikula su puni izbočina koje prouzrokuju mišićni snopovi. Oni se dijele u 3 grupe:

o mm. papilares sa čijih vrhova odlaze tanke tetive chordae tendinae i hvaraju se za rubove
valvulae mitralis (bicuspidalis) koja ima 2 lista pa tako postoje i 2 papilarna mišića i to prednji
i stražnji mišić.
o mišićni snopovi koji idu od jednog zida na drugi kroz samu šupljinu
o mišićni snopovi koji su cijelom svojom dužinom prislonjeni uz zid ventrikula čineći mišićne
grebene.

Ovi mišićni snopovi su obloženi endokardom i grupisani su uglavnom u ulaznom dijelu ventrikula, a
važni su jer se kod kontrakcije utisnu jedan među drugoga istiskujući tako svu krv iz ventrikula.
Na bazi ventrikularnog konusa nalaze se 2 otvora. Jedan otvor se nalazi u ulaznom dijelu – ostium
venosum ili ostium atrioventriculare sinistum zatvoren sa valva mitralis (bicuspidalis) koja ima 2 lista
(cuspisa). Drugi otvor je u izlaznom dijelu, postavljen straga i upravljen udesno, a zove se ostium
aortae. Zatvoren je sa valva aortae. Iz njega odlazi aorta koja se zbog položaja ovog otvora, koji je
straga i usmjeren udesno križa a. pulmonalis koja dolazi iz desnog ventrikula.

Razlika između lijevog i desnog ventrikula je ta što je izlazni dio otvor desnog postavljen sprijeda, a
izlazni otvor lijevog straga.

Valve cordis

Valvae cordis zatvaraju ulazna i izlazna ušća kod ventrikula i to dva atrioventrikularna, venozna, ušća
– ostium atrioventriculare dextrum et sinistrum i dva arterijska ušća – ostium trunci pulmonalis i
ostium aortae. Tako imamo :

o valva tricuspidalis – zatvara ostium atrioventriculare dextrum

o valva bicuspidalis (mitralis) – zatvara ostium atrioventriculare sinistrum
o valva trunci pulmonalis – zatvara ostium trunci pulmonalis (arteriosum dextrum)
o valva aortale – zatvara ostium aortae (na lijevom ventrikulu)

Valvae atrioventrikularnih ili venoznih ušća, valva tricuspidalis i valva bicuspidalis su sastavljene iz 2-3
lista (kuspisa). Građene su u obliku jedra tj. jednim krajem listovi su fiksirani za zid srca, a slobodni
krajevi su vezani tetivnim nitima papilarnih mišića. Ove valvae su nešto i veće od valvi koje zatvaraju
arterijska ušća, a otvaraju se u smjeru krvne struje tj. u unutrašnjost ventrikula.

Valva tricuspidalis zatvara desno atrioventrikularno ili venozno ušće. Građena je iz 3 lista ili kuspisa
koja imaju formu trokuta sa bazom koja leži uz zid ventrikula i vrhom prema centru ušća.
Atrijalna strana ovog lista je glatka, a ventrikularna je hrapava.
Na slobodnim rubovima ovih listova se hvataju chordae tendineae koje dolaze sa vrhova papilarnih
mišića. Ova tri kuspisa se razlikuju prema položaju pa imamo:

o cuspis septalis – medijalni,

o cuspis ventralis – prednji i
o cuspis dorsalis – stražnji.

Hvataju se na anulus fibrosus koji čini skelet atrioventrikularnog ušća.

Valva bicuspidalis (mitralis) zatvara lijevo atrioventrikularno ili venozno ušće. Građena je iz 2 lista ili
kuspisa i to:

o cuspis ventralis (anterior) – prednji i

o cuspis dorsalis (posterior) – stražnji.

Ovi kuspisi liče na kuspise valvae tricuspidalis, a hvataju se na anulus fibrosus koji čini skelet lijevog
atrioventrikularnog ušća.
Cuspis ventralis se nalazi uz aortu pa se zove i cuspis aorticus. On ima i atrijalnu i ventrikularnu stranu
glatku, dok cuspis dorsalis ima samo atrijalnu stranu glatku, a ventrikularna mu je hrapava.
Cuspis aorticus je u lijevom ventrikulu granica između ulaznog i izlaznog dijela, dok je u desnom to
crista supraventricularis.

Valvae arterijskih ušća imaju po 3 polumjesečasta nabora – valvulae semilunares koje zatvaraju
prostor ušća u obliku džepova.
Svaka valvula semilunaris se sastoji iz duplikature endokarda, a ima oblik polumjeseca sa jednim
dužim, konveksim rubom koji je pričvršćen uz zid ušća i jednim kraćim rubom koji je slobodan.
Slobodni rub je podijeljen u dva dijela koja su konkavna i stanjena i zovu se – lunulae valvarum
semilunaris, a tamo gdje se lunulae sastaju u sredini slobodnog ruba nalazi se odebljanje nazvano –
nodulus valvulae semilunaris (Arantii).
Ove valvae arterijskih ušća sa zidom aortae, odnosno zidom a. pulmonalis zatvaraju prostore
otvorene prema lumenu krvnih žila, a ti prostori se zovu – sinusi (Valsavae). Iz desnog i lijevog sinusa
Valsavae aortae odlaze a. coronaria dextra et sinistra.
Valvae arterijskih ušća se otvaraju u smjeru djelovanja krvne strune tj. u lumen aortae ili a.
pulmonalis.

Valva trunci pulmonalis zatvara desno arterijsko ušće tj. ostium trunci pulmonalis.
Građena je iz 3 polumjesečasta nabora valvulae semilunares i to:

o valvula semilunaris dextra,

o valvula semilunaris sinistra i
o valvula semilunaris anterior.

Ove valvae se hvataju na anulus fibrosus koji čini skelet ušća.

Valva aortae zatvara lijevo arterijsko ušće tj. ostium aortae. Takođe je građena iz 3 valvae
semilunares i to :

o valvula semilunaris dextra,

o valvula semilunaris sinistra i
o valvula semilunaris posterios.

Ove valvulae se hvataju na anulus fibrosus koji čini skelet ovog ušća.

Musculi papillares cordis

Musculi papilares su snopovi mišića koji se nalaze u desnom i lijevom ventrikulu, a njihova uloga je da
otvaraju i zatvaraju valve atrioventrikularnih ušča.

Ovi mišići obavljaju svoju funkciju tako što su povezani sa atrioventrikularnim valvulama na način da
sa vrhova mišićnih snopova odlaze tanke tetive – chordae tendineae i hvataju se na rubove
atrioventrikularnih valvula.
Postoje 3 vrste ovih tetivnih niti:

o jedne se hvataju uz samu bazu kuspisa,

o druge između baze i slobodnog ruba, a
o treće na slobodni rub kuspisa i one su najmnogobrojnije i najtanje.

Ovi mišićni snopovi tako ne dozvoljavaju da pritisak krvi prebaci kuspise na drugu stranu tj. u atrije pri
kontrakciji ventrikula.

Kad se kontrahuje ventrikul on skrati svoju dužinu i tada se kontrahuju i papilarni mišići za onoliko
koliko se skrati dužina ventrikula i na taj način drže nategnute chordae tendineae onemogućavajući
prevrtanje kuspisa na drugu stranu. Ako se produži ventrikul produže se i mm. papillares.

Prema tome koliko valva ima kuspisa toliko ventrikul ima i papilarnih mišića.

U desnom ventrikulu kojeg zatvara valva tricuspidalis imaju 3 papilarna mišića:

o m. papillaris anterior – prednji, najveći i odlazi sa prednjeg zida desnog ventrikula

o m. papillaris posterior – stražnji, odlazi sa stražnjeg zida desnog ventrikula i
o m. papillaris septalis – medijalni i najmanji, odlazi sa septuma i sa najdonjeg dijela criste
supraventricularis.

Svaki od ova 3 mišića šalje chordae tendineae koje idu na po 2 kuspisa.

Tako niti prednjeg mišića idu na susjedne dijelove prednjeg i stražnjeg kuspisa.
Niti stražnjeg mišića idu na dijelove stražnjeg i septalnog kuspisa, a niti septalnog mišića idu na
dijelove septalnog i prednjeg kuspisa.

U lijevom ventrikulu kojeg zatvara valva bicuspidalis (mitralis) imaju 2 papilarna mišića:

o m. papillaris anterior – prednji, odlazi sa prednjeg zida lijevog ventrikula i

o m. papillaris posterior – stražnji, odlazi sa stražnjeg zida lijevog ventrikula.

Sa oba ova mišića idu tetivne niti – chordae tendineae i hvataju se i na prednji i na stražnji kuspis.

Ostia cordis

Ostia cordis ili srčana ušča predstavljaju mjesta na kojima krv ulazi u srce iz krvnih žila, odnosno izlazi
iz srca u krve žile.

Najvažnija ušča nalaze se na bazi oba ventrikula. Tako svaki ventrikul ima po jedno venozno ili
atrioventrikularno ušće i jedno erterijsko ušće.

Atrioventrikularna ušća se nalaze između atrija i ventrikula i kroz njega prolazi venska krv iz atrija u
ventrikul pa se zato zove i venozno ušće – ostium venosum.
Arterijsko ušće se nalazi na bazi ventzikula i kroz njega prolazi arterijska krv iz ventrikula u aortu ili a.
pulmonalis.

Na bazi desnog ventrikula imamo:

o ostium atrioventriculare dextrum ili ostium venosum dextrum – postavljeno je između

desnog atrija i desnog ventrikula i zatvoreno je sa valva tricuspidalis. Kroz njega prolazi
venozna (redukovana) krv iz desnog atrija u desni ventrikul.
o ostium trunci pulmonalis (a. pulmonalis) ili ostium arteriosum dextrum – postavljen je
sprijeda na bazi desnog ventrikula i zatvoreno sa semilunarnom valvulom – valva trunci
pulmonialis. Iz njega odlazi a. pulmonalis, tj. truncus pulmonalis, a kroz njega prolazi
redukovana krv iz desnog ventrikula u a. pulmonalis i dalje u pluća.

Na bazi lijevog ventrikula imamo:

o ostium atrioventriculare sinistrum ili ostium venosum sinistrum – postavljeno je između

lijevog atrija i lijevog ventrikula i zatvoreno je sa valva bicuspidalis ili valva mitralis. Kroz nejga
prolazi oksigenovana (venozna) krv iz lijevog atrija u lijevi ventrikul.
o ostium aortae ili ostium arteriosum sinistrum – postavljeno je na bazi lijevog ventrikula
straga i upravljeno udesno, a zatvoreno semilunarnom valvulom – valva aortae. Iz njega
odlazi aorta, a kroz njega prolazi oksigenovana (arterijska) krv iz lijevog ventrikula u aortu i
dalje u sistemsku cirkulaciju.

Osim ovih ušća koja se nalaze na bazi ventrikula imamo i arterijska ušća, a kroz njih u atrije ulazi krv
koju dovode vene. Ove vene u desni atrij dovode redukovanu krv, a u lijevi atrij oksigenovanu krv.

Tako u desnom atriju imamo:

o ostium venae cavae superior – nalazi se na gornjoj strani desnog atrija, nema valvulu, a kroz
njega prolazi venozna (redukovana) krv iz gornjih dijelova tijela koju u desni atrij dovodi v.
cava superior.
o ostium venae cavae inferior – nalazi se na donjoj strani desnog atrija, zatvoreno je as valvula
v. cavae inferior Eustachii. Kroz njega prolazi venozna (redukovana) krv iz donjih dijelova
tijela koju u desni atrij dovodi v. cava inferior.
o ostium sinus coronarii – nalazi se na donjoj strani desnog atrija ispod i nešto naprijed od
ostium v. cavae inferior. Zatvoreno je sa valvula sinus coronarii Thebesii. Kroz njega prolazi
sva venska krv srčanog krvotoka koju u desni atrij dovori sinus coronarius.

U lijevom atriju imamo:

o ostia vv. pulmonales kojih ima 4 – 5, a nalaze se na gornjoj strani lijevog atrija. Nemaju
nikakvih valvula, a kroz njih prolazi oksigenovana (venska) krv koju iz pluća u lijevi atrij
dovode venae pulmonales.
Septa cordis

Septa cordis predstavlja pregrade pomoću kojih su međusobno odijeljeni atriji, odnosno ventrikuli.
Stoga razlikujemo:

o septum interatriale
o septum interventriculare.

Septum interatriale razdvaja atrije jedan od drugog. Postavljen je u smijeru od desno i nazad, prema
lijevo i naprijed. Na njemu razlikujemo jedan deblji, veći dio i jedan tanji dio koji odgovara fossi ovalis,
a zove se pars membrancea septi atriorum.

Septum interventriculare nalazi se između desnog i lijevog ventricula. Građen je iz dva dijela:

o pars membranacea septi – nalazi se na gornjem dijelu venteikula blizu arterijskih i venskih
ušća. Na lijevoj strani se čitav ovaj dio nalati u lijevom ventrikulu, dok na desnoj strani to nije
slučaj jer se cuspis septalis desnot atrioventrikularnog ušća veže na polovini pars
membranacea septi čineći da jedan dio pars membranacea spti u tom slučaju odjeljuje desni
atrij od lijevog ventrikula i zove se zbog toga septum atrioventriculare Hochstetteri. Građen
je od vezivnog tkiva koje je sa obje strane pokriveno endocardom.
o pars muscularis septi interventricularis zauzima sav osrali dio interventrikularnog septuma, a
građen je iz mišićnog sloja koji je sa obje strane pokriven endokardom.

Srčani skelet

Srčani skelet je fibrozna formacija na kojoj su pričvršćeni kuspisi i na koju se hvata muskulatura srca,
a koji je smješten na bazi ventrikula.

Srčani skelet se sastoji iz:

o anuli fibrosi – okružuju atrioventrikularna i arterijska ušća, tako da ih imamo 4 na broju.

Arterijski prstenovi se nalaze sprijeda, a atrioventrikularni ili venozni straga i to u jednoj ravni
osim prstena a. pulmonalis koji je nešto iznad ostalih.
o trigonum fibrosi – nalaze se između fibroznih prstenova, a postoje ovakva 2 fibrozna trokuta.

Fibrozni skelet srca

Fibrozni skelet srca je sastavljen od 4 fibrozna prstena – anuli fibrosi i 2 fibrozna trokuta – trigonum
fibrosi.
Smješten je na bazi ventrikula, a služi kao polazište cuspisa i valvula i hvatište srčane muskulature.
Anuli fibrosi okružuju venozna i arterijska ušća, a trigonum fibrosi se nalaze između njih.

Anuli fibrosi su fibrozni prstenovi koji okružuju 2 atrioventrikularna (venozna ušća) i 2 arterijska ušća.
Tako imamo:

o anulus fibrosus venosus dexter

o anulus fibrosus venosus sinister
o anulus fibrosus trunci pulmonalis
o anulus fibrosis aortae.

Venozni prstenovi imaju formu kratkih cilindara sa jednom površinom okrenutom prema centru, a sa
drugom okrenutom prema vani.
Za površinu okrenutu prema vani hvataju se mišićne niti atrija i ventrikula.

Arterijski prstenovi nisu obični krugovi nego su sastavljeni iz 3 luka koja okreću svoj konkavitet
prema gore, a konveksitet prema ventrikulima.
Zbog takvog položaja omeđuju na unutrašnjoj strani u lumenu arterija, na njihovom početku 3 uglata
prostora sa vrhom okrenutim prema gore – spatia interalvularia. Ti prostori su ispunjeni vezivnih
nitima tako da je prema dolje stvorena jedna dosta ravna granica na koju se hvataju mišićne niti
ventrikula. Prema gore se na te lukove nastavlja tunica media jedne ili druge arterije.

Trigonum fibrosi su fibrozni trokuti koji povezuju fibrozne prstenove tako što su umetnuti između
njih. Imamo dva fibrozna trokuta:

o trigonum fibrosum dextrum – desni trigonum postavljen desno, između anulus fibrosus
venosus dexter i anulus fibrosus aortae.
Mnogo je veći i važniji od desnog pa je nazvan centrum tendineum cordis, jer sa njega polazi
Todarova tetiva – tendo Todari koja ide u zidu desnog atrija do slobodnog ruba valvulae v.
cavae inferior Eustachii.
o trigonum fibrosum sinistrum – lijevi fibrozni trokut je postavljen lijevo u uglu između anulus
fibrosus aortae i anulus fibrosus venosus sinister.

Endocardium

Pošto je srce građeno iz 3 sloja, gledano iznutra prema vani:

o endocardium,
o myocardium i
o epicardium,

vidimo da je endocardium njegov unutrašnji sloj ili tunica interna cordis.

Endocardium je glatka membrana koja pokriva unutrašnju stranu srčanog zida ulazeći u sve udubine i
obavijajući sve izbočine.

Na venoznim i arterijskim ušćima endokard se previja na kuspise i valvulae semilunares te ih pokriva s

obje strane.

Sastoji se iz 3 sloja:

o endotel,
o lamina propria i
o stratum subendocardiale.

Myocardium

Myocardium ili tunica media cordis je srednji sloj od 3 sloja koja izgrađuju srce, dok je vanjski sloj
epicardium ili tunica externa, a unutrašnji sloj endocardium ili tunica interna. To znači da je srce
gledajući od unutra prema vani građeno od endocarda, myocarda i epicarda.

Myocardium je najdeblji i najvažniji od ova 3 sloja, a izgrađen je od mišićnih niti koje čine srčanu
muskulaturu. Ova srčana muskulatura se razlikuje od obične poprečno – prugaste muskulature time
što se niti račvaju i spajaju međusobno čineći mrežu tzv. sincicij i time što nije pod uticajem naše
volje.

Srčanu muskulaturu dijelimo na 2 dijela:

o radnu muskulaturu i
o sprovodnu ili specifičnu muskulaturu.

Radna muskulatura se neprestano kontrahira od početka života do smrti. Dijelimo je na 2 dijela,

potpuno odijeljena jedan od drugog koji jedino što imaju zajedničko su polazišta (fibrozni prstenovi i
trokuti). To su:

o muskulatura atrija
o muskulatura ventrikula,

Specifična ili sprovodna muskulatura sprovodi podražaj od jednog dijela srca ka drugom i tako
koordinira kretnje svih dijelova srca i nju sačinjavaju 2 dijela ili sistema:

o atrioventrikularni sistem i
o sinus – atrijalni sistem.
Muskulatura atrija

Muskulatura atrija predstavlja radnu muskulaturu atrijalnog dijela srca. Sastoji se iz:

o fibrae communes i
o fibrae propriae.

Fibrae communes nisu zajedničke za oba atrija, tj. ne čine kompletnu ovojnicu za atrijalne sakuse.
Dijele se na 2 snopa:

o transverzalni snop – fasciculus interatrialis horizontalis – izlazi iz sulcus interatrialis

posterior blizu sulcus coronariusa, ide po stražnjoj plohi lijevog atrija, obavija ga i odlazi blizu
lijeve auriculae. Tu se dijeli na dva dijela, gornji i donji i tako obavija aurikulu sa gornje i donje
strane te se spaja desno odnje i prelazi u sulcus interatrialis anterior, a onda završava u zidu
desnog atrija i oko ulaza v. cavae superior.
o anteroposteriorni snop – fasciculus anteroposterior – je snop koji teče u smjeru od naprijed
ka nazad. Polazi iza aortae skoro okomito na horizontalni fascicul, diže se prema prednjoj
strani lijevog atrija okružujući ga, a onda se gubi u stražnjim zidovima oba atrija.

Fibrae propriae su kraće od prethodnih i teku longitudinalno ili transverzalno ne čineći fascikule osim
u manjem dijelu. Polaze od fibroznih prstenova i fibroznih trokuta prema gore. Od fascicula imamo:

o fasciculae koji čine obične petlje i podižu endokard praveći izbočenja prema lumenu atrija, a
tu se spajaju fasciculus terminalis u cristi terminalis, fasciculus limbicus superior et inferior
koji čine limbus fossae ovalis, fasciculus Lowerii koji se odijeli od fasciculus limbicus superior i
pravi izbočenje – torus intervenosus (tuberculum Lowerii) i trabeculae carneae u auricula
dextra et sinistra.
o fasciculae čije niti zatvaraju posebne prstenove oko venoznih ušća, a tu spadaju niti
poredane oko 4 vv. pulmonales u lijevom atriju koje važe kao sfinkte4ri i niti poredane oko
ušća sinus coronariusa u desnom atriju.

Muskulatura ventrikula

Muskulatura ventrikula predstavlja radnu muskulaturu ventrikularnog dijela srca. Za ovu muskulaturu
važi formula da je srce sastavljeno iz dva mišićna sakusa koji su obavijeni trećim. Tako se muskulatura
ventrikula sastoji od:

o fibrae propriae – koje grade pojedini ventrikul i

o fibrae communes koje su zajednički omot za oba ventrikula.

Fibrae propriae su postavljene između površnog i dubokog sloja fibri communes. Formiraju
nepotpune prstenove koji se sa svoja oba kraja hvataju na anulus fibrosus odgovarajućeg ventrikula.
Ovi poluprstenovi ne idu u smjeru paralelnom sa osovinom srca nego sa njom čine manji ili veći ugao.

Fibrae communes su zajedničke za oba ventrikula i prave zajednički omot za ventrikule. Dijele se na :

 fibrae communes superficiales – formiraju petlje koje imaju jedan silazni površni kraj i drugi
uzlazni površni kraj. Ove petlje počinju na anulus fibrosus idu dolje sa vanjske strane fibri
proprium, a onda zaviju prema gore došavši na unnutrašnju stranu fibri proprium i završe opet na
anulus fibrosusu. Dijele se na:
 prednje – obavijaju facies sternocostalis ventrikula u vidu široke laminae muscularis.polaze
sa prednjeg ruba svih fibroznih prstenova, sa trigonum fibrosus i sa konusne tetive te idu
dolje i nalijevo. Dolaze do vrha srca (kojeg čini lijevi ventrikul) gdje se skupe u debeo fascicul,
tu prave jedan zavoj oko osovine lijevog ventrikula stvarajući formaciju zvanu vortex cordis, a
onda zaviju prema gore i ulaze u otvor mišićnog sakusa lijevog ventrikula koji je sastavljen od
fibri propria, disociraju i dižu se prema gore sa unutrašnje strane sakusa ispod endotela, a
završe na anulus fibrosus venosus sinister. Ove fibre se još zovu fibrae vorticosae.
 stražnje – odlaze sa stražnjih rubova dva atrioventrikularna prstena, idu premadolje i desno i
kao lamina pokrivaju facies diaphragmatica cordis. Ne čine zavoj već dolaze na margo acutus
jednostavno zavijajući oko njegove donje dvije trećine tako što urone među fibrae propriae i
teku sa njihove unutrašnje strane ispod endokarda te završe na odgovarajućem anulus
fibrosusu.
 fibrae communes profundae su nazvane još i suturales ili interventriculare, odlaze većinom s
medijalnog dijela anulus fibrosus venosus dextera idući duboko pod endokardom po desnoj
strani septum interventriculare prema apexu te zaviju prema lijevoj strani probivši se kroz fibrae
propriae lijevog ventrikula.

Prema ovome vidi se da je ventrikularni septum rezultat udruženja 2 ventrikularna sakusa povezana
superficijalnim nitima kojima se pridruže i fibrae communes profundae kao i atrioventrikularna
sprovodna muskulatura. To znači da ovaj septum nije autonomna formacija.

Specifična sprovodna muskulatura srca

To je posebna srčana muskulatura koja sprovodi srčane podražaje i time koordinira kretanje između
pojedinih dijelova srca.
Sačinjavaju je 2 dijela ili sistema:

o atrioventrikularni sistem i
o sinus atrijalni sistem.

Atrioventrikularni sistem je najvažniji dio sprovodne muskulature srca. Služi za koordinaciju kretnji
između atrija i ventrikula. Njegovi dijelovi su:

o nodus atrioventricularis (Aschoff – Tawara) – AV čvor i

o Hissov snop ili fasciculus atrioventricularis.
Nodus atrioventricularis (Aschoff – Tawara) je specijalna nakupina mišićnih elemenata u atrijalnom
sistemu.
nalazi se u desnom atriju u tzv. Koch-ovom trouglu koji je omeđen

 Ušćem sinus coronariusa,

 Todarovom tetivom i
 Hvatištem cuspis septalisa valvae tricuspidalis.

Na svom prednjem kraju se nastavlja u Hiss-ov snop.

Hiss-ov snop ili fasciculus atrioventricularis odlazi od nodus atrioventricularisa. Dijeli se u 3 dijela:

o truncus ili crus communae – ima izgled vrpce, a polazi od AV čvora i ide dolje i naprijed,
probija srčani skelet desno od trigonum fibrosum dextrum pa ide uzduž stražnjeg donjeg
ruba pars membranacea ventrikularnog septuma da bi se na njegovom rubu podijelio na 2
ogranka: crus dextrum i crus sinistrum.
o crus dextrum et sinistrum – nastaje podjelom truncusa ili crus communae tako da crus
dextrum nastavlja tok truncusa i ide u desni ventrikul, a crus sinistrum probija pars
membranacea ventrikularnog septuma i ulazi u lijevi ventrikul.
U desnom ventrikulu crus dextrum nastavlja tok truncusa idući ka medijalnom kraju
trabeculae septomarginalis Leonardo da Vinči u kojoj nastavlja svoj tok prema prednjem
papilarnom mišiću.
U lijevom ventrikulu crus sinistrum ide po lijevoj strani pars muscularis ventrikularnog
septuma ispod endocarda prema apexu, te se podijeli na fasciculus anterior koji dohvati bazu
prednjeg papilarnog mišića i na fasciculus posterior koji dohvati bazu stražnjeg papilarnog
mišića.
o terminalni ogranci – su okrajci crus dextrum i crus sinistruma. To su specijalno blijede i male
niti.

Sinus – atrijalni sistem je drugi sistem sprovodne muskulature srca.

Sačinjavaju ga 4 dijela:

o nodus sinusatrialis (Keith-Flackov čvor), SA čvor – postavljen je ispod epikarda u sulcus

terminalisu koji se nalazi između ušća v. cavae inferior sa jedne strane i lateralnog dijela
desnog atrija s druge strane.
o veza između desnog atrija i v. cavae superior – je u vidu jednog mišićnog snopa koji ide
sa granice v. cavae superior i atrija prema dolje i desno, prolazi kroz masno tkivo u sulcus
terminalisu, okružuje v. cavu superior s stražnje strane te ide prema naprijed i dolazi
odakle je i pošao ( granica v. cavae i atrija).
o veza između SA čvora i v. cavae superior – to je mišićni snopić koji ide od v. cavae
superior do SA čvora
o veza između SA čvora i AV čvora – to su niti slične Purkinijevim nitima. Ujedinjene su u
duge, zasebne snopiće koji idu odozgo prema dolje preko stražnjeg zida desnog atrija i
oko prednjeg gornjeg ruba v. cavae inferior do AV čvora s kojim se združe.
Epicardium

Pošto je srce građeno iz 3 sloja, gledano iznutra prema vani:

o endocardium,
o myocardium i
o epicardium

vidimo da je epicardium njegov vanjski sloj ili tunica externa cordis.

Epicardium je serozna membrana koja oblaže srce i početne dijelove velikih krvnih žila srca, ali ne sve
jednako.
Arterijske žile oblaže u potpunostim ali venozne samo djelimično jer se na njima vrši prelaz epikarda.

Naime, epikard je ustvari visceralni list seroznog perikarda, a serozni perikard osim visceralnog ima i
parietalni list koji oblaže unutrašnju stranu fibroznog perikarda.
Zato velike venozne žile srca nisu potpuno obložene epikardom tj. visceralnim listom seroznog
perikarda jer na ovim žilama visceralni list seroznog perikarda tj. epikard prelazi u parietalni list
seroznog perikarda. Zbog takvog rasporeda serozne opne mi možemo rukom obuhvatiti ventrikule,
ali ne možemo atrije. Tako isto možemo proći prstom između velikih arterijskih žila i atrija i obuhvatiti
ih, a taj prolaz se zove sinus transversus pericardii.
Ako to probamo uraditi sa velikim venoznim žilama vidjet ćemo da je to nemoguće jer su samo
djelimično obavijene epikardom.

Pericardium

Pericardium je membranozna vreća koja obavija srce i početne dijelove velikih krvnih žila.
Ima 2 lista:

o vanjski fibrozni i
o unutrašnji serozni.

Serozni list se prebacuje i na srce kao visceralni list obrazujući tako tunicu externu cordis ili
epicardium.
Fibrozni pericardium je vanjski fibrozni list perikarda. To je ustvari vreća izgrađena od gustog
vezivnog tkiva u obliku konusa sa vrhom okrenutim prema gore i bazom koja leži na dijafragmi. Vrh
ovog konusa seže gore do angulus sterni Ludovici i nastavlja se u tunicu adventitiu velikih žuka srca.

Ova perikardijalna vreća je fiksirana za zidove thoraxa čime zadržava srce u određenom položaju.

Najprije je fiksirana jednim slojem vezivnog tkiva koje se nalazi oko pericarda, a onda i nekim
snopovima gustog vezivnog tkiva koji se zovu ligg. Sternopericardiaca. Ovi ligamenti se nalaze između
sternuma i prednje strane pericarda. Ima ih 2:

o lig. sternopericardiacum craniale – ide sa stražnje strane manubriuma prema nazad i dolje
o lig sternopericardiacum caudale – nalazi se u blizini apexa srca.

Serozni pericardium je unutrašnji list perikarda. To je potpuno zatvorena vrećica kod koje
razlikujemo parietalni i visceralni list, a koja služi za to da omogući lako kretanje srca.

Parietalni list oblaže unutrašnju stranu fibroznog skeleta sa kojim je usko spojen dok visceralni list
oblaže početne dijelove velikih krvnih žila srca obrazujući tako tunicu exterrnu cordis ili epicardium.

Parietalni i visceralni list među sobom obrazuju šupljinu – cavum pericardii. S obzirom da su ovi
listovi priljubljeni jedan uz drugi ta šupljina zapravo i ne postoji tj. virtuelna je. Sadrži veoma malo
serozne tekućine, ali u patološkim stanjima može se izlučiti puno više ove tekućine pa u tom slučaju
imamo stvarnu perikardijalnu šupljinu u kojoj se može skupiti i do 2l serozne tekućine.

Vaskularizacija i inervacija srca

Arteria coronaria cordis dextra – polazi odmah na početku aortae iz sinus Valsavae ventralis (dexter),
poviše valvulae semilunaris dexter.
Ide na desnu stranu, uložena je u sulcus coronarius cordis i tako dolazi na stražnju stranu srca.
Daje sljedeće grane:

 ramus coni arteriosi – daje 1-2 ogranka za conus arteriosus

 ramus marginalis dexter – za zid desnog ventrikula
 ramus interventricularis – u visini sulcus interventricularis posterior, ide kroz sulcus sve do
vrha srca dajući grane za pars muscularis septi i za desni i za lijevi ventrikul (rami
interventriculares septales)
 ramus nodi sinuatrialis – za SA čvor 2/3
 ramus nodi atrioventricularis – za AV čvor
 ramus posterolateralis dexter.

Arteria coronaria cordis sinistra polazi iz sinus Valsave sinister, ide između truncus pulmonalis i
lijevog atrija. Dolazi na prednju stranu srca i odmah daje dvije veće grane:

o ramus interventricularis – ide u sulcus interventricularis anterior sve do vrha oko kojeg zavija, te
odlazi na stražnju stranu. Daje grane za prednju stranu desnog i lijevog ventrikula:
  ramus coni arteriosi
 ramus lateralis
 rami interventriculares septales.
o ramus circumflexus – ide kroz sulcus coronarius na lijevu stranu i nazad, te se koso spušta po
lateralnoj i stražnjoj strani lijevog ventrikula. Ova arterija opskrbljuje krvlju veći dio lijevog srca,
prednju polovinu septuma, prednji zid desnog ventrikula skupa s njegovim papilarnim mišićem,
te conus i bulbus a pulmonalis. Daje ogranke i za lijevi atrij.
 ramus nodi sinuatrialis – za SA čvor ( 1/3)
 ramus marginalis sinister
 ramus posterior ventriculi sinister.

Vene srca skupljaju vensku krv srčanog krvotoka.

Ulaze direktno u desni atrij osim vv. cordis minimae koje ulaze u lijevi atrij i u oba ventrikula.
Razlikujemo sljedeće srčane vene:

 sinus coronarius – prikuplja gotovo svu krv srca. Nalazi se u sulcus coronarius, ulazi u desni
atrij ispod v. cavae inferior.
 vena cordis magna – počinje na vrhu srca, ide u sulcus interventricularis anterior do baze
ventrikula, a zatim ide lijevo u sulcus coronarius i na stražnjoj strani srca ulazi u sinus
coronarius. Na svom putu prima ogrange od oba ventrikula i lijevog atrija.
 v. posterior ventriculi sinistri – ide od vrha srca po stražnjoj strani lijevog ventrikula i na bazi
ventrikula ulazi u sinus coronarius.
 v. cordis media – ide od vrha srca u sulcus interventricularis posterior i ulazi u sinus
coronarius nešto prije njegova ulaska u desni atrij.
 v. cordis parva – ide sa desnog atrija i desnog ventrikula i kroz sulcus coronarius dolazi u
sinus coronarius
 v. obliqua atrii sinistri – nalazi se na lijevom atriju lijevo i nazad, a ulazi u sinus coronarius
 vv. cordis anteriores – su male veze na prednjoj strani desnog ventrikula, a ulaze u desni atrij
na donjem dijelu prednje strane.
 vv. cordis minimae – su veoma male vene i ulaze direktno u oba atrija i u oba ventrikula kroz
foramina venarum minarum.

Inervacija srca dolazi od plexus cardiacus kojeg čine:

o parasimpatički ogranci n. vagi i

o pars cervicalis et thoracica systematis sympatici.

Parasimpatički ogranci n. vagusa usporavaju rad srca (nn. depressores), a simpatički ogranci
ubrzavaju rad srca (nn. accelerantes).

Položaj srca i odnosi sa drugim organima

Srce je kod čovjeka veličine stisnute šake.

Omotane je u perikardijalnu vreću i postavljeno u mediastinum mediumu tako da mu osovina koja
prolazi kroz apex i sredinu baze stoji u smjeru od nazad, gore i desno prema naprijed, dolje i lijevo
čineći ugao od 40° sa frontalnom i sagitalnom osovinom.

Postavljeno je u sredini, ali nešto više na lijevu stranu tako da mu 1/3 ostane desno od medijalne
linije, a 2/3 lijevo od nje. Osim toga, srce je nešto rotirano ali nepravilno tako da ako se gleda sa
prednje strane vidi se najveći dio desnog atrija, desna aurikula, prednja ploha desnog ventrikula, mali
dio lijevog ventrikula, aorta, a. pulmonalis i mali dio lijeve aurikule. Zbog te rotacije i septum stoji
skoro frontalno, a ne sagitalno.

Srce u mediastinumu dolazi u odnos s drugim organima torakalne šupljine.

Gledano sprijeda, srce je pokriveno plućima i pleurom.

granica pleure ide sprijeda od vrha pluća tj. od cupule pleurae iznad I rebra do sternoklavikularnog
zgloba, a odatle idu iza manubriuma prema dolje konvergirajući sa onom sa druge strane i sastaju se
u visini u kojoj se II rebro veže za sternum. Time pleura ispod manubriuma stvara jedan trouglast
prostor – trigonum interpleurae superior ili trigonum thymicum. Od mjesta gdje se II rebro veže za
sternum obje pleure teku paralelno jedna uz drugu do visine IV rebra. Odavde desna pleura ide
vertikalno dolje do mjesta gdje se hrskavica VI ili VII rebra veže za sternum i tu se nastavlja u donji
rub pleure. Lijeva pleura od tog istog mjesta naglo zavije nalijevo čineći luk konkavan prema desnoj
strani i ide do hrskavice VI rebra gdje se nastavlja u donji rub pleure.

Ovakvim tokom pleura ograničava još jedno polje u kojem nema pleurae niti plućnog parenhima, a to
je trigonum interpleurale inferior ili trigonum pericardiacum. Nalazi se na mjestu gdje lijeva pleura u
visini IV rebra naglo zavije nalijevo i na tom mjestu desni ventrikul preko pericarda dotiče torakalni
zid.

To se dešava zbog toga što u području incisure cardiacae pulmonis sinistri lijevo pluće ima veći luk
nego pleura pa je recessus costomediastinalis pleurae na tom mjestu djelimično prazan tako da
desni ventrikul preko perikarda tu može da dotiče torakalni zid.

U ovom trigonumu zbog toga imamo veći dio srca koji je slobodan za istraživanje.

Zato ovdje vršimo i njegovu perkusiju. Perkutujući srce u ovom trigonumu imamo apsolutnu i
relativnu muklinu srca.

Apsolutnu muklinu srca čujemo na mjestu gdje srce dolazi direktno u odnos s prednjim torakalnim
zidom. To polje apsolutne mukline srca je ograničeno:

o gore – IV rebrom,
o dolje – dijafragmom,
o desno – lijevim rubom sternuma, a
o lijevo – ictusom cordis.

Relativnu muklinu srca čujemo na mjestu gdje je srce pokriveno tankim slojem plućnog parenhima.
To polje je ograničeno:

o gore – III rebrom,

o dolje – dijafragmom,
 o desno – desnim rubom sternuma, a
o lijevo – dopire do ictus cordis.

Srce se nalazi u mediastinum mediumu, između obje pleurae mediastinales kao i između lijevog i
desnog pluća odijeljeno perikardom i pleurom od njih.

Između srca i pluća, odnosno između perikarda i pleurae mediastinalis prolaze nn. phrenici.

Prema gore i naprijed perikard dolazi u odnos s thymusom.

Iznad srca se nalaze početni dijelovi velikih krvnih žila.

Na stražnjoj strani perikarda nalaze se oba vagusa, oesophagus i nodi lymphatici, a visoko prema gore
i iznad nalazi se trachea sa bronchusima koji su u kontaktu sa perikardom.

Projekcija srca i srčanih ušća

Projekcija srca na prednjem torakalnom zidu nalazi se u zatvorenom četverougaonom polju čije su
dvije tačke na desnoj strani medijalne linije, a dvije su na lijevoj. Te tačke su:

o desna gornja tačka leži na gornjem rubu treće rebarne hrskavice desnog rebra 1 cm
od desnog ruba sternuma.
o desna donja tačka leži u petom desnom interkostalnom prostoru, 1 cm desno od
ruba sternuma.
o lijeva donja tačka leži u petom interkostalnom prostoru takođe 1 cm unutar
medioklavikularne linije (ictus cordis).
o lijeva gornja tačka leži u drugom lijevom interkostalnom prostoru, odnosno
interhondralnom prostoru 2 cm lijevo od ruba sternuma.

U ovom polju se mogu obilježiti i projekcije auricula:

o desna auricula leži tamo gdje se četvrto rebro hvata za sternum

o lijeva auricula se nalazi u visini hrskavice trećeg lijevog rebra.

Projekcija srčanih ušća na prednjem torakalnom zidu nalazi se na sljedećim tačkama:

o ostium atrioventriculare dextrum – nalazi se u visini hvatišta petog desnog rebra za

sternum, a na liniji koja veže hvatište trećeg desnog rebra sa hvatištem šestog
desnog rebra. Ovo ušće se sluša na ovom projekcionom mjestu.
o ostium atrioventriculare sinistrum – nalazi se na mjestu gdje se lijevo četvrto rebro
veže za sternum, a zahvata i treći interkostalni prostor. Ovo ušće se sluša na ictus
cordis tj. u petom interkostalnom prostoru 1 cm unutar medioklavikularne linije.
o ostium trunci pulmonalis – leži na mjestu gdje se treće lijevo rebro spaja sa
sternumom. Ovo ušće se sluša u drugom lijevom interkostalnom prostoru.
 o ostium aortae – leži nešto ispod ostium trunci pulmonalis, nešto bliže medijalnoj
liniji, dijelom na sternumu a dijelom u trećem interkostalnom prostoru. Ovo ušće se
sluša u drugom desnom interkostalnom prostoru.

Projekcione tačke ušća i auskultatorne tačke ušća se ne poklapaju. To je zato što tonove i šumove
slušamo tamo gdje ih struja nosi.

Trachea

Trachea ili dušnik je dio respiratorne cijevi koji se nastavlja na larynx.

Proteže se od donjeg ruba cartilago cricoidea (prstenaste hrskavice) do bifurtatio tracheae, odnosno
do mjesta gdje započinju bronhi. Proteže se od VI cervikalnog to IV torakalnog kralješka.

Mjesto gdje se grana na bronchuse – bifurtatio tracheae sprijeda odgovara prelazu manubriuma u
corpus sterni (angulus Ludovici), a straga vršku processus spinosusa III torakalnog kralješka.

Na trachei razlikujemo:

o pars cervicalis – koji čeži u medijalnoj liniji i

o pars thoracica – koji leži malo više desno.

Trachea ima oblik duge, široke i čvrsto građene cijevi kojoj je sprijeda i lateralno zid zaobljen i
cilindričan, a straga ravan. Taj stražnji ravni zid naziva se paries membranaceus jer ne sadrži hrskavice
koje održavaju lumen tracheae uvijek otvorenim.

Dužina tracheae je oko 12 cm, a promjer 2 cm.

Na vanjskoj površini tracheae, na pars cervicalis nalazi se lagano udubljenje – impressio thyreoidea
kojeg pravi lijevi režanj gl. thyreoideae, dok se na pars thoracica poviše mjesta gdje prolazi lijevi
bronchus na istoj strani nalazi – impressio aortica kojeg pravi arcus aortae.

Na pars cervicalis tracheae priliježu sprijeda:

 u visini prve 4 hrskavice – isthmus gl. thyreoideae

 nešto niže vv. thyreoideae inferiores (plexus thyreoideus impar).
 a još niže je gornji kraj thymusa i v. thyreoidea ima
 straga priliježe oesophagus
 lateralne strane pokrivaju gore režnjevi gl. thyreoideae, a
 dolje žilno – nervni snop vrata.

Između oesophagusa i tracheae teku nn.laryngei recurrentes.

Pars thoracica leži na granici mediastinum anteriusa i mediastinum posteriusa. Uz njega sprijeda
priliježe v. brachiocephalica sinistra, a niže ga križaju truncus brachiocephalicus, a. carotis communis
sinistra i arcus aortae, dok je straga oesophagus.
Lijeva strana ovog dijela tracheae je u odnosu s pleurom mediastinalis koja ga dijeli od lijevog pluća,
sa n. laryngeus recurrensom i sa arcusom aortae koji je križaju od naprijed ka nazad.

Desna strana ovog dijela tracheae je u odnosu sa pleurom mediastinalis koja ga dijeli od desnog pluća
sa v. cavom superior koja ide uz tracheu uzdužno i sa v. azygos koja križa tracheu od nazad ka
naprijed i ulijeva se u v. cavu superior.

Tracheu grade tunica fibroelastica kao sloj gustog vezivnog tkiva u koje je uloženo 16 – 20
potkovičastih trahealnih hrskavica – cartilagines tracheales. Njihov konkavitet gleda nazad, visoke su
3 – 4 mm, a dio tunicae elasticae koji povezuje dvije susjedne hrskavice naziva se lig. anulare.
Posebno je građena zadnja hrskavica, na bifurtatio tracheae, koja ima izgled kupaćih gaćica.
Dio tracheae straga gdje nedostaju hrskavice naziva se paries membranaceus.
Hrskavice omogućavaju da lumen tracheae ostane uvijek otvoren.

Sa unutrašnje strane tunicae fibroelastice i to samo u području paries membranaceusa nalazi se

tunica muscularis izgrađena od transverzalnih glatkih mišićnih niti.

Na unutrašnjoj strani tracheae je tunica mucosa koja ima višeredni cilindrični epitel s trepetljikama i u
čijoj se lamini proprii nalaze glandulae tracheales, a njihov sekret vlaži sluznicu i kupi prašinu te biva
izbačen iz tracheae djelovanjem cilija koje trepere prema grkljanu.

Tracheu vaskulariziraju a. thyreoidea superior et inferior i aa. bronchiales.

Limfa tracheae ide u nodi lymphatici tracheales.

Trachea je inervirana od rami tracheales nervi vagi i od sympathicusa.

Bronchi principales

Trachea se dijeli na mjestu zvanom bifurcatio tracheae koje se nalazi u visini prelaza manubriuma u
corpus sterni sprijeda, odnosno u visini processus spinosus trećeg torakalnog kralješka straga u dvije
grane – bronchi principales.

Te grane su dva glavna bronha, desni i lijevi, bronchus principalis dexter et sinister.

Ova dva bronha međusobno divergiraju formirajući ugao od 70°C između sebe. Nejednaki su, desni je
kraći i deblji, a lijevi duži i uži. Desni nastavlja smjer thracheae, a lijevi ide više horizontalno. Oba
završavaju u hilusu pluća.
Imaju istu građu kao trachea tj. imaju tunicu fibroelasticu kao gusto vezivno tkivo u koje su umetnute
potkovičaste hrskavice. Desni ih ima 6 – 8, a lijevi 10 – 12.
Ispod tunicae fibroelastice je tunica muscularis u području pars mambranaceusa dok unutrašnju
površinu oblaže tunica mucosa.

Ispred i poviše odgovarajućeg bronchusa ide a. pulmonalis, dok vv. pulmonales idu ispred bronchusa.

Bronchus principalis dexter

Bronchus principalis dexter je desni glavni bronh koji nastavlja tok tracheae i ulazi na hilus u desno
pluće.

Kraći je i deblji od lijevog.

Proteže se od bifurcatio tracheae dolje i malo udesno do baze desnog pluća.

Građen je kao i trachea, a jedino ima manje potkovičastih hrskavica i to 6 – 8.

Ispred i iznad njega teče a. pulmonalis, a ispred njega vv. pulmonales.

Sprijeda je u odnosu s v. cavom superior u koju se ulijeva v. azygos koja teče sa gornje strane ovog
broncha.

Bronchus principalis dexter ulazi u hilus desnog pluća zajedno sa ostalim krvno žilno elementima i
nervima formirajući tzv. plućni korijen – radix pulmonis.

Odnosi u hilusu su takvi da je bronh najviši, a. pulmonalis je ispod i ispred njega, a ispod i ispred nje
su vv. pulmonales.

Bronchus principalis dexter ulazi na hilusu u desno pluće koje ima 3 režnja i teče kroz njega koso od
gore, medialno i naprijed prema dolje, lateralno i nazad, završavajući u visini baze pluća.

Dijeli se na 3 lobarna bronha, za svaki lobus po jedan:

o bronchus lobaris superior dexter

o bronchus lobaris medius dexter
o bronchus lobaris inferior dexter.

Svaki ovaj lobarni bronh se dalje dijeli na više segmentalnih bronha.

Bronchus principalis sinister

Bronchus principalis sinister je lijevi glavni bronh koji ide više horizontalno i lijevo ulazeći na hilus u
lijevo pluće.

Duži je i uži od desnog.

Proteže se od bifircatio tracheae.

Građen je kao i traheja, samo što ima manje potkovičastih hrskavica i to 9 – 12.

Ispred i poviše njega teče, kao i kod desnog, a. pulmonalis.

Ispod njega vv. pulmonales.
Na njemu jaše arcus aortae, a straga uz njega priliježe oesophagus.

Bronchus principalis sinister ulazi u hilus lijevog pluća zajedno sa ostalim krvno – žilnim i nervnim
elementima, koji ulaze i izlaze iz lijevog pluća formirajući tzv. radix pulmonis.

Odnosi u hilusu lijevog pluća su takvi da se bronh nalazi u sredini i straga imajući hiperarterijalan
položaj u odnosu na a. pulmonalis koja se nalazi iznad i ispred njega.

Ispod i ispred bronha nalaze se vv. pulmonales.

Vv. pulmonales se kod oba pluća u hilusu nalaze najniže i najviše naprijed.

A. i v. bronchalis idu prislonjene uz paries membranaceus bronchusa.

Bronchus principalis sinister ulazi na hilus u lijevo pluće koje ima dva režnja i teče kroz njega
horizontalno i koso od gore, medijalno i naprijed prema dolje, lateralno i nazad završavajući u visini
baze pluća.

