ISSN 1846-4378

Broj 13 • Godina II • Svibanj 2008.

Besplatni primjerak
 Proljeće u Zagrebu
ISSN 1846-4378

Broj 13 • Godina II • Svibanj 2008.

Neki dan sam tražeći nešto u ladici "uspomena" našla

kovertu na kojoj piše Radost 1960. Zar je i to sačuvala
moja mama? U koverti je naslovna strana dječjega časopis
Radost s mojom pjesmicom koja je pobijedila na natječaju
osmoškolaca za kratku pjesmicu povodom 1. maja.
Vesele se radnici
I seljaci maju
Dok ptičice pjevaju
U zelenom gaju
Možda radi stiha "vesele se radnici" kad pomislim na
mjesec svibanj, druga asocijacija mi je Maksimir, vje-
rojatno zbog radnika, graha, kao i početka lijepoga
vremena i prekrasnih šetnji. Zato sam na naslovnicu i sta-
vila staru fotografiju toga zelenog bisera grada. Od ovog
broja uživajte i u njegovoj povijesti, ali i u povijesti Glipo-
Besplatni primjerak tetke HAZU.
Najveća zagrebačka glumica Zdenka Heršak od ovoga će
Foto: Arhiv Javne ustanove "Maksimir" vam broja pisanjem o svom djetinjstvu prikazati svoj Za-
greb.
Zagreb je u svibnju prekrasan, rascvjetali parkovi Le-
nucijeve potkove, koje vrijedne ruke radnika Zrinjevca,
Impresum paze i maze, subotnje promenade na Zrinjevcu, planinari
su dočekali svoj "red" u našem časopisu, a i lijepo vrijeme
za uživanje u svom hobiju.

Biba
Izdavač: BIBRA izdavaštvo d.o.o. Zagrepčanke, najljepši dio našega grada, odjevene po zad-
Trg Kralja Tomislava 21, Zagreb njem modnom trendu, koji ove godine svojim bojama i
krojevima ističe ženstvenost uz šarolikost cvijeća na Splav-
Tel./fax: 01/4880 555
nici stvaraju dojam kao da su sišle sa slika poznatih im-
e-mail: bibra.izdavastvo@zg.t-com.hr presionista.
Zagreb je divan!
Direktorica i glavna urednica:
Biserka Rajković Salata
Pomoćnica glavne urednice: Tamara Kern Sadržaj Želite li na kućnu adresu primati
besplatan* primjerak časopisa
Grafička urednica: Nera Orlić
"Zagreb, moj grad", molimo javite
Redaktura i korektura: Ana Gruden 4 Povijest grada se u našu redakciju telefonom,
Lektorica: Julijana Jurković Park Maksimir:
e-mailom ili poštom.
ukras i ponos našeg grada
Novinari: * Časopis je besplatan, a plaća se samo poštarina.
Milka Babović
Branimir Špoljarić 10 Povijest grada 50 Roditelji i djeca
Osnutak i razvoj Intoksikacija alkoholom
Suradnici: Gliptoteke HAZU u djece i adolescenata
Snješka Antunović, dr. sc. Darija Vranešić
Bender, Edit Glavurtić, Jura Gašparac,
Dunja Majnarić Radošević, Ines Sabotič,
18 Povijest zagrebačkog sporta 56 Intervju
Zlatko Puntijar Prvi društveni planinarski izlet Doc. dr. sc. Dinka Pavičić Baldani:
na Oštrc i Plješivicu Novi vjetar u jedrima medicine
Fotografi: menopauze
Ines Novković 24 Zagrepčani koje
Marketing: Biba Salata, 091/4880 555 ne smijemo zaboraviti 58 Zdravlje
Marija Jambrišak: Bolesti štitnjače
Pravni zastupnik:
Tušak Miletić i partneri učiteljica koja se pamti
Odvjetničko društvo 62 Zdrava hrana
Tisak:
24 Glumačka radionica Prehranom protiv žgaraice
Zdenke Heršak
Kak' je nekad bilo 66 Kuhinja: Špinat
3
Povijest grada
Park Maksimir:
ukras i ponos našega grada
Maksimir – perivoj, dobio je
naziv po idejnom začetniku
parka: biskupu Maksimilijanu
Vrhovcu. Za vrijeme
nadbiskupa Jurja Haulika
park je nosio ime Jurjaves
ili Jurjevac, a na spomen
idejnoga začetnika, nakon
njegove smrti, parku je
vraćeno ime Maksimir.
4
Napisala: Nika Dolenc, dipl. oec.
Foto: Arhiva Javne ustanove
"Maksimir" i MGZ
N
ijedan putnik neka ne propusti, pohoditi
ovu krasnu zanimljivu i nauka punu
šumicu, koju je tako reći biskup ondje
stvorio. Zabavna ova šumica leži tik ceste, koja
iz Zagreba za Varaždin vodi. Sam Zagreb leži
nedaleko od Save stranom u ravnici, stranom na
obližnjem brežuljku, koji je početak gora, koje se
iza grada uzdižu. Tako i ova cesta ide po ravnici,
koja se s desna k Savi proteže, dočim se s lijeva
podižu šumama zastrte gore. Nedaleko od grada
vidi se s desna usamljena krčma, Maksimir
zvana i ovdje počinje spomenuti park...
Odlomak iz knjige ''Kardinal Haulik nadbiskup
zagrebački 1788. – 1869.'', dr. Velimir Deželić
Maksimilijan Vrhovac st., Zagreb 1929.
 Park Maksimir počeo
se uređivati u duhu
baroknoga oblikovanja
perivoja, 1794. godine,
kada je biskup Vrhovac
nesebično odlučio staru
biskupsku šumu podariti
građanima grada Zagreba
za uživanje i rekreaciju.
Krajem 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća, kada
su zelene površine grada većinom pripadale
biskupiji te u vrijeme kada je veće kreacije
unutar zelenih površina mogla izvršavati sa-
mo crkvena aristokracija, biskupska šuma s
majurom, nedaleko od grada služila je za lov i
sječu. Lijepa velika stara hrastova šuma tada je
predstavljala pravi izazov za uređenje, a s kojim
je započeo biskup Maksimilijan Vrhovac.
Maksimir – perivoj, dobio je naziv po idejnom
začetniku parka: biskupu Maksimilijanu Vr-
hovcu. Za vrijeme nadbiskupa Jurja Haulika
park je nosio ime Jurjaves ili Jurjevac, a na
spomen idejnoga začetnika, nakon njegove
smrti, parku je vraćeno ime Maksimir.
Park Maksimir
Park Maksimir počeo se uređivati u duhu ba-
roknoga oblikovanja perivoja, 1794. godine,
kada je biskup Vrhovac nesebično odlučio sta-
ru biskupsku šumu podariti građanima grada
Zagreba za uživanje i rekreaciju. U unutraš-
njosti je nanesen brežuljak, na kojemu danas
stoji Vidikovac, a uz glavnu je cestu (današnju
Maksimirsku) dao sagraditi zgradu gostioni-
ce, tada znane kao Maksimilijanov mir. Tu je
bilo i nekoliko jednostavnih poljoprivrednih
zgrada potrebnih za obradu zemlje te dese-
tak lovačkih staza koji su se zrakasto razila-
zili oko spomenutoga brežuljka. Nakon smr-
ti biskupa Maksimilijana Vrhovca rad na
oblikovanju parka Maksimir nastavio je bis-
kup Aleksandar Alagović (1760. – 1837.) koji
napušta prvotnu zamisao oblikovanja u barok-
nom stilu i započinje s radovima na otvaranju
i formiranju livada i prozračivanju parka. Una-
toč činjenici da je biskup Alagović izveo malo
radova na uređenju parka Maksimir, dao je
osnove za formiranje pejsažnoga ambijenta
koji je naposljetku majstorski dovršio i obli-
kovao nadbiskup Juraj Haulik, krajnji tvorac i
oblikovatelj parka Maksimir.
Nadbiskup Haulik park je dograđivao i ure-
đivao do svoje smrti, 1869. godine. Između
glavne aleje, brežuljka i ceste oblikovao je glav-
ne dijelove parka, a ribnjak (koji se tada nala-
zio unutar parka) proširen je i stvorena su dva
jezera spojena malim vodopadom. U drugom,
većem dijelu parka (koji je pokrivala gusta
šuma) krčenjem se otvaraju velike livade pro-
šarane gajevima. Na istočnom je rubu parka
zasađen vinograd i voćnjak, a stari majur se
proširuje i obogaćuje svilanom. Veliki prostor
je zauzimala šuma s divljim svinjama, jelenima
i srnama, a na ispaši su se mogle vidjeti čak i
bijele košute. Između glavne aleje, Maksimirske
ceste te podno Vidikovca izmjenjivale su se
mnogobrojne cvjetne vrste poput hortenzija,
dalija i ruža. S Vidikovca se pružao pogled na
cijeli grad i maksimirska jezera.
Postao je zagrebački biskup 1837. godine, a već
je sljedeće godine počeo uređivati park Mak-
simir. Za njegovu izgradnju angažirao je skupi-
Nadbiskup Juraj pl. Haulik de Varallya
(1788. – 1869.)
Razglednica iz 1913.
prvo jezero i
Napuljski ribar
nu iskusnih austrijskih umjetnika koji su obli-
kovali carske perivoje u Laxenburgu, Schön-
brunnu i Hetzendorfu u blizini Beča. Tu je sku-
pinu vodio vrsni vrtni arhitekt carskih vrtova
Michael Sebastian Riedl (1793. – 1872.), a uz
njega su radili i ovi umjetnici: Franz Schücht,
Leopold Philipp, Franjo Serafin Körbler, Joseph
Käschmann, Antun Dominik Fernkorn, Anton
Kothgasser i arhitekt Bartolomej Felbinger.
Franz Schűcht (1793. – 1872.) je projektirao
paviljone, kao i ostale građevine u parku Mak-
simir. U tom periodu podignuti su paviljon
Kišobran, paviljon Bellevue, Pučki hram, pavi-
ljon Glorieta, paviljon Jeka, zatim Ribarska
koliba, Mirna koliba, Brezova koliba, Švicarska
kuća, Vratareva kućica i Vidikovac.
Kulturno i prirodno bogatstvo
parka
Park Maksimir zbog svoje bogate prirodne
i kulturne baštine zauzima značajno mjesto
u srcu grada Zagreba. Njegovo prirodno bo-
gatstvo često je bila inspiracija mnogim umjet-
ničkim dušama pa je tako njegove prirodne
ljepote opjevao je i kanonik Marić:
''Kod Zagreba leži lug zeleni,
Ovdje hrast, tamo bukovina,
Ovdje ceri, a tamo brezovina,
Ovdje bori, tamo vite jele,
Ovdje lipe, a tamo topole,
Jablan ovdje, a javor je ondje.
On posadi cvijeće svakojako:
Kraj potoka konjic i ljubicu,
Kraj dvorova zumbul i ružicu,
Po nizina sitna dragoljuba,
Kod odmora karanfil i lalu…''
Osim iznimne prirodne ljepote, park Maksimir
ponosi se svojom bogatom kulturnom prošloš-
ću, od kada datiraju mnoge kulturne zname-
nitosti koje (smještene u zelenom kutku) pri-
čaju priču svoga vremena. >>
5

Ulazni portal,
izvor:
foto I. Standl iz 1871.
>> Portal
Izvorni glavni ulaz (portal) u park Maksimir
izgrađen je 1841. godine. Ulaz je imao dva
velika kvadratična pilona između kojih je bio
kolni ulaz u park. Do ovih pilona bila su dva
manja stupa uz koje su bili ulazi za pješake.
Na velikim pilonima bile su postavljene velike
kamene vaze, a na malima male. Pješački ulazi
zatvarali su se jednokrilnim vratima, a kolni
dvokrilnim preklopnim. Vrata su bila izrađena
od kovana željeza sa završetcima u obliku
koplja. Taj ulaz predstavljao je klasicistički ob-
jekt.
Godine 1867. postavljen je novi portal na
kojemu su klasicistička obilježja bila moder-
nizirana neogotičkim oblicima. Portal tvore
četiri stupa spojena masivnim nadvratnikom
koji završava atikom (stepeničasto uzdignuti
zidić) uokvirenom viličastim ornamentom. U
sredini tog uzdignuća stajao je natpis Jurjevac.
Na velikim pilonima postavljene su skulpture
dviju božica iz rimske mitologije. Flora, božica
cvijeća i Pomona, božica voća i drveća. Ovaj
portal stradao je u potresu 1880. godine kada
je srušena lukovita nadvratnica.
6
Nakon potresa portal je dobio novi izgled bez
lukovite nadvratnice. Taj portal bio je srušen u
olujnom nevremenu 1913. godine kada je na
njega palo veliko hrastovo stablo.
Godine 1914. obnovljeni su piloni i ponovno
je izveden nadvratnik s atikom, samo sada
umjesto natpisa Jurjevac uklesani su stihovi
Ivana Gundulića iz Dubrave:
''Oj Dubravo slavna ti si
U uresu slobodnome
Lijepa ti si mojim očima
Draga ti si srcu mome.
U veseloj ovoj sjeni
Od česti svih tvojih grana
Povesti je milo meni
Do najdražih mojih dana.''
Takav portal zadržao je i danas isti izgled.
Vratareva kućica
Prizemnica pravokutnoga tlocrta pod četve-
rostranim krovom koji je bio pokriven škri-
ljevcem sagrađena je 1847. godine. Sačuvani
su planovi pročelja i tlocrt s potpisom bis-
kupskoga provizora i voditelja građevnih ra-
dova Leopolda Philippa, koji se ponešto raz-
likuje od izvedenoga. U prošlosti je služila kao
stan za smještaj dvojice uniformiranih invalida
čuvara parka i vodiča stranaca. Stan je imao
dvije sobe i kuhinju s otvorenim ognjištem.
Danas se u njoj nalazi Informativni centar.
Paviljon Jeka
Jedini sačuvani paviljon u parku Maksimir
(poznat i pod nazivom Latern-tempel) podig-
nut je poslije 1840. godine, prema nacrtu
Franza Schüchta. Na dvanaestostraničnom
kamenom podnožju drvene stijene razdvojene
su polustupićima s kapitelima od stilizirana
lišća. Stijene su probijene s deset polukružnih
prozora i dva ulaza. Paviljon Jeka uobičajeni
je rekvizit ranoromaničkoga perivoja sa sim-
Vidikovac, poznat i pod
nazivom Kiosk, izgrađen
je u razdoblju od 1841.
do 1842. godine, prema
projektu Franza Schüchta.
Najistaknutiji je objekt,
središte iz kojega se
račvaju putovi, oko kojega
su okupljene glavni
dijelovi parka.
boličnim značenjem posvete gorskoj Nimfi
Eho. Odbija zvukove što čini posebnu atrakciju
koja je sadržana i u njegovom nazivu.
Vidikovac
Poznat i pod nazivom Kiosk, izgrađen je u raz-
doblju od 1841. do 1842. godine, prema pro-
jektu Franza Schüchta. Najistaknutiji je ob-
jekt, središte iz kojega se račvaju putovi, oko
kojega su okupljene glavni dijelovi parka. To
je dvokatni objekt visine 17 metara, kvadra-
tičnoga tlocrta, u prizemlju okružen trije-
mom iznad kojega je terasa. Drugi kat također
završava terasom te tornjićem postavljenim
uz rub sjeveroistočnoga pročelja. Na uglovima
trijema su snažni kvadratični piloni te po
dva središnja pilona s obje strane stepenica.
Ugaoni su zidani, a središnji drveni. Terase
su ograđene rešetkastom ogradom od kovana
željeza. Tornjić na trećem katu završava tro-
uglastim zabatom.
 Švicarska kuća, izvor: arhiva JUM
Švicarska kuća
Jednokatnica poznata i pod nazivom Tirolska
kuća, građena je prema nacrtu Franza Schüc-
hta, tijekom 1841. godine, a dovršena u je-
sen 1842. godine. U prizemlju je od tesana
kamena, na katu od grubo tesanih hrastovih
greda, opasana drvenim balkonom poduprtim
s po četiri drvena nosača. Pod strehom je ta-
kođer balkon. Dvodijelno krovište pokriveno
je škriljevcem. Pripada stiliziranoj rustikalnoj
arhitekturi. Posebnu vrijednost kući daje Hau-
likov salon na katu, izrađen od drvene oplate
i bogato izrezbarenoga baroknog stropa ko-
ji je Michael Sebastian Riedl dobio od au-
gustinskoga samostana u Klosterneuburgu,
kao poklon prepozita Jakoba Ruttenstocka.
Prozori i balkonska vrata ukrašeni su s dva-
naest oslikanih stakala s prizorima švicarskih
i tirolskih krajolika koje je izveo Antun Kot-
hgasser prema predlošcima Antuna Gűrka.
Kapelica sv. Jurja
Neogotička kapelica popularno nazvana ''cri-
kvica'', izgrađena u razdoblju od 1862. do
1864. godine na mjestu gdje se prije nalazio
Narodni hram.
Park Maksimir zbog
svoje bogate prirodne i
kulturne baštine zauzima
značajno mjesto u srcu
grada Zagreba. Njegovo
prirodno bogatstvo često
je bila inspiracija mnogim
umjetničkim dušama.
Kapelica sv. Jurja,
litografija
D. Albrechta 1864.
U kapelici je nadbiskup Juraj Haulik želio biti
pokopan. Osnova je u obliku križa s kratkim
krilima transepta i poligonalnim svetištem. Zi-
dovi su od opeke, a konstruktivni dijelovi od
kamena. Pročelje s portalom na koji se nas-
tavlja visok prozor sa šiljastim lukom završava
preslicom. Krov je bio pokriven škriljevcem.
Iznutra su zidovi bili obojani ''kamenom ma-
stju da se čini kao da je od kamena tesanca''.
Na svodu između rebara naslikane su na mod-
roj podlozi zlatne zvijezde. Popločena je mra-
mornim crno-bijelim pločama. Ogradu oko
kapelice čine šipke od lijevana željeza. Izgrad-
nja i uređenje kolektivno je djelo domaćih i
stranih majstora. Vitraji na prostranim pro-
zorima posvećeni su licima iz Staroga i No-
voga zavjeta (Mojsije i Aron, Petar i Pavao), a
iznad portala Bogorodici s Kristom i Ivanom
Krstiteljem. Vitraji su proviđeni rešetkama. Ka-
pelica je posvećena u listopadu 1864. godine.
Obelisk
Nadbiskup Juraj Haulik je 1843. godine u
Dolini dalija (u čast završetka radova u parku
Maksimir) dao postaviti spomenik u obliku
piramide. Djelo je kipara Josepha Käsch-
manna. Izgrađen je tako da je na donje stube
postavljeno kvadratično postolje na koje je
postavljen obelisk u obliku piramide. Na kva-
dratičnom postolju straga te s lijeve i desne
strane ugrađena su tri veća lovorova vijenca
izrađena od bronce. Na piramidalnom dijelu
spomenika sa svake su strane ugrađena četiri
manja lovorova vijenca također izrađena od
bronce.
Uklesanim tekstom na kvadratičnom postolju
obeliska na latinskom jeziku Nadbiskup Ha-
ulik građanima grada Zagreba predao je park
Maksimir na uživanje te naveo svoje pobude
za uređenje parka.
Prijevod natpisa koji je na latinskom uklesan
1843. godine na Obelisku u Maksimiru:
''Na pomoć potrebnima, koji se nisu odali
neradu, mirni građanima kao poticaj za ko-
risnije i istodobno ugodnije obrađivanje zem-
lje, na ures metropole, a istodobno tako za
diku domovine i dušama umornim od javnih
poslova i zbilje životne, da se osvježe nedužnim
nasladama prirode, ove je lugove, koje je ure-
đenje odavna želio, a nedavno dokle i pokušao
zajedno s okolnim poljem tijekom više godina
s veseljem urediti, prema prilikama i ukrasiti
i o tome dao postaviti ovaj skromni dokaz Ju-
raj Haulik, biskup zagrebački, kraljevski na-
mjesnik banske časti godine spasa 1843.''
Park Maksimir je bio odlično mjesto za odr-
žavanje prigodnih svečanosti. Tako je zabi-
lježen dolazak cara Franje Josipa 1852., kada
su se na velikoj livadi izvodili narodni plesovi,
a caru su djevojčice u švicarskoj narodnoj noš-
nji ponudile mlijeko i sir.
Danas zbog svoje iznimne vrijednosti park
Maksimir uživa dvostruku zaštitu, Zakonom
o zaštiti prirode zaštićen je kao spomenik
parkovne arhitekture, a Zakonom o zaštiti i
očuvanju kulturnih dobara zaštićen je kao kul-
turno dobro i upisan je u Registar kulturnih
dobara Republike Hrvatske. Svojim prirodnim
i kulturnim bogatstvom i zavidnim položajem
blizine centra grada, park Maksimir idealna je
zelena oaza mira.
NASTAVAK U SLJEDEĆEM BROJU
7
 Zagrebačke ulice
Ulica
Andrije Medulića
Napisao: Branimir Špoljarić
Foto: Arhiv MGZ
K
oliko smo puta prošli ulicom koja se
"ulijeva" u Ilicu između Frankopanske
i Britanskoga trga, ne razmišljajući o
tome po kome nosi ime. Na njezinu početku
bila je restauracija "Medulić", a preko puta
na uglu bila je poznata knjižara i antikvarijat
"Datler". "Kod Datlerice možeš pronaći sve što
ti treba za školu, staru ili novu knjigu". Stara
gospođa s punđom zaista je imala bogat izbor
knjiga i školskoga pribora, a znala je i to da je
Andrija Medulić, renesansni slikar i grafičar,
bio u rodu s Petrom Zoranićem, hrvatskim
književnikom i pjesnikom koji je 1536. napisao
prvi hrvatski izvorni roman: "Planine", u kojem
slavi domovinu, "bašćinu" koju ugrožavaju vu-
ci istoka, tj. Turci. U Medulićevoj je ulici bila
preparandija (učiteljska škola) pa su njezini
polaznici često svraćali k "Datlerici", gdje je
sve bilo jeftinije.
U ulici je danas Veleposlanstvo Republike Ita-
lije. Medulić je bio vezan za Italiju, naime, ro-
đen je 1500. u Nadinu ili Zadru, od 30-ih go-
dina 16. stoljeća do smrti 1. prosinca 1563.,
živi uglavnom u Veneciji pod imenom Andrea
Schiavone. U Veneciji postaje jedan od prvih
8
Između Frankopanske ulice i
Britanca nalazi se Medulićeva
ulica koja je dobila ime po Andriji
Meduliću, svjetski poznatom
renesansnom slikaru i
grafičaru
i glavnih tamošnjih pobornika manirističkoga
slikarstva. Ostavio je opsežno djelo u kojem se
ogleda slobodna forma pa njegove slikarske
kompozicije imaju koloristički naglašenu dina-
miku.
Bio je blizak s velikim talijanskim slikarom
Tintorettijem, a kao vrhunski slikar oslanjao
se na snažne manirističke oblike gornjotalijan-
skoga slikarstva 16. stoljeća. Stoga ne čudi či-
njenica da su njegovi radovi u najuglednijim
svjetskim galerijama: pariškom Louvreu, Mu-
zeju povijesti i umjetnosti u Beču, Palači Pitti
u Firenci, petrogradskom Ermitažu, Nacional-
noj galeriji u Londonu, u Oxfordu, Veneciji,
Milanu, Torinu… Po svjetski poznatom slikaru
U ulici je danas
Veleposlanstvo Republike
Italije. Medulić je bio
vezan za Italiju, naime
rođen je 1500. godine u
Nadinu ili Zadru.
iz 16. stoljeća dobila je ime i zagrebačka
donjogradska ulica – Ulica Andrije Medulića,
na čijem se početku nalazila i poznata kavana
"Medulić". U toj je kavani neko vrijeme dje-
lovalo i satiričko kazalište "Jazavac" pa je za-
padna ploha unutrašnjosti kavane dobila izu-
zetno vrijednu zidnu slikariju zagrebačkoga
karikaturiste Otta Reisingera, jedinu takve
vrste u Zagrebu, koju je nažalost nova upra-
va kavane jednostavno prebojila. Danas je ka-
vana zatvorena kao nekoć popularna gostio-
nica "Klek" s vrtom u kojoj su s mogli dobi-
ti "pravi domaći gableci". U ulici danas još
postoji niz obrtničkih radionica, a nekoć je
među poznatima bila "Hamelova umjetnička
bravarija". No i danas, kao i nekoć kod "Dat-
lerice", mogu se kupiti antikvarne tiskovine
u simpatičnoj antikvarnici. Medulićeva ulica
je vrlo prometna jer se sav promet s juga
slijeva u Ilicu i dalje prema zapadu. Slična
je situacija i s Gundulićevom ulicom. A kao
djeca su, prisjećaju se nekadašnji polaznici
Učiteljske škole u Medulićevoj ulici, igrali
nogomet nasred ulice. Tu se haklalo na dva
mala s torbama na stativama. Danas ulica (kao
i većina u Donjem gradu), vapi za uređenjem
svojih fasada od kojih mnoge od svoje iz-
gradnje nisu dobile novu šminku. Možda se i
to dogodi uskoro.
 Zagrebački spomenici

