Broj 24 • godina III • srpanj 2009.

ISSN 1846-4378

Besplatni primjerak

Foto: Hrvatski željeznički muzej,
presnimka iz fotoarhiva Prometnog muzeja u Budimpešti
Impresum
Izdavač: BIBRA izdavaštvo d.o.o.
Trg kralja Tomislava 21, Zagreb
Tel./fax: 01/4880 555
e-mail: bibra.izdavastvo@zg.t-com.hr
www.zagrebmojgrad.hr
Direktorica i glavna urednica:
Biserka Rajković Salata
Grafička urednica: Nera Orlić
Redaktura i korektura: Ana Gruden
Lektorica: Julijana Jurković
Novinari:
Milka Babović
Branimir Špoljarić
Suradnici:
dr. sc. Snješka Knežević, dr. sc. Darija
Vranešić Bender, Zdenka Heršak, Mirjana
Drobina, Diana Kučinić, Dunja Majnarić
Radošević, dr. sc. Donatella Verbanec, Iskra
Iveljić, Nina Gazivoda
Fotografi:
Ines Novković, Ivan Balić Cobra
Marketing: Biba Salata, 091/4880 555
Pravni zastupnik:
Tušak Miletić i partneri
Odvjetničko društvo
Tisak:
Tomislavov trg
Dragi čitatelji,
u ovom broju Snješka Knežević nas dovodi na Tomislavov trg. Moj trg! Tu živim od
rođenja i svako jutro kad otvorim prozor pozdravljaju me vrapčeki i prožima me svježi
zrak koji dolazi sa Sljemena pomiješan s intenzivnim mirisom lipa iz parka. Gledam kako
se obnavlja Umjetnički paviljon, o čijem nastanku pišemo u ovom broju. Kiša koja nam
je svakodnevni gost doprinjela je da je travica zelena, a hortenzije bujne. Jedino tramvaj
ponekad naruši osjećaj da sam u divnom perivoju. Kroz krošnje mladih stabala nazirem
neka od najlijepših europskih zdanja arhitekture Glavni kolodvor, zgradu HAZU-a i
Katedralu. Udahnem taj miris Zagreba i s novim elanom krećem stvarati časopis. Jer,
eto, Zagreb moj grad, kroz kojeg sve ovo oživljavam i pred vašim očima, stvara se upravo
ovdje - u srcu grada - na početku skladnih gradskih parkova.
Raduje nas svaki vaš poziv, pohvala i upit, jer to potvrđuje da i vama i gradu dajemo
doista kvalitetan časopis, koji osim što nalazi mjesto u vašim srcima, potiče i želju da
ga sačuvate kao vrijednu kroniku povijesti i sadašnjosti. Ipak vam priznajem da nam
nije lako u ovom restriktivnom vremenu! Obzirom da je časopis za vas besplatan, a mi
naravno, plaćamo i sadržaj i tisak, moramo se osloniti samo na naše vjerne oglašivače i
na tome im veliko HVALA!
No, kako je i njima sve teže, vje-
rujemo da će nam rečenica iz pera na-
še optimistične psihologinje Mirjane
Krizmanić: "Kad se jedna vrata zatvore,
druga se otvore" otvoriti nova nadanja.
Do novog broja i čitanja, želim vam
svima puno "sunca" u mislima!
Sljedeći broj izlazi početkom listopda
Želite li na kućnu adresu primati besplatan* primjerak časopisa "Zagreb, moj
grad", molimo javite se u našu redakciju telefonom ili e-mailom.
* Časopis je besplatan, a plaća se samo poštarina.
Sadržaj
4 Povijest grada 34 Intervju - Mirjana Krizmanić:
Trg kralja Tomislava Toleranciju treba poučavati još
u vrtiću
8 Umjetnički paviljon− o gradnji i
građevini kroz 110 godina 72 Intervju - Ivo Jelušić:
Zagreb je jedan od najčišćih
14 Zagrebački Glavni kolodvor
gradova u Europi
18 Povijest zagrebačkog sporta 82 Roditelji i djeca: Dječja koža i ljeto
Balonstvo
25 Neizmišljene priče negdašnje
87 Zdravlje: Opasne strane sunca
zagrebačke periferije 92 Zdrava hrana: Nova piramida
Naše periferijsko djetinjstvo mediteranske prehrane
28 Zagrepčani koje ne smijemo 96 Kuhinja
zaboraviti: Ruža Cvjetičanin (2) Hladno tijesto za vruće ljeto
3
Povijest grada
Ikona iz
U zvjezdano
vjezdano doba kulture
lednica Trg Franje
razglednica
pa I. bio je najodličnijom
Josipa
temomom zagrebačkih
fotografa. Prikazujući ga
kao reprezentativnu ikonu i
estetsku idilu oni su gradili
apoteozu tog trga, tako
da je postao simbolom
metropolizacije i urbane
autohtonosti Zagreba. Stoga
i ne začuđuje što je nosio
najodličnija imena: najprije cara
i kralja Austrougarskog carstva,
a kasnije mitskoga hrvatskog
kralja Tomislava.
4
Nastavlja se ciklus o trgovima i perivojima u sklopu Zelene ili Lenucijeve potkove, najveće
arhitektonsko-urbanističke cjeline nastale u 19. stoljeću u Zagrebu i Hrvatskoj
Napisala: dr. sc. Snješka Knežević
autorica monografije Zagrebačka Zelena
potkova, 1996
potkova 1996.
Foto: Dokumentacija autorice
T
rg kralja Tomislava treći je, po-
sljednji i najmlađi trg monumen-
talnoga perivojnog prospekta, što
ga osim njega čine trgovi N. Š. Zrinskoga
i J. J. Strossmayera. U razmatranjima o
produženju Trga N. Š Zrinskoga još 70-ih
godina 19. stoljeća javljale su se ideje da
se tu uredi botanički vrt, a u generalnoj
regulatornoj osnovi iz 1887. godine novom
trgu utvrđen je format i oblik. No, uređenje
je postalo realnost tek kad je utvrđena
lokacija zgrade Glavnog kolodvora 1890.
godine. U dugotrajnim raspravama s
upravom Mađarske državne željeznice o
gradnji kolodvora, spojne pruge koja bi
ga izravno povezala sa starijom sisačkom
prugom te tvornice lokomotiva i strojeva
(danas Tvornica "Janko Gredelj") – dakle,
velikog i složenog prometno-industrijskog
sklopa na rubu Donjega grada i tada još
neurbaniziranog Trnja – Grad je izričito
zahtijevao da se kolodvorska zgrada gradi
u osi perivojnog prospekta ili Istočnog
perivoja, što mu je tada bilo skupno ime.
To je, dakako, uključivalo reprezentativnu
arhitektonsku formu, što je u potpunosti
izvršio Ferencs Pfaff, arhitekt Mađarskih
željeznica. Izduženo zdanje s tri istak-
nuta paviljona, od kojih središnji sadr-
ži glavni ulaz i nosi razvedenu simboli-
ku prometa, trgovine i kulture, dok dva
bočna sa sporednim ulazima obilježa-
vaju njegov završetak, pripada ljepšim i
reprezentativnijim mađarskim kolodvo-
rima. Otvoren je u lipnju 1892. godine
velikom feštom u otmjenoj kolodvorskoj
restauraciji na kojoj su bili svi uglednici
Grada, Vlade i Željeznice. Narodne novine,
21. lipnja 1892. godine: "Novi kolodvor
spada svakako medju prve znamenitosti

