JEZIK, NJEGOVA PRIRODA, FUNKCIJE, SVOJSTVA I STRUKTURA

Budući da je jezik predmet lingvistike, potrebno je prije svega definisati sam pojam
jezika. Ljudi su se od davnih vremena interesovali pitanjem šta je jezik i davali na to pitanje
različite odgovore. Po svojim osobenostima jezik je vrlo složena i specifična pojava. To je
gotovo najzagonetnija od svih čovjekovih sposobnosti. Univerzalna vrijednost jezika je
sposobnost njegovih elemenata da predstavljaju stvarnost u vezi sa kojom se upotrebljava. To je
znakovna vrijednost jezika što znači da se riječi i rečenice upotrebljavaju kao znaci. U znakovnoj
vrijednosti riječi i rečenice jeste suština jezika, što znači da je jezik sistem znakova i počiva na
principu simbolizacije, tj. predstavljanju nekog elementa stvarnog ili imaginarnog svijeta nekim
elementom jezika.
Jezik ima više dimenzija: jedna je priroda jezika, druga je njegova funkcija, treća je
svojstva jezika i četvrta njegova struktura. Jezik je društvena pojava; star je koliko ljudsko
saznanje. Jezik postoji samo u društvu i u njemu se odražava cjelokupno ljudsko saznjanje o
stvarnosti u kojoj ljudi žive.

Priroda jezika

Jezik je jedno od temeljnih obilježja ljudskog bića. Jezik čovjeka određuje na tri plana i
to:
1. na opšteljudskom ili biološkom planu (jezik determiniše čovjeka kao člana ljudskog
roda, jer samo čovjek ima moć govora);
2. na grupnom ili sociološkom planu (kao pripadnika društvene zajednice koja se služi
određenim jezikom);
3. na individualnom ili psihološkom planu (čovjek je određen jezikom kao ličnost koja ima
specifične jezičke karakteristike unutar određene društvene zajednice.
Razmjere jezika sagledao je i sažeto saopštio Vilhem fon Humbolt − njemački lingvista
XIX vijeka riječima: „Bilo bi podjednako umjesno reći da svekoliki ljudski rod poznaje samo
jedan jezik i da svako ljudsko biće ima zaseban jezik”. Pod pojmom jedinstvenog jezika ljudskog
roda treba razumjeti činjenicu da se svi ljudi služe jezikom, a ovaj opštečovječanski atribut
ispoljava se u iznijansiranim govornim repertoarima pojedinaca.
Ljudi su se odavno interesovali šta je jezik i davali na to pitanje različite odgovore.
Najjednostavnija definicija tumači jezik kao sredstvo za sporazumijevanje među ljudima.
Međutim, u ovoj definiciji istaknuta je samo jedna od brojnih funkcija jezika i to kumunikativna.
Neki lingvisti smatraju da jezik nije moguće definisati.

Funkcije jezika

Osnovna funkcija jezika jeste komunikativna. Pomoću jezika ljudi saopštavaju misli,
osjećanja, želje i dr. Ljudi se osim jezika mogu sporazumijevati i drugim sredstvima (gestovi,
mimika, signali: dimni i svjetlosni), ali ta sredstva imaju samo pomoćni karakter.
Druga bitna funkcija jezika jeste kognitivna ili saznajna. Naime, jezik igra značajnu
ulogu u procesima mišljenja i oblikovanja svijeta. Jezik i misao postoje naporedo, uzajamno se
dopunjuju i u cjelini ne mogu jedno bez drugoga.
Jezik ima i akumulativnu funkciju tj. pribira i čuva u sebi kulturne i civilizacijske
vrijednosti zajednice koja se tim jezikom služi (što nije slučaj sa drugim komunikacionim
sredstvima).
Povezujući ljude unutar i između generacija, u savremenom životu ali i sklopu istorije,
tradicije, književnosti i kulture jedne društvene zajednice, njen jezik postaje i mjerilo grupnog
identiteta, simbol etničke, nacionalne, vjerske ili socijalne pripadnosti. U tom smislu govorimo o
simboličkoj funkciji jezika (koju svakako ne treba miješati sa simboličkim, tj. znakovnim
karakterom jezika u cjelini).
Neke manje poznate funkcije jezika bile bi magijska, zasnovana na vjerovanju u
suštinsku i sudbinsku vezu između riječi i onoga što one označavaju. Ona se primarno
manifestuje u običajima i obredima magije i religije, npr. kroz verbalni tabu, tj. zabranu
imenovanja određenih lica, srodnika, radnji ili odnosa iz straha da se time ne prizovu sile zla, ili
pak kroz poželjno imenovanje ljudi i životinja (tako se kod nas ime Vuk davalo u vjeri da će
njegov nosilac biti pošteđen dejstva vještica ili demona).
Zatim , važna je i estetska funkcija jezika, jezik je sredstvo stvaranja umjetničkih djela u
kojima je ta estetska funkcija najizraženija. Metajezička funkcija ogleda se u tome što se jezikom
može govoriti o svemu, pa i o samom jeziku, što znači da jezikom objašnjavamo upotrebu
jezičkih i drugih znakova.