Na rondou preko puta palače Hrvatske akademije znanosti i
umjetnosti, na Trgu Nikole Šubića Zrinskog nalazi se nekoliko
skulptura – bista znamenitih hrvatskih povijesnih ličnosti
Napisao: Branimir Špoljarić
Foto: Ines Novković
T
e su biste djela kipara Ivana Rendića i Ru-
dolfa Valdeca. Među njima je i bista bana i
vojskovođe Krste Frankopana. Naime, kipar
Ivan Rendić želio je još za vrijeme školovanja u Fi-
renci ovjekovječiti hrvatske velikane mača i pera
galerijom portreta i to mu se ostvarilo na zagrebač-
kom Zrinjevcu. Rendić se ubraja među najznačaj-
nije kipare u Hrvatskoj koji je svoja djela ostvarivao
u realističkom stilu, a djelovao je na kraju pretproš-
loga stoljeća i početkom prošloga. Ivan Rendulić ro-
đen je u Imotskom 1849., a umro u Splitu 1932. go-
dine. Na Zrinjevcu se nalaze njegova poprsja Andrije
Medulića, Julija Klovića, Nikole Jurišića i Krste Fran-
kopana, hrvatskoga bana i vojskovođe koji je rođen
oko 1482. u Modrušu, a umro 1527. u kaštelu Mar-
tijancu. Bio je sin Bernardina Frankopana, modruš-
koga kneza i Luize, aragonske princeze. Imao je zaista
buran život. Budući da je bio u službi cara Mak-
similijana, ratovao je (kao mladić) protiv Mlečana. U
ratu 1513. – 1514. zauzeo je gotovo čitavu Furlaniju,
ali je bio zarobljen i smješten u tamnicu u Milanu.
Iz tamnice je pobjegao i nastavio ratovati. U borbi
za prijestolje (nakon Mohačke bitke) Frankopan se
najprije poklonio Ferdinandu Habsburškom, a onda
pristao uz Ivana Zapolja, koji ga je imenovao banom
Hrvatske i Slavonije i vrhovnim kapetanom Ugarske
između Dunava i Drave. Ujedno je dobio natrag Senj
i druge posjede. Na njegovu inicijativu na Saboru
u Dubravi, Ivan Zapolja je postao kraljem. U ratu
koji je izbio između pristaša Ferdinanda i Zapolje,
Krsto Frankopan smrtno je ranjen prilikom opsade
Varaždina.
Život ovoga znamenitog vojskovođe inspirirao je hr-
vatskoga književnika Milutina Nehajeva da napiše
svoj poznati roman ''Vuci'', a jednako tako i njemač-
koga profesora Henrya Thodea da napiše romansira-
nu biografiju ''Der Ring des Frangipani'' (''Franko-
panov prsten''). Ista ideja − da ovjekovječi u kamenu
lik vojskovođe − ponukala je i kipara Ivana Rendića.
Njegov se mramorni izvornik čuva u Muzeju grada Za-
greba, a bista Krste Frankopana se nalazi na Zrinjev-
cu, u pomno uređenom okolišu. Bista je od umjet-
noga kamena, kopija je (prema izvorniku iz 1881.), a
na današnje je mjesto postavljena 1884. godine.

U borbi za prijestolje nakon

Mohačke bitke Frankopan se
najprije poklonio Ferdinandu

Bista Habsburškom, a onda pristao

uz Ivana Zapolja, koji ga je
imenovao banom Hrvatske
Krste Frankopana i Slavonije i vrhovnim
kapetanom Ugarske između
na Zrinjevcu Dunava i Drave

9
 Povijest grada
Danas je Gliptoteka HAZU suvremena muzejska ustanova koja
se svojim značajem uvrstila u sam vrh likovnog života, kako
Zagreba tako i Hrvatske, a njeni galerijski prostori spadaju među
najtraženije i najekskluzivnije
10
Osnutak
Napisala: Vesna Mažuran Subotić
Foto: Arhiv Gliptoteke
N
a početku Medvedgradske ulice pro-
laznike dočekuje kompleks zgrada od
cigle za koje se već na prvi pogled mo-
že pretpostaviti da pripadaju industrijskoj ar-
hitekturi, no teško je danas zamisliti da je u
njima bila smještena jedna od najvećih kožara
u Europi i da se sam kompleks zgrada nalazio
uz potok. Pravo iznenađenje, međutim, dolazi
pri ulasku u unutrašnjost zgrada u kojima se
nalazi suvremena muzejska institucija posve-
ćena kiparstvu i koju je zaista teško povezati s
postrojenjima za štavljenje i obradu kože koja
su ovdje bila od 1864. ‒ 1938. godine, a ime
Gliptoteka je još uvijek za mnoge nejasno.
Gradska Gipsoteka
Do te promjene, međutim, nije došlo ni brzo
ni lako, stoga ćemo navesti tek neke od naj-
i razvoj Gliptoteke HAZU
važnijih trenutaka iz njene bogate prošlosti. vještava o ''kulturnom škandalu''. Drveno spre- Burgstallerovoj vili, a krajem 1939. se putem
Sakupljajući od mladosti umjetnička djela pri mište novinari vide ''kao daščaru čija su vrata tiska dr. Bauer obraća javnosti i objašnjava
čemu je posebnu pažnju pridavao skulpturi te od vjetra rasklimana i kolcima poduprta te se kako je po uputi mjerodavnih u Grad-skom
stavljajući akcent na sadrene modele i sadrene kao najbolje rješenje predlaže izgradnja no- poglavarstvu tražio i našao prostor u Med-
odljeve, a sve s namjerom da formira zbir- vih paviljona uz napomenu da u Zagrebu ne- vedgradskoj ulici, trokatnicu koju je tvorni-
ku kakve je viđao po Europi, dok je na našem ma adekvatnoga prostora za konjaničke spo- ca kože voljna iznajmiti gradu uz stanovitu
području nije bilo, 1937. godine se tada mla- menike i sitniju plastiku. Gipsoteka se uz pro- mjesečnu najamninu.
di asistent Arheološkog instituta u Zagrebu stor u Bednjanskoj ulici ubrzo počinje koris- Paralelno s borbom za prostor vodi se i borba
dr. Antun Bauer, našao u nezavidnoj situaciji. titi i prostorom na Ksaverskoj cesti 21 u tzv. za dobivanje sredstava potrebnih za normalan >>
Njegova zbirka je narasla do tolikih razmjera
da sam više nije mogao o njoj skrbiti prven-
stveno zbog nedostatka prostora u kojem bi
se sigurno mogla pohraniti djela te se odlučio
zbirku ponuditi na poklon gradu Zagrebu.
Grad je prihvatio ponudu te je krajem 1937.
osnovana Gradska Gipsoteka čije je rukovo-
đenje ostavljeno dr. Baueru. Grad je za zbirku
osigurao drveno spremište veličine 20x8 m na
gradskome majuru u Bednjanskoj ulici te je no-
voosnovani muzej mogao započeti s radom.
Ubrzo se, međutim, uviđa da dobiveni prostor
nije adekvatan i već početkom 1938. tisak iz-

11

>> muzejski rad, mada se i u tako neprikladnom
i neopremljenom prostoru održavaju semi-
nari sa studentima povijesti umjetnosti i ar-
heologije u sklopu nastave na Sveučilištu.
Pritisak koji se preko javnosti stvara na mje-
rodavne gradske vlasti kako bi se osiguralo
bolje uvjete za rad muzeja dovodi do toga da
početkom 1940. Gipsoteka dobiva i desetak
soba u Žapčićevoj zgradi na Opatovini, a od
1. travnja 1940. i ranije spomenutu zgradu u
Medvedgradskoj ulici 2 koja se sastoji od tri
kata s podrumom. Nakon preseljenja i obje-
dinjavanja većeg dijela, zbirka u novoj zgradi
u Medvedgradskoj, 21. travnja 1941. dr. Bauer
dobiva dekret da zaplijeni sve prostorije u
zgradama tvornice kože koja je u likvidaciji, a
sa svrhom smještaja svih umjetnina. Naravno,
postupa se po dekretu te tako Gipsoteka ulazi
u posjed cijeloga kompleksa. Tvornicu kože
koji čine tri trokatne i dvije jednokatne zgrade
s pripadajućim dvorištem.
Muzej i antička zbirka
Prostor koji je još pun raznoga materijala kao
i ostataka tvorničkoga postrojenja trebalo bi
preurediti i urediti za potrebe muzeja o če-
mu postoji načelni sporazum, ali kako je u
međuvremenu započeo II. svjetski rat, ratno
vrijeme koje ima svoja pravila postavlja i svoje
prioritete te prednost daje potrebama vojske
i njoj srodnih ustanova. Prostor kompleksa
tvornice koji je još većim dijelom ostao u
stanju u kakvom je bio zatečen po likvidaciji
kožare počinje se davati na privremeno koriš-
tenje za razne potrebe.
Tako će se tijekom trajanja rata u dijelovima
prostora nalaziti Zapovjedništvo zračnih sna-
ga, Glavno intendantsko skladište, Hrvatsko
društvo umjetnosti, dio vojnog arhiva Ratnog
muzeja, Ministarstvo domobranstva će tu
skladištiti namještaj, prizemne prostorije dvo-
rišne zgrade rabi još tvornica kože za strojeve
i željezni materijal, a državna tiskara skladišti
papir za novčanice i običan tiskarski papir...
Uz navedeno, tijekom 1944. zauzimaju se pro-
storije drugoga kata dvorišne zgrade za po-
trebe tehničkoga skladišta zapovjedništva voj-
nog zrakoplovstva, a na temelju naredbe
12
da se sav školski imovnik koji se nalazi još u
školama žurno preveze i smjesti u Gipsoteku,
ona postaje potpuno zatrpana. Ono što je
ostalo slobodno gotovo je neupotrebljivo kako
se vidi iz opisa ovlaštenoga graditelja koji je
radio ponudu za uređenje: ''Pregledao sam
prostorije u prizemlju ulične zgrade: tu su bile
jame za natapanje. Jame su obložene drvetom,
a među stijenama od drveta je prostor ispunjen
nabijenom ilovačom. Jame za natapanje i
štavljenje kože dubine su 2,75 m. Po cijeloj
prostoriji je 50 jama. Pod prostorije je oko 350
m² i trebalo bi ga popločiti, danas prostorije
ničemu ne služe, bazeni smrde, ostao je ta-
log''. Unatoč svemu u dijelu koji je preostao
Gipsoteci pokušava se organizirati muzejski
rad te javnosti prezentirati barem dio zbirke.
Zahvaljujući velikom entuzijazmu, 1942. su
otvorene djelomice osposobljene prostorije s
400 povijesnih spomenika, zbirkom suvreme-
noga hrvatskog kiparstva i zbirkom stećaka,
a antička zbirka je postavljena u zasebnoj
zgradi na 1100 m². Tu prigodu koristi se da
bi se putem tiskovina naglasio, kako značaj
samoga muzeja tako i antičke zbirke te se
ističe njen početak i razvoj: ''Kada je pokojni
Antička zbirka
Krajem 1937. osnovana je
Gradska Gipsoteka čije je
rukovođenje ostavljeno dr.
Baueru. Grad je za zbirku
osigurao drveno spremište
veličine 20x8 m
na gradskome majuru
u Bednjanskoj ulici te
je novoosnovani muzej
mogao započeti s radom.
dr. Iso Kršnjavi bio odjelni predstojnik za
bogoštovlje i nastavu namjeravao je osnovati
muzej sadrenih odljeva spomenika klasične
grčke umjetnosti. 1882. naredbom odjela za
bogoštovlje i nastavu nabavljeni su kao prvi
za zbirku odljevi s Partenona, čiji su originali
u Londonu. Do odlaska Kršnjavija s položaja,
zbirka je imala 199 eksponata koji su zatim
bili smješteni po raznim ustanovama. Uspjelo
se prikupiti sve što se pronašlo, a ni jedan
eksponat nije bio neoštećen. Zbirka je danas
povećana znatnijim brojem spomenika grčke i
rimske umjetnosti te zbirkom antikne gliptike
sa znatnijim brojem otisaka u sadri''. Paralelno
se s muzejskom djelatnošću cijelo vrijeme
pokušava urediti i slobodan prostor te ga
prilagoditi muzejskoj funkciji. Vrše se znatniji
građevinski zahvati, a odlukom iz studenoga
1942. ruši se veliki tvornički dimnjak koji se
nalazio na sjevernoj strani tvorničkoga kom-