Dijeli se na dva lobarna bronha, za svaki lobus po jedan, a ovi dalje na više segmentalnih bronha:

o bronchus lobaris superior sinister

o bronchus lobaris inferior sinister.

Grananje bronha u plućima

Bronchus na hilusu ulazi u pluća, teče od gore, medijalno i naprijed prema dolje, lateralno i nazad
završavajući se u blizini baze.

Teče iza plućne osovine.

Od njega polaze njegove grane – rami bronchiales.

Svaki bronchus čim uđe u pluća sprijeda bude ukršten od a. pulmonalis.

Svaki bronchus daje 4 ventralne i 4 dorzalne grane koje se označavaju brojevima.

Ventralne grane polaze iznad odgovarajućih dorzalnih grana.

Postoje prekobrojne grane, a jedna se nalazi iznad svih grana kao i a. pulmonalis, a izlazi iz ventralne
strane i to je r. bronchialis eparterialis.

Na desnom bronchusu sa medijalne strane, odmah ispod I dorzalne grane je ramus bronchialis
infracardiacus.

Na desnoj strani:

 u lobus superior ide ramus eparterialis

 u lobus medius ide I ventralna grana.
 u lobus inferior idu sve ostale grane.

Na lijevoj strani:

 u lobus superior ide I ventralna grana

 u lobus inferior idu sve ostale grane.

Trachea se dijeli na 2 glavna bronha: desni i lijevi. Desni se dijeli na 3, a lijevi na 2 lobarna bronha.
Svaki lobarni bronh dijeli se na više segmentalnih bronha.

Plućni acinus

Plućni acinus je osnovna funkcionalna jedinica pluća u koju se dovodi zrak putem bronchusa i vrši
izmjena plinova putem alveola.

Najstaje na sljedeći način.

 Segmentalni bronhim kao grane terminalni bronhusa se dalje dijele u više ogranaka, a
konačni ogranci tih grana koji imaju promjer 0,5 mm su bronchioli terminales ili bronchioli
minimi. Oni služe isključivo za vođenje zraka i ne sudjeluju u izmjeni plinova.
 Bronchus terminalis se dalje dijeli u 2 grane koje po zidovima imaju mjehuriće – alveole koje
služe za izmjenu plinova, a zovu se bronchioli respiratorii i imaju dvostruku funkciju jer
sprevode zrak i vrše izmjenu plinova.
 Bronchiolus respiratorius se takođe dalje djieli u dvije grane što se ponavlja 3-4 puta, a
konačni produkt tog dijeljenja su cjevčice čiji je sav zid ispunjen alveolama, a zovu se ductuli
alveolares ( ductus alveolaris na uzdužnom presjeku izgleda kao hodnik u kome se sa obje
strane nalazi red kupaćih kabina sa otvorenim vratima)
 Ductus alveolaris se završava podijelivši se dihotomično u 2 slijepe vrećice. Služi isključivo za
razmjenu gasova.
Sve što nastaje podjelom bronchus terminalisa, tj. bronchioli respiratorii, ductuli alveolares sa
alveolama, slijepe vrećice okruženo je vezivnim tkivom i nigdje ne komunicira sa okolinom predstavlja
plućni acinus. Iz ovog slijedi da u acinus ulazi samo bronchiolus terminalis.

Acinus ima oblik piramide kojoj je baza okrenuta prema površini pluća, a na vrhu joj ulazi bronchiolus
terminalis. Odijeljen je od susjednih acinusa vezivom koje se zove interaciozna spta, a koja dolazi do
izražaja na plućnoj površini gdje omeđuje poligonalna polja.

Plućni acinus je osnovna funkcionalna jedinica pluća. Ima oblik piramide čija je baza okrenuta ka
površini pluća, a u njen vrh ulazi bronchiolus terminalis. Po ulasku u acninus bronchiolus terminalis se
dijeli na 2 bronchiolus respiratoriusa koji se dalje dijele nekoliko puta, a njihovi završni ogranci su
ductuli alveoalres koji se podijele u 2 slijepe vrećice.

Acinus je okružen i odijeljen vezivom od okolnih acinusa, a ono se zove interaciozna septa.

Acinus et lobus pulmonis

Acinus je osnovna funkcionalna jedinica pluća u koju se dovodi zrak putem bronhusa i vrši izmjena
plinova putem alveola.

Sve što nastaje podjelom bronhiolusa predstavlja plućni acinus.

Acinus ima oblik piramide kojoj je baza okernuta prema površini pluća, a vrh joj ulazi u bronchiolus
terminalis.

Odijeljen je od susjednih acinusa vezivom – interaciozna septa.

10 – 12 acinusa formiraju lobus pulmonis. U njega ulazi posebni bronhiolus. Ovi lobusi su okruženi
debljim vezivnim tkivom koje ih odjeljuje – interlobularna septa.

Lobuli pulmonis izgrađuju segmente pulmonis, a segmenti pulmonis izgrađuju lobus pulmonis.

Alveoli pulmonis

Alveole su funkcionalno najvažniji dio pluća jer se u njima vrši izmjena plinova.

Imaju oblik mjehurića.

Nalaze se na zidu bronchioli respiratorii i ductuli alveolares čije zidove potpuno formiraju.

Imaju ogromnu površinu: 100m2 kod žene i 130m2 kod muškarca. Na tu površinu se razlije krv u
tankom sloju i dolazi u kontakt sa zrakom, pa se na taj način vrši izmjena plinova.
Zrak je odijeljen od krvi zidom plućne alveole. Ovaj zid se sastoji iz 3 tanka sloja:

o alveolarni epitel
o košara elastičnih niti
o kapilarna mreža.

Pulmo dexter

Pluća su veliki parenhimatozni organi smješteni u torakalnoj šupljini.

Pulmo dexter je smješteno u cavum hemithoracis dextrum. Ima oblik čunja na kojem razlikujemo 3
strane, 3 ruba i vrh pluća :

o facies diaphragmatica ili basis pulmonis leži na dijafragmi i konkavna je. Dolazi u kontakt sa
dijafragmom koja dijeli pulmo dexter od desnog režnja jetre.
o facies costalis je konveksna i okrenuta lateralno i nazad, a priliježe uz pleuru parietalis.
o facies medialis je ravna i odgovara mediastinumu. Na sredini ove strane nalazi se hilus
pulmonis kao polje kroz koje u pluća ulaze ili izlaze: bronchus, a. pulmonalis, vv.
pulmonales, a. i v. bronchialis, limfne žile i nervi. Svi ovi elementi koji ulaze ili izlaze iz pluća
formiraju plućni korijen – radix pulmonis.
Odnosi među ovim elementima u hilusu kod pulmo dexter su takvi da je bronchus najviše,
ispod i ispred njega a. pulmonalis, a ispod i ispred nje su vv. pulmonales. A. i v. bronchialis idu
prislonjene uz paries membranaceus bronchusa.
Ispod i ispred hilusa nalazi se jedno udubljenje – impressio cardiaca koje je jače izraženo na
lijevom pluću, a čini ga srce pokriveno perikardom.
Ispred hilusa imamo jedan uzdužni žlijeb – imperssio v. cavae kojeg čini v. cava superior.
Poviše hilusa nalazi se poprečni žlijeb v. azygos – impressio v. azygos.
Iza hilusa nalazi se uzdužni žlijeb – impressio oesophagea kojeg čini oesophagus.
Na apex pulmonis medijalne strane nalazi se otisak a. subclaviae – impressio a. subclaviae.
o margo anterior se nalazi sprijeda između facies medialis i facies costalis. Oštar je, a kod
inspiracije se uvlači u recessus costomediastinalis anterior.
o margo posterior je tup, a nalazi se straga na mjestu gdje facies medialis prelazi u facies
costalis.
o margo inferior sastoji se od lateralnog i medijalnog dijela.
Lateralni se nalazi na mjestu gdje facies costalis prelazi u facies diaphragmatica. Za vrijeme
inspiracije uvlači se 10 cm u recessus costodiaphragmatica.
Medijalni se nalazi na mjestu gdje facies medialis prelazi u facies diaphragmatica.
o apex pulmonis je uložen u konkavitet prvog rebra koje ostavlja vidljiv trag na lateralnoj
površini apexa tzv. impressio costae prime. Uložen je u kupolu pleurae i dolazi u odnos sa a.
subclaviom koja ga obuhvata svojim konkavitetom prelazeći preko kupole.

Pulmo dexter se razlikuje po obliku od pulmo sinister. Kraće je i šire od lijevog i ima 3 lobusa:
 o lobus superior – sprijeda se proteže 3-4 cm iznad claviculae do IV rebra, a straga od VII
cervikalnog kralješka do processus spinosus III torakalnog kralješka. Od lobus mediusa ga
odvaja fissura horisontalis koja ide tokom IV rebra.
o lobus medius – sprijeda se proteže od IV rebra do granice VI i VII rebra u medioklavikularnoj
liniji, dok ga straga nema. Od lobus inferiora ga odjeljuje fissura obliqua koja započinje straga
u visini processus spinosus III torakalnog kralješka idući koso od nazad i gore prema naprijed i
dolje i završi sprijeda na granici kosti i hrskavice VI rebra.
o lobus inferior se nalazi samo straga i to od processus spinosusa III torakalnog kralješka od IX
ili X kralješka.

Pluća imaju dvojni krvotok:

 funkcionalni kojeg čine a. i vv. pulmonales i

 nutritivni kojeg čine a. i vv. bronchiales koje ishranjuju pluća.

Pulmo sinister

Pulmo sinister ili lijevo pluće smješteno je u cavum hemithoracis sinister.

Ima oblik polučunja na kojem razlikujemo 3 strane i 3 ruba.

o facies diaphragmatica ili basis pulmonis je konkavna i leži na dijafragmi.

Dijafragma ovo pluće razdvaja od lijevog jetrenog režnja, fornixa želuca i slezene.
o facies costalis je konveksna, okrenuta lateralno i nazad, a priliježe uz pleuru parietalis.
o facies medialis je ravna i odgovara mediastinumu.
Na sredini ove strane nalazi se hilus pulmonis kao polje kroz koje ulaze ili izlaze iz pluća
bronchus, a. pulmonalis, vv. pulmonales, a. i v. brachialis, limfne žile i nervni. Svi ovi
elementi koji ulaze ili izlaze iz pluća formiraju plućni korijen – radix pulmonis.
Odnosi među ovim elementima u hilusu kod pulmo sinister su takvi da je bronchus u sredini i
straga, iznad i ispred njega je a. pulmonalis, a ispod i ispred njega su vv. pulmonales.
A. i vv. bronchiales idu prislonjene uz paries membranaceus bronchusa.
Ispred i ispod hilusa facies mediastinalis pokazuje jedno udubljenje kojeg čini srce pokriveno
pericardom – impressio cardiaca. Ovo udubljenje je puno jače izraženo na ovom pluću nego
na desnom. Facies mediastinalis ovdje dolazi preko pleurae parietalis u odnosu sa raznim
organima koji se nalaze u mediastinumu.
Tako iznad i iza hilusa na facies mediastinalis ovog pluća nalazi se brazda – impressio aortica
koju čini arcus aortae i aorta descendens.
Od gornjeg dijela te brazde odvaja se prema gore jedna uža brazda za a. subclaviu –
impressio a. subclaviae.
Iznad i ispred hilusa nalazi se brazda – impressio v. brachiocephalicae koju čini istoimena
vena.
o margo anterior nalazi se sprijeda između facies medialis i facies costalis. Oštar je, a kod
inspiracije se uvlači u recessus costomedialis anterior.
 Na pulmo sinister se ovdje, tačnije na donjem dijelu prednjeg dijela ruba nalazi jedan duboki
urez – incisura cardiaca koju je izdubilo srce. Taj je urez s donje strane okružen jednim
nastavkom – lingula pulmonis sinistri koja se prislanja na srčani vrh s lijeve strane odozgo.
Lingula je važna jer kao i apex pulmonis sjedište je raznih tuberkuloznih procesa..
o margo posterior je tup, a nalazi se straga na mjestu gdje facies medialis prelazi u facies
costalis.
o margo inferior se sastoji od lateralnog i medijalnog dijela.
Lateralni se nalazi na mjestu gdje facies costalis prelazi u facies diaphragmatica, a medijalni
na mjestu gdje facies medialis prelazi u facies diaphragmatica. Lateralni se kod inspiracije
uvlači 10 cm u recessus costodiaphragmatis.
o apex pulmonis je uložen u konkavitet prvog rebra koje ostavlja vidljiv trag na lateralnoj
površini apexa tzv. impressio costae primae. Uložen je u kupolu pleurae i dolazi u odnos s a.
subclaviom koja ga obuhvata svojim konkavitetom prelazeći preko kupole.
Apex pulmonis je sjedište raznih tuberkuloznih procesa.

Pulmo sinister, kao i pulmo dexter, u potpunosti je obavijeno pleurom pulmonalis osim polja na
facies medialis u kome se nalazi hilus i u kome se hvata lig. pulmonale za pluća.

Pulmo sinister se razlikuje po obliku od pulmo dexter. Uže je i dulje od desnog i ima dva lobusa:

o lobus superior se sprijeda pruža 3-4 cm iznad claviculae do granice između VI i VII rebra u
medioclavicularnoj liniji, a straga od VII cervikalnog kralješka do processus spinosusa III
torakalnog kralješka. Od lobus inferiora ga odvaja fissura obliqua koja započinje straga u
visini processus spinosusa III torakalnog kralješka idući koso od nazad i gore prema naprijed i
dolje i završi sprijeda na granici kosti i hrskavice VI rebra.
o lobus inferior se sprijeda ne može naći dok se straga pruža od processus spinosus III
torakalnog kralješka do processus spinosus IX ili X torakalnog kralješka.

Pluća imaju dvojni krvotok:

o funkcionalni – kojeg čine a. i vv. pulmonales ( čine pulmonalni krvotok ) i

o nutritivni – kojeg čine a. i vv. bronchiales (ishranjuju pluća)

Segmenta bronchopulmonalia

Oba pluća, i desno i lijevo su izgrađeni od lobusa. Tako pulmo dexter ima 3 lobusa, a pulmo sinister
ima 2 lobusa. Ovi lobusi se dijele na više segmenata.

Pulmo dexter ima 3 lobusa:

 lobus superior koji se dijeli na sljedeća 3 segmenta:

 segmentum apicale,
 segmetnum posteius i
 segmentum anterius.
  lobus medius koji se dijeli na 2 segmenta:
 segmentum laterale i
 segmentum mediale.
 lobus inferior koji se dijeli na 6 segmenata:
 segmentum apicale (superius),
 segmentum subapicale (subsuperius),
 segmentum basale mediale (cardiacum),
 sgmentum basale anterius,
 segmentum basale laterale i
 segmentum basale posterius.

Pulmo sinister ima 2 lobusa:

 lobus superior koji se dijeli na 4 segmenta:

 segmentum apicoposterius,
 segmentum anterius,
 segmentum lingulare superius i
 segmentum lingulare inferius.
 lobus inferior koji se dijeli na 6 segmenata i isti je kao i desni:
 segmentum apicale (superius),
 segmentum subapicale (subsuperius),
 segmentum basale mediale (cardiacum),
 segmentum basale anterius,
 segmentum basale laterale i
 segmentum basale posterius.

Shodno segmentalnoj građi pluća i bronhi daju istoimene grane za svaki lobus, a ovi dajle daju za
svaki segment.
Tako se bronchus principalis dexter dijeli na 3 lobarna bronha, a bronchus principalis sinister na 2
lobarna bronha.

Bronchus principalis dexter se grana u 3 lobarna bronha:

 bronchus lobaris superior dexter koji se dijeli na sljedeća 3 segmenta:

 bronchus segmentalis apicalis,
 bronchus segmentalis posteior i
 bronchus segmenalis anterior.
 Bronchus lobaris medius dexter koji se dijeli na 2 segmenta:
 bronchus segmentalis lateralis i
 bronchus segmentalis medialis.
 Bronchus lobaris inferior dexter koji se dijeli na 6 segmenata:
 bronchus segmentalis apicalis (superior),
 bronchus segmentalis subapicalis (subsuperior),
 bronchus segmentalis basalis medialis (cardiacum),
 bronchus sgmentalis basalis anterior,
 bronchus segmentalis basalis lateralis i
  bronchus segmentalis basalis posterior.

Bronchus principalis sinister se grana u 2 lobarna bronha:

 Bronchus lobaris superior sinister koji se dijeli na 4 segmenta:

 bronchus segmentalis apicoposterior,
 bronchus segmentalis anterior,
 bronchus segmentalis lingularis superior i
 bronchus segmentalis lingularis inferior.

 Bronchus lobaris inferior sinister koji se dijeli na 6 segmenata i isti je kao i desni:
 bronchus segmentalis apicalis (superior),
 bronchus segmentalis subapicalis (subsuperior),
 bronchus segmentalis basalis medialis (cardiacus),
 bronchus segmentalis basalis anterior,
 bronchus segmentalis basalis lateralis i
 bronchus segmentalis basalis posterior.

Granice pluća

Pluća imaju sljedeće granice:

o gore – pluća potpuno ispunjavaju kupule pleure, tačnije ispunjava je apex pulmonix tako da
je stražnja gornja granica u visini I rebra, a prednja gornja granica 3 – 4 cm iznad I rebra (jer
se I rebro lagano spušta od nazad prema naprijed)
o naprijed – prednji rub pluća potpuno ispunjava recessus costomediastinalis anterior, jedino
ga lijevo pluće u području incisurae cardiacae ne ispunjava potpuno.
o dolje – granica je u visini donjeg ruba pluća koji je gotovo horizontalan. Proteže se od
sternalnog kraja VI rebra do processus spinosus X torakalnog kralješka s tim da se u
medioklavikularnoj liniji nalazi između VI i VII rebra, u aksilarnoj liniji siječe gornji rub VIII
rebra, a u skapularnoj liniji X rebro.

Pleura

Pleura je tanka svijetlo – serozna membrana koja oblaže pluća i unutrašnju površinu torakalne
šupljine u kojoj se nalaze pluća, tj. cavum hemithoracis dexter et sinister. Na osnovu toga šta oblaže
dijelimo je na:
 o pleura pulmonalis (visceralis) – oblaže pluća s vanjske strane
o pleura parietalis – oblaže unutrašnjost cavum hemithoracis.

Pleura pulmonalis prelazi u pleuru parietalis na plućnom korijenu, a one između sebe ograničavaju
prostor – cavum pleurae koji normalno ne postoji jer oba lista pleurae priliježu jedan uz drugi i klize
jedan po drugome.

Kako razlikujemo desno i lijevo pluće tako razlikujemo i desnu i lijevu pleuru koje nisu ni u kakvoj vezi.

Pleura pulmonalis pokriva čitavo pluće osim hilusa i mjesta gdje se veže lig. pulmonale, a koji se
nalaze na facies medialis pluća. Ulazi u fissurae obliquae i fissurae horizontalis razdvajajući lobuse
pluća. Ona plućima daje karakterističan sjaj.

Pleura parietalis se dijeli s obzirom na ono sa čega polazi na 3 dijela:

 pleura costalis – oblaže unutrašnju površinu rebara, međurebarnih prostora i jednog dijela
sternuma sa kojima je povezuje jedan sloj veziva – fascia endothoracica. Inervišu je nn.
intercostales.
 pleura mediastinalis – razapeta između prednjeg zida torakalne šupljine i kičme i ujedno čini
lateralni zid mediastinuma i pokriva organe koji se u njemu nalaze.
Prednji dio pleurae mediastinalis koji se nalazi između prednjeg torakalnog zida i plućnog
korijena prostire se tako da dođe pred plućni korijen i naglo zavije ostavljajući zid
mediastinuma, te pokrivajući korijen s prednje strane dođe do pluća i tu se nastavi u pleuru
pulmonalis.
Stražnji dio pleurae mediastinalis koji se proteže između kičme i plućnog korijena pokriva
plućni korijen sa stražnje strane i nastavlja se u pleuru pulmonalis.
Ovi dijelovi pleurae mediastinalis ostavljaju mediastinum kako u visini plućnog korijena tako i
ispod njega sve do dijafragme pri čemu na taj način obrazuju duplikaturu pleurae –
mesopneumonium. Ova duplikatura u svom gornjem dijelu sadrži među svojim listovima
plućni korijen, dok ispod plućnog korijena listovi pleurae priliježu jedan uz drugi i čine lig.
pulmonale.
Pleura mediastinalis desno presvlači organe iduću od nazad prema naprijed – oesophagus,
truncus brachiocephalicus, tracheu, v. cavu superior, v. azygos i pericard.
Pleura mediastinalis desno presvlači odrgane idući od nazad prema naprijed – oesophagus,
aortu descendens, lijevu stranu arcus aortae, a. subclaviu sinistru i perikard.
Na obje strane pleurae priliježe n. phrenicus. Inerviše je symphaticus.
 pleura diaphragmatica – pokriva lateralne dijelove diaphragmae koji su ostali nepokriveni
perikardom. Inerviše je n. phrenicus.

Recessusi pleurae i granice

Recessus pleurales su uglovi ili žlijebovi koji nastaju na mjestima gdje jedan dio pleurae parietalis
prelazi u njen drugi dio. Tako imamo četiri recessusa:
 o recessus costomediastinalis anterior – nastaje na mjestu gdje sprijeda pleura
costalis prelazi u pleuru mediastinalis. Pri inspiraciji ga ispunjava prednji rub
pluća.
o recessus costomediastinalis posterior – nastaje na mjestu gdje straga pleura
costalis u slabom zavoju prelazi u pleuru mediastinalis. Ovaj recessus je tup i
uvijek ispunjen plućima.
o recessus costodiaphragmaticus – nastaje na mjestu gdje pleura costalis prelazi u
pleuru diaphragmaticu. Veoma je dubok pa ga pri inspiraciji donji rub pluća nikad
potpuno ne ispuni, već uvijek u donjem dijelu recessusa ostane jedan rezervni
prostor – sinus – gdje pba lista pleurae priliježu jedan uz drugi. Ovaj sinus se dijeli
na dva dijela : angulus ( u koji ulazi pluće pri mirnoj inspiraciji) i spatium serosum
(dijeli se na komplementarni dio u koji ulazi pluće pri maksimalnoj inspiraciji i
ultrapulmonalni dio u koje pluće nikad ne ulazi).
o recessus phrenicomediastinalis – nastaje na mjestu gdje pleura diaphragmatica
prelazi u pleuru mediastinalis. Ima oblik pravog ugla i uvijek je ispunjen plućima.

Granice pleurae su linije na prednjem torakalnom zidu koje pokazuju mjesta gdje pojedini dijelovi
parietalne pleurae prelaze jedan u drugi.

o gornja granica pleurae je linija koja pokazuje gdje sprijeda pleura costalis prelazi
u pleuru mediastinalis. I desna i lijeva započinju na kupoli pleurae iznad prvog
rebra i idu u visini u kojoj se drugo rebro veže sa sternum. Odatle teku paralelno
jedna uz drugu prema dolje do visine četvrtog rebea. Odavde desna linija ide
vertikalno dolje do mjesta gdje se hrskavica VI ili VII rebra veže za sternum i tu
prelazi u liniju donje granice.
Lijeva u visini IV rebra naglo zavije nalijevo i na hrskavici VI rebra pređe u donju
granicu.
Iza manubriuma se nalazi polje gdje nema pleurae tzv. trigonum interpleurale
superius ili trigonum thymicum gdje se kod djeteta nalazi thymus. Slojevi u
ovom trigonumu su od naprijed ka nazad :
1. corpus thymicum
2. sloj vena – v. brachiocephalica dextra et sinistra
3. sloj arterija – truncus brachiocephalicus, a. carotis communis sinistra i a.
subclavia sinistra.
4. trachea
5. oesophagus

Drugo mjesto gdje nema pleurae nalazi se na mjestu gdje lijeva linija u visini IV
rebra zavije nalijevo i to je trigonum interpleurale inferior ili trigonum
pericardiacum. Na tom mjestu desni ventrikul preko perikarda dotiče torakalni
zid.

o donja granica pleurae je linija koja pokazuje gdje pleura diaphragmatica prelazi
u pleuru costalis, a započinje na mjestu gdje se VII rebro veže za sternum. Odatle
lateralno i u medioklavikularnoj liniji teče donjim rubomVII rebra, u aksilarnoj
 liniji donjim rubom IX rebra, u sternoklavikularnoj liniji donjim rubom XII rebra, a
kičmu doseže u visini processus spinosus T11 ili T12 kralješka.

Mediastinum

Mediastinum ili sredogruđe predstavlja prostor koji se nalazi u sredini torakalne šupljine i dijeli ovu
šupljinu na dva dijela:

o cavum hemithoracis dextrum i

o cavum hemithoracis sinistrum.

Granice:

o naprijed – sternum
o nazad – pars thoracica colmnae vertebralis
o gore – horizontalna linija u visini incisurae iugularis sterni
o dolje – dijafragma
o lateralno – pleurae mediastinales.

Mediastinum superius je ograničen:

o naprijed – manubrium sterni

o nazad – pars thoracica columnae vertebralis
o gore – horizontalna linija u visini incisurae iugularis sterni
o dolje – horizontalna linija u visini bifurcatio tracheae
o lateralno – pleurae mediastinales

sadrži :

o tracheu,
o corpus thymicum,
o oesophagus,
o arcus aortae,
o truncus pulmonalis,
o ductus thoracicus,
o truncus symphaticus
o nn. vagi i
o v. cavu superior.

Mediastinum inferius se proteže

o gore – horizontalna linija u visini bifurcatio tracheae

o dolje – dijafragma.
Ima 3 dijela:

Mediastinum anterius je prednji dio donjeg mediastinuma. Naprijed je ograničen sternumom, nazad
mediastinum mediusom, a gore i dolje isto kao i mediastinum inferius. Sadrži:

o m. transversus thoracis
o a. thoracica interna
o lig. sternopericardiaca (superior et inferior)

Mediastinum medium je srednji dio donjeg mediastinuma. Naprijed je ograničen mediastinum

anteriusom, nazad mediastinum posteriusom, a gore idolje isto kao i mediastinum inferius. Sadrži:

o cor
o pericardium
o nn. phrenici

Mediastinum posterius je stražnji dio mediastinum inferiusa. Naprijed je ograničen mediastinum

mediusom tj. pericardom, nazad sa pars thoracica columnae vertebralis, a gore i dolje isto kao i
mediastinum inferius. Sadrži:

o oesophagus
o aorta
o ductus thoracicus
o truncus symphaticus
o v. azygos
o v. hemiazygos
o nn. splanchnici (maiores et minores)
o n. vagus.

Diaphragma

Diaphragma je mišićno – aponeurotična ploča koja odvaja cavum thoracis od cavum abdominale.
Svojim konveksitetom je upravljena prema grudnoj šupljini (cavum thoracis) koju smanjuje, a
abdominalnu šupljinu povećava tako da čini donji zid grudne šupljine, odnosno gornji zid
abdominalne šupljine.
Ima oblik svoda koji se naziva cupula diaphragmatis.
Svojom spoljašnjom slobodnom ivicom pričvršćena je za obim aperturae thoracis inferior.
Sastoji se iz dva dijela koja se razlikuju kako po građi tako i po izgledu:
 o sredina dijafragme je izgrađena od aponeuroze koju nazivamo centrum tendineum
o oko aponeuroze nalazi mišićni dio – pars muscularis diaphragmae

Centrum tendineum je svijetla, sedefasta ploča koja je građena od tri dijela (lista):

o folium anterior – kratak i širok

o folium dexter i
o folium sinister.

Između folium anterior i folium dexter nalazi se jedan otvor – foramen venae cavae inferior
(foramen quadrilaterum) kroz koji v. cava inferior ulazi u cavum thoracis. Kroz ovaj otvor prolaze još:

 ramus phrenicoabdominalis dexter – kao grana n. phrenicus

 vv. hepaticae – koje se kroz ovaj otvor ulijevaju u v. cavu inferior
 niti n. phrenicus – za inervaciju capsulae fibrosae hepatis.

Pars muscularis diaphragmae je pričvršćen na sternum, periferne hrskavice, rebra, lumbalni dio
kičme kao i za obje strane centrum tendineum. Dijeli se s obzirom sa čega polazi:

o pars sternalis – polazi sa stražnje strane processsus xyphoiddedussa na preddnji rub folium
anterior centrum tendineum
o pars costalis – polazi sa unutrašnje strane i gornjeg ruba zadnjih 6 rebara, a hvata se za
lateralne rubove centrum tendineuma.
o pars lumbalis – ima dva dijela crus dextrum i crus sinistrum koji polaze sa fibroznih lučnih
tvorevina kao što su lig. arcuatum medianum (dextrum et sinistrum), lig. arcuatum mediale
(dextrum et sinistrum) i lig. arcuatum laterale (dextrum et sinistrum).

Lig. arcuatum medianum (dextrum et sinistrum) omeđuje hiatus aorticus kroz koji prolazi aorta
abdominalis i ductus thoracicus.
Polazi sa trrupova II, III i IV lumbalnog kralješka, a završava na trupu II lumbalnog kralješka suprotne
strane.

Lig. arcuatum mediale (dextrum et sinistrum) polazi sa trupa II lumbalnog kralješka jedne strane, a
završava na processus costariusu iste strane istog kralješka.

Lig. arcuatum laterale (dextrum et sinistrum) polazi sa processus costariusa II lumbalnog kralješka
jedne strane, a završava na vrhu XII rebra isste strane.

Crus dextrum polazi sa desnih fibroznih lučnih tvorevina, a crus sinistrum sa lijevih i završavaju na
stražnjem rubu centrum tenddineuma.
Između crus dextrum i crus sinistrum nalazi se hiatus oesophageus kroz koji prolazi oesophagus i n.
vagus.

Pored otvora na diaphragmi postoje i slabe tačke na kojima mogu nastati herniae diaphragmaticae:

o trigonum sternocostale Larrey – nalazi se između pars costalis i pars sternalis mišićnog dijela
dijafragme, a kroz njega prolazi a. epigastrica superior.
o trigonum lumbocostale Bochdalek – nalazi se između pars costalis i pars lumbalis mišićnog
dijela dijafragme, a kroz njega ne prolazi ništa.
Oba ova otvora su sa gornje strane pokrivena pleurom, a sa donje peritoneumom.

Diaphragma je inspiratorni mišić tj. pri inspiriumu se spušta dolje, a pri expiriumu diže gore.
Osim inspiratorne funkcije učestvuje pri:

 smijanju,
 kašljanju,
 mokrenju,
 zijevanju,
 povraćanju,
 defekaciji i
 porođaju.

Cupula diaphragmatis se projicira desno do visine IV rebra, a lijevo do visine V rebra.

gornja strana dijafragme je u središnjem dijelu pokrivena perikardom, a bočno pleurom. Donja strana
je pokrivena peritoneumom.

Vaskularizacija dolazi od:

 a. musculophrenicae i a. pericardiacophrenicae kao grane a. thoracicae internae

 aa. mediastinales, aa. intercostales i aa. phrenicae superiores kao grane aortae thoracicae
 aa. phrenicae inferiores kao grane aortae abdominalis.

Inervacija dijafragme dolazi od:

 nn. phrenici,
 nn. intercostales i
 dijelova symphaticusa.

Oesophagus

Oesophagus je 25 – 30 cm duga cijev koja se nastavlja na pharynx.

Započinje u visini donjeg ruba prstenaste hrskavice ( C 6), prolazi kroz donji dio vrata, nastavlja se kroz
thorax i dolazi do IX torakalnog kralješka.
Ulazi u hiatus oesophageus diaphragmatis, malim dijelom ( 1 – 2 cm) ide kroz abdomen i završava na
kardiji proširujući se u želudac.

Ima svoja 4 dijela:

o pars cervicalis
 o pars thoracica
o pars diaphragmatica i
o pars abdominalis

Oesophagus u svom toku pokazuje 3 blaga zavoja, jedan u sagitalnom i 2 u frontalnom smjeru.

 Na svom početku oesophagus se nalazi u medijalnoj liniji naslonjen na kičmu, ali odmah
zavija nalijevo i ide do visine III torakalnog kralješka.
 U visini IV torakalnog kralješka dolazi u medijalnu liniju u tako teče do VII torakalnog
kralješka. Tu zavija nalijevo i silazi dolje, pomaknuvši se malo i naprijed sve do ulaska u
želudac.
 Kada se čovjek nalazi u uspravnom stavu jednjak ne stoji blizu kičme već preskače konkavitet
torakalnog dijela kičme kao što tetiva na luku preskače konkavitet luka.

U početku je iza i nalijevo od tracheae ( desni rub oesophagusa je u vezi sa sredinom stražnje
površine tracheae).

U visini processus spinosusa III torakalnog kralješka traheja se račva na dva bronhusa. Jednjak ukršta
stražnju stranu lijevog bronchusa.

Sa lijeve strane jednjaka je aorta descendens.

Jednjak dolazi u odnos sa pleurom mediastinalis na lijevoj strani, samo malo u gornjem i donjem
dijelu jer ga u sredini od pleurae odjeljuje aorta. Na desnoj strani je taj odnos duži.

Oesophagus pokazuje 3 suženja:

o angustio cricoidea – na mjestu gdje pharynx prelazi u jednjak

o angustio bronchialis – iza lijevog bronchusa gdje jednjak križa arcus aortae
o angustio diaphragmatica – na mjestu gdje jednjak prolazi kroz dijafragmu.

Thymus

Thymus je žlijezda smještena u mediastinum superiusu neposredno iza sternuma.

Gornjim dijelom dopire do vrata nalazeći se ispred tracheae.

U mediastinumu leži između mediastinalnih pleura i pericarda, iza sternuma a ispred tracheae i
velikih žila koje izlaze iz srca.

Thymus je prilično dug organ podijeljen u 2 režnja:

o lobus dexter i
o lobus sinister.
Ovi režnjevi su međusobno prislonjeni jedan uz drugi svojim medijalnim površinama, a jedino ih
odvajaju kapsule kojima su obavijeni.
Ponekad režnjeve međusobno povezuje žljezdani parenhim – isthmus.

Thymus pokazuje lobarnu građu gdje je svaki režanj izgrađen od primarnih i sekundarnih lobula. Više
primarnih lobula grade jedan sekundarni, a svaki sekundarni ima jedan mali držak koji ga vezuje za
jedan veći centralni držak – tractus centralis za koji su pričvršćeni lobuli. To odaje sliku grozda gdje
zrna odgovaraju sekundarnim lobulima.

Kod thymusa razlikujemo 2 supstance:

o substantia medularis i
o substantia corticalis.

Substantia medularis zauzima centar sekundarnog lobula i šalje natavke u sredinu primarnog lobula,
a ovi nastavci su okruženi substantiom corticalis.

Obje ove substantiae sadrže limfocite, jedino substantia medularis ima manje limfocita i sadrži tvorbe
poznate kao Hassalova tjelašca.

Thymus se razvija i raste od 12 – 14 godine, a najveći je u doba puberteta. Od tada počinje njegovo
smanjivanje koje se nastavlja do u zrelo doba, a u vezi je sa sazrijevanjem spolnih organa.
Volumen thymusa biva reduciran i zamijenjen masnim tkivom, a taj ostatak je corpus thymicum.

Thymus sa hipofizom pomaže rast, djeluje na izmjenu kalcija i fosfara u tijelu, a u njemu se stvaraju
limfociti.

Corpus mammae

Corpus mammae je parni laktacioni organ smješten na prednjem torakalnom zidu desno i lijevo.

Granice:

o gore – II rebro
o dolje – VII rebro
o medialno – lateralni rub sternuma
o lateralno – plica axillaris anterior.
Oblika je polulopte koja je ravnom stranom priljubljena uz prednji torakalni zid dok je drugom
stranom slobodna i konveksna.

Idući od površine ka dubini na corpusu mammae razlikujemo:

o koža – integmentum communae – različite je pigmentacije i na njoj se nalazi cilindrična

formacija dužine do 1cm – papilla mammae (mamila) na čijem slobodnom rubu nalazimo
10-12 otvora – foramina papillaria gdje se otvaraju kanali mliječne žlijezde.
Oko papillae se nalazi kružni pigmentirani pojas – areola mammae na čijoj površini se nalaze
sekundarne mliječne žlijezde – glandulae areolares (Morgagnii).
Oko areolae se nalaze mm. mammilares što podižu mammilu (papilla mammae).
o površno masno tkivo – corpus adiposum superficiale – nalazi se ispod kože.
o žljezdano tkivo – corpus glandulare – koje uključuje glandulu mammae i stromu mammae
nalazi se ispod površnog masnog tkiva.
Glandula mammae je građena od 12 – 20 žljezdanih režnjića međusobno odvojenih koji se
zovu lobi glandulae mamariae. Ovi žljezdani lobusi na uzdužnom presjeku imaju oblik
trougla čiji je vrh usmjeren ka centru, a baza ka periferiji tako da su poredani radijalno oko
papillae mammae (kao žice na točku bicikla).
Svaki lobus sa vrha šalje po jedan izvodni mliječni kanal – ductus lactiferus koji odlazi prema
centru. Prije nego što se ovi kanali otvore na papilli mammae oni se 2 po 2 spoje i prošire u
sinus lactiferus koji predstavlja mliječni rezervoar, a ovi sinusi se otvaraju vani preko 10 do
12 otvora foramina papillarii na papilli mammae. Na ovaj način se dva lobusa izljevaju preko
jednog sinusa.
Između lobusa se nalazi stroma mammae koja ih međusobno odvaja, a koja je građena od
vezivnog tkiva u koje su uloženi krvni i limfni sudovi i živci.
o duboko masno tkivo – corpus adiposum profundum – je četvrti sloj mammae koji se nalazi
ispod žljezdanog tkiva.
o lamina superficialis fasciae pectoralis – postavljena je najdublje i nalazi se ispod sloja
dubokog masnog tkiva, a fiksira corpus mammae za prednji torakalni zid.

Vaskularizacija mammae ide na sljedeći način:

 medijalni dio corpus mammae vaskulariziraju rami mammarii od ramii perforantes a.

thoracicae internae
 lateralni dio vaskulariziraju ramii mammarii lateralis a. thoracicae lateralis
 duboki dio vaskulariziraju rami mammarii aa. intercostales (2 – 6 rebra).

Vensku krv kupe istoimene vene.

Inervacija ovog organa je dvojna:

 senzibilna (inervacija kože) inervacija dolazi od nn. intercostales (II – VI), a gornji dio
mammae od nn. supraclaviculares.
 funkcionalna dolazi od simpatikusa, a sekretnorna i vazomotorna vlakna prate arterije te
teku interlobarno i interlobularno.
Fiziološki postoji razlika u corpusu mammae desno i lijevo.
Nedostatak dojke je amastia, a više dojki je polimastia.
Nedostatak papillae je athelia, a više papilla je polithelia.
 ABDOMEN I DONJI EKSTREMITETI

Trbušni mišići

Trbušni mišići izgrađuju zid abdomena, a tu spadaju:

o m. rectus abdominis – nn. intercostales VI – XII

o m. pyramidalis – n. intercostalis XII
o m. obliquus abdominis externus – nn. intercostales V – XII, n. iliohypogastricus i n.
ilioinguinalis
o m. obliquus abdominis internus – nn. intercostales VII – XII, n. iliohypogastricus, n.
ilioinguinalis i n. genitofemoralis
 o m.transversus abdominis - nn. intercostales VII – XII, n. iliohypogastricus, n. ilioinguinalis i n.
genitofemoralis
o m. cremaster – n. genitofemoralis
o m. quadratus lumborum – n. intercostalis XII i rami plexus lumbalis
o m. sacrococcygeus ventralis (anterior)

Fascia abdominis

U fasciae abdominis spadaju fascije koje obavijaju trbušne mišiće kao i još neke koje ih ojačavaju.

Trbušni mišići su pokriveni i sa vanjske i sa unutrašnje strane sa po jednom fascijom, ali su najvažnije:

o fascia superficialis abdominis – to je vanjska abdominalna fascija koja s vanjske strane

pokriva m. obliquus abdominis externus, a sama je pokrivena s vanjske strane potkožnim
tkivom. U regiji poviše umbilicusa je tanka i prelazi u fasciu pectoralis. Ispod umbilicusa je
deblja sa mnogo elastičnih niti dok u regio pubica prelazi u lig. fundiforme penis (s. citoridis) i
lig. suspensorium penis (s. clitoridis) gradeći ih. Na anulus inguinalis superficialisu prati
funiculus spermaticus kao fascia cremasterica i prelazi u tunicu dartos. Prema nazad fascia
superficialis abdominis na lateralnom rubu m. latissimus dorsi prelazi u fasciu superficialis
dorsi koja u predjelu zadnjeg trbušnog zida pokriva zadnju stranu m. latissimus dorsi i fasciu
toracolumbalis.
o fascia transversalis – sa unutrašnje strane pokriva m. transversus abdominis i predstavlja dio
zidne fascije abdomena – fascia abdominis parietalis koja oblaže zid abdomena sa
unutrašnje strane. Fascia transversalis je sa unutrašnje strane pokrivena peritoneumom, a
između nje i preitoneuma je subperitonealno vezivno tkivo koje obrazuje tzv. fasciu
extraperitonealis. Fascia transversalis je iznad umbilicusa tanka, a ispod njega postaje sve
deblja. Gore se nastavlja u fasciu diaphragmaticu koja pokriva dijafragmu sa donje strane,
medijalno prelazi u istu sa druge strane, dolje prelazi u fasciu iliacu koja obavija istoimeni
mišić, a lateralno i dorzalno prelazi u fasciju koja pokriva m. quadratus lumborum i m. psoas
maior – fascia psoatica. Ovdje se u predjelu spoljašnje ivice bubrega fascia transversalis
podijeli na dva lista: prednji (fascia prerenalis) i zadnji (fascia retrorenalis) koji zajedno grade
fascijalni omotač bubrega. U visini lig. inguinale Pouparti fascia transversalis se nastavlja kao
fascijalni omotač velikih krvnih sudova natkoljenice. Iznad sredine lig. inguinale Pouparti od
fasciae transversalis se odvaja cilindričan izvrat, slijepo zatvoren na donjem kraju a
prouzrokuju ga testisi svojim spuštanjem u scrotum, zato se on i zove fascia spermatica
interna, a spušta se kroz canalis inguinalis u scrotum i sadrži funiculus spermaticus i testis
čineći tako njihov fascijalni omotač. Fascia transversalis je u oblasti slabih tačaka prednjeg
trbušnog zida (umbiliculs, canalis inguinalis i anulus femoralis) ojačana snopovima zbijenih
vezivnih vlakana. Ta ojačanja su:
 fascia umbilicalis – u predjelu umbilicusa, iza pupčanog otvora na linei albi
 lig. interfoveolare Hasselbachii – pojačanje fasciae transversalis koje se nalazi
između medijalne i lateralne fossae inguinalis. Pruža se od sredine lig. inguinale
 Pouparti gore i medijalno do lateralnog kraja lineae arcuatae Douglasi. Njegov donji
početni dio ograničava odozdo i s medijalne strane anulus inguinalis profundus, a
njegov srednji dio pojačava stražnji zid canalis inguinalisa.
 tractus iliopubicus – lučno pojačanje fasciae transversalis koje pojačava medijalni i
donji rub anulus inguinalis profundusa.

Mišići zdjelice

o m. iliopsoas, sastoji se od:

 m. psoas maior – ogranci lumbalnog plexusa
 m. iliacus – n.femoralis
o m. psoas minor – ogranci lumbalnog plexusa
o m. gluteus maximus – n.gluteus inferior
o m.gluteus medius – n.gluteus superior
o m. gluteus minimus – n.gluteus superior
o m. tensor fasciae latae – n.gluteus superior
o m. piriformis – ogranci sakralnog plexusa
o m. obturatorius internus – ogranci sakralnog plexusa
o m. gemellus superior et inferior – ogranci sakralnog plexusa
o m. quadratus femoris – ogranak sakralnog plexusa

Mišići dna zdjelice

Mišići koji grade pod zdjelične šupljine zajedno sa svojim fascijama ulaze u sastav perineuma i zovu se
mm.perinei.

Mm.perinei zajedno sa fascijama u kojima su sadržani raspoređeni su tako da grade na podu zdjelične
šupljine, odozgo prema dolje, tri mišićno- fascijalna sloja tzv. prečage ili dijafragme:

o Diaphragma pelvis – (gornja ili karlična), građena od:

 m.levator ani,
 m.coccygeus,
  fascia diaphragmatis pelvis superior et inferior.
o Diaphragma urogenitale- (srednja ili urogenitalna), građena od:
 m.sphincter urethrae externum i
 m.transversus perinei profundus,
 fascia diaphragmatis urogenitalis superior et inferior.
o Diaphragma pudendale s. spatium perinei superficiale- (donja ili potkožna), građena od:
 m.ischiocavernosus,
 m.bulbocavernosus (spongiosus),
 m.transversus perinei superficialis i
 m. sphincter ani externus,
 fascia perinei superficialis.

Mišići natkoljenice

o prednja grupa:
 m. sartorius – n. femoralis
 m. quadriceps femoris – n. femoralis:
 m. rectus femoris
 m. vastus medialis
 m. vastus intermedius
 m. vastus lateralis
o medijalna grupa:
 m. pectineus – r. anterior n. obturatorii i n. femoralis
 m. adductor longus – n. obturatorius
 m. gracillis – n. obturatorius
 m. adductor brevis – n. obturatorius
 m. adductor magnus – n. obturatorius i n. ischiadicus
 m. obturatorius externus – n. obturatorius

o stražnja grupa:
 m. biceps femoris:
 caput longum – n. tibialis
 caput breve n. peroneus communis
 m. semitendinosus – n. tibialis

Fascije natkoljenice
Fasciae natkoljenice predstavlja jedna fascia – fascia lata koja obavija mišiće natkoljenice.

Gore se hvata na lig.inguinale Pouparti, na ramus inferior ossis pubis i ramus ossis ischii nastavljajući
se gore u fasciu m.gluteusa. Dolje se veže na kondile tibiae, na fibulu i patelu i dolje prelazi u fasciu
cruris.

Lateralno je odebljana i pojačana fibroznom pločom tractus iliotibialis Maisiati, a medijalno je

naročito tanka.

Sa unutašnje strane šalje dvije pregrade, septa intermuscularia, koje dijele prostor omeđen fasciom
latom na dva dijela:

o prednji – u kojem se nalazi prednja grupa mišića natkoljenice i

o stražnji – u kojem se nalazi stražnja i medijalna grupa mišića natkoljenice, koje su opet
između sebe odijeljene jednim tankim septumom.

Ovi septumi koji odlaze sa unutrašnje strane fascije su lateralni i medijalni, a hvataju se na labium
laterale, odnosno labium mediale lineae asperae.

M.tensor fasciae latae i m.sartorius nalaze se u njenom podvostručenju.

U subingvinalnoj regiji fascia lata ostavlja medijalni rub m.sartoriusa i dijeli se u 2 lista:

o površni – nategnut je između m.sartoriusa i lateralnog ruba m.adductor longusa i

lig.inguinale Pouparti. Površni list u gornjem i medijalnom dijelu subingvinalne regije
pokazuje zavijen rub – margo falciformis, koji je konkavan prema medijalnoj strani koji
omeđuju vanjski otvor femoralnog kanala – hiatus saphenus. Sa ruba ovog hiatusa ide jedna
tanka lamela, izrešetana malim otvorima za prolaz žila i nerava, koja zatvara hiatus saphenus,
a zove se fascia cribrosa.
o duboki – ide prema fascii iliaci i fascii pectinei, pa se na rubu m.adductor longusa opet
ujedinjuju s površnim listom.