spomenara
Privremeno uređenje perivoja, 1895.
Pogled s kolodvora. Slijeva u drugom
planu Starčevićev dom, u sredini začelje
Kemijskog laboratorija, Umjetničkog
paviljona još nema. Zdesna još nema kuća.
Duž ulica svečana prigodna dekoracija.
grada Zagreba." U potpunosti je ispunio
gradska očekivanja.
Trg Franje Josipa I.
Sjenokoša ispred njega još je tada bi-
la obrasla travom, ali uređena je bila uli-
ca duž zapadne strane Zrinjevca i Aka-
demičkog (Strossmayerova) trga do ko-
lodvora da bi do njega došla tramvajska
pruga koja je doista i otvorena 1892. go-
dine. Uređenje perivoja, a time i dovršenje
Istočnog perivoja najavio je 1894. godine
prigodom rasprave o lokaciji spomenika
Petru Preradoviću, daru Stjepana pl. Mi-
letića, sam gradonačelnik Adolf pl. Mo-
šinski: "Ovaj će se prostor pretvoriti u
prekrasan perivoj s bassini, paviljoni, sgra-
dami za restauracije i kavane." Spomenik
je bio svečano otkriven 23. svibnja 1895.
godine, kada je najavljeno da će u novom
perivoju mjesto dobiti paviljon, naručen
za prezentaciju hrvatske umjetnosti na
Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896.
godine. On će se ovdje prenijeti kad izložba
bude završena, dakle, najranije 1897. go-
dine. No, perivoj je ipak uređen 1895.
godine zbog posjeta cara Zagrebu, iako
"provizorno". Trg je 22. kolovoza dobio
ime Franje Josipa I., a do careva posjeta u
listopadu perivoj je zajedno sa svečanom
arhitektonskom dekoracijom cijelog puta
kojim se car kretao od kolodvora do Gor-
njega grada dao svoj doprinos onome što
su željeli gradonačenik Mošinski i ban,
grof Khuen Héderváry: da se Zagreb
predstavi kao cvatuća metropola.
Konačno je perivoj uređen nakon što je
ban osobno utvrdio položaj Umjetničkog
paviljona: u uzdužnoj osi trodijelnoga pe-
rivojnog poteza, na sjevernom obodu tr-
ga. Željezna konstrukcija paviljona bit će
demontirana u Budimpešti i prenesena u
Zagreb, a oplošje koje je projektirao poz-
nati peštanski atelijer Korb & Giergel,
vjerno će rekonstruirati jednako tako gla-
soviti bečki atelijer Helmer & Fellner, pre-
ma čijem je projektu prije dvije godine
bilo sagrađeno kazalište.
Raskošni cvjetni sag
Trg je prvi cjelovit i potpuno reali-
ziran projekt Milana Lenucija u sklopu
perivojnog okvira središta Donjega gra-
da, koji se danas naziva Lenucijevom ili
Prijamna zgrada kolodvora Mađarske
državne željeznice, neposredno poslije
otvaranja. Perivoja još nema.
Zelenom potkovom. Zasniva se na ob-
likovnim odrednicama dvaju starijih tr-
gova, Zrinjevca i Akademičkog trga, a
to je naglašena uzdužna središnja os duž
koje se redaju soliteri, dok plohu trga
zaposjeda perivojni parter. Uporišta su
već bila određena zgradom kolodvora i
Umjetničkim paviljonom, a novina je niža
razina partera. Upravo to uspostavlja jasan,
gotovo dramatizirani odnos glavnih ele-
menata: uzdignutih solitera, uličnih fronti
i perivoja kojem je namijenjeno da bude
lijepim prizorom. A upravo to optimalno
omogućuje niža razina: u cijelosti se vi-
di sa svih strana. Hortikulturni projekt
izradio je novi gradski vrtlar Franjo Jer-
žabek. Parter čine dva prostrana polja
povezana velikom rondelom s fontanom
i vodoskokom, od koje široke staze vode
prema obodnim ulicama, a uokviren je
zimzelenim nasadima na kosinama i dr-
voredima na razini ulica. Posve u duhu
vremena, Jeržabek je zamislio pravilni
geometrijski park koji u to doba pobjeđuje
i u mjerodavnom središtu, Beču, zato što
poštuje i dopunjuje arhitekturu. Položaj i
veličina omogućili su da se tu, kao nigdje
5