pleksa, ruše se i drvene barake koje su bile u
dvorištu, na katu se poravnavaju plitki bazeni s
betonskim stranama, polažu se stropne grede
na mjestu dizala.
Završetak II. svjetskog rata Gipsoteka dočekuje
u gotovo kaotičnom stanju. Dio eksponata je
spremljen u podrume zbog ratne opasnosti,
a prostor je i dalje većim dijelom pretvoren u
skladišta raznih ustanova. Sam stručno-mu-
zejski rad se unatoč svemu pokušavao obav-
ljati, ali uz velike poteškoće.
Muzeološki planovi
Novouspostavljena vlast pokušava uvesti neki
red te se Gipsoteci ponovno 2. svibnja 1945.
formalno vraćaju prostorije koje su joj bile
prisilno oduzete, a nadzor nad njenim radom
preuzima Ministarstvo prosvjete. Prosvjetni
odjel pokušava osloboditi prostor za zbirke, ali
se istovremeno s iseljenjima iznova i odobrava
zauzimanje prostorija pa su dopremljena dva
kamiona papira za potrebe uredništva Na-
prijed organa komunističke partije Hrvatske,
središnja aprovizaciona poslovnica pohranjuje
24 405 papirnatih vreća.
U kontekstu normalizacije rada kao prvi za-
datak nameće se čišćenje jer je od bivšeg in-
tendantskog skladišta ostalo 5-6 vagona starih
odijela i krpa te vagon starih cipela, krojački
i postolarski strojevi. Cijeli postupak traje
dvadesetak dana, a vrši se uz pomoć stude-
nata/volontera. Prvi rezultati rada u novo-
stvorenim uvjetima vide se već krajem listo-
pada kada je predana javnosti novouređe-
na Gradska Gipsoteka i to njena antika, a
u javnim glasilima se ističe da je tek sada u
potpunosti uređena, iako se u ovim prosto-
rima nalazi od 1939. i da ju je u nepuna dva
mjeseca pogledalo 1200 posjetitelja što je za
ondašnje prilike velik posjet. Usput se ističe
i da su u tijeku radovi uređenja dvorane u
kojoj će biti izloženi odljevi kiparskih radova
Povijesna zbirka
u vezi s NOB-om. Uz navedeno, počelo je
uređenje uredskih prostorija, fotolaboratorija,
radionica i prostorija zbirki. Vade se eksponati
iz podruma, a u veljači 1946. se otvara zbirka
rimske plastike u četiri male sobe. Prešlo se
istovremeno na adaptaciju ulične zgrade. Sru-
šeni su mnogi pregradni zidovi i sagrađeni
novi, sa stropa velike dvorane odrezano 50
komada velikih vijaka za koloture, postavljeni
su djelomično parketi, obojeni su prostori
za arhiv, zbirku crteža i skica, knjižnicu i či-
taonicu. Uređuje se i predavaonica, dvorana za
povremene izložbe i druge manje prostorije.
Paralelno s uređenjem interijera pokušavalo
se urediti i okoliš te je tako srušen visoki zid
s vratarskom kućicom na ulazu i posađeno je
drveće, grmlje i cvijeće.
Uz navedeno, tijekom 1946. počinju se stvarati
i muzeološki planovi u sklopu kojih se spo-
minje (naravno, kada se za to stvore prilike)
izgradnja nove velike zgrade, vrše se pripreme
Završetak II. svjetskog
rata Gipsoteka dočekuje
u gotovo kaotičnom
stanju. Dio eksponata je
spremljen u podrume zbog
ratne opasnosti, a prostor
je i dalje većim dijelom
pretvoren u skladišta
raznih ustanova.
za izdavanje publikacije o suvremenom hrvat-
skom kiparstvu, izrađuje se bibliografija hrvat-
skih umjetnika, proučavaju se bosanski spo-
menici, intenzivno se fotografira umjetnine.
U radu pomaže i desetak ratnih zarobljenika
koji su kao ispomoć dodijeljeni od Ministar-
stva unutrašnjih poslova. Mirnodopsko vri-
jeme i veliki entuzijazam koji vlada omogu-
ćavaju da se 1947. povodom održavanja za-
grebačkoga velesajma otvori zbirka djela je-
danaest istaknutih hrvatskih kipara, a zbirku
Narodni list opisuje kao zbirku suvremene
domaće plastike u prostoru od oko 4500 m²
u dvije dvokatne zgrade. Tijekom 1947. do-
lazi do izražaja i specifična uloga Gipsote-
ke kao čuvatelja spomenika koji su uklonje-
ni s terena. Najprije se to dogodilo s konja-
ničkim spomenikom bana Josipa Jelačića,
radom Antuna Dominika Fernkorna koji je
u noći 25./26.srpnja 1947. godine poslije de-
montiranja i rastavljanja u 56 fragmenata s
Trga bana Jelačića prevežen u Gipsoteku. Nje-
govu sudbinu dijelit će kasnije i Frangešovi:
Šokčevićev spomenik i reljefi s podnožja spo-
menika kralju Tomislavu.
Gliptoteka JAZU
Rast Gipsoteke se nastavlja na svim područ-
jima te Vjesnik 1948. govori o najvećem mu-
zeju u zemlji za koji kaže: ''Da bi se obišlo
svih 25 dvorana potrebno je prijeći 2000 m,
a izloženo je 3000 predmeta. To znači da
treba utrošiti više od osam sati, ako bismo se
kod svakoga predmeta zadržali samo oko 10
sekundi''. Uz brigu za posjetitelje, zaposle-
nici se bave i prevođenjem deficitarne struč-
ne literature te tako Gipsoteka izdaje prije-
vod ruske publikacije: Rozentalj, a kroz
dvorane umjetničkih muzeja se nastavlja s fo-
tografiranjem, a u skladu s općim društvenim
tendencijama provodi se štednja te ''udarnički
rad''. Kako postoje izgledi da se dobiju sredstva
za adaptaciju prostora nekadašnje strojarnice
pokušava se iz nje dislocirati četiri parna kotla
svaki od po oko 16 tona, no premda se svi
čude da strojevi nisu iskorišteni, ništa se bitno >>
13
 >> ne mijenja. Demontaži se konačno pristupilo
u lipnju 1948. s ciljem da se cijeli posao završi
tijekom ljeta, ali on će biti završen tek 1950.
Unatoč svemu, 1949. god. Gipsoteka je an-
gažirana i oko organizacije izložbe srednjo-
vjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije koja
se treba održati 1950. u Parizu i za tu izložbu
je na terenu odliveno 72 fragmenta kulturno-
povijesnih spomenika.
Tijekom rada na Pariškoj izložbi dolazi i do sve
većega povezivanja s Jugoslavenskom akade-
mijom znanosti i umjetnosti što će između
ostalog dovesti do toga da 23. listopada 1950.
Gipsoteku od gradskoga narodnog odbora pre-
uzima Jugoslavenska akademija i ona ulazi u
sastav Odjela za likovne umjetnosti i glazbu
JAZU, a odlukom Predsjedništva Jugoslavenske
akademije od 9. srpnja 1952. promijenjeno joj
je ime u Gliptoteka (grč. Glyptos ‒ izdubljen i
theke ‒ spremaonica, u širem značenju: muzej
skulpture). S ulaskom Gipsoteke, koja kratko
vrijeme djeluje pod nazivom Muzej plastike,
u sastavu JAZU se javio problem unutar or-
ganizacije Umjetničkog instituta JAZU.
Naime, zbog širine i raznolikosti materijala
kojega je u svom fundusu imala i obrađivala
Gliptoteka, a koji je obuhvaćao skulpture, od-
ljeve kulturno-povijesnih spomenika s područ-
ja Jugoslavije, crteže i grafike, kopije fresaka,
sadrene otiske pečata i novca, numizmatiku,
medalje i plakete, arhivsku građu, bibliote-
ku i fotolaboratorij odlučuje se revidirati fun-
dus te dio materijala uklopiti u ustanove koje
već postoje u sklopu JAZU, a koje se tim ma-
terijalom bave.
Uz to će se tijekom pedesetih godina stalno
raditi i na adaptiranju prostora te će se tako
urediti i cijela zgrada nekadašnje kotlovnice.
Postavljene su betonske deke između katova
i tom prilikom, nažalost, zatvoreni otvori za
dizala, uvedena je električna rasvjeta u izlož-
bene prostore, radilo se sve što je bilo moguće
Zbirka modernog
kiparstva
14
kako bi se uspostavilo uvjete za standardni
muzejski rad. Nadopunjuju se zbirke i arhiv
te rade novi postavi, stručno se obrađuje
građa i u nedostatku slobodnoga izložbenog
prostora uz iznimku izložbe kopija fresaka iz
Lovrana, Hrastovlja i Berma (1956.) priređuju
se izložbe izvan ustanove (Frangešova retro-
spektiva u Umjetničkom paviljonu i Kerdi-
ćeva u Modernoj galeriji), intenzivno se uzi-
maju odljevi na terenu među kojima će pose-
ban značaj imati oni vezani za opus Jurja
Dalmatinca, a čijem djelu će biti posvećena
velika izložba 1964. u Umjetničkom paviljonu.
U šezdesetim godinama, kada su već riješeni
svi važniji organizacijski, personalni i prostorni
problemi rad zadobiva uobičajene muzejske
dimenzije te se odvija u dva smjera.U sklopu
muzejske djelatnosti stručno se obrađuje i sis-
tematizira djela iz fundusa, a rezultate struč-
no-znanstvenog rada prezentira se putem iz-
ložaba koje se povremeno priređuje u vlas-
titom prostoru.
Gliptoteka HAZU
Početkom osamdesetih godina kontinuirano
se počinje s priređivanjem niza retrospek-
tivnih izložaba hrvatskih kipara čiji opusi
do tada nisu bili cjelovito prikazani. Do iz-
ložbenoga zamaha te intenzivnoga povezi-
vanja sa suvremenim umjetnicima dolazi po-
gotovo nakon formiranja izložbe Triennale
hrvatskog kiparstva 1982., kojom se prikazuje
i problematizira relevantne pojave u suvre-
menoj hrvatskoj skulpturi. Nemala pažnja po-
svećuje se i stalnim postavima koji se tijekom
godina ustaljuju kao postav antičke zbirke,
zbirke fragmenata s nepokretnih spomenika
kulturne baštine od IX. do XV. stoljeća, zbirke
skulptura od XIX. do XXI st., zbirke fresaka
od XI. do XV., zbirke stećaka i zbirke medalja
i plaketa. U svom fundusu Gliptoteka ima i
studijske zbirke crteža hrvatskih umjetnika,
Posljednjih godina,
formiranjem četiri
izložbena prostora
potencirana je izložbena
djelatnost te je Gliptoteka
otvorena ne samo
za praćenje likovnih
događanja, nego i za ostale
kulturne manifestacije,
poput promocija knjiga,
koncerata i sl.
sadrenih odljeva grbova s područja Dalmacije
i zbirku sadrenih odljeva zavjetnih pločica po-
moraca iz Perasta (Boka Kotorska). Prostorije
se uređuju u skladu s financijskim moguć-
nostima i postupno se pretvaraju u izložbene
prostore opremljene prema svim standardima
muzejske struke. Fundus se jednako tako po-
većava i unutar svih zbirka.
Izbijanjem Domovinskoga rata prekida se nor-
malno djelovanje Gliptoteke koja od uspostave
samostalne Republike Hrvatske djeluje u sas-
tavu muzejsko-galerijskih jedinica Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti te je njen rad
tijekom rata uz potporu Ministarstva kulture
Republike Hrvatske usmjeren prvenstveno na
zaštitu umjetnina pri čemu se brojna unikatna
djela sačuvana u sadrenim modelima odljevaju
u trajne materijale.
U novim društveno-političkim prilikama po-
sebno dolazi do izražaja aspekt čuvanja djela
jer se spomenici koji su sačuvani u Gliptoteci
(poput Fernkornova bana Jelačića i Frange-
šovih reljefa sa spomenika kralju Tomislavu)
vraćaju na svoja stara mjesta, mjesta s kojih su
skinuti.
Posljednjih godina, formiranjem četiri izlož-
benih prostora potencirana je izložbena dje-
latnost te je Gliptoteka otvorena ne samo
praćenju likovnih događanja nego i ostalim
kulturnim manifestacijama koje često ugoš-
ćuje, poput promocija knjiga, koncerata i sl.
Bogatstvo svog fundusa ova specifična muzej-
ska ustanova prezentira javnosti, uz stalne
postave i posudbom djela za gotovo sve veće
izložbe hrvatskoga kiparstva, bilo da se radi o
problematskim ili retrospektivnim izložbama.
Danas je Gliptoteka HAZU suvremena mu-
zejska ustanova koja se svojim značajem uvrs-
tila u sam vrh likovnoga života, kako Zagreba
tako i Hrvatske, a njeni galerijski prostori spa-
daju među najtraženije i najekskluzivnije.
 Zagrebački gradonačelnici
zaslužan za razvitak
telefonije
Napisao: Branimir Špoljarić
Foto: Arhiv MGZ
U grad otkupljuje zemljište
selu Badovinci na Žumberku 1828.
je rođen Nikola Badovinac, potomak
senjskih uskoka koji su bili raseljeni na
to područje. Budući da je bio iz dobrostojeće
obitelji Badovinac, Nikoli je omogućeno ško-
lovanje u Zagrebu i diplomirao je pravne na-
uke. Postao je financijski stručnjak, ali od
1878. do 1881. nakon aneksije boravi u Bosni
16
Uz formiranje novih
donjogradskih ulica i
njihovih produženja za
Badovinca značajniji
je razvitak telefonije.
Naime 1887. zagrebačka
telefonska centrala, koja je
bila u privatnim rukama,
priključuje prvih tridesetak
građana.
i Hercegovini sudjelujući u organiziranju up-
ravnoga i sudskoga ustroja. U Zagrebu je dje-
lovao kao financijski nadsavjetnik i upravitelj
Katastarske oblasti. Kad se vratio iz Bosne
i Hercegovine, aktivno se uključio u po-
litički život Zagreba i nekoliko je godina bio
gradski zastupnik, da bi 1885. bio izabran za
gradonačelnika. Na toj se dužnosti zatekao
u vrijeme kad se Zagreb oporavljao od kata-
strofalnoga potresa 1880. U gradu se probijaju
nove ulice kao što su Boškovićeva i Voćarska,
a grad otkupljuje zemljište na tadašnjem Saj-
mištu za izgradnju Hrvatskoga narodnog ka-
zališta. Badovinac potiče popločenje ulica u
gradu, a isto tako proširuje vodovodnu mrežu
u Donjem gradu. Za njegova načelnikovanja
uređuje se Ilirska arkada na Mirogoju u ko-
ju su preneseni posmrtni ostaci hrvatskih
preporoditelja koji su bili pokopani na drugim
grobljima, kao što je Ljudevit Gaj bio pokopan
na Jurjevskom groblju, a Vatroslav Lisinski
na groblju kraj kapelice sv. Roka, danas Ro-
kovom perivoju. Nikola Badovinac bio je oštri
protivnik bana Khuena Hedervaryja što ga
je koštalo njegove dužnosti gradonačelnika.
Ban ga je nakon dvije godine suspendirao s
položaja i na njegovo mjesto postavio za iduće
tri godine svog savjetnika Ignjata Siebera. No i
u te dvije godine od 1885. do 1887. Badovinac
je mnogo učinio za grad. Uz formiranje novih
U gradu se probijaju donjogradskih ulica i njihovih produženja za
Badovinca značajniji je razvitak telefonije.
nove ulice kao što su Naime, 1887. zagrebačka telefonska centrala,
Boškovićeva i Voćarska, a koja je bila u privatnim rukama, priključuje
prvih tridesetak građana. Ovaj poznati finan-
cijski stručnjak, političar i gradonačelnik Za-
greba umro je 1902. godine u Kandiji kraj
na tadašnjem Sajmištu Novog Mesta, a zadovoljštinu za svoj rad do-
biva proglašenjem za počasnoga građanina
za izgradnju Hrvatskoga Zagreba i dodjelom plemstva 1896.
U četvrti Ravnice 1931. godine nazvana je
narodnog kazališta jedna ulica njegovim imenom: ulica Nikole
Badovinca ili kraće Badovinčeva ulica.

Vjekoslav Klaić
na poštanskoj marki
Republike Hrvatske
U povodu 150. obljetnice
rođenja Vjekoslava Klaića,
"plemenitog rodoljubnog
i znanstvenog uzora"
brojnih naraštaja hrvatskih
povjesničara, Hrvatska pošta
je 18. lipnja 1999. godine
izdala poštansku marku u seriji
Znameniti Hrvati
Napisala: Dunja Majnarić Radošević
Foto: Muzej HT
U
prvoj polovici 20. st., veliki je hrvatski
povjesničar Vjekoslav Klaić, nakon
smrti "dobio" ulicu u Zagrebu (B. Špo-
ljarić u ''Zagreb moj grad'', br. 12), a u povodu
150. obljetnice njegova rođenja Hrvatska pošta
je izdala poštansku marku s njegovim likom.
Vjekoslav Klaić (1849. − 1929.) je rođen u
Garčinu kod Slavonskog Broda u učiteljskoj
obitelji od oca Hrvata i majke Njemice. Ško-
lovanje je započeo u Varaždinu, gdje je do-
bio domoljubne poticaje, a nastavio u Zagre-
bu. Srednjoškolski profesor povijesti, Franjo
Kožinek, snažno je utjecao na njegovo zani-
manje za povijest. Nastavivši školovanje na
bogosloviji, počeo se baviti književnošću i
glazbom (svirao je više instrumenata, dirigirao
i komponirao). Istupivši iz bogoslovije dvije
je godine radio kao učitelj u Varaždinu i tada
otišao na studij geografije i povijesti u Beč.
Vrativši se u Zagreb radio je kao profesor na
gimnaziji, a zatim i na sveučilištu, 90-ih godi-
O Zagrebu markom i žigom
na 19. stoljeća postaje dopisni, a zatim i pravi
član tadašnje Jugoslavenske akademije zna-
nosti i umjetnosti. Bio je i vanjski član češke
akademije znanosti i počasni doktor praškoga
sveučilišta.
Uređivao je pravaški tjednik "Hrvatska lipa"
i časopis "Vienac", a pokrenuo je i uređivao
glazbeni časopis "Gusle". Bio je i član rav-
nateljstva te potpredsjednik Hrvatskoga glaz-
benog zavoda, a u dirigiranju i komponiranju
promicao je slavensku i hrvatsku glazbu.
Svakako je najznačajnije u njegovu djelovanju
njegovo kompleksno istraživanje povijesti hr-
vatskoga naroda. Njegova djela kao što su npr.
"Povijest Hrvata od najstarijih vremena do
svršetka 19. st." (nedovršeno), "Povijest Bosne
do propasti kraljevstva", "Zemljopis zemalja u
koih obitavaju Hrvati" te monografija o Pavlu
Ritteru Vitezoviću i dr., to i pokazuju.
U svom svestranom istraživačkom radu, ne-
ka je tumačenja zamijenio novima te postavio
Svakako je najznačajnije
u njegovu djelovanju
njegovo kompleksno
istraživanje povijesti
hrvatskoga naroda
brojna nova pitanja. Istraživanjima i prikazi-
vanjima hrvatske povijesti uvodi novi pristup
povijesnim temama, tj. traži obuhvatnu narod-
nu, političku, društveno-gospodarsku i kultur-
no-povijesnu prezentaciju čime je otvorio no-
ve putove i obogatio hrvatsku historiografiju.
Pišući na osebujan način značajna dijela o
povijesti hrvatskoga naroda i sam je ušao u
povijest.
U povodu 150. obljetnice rođenja Vjekoslava
Klaića, "plemenitog rodoljubnog i znanstve-
nog uzora" brojnih naraštaja hrvatskih pov-
jesničara, Hrvatska pošta je 18. lipnja 1999.
godine izdala poštansku marku u seriji Zna-
meniti Hrvati. Kreirao ju je poznati zagrebački
dizajner, Danijel Popović. Marka je veličine
24,14 x 35,50 mm s češljastim zupčanjem 14.
Tiskana je u tiskari AKD u Zagrebu na 102-
gramskom gumiranom papiru u višebojnom
offsetu, u arcima od 20 maraka i nakladi od
250 010 kom.
17
 Povijest zagrebačkog sporta
Planinarstvo je u
tim danima početka
organiziranoga rada bilo
društvena djelatnost,
svjesno opredjeljenje u
ime napretka znanosti,
upoznavanja odlika,
bogatstva i ljepota prirode,
upoznavanje života i
običaja hrvatskoga življa
izvan gradova, promicanje
zdravoga života
Prvi društveni planinarski izlet
18
Napisala: Milka Babović
Foto: iz časopisa "Povijest sporta" i
knjižice "Povijest sporta u Samoboru"
U
prvi sam tren stajao kao opčinjen
daškom vjetra i nepreglednošću svega
oko mene. Okrenuo sam se i pogledao
u dubinu: pod mojim su nogama ležali oblaci
prisni i miroljubivi kao stado jaganjadi. A
alpski vrhunci – ukrućeni ledom i snijegom po-
kriveni – oni su mi se činili na dohvat ruku,
iako su bili duboko u dolinama i usjecima
udaljeni o moga vrha. Desno sam gledao gorje
pokrajine oko Lyona, lijevo čak Marsejski za-
ljev, a bio je udaljen svega nekoliko dana puta.
Rijeka Rhone bljeskala mi je pred očima. Sve
je to ispunilo i moje tijelo i moj duh zado-
voljstvom i smirenjem.
Ovo je isječak iz teksta što ga je napisao Fran-
cesco Petrarka (1304. ‒ 1374.), renesansni pjes-
nik i humanist, povjesničar i arheolog, tragač
za starim rukopisima, filozof i "otac plani-
U svakoj iole temeljitijoj
knjizi o povijesti
planinarstva i alpinizma
naći se podatak da se
Francesco Petrarka 25.
travnja 1336. popeo na
Mt. Ventoux
narstva i alpinizma". U svakoj iole temeljitijoj
knjizi o povijesti planinarstva i alpinizma na-
ći će se podatak da se Francesco Petrarka 25.
travnja 1336. popeo na Mt. Ventoux. Taj 1912
m visoki vrhunac Francuskih Alpi i danas se
ubraja u zahtjevne planinarske izlete. U Pe-
trarkino vrijeme u tom dijelu Francuske nije
Izlet na Oštrc i Plješivicu (skica kretanja)
 društva, HPD-a (1874. u Zagrebu) bilo je pla-
ninarstva: spontanih većih i manjih izleta i
U Zagrebu, u Hrvatskoj istraživanja, a sve to je vodilo do organizira-
akademiji znanosti i noga djelovanja.

umjetnosti, čuva se knjiga, Najpoznatiji planinari

Bilo je posebno zanimljivo pročitati članak
dva desetljeća starija od doktora Željka Poljaka ("Povijest sporta" broj
97, godina 24. lipanj 1993.) i saznati da je i ban
Gessnerove! Napisao ju Josip Jelačić bio planinar.
Saski kralj Friedrich August II. (1797. ‒ 1854.)
je hrvatski pjesnik Petar bio je strastveni botaničar. Obilazeći strane
zemlje doputovao je u Hrvatsku. Na usponu
Zoranić (1508. ‒ 1569.?) na Učku 10. svibnja 1838. pratio ga je carski
major Josip Jelačić. Danica Ilirska objavljuje
To je knjiga "Planine", kraći izvještaj o tom usponu u brojevima 35
i 36, godine 1839. Friedrich August obišao
napisana u Ninu 1536., a je tada Velebit, Zmijsko brdo na Pelješcu i
Biokovo. Na Biokovu je pronašao i novu biljku
tiskana u Veneciji 1569. koja je ušla u svjetski botanički nazivnik kao
Centaurea Fridirici Augusta. >>

bilo ni planinarskih puteva, a kamoli asfal- godina 1874., kada je osnovan "Hrvatski lječ-
tiranih cesta današnjice. Uspon na Mt. Ven- nički zbor" (20. veljače), a Sabor donio zakon o Drveni vidikovac
toux je danas teška kušnja i za profesionalne obvezatnoj nastavi tjelesnoga odgoja u pučkim na Sljemenu, prvi
vozače bicikla, koji svake godine voze utrku školama i preparandijama (14. listopada), objekt u povijesti
"Oko Francuske". osnovano Hrvatsko planinarsko društvo: HPD hrvatskoga
Ali, ljude je i tada gonio nezadrživi poriv da (15. listopada), ban Ivan Mažuranić svečano planinarstva,
otkrivaju, osvajaju, saznavaju, uče. otvorio Zagrebačko sveučilište (19. listopada), podignut je
O svom usponu Francesco Petrarka je pisao u osnovan "Hrvatski Sokol" (27. prosinca). 5. lipnja
svojim proznim djelima i na osnovi njih (na- Hrvatsko se planinarstvo osnutkom društva 1870.
kon rasprava) bez posebnih svečanosti priznat svrstalo na značajno mjesto.
mu je primat. O tome planinari danas uopće
ne spore. Povjesničari tvrde da je najstarije pla-
ninarsko društvo osnovano 1857. u Lon-
Najstarija planinarska knjiga na donu. Pa pogledajmo:
svijetu
Raspravljalo se pak o "najstarijoj planinarskoj
knjizi na svijetu". I tko zna po koji put prof. 1857. Alpina Club, London
dr. Željko Poljak nam nesebično poklanja bi- 1862. Der Oesterreichische Alpenklub
sere iz svoje bogate riznice znanja kroz svoje
zapise i predavanja. Naime, prihvaćeno je da je
1863. Der Schweier Alpenklub
knjiga Švicarca, planinarskoga pisca Konrada 1864. Club Alpino di Torino
Gessenera o planini Pilatus objavljena 1555. u 1868. Der Steirischer Gebirgsverein,
Zürichu, najstarija na svijetu. A to nije točno!
Graz
U Zagrebu, u Hrvatskoj akademiji znanosti
i umjetnosti, čuva se knjiga, dva desetljeća 1869. Oesterreichische Touristen Club,
starija od Gessnerove! Napisao ju je hrvatski Beč
pjesnik Petar Zoranić (1508. ‒ 1569.?) To je
1870. Deutscher Alpenverein
knjiga "Planine", napisana u Ninu 1536., a tis-
kana u Veneciji 1569. 1871. Societa degli Alpinisti Tridenti
Petar Zoranić živio je u Ninu. Bio je opsjednut 1872. Polskie Towarizystwo
ljepotama Velebita i Dinare. Budući da je "Pla-
Tatrazanzankie, Krakov
nine" napisao hrvatskim jezikom svoga vreme-
na, a ne latinskim, knjiga je ostala ostalom 1873. Club Alpine Francais
svijetu nepoznata. Nama je dostupna jer je 1874. Hrvatsko planinarsko
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti tis- društvo, Zagreb
kala Zoranićeve "Planine" uz usporedni pri-
jevod na suvremeni hrvatski jezik.
A da nismo ni kasnije u sebi zatomili poriv Jasno je da u ovom tekstu spominjemo međa-
še naše planinarske prošlosti. Od Zoraniće-
Foto: MGZ

za ljepotama, ali i svim ostalim značajkama

prirode oko sebe, da nismo bili pasivni pro- vih "Planina" (1536. u Ninu) do prve planinar-
matrači zbivanja u svijetu svjedoči izuzetna ske organizacije Hrvatskoga planinarskog

19
 >> Sedam godina kasnije kralj Friedich August II.
ponovno obilazi hrvatske planine, ovoga puta
Klek i Golu Plješevicu u Lici. I tada ga prati i s
njim planinari sada već pukovnik Josip Jelačić.
Iako je major i pukovnik Josip Jelačić plani-
nario po zadatku prateći gosta, članci u Danici
Ilirskoj, a sigurno i usmeno predanje, morali
su se dojmiti šire javnosti. Ne treba smetnuti s
uma da je 19. stoljeće bilo stoljeće probuđenih
interesa za prirodne znanosti, za prirodu sa-
mu, sve je jači bio polet za upoznavanjem svo-
je zemlje.
To razdoblje planinarstva u nas nije bilo puko
izletništvo uz roštilj u prirodi. Odnos prema
odlasku u prirodu bio je u duhu narodnoga
preporoda 19. stoljeća. Književnici, liječni-
ci, prirodoznanstvenici i političari obilaze
Hrvatsku, proučavaju rudno blago, floru i fa-
unu, bilježe, potiču objavljujući knjige, puto-
pise...
Doktor Josip Schlosser, križevački zemaljski
protomedik i botaničar (kasniji prvi predsjed-
nik HPD-a) uspinje se na Kalnik već 1845.
godine. Njegov primjer slijedi 1852. Ljudevit
Vukotinović (preporoditelj, akademik, član/
utemeljitelj HPD-a). Te iste, 1852., njih dvoji-
ca poduzimaju istinski pothvat: veliko puto-
vanje po hrvatskim planinama. Popeli su se
na Klek, Velebit i Ličku Plješevicu. Riječani
1852. svladavaju Učku i tiskaju prvi hrvatski
planinarski putopis. Josip Torbar (akademik,
kasnije suosnivač HPD-a) upoznaje i istražuje
Kalnik i Ličku Plješevicu. Naravno, zagrebački
poklonici planinarenja osvajaju Medvednicu.
A 5. lipnja 1870. na Sljemenu podižu drveni
vidikovac, prvi objekt u povijesti hrvatskoga
planinarstva.
Bude Budisavljević (1843. – 1919.)
književnik, činovnik, pokrenuo je osnutak
Hrvatskog planinarskog društva 1874.
20
Planinarsko društvo u Hrvatskoj
Negdje u travnju 1874. mladi upravni činovnik
u Ogulinu, književnik Bude Budisavljević upoz-
nao je profesora matematike na Sveučilištu u
Grazu, doktora Johannesa Frischaufa, vrsnoga
planinara, dobroga poznavatelja ljepota i raz-
novrsnosti Velebita i Kapele. Spremao se na
Klek. Zagrijao je mladoga Budisavljevića za
osnivanje planinarskoga društva u Hrvatskoj.
Bude Budisavljević odmah pismom upoznaje
s tom idejom svoga prijatelja, prirodoznanca
doktora Đuru Pilara. Doktor Pilar, oduševljen
tom zamisli, uz pomoć istomišljenika saziva
već 15. listopada 1874. u Zagrebu osnivački
sastanak Hrvatskoga planinarskog društva.
Značajna činjenica jest da su osnivači HPD-a i
prvi planinarski društveni djelatnici bili i mnogi
tadašnji znanstvenici i kulturni djelatnici. Uz
Buda Budisavljevića, kao idejnoga začetnika,
pokretač svega bio je dr. Đuro Pilar, osnivač
Na prvoj glavnoj i izbornoj
skupštini odlučeno je
da se organizira "Prvi
društveni planinarski
izlet u Samoborsko gorje,
da se popne na Oštrc i
Plješevicu"
Dr. Josip Schlosser-Klekovski
(1808.-1882.) - prvi predsjednik Hrvatskog
planinarskog društva
znanstvene mineralogije i geologije Sveučilišta
u Zagrebu, zatim prvi predsjednik HPD-a dr.
Josip Schlosser-Klekovski, liječnik, botaničar
i etimolog. Ilirac, suradnik Ljudevita Gaja,
književnik i enciklopedist Ljudevit Vukotino-
vić, dr. Spiridon Brusina, zoolog, malakolog/
stručnjak za mekušce, mineralog i petrograf
dr. Mijo Kišpetić, geograf dr. Petar Matković,
književnik August Šenoa.
Već na tom osnivačkom sastanku (15. 10.
1874.) sastavljena su prva pravila HPD-a i
odmah poslana vlastima na odobrenje. Ono
je stiglo 20. 3. 1875. Nisu čekali ni časka, od-
mah su sazvali i 29. travnja 1875. održali u
Zagrebu Prvu glavnu i izbornu skupštinu. I
na njoj odlučili organizirati "Prvi društveni
planinarski izlet u Samoborsko gorje, popeti
se na Oštrc i Plešivicu". Datum "prve laznje"
(uspona!) bio je duhovski ponedjeljak, 17.
svibnja 1875.
Prvi društveni planinarski izlet
Zadivljujuća je energija i dobra organizacija
tih ljudi koji su inače uz planinarstvo itekako
bili zaposleni. Za 16 dana sve je bilo pripre-
mljeno, svi obavješteni, satnica sastavljena.
Pri tome ne treba zaboraviti da nisu komu-
nicirali elektronskom poštom niti mobitelima,
da je udaljenost od Zagreba do Samobora bila,
istina, u kilometrima jednaka današnjoj, ali je
Samobor tada bio znatno "dalje".
Najpodrobnije opise ostavio nam je Ivica Sud-
nik (1910. ‒ 2002.), u Povijesti sporta (broj 22.
godina VI, lipanj 1875.). Iz Zagreba je večer-
njim vlakom u 20:30 krenulo 12 članova.
U Podsusedu su napustili vlak i redovnom
skelom prevezeni na desnu obalu Save. Tamo
Dr. Đuro Pilar, geolog, sveučilišni profesor,
pokretač osnutka Hrvatskog planinarskog
društva