Mišići potkoljenice

Mišići potkoljenice se dijele u 3 grupe:

o prednja grupa:
 m.tibialis anterior – fleksor, adduktor i rotator stopala prema vani -> n.peroneus
profundus.
 m.extensor digitorum longus – ekstendira zadnja 4 prsta, flektira stopalo, abducira i
rotira stopalo prema vani -> n.peroneus profundus
 m.peroneus tertius – pomaže rad prethodnog mišića -> n.peroneus profundus.
  m.extensor hallucis longus – ekstenzor palca, a fleksor i rotator stopala prema unutra
-> n.peroneus profundus.
o lateralna grupa
 m.peroneus longus – vrši plantarnu fleksiju, abducira i rotira stopalo prema vani. ->
n.peroneus superficialis.
 m.peroneus brevis – abduktor i rotator stopala prema vani. -> n.peroneus
superficialis.
o stražnja grupa dijeli se na 2 sloja:
 površni sloj
m.triceps surae - sastoji se od: m.gastrocnemius, koji je flexor potkoljenice i
m.soleus, koji dolje završavaju tetivom achillis, koja se hvata na calcaneus., ekstenzor
stopala -> n.tibialis.
m.plantaris – djeluje kao m.gastrocnemius i pojačava lateralnu glavu gastrocnemius
-> n.tibialis.
o duboki sloj
 m.popliteus – fleksor i rotatot potkoljenice prema unutra -> n.tibialis
 m.tibialis posterior – extensor stopala i njegov aduktor i rotator prema unutra ->
n.tibialis.
 m.flexor digitorum longus – flektira treće falange zadnja 4 prsta, a ekstenzira stopalo
-> n.tibialis.
 m.flexor hallucis longus – flektira drugu falangu palca i ekstendira stopalo ->
n.tibialis.

Fascije potkoljenice

Fascia cruris omotava mišiće potkoljenice, nedostaje na medijalnoj strani tibiae i ima nekoliko
zadebljanja koja čine:

o retinaculum mm.extensorum superius – se nalazi na prednjoj strani poviše talocruralnog

zgloba. Hvata se na margo anterior tibiae i na margo anterior fibulae. Sa unutrašnje strane
šalje jedan izdanak koji se hvata na tibiu i koji dijeli prostor ispod ligamenta na dva kanala:
lateralni i medijalni.
Kroz lateralni prolaze tetive m.extensor digitorum longus i m.extensor hallucis longusa, a kroz
medijalni tetiva m.tibialis anterior.
o lig.laciniatum – je zadebljanje fascije na medijalnoj strani zgloba. Polazi sa donjeg i stražnjeg
ruba medijalnog maleola, ide dolje i hvata se na medijalnu stranu calcaneusa. Sa njega prema
dolje odlaze vlakna m.abductor hallucisa
o retinacula mm.peroneorum proximale et distale – dvije fibrozne vrpce na lateralnoj strani
koje drže tetive mm.peronaeorum:
 retinaculum mm.peronaeorum proximale – ide od stražnjeg ruba lateralnog maleola
do lateralne strane calcaneusa
  retinucalum mm.peronaeorum distale – ide sa donjeg kraja lateralnog kraka
retinaculuma mm.extenosrum inferiusa na lateralnu stranu calcaneusa
Oba retinacula pretvaraju brazde u ductus osteofibrosis.

Ova fascija je nastavak fascije natkoljenice koja se dolje hvata na maleole i calcaneus, a u svom toku
daje izdanke koji idu unutra formirajući septe i hvatajući se za margo anterior i posterior fibulae
(septum intermusculare cruris anterius et posterius) dijele tri grupe mišića jednu od druge.

Ima još jedan list fascije rastegnut između margo posterior fibulae i margo medialis tibiae koji dijeli
stražnju grupu mišića na površni i duboki sloj.

Mišići stopala

Na stopalu imamo plantarne mišiće kao i na dorsumu jedan koji je podijeljen na dva. Prema tome na
stopalu imamo 4 grupe mišića, 3 grupe na planti pedis i 1 na dorsum pedis. To su:

o dorzalna grupa (mišići dorsum pedis)

 m.extensor digitorum brevis
 m.extensor hallucis brevis (ovaj zapravo čini dio ovog prvog, a nekad se opisuju kao
jedan)
Ova dva mišića ekstendiraju prva 4 prsta, a vuče ih nešto i lateralno.
Inervacija: n.peroneus.

o mišiće plante pedis

 lateralna grupa
 m.abductor digiti minimi – flektira i abducira 5 prst – n.plantaris lateralis
 m.flexor digiti minimi brevis – flektira 5 prst – n.plantaris lateralis
 m.oponens digiti minimi – flektira 5 prst i vuče ga medijalno – n.plantaris lateralis
 mišići u sredini stopala
 m.flexor digitorum brevis – flektira druge falange zadnja četiri prsta – n.plantaris
medialis.
 m.quadratus plantae – polazi sa dvije glave koje se skupljaju i hvataju na tetivu
m.flexor digitorum longusa čiju funkciju pojačava i ispravlja krivinu njegovih
tetiva.
 mm.lumbircales – 4 mala mišića koji su fleksori prve falange prve falange,
ekstenzori druge i treće.
 mm.interossei – imamo 3 plantarna i 4 dorsalna.
a) mm.interossei dorsale – grupisani su oko drugog prsta, flexori su
prve falange, extensori druge i treće i abduciraju prste (osim prvog i
petog) – n.plantaris lateralis
 b) mm.interossei plantares – polaze sa medijalne strane 3, 4 i 5
metatarzalne kosti, a hvataju se na medijalnu stranu baze prve
falange 3,4 i 5 prsta. Flexori su prve falange, extensori druge i treće, i
abduktori – n.plantaris lateralis
 medijalna grupa
 m.flexor hallucis brevis – flektira palac, dijeli se u 2 glave:
c) Caput mediale -> n.plantaris medialis
d) Caput laterale -> n.plantaris lateralis
 m.adductor hallucis – flexor i adduktor palca. Polazi sa 2 glave – caput obliquum i
caput transversum – n.plantaris lateralis.

Fascije stopala

Fasciae stopala se dijele u dvije grupe:

o fasciae dorsi pedis i

o fasciae plantae pedis.

Fasciae dorsi pedis se nalaze na dorsumu stopala i obavijaju mišiće i tetive dorzalne grupe a ima ih 3
na broju. U fasciae dorsi pedis spadaju:

o fascia dorsalis superficialis – nalazi se između potkožnog tkiva s jedne strane i tetive
m.extensor digitorum s druge strane, dok se straga spaja sa retinaculumom mm.extensorum
inferius. Ovaj retinaculum je ustvari odebljanje ove fascije u formi slova Y, postavljeno
poprečno (-< ). Dva su mu kraka medijalna, a jedan lateralni. Lateralni krak odlazi s lateralne
strane calcaneusa prema medijalno, a kad pređe preko tetive m.extenosr digitorum longusa
podijeli se na dvije medijalne grane:
 ramus superior – ide na prednju stranu maleolus medialisa
 ramus inferior – ide na dorzalnu stranu ossis navicularis i ossis cuneiforme medialis

Retinaculum služi da održi tetive mišića uz kost i njihov red.

o fascia m.extensoris digitorum brevis – omotova površnu stranu ovog mišića.

o fascia dorsalis profunda – nalazi se na metatarzalnim kostima i pokriva mm.interossei
dorsales.

Fasciae plantae pedis se nalaze na plantarnoj strani stopala, a pokrivaju i štite mišiće i tetive na toj
strani stopala. Tu spadaju:

o aponeurosis plantaris – je jaka aponeuroza koja se nalazi ispod potkožnog masnog tkiva na
plantarnoj strani stopala. Dijelimo je na srednji, medijalni i lateralni dio.
 medijalni dio pokriva medijalnu grupu mišića, a veže se straga za proecessus medialis
tuberis calcanei.
  srednji dio je najvažniji, a proteže se u formi trokuta do tuber calcanei prema
naprijed. Dijeli se na 4 – 5 snopova koji pokrivaju tetive flexora i u visini
metatarzofalangealnih zglobova završavaju ili u koži ili u ligamenta vaginalia. Ima i
tranverzalnih niti narocčito u visini interdigitalnih brazda koje tvore fasciculi
transversa aponeurosis plantaris.
 lateralni dio pokriva lateralnu stranu mišića a fiksiran je straga za processu lateralis
calcanei.

Sa granica između ovih dijelova aponeuroza odlaze u dubinu dva septuma

intermuscularis koji dijele pojedine grupe mišiće na planti pedis.

Aponeurosis plantaris je debela, čvrsta formacija koja mora da štiti sve elemente na
planti pedis od mehaničkih oštećenja kojima je planta pedis naročito izložena.

o fascia plantaris profunda – nalazi se na metatarzalnim kostima i pokriva mm.interossei

plantares, a sprijeda je zadebljana i čini lig.metatarsea transversa profunda.

Arteria lienalis

Arteria lienalis je najveća grana truncus coeliacusa. Naime, od aortae abdominalis odlaze parietalne i
visceralne grane, a truncus coeliacus je jedna od visceralnih grana. Veoma je kratak, oko 2,5 cm a
dijeli se u 3 velike arterije:

 a.hepatica communis,
 a.gastrica sinistra i
 a.lienalis,

i one zajedno čine tripus Halleri.

A. lienalis ide lijevo po gornjem rubu pancreasa i dolazi na hilus slezene gdje se razgranava u 5-6
ogranaka, to su rami lienales, koji ulaze u slezenu. Osim ovih terminalnih ogranaka daje i:

 rami pancreatici
 a. gastroepiploica sinistra
 aa.gastricae breves

Arteria mesenterica superior

Arteria mesenterica superior je jedna od visceralnih grana aortae abdominalis od koje odlazi 5 – 10
mm ispod truncus coeliacusa u visini L1 kralješka.
Ide dorzalno od pankreasa, križa prednju plohu pars inferior duodeni, ulazi među 2 lista
mezenterijuma idući u laganom luku prema desnoj strani i završava na mjestu gdje ileum ulazi u
colon.

Daje slijedeće grane:

 a. pancreaticoduodenalis inferior
 a. colica media
 a. colica dextra
 a. ileocolica
 aa. Intestinales – kojih ima oko 20 i koje odlaze sa konveksne strane, dok prethodne 4 odlaze
sa konkavne strane a. mesentericae superior.

Arteria mesenterica inferior

Polazi sa prednje strane aortae abdominalis u visini L 3 kralješka i čini njenu visceralnu granu.

Ide ispred sekundarnog parietalnog peritoneuma na lijevu stranu i dolje, dijeli se i daje slijedeće
grane:

 a.colica sinistra
 aa.sigmoideae
 a.rectalis superior

Arteria iliaca communis

Arteria iliaca communis je jedna od terminalnih grana aortae abdominalis.

Aorta abdominalis se u visini L4 kralješka dijeli na dvije velike terminalne grane – aa.iliacae
communes – desnu i lijevu, a sama se nastavlja u malu aortu caudalis.

A.iliaca communis odlazi od aorte abdominalis u visini L 4 kralješka, ide koso, dolje i lateralno od
articulus sacroiliacus. Leži na L5 kralješku i na medijalnom rubu m.psoas maiora.

Desno ureter ukršta početak a.iliacae externe, dok na lijevoj strani prelazi iznad završne račve
a.iliacae communis ukrštajući njen završni dio.

Sve je to pokriveno perietalnim peritoneumom.

Ova arterija opskrbljuje zdjelične organe i donje ekstremitete, a lateralno od articulus sacroiliacusa se
dijeli na 2 velike grane:
  a. iliaca interna
 a. iliaca externa

Arteria iliaca externa

Arteria iliaca externa je vanjska grana a. iliacae communis.

Proteže se od art. sacroiliaca do lig. inguinale Pouparti gdje se nastavlja kao a. femoralis.

Leži na medijalnom rubu m. psoas maiora pokrivena peritoneumom dajući male grane za ovaj mišić,
limfne čvorove i za subperitonealno vezivo.

Prije nego dođe do lig. inguinale Pouparti daje veće grane:

 a. epigastrica inferior,
 a. circumflexa ilium profunda, te se nastavlja kao
 a. femoralis.

Arteria femoralis

Arteria femoralis je nastavak a.iliacae externae.

Proteže se od ligamentum inguinale Pouparti do hiatus canalis adductori, odakle se nastavlja kao
a.poplitea.

U lacuni vasorum leži medijalno od fasciae iliopectineae, a lateralno od v. femoralis.

Iza toga leži u trigonumu femorale Scarpe, zatim na m. addductor longusu, između njega i m. vastus
medialis, a pokrivena je s m. sartoriusom.

Ulazi u canalis adductorius.

Arteriu femoralis prati i n. saphenus.

Osim malih ogranaka za kožu, okolne mišiće i lymphonodi, daje slijedeće grane:

 a. epigastrica superficialis
 a. circumflexa ilium superficialis
 rami inguinales
 aa. pudendales externae
 a. profunda femoris
 a. genus descendens
Arteria poplitea

Arteria poplitea je direktni nastavak a.femoralis. Proteže se od hiatus canalis adductori do arcus
tendineus m.solei.

Leži u fossi poplitei kao najdbulje postavljen element, dok je lateralno i iznad nje v.poplitea, a iznad
njih i lateralno je n.ischiadicus, odnosno u donjem dijelu n.tibialis.

A.poplitea ne daje velike kolateralne ogranake, nego samo male, a ispod arcus tendineus m.solei
dijeli se u 3 terminalne grane:

 a.tibialis anterior – prednja

 a.tibialis posterior – stražnja
 a.fibularis s.peroneus – lateralna

Dok su kolateralni ogranci slijedeći:

 rami musculares,
 aa.surales,
 aa.genus superiores (medialis et lateralis),
 a. genus media,
 aa.genus inferiores (medialis et lateralis).

Arteria tibialis anterior

Arteria tibialis anterior je prednja terminalna grana a.popliteae, dok joj je druga terminalna grana
a.tibialis posterior.

Proteže se od arcus tendineus m.solei do lig.cruciforme cruris gdje prelazi u a.dorsalis pedis.

Leži u sulcus cruralis medialis.

Daje slijedeće grane:

 rami musculares
 a. recurrens tibialis posterior
 a. recurrens tibialis anterior
 a. malleolaris anterior medialis
 a. malleolaris anterior lateralis
Arteria dorsalis pedis

Arteria dorsalis pedis je direktni nastavak a.tibialis anterior.

Proteže se od lig.cruciforme cruris do proksimalnog kraja prvog međukoštanog prostora, odakle se

nastavlja kao a.metatarsea perforans.

Leži na dorsumu stopala na samim kostima pokrivena fascijom i kožom.

Daje slijedeće grane:

 aa.tarseae mediales
 a.tarsea lateralis
 a.arcuata, a završava terminalnom granom koja se zove
 a.metatarsea perforans

Arteria arcuata odlazi od a.dorsalis pedis nešto prije njenog kraja, zavija lateralno i anastomozira sa
a.tarsea lateralis i a.plantaris lateralis. Sa ovog konkaviteta šalje ogranke prema gore koji idu u rete
dorsale pedis.

Sa konveksiteta šalje aa.metatarseae dorsales za 2, 3, i 4 međukoštani prostor, a ove se na distalnom

kraju dijele na po dvije aa.digitales dorsales.

Arteria dorsalis digiti quinti lateralis odlazi od a.tarseae lateralis.

Arteria metatarsea dorsalis spatii I odlazi od a.dorsalis pedis.

Arteria metatarsea perforans je terminalna grana a.dorsalis pedis koja ide kroz proksimalni dio prvog
međukoštanog prostora na plantu pedis gdje se spaja sa završetkom a.plantaris lateralis čineći arcus
plantaris.

Arteria tibialis posterior

A.tibialis posterior je jedna od dvije terminalne grane a.popliteae. Prije nego što uđe u canalis tarsi,
dijeli se u:

 a. plantaris medialis (ramus profundus i ramus superficialis)

 a. plantaris lateralis

Na svom putu daje i kolateralne grane:

 rami musculares
 a. recurrens tibialis medialis
 ramus circumflexus fibulae
 a. nutricia tibiae
  ramus communicans
 rami maleolarie mediales
 rami calcanei

Arteriae plantae pedis

Aa.plantae pedis su dvije na broju, a predstavljaju terminalne ogranke a.tibialis posterior, od koje se
odvajaju prije njenog ulaska u canalis tarsi, to su:

 arteria plantaris medialis – medijalna terminalna grana a.tibialis posterior koja počinje ispred
canalis tarsi. Prolazi kroz tibijalni dio canalis tarsi, idući uz tibijalni rub stopala, dijeli se na
njegovoj sredini na dva ogranka:
 Ramus profundus, koji ide uz arcus plantaris
 Ramus superficialis
 arteria plantaris lateralis – lateralna terminalna grana a.tibialis posterior koja počinje ispred
canalis tarsi, prolazi kroz fibularni dio canalis tarsi i ide fibularnim rubom, a onda zavije
prema tibialnoj strani poput luka anastomozirajući sa; a.metatarsea perforans od a.dorsalis
pedis čineći arcus plantaris

Arcus plantaris formiraju a.plantaris lateralis i a.metatarsea perforans, a od njega odlaze

aa.metatarseae plantares koje leže u odgovarajućim međukoštanim prostorima i na njihovom
distalnom kraju se dijele na po dvije aa.digitales plantares.

Lateralno od četvrte metatarzalne arterije iz arcus plantarisa ide još i a.plantaris lateralis digiti quinti.

Od arcus plantarisa odlaze i rami perforantes preko kojih se uspostavlja anastomoza sa

aa.metatarseae dorsales.

Od prve metatarzalne arterije odlazi prema tibijalnom (medijalnom) rubu prvog prsta a.plantaris
medialis hallucis.

Vena cava inferior

V. cava inferior je glavna vena koja skuplja krv iz dijela tijela koje se nalazi ispod srca i dijafragme tj. iz
utrobe i njenih zidova, iz donjeg dijela leđa i donjih ekstremiteta.
Počinje u visini discus intervertebrali, između IV i V lumbalnog kralješka gdje se spajaju v. iliaca
communis dextra i v. iliaca communis sinistra koje je obrazuju.

Odatle ide prema gore i desno prateći aortu abdominalis kojoj ide s desne strane, kao i nešto
nadesno od medijalne linije uz columnu vertebralis.

Svojom stražnjom stranom pokriva truncus sympathicus abdominalis, a gore n. splanchnicus maior et
minor.

Sprijeda je pokrivena parijetalnim peritoneumom.

U donjem dijelu je križa radix mesenterii, a poviše toga se između nje i peritoneuma nalaze pancreas i
duodenum, dok između njih i v. cavae inferiorr silazi koso dolje i desno a. spermatica dextra.

Iznad pancreasa v. cava inferior je prekrivena primarnim peritoneumom pa omeđuje sa stražnje

strane foramen epiploicum Winslowi.

Tada dolazi do donje strane jetre te ide iza nje uložena u sulcus v. cavae inferior na stražnjoj strani
jetre.

Izašavši iz ovog sulcusa prolazi kroz foramen v. cavae inferior na dijafragmi, zavija nešto lijevo i
naprijed i odmah se ulijeva u desni atrij u visini trupa IX torakalnog kralješka.

Ušće v. cavae inferior ima jedan zalistak – valvula v. cavae inferior Eustachi.

V. cava inferior prima parijetalne (sa zida trbušne šupljine) i visceralne (sa organa trbušnje šupljine i
zdjelice) korijene.

Parijetalni korijenovi su:

 vv. lumbales
 vv. phrenicae (abdominales)
 vv. iliacae communes

Visceralni korijenovi:

 v. spermatica
 v. renalis
 v. suprarenalis
 vv. hepaticae.

Vena portae

Sistem venae portae čine:

 o v. portae hepatis – to je dovodni funkcionalni krvni sud jetre. Nastaje spajanjem v.
mesentericae superior, v. lienalis i v. mesentericae inferior (koja se prvo ulije u v. lienalis, a
onda se v. lienalis i v. mesenterica spoje dajući v. portae hepatis). Ovo znači da v. portae
grade vene abdominalnog dijela kanala za varenje što dovodi do toga da sva venska krv
abdominalnog dijela kanala za varenje dolazi putem v. portae najprije u jetru, a poslije toga
odlazi u v. cavu inferior i srce.
V.portae od svog početka iza pancreasa teče prema gore i udesno, prolazi iza gornjeg dijela
duodenuma, ulazi u lig. hepatoduodenale i kroz njegovu desnu ivicu dolazi do donje strane
jetre gdje se dijeli na dvije značajne grane (ramus dexter et sinister) koje ulaze u jetru kroz
portu hepatis.
o korijeni v. portae – to su:
 v. mesenterica superior –prikuplja krv iz želuca, tankog crijeva, desne polovine debelog
crijeva i pancreasa,
 v. lienalis (v. splenica) – prikuplja krv iz slezene, dijela želuca, duodenuma i pancreasa,
 v. mesenterica inferior prikuplja krv iz lijeve polovine debelog crijeva i rectuma.
o završne grane v. portae ulaze u jetru kroz portu hepatis, dvije su na broju i to:
 ramus dexter – kraća je i jačeg kalibra od lijeve, a vaskularizira lobus dexter,lobus
quadratus i lobus caudatus,
 ramus sinister – vaskularizira lobus sinister

Ove završne grane se u jetrenom parenhimu dijele na vv. interlobulares koje teku kroz
interlobularne prostore i šalju završne grančice u susjedne jetrene režnjiče, a ove grančice u
režnjićima ulaze u sabirne vene, a ove se skupljaju u vv. hepaticae koje odlaze u v. cavu
inferior.

o pritoke v.portae su :
 v. gastrica dextra et sinistra,
 vv. paraumbilicales,
 v. prepylorica i
 v. umbilicalis (u fetalnom dobu).
o pomoćne portalne vene su mali sudovi koji polaze iz zidova trbušne duplje i trbušnih organa,
a završavaju u jetrenom parenhimu. To su:
 vv. lig. falciforme – dolaze iz dijafragme u jetru koz ovaj ligament,
 vv. lig. triangulare sinistrum – dolaze iz stubova dijafragme u jetru kroz ovaj ligament
 vv. lig. teretis hepatis – dolaze iz predjela pupka u jetreni parenhim ili u v. portae i
 parabilijarne vene – dolaze od arcus venosus pancreaticoduodenalis posterior.

Vene donjeg ekstremiteta

Vensku krv donjeg ekstremiteta skoro u cjelosti skuplja v.femoralis koja kroz lacunu vasorum ulazi u
zdjelicu i nastavlja se kao v.iliaca externa. Jedino venska krv iz medijalnog dijela bedra ide preko
v.obturatoriae, a iz stražnjeg dijela bedra preko v.gluteae inferior.
Ostale vene donjeg extremiteta dijelimo na dvije grupe:

o površne – koje se nalaze pod kožom, a nemaju odgovarajućih arterija i

o duboke – koje prate arterije

Površne vene počinju na plantarnoj odnosno na dorzalnoj strani pedisa sa po jednom venoznom
mrežom.

Na cijeloj planti pedis se nalazi venozna mreža rete venosum plantae od koje polaze jači ogranci
prema tibijalnoj (medijalnoj) i prema fibularnoj (lateralnoj) strani.

Sa svakog prsta idu dvije vv.digitales plantares koje se spajaju u vv.digitales communes plantares i
ulijevaju se u poprečni arcus venosus plantaris koji se nalazi odmah iza korijena prstiju.

Na dorzalnoj strani nalazi se također venozna mreža rete venosum dorsale pedis koju sačinjavaju
vv.metatarse dorsale i vv.digitales communes pedis koje nastaju kad se spoje vv.digitales pedis
dorsales, a u vv.digitales communes se ulijevaju i vv.intercapitulares koje dolaze sa plantarne strane
od vv.digitales communes plantares.

Krv iz ove venozne mreže se skuplja u jednu jaču poprečnu venoznu granu koja čini arcus venosus
dorsalis pedis.

Od arcus venosus dorsalis pedis odlaze dvije glavne površne vene donjeg ekstremiteta:

 vena saphena parva – polazi sa lateralnog kraja arcusa i ide lateralnom stranom
stopala, ispod i iza maleolus lateralis, lateralnom i stražnjom stranom potkoljenice,
ulazi u fossu popliteu i ulijeva se tu u v.popliteu. Na svom putu kupi krv iz okolnih
vena koje se u nju ulijevaju
 vena saphena magna – polazi sa medijalnog kraja arcusa, prolazi ispod maleolus
tibiae, ide prema gore medijalnom stranom noge, prolazi kroz hiatus saphenus i
ulijeva se u v.femoralis. Na svom putu prima sve okolne potkožne vene kao i
vv.pudendales externae, vv.dorsales penis subcutaneae(clitoridis), v.epigastricu
superficialis i v.circumflexu ilium superficialis, dok se u nju ulijeva i v.saphena
accesoria.

Vena saphena magna anstomozira sa v.saphena parva i sa dubokim venama donjeg ekstremiteta.

Duboke vene odgovaraju arterijama tako da svaku arteriju prate po dvije vene ali samo do
v.popliteae. Iznad nje su samo kolateralne grane dvostruke, a glavna vena je jednostruka.

Tako na planti pedis imamo dvostruki arcus venosus plantaris od kojeg idu vv.plantares tibiales i
vv.plantares fibulares koje formiraju vv.tibiales posteriores.

Na dorsum pedis iz rete venosum dorsale pedis odlaze v.arcuata i v.dorsalis pedis koje se spajaju i
čine vv.tibiales anteriores.

Osim toga iz rete venosum dorsale pedis odlaze vv.fibulares anteriores koje probijaju membranu
interosseu i nastavljaju straga kao vv.fibulares.
Sve ove vene dvostruko prate istoimene arterije, primaju kolateralne ogranke koji odgovaraju
arterijskim i spajaju se međusobno formirajući v.popliteu.

Vena poplitea leži u fossi poplitei, prima v.saphenu parvu ide prema gore i nastavlja se kao i
v.femoralis.

V.femoralis ide prema gore u trigonum femorale, prima v.saphenu magnu kao i neke okolne vene,
prolazi kroz lacunu vasorum i nastavlja se kao v.iliaca externa.

Anastomoze sistema v. portae i sistema v. cavae

superior et inferior

Vena portae je terminalni krvni sud pošto njene završne grančice ne anastomoziraju međusobno.
Stoga su jako važne anastomze ove vene sa drugim sistemima u slučaju portalne opstrukcije, jer tada
preko njih krv iz abdominalnog dijela digestivnog kanala odlazi u šuplje vene zaobilazeći jetru.

Ove portokavalne anastomoze nalaze se u:

o zidovima trbušne šupljine i

o organima trbušne duplje

Anastomoze u zidovima trbušne duplje su:

 u prednjem trbušnom zidu – anastomoziraju vv.parumbilicales, koje pripadaju sistemu vene

portae, sa potkožnim trbušnim venama koje se ulijevaju u v.epigastricu superior koja pripada
sistemu v.cavae superior, odnosno u v.epigastricu inferior, v.epigastricu superficialis i
v.circumflexu ilium profundu koje pripadaju sistemu v.cavae inferior (stvaraju caput
medusae).
 u zadnjem trbušnom zidu – anastomoziraju vv.lumbales, kao pritoke v.cavae inferior, sa
venama sekundarno- retroperitonealnih organa (duodenuma, pankreasa, colon ascendensa i
colon descendensa) koje pripadaju sistemu v.portae.
Osim toga u retroperitoneumu postoje male vene tzv. Retziuove vene koje povezuju
korijenove mezenterijalnih vena, koje pripadaju sistemu v.portae, sa korijenovima v.azygos i
v.hemiazygos, koje pripadaju sistemu v.cavae superior i v.cavae inferior.

Anastomoze u organima trbušne duplje – se nalaze u predjelu kardije i rektuma.

 u predjelu kardije- anastomoziraju:

 v.gastrica sinistra, kao pritoka v.portae, sa vv.oesophageae koje su pritoke v.azygos,
koja pripada sistemu v.cavae superior. (ako se prosire vv.ezofagee mogu prsnuti i
povraca se krv)
  v.gastrica sinistra, kao pritoka v.portae, sa v.phrenica inferior sinistra, koja je pritoka
v.cavae inferior.
 u predjelu rektuma- anastomoziraju:
 vv.rectales superiores iz sistema v.portae sa vv.rectales mediae et inferiores, koje
pripadaju sistemu v.cavae inferior. (ako se prosire nastaju hemoroidi)

Nervus iliohypogastricus

N.iliohypogastricus odlazi od plexus lumbalisa, tačnije odlazi od prvog lumbalnog živca.

Najprije leži među snopovima m.psoasa, a onda teče lateralno i dolje po prednjoj plohi m.quadratus
lumboruma.

Dalje se spušta naniže i naprijed kroz muskulaturu bočnog trbušnog zida da bi, idući paralelno sa
lig.inguinale Pouparti između unutrašnjeg i vanjskog obliquusa ušao u vaginu m.recti abdominis i tu
završio.

Daje slijedeće ogranke:

 rami musculares – za m.obliquus abdominis internus et externus, m.transversus abdominis

(široki mišići trbušnog zida)
 ramus cutaneus lateralis – za kožu koja pokriva m.gluteus medius i m.tensor fasciae
 ramus cutaneus medialis – za kožu mons pubisa

Nervus ilioinguinalis

Nervus ilioinguinalis odlazi od plexus lumbalisa, tačnije od I lumbalnog živca.

Pruža se niz stražnji trbušni zid, a zatim dospijevši između m. transversus abdominis i m. obliquus
abdominis internusa slijedi donji rub ovih mišića duž prednjeg zida inguinalnog kanala i kroz anulus
inguinalis superficialis dolazi pod kožu.

Daje sljedeće ogranke:

 rami musculares – za široke mišiće trbušnog zida (m. obliqus abdominis internus et externus
i m. transversus abdominis)
 ramus cutaneus anterior – terminalni ogranak koji se dijeli na lateralne ogranke za kožu
inguinalne regije
 medijalni ogranci za :
 scrotum kod muškarca – nn. scrotales anteriores
  labia maiora kod žena – nn. labiales anteriores

Nervus genitofemoralis

Polazi uglavnom od drugog lumbalnog živca. Ide naprijed i dole kroz m.psoas maior i kad izlazi iz
njega, dijeli se u dvije grane:

 ramus genitalis – medijalna grana. Silazi po m. psoasu i ulazi u anulus inguinalis profundus,
prolazeći kroz canalis inguinalis i izlazi kroz anulus inguinalis superficialis pod kožu. U ženskoj
zdjelici prati lig. teres uteri do labia maiora gdje završava, a u muškoj zdjelici prati funiculus
spermaticus i daje ogranke za m. cremaster, tunicu dadartos i kožu scrotuma i medijalne
strane subinguinalne regije.
 ramus femoralis – lateralna grana. Silazi teralno od m. psoas maiora, a iza uretera u a. i v.
spermaticae, zatim lateralno od a. iliacae externae, te ispod lig. Inguinale Pouprti ide krkoz
lacunu vasorum. Probijajući fasciu latu dolaze pod kožu u subinguinaalnu regiju.
Anastomozira s ramus genitalis i sa n. cutaneus femoris.

Osim ovih ogranaka n. genitofemoralis inervira pored m. cremastera i m. obliquus abdominis

internus, kao i m. transversus abdominis.

Nervus cutaneus femoris lateralis

N.cutaneus femoris lateralis ide od plexus lumbalisa (kojeg čine prednje grane prva 4 lumbalna živca).
Polazi od prvog i drugog lumbalnog živca.

Izlazi ispod lateralnog ruba m.psoasa, teče po m.iliacusu pokriven njegovom fascijom, odlazi ispod
spinae iliacae anterior i ispod lig.inguinale Pouparti u subingvinalnu regiju, teče po njoj i dijeli se po
koži regio glutea i koži lateralnog dijela natkoljenice do koljena.

Nervus femoralis

Nervus femoralis je najveći nerv lumbalnog plexusa. Odlazi od 1, 2, 3, 4 lumbalnog živca.

Inervira prednje mišiće natkoljenice i kožu prednje strane natkoljenice, a medijalne strane
potkoljenice i stopala.

Izašavši ispod lateralnog ruba i m.psoasa silazi u sulcusu između m.psoas i m.iliacus, ide lateralno od
a.iliacae externe, ukršta a.circumflexu ilium profundu, zatim izlazi kroz lacuna musculorum i odmah
se dijeli na terminalne grane, koje dijelimo na površne i duboke.

o površne su:
 rami cutanei anteriores – dijele se na medijalne, srednje i lateralne
 rami musculares – za m. pectineus i m. sartorius
o duboke su:
 rami musculares – za m. quadriceps femoris
 n.saphenus:
 rr. infrapatellares – za medijalnu i donju stranu kože koljenja. Anastomozira sa
rr. cutanei anteriores i formiraju plexus patellaris
 rr. cutanei cruris mediales – za kožu medijalne strane potkoljenice

Dok n.femoralis ide kroz zdjelicu daje kolateralne ogranke za m.iliacus i m.psoas maior.

Nervus obturatorius

N.obturatorius ide od plexus lumbalisa (kojeg čine prednje grane prva 4 lumbalna živca).

Polazi sa 3 korijena: od ansae lumbalis secundae i od trećeg i četvrtog lumbalnog živca.

Inervira aduktore, ali ima i senzibilnih niti.

Izlazi pored medijalnog ruba m.psoas maiora, silazi dolje ukrštajući articulus sacroiliacus, ide koso
naprijed lateralno i dolje uz lateralni rub zdjelice.

Ulazi u canalis obturatorius gdje se podijeli u dvije terminalne grane:

 ramus superficialis – prednja

 ramus profundus – stražnja

Prije nego se podijeli daje ogranak za m.obturator externus.

Ramus superficialis se dijeli na:

 rami musculares za m.adductor longus et brevis, m.gracilis i m.pectineus i

 ramus cutaneus za kožu medijalne strane natkoljenice.

Ramus profundus inervira m.adductor magnus.

Nervus cutaneus femoris posterior

N.cutaneus femoris posterior odlazi sa stražnje strane plexus sacralisa, sa dva ili tri korijena, sam ili
skupa sa n.gluteus inferior, u tom slučaju naziva se n.gluteus minor.

Izlazi iz zdjelice iza n.ischiadicusa kroz foramen infrapiriforme.

Ispod fasciae latae dijeli se u terminalne ogranke

 rami cutanei femoris posteriores koji se granaju po koži stražnjeg dijela nadkoljenice, koju
inerviraju njegovi kolateralni ogranci:
 nn.clunium inferiores za kožu donjeg dijela glutealne regije i
 rami perineales za perineum i labia maiora, odnosno scrotum.

Nervus ischiadicus

Nervus ischiadicus je najveći živac čovječijeg tijela. Proteže se od zdjelice pa sve do vrha prstiju na
nozi. Odlazi od svih korjenova plexus sacralisa.

Izlazi kroz foraman infrapiriforme iz zdjelice

Odmah u početku ili na vrhu fossae popliteae dijeli se u dvije grane:

 n.tibialis
 n.peroneus (fibularis) communis

Osim ovih terminalnih grana daje i kolateralne ogranke:

 rami musculares – za stražnje mišiće bedra, polazi od tibijalnog dijela i

 ramus articularis – polazi od fibularnog dijela n.ischiadicusa

N.peroneus (fibularis) communis je manja i lateralna terminalna grana n.ischiadicusa koja inervira
mišiće i kožu anterolateralnog dijela potkoljenice i dorsalnu stranu stopala. Daje dvije terminalne
grane:

 N.fibularis superficialis i
 N.fibularis profundus

Daje i kolateralne ogranke :

 Ramus articularis
 N.cutaneus surae lateralis

N.fibularis superficialis se u donjem dijelu noge, na dorsumu, pod kožom dijeli u dva terminalna
ogranka:
  n.cutaneus dorsalis medialis i
 n.cutaneus dorsalis intermedius,

a prije toga daje kolaterale:

 rami musculares
 rami cutanei

Od njegovih terminalnih ogranaka odlaze;

 Nn.digitales dorsales pedis – za dorzalnu stranu 1, 2, 3 imedijalnu polovinu 4 prsta.

N.fibularis profundus završava u prvom međukoštanom prostoru na stopalu.

Na svom toku daje:

 rami musculares,
 rami articulares (za zglobove stopala),

a završava kod korijena prstiju gdje daje granu za lateralnu stranu 1-og i medijalnu stranu 2-og prsta.

Pojačava i srednju granu n.cutaneus dorsalis medialis i s njime daje nn.digitales dorsales pedis za
lateralnu plovinu 1-og i medijalnu polovinu 2-og prsta.

Nervus tibialis je veća i medijalna terminalna grana n.ischiadicusa. Inervira mišiće stražnjeg dijela
potkoljenice, kožu fibularne regije, plantae pedis i lateralnog ruba stopala. Ispod tibialnog maleolusa
dijeli se na dvije terminalne grane:

 n.plantaris medialis
 n.plantaris lateralis, koji prolaze kroz canalis plantaris

A od kolaterala daje:

 n.cutaneus surae
 rami musculares
 rami articulares
 rami cutanei

N.cutaneus surae medialis prima granu od n.fibularis communisa – n.cutaneus surae lateralis i
nastavlja se n.suralis koji na lateralnom rubu noge prima drugo ime i nastavlja se kao n.cutaneus
dorsalis lateralis koji inervira sa nn.digitales dorsales čitav 5-ti i lateralnu polovinu 4-og prsta, i
svršava sa dva kraka od kojih lateralni ide kao n.digitalis dorsalis lateralis digiti quinti, a medijalni se
kod korijena prstiju dijeli na dva nervi digitales dorsales pedis za kožu lateralne polovine 4-og i
medijalne polovine 5-og prsta.

Prema tome na dorzalnoj strani čitav peti prst i polovinu četvrtog inervira n.cutaneus dorsalis
lateralis kao nastavak n.suralisa.

N.plantaris medialis je veći terminalni ogranak n.tibialisa koji se u visini baze metatarzalnih kostiju
dijeli u tri ogranka – nervi digitales plantares communes, a prije toga daje rami cutanei i rami
musculares.
Nervi digitales plantares communes kod korijena prstiju se dijele na dva nn.digitales plantares
proprii za dodirujuće polovine 1 i 2-og, 2 i 3-eg, 3 i 4-og prsta.

Prema tome n.plantaris medialis inervira na plantarnoj strani čitav prvi, drugi i treći prst i medijalnu
polovinu 4-og prsta, a ostalo inervira n.plantaris fibularis.

N.plantaris lateralis je manji terminalni ogranak n.tibialisa koji se dijeli na ramus superficialis i ramus
profundus.

Ramus superficialis daje ogranke za neke mišiće; m.flexor digiti quinti brevis i m.oponens digiti, a
zatim se dijeli u dvije grane: lateralna za lateralnu polovinu 5-og prsta koja završava kao n.plantaris
lateralis digiti quinti i medijalna koja ide kao n.digitalis plantaris communis quartus u četvrtom
međukoštanom prostoru i dijeli se u dva nn.digitales proprii za dodirujuće polovice 4 i 5-og prsta.

Ramus profundus inervira mišiće lateralne grupe.

Limfa donjeg ekstremiteta

Nodi lymphatici donjeg ekstremiteta se dijele na dvije grupe:

o površni i
o duboki.

Nodi lymphatici superficiales formiraju jednu skupinu od 8 – 10 komada u regio inguinalis. Dijelimo
ih u dvije grupe:

o nodi lymphatici inguinales – leže duž lig. inguinale Pouparti i primaju površne limfne žile
trbušnog zida, vanjskih spolnih organa i jednog dijela lateralne strane natkoljenice.
o nodi lymphatici subinguinales superficiales – leže ispod lig. inguinale Pouparti na ulazu u
fossu ovalis. Okružuju gornji dio v. saphenae magne i primaju površne limfne žile donjeg
ekstremiteta i perineuma.

Limfni sudovi iz ovih površnih limfnih čvorova idu dijelom u nodi lymphatici subinguinales profundi, a
preko njih ili direktno u nodi lymphatici iliaci.

Duboki limfni čvorovi se dijele u tri grupe:

o nodus lymphaticus tibialis anterior – leži uz a. et v. tibialis anterior na prednjoj strani

membrane interosseae, a prima duboke limfne žile stopala, a odvodne limfne žile idu gore
prateći arterije i vene.
o nodi lymphatici poplitei leže u masnom tkivu fossae popliteae, a ima ih 4 – 5. Primaju limfne
žile potkoljenice kako duboke, tako i površne. Njihove odvodne limfne žile idu u nodi
lymphatici inguinales.
o nodi lymphatici subinguinales profundi se nalaze uz v. femoralis na mjestu gdje u nju ulazi v.
saphena magna, a ima ih 2 – 4. Jedna od njih je nodus lymphaticus Rosenmulleri u anulus
 femoralisu. Ovi limfni čvorovi primaju duboke limfne žile donjeg ekstremiteta i limfne žile iz
jednog dijela površnih limfnih čvorova. Odvodne limfne žile ovih čvorova prolaze kroz anulus
femoralis i ulaze u nodi lymphatici iliaci.

Limfa abdomena

Limfu abdomena sačinjavaju limfni čvorovi i limfne žile trbušnog zida i organa koji se nalaze u
trbušnoj duplji.

Zato ih dijelimo na:

o parietalne limfne čvorove i

o visceralne limfne čvorove.

Parietalni limfni čvorovi pripadaju trbušnom zidu. Limfne žile se dijele na površne i duboke, a
pripadaju slivu:

o truncus subclaviusa,
o truncus lumbalisa, a dijelom i
o truncus intestinalisa.

Nodi lymphatici trbušnog zida se nalaze u retroperitonealnom prostoru oko aortae abdominalis i v.
cavae inferior. Predstavljaju glavnu i najveću grupu limfnih čvorova abdomena, a kroz njih prolazi SVA
limfa potprečažnog dijela tijela.

Dijele se na tri grupe:

o nodi lymphatici lumbales sinistri – oko aortae abdominalis

o nodi lymphatici lumbales intermedii – između aortae abdominalis i v. cavae inferior
o nodi lymphatici lumbales dextri – oko v. cavae inferior.

U ovim limfnim čvorovima završavaju limfne žile svih intraperitonealnih i sekundarno

retroperitonealnih organa abdomena, bubrega kao i još nekih primarno retroperitonealnih organa.

Visceralni limfni čvorovi i žile pripadaju organima abdomena. Grupisani su uglavnom oko neparnih
visceralnih grana aortae abdominalis pa se dijele na:

o nodi lymphatici coeliaci – leže oko početnog dijela a. coeliacae. Predstavljaju centar gotovo
svih visceralnih limfnih čvorova, a u njih se izljevaju limfne žile želuca, duodenuma, jetre,
pancreasa i slezene
o nodi lymphatici mesenterici superiores – leže oko početka a. mesentericae superior, a u njih
dolazi limfa iz intestinum mesenteriale i desne polovine debelog crijeva
o nodi lymphatici mesenterici inferiores – leže oko početka a. mesentericae inferior, a u njih
dolazi limfa iz lijeve polovine debelog crijeva.
Osim ovih limfnih čvorova postoji i niz mnogih manjih limfnih visceralnih čvorova koji se pripajaju
trbušnim organima ležeći uz njih, a izlijevaju se uglavnom u nodi lymphatici coeliaci. Takvi limfni
čvorovi su:

o nodi lymphatici pancreaticolienalis,

o nodi lymphatici gastrici superiores et inferiores
o nodi lymphatici cardiaci
o nodi lymphatici hepatici.

Limfne žile iz limfnih čvorova abdomena se skupljaju u limfna stabla:

o truncus lumbalis dexter et sinister – nastaje spajanjem odvodnih limfnih žila nodi lymphatici
lumbales dextri et sinistri, a lijevi truncus prima i žile iz retroaortičnih limfnih čvorova pa je
većeg promjera
o trunci intestinales – nastaju spajanjem dovodnih limfnih žila nodi lymphatici lumbales dextri,
sinistri et intermedii, a skupljaju limfu iz intraperitonealnih i sekundarno retroperitonealnih
organa

Truncus lumbalis dexter et sinister i trunci intestinales se spajaju ispred trupa I lumbalnog kralješka i
formiraju ductus thoracicus. Ovaj ductus se pruža ispred kičmenog stuba i ide prema gore, prolazi
hroz hiatus aorticus na dijafragmi penjući se kroz grudnu šupljinu da bi se ulio kroz angulus venosus
sinister.

Canalis inguinalis

Canalis inguinalis je kanal koji se nalazi u prednjem trbušnom zidu iznad medijalne polovine lig.
inguinale Pouparti.

Dug je oko 4 cm.

Ide od gore, lateralno i nazad prema dolje, medijalno i naprijed.

Na canalis inguinalis se razlikuju :

o prednji zid – aponeurosis obliquui abdominis externi

o stražnji zid – tanak i gradi ga:
 fascia transversalis i
 peritoneum.
U lateralnom dijelu je pojačan sa lig. interfoveolare Hasselbachii koji se proteže od lateralnog
kraja lineae arcuatae inferior Douglasi do lig. inguinale i dijeli medijalnu od lateralne fossae
inguinalis. U medijalnom dijelu stražnji zid je pojačan sa:
 lig. reflexum Collesi,
 združena tetiva m. obliquus abdominis interna i m. transversus abdominis
 falx aponeurotica inguinalis.
 o gornji zid – u lateralnom dijelu čine mišićne niti m. obliquus abdominis internusa i m.
transversus abdominisa dok ne pređu u združenu tetivu na medijalnom dijelu kad se gubi
ovaj zid.
o donji zid – lig. inguinale koji je ustvari zadebljanje donjeg ruba aponeuroze m. obliquus
abdominis externi koji se u medijalnom dijelu račva na:
 crus mediale – hvata se na symphysis pubica
 crus laterale – tuberculum pubicum
koji omeđuju anulus inguinalis superficialis.
o anulus inguinalis superficialis - ovaj otvor je sa gornje i lateralne strane pojačan fibrae
intercrurales. Medijalni rub ovog otvora je pojačan sa lig. reflexum Collesi.
o anulus inguinalis profundus – to je duboki ili unutrašnji otvor inguinalnog kanala. Nalazi se 4
– 5 cm lateralno od anulus inguinalis superficialis. Nalazi se na unutrašnjoj strani zida
abdomena, a predstavlja otvor u transverzalnoj fasciji u predjelu fossae inguinalis lateralis.
Ima oblik eliptičnog otvora sa dobro izraženim medijalnim rubom koji je pojačan sa:
 lig. interfoveolare Hasselbachii i
 tractus iliopubicus.

Osim vanjskog i unutrašnjeg otvora postoji još jedan koji se nalazi između njih, a to je anulus
inguinalis intermedius. Nalazi se ondje gdje se funiculus spermaticus podvlači pod m. obliquus
abdominis internus, a omeđen se još sa lig. inguinale Pouparti i lig. reflexum Collesi.

Kroz canalis inguinalis prolaze:

 funiculus spermaticus – kod muškarca,

 lig. teres uteri – kod žene,
 n. ilioinguinalis – nalazi se u prednjem zidu kanala
 r. genitalis n. genitofemoralis

Canalis femoralis

Canalis femoralis je kanal koji nema sadržaj, ali kroz njega može nastati hernia femoralis.

U patološkim uslovima nalazi se ispod lig.inguinale Pouparti, a proteže se od svog unutrašnjeg otvora
anulus femoralisa do svog vanjskog otvora hiatus saphenusa.

Ograničen je:

o sprijeda – sa fascia lata,

o lateralno – sa v.femoralis, a
o medijalno – sa fascia pectinea i m.pectineus.

Anulus femoralis je unutrašnji otvor ovog kanala koji predstavlja jednu od slabih tačaka prednjeg zida
abdomena. Leži u medijalnom dijelu lacune vasorum, a omeđuju ga:
 o sprijeda – lig.inguinale Pouparti, sa
o medijalno – lig.lacunare Gimbernati,
o straga – lig.pectineale,
o lateralno – v.femoralis.

Prema abdominalnoj šupljini pokriven je nastavkom fasciae transversalis, septumom femoralis i zatim
peritoneuom. U njemu se nalazi jedna limfna žlijezda lymphoglandula Rosenmulleri.

Hiatus saphenus je vanjski otvor ovog kanala. To je potkožni otvor na fascii lati. Omeđen sa margo
falciformis.

Trigonum femorale Scarpe

Nalazi se na prednjem i gornjem dijelu bedra (iliuma).

o gornja granica – lig.inguinale koji ujedno predstavlja i bazu trokuta,

o medijalna granica – lateralni rub m.adductor longusa, a
o lateralna granica – medijalni rub m.sartoriusa
o dno trigonuma čini:
 lateralno m.iliopsoas, a
 medijalno m.pectineus.

Ova dva mišića formiraju između sebe jamu označenu kao fossa iliopectinea u kojoj se
nalaze arteria i vena femoralis i nervi što joj daje poseban topografski značaj.