u Zagrebu, razvije raskošni cvjetni sag u
punom bogatstvu neobarokne ornamen-
tike. Trg je plod promišljenog i uspješnog
spoja urbanističkog planiranja, arhitekture
i vrtne umjetnosti, a predstavlja specifičan
tip urbanog trga-perivoja izvedenog iz
urbanističke ortogonalne matrice.
Obodi trga izgrađeni su od 1891. do
1904. godine. Prva je bila kuća Književ-
nog društva sv. Jeronima (kbr. 20-21),
a posljednja kuća Feller (kbr. 4). Upravo
te dvije kuće naznačuju stilski raspon ar-
hitekture Trga Franje Josipa I. – od neo-
renesanse do secesije i ujedno predstav-
ljaju najvišu razinu arhitektonske kulture
Zagreba. Gotovo svi njezini važni pro-
tagonisti tu su ostavili svoj trag. Tri trga
Istočnog perivoja – jedinstven zeleni
prospekt, proizvod su razdoblja uspona
i učvršćenja građanske klase, osnivanja
i razvoja njezinih društvenih institucija,
stila života i estetske kulture, štoviše,
vrhunac nakon kojega više nije dosegnuta
takva punoća.
Viktor Kovačić
Godine 1901. građevinska tvrtka "Gra-
hor i sinovi" ponudila je projekt poljep-
šanja perivoja monumentalnim kamenim
Projekt Viktora Kovačića za preuređenje
trga. Središnje stubište prema kolodvoru
optočeno je prikazima Herakla, na višoj
razini kolodvorskog trga spomenik je caru
Franji Josipu I. naglašen dvoma visokim
stupima s orlovima, dolje u podnožju
skupine podanika. Posve slijeva Kovačić je
detaljno prikazao kuću koju je projektirao
1895., a kasnije joj je izmijenjen oblik.
6
Trg Franje Josipa I. oko 1910. s potpuno
izgrađenim uličnim frontama i savršeno
održavanim parterom. Zadugo najviše
fotografiran urbani prizor.
obrubom. Povjerila ga je Viktoru Ko- loških i mitskih asocijacija ili simbola s
vačiću, koji se upravo bio probio u sam idealiziranim likom cara Franje Josipa I.,
vrh arhitektonske elite. Spominju se tri pa gotovo ni pitanje traži li ta scenografija
stubišta, dva podnožja za sfinge, piloni, stilsko usklađivanje s postojećim cvjetnim
šezdesetak manjih postamenata i 440 parterom.
metara rubnog kamena. Prijedlog je po- No, ona nije naišla na službenu podrš-
taknuo javni natječaj, raspisan 1904. go- ku, kao, začudo, ni prijedlog o spomeniku
dine, na kojem je nagradu dobio – Viktor caru, koji je imao postati duhovnim foku-
Kovačić. Parter je optočio masivnim ka-
menim obrubom s kandelabrima koji se
smjenjuju u gustom ritmu. Široka kamena
stubišta omeđena su također širokim plit-
kim ogradama na kojima predlaže bilo
alegorijske likove ili skupine, bilo vaze,
žardinjere ili kandelabre. Osobitu pažnju
posvećuje glavnom stubištu u središnjoj
osi parka koje vodi prema prostranom trgu
pred kolodvorom. Gore, na polukružnom
platou smješten je na visoku postolju na-
glašenom dvama visokim stupovima sje-
deći lik monarha čije ime trg nosi. Pre-
malo sačuvanih elemenata projekta ne Viktor Kovačić
dopušta sud o uspješnosti spoja mito-
som cijelog trga. Od svega, izvedena su
samo stubišta, a od kipara Rudolfa Val-
deca naručen je naknadno model za dva-
naest vaza koje su postavljene u ljeto 1906.
godine, pošto su stubišta završena.
No, umjetnička intuicija i kultura Vik-
tora Kovačića ipak je ostavila trag. Mjes-
to gdje je predložio spomenik caru Franji
Josipu I. probuđena nacionalna svijest
nakon 1918. godine namijenila je legen-
darnom hrvatskom kralju Tomislavu,
a njegov je projekt parafrazirao Robert
Frangeš Mihanović, kojemu je 1925.
godine, u atmosferi proslave tisućugodiš-
njice hrvatskog kraljevstva, povjerena
izrada spomenika.
Trg kralja Tomislava
Prve studije dogotovio je 1927. go-
dine kad je trg dobio novo ime: kralja
Tomislava. Posrijedi je idealiziran lik na
konju, visok pet i pol metara, na devet
metara visoku postamentu s dva reljefa i
prizorima: "Krunisanje Tomislava" i "To-
mislav miri srpskog kneze Zahariju s bu-
garskim kraljem Petrom, sinom Simeo-
novim".
Godine 1930. kipar je dovršio model
u sadri, a te je godine kralj Aleksandar
I. darovao za njegovo lijevanje pet tona
topovske bronce. Godine 1932., pošto je
odljevena polovica spomenika, pokrenuta
je sabirna akciju za nabavu bronce po-
trebne da se dogotovi. Potkraj 1933. go-
dine spomenik je bio odljeven, potkraj
1934. godine montiran i cizeliran, a od
sredine lipnja 1935. godine bio je izložen
za javnost u umjetnikovu atelijeru na Ro-
kovu perivoju 2. Reljefi za postolje zavr-
šeni su 1938. godine.
Spomenik prvom hrvatskom kralju
Tomislavu nadahnuo je Roberta Frangeša,
Mjesto gdje je Viktor
Kovačić predložio
spomenik caru Franji
Josipu I. probuđena
nacionalna svijest nakon
1918. godine namijenila je
legendarnom hrvatskom
kralju Tomislavu
sklona, kako kaže Ivo Hergešić, "ciklusima”
i "simboličkim skupinama”, na prijedlog Postolje
preobrazbe cijeloga perivojskog partera spomenika
u kultni prostor: Forum Croatorum. U privremeno
njegovu središtu bio bi monumentalni ukrašeno
alegorijski lik Hrvatske, a uokolo njega, petokrakom
duž staza, bila bi poprsja hrvatskih veli-
kana. Frangešov Forum Croatorum po-
vezuje se s idejom o Milenijskom muzeju
iza koje stoje arheolog Viktor Hoffiller
i povjesničar Josip Matasović: bio bi
smješten u Umjetničkom paviljonu ili u
novom muzeju na njegovu mjestu, a sadr-
žavao bi sve kulturno-povijesne spome-
nike hrvatskoga naroda.
U kampanji za taj muzej 1938. godine
"Društvo za poljepšanje grada Zagreba"
iznosi cjelovitu viziju trga: "Tako bi sa sje-
verne strane taj trg zatvarao Hrvatski mile-
nijski muzej, a s južne strane spomenik
kralja Tomislava, a okolo doline toga tr-
ga u zelenilu bila bi poredana poprsja
hrvatskih velikana, dok bi u sredini toga
trga izvor zdenac okrunio veličanstven
lik Croatie. Prema tome bi cijeli trg bio
harmonična zaokružena cjelina, to bi bilo
središte Hrvata pod vedrim nebom poput
Valhala."
Frangešov spomenik
Iako je spomenik trebao biti podignut
1939. godine, do toga nije došlo zbog
velikih prosvjeda protiv promjena koje
bi doživio najljepši zagrebački perivoj.
Primjedbe ponajprije izaziva orijentacija
kipa prema sjeveru, leđima prema kolo-
dvoru, određena Frangešovim cjelovitim
konceptom perivoja s Forumom Croa- priprostom zemljanom platou, nalik kak-
torumom, kojega je kip sastavni dio. voj mogili, na rubu tada potpuno zapu-
Sve je odjednom postalo sporno: polo- štenog perivoja.
žaj, orijentacija, umjetnička vrijednost, Frangešov spomenik kralju Tomislavu
također i Frangešov Forum, odnosno postavljen je 1947. godine. Smješten u
pravo jednog umjetnika da projektira i parku, okrenut licem kolodvoru, spome-
izvede cijeli trg. Ravnatelj Konzervator- nik uistinu ne pripada ni jednoj ni dru-
skog ureda, Gjuro Szabo, najogorčeniji goj prostornoj cjelini trga: ni perivoju ni
je protivnik spomenika. Tvrdi da će spo- kolodvorskom trgu. Privremena postava
menik "neminovno donijeti Zagrebu s održala se i, štoviše, stilizirala tzv. slo-
pravom izrugivanje", obilježava ga "tea- bodnim oblikovanjem okoliša spomenika.
tralnim", kao "promašeno djelo" pri kojem Parter je obnovljen 1955. godine, ali ne u
je Frangešu "otkazala muza svaku po- izvornom obliku. Reduciran je na elemen-
moć". Pravi val javnog ogorčenja izaziva tarnu geometriju svoje matrice, kako je još
rušenje stubišta i nasipanje južnog dijela u međuratnom razdoblju historicističke
partera u ljeto 1940. Višemjesečni pro- perivoje preuređivao ravnatelj Gradskih
testi, predstavke, napose angažman Gjure vrtova, modernist Ciril Jeglič. Taj se stil
Szabe, tada zaustavljaju gradnju. No, po- u pojednostavljenim, gotovo primitivizi-
stolje s reljefima ipak je postavljeno 1941. ranim varijantama održava do nas. Pitanje
godine. Kraj Drugoga svjetskog rata i obnove povijesnog identiteta perivoja i
utemeljenje nove države dočekalo je na slike trga zasad ostaje otvoreno.
7
Povijest grada
Umjetnički paviljon bio je projektiran na način da
Umjetnički
nakon Milenijske izložbe u Budimpešti 1896.
godine bude premješten u Zagreb
o gradnji i građevini kroz sto
Napisao i snimio: Mladen Perušić,
arhivska dokumentacija Povijesni arhiv Zagreb
T
radiciju održavanja srednjovjekov-
nih sajmova krajem 18. stoljeća
zamijenile su nacionalne, a od sre-
dine 19. stoljeća i međunarodne izložbe.
Izložbeni su paviljoni, često reprezenta-
tivne arhitekture, i konstruktivne inovaci-
je. Kristalna palača od čelika i stakla vrtla-
ra Paxtona u Londonu s izložbe 1851. go-
dine bila je inovativni prototip sajamske
arhitekture, a za Parišku je 1889. godine
sagrađen Eiffelov toranj. Lokacije u grado-
8
vima za smještaj izložbi uglavnom su pri-
vremene, a izložbeni paviljoni se premje-
štaju.
U Zagrebu je takav koncept ostvaren
na zagrebačkom Zboru u Savskoj te na Za-
grebačkom velesajmu. Tako je u Zagrebu
već 1864. godine održana Prva gospodar-
ska izložba na nekadašnjem sajmištu na
parceli i u zgradi kasnijeg Rektorata Sveu-
čilišta, a potom 1891. godine i Jubilarna
na cijelom trgu. Nabavka montažnih obje-
kata sa izložbi iz Beča, Graza, Milana ta-
da je uobičajena praksa. S te su izložbe
sačuvani i nedavno obnovljeni: Paviljon
hrvatske Vlade kupljen u Beču koji je na-
Na vrhu lanterne bila je postavljena kruna
sv. Stjepana s nagnutim križem, što je
prikazano na fotografiji objekta s izložbe
(dolje). Taj detalj je u projektu za paviljon
u Zagrebu zamijenjen skulpturom Apolona
Phoebusa (gore), a u izvedbi kuglom s
vrškom (desno).
kon izložbe premješten u Botanički vrt i
glazbeni paviljon na Tuškancu. Umjetnički
paviljon je već bio tako projektiran da na-
kon Milenijske izložbe u Budimpešti 1896.
godine bude premješten u Zagreb.
Pripreme za obilježavanje milenija od
dolaska mađarskih plemena u novu do-
movinu koja su pod Arpadom 896. godine
prešla Karpate, započele su 1891. godine.
U programu Milenijske izložbe u Budim-
pešti 1896. godine bio je naglašen repre-
zentativni prikaz nacionalnih dostignuća
u Austro-Ugarskoj Monarhiji nastaloj na-
godbom 1867. godine. Na izložbi je svoj
udio programski i financijski imala i hr-