Zapisnik
Z i ik PPrve redovne
d godišnje
diš j skupštine
k š i HPDHPD-e (29
(29. 4
su ih čekali Samoborci i tri kočije s konjskom
zapregom. Ivica Sudnik opisuje: "Veselo, pje-
vajući prispješe planinci u Samobor. Samobor
je ugledno mjestance, no slabo uređeno za
doček znatnijega broja gostiju, od kojih se pet
ili šest u mjesnoj gostionici mogu smjestiti.
No, gdje nestaje udobnosti velikoga grada, ta-
mo cvate staro hrvatsko gostoljublje te tako ne
bje članovima neprilike..." Svi su bili smješteni
u domovima samoborskih obitelji.
Program je predvidio polazak sljedećeg jut-
ra, 17. svibnja, već u 5:00 kolima do Rude,
odakle bi krenuli uzbrdo pješice. Ivica Sudnik
4. 1875
1875.))
duhovito piše da se krenulo sat kasnije jer
negdje su kasnila kola, a negdje je ugodan
jutarni razgovor uz dobru kavu bio uzrokom
da se zaboravilo na sat. "U 7 sati bje društvo
u Rudah, a oko 8 i pol na Oštrcu, 2298 stopa
nad morem (691 m ). Premda je to napram
alpinskom velegorju neznatna visina, to se
ipak ovaj brijeg, kako mu i ime kaže, odlikuje
svojom strminom, oštrinom... jedva se popneš
na koji šilj, kad eto pred tobom sedlo, u ko-
je se kao u neku dolinu spuštati moraš, da se
odmah na drugi šilj penjati moraš..." Odu-
ševila ih je ljepota pogleda, Sljeme im je u
Zadivljujuća je energija
i dobra organizacija tih
ljudi koji su inače uz
planinarstvo i te kako bili
zaposleni. Za 16 dana
sve je bilo pripremljeno,
svi obavješteni, satnica
napravljena.
daljini izgledalo poput gorostasa. Nakon sata
odmora nastavili su nizbrdicom do prodora u
kojem su se napili "najsvježije vode što je igdje
ima". I na vrhu Plješevice su mjerili kao i Oštrc.
Mjerni uređaj (aneroid) bio je engleski, zato su
visinu izražavali u stopama. Tako je Plješevica
izmjerena 2470 stopa, što su kasnije pretvorili
u 779 metara nad morem. Na Plješevici ih
je dočekala magla, vidik je bio zastrt, ali je i
magla u planini užitak za planinara. Jedino
su skratili silazak, budući da je zaprijetio i
pljusak, a svi u skupini nisu bili već "očeličeni
planinarski veterani". Za bogatom trpezom
domaćina Samoboraca, u ugodnom razgovoru
protkanim duhovitim napitnicama, u trenu je
bilo "devet u krevet" jer je sutra na povratku
trebalo uraniti u cik zore, da bi se u Podsusedu
stiglo na jutarnji vlak za Zagreb. A do vlaka u
Podsusedu je trebalo iz Samobora kočijama
stići u pravi trenutak na savsku skelu i stići do
Podsusedskoga kolodvora, a vlakovi, ma kakvi
bili, kretali su točno.
Na prvom društvenom izletu na Oštrc i Plje-
ševicu bili su predsjednik dr. Josip Schlos-
ser-Klekovski, potpredsjednik Josip Torbar,
dr. Mijo Kišpatić, dr. Đuro Pilar, dr. Koharić,
dr. Plohn, dr. Plivarić, te članovi Vaso Dizdar,
Đuro Crnadak, Danošić, Šabarić i Šarić.
Prema sačuvanim zapisnicima, HPD-u su se
vrlo brzo pridružili botaničari dr. Dragutin
Hirc i Ljudevit Rossi, paleontolog dr. Dragutin
Gorjanović Kramberger, pronalazač Krapin-
skoga pračovjeka, liječnici dr. Ivan Kosirnik i
dr. Antun Lobmayer, prof. Ivan Benigar, inten-
dant Adam Mandrović, maestro Nikola Faller,
povjesničar Natko Nodilo.
Planinarstvo u tim danima početka organizi-
ranog rada bilo je društvena djelatnost, svjes-
no opredjeljenje u ime napretka znanosti,
upoznavanja odlika, bogatstva i ljepota priro-
de, upoznavanje života i običaja hrvatskoga
življa izvan gradova, promicanje zdravoga
života. Zanimljivo je i ovo (razdoblje od 1874.
do 1908.): od 34 rektora 25 su bili aktivni čla-
novi planinarske organizacije!
21
 Zagrebački štikleci
Danas je crkva sv. Marka sa svojim krovom iz 1882. izrađenim od
šarenih glaziranih crjepova kojima su na južnoj strani prikazani
grbovi ''trojedne kraljevine Hrvatske, Slovenije i Dalmacije'' i grb
grada Zagreba, jedan od simbola našega grada
unajmljivao trgovcima za prodaju najrazličitije
robe. Čak je u 18. stoljeću potekla ideja da se
crkva poruši kako bi se dobio što veći pro-
stor za trgovanje na trgu, čemu se odlučno
suprotstavio biskup Maksimilijan Vrhovac,
tražeći da se prije sagradi nova crkva, a onda
neka dođe do rušenja crkve sv. Marka.
Danas je crkva sv. Marka sa svojim krovom iz
1882. izrađenim od šarenih glaziranih crjepo-
va kojima su na južnoj strani prikazani grbovi
''trojedne kraljevine Hrvatske, Slovenije i Dal-
macije'' i grb grada Zagreba, jedan od simbola
našega grada. Tradicija proljetnoga sajmovanja
nastavlja se, a kako je Zagreb postao značajni
trgovački, novčarski, gospodarstveni i kulturni
Napisao: Branimir Špoljarić centar, gospodarska udruga osniva Zagrebački
Foto: MGZ zbor, preteču Zagrebačkoga velesajma.
Prvi zagrebački zbor 1910. trajao je 20 dana,
gospodarstvenici su uspjeli istjerati cirkusne
točke na manje istaknuta mjesta na Zboru i
nametnuti se nekadašnjem šarenilu ozbiljnom
izložbom gospodarskih dostignuća zemlje.
Treći Zagrebački zbor održan je tek 1913.
jer je onaj 1912. bio spriječen balkanskim ra-
tom. Kada je sve bilo pripremljeno za četvrtu
gospodarsku izložbu, buknuo je Prvi svjetski
rat i došlo je do prekida održavanja Zagre-
bačkoga zbora sve do 1922. godine. Te godine
za postavljanje izložbe iskorišten je teren uz
nekadašnju ''Jahaonicu'' u današnjoj Martiće-
voj ulici, koja je dominirala između niskih
izložbenih paviljona. Odaziv izlagača bio je
zaista velik: čak 650 od kojih 117 inozemnih.
Zagreb se nakon Prvoga svjetskog rata sveu-
kupno razvijao, od prodora industrijske pro-
izvodnje i obrtništva do prometa i bankarstva (a
ujedno se slavila i tisućita obljetnica hrvatskog
kraljevstva). Zbog svega toga su se zagrebački
gospodarstvenici odlučili da se Zagrebački
zbor održava i dalje svakog proljeća, a Markov
je sajam postao specijaliziranim sajmom za
pojedine artikle kao što su gospodarski stro-
jevi, automobili, radioaparati, sajam vina i
drugo. Kao zanimljivost spomenimo da je na

I
sprava o osnutku župe i crkve sv. Marka
na starom Gradecu ne postoji, ali nam
zato govori dopuštanje iz godine 1256.,
kojom je kralj Bela IV. dao pravo održavanja
godišnjega sajma oko blagdana svetog Marka,
25. travnja, takozvanoga Markovog sajma, koji
je potrajao do 14 dana svake godine na trgu
ispred crkve.
Do kraja 15. stoljeća na crkvu su bili naslonjeni
drveni dućani – štacuni, koje je magistrat
posjetilo ga je čak 200 000 ljudi, ali je sve to više
bilo nalik kakvoj staroj sajamskoj svečanosti,
velikom prošteništu, nego gospodarstvenoj
manifestaciji.
I drugi Zbor iduće godine pošao je iskustvom
prvoga. Bilo je više zabave i senzacija: šaljive
trke pasa zamijenilo je puštanje balona i topov-
ska paljba. Posebno izvikana senzacija bilo je
hranjenje divljih cirkuskih zvijeri, a zasjenila ju
je samo bitka korijandolima i konfetima. Ali,
prvoj izložbi automobila izlagalo 11 država
i 30 tvornica automobila, a tijekom izložbe
prodano ih je 40.
Na starom prostoru u Martićevoj ulici, Zagre-
bački je zbor ostao do 1936., kada se seli u
Savsku cestu u kojoj nakon Drugoga svjetskog
rata dobiva naziv Zagrebački velesajam, kako
bi nakon toga, zaslugom gradonačelnika Ve-
ćeslava Holjevca, dobio svoj novi prostor na
današnjem mjestu ''preko'' Save.

22

Kavana:
kraljevstvo književnika
Matoševim povratkom u Zagreb 1908. godine, mladi
književnici, poput Nikole Polića ili Ljube Wiesnera, okupljaju
se oko njega uglavnom u kavanama. Kavane postaju njihovo
kraljevstvo, s Matošem na prijestolju.
Napisala: Ines Sabotič
Foto: iz knjige
"Stare zagrebačke kavane i krčme"
U
kavanama se tada književnici upozna-
ju, susreću, razgovaraju, stvaraju. Omi-
ljene su im kavane Elite, Bauer, Kaza-
lišna kavana, ali i Hrvatska kavana, Narodna
kavana, Sloga. Spominju se također i krčma
Matejna, gostionica Jazbina i Frankopan. Sve
su one postaje ''noćnoga križnog puta'' koji za-
vršava ''kod trećih pijetlova'', kako piše Nikola
Polić.
U romantici boemskoga i kavanskoga života
pronalaze određenu slobodu. Naime, pravila
ponašanja nisu strogo propisana jer je ipak
riječ o prostoru u kojemu se provodi slobodno
vrijeme. Nikola Polić sjeća se toga vremena:
''đačka boema, često bez kruha i odijela, ali
nikada bez duha i bez znanja jer ako je i popila
bezbroj kava, ali je progutala i bezbroj knjiga''.
Ljubo Wiesner, jedini koji je cijeloga života
ostao vjeran boemskom životu, objašnjava da
Povijest zagrebačkih kavana
Kavana Bauer u
Frankopanskoj
Kavana, novine i feljton
složno su trojstvo.
Nijedan naraštaj nije
dotad pokazao toliko
je to bio izbor za razvoj ''čula'', a ne ''mišica''.
Naime, taj život ''između mladenačkih ekscesa privrženosti kavanama
i jake volje služiti umjetničkom idealu, rodio
je paradoksom, po kome prezirasmo zdrave koje postaju prava mala
sportove, a kultivirasmo nezdrava sjedenja u
carstva, simboli novoga i
kavani ili krčmi''. U kavani započinju književne
karijere, stvaraju se književne mreže.
Tu se dakako i piše. Pišu se pjesme, književne slobodnoga života, kultna
kritike, polemike, ali i feljtoni. Potonji se raz-
vijaju kao posebna književna vrsta. Ti efemerni mjesta.
tekstovi, kao i kavansko vrijeme, nemaju za
prvi cilj upisati se u dugotrajnost. Riječ je
o kratkoj formi koja se lakše može objaviti
u nekom listu, koji se dakako može čitati u dine ''U kavani o kavani (razmatranje oko jed-
kavani, a dovoljno dobra da ipak ostavi trag. nog stola)''.
Sama tematika feljtona često je opis trenutka, Dakako, takva književna forma popularna je
piščeva impresija što zadovoljava očekivanja i u ostalim europskim gradovima, posebice u
sklonosti čitatelja za trenutačnim emocijama Austro-Ugarskoj monarhiji. Bečke kavane i
običnoga, svakodnevnoga života. Majstor hr- feljtoni rimuju se s Peterom Altenbergom. Ka-
vatskoga feljtona jest (bez ikakve sumnje) An- vana, novine i feljton složno su trojstvo.
tun Gustav Matoš. Možemo posebno spome- Nijedan naraštaj nije dotada pokazao toliko
nuti ''Kafanske varijacije'', zbirku 16 feljtona privrženosti kavanama koje postaju prava ma-
izdanih 1910. u ''Hrvatskoj slobodi''. Slijedeći la carstva, simboli novoga i slobodnoga života
Matoševe stope, Nikola Polić piše 1921. go- − kultna mjesta.
23
 Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti
Vjerojatno nijedna učiteljica u Hrvatskoj nije dobivala toliko javno
izrečenih pohvala i prigodnih čestitki od svojih učenica kao Marija
Jambrišak. Jednako tako bila je priznata u učiteljskoj zajednici, ali i u
javnom životu. A sve to zahvaljujući 40-godišnjem učiteljskom
radu koji nikada nije bio samo puko obavljanje posla.

Marija Jambrišak:
učiteljica koja se pamti

Marija Jambrišak s učenicama

ženskog liceja 1897. godine

Napisala: Štefka Batinić
Foto: Hrvatski školski muzej
(Zbirka izvornih fotografija
i Pedagoška knjižnica
Davorina Trstenjaka)
Naša razrednica i nije sudila kao Vi. Kad bi
ona velikim koracima, rukû unatrag skrštenih,
šetala pred našim klupama, znala bi se
iznenada zaustaviti i zagledala bi se oštrim
pogledom u prvu od tih glavica, koja se dizala
nad prvom klupom. Gledala je u nju oštro
i uporno, te kao da je njezin pogled prodirao
nad prvom "bogatom" klupom, pa onda kroz
drugu iza nje, pa onda kroz cijeli onaj nîz, sve
tamo do posljednje "oselske" klupe. I ostajala
je zadivljena, kao što bi ostao zadivljen svaki,
kome bi se otkrila čudesa sabrana u dvadeset
poredanih dječjih glavica!
Ovako je Ivana Brlić-Mažuranić započela

P
eti razred građanske učione. Tri reda
zelenih školskih klupa, a nad njima
šest nizova okruglih glavica, kao šest
nizova zlatnih bundevica. Punih ili praznih
bundevica? Praznih – rekli biste Vi – i ... pre-
varili bi se.
korak po korak sve dalje i kao da je ubirao
čudo za čudom, njeno je lice sve više poprimalo
izraz udivljenja. Onda nisam znala, kuda ona
to prozire. No sad znam, da je njezin pogled,
davno prije Röntgenova otkrića, umio da
prodre kroz onu prvu bundevicu, što se njihala
zapis o svojoj učiteljici Mariji Jambrišak, koji je
zajedno sa zapisima još desetak njezinih bivših
učenica, objavljen 1927. godine u prigodnoj
knjižici izdanoj u povodu 80. rođendana Ma-
rije Jambrišak. Prihod od knjige bio je namije-
njen za gradnju Doma učiteljica. Iste godine

24
na velikoj skupštini Saveza hrvatskih učitelj-
skih društava proglašena je "prvakinjom hr-
vatskog učiteljstva". Umrla je deset godina
kasnije, 23. siječnja 1937. godine, u 90. godini
života. U oporučnoj bilješci što ju je napisala
tri godine ranije među ostalim je zapisala: "Za
ružna i mrzla vremena molim da se školska
mladež ne vodi na pokop. Nadgrobne govore
otklanjam sa najvećom zahvalnošću. Mjesto vi-
jenac i cvijeće na moj odar, prinos za Dom uči-
teljica."
Marija Jambrišak rođena je 5. rujna 1847. go-
dine u Karlovcu kao sedmo i posljednje dijete
Ivana i Katarine Jambrišak. Kad joj je bilo šest
godina obitelj se preselila u Zagreb. Stanovali
su u Demetrovoj ulici, u neposrednoj blizini
Jelačićeva dvora. Nižu je pučku školu poha-
đala "u onoj staroj kući tik do Kamenitih vra-
ta". Kako je još bila premlada za učiteljsku
školu, majka ju je upisala ponovno u četvrti
razred niže pučke škole, ali u samostanu se-
stara milosrdnica, gdje će završiti i žensku
preparandiju. Šesnaestogodišnja učiteljica bila
je premlada za samostalan učiteljski rad, pa
je školsku godinu 1864./65. provela na praksi
u školi koju su vodile uršulinke u Varaždinu.
Godine 1865. položila je učiteljski ispit, a dvije
godine kasnije dobila je i svoje prvo samostal-
no učiteljsko mjesto u pučkoj školi u Krapini.
Jednaki posao – jednaka plaća
Godine 1871. u Zagrebu je održana Prva opća
hrvatska učiteljska skupština, najmasovniji
skup hrvatskih učitelja u 19. stoljeću. Bila je to
prigoda za prvi javni nastup mlade učiteljice
iz Krapine. Nastupila je kao predstavnica
"gospojinskog odbora" i predložila nekoliko
rezolucija, među kojima i dvije za koje se sa-
ma posebno založila. Zahtjevom da se plaće
učiteljica izjednače s plaćama učitelja – "jed-
naki posao jednaka plaća; jednako pravo za
sve" – ušla je u povijest kao jedna od prvih
predstavnica ženskog pokreta u Hrvatskoj.
Zahtjevom da se plaće
učiteljica izjednače
s plaćama učitelja –
"jednaki posao jednaka
plaća; jednako pravo za
sve" – ušla je u povijest
kao jedna od prvih
predstavnica ženskog
pokreta u Hrvatskoj
Puno godina kasnije Marija Jambrišak će, ve-
zano uz ovaj zahtjev, napisati: "Svaka čast hr-
vatskomu pučkom učiteljstvu! Kako se u stra-
nim zemljama nekolegijalno ponijelo učitelj-
stvo, kada se radilo o izjednačenju beriva s
učiteljicama". Skupština je, naime, prihvatila
sve predložene rezolucije, a uoči same Skup-
štine potporu joj je dao njezin organizator
i već naslućeni "vođa hrvatskog učiteljstva"
Ivan Filipović sljedećim riječima: "Kako vidim,
Vi ste mlada, poletna, a učiteljica zanosna,
samo smjelo naprijed. Mi ćemo još mnogo
godina zajedno raditi. Na skupštini bez straha
predložite spomenute rezolucije."
Drugim svojim prijedlogom da se sposobnijim
učiteljicama daju stipendije i omogući rad u
građanskim školama i državnoj ženskoj uči-
teljskoj školi, koja bi se trebala osnovati, Ma-
rija Jambrišak kao da je predvidjela vlastitu
profesionalnu budućnost. Naime, odmah na-
kon njezina nastupa na Skupštini, prišao joj je
uvaženi gost Friedrich Dittes, ravnatelj bečkog
Pädagogiuma, i predložio daljnju izobrazbu u
svom uglednom zavodu u koji su do tada imali
pristup samo učitelji. Zahvaljujući novčanoj
potpori biskupa Strossmayera te kasnije i
stipendiji Kraljevske zemaljske vlade, iz Beča
se, nakon tri godine, vratila osposobljena za
učiteljicu u višim pučkim školama. Od 1875.
godine radila je kao učiteljica u Višoj pučkoj
djevojačkoj školi u Zagrebu, a od 1892. do
umirovljenja 1912. u zagrebačkom ženskom
liceju.
Naobrazba ženskog spola
Najveći dio svog učiteljskog radnog vijeka
Marija Jambrišak provela je poučavajući žen-
sku mladež. Jednako je tako najveći broj nje-
Korice brošure Viša školska naobrazba
korisna je ženi iz 1883. godine
Najveći dio svog
učiteljskog radnog
vijeka Marija Jambrišak
provela je poučavajući
žensku mladež. Jednako
je tako najveći broj
njezinih pedagoških
tekstova posvećen pitanju
"naobrazbe ženskog spola".
zinih pedagoških tekstova posvećen pitanju
"naobrazbe ženskog spola". Iako je istup na
Prvoj učiteljskoj skupštini možda nagovijes-
tio beskompromisan i borben duh mlade
učiteljice, njezin je kasniji rad na "ženskom
pitanju" ipak više imao odlike socijalno prih-
vatljivog realizma negoli beskompromisnog
idealizma. Je li diplomatski pristup bio više
odraz zrelosti i iskustva ili smišljene lukavosti
teško je reći. U svakom slučaju svojim je radom
razbijala predrasude o potrebi višeg ženskog
obrazovanja te, zajedno s nekolicinom isto-
mišljenica i uz naklonost tadašnjeg ministra
prosvjete Ise Kršnjavoga, pridonijela osnivanju
ženskog liceja u Zagrebu (1892.), prve državne
potpune (osmogodišnje) srednje škole na
području Austro-Ugarske Monarhije. Punih je
20 godina radila u liceju, obrazovala i odgajala
buduću žensku hrvatsku intelektualnu elitu.
Njezina učenica i prva žena doktorica znanosti
u Hrvatskoj, Milica Bogdanović, o svojoj je
bivšoj nastavnici zapisala: "Marija Jambrišak
imala je vremena i energije za sve što je bilo
potrebno liceju i licejkama: osam je godina
bila čuvarica zemljopisno-povijesne zbirke,
dvanaest godina knjižničarka, mnogo puta
vodila je maturantkinje na naučna putovanja,
i nikad pritom nije štedjela sebe."
Važnije pedagoške radove objavila je u Na-
pretku tijekom posljednja dva desetljeća 19.
stoljeća: Viša školska naobrazba korisna je
ženi u svakoj prilici života (1883.), O namješ-
ćivanju učiteljica na dječačkim pučkim škola-
ma (1886.), Majke! Domovina vas gleda!
(1891.), Kako valja udesiti ženski uzgoj, da što
korisniji bude po naš obiteljski život (1892.)
i Žena nekoć i sada (1897.). Raznim se prilo-
zima javljala i u Vijencu, Lipi, Domaćem og-
njištu te časopisima za djecu i mladež Smilju
i Pobratimu. Zajedno s Jagodom Truhelkom
bila je prva urednica časopisa Na domaćem
ognjištu (kasnije Domaće ognjište), što ga je
1901. godine kao "list za porodicu", namijenjen >>
25