Canalis adductorius

Canalis adductorius Hunteri je kanal koji se nalazi na prednjoj strani natkoljenice, a sadrži važne krvno
žilne i nervne elemente.

Ovaj kanal se nalazi između m.adductor magnus i m.addcutor longus sa jedne strane i m.vastus
medialis sa druge strane koji formiraju kao oluk preko koga prelazi lamina vastoadductoria i pretvara
ga u kanal.

Ova lamina čini prednji zid kanala, dok ova 3 mišića čine stražnji zid kanala.

Canalis adductorius se dolje otvara u fossu popliteu kroz hiatus tendineus adductorius koji
predstavlja donji otvor ovog kanala.
U kanalu su smješteni: a.femoralis, v.femoralis i n.saphenus. Odnos ovih elemenata u kanalu je
takav da je arterija femoralis ispred vene femoralis a ova je ispod arterije, dok je nervus saphenus u
gornjem dijelu lateralno, a kasnije ukrsti krvne sudove sa prednje strane i prelazi medijalno.

Laminu vastoadductoriu probijaju i izlaze iz adductornog kanala n.saphenus i a.genus descendens

koja se odvaja od a.femoralis baš u ovom kanalu.

Ostali elementi idu u fossu popliteu.

Fossa poplitea

Fossa poplitea je jama koja se nalazi na stražnjoj strani koljena.

Ima oblik uzdužnog romba, a kao takva ima gornje i donje bočne zidove, prednji zid koji joj čini dno i
stražnji zid koji joj čini krov.

o gornji lateralni zid – čini m.biceps femoris.

o gornji medijalni zid – čine m.semitendinosus m.semimebranosus.
o donji lateralni zid – čini caput laterale m.gastrocnemii.
o donji medijalni zid – čini caput mediale m.gastrocnemii.
o prednji zid (dno) – čine facies poplitea femura, capusla articularis i m.popliteus.
o stražnji zid (krov) – čine fascia poplitea, potkožno tkivo i koža.

Fossa poplitea sadrži najdbulje postavljenu a.popliteu, lateralno i iznad nje v.popliteu, dok je iznad
njih i lateralno n.ischiadicus, koji se u vrhu fossae podijeli na svoje terminalne grane:

 n.tibialis i
 n.peroneus communis.

N.tibialis daje:

 rr.cutanei i
 rr.musculares,

a iza toga ulazi u canalis popliteus, koji je straga omeđen sa arcus tendneus, sprijeda fasciom
m.poplitei, a kroz njega prolazi n.tibialis i a.poplitea.

Sulci crurales (medialis et lateralis)

Sulci crurales su dva sulkusa, lateralni i medijalni, koji se nalaze na prednjoj strani potkoljenice i
predstavljaju važne topografske prostore.
Sulcus cruralis medialis se nalazi između m.tibialis anteriora medijalno i m.extensor digitorum
longusa u donjem lateralnom dijelu.

U njemu su smješteni a.tibialis anterior, vv.tibiales anteriores i n.peroneus profundus. U gornjem

dijelu sulcusa nerv se nalazi lateralno, a u donjem dijelu medijalno.

Sulcus cruralis lateralis se nalazi između m.extensor digitorum longusa i m.extensor hallucis longusa i
nema neke topografske važnosti.

Ventriculus

Ventriculus (gaster) je najširi dio probavne cijevi.

Služi kao rezervoar za hranu, ali u njemu započinje i probava.

Na želucu razlikujemo:

o dva zida koja su posve slobodna, izvana pokrivena serozom i njihova površina je glatka
 paries anterior et paries posterior
o dva zavijena ruba:
 curvatura maior – započinje u incisura cardiaca, ide prema gore i čini vrh forniksa. U
konveksnom zavoju ide sve najdubljeg dijela želuca. Malo prije najdubljeg dijela želuca je
udubljena i to je valvula praepylorica. Iza najdubljeg dijela je jedna brazda – sulcus
intermedius.
 curvatura minor – direktni nastavak oesophagusa.

Sam želudac dijelimo na:

o pars cardiaca – dio oko ulaska jednjaka u želudac. Između jednjaka i fundusa nalazi se
incisura cardiaca koja iznutra pravi nabor plica cardiaca.
o fundus – najgornji dio želuca
o corpus ventriculi – dio između pars cardiaca i pars pylorica
o pars pylorica – proteže se od incisurae angularis i valvulae paepyloricae do pilorusa. Na
pilorusu se nalazi sulcus pyloricus u kome je v. pylorica Mayo i on čini granicu između želuca
i duodenuma. Ima dva dijela:
 antrum – nalazi se u visini II lumbalnog kralješka, a proteže se od valvulae do sulcus
intermediusa
 canalis pyloricus – nalazi se u visini I lumbalnog kralješka, a proteže se od sulcus
intermediusa do pilorusa.

Između valvulae praepyloricae i incisurae angularis želudac je najduži i to mjesto se zove isthmus
ventriculi.

Odnosi želuca:
  holotopski:
 želudac je smješten u gornjem ili nadmezokoličnom spratu trbušne duplje (situs
abdominis superior) u kome zauzima regio hypochondriaca sinistra sa svoje ¾ i regio
epigastrica svojom donjom ¼ .
 skeletotopski:
 prema kosturu grudnog koša pruža se od V lijevog rebra (odgovara najvišoj tački
fundusa), spuštajući se nadolje do prednjeg kraja IX lijeve rebarne hrskavice (odgovara
najnižem dijelu želuca – antrum pyloricum). U širinu se njegov uspravni najširi dio
proteže od lijeve ivice processus xyphoideus sterni do lineae axillaris anterior.
 prema kičmenom stubu želudac se u visinu pruža od X torakalnog do I lumbalnog
kralješka
 sintopski odnosi:
 Na prednjoj strani želudac dolazi u odnose sa:
a) dijafragmom – facies diaphragmatica
b) prednjim trbušnim zidom – facies libera
c) jetrom – facies hepatica – veliki dio prednjeg želučanog zida pokriva lobus sinister
hepatis. On pokriva malu krivinu, dio prednjeg zida želuca oko male krivine, cardiu i
njenu okolinu. Lobus quadratus pokriva pylorus.
 Na stražnjoj strani preko šupljine bursae omentalis želudac dolazi u dodir s više organa:
a) facies pancreatica – preko čitave stražnje strane želuca prebacuje se pancreas
b) Iznad pancreasa su a. i v. lienalis. One su pokrivene peritoneumom preko kojeg
dolaze u dodir s želucem
c) facies renalis – iznad pancreasa želudac dolazi u dodir s lijevom bubregom i
d) facies gl. suprarenalis- nadbubrežnom žlijezdom
e) facies colomesocolica – ispod pancreasa dolazi u dodir s poprečnim debelim
crijevom
f) facies lienalis – dio želuca bliži velikoj krivini dolazi u dodir sa slezenom
g) facies hepatica – stražnja površina želuca dolazi u dodir s malim dijelom jetre.

Krvni sudovi i limfa:

 malu krivinu vaskulariziraju a. gastrica sinistra (truncus coeliacus) i a. gastrica dextra (a.
hepatica propria),
 veliku krivinu vaskulariziraju a. gastroepiploica sinistra (a. lienalis) i a. gastroepiploica
dextra (a. gastroduodenalis)
 fundus želuca vaskulariziraju aa. gastricae breves (a. lienalis)
 vene male krivine želuca su v. praepylorica, v. gastrica sinistra i v. gastrica dextra
 vene velike krivine želuca su v. gastroepiploica dextra et sinistra
 vene fundusa želuca su vv. gastricae breves

Vene su pritoke vene portae osim ushodnih vena kardije koje su pritoke vv. oesophageae,a one se
preko v. brachiocephalicae sinistre ulivaju u v. cavu superior.

 limfni sudovi želuca se ulivaju u nodi lymphatici gastrici dextri (oko a. gastricae dextrae et
sinistrae -> gornji dio prednje i stražnje strane želuca i mala krivina) et sinistri (oko aa.
gastroepiploicae dextrae et sinistreae -> susjedni dio prednje i stražnje strane želuca oko
 velike krivine), nodi lymphatici subpylorici (oko pylorusa), nodi lymphatici retropylorici (oko
a. gastroduodenalis) i nodi lymphatici pancreaticolienales ( oko a. lienalis -> fundus želuca).

Želudac je inervisan iz plexus coeliacus parasimpatičkim i simpatičkim granama koje mu dolaze preko
plexus gastricus prateći arterije.

Parasimpatikus ibrzava peristaltiku ( n. vagus dexter i n. phrenicus dexter), a simpatikus usporava:

 rr. gastrici anteriores n. vagi dextri – na prednjoj strani želuca

 rr. gastrici posteriores n. vagi dextri – na stražnjoj strani želuca

Duodenum

Intestinum duodenum je prvi dio tankog crijeva.

Pričvršćen je za stražnji trbušni zid, a proteže se od valvulae pyloricae do flexurae duodenojejunalis.

Srednja dužina mu je oko 20 cm.

Ima oblik potkove u čiji konkavitet je uložena glava pancreasa.

Dijelovi duodenuma su:

o pars superior – proteže se od pilorusa do vrata vesicae felleae. Počinje jednim proširenjem –
bulbus duodeni koje se polako sužuje. Spojen je preko lig. hepatoduodenale s jetrom.
o flexura duodeni superior – pregib u kome pars superior prelazi u pars descendens.
o pars descendens – spušta se okomito dolje do visine III lumbalnog kralješka.
o flexura duodeni inferior – pregib u kome pars descendens prelazi u pars inferior.
o pars inferior – preko njega prelazi a. i v. mesenterica superior i dijele ga na 2 dijela:
 pars horizontalis – proteže se od flexurae duodeni inferior do mjesta gdje preko
duodenuma prelaze a. i v. mesenterica superior.
 pars ascendens – pruža se do flexurae duodenojejunalis.
o flexura duodeno jejunalis – oštar ugao otvoren nadolje. Na njegovom tjemenu završava pars
ascendens duodeni nastavljajući se sa jejunumom. Nalazi se priljubljen uz lijevi bok II
lumbalnog kralješka neposredno ispod pripoja radix mesocolon transversi. Za njegov gornji
rub se hvata m. suspensorius duodeni (Treitzi) koji ide sa crus mediale sinistrum
diaphragmatis, silazi iza pancreasa i prelazi u longitudinalni sloj muskulature tankog crijeva.

Odnosi duodenuma:

 holotopski:

pripoj korijena mesocolon transversuma duž zadnjeg trbušnog zida polovi nishodni dio duodenuma, a
prelazi neposredno iznad njegovog završetka na flexuri duodenojejunalis i zbog toga:
  pars superior i gornja polovina pars descendens duodeni leže u gornjem ili
nadmezokoličnom spratu trbušne šupljine – situs abdominis superior,
 cijeli ostali dio duodenuma je smještenom u podmezokoličnom ili crijevnom spratu
trbušne šupljine – situs abdominis inferior.
 u odnosu prema prednjem trbušnom zidu cijeli duodenum leži iznad horizontalne linije
pupka projektujući se s obje strane linije u regio umbilicalis.
 skeletotopski:
 duodenum je u visini od I do III lumbalnog kralješka priljubljen peritoneumom uz kičmeni
stub.
 pars superior duodeni leži na desnom boku I lumbalnog kralješka dopirući svojim desnim
krajem (flexurom duodeni superior) do donje ivice XII torakalnog kralješka.
 pars descendens duodeni teče po desnoj strani II i III lumbalnog kralješka.
 pars horizontalis duodeni nalazi se u visini III lumbalnog kralješka.
 sintopski :

Pars superior duodeni:

 sprijeda je u odnosu s lobus quadratus hepatis i vratom vesicae felleae,

 straga su ductus choledochus, a. hepatica i v. portae,
 svojom gornjom stranom gradi donji zid ili pod Winslowovog otvora i dolazi u dodir s
lobus quadratus hepatis,
 dolje je u odnosu s glavom pancreasa.

Pars descendens duodeni:

 sprijeda je u odnosu s peritoneumom

 straga je u odnosu s v. cavom inferior, unutrašnjom ivicom desnog bubrega, a. i v.
renalis dextrom, pelvis renalis i početnim dijelom uretera
 lijevo je u odnosu s glavom pancreasa
 desno je u gornjem dijelu u odnosu s desnim režnjem jetre, a u donjem s colon
ascendensom.

Krvni sudovi i limfa duodenuma:

 a. pancreaticoduodenalis superior anterior et posterior (a. gastroduodenalis)

 a. pancreaticoduodenalis inferior (a. mesenterica superior)
 vene su pritoke v. portae

Živci duodenuma dolaze iz plexus coeliacusa koji preko plexus hepaticus (za gornju polovinu
duodenuma) i plexus mesentericus superior (za donju polovinu) šalje simpatička i parasimpatička
vlakna duž njegovih arterija.

U zidu duodenuma se nalazi plexus entericus koji se dijeli na plexus myentericus Auerbachii i plexus
submucosus Meissneri.
Intestinum tenue mesenteriale

Jejunum i ileum pripadaju skupa s duodenumom tankom crijevu.

Budući da imaju slobodan mezenterij zajednički se nazivaju – intestinum tenue mesenteriale ili
intestinum mesenteriale.

Intestinum tenue mesenteriale proteže se od flexurae duodenojejunalis do valve iliocaecalis.

Srednja dužina mu je oko 6 m. Od toga gornje 2/3 otpadaju na jejunum, a tri donje na ileum.

Između jejunuma i ileuma ne postoji izrazita granica, nego prvi postepeno prelazi u drugi. Postoji
jedan prelazni dio za koga ne možemo reći kojem dijelu pripada.

Intestinum tenue mesenteriale je smješten u trbušnoj šupljini i zdjelici. Zauzima prostor koji se nalazi
ispod colona i mesocolon transversuma.

Tokom svog toka pravi mnogo zavoja koje nazivamo ansae intestinales.

Ima dva ruba. Jedan je konveksan i slobodan, drugi je konkavan.

Za ovaj drugi se veže mezenterij.

Mezenterij je duplikatura peritoneuma u kojoj se nalaze krvne žile i nervi koji idu k crijevima.
Mezenterij povezuje crijevo s dorzalnim zidom trbušne duplje. Zahvaljujući svom mezenteriju,
intestinum tenue mesenteriale je veoma pomičan.

Mezenterij se hvata duž stražnjeg zida u jednoj kosoj liniki koju nazivamo – radix mesenterii. Ta linija
ide od lijeve strane drugog lumbalnog kralješka koso, dolje i desno te završava kod art. sacroiliaca
dextra u fossi iliaci dextri.

Razlike između jejunuma i ileuma:

o plicae circulares Kerkringi su u jejunumu dobro razvijene, dok prema ileumu postepeno
nestaju.
o folliculi lymphatici aggregati (Peyerove ploče) nalaze se samo u ileumu.
o jejunum ima nešto širi lumen od ileuma.
o zid jejunuma je skoro dva puta deblji od zida ileuma.
o na svježoj lešini zid jejunuma je uslijed obilja žila crvenkast, dok je zid ileuma transparentan i
svijetao.
o jejunum je na lešinama većinom prazan.
o ileum ima taenia fibrosa ilei.

Odnosi intestinum mesenteriale:

 holotopski odnosi:
 smješteno je u podmezokoličnom ili crijevnom spratu peritonealne duplje abdomena –
situs abdominis inferior, zauzimajući u njemu cio slobodni prostor
  nalazi se u peritonealnoj duplju karlice – cavum pelvis peritoneale
 skeletotopski odnosi:
 flexurom duodenojejunalis je pričvršćan u lijevi bok tijela II lumbalnog kralješka
 svojim donjim krajem koji odgovara ušću ileuma u cekum, leži u fossi iliaxi dextri, u visini
art. sacroiliacus dextrum, malo iznad lineae terminalis.
 Sintopski odnosi:
 gore – colon transversum i mesocolon transversum,
 dolje – vesica urinaria, rectum, uterus, tuba uterina i ovarium
 desno – prednji trbušni zid
 lijevo – prelaze ispred colon descendensa
 naprijed – omentum maius
 nazad – spatium retroperitoneale (dio duodenuma i glave pancreasa, bubreg, ureter,
aorta i v. cava inferior)

Krvni sudovi :

 arterijska vaskularizacija dolazi od aa. intestinales – aa. jejunales et ileii

 arterije prate istoimene vene koje su pritoke v. portae

Intestinum caecum

Caecum je početni dio debelog crijeva i leži u fossi iliaci dextri.

Prema colon ascendensu je zavijen pod uglom od 90° i u taj ugao se izlijeva ileum.

Sa dna caecuma polazi mali izdanak u obliku crevuljka – apendix vermiformis. Taj izdanak je šupalj i
otvara se caecum sa ostium appendicis vermiformis. Vrlo rijetko na tom mjestu se nalazi
polumjesečasti nabor sluznice – valvula appendicis vermiformis.

Na mjestu gdje se ileum izlijeva u debelo crijevo – ostium ileocaecale postoji ventil koji spriječava da
se sadržaj vrati u ileum. To je valva ileocaecalis. Omeđena je sa dva velika nabora sluznice – labium
superius et inferius. Labium superius svojim gornjim dijelom pripada colon ascendensu, a svojim
donjim dijelom ileumu. Labiumm inferius svojim gornjim dijelom pripada ileumu, a donjim caecumu.
Obje usne se sprijeda i straga sastaju i formiraju jedan nabor – frenulum valvae ileocaecalis.

Ako je caecum dosta pun on dolazi u odnos s prednjim trbušnim zidom, a ako je prazan između njega
i prednjeg trbušnog zida se umeću vijuge tankog crijeva.

Stražnja površina mu leži na peritoneum parietale koji pokriva fossu iliacu.

Lateralna površina mu priliježe uz lateralni dio fossae iliacae, a medijalna dolazi u odnos s m.
psoasom i a. et v. iliacom externom.
Peritoneum ga pove obavija. Katkad ga nema na stražnjoj površini. U tom slučaju je caecum srastao
za zid fossae iliacae. Katkad caecum može imati i svoj mezenterij – mesocaecum koji ga onda veže
straga na fossu iliacu.

Krvni sudovi:

 a. ileocolica (a. mesenterica superior)

 a. caecalis anterior et posterior (a. ileocolica)
 arterije prate istoimene vene koje su pritoke v. portae.

Appendix vermiformis

Appendix vermiformis je tanka cilindrična cijev koja započinje na medijalnom zidu cekuma 2 – 3 cm
ispod valvae ileocaecalis.

Dug je 2 -20 cm.

Završava slobodno u trbušnoj šupljini.

Leži u fossi iliaci dextri.

Peritoneum ga posve obavija i prelazi u duplikaturu koja se dijelom hvata za cekum, a dijelom za
ileum. To je mesenteriolum appendicis vermiformis.

Njegov položaj ovisi o položaju cekuma.

Krvni sudovi i limfa:

 Od a. ileocolicae se odvaja a. appendicis vermiformis za crvljuljak.

 Vene su pratilje istoimene arterije i odvode krv u v. portae.
 Limfni sudovi se prekidaju u nodi lymphatici appendiculares i završavaju u nodi lymphatici
ileocolici.

Intestinum colon
Dijelovi intestinum colon su:

o colon ascendens,
o colon transversum,
o colon descendens i
o colon sigmoideum.

Colon ascendens

Proteže se od cekuma do flexurae coli dextrae.

Dužina mu je varijabilna (oko 45 cm).

Ide gotovo vertikalno od dolje i naprijed prema gore i nazad.

U početku je smješten u gornjem dijelu fossae iliacae dextrae, prelazi preko cristae iliacae, ide po
lateralnoj trbušnoj regiji prema gore. Priliježe na m. quadratus lumborum, a onda na donji dio
prednje površine bubrega.

Colon ascendens je sprijeda, medijalno i lateralno pokriven peritoneumom. Straga nema

peritoneuma već je srastao za stražnji trbušni zid. Međutim, to srašćenje nije svugdje potpuno pa
između crijeva i trbušnog zida nastaju udubine – recessus paracolici koje se otvaraju na lateralnoj
strani crijeva.

Flexura coli dextra je pregib u obliku oštrog ili pravog ugla u kome colon ascendens prelazi u colon
transversum.

Smještena je u desnom hipohondriju.

Sprijeda je u odnosu s donjom površinom desnog režnja jetre i tu proizvodi udubljenje – impressio
colica.

Straga je u odnosu s donjim dijelom prednje površine desnog bubrega.

Krvni sudovi i limfa:

 r. colicus a. ileocolica,
 a. colica dextra i
 r. descendens a. colica media.
 Ove arterije prate istoimene vene koje su pritoke v. portae.

Limfni sudovi izlivaju limfu preko nodi lymphatici colici dextri u nodi lymphatici mesenterici
Colon transversum

Proteže se od flexurae coli dextrae do flexurae coli sinistrae.

Teče poprečno od desno nalijevo i odozdo prema gore, tako da mu se lijevi kraj nalazi na višoj ravni
nego desni.

Početni dio se nalazi u desnom hipohondriju, sredina u gornjem dijelu regio umbilicalis, a završetak u
lijevom hipohondriju.

Sav je pokriven peritoneumom koji prelazi u duplikaturu i veže colon transversum za stražnji trbušni
zid. Taj mezenterij poprečnog debelog crijeva – mesocolon transversum omogućuje crijevu veliku
gibljivost.

Hvatišna linija mesocolon transversuma ide od pars descendens duodeni uz donji rub pancreasa i
prelazi u različitoj visini na lijevi bubreg.

Mesocolon transversum formira pregradu koja odjeljuje želudac i slezenu od vijuga tankog crijeva.

Flexura coli sinistra je oštri ugao u kome colon transversum perlazi u colon descendens. Nalazi se
više od flexurae coli sinistrae. Straga priliježe na gornji dio bubrega, a lateralno i straga dodiruje pol
slezene.

Lig. phrenicolienale je veže za dijafragmu.

Poprečni kolon je vaskulariziran svojoj arterijskom arkadom – Riolanova arterijska arkada koja se
nalazi između dva lista mesocolon transversuma. Ovu arkadu gradi r. sinister a. colicae mediae i r.
dexter a. colicae sinistrae.

Vene su pritoke v. portae.

Colon descendens

Proteže se id flexurae coli dextrae do visine cristae iliacae gdje prelazi u colon sigmoideum.

Teče gotovo vertikalno kroz lateralnu lijevu trbušnu regiju.

Duži je od colon ascendensa.

Prednja i spoljna strana colon descendensa su vijugama tankog crijeva odvojene od zidova
abdomena.

Peritoneum se ponaša isto kao kod colon ascendensa.

Colon descendens je sprijeda, medijalno i lateralno pokriven peritoneumom. Straga nema
peritoneuma već je srastao za stražnji trbušni zid. Međutim, to srašćenje nije svugdje potpuno pa
između crijeva i trbušnog zida nastaju udubine – recessus paracolici koje se otvaraju na lateralnoj
strani crijeva.

krvni sudovi :

 r. descendens a. colicae sinistrae i r. ascendens a. sigmoideae superior grade lijevu

parakoličnu arterijsku arkadu.
 vene su pritoke v. mesentericae inferior koja je pritoka v. portae.

Colon sigmoideum

Colon sigmoideum je dio debelog crijeva koji je smješten između colon descendensa i rectuma.

Proteže se od cristae iliacae do visine trećeg sakralnog kralješka.

Smješten je u fossi iliaci sinistri i u maloj zdjelici.

Nastavlja smjer colon descendensa i silazi niz lateralni rub m. psoasa. Nakon nekog vremena križa se
sa m. psoasom, dolazi na njegov medijalni rub i silazi u zdjelicu kroz koju ide od lijeva nadesno. Kad
dođe na desnu stranu male zdjelice, opet zavije te ide koso prema dolje, medijalno i nazad, a zatim u
visini trećeg sakralnog kralješka prelazi u rectum.

Colon sigmoideum je sav ovijen peritoneumom koji na medijalnom rubu prelazi u mezenterij –
mesocolon sigmoideum i omogućuje mu veliku gibljivost.

Inserciona linija mesocolon sigmoideuma je u obliku slova S. započinje na lateralnom rubu m. psoasa,
križa njegovu prednju plohu, zatim ode uz njegov medijalni rub koso odozdo prema gore, te izvana
prema unutra ii dolazi do visine IV – V lumbalnog kralješka. Zavija prema dolje i unutra, križa a. et v.
iliacu communis i lijevu stranu petog lumbalnog kralješka te tako dolazi u medijalnu liniju po kojoj
silazi do trećeg sakralnog kralješka.

Ispod mesocolon sigmoideuma nalazi se – recessus intersigmoideus.

Dio colon sigmoideuma koji se nalazi u lijevoj bočnoj udubini okružen je vijugama tankog crijeva.
Straga priliježe na m. iliopsoas.

Dio koji je u maloj zdjelici dolazi u odnose:

o naprijed – kod muškarca vesica urinaria, a kod žene uterus i lig. latum uteri
o nazad – os sacrum i rectum.

Prema dolje se spušta do različite visine u excavatio rectovesicalis kod muškarca, a kod žene u
excavatio rectouterina.
Colon sigmoideum vaskulariziraju aa. sigmoideae (a. mesenterica inferior). A. sigmoidea ima
anastomozira sa završnom granom a. mesentericae inferior te grade Sudeckovu anastomozu.

Vene su pritoke v. portae.

Intestinum rectum

Rectum je dio debelog crijeva koji se nalazi između colon sigmoideuma i anusa.

Započinje na prednjoj plohi trećeg sakralnog kralješka i silazi prema dolje po stražnjem zidu male
zdjelice. Budući da slijedi zavoj ossis sacri, to je on zavijen s konkavitetom prema naprijed i gore. Taj
zavoj nazivamo – flexura sacralis.

Došavši do vrha prostate kod muškarca, a kod žene do donje 1/3 stražnjeg zida vagine zavija prema
dolje i nazad, te čini drugi zavoj čiji konkavitet gleda nazad – flexura perinealis.

Ima dva dijela:

o pars pelvina i
o pars (canalis) analis.

Granica između ovih dijelova je m. levator ani kroz koji rectum prolazi.

Oko 6 cm iznad analognog otvora na desnoj strani rectuma nalazimo jednu brazdu koja u nutrini
izbočuje sluznicu u nabor – plica transversalis recti Kohlrauschi.

Na lijevoj strani rectuma nalazimo dvije analogne brazde koje takođe proizvode nabore sluznice.
Jedna se nalazi oko 2 cm iznad plicae Kohlrauschi, druga 2 cm ispod nje.

Nešto poviše analnog otvora rectum je proširen i to proširenje nazivamo – ampulla recti.

Dužina rectuma je oko 14 cm.

Pars pelvina:

o kod muškarca pars pelvina recti je u gornje 2/3 pokrivena peritoneumom koji zavija od nazad
prema naprijed i odozdo prema gore, te prelazi na vesicu urinariu. Na taj način formira
excavatio rectovesicalis u kojoj nalazimo vijuge tankog crijeva i colon sigmoideum. U donjoj
1/3 pars pelvina je u medijalnoj liniji u odnosu s fundusom vesicae urinariae, a sa svake
strane ove linije sa ductus deferentis i vesiculae seminales. Ispod vesicae ona priliježe na
stražnju površinu prostate. Između rectuma i spomenutih organa nalazi se vezivno tkivo i
glatke mišićne niti – septum rectovesicale.
o kod žena pars pelvina recti prelazi na stražnju plohu vaginae i uterusa. Tako se formira
excavatio rectouterina. U donjoj 1/3 pars pelvina priliježe stražnji zid vaginae, a između nje i
rectuma nalazi se –septum rectovaginale.
Straga pars pelvina recti nije pokrivena peritoneumom. Priliježe uz os sacrum i os coccygis. Lateralne
strane su pokrivene peritoneumom samo u gornjoj 1/3. Donje 2/3 odgovaraju m. levatoru ani.

Između mišića i rectuma nalazi se vezivo u kome teku a. iliaca interna i plexus hypogastricus.

Pars (canalis) analis recti:

o kod muškarca je u odnosu s vrhom prostate, prema dolje s pars membranacea urethrae i s
bulbusom penisa. Između pars membranacea i pars spongiosa urethrae, koji ode prema
naprijed i rectuma, koji ide prema nazad, nalazi se jedan prostor – trigonum rectourethrale u
kome se nalaze vezivo, glandulae bulbourethrales i dijelom m. levatoris ani, m. sphincter ani
externi, m. transversi perinei i m. bulbocavernosi.
o kod žene je u odnosu sa stražnjim zidom vaginae. Rectum i vagina su odijeljeni jednim
prostorom – trigonum rectovaginale u kome se nalaze vezivo, m. sphincter ani externi, m.
transversus perinei superficialis i m. constrictor vaginae.

Straga i lateralno pars (canalis) analis recti je u odnosu s m. levatorom ani i s m. sphincter
externusom.

Na unutrašnjoj površini rectuma, oko 15 cm poviše anusa, nalazimo 5 – 8 uzdužnih nabora sluznice –
columnae anales Morgagni. Između njihovih donjih krajeva sluznica gradi udubljenja – sinus anales u
vidu kesica s otvorom upravljenim nagore koje se nazivaju – valvulae anales.

Columnae anales sadrže plexus venosus rectosacralis s. plexus haemorrhoidalis submucosus koji se
naniže produžuju u zonae haemorrhoidalis s. anulus haemorrhoidalis.

Krvni sudovi:

 a. rectalis superior
 a. rectalis media
 a. rectalis inferior
 vene su pratilje istoimenih arterija.

Hepar

Jetra je najvoluminoznija žlijezda trbušne duplje koja po svom razvoju i po mjestu gdje se izljeva njen
izvodni kanal pripada duodenumu. Smještena je najvećim dijelom u desnom hipohondriju.

Boja joj je crvenkasta. Njena težina je 1 – 1,5 kg.

Nema vlastiti oblik, te poprima oblik koji je uvjetivan okolnim organima.

Na jetri razlikujemo:

 facies diaphragmatica – koja ima pars libera i pars affixa

 facies visceralis.
Na gornju površinu jetre veže se sagitalni nabor peritoneuma – lig. falciforme hepatis koji dijeli jetru
u dva režnja:

 lobus dexter – veći

 lobus sinister.

Pars libera faciei diaphragmatica je okrenutaprema naprijed, konveksna je i glatka. Njen konveksitet
odgovara zavoju dijafragme.
Pars affixa faciei diphragmatica leži prirasla na krakovima dijafragme. Konveksna je; na desnom
lobusu je dosta visoka, a stanjuje se idući nalijevo. Na nju se sa donje površine nastavlja dorzalni dio
sulcusa venae cavae inferior, fissurae lig. venosi hepatis i lobus caudatus.

Facies visceralis je lagano konkavna. Na njoj opisujemmo 2 sagitalna žlijeba i jedan poprečni žlijeb,
raspoređenih u obliku slova H.

o Porta hepatis je smještena između sagitalnih brazdi i nalazi se bliže stražnjoj površini nego
prednjem rubu. Kroz nju prolaze žile, nervi i izvodni kanali jetre. Od naprijed prema nazad
naći ćemo ductus hepaticus communis i njegove korijene, a. hepaticu propriu i njene dvije
grane i konačno v. portae i njene dvije grane.
o Fossa sagitalis dextra započinje na prednjem rubu, a završava na stražnjoj površini jetre.
Jednim nastavkom kojeg lobus caudatus šalje na lobus dexter podijeljena je na dva dijela. U
prednjem dijelu se nalazi vesica fellea – fossa vesicae felleae, u stražnjem v. cava inferior –
sulcus v. cavae inferior. Sulcus v. cavae inferior dopire i na stražnju površinu jetre.
o Fissura sagitalis sinistra ide od prednjeg ruba do stražnje površine jetre i gotovo je paralelna
s desnom. S donje strane čini granicu između lijevog i desnog režnja
Lijevi kraj portae hepatis je dijeli na dva dijela. Prednji nazivamo fissura lig. teretis, a stražnji
fissura lig. venosi.
U fissuri lig. venosi kod fetusa se nalazi ductus venosus. Lig. teretis hepatis je obliterirana
vena umbilicalis.

Prethodno opisani žlijebovi oblika slova H na visceralnoj strani jetre odvajaju 4 režnja jetre:

o lobus dexter
o lobus caudatus (Spigeli) – nalazi se iza portae hepatis, a izmešu sulcusa v. cavae inferior i
fissurae lig. venosi. Njegov stražnji kraj dopire na stražnju površinu jetre, a prednji šalje dva
nastavka. Lijevi idi nalijevo u portu hepatis – processus papillaris, a desni ide naprijed i desno,
dijeli fossu sagitalis dextru na 2 režnja i završava na desnom režnju – processus caudatus.
o lobus quadratus – nalazi se ispred portae hepatis, a između fossae vesicae felleae i lig. teretis
hepatis.
o lobus sinister

Na margo inferior hepatis nalazimo dva ureza. Jedan čini žučni mjehur – incisura vesicae felleae, a
drugi v. umbilicalis – incisura lig. teretis.
Incisura lig. teretis na prednjem rubu pokazuje granicu između desnog i lijevog režnja. Od tog mjesta
prema gore ide lig. falciforme hepatis koji na donjem rubu završava sa lig. teres hepatis.
Jetra leži neposredno ispod diaphragmae u nadmezokoličnom spratu trbušne duplje (situs abdominis
superior), pružajući se poprečno kroz regio hypochondriaca dextra, regio epigastrica i regio
hypochondriaca sinistra.

Odnosi jetre:

 pars libera faciei diaphragmatica – uložena je u konkavitet dijafragme. Srčani vrh leži na
lijevom lobusu i ostavlja – impressio cardiaca. Baza desnog pluća obuhvata konveksitet
desnog lobusa jetre. Ispod plućne baze gornja ploha jetre odgovara recessus
costodiaphragmaticusu. Ispod njega gornja ploha jetre dolazi u dodir s prednjim zidom
thoraxa. Između pars libera faciei diaphragmatica i dijafragme možemo uvući ruku. To je
subfrenički prostor. Dva su: desni i lijevi. Odjeljuje ih lig. falciforme hepatis. U desnom se
nalazi jetra, a u lijevom jetra, želudac i slezena.
 pars affixa faciei diaphragmatica – leži na krakovima dijafragme u visini trupa X i XI
torakalnog kralješka. Lateralno od toga ona priliježe uz pars lumbalis diaphragmatis. Jetra na
pars affixa (stražnjoj plohi) nema peritonealne prevlake, već je spojena rijetkim vezivnim
tkivom za dijafragmu.
 Facies visceralis
 lijevi lobus – na donjoj plohi nalazimo impressio gastrica. Prostrana je i odgovara
prednjem zidu želuca i curvaturi minor. Uz nju nalazimo impressio oesophagea.
Nalazi se blizu stražnjeg dijela fissurae ligamenti venosi, a započinje na stražnjoj
ploštini jetre. Impressio gastrica se nastavlja u impressio pylorica na lobus quadratus.
Između impressios gastricae i lijevog kraja portae hepatis nalazi se tuber omentale
koji priliježe uz omentum minus.
 desni lobus – prednji dio donje plohe priliježe na flexuru coli dextru – impressio
colica. Iza dolazi u dodir s desnim bubregom – impressio renalis. Između bubrega i
jetre možemo uvući šaku. To je tzv. subhepatički prostor. Medijalno od impressio
renalis nalazi se impressio duodenalis. Medijalno od impressio renalis, a iza
impressio duodenalis nalazi se impressio suprarenalis.

Peritoneum jetre i njene peritonealne veze

Peritoneum pokriva gotovo čitavu jetru osim pars affixa faciei diaphragmaticae (stražnja ploština), a
ujedno pravi niz nabora koji povezuju jetru s okolnim organima.

Dva lista peritoneuma koja pokrivaju gornju i donju površinu jetre, prelaze jedan u drugoga na
prednjem rubu jetre, dok se na stražnjoj ploštini razilaze.

Gornji zavija prema gore i pokriva donju površinu dijafragme.

Donji zavija prema dolje i pokriva prednju ploštinu desnog bubrega.

Tako nastaje duplikatura peritoneuma čiji su listovi udaljeni jedan od drugoga 4-5 cm i na tom mjestu
gdje su udaljeni stražnja površina jetre ostaje bez peritoneuma, priliježe uz dijafragmu i sraste sa
njom.

Tu duplikaturu peritoneuma nazivamo lig.coronarium hepatis.

Listovi te duplikature se na desnom i lijevom kraju ipak sastaju i prelaze na dijafragmu. Te dijelove
nazivamo lig.triangulare dextrum i lig.triangulare sinistrum. Lijevi je obično razvijeniji.

Peritoneum koji pokriva donju ploštinu jetre kod njenog hilusa prelazi u lig.hepatogastricum koji ide
na malu krivinu želuca i u lig.hepatoduodenale koji prelazi na pars superior duodeni.

U lig.hepatoduodenale nalaze se desno ductus choledochus, u sredini i straga v.portae, a lijevo

a.hepatica propria.

Peritoneum koji pokriva gornju površinu desnog lobusa kada dođe do medijalne linije naglo ostavi
jetru i zavije prema gore da pokrije desnu donju površinu dijafragme i prednji trbušni zid na desnoj
strani.

Isto tako peritoneum koji pokriva gornju površinu lijevog lobusa kad dođe do medijalne linije naglo
zavije prema gore i ostavi jetru te pokrije lijevu donju površinu dijafragme i prednji trbušni zid na
lijevoj strani.

Oba lista peritoneuma na putu od jetre do dijafragme i prednjeg trbušnog zida priljubljena su jedan
uz drugi te formiraju duplikaturu peritoneuma koju nazivamo lig.falciforme hepatis. Kasnije se raziđu
i svaki krene na drugu stranu.

Lig.falciforme hepatis je sagitalna duplikatura peritoneuma koja veže gornju konveksnu površinu
jetre sa donjom površinom dijafragme i s prednjim trbušnim zidom sve do pupka. Sprijeda završava
slobodnim rubom koji se proteže od prednjeg ruba jetre do pupka, a u njemu se nalazi lig.teres
hepatis.

Krvotok jetre

Jetra posjeduje jedan funkcionalni krvotok – sistem venae portae koji joj donosi materijal za preradu
i jedan nutritivni krvotok – a. hepatica propria koja joj donosi hranljice tvari i kisik za same ćelije.

Arteria hepatica propria se u porti hepatis podijeli u 2 grane od kojih je desna veća.

Te grane ulaze u jetru i daju mnogobrojne grančice zidovima ogranaka:

 v. portae,
 vv. hepaticae,
 iste aa. hepaticae,
 žučnih vodova i
  nastavcima Glissonove kapsule.

Arteria hepatica propria daje još i interlobularne grane od kojih polaze grančice u lobule.

Završne grane v. portae ulaze u potru kroz portu hepatis, a dvije su na broju i to:

 ramus dexter – kraća je i jačeg kalibra od lijeve, a vaskularizira lobus dexter, lobus quadratus
i lobus caudatus
 ramus sinister – vaskularizira lobus sinister.

Ove završne grane se u jetrenom parenhimu dijele na vv. interlobulares koje teku kroz interlobularne
prostore i šalju završne grančice u susjedne jetrene režnjiće, a ove grančice u režnjićima ulaze u
sabirne vene koje se skupljaju u vv. hepaticae koje odlaze u v. cavu inferior.

Ekstrahepatični žučni vodovi

Ekstrahepatični žučni putevi se dijele na

o glavne i
o sporedne.

Glavni žučni putevi se pružaju od portae hepatis do duodenuma i čine ih:

o ductus hepaticus dexter et sinister,

o ductus hepaticus communis
o ductus choledochus.

Interlobularni žučni vodovi se nalaze u Kiernanovim prostorima, manje ih je. Međusobno se spajaju,
postaju deblji i završavaju kao dvije grane u porti hepatis. Dok se nalaze u Kiernanovim prostorima
skupa s granom a. hepaticae i venom interlobularis ovijeni su vezivom Glissonove kapsule. U porti
hepatis se dvije završne grane žučnih vodova spoje i formiraju ductus hepaticus communis. On ide
nazad i lijevo. Dug je oko 3 cm, a smješten je između 2 lista lig. hepatoduodenalis.

U ductus hepaticus communis ulijeva se izvodni kanal žučnog mjehura – ductus cysticus koji sa
ductus hepaticus communis formira ductus choledochus koji se izlijeva u duodenum.

Ductus choledochus započinje na mjestu gdje se ductus cysticus ulijeva u ductus hepaticus
communis, a završava na papilla duodeni maior. Njegov početni dio je smješten u slobodnom rubu
lig. hepatoduodenale omenti minus. Zatim ide iza pars superior duodeni, straga mu je v. cava inferior,
a lijevo v. portae. Poslije ide iza pancreasa. Zadnjim dijelom teče u zidu partis descendentis duodeni i
otvara se skupa s ductus pancreaticus Wirsungi na papilla duodeni maior.

Sporedni žučni putevi odvode žuč izvan perioda varenja:

o vesica fellea i
 o ductus cysticus.

Ductus cysticus je izvodni kanal žučnog mjehura. Započinje na vratu žučnog mjehura, ide dolje lijevo i
nazad, spaja se s ductus hepaticus communis te skupa formiraju ductus choledochus. Dug je 3 – 4 cm,
smješten između 2 lista lig. hepatoduodenalis omenti minoris. Na unutrašnjoj površini nalazimo
spiralne nabore sluznice – plica spiralis Heisteri. Na vanjskoj površini nalazimo mnogo suženja i
izbočenja.

Vesica fellea s. biliaris

Vesica fellea sakuplja žuč izvan perioda varenja.

Smještena je u fossi vesicae felleae na jetri.

Ima 3 dijela:

o fundus vesicae felleae – prednji, široki i slijepo zatvoreni kraj. Obložen je peritoneumom sa
svih strana. Seže do ili preko ruba jetre.
o corpus vesicae felleae – srednji, najduži dio. Smješten je u fossi vesicae felleae. Sa donje
strane je obložen peritoneumom i njime priljubljen uz donju stranu jetre.
o collum vesicae felleae – zadnji, ljevkasto suženi dio. Sadržan je u lig. hepatoduodenale.
Svojim prednjim, užim krajem on se nastavlja sa ductus cysticusom.

Vesica fellea je duga 8 – 11cm.

Služi kao rezervoar za žuč. Može primiti 40 cm 3 žuči.

Mjesto gdje žučni mjehur dolazi na rub jetre odgovara na prednjem trbušnom zidu onom mjestu gdje
m. rectus abdominis svojim lateralnim rubom siječe rebarni luk.

Ductus choledochus

Ductus choledochus je završni dio extrahepatičnog žučnog puta.

Započinje ondje gdje se ductus cysticus ulijeva u ductus hepaticus, a završava na papilla duodeni
maior.

Njegov početni dio smješten je u slobodnom rubu lig.hepatoduodenalis omenti minoris, nadesno i
ispred v.portae. Ide zatim iza pars superior duodeni, straga mu je v.cava, a nalijevo v.portae.

U daljem toku smješten je iza pankreasa, a ispred v.cavae inferior.

U tkivu pankreasa on izdubi kanal, a katkad i tunel.

Zadnjim svojim dijelom teče on u zidu partis descendentis duodeni i otvara se skupa s ductus
pancreaticusom (Wirsungi), preko diverticuluma Vateri (ampulla hepatopancreatica) na papilli
duodeni maior.

ILI

U topografskom pogledu na holedohusu se razlikuju 4 dijela:

o pars duodenalis – početni dio smješten je u slobodnom rubu lig.hepatoduodenale omenti

minoris, nadesno i ispred v.portae
o pars retroduodenalis – postavljen pozadi gornjeg, horizontalnog dijela duodenuma
o pars pancreatica s.retropancreatica – najduži dio
o pars interstitialis – završni dio, sadržan je u debljini zida descendentnog dijela duodenuma.

Pancreas

Pancreas je žlijezda sa spoljašnjom i unutrašnjom sekrecijom, pridodata organima za varenje.

Prebačena je preko prvog lumbalnog kralješka.

Pancreas je priljubljen uz stražnji zid u visini nadmezokoličnog sprata trbušne duplje (situs abdominis
superior), a samo malim dijelom svoje glave, processus unciniatus pripada podmezokoličnom ili
crijevnom spratu.

Početak i kraj su mu konkavni, a sredina konveksna.

Dug je 10 – 14 cm.

Početni dio – caput pancreatis je odebljan i leži u konkacitetu duodenuma. Caput se nastavlja preko
kičme u corpus pancreatis.

Sa donje i medijalne strane caput pancreatis penje se duž donjeg uzlaznog dijela duodenuma
nastavak – processus unciniatus pancreatis

Suženi dio žlijezde na spoju glave sa tijelom je vrat – collum pancreatis.

Između collum pancreatis i processus unciniatus Winslowi nalazi se brazda – incisura pancreatis kroz
koju prolaze a. et v. mesenterica superior.

Na gornjoj strani corpus pancreatis, na mjestu gdje ono prelazi u caput pancreatis nalazi se izbočenje
– tuber omentale koje je u odnosu s omentum minusom.
Odnosi pancreasa:

 odnosi glave pancreasa

 prednja površina glave pancreasa je pokrivena peritoneumom. Preko nje ide insercija
mesocolon transversuma.
 stražnja površina glave pancreasa se nalazi u visini desne strane prvog i drugog
lumbalnog kralješka. Na njoj nalazimo brazdu, a često i kanal koji čini ductus
choledochus. Stražnja površina glave pancreasa priliježe uz v. cavu inferior, a prema
medijalnoj liniji malim dijelom uz aortu.
 odnosi trupa pancreasa:
 prednja strana je pokrivena peritoneumom i preko burse omentalis je u odnosu sa
stražnjim zidom želuca.
 stražnja strana je idući od desna nalijevo u odnosu s:
a) aortom i a. mesentericom superior
b) v. mesentericom superior
c) lijevom v. renalis
d) v. mesenterica inferior
e) prednjom plohom lijevog bubrega.
 u blizini gornjeg ruba, na stražnjoj strani, nalazimo uzdužne brazde – sulci arteriosi et
venosi koje pripadaju žilama slezene. U gornjoj brazdi teče a. lienalis, a u donjoj v.
lienalis.

Pancreas ima dva izvodna kanala:

o ductus pancreaticus Wirsungi – glavni izvodni kanal pancreasa. Smješten je u unutrašnjosti

pancreasa. Proteže po čitavoj njegovoj dužili od lijeva nadesno. Došavši do glave zavija prema
dolje, priključi se ductus choledochusu te se izlijeva na papilli duodeni maior.
o ductus pancreaticus accesorius – započinje tamo gdje glavni izvodni kanal počinje zavijati
prema dolje, teče kroz glavu pancreasa te se izlijeva na papilli duodeni minor Santorini.

Krvni sudovi i limfa pancreasa:

 a. pancreaticoduodenalis superior anterior et posterior ( a. gastroduodenalis)

 a. pancreaticoduodenalis inferior (a. mesenterica superior)
 rr. pancreatici ( a. lienalis)
 vene su pratilje arterija i pritoke su v. portae.
 limfni sudovi glave pancreasa odlaze u nodi lymphatici pancreatici superiores, nodi
lymphatici pancreaticoduodenales i nodi lymphatici mesenterici
 limfni sudovi tijela i repa izlivaju se u nodi lymphatici pancreaticolienales

Živci pancreasa dolaze iz plexus coeliacusa, prateći arterije pancreasa i donoseći mu simpatička i
parasimpatička vlakna.
Lien

Slezena je smještena u lijevom hipohondriju, s lijeve strane želuca i na lijevom bubregu.

Liči na kafeno zrno.

Gornji kraj slezene leži gore i medijalno, 5 – 6 cm nalijevo od IX torakalnog kralješka. Odatle se spušta
koso prema dolje i lateralno tako da joj uzdužna osovina odgovara toku X rebra, a svojom širinom
odgovara prostoru između IX i XI rebra.

Lateralna strana joj je konveksna i dolazi u dodir s dijafragmom po kojoj klizi za vrijeme disanja –
facies diaphragmatica.

Medijalna strana – facies visceralis, je jednim uzdužnim izbočenjem podijeljena na dva dijela.

Prednji – facies gastrica je nešto udubljen i dolazi u kontakt sa želucem.

Stražnji – facies renalis je ravan ili nešto konkavan i dolazi u dodir s lijevim bubregom.