paviljon
tinu deset godina
vatska Vlada na čelu s banom Khuenom
Hedevaryjem. Oporba je bila glasna i
prozivala Vladu da se očituje je li su-
dioništvo Hrvatske i Slavonije na izložbi
političko ili gospodarsko. Zemaljski izlož-
beni odbor 1895. godine raspisao je javni
natječaj za četiri hrvatska paviljona. Oda-
brani su ovi projekti: Hermana Bolléa za
paviljon šumarstva, Vjekoslava Heinzela
za gospodarski, Hönigsberga i Deutscha za
kušaonicu te mađarskih arhitekata Korba
i Girgla za umjetnost, čija se tlocrtna she-
ma bitno ne razlikuje od Bolléova rada.
Arhitektonsko oblikovanje paviljona za
umjetnine zasnovano je na tada suvre-
Foto: MGZ
menijem konceptu od ostala tri koja su
dotada uobičajenoga tradicionalnog izgle-
da s etnografskim elementima.
Paviljon u Budimpešti
Milenijska izložba u Budimpešti po-
stavljena je na prostoru gradskoga parka,
a hrvatski paviljoni su locirani u središnjoj
zoni uz 2. glavni ulaz. Za svjetske izložbe
izrađivani su opsežni katalozi, fotoalbumi i
izvještaji. Dva iscrpna kataloga: Kraljevine
Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj ze-
maljskoj izložbi Kraljevine Ugarske u Bu-
dimpešti 1896. godine detaljno opisuju
zemlju i navode izložitelje i izloške u po-
Polovinom 1897.
godine počele su
pripreme za izvedbu
paviljona u Zagrebu.
Projekt u Budimpešti
bio je koncipiran kao
funkcionalna privremena
građevina bez mnogo
arhitektonske plastike i
ukrasa na pročeljima.
jedinim paviljonima uvijek u dvije skupine
Historička izložba i Izložba sadašnjosti. U
paviljonu za povijest i umjetnost bili su
izloženi originali iz crkvenih riznica, naj-
važnije državne arhivalije i predmeti um-
jetnosti i vještina (gradjevne struke i ar-
hitekture, glasbe i književnosti).
Prigodna razglednica izrađena je pri-
je izgradnje paviljona, tako da su vidljive
određene razlike u odnosu na slike izvede-
nih objekata u fotoalbumima. Na Paviljo-
nu umjetnosti nije izveden središnji viši
kvadratni stakleni volumen s prislonje-
nim lučnim segmentima već velika osme-
rokutna ostakljena kupola što bi moglo
ukazivati na promjene projekta do izved-
be. Na vrhu lanterne bila je postavljena
kruna sv. Stjepana s nagnutim križem, što
je prikazano i na nacrtu pročelja i foto-
grafiji objekta s izložbe. Taj detalj je u
projektu za paviljon u Zagrebu zamijenjen
skulpturom Apolona Phoebusa, a u izvedbi
kuglom s vrškom. Na vrhovima kupola
ostalih paviljona bile su izvješene hrvatske
trobojnice. Projektantsko rješenje tlocrta
s dva bočna izdužena krila, svijetlih mje-
ra vel. po 17,6 x 9,6 m i centralnog ku-
busa nad kvadratom stranice 13,65 m,
s dodanim pravokutnim vestibulom s
garderobom i sanitarijama s ulazom i si-
metričnim izložbenim prostorom nasu-
prot dubine po 5,5 m, uobičajena je poli-
valentna shema arhitekture za izložbe.
Čeličnu konstrukciju izvela je tvornica
brodova i strojeva Danubius s iskustvom
izrade metalnih konstrukcija. Nad izlož-
benim dvoranama u krilima izvedene su
rešetke s dvovodnim krovom raspona
9
 10,1 m, a nad ulazom rešetka drugačije
sheme raspona 9,0 m. Sama kupola bez
lanterne, visoka oko 10 m, sastavljena je
od lučnih rešetki prostorno povezanih i
oslonjenih na tankostjeni betonski tambur
koji leži na središnjem volumenu stranice
kvadrata vel. 13,65 m. Krovne rešetke no-
se vertikalni stupovi ugrađeni u zidove.
U krilima su stupovi na razmaku od 3,82
m visine 7,95 m. Čelične se konstrukcije
sastoje od raznih složenih profila spojenih
zakovicama. Navedene su mjere iz saču-
vanog nacrta konstrukcije za montažu u
Zagrebu, što je bilo u ugovornoj obvezi
tvrtke Danubius.
Izvedba u Zagrebu
Polovinom 1897. godine počele su
pripreme za izvedbu paviljona u Zagrebu.
Projekt u Budimpešti je bio koncipiran
kao funkcionalna privremena građevina
bez mnogo arhitektonske plastike i ukrasa
na pročeljima. Programom je određeno
da je na istaknutoj lokaciji, novom trgu,
potrebna reprezentativna arhitektura pri-
mjerena Gradskom domu umjetnosti. Zbog
toga je za novi arhitektonski projekt oda-
bran renomirani bečki atelje Fellner i
Helmer po čijim je projektu 1895. godine
u Zagrebu već izvedeno kazalište. Os-
novni parametri oblikovanja bili su zadani
mjerama geometrije željezne konstruk-
cije. Zidani elementi postavljeni su na
mjestima potrebnim zbog statičkih raz-
loga ukruta vitke i visoke metalne osnov-
ne nosive konstrukcije. Pilastri su trebali
biti uz vertikalne čelične stupove kao
ojačanja. Zato je pažnja projektanata us-
mjerena na kvalitetno oblikovanje me-
đuprostora u poljima, timpanonima i iz-
10
vedbi bogatoga skulpturalnog ukrasa za
postizanje dojma monumentalnosti zgra-
de koja odaje namjenu. Stoga su na za-
batu nad ulazom uz grb grada Zagreba
duboki reljefi genija umjetnosti kiparstva
i slikarstva danas vrlo oštećene kao i
skulpture Rudolfa Valdeca na stubištu. U
nišama na kraćim pročeljima postavljene
su biste, Michelangela, Tiziana i Rafaela
na zapadnom i našienaca Medulića, Klo-
vića i Carpaccija na istočnom pročelju.
Sačuvani su i detaljni nacrti arhitekata u
kojima je ucrtana i kotirana sva arhitek-
tonska plastika pročelja. Kako je perivoj
na južnoj strani već bio definiran na ni-
vou prirodne savske ravnice na kojoj je
i parter Botaničkog vrta, zbog razlike u
nivou bilo je moguće izvesti etažu u tom
razizemlju, a izložbena je etaža proglašena
mezaninom. Iako namijenjena za kavanu
koja bi prihodima pomogla održavanju
zgrade, korištena je za razne svrhe.
Vrhovni nadzor nad izvedbom u ime
Grada provodio je Milan Lenuci, pred-
stojnik Gradskoga građevnog ureda, pro-
jektantski u ime bečkog ateljea vodio je
arhitekt Bergman, graditeljske radove do-
bili su provjereni i tada najvrsniji izvo-
đači arhitekti Hönigsberg i Deutsch, ko-
ji su imali i ekipu za ugradnju kiparskih
radnji. Zemljane i betonske radove na
donjoj etaži ugovorili su Emil Eisner i
Adolf Ehrlich već u rujnu 1896. godine.
Obrtničke su radove zagrebački majstori
izvodili kvalitetno, tako da su neki potrajali
i do danas: klesarski Ignjata Franza, sto-
larski Zorinića i Strmskog i bravarski
Šoštarića, dok su nakon četrdeset godina
upotrebe zamijenjeni limarski Maruzzija
i taracerski Egidija Kornizera. Zbor mo-
gućih progiba željezne konstrukcije uvje-
tovanih raznim uzrocima staklarski radovi
Antuna Gnezde bili su najčešće sanirani
zbog propuštanja oborina na krovu, o
čemu svjedoče datacije desetaka grafita na
unutrašnjoj žbuci tambura kupole. Unu-
trašnje uređenje stijena i dijelova stropa
s bogatom kiparskom, slikarskom i deko-
rativnom obradom izveli su umjetnici iz
Beča, a opremu je nabavila tvrtka Botte i
Ehrmann. Troškovi izvedbe u pojedinim
izvorima su različitih iznosa, tako da je
1898. godine pri otvorenju Paviljona iz-
ložbom Hrvatski salon bilo navedeno
132.600 forinti, 1900. godine u prikazu J.
Chvále 150.000 forinti, a kod Đure Szabe
260 875 kruna i 12 filira.