Korice i naslovna stranica
prvog, luksuznog izdanja bon-tona iz 1896. godine
>> prije svega "hrvatskoj majci", "čuvarici doma-
ćeg ognjišta", pokrenuo Hrvatski pedagoško-
književni zbor.
O pristojnom vladanju
"Godine 1894. u svibnju došao Filipović s Kug-
lijem k meni i zamolio me, da napišem knjigu
"O pristojnom vladanju", a tiskara Kugli-De-
utsch će ju izdati. Ja sam na tom već radila,
uvidivši da nam je takova knjiga od potrebe.
Zato sam se sada svom pomnjom i ljubavlju
dala na posao, da djelo što prije i bolje dokraj-
čim. I ono je dotiskano polovicom listopada
1895." Tako je dakle, prema sjećanju same
autorice, nastao popularni, luksuzno oprem-
ljeni, bon-ton koji je zasigurno bio obaveznim
inventarom svake građanske obiteljske knjiž-
nice i prigodan poklon u raznim prigodama.
Upute za dobro vladanje u obitelji, društvu i
javnom životu "začinjene su lijepim i pleme-
nitim mislima naših pjesnika. Kao "duševnu
hranu" ženskoj mladeži namijenila je knjigu
Znamenite žene s pričama o životima povijes-
nih osoba koje bi mogle biti uzorom mladim
djevojkama.
Udružene žene i humanitarni rad
Ideja o osnivanju ženske udruge pojavila se još
1872. godine, ali je do njezine realizacije došlo
gotovo 30 godina kasnije. Marija Jambrišak se
tada iz Beča pridružila učiteljskoj delegaciji
iz Hrvatske na skupštini njemačkih učitelja u
Hamburgu i kada je kao "najvještija u govoru
njemačkom" na sastanku s njemačkim kole-
gama izvještavala o hrvatskim školskim prili-
kama, ostala je bez teksta na upit o ženskim
udruženjima. Filipović joj je tada rekao da čim
završi nauke u Beču i vrati se u Hrvatsku neka
radi na osnivanju ženske udruge. Međutim
u Hrvatskoj tada još nije bilo razumijevanja
za to, pa ni među samim ženama. Jedna joj
je "vrlo poštovana gospoja" otvoreno rekla:
26
"Pustite žene na miru u kući; za njih je samo
igla, pletivo i kuhača."
Konačno 1900. godine osniva se nekoliko žen-
ski udruga. Prvo je osnovan "Gospojinski klub"
a zatim i "Gospojinska zadruga za obrazovanje
i zaradu ženskinja u Hrvatskoj i Slavoniji" ili
"Zemaljska gospojinska udruga" kojoj je svrha
"podupirati ženskinje u daljnjoj višoj naobrazbi,
brinuti se za usavršavanje kućanstva i nastojati
oko proširenja privredne sposobnosti žen-
skinja". Jedna od prvih akcija Udruge bila je
prikupljanje sredstava za spomenik tragično
preminuloj kraljici Elizabeti. Međutim, novac
je, zalaganjem Marije Jambrišak, umjesto za
kameni spomenik upotrijebljen za osnivanje
djevojačkog internata u kojem će biti devet
besplatnih mjesta za školovanje siromašnih
djevojaka, iz svake županije po jedna te jedna
iz Zagreba. Internat je otvoren 1. rujna 1900.
godine u Opatičkoj ulici, gdje se danas nalazi
Marija Jambrišak se nije
udavala. Bila je to njezina
svojevoljna odluka. Kada
je školskim zakonom iz
1888. godine uveden tzv.
celibat učiteljica, javno
je istupala protiv toga
ističući da upravo udata
učiteljica može biti dobar
uzor školskoj mladeži.
"
"Učenički dom Marije Jambrišak".
IIz Gospojinskog kluba, čijom je tajnicom 18
ggodina bila Marija Jambrišak, potekle su ini-
ccijative za osnivanje "Doma za činovničke udo-
vvice i siročad", podizanje spomenika bisku-
ppu Strossmayeru i osnivanje "Lige za zaštitu
ddjece" unutar već postojećeg "Društva za pre-
hhranu siromašne djece grada Zagreba". Liga se
pposebno angažirala oko djece koja su tijekom
PPrvog svjetskog rata ostala bez jednog ili oba
rroditelja. Za njih je u Selskoj cesti bilo uređeno
ssklonište, u kojem su, uz stan i hranu, dobivala
i osnovnu izobrazbu koja im je omogućava
ssamostalan život.
Treba spomenuti da je 1900. godine osnovan
T
i "Gospojinski klub učiteljske čitaonice" ili
""Klub učiteljica" koji je 1904. godine prerastao
u "Udrugu učiteljica Kraljevina Hrvatske i
SSlavonije" čija je dugogodišnja predsjednica
bbila učiteljica Milka Pogačić.
Prije svega – učiteljica
P
Marija Jambrišak se nije udavala. Bila je to
njezina svojevoljna odluka. Kada je školskim
zakonom iz 1888. godine uveden tzv. celibat
učiteljica, javno je istupala protiv toga ističući
da upravo udata učiteljica može biti dobar
uzor školskoj mladeži. Osim majčinske briž-
nosti i pažnje koju je poklanjala svojim učeni-
cama, bila je i drugom majkom djeci svoga
brata Janka Jambrišaka, inače poznatog zagre-
bačkog graditelja, nakon prerane smrti nje-
gove supruge.
Vjerojatno nijedna učiteljica u Hrvatskoj
nije dobivala toliko javno izrečenih pohvala i
prigodnih čestitki od svojih učenica kao Ma-
rija Jambrišak. Jednako tako bila je priznata u
učiteljskoj zajednici, ali i u javnom životu. A
sve to zahvaljujući 40-godišnjem učiteljskom
radu koji nikada nije bio samo puko obavljanje
posla. Stoga je ona prije svega učiteljica, pa tek
onda i prva naša feministica.
Marija Jambrišak 30-ih godina 20. stoljeća
Fotografije
Vladimira Vučinovića
iz monografije
"Djeve sa zagrebačkih
pročelja"

Djeva iz
Frankopanske 14
 Glumačka radionica Zdenke Heršak

Kada bih jutrom izašla na cestu ispred kuće, koja nije bila
asfaltirana pa sam tako bila u direktnom dodiru sa zemljom, i
kada bih tada pogledala prema samom vrhu Sljemena, moj bi
mi grad bio ''na dlanu''

toga vremena pidžame su se nosile za

Napisala: Zdenka Heršak
Fotografije: Privatna arhiva
strand šetnju po Lidu naše Abazije.
Tako se odijevao svijet iz nobles obliža.
Tako se ''zbigecan'' – pretpostavljam
– šetao Gustav Mahler, moj svekar
Miroslav Frelić, osnivač prvih banaka
na Zrinjevcu, ruski prinčevi Romanovi,
češki bogataši…
Naš grad je bio kozmopolitski grad, u
nijednoj strukturi nije bio zapostavljen
i uvijek je davao sve mogućnosti nao-

P
anorama od Trnja do Sesveta nije se
uvijek razotkrivala, koji put bi bila
zamračena maglicama, ovisno o atmo-
sferama tlaka zraka, ali kad je zrak bio čist i
proziran, grad mi se približavao u čaroliji…
Sljeme bi treperilo u zelenilu boja, a jasno
se vidio i toranj katedrale i mala crkvica na
sesvetskom brijegu. Ta bi se crkvica rijetko
vidjela i to samo iz našega dvorišta ili kad bi
sunce bilo na zalazu. Onda bi zlatna zraka sun-
ca padala samo na tu crkvicu, kao što kazališni
reflektor osvjetljava neki određeni predmet.
Kulmerova livada
Kulmerova livada je bila međa između grada
i moga kvarta. To je bila livada ogromne za-
premnine, mogla bi se usporediti s četiri
Jelačić placa. Ona se prostirala od moje kuće
do današnje Radničke ceste. Bila je puna obilja
ljepota i raskoši kojom nas Zemlja uveseljava.
Ljeti smo koristili puteljak kroz livadu jer nam
je to bila prečica. Trava je bila tako visoka da
bi se vidjela samo glava prolaznika, mi djeca
smo bili vidljivi tek kad bismo došli na cestu
ispred kuće.
Kako nije bilo kriminala nad djecom, nismo se
bojali hodati preko livade sami. Nitko na djecu
nije prenosio strahove jer nije bilo razloga.
Znali smo samo uz puteljak vidjeti polegnutu
travu u kojoj su se valjali parovi zaneseni
ljubavnom igrom. Ne sjećam se da se ta trava
ikada kosila. Moji su mi rekli da ju je ophodio
i nadgledavao sam grof Kulmer. On bi se
dovezao u kočiji do našega kafića. Tata bi ga
poslužio himbersaftom, kava se u to vrijeme
uopće nije pila. On ne bi izlazio iz kočije.
Sestra se sjeća da je bio obučen u svilenu
pidžamu. Ako pogledate u modne časopise
brazbe i napretka. Mjesto moga ro-
đenja mi je nudilo sve ono što sam
mogla prepoznati kao svoj interes i,
naravno, svoju sreću. Zato ja ne mogu
reći da samo volim Zagreb jer ljubav
je prevrtljiva diva: sad je ima sad je
nema… Taj grad je odredila meni
moja sudbina – tu je moj početak i
moj kraj. Ovdje mi je darovan život
i tu je sjeme izraslo u stablo. Zato ja
potpuno pripadam njemu.
Kako nije bilo kriminala
nad djecom, nismo se
bojali hodati sami preko
livade. Nitko na djecu nije
prenosio strahove jer nije
bilo razloga. Znali smo
samo uz puteljak vidjeti
polegnutu travu u kojoj su
se valjali parovi zaneseni
ljubavnom igrom. Ne
sjećam se da se ta trava
ikada kosila.
Mogu reći da sam vidjela i ljepše gradove.
Ali obično ljubav i pripadanje nema veze s
ljepotom jer ona se može zaboraviti, ona se
može i ne vidjeti…
Stjepan Radić
U mladosti nam roditelji često ponavljaju
svoje doživljaje kako bismo ih nosili u sebi
kroz život. Sjećam se moje grose Doroteje
koja je svaki razgovor započinjala sa sjećanjem
na Khuena Hedervaryja. Ja bih samo prevrtala
očima i u sebi rekla: ''Bože, zar opet Khuen?''
Danas se ne sjećam niti jedne njezine priče
o tome kako je bilo u doba njezine mladosti.
Kakva šteta! Roditelji su mi ponavljali događaj
koji se zbio oko ubojstva Stjepana Radića. Moj
otac je bio veliki Radićevac. Dugo je visjela
slika Stipice u našem kafiću i u vremenu kad
je to bilo opasno i kad su na javnim mjestima
visjele slike poglavnika, a zatim Tita. Otac
je bio vezan uz Radića i on mu je bio ''alfa i
omega''. Kad je Stjepan Radić umro, velika je
žalost zavladala u našoj kući. Išlo se na ispraćaj.
Hodalo se do Branimirove ulice, odande
tramvajem do Jelačić placa, a od Jelačić placa
do Mirogoja pješke. Bila je predugačka kolona

36
u kojoj sam se i ja mučila jer sam bila u
majčinoj utrobi. Tata je jako plakao. On nije
bio čovjek koji bi se stidio svojih emocija.
Ja sam plakala zajedno s mojom mamom.
Kako sam imala veliku strast za životom
rodila sam se tjedan dana iza ispraćaja. A
danas se mogu pohvaliti da sam dala svoj
obol za velikoga Hrvata.
Kazalište je bilo velika ljubav mog oca Mi-
lana. Već me u djetinjstvu vodio na predstave
u HNK, a sam je pisao rodoljubne pjesme i
igrokaze koje smo ljeti izvodili u prebujnoj
prirodi ispred kuće, gdje je rasla bazgovina,
drenek, trnule i stabla divnoga, nježnoga
gloga… Tu su Savićani podigli pozornicu.
Tata je pisao ulogu za mene, on je bio moj
prvi i jedini pisac. Scene košenja trave su
bile odigrane realno u travi, a ''glumci'' su,
osim što su morali znati glumiti, morali
znati i kositi pravim kosama. Na predstavu
su došli Trnjani, koji su uglavnom bili naši
gosti, voljeli su piti, a poslije se potući. Onda
Sigečica gdje je bila naša župa i naš župnik koji
nas je posjećivao i blagoslovio novi čamac. To
je danas kvart oko Autobusnoga kolodvora.
A Peščenica (okrug Željka Malnara), to su
bili naši jako ''fini'' gosti. Uglavnom su bili
ribiči. Tako mogu zaključiti da su svi susjedni
kvartovi vidjeli našu predstavu i do kasno u
noć se zabavljali: jeli, pili, plesali i pjevali.
Širenje grada
Jednoga je dana mama došla kući iz grada
i rekla da je čula da Savice više neće biti, da
će do naše kuće ''doći'' grad i voziti tramvaj.
Moja sestra i ja smo se grohotom smijale.
Od silnoga smo je smijanja zaboravile upitati
gdje je to čula. Znale smo da bi u grad išla kod
frizera na trajnu ondulaciju ili u kupovinu kod
Kastner & Öhlera (današnju Namu), a voljela
je na Jelačiću ići na hrenovke kod Gavrilovića
(koji je i danas na istome mjestu). Uglavnom,
kasnije sam zaključila – tu je negdje načula
kakva budućnost čeka našu Savicu.
Čitala sam ''Ispovijesti'' J. J. Rousseaua. U
jednome dijelu opisuje svoje jade nakon što
je njegova filozofija ismijana od francus-
ke javnosti i književnika. U tom se vreme-
nu nastanio u selu izvan Pariza – Cligna-
ncourtu. Opisao je Clignancourt i ljepotu
malih brežuljaka, okolnih vinograda, div-
nih seljaka/poljoprivrednika koji su uzga-
jali stoku… Lutao šumarcima i naricao nad
svojom sudbinom. Gdje je sada taj Clignan-
court? Tamo gdje je bio i prije, ali drugačiji.
Sada je centar Pariza. Svaka promjena zare-
že u živo meso uspomena.
Kako mogu zaboraviti moju livadu koja
mi je od rane mladosti razvila glad za lje-
potom? Livadu nisam samo vidjela očima,
čula sam je i slušala kako bruji sve u njoj
jer sve raste, sve pjeva i zvone staklena
zvonca i pucaju mali balončići maslačka i
leti sjemenje zrakom, dolete tanke, tanke
stabljike majčinih suzica i njišu se na pov-
jetarcu. Kako da zaboravim branje kim-
la sa sestričnom Dragicom i susjedama.
Vidim kako se kiml suši po čistim bijelim
stolnjacima. Brundanje bumbara, pčela
stvara orkestar radosti postojanja, kojeg
nisam nikada poslije čula.
Mislim da grof Kulmer nije imao odvaž-
nosti kositi svoju livadu. Vjerojatno nije htio
nebu oduzeti tu ljepotu da je gleda. Pustio je
Kad se Savica zatrpala da priroda radi svoje i brine se sama za sebe.
Možda je on bio upravo takav? Tko to danas
bilo je to vrijeme njenoga može znati?
naprasnog umiranja. Zatrpavanje Savice
S druge strane obale Savice lovci su lovili pre-
Opraštali smo se od pelice koje su imale svoja staništa u šipražju.
To je područje bilo ničija zemlja puna raz-
uspomena kupanja, norodnih ptica i životinja.
Kad se Savica zatrpala bilo je to vrijeme nje-
vožnje čamcima, zimi noga naprasnog umiranja. Opraštali smo se
od uspomena kupanja, vožnje čamcima, zimi
kilometarskim sklizanjem kilometarskim sklizanjem na nekim mjestima
ispod svinutih grana punih inja. Ne znam jesu
na nekim mjestima ispod li bila ljepša ljeta ili zime na toj maloj, maloj
Savi?
svinutih grana punih inja. Danas se na tim lokacijama nalazi jednim
dijelom Folnegovićeva ulica, nogometno ig-
ralište, autostrada, Coca-Cola, ali moja rodna
kuća još se drži na svome mjestu, mada kli-
mava ''kao stare babe zub''.
Kad se na drugoj obali Savice gradila džamija,
bio je ugrožen katolički duh moje sestre. Rekla
sam joj: ''Kad se hodža popne na minaret i
započne svoju molitvu, ti se samo pridruži uz
njegovu molitvu: one će se ujediniti…''
Hodajući danas po nasutoj Savici mogu se vid-
jeti zaboravljeni visoki jablani kojima se njišu
vrhovi, iznad njih prolaze oblaci kao što prolazi
vrijeme i baš ništa zemaljsko ih ne dotiče.
Nešto je moralo umrijeti da bi se rodilo novo,
a upravo je to najteže prihvatiti. Taj se prirodni
zakon ne može iskorijeniti. Ako osoba tijekom
života nauči prihvaćati, kreće se s vremenom
dalje…kreće se i uvijek s promjenom ponovno
živi – drugačije.
37
 Kako Zagreb vole pjesnici i pisci
Dobriša Cesarić
Slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san o slapu da bi mogao sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
Iz starih kajkavskih pjesmarica
Savske vode, sim
tecete...
Savske vode, sim tecete,
dragi mojoj porecete,
da na bregu sedeč verno,
zaklinjem vas ja nesmerno.
Ako bute blizu tekle,
da bi dragoj to porekle,
da z men' suze me vozite
i to jednu nju prosite:
Ak' se samo vode tekne,
taki ruku naj odmekne;
putovanje suz' bu lehko,
niti moje srce žmehko.
Ak' vas pako pusti teči
prez pogleda i prez reči,
Črnom morju vas izručam
i za pokop preporučam.
To vas vendar, vetri, prosim
za 'nu lubav, koju nosim:
zdihavanje povrnete
i od suz' ga odvrnete.
Morebiti vreme dojde,
kada znovič na pot pojdem
ter ga draga na stan prime.
Vsa mi žalost onda mine.
38
Teče i teče
jedan slap...
Tekst i izbor: Snježana Antunović
R
ijeke ponekad razmeđuju države, ponekad su žile
kucavice gradova, katkada se lijeno razlijevaju i vuku
nizinama, zajedno s lađama i teglenicama, ima ih ši-
rokih kao more, a ima ih koje brzaju kanjonima, grme sla-
povima i zaiskre kaskadama, poniru u kamenjarima ili nestaju
u oceanima. I tako njihove vode obilaze svijet. Neke su žute
i muljevite, a neke prave ljepotice. I. G. Kovačić je, mislim,
napisao jednu od najljepših rečenica o rijeci: ''A Kupa je dalje
tekla mirno, slična teškoj zelenoj kosi u koju je slap kao biserni
češalj zadjenut!''
Ivan Goran Kovačić Mostovi premošćuju, nadsvođuju rijeke, povezuju njihove
obale, gradove i ljude (ali, nažalost i razdvajaju). A ima ih
Beli most svakakvih. I onih ''previše burnih'' i onih ogromnih, što ''pre-
skaču'' obale zaljeva, a i spletenih od konopaca zaljuljanih nad
Preskočil je reko, kanjonima; neke su gradili nespretni, neimenovani, a pred
nekima čovjeku zastane dah od njihove ljepote. A sve je to
V hrptu se je svil, stvoreno za čovjeka i od čovjeka.
Bel ko čisto mleko
I velo od vil.
To so dva se vala Milivoj Slaviček
Slila vu jen tren; Rijeke
Slika je ostala
Od njihove pen. Rijeke teku da im ljubav ne obalama raste
vir vuče jučer i danas, zelena tišina
Srebrna se riba rijeke će teći kao neka misao do daljina
K njemu pripelja, vode idu odnekud gdje se praljudi časte
Voda se zaziba:
On se v nje smehlja. gdje su imale oči pune nekih budućih spomenika
Čovjek je sam uz vodu kao čista šuma
Kada riba projde, gluho povezan s prahodom ljudi, okolinom Zvjezdanog
On tiho zaspi- Kuma
Kočijica dojde mutna prisutnost iskona tiha nesvijest slika.
Pa ga probudi;
Rijeke će možda primijetiti da nas nema
Strese se od sreče one su donijele u nas neke nejasne što su bili
Da ne more jač; uhvaćenu našu sjenu možda će predati jednome moru
Popevko okreče
Kočijin kotač: One su tiho stravične, nehotično dobre, nijema
Beli beli beli most prisutnost najprečeg, ratovi, vrijeme u svojoj sili
Ko slonova kost! mutno gusto tečenje, napjev u šutljivu gibljivu zboru