Ondje gdje se dodiruju facies gastrica i facies renalis nalazi se mjesto gdje ulaze i izlaze žile i nervi
slezene – hilus lienalis. U većini slučajeva hilus lienalis leži više na facies gastrica.

Na slezeni nalazimo dva ruba. Služe za orijentaciju.

Margo anterior je nazubljen i gleda naprijed, te ga zovemo i margo crenatus. Karakterističan je za

slezenu, jer on i kod patoloških promjena ostaje nazubljen.

Margo posterior gleda prema nazad. I on može biti nazubljen, ali nikad jako kao prednji.

Gornji kraj slezene – extremitas superior je tup i zaobljem. Gleda prema gore i nazad.

Donji kraj – extremitas inferior gleda prema dolje i naprijed, a često se pretvori u trouglastu plohu
koja dolazi u kontakt s debelim crijevom – facies colica.

Peritoneum slezene i njene peritonealne veze

Gotovo čitava površina slezene je pokrivena peritoneumom. Jedino ga nema na hilusu, jer na
rubovima hilusa peritoneum ostavlja slezenu i prelazi na dijafragmu i želudac. Na taj način se
formiraju duplikature peritoneuma, tj.ligamenti koji podržavaju slezenu u njenom položaju.

Lig.gastrolienale ide od velike krivine želuca na hilus slezene. Sastoji se od dva lista:

o prednji lis – ide s prednje strane ploštine želuca na prednju usnu hilusa, obavija čitavu
slezenu i dođe na stražnju usnu hilusa. Tu ostavi slezenu, zavije prema natrag, te se prisloni
na dijafragmu.
 o stražnji list – ide sa stražnje ploštine želuca na stražnju usnu hilusa, prisloni se uz prednji list,
te ide s njim do dijafragame. Tu se raziđu jedan od drugoga. Ta duplikatura peritoneuma koja
ide sa stražnje usne hilusa na dijafragmu nije ništa drugo nego lig.phrenicolienale.

Lig.phrenicolienale sadrži u svom donjem dijelu arteriju i venu lienalis, koje uz gornji rub pankreasa
dolaze do slezene.

Slezena je svojim donjim polom kao uložena u jednu vreću saccus lienalis, koju formira
lig.phrenicocolicum. Taj nabor se proteže horizontalno od lijevog kraja colon transversuma na
lateralni zid trbuha i najviše doprinosi fiksaciji slezene.

Tok krvnih žila u lienu

Arterije ulaze u slezenu kroz trabeculae – aa. trabeculares. Nakon izvjesnog toka arterija ostavi
trabekulu i prije nego što uđe u crvenu pulpu prođe kroz Malpigijevo tjelašce. Kad arterija ostavi
Malpigijevo tjelašce razaspe se u niz ogranaka – penicilli. Penicilli se nastavljaju u kapilare koji se
otvaraju u venozne sinuse. Venozni sinusi se nastavljaju u vene.

Krv u slezeni može teći na dva načina:

1. a. trabecularis - > a. centralis - > penicilli - > venozni sinusi - > v. trabecularis
2. a. trabecularis - > a. centralis - > dalje krpz radijalne kapilare koje se slobodno otvaraju u
crvenu pulpu krv može doći među retikularno tkivo crvene pulpe, a odatle kroz otvore sinusa
u sinuse. Iz sinusa ide u v. trabecularis.

Primarni peritoneum

Trbušna duplja – cavum abdominis je srednji dio tjelesne šupljine koji se nalazi ispod grudne šupljine
– cavum thoracis od koje je odvojena dijafragmom, a iznad zdjelične duplje – cavum pelvis sa kojom
komunicira preko aperture pelvis superior.

Zidove trbušne duplje oblaže trbušna maramica – peritoneum kao i većinu organa koji se u njoj
nalaze. Na taj način, oblažući zidove trbuha i organe peritoneum tvori neprekidnu peritonealnu vreću
– saccus serosus peritonei koja je kod muškarca potpuno zatvorena, a kod žene je otvorena na
ostium abdominale tubae uterine.

Usljed ovoga ostaje još jedan prostor između zida trbuha i ove vreće koji se zove spatium
extraperitoneale. Stoga se trbušna duplja s obzirom na peritoneum dijeli na:

o cavum peritonei – peritonealna duplja

 o spatium extraperitoneale čiji su odjeljci:
 spatium retropubicum s. prevesicale,
 spatium retroinguinale i
 spatium retroperitoneale.

Oblažući trbušne zidove i organe peritoneum ima površinu 1,7 m 2. To je serozna opna koja ima 3
svojstva:

 sposobnost brze resorpcije gasova, tečnosti i čvrstih korpuskula iz peritonealne duplje,

 sposobnost brzog stvaranja sraslina i
 sposobnost dijalize.

Peritoneum se kao i sve serozne opne dijeli na:

o parietalni – koji oblaže zidove trbušne duplje i

o visceralni koji oblaže organe trbušne duplje.

Parietalni peritoneum oblaže iznutra zidove trbušne duplje tj. donju stranju dijafragme, duboku
stranu prednjebočnog i zadnjeg trbušnog zida i gornju stranu desne i lijeve fossae iliacae, a odatle se
preko lineae terminalis nastavlja naniže oblažući zidove zdjelične duplje.

Oblažući zidove trbušne duplje parietalni peritoneum gradi određene tvorevine na pojedinim
mjestima. Tako na prednjem trbušnom zidu gradi nekoliko nabora prouzrokovanih organima koji
prolaze ispod njega, dok se između donjih krajeva ovih nabora nalaze parne peritonealne jamice. Ove
tvorbe su:

o plica umbilicalis mediana – središnji pupčani nabor koji je naparan, a pruža se od pupka
nadolje do vrha mokraćne bešike. Prouzrokuje ga lig. umbilicale medianum.
o plica umbilicalis media – srednji pupčani nabor koji je paran, a pruža se od pupka koso i dolje
do bočne ivice mokraćne bešike, a prouzrokuje ga lig. umbilicale laterale.
o plica umbilicalis lateralis – bočni ili epigastrični pupčani nabor koji je paran, a pruža se od
lineae arcuatae inferior Douglasi nadolje do lig. inguinale Pouparti. Prouzrokuje ga a. i vv.
epigastricae inferiores.
o fossa inguinalis lateralis – spoljna preponska jamica peritoneuma koja leži na anulus
inguinalis profundusu, lateralno od plicae umbilicalis lateralis. Kroz nju izlazi hernia inguinalis
obliqua.
o fossa inguinalis medialis – unutrašnja preponska jamica peritoneuma koja leži na zadnjem
zidu inguinalnog kanala prema anulus inguinalis superficialisu, između plicae umbilicalis
mediae i plicae umbilicalis lateralis. Kroz nju izlazi hernia inguinalis directa.
o fossa supravesicalis – parno udubljenje peritoneuma koje leži iznad mokraćne bešike,
između plicae umbilicalis medianae i plicae umbilicalis mediae.

Visceralni peritoneum obavija organe trbušne duplje.

Prebacujući se na organe koje oblaže ovaj peritoneum gradi između trbušnog zida i ovih organa
peritonealne duplikature ili peteljke zvane mesenteria koji sprovode krve sudove i živce od zidova do
organa.
Prelazeći sa jednog organa na drugi visceralni peritoneum gradi peritonealne duplikature zvane
peritonealne veze ili ligamenta. Ove veze koje polaze sa gornje i donje ivice želuca nazivaju se
omenta.

Parietalni i visceralni peritoneum predstavljaju dijelove jedne te iste opne koja, ne prekidajući se,
oblaže zidove trbušne i zdjelične duplje i u njih šalje svoje izvrate u kojima su sadržani organi. Na taj
način unutar trbušne i zdjelične duplje parietalni i visceralni peritoneum ograničavaju prostor koji se
zove peritonealna duplja – cavum peritonei.

Cavum peritonei se dijeli na peritonealnu duplju abdomena i peritonealnu duplju male karlice, a
granicu između njih predstavlja apertura pelvis superior preko koje ova dva dijela široko
komuniciraju.

Peritonealna duplja ima manje odjeljke koji se nalaze između organa ili između organa i zidova
trbušne duplje. To su peritonealni džepovi koji su na jednom kraju slijepo zatvoreni, a na drugom
imaju otvor pomoću koga komuniciraju sa opštom peritonealnom dupljom. U njima mogu dugo da se
zadrže gnojne kolekcije kod peritonitisa, a mogu da se uvuku i vijuge tankog crijeva i tu se ukliješte.

Takvi džepovi su bursa omentalis i recessus subphrenicus dexter et sinister koji su stalni i niz manjih
nestalih koji se nalaze oko tankog i debelog crijeva.

U pogledu odnosa prema peritonealnoj duplji trbušni i zdjelični organi se dijele na:

o intraperitonealne organe – potpuno obloženi visceralnim peritoneumom, leže u

peritonealnoj duplji, pokretni su na svojoj peritonealnoj peteljci. To su: želudac, dio
duodenuma, jejunoileum, slijepo crijevo, colon transversum i sigmoideum, jetra i slezena.
o prvobitno retroperitonealni organi – leže u spatium retroperitoneale priljubljeni uz zadnji
trbušni zid. Pokriveni su parietalnim peritoneumom samo na svojoj slobodnoj prednjoj strani,
okrenutoj prema peritonealnoj duplji. To su: bubrezi, nadbubrežne žlijezde, ureteri, aorta
abdominalis, v. cava inferior, aortalne limfne žlizejde, početni dio ductus thoracicusa,
truncus sympathicus i početne grane plexus lumbalisa.
o sekundarno retroperitonealni organi – to su prvobitno intraperitonealni organi priljubljeni
uz zadnji trbušni zid svojom zadnjom stranom i svog mesenterija čiji visceralni peritoneum
sraste naknadno sa parietalnim peritoneumom na zadnjem trbušnom zidu. Po završenom
razvoju ovi organi ostaju pokriveni samo na svojoj slobodnoj prednjoj strani primarnim
visceralnim peritoneumom koji je po srastanju njihove zadnje strane dobio ulogu novog
zidnog peritoneuma (sekundarni parietalni peritoneum). Ove peritonealne tvorevine koje
nastaju srastanjem parietalnog i visceralnog peritoneuma nazivaju se Toldove peritonealne
fascije. Ovi organi su izgubili svoju pokretljivost i ostali su fiksirani Toldovim fascijama za
stražnji trbušni zid. Tu spadaju: pancreas, dio duodenuma, colon ascendens i colon
descendens.
Fossae inguinales

Oblažući zidove trbušne duplje parietalni peritoneum gradi određene tvorevine na pojedinim
mjestima. Tako na prednjem trbušnom zidu gradi nekoliko nabora prouzrokovanih organima koji
prolaze ispod njega, dok se između donjih krajeva ovih nabora nalaze parne peritonealne jamice. Ove
tvorbe su:

o plica umbilicalis mediana – središnji pupčani nabor koji je naparan, a pruža se od pupka
nadolje do vrha mokraćne bešike. Prouzrokuje ga lig. umbilicale medianum.
o plica umbilicalis media – srednji pupčani nabor koji je paran, a pruža se od pupka koso i dolje
do bočne ivice mokraćne bešike, a prouzrokuje ga lig. umbilicale laterale.
o plica umbilicalis lateralis – bočni ili epigastrični pupčani nabor koji je paran, a pruža se od
lineae arcuatae inferior Douglasi nadolje do lig. inguinale Pouparti. Prouzrokuje ga a. i vv.
epigastricae inferiores.
o fossa inguinalis lateralis – spoljna preponska jamica peritoneuma koja leži na anulus
inguinalis profundusu, lateralno od plicae umbilicalis lateralis. Kroz nju izlazi hernia inguinalis
obliqua.
o fossa inguinalis medialis – unutrašnja preponska jamica peritoneuma koja leži na zadnjem
zidu inguinalnog kanala prema anulus inguinalis superficialisu, između plicae umbilicalis
mediae i plicae umbilicalis lateralis. Kroz nju izlazi hernia inguinalis directa.

Sekundarni peritoneum

Sekundarni peritoneum nastaje naknadno i to u drugoj polovini fetalnog života, a prvobitno je bio
visceralni peritoneum.

Pokriva prednju, slobodnu stranu sekundarno retroperitonealnih organa sraslih u toku razvoja sa
zadnjim trbušnim zidom (pancreas, duodenum, colon ascendens i colon descendens).

Sekundarni peritoneum pokriva sekundarno retroperitonelane organe na njihovoj slobodnoj strani i

nastaje na sljedeći način:

Ovi organi se u u početku svog razvoja nalaze u peritonealnoj duplji obavijeni visceralnim
peritoneumom. Kasnije, sekundarno, u drugoj polovini fetalnog razvoja oni postanu
retroperitonealni.

Ovi organi u prvim fazama embrionalnog života obavijeni su visceralnim peritoneumom, a sa zadnjim
trbušnim zidom spojeni su peritonealnom duplikaturom zvanom mesenterium (mesogastrium
dorsale). Kasnije se ovi organi priljubljuju svojom zadnjom stranom uz zadnji trbušni zid.

Tada visceralni peritoneum koji se obavijao zadnju stranu tih organa srasta na dodirnoj površini s
parietalnim peritoneumom zadnjeg trbušnog zida i tako nastala peritonealna sraslina se naziva
Toldova fascija, a visceralni peritoneum koji je obavijao prednju stranu navedenih organa dobija
deblji podperitonealni sloj i tako u pogledu građe postaje istovijetan s parietalnim peritoneumom pa
se naziva i sekundarni parietalni peritoneum.

Na kraju razvoja, prednju stranu navedenih organa oblaže sekundarno nastali parietalni peritoneum
što znači da su i sami organi sekundarno postali retroperitonealni. Tada su ovi organi izgubili i svoju
pokretljivost i fiksirani su uz stražnji trbušni zid Toldovim fascijama.

Pošto mezenterij sadrži krvne žile, tako i sekundarni peritoneum će sadržavati iste pa ga ne smijemo
rezati slobodno kao primarni peritoneum.

U trbušnoj duplji postoje 3 polja gdje mesenterij sraste za stražnji trbušni zid pri čemu nastaje
sekundarni peritoneum:

o iza želuca imamo jedno ovalno polje sekundarnog peritoneuma koje nastaje na način da
sraste list bursae omentalis, tj. dio dorzalnog mezogasrtijuma koji ide od slezene do
medijalne linije uz stražnji trbušni zid.
o imamo jedno trouglasto polje koje odgovara sraštenju mesocolon ascendensa uz stražnji
trbušni zid.
o imamo četverouglasto polje koje nastaje sraštenjem mesocolon descendensa uz stražnji
trbušni zid.

Spatium retroperitoneale abdominis

To je uski dio trbušne duplje koji se nalazi između zadnjeg trbušnog zida i peritoneuma koji taj zid
oblaže, što znači da leži iza peritonealne duplje abdomena.

Prednji zid mu gradi parijetalni peritoneum zadnjeg trbušnog zida, a stražnji zid gradi prednja strana
kičmenog stuba i duboki mišići stražnjeg trbušnog zida tj. m.psoas maior i m.quadratus lumborum.
Gore se pruža do donje strane dijafragme koja mu čini gornji zid, a dole se sužava i kod lineae
terminalis pelvis se nastavlja u retroperitonealni prostor zdjelice.

U spatium retroperitoneale leže; bubrezi, nadbubrežne žlijezde, ureter, aorta, v.cava inferior,
aortalne limfne žlijezde, početak ductus thoracikusa, truncus symphaticus i početne grane plexus
lumbalisa kao prvobitno (primarno) retroperitonealni organi, i pankreas, duodenum, colon ascendens
i colon descendens kao sekundarno retroperitonelani organi.

Mesenterium
Prebacujući se sa trbušnih zidova koje oblaže na organe koje oblaže peritoneum gradi kraže ili duže
peritonealne duplikature ili peteljke organe – mesenteria ili opornjaci koje sprovode krvne sudove i
nerve od zidova trbušne duplje do odgovarajućih organa.

Mesenteria, kao peritonealne peteljke trbušnih organa i ligamenta, kao peritonealne veze između
susjednih intraperitonealnih organa, su peritonealne duplikature sastavljene iz 2 lista visceralnog
peritoneuma i tankog sloja vezivnog tkiva između njih – lamina mesenterii propria kojim prolaze
krvni sudovi i živci do odgovarajućih ohrana.

Mesenterium je duplikatura visceralnog peritoneuma koji obavija jejunum i ileum.

Prostire se duž njihovog stražnjeg ruba.

Ima oblik polusavijene lepete čiji je prednji, duži, rub fiksiran za mezenterijalni rub jejunuma i ileuma,
a kraći, stražnji rub za stražnji trbušni zid.

Prednji rub mezenterijuma dug je koliko jejunim i ileum tj. 5 – 6 m, dok je stražnji, kraći rub dug oko
15 cm i naziva se korijen mezenterijuma – radix mesenterii.

Radix mesenterii se pripaja na zadjem trbušnom zidu duž jedne kose linije koja polazi od lijevog boka
II lumbalnog kralješka, a zatim se pruža koso, dolje i desno preko prednje strane processus
inciniatusa pancreasa, donjeg dijela duodenuma i v. cavae inferior prateći a. iliacu communis dextru i
a . illiacu externu dextru. Završava u fossa illiaca dextra.

Visina mezenterijuma je najveća oko sredine jejuno–ileuma , a iznosi 15 – 18 cm i postepeno opada

ka flexuri duodenojejunalis i ostium ileale gdje je ravna 0.

Između 2 lista peritoneuma koji grade mezenterij prolaze:

 a. et v. mesenterica superior,
 plexus mesentericus superopr,
 limfni sudovi jejunuma i ileuma,
 sadrži mezenterijalne limfne čvorove i masno tkivo.

Mesenterium ventrale

U prvim stadijima razvoja podprečažni dio digestivnog kanala ima oblik uspravne cijevi koja je vezana
sa medijalnom linijom prednjeg i zadnjeg trbušnog zida sa po jednom sagitalnom duplikaturom
visceralnog peritoneuma. Te duplikature s:

o prednja – mesenterium ventrale,

o stražnja – mesenterium dorsale communae.
U daljim stadijima fetalnog razvoja dolazi do uobličavanja organa podprečažnog digestivnog kanala i
zauzimanja njihovog konačnog položaja. Uporedo s tim dijele se i njegove duplikature i zauzimaju
konačan oblik.

Tako se mesenterium dorsale communae dijeli idući odozgo prema dolje na:

o mesooesophageum,
o mesogastrium dorsale,
o mesenterium communae čiji su dijelovi:
 mesenterium,
 mesocaecum i
 mesocolon.
o mesorectum.

Mesenterium ventrale takođe odbija svoj konačan oblik u daljim razvojnim fazama i tada se naziva
mesogastrium ventrale. To je peritonealna duplikatura koja vezuje malu krivinu želuca i susjednog
dijela jednjaka , kao i gornji dio duodenuma sa prednjim trbušnim zidom, počev od pupka nagore do
otvora za jednjak na donjoj strani dijafragme, a vezujući se u medijalnoj liniji prednjeg i gornjeg
trbušnog zida.

Između njegova dva peritonealna lista razvije se jetra koja podijeli mesogastrium ventrale na dva
dijela:

o prednji – lig. falciforme hepatis koji se pruža od prednjeg i gornjeg trbušnog zida do jetre i
o stražnji – omentum minus koji se pruža od jetre do male krivine želuca kao lig.
hepatogastricum, odnosno od jetre do početnog dijela duodenuma kao lig.
hepatoduodenale.

Omentum minus

Omentum minus je peritonealna duplikatura koja pripada mesogastrium ventrale.

Pruža se od donje strane jetre prema dolje do male krivine želuca i gornjeg dijela duodenuma.

Ima oblik nepravilnog četverougla koji leži u frontalnoj ravni, pa samim tim na njemu razlikujemo 4
ruba:

o gornji rub – pripaja se na donjoj strani jetre u području portae hepatis, zatim skreće unazad
duž sulcus lig. venosi na čijem zadnjem kraju prelazi na donju stranu dijafragme završavajući
na njoj kod desnog ruba hiatus oesophageusa. Dio omentum minusa od zadnjeg dijela donje
strane jetre do donje strane lijeve kupole dijafragme naziva se lig. hepatophrenicum.
o lijevi rub – počinje od donje strane lijeve kupole dijafragme pripajajući se duž desnog ruba
trbušnog dijela oesophagusa čineći lig. hepatooesophageale, zatim duž ventralnog dijela
male krivine želuca i završava kod incisurae angularis.
 o donji rub – počinje od incisurae angularis i pripaja se duž gornje strane piloričnog dijela
želuca i gornjeg dijela duodenuma.
o desni rub – slobodan je. Pruža se od gornjeg dijela duodenuma prema gore do donje strane
jetre gdje završava na desnom kraju portae hepatis.

Omentum minus se sastoji od dvije veze:

o lig. hepatogastricum – lijevi dio omentum minusa koji se pruža od donje strane jetre do male
krivine želuca. Kroz njega prolaze a. gastrica dextra et sinistra koje anastomoziraju
međusobno čineći arterijski luk male krivine.
o lig. hepatoduodenale – desni dio omentum minusa koji se pruža od donje strane jetre do
gornjeg dijela duodenuma. Kroz njega se penje prema jetri v. portae, a. hepatica propria i
silazi ductus choledochus.

Mesogastrium dorsale

Mesogastrium dorsale je peritonealna duplikatura visceralnog peritoneuma koja veže želudac za

stražnji trbušni zid.

Pruža se od kičmenog stuba do velike krivine želuca. Na njemu razlikujemo 2 dijela:

o gornji ili kranijalni dio – leži u visini želuca i sadrži a. coeliacu i njene završne grane
o donji ili kaudalni dio – spušta se ispod želuca u vidu pljosnate kese pokrivajući kao kecelja
crijevne vijuge.

Kranijalni dio – u njemu se između oba lista peritoneuma razviju pancreas i slezena. Nakon toga
stražnji dio ovog mezogastrijuma sraste s parietalnim peritoneumom stražnjeg trbušnog zida zajedno
sa pancreasom koji je u njemu sadržan i koji postaje sekundarno retroperitonealan organ. Ostali
slobodni dio ovog mezogastrijuma podijeljen je slezenom na 2 dijela:

 lig. phrenicolienale – stražnji i vrlo kratki dio koji se pruža od dijafragme i repa pancreasa do
hilusa slezene
 lig. gastrolienale – koji vezuje hilus slezene sa gornjim uspravnim dijelom velike krivine
želuca.
 lig. gastrophrenicum – nalazi se iznad ovih i vezuje fundus želuca s dijafragmom.

Kaudalni dio – naziva se veliki opornjak ili omentum maius. To je velika peritonealna duplikatura
koja se proteže od velike krivine želuca preko svih crijeva do u zdjelicu. Njen gornji dio koji se
protežeod horizontalnog dijela velike krivine želuca do colon transversuma sa kojim je srastao
svojom stražnjom površinom nosi naziv lig. gastrocolicum.

Iz navedenog se vidi da konačni mesogastrium dorsale grade sljedeće peritonealne tvorevine:

 lig. gastrophrenicum
  lig. phrenicolienale
 lig. gastrolienale
 lig. gastrocolicum
 omentum maius.

Omentum maius

Omentum maius ili veliki opornjak je velika peritonealna duplikatura koja pripada donjem dijelu
mesogastrium dorsale.

Polazi od velike krivine želuca i gornjeg dijela duodenuma i ide preko svih crijeva, prebačen poput
kecelje, do simfize.

Omentum maius nastaje tako što prvobitno od zadnjeg trbušnog zida ide ispod želuca duplikatura (2
lista) dorzalnog mezogastrijuma koja se spušta ispred colon transversuma prema dolje dopirući do
simfize. Tu zavija prema naprijed i gore penjući se u suprotnom smijeru, a došavši do donjeg
horizontalnog dijela velike krivine želuca i gornjeg dijela duodenuma, veže se za njih.

Na taj način se formira jedna pljosnata peritonealna kesa koja visi prema dolje i čije je dno zatvoreno
u visini simfize dok se gore otvara u šupljinu bursae omentalis. Ova kesa ima prednji i stražnji zid koji
se sastoje od po dva lista peritoneuma, a međusobno formiraju prvobitnu šupljinu omentum maiusa
– atrium omenti maius.

Kasnije ovaj prednji i stražnji zid kese međusobno srastu sve do donje ivice želuca, a šupljina među
njima – atrium omenti maius iščezne.

Tada omentum maius dobija izgled peritonealne kecelje građene od četiri peritonealna lista koja se
od horizontalnog dijela velike krivine želuca spušta i slobodno visi ispred crijevnih vijuga.

Čim zidovi kese međusobno srastu, odmah zatim zadnji list kese sraste sa colon transversumom i
gornjim listom njegove peritonealne peteljke (mesocolon transversum) formirajući tako lig.
gastrocolicum koji čini gornji dio omentum maiusa, a spaja horizontalni dio velike krivine želuca sa
colon transversum.

Omentum maius je bogato vaskulariziran, prožet masnim tkivom i skupinama limfocita. Služi kao
rezervoar masti, ima veliku sposobnost resorpcije. Ima odbrambenu ulogu na način da kad nastaju
lokalne upane on oblijepi mjesta upale i tako spriječi širenje. Takođe pri ozljedama ne ispadaju crijeva
vani već u omentum maius čime se sprečava infekcija.

Spatium supraomentale
Spatium supraomentale je prostor u trbušnoj duplji koji se nalazi iznad omentum maiusa. Dijeli se na:

o subhepatički prostor – nalazi se između jetre i desnog bubrega.

 gore je ograničen jetrom.
 dolje i straga je ograničen primarnim peritoneumom desnog bubrega.
 dolje je ograničen flexurom coli dextrom, colon i mesocolon transversumom.
 lijevo je ograničen duodenumom.
o desni subfrenički prostor – nalazi se između dijafragme i gornje površine desnog režnja jetre.
Lijevo ga odjeljuje od istoimenog prostora lig. falciforme hepatis, a desno komunicira s
subhepatičim prostorom.
o lijevi subfrenički prostor – nalazi se između lijevog lobusa jetre i želusa s jedne strane i
dijafragme s druge strane.
o perisplenički prostor – nalazi se oko slezene.
 Prema gore komunicira s lijevim subfreničkih prostorom,
 dolje mu odgovara sacus lienalis,
 dno mu čini primarni peritoneum na facies lienalis lijevog bubrega,
 lateralno i sprijeda ga ograničava dijafragma.

Bursa omentalis

Bursa omentalis ili opornjačka kesa je najveći špag opšte peritonealne duplje abdomena. To je
peritonealni izvrat koji ima oblik džepa spljoštenog od naprije prema nazad, čiji otvor gleda udesno, a
slijepo zatvoreno dno ulijevo.

Leži iza želuca, a ispred gušterače i lijevog bubrega.

Na njoj razlikujemo:

o prednji zid – gradi ga zadnja strana želuca i dvije veze

 gore i desno – omentum minus, a
 dolje – lig. gastrocolicum (omentum minus)
o stražnji zid – gradi ga prednja strana gušterače, lijevog bubrega i lijeve nadbubrežne žlijezde
obložene parietalnih peritoneumom
o donji zid – uzak i gradi ga mesocolon transversum
o ulazni otvor – nalazi se na desnom kraju i naziva se foramen omentale s. Epiploicum
Winslowi. Prolazan je za 2 prsta, a ima oblik uskog pravougaonika koji leži u sagitalnoj ravni.
 gornji rub – gradi lobus caudatus jetre
 donji rub – gradi pars superior duodeni
 prednji rub – gradi desni rub omentum minusa u kojem je sadržana v.portae, a
 stražnji rub gradi v. cava inferior.
o dno bursae omentalis je slijepo zatvoreno i priljubljeno uz hilus slezene, a nalai se na lijevom
kraju.
 o šupljina bursae omentalis – podijeljena je na
 desni manji, ulazni dio – vestibulum i
 lijevi, veći dio – bursa u užem smislu.

Granica između ova dva dijela je gore – plica gastropancreatica koju pravi a. gastrica sinistra,
a dolje plica a. hepaticae communis.

Od bursae omentalis polaze gore, ulijevo i dolje produžeci njene šupljine . recessusi bursae omentalis
i to:

 gornji –recessus superior omentalis – je produžetak vestibuluma koji se pruža gore i zalazi
između stražnjeg ruba lobus caudatusa jetre i dijafragme
 donji – recessus inferior omentalis – pruža se dolje, iza i ispod velike krivine želuca
 slezinski špag – recessus splenicus (lienalis) – lijevi produžetak bursae ometalis koji leži
između velike krivine želuca i slezene.

U bursu omentalis se pristupa kroz foramen epiploicum Winslowi prirodnim putem, a hirurški kroz
omentum minus, lig. gastrocolicum, mesocolon transversum i odljubljivanjem omentum maiusa od
prednje strane colon transversuma.

Kroz duplju bursae omentalis hirurški se pristupa stražnjoj strani želuca, pancreasu u a. lienalis.

Spatium infraomentale

Spatium infraomentale je prostor u trbušnoj duplji koji se nalazi ispod omentum maiusa. Dijeli se na:

o desni infraomentalni prostor – nalazi se između colon ascendensa i radix mesenterii, a gore
je ograničen mesocolon i colon transversumom,
o lijevi infraomentalni prostor – nalazi se između colon descendensa i radix mesenterii, a gore
je ograničen mesocolon i colon transversumom,
o sulcus paracolicus dexter – fossa paracolica externa dextra – nalazi se između colon
ascendensa i lateralnog trbušnog zida,
o sulcus paracolicus sinister – fossa paracolica externa sinistra – nalazi se između colon
descendensa i lateralnog trbušnog zida i
o cavum Douglasi – odgovara maloj zdjelici.
ZDJELICA I UROGENITALNI SISTEM
Vagina musculi recti abdominis

Vagina m.recti abdominis je ovojnica ovog mišića koju formiraju aponeuroze m.obliquus externusa i
internusa, kao i aponeuroza m.transversus abdominisa. Sastavljena je iz prednjeg i stražnjeg lista.

o APONEUROZA M.OBLIQUUS ABDOMINIS EXTERNUSA – leži ispred m.rectus abdominisa i

pripada prednjem listu njegove ovojnice. Proteže se od pubisa do processus xiphoideusa, a
završava u linei albi.
o APONEUROZA M.OBLIQUUS ABDOMINIS INTERNUSA – se dijeli na lataralnom rubu rectusa
u dva lista, od kojih jedan ide ispred rectusa i pripada prednjem listu ovojnice, a drugi ide iza
rectusa i čini stražnji list njegove ovojnice. Prednji list ove aponeuroze prestaje na gornjem
kraju u visini IX rebra na granici zvanoj linea arcuata superior Toldti. Iznad ove linije se
prednji list vagine rectusa sastoji samo od aponeuroze m.obliquus abdominis externusa.
Na donjem kraju prednji list ove aponeuroze ide do simfize. Stražnji list ove aponeuroze na
donjem kraju ide do linea arcuata inferior Douglasi tj.nešto ispod pupka. Ispod te linije i
stražnji list ove aponeuroze prelazi na prednju stranu rectusa i postaje dio prednjeg lista
vagine, koja je zbog toga deblja u donjem dijelu.
Oba lista ove aponeuorze su dakle jednako dugi samo što je prednji list pomaknut dolje, a
stražnji gore.
I ova aponeuroza završava u linei albi.
o APONEUROZA M.TRANSVERSUS ABDOMINISA – leži na stražnjoj strani rectusa i čini stražnji
list njegove ovojnice, ali samo do lineae Douglasi, ispod koje prelazi na prednju stranu
m.rectusa, čineći prednji list vagine rectusa, čime ga još više zadebljava u donjem dijelu.
Niti se takođe ukrštaju u linei albi.

Rectus je ispod lineae Douglasi sa stražnje strane pokriven samo sa fasciom transversalis, a iznad
lineae Toldti samo aponeurozom m.obliquus externusa.

Prednji list vagine je usko vezan za intersectiones m.rectusa.

Između stražnjeg lista vagine i m.rectusa leže a.epigastrica inferior i a.epigastrica superior koje
međusobno anastomoziraju.

Arteria iliaca interna (parijetalne grane)

Arteria iliaca interna je unutrašnja terminalna grana a. iliacae communis, dok je vanjska terminalna
grana a. iliaca externa.

Opskrbljuje krvlju zdjelične organe i zdjelične zidove.

Počinje u visini art. sacroiliacus, ide dolje i nazad prema foramen ischiadicum maius i na njegovom
gornjem rubu dijeli na dvije glavne grane:

o prednju i
o stražnju.

Od ove dvije grane odlaze sve grane a. iliacae internae. Te grane možemo podijeliti na parietalne i
visceralne.

Parietalne grane odlaze od stražnje glavne grane, osim a. obturatoriae i a. gluteae inferior koje odlaze
od prednje glavne grane.

Parietalne grane a. iliacae internae su:

 a. iliolumbalis
 a. sacralis lateralis
 a. glutea superior – terminalna grana stražnje glavne grane
 a. glutea inferior – druga terminalna grana prednje glavne grane
 a. obturatoria.

Arteria iliaca interna (visceralne grane)

Visceralne grane a. iliacae internae odlaze od prednje glavne grane, a to su:

 a. umbilicalis
 aa. vesicales inferiores,
 a. ductus deferentis – samo kod muškarca
 a. uterina – samo kod žene
 a. rectalis inferior
 a. pudenda interna – prva terminalna grana prednje glavne grane. Ona daje:
 a. analis
 a. perinealis
 a. penis :
 a. bulbi penis
 a. urethralis
 a. profunda penis – terminalna grana
 a. dorsalis penis – terminalna grana
 a. clitoridis
 a. profunda clitoridis – terminalna grana
  a. dorsalis clitoridis – terminalna grana

Limfa pelvisa

Limfni sistem zdjelice čine limfni sudovi – vasa lymphatica i limfne žlijezde – nodi lymphatici.

Limfni sudovi prate krvne sudove, a na njihovom putu leže limfne žlijezde ili čvorovi – nodi
lymphatici.

Nodi lymphatici pelvisa se dijele na parijetalne i viscealne.

Parijetalni su raspoređeni oko krvni žila zdjelice, a viseralni okružuju organe. Parijetalni limfni
čvorovi su raspoređeni oko krvnih žila, a tu spadaju:

o nodi lymphatici iliaci interni

o nodi lymphatici sacrales
o nodi iliaci lymphatici externi
o nodi iliaci lymphatici communes

Neki organin zdjelice svoju limfu dreniraju u abdominalne limfne čvorove kao što su:

o nodi lymphatici mesenterici inferioris i

o nodi lymphatici lumbales.

Visceralni limfni čvorovi okružuju organe zdjelice i nalaze se u okolnom vezivnom tkivu. Tu
spadaju:

o nodi lymphatici paravesicales – oko vesicae urinariae

o nodi lymphatici parauterini – između dva lista lig. latum uteri
o nodi lymphatici paravaginales – bočno od vagine, a ispod prethodnih
o nodi lymphatici pararectales – sa desne i lijeve strane rektuma

Neki organi zdjelice nemaju vlastite limfne čvorove pa svoju limfu dreniraju u susjedne
limfne čvorove. Takvi su:

o prostata – čija limfa ide u nodi lymphatici paravesicales

o testis i epididymis – čija limfa ide u nodi lymphatici aortici.

Putevi limfne drenaže organa i zidova zdjelice prate odgovarajuće venske tokove.
Renes

Bubrezi su parni organi koji pripadaju u organa uropoetica. Osim bubrega organa uropoetica
sačinjavaju:

o izvodni mokraćni putevi bubrega u koje spadaju:

 bubrežne češice – calyces renales
 bubrežna zdjelica – pelvis renalis
 mokraćovod – ureter
o mokraćna bešika – vesica urinaria i
o izvodni kanal mokraćne bešike – urethra.

Postoje dva bubrega, desni i lijevi. Smješteni su u spatium retroperitoneale s obje strane kičmenog
stuba.

Bubreg ima oblik zrna graha, ali šupljeg čija je konkavna ivica okrennuta unutra. Prosječna dužina mu
je 12 cm, širina 6 cm, a debljina 3 cm.

Na bubregu razlikujemo:

o facies anterior – prednja strana, konveksna

o facies posterior – zadnja strana, gotovo ravna i prostranija od prednje
o margo medialis – u gornjoj i donjoj 1/3 konveksan, a u sredini je konkavan i taj konkavni dio
predstavlja hilus renalis jer tu prolaze krvne žile, nervi i izvodni kanal bubrega
o margo lateralis – konveksan
o extremitas superior – širi i spljišteniji od donjeg
o extremitas inferior.

Bubrezi su priljubljeni uz bok kičmenog stuba u visini XII torakalnog i I i II lumbalnog kralješka.

Položeni su koso tako da im prednja strana gleda lateralno, a stražnja medijalno. Uzdužne osovine
oba bubrega upravljene su koso gore i medijalno, pa rastojanje između njihovih gornjih polova iznosi
7 cm, a donjih 12 cm.

Desni bubreg leži niže od lijevog zbog prisustva jetre. Tako bubrezi zbog različitog položaja imaju i
različite odnose sa organima trbušne duplje, a posebno sa prednje strane.

Bubreg inervira plexus renalis koji grade grane plexus coeliacusa, plexus aorticus abdominalisa kao i
nn. splanici lumbales. Plexus renalis daje grane koje inervišu ureter kao i grane za plexus spermaticus,
odnosno plexus ovaricus.
Ren dexter

Desni bubreg se pruža od T12 do sredine corpusa L3 pršljena.

Postavljen je ispod jako razvijenog desnog režnja jetre, a nešto niže od lijevog bubrega.

o Facies anterior – pokrivena je kod oba bubrega parijetalnim peritoneumom zadnjeg

trbušnog zida preko kojeg stupa u odnosu sa susjenim trbušnim organima.
Kod ovog bubrega je facies anterior u gornje ¾ prekrivena donjom stranom jetre na
kojoj desni bubreg ostavlja otisak – impresio renalis, dok je donjom četvrtinom u
odnosu sa desnim uglom colona – flexorum coli dextra s. hepatica.
Dio koji dolazi u odnos sa jetrom je – facies hepatica, a onaj koji dolazi u odnos sa
flexurom coli dextra je facies colomesocolica.
Osim ove dvije plohe i medijalni dio prednje površine bubrega dolazi u odnos sa pars
descedens duodeni i zove se facies duodenalis.
Facies hepatica je pokrivena primarni peritoneumom, a facies colomesololica
sekundarnim.
o Facies posterior – počiva na muskulaturi zadnjeg trbušnog zida i to svojom gornjom
polovinom na pars lumbalis diaphragmatica, a donjom na m. psoas maior unutra i
m.quadratus lumborum spolja.
o Margo lateralis – je u gornjoj polovini pokriven jetrom, a donjom polovinom leži na
m. quadratus lumborum pokrivena sa flexurom coli dextra.
o Margo medialis – ovaj rub je u srednjoj trećini konkavan, a u donjoj i gornjoj
konveksan.
U konkavnoj trećini nalazi se ulazni tvor – hilus renalis koji vodi u bubrežnu duplju –
sinus renalis.
Hilus renalis je četvrtasti otvor na medijalnom rubu bubrega kroz koji prolaze a. i v.
renalis, plexus renalis i pelvis renalis.
Sinus renalis je središnja šupljina bubrega koja se preko hilusa otvara na margo
medialis. U njoj su smješteni :
 pozadi – calyces renalis I pelcis renalis svojim intrarenalnim jelom
 u središnjem sloju – početne grane v. renalis
 sprijeda – završne grane a. renalis sa plexus renalis
Ovaj rub je svojim dijelom iznad hilusa u direktnom odnosu sa nadbubrežnom
žlijezdom, a ispod hilusa sa ureterom koji silazi unutra od nje.
Ovim rubom bubreg leži na processus costarii lumablnih pršljenova.
o Extremitas superior širi je od donjeg.
Odgovara nadbubrežnoj žlijezdi koja leži na nadhilusnom dijelu margo medialisa.
 Ovaj dio desnog bubrega leži u visini XI rebra, a njegov unutrašnji dio pokriven je sa v.
cavom inferior.
o Extremitas inferior je uži od gornjeg, a na ovom bubreg je udaljen od criste iliacae 2-
3cm.

Ren sinister

Lijevi bubreg se pruža od T11 do gornjeg ruba corpus L3 pršljena.

o facies anterior – je u gornjoj trećini pokrivena slezenom i to je facies lienalis.

Medijalno od nje pokrivena je sa repom pankreasa – facies pancreatica.
Srednja trećina ove strane pokriena je završnim dijelom pokretnog colona i flexsurom
coli sinistrom – facies colomesololica.
Svojom donjom trećinom stupa u odnos sa vijugama tankog crijeva.
Facies pancreatica je pokrivena sekundanim peritoneumom, facies lienalis je
pokrivena primarnim peritoneumom, dok je facies colomesocolica pokrivena
sekundarnim peritoneumom.
o facies posterior – počiva na muskulaturi zadnjeg trbušnog zida i to svojom gornjom
polovinom na pars lumbalis diaphrahgmatica, a donjom na m. psoas maior unutra i
m.qudratus lumborum spolja.
o margo medialis – ovaj rub je u srednjoj trećini konkavan, a u donjoj i gornjoj
konveksan.
U konkavnoj trećini nalazi se ulazni tvor – hilus renalis koji vodi u bubrežnu duplju –
sinus renalis.
Hilus renalis je četvrtasti otvor na medijalnom rubu bubrega kroz koji prolaze a. i v.
renalis, plexus renalis i pelvis renalis.
Sinus renalis je središnja šupljina bubrega koja se preko hilusa otvara na margo
medialis.
U njoj su smješteni :
 pozadi – calyces renalis I pelcis renalis svojim intrarenalnim jelom
 u središnjem sloju – početne grane v. renalis
 sprijeda – završne grane a. renalis sa plexus renalis
Ovaj rub je svojim dijelom iznad hilusa u direktnom odnosu sa nadbubrežnom
žlijezdom, a ispod hilusa sa ureterom koji silazi unutra od nje.
Ovim rubom bubreg leži na processus costarii lumablnih pršljenova
o margo lateralis je kovenksan i u odnosu je gore sa slezenom, a dolje sa colon
descedensom.
o extremitas superior – širi je od donjeg i odgovara nadbubrežnoj žlijezdi koja leži u
nadhilusnom dijelu margo medialisa. Gornji kraj lijevog bubrega leži iznad gornje ivice
XI rebra. Njegov unutrašnji dio pokriven je sa aortom abdominalis.
 o extremitas inferior je uži i pljosnatiji od gornjeg. Udaljen je od cristae iliacae kod
lijevog bubrega 4 – 5 cm.

Ovojnice bubrega

Bubreg pokrivaju ovojnice. Tako idući prema unutra redaju se:

o peritoneum – pokriva prednju površinu bubrega

o fascia renalis – nalazi se ispod peritoneuma i potpuno obavija bubreg. Nastaje tako što
subperitonealno vezivno tkivo, došavši do lateralnog ruba, odeblja i podijeli se na dva lista
koja poptuno obuhvate bubreg i gl. suprarenalis. Na medijalnom rubu bubrega ta dva lista se
opet spoje i raziđu u okolno vezivno tkivo.
o capsula adiposa renis – masna čahura buberga. Nalazi se ispod fasciae renalis i odvaja ovu
fasciju od spoljašnje površine bubrega. Izgrađena je od vezivnog tkiva ispunjenog sa mnogo
sala. Ovaj sloj masnog tkiva je znatno deblji na zadnjoj strani i na lateralnom rubu nego na
prednjoj strani. Zadaća ovoj ovojnici je da podupire bubreg u njegovom položaju.

capsula fibrosa renis – oblaže direktno spoljašnju površinu bubrežnog parenhima i ulazi u sastav
samog bubrega. To je tanka, prozirna ali otporna opna. Sa unutrašnje strane je pripojena za bubrežno
tkivo pomoću tankih vezivnih snopića koji prodiru u bubrežni parenhim. Na hilusu se nastavlja, preko
njegove ivice, u sinus renalis oblažući njegove zidove sa kojih se prebacuje calyces renales i pelvis
renalis spajajući se sa njihovim omotačem.

Parenchyma renis

Bubrežni parenhim je sastavljen iz:

o medulla renis – bubrežna srž i

o cortex renis – bubrežna kora

Medulla renis – njena supstanca u unutrašnjosti bubrega izgrađuje Malpigijeve i Ferreinove piramide.

Malpigijeve piramide ili pyramides renales su raspoređene od naprijed prema nazad u 3 sloja:

o prednje,
o srednje i
o zadnje.
Ima ih prosječno 10 – 12. Na presjeku su trouglastog oblika sa bazom okrenutom prema vani i vrhom
okrenutim prema unutra tj. prema sinusu.

Vrhovi piramida su papillae renales koje strše u sinus renalis.

Površina piramide se naziva rešetasto polje ili area cribrosa, jer je izbušena sa 12 – 20 otvora –
foramina papillaria pomoću kojih se otvaraju na vrhu piramide glavni ekskretorni kanali bubrega,
papilarni kanali – ductus papillares.

Ova piramida sa susjednom kortikalnom supstancom koja je okružuje formira jedan lobus renalis.
Granice između ovih lobusa su aa. interlobares.

Ferreinove piramide ili striae medullares corticis su zrakasti produžeci medularne supstance koji
polaze od baze Malpigijeve piramide prema cortexu. Od baze ih odlazi 500 – 600.

Svojim vrhom su upravljene prema fibroznoj čahuri, ali ne dopiru do nje.

Ova piramida okružena susjednom kortikalnom supstancom gradi jedan bubrežni režnjić – lobulus
renalis, a granice im čine aa. interlobulares.

Cortex renis ili bubrežna kora okružuje sa svih strana medullu.

Dio kore između Malpigijevih piramida sačinjava Bertinijeve bubrežne stubove ili collumnae renales,
a njen dio između baza Malpigijevih piramida i spoljne konvekse ivice bubrega naziva se bubrežni
labirint – labyrinthus renalis.

U kortikalnoj supstanci ovog labirinta, a između Ferreinovih piramida nalaze se mnogobrojna

okruglasta Malpigijeva tjelašca tzv. corpuscula renis Malpighii čiji broj u jednom bubregu iznosi oko
milion i skupa sačunjavaju klupčasti dio labirinta – pars convulta lobuli corticalis. Malpigijevo tjelašce
je sastavljeno iz:

o glomerulus renis – loptastog je oblika, a sačinjavaju ga kapilari arteriolae afferens koji se

nastavljaju kapilarima arteriolae efferens. Na taj način predstavljaju dvostruku arterijsku
kapilarizaciju.
o capsula glomeruli Bowmani – okružuje glomerul i predstavlja početni dio mograćne cjevčice
bubrega – tubulus renalis. Ova capsula je sastavljena iz 2 lista:
 spoljašnjeg ili parietalnog lista i
 unutrašnjeg ili visceralnog lista.

koji su rastavljeni jedan od drugog uskom kapilarnom šupljinom – cavum intercapsulare u

koji se iz dovodnih kapilara glomerula izljeva primarna mokraća. Bowmanova čahura je
otvorena na oba svoja pola:

 polus arteriosus – kroz koji prolaze arteriola afferens i arteriola efferens

 polus urinarius – od kojeg polazi odvodna mokraćna cjevčica tubulus renalis.

Bubrežni parenhim je sastavljen od:

o nephrona – kojih ima oko milion i koji predstavljaju anatomsku i funkcionalnu jedinicu
bubrega
ekskretornih intrarenalnih kanalića – sabirnih cjevčica i papilarnih kanala

Nephron

Nephron predstavlja anatomsku i funkcionalnu jedinicu bubrega. ima ih oko million. Zajedno sa
ekskretornim intrarenalnim kanalićima grade bubrežni parenhim.