Svojstva jezika

Temeljna obilježja jezika koja ga u potpunosti odvajaju od ostalih komunikacijskih

sistema su:
1. Hijerarhijski ustrojena struktura jezika u kojoj jedinice nižeg reda svojim
kombinovanjem obrazuju jedinice višeg reda i obrnuto, jedinice višeg reda mogu se razložiti na
jedinice nižeg reda. On je dvostruko artikulisan (tj. raščlanjen) sistem, jer se u njemu razlikuju
plan sadržaja i plan izraza, odnosno plan jedinica sa značenjem (morfeme, riječi...), plan
jedinica bez samostalnog značenja (foneme), koje kombinovanjem daju jedinice sa značenjem.
2. Produktivnost – čovjek neprekidno stvara nove iskaze kojima se izražavaju novi misaoni
sadržaji i iskustva. Tako može da proizvede i da razumije iskaze koje ranije nikad nije čuo.
3. Jezik posjeduje svojstvo dislokacije ili izmiještanje u prostoru i vremenu. Njime se može
govoriti ne samo o stvarima koje su u datom trenutku prisutne nego i o stvarima prostorno i
vremenski udaljenim ili nepostojećim (o kontitnentima, sazvežđima).
4. Mijenjanje − jezik se prenosi i usvaja kulturnim putem i svaka generacija, pošto se jezik
neprestalno mijenja, uči pomalo drugačiji jezik od onoga koji je koristila prethodna generacija.

Struktura jezika

Glavni predmet lingvističkog izučavanja jeste utvrđivanje koje komponente čine jezik i
kako se njihovim kombinovanjem ostvaruje bogato i raznovrsno jezičko izražavanje, a to su
pitanja koja obuhvataju strukturu jezika.
Lingvističke analize pokazuju da su najjednostavniji sastavni djelovi jezika glasovi ili
foneme. To su najmanji djelovi koje kao zasebne, međusobno različite zvukove razlikujemo u
riječima.
Određeni broj fonema povezuje se u morfeme. Pod morfemama se podrazumijevaju
najmanje jedinice jezika koje su nosoci značenja. U jeziku se javljaju kao riječi, npr. „dan”, ili
„noć”. Međutim, mnoge se riječi sastoje od dvije ili više morfema. Npr. riječi „dani” ili „noći”
sastoje se od po dva morfema, jedan od njih je nosilac osnovnog značenja, a drugi (-i) označava
množinu. Jezici posjeduju različiti, redovno veliki broj morfema. Mnogi od njih nekoliko
desetina hiljada. Njihovim kombinovanjem moguće je dobiti znatno više riječi, nekoliko stotina
hiljada.
Riječi se dalje, prema određenim pravilima povezuju u rečenice – i to rečenice koje se
sastoje samo od subjekta i predikata i u proširene rečenice, koje imaju više dodataka, ili u
složene rečenice, kojima se nešto tvrdi ili poriče, saopštava ili pita. Povezivanjem ili
kombinovanjem riječi određenog jezika u rečenice moguće je dobiti veliki, praktično
neograničen broj novih značenja i izraziti tako najrazličitije doživljaje i zamisli.
Prema tome, strukturu jezika čine jezički elementi ili jezičke jedinice (glasovi, riječi,
sintagme, rečenice i tekstovi). Ti elementi čine određene slojeve. Tako glasovi čine fonetsku
strukturu jezika, riječi po značenju − leksičku, riječi po oblicima morfološku i najzad sintaksičku
strukturu čine tipovi udruživanja riječi u sintagme, sintagmi u rečenice i rečenica u tekst. U
jezičkoj strukturi postoji mnogo manjih sistemski organizovanih cjelina, te za jezik možemo reći
da je sistem sistema. Jezik zapravo nije jedinstven sistem, već sistem sistema u tijesnoj
međusobnoj vezi, u stalnom uzajamnom prožimanju (semantički sistem, fonološki sistem,
leksički sistem, gramatički sistem − sa njihovim podsistemima i međusistemima).