Anđeo zahvalnosti
Tekst i slika: Edit Glavurtić
N
epobitna je činjenica da živimo u do-
ba egoizma.
Prve poduke primaju se još u dje-
tinjstvu, pod maskom ljubavi i brige djeci se
zapravo usađuje osjećaj da je svijet mjesto
gdje se može slobodno uzimati ne dajući niš-
ta zauzvrat, ne nadopunjavajući uzeto. Sve je
ponuđeno. Nema ograničenja. Hvala je ne-
poznata riječ.
Djeca ''preslikavaju'' ono što vide od odraslih.
I tako se ubrzano stvara jedan sivi svijet u
kojemu su dani sve kraći i kraći jer žurbom
skraćujemo vrijeme.
Svijet bez cvrkuta ptica, sjaja sunca i mirisa
cvijeća. Ono što ne vidimo za nas ne postoji.
Nestaju sitne ljubaznosti jer ih malo tko pre-
poznaje i primjećuje.
Zarobljeni u svijetu kojega smo stvorili prema
vlastitoj mjeri: umorni, napeti i puni briga vu-
čemo teške, često nepotrebne terete. Oči su
nam zatvorene za ljepotu malih stvari, a srca
za čaroliju sitnica.
Ponekad je potrebno da se dogodi nesreća da
bismo ponovno naučili gledati i slušati. Da
bismo ponovno pronašli jednostavne stvari
koje smo zaboravili.
Bolest, saobraćajna nesreća, gubitak posla, sve
su to katastrofe kojih se bojimo.
Ali, oni koji su ih preživjeli, reći će da su to no-
ve mogućnosti koje su im promijenile život.
Pred neizmjernim čudom stvaranja potrebna
nam je poniznost.
Kad vidim koliko sam sitna i neznatna, i koliko
je malo potrebno da me drugog dana više ne
bude, postajem mekša, postajem zahvalna za
priliku da sad budem ovdje.
Zahvalna za svaki dan kada se probudim pa
makar i kiša padala!
Zahvalna za zdravlje, oči koje vide, uši koje
čuju, ruke koje rade, noge koje me nose.
Zahvalna za obitelj, za prijatelje, za privilegij
Anđeo u slici
Anđeo zahvalnosti na mojoj
slici prikazan je kao lik okićen
plodovima i cvijećem, znacima
vidljive realnosti udjenutim u
kosu, otvorenih dlanova koji
pružaju male darove voća,
tako neznatne da ih i ne
doživljavamo kao darove, već
nešto obično i svakodnevno,
nešto što najčešće uopće ne
primjećujemo.
A u njima je cijeli svijet!
da se bavim prekrasnim poslom.
Zahvalna za sve moje tuge i rane jer su me
omekšale da osjetim patnju drugih.
Važno je često upotrebljavati riječ HVALA.
Time otvaram svoje srce i ljubazno uvažavam
tuđi trud. Jer je netko za mene uradio nešto
što možda nije morao.
I jer ne želim postati slična onoj staroj gospođi
iz tramvaja koja bahato sjeda na ustupljeno joj
mjesto ne nalazeći potrebnim da se zahvali
mladoj ženi koja joj je mjesto ustupila. Pa to se
samo po sebi podrazumijeva!
Mnogo je drskih nezahvalnika svugdje oko
nas, svih uzrasta.
Osobito je tužno kad su to stariji ljudi jer su
dosegli svoj životni vrhunac, a da ništa nisu
naučili. A prilike za popravak sve je manje.
Anđeo zahvalnosti na mojoj slici prikazan je
kao lik okićen plodovima i cvijećem, znacima
vidljive realnosti udjenutim u kosu, otvorenih
dlanova koji pružaju male darove voća, tako
neznatne da ih i ne doživljavamo kao darove,
već kao nešto obično i svakodnevno, nešto što
najčešće uopće ne primjećujemo.
A u njima je cijeli svijet!
To je osmijeh djeteta. To je briga roditelja. To
je utjeha prijatelja. To je sve ono čiju važnost
uvidimo tek kad to izgubimo.
''Anđele zahvalnosti
Učini me dostojnom primati obilje
Svih darova kojima sam svakodnevno
obasipana
I blagoslovi me poniznošću da spoznam
Veličinu Onog koji je izvor tih darova
I pomogni mi reći hvala
Rukama onih koji me u Njegovo ime daruju.''
39

Drugi izgrađeni objekt je zgrada arhitekta
Turine
Treći izgrađeni objekt je peterokatnica na
sjevernoj strani bolničkog kompleksa
Četvrti izgrađeni objekt je bolnička zgrada
arhitekta Vodičke
48
Sanatorij u Klaićevoj Tekst i slike preuzeti iz knjige:
Zbornik Klinike za dječje bolesti
radio je četrdesetak (Zagreb, studeni 1997.)
godina, da bi se u
njemu 1951. godine,
D
rugi izgrađeni objekt u bolničkom
kompleksu plod je potrebe da se za-
odlukom Ministarstva počne radom na medicinsko-preven-
tivnoj pedijatrijskoj zaštiti. Izgradnju je opre-
zdravstva, formirao mom potpomogao UNICEF. Kasnije je taj
objekt bio u izravnoj funkciji dječje bolnice.
Odjel dječje kirurgije, Projektni zadatak koji je 1953. godine izradio
arhitekt Vladimir Turina, bio je izrazito zahtje-
a godinu poslije van jer je tražio integraciju objekta koji je bio
novog arhitektonskog oblikovanja u postojeći
osnovala Dječja prostor, s dominantnom secesijskom zgradom.
Osim toga, objekt se gradio na izrazito uskom
bolnica koja je imala prostoru staroga parka između postojećih
zgrada. Za taj objekt arhitekt Turina dobio je
150 kreveta i Odjel za posebnu nagradu i priznanje.
pedijatriju te Odjel Treći objekt, površine 2100 m², čija je grad-
nja završena 1964. godine, peterokatnica je
za dječju kirurgiju. smještena na sjevernoj strani bolničkog kom-
pleksa, u Prilazu Gjure Deželića. U tom je ob-
Prenamjenom jektu smještena centralna predavaonica, admi-
nistrativne službe i ured ravnatelja, knjižnica,
Sanatorija za potrebe polikliničke ambulante i savjetovališta, sa šest
stambenih apartmana za poslijediplomante.
djece učinjeni su Četvrti objekt izgrađen je u kompleksu Dječ-
je klinike Zagreb, bio je arhitektonski naj-
unutarnji zahvati i zahtjevniji. Zahtijevalo se da udovolji slože-
nim urbanističkim i tehničkim uvjetima uz
rekonstrukcije, dok je izvanredno ograničene okolnosti na terenu i
da pri tome zadovolji brojne medicinske za-
vanjski izgled zgrade htjeve. Tog se zadatka, godine 1973., prihvatio
arhitekt Mladen Vodička, koji je imao bogato
ostao u izvornom iskustvo u projektiranju zdravstvenih obje-
kata. Objekt je 1987. godine uspješno zavr-
obliku. šen i predan na upotrebu. Taj novi objekt
Klaićeva bolnica
funkcionalno je povezan sa starim bolničkim
prostorima u jednu bolničku cjelinu. Novim
objektom, ukupne površine 4000 m², riješe-
no je protuatomsko sklonište, nova bolnička
kuhinja, izgrađen novi energetski čvor, uve-
dena centralna distribucija plinova, a izgra-
đena je i poliklinička pedijatrijska i kirurška
hitna služba s operacijskom salom, Odjel in-
tenzivne terapije i dvije etaže s bolesničkim
krevetima, što je ukupni posteljni kapacitet
klinike povisilo na 240 bolesničkih kreveta.
Usporedno s gradnjom tog objekta, potpuno
su preuređene operacijske sale koje su i
kasnije, tijekom 1993./94.godine doživjele još
dodatnu adaptaciju i povećanje prostora. U
to vrijeme formirana je i izgrađena centralna
bolnička sterilizacija, koja do tada nije po-
stojala u takvom obliku.
Klinika za dječje bolesti
Klinika za dječje bolesti Zagreb središnja je
specijalizirana dječja bolnica u Republici Hr-
vatskoj. Osim osnovne, medicinske, zadaće
zbrinjavanja djece od rođenja do 18 godina,
provodi i znanstvene, obrazovne i metodo-
loške programe na području zaštite zdravlja
djece i adolescenata u Hrvatskoj. Kako je
1950. godine Klinika osnovana kao Dječja bol-
nica koja se sastojala samo od dječje kirur-
gije i pedijatrije, tijekom godina se postupno
razvila u multidisciplinarnu dječju zdrav-
stvenu ustanovu. Uz razvoj kliničkih i dijag-
nostičkih djelatnosti i snažan dispanzerski i
poliklinički rad, razvija se i preventivna dje-
latnost, tako da je 1953. godine osnovan Cen-
tar za zaštitu majke i djeteta. Potpuno se raz-
vijaju službe kao što su ortopedija, otorino-
laringologija, okulistika i onkologija, razvija
se i suvremena dijagnostika i moderna jedi-
nica intenzivnoga liječenja, a u posljednje vri-
jeme i psihotraumatski centar. Na tim osno-
vama Klinika je postala jedinstvena ustanova u
Hrvatskoj, koja najcjelovitije obuhvaća zdrav-
stvenu zaštitu djeteta, počevši od preventivnih
djelatnosti do vrhunske kliničke medicine.
Suradnjom s nizom domaćih i međunarodnih
institucija (npr. UNICEF, WHO), kao i ni-
zom vodećih dječjih bolnica u Europi i svi-
jetu, Klinika je danas na čelu preventivnih i
kliničkih djelatnosti u medicini dječje dobi
u Republici Hrvatskoj te postaje Referentni
centar za dječju gastroenterologiju i prehranu
i Referentni centar za dječju traumatologiju
Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske.
Kako se štitila medicinska djelatnost Klinike,
mijenjao se i naziv ustanove. Tako se 1977. go-
dine formirao Zavod za zaštitu majki i djece,
1988. godine Institut za zaštitu majki i djece,
a 1993. godine bolnica je dobila svoj današnji
naziv: Klinika za dječje bolesti Zagreb.
Sve za dijete pod jednim krovom
Od samoga početka agresije na Republiku
Hrvatsku, Klinika mijenja svoj mirnodopski
Južna i istočna fasada, obnovljene 1988. godine
ustroj i prilagođava se ratnim uvjetima. Pod
pokroviteljstvom Ministarstva zdravstva Repu-
blike Hrvatske osnovan je odbor Dijete u ratu,
sa zadaćom pružanja cjelokupne medicinske
skrbi djeci u ratnim uvjetima, uključujući sa-
kupljanje i raspodjelu humanitarne pomoći,
kao i usavršavanje medicinskih stručnjaka,
osobito za potrebe i probleme djece u ratnim
uvjetima. S ciljem neprekidnoga praćenja i
upozoravanja na fizičke i psihičke patnje dje-
ce, osnovan je Registar djece žrtava rata, ko-
ji je do danas ostao najcjelovitiji statistički
pokazatelj stradanja djece u Domovinskom
ratu. U djelatnosti zbrinjavanja ranjene djece
i medicinskoj zaštiti izbjegle i prognane dje-
ce Klinika se nametnula kao vodeća dječja
medicinska ustanova i postaje koordinator
svim medicinskim ustanovama u Hrvatskoj te
mnogim inozemnim, pri čemu se razvija uska
suradnja s Ministarstvom zdravstva Republike
Hrvatske i Uredom za izbjeglice i prognanike
pri Vladi Republike Hrvatske. Pokretne kirur-
ško-anesteziološke i pedijatrijske ekipe, os-
Prirodna rasvjeta u čekaonici
novane i organizirane u Klinici, imale su ve-
lik udjel u provođenju zaštite zdravlja i me-
dicinske pomoći na prvim crtama bojišnice
(kao npr. Vukovaru, Kninu, Đakovu…) Osim
toga, od početka rata, u Klinici se, bez ikakve
nade liječilo na desetine i stotine djece iz Bos-
ne i Hercegovine, organizirano je liječenje i
rehabilitacija i u drugim zemljama te nabava
odgovarajućih ortopedskih pomagala i pro-
teza. Uz pomoć prijatelja iz cijeloga svijeta,
donacijama je prikupljena pomoć za prevla-
davanje teške materijalne situacije te za obno-
vu oštećene opreme i rezerve bolničkih po-
trepština. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da
je i bolnica sama bila izložena granatiranju i
uništavanju. Prilikom terorističkih napada na
grad Zagreb, 3. svibnja 1995. godine, Klinika
je pretrpjela razaranja i izravnim pogotkom
uz veliku materijalnu štetu, imala šestero ozli-
jeđenih, dok je jedna osoba izgubila i život.
No, usprkos ratu, održana je kvaliteta me-
dicinskoga rada. Današnja koncepcija bolnice
polazi od načela Sve za dijete pod jednim
krovom, po uzoru na većinu modernih dječjih
bolnica u USA, Kanadi, zapadnoj Europi i
drugdje. Tako danas Kliniku čine: Klinika za
pedijatriju Medicinskoga fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu, Klinika za dječju kirurgiju Medi-
cinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Kli-
nički zavod za ortopediju, Klinički zavod za
anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje,
Klinički zavod za dječju radiologiju, Klinički
zavod za laboratorijsku dijagnostiku, Služba za
reproduktivno zdravlje, bolnička ljekarna, ured
ravnatelja te zajednički poslovi. Uz navedene
referentne centre, Klinika je i izdavač jedinog
pedijatrijskog časopisa u Hrvatskoj ''Paediatria
Croatica'', koji je izrastao iz pedijatrijskog
časopisa ''Arhiv za zaštitu majke i djeteta'', koji
izlazi već 40 godina.
49
 Roditelji i djeca
Nažalost, problem
namjernoga opijanja
alkoholom u adolescentnoj
dobi nije prepoznat u
Intoksikacija
društvu kao mogući uzrok
kako akutnih tako i kroničnih
posljedica na zdravlje mladih.
alkoholom
Alkohol je općeprihvaćen i
lako dostupan u populaciji
odraslih.
u djece i
Napisao: Arnes Rešić, dr. med.
specijalist pedijatar
Klinika za dječje bolesti Zagreb,
adolescenata
Klinika za pedijatriju, Odjel kliničke
toksikologije i farmakologije
Foto: SXC

T
akvo stanje stvari preslikano
je i u ponašanju u adolesce-
nata, a sam problem konzu-
miranja alkohola se banalizira.
U situacijama intoksikacije alkoholom
moguće su po život opasne akutne po-
sljedice kojih trebamo biti svjesni, kako bi
se iste na vrijeme mogle i spriječiti.
Primarni učinak alkohola u stanju intoksikacije
je depresija središnjega živčanog sustava.
Osim promijenjenoga stanja svijesti koje se
može produbiti do kome, a kod najtežih slu-
čajeva pri koncentraciji iznad 4,5‰ i završiti
smrtno zbog paralize disanja, pacijenti intok-
sicirani alkoholom akutno su ugroženi pot-
hlađivanjem, pogotovo u zimskim mjesecima.
Zbog djelovanja alkohola na širenje krvnih
žila te uvjeta okoline (cesta, park) gdje bivaju
ostavljeni bez svijesti, brzo dolazi do odavanja
topline tijela i mogućega smrtnog ishoda.
Brzom pogoršanju stanja pogoduju i drugi
učinci alkohola na organizam koji u stanju
intoksikacije dovode do akutnoga sniženja
vrijednosti krvnoga tlaka i šećera u krvi te po-
goduje nastanku ozljeda, komplikacija stanja
iza ozljeda. Prolazno se registriraju i razni po-
remećaji srčanoga ritma.

Alkoholna koma
The National Institute on Alcohol Abuse and
Alocholism (NIAAA) definira intoksikaciju
alkoholom ako je izmjerena koncentracija

50
 U Klinici za dječje
bolesti Zagreb, na Odjelu
kliničke toksikologije
hospitalizira se godišnje
oko 100-tinjak pacijenata
u stanju teškoga otrovanja
alkoholom
etanola u krvi iznad 0,8 g/l. (0,8‰). Stanje al-
koholne kome se viđa u pravilu kod intoksika-
cija iznad 3‰.
Stanje odlikuje gubitak svijesti, nereaktivnost
na vanjski podražaj (pacijent djeluje kao ane-
steziran), gube se zaštitni refleksi, mogu po-
stojati patološki refleksi, depresija respiracije
i kardiocirkulacijskoga sustava, teška hipogli-
kemija, hipotermija, produbljuje se komatozno
stanje, a ishod može biti smrt.
Na sreću, ako ishod liječenja bude povoljan,
nema trajnih posljedica koje su uzrokovane
primarnim djelovanjem alkohola na organi-
zam, ali su uvijek moguće trajne posljedice
nastale djelovanjem drugih uzroka (najčešće
trauma) u alkoholiziranom stanju.
Trajne posljedice primarnoga djelovanja alko-
hola na organizam manifestiraju se kod kro-
ničnoga uzimanja alkohola – alkoholne ovis-
nosti, koju viđamo iznad 25 godine života.
Velika je opasnost da su obrazac ponašanja us-
vojen u dobi odrastanja nastavi i u ''zreloj do-
bi'' koji bi doveo do kroničnoga uzimanja alko-
hola (a time i trajnih posljedica na zdravlje; u
prvom redu bolesti jetre uzrokovane alkoho-
lom) te neurološkim i duševnim smetnjama.
Koliko je meni poznato, ne postoji registar
otrovanja u djece u RH pa nema niti podataka
o učestalosti otrovanja alkoholom.
Otrovanje alkoholom jednako
jako i u dječaka i u djevojčica
Prema podacima Odjela za kliničku toksiko-
logiju Klinike za dječje bolesti Zagreb, prema
učestalosti, alkohol se kao uzrok otrovanja u
dječjoj dobi nalazi na vrlo visokom drugome
mjestu (23%), odmah iza otrovanja lijekovima
(50%), ali s porastom u zadnjih nekoliko go-
dina.
Još uvijek se češće opijaju dječaci (65%), iako
se posljednjih godina ta razlika smanjuje. Jed-
nako jako se opijaju i dječaci i djevojčice.
Prosječna koncentracija etanola u krvi je oko
1,8‰ (nema statistički značajne razlike između
dječaka i djevojčica). 90% hospitaliziranih zbog
akutne intoksikacije alkoholom je u dobi od
15 do 18 godina, ali se posljednjih 5 godina
povećava udio mlađih (do 14 god.).
U Klinici za dječje bolesti Zagreb, na Odjelu
kliničke toksikologije hospitalizira se godišnje
oko 100-tinjak pacijenata u stanju teškoga ot-
rovanja alkoholom. Najčešće su zaprimljeni u
stanju alkoholne kome u dane vikenda i nakon
određenih događanja (kraj školske godine,
blagdani, proslave na trgovima, utakmice i
koncerti).
Kad se osoba primi, učini se klinički pregled s
ciljem procjene i stabilizacije vitalnih funkcija
(prohodnost dišnih putova, frekvencija i način
disanja, cirkulacija, razina svijesti), kako bi se
objektivizirala težina otrovanja alkoholom.
Tijekom pregleda uzimaju se osnovni podaci
od osoba u pratnji (najčešće djelatnika HMP)
kako bi se dobio uvid u prethodna događanja:
informacije o vrsti i količini pića, moguće vri-
jeme od početka pijenja, okolnosti u kojima
je pijani zatečen (na ulici, u parku, kod kuće,
u školi, kafiću i sl.), jesu li poduzimani kakvi
postupci (je li obilno povraćao) .
Traže se vidljive ozljede i procjenjuje se mo-
guća koingestija ili zlouporaba drugih sred-
stava. Postavlja se venski put. Uzimaju se
uzorci krvi i urina za toksikološku analizu
(koncentracija etanola u krvi, screening urina
na droge) te se prate rutinski nalazi (GUK,
acidobazni status i elektroliti).
Nerijetko je u zimskim mjesecima prvi pos-
tupak nakon procjene vitalnih funkcija utopliti
pacijenta koji je ugrožen pothlađivanjem!
S obzirom da su takvi pacijenti osim pro-
mijenjenoga stanja svijesti ugroženi i zbog hi-
potermije, hipotenzije, hipoglikemije i stanja
iza traume, nakon inicijalnoga postupka nas-
tavi se monitoring vitalnih funkcija uz paren-
teralnu rehidraciju uz dodatak otopine šećera
do otrežnjenja.
Ispiranje želuca se (osim kod koingestije po
život opasnih lijekova unutar 1 h) obično se
ne čini jer je alkohol već resorbiran i ostvario
svoj učinak na središnji živčani sustav.
Obavijeste se roditelji ako se to već nije učinilo
ranije te se po dolasku roditelja dopune po-
daci vezani za dosadašnje zdravstveno stanje
pacijenta te podaci vezani uz uspjeh u školi,
smetnje ponašanja, odlazaka psihologu/psi-
hijatru, alkoholizam u obitelji.
Nakon otrežnjenja pacijenata koji su zaprim-
ljeni u Kliniku, rutinski tražimo konzultaciju,
odnosno razgovor pacijenta i roditelja s psi-
hijatrom/psihologom.
Razgovor se vodi s i bez prisutstva roditelja.
Cilj takvih intervjua je da se izdvoje oni koji
trebaju daljnju psihijatrijsku pomoć. Nagla-
šavam da imamo iznimnu suradnju s psiho-
lozima i psihijatrima u Klinici za dječje bolesti
Zagreb, ali i s djelatnicima Specijalne bolnice
za psihijatrijske bolesti djece i mladeži u Ku-
kuljevićevoj.
Gore navedeni podaci su samo ''vrh sante
leda'', najveći broj adolescenata koji su pod
utjecajem alkohola mi ne vidimo jer su ili lakše
otrovani ili budu zbrinuti kod kuće.
Moguće mjere prevencije
Na razini zajednice:
- povišenje cijena alkohola
- povišenje zakonski dopuštene dobne
granice za konzumiranje alkohola na 21. g.
- promicanje Zakona 0‰
- strogo provođenje Zakona o zabrani
prodaje alkohola maloljetnim osobama.
Na individualnoj razini:
- prevencijski programi u školama
- prevencijski programi u obitelji.
Činjenice:
- alkohol je lako dostupan i općeprihvaćen
u društvu
- na drugom je mjestu po učestalosti
otrovanja u dječjoj dobi
- fenomen ''vrh sante leda''
- provođene mjere prevencije su
nedostatne.
51
 Odrasli piju mnogo više
negoli priznaju da piju.
Mladi piju mnogo više nego
što roditelji misle da im
djeca piju. Alkohol je najbrži
antidepresiv i anksiolitik,
brži od psihijatrijskih
tableta, a mnogima ima i
dobar okus.
Alkohol i mladi
Napisao: mr. sc. Nenad Jakušić, dr. med.
psihijatar, dječji i adolesc. psihijatar
Klinika za dječje bolesti Zagreb
B
arem polovica pijane djece, nakon što
se otrijezne, nemaju pojma kako su do-
spjela u bolnicu. Nemaju pojma, ili se
barem prave da ne znaju, kako su se napili, a
''skoro da i nisu pili''. Kada ih suočimo s brojem
promila izmjerenim u njihovoj krvi postaje
im neugodno te se opravdavaju da su pili na
prazan želudac, da je votka bila pomiješana
sa sokom, da su miješali alkoholna pića itd.
Svi tvrde da su nešto slavili, obično prijateljev
rođendan, svi su pili pa su onda morali i oni.
Kako su došli do alkohola? Na to pitanje od-
govaraju neodređeno. Dobro znaju da je za-
branjeno prodavati alkohol maloljetnim oso-
bama pa na takva pitanja odgovaraju vrlo
neodređeno. Netko je alkohol donio odnekud.
Gdje su pili? U parku, na tulumu u nečijem
stanu, u kafiću, pred školom pa čak i u školi.
Kada dođu sebi, sa zebnjom očekuju prvi posjet
roditelja. Razočarali su roditelje, osramotili se-
U Klaićevu se bolnicu
jednom opijena djeca
rijetko ponovno vraćaju.
Većina njih je iz stabilnih
obitelji, a u školi su dobri
učenici.
52
Foto: SXC - Wazari
be i njih. Kako će roditelji reagirati? Hoće li ih
kazniti?
Većina roditelja je neugodno iznenađena. Oni
koji su ljuti prijete kaznama. Kazne su uglav-
nom zabrana izlazaka do daljnjega. Djeca se
zaklinju da im je to zadnji alkohol u životu.
Ipak, neki roditelji prvo pijanstvo svojega dje-
teta doživljavaju kao nešto smiješno, kao da je
riječ o nekakvom hvale vrijednom podvigu.
Još dok smo djeca, alkohol nam postaje za-
nimljiv. Odrasli piju, a to što odrasli rade htjeli
bismo i mi. Biti kao tata ili mama. Nasreću,
obično nam to ne dopuštaju. Ipak, u nekim
sredinama pijenje je tako uobičajeno da se
alkohol smatra hranom i lijekom. Tu djeca pi-
ju od malih nogu: za bolju krv, za snagu, da
ozdrave, da se ugriju, da postanu mirnija, da
ne budu tužna, da bolje spavaju...
U adolescenciji se (koja počinje s oko dvanaest
godina) javlja potreba eksperimentiranja. Želi-
mo probati sve i svašta. Ako mogu odrasli, mo-
žemo i mi. Cigarete, alkohol… obavezno i to
što prije! Zapaliti cigaretu, piti alkohol, popu-
šiti joint, ljubiti se sa suprotnim spolom, imati
seksualni odnos, sve su to aktivnosti koje imaju
posebni značaj za adolescente – to su zapravo
oblici inicijacije koja ih uvode u odraslo doba.
Inicijacijski rituali u ''primitivnim'' plemenima
redovito se provode i vrlo su važni jer se kroz
njih mlada osoba prima u društvo odraslih. U
''civiliziranim'' društvima takvih rituala više
nema pa se mladi samoinicijativno izlažu
mnogo opasnijim aktivnostima, da bi sebi i
drugima dokazali da su postali odrasli.
Alkohol reklamiraju televizija, novine, panoi.
U reklamama se ispijanje piva izjednačuje s
podrškom sportskoj reprezentaciji, odnosno
s domoljubljem. Ne možeš gledati utakmicu,
ako ne piješ pivo. Šampanjac i francuski konjak
piju bogati i slavni. U crkvi, za vrijeme mise,
vino se prezentira kao uzvišeni medij koji se na
kraju pretvara u krv Božju. S alkoholom smo
zapravo odrasli i prati nas na svakom koraku.
Problem pijenja vrlo je složen. To je sociološki
i psihološki fenomen. Ljudi povremeno imaju
potrebu za nekakvim sredstvom koje će ih
''dići i opustiti istovremeno''. Ako to nije al-
kohol, bit će droga. Ako nije droga, bit će
adrenalin, uz popratne efekte koje adrenalin
donosi. Posljednjih je desetljeća problem opi-
janja potisnut u drugi plan u odnosu na ''bauk
droge'', makar je (statistički gledano) mnogo
veća opasnost da će nam dijete postati pijanac
nego narkoman.
Odrasli piju mnogo više negoli priznaju da
piju. Mladi piju mnogo više nego roditelji mis-
le da im djeca piju. Alkohol je najbrži anti-
depresiv i anksiolitik, brži od psihijatrijskih
tableta, a mnogima ima i dobar okus. Početna
euforija kada alkohol ulazi u krv i dolazi do
mozga mladima je očaravajuća i misle da je
mogu dodatno pojačati ako nastave piti. Tu
početnici ulete u zamku te se nađu u stanju
koje je izvan svake njihove kontrole: počinju
se nesuvislo ponašati ili jednostavno padnu u
komu. Mnogo se mladih koji u Klaićevu bol-
nicu dođe na otrežnjenje, drugo jutro uopće
ne sjeća kako su i zašto ovdje došli. Netko je
pozvao hitnu. Često se društvo s kojim su pili
razbježi iz straha da će roditelji shvatiti da su
i oni pili pa ostave komatoznog prijatelja sa-
moga u parku ili na stanici. To je najgori sce-
narij jer komatoznoj osobi prijeti opasnost da
se ozbiljno razboli, ozlijedi ili čak umre.
U Klaićevu se bolnicu jednom opijena djeca
rijetko ponovno vraćaju. Većina njih je iz
stabilnih obitelji, a u školi su dobri učenici.
Nisu ''znali piti'' i alkohol ih je prevario. Za-
pravo nas mnogo više brinu oni mladi za koje
saznajemo iz pričanja drugih, a koji ''znaju
piti'' i koji u Klaićevu bolnicu nikad ne dolaze
zbog alkohola, ali su pijani svaki vikend.
Postavlja se pitanje što učiniti da djeca ne
piju, odnosno da jednoga dana ne postanu
alkoholičari. Rješenje je, kao i za većinu dru-
gih stvari, u skladnom odgoju djeteta od naj-
ranije dobi. Žestoki problemi ponašanja u
adolescenciji (a u to spadaju i ponovna opi-
janja) znak su ozbiljnih propusta u odnosima
dijete-roditelji i u odnosima između samih
roditelja, a koje je dijete proživljavalo od svoje
najranije dobi.
Smatramo izuzetno važnim i da mladi imaju
mogućnost svakodnevnoga kreativnog izra-
žavanja, tjelesne rekreacije i druženja s vrš-
njacima. Neophodno je da mladi razvijaju
osjećaj važnosti i prihvaćanja u zajednici od-
raslih ljudi, mogućnost da pregovaraju s au-
toritetima, da se slobodno izražavaju i od-
lučuju, ali i da prihvaćaju odgovornosti. Ako
se to zanemaruje, prijeti realna opasnost da
će se njihovi nagoni okrenuti protiv društva
(delikvencija) i/ili njih samih (ovisnosti, razni
psihički poremećaji).
 Intervju
Iako je menopauza prirodan događaj u životu žene, a ne
bolest, ona kod žena može znatno narušiti kvalitetu života.
Valovi vrućine, poznati u svakodnevnu govoru kao valunzi,
praćeni preznojavanjima, nesanicom, umorom te osjećajem
iscrpljenosti, uz depresivne poremećaje raspoloženja, suhoću
rodnice, promjene libida te u konačnici osteoporozu i ubrzan
razvoj ateroskleroze, ne samo da mogu znatno utjecati
na kvalitetu življenja nego ometaju i normalno socijalno
funkcioniranje žene u suvremenom društvu.
Novi vjetar u jedrima
medicine menopauze
56
doc. dr. sc.
Dinka Pavičić
Baldani, ginekologinja,
Klinika za ženske bolesti i porode - Petrova
Razgovarala: Biba Salata
Foto: SXC
P
reparati za hormonsko nadomjesno li-
ječenje (HNL, iako se u žargonu najčeš-
će navode kao ''hormoni'', što ponekad
dovodi u zabludu da je riječ o snažnim sin-
tetičkim estrogenima koji se rabe u kontracep-
cijskim pilulama) udomaćili su se ponajprije u
razvijenim zemljama zapadne civilizacije u ko-