Nefron sačinjavaju:

o Malpigijevo tjelašce – corpusculum renis- sastavljeno je iz:

 glomerulusa i
 Bowmanove čahure.
o Mokraćna cjevčica – tubulus renalis – polazi od Malpigijevog tjelaašca. Ima sljedeće dijelove:
 capsula glomeruli Bowmani – okružuje glomerul i predstavlja početni dio mokraćne
cijevi
 collum tubulli renalis – kratki suženi dio mokraćne cjevčice koji spaja polus urinarius sa
vijugavim dijelom cjevčice.
 portio convulta prima – prvi vijugavi dio mokraćne cjevčice
 Henleova petlja – uspostaavlja vezu između oba vijugava dijela mokraćne cjevčice, prvog
i drugog. Na njoj se razlikuju:
 uski, nishodni krak petlje – crus descendens,
 tjeme petlje – vortex sa konveksitetom prema gore i
 širi, uzhodni krak petlje – crus ascendens.
 pars intermedia – drugi vijugavi i završni dio mokraćne cjevčice nefrona na kome se
razlikuju dva dijela:
 portio convulta secunda – duži i širi dio i
 ductus reuniens – pravi, kratki i uski dio pomoću kojjeg se nefron otvara u sabirne
cjevčice bubregaaa – tubuli coligentes.

Mokraćne cjevčice nefrona uljevaju se u sabirne cjevčice bubrega.

Sabirne cjevčice, tubuli coligentes se uljevaju u uzdužne kanale, papilarne kanali – ductus papillares.
Ovi kanali silaze kroz Malpigijeve piramide i otvaraju se na vrhu piramide na papilla renalis pomoću
foramina papillaria. Preko njih se izljeva mokraća iz bubrega u malu bubrežnu čašicu – calyces renales
minores koja svojim početnim dijelom obuhvata vrh ili papilu odgovarajuće Malpigijeve piramide.

Svi pravi dijelovi mokraćnih kanalića zovu se – tubuli renales recti u koje spadaju:

o henleova petlja,
o tubuli coligentes i
o ductus papillares.
Oni sačinjavaju medularnu supstancu bubrega – medulla renis, a svi vijugavi dijelovi mokraćnih
cjevčica – tubuli renales contorti grade njegovu kortikalnu supstancu – cortex renis.

Tok krvnih žila u bubregu

Arterije bubrega dolaze iz a. renalis koja se rađa iz aortae abdominalis u visini prvog
lumbalnog kralješka.

Poslije kratkog, skoro horizontalnog puta, stablo a. renalis se dijeli na hilusu u vise grana (2-
4) – arteriae renis. One ulaze u sinus renalis prednjom stranom bubrežne zdjelice osim jedne
grane a. retropyelica koja ide zadnjom stranom bubrežne zdjelice.

Prije ulaska u bubrezni parenhim aa. renis se dijele na aa. interlobares koje probijaju zid
sinusa između vrhova piramida i penju se kroz columnae renales Berhtini do baza piramida.
Tu skreću pod pravim uglom i nastavljaju se u aa. arcuate koje prate bazu piramide. One
šalju dvojake kolateralne grančice:

 jedne koje silaze pravolinijski u piramidu – arteriole rectae medullares

 druge koje odlaze gore između Ferreinovih piramida – aa. interlobulares.
Od aa. interlobulares odavajaju se bočne grančice za Malpigijeva tjelašca, a to su
arteriole afferens.
Arteriola efferens po izlasku iz Malpigijevog tjelašca rasipa se u kapilare koji silaze u
Malpigijeve piramide gdje se nastaljaju venskim kapilarima.
Bubrežne arterije su terminalne, jer njihove završne grane ne anastomoziraju međusobno.

Venae renis su dvojakog porijekla:

 ushodne venice – venulae rectae se rađaju u Malpigijeviim piramidama nastavljajući

kapilare istoimenih arterija
 nishodne venice – vv. interlobulares se rađaju u subkapsularnoj površini bubrežne
kore u vidu zvjezdastih formacija zvaniih Verheyenove venice (venulae stelatae)
Ushodne i nishodne vene su pritoke odgovarajuće v. arcuatae, koje se nastavljaju sa vv.
interloublares koje prate istoimene arerije.

Stablo bubrežne vene v.renalis obrazuje se u sinusu spanjem interlobularnih vena.

V. renalis napusta bubreg kod njegovog hilusa, a ulijeva se v. cavu inferior.

Calyces renales

To su bubrežne čašice ili pehari koji zajedno sa pelvis renalis i ureterom čine abdominalni dio
mokraćnih puteva. Smještene su u sinus renalis gdje se nalaze u direktnom odnosu sa granama
bubrežne arterije i vene. Dijele se na:

o CALYCES MINORES – male bubrežne čašice. Ima ih 8-10. Duge su 1-2 cm. Predstavljaju
vezivno-sluzokožne cijevi kupastog oblika u koje se neposredno izljeva mokraća iz bubrega
preko ductus papillares. Svojim spoljnim širim krajem ova čašica obuhvata vrh jedne,a
ponekad dvije ili tri susjedne Malpigijeve piramide. Vrh piramide – papila renalis strši
slobodan u šupljini male čašice.Svojim medijalnim užim krajem mala bubrežna čašica se spaja
sa susjednim čašicama gradeći početak odgovarajuće velike čašice.
o CALYCES MAIORES – velike bubrežne čašice. Kojih na bubregu ima obično 3, a ponekad i 2,
nastaju spajanjem 3-4 susjedne male bubrežne čašice. One se pružaju od unutrašnjih calyces
minores do pelvis renalis na čijoj se spoljnoj ivici otvaraju.

Pelvis renalis

Bubrežna zdddjjeic je pljosnati, ljevkasto prošireni dio mokraćnih puteva na čijem se širokom,
lateralnom kraju, koji je ujedno i baza, otvaraju calyces renales maiores, a od čijeg medijalno i dolje
upravljenog vrah polazi ureter.

Pelvis renalis je svojim lateralnim dijelom smještena u sinus renalis, dok svojim medijalnim dijelom
leži izvan bubrega.

S obzirom na njen oblik, na njoj razlikujemo:

o prednju i zadnju stranu,

o gornji i donji rub,
o bazu – koja je smještena u sinusu i
o vrh – odgovara početku uretera.

Hilusom je pelvis renalis podijeljena na dva dijela:

o lateralni ili intrarenalni dio – leži u sinusu

o medijalni ili ekstrarenalni dio – leži izvan bubrega.
Prednja strana zdjelice pokrivena je velikim granama bubrežnih krvnih sudova i mašću, a zadnja je
slobodna.

Ureteres

Ureter je duga i tanka cijev koja se proteže između pelvis renalis i vesicae urinariae. Teče koso,
odozgo i lateralno prema dolje i medijalno. Dug je oko 30 cm, a promjera oko 5 mm. Svojim tokom
prolazi kroz trbušnu šupljinu i kroz malu zdjelicu, pa na njemu razlikujemo:

1) PARS ABDOMINALIS
2) PARS PELVINA

Granica između pars abdominalis i pars pelvina označena je graničnom linijom karlice linea
terminalis. Prelazeći preko sakralnog dijela granične linije (pars sacralis lineae terminalis) iz trbušne u
karličnu duplju ureter gradi svoju graničnu krivinu, flexura marginalis uretris čije je tjeme upravljeno
prema prednjem trbušnom zidu. Ova fleksura se projicira na prednjem trbušnom zidu u Haleovoj
topografskoj tačci koja se nalazi na spoju srednje i spoljnih trećina lineae bispinalis, koja spaja obje
spinae iliacae.

Lijevi ureter je duži od desnog, jer je lijevi bubreg postavljen visočije od desnog.

Oblik uretera nije cilindričan, već je malo spljošten od naprijed prema natrag.

Ima 3 sužena mjesta:

1. Na udaljenosti 3 – 9 cm od hilusa, promjer mu je tu 3 mm,

2. Na prelazu pars abdominalis u pars pelvina, promjer je 4 mm,
3. Na prolazu uretera kroz vesicu urinariu.

Ureter ima i jedno proširenje između gornjeg i srednjeg suženog mjesta, a tu mu je promjer 7 – 9
mm.

Ureter leži retroperitonealno. Otvara se u vesicu urinariu na mjestu ostium ureteris.

Ureter (pars abdominalis)

Pars abdominalis uretris je onaj dio uretera koji se nalazi u trbušnoj duplji. Prostire se od pelvis
renalis do lineae terminalis, a ovaj dio je dug 12-14 cm.

U ovom dijelu, s obzirom na njegov pravac i odnose, se razlikuju 2 segmenta:

1) Pars lumbalis uretris – gornji, slabinski dio

 2) Pars iliaca uretris – donji, kratki bedreni dio

PARS LUMBALIS – je dug 9-10 cm, polazi od vrha pelvis renalis svojim početnim suženjem. Silazi
prednjom stranom m.psoasa, pokriven parietalnim peritoneumom zadnjeg trbušnog zida, do gornje
ivice velike zdjelice, gdje prelazi u pars iliaca.

Medijalno, desni ureter odgovara v.cavi inferior, a lijevi aorti abdominalis.

Lateralno ureter odgovara podhilusnom dijelu madijalnog ruba bubrega, a ispod bubrega desni
ureter prati medijalni rub colon ascendensa, a lijevi ureter odgovara colon ascendensu od čijeg je
medijalnog ruba udaljen 2-3 cm.

Prednja strana uretera je čvrsto srasla sa parijetalnim peritoneumom zadnjeg rbušnog zida. Prednju
stranu ovog dijela uretera ukrštaju u vidu slova X.

Arteria i vena testicularis odnosno a. i v.ovarica, dok zadnju stranu ukršta n.genitofemoralis.

PARS ILIACA – je dug samo 3-4 cm. Silazi koso zadnjim krajem bedrene jame do lineae terminalis na
kojoj gradi flexuru marginalis uretris, prelazeći u malu zdjelicu. U ovom dijelu je ureter pokriven
parijetalnim peritoneumom. Leži na m.iliacusu. Na desnoj strani prelazi u malu zdjelicu ispod završne
račve a.iliacae communis ukrštajući početak a.iliacae externe, dok na lijevoj strani prelazi iznad
završne račve a.iliacae communis ukrštajući njen završni dio.

Ureter (pars pelvina)

Pars pelvina uretris je onaj dio uretera koji se nalazi u maloj zdjelici. Dug je 14 – 16 cm.

Prostire se od lineae terminalis do vesicae urinariae u koju se otvara.

Odnosi ovog dijela uretera sa okolnim organima nisu isti kod muškarca i kod žene.

Kod muškarca teče najprije uz lateralni zid zdjelice i prati a. iliacu internu. Došavši do dna zdjelice
zavija i teče prema medijalno. Naprijed križa ductus deferens prošavši mu sa lateralne strane.

Prošavši između vesiculae seminalis i vesicae urinarie (prva je straga, a druga sprijeda) ulazi u sam zid
vesicae urinariae.

Kod žene teče uz lateralni zid zdjelice i slijedi a. iliacu internu, a prati ga a. uterina. Dolazi u odnos i sa
stražnjim rubom ovarija. Napušta lateralni zid zdjelice, ulazi u lig. latum uteri te ide put cervixa uteri.

Uvlači se između prednjeg zida vagine i stražnjeg zida vesicae urinariae ulazeći u zid same vesicae.

Dio uretera koji teče kroz vesicu urinariu dug je oko 2 cm.

Križa koso mišićni sloj vesicae, dolazi u submucosu i tu teče neko vrijeme, a onda se otvara na ostium
uretris u vesicu urinariu.
Na mjestu gdje ureteri ulaze u zid vesicae udaljeni su jedan od drugog 4 cm.

Svojim tokom kroz zid ureteri nadignu sluznicu mjehura i tako formiraju dvije plicae uretricae.

Vesica urinaria

Vesica urinaria je mokraćni mjehur koji funkcionalno predstavlja rezervoar u koji se kupi
mokraća koja prolazi kroz ureter iz bubrega.

Leži u paracistium u maloj zdjelici.

Kod muškarca se nalazi između simifze i rectuma, a kod žena između simfize, vagine i
uterusa.

Ima oblik kruške. Gornji i zašiljeni dio nazivamo apex vesicae. Dno vesicae nazivamo fundus
vesicae. Između dna i vrha je corpus vesicae.

Vesica je različita kod muškarca i kod žene i uglavnom oponaša formu zdjelice, pa je kod
muškarca uža i duža, a kod žene niža i šira.

Normalan kapacitet vesicae je 400 cm3, a može se popeti na 800 cm3 ako zapriječimo
isticanje, pa čak nekad i na 1500 cm3.

Između vesicae i simfize razapeti su ligg. pubovesicalia. Ove veze kod muškarca idu i na
prostatu pa se zovu ligg. puboprostatica, a u istom smijeru protežu i glatke mišične niti m.
pubovesicalis.

Kod muškarca glatke mišične niti povezuju mjehur sa rektumom, a to je m. rectovesicalis.

Od vertexa do pupka proteže se lig. umbilicale medianum.

Od pupka na lateralne strane vesicae proteže se po jedan lig. umbiliacale laterale.

Peritoneum koji oblaže prednji trbušni zid prelazi na apex i pokriva veći gornji dio stražnje
ploštine mokraćnog mjehura. Odatle prelazi u luku na rektum i na taj način se formira
između vesicae i rectuma excavatio rectovesicalis.

Kod žene se između vesicae i rectuma nalazi uterus i rectum je excavatio rectouterina ili
cavum Douglasi.

I kod žene i kod muškarca peritoneum na stražnjoj strani vesicae čini jedan transverzalni
nabor koji se prozeže od lateralnih zidova zdjelice, a to je plica vesicalis transversa.
Baza vesicae je dio koji se proteže između ostiuma urethrae internum i onog mjesta gdje
peritoneum ostavlja vesicu da bi prešao na rectum odnosno uterus i na bazi vesica ima važne
odnose.

Kod mušakaraca je prednji dio baze u odnosu sa bazom prostate.

Na stražnji dio baze prilježu sa svake strane po jedna vesicula seminalis i ductus deferens.

Kod žene je baza u odnosu sa frnom trećinom prednjeg zida vaginae.

Sa unutrašnje strane je vesica prekrivena sluzicom koja je nabrana u nabore koji iščeznu kada
se vesica napuni i proširi.

Desno i lijievo ušće uretera spaja jedan konstantan nabor – plica interuretrica.

Ispred tog nabora nalazi se trogonum vesicae Lieutardi kao polje tamnije boje i glatke
sluznice. Na prednjem uglu tog trokuta nalazi se otvor kojim zapocinje urethra – ostium
urethrae internum, a okružuje ga nabor sluznice anulus urethralis koji u sebi sadrži m.
sphincter vesicae.

Orificium urethre internum ima na svom stražnjem zidu izbočenje uvula vesicae koje se
nastavlja u samu urethru i u njoj predstavlja izbočenje koje se zove crista urethralis, a koje
se nalazi u sredini stražnjeg zida urethrae.

Na dva stražnja ugla ovog trigonuma vesicae Lieutaudi nalaze se ušća urethrae – ostium
uretris.

Tekući kroz zid vesicae uretricae koje služe kao ventil koji sprečava vraćanje mokraće u
urether, tako što veliki pritisak mokraće u vesici potisne obu plcu prema ureteru i zatori
njegovo ušće – ostium uretris.

Vesica urinaria ima specifičnu inervaciju – od plexus pelvinus idu simpatičke i parasimpatičke
niti.

U plexus vesicalis simpatičke niti inerviraju m. sphincter vesicae, dok parasimpatičke niti
preko nn. splanchinici pelvini inerviraju zid mokraćnog mjehra i m. detensor urinae.

Ostium urethre externum kojeg čini sphincter urethrae inervira n. pudendus iz plexus
pudendalisa.

Vesica urinaria vaskularizirana je na sljedeći način.

Krv u vesicu dolazi od dvije aa. vesicales superiores koje su grane a. umilicalis (od chordae a.
umbilicalis dorsale). One vaskulariziraju lateralne strane i vrh vesicae urinriae.

Fundus i stražnju stranu vesicae vaskulariziraju aa. vesicales inferiores kao grane a. iliacae
internae, koje idu po jedna sa svake strane.
Arterijsku krv vesicae urinariae osim pomenutih dovode još i:

 rectalis media,
 a. pudenda interna,
 a. ductus deferentis
 odnosno kod žene je to a. vaginalis.
Venska krv odlazi u plexus vesicopudendalis u koji se ulijevaju vene prednje strane vesicae
urinarie.

Ostale vene formiraju plexus vesicalis koji se ulijeva u vv. iliacae internae.

Limfa odlazi u nodi lymphatici iliaci interni et externi, a iz ostium urethrae internum u nodi
lymphatici subaoritici.

Urethra feminina

Urethra feminina predstavlja izvodni kanal vesicae urinariae žene, a spda u organa
uropoetica.
To je sluzokožno mišićni kanal kroz koji u toku mokrenja odlazi mokraća iz vesicae urinariae u
spoljnu sredinu čime se prazni vesica urinaria.

To je cilindrični kanal dužine 3-5cm i kalibra oko 7mm koji polazi od ostium urethrae
internum koji se nalazi na sluznici dna vesicae urinariae i to na prednjem uglu trigonuma
vesicae Lieatudi, u visini donjeg dijela simfize. Ide vertikalno prema dole kroz zid vesicae
urinariae, a taj dio urethrae zove se pars intramuralis urethrae, dok se ostali dio zove pars
cavernosum urethrae. Po izlasku iz vesicae spušta se niz prednji zid vagine, prolazi kroz
diaphragmu pelvis i ulazi u perineum. Taj dio do ulaska u perineum je zdjelični dio urethrae.
Po ulasku u perineum prolazi kroz diaphragmu urogenitale, skreće naprijed, prolazi ispod
simfize i završava na svom spoljašnjem otvoru ostium urethrae externum. Ovaj donji dio
urethrae od donje strane diaphragme pelvis do ostium urethrae externum naziva se
perinealni dio uretre.

Početni dio uretre ima oblik transverzalnog procjepa na poprečnom presjeku, dok je srednji
zvjezdolik, a završni dio ima oblik sagitalnog procjepa, a takav je i ostium externum.

Ostium externum urethrae se nalazi u vestibulumu vaginae, oko 2cm iza clitorisa i toliko isto
ispod arcus pubisa, odmah iza njega je ostium vaginae, a odmah ispod i iza njega na
prednjem polu ostiuma vaginae nalazi se carina urethralis vaginae, kao malo izbočenje koje
se lahko napipa.
Ostium urethrae externum je ujedno i najuže mjesto urethrae, a sa strane ovog ušća nalaze
se dva sitna otvora, gdje se otvaraju ductus paraurethralis.

Početni dio urethrae okružuje m.sphincter urethrae internus, a njen zdjelični dio dolazi u
odnos sa plexus vesicopudendalis sprijeda, lateralno preko istog plexusa sa m.levatorom
ani, a straga sa vaginom, od koje je odjeljuje septum urethrovaginale.

Perinealni dio uretre je u odnosu sprijeda sa lig.praeurethrale, lateralno sa m.transversus

perinei profundusom, a straga sa vaginom, a pri prolasku kroz diaphragmu urogenitale
okružuje je m.sphincter urethrae externus koji je pod našom voljnom kontrolom.

Zid urethrae femininae grade 2 omotača, kao i urethru masculinu:

1) Sluznica – tunica mucosa, unutrašnji i

2) Mišićni omotač – tunica muscularis, vanjski.

TUNICA MUCOSA – sluznica, pokriva čitavu unutrašnju površinu uretre.

Ona se u visini ostium urethrae internum nastavlja u sluznicu vesicae urinariae, a u visini
ostium urethrae externum u sluznicu vulvae.
Na njoj se vide uzdužni nabori koji iščezavaju prilikom mokrenja, a jedan od tih nabora je
uočljiviji i pruža se vertikalno sredinom zadnjeg zida urethrae, a zove se crista urethralis.

U sluznici nalazimo male žlijezde gll.urethrales čije otvore nalazimo u sluznici kao i
Morgagnijeve kripte koje su ulazi u cjevaste uvrate sluznice.

U blizini ostium urethrae externum nalaze se dvije veće nakupine žlijezda koje dopiru i u
mišićni sloj, a to su gll.paraurethrales čiji se izvodni kanali ductus paraurethrales otvaraju uz
ostium urethrae externum.

Sve ove žlijezde luče bistar i proziran mukozni sekret koji štiti sluznicu od štetnog djelovanja
mokraće.
Sluznicu urethrae okružuje tkivo izgrađeno od proširenih vena koje grade kavernozni venski
splet, a nazivamo ga corpus spongiosum urethrae.

TUNICA MUSCULARIS – je nastavak mišićnog sloja vesicae urinariae, a grade ga glatka i

prugasta mišićna vlakna.

Glatka mišićna vlakna su raspoređena u dva sloja: unutrašnji longitudinalni, i vanjski

cirkularni.

Unutrašnji sloj skraćuje uretru svojom kontrakcijom u toku mokrenja, a vlakna cirkularnog
vanjskog sloja su u gornjem dijelu urethrae blizu ostiuma urethrae internum zbijena i grade
m.sphincter urethrae internus.
Ovaj mišić je inervisan od simpatikusa, a kontroliše ostium urethrae internum tako što
njegova kontrakcija sprečava bezvoljno pražnjenje vesicae, pa se još zove i m.sphincter
vesicae.

Prugasta mišićna vlakna grade oko glatkih jedan cirkularni sloj, a potiču od okolnih mišića.
Naročito su razvijena u dijelu gdje uretra prolazi kroz diaphragmu urogenitale gdje vlakna
diaphragme formiraju m.sphincter urethrae externus, koji je pod uticajem naše volje i dovodi
do kontrole mokrenja.

Njegova vlakna kod žena prelaze unazad na vaginu pa se on još zove i m.sphincter
urethrovaginalis.

Glandulae suprarenales

To je žlijezda sa unutrašnim lučenjem.

Im ih dvije, desna i lijeva.

Smještene su na gornjem dijelu stražnjeg trbušnog zida, tačnije postavljene su duž

nadhilusnog dijela margo medialis bubrega i sadržane su u njegovoj fascii renalis.

Leže, kao i bubrezi, u spatium retroperitoneale u visini T12 pršljena s obje strane plexus
coeliacusa.

Vema su čvrsto spojene za bočnu stranu kičmenog stuba.

Desna žlijezda ima oblik trostrane piramide spljoštene od naprijed prema nazad, a lijeva je
polumjesečastog oblika.

Na žlijezdi razlikujemo:

o facies anterior – prednja strana. Nešto je izdubljena, a na njenoj sredini se nalazi

hilus glandulae suprarenalis kroz koji ulazi a. suprarenalis media, a izlazi v.
suprarenalis. Na desnoj žlijezdi je ova strana u odnosu sa jetrom, a na lijevoj je preko
bursae omentalis u odnosu sa stražnjom ploštinom želuca, a u donjem dijelu dodiruje
rep pankreasa.
o facies posterior – leži na truncus symphaticusu i na crura medialis diaphragmatica.
o margo medialis – je ravan i pruža se od vrha žlijezde do gornjeg pola bubrežnog
hilusa. Na desnoj žlijezdi je u odnosu sa v. cavom inferior, a na lijevoj je u blizini aorte
dok je na obje žlijezde u odnosu sa plexus coeliacusom.
o margo superior – konveksan i pruža se horizontalno od gornjeg pola bubrega,
medijalno do apexa. U odnosu je sa dijafragmom.
 o apex – je izražen na desnoj trouglastoj žlijezdi, a na lijevoj slabo. Upravljen je gore i
medijalno.
o baza ili facies renalis – je uska i usađena duž margo medialis gornjeg pola bubrega i
nadhilusnog dijela. Upravljena je lateralno.

Glandula suprarenalis građena je od:

o cortexa –koji je periferno. Izgrađen je od stanica koje teku radijalno, pa ga stoga i

dijelimo u tri sloja:
 zona glomerulosa,
 zona fasciculata i
 zona reticularis
Korteks luči mineralokortikoide, glukokortikoide i androgene (kortikosteroidi).

o medullae – u sredini. Medula je izgrađena od velikih epiteloidnih stanica, a luči

hormone adrenalin i noradrenalin.
o ovijena je kapsulom koja šalje u parenhim tračke vezivnog tkiva, a ti tračci čine
stromu.
Glandula suprarenalis prima krv iz sljedećih arteriija:

 a. suprarenalis superior (a. phrenica abdominalis)

 a. suprarenalis mediae (aorta)
 a. suprarenalis inferior (a. renalis)
Vensku krv odvode:

 v. centralis koja prima krv iz kapilara, a izlazi kroz hilus i tu dobija ime v. suprarenalis.
Desna se ulijeva u v. cavu inferior, a lijeva u v. renalis.
Inervacija :

 plexus suprarenalis koji nastaje od plexus coeliacusa.

Testis

Testis je muška spolna žlijezda koja pripada u organa genitalia masculina.

Testis je najvažniji organ muškog spolnog aparata, jer u njemu se razvijaju muške spolne
stanice i funkcionira kao žlijezda sa unutrašnjim lučenjem.

Postoji desni i lijevi testis.

Ovalnog su oblika, smješteni su u skrotumu.

Na njemu se razlikuju :

o facies medialis – spljoštena i okrenuta gore i naprijed

o facies lateralis – konveksna i okrenuta dolje i natrag. Prema stražnjem rubu je
pokrivena epidydimisom.
o margo anterior – konveksan je i gladak
o margo posterior –nešto je spljošten i za njega je pričvršćen epididimis koji ga pokriva.
Kroz ovaj rub idu iz testisa u epidydimis ductuli eferentes kao i žile i nervi testisa, pa
ga možemo nazvati i hilus testisa.
o extremitas superior – gornji kraj je zaobljen i gleda prema naprijed, a pokriven je
prednjim krajem epididmisa. Na njemu je pričvršćeno jedno malo tjelašce apendix
testis Morgagni.
o extremitas inferior – donji kraj je nešto zašiljen i povezan za scrotum sa lig. scrotale.

Testis je dug 4-5 cm, širok od naprijed prema nazad 2,5 – 3 cm, a od medijalno prema
lateralno dug 2 cm.

To je tubulozna žlijezda čiji tubuli čine žljezdani parenhim, obavijena vezivnom ovojnicom
tunicom albugineom koja šalje svoje nastavke u unutrašnjost fomirajući tako žljezdanu
stromu.

Tunica albuginea je čvrsta sjajna i glatka membrana koja obavija testis potpuno. Naročito je
zadebljana u gornjoj polovini stražnjeg ruba testisa u obliku klina koji se zabija u unutrašnjost
žlijezde a to zadeblljane nazivamo mediastinum testis. Sa njegovog vrha i strane polaze
vezivni tračci septe testis koji odlaze periferno hvatajući se za unutrašnu stranu albugineae.
Ovi tračci ograničavaju međusobno prostore koji imaju oblik piramide čije su baze okrenute
periferno i vrhovi prema medijastinumu. U ovim prostorima je smještena žlijezda parenhima.

Žljezdani parenhim je podijeljen sa septa testis na lobuli testis. Lobuli testis imaju oblik
piramide okrenute prema periferiji i vrhom prema medijastinumu. Ima ih 250 – 300, a
izgrađeni su od kanalića – tubuli testis i od intersticijskog tkiva među kanalićima. Ovi kanalići
koji izgrađuju lobule su dugi, imaju zavojit tok i nazivaju se tubuli seminiferi contorti. Kada
dođu na vrh lobula i vrate se prema medijastinumu postanu ravni pa se nazivajju tubulus
seminiferus rectus, a on čini početak izvodnih cijevi testisa.

Intersticijsko tkivo se nalazi među tubulima i sadrže specijalne Leydigove ćelije koje luče
muške spolne hormone odgovorne za razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Da bi sperijm iz testisa tačnije iz tubuli seminales seminiferus contortusa došli u uretru

moraju proći dug put kroz niz kanalića. Ti kanali se zovu izvodni kanali testisa.
Epidydimis

Epididymis je poseban organ koji spada u organa genitalia masculina interna.

Leži uz margo posterior i extremitas superior testisa. Sačinjavaju ga:

 Ductuli eferentes
 Lobuli epididymidis
 Ductus epididymidis

Nastaje tako što iz rete testis Halleri prolazi kroz tunicu albugineu testisa 10-12 kanalića ductuli
eferentes. Koji prave brojne vijuge koje se slažu jedna na drugu, formirajući konične nakupine tih
kanalića koje zovemo lobuli epididymidis. Na bazi ovih lobula kanalići se odvajaju i otvaraju u veći
izvodni kanal ductus epididymidis.

Epididymis je zavijen i obuhvata svojim konkavitetom margo posterior testisa. Njegov prednji
zadebljan kraj je caput epididymidis, a donji kraj je cauda epididymidis, a dio između je corpus. Cauda
se nastavlja bez jasne granice u ductus deferens, dok na caputu počinje ductus epididymidis, kao
ductus koji izlazi iz najgornjeg lobula. On ide prema corpusu epididymidis i prima jedan za drugim sve
kanaliće koji izlaze iz pojedinih lobula, prolazi udzužno kroz corpus, ulazi u caudu epididymidis i na
njenom kraju naglo zavije naprijed i gore i nastani se u ductus deferens.

Epididymis je obavijen membranom koja je nastavak tunicae albungineae i koja šalje svoje nastavke u
unutrašnjost. Osim nje i lamina visceralis tunicae vaginalis testis pokriva caput i dio corpusa fiksirajući
ih tako uz testis.

Epididymis luči spermu, alkalni sekret koji neutrališe CO 2 koji nastaje kao produkt ćel.disanja
spermatozoida.

Ductus deferens

To je nastavak ductus epidydimisa.

Spada u organa genitalia masculina interna.

Proteže se od caudae epididymis do baze prostate gdje se nastavlja u ductus ejaculatorius.

Ide uz margo posterior testis, a onda napusti testis idući prema anulus inguinalisu
superficialisu. U ovom dijelu on leži u funiculus spermaticusu i sa njime ide kroz canalis
inguinalis, a zatim sam ulazi u malu zdjelicu i odlazi do baze prostate.
S obrizom na njegov tok ductus deferens dijelimo na nekoliko dijelova:

o pars epidydimis (testicularis) – teče praveći brojne zavoje uz margo posterior testisa,
a medijalno od epidydimisa na granici corpusa i caputa ostavlja testits i ulazi u
funiculus spermaticus.
 pars funicularis – ductus deferens se nalazi u funiculus spermaticus, a s
obzirom na njegov tok finiculusu dijeli se na:
 pars libera – tok ductusa je ovdje ravan i uzlazan
o pars inguinalis – u ovom dijelu se skupa sa funiculusom u odnosu sa zidovima
ingvinalnog kanala
o pars abdominalis – nakon izlaska iz inguinalnog kanala kroz anulus inguinalis
profundus, ductus deferens okrene prema dolje i učini zavoj koji s dorzalne strane
obuhvata a. i v. epigastricu inferior.
pars pelvina – ductus deferens ulazi u malu zdjelicu silazeći prislonjen uz njen lateralni zid.
Križa sa medijalne strane a. i v. iliacu externu, a sa dorzalne najprije a. i v. umbilicalis, a zatim
a., v. i n. obturatorius. Dalje teče između lateralne ploštine vesicae urinariae, gdje zaobilazi
oko gornjeg ruba vesiculae seminalis zatim teče uz njen medijalni rub prema dolje i
medijalno. Približava se ductus deferensu sa druge strane i sa njim ograničava na stražnoj
ploštini vesicae urinarie trokut sa vrhom okrenutim prema bazi prostate. Tu se ductus
deferens jako proširi. Taj prošireni dio nazivamo ampulla ductus defferentis, a udubine na
njemu diverticula ampullae.

Vesiculae seminales

Vesiculae seminales su organi koji pripadaju organa genitalia masculina interna.

Odlaze od dcutusa deferensa, tj.sa njegove lateralne strane, i to sa tankog dijela ductus
deferensa koji slijedi u toku ductusa, odmah poslije ampullae ductus deferens.

Sa svakog ductus deferensa odlaze po jedna vesicula seminalis, kao šuplji izdanak sa brojnim
nepravilnim zavojima koji se slažu jedan na drugi. Ovi nepravilni zavoji predstavljaju ustvari
vijuge jednog kanala, a taj kanal je ustvari cijev duga 10-12 cm. Ovi zavoji su okruženi
vezivom, formirajući na taj način vesiculu seminalis.

Ona ima produžen konusni oblik, spoljoštena je od naprijed prema nazad. Na njoj
razlikujemo corpus i dcutus excretorius.

Corpus ima prednju i stražnju ploštinu te lateralni i medijalni rub.

Ductus excretorius se spaja sa ampulom ductus deferentis gradeći tako ductus ejaculatorius.
Vesicula leži koso, tako da joj donji kraj ide dolje, medijalno i naprijed. Sprijeda je u odnosu
sa stražnjim zidom vesicae urinariae (između nje i vesicae prolazi ureter), straga sa
rectumom, dolje sa bazom prostate, a medijalno sa ampulom ductus deferens, gornji kraj je
pokriven peritoneumom.

Epitelne ćelije vesiculae seminalis gll.vesiculose luče poseban sekret koji se iz vesicule izljeva
kroz njeno ušće u tanki poslijeampularni dio ductus ejaculatorius. Taj sekret se luči posljednji
u nizu sekreta koji sačinjavaju spermu a miješa se sa spermijima i omogućava im gibanje.

Vesiculae služe i kao rezervoar spermatozoida.

Inervacija vesikule je simpatička i to vlakna dolaze preko karličnog spleta plexus

hypogastricus inferior i dalje preko plexus ductus deferentis.

Odlaze u vesiculu seminalis inervirajući joj glatku muskalaturu.

Ductus ejaculatorius

Ductus ejaculatorius je nastavak ductusa deferensa. Započinje na mjestu gdje se spajaju ductus
deferens i vesicula seminalis, a izljeva se u pars prostatica urethrae.

Izvodi spermu u uretru.

Ductus ejaculatorius ulazi u prostatu na njenoj bazi i ide prema dolje i naprijed. U početku teče
paralelno sa onim sa druge strane i prislonjen je uz njega. Blizu svog kraja oni se udalje jedan od
drugog i obuhvate između sebe utriculus prostaticus. Otvaraju se u prostati na mjestu koje se zove
colliculus seminalis.

Njihovi otvori leže sa strane otvora utriculus prostaticusa, a zovu se porus ejaculatorius i njihov
prečnik iznosi 1mm.

Ductus ejaculatoris je mišićno sluzokožni kanal dužine 2-2,5 cm, koji nastaje spajanjem ductus
excretoriusa vesicule seminalis i donjeg suženog kraja ampullae ductus deferentis.

Pripada unutrašnjim muškim spolnim organima, organa genitalia masculina interna.

Funiculus spermaticus

To je cilindrična formacija na kojoj visi testis, a kroz koju prolazi ductus deferens, krvne i limfne žile
kao i živci, obavijene ovojnicama.

Dužina mu je 8-20 cm.

Proteže se od margo posterior testisa do anulus ingunalis profundusa, gdje završava jer se razilaze
organi koji ga sastavljaju.

Sadržaj funiculus spermaticusa čine: ductus deferens, a.testicularis, a.ductus deferentis,

a.cremasterica, plexus pampiniformis anterior et posterior (venski spletovi), vasa lypmhatica (oko
a.testicularis i dcutus deferensa), plexus testicularis i plexus deferentialis (autonomni plexus), ramus
genitalis n.genitofemoralis i lig.vaginale (obliterirani zaostatak peritonealnog izvrata).

Sve ove grane na okupu drži vezivo sa brojnim glatkim mišićnim nitima, a cijeli je snop obavijen
raznim ovojnicama. Te ovojnice su zajedničke sa ovojnicama testisa i nastavljaju se na njih, izuzev
tunicae vaginalis testis. A idući od površine u dubinu, to su:

1) fascia spermatica externa

2) m.cremaster sa fasciom cremastericom
3) fascia spermatica interna

Scrotum

Scrotum spada u spoljašnje polne organe muškarca- genitalia masculina externa.

Predstavlja naboranu kožnu kesu koja visi u medijalnoj liniji između prednjeg dijela perineuma i
korijena penisa, a u njoj su smješteni testisi.

Na scrotumu razlikujemo uži kraj kojim se vezuje i nastavlja u okolnu kožu – fundus scroti.

Na prednjoj i stražnjoj površini scrotuma u medijalnoj liniji nalazi se izbočenje – raphae scroti kojem
u unutrašnjosti scrotuma odgovara vezivna pregrada –septum scroti kojim je šupljina scrotuma
podijeljena na dvije polovine, desnu i lijevu. Svaka polovina scrotuma sadži testis sa epididymisom i
dio odgovarajućeg funiculus spermaticusa.

Zid scrotume je izgrađen, idući od vana ka unutra, od :

o kože – koja je jače pigmentirana, pokretljiva, bez sala i obrasla dlačicama

o tunicae dartos – koja predstavlja sloj glatkih mišićnih niti smještenih ispod kože, koja
formiraju m. dartos. Ovaj mišić je povezan sa kožom i septumom, a njegova kontrakcija
dovodi do nabiranja kože scrotuma pri čemu se šupljina scrotuma smanjuje, a lpže zadebljava
čime se testisi štite od rashlađenja.
 o rijetkog vezivnog tkiva – koje se nalazi ispod tunicae dartos, a kojim je tunica dartos
povezana s fasciom cremastericom.

Arterije scrotuma su:

 rr. scrotales anteriores et posteriores ( a. perinealis – a. pudenda interna)

 aa. pudendae externae ( a. femoralis)

Vene scrotuma:

 vv. pudendae externae –> v. saphena magna

 vv. perineales superficiales –> v. pudenda interna

Inervacija:

 gornji dio scrotuma dobija senzitivnu inervaciju iz plexus lumbalisa preko – nn. scrotales
anteriores
 donji dio scrotuma je inervisan iz plexus pudendusa pomoću – nn. scrotales posteriores iz
nn. perinei.

Ovojnice testisa

Ima ih nekoliko. Idući izvana prema unutra to su:

o fascia spermatica externa – vrlo je tanka. Predstavlja izbočenje fasciae m. obliquusa

abdominis externusa.
o m. cremaster – sastavljen je od tankih snopova prugastih mišićnih niti koje se protežu duž
funiculusa spermaticus i ovijaju testis.
o fascia spermatica interna (tunica vaginalis communis) – predstavlja nastavak fasciae
transversalis. Ona direktno ovija tunicu vaginalis propriu.
o tunica vaginalis testis – predstavlja izbočenje peritoneuma. Ima dva lista:
 lamina visceralis – priliježe direktno uz testis i pokriva ga odozgo, sprijeda i sastrane.
Prelazi na epidydimis te mu pokriva caput i dio corpusa. Dijelovi testisa i epidydimisa
koji nisu pokriveni laminom visceralis dolaze u direktni kontakt s fasciom
spermaticom internom.
 lamina parietalis – svojom vanjskom ploštinom priliježe uz fasciu spermaticu internu.
Između lamine parietalis i laminae visceralis nalazui se virtuelna šupljina – cavum
vaginale.
Penis

Penis ili polni ud je kopulacioni organ muškarca koji pripada vanjskim polnim organima
muškarca – organa genitalia masculina externa.

To je organ određen da unese spermije u izvodne puteve ženskog spolnog aparata, a kroz
njega prolazi i uretra masculina putem koje se i mokraća eliminiše iz organizma.

Ima cilindričan oblik, a visi slobodno ispod simfize i ispred skrotuma u medijaloj liniji.

Na njemu razlikujemo idući od nazad ka naprijed:

o korijen- radix penis

o tijelo- corpus penis
o glavić- glans penis

Radix penis je korijen penisa i njegov nepokretni dio – pars afixa. Fiksiran je za donju stranu
perinealne membrane i na njemu susjedne dijelove karlične kosti – ramus inferior ossis pubis
i ramus ossis ischii. Nešto je proširen, a u njegov sastav ulaze:

o bulbus penis – centralno postavljen

o crura penis – ograničavaju bulbus bočno sa obje strane

Bulbus penis je proširen i zadebljani stražnji kraj corpus spongiosum koji je čvrsto vezan za
donju stranu perinealne membrane. Bulbus ima gornju i donju stranu. Na gornjoj strani
postoji orvor keot koji u corpus spongiosum ulazi urethra masculina, a na donjoj strani je
pokrivena vlaknima m. bulbospongiosum.

Crura penis – to su dva kraka, desni i lijevi koji predstavljaju stražnje krajeve corpora
cavernoza penis, koji se ovdje međusobno odvajavaju jedan od drugog zbog čega je radix
poširen. Svaki crus penis slijedi odgovarajući ramus inferior ossis pubis i odgovarajući ramus
ossis ischii za koji se vežu.

Corpus penis je pokretni dio penisa – pars libera s. pendula zajedno sa glansom. Ako penis
nije u erekciji corpus ima cilinidričan oblik, a u suprotnom oblik mu je prizmatičan. Corpus
penis ima dvije strane:

o gornju – dorsum penis i

o donju – facies urethralis.

Dorsum je prilično ravna dok je facies urethralis izbočena po sredini, a uz izbočenje teku dva
žlijeba cijelom dužinom corpusa. To je rezultat unutrašnje građe penisa, koji je izgrađen od 3
cilindrična tijela koja su uzdužno postavljena jedno uz drugo. Dva veća leže uz dorsum jedno
uz drugo kao cijevi lovačke puške – corpora cavernosa penis. Dok treći corpus spongiosum
penis leži ispod njih u žlijebu koji ova dva prethodna formiraju. Ovo treće tijelo formira
izbočenje na facies urethalis, a kroz njega teče urethra masculina.
Glans penis je odebljanje koje se nalazi na prednjem kraju penisa. Ima oblik konusa čiji je
tupi kraj vrh okrenut naprijed, a baza se nastavlja u corpus penisa. Na vrhu se nalazi otvor u
obliku pukotine položene u sagitalnoj ravni – ostium urethrae externum. Baza glansa je na
mjestu gdje prelazi u corpus šira od samog corpusa stršeći kao prsten. To je corona glandis.

Corona je od corpusa odvojena plitkim žlijebom – collum glandis.

Kad penis nije u erekciji glans je pokriven kožnom duplikaturom zvanom prepucium.

Ventralna strana glansa povezuje s unutrašnjom ploštinom preputiuma kožni nabor –

frenulum praeputii.

Corpus cavernosum penis

Penis je izgrađen od 3 erektilna tkiva i njihovih omotača. Gornja erektilna tijela su kavernozna tijela –
corpora cavernosa penis, a postoji i desno i lijevo kavernozno tijelo, dok je donje erektilno tijelo
spužvasto – corpus spongiosum penis, koje je neparno i kroz koje prolazi uretra.

Corpora cavernosa penis su dva cilindrična tijela izgrađena od erektilnog tkiva, koja leže uzdužno
prislonjena medijalnim stranama jedno uz drugo kao cijevi lovačke puške, a obavija ih jedna
membrana tunica albuginea.

Na mjestu gdje se spajaju u medijalnoj liniji, nalazi se na ventralnoj i na dorzalnoj strani po jedan
žlijeb.

Na dorzalnoj strani je sulcus dorsalis koji nije dubok, a kroz njega prolazi v.dorsalis subfascialis penis,
te aa.dorsales penis i nn.dorsales penis.

Ventralni žlijeb – sulcus urethralis je dubok i u njemu se nalazi corpus spongiosum penis.

Prednji kraj corpus cavernosuma je zašiljen i naziva se apex, a ulazi u konkavitet glansa koji je okrenut
unazad. Na stražnjem kraju su corpora cavernosa još više zašiljena, ali se na tom kraju ispod simfize
rastavljaju u dva kraka – crura penis, nakon što su od vrha tekli priljubljeni jedno uz drugo.

Crura penis su desni i lijevi stražnji kraj corpus cavernosum penis koji se pričvršćuju za odgovarajući
ramus inferior ossis pubis i ramus ossis ischii pomoću tunicae albugineae, koja se nastavlja u periost.

U neeregiranom (neerektilnom) stanju kavernozno tijelo je svinuto pred simfizom, a ta krivina je

curvatura prepubica koja je sa lig.suspensorium penis pričvršena na prednju stranu simfize. Ovo
mjesto je ujedno i granica između pars fixa (oculta) penis i pars libera penis. Prilikom erekcije
curvatura nestane.
Corpora cavernosa su obavijene tunicom albugineom kao čvrstom 1-2 mm debelom vezivnom
čahurom. Ona obavija posebno svaki corpus cavernosum, ali pošto su ova tijela priljubljena jedno uz
drugo medijalnim stranama tu im se i albugineae spajaju, pa se tako formira septum penis.

On je potpun jedino u stražnjem dijelu dok idući prema glansu u njemu se pojavljuju pukotine preko
kojih međusobno komuniciraju corpora cavernosa. Ove pukotine daju septumu izgled češlja pa se on
još zove septum pectiniforme.

Od duboke strane tunicae albugineae odlaze pregradice – trabekule, koje su izgrađene od vezivnih i
mišićnih vlakana, a površine obložene endotelom. Pružaju se u raznim pravcima i dijele unutrašnjost
kavernoznih tijela na veći broj šupljina – cavernae corporum cavernosum, koje su u erekciji ispunjene
krvlju. Ove kaverne formiraju spužvasto erektivno tkivo koje ispunjava skelet kavernoznih tijela
formiran od tunicae albugineae.

U trabekulama se nalaze aa.helicinae kao ogranci a.profunde penis, kao i male vene. Iz ovoga se
može vidjeti da su i kaverne ustvari venozni prostori u koje dolazi krv iz aa.helicina, a odlazi krv u
male vene.

Aa.helicinae u trabekulama imaju spiralan tok, granaju se i direktno se otvaraju u kaverne.

Prilikom erekcije arterijske vijuge se ispravljaju a arterije helicine se izdužuju pri uvećanju penisa.
Tunica intima ovih arterija je zadebljana u obliku jastučića izgrađenih od glatkih mišićnih ćelija. Ovi
jastučići zatvaraju lumen arterija i sprečavaju dotok krvi u kaverne kada nema erekcije, pa su zbog
toga kaverne van erekcije skoro prazne. Tek u erekciji povećan pritisak krvi u arterijama razmiče ove
jastučiće i krv ulazi u kaverne. Male vene koje se nalaze u trabekulama a u koje se nastavljaju kaverne
nemaju u svom početku lumen kaverne, već polaze sitnim otvorima, pa stoga više krvi dolazi pri
erekciji u kaverne nego što odlazi iz njih zbog ovih malih venoznih otvora. Poveća se pritisak krvi u
kavernama i komprimuje zid vena. Tako dolazi do erekcije.

Corpora cavernosa su inervirani od parasimpatikusa i to od plexus hypogastricus inferiora preko

nn.cavernosi penis.

Corpus spongiosum penis

Corpus spongiosum penis je neparno erektilno tijelo, koje zajedno sa dva corpora cavernosa penis
izgrađuje penis. To je dosta dugo cilindrično tijelo izgrađeno od kavernoznog tikiva, koje ovija vezivna
ovojnica tunica albuginea.

Leži u sulcusu urethralisu, a za corpora cavernosa penis ga pričvršćuje vezivo.

Kroz njega uzdužno ide urethra i to onaj dio koji se proteže od donje ploštine diaphragme urogenitale
do ostiuma urethrae externuma. Prema naprijed se corpus spongiosum sve više stanjuje i ulazi u
glans gdje blizu ostium urethrae externum biva transformisan u tanak venozni plexus koji obavija
uretru, a sam je obavijen vezivnom ovojnicom kao nastavkom tunicae albudineae.
Straga se corpus spongiosum završava odebljalim proširenjem bulbus penis u koji ulazi uretra odozgo
prema dole i od nazad prema naprijed. Bulbus se proteže još nešto prema natrag od mjesta gdje u
njega ulazi uretra.

Kad je bulbus u erekciji na kraju se vidi jedna brazda – sulcus bulbi penis, koja se nastavlja i na donju
površinu, a njemu u unutrašnjost odgovara tanki vezivni septum bulbi penis. Ispod bulbusa se nalazi
m.bulbospongiosus koji svojom kontrakcijom olakšava izbacivanje sperme.

Corpus spongiosum je slične građe kao corpus cavernosum jedino su caverne manje i poredane više
uzdužno, a vene koje polaze iz njih imaju isti lumen ka kaverne, dok krv koja dolazi u kaverne dolazi
preko kapilara, a ne iz arterija.

Sve ovo omogućuje da je erekcija u corpus spongiosumu slabija tako da uretra ostaje prohodna za
izbacivanje sperme.

Ovojnice i ligamenta penisa

o koža – tanka, rastegljiva, lako pokretljiva i jače pigmentirana. Na facies urethralis u

medijalnoj liniji ima jednu pigmentiranu crtu – raphae penis koja se straga nastavlja u raphae
scroti. Prema nazat ova koža se nastavlja u kožu scrotuma i mons pubisa, a prema naprijed u
području glansa formira kožnu duplikaturu preputium. Preputium je pokretan prema svojoj
podlozi, a sastoji se iz dva lista: vanjskog i unutrašnjeg. Vanjski se nastavlja u kožu corpus
penisa, a unutrašnji u kožu glansa. Mjesto gdje vanjski list prelazi u unutrašnji na slobodnom
rubu predstavlja otvor preputiuma – orfitium preputii. Ovaj otvor može biti sužen što ne
dozvoljava da se otkrije glans penisa. To se zove phimosis. Unutrašnji list preputiuma je po
boji i izgledu sličan sluzokoži, a sa glansom ga povezuje tanak kožni nabor frenulum praeputii.
Koža penisa nema potkožnog sala, u svojoj stražnjoj četvrtini posjeduje dlake i brojne žlijezde
lojnice. I jedne i druge idući prema naprijed postaju rijeđe i nestaju.
o tela subcutanea – građena je od rijetkog vezivnog tkiva i glatkih mišićnih vlakana po čemu
odgovara tunici dartos scrotuma. U njoj nema masnog tkiva, a vrlo je pomična i omogućuje
veliku pokretljivost kože. Tu se nalaze površni krvni sudddovi i živci ( vv. dorsales penis
superficiales)
o fascia penis – je tanka i čvrsta membrana koja obavija sva tri erektilna tijela penisa i usko je
prirasla uz njihovu tunicu albugineu. Naprijed dopire do vrata glansa (collum glandis), a
pozadi se nastavlja membranom perinei odnosno naviše fascijom investiens abdominis.

Ligamenta penisa pričvršćuju penis u njegovoj poziciji, a ima ih 2:

o lig. fundiforme penis – praćkolika veza koja polazi sa membranoznog sloja potkožnog tkiva
prednjeg trbušnog zida tzv. skarpine fascije iznad simfize. Nakon toga se rastavlja na dva
kraka koji u vidu praćke obuhvataju korijen penisa sa bočnih strana i odozdo, a nastavljaju se
u septum scroti.
 o Lig. suspensorium penis – postavljen dublje od prethodnog. Ima oblik tanke trouglaste trake
koja svojim gornjim krajem polazi od donjeg dijela lineae albae, a svojom bazom se pripaja na
fasciju penis na dorzalnoj strani corpora cavernosa penis, na granici pars fixa i pars libera
penis.

Krvne žile penisa i sposobnost erekcije

Penis je dobro vaskulariziran. On ima nutritivne i funkcionalne krvne sudove, ali sva krv za penis
potječe manjim dijelom iz a. femoralis, a velikim dijelom iz a. iliacae internae.

A. femoralis daje aa. pudendae externae preko koji vaskularizira ovojnice penisa, a ima nutritivnu
ulogu.

A. iliaca interna preko grana a. pudendae internae opskrbljuje penis nutritivno i funkcionalno i daje
najveću količinu krvi za ovaj organ. Opskrbljuje erektilna tijela kao i dijelom ovojnice penisa.

A. iliaca interna daje kao granu a. pudendu internu. Od a. pudendae internae odlaze dvije velike
grane koje vaskulariziraju penis :

o a. perinealis vaskularizira ovojnice penisa preko svojih terminalnih grana – rr. scrotales
posteriores koje anastomoziraju sa rr. scrotales anteriores od a. femoralis.
o a. penis donosi najviše krvi penisu. Daje dvije kolateralne grane:
 a. bulbi penis – opskrbljuje bulbus i stražnji dio corpus spongiozum penisa
 a. urethralis – ide kroz čitav corpus spongiosum penis do glansa gdje anastomozira sa a.
dorsalis penis. Vaskularizira ovaj spongiozni dio penisa.
I daje dvije terminalne grane:
 a. dorsalis penis – teče dorzalnom stranom penisa ispod fasciae penis blizu medijalne
linije, a od one sa druge strane je dijeli v. dorsalis. Daje bočne grančice, a završava u
glansu koji ona najvećim dijelom i snadbijeva krvlju.
 a. profunda penis – to je funkcionalni sud penisa. Ulazi uz medijalnu stranu crura penisa
u odgovarajući corpus cavernosus penis, a teče kroz njegovu sredinu prema glansu. Daje
sitne vijugave grančice – aa. helicinae koje završavaju u šupljinama kavernoznih tijela. Na
kraju u luku a. profunda penis anastomozira sa istoimenom arterijom sa druge strane.
Aa. helicinae su najfunkcionalnije u procesu erekcije, jer imaju specifičnu građu. Tako
imaju spiralan tok i zbog toga se mogu izdužiti pri uvećanju volumena penisa, imaju
razvijenu tunicu muscularis, otvaraju se direktno u kaverne, a najznačajnije im je to što
im je tunica intima zadebljana u formi jastučića. Ovi jastučići služe da zatvore lumen
arterija kad se ona stisne. Na taj način biva zapriječen tok krvi kroz ove arterije u kaverne
koje su zbog toga van erekcije skoro prazne.

U unutrašnjosti kavernoznih tijela grančice svih opisanih arterija slijede vezivni tračci i granaju se na
još manje grančice. Ove završavaju na dva načina:

o jedne prelaze u kapilare u samim tračcima i hrane ih kao zidove žila

o druge pune kaverne krvlju na dva načina:
  otvarajući se direktno u kaverne – direktno se otvaraju već pomenute aa. helicinae
 otvarajući se putem kapilara – druge grančice formiraju finu kapilarnu mrežu ispod
albugineae – rete superficiale od koje idu kapilare i u dubini formiraju drugu mrežu –
rete profundae koje se otvaraju u cavernae.

Ova kapilarna mreža igra vaažnu ulogu pri erekciji u corpus spongiosumu penisa, dok najvažniju ulogu
pri erekciji u corpus cavernosum penisa igraju aa. helicinae.

Vensku krv penisa odvode:

o potkožne vene – teku u potkožnom tkivu i ulijevaju se u v. dorsalis penis superficialis, a ona
se preko v. pudendae externae izljeva u v. saphenu magnu. Potkožne vene odvode krv iz
ovojnica penisa, a anastomoziraju sa dubokim venama.
o duboke vene – odvode krv iz kavernoznih tijela, a polaze od kapilarnih mreža ili iz kaverni.
Skupljenu krv izljevaju u plexus Santorinii preko sljedećih vena:
 v. dorsalis penis – kupi krv iz glansa i dijelom iz corpora cavernosa i teče kroz sulcus
dorsalis penis,
 vv. profundae penis – kupe krv iz corpora cavernosa
 vv. urethrales – kupe krv iz corpus spongiosum
 vv. bulbi – odvode krv iz bulbus penisa.

Nervi penisa vode porijeklo iz plexus pudendalisa i plexus hypogastricus inferiora.

N. dorsalis penis potiče od n. pudendusa, a inerviše kožu i glans penis i daje ogranke za corpora
cavernosum penis.

Penis inervišu brojni senzitivni nervi, naročito glans zbog čega je on i jako osjetljiv.

Kožu koja pokriva korijen penisa inerviraju:

o n. ilioinguinalis,
o nn. scrotales posteriores (n. pudendus)
o i perinealna grana n. cutaneus femoris posteriora.

Kavernozna tijela (corpora cavernosa penis) dobija parasimpatičku inervaciju od plexus hypogastricus
inferiora preko nn. cavernosi penis koji prolaze kroz diaphragmu urogenitale i ulaze u penis.

Do erekcije dolazi na sljedeći način:

Kod normalnog stanja krv ide kroz površinu u duboku kapilarnu mrežu, a odavde u kaverne. Ta
količina krvi je neznatna i kaverne su skoro prazne van erekcije. Tada su aa. helicinae stisnute, a
jastučići priljubljeni te krv kroz njih ne može u kaverne.

Prilikom erekcije budu podraženi vazomotorni živci, a to su ovdje parasimpatička vlakna čija
stimulacija dovodi do opuštanja glatke muskulature u zidu arterija i trabekula, te se jatučići intime
istanje. Lumen aa. helicina se poveća i krv iz njih ulazi direktno u cavernae.
Pošto vene iz kaverni prolaze sitnim otvorima tako u kaverne dolazi puno više krvi kroz široke aa.
helicinae nego što odlazi kroz male venske otvore. Zbog toga dolazi do širenja kavernoznih tijela čiji
se obim usljed punjenja kaverni krvlju poveća 3 – 4 puta.

Usljed toga, zbog velike količine krvi i napete tunicae albuginae, dolazi do povećanja pritiska krvi u
corpus cavernosum pri čemu se prošire kaverne i aa. helicinae te potisnu zid vena tako da dolazi do
njihovog komprimovanja. Tada krv ne može da otiče iz kavernoznih tijela.

Dolazi do ispravljanja curvaturae praepubicae na prelazu radixa u copus penisa i tada je penis u
erekciji i povećava svoj volumen zbog zastoja krvi.

Međutim, u corpus spongiosum ovaj zastoj krvi nije izražen i erekcija je u njemu slabija jer urethra
mora ostati prohodna za izbacivanje sperme. To se postiže tako što su ovdje kaverne manje i
poredane uzdužno, a vene koje prolaze kroz njih imaju isti lumen kao kaverne.

Krv koja ovdje dolazi, dolazi iz kapilara a ne iz aa. helicina tako da koliko krvi dolazi u kaverne, toliko
izlazi kroz široke venske otvore pa nikad ne dolazi do znatnog povećanja pritiska krvi u corpus
spongiosumu koji bi mogao blokirati urethru.

Urethra masculina

To je sluzokožno mišićni kanal kroz koji u toku mokrenja odlazi mokraća iz vesicae urinariae u spoljnu
sredinu, odnosno u toku ejakulacije odlazi sperma u spoljnu sredinu. Zbog te dvostruke uloge urethra
masculina spada istovremeno u mokraćne organe – organa uropoetica i u muške vanjske spolne
organe – organa genitalia masculina externa.

Urethra masculina je cijev duga oko 20 cm, smještena u medijalnoj liniji koja se proteže od vesicae
urinariae do glans penisa.

Polazi od ostium urethrae internum, koji se nalazi na sluznici dna vesicae urinariae i to na prednjem
uglu trigonuma vesicae Lietaudi. Ide vertikalno prema dole, prvo kroz zid vesicae urinariae i taj dio
urethrae zove se pars intramuralis urethrae. Zatim ide kroz prostatu od njene baze, do vrha kroz koji
izlazi iz prostate i idući naniže dolazi do diaphragme urogenitale.
Ovaj dio se naziva pars prostatica urethrae i leži u maloj zdjelici.

Dalje uretra došavši do diaphragme urogenitale prolazi kroz nju koso od gore i nazad prema dole i
naprijed, i ulazi u corpus spongiosum penis. Ovaj dio uretre zove se pars membranacea ili pars
intermedia uretrae.

Prošavši kroz diaphragmu urogenitale uretra skreće naprijed i ulazi u stražnji prošireni dio corpus
spongiosuma koji se zove bulbus penis. Pruža se kroz središte corpus spongiosum penisa do njegovog
prednjeg proširenja zvanog glans penis i tu završava svojim spoljašnjim otvorom ostium urethrae
externum i koji je vertikalan i omeđen sa dvije usne – labia urethrae. Ovaj zadnji dio urethrae je pars
spongiosa urethrae.
Pars spongiosa i pars membranacea urethrae pripadaju perineumu dok pars prostatica urethrae leži u
maloj zdjelici.

Na svom putu uretra čini i dva zavoja koja leže u sagitalnoj ravni. Prvo nastaje stražnji zavoj
curvatura subpubica, tako što kad uretra prođe kroz dijafragmu urogenitale dolazi do donje ivice
preponske simfize, prelazi na njenu prednju stranu i mijenjajući svoj pravac penje se naprijed i naviše
ispred donjeg dijela simfize. Tako nastaje ova krivina koja ima konkavitet okrenut prema gore.

Prednji zavoj curvatura prepubica, nastaje tako što ispred sredine preponske simfize uretra ponovo
mijenja svoj pravac i ako penis nije u erekciji skreće nadole formirajući tako ovaj zavoj. Njegov
konkavitet je okrenut prema dole, a ovaj zavoj se nalazi na mjestu gdje nepomični dio penisa prelazi u
pomični.

Postoji više podjela uretre. Tako se uretra s obzirom na svoj put i organe koje prolazi dijeli na već
pomenute:

1) Pars intramuralis uretre – nalazi se među zidovima vesicae urinariae

2) Pars prostatica urethrae – proteže se od vesicae urinariae do diaphragme urogenitale idući
kroz prostatu. Duga je oko 3 cm i nastavlja se na pars intramuralis urethrae, ima 2 dijela:
a) Portio interna (pars proximalis) – od zida vesicae do mjesta gdje se u uretru ulijevaju
ductus ejaculatorius, jedini dio koji služi samo za mokraću.
b) Portio externa (pars distalis) – od ušća ductus ejaculatorii u uretru do diaphragme
urogenitale, služi i za mokraći i za spermu.
3) Pars membranacea urethrae ili pars intermedia – leži u diaphragmi urogenitale pružajući se
od gornje strane fasciae diaphragmatis urogenitale superior do donje strane fasciae
diaphragmatis urogenitalis inferior (membrana perinei). Ovaj dio se nastavlja na pars
prostatica uretrae na vrhu prostate, a dug je oko 2 cm.
4) Pars spongiosa urethrae – dio koji se nastavlja na pars membranacea uretre. Pruža se od
bulbus penis do glans penis, na kome završava sa ostium urethrae externum, okružen sa
corpusom spongiosus penis kroz koji se pruža. Dug je oko 15 cm.

U kliničkom pogledu uretra masculina se dijeli na prednju i zadnju. Prednju čini pars spongiosa a
zadnju pars prostatica i pars membranacea.

U pogledu pokretljivosti uretra se dijeli na prednju uretru koja je pokretna i koju čini pars
spongiosa i zadnju koja je nepokretna, a koju čini pars prostatica i pars membranacea. Zadnja je
fiksirana svojim prolaskom kroz prostatu i kroz diaphragmu urogenitale. A tjeme curvature
subpubicae fiksriaju lig.suspensorium penis i lig.fundiforme penis. Kalibar muške uretre nije
konstantan nego je različit u njenim pojedinim dijelovima i kreće se od 6 – 12 mm.
U tom pogledu na muškoj uretri se razlikuju 3 suženja i 3 proširenja.

Sužena mjesta uretre su:

1) Ostium urethrae internum – 7 mm, na zidu vesicae urinariae

2) Pars membranacea urethrae – 3 – 7 mm, na diaphragmi urogenitale
3) Ostium urethrae externum – 6 mm, na glans penis.

Proširena mjesta su:

 1) Sinus prostaticus na pars prostatica urethrae, uz desnu i lijevu ivicu cristae uretrae
2) Fossa bulbi, na zadnjem proširenom dijelu corpus spongiosum penisa tzv.bulbus penis
3) Fossa navicularis, leži u glansu penisa.

Kalibar uretre u ovim proširenjima iznosi 10 – 12 mm.

Zid urethrae masculine grade 2 omotača:

1. Sluznica – tunica mucosa

2. Mišićni omotač – tunica muscularis.

TUNICA MUCOSA – sluznica, pokriva čitavu unutrašnju površinu uretre. Ona se u visini ostium
internum nastavlja u sluznicu vesicae urinariae, a u visini ostium urethrae externum u kožu glansa. Na
cijeloj sluznici se vide uzdužni nabori koji se gube u toku mokrenja.

Sluznica na pars prostatica urethrae ima duž srednje linije njenog zadnjeg zida vertikalno ispupčenje
crista urethralis. Uz desnu i lijevu ivicu ovog ispupčenja nalazi se žlijeb zvani sinus prostaticus na
čijem se dnu otvaraju izvodni kanali prostate ductuli prostatici. Na srednjem dijelu cristae uretralis
nalazi se vretenasto ispupčenje colliculus seminalis ili sjemeni brežuljak. Na njemu se nalaze tri
otvora. Srednji najveći otvor predstavlja ulaz u utriculus prostaticus koji je sluzokožno – mišićni džep
koji zalazi unazad u tkivo prostate iza njenog lobus mediusa, sa dubinom oko 1 cm. Bočno od ovog
otvora utriculus prostaticusa na colliculus seminalisu se nalaze po jedan mali otvor desnog i lijevog
ductus ejaculatoriusa tzv.pori ejaculatorii.

Sluznica na pars membranacea urethrae sadrži samo uzdužne nabore koji se gube pri prolasku
mokraće ili sperme i ne pokazuje neke druge osobenosti.

Sluznica na pars spongiosa urethrae pokazuje uzdužne nabore osim na proširenjima fossa bulbi i
fossa navicularis gdje je sluznica glatka. Na gornjem zidu ovog dijela uretre kao i na njegovim bočnim
zidovima vide se brojni manji i veći otvori koji vode u uvrate sluznice zvane Morganjijeve kripte na
donjem zidu pars spongiosa urethrae.
U sluznici fossae bulbi nalaze se uz medijalnu liniju otvori izvodnih kanala gll.bulbourethrales
Cowperi, dok se na sluznici prednjeg segmenta ovog dijela uretre nalaze brojni otvori gll.uretrales,
koje su smještene ispod sluznice, kao i otvori izvodnih kanala parauretralnih žlijezda – ductuli
paraurethrales.

Na gornjem zidu fossae navicularis, 1 cm iza ostium urethrae externum nalazi se tranverzalan nabor
sluznice – valvula fossae naviculari Guerin, koja sa gornjim zidom fossae navicularis gradi džep
otvoren prema naprijed koji se zove lacuna Morgani. Važno je radi toga jer se tu može zaustaviti vrh
sonde kod kateteriziranja.

U tunici mucosi se nalaze brojne žlijezde. Dijelimo ih u dvije grupe.

Prvu grupu čine žlijezde koje se protežu i u slojeve izvan epitela, a to su: prostata, gll.bulbouretrales
Cowperi i Litreove žlijezde (gll.paraurethrales).
U drugu grupu spadaju žlijezde koje leže u samom epitelu tunicae mucose i daju mukozni sekret koji
štiti sluznicu od štetnog dejstva mokraće, a spermi daje sluzavu konzistenciju.

GLL.BULBOURETHRALES COWPERI – to su takođe žlijezde koje su pridodate sjemenim putevima.

Spadaju u organa genitalia masculina interna. Ima ih dvije, veličine zrna graška, a smještene su u
diaphragmi urogenitale, vrlo blizu medijalnoj liniji, prislonjene uz pars membranacea uretrae a nešto
poviše i iza bulbusa penis. Njihovi izvodni kanali ductusi glandulae bulbourethralis dugi su 4 – 5 cm.
Pružaju se prema naprijed gornjom stranom bulbusa corpus spongiosuma penis a onda se otvaraju sa
dva otvora na donjoj strani pars spongiosa urethrae u medijalnoj liniji sluznice fossae bulbi.
Ove žlijezde luče proziran i slabo alkalan sekret koji vlaži uretru i neutrališe njeu kiselost jer su
spermiji vrlo osjetljivi na kiselinu. Ovaj mukozni sekret takođe daje sluzavu konzistenciju spermi.

GLL.PARAURETHRALES - LITTREOVE ŽLIJEZDE – nalaze se duž čitave uretre, a protežu se u mišićni

sloj, u corpus spongiosum penis. Njihovi izvodni kanali ductusi paraurethrales ide prema naprijed,
ispod sluznice i paralelno sa uretrom i otvaraju se u lumen uretre na sluznici prednjeg dijela pars
spongiosa urethrae. Luče bistar i proziran mukozni sekret koji štiti sluznicu od štetnog djelovanja
mokraće i daje sjemenu sluzavu konzistenciju.

TUNICA MUSCULARIS – mišićni sloj je nastavak mišićnog sloja vesicae urinariae a grade ga glatka i
prugasta mišićna vlakna.

Glatka mišićna vlakna čine glavni dio ove muskulature. Raspoređena su u 2 sloja: unutrašnji –
longitudinalni i vanjski – cirkularni.

U pars prostatica urethrae izražena su dobro oba sloja. Od ostium urethrae internum do coliculus
seminalisa cirkularna mišićna vlakna su zbijena i formiraju m.sphincter urethrae internum s.
M.supracollicularis koji kontroliše suprakolikularni dio uretre (portio interna), sprečavajući povratak
sjemena pri ejakulaciji naviše u mokraćnu bešiku, a kontroliše i ostium uretre internum tako što
njegova kontrakcija spriječava bezvoljno pražnjenje vesicae pa se naziva još i m.sphincter vesicae.

U pars membranacea i pars spongiosa urethrae postoji samo longitudinalni mišićni sloj čija
kontrakcija dovodi do skraćenja uretre pri mokrenju i ejakulaciji.

Prugasta mišićna vlakna potiču od mišića diaphragme urogenitale, a obavijaju dio uretre do colliculus
seminalis do bulbus penis i smještena su uglavnom cirkularno. Naročito su razvijena na pars
membranacea urethrae gdje formiraju m.sphincter urethrae externus koji svojim voljnim
kontrakcijama i opuštanjima dovodi do prekida mokrenja odnosno prolaza mokraće i pražnjenja
vesicae urinariae.

Prostata

Prostata je neparni žljezdano – mišićni organ pridodat sjemenim putevima koji pripada grupi
unutrašnjih muških spolnih organa – organa genitalia masculina interna.
Leži u medijalnoj liniji ispod vesicae urinariae, ispred rektuma, a iza simfize.

Ima oblik kestena.

Visine je oko 4 cm, širine oko 5 cm, a debljine do 2.5 cm.

Kroz nju prolazi odozgo prema gore i od natrag prema naprijed početni dio uretre – pars
prostatica urethrae kao i ductus ejaculatorius koji se otvaraju u urethru.

Obrzirom da prostata ima oblik kestena na njoj razlikujemo:

o gore okrenutu – bazu prostate,

o dolje okrenut – vrh prostate i
o ploštine – facies anterior i facies posterior,
o dvije donje i lateralne – facies inferolaterales.

Pored ovih strana prostata ima i svoju fascijalnu ložu koju nazivamo fascia prostate ili lažna
kapsula.

Njen prednji zid čini list vezivnog tkiva koji odvaja prostatu od plexus venosus vesicalis.

Bočne zidove grade zgusnuta vlakna fasciae pelvis visceralis, zadnji zid obrazuje fascia
rectovesicalis, a donji zid gradi fascia diaphragmatis urogenitalis superior.

Facies anterior odgovara preponskoj simfizi od koje je odvojena uzanim prostorom spatium
retropubicum. Dolazi u odnos sa plexus pudendalis dok je sa simfizom spaja lig.
puboprostaticum.

Facies posterior je u odnosu sa rektumom gdje leži ispred njegovog dijela, dovojena od njega
fasciom retrovesicalis. Ovaj odnos je važan jer kroz rektum možemo palpirati prostatu. Tako
se može oppari središnji vertikalni sulcus na ovoj strani prostate koji čini da se jače izbočuju
lateralne strane ističući se kao dva lobusa.

Facies inferolaterales su obuhvaćene prostatičnim vlaknima (pars prostatica) m. levator ani.

Apex je okrenut dolje i naprijed, dopire do diaphragmae urogenitale s kojom je povezan

pomoću veziva i niti m. sphincter urethrae diaphragmaticae. Kroz apex prostata napušta
uretra masculina.

Baza prostate je u odnosu sa bazom vesicae urinariae uz koju usko priliježe. Preko baze u
prostatu iz vesicae ulazi urethra masculina. Baza ima oblik trokuta sa vrhom okrenutim
prema naprijed, a u blizini tog vrh se nalazi otvor kroz koji prolazi urethra. Taj otvor je
okružen glatkim mišićnim nitima, koje su ustvari m. sphincter vesicae. Iza toga se nalazi
mjesto gdje ulaze u prostatu ductus ejaculatorius koji teku od zadnjeg dijela baze naniže,
unutra i naprijed sve do njihovog ušća u uretru koja teče ispred njih kroz prostatu, takođe
odozgo i naniže.
Kao posljedica prolaska uretre i ductus ejaculatorii kroz prostatu nastaju režnjevi od kojih je
prostata sastavljena. Tako postoje 4 režnja koja izgrađuju prostatu, a među kojima nema
jasnih granica, pa imamo:

o lobus medialis – dio prostate koji leži između uretre i ductus ejaculatoriii (uretra je
naprijed, a ductusi su straga lobusa) koji u starosti često benigno hipertrofira, pritiska
uretru i ometa mokrenje (adenom prostate).
o lobus anterior ili isthmus prostatae – mali suženi dio prostate koji leži ispred uretre i
povezuje bočne režnjeve. Nema klinički značaj.
o lobus lateralis – dva bočna režnja koja su naprijed spojena prednjim režnjem, a na
zadnjoj strani prostate ih razdvaja vertikalni žlijeb. Ovi režnjevi se sastoje od 4 mala
režnjića. Lobi laterales su klinički važni jer su u njima najčešće maligne promjene.
Uvećanje ovih dijelova mogu biti otkrivena rektalnim pregledom dok uvećanje
strfnjrg režnja ne može da se otkije na taj način.
Prostatu izgrađuju:

o substantia glandularis – je izgrađena od 30 do 35 žljezdanih acinusa (glandulae

prostaticae) koji imaju izgled nepravilnih piramida čiji je široki krak okrenut prema
perferiji, a uski kraj prema uretri. Ovaj uski kraj predstavlja izvodni kanal žlijezde –
ductus prostaticus i otvara se u uretru. Ovi otvori se nalaze u prostatičnom dijelu
muške uretre duž žlijebova na lateralnim ivicama collicullus seminalisa. Neki od ovih
izvodnih kanala ulijevaju se direktno u utriculus prostaticus. Ove žlijezde su
smještene u fibromuskularnoj stromi koju najvećim dijelom čini m. prostaticus, a
luče jedan sekret posebnog mirisa koji ima više zadaća:
 primješa se spermii i povećava količinu,
 povećava gibljivost spermatozoida,
 svojom alkalnošću neutralizira kiselu reakciju vagine
o substantia muscularis – čini glavni dio prostatične strome (koju čini mješavina
vezivnog tkiva i glatkih mišića). Mišićno tkivo prostate je izgrađeno od glatkih mišićnih
ćelija koje formiraju m. prostaticus koji svojom kontrakcijom izbacuje sadržaj ćelija
koje formiraju m. prostaticus koji svojom kontrakcijom izbacuje sadržaj prostatičnih
žlijezda u uretru. Ova mišićna vakna naročito su zgusnuta oko pars prostatica uretre
kao i na bazi colicalis seminalisa u koji prodire i najvećim dijelom ga formiraju, a
ovijaju i terminalni dio ductus ejaculatorii. Od te centralne zgusnute mase supstantia
muscularis se grana prema periferiji u formi nepravilnih septi između kojih leže
žlijezde, a ove septe se na periferiji međusobno spajaju i formiraju sloj koji ovija
prostatu, a koji se naziva capsula prostatica ili prava kapsula. Između ove kapsule i
lažne kapsule nalazi se venski splet prostate.
o utriculus prostaticus ili vagina muscularis – je jedna šupljiina izdubljena u prostati
između oba ductus ejaculatorii u medijalnoj liniji na collicusu seminalisu. Predstavlja
rudimentiranu vaginu ili uterus kod muškarca. Slijepo je zatvorena na svom gornjem
kraju, a donjim krajem se otvara na collicus seminalisu na zadnjem zidu pars
prostatica uterinae. Udubina joj iznosi 1 cm, a na njenim zidovima otvaraju se
susjedni ductuli prostatici.
 o pars prostatica uretrae i ductus ejaculatorii – teku kroz prostatu od baze ka vrhu
tako da je uretra ispred a ductus iza, s tim da se ductus ejaculatorii ulijeva u prostati u
uretru.

Vaskularizacija:

 arterije – dolaze od aa. vesicales inferiores i a. rectalis mediae koju su grane a. iliacae
interne
 vene – se ulijevaju u plexus venosus prostaticus na periferiji prostate, a odatle krv ide
u plexus venosus vesicalis.
Inervacija:

 prostata je inervisana parasmpatičkim i simpatičkim granama iz plexus hypogastricus

inferior. Parasimpatička vlakna inervišu žljezdano tkivo, a simpatička vlakna inervišu
glatku muskulaturu u stromi prostate.

Ovarium

Ovarium je ženska spolna žlijezda koja pripada u organa genitalia feminina.

Inače, organa genitalia feminina se dijeli na:

o organa genitalia feminina interna – unutrašnji polni organi žene u koje spadaju:
ovarim, tubae uterinae s. saplinx, uterus i vagina
o organa genitalia feminina externa – spoljašnji polni organi žene koji se još zovu
pudendum femininum s. vulva, a u koje spadaju: mons pubis, labia maiora pudenda,
labia minora pudenda, vestibulum vaginae, bulbus vestibuli, glandulae vestibulares
maiores er minores i clitoris.
Ovarium je najvažniji i najkarakterističniji organ ženskog polnog aparata.

Spada u organa genitalia feminina interna.

Ima ulogu da u generativnom periodu života stvara jajne ćelije i ženske spolne homone.

To je parni žljezdani organ (desni i lijevi) oblika badema, sivožućkaste boje, varijabilnog
položaja i veličine što zavisi od starosti i funkcionalne aktivonsti genitalnih organa.

Površina ovarija je od puberteta glatka, a sa pojavom prve menstruacije površina ovarija

postaje neravna zbog ožiljaka koji predstavljaju mjesto kuda je iz ovarija izašlo zrelo jajašce.
Ovarij je kod spolno zrele žene dug 3 – 5 cm, širok 1,5 – 3 cm, a debeo 0.5 – 1,5 cm.

U uspravnom stavu zauzima skoro veritkalan položaj i povezan je ligamentima za susjedne

strukture.

Leži subperitonealno pored bočnog zida zdjelice, straga i lateralno od uterusa i ligamentuma
latuma uteri, a uz m. obturatorius internus u udubljenju poznatom kao fossa ovarica.

Fossa ovarica je pokrivena peritoneumom, leži iznad spinae ischiadicae, a pored foramen
ischiadicum maius. Okružena je sa:

o gore – a. i v. iliaca externa,

o dolje – a. obturatoria, n. obturatorius i početnim dijelom a. uterinae,
o nazad – a.iliaca interna i ureter
o naprijed – lig. latum uteri

Ovu poziciju ovarij ima kod žena koje nisu rađale dok je kod žena koje su rađale pozicija
promjenljiva.

Pošto ovarij ima oblik badema i leži pomalo vertikalno tako njegova uzdužna osovina ide od
gore, nazad i lateralno prema dolje, naprijed i medijalno.

o facies lateralis – je konveksna, naliježe na bočni zid zdjelice uz m. obturatorius

inernus u fossi ovarici.
o facies medialis – je manje konveksna, a veći njen dio pokriva nabor peritoneuma –
mesosalpinx koji povezuje tubu uterine za lig. latum uteri. Ovaj mesosalpinx sa
medijalne strane i peritonuma koji pokriva dno fossae ovaricae sa lateralne strane
ovarija formairaju jednu nepotpunu vreću – bursa ovarica koja široko komunicira sa
peritonealnom šupljinom, a u kojoj leži ovarium. Ova medijalna strana ovariuma
okrenuta je ka uterus i šupljini zdjelice, a u odnosu je sa vijugama crijeva.
o margo mesovaricus – je ravan i okrenut je prema naprijed. Na njemu se nalazi hilus
ovarii kroz koji ulaze žile i nervi ovaria. Za njega se veže mesovarium kao peritonealna
duplikatura između čija dva lista se nalaze žile i živci koji ulaze u ovarij.
o margo liber – je slobodan, konveksan i okrenut prema rektumu.
o extremitas tubaria – je tup, okrenut gore i lateralno, a okružen je sa proširenim
dijelovima jajovoda, ampullom i infundibulom tubae uterinae.
o extremitas uterina – je oštar i okrenut dolje i medijalno. Ovarium je vezan za
susjedne strukture pomoću ligamenata koji omogućavaju njegovu pokretljivost. Ti
ligameti su:
 lig. suspensorium ovarii – je spoljašnji produžetak lig. latum uteri koji ide od
linaeae terminalis pelvis na extremitas tubari ovarii. Kroz njega ide a. ovarica,
vv. ovaricae, plexus ovaricus i limfne žile
 lig. ovarii proprium s. lig. uterovarium – je razapet gotovo horizontalno
između gornjeg kraja lateralnog ruba uterusa i extremitas uterina ovarii.
Nalazi se između dva lista lig. latum uteri
  mesovarium – je peritonealna duplikatura koja je dio lig. latuma uteri. Fiksira
na margo mesovarium. Zbog ovoga je ovarium ekstraperitonealni organ.
 fimbria ovarica – je najduža od fimbrija tubae uterinae, a fiksira se na
extremitas tubari ovarii
Ovari je građen tako što mu je površina pokrivena sa pipzhelium ovarii ispod kojeg se nalazi
tetivni omotač – tunica albuginea. Tunica albuginaea pokriva parenhim ovariuma čiji je
periferni dio cortex ovarii, a entrali dio medulla ovariii. Cortex gradi najveći dio ovariuma i
sadrži mnogobrojne folikule u različitim razvojnim fazama. Medulla je mali centralni i dobro
vaskularizirani dio.

Vaskularizacija ovarija:

 a. ovarica (a. abdominalis)

 a. uterina ( grana a. iliacae interne)
 preko svog ramus ovaricusa venska krv se skuplja u plexus pampinformis koji se
nalazi u mezovarijumu i koji se dalje nastavlja u vv. ovaricae. Lijeva se izljeva u v.
renalis sinister, a desna u v. cavu inferior.
Limfa:

 limfa ovariuma se odvodi preko nodi lymphatici paraaortici u nodi lymphatici

lumbales
Inervacija:

 ovarium je inerviran od plexus ovaricusa čija vlakna preko plexus aorticus

abdominalisa dolaze iz plexus coeliacusa.
 osim plexus ovaricusa u inervaciji ovariuma učestvuje i plexus uterovaginalis čija
vlakna potiču od plexus pelvinusa.

Tubae uterinae

To je parni mišićno sluzokožni kanal dužine 10 – 16 cm, koji ima dva zadatka:

 kroz njega ide neoplođena jana ćelija iz obdominalne šupljine prema uterusu
 kroz njega ide spermatozoid iz uterusa prema ovariumu.

Jaje i spermij se mogu sresti u vanjskoj 1/3 ovog kanala pri čemu može doći do oplodnje. Tada tuba
ima i treći zadatak, a to je:

 prenos oplođene jajne ćelije u šupljinu uterusa gdje dolazi do njegove implantacije u
endometrij uterusa.

Tuba uterina spada u organa genitalia feminina interna.

Parni je organ, pa stoga postoji desna i lijeva.

Ima transverzalno postavljene trube sa širokim lateralnim krajem i uskim medijalnim krajem koji je
sadržan u gornjem lateralnom uglu uterusa.

Desna i lijeva tuba se pružaju horizontalno od gornjeg lateralnog ugla uterusa prema lateralno
postepeno se proširujući i došavši do ovariuma. Tu se uzdižu oko njega, a najširi lateralni dio tubae
okreće se nadolje i obuhvata extremitas tubaria ovariuma.

Polazeći od uterusa lateralnoprema ovariumu na tubi razlikujemo 4 dijela:

o pars uterina tubae uterinae – ide kroz zid uterusa u predjelu njegovog gornjeg lateralnog
ugla. Najkraći je i najuži dio tubae, a od uterusa ga odvaja sloj veziva. Otvara se u šupljinu
uterusa sa otvorom ostium uterinum tubae kroz koji jajna ćelija dospijeva u uterus, odnosno
spermij iz uterusa dospijeva u tubu.
o isthmus tubae – dosta je uzak i predstavlja tjesnac tubae. Pruža se transverzalno i lateralno
od pars uterina tubae uterinae. Ima debeo zid i šupljinu promjera 1,5 cm.
o ampula tubae – nastavlja se na isthmus, a predstavlja prošireni dio tubae. Zauzima 2/3
cjelokupne dužine tubae. Pruža se lateralno i nagore iznad ovariuma obuhvatajući njegov
extrematis tubaria. U ovom dijelu se vrši oplodnja jajne ćelije koja odatle ide u uterus.
o infundibulum tubae – njen lateralni kraj koji ima oblik lijevka. To je najširi i nadolje savijen
dio tubae koji obuhvata extremitas tubaria ovariuma. Na njegovom slobodnom kraju se
nalazi spoljašnji otvor tubae – ostium abdominale tubae uterinae kojim se tuba otvara u
peritonealnu šupljinu tubae. Rubovi ovog otvora posjeduju 12 – 15 resica dužine 10 – 15 mm
koji strše u raznim pravcima, a zovu se fimbriae tubae. Jedna od njih je najduža i zove se
fimbria ovarica, nije slobodna jer dolazi do ovarija i fiksira se na extremitas tubaria ovarii.
Fimbrije služe da prihvate jajnu ćeliju u trbušnoj duplji i potisnu je kroz ostium abdominale
tubae u šupljinu tubae. Kroz ostium abdominale tubae ostvaruje se i komunikacija između
peritonealne šupljine i spoljašnje sredine preko tubae, uterusa i vagine. To je put za širenje
infekcije u ženskoj karlici.

Ovarium i tuba čine morfološki i funkcionalno cjelinu zbog čeka se u klinici zovu jednim imenom
adnexa.

Tuba je u cjelovitosti pokrivena peritoneumom izuzev pars uterina tubae uterinae.

Dva peritonealna lista pokrivaju zidove tubae odzgo, sprijeda i pozada, a odatle se spajaju i formiraju
peritonealnu duplikaturu tubae – mesosalpinx. Mesosalpinx je gornji dio lig. latuma uteri koji se
pruža dolje do pripoja mesovariuma.

Tubae uterinae vaskularizira a. ovarica preko svojih ramii tubarii i a. uterina preko svog ramus
tubariusa. A. ovarica prokrvljuje spoljašnje, a a. uterina unutrašnje dijelove tubae.

Vene tubae prate arterije i izljevaju se u vv. ovaricae i vv. uterinae.

Nervi tubae uterinae potiču iz plexus ovaricusa i plexus uterovaginalisa.

Uterus

Uterus spada u organa genitalia feminina interna i predstavlja glavni organ u pogledu trudnoće, jer
se u njemu ugnijezdi oplođena jajna ćelija, a kasnije se razvija i hrani plod.

To je šuplji, neparni, mišićno – sluzokožni organ smješten u medijalnoj liniji neposredno iza vesicae
urinariae, a ispred rectuma.

Nalazi se u spatium retroperitoneale pelvis (paracolpium).

Nije u potpunosti ista koje su rađale i kod žena koje nisu rađale.

Uterus ima oblik kruške spljoštene od naprijed prema nazad, a s bazom okrenutom gore i vrhom
okrenutim prema dolje.

U bazu se otvaraju tubae uterinae, a vrh se otvara u vaginu.

Veličina uterusa kod žena koje su rađale iznosi 7,5 – 9 cm dužine, 5 – 6 cm širine i 2 – 3 cm debljine, a
kod žena koje su rađale iznosi 6 -7 cm dužine, 4 cm širine i 2 cm debljine.

Na uterusu razlikujemo:

o corpus uteri – gornji, najveći, pokertni dio uterusa. Na njemu razlikujemo:

 facies anterior – prednja strana corpusa koja dolazi u odnos sa vesicom urinariom, pa se
zbog toga zove i facies vesicalis.
 facies posterior – stražnja strana koja dolazi u dodir s rectumom i zbog toga se naziva
facies intestinalis.
 gornji rub – zaobljeni, najširi dio maternice koji leži iznad ušća tuba uterina, a predstavlja
dno uterusa – fundus uteri.
 lateralni rubovi – zaobljeni, a na mjestu gdje oni prelaze u gornji rub nalazimo
 uglove uterusa – na tim uglovima se vežu i ulaze i u uterus tubae uterinae i taj dio se
naziv materični rog – corna uteri. Osim tuba za uglove se vežu lig. teres uteri i lig. ovarii
proprium.
Dolje se corpus uteri nastavlja materičnim suženjem – isthmus uteri, a granica je jedna
poprečna brazda koja je više izražena na prednjoj strani. Sa unutrašnje strane ovoj brazdi
odgovara orificium internum canalis isthmi.
Pošto corpus uteri formiraju i dva mišićna zida (prednji i zadnji) međusobno spojena duž
lateralnih rubova, stoga oni u unutrašnjosti obrazuju usku šupljinu – cavum corporis uteri (ili
cavum uteri u užem smislu).
 Kako se prednji i stražnji mišićni zid skoro dopiru svojim unutrašnjim površinama tako ova
šupljina na sagitalnom i poprečnom presjeku ima oblik pukotina, a na frontalnom ima oblik
trougla čija je baza okrenuta gore i odgovara fundus uteri, a vrh je okrenut dolje i odgovara
orificiumu internum canalis isthmi koji leži u nivou gornje granice – canalis isthmi.
U gornjem desnom i gornjem lijevom uglu tog trougla nalaze se unutrašnji otvori desne i
lijeve tubae uterinae – ostium uterinum tubae.
Mišićni zid uterusa je najdeblji na fundus uteri.
o isthmus uteri – materično suženje koje se nastavlja na corpus uteri i predstavlja kratki dio
uterusa (oko 5 mm). Od corpusa ga odjeljuje poprečna brazda na vanjskoj površini uterusa. U
unutrašnjosti isthmusa se nalazi uzana šupljina – canalis isthmi koja se gore nastavlja sa
cavum corporis uteri, a dolje sa canalis cervicis uteri.
Gornja granica ove šupljine je orificium internum canalis isthmi i odgovara poprečnoj brazdi
na površini uterusa koja dijeli corpus i isthmus, a donja granica je orificium internum canalis
cervicis. Mjesto gdje prelazi sluznica corpus uteri u sluznicu cervix uteri.
o cervix uteri – vrat ili grlić maternice. Nalazi se ispod isthmusa , a predstavlja donji cilindrični,
malo pokretni dio uterusa koji zauzima 1/3 njegove ukupne dužine. Na njemu se spolja fiksira
gornji dio vaginae. Tada na samom cervixu razlikujemo 2 dijela:
 portio supravaginalis – leži iznad pripoja vaginae
 portio vaginalis – dio obuhvaćen vaginom i strši u lumen vaginae. Na donjem kraju se
nalazi otvor – ostium uteri kojim šupljina uterusa komunicira s vaginalnom šupljinom.
Taj otvor je kod žene koja nije rađala cirkularan, a kod žene koja je rađala ima oblik
poprečnog procjepa koji je omeđen sa dvije usne – labium anterius et posterius.

U unutrašnjosti cervixa se nalazi uzana, vretenasta šupljina – canalis cervicis uteri koja se
nastavlja na canalis isthmi. Proteže se od orificium internum canalis cervicis koji mu je gornja
granica, do orificium externum canalis cervicis koji je ujedno i ostium uteri, a predstavlja
njegovu donju granicu.

Canalis cervicis uteri je prava šupljina u formi kanala, lagano spljoštena od naprijed prema
nazad koja povezuje šupljinu corpus uteri sa šupljinom vaginae preko spoljašnjeg otvora
ostium uteri. Na prednjoj i stražnjoj ploštini ovog kanala nalaze se plicae palmatae kao
karakteristični nabori koji podsjećaju na granu i listove palme. Na prednjoj i straćnjoj površini
imamo po jedan uzdužni nabor u medijalnoj liniji od kojeg polaze prema lateralnom rubu
drugi poprečni nabori kao listovi s palmine grane.

Između portio vaginalis cervixa i zidova vaginae nalazi se svod – fornix vaginae.

Kod 90% žena uterus se nalazi u medijalnoj liniji u položaju antefleksije i anteverzije.

Antefleksija je položaj uterusa gdje je corpus uteri savijen naprijed prema cervixu tako da uzdužne
osovine koje prolaze proz cervix i corpus formiraju tupi ugao od 100 – 120° koji je otvoren prema
naprijed.

Anteverzija je takav položaj da je uterus kao cjelina nagnut naprijed, odnosno da uzdužna osovina
cervixa i uzdužna osovina vaginae formiraju ugao od 90° otvoren naprijed.

Zid uterusa je građen iz 3 sloja:

 o perimetrium je serozni omotač uterusa kojeg čini peritoneum.
o myometrium je debeli sloj glatkih mišićnih niti. Najdeblji je sloj uterusa, građen je iz 3 sloja:
 stratum externus
 stratum medium
 stratum internum
o endometrium je sluznica maternice (tunica mucosa) koja oblaže njenu unutrašnjost. Ima
bazalni i funkcionalni sloj. Bazalni sloj je najdublji, dok je funkcionalni sloj površni i najdeblji
(čini 2/3 sluznice) i u toku svake menstruacije dolazi do odbacivanja ovog funkcionalnog sloja.

Uterus vaskularizira a. uterina kao grana a. iliacae internae.

Vensku krv odvodi plexus uterovaginalis u v. iliacu internu.

Uterus inerviše plexus uterovaginalis.

Ligamenta uterusa

Ligamenti uterusa su:

o lig. latum uteri – peritonealna duplikatura postavljena frontalno u centralnom dijelu šupljine
zdjelice i pruža se od desnog i lijevog lateralnog ruba uterusa do bočnih zidova male zdjelice
gdje se nastavlja parietalnim peritoneumom. Veoma je širok i omogućava pomijeranje
uterusa naprijed – nazad, a spriječava bočno pomijeranje. Svaki od ova dva ligamenta nastaje
tako da se dva lista peritoneuma, koja u medijalnoj liniji pokrivaju uterus, priljube jedan uz
drugi sa strane uterusa. Tako lig. latum uteri povezuje uterus, oba ovarija i tubae uterinae.
Dva lista ovog ligamenta pokrivaju lig. teres uteri i lig. ovarii proprium. Od zadnjeg lista lig.
latum uteri pozada se odvaja mezovarium kao peritonealna duplikatura koja povezuje hilus
ovariuma sa zadnjim listom lig. latum uteri. Mesovarium, takođe, dijeli lig. latum uteri na:
 gornji, manji dio – mesosalpinx – dio između ovariuma i tubae uterinae i
 donji, veći dio – mesometrium – leži ispod mesovariuma, lateralno od desnog i lijevog
ruba uterusa do bočnog zida male zdjelice.

Između dva peritonealna lista lig. latuma nalaze se sljedeći elementi:

 parametrium – subperitonealno vezivno tkivo bogato glatkim mišićnim nitima, krvnim i

limfnim žilama i nervima, naročito izraženo u donjim dijelovima lig. latuma.
 krvni i limfni sudovi i nervi ovariuma, uterusa i tubae uterinae.

Pored ovih elemenata kroz lig. latum uteri prolaze i ligamenti:

 lig. ovarii proprium,

 lig. teres uteri
 lig. rectouterinum
 lig. suspensorium ovarii,
  a mogu se naći i embrionalni ostaci prabubrega.
o lig. teres uteri – predstavlja parni snop ( lijevi i desni) fibroznih i mišićnih vlakana koji polaze
od prednje strane materičnog roga neposredno ispod ušća desne i lijeve tubae. Pruža se
naprijed izdižući prednji list lig. latuma, dolazi do anulus inguinalis profundus, prolazi kroz
canalis inguinalis i po izlasku iz njega fiksira se u potkožnom tkivu velikih usana. Održava
uterus u položaju antefleksije. U istom nivou odakle polazi lig. teres uteri samo sa zadnje
strane materičnog roka polazi i lig. ovarii proprium.
o lig. pubocervicale – parni snop fibroznih vlakana koji povezuju cervix uteri i stražnju stranu
corpus ossis pubis.
o lig. cardinale uteri (lig. transversum cervicis) – ove ligamente formira parametrium u donjoj
ivici lig. latuma, a predstavljaju snažne snopove zgusnutog vezivnog tkiva fiksirane na bočnoj
strani portio vaginalis cervixa, a lateralno na bočnim zidovima zdjelice.
o Lig. rectouterinum (lig. sacrouterinum) – parni snop vezivnih i glatkih mišićnih vlakana koja
polaze sa stražnje strane portio supravaginalis cervicis, idu nazad i vežu se tako da se mišićne
niti vežu za rectum, a vezivni snopovi dijelom za rectum, a većim dijelom za prednju stranu
sacruma oko II i III prednjeg sacralnog otvora. Ovo su dva ligamenta (desni i lijevi) koja se od
cervixa pružaju sagitalno unazad prema prednjoj strani sacruma,a pokriveni su zadnjim listom
lig. latuma pri čemu parve nabor – plica rectouterina, a one su bočne granice cavum
Douglasi. Ovi ligamenti povlače cervix uteri prema sacrumu pri čemu corpus uteri zauzima
položaj antefleksije (corpus je savijen naprijed prema cervixu i izgleda kao „naklonjen
publici“).