Sanacija
Nakon četrdeset godina od izgradnje
prišlo se nakon više prethodnih namjera
većoj sanaciji građevine. Već 1930. godine
je Gradski građevni XV. odsjek pripremao
obnovu pročelja paviljona i izradio nacrt
na kojem je ucrtano zatečeno stanje prije
većih radova 1938./9. godine, kad su pro-
čelja purificirana i kad je dio arhitektonske
plastike uklonjen. Građevni je program de-
finiran u kolovozu 1938. godine: Obnovi-
će se cjelokupno pročelje zgrade uključivo
vijenca ukrasa, ornamenta i kiparije u bes-
prijekorno stanje u pogledu materijala i
izvedbe, a po izgledu uglavnom kao što je
bilo prije oštećenja, odnosno prema na-
crtu… Opseg obnove vidljiv je iz troškov-
nika i obračuna s prilogom dokaznice mje-
ra koji je sačuvan. Razdvojeni su radovi ob-
nove arhitektonske plastike u žbuci koje
treba izvesti izvođač od drukčijih materi-
jala nego što su bili prvotni, većinom od
cinčanog lima koje je trebao organizirati
Grad, što nije ostvareno. Takvi dotrajali
elementi su tada uklonjeni, a neki i zami-
jenjeni lijevanim od betona s kulir obra-
jelova (opšava i ukrasa), čeličnih profila vinsko stanje bilo loše, krov je prokišnja-
dom koji su danas tako oštećeni da su iz-
kupole i stolarije Rudolf Manz. Stakleni vao, a žbuka je otpadala. Restauratorski
gubili prvotni oblik. Podloge i kopije nacr-
pokrov od ploča žičanog stakla bočnih zavod Hrvatske pripremao je projekt-
ta za natječaj za izvedbu radova podiglo
krila i kupole tada nije obnavljan. Izved- nu dokumentaciju za obnovu pročelja
je u lipnju 1938. godine sedam ponu-
ba je ugovorena u roku od 60 radnih 1966. i 1974. godine, a kasnije izvodio
đača. Građevinske radove izvodio je Stan-
dana. Predviđeno je bojadisanje zgrade restauratorske radove u interijeru. Obno-
ko Horvat, limarske od cinčanog lima A.
originalnim Keimovim bojama izvesti po va pročelja i krova započeta 1974. godine
Maruzzi nasljednik prvog izvođača iz
renomiranoj soboslikarskoj tvrtci, koja ima imala je niz nedostataka u kvaliteti izved-
1898. godine, a ličilačke svih limenih di-
iskustva u takvom radu. Boja prema iz- be. Danas vidljiva oštećenja, prikazana fo-
boru gradjevne uprave…“ Jeftinija alter- tografijama, nastala su tijekom vremena i
nativa je bilo bojanje vapnenim bojama od smoga, vibracija od prometa i od ptica
(vapneni kreč s dodatkom firnisa i zem- jer nije bilo dovoljne zaštite.
ljanom bojom). Radovi su završeni u pro- Stvarno stanje pojedinih dijelova gra-
sincu 1938. godine. đevine ustanovljeno je nakon postave skela
2007. godine kada su gradske službe orga-
Obnove pročelja i krovova nizirale obnovu krovova i pročelja Um-
Pohvalba graditeljskih radnja (primo- jetničkoga paviljona u etapama. U Grad-
predaja radova) održana je 30. siječnja skom zavodu za zaštitu spomenika kul-
1939. godine u sastavu: arhitekti Ignjat ture i prirode izrađene su detaljne kon-
Fischer gradski vijećnik, Ivan Zemljak i zervatorske smjernice sanacije na temelju
Franjo Bahovec savjetnici gradskih gra- arhivske dokumentacije i uvida u stvarno
đevnih odsjeka i izvođač Stanko Horvat. stanje. Konzervatorski nadzor vode arhi-
Zbog nedostataka, loše žbuke i boja s mr- tekti iz Zavoda Mladen Perušić i Maja
ljama, tada komisija nije preuzela obnovu Gorianc Čumbrek. Recentna temeljita ob-
pročelja zgrade. nova reprezentativne zgrade, simbola Za-
U razdoblju nakon 1945. godine nije greba, tema je zasebnog prikaza nakon za-
duže vrijeme bilo obnove te je građe- vršetka radova.

11
 Zagrebački
g spomenici
p

Svaki putnik na izlazu s Glavnog kolodvora ostane zadivljen

pogledom na trg kojim dominira spomenik kralju Tomislavu
visok 14,5 metara. Spomenik se nalazi nasuprot ulazu u
Glavni kolodvor u besprijekorno uređenom perivoju s
vodoskokom i zgradom Umjetničkoga paviljona i ubraja se
među najljepše vizure Zagreba.