jima se uloga žena prva počela mijenjati. Po-
vijest hormonskoga nadomjesnog liječenja se-
že pedesetak godina unazad i ono je sve do ne-
davno doživljavalo uspon, ali je i dalje ostalo
najučinkovitije sredstvo za uklanjanje ili ublaža-
vanje tegoba klimakterija. U to je vrijeme ta
metoda i dobro ispitana: objavljeni su većinom
povoljni rezultati stotina i stotina različitih
istraživanja. Rezultati jednog istraživanja u
SAD-u sa samo jednim specifičnim prepara-
tom (u Hrvatskoj taj preparat nije u uporabi)
prije 6 godina, dovelo je do panična odustajanja
od te dobro provjerene, višestruko korisne i
vrlo isplative metode. Budući da je danas poz-
nato kako je to ispitivanje još u idejnoj fazi bilo
u nekim detaljima neprimjereno osmišljeno i
ustrojeno, hormonsko nadomjesno liječenje,
čini se, danas ponovno doživljava reafirmaciju.
U ponovljenim analizama spomenuta istraži-
vanja pokazalo je kako su prvi zaključci bili
ishitreni i općeniti, a u pojedinim istraživanim
ishodima liječenja izgubila se i statistička zna-
čajnost rezultata. Naime, pokazalo se da uz
hormonsko nadomjesno liječenje započeto u
dobro definiranoj skupini žena nema pove-
ćanja rizika nego je on čak i smanjen. Uz
dobro poznate povoljne učinke HNL-a, to bi
trebalo značiti novi vjetar u medicini meno-
pauze. Takva razmišljanja mogla su se čuti na
nedavno održanom simpoziju o kontroverznim
područjima medicine menopauze koji je u
Zadru organiziralo Hrvatsko društvo za me-
nopauzu Hrvatskoga liječničkog zbora, u izla-
ganjima vodećih imena u tom području me-
dicine u Hrvatskoj.
Uz nepotrebnu pomutnju koja će primjerice u
SAD izazvati prema nekim procjenama 43.000
novih koštanih prijeloma godišnje zbog osteo-
poroze, lavina odustajanja od hormonskoga na-
domjesnog liječenja imala je i pozitivnih po-
sljedica. Potaknula je farmaceutske tvrtke da
pronađu novije preparate koji zadržavaju po-
voljne učinke, a imaju znatno manje nuspojava
i ulijevaju više povjerenja u sigurnost liječenja.
O tome više i u razgovoru s poznatom zagre-
bačkom ginekologinjom doc. dr. sc Dinkom
Pavičić-Baldani iz Klinike za ženske bolesti i
porode u Petrovoj ulici.
Koji su povoljni učinci hormonskoga
nadomjesnog liječenja?
HNL istovremeno djeluje na različite aspekte
i simptome menopauzalne tranzicije, što nije
slučaj s drugim lijekovima, koji primjerice
sprečavaju osteoporozu, ali nemaju baš nika-
kav učinak na ostale simptome menopauze: va-
Konzumiranje dva
grejpfruta povećava rizik
više nego hormonsko
nadomjesno liječenje.
Često svojim pacijenticama
navodim ovu banalnu
usporedbu koja nema veze
s HNL-om, ali ih potiče
na razmišljanje o tome
da mnoge stvari iz našega
okružja nose i veće rizike.
lunge, promjene raspoloženja, bolove u mi-
šićima i zglobovima, urogenitalnu atrofiju
i dr. Izgleda da ono ima cijeli niz drugih po-
voljnih učinaka, ali je ključ svega u tome da
ga se primijeni onda kada organi i organski
sustavi nisu znatno zahvaćeni patološkim
promjenama. Važno je shvatiti da ono nije ču-
dotvorni eliksir vječne mladosti, nego ''samo''
najučinkovitije uklanja simptome nedostatka
estrogena, hormona koji je uz to važan i za
normalnu funkciju mnogih organa te u tome
nema nikakvu usporedivu zamjenu.
Kada i zbog čega bi trebalo započeti s
hormonskim nadomjesnim liječenjem?
Kada žena ima već spomenute simptome i ne-
ma medicinskih zapreka, što je slučaj u ve-
ćine žena, nema uopće dileme o tome što je
najdjelotvornija terapija. Suglasili smo se tije-
kom aktivnosti na workshopima kako se razli-
čiti ''biljni'' pripravci zaista ne mogu uspore-
diti s estrogenima nego samo s placebom. Ide-
alno je da se hormonska terapija započne onda
kada se pojave prvi simptomi: poremećaji men-
struacijskoga ciklusa nakon kojih ubrzo slijede
valunzi više ili manje jačine i učestalosti.
Danas se sve više rabe moderniji prepa-
rati za hormonsko nadomjesno liječenje.
O čemu je riječ?
Činjenica je da se u Europi, pa tako i u Hr-
vatskoj, rabe drukčiji estrogeni i gestageni
nego u Americi. Sukladno preporukama svjet-
skih stručnih udruga i Hrvatskoga društva za
menopauzu, već dugo našim pacijenticama pre-
poručujemo preparate s nižim dozama hor-
mona. Riječ je estradiolu identičnom onome
koji nastaje u jajnicima žene i koji se često
kombinira s gestagenima. Neki od gestagena
posebno su nam interesantni jer na neki način
pojačavaju povoljne učinke estrogena poput
učinka na valunge i zaštitu od osteoporoze.
Može li se održati kvalitetan spolni život
(a time i unaprijediti kvaliteta života) i u
razdoblju života nakon menopauze?
Na simpoziju u Zadru stekao se dojam koji pot-
vrđuje i provedena anketa, kako se premalo
razgovara sa ženama o menopauzi, a iznimno
rijetko o spolnosti. To je praktično jedino slu-
čaj kada liječnik, u pravilu ginekolog (iako ni
drugima nitko to ne brani), ciljano upita ženu
pati li od simptoma kao što su suhoća rodnice,
žarenje, ponekad nepodnošljiv svrbež, bolni ili
nemogući spolni odnosi, učestale upale mok-
raćne cijevi i mokraćnoga mjehura. Uz proble-
me sa spolnom željom i navedeni simptomi koji
karakteriziraju atrofični vaginitis isto u znatnoj
mjeri određuju razinu spolne aktivnosti, a ti-
me utječu i na kvalitetu života. Da stvar bude
još gora, a tome su dijelom ''zaslužne'' i same
žene jer se srame pitati pa ti simptomi ne pro-
đu spontano nego s vremenom postaju sve go-
ri, a mogu se liječiti krajnje jednostavno i učin-
kovito. Strah od klinički značajnih učinaka na
druge organe je bespotreban jer se liječenje od-
vija pomoću vrlo niske doze estrogena koja se
primjenjuje u rodnicu u obliku sićušnih vaginal-
nih tableta dva puta na tjedan i djeluje na nju.
Možete li za naše čitateljice pojasniti
kakvi su stvarni razmjeri rizika u hormon-
skom nadomjesnom liječenju i s čime se
mogu usporediti?
Dobro je poznato kako su zdravstveni rizici
općenito povećani u starijim dobnim sku-
pinama populacije pa tako i kada se primje-
njuje HNL u tim dobnim skupinama. Ponovne
analize kontroverznih kliničkih istraživanja
pokazuju da do povećanja rizika nije došlo u
skupini žena koje su bile mlađe od 60 godina.
Inače, u slučaju povećanja rizika govorimo o
dodatnih četiri, pet, šest ili sedam slučajeva
na 10.000 žena godišnje. Često se zaboravlja
da su rizici od pobola i smrtnosti koje nosi
debljina, pušenje i alkohol mnogo veći od
navedenih rizika. Možda to i nije slučajnost
jer znamo da je najteže krenuti u mijenjanje
samoga sebe, dok je mnogo lakše tražiti ono
što bismo možda mogli promijeniti negdje
drugdje. Ako dovedemo tu priču do apsurda
(za usporedbu), svakodnevno konzumiranje
dva grejpfruta povećava rizik više nego hor-
monsko nadomjesno liječenje. Često svojim
pacijenticama navodim ovu banalnu uspored-
bu koja nema veze s HNL-om, ali ih potiče na
razmišljanje o tome da mnoge stvari iz našega
okruženja donose i veće rizike, o kojima ništa
ne znamo ili ih jednostavno zanemarujemo.
57