Svi ovi opisani ligamenti su parni pa stoga postoje desni i lijevi.

Pored opisanih ligamenata položaj uterusa održavaju i mišići karličnog dna (diaphragma pelvis, mišići,
fibrozne formacije i fascije perineuma) kao i neki organi kao što su vagina i vesica urinaria.

Tako se vagina ne veže svojim zidom za vanjsku stranu cervixa u istoj visini sprijeda i straga. Sprijeda
se veže više dolje, a straga više gore.

Uterus ima spoj i sa vesicom urinariom tako da je portio supravaginalis cervicis svojom prednjom
stranom intimno povezan sa stražnjom stranom vesicae urinariae.

Peritoneum i uterus

Peritoneum pokriva najveći dio uterusa nastavljajući se lateralno i gore, u predjelu materičnih rogova,
na tubae uterinae pokrivajući ih u cjelini, dok dolje i lateralno formira lig. latum uteri.

U prostoru između organa peritoneum formira špagove. Ovi špagovi su ustvari udubine peritoneuma
(džepovi).
Peritoneum pokriva gornju stranu vesicae urinariae, pa se u području isthmus uteri prebacuje na
prednju stranu – facies vesicalis corpus uteri pokrivajući je do njenog fundusa gdje prelazi na strašnju
stranu corpus uteri – facies intestinalis koju pokriva u cjelini.

Prekrivajući portio supravaginalis cervixa spušta se na gornji dio vagine u nivou zadnjeg dijela fornixa
vaginae-pars posterior da bi se tu prebaio unazad na ligg. rectouterina i prednju stranu rectuma.

U prostoru između vesicae urinariae koja je ispred i prednjeg zida uterusa peritoneum obrazuje
bešičnomaterični špag – excavatio vesicouterina.

Iza uterusa, a ispred rectuma peritoneum formira materičnorektalni špag – excavatio rectouterina
čiji nabori koje ovi ligamenti formiraju na peritoneumu, plicae rectouterine čine bočne granice
Douglasovog špaga.

Peritoneum ne pokriva prednju površinu portio supravaginalis cervicis.

Vagina

Vagina ili usmina je cjevast kopulacioni fibroznomišićni organ koji spada u organa genitalia
feminina interna.

Nalazi se manjim dijelom u perineum, a većim dijelom u zdjelici smješten u medijalnoj liniji.

Dužina vagine je 8-10 cm, a širina 3-4 cm.

Pruža se od svog ulaznog otvora – ostium vaginae koso naviše i unazad od cervixa uteri na
kome se fiksira, sa njegove spoljašnje strane obuhvatajući njegov portio vaginalis.

Zidovi vagine se spajaju sa cervixom tako da uzdužne osovine cervixa i vagine obrazuju ugao
oko 90° otvoren prema naprijed (anteverzija).

Osovina vagine sa horizontalnom ravni obrazuje ugao od 45°-70° otvoren unazad.

Ostium vaginae se nalazi u zadnjem dijelu vestibuluma vaginae i predstavlja početni dio
vaginae. Djelimično je zatvoren djevičnjakom – hymenom ili njegovim ostacima.

Ostium vaginae je ovalan i vodi u najniži dio vaginae. Ovaj dio vagine ima veći sagitalni od
transverzalnog presjeka. Idući naviše vagina prolazi kroz površni perinealni prostor okružena
sa mm. Bulbovaginalis, a potom kroz duboki prostor perineuma okružena vlaknima m.
sphincter urethre externusa.

Iznad oog mišića vagina ulazi u šupljinu zdjelice kroz hiatus urogenitalis na diaphragmi pelvis.

U nivou ovog hiatusa za zidove vagine se pripajaju vlakna m. levator ani koji fiksiraju vaginu
za diaphragmu pelvis.
Gornji dio vaginae, koji je veći i širi leži u subperitonealnom vezivno tkivu najnižeg dijela
ženske zdjelice neposredno ispod uterusa, iza vesicae urinariae i urethrae, a ispred rektuma
dok su bočno ureteri koji ispred prednjeg zida vagine ulaze u vesicu urinariu.

Ovaj gornji širi kraj vagine se fiksira na spoljašnjoj strani donjeg dijela cervixa uteri koji strši u
vaginu – portio vaginalis.

Na vagini se razlikuju:

o prednji zid – paries anterior – koji je kraći

o stražnji zid – paries posterior – koji je duži
o i dvije bočne ivice margines laterales

U gornjem dijeu vagine portio vaginalis cervixa ulazi u šupljinu vaginae i upravljen je ka
njenom zadnjem zidu. Tu se između zidova vagine i portio vaginalis cervixa obrazuje prostor
– fornix vaginae.

Fornix vaginae ima 4 dijela:

pars anterior – desni i lijevi. Između prednjeg zida vagine i portio vaginalis cervixa

pars lateralis – bočno između gornjeg dijela vaginae i portio vaginalis cervixa

i pars posterior – stražnje strane portio vaginalis cervixa i ispred gornjeg dijela stražnjeg zida
vaginae
Kako je prednji zid vagine kraći od stražnjeg tako je i pars anterior najplići, pa pars lateralis, a
najdublji je pars posterior koji je receptor sjemene tecnosti.
Stražnji zid vagine je spolja u nivou pars posterior pokriven sa peritoneumom koji gradi
Douglasov špag.
U zdjelici je vagina okružena subperitonealnim vezivnim tkivom koje je odvaja od donjih
dijelova urinarnog i digestivnog trakta.

Tako, ispred prednjeg zida vagine, a iza vesicae urinariae se nalazi vezivna pregrada septum
vesicovaginale koje se nadolje produžuje u septum urethrovaginale koji čvrsto povezuje
donji dio prednjeg zida vagine sa uretrom.

Iza vagine, a ispred rektuma nalazi se vezivna pregrada septum rectovaginale.

Ove vezivne pregrade sa vezinim tkivom koje bočno okružuje vaginu grade ložu vaginae
paracolpium.

Zid vagine je tanak, veoma rastegljiv i elastičan. Građen je iz vezivnog mišičnog i mukoznog
sloja.

Karakterističan je ovaj mukozni sloj kojeg čini tuncia mucosa koja pokazuje brojne poprečne
nabore – rugae vaginales.
Duž prednjeg i zadnjeg zida uzdižu se longutudinalna uzvišenja columna rugarum anterior i
columna rugarum posterior.

Vaskularizacija:

 gornji i srednji dio vaginae vaskularizira a. vaginalis (a. iliacae inerne), a. uterina
preko svog ramus vaginalis.
 donji dio vaginae vaskulariziraju a. vesicalis inferior, a. rectalis media i a. pudenda
interna.

 Vensku krv odvodi plexus venosus vaginalis preko susjednnih plexusa u v. illiacu
internu.
Inervacija :

 nervi najvećeg dijela vagine potječu iz plexus pelvinusa, a od njega polaze nn.
Vaginales.
 Naniži dio vagine je inervisan od ogranaka n. pudendusa.

Partes genitales externae femininae

Spoljašnju spolni organi žene grade stidnicu – pudendum femininum s. vulva koja je sastavni dio
perineuma.

Pudendum femininum čine sljedeće strukture:

o vestibulum vaginae
o mons pubis (veneris)
o labia maiora pudendi
o labia minora pudendi
o bulbi vestibuli
o clitoris
o glandulae vestibulares maiores (Bartholini) et minores.

Vestibulum vaginae je vaginalno predvorje, a to je ovalna udubina postavljena u središtu vulve

između labia minora. Lateralno je ograničena unutrašnjim stranama labia minora, straga njihovom
spojnicom – frenulum labiorum pudendi, a sprijeda dijelovima labia minora koji okružuju clitoris.

U vestibulumu se nalaze:

o ostium urethrae externum – nalazi se na blagom uzvišenju prednjeg dijela vestibuluma koje
leži 2 cm iza clitorisa. Oko urethrae su mali otvori izvodnih kanala paraurethralnih žlijezda
(ductus paraurthrales)
 o ostium vaginae sa hymenom – nalazi se u stražnjem dijelu vestibuluma neposretno ispred
zadnjeg kraja malih usana i frenuluma. Iza ostium vaginae, a ispred frenuluma leži malo
udubljenje fossa vestibuli vaginae. Ostium vaginae je zatvoren djveičnjakom – hymen. Hymen
je duplikatura sluunice varijabilnog oblika i debljine. Najčešće ima polumjesečast izgled –
hymen smilunaris sa jednim ili više otvora, a postoji hymen anularis sa otvorom u sredini,
hymen cribriformis sa puno otvora, hymen fimbriatus gdje slobodna ivica ima fimbrije ili
hymen imperforatus koji nema otvora. Na ostium vaginae poslije rupture hymena ostanu
caruncule hymenales
o otvori velikih vestibularnih žlijezda – u žlijebu između labia minora i hymena – sulcus
nymphohymenalis otvaraju se glandulae vestibulares maiores Bartholini oko čijih kanala se
nalaze male vestibularne žlijezde – glandulae vestibulares minores.

Mons pubis (veneris) – kožna izbočina ispred simfize i corpus ossis pubis, a pokrivena dlakama.
Prema dolje prelazi u velike usne, a prema gore se nastavlja u kožu regionis inferioris. Kod
djevojčica i kod žena sa dobro razvijenim potkožnim salom mons pubis je odijeljen od regio
abdominis inferioris jednom brazdom – sulcus pubis. Glavna karakteristika monsa su brojne dlake
koje se pojave za vrijeme puberteta.

Labia maiora pudendi su velike stidne usne koje predstavljaju dva velika sagitalna kožna nabora
koji se pružaju od mons pubisa dolje i unazad do najniže granice vulvae i ograničavaju između
sebe eliptični stidni otvor – rima pudendi. Na svakoj velikoj usni razlikujemo:

o lateralna strana – konveksna i odgovara unutrašnjoj površini bedra od kojeg je odvojena

dubokim – sulcusom genitofemoralisom. Pokriva je pigmentirana koža pokrivena
dlakama – pubes nakon puberteta
o medijalna strana – ravna i lagano konkavna. Pokrivena je mekom i vlažnom kožom
ružičaste boje koja podsjeća na sluznicu. Od labium minor je odjeljuje sulcus interlabialis.
Medijalne strane velikih usana ograničavaju rimu pudendi u kojoj se nalaze labia minora,
clitoris, vestibulum vaginae i ostium urethrae externum.
o slobodni rub je lagano izbočen i pokriven dlakama
o krajevi – prednji koji je širi i stražnji koji je uži, konvergiraju prema medijalnoj liniji i
prelaze u odgovarajući kraj s druge strane. To mjeste gdje jedna usna prelazi u drugu
nazivamo comissura labiorum anterior odnosno comissura labiorum posterior.

Ispod kože labia maiora nalazi se masno tkivo, vezivni i elastični i mišićni elementi u čijem prednjem
dijelu završavaju niti lig. teres uteri.

Velike usne su naprijed šire i debljem a nazad uzane i tanke.

Labia minora pudendi su male stidne usne koje predstavljaju dva manja sagitalna kožna nabora
smještena s medijalne strane i uz bazu velikih usana od kojih su odvojene sulcus interlabiusom.
Svojim medijalnim stranama ograničavaja vestibulum vaginae i na njima razlikujemo:

o lateralna strana – glatka i crvena i priliježe uz medijalnu stranu velikih usana od koje je odvaja
sulcus nympholabialis
o medijalna strana – takođe crvene boje, a ima na sebi mala izbočenja. Dolazi u kontakt sa
medijalnom stranom suprotne male usne. Među sobm ograničavaju vestibulum vaginae.
 o slobodni rub – konveksan
o prednji kraj – zavijajući put medijalne linije dijeli se u dva kraka. Jedan krak ide ispred clitorisa
i spaja se sa istim krakom sa suprotne strane formirajući pokrivač clitorisa – praeputium
clitoridis. Drugi krak ide iza clitorisa i hvata se na stražnji rub glansa clitoridisa što učini i onaj
krak sa druge strane formirajući na taj način frenulum clitoridis.
o stražnji kraj malih usana konvergira prema medijalnoj liniji i spaja se sa istim sa drugo strane.
To mjesto spoja je frenulum labiorum pudendi koji prilikom porođaja puca i nikad ne sraste.
Između njega i hymena nalazi se fossa vestibuli vaginae.

Male usne su građene iz dvije kožne ploče koje kod slobodnog ruba prelaze jedna u drugu , dok je
između njih sloj veziva.

Bulbus je izdužena formacija dug 3 cm, a širok 1,5 cm, zaobljen i širok u stražnjem, a uzan u
prednjem dijelu.

Bulbi vestibuli su zajedno sa clitorisom erektilni organi žene. To su dva parna organa koja imaju oblik
kundaka, a leže lateralno od vestibuluma vaginae, između arcusa pubis i obruba vaginalnog otvora.
Zajedno obrazuju formaciju oblika potkovice otvorene dolje i nazad. Kod svakog bulbusa razlikujemo:

o lateralna ploština – konveksna i pokrivena m. bulbocavernosusom

o medijalna ploština – konkavna i okružuje naprijed ostium urethrae externu, a stražnjim
dijelom vestibulum vaginae.
o prednji kraj – tanak, uzdiže se ka simfizi, zavija medijalno, ide između urethrae i clitorisa i
obrazuje spojnicu sa onim sa druge strane – commissura bulborum. Između ovih krajeva je
plexus venosus intermedius.
o stražnji kraj – niže postavljen, debeo i zaobljen, proteže se prema nazad ali nikad ne doseže
ostium vaginae neposredno iza ovog kraja nalazi se glandula vestibularis maior.

Bulbus je vaskularna erektilna struktura građena kao corpus spongiosum penis iz kavernoznih venskih
spletova.

Clitoris je neparan erektilni organ dužine 2,5 – 3 cm smješten u medijalnoj liniji, u prednjem dijelu
rimae pudendi stršeći ispred vestibuluma. Sastoji se iz dva corpora cavernosa clitoridis koji počinju sa
dva kraka – crura clitoridis pričvršćena za unutrašnju stranu ramus inferior ossis pubis.

Corpora cavernosa se spajaju ispred simfize i grade corpus clitoridis koji zavija prema dolje i nazad
gradeći koljeno clitorisa, a nastavlja se konusnim dijelom clitorisa zvanim glans clitoridis smještenim
na vrhu corpusa.

Corpus i glans clitoridis su okruženi dijelovima malih usana koje oko njih formiraju praeputium i
frenulum clitoridis. Praeputim je bogat nervima i najosjetljiviji dio clitorisa.

Corpus clitoridis je povezan sa simfizom i donjim dijelom lineae albae pomoću lig. suspensorium
clitoridis.

Clitoris je građen od erektilnog tkiva slično kao i odgovarajući dijelovi penisa, corpora cavernosa
penis i glans penis. Tako su corpora cavernosa clitoridis obavijeni čvrstom vezivnom opnom – tunica
albuginea koja šalje u unutrašnjost trabekule i formira u unutrašnjosti nepotpunu pregradu između
corpora cavernosa – septum corporum cavernosum.

U glansu preovladava vezivno tkivo nad erektilnim.

Clitoris je inervisan od nn. cavernosi clitoridis grane plexus vesicalisa, kao i senzitivnim granama n.
pudendusa, a to je n. dorsalis clitoridis.

Glandulae vestibulares maiores Bartholini su dvije, sa obje strane po jedna. Veličine su zrna graška
smještene iza stražnjeg kraja bulbusa vestibuli. Izvodni kanal im je dug 1,2 – 2 cm i otvara se lateralno
od ostium vaginae između hymena i labia minora. Luče bistri sekret koji vlaži vestibulum vaginae.

Glandulae vestibulares minores su male mukozne žlijezde rasute u vestibulumu vaginae oko izvodnih
kanala velikih vestibularnih žlijezda, između hymena i labia minora i u fossi vestibuli vaginae.

Inervacija vulvae se vrši ograncima plexus lumbalisa i pexus sacralis, a vegetativna dolazi od plexus
pelvinusa.

Vaskularizacija vulvae se vrši preko a. pudendae internae i a. vaginalis kao i granama a. iliacae
internae i od aa. pudendae externae kao grana a. femoralis.

Venska krv većinom odlazi od v. pudendu internu.

Mišići bočnog zida zdjelice

Zdjelica je najniži dio čovječijeg trupa. Okružuju je lijeva i desna os coxae, os sacrum i os coccygis. Ove
kosti su međusobno spojene zglobovima, mišićima i fascijama pri čemu se formiraju velika i mala
zdjelica – pelvis maior et minor.

Pelvis maior predstavlja dio abdomena i odgovara prostoru između fossae iliacae dextra i fossae
iliacae sinistra, a u njemu leže abdominalni organi.

Pelvis minor leži ispod pelvis maior i predstavlja zdjelicu u užem smislu riječi, pa stoga kad opisujemo
zdjelicu podrazumijevamo pelvis minor.

Okružena je donjim dijelovima desne i lijeve os coxae, os sacrum i os coccygis koje međusobno
spojene i pokrivene mišićima i fascijama formiraju šupljinu zdjelice cavum pelvis.

U ovoj šupljini se nalaze najniži dijelovi urinarnog i digestivnog sistema kao i genitalni organi.

Cavum pelvis ima 4 zida i 2 otvora.

Na njoj razlikujemo prednji, desni, lijevi bočni i stražnji zid, a otvori su gornji – apertura pelvis
superior koji povezuje šupljinu zdjelice sa šupljinom abdomena i donji – apertura pelvis inferior koji
je zatvoren mišićima i fascijama koje grade donji zid ili pod ove šupljine. Zbog toga se oni i dijele na
dvije grupe: bočne mišiće zdjelične šupljine i na mišiće poda zdjelične šupljine, koji zatvaraju aperturu
pelvis inferior sačinjavajući muskalaturu perineuma (mm.perinei). Bočni mišići zdjelične šupljine su:

1) M.obturatorius internus
2) M.piriformis

Ovi mišići pokrivaju bočne zidove zdjelične šupljine, dok prednji zid nije obložen mišićima. Oba ova
mišića pripadaju donjem ekstremitetu odnosno regii glutea. Oni se pripajaju i pokrivaju dijelom
zidove zdjelice ali napuštaju njenu šupljinu završavajući se na femuru.

M.OBTURATORIUS INTERNUS – leži na unutrašnjoj strani bočnog zdjeličnog zida i oblaže prednju
polovinu ovog zida. Fiksira se na unutrašnjoj strani os coxae ispod njene lineae arcuatae oko
foramena obturatuma sa unutrašnje strane membrane obturatoriae. Potom izlazi iz zdjelice kroz
foramen ischiadicum minus i pripaja se na trochanter maior femura u fossa trochanterica.

Ovaj mišić je sa unutrašnje strane pokriven fascijom obturatorium, na kojoj se nalazi fibrozno
zadebljanje arcus tendineus m.levatoris ani, na kome se pričvršćuje m.levator ani.

Rotira bedro prema vani a inerviraju ga ogranci plexus sacralisa.

M.PIRIFORMIS – oblaže stražnju polovinu bočnog zida zdjelične šupljine, ležeći na stražnjem zidu iste.
Polazi sa facies pelvica ossis sacri lateralno od drugog i trećeg foramena sacrale i sa gornjeg dijela
incisure ischiadicae maius, odatle ide lateralno i kroz foramen ischiadicum maius izlazi iz zdjelice, da
bi se fiksirao na vrhu trochanter maiora. Pokriven je tankom fascijom. Prolazeći kroz foramen
ischiadicum maius dijeli ga na dva dijela; dio iznad mišića foramen suprapiriforme i dio ispod mišića
foramen infrapiriforme.

Kroz foramen suprapiriforme prolaze vasa glutea superiora a kroz foramen infrapiriforme
n.ischiadicus, n.gluteus inferior, n.cutaneus femoris posterior, n.pudendus, vasa glutea inferiora i
vasa pudenda interna.

Ovaj mišić je rotator noge prema vani i abductor natkoljenice.

Inerviraju ga ogranci plexus sacralisa.

Perineum

Perineum ili međica je mišično – fascijalna ploča koja zatvara dno male zdjelice.

Sačinjavaju ga svi meki dijelovi (mišići, fascije i koža) koji zatvaraju donji otvor zdjelice
aperturu pelvis inferior gradeći donji mišićno fascijalni zid ili pod zdjelične šupljine – cavum
pelvis.

Mišići koji grade pod zdjelične šupljine zajedno sa svojim fascijama ulaze u sastav perineuma
i zovu se mm. perinei.
Apertura pelvis inferior koju zatvaraju mm. perinei ograničena je idući od naprijed prema
nazad sa:
donjom iviom preponske simfize,

 donjom granom os pubis i os ischii

 sjedalnim ispupčenjem tuber ischiadicum
 donjom ivicom lig. sacrotuberale i
 vrhom os coccygis
Ova apertura ima oblik romba i poprečnom linijom koja spaja oba tuber ischiadicuma je
podjeljna na 2 trougla:

o prednji – trigonum urogenitale i

o stražnji – trigonum anale

Mm. perinei zajedno sa fascijama u kojima su sadržani, raspoređeni su tako da grade na

podu zdjeliče šupljine idući odozgo nadolje, tri mišično – fascijalna sloja zvana pregače ili
dijafragme perineuma:

o gornju – diaphragma pelvis

o srednju – diaphragma urogenirale
o donju – diaphragma pudendale s. spatium perinei superficiale

Svaka od ove 3 dijafragme sastoji se iz mišićnog dijela – pars muscularis u čiji sastav ulaze
perinealni mišići odgovarajućeg sloja i fascijalnog dijela – pars membranacea diaphragmatis
sastavljenog iz odgovarajućih fascija između koji su sadržani mišići.

Mm. perinei broje 8 mišića a to su:

 m. levator ani
 m. coccygeus
 m. sphincter urethrae externum
 m. transversus perinei profundus
 m. ischiocavernosus
 m. bulbocavernosus
 m. transversus perinei superficialis
 m. sphincter ani externus
Ovi mišići su raspoređeni u dijafragme zajedno sa njihovim fascijama na sljedeći način:

o Diaphragma pelvis – m. levator ani i m. coccygeus, fascia diaphragmatis pelvis

superior et inferior
o Diaphragma urogenitale – m. sphincter urethrae externum i m. transversus perinei
profundus, fascia diaphragmaris urgenitalis superior et inferior
o Diaphragma pudendale – m. ischiocavernosus, m. bulbocavernosus, m. transversus
perinei superficialis, m. sphincter ani externus, fascia perine superficialis
Ginekološki perineum obuhvata mali dio kože i potkožnog tkiva u dužini od 2,5 – 3 cm koji se
pruža od anusa do vulvae. U aktu porođaja se ovaj dio perineuma isteže i može doći do
njegovog prskanja prema naprijed ili natrag.

Diaphragma pelvis

Diaphragma pelvis je jedna od 3 prečage i jedina koja gradi cijelu dužinu zdjeličnog poda, zatvarajući
oba trigonuma na aperturu pelvis inferior i trigonum urogenitale i trigonum anale.

Izgrađena je kao i ostale iz pars muscularis i pars membranacea.

PARS MUSCULARIS DIAPHRAGMATIS PELVIS – je mišićni dio ove prečage, a grade ga dva periferna
mišića gornjeg sloja:

1) M.levator ani – paran mišić

2) M.coccygeus – paran mišić

M. LEVATOR ANI – je mišić podizač čmara. Paran je i postoji lijevi i desni.

Oba ova mišića obrazuju dvije mišićne ploče nategnute koso dole i unutra jedna prema drugoj, koje
grade najveći ljevkasto udubljenje zdjeličnog dna ili poda. Svojim unutrašnjim ivicama oba levatora su
priljubljeni jedan uz drugi duž srednje linije zdjeličnog dna, ograničavajući između sebe uzdužnu
sagitalnu pukotinu HIATUS UROGENITALIS, koja se pruža od smfize unazad do rektuma. Kroz nju
prolaze zdjelični organi urethra i rektum, a kod žene i vagina iz cavum pelvis u u oblast perineuma.

M.levator ani je sastavljen iz 3 mišićna snopa, od kojih prva dva grade gornji, a treći donji sloj ovog
mišića. Tako imamo:

1. M.pubococcygeus – pripaja se naprijed na zadnjoj strani os pubis duže kose linije koja se
pruža od donje ivice simfize do hiatus obturatoriusa. Snopovi mu idu nazad, oblaze oko
rektuma završavajući se iza njega na lig.anococcygeum kojii se pruža srednjom linijom
perineuma od zadnjeg zida anusa do vrha prednje strane ossi coccygeii.
2. M.iliococcygeus – polazi sa arcus tendineus m.levator ani koji se nalazi na fasciji
m.obturatorius internusa, a pruža se od hiatus obturatoriusa horizontalno nazad do spina
ischiadica. Od ovih polazišta vlakna m.ilicoccygeusa silaze koso nazad, prolaze ispod snopova
m.pubococcygeusa i završavaju se takođe na lig.anococcygeum i vrhu os coccygis.
3. M.puborectalis – polazi sa stražnje strane os pubis, ispod polazišta m.pubococcygeusa a
završava nazad jednim dijelom svojih vlakana na prednjem i bočom zidu rektuma, a drugim
dijelom svojih vlakana obilazi rektum i sastaje se na njegovoj stražnjoj strani u visini flexurae
perinealis recti sa odgovarajućim vlaknima suprotne strane, obuhvatajući zadnju i bočne
strane rektuma.
Glavna uloga m.levator ani je statička, jer tonusom lijevog i desnog mišića drži zategnut fascijalni
aparat zdjeličnog dna, osiguravajući na taj način glavnu podršku zdjeličnim organima u njihovom
normalnom položaju.

Osim toga, levatori kontrakcijom svoja dva gornja snopa sužavaju rektum na flexuri perinealis recti
vršeći ulogu pomoćnog rektalnog sfinktera, a istovremeno zatežu i podižu mišićno-fascijalno dno
zdjelice.

Kod žene mm.levatores ani svojom kontrakcijom istovremeno stežu i vaginu u visini njenog prolaza
kroz hiatus urogenitalis djelujući kao gornji sfinkter vaginae.

Kontrakcija donjeg snopa ovog mišića, m.puborectalis, povlači analni kanal gore i naprijed.

INERVACIJA – m.levator ani je inerviran od n.musculi levatoris ani koji je grana plexus pudendusa.

M. COCYGEUS – ima oblik tanke mišićne ploče trouglastog oblika. Postavljen je iza mm.levatores ani.
Polazi svojom bazom duž lateralnog ruba os coccygis, a veže se naprijed svojim vrhom na spina
ischiadica.

Glavna uloga mu je statička, tj.da svojim tonusom drži zategnut fascijalni aparat zdjeličnog dna.

INERVACIJA – inervisan je pomoću n.musculi coccygei koji je grana plexus pudendusa.

PARS MEMBRANACEA DIAPHRAGMATIS PELVIS – je fascijalni dio zdjelične prečage kojeg sačinjavaju
dvije fascije. Jedna fascija fascia diaphragmatis pelvis superior – pokriva gornju stranu m.levator ani i
m.coccygeusa. a druga fascia diaphragmatis pelvis inferior – pokriva njihovu donju stranu.

Diaphragma urogenitale

Diaphragma urogenitale predstavlja srednju prečagu perineuma, odnosno zdjeličnog dna. Leži ispod
prednje polovine diaphragmae pelvis zatvarajući samo prednji trougao trigonum urogenitale na
aperturi pelvis inferior. Sastoji se iz pars muscularis i pars membranacea.

Pars muscularis diaphragmatis urogenitalis je mišićni dio ove prečage koju sačinjavaju 2 mišića:

1) M. Sphincter urethrae externus – neparni mišić

2) M. Transversus perinei profundus – parni mišić

M.sphincter urethrae externus – je sastavljen od kružnih mišićnih vlakana koja orkužuju pars
membranacea urethrae prilikom njenog prolaza kroz diaphragmu urogenitale. Kontrakcija ovog
mišića izaziva voljni prekid mokrenja.

Inervacija- inerviran je od n.dorsalis penis, odnosno kod žena n.clitoridis kao grana n.pudendusa.
Ovi nervi inervišu i donji mišić, tj. m.transversus perinei profundus.
 M.transversus perinei profundus leži iza m.sphincter urethrae externus, a predstavlja tanak i
uzak parni mišićni snop. Pruža se poprečno od unutrašnje strane tuber ischiadicum do centrum
tendineum perinei (fiborzni čvor u medijalnoj liniji perineuma ispred analnog kanala).

Kod žene je ovaj mišić odvojen od m.sphincter urethrae externus vaginom koja prolazi kroz
diaphragmu urogenitale iza pars membranacea urethrae. Dejstvo ovog mišića je statično i on
svojim tonusom drži zategnutu diaphragmu urogenitale dajući podršku urogenitalnim organima
koji u njoj leže. Svojom kontrakcijom sudjeluje u erekciji kavernoznih tijela polnih organa
pritiskajući izvodne vene kavernoznih tijela, koje kroz njega prolaze.

Pars membranacea diaphragmatis urogenitalis se sastoji iz dva fascijalna lista koji pokrivaju gornju,
odnosno donju stranu ovih mišića. To su: fascia diaphragmatis urogenitalis superior i fascia
diaphragmatis urogenitalis inferior.

Diaphragma pudendale

Diaphragma pudendale predstavlja donju pregaču perineuma, odnosno zdjeličnog dna.

Leži na donjoj strani diaphragmae urogenitale, a pokrivena je sa svoje donje strane fasciom
superficialis perinei, kožom perineuma i vanjskim polnim organima koji skupa sačinjavaju
regio perinealis čiji se prednji dio naziva perineum s. regio perinealis, a zadnji dio čini regio
analis.

Sastoji se iz pars muscularis i pars membranacea.

Pars muscularis diaphragmae pudendalis je mišići dio ove prečage, a sačinjavaju ga 3 površna
perinelana mišića pridodata kavernoznim tijelima polnih organa. Ti mišići su :

o m. ischiocavernosus – polazi svojim stražnjim krajem sa unturašnje strane tuber

ischiadicum i ramus inferior osis ischii. Ide naprijed duž odgovarajućeg crus penis ili
crus clitoridis završavajući u njegovom prednjem dijelu na donjoj strani tunicae
albugineae. Ovaj mišić zateže tunicu albugineu kavernoznih tijela i tako sudjeluje u
erekciji. Inervišu ga nn. perinei kao grana n. pudendusa.
o m. bulbocavernosus – polazi svojim zadnjim krajem sa donje strane bulbusa penisa i
sa centrum perinei. Veže se za kavernozna tijela penisa. Kod žena je ovaj mišić slabije
razvijen i podijeljen sa vestibulum vaginae na dvije polovine. Polazi stražnjim krajem
sa centrum perinei i pokriva sa donje strane bulbus vestibuli i gll. vestibulares, a
naprijed se veže na corpus cavernosum clitoridis.
Ovaj mišić kod muškaraca pritišće kavernozna tijela i tako sudjeluje u erekciji i
ejakulaciji, a kod žena pored erekcije sužava svojom kontrakcijom vestibulum
vaginae. Inervišu ga nn. perinei kao završne grane n. pudendusa.
 o m. transversus perinei superficialis – nalazi se na donjoj strani diaphragmae
urogenitalis. Pruža se poprečno od unutrašnje strane tuber ischiadicuma sa kojeg
polazi od centrum tendineuma perinei na koji se hvata. Odgovara dubokom
istoimenom misicu samo se nalazi povrsnije od njega. Pri obostranoj kontrakciji
zateže centrum tendineum perinei koji sluzi kao tacka oslonca za m. bulbocavernosus
i tako pomaže dejstvo ovog mišića. Inervišu ga nn. perinei.
o m. sphincter ani externus – je sastavljen iz prugastih mišićnih vlakana lučnog oblika
koji svojim konkavitetom obuhvata sa obje strane donji dio canalis analisa i pripaja se
ispred anusa na centrum tendineum perine, a iza anusa na lig. ancoccygeum sve do
vrha os coccygis. Ovaj mišić je postavljen iza prethodna tri i jedini je u trigonum
anale.
Trigonum anale leži ispod stražnjeg dijela diaphragmae pelvis i prostire se dolje do
kože perineuma.
 prednju granicu – čini stražnja ivica diaphragmae urogenitale.
 lateralne granice –čine ligg. sacrotuberalia
 stražnju granicu – čini vrh os coccygis.
Trigonum anale je veoma jednostavan po sadržaju. U njemu se nalazi u sredini
canlis analis okružen sa m. sphincter ani externus, dok su lateralno obostrano
dvije fossae ischiorectales (s. ischioanales), a dolje je pokrivena kožom.

Dejstvo m. sphincter ani externusa je to da njegova kontrakcija zatvara canalis

analis rectuma neposredno iznad anusa. Inervišu ga nn. rectales inferiores kao
bočne grane n. pudendusa.

Pars membranacea diaphragmae pudendalis je fascijalni dio diaphragmae pudendale kojeg

sačinjava tanka površna fascia perineuma koja pokriva donju stranu 3 mišića diaphragmae
pudendale. Ta fascija je fascia superficialis perinei koja je izrazena samo u čistini trigonuma
urogenitale, pa zbog toga i pokriva mišiće ovog dijela:

 m. ischiocavernosus,
 m. bulbocavernosus i
 m. transversus perinei superficialis.
dok m. sphincter ani externus nije poriven ovom fascijom.

Fascije zdjeličnih mišića

Fascije zdjeličnih mišića se dijele na:

o fascije mišića bočnog zida zdjelice – čini samo jedna fascija, a to je fascia obturatoria koja
pokriva unutrašnju površinu m. obturatorius internusa. Duž njenog gornjeg dijela priža se od
 hiatus obturatoriusa do spinae ischiadicae horizontalno upravljeno zadebljanje ove fascije –
arcus tendineus m. levatoris ani duž kojeg se pripaja m. levator ani svojim m.
iliococcygeusom. Ovim arcus tendineusom fascia obturatoria je podijeljena na dva dijela:
 gornji – pars supradiaphragmatica koji leži iznad m. levatora ani i zajedno sa fasciom
diaphragmatis pelvis superior gradi fascijalno dno zdjelične šupljine.
 Donji – pars infradiaphragmatica koji gradi lateralni zid fossae ischiorectalis.

Donjom ivicom fasciae obturatoriae pruža se fascijalna duplikatura – canalis pudendalis

Alcock kojim prolaze a. et v. pudenda interna i n. pudendus.

o fascije mišića zdjeličnog dna – oblažu mišiće koji zatvaraju aperturu pelvis inefrior i grade
pod zdjelice, a to su mm. perinei. Kao i ovi mišići i one su raspoređene u 3 mišićno –
fascijalne prečage perineuma:
 fasciae diaphragmae pelvis – su fascije koje oblažu mišiće koji izgrađjuju ovu dijafragmu,
a to su m. levator ani i m. coccygeus.
a) fascia diaphragmatica superior – pokriva ove mišiće sa njihove gornje strane. To je
tanka opna na kojoj se lateralno nalazi zadebljanje – arcus tendineus fasciae pelvis
koje se pruža od spinae ischiadicae do stražnje strane corpusa os pubis. Od prednjeg
dijela ovog zadebljanja do vrata mokraćne bešike kod žena se pruža lig. pubovesicale,
a kod muškaraca lig. puboprostaticum. Ova fascija se nastavlja okolnim fascijama, a u
nivou hiatus urogenitalisa se pričvršćuje za vrat vesicae urinariae, vaginu i rectum,
dok se u šupljini zdjelice nastavlja nagore u fasciu pelvis visceralis.
b) fascia diaphragmatis pelvis inferior –pokriva mišiće sa donje strane, a u predjelu
trigonum anale pokriva gornju površinu m. sphincter ani externus i ograničava
medijalni zid fossae ischiorectalis.

Ove opisane fascije koje pokrivaju mišiće zdjelične dijafragme čine parijetalnu karličnu
fasciu – fascia pelvis parietalis.

 fasciae diaphragmae urogenitale – oblažu mišiće koji grade ovu dijafragmu. Ti mišići su
m. sphincter urethrae externus i m. trensversus perinei profundus.
a) fascia diaphragmatis urogenitalis superior – to je tanka serozna opna koja pokriva
mišiće s gornje strane, a nastavlja se unutra na fasciu diaphragmatis pelvis inferior.
b) fascia diaphragmatis urogenitalis inferior – to je debela fibrozna membrana koja
pokriva donju površinu mišića ove dijafragme i odvaja duboki od površnog
perinealnog prostora. Zbog toga se naziva i membrana perinei.

Ove dvije fascije urogenitalne dijafragme se međusobno spajaju u okvirima trugonuma

urogenitale. Za ove fascije se vežu organi koji prolaze kroz diaphragmu urogenitale, a to
su kod žene urethra i vagina.

 fasciae diaphragmae pudendale – čini samo jedna fascija – fascia superficialis perinei
koja se pruža u granicama trigonuma urogenitale i sa donje strane pokriva m.
ischiocavernosus, m. bulbocavernosus i m. transversus perinei superficialis. To je tanka
opna koja sa donje strane ograničava površni perinealni prostor.
Fascijalne lože pelvisa

Da bi smo razumjeli fascijalne lože pelvisa i njihov raspored potrebno je da poznajemo cavum pelvis i
njenu podjelu na spratove.

Cavum pelvis je pomoću parietalnog peritoneuma, koji oblaže gornju polovinu njenog perifernog zida
i njeno dno, i pomoću diaphragme podijeljen na 3 sprata:

1) GORNJI PERITONEALNI – CAVUM PELVIS PERITONEALE

2) SREDNJI PODPERITONEALNI – CAVUM PELVIS SUBPERITONEALE S. SPATIUM
RETROPERITONEALE PELVIS
3) DONJI PODKOŽNI – CAVUM PELVIS SUBCUTANEUM S. REGIO PERINEALIS

CAVUM PELVIS PERITONEALE – zauzima najveći dio zdjelične šupljine čije bočne zidove i dno pokriva
peritoneum parietale. Ovaj sprat čini slijepo zatvoreno dno opšte peritonelane šupljine i to je donji
donji dio cavum peritonei.

Cavum pelvis peritoneale prema gore je ograničen sa apertura superior pelvis minor preko koje
široko komunicira sa cavum peritoneale abdominis (peritoneum).

Sadrži kod muškarca ansae intestinales, a kod žene pored ansi intestinales sadrži još i ovarije i tubae
uterinae.

CAVUM PELVIS SUBPERITONEALE S. CAVUM RETROPERITONEALE PELVIS – pruža se od donje strane

peritoneuma parietale do gornje strane diaphragme pelvis.

Ovaj prostor je sa duplikaturom koja je sagitalno postavljena i koja se zove fascia endopelvina ili
fascia pubosacralis podijeljen u 3 dijela: parni lateralni prostor tzv.sudovno nervni dio i središnji
prostor tzv.visceralni dio.

U središnje ili visceralnom dijelu sadržani su svi zdjelični organi a u oba njegova lateralna ili sudovno –
nervna dijela sadržani su svi sudovi, limfne žlijezde i živci zdjelice, kao i zdjelični dio uretera.

Središnji ili visceralni prostor je sa nekoliko frontalno postavljenih septuma podijeljen u fascijalne ili
fibrozne lože pelvisa u kojima su sadržani zdjelični organi. Kod muškarca postoje dvije takve lože:
PREDNJA – PARACYSTIUM i STRAŽNJA – PARAPROCTIUM. Dok kod žene pored ove dvije postoji i
treća koja se nalazi između ove dvije a zove se SREDNJA LOŽA ili PARACOLPIUM ET PARAMETRIUM.

PARACYSTIUM – je kod muškarca ograničen sprijeda sa os pubis (fascia vesicoumbilicalis), a straga sa

septum rectovesicale i sadrži vesicu urinariu, prostatu, vesiculae seminales, ampulae ductus deferens
i dio uretre.

Paracystium je kod žene ograničen sprijeda sa os pubis (fascia vesicoumbilicalis), a straga sa septum
vesicovaginale i sadrži vesicu urinariu i dio uretre.
PARAPROCTIUM – je kod muškarca ograničen sprijeda sa septum rectovesicale, a straga sa fascia
rectovaginalis i sadrži intestinum rectum.

Paraproctium je kod žene ograničen sprijeda sa septum rectovaginale a straga sa fascia rectosacralis i
sadrži intestinum rectum.

PARACOLPIUM ET PARAMETRIUM – je srednja genitalna fascijalna loža koja se nalazi samo kod žene,
a smještena je između prethodne dvije. Ograničena je sprijeda sa septum vesicovaginale, a straga sa
septum rectovaginale.

Paracolpium je donji dio ove lože, a sadrži gornji dio vagine i uterus (prednju stranu cervixa).

Parametrium je gornji dio ove lože, a predstavlja vezivno tkivo smješteno između dva lista lig.latum
uteri, i to u donjim dijelovima ovog ligamenta gdje su njegova dva lista razdvojena, a ligament
proširen. Ovo vezivno tkivo okružuje corpus uteri i stražnju stranu cervixa uteri, nastavljajući se
bočno kao lig.cardinale uteri (kojeg i formira), a sadrži vezivna i mišićna vlakna, žilno – nervne
elemente uterusa kao što je a.uterina, kao i ureter.

CAVUM PELVIS SUBCUTANEUM S. REGIO PERINEALIS - se pruža u visini od donje strane

diaphragmae pelvis nadole do kože perineuma. Ovaj donji ili potkožni sprat cavuma pelvis odgovara
svojim granicama predjelu regio perinealis. Ovu regiju sprijeda sačinjava prednji perineum ili
trigonum urogenitale, a pozadi zadnji perineum ili regio analis.

Prednji perineum je mišićno fascijalni sloj koji zatvara dno male zdjelice u visini trigonum urogenitale,
a čine ga 3 dijafragme sa svojim fascijama raspoređene u 3 sloja;

1. Gornji sloj čini diaphragma pelvis

2. Srednji sloj diaphragma urogenitale
3. Donji sloj diaphragma pudendale

Zadnji perineum ili regio analis ima samo jednu dijafragmu i to diaphragma pelvis i njega pokriva, dok
cio prostor ovoga dijela potkožnog sprata između diaphragmae pelvis i kože perineuma zauzima fossa
ischiorectalis, koja se pruža s obje strane rektuma i svojim prednjim krajem produžava u prednji
perineum između gornje i srednje dijafragme.

Fossa ischiorectalis

Fossa ischiorectalis (s.ischioanalis) je parni prostor perineuma smještena u regio analis.

Naime, regio analis koja se nalazi ispod stražnjeg dijela diaphragae pelvis prostirući se dole
do kože, naprijed do stražnjeg ruba diaphragmae urogenitale, nazad do vrha os coccygis, a
lateralno do ligg.sacrotuberalia. ima jednostavan sadržaj.

U ovom prostoru se nalaze u sredini canalis analis okružen sa m.sphincter ani externus, dok
se lateralno od njega obostrano, nalaze dvije fossae ischiorectalis.
Fossa ischiorectalis predstavlja prostor između lateralnog zida zdjelice i mišićnog zida
diaphragmae pelvis, koji sadrži masno tkivo koje ne nestaje i krvne sudove i nerve: a. i
v.pudendu internu i n.pudendus.

Ima oblik trostrane prizme, pa na njoj razlikujemo 3 zida, bazu i vrh.

Baza joj je okrenuta nazad i odgovara dubokoj strani donje ivice m.gluteus maximusa i
lig.sacrotuberale.

Vrh je upravljen naprijed i produžava se u trigonum urogenitale završavajući se iza os pubis

na spoju gornje strane diaphragmae urogenitalis sa prednjim krajem diaphragme pelvis.

Medijalni zid je upravljen strmo, nadole i unutra a gradi ga m.levator ani svojom donjom
stranom.

Donji zid sačinjava koža perineuma.

Lateralni zid je skoro vertikalan a čini ga unutarnja strana ossi ischii, koju tu pokriva
m.obturatorius internus, a njega fascia obturatoria. U ovom zidu se nalazi važan anatomsko-
fiziološki prostor canalis pudendalis Alcock, koji sadrži a.et v.pudendu internu i n.pudendus.
Granice ovog kanala su između processus falciformis lig.sacrotuberalis i unutrašnje strane
ossis ischii u podvustročenju fasciae obturatorie.

Processus falciformis povezuje fasciu obturatoriu a pudendalni kanal se pruža od spinae

ischiadicae prema naprijed do stražnjeg ruba diaphragme urogenitale.

Fossa ischiorectalis je potpuno ispunjena masnim tkivom. Kroz sred ovog masnog tkiva
prolaze poprečno od lateralnog zida ka analnom dijelu rektuma a.rectalis inferior, vv. i
nn.rectales inferiores odvojivši se od elemenata koji leže u Alcockovom kanalu.

Iza canalis analis desna i lijeva fossa odvojene su jedna od druge samo pomoću
lig.anococcygeum.

Fossa supravesicalis

Fossa supravesicalis je tvorevina parietalnog peritoneuma koja nastaje na sljedeći način. Parietalni
peritoneum oblaže iznutra zidove trbušne duplje. Oblažući tako prednji zid trbušne duplje gradi
nekoliko tvorevina koje prouzrokuju organi koji prolaze ispred njega. Te tvorevine su peritonealni
nabori i jamice koje se nalaze između njih, a jedna od tih jamica je i fossa supravesicalis. Ove
tvorevine leže na unutrašnjoj strani prednjeg trbušnog zida, a sastoje se od 3 nabora i 3 jamice.

Peritonealne nabore uzdižu krvni sudovi i zaostaci embrionalnih kanala koji se penju stražnjom
stranom prednjeg trbušnog zida, ima ih 3, a to su:
 1) Središnji pupčani nabor – plica umbilicalis mediana – je neparni nabor koji se pruža od
pupka do vrha vesicae urinariae. Prouzrokovan je obliteriranim urachusom lig.umbilicale
medianum.
2) Srednji (bočni) nabor – plica umbilicalis medialis – je paran nabor koji silazi od pupka koso
do bočne ivice vesicae urinariae. Prouzrokovan je obliteriranim dijelom a.umbilicalis,
lig.umbilicale laterale.
3) Epigastračni nabor – plica umbilicalis lateralis s.plica epigastrica – je paran nabor koji se
pruža od linea arcuata Douglasi dole do lig.inguinale Pouparti, lateralno od plicae umbilicalis
medialis. Prouzrokuju ga donji epigastrični sudovi a.et vv.epigastricae inferior.

Između ovih nabora nalaz se 3 parne peritonealne jamice:

1. Nadbešična jamica - fossa supravesicalis – nalazi se između plica umbilicalis mediana i plica
umbilicalis medialis.
2. Unutrašnja preponska jamica – fossa inguinalis medialis – nalazi se između plica umbilicalis
medialis i plica umbilicalis lateralis.
3. Spoljašnja preponska jamica – fossa inguinalis lateralis – leži lateralno od plica umbilicalis
lateralis na anulus inguinalis preofundusu.

Fossa supravesicalis je parno duboko udubljenje parietalnog peritoneuma na unutrašnjoj strani

prednjeg trbušnog zida koje leži iznad vesicae urinariae, a između plica umbilicalis mediana i plica
umbilicalis medialis. Lijeva i desna fossa supravesicalis odgovaraju spatium prevesicale
(s.retropubicum) Retzius, koji se nalazi između fasciae transversus sprijeda i peritoneuma straga.
Retziusov prostor sadrži rastresito vezivno tkivo, zahvaljući kome prednji dio vesicae i njen vrh mogu
da klize naviše i prelaze u trbušnu duplju kad se vesica prepuni mokraćom, odljuštivši lahko
peritoneum od fasciae transversus zbog ovog rastresitog veziva.