Spomenik kralju
Tomislavu
Napisao: Branimir Špoljarić
Foto: Ivan Balić Cobra

S
pomenik kralju Tomislavu trebao je
biti podignut povodom tisućite ob-
ljetnice Hrvatskog kraljevstva, 1925.
godine, ali je od kipara Roberta Frangeša-
Mihanovića naručen tek 1928. godine. Go-
dine 1930. izrađena je glinena maketa spo-
menika i već je tada prohujala zlonamjer-
na primjedba da je kipar predstavio lik kra-
lja kao svoj autoportret. "Kad bih imao fo-
tografiju kralja", s ironijom je odgovorio
kipar, "onda bi lik bio drugačiji." Uglav-
nom, peripetije oko postavljanja spome-
nika nastavljaju se i dalje. Tako je odljev u
bronci odliven tek 1933., a dva reljefa su
napravljena 1938. godine, da bi tek 1941.
na podignutom postolju od švedskoga gra-
nita na zapadnoj strani reljef "Krunidba
kralja Tomislava" našao svoje mjesto. Spo-
menik je podignut tek 1947., sedam godi-
na nakon kiparove smrti. Dvije godine na-
kon podignuća spomenika umjesto Fran-

Tomislav je vladao od
910. do oko 928. godine,
a kraljem je postao 925.
godine, o čemu svjedoči i
natpis na spomeniku

12
gešovih reljefa postavljeni su reljefi Iva-
na Sabolića i Želimira Janeša "Hrvatska
Ispred stubišta i ulaza u
mornarica" i "Pomirba". Nakon uspostave Umjetnički paviljon na Trgu
hrvatske države 1991. godine vraćeni su
Frangešovi izvornici, a maknuta je i plo- kralja Tomislava 22 nalazi se
ča s tekstom na prednjoj strani po-
stolja za koju je sâm Krleža rekao da spomenik Andriji Meduliću
ga se srami, premda mu je autor. Um- izrađen 1930. godine, a
jesto ploče s nebuloznim tekstom sada
se tu nalazi jednostavan hrvatski povi- postavljen dvije godine kasnije
jesni grb. Sâm spomenik predstavlja
kralja Tomislava kako uzdignutom ru-
kom drži žezlo uspravno sjedeći na konju
i okrunjen krunom koju nalazimo ukle-
sanu na starim arheološkim nalazima iz
vremena hrvatskih vladara.
Tomislav je vladao od 910. do oko
Spomenik
928. godine, a kraljem je postao 925.
godine, o čemu svjedoči i natpis na spo-
meniku. Za njegova vladanja Mađari su
provalili u sjevernu Hrvatsku i pljačka-
jući prodrli na jug, ali se Tomislav sup-
Andriji
rotstavio svojom vojskom. Pripojio je pa-
nonsku Hrvatsku svojoj državi. Jednako
tako pobjedom nad Bugarima koje je
vodio Alogobotur, učvrstio je svoju vlast
Meduliću
na cijelom području koje su nastavali Napisao: Branimir Špoljarić
Hrvati – od Jadrana do Drave. Kao svom Foto: Ines Novković
savezniku, Bizant mu je predao na up-
ravu dalmatinske gradove, čime je ubr-

zano pohrvaćivanje romanskoga stanov-
ništva u gradovima.
Autor spomenika je akademski kipar
Robert Frangeš-Mihanović koji je rođen
u Sremskoj Mitrovici 2. listopada 1872.
godine, a nakon završenog studija na
Akademiji u Beču 1895. godine se upu-
tio u Pariz, gdje se usavršavao kod kipara
Augusta Rodina. Povratkom u Hrvatsku,
u Zagreb, suosnivač je Društva hrvatskih
umjetnika i Akademije likovnih umjet-
nosti čiji je profesor i ravnatelj. Godine
1924. postao je član Akademije znano-
sti i umjetnosti. Njegov kiparski rad vrlo
je širok. Bavio se i umjetničkim obr-
tom, bio je jedan od naših prvih i najbo
ljih animalista, a ostvario je i mnoge zna-
čajne plastike za javne prostore, kao što
su reljefi za vladin Odjel za bogoštoviju i
nastavu u Opatičkoj 10. Značajno mjesto
zauzimaju njegovi nadgrobni spomenici
na Mirogoju: "Seljak", grob I. Mallina iz
1913. godine i "Radnik" grobnice Müller
iz 1935. godine. Veliki kipar umro je u
Zagrebu 12. siječnja 1940. godine, na-
žalost, ne dočekavši postavljanje svoga
Tomislava na jednom od najljepših za-
grebačkih trgova-perivoja.
K
amena je to skulptura slav-
noga kipara Ivana Meštrovi-
ća, na kojoj je slikar i gra-
fičar Andrija Medulić prikazan u
stojećem položaju, nagnut malo u
desnu stranu s paletom u lijevoj ruci,
a desna mu je uzdignuta uz tijelo. Glava
mu je također malo povinuta, a pogled
kao da mu je usmjeren prema pejsažu
koji će svojim kistom prenijeti na platno.
Valja znati da je Medulić jedan pod prvih
pejsažista. Ruho mu je renesansno, kao i
pokrivalo za glavu jer je bio čovjek toga
doba. Rođen oko 1500. godine u Zadru
ili Nadinu, u mladim godinama odlazi iz
Zadra u Veneciju. Ime mu je talijanizirano
u Andrea Meldola, a zvan je i Andrea
Schiavone. U Veneciji postaje jedan od
prvih i najizrazitijih predstavnika slikar-
ske struje manirizma. Velik utjecaj na
njegov ukupni slikarski rad imali su ono-
dobni talijanski slikari Bonifazio Vero-
nese, Parmigianino, Tintoretto i Tizian.
Sakralne i mitološke kompozicije zauzi-
maju najveći dio njegova opusa, koje se
uglavnom čuvaju u europskim galerija-
ma u Beču, Parizu, Petrogradu, Firenzi,
Chatsworthu, Beogradu, dok se u Hrvat-
skoj nalaze njegove slike Orfej i Narcis
u Splitu i Anđeo te Historija o Tobiji u
Zagrebu. Njegova su djela puna svjetlos-
nih efekata, izrazite pokretljivosti likova,
osjeća se jedna izuzetna dinamika, a dva
poetična pejsaža, kao samostalno slikarsko
djelo, idu u red prvih takvih ostvarenja u
onovremenom slikarstvu. Oba se ta dva
pejsaža danas čuvaju u Berlinu. Medulić
je bio plodan crtač i grafičar, a njegove ba-
kroreze obilježuju nemirno nabačen crtež,
dramatičnost i efektivno tretiranje svjetla
i sjene. Umro je u Veneziji 1563. godine, a
Zagreb mu se odužio ne samo spomeni-
kom Ivana Meštrovića ispred Umjetnič-
kog paviljona već i bistom Ivana Rendića
na Trgu Nikole Šubića Zrinskog, a tu je
ulica u Donjem gradu – Medulićeva u ko-
joj se, pak, nalazi Veleposlanstvo Italije, a ta
je povezanost s Italijom očita jer je ovaj ve-
liki hrvatski slikar i grafičar ondje stvara-
jući proveo gotovo cijeli svoj život.

13
 Napisala: Nada Premerl
Foto: Hrvatski željeznički muzej
i MGZ

P
otreba za izgradnjom novog kolo-
dvora Ugarskih državnih željeznica
javila se zbog sve većeg prometa
prema Rijeci (od 1873.), ali i zbog davne
želje da se Mađarska odcijepi od upliva
Južnih željeznica, koje je držala Austrija. Nacrte za zgradu izradio je mađarski
Prvu željezničku prugu u Hrvatskoj: Zida- arhitekt Ferenc Pfaff, glavni inženjer
ni most – Zagreb – Sisak izgradilo je 1862. Državnih ugarskih željeznica
godine Društvo južnih željeznica. Prvi
Glavni kolodvor snimljen
se vlak zaustavio na postaji Agram Süd-
krajem 19. stoljeća
bahnhof (Zagreb Južni kolodvor), u 20. st.
nazvan Zapadni kolodvor. Taj kolodvor je
do 1892. godine bio središnji zagrebački
kolodvor, kroz koji su prolazili svi vlakovi
u smjeru Slovenije, Rijeke i Nove Gradiške.
Zgrada staroga Zapadnog kolodvora izgra-
đena je prema stilskim odrednicama kolo-
dvorskih zdanja Društva južnih željeznica,
a nedavno je rekonstruirana jer je zaštićeni
spomenik kulture.
Kako Južni kolodvor nije mogao za-
dovoljiti povećanom prometu, postalo je
aktualno pitanje izgradnje novoga prolaz-
nog kolodvora.
Osamdesetih godina 19. st. učestalo se
na sjednicama gradskog magistrata, kako HŽM, presnimka iz fotoarhiva Prometnog
muzeja u Budimpešti
saznajemo iz Zapisnika skupštine Grad-
skog zastupstva (14. srpnja 1883., 8. listo- Na livadi na kraju grada podignuta je 1892. godine
pada 1884., 9. prosinca 1884.) raspravljalo
o potrebi izgradnje središnjeg kolodvora i monumentalna zgrada zagrebačkoga Glavnog kolodvora
željezničke radionice, o nabavci zemljišta
za novi kolodvor. Grad se obvezao da će jima se planiraju monumentalne i repre- nuti sredstva, zatraženo je čak 25.000 ju-
besplatno ustupiti svoje zemljište uz uvjet zentativne nacionalne institucije, djelo je tara zemljišta.
"da bude gradnja kolodvora provedena utemeljiteljskog razdoblja, najmonumen- Stručna komisija koja je imenovana
valjano i dostojno glavnoga grada kralje- talnije urbanističko ostvarenje historiciz- pri Gradskom poglavarstvu obišla je 26.
vine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije." ma u Zagrebu i Hrvatskoj, koje je sačuvalo veljače 1890. godine teren budućega ko-
Drugom se Regulacijskom osnovom svoju prvotnu viziju i svoju povijesnu i lodvora i sastavila opširnan zapisnik. Sa-
grada Zagreba planira, 1887. godine, iz- kulturološku vrijednost do naših dana. vjetnik Ministarstva za trgovinu Ivan
gradnja prave europske prijestolnice Tro- (Snješka Knežević, Zagrebačka zelena pot- Bally na sjednici je naglasio "da će novi
jedne kraljevine, koja se počinje realizi- kova, Zagreb, 1996.). kolodvor služiti na ukras Zagrebu... glav-
rati na zapadu izgradnjom Rudolfovih Glavni je kolodvor skladni završetak na zgrada bit će 180 metarah duga te će
vojarni 1888. godine. Najkreativniji dio istočne osi zelene potkove, predan na upo- stajati prema akademičkoj palači, a imat će
Osnove je ustroj takozvane Lenucijeve ili trebu 1. srpnja 1892. godine u nazočnosti u sredini dva kata, krila pako od jednoga
Zelene potkove. Pod vodstvom gradskog gradonačelnika Adolfa Mošinskoga i bana kata. Osim za visoke goste bit će i za svaki
inžinira Milana Lenucija stvoren je mo- Khuen-Héderváryja. pojedini razred posebne čekaonice, sve sa
numentalni poluprsten trgova u slijedu; visinom jednoga kata." Opširno izvješće
istočni perivoj: Trg Nikole Šubića Zrin- Kolodvor kao ukras povjerenstva donose Narodne novine 28.
skoga, Trg Josipa Jurja Strossmayera, Trg Nakon dužeg otezanja i financijskih veljače 1890. godine i navode kako će se
kralja Tomislava, Trg Ante Starčevića, pregovora između Hrvatske i Ugarske vla- prijamna zgrada graditi između Petrinjske
Botanički vrt, Trg Marka Marulića, Trg de, donesen je 31. ožujka 1890. godine u i Preradovićeve ulice, da će se izvesti no-
Ivana, Antuna i Vladimira Mažuranića, parlamentu u Beču Zakon o izgradnji ko- vi prijelaz u širini od osam metara na
Trg maršala Tita, koji uokviruje današnje lodvora i glavne radionice Ugarskih dr- istočnoj strani te podići novi most za
središte Donjega grada. Taj jedinstveni ur- žavnih željeznica u Zagrebu. Zakonom je pješake iznad pruge u Petrinjskoj. Prijelaz
banistički potez perivojnih trgova na ko- utvrđeno iz kojih će se fondova namak- u Preradovićevoj ostat će netaknut; na

14

Glavni kolodvor
Savskoj se predlaže kolni put u širini od
deset metara, a za pješačke putove prijelazi
od tri metra široki. Između Petrinjske
i Preradovićeve izgradit će se paralelne
ceste s južne i sjeverne strane kolodvora
u širini od osam metara. Grad Zagreb i
Državne željeznice, nadalje, pregovaraju
o spoju sjevernog i južnog dijela grada, pa
se s tim u vezi planira podvožnjak ispod
vestibila glavne zgrade, za što su Državne
željeznice pristale sniziti razinu parka na
Tomislavovu trgu za toliko koliko će biti
potrebno kasnije u izgradnji pothodnika,
koji je predviđen samo za putnički promet.
Grad Zagreb obvezao se da će besplatno
dati potrebno zemljište i izgraditi tram-
vajsku prugu na konjski pogon od kolo-
dvora, preko Zrinjskoga trga i Ulice Marije
Valerije (Praške) do Jelačićeva trga.
Nacrte za zgradu izradio je mađarski
arhitekt Ferenc Pfaff, glavni inženjer Dr-
žavnih ugarskih željeznica, koji je projek-
tirao brojne kolodvorske zgrade, (Rijeka,
Zagreb Državni kolodvor
oko 1920.
Zagrebački
Bratislava, Pečuh, Segedin, Temišvar i
druge). Izvedbeni su nacrti signirani i da-
tirani (28. srpnja 1890), a čuvaju se uz os-
talu građevinsku dokumentaciju u Držav-
nom arhivu u Zagrebu.
Otvaranje kolodvora
U Budimpešti je u rujnu 1890. godine
raspisan natječaj za izvedbu radova. Na-
tjecatelja je bilo mnogo, među ostalima
i zagrebački graditelji Hönigsberg i De-
utsch te Janko Jambrišak. Najjeftinija po-
nuda je bila od segedinske tvrtke Ivan
Milko i drug, iznosila je 246 981 forinta te
je gradnja njima i povjerena.
Narodne novine 27. ožujka 1891. bi-
lježe da gradnja kolodvora napreduje i
da će do jeseni doći pod krov. Nadalje
člankopisci ističu uređenje parka koji će
"sa Zrinskim trgom sačinjavati cjelinu i
biti nov ukras grada Zagreba." Međutim,
zanimljivo je zabilježiti i jednu negativnu
konstataciju tadašnjeg novinara: "...kako
će se međutim regulirati ulica i sgrade s
one strane željezničke pruge, to neka sam
Bog znade. Na regulatornoj osnovi grada
doduše se vidi puno ravnih crtah, koje
se onda u praksi izkrivljuju, te nastaju
onakve nakaze od ulicah, kao što je na pr.
Gajeva, Jurišićeva, Preradovićeva preko
pruge, Radnički dol i Sveučilišni trg sa
svojim klasičnim oblikom i frontami. Za-
ista generacija iza nas čuditi će se našim
gradjevnim oblikom i neće podizati spo-
menika nikome, jer će morati mnogo ru-
šiti." Pisac tih redaka bio bi začuđen da-
našnjom našom visokom ocjenom upravo
ovoga sklopa s krivudavim ulicama, koji
je već prije tridesetak godina zaštićen kao
urbanistička cjelina Donjega grada.
Gradnja kolodvorske zgrade dovršena
je dva mjeseca prije roka navedenog u
ugovoru. Tehnički prijem obavljen je 21.
lipnja 1892. godine bez primjedbi, pa je
kolodvor otvoren i predan javnom pro-
metu 1. srpnja 1892. godine.
15
 Gradonačelnik grada Zagreba Adolf
Mošinski izrekao je najiskreniju zahvalu:
"Krasni taj kolodvor, monumentalna ova
palača, neka bude spomenikom prijateljske
uzajamnosti koja je jedina kadra promicati
toli uzko spojene zajedničke interese,
zajednički napredak." Zatim su se članovi
Povjerenstva provezli posebnim vlakom
"diljem cieloga prostranoga kolodvora, te
razgledali sve objekte i građevine." Kod
pješačkog mosta u Petrinjskoj ustano-
vili su predstavnici redarstva grada da se
željezni naslon mosta mora bolje zaštititi
gustim rešetkama i osigurati rasvjetom
zbog sigurnosti djece. Kako drugih prim-
jedbi nije bilo, predsjednik povjerenstva
Vladimir Ehrenhofer "proglašuje novi
kolodvor od 1. srpnja o. g. počamši ot-
vorenim i javnomu prometu predanim."
Onodobni dnevni tisak donosi opširne
prikaze o uređenju same zgrade, koja, ka-
žu, "spada među prve znamenitosti grada
Zagreba". Obzor donosi zanimljiv popis
plinskih svjetiljki po prostorijama koje će
rasvijetliti zgradu. samo na peronu bilo je
"dvadesetšest visečih staklenih krugalja po
dva plamena od šesnaest svieća..."
Svečanom otvaranju Državnog kolo-
dvora prisustvovao je, uz ostale uzvanike
i brojno građanstvo, i sam ban Khuen He-
dervary, koji je nakon detaljnog pregleda
prostorija i specijalno okićenog vlaka izja-
vio: "da je kolodvor sgodno osnovan i da
su mu pojedine prostorije ukusno, pače
elegantno uredjene." Točno u devet sati i
devet minuta došao je iz Budimpešte prvi
vlak, svečano okićen hrvatskim i mađar-
skim grbom te hrvatskim i mađarskim
zastavicama te se zaustavio na Glavnom
kolodvoru.
Jedna od najljepših vizura
Zgrada kolodvora je projektirana u
dugačkoj fronti s jako naglašenim središ-
njim rizalitom i dva manja ugaona istaka.
Vanjsko sjeverno pročelje otvoreno je pre-
ma gradu s pogledom na netom dovršeni
park na Tomislavovu trgu, palaču HAZU
i tornjeve katedrale.
Potpuno simetrično koncipirano pr-
čelje, u središnjem rizalitu jest predvorje
− vestibil − s tri putničke blagajne, ured
za brzojav i redarstvo. Vestibil dominira
prostornošću i visinom (više od 17 m),
podijeljen je vijencima u dva horizon-
talna niza. U donjem dijelu, kako čita-
mo s nacrta, izmjenjuju se slijepe niše
i vrata s lunetama. U gornjem dijelu po-
navljaju se slijepe arkade s pilastrima i
16
korintskim kapitelima. U "nišama", lune-
tama i trokutnim poljima između poje-
dinih lukova naslikani su motivi u "pom-
pejanskom stilu". Vjerojatno ove slikarije
nisu nikada niti izvedene pa je taj pom-
pejansko-renesansni karakter ostao samo
zabilježen na Pfaffovim nacrtima. U za-
padnom je krilu, kako vidimo na nacrtu,
bila elegantna dvorana za visoke goste, če-
kaonica I. i II. razreda, blagovalište prvog
i drugog razreda. Prostori čekaonica i
blagovališta protežu se kroz dvije etaže,
visoki su 11 metara i oslikani te bogato
dekorirani zavjesama i medaljonima, kako
čitamo s nacrta. Strop je kazetiran u duhu
renesanse.
U potpuno odvojenom, skromnije
dekoriranom zapadnom rizalitu, nalazila
se čekaonica i blagovaonica trećeg raz-
reda. Istočno krilo ima niz manjih pro-
storija, za prtljagu, prometnu pisarnicu,
brzojav, soba za pratioca vlaka, liječnika i
još neka spremišta. Na prvom su se katu
istočnoga krila nizale stambene prostorije.
Tijekom obnova u 20. st. su se izgubile ne-
ke prostorije, ili se, pak, promijenila nji-
hova namjena.
Izdužena (186,5 m), relativno niska
fronta zgrade učvršćena je vizualno s tri
rizalita, koji oživljuju ovu longitudinalu,
Zagrebački Glavni kolodvor
upravo je onakav kakvim
su ga zamišljali urbanisti,
a priželjkivali gradski
zastupnici – skladni
završetak istočnoga dijela
zagrebačke Zelene potkove
Glavni kolodvor na razglednici iz 1934. godine
HŽM, presnimka iz privatne zbirke K. Tušeka
prekidajući jednolični niz ustakljenih ot-
vora prizemlja i prvoga kata. Središnji ri-
zalit istaknut je ne samo svojom visinom
već i bogatstvom arhitektonske kompozi-
cije i dekoracije. Izveden je sasvim u neo-
klasicističkom duhu. Zona prvoga kata koja
nadvisuje visinu postranih krila zgrade is-
taknuta je stupovima s korintskim kapite-
lima između visokih prozora. između stu-
pova nalaze se u nišama alegorijske figure
koje personificiraju Stočarstvo i Lov, a pro-
stor trokutastog zabata (timpanona) ispu-
njen je tipičnom neoklasicističkom kom-
pozicijom s motivom alegorije prometa,
likovi su izvedeni u visokom reljefu. Sve
stucco dekoracije planirao je arhitekt Fe-
renc Pfaff, a izvelo ih je poduzeće Vilim
Maršenko iz Budimpešte.
Analizom funkcije i oblika arhitekture,
stilskom analizom i pregledom arhitekton-
ske dokumentacije može se zaključiti da
zgrada zagrebačkoga Glavnog kolodvora
ima jasno definirane karakteristike arhi-
tekture snažnog historicizma i "kolo-
dvorske" arhitekture koja se upravo u
to vrijeme tek stvara. Građena je prema
nacrtima najeminentnijeg specijalista za
gradnju kolodvorskih zgrada. U opsežnom
opusu Ferenca Pfaffa zagrebački kolo-
dvor zauzima posebno mjesto, a autor
knjige Bahnhöfe Europas, Mihaly Kubin-
skzky (Stuttgart, 1969.) smatra ovaj ko-
lodvor remek-djelom mađarske eklektike
i preporuča da se taj objekt u nas zaštiti
i sačuva. Ovo monumentalno i reprezen-
tativno djelo umjetnosti i arhitekture his-
toricizma, nasreću, je barem izvana pot-
puno sačuvano.
Zagrebački Glavni kolodvor upravo je
takav kakvim su ga zamišljali