Napisao: Akademik Zvonko Kusić
Predsjednik Hrvatskoga društva za štitnjaču
Voditelj referentnoga centra za bolesti štitnjače
Ministarstva zdravstva
Š
titnjača, smještena u donjem dijelu vra-
ta neposredno ispod grkljana, jedna
je od najvećih endokrinih žlijezda čija
težina iznosi 15 do 20 g. U područjima sa
smanjenim unosom joda može biti značajno
veća. Štitnjača izlučuje dva važna hormona:
tiroksin (T4) i trijodtironin (T3) i najstarija
je žljezdana struktura sisavaca. Izlučuje i kal-
citonin, hormon važan u metabolizmu kalcija.
Posebni mehanizmi povratne sprege djeluju
preko hipotalamusa i adenohipofize te nadziru
lučenje hormona štitnjače. Tireotropin (TSH),
hormon koji luči hipofiza povećava izlučivanje
tiroksina i trijodtironina iz štitnjače.
Funkcija oba hormona štitnjače je ista, ali se
razlikuju brzinom i intenzitetom djelovanja.
Za stvaranje normalnih količina hormona po-
trebno je hranom unijeti oko 1 mg joda tjed-
no tako da u ljudskom tijelu stalno ima 15 do
20 mg joda. Najveća količina joda nalazi se u
ribi, zatim mlijeku, jajima, a manje u voću i
povrću.
Jod unesen hranom apsorbira se iz probavno-
ga sustava u krv. Optimalna količina dnevnoga
unosa joda je od 50 do 200μg.
Štitnjača je među endokrinim žlijezdama je-
dinstvena po svojoj sposobnosti pohranjivanja
velikih količina hormona koje su dostatne za
opskrbu organizma tijekom dva do tri mje-
seca.
Fiziološke funkcije hormona
štitnjače
Hormoni štitnjače djeluju na rast, razvoj i
metabolizam gotovo svih tkiva u organizmu
i neophodni su za održavanje bazalnoga me-
tabolizma. Količina izlučenih hormona pri
normalnoj funkciji razmjerna je metaboličkim
potrebama organizma. Hormoni štitnjače po-
58
Bolesti štitnjače
Jedna od najvećih endokrinih žlijezda – štitnjača – izlučuje dva
važna hormona: tiroksin i trijodtironin. Hormoni štitnjače djeluju
na rast, razvoj i metabolizam gotovo svih tkiva u organizmu i
neophodni su za održavanje bazalnog metabolizma. Najčešće
bolesti štitnjače su: gušavost, pojačana funkcija, oslabljena
funkcija, upale štitnjače i tumori.
sjeduju opće i specifične učinke na rast. U
djece s hipotireozom rast je jako usporen, dok
je u one s hipertireozom rast kostura obič-
no pretjeran. Važan je učinak hormona štit-
njače poticanje rasta i razvoja mozga tijekom
fetalnog života i u prvih nekoliko godina ro-
đenja.
Prekomjerne količine hormona štitnjače mogu
povećati intenzitet bazalnog metabolizma od
60 do 100% iznad normalnih vrijednosti, a ako
se hormon štitnjače uopće ne stvara, intenzitet
bazalnoga metabolizma smanjuje se gotovo na
polovicu vrijednosti.
Ako se stvaranje hormona štitnjače jako po-
većava, tjelesna masa se gotovo uvijek sma-
njuje, a ako se stvaranje hormona jako sma-
njuje, tjelesna masa se gotovo uvijek poveća.
Međutim, ti se učinci ne očituju uvijek jer
hormoni štitnjače povećavaju apetit, a to može
nadvladati promjene intenziteta metabolizma.
Dijagnostika bolesti štitnjače
U dijagnostici bolesti štitnjače vrlo je važna
klinička slika i pregled žlijezde palpacijom.
ŠTITNJAČA
Sve su bolesti štitnjače
češće u žena, a uzrok tome
se točno ne zna
Općenito postoji tendencija izvođenja preveli-
koga broja testova ili nepotrebnih postupaka.
Funkcija štitnjače ispituje se prvenstveno
mjerenjem tireotropina (TSH) koji je povišen
kod hipotireoze i snižen kod hipertireoze.
Taj je test vrlo osjetljiv i najranije će pokazati
promjene u radu štitnjače. Kasnije se prema
potrebi određuju i hormoni štitnjače te an-
titijela koja ukazuju na imunološku osnovu
bolesti (npr. Hashimotovu bolest). Ultrazvu-
kom se utvrđuje veličina štitnjače, postojanje
čvorova te na osnovi njihove strukture po-
treba za punkcijom. Citološka punkcija pod
kontrolom ultrazvuka vrlo je pouzdana metoda
za otkrivanje malignih tumora. Scintigrafija
štitnjače pokazuje jesu li čvorovi funkcionalni,
što u pravilu isključuje malignitet. Mjerenje
nakupljanja radioaktivnog joda u štitnjači slu-
ži danas uglavnom za izračunavanje doze kod
liječenja hipertireoze radiojodom.
Bolesti štitnjače
Najčešće bolesti štitnjače su: gušavost (pove-
ćana štitnjača uz normalnu funkciju), pojačana
funkcija (hipertireoza), oslabljena funkcija
(hipotireoza), upale štitnjače i tumori. Sve su
bolesti štitnjače češće u žena, a uzrok tome
točno se ne zna.
Endemska gušavost
Hrvatska je u posljednjih 50 godina prošla put
od teškoga manjka joda do optimalnoga unosa.
Nedostatak joda u tlu (a posljedično i u hrani)
povezan je s kompenzatornim povećanjem
štitnjače u većega broja stanovnika, posebno
djece (endemska gušavost). Početkom 50-
tih godina prošlog stoljeća gušavost se u
Hrvatskoj kretala od 50 do 80% uz visoku
prevalenciju kretenizma. Prvi zakon o obavez-
nom jodiranju soli donesen je 1953. godine, s
10 mg KI/kg soli. U roku 10 godina došlo je
do trostrukoga pada prevalencije gušavosti u
djece, uz nestanak kretenizma. Početkom de-
vedesetih, novosnovana Komisija za suzbija-
nje gušavosti utvrdila je da i dalje postoji
blaga do umjerena jodna deficijencija uz po-
većanu prevalenciju gušavosti u djece. Na
osnovi preporuke Komisije 1996. je u Hrvat-
skoj donesen novi zakon o jodiranju soli s
25 mg KI/kg soli. To je dovelo do eliminacije
gušavosti i drugih poremećaja uzrokovanih
nedostatkom joda od kojih je najvažnije zaos-
tajanje u psihomotorno razvoju što je od ne-
procjenjivog značaja za svaku populaciju. Hr-
vatska se time uvrstila u skupinu zemalja koje
su najbolje riješile problem jodnoga deficita i
gušavosti dok neke razvijene zemlje kao Nje-
mačka, Francuska, Italija i Belgija još uvijek
imaju značajan postotak gušavosti.
Guša
I u zemljama s dovoljnim unosom joda obič-
nu gušu ili strumu (povećanu štitnjaču nor-
malne funkcije koja nije povezna sa upalnim
odnosno neoplastičnim procesom) ima čak
do 5% stanovništva pa guša spada među naj-
češće ljudske poremećaje, naročito u odraslih
žena. Većina guša je u početnoj fazi difuzna a
kasnije nastaju čvorovi. Vrlo često je guša na
prvi pogled difuzna (pipanjem-palpacijom),
ali se ultrazvukom utvrdi da u njoj postoje i
čvorovi. Tireotropin (TSH) i hormoni štitnjače
su normalni. Bolesnici nemaju nikakvih simp-
toma osim lokalnih ako se radi o vrlo velikoj
guši. U najvećem broju slučajeva nije potrebno
liječenje već samo praćenje. Operativni zahvat
se primjenjuje kod sumnje na malignitet ili
kompresije velikih guša. Danas se rijetko pri-
mjenjuje liječenje hormonima štitnjače.
Hipertireoza
Najčešći uzrok hipertireoze (prejakoga lučenja
hormona) je kao i kod hipotireoze (preslabog
lučenja) imunološki poremećaj. Sklonost hi-
pertireozi (M. Basedowi) je nasljedna. Kao
okidač bolesti se često navodi stres, iako to
nije sigurno dokazano. Hipertireoza se jav-
lja u skoro 2% stanovništva i to kao i druge
bolesti štitnjače češće u žena osobito u do-
bi od 20 do 40 godina. Bolesnici s hiper-
tireozom najčešće se žale na nervozu, nepod-
nošenje vrućine, gubitak težine (često uspr-
kos povećanom apetitu), malaksalost, poja-
čano znojenje, ispadanje kose, lupanje srca i
učestalost stolice. Karakteristični znaci bo-
lesti su difuzno povećana štitnjača, ubrzan
rad srca, drhtanje ruku, topla, glatka i vlaž-
na koža, slabost mišića, hiperrefleksija i pro-
mjene na očima. Zapaža se ukočen pogled,
sjajne ''krupne'' oči, ispupčene jabučice često
praćene periorbitalnim edemom. Hipertireoza
se liječi medikamentozno (obično 1 do 1,5
godina), radioaktivnoim jodom ili operativnim
zahvatom. Bolest je sklona recidiviranju. Da-
nas je liječenje izbora radioaktivni jod. Takvi
bolesnici konačno (spontano ili uslijed lije-
čenja) najčešće postanu hipotireoidni te se
stavljaju na nadomjesnu terapiju hormonima
štitnjače što se može mnogo lakše kontrolirati
nego hipertireoza.
Hipertireoza može biti uzrokovana i toksičnim
adenomom (pojačan rad jednoga čvora u štit-
njači) ili čvorastom toksičnom gušom. Taj
se oblik javlja češće u starijih osoba, opći su
simptomi slabije izraženi a poremećaji rada
srca jače. Kod ovog oblika liječenje je isključivo
radioaktivni jod ili operacija.
Hipotireoza
Najčešći uzrok hipotireoze (nedostatka hor-
mona štitnjače) je kronični autoimuni (Hashi-
motov) tireoiditis, autoimuna bolest štitnjače s
pozitivnim protutjelima te kroničnom upalom
koja razara tkivo štitnjače uz postepeno sma-
I u zemljama s dovoljnim
unosom joda običnu
gušu ili strumu ima čak do
5% stanovništva pa guša
spada među
najčešće ljudske
poremećaje, naročito u
odraslih žena
njenje funkcije. Rjeđi uzroci hipotireoze su
liječenje bolesti štitnjače radiojodom, operacija
štitnjače, liječenje lijekovima koji blokiraju
rad štitnjače (tireosupresivi), nedostatna na-
domjesna terapija hipotireoze, uzimanje lije-
kova poput litija, joda ili amiodarona te zra-
čenje vrata. Težina bolesti varira od subkli-
ničke hipotireoze do miksedemske kome.
Najčešći simptomi uključuju: slabost, izne-
moglost, pospanost, duševne poremećaje, de-
presiju, intoleranciju hladnoće, promuklost,
suhu kožu, smanjeno znojenje, porast tjeles-
ne težine uslijed oticanja unatoč smanjenom
apetitu, konstipaciju, poremećaj menstrual-
noga ciklusa, artralgiju i parestezije. Prisut-
na je bradikardija, usporeni pokret, govor,
miksedem, hiporefleksija, odgođena relaksa-
cija refleksa. Klinička obilježja hipotireoze
uglavnom ovise o primarnom uzroku hipoti-
reoze, dobi bolesnika, postojanju popratnih
bolesti te brzini razvoja bolesti. Glavna od-
rednica kliničkih obilježja bolesti je dob. U
novorođenčeta hipotireoza može dovesti do
nepovratne duševne i tjelesne retardacije ako
se liječenje ne započne unutar prvih nekoliko
tjedana nakon rođenja. U starije djece simp-
tomi mogu biti teški, ali su reverzibilni.
U gastrointestinalnom traktu hipotireoza do-
vodi do smanjene pokretljivosti crijeva s kon-
stipacijom. Hematološke promjene, osobito
anemija, su čest i dobro poznat pratilac hipo-
tireoze. Hiperlipidemija je prisutna u većine
bolesnika s hipotireozom.
Bolest se često razvija podmuklo te se boles-
nici kasnije javljaju liječniku od onih sa hi-
pertireozom. Stariji bolesnici imaju manje simp-
toma, oni su uglavnom nespecifični te se naj-
češće pogrešno pripišu starenju.
Subklinička hipotireoza
Subklinička hipotireoza je stanje blago povi-
šene serumske razine TSH uz normalnu kon-
centraciju slobodnog tiroksina (FT4) i trijod- >>
59
 >> tironina (FT3) u serumu. Subklinička hipo-
tireoza se najčešće javlja u starijoj životnoj
dobi, čak u 10% osoba, osobito u starijih žena i
upućuje na postepeni razvoj hipotireoze. Neki
bolesnici sa subkliničkom hipotireozom mogu
imati nespecifične kliničke simptome poput
umora, osjećaja hladnoće ili suhe kože, ali
mnogi nemaju simptome i bolest se slučajno
otkrije mjerenjem TSH i hormona štitnjače u
serumu. Simptomi bolesti su uglavnom ne-
specifični i nepouzdani za potvrdu dijagnoze.
Neki bolesnici imaju gušu. U nekih su pak
bolesnika zabilježeni poremećaji srčane funk-
cije.
Mjerenje serumske vrijednosti TSH izvrstan
je test probiranja za otkrivanje hipotireoze u
bolesnika s nespecifičnim simptomima poput
umora, depresije ili poremećaja menstrualnog
ciklusa.
Hipotireoza se vrlo uspješno liječi hormonima
štitnjače (tiroksinom). Tiroksin ima poluvrije-
me u krvi 6 do 8 dana pa je dovoljna jedna
doza dnevno. Najbolje je uzimanje 20 − 30
minuta prije doručka jer uzimanje hrane može
reducirati apsorpciju.
Doza ugrubo korelira s tjelesnom težinom,
posebno s mišićnom masom, a mlađi boles-
nici, posebno djeca, trebaju veću dozu po
kilogramu tjelesne težine. Često su potrebne
redukcije doze u bolesnika s kardiološkom bo-
lesti. Doza tiroksina se mora često povisiti kod
trudnoće. Trudnoća je u pravilu normalna.
Poslije poroda doza se mora vratiti na onu
prije trudnoće.
Kronična upala
Kronična upala (Morbus Hashimoto, limfocitni
tireoiditis) karakterizirana je povećanom, tvr-
dom, često lobuliranom bezbolnom štitnja-
čom. Kod ove se autoimmune bolesti ne radi
o klasičnoj upali već o imunološkoj kroničnoj
destrukciji tkiva štitnjače. Funkcija štitnjače je
najčešće uredna ali se u tijeku bolesti mogu
razviti simptomi hipotireoze pa je potrebno
trajno praćenje. U slučaju razvoja hipotireoze
(što nije pravilo) potrebna je doživotna sup-
stitucija hormonima štitnjače. Prije pojave
hipotireoze (čiji je Hašimotova bolest glavni
uzrok) najčešće nije potrebno nikakvo liječe-
nje, jer se bolest obično manifestira gušom
bez drugih simptoma. Bolest se vrlo rijetko
očituje hipertireozom.
Subakutna upala
Subakutna upala je karakterizirana povišenom
temperaturom i sedimentacijom, povećanom,
tvrdom, glatkom i bolnom štitnjačom (bol se
često širi prema uhu ili čeljusti), slabošću i
klonulošću. Mogu postojati blagi prolazni zna-
kovi hipertireoze (ubrzan rad srca, znojenje)
a u kasnijem toku i hipotireoze. Bolest često
nastaje nakon infekcije gornjega respiratornog
trakta. Iako se tijek može produljiti i nekoliko
tjedana u većini slučajeva se povlači bez po-
60
ŠTITNJAČA TUMOR
Rak štitnjače je rijedak
i čini od 0,5 do 1,5%
svih malignoma, ali je
najčešći maligni tumor
endokrinoga sustava.
Karcinomi se u štitnjači
pojavljuju u obliku čvora.
sljedica, a vrlo rijetko izaziva trajnu hipo-
tireozu. Usprkos često burne kliničke slike,
bolest je bezopasna pa su u liječenju dostatni
samo salicilati, a rjeđe se za smirenje simptoma
primjenjuju kortikosteroidi.
Karcinomi štitnjače
Rak štitnjače je rijedak i čini od 0,5 do 1,5%
svih malignoma, ali je najčešći maligni tumor
endokrinoga sustava. Karcinomi se u štitnjači
pojavljuju u obliku čvora. Svaka druga osoba
u tijeku života razvije čvor u štitnjači a svaka
peta okultni mikrokarcinom. Karcinomi štit-
njače dijele se na diferencirane (papilarni i
folikularni), medularne i anaplastične. Boles-
nici a diferenciranim karcinomima štitnjače
(papilarni i folikularni) čine 80 − 90% boles-
nika s malignim tumorima štitnjače. Danas
se uglavnom liječe operativno totalnom ili
subtotalnom tireodektomijom. Nakon toga
najčešće se primjenjuje ablacija (uništenje) os-
tataka radioaktivnim jodom. U liječenju me-
tastaza ili recidiva primjena radioaktivnog jo-
da ima najvažnije mjesto. Obolijevaju mla-
đe osobe i prognoza je vrlo dobra, a žene
mogu poslije liječenja rađati iako su liječene
radioaktivnim jodom. Nakon toga slijedi do-
životno liječenje hormonima štitnjače (tiro-
ksinom).
Nediferencirani karcinomi štitnjače (anaplas-
tični i medularni) ne mogu se liječiti radioak-
tivnim jodom i imaju lošiju prognozu osobito
anaplastični.
U posljednjih 60 godina u većini zemalja
svijeta zabilježen je porast incidencije raka
štitnjače i do pet puta; ali ne i mortaliteta. Po-
rast se najviše pripisuje diferenciranim kar-
cinomima, poglavito papilarnom koji ima i
najbolju prognozu. U nastajanju raka štitnja-
če najvažniju ulogu imaju genetički čimbe-
nici i čimbenici okoliša. Moguće objašnjenje
za porast incidencije raka štitnjače jesu io-
nizirajuće zračenje i razvoj kliničke prakse.
(poboljšanje dijagnostike, skrining i otkriva-
nje "okultnih" tumora). Čak do 50% porasta se
pripisuje intenzivnijoj dijagnostici (poboljšanje
dijagnostičkih uređaja, vještina, uvođenja ul-
trazvuka u dijagnostiku a posebna uvođenje
citološke punkcije pod kontrolom ultrazvuka
sredinom 80 tih godina prošloga stoljeća).
Nije moguće točno procijeniti koliki je "pravi"
porast incidencije karcinoma, a koliki uslijed
bolje dijagnostike.
Mora se napomenuti da je razina zračenja
uzrokovana nuklearnom nesrećom u Cher-
nobylu bila preniska u našem području i nije
utjecala na razvoj karcinoma.
Prognoza bolesti najviše ovisi o veličini tumora
i dobi bolesnika. Tako bolesnici mlađi od 45
godina s tumorom manjim od 1cm imaju
odličnu prognozu. Kod papilarnoga karcinoma
preživljenje je preko 90%, a zanimljivo je da
čak ni lokalne metastaze u limfnim čvorovima
značajno ne pogoršavaju prognozu. U zadnjih
30 godina bilježi se stalan porast incidencije
karcinoma štitnjače u Hrvatskoj, sličan onome
u drugim zemljama. Usprkos višestrukoga po-
rasta incidencije karcinoma smrtnost se nije
povećala. Smatra se da slučajno otkriveni
okultni mikrokarcinomi imaju malo kliničko
značenje i često se utvrde na autopsiji.
Hrvatsko društvo za štitnjaču donijelo je
smjernice za racionalnu dijagnostiku bolesti
štitnjače gdje za probir "skrining" preporučuje
određivanje TSH u trudnica i žena iznad 50.
godine života. Jednako su tako na 1. kongresu
Društva prošle godine u Splitu donesene
smjerice za dijagnostiku i liječenje raka štit-
njače.
 Zdrava hrana
sfinkterom. Ako je fukcija tog mišića neod-
Napisala: dr. sc. Darija Vranešić Bender,
govarajuća (mišić ili nedovoljno dobro zatvara
Vitaminoteka - konzalting u nutricionizmu Žgaravica može biti ulaz u želudac ili je prečesto otvoren), dio
Zagreb, www.vitamini.hr
uzrokovana mnogobrojnim sadržaja želuca, uključujući želučanu kiselinu,
Foto: SXC vraća se u donji dio jednjaka, i pri dodiru sa
činiteljima, uključujući sluznicom stvara osjećaj pečenja.
Žgaravica može biti uzrokovana mnogobroj-
životne i prehrambene nim činiteljima, uključujući životne i pre-

A
ko se žgaravica javlja više od dva puta
tjedno, simptom je gastroezofagealne
refluksne bolesti (GERB), odnosno
posljedica vraćanja želučanoga sadržaja u
jednjak gdje želučana kiselina oštećuje sluz-
nicu i uzrokuje bolove. Na putu od usta do
želuca hrana prolazi jednjakom, koji je od
želuca odvojen prstenastim mišićem – do-
njim ezofagealnim (ili gastroezofagealnim)
hrambene navike, uzimanje određenih lijeko-
navike, uzimanje va i trudnoću.
Poznati činitelji rizika za pojavu žgaravice su:
određenih lijekova i - pušenje (nikotin opušta gastroezofagealni
sfinkter)
trudnoću. - (prekomjerna) konzumacija alkohola, kave,
gaziranih pića i pića od citrusnoga voća
(limun, mandarina, naranča, grejp)

Prehranom protiv žgaravice

Žgaravica je osjećaj pečenja koji
se javlja u srednjem ili donjem
dijelu prsišta, i koji se širi iz želuca
prema vratu te može nalikovati
srčanom infarktu

62

- preveliki obroci i uzimanje hrane koja po-
tiče žgaravicu
- hranjenje (neposredno) prije lijeganja u
krevet
- prekomjerna tjelesna masa
- trudnoća
- nošenje pretijesne odjeće
- stres
- neki lijekovi (npr. antibiotici tetraciklini; ci-
tostatici i kemoterapeutici; narkotici; nitrati
i nitroglicerin; kalij; nadomjesci željeza;
nesteroidni antireumatici; vitamin C).
Poznato je da određena vrsta hrane oslabljuje
gastroezofagealni sfinkter, uzrokujući i poja-
čavajući žgaravicu te bi je u svakom slučaju
trebalo izbjegavati ili barem ograničiti. To su:
- rajčice i proizvodi od rajčica
- citrusno voće (limun, mandarina, naranča,
grejp) i citrusni sokovi
- luk i češnjak
- paprika, feferoni
- krastavci
- čokolada
- kava, jaki čajevi i proizvodi s kofeinom
- pepermint i proizvodi koji ga sadrže
- pržena hrana
- hrana bogata uljima i mastima
- začini (pogotovo chilli, papar)
- ocat
Izbjegavanjem ''rizične'' hrane i pove-
ćanim unošenjem nekih drugih namirnica/
proizvoda (fermentirani mliječni proizvodi,
žitarice, banane, integralna tjestenina i krekeri,
proizvodi s vrlo niskim udjelom masti) mo-
že se postići odličan rezultat, a u lakšim slu-
čajevima gotovo i izlječenje.
Potrebno se pridržavati i ostalih uputa i savjeta
o promjeni navika, a to su ove:
- smanjiti prekomjernu tjelesnu masu
Izbjegavanjem ''rizične''
hrane i povećanim
unošenjem nekih drugih
namirnica/proizvoda,
fermentirani mliječni
proizvodi, žitarice,
banane, integralna
tjestenina i krekeri,
proizvodi s vrlo niskim
udjelom masti, može se
postići odličan rezultat,
a u lakšim slučajevima
- dnevni unos hrane raspodijeliti u više ma- gotovo i izlječenje
njih obroka, nikako ne uzimati obilne ob-
roke
- piti odgovarajuće količine vode karbonate koji neutraliziraju želučanu kise-
- jesti najmanje 2-3 sata prije odlaska na linu. Nažalost, ovi su mehanizmi djelotvor-
spavanje ni samo danju, pa refluks koji se javlja noću
- povisiti uzglavlje na krevetu može uzrokovati veću štetu od onoga koji se
- ako pijete kakve lijekove, pijte ih s velikom javlja danju.
količinom tekućine Terapija refluksne bolesti provodi se kao kom-
- prestati pušiti binacija promjene životnih navika i primjene
- prestati konzumirati alkohol i kavu lijekova, pa je potrebno javiti se na vrijeme
- smanjiti stres liječniku, kako bi on pravovremeno mogao
- izbjegavati veće tjelesne napore postaviti pravu dijagnozu i odrediti liječenje.
- nositi udobnu i dovoljno široku odjeću.
Organizam je razvio neke vlastite mehanizme
kojima se nastoji zaštititi od neželjenih
posljedica refluksa kiseline. Ti pri-
rodni mehanizmi uključuju gra-
vitaciju, gutanje i slinu ko-
ja sadrži bi-
63
 Kuhinja
Špinat je jedna od nutritivno
najvrednijih namirnica iz
skupine povrća. Popularni
Popaj, junak crtanih filmava,
koji je uz pomoć špinata
pobjeđivao svoje najljuće
protivnike, proslavio je špinat
u svijetu.
Napisala: Biba Salata
Z
eleno lisnato povrće, spada u porodicu
Chenopodiaceae.
U Francuskoj ga nazivaju metla želuca.
Špinat dobro uspijeva u umjerenim klimama,
a iako dostupan tijekom cijele godine, najbolji
okus i nutritivno bogatstvo ima u sezoni iz-
među ožujka i svibnja te rujna i listopada.
Poznat je kao povrće koje jača i daje snagu čov-
jeku pa je zbog velike količine minerala, vita-
mina i karotina vrlo prikladan i koristan za
liječenje anemije, bilo da se koristi za jelo ili u
vidu čaja. Bogat je vodom, ima nisku energet-
sku vrijednost i lako je probavljiv. Zbog veli-
66
Špinat
(Spinacia oleracea)
Rolada od
šunke sa
koga postotka željeza, koje je važno za čovjeka
jer utječe na stvaranje i obnavljanje krvnih tje-
špinatom
lešaca. Istraživači su u špinatu identificirali 13
350 g tune u konzervi (dobro
različitih flavonoida koji imaju antioksidativno
i potencijalno antikarcinogeno djelovanje. Iz- iscijediti)
vanredan je izvor vitamina C i beta-karotena 6 šnita kuhane šunke
(prekursora vitamina A), važnih antioksidansa 200 g kuhanoga, dobro
koji imaju ulogu smanjenja količine štetnih ra- iscijeđenoga špinata
dikala u organizmu te posljedica koje ostavljaju 100 g majoneze
slobodni radikali. Jedna od njihovih važnih
uloga u organizmu je i sprečavanje oksidacije
8 tvrdo kuhanih jaja
kolesterola te tako i čuvanje kardiovaskularnoga
sustava. Visoka razina vitamina K u špinatu čini
ovu namirnicu važnim saveznikom u održavanju
zdravlja kostiju. Mrkva se oduvijek smatrala
velikim zaštitnikom vida, no špinat može stati
"uz bok" mrkvi jer je dobar izvor luteina.
Kod kupnje špinata treba paziti da on bude
intenzivno zelene boje, bez požutjelih dijelova
i oštećenja na rubovima listova, tako ćete bi-
ti sigurni da kupujete svježe povrće. Ako ga
odmah ne pripremite za jelo, pohranite ga, u
plastičnoj vrećici, i to bez pranja jer vlaga može
uzrokovati kvarenje. Skuhani špinat nije dobro
ostavljati dulje vrijeme; niti u frižideru, niti u
zamrzivaču.
Pranju špinata treba posvetiti veliku pažnju,
promijeniti 3 do 4 vode, kako bi bio potpuno
čist od zemlje i drugih nečistoća. Najbolje ga
je kuhati na pari ili u malo vode, 5 do 6 mi-
nuta, a vodu proliti te špinat pripremati prema
receptu.
 Oprani i dobro iscijeđeni špinat (malo osušiti u krpi) nasjeckati. Sir
dobro izraditi vilicom i pomiješati sa špinatom, dodati žumanjke,
nekoliko žlica parmezana, sol, papar i oraščić, dodati čvrsti snijeg
od 1 bjelanjka. Namazati palačinke (možete ih zarolati), složiti jednu
do druge u vatrostalnu posudu, na dno stavljate najprije jedan dio
bešamela. Kad ste ih posložili stavite ostatak bešamela, parmezana i
listiće putra. Stavite u vruću pećnicu desetak minuta, gratinirati.

Pečeni
špinat
Palačinke sa
špinatom
12 dkg maslaca rastopiti i staviti 12
Napravite slane palačinke, od 3 jaja i 3/4 brašna 1/4
dkg brašna. U to stavite 1,5 l mlijeka,
parmezana.
isjeckani, kuhani špinat (0,5 kg). Miješati
Za punjenje napravite bešamel i nadjev od:
i dodati žlicu po žlicu parmezana,
500 g špinata, 250 g kravljeg svježeg (ne vodenog)
malo vegete, 4 žumanjka, papra po
sira, parmezana, 2 jaja, putra, muškatnoga oraščića,
želji i snijeg od 4 bjelanjka. Staviti u
soli, papra.
vatrostalnu posudu i polagano peći.

Izmiksajte špinat, tunu i dva tvrdo kuhana jaja. Kad postane kremasto, dodajte majonezu i malo soli.
Na papir za pečenje složite šunku, gore nanesite pola kreme od špinata, u sredinu poslažite jaja kojima ste
odrezali krajeve, gore stavite ostatak kreme. Zamotajte roladu, papirom, a zatim je stavite u aluminijsku foliju.
Dobro zatvorite, stavite u hladnjak na jedan sat. Ako je odmah ne poslužite, ostavite je u hladnjaku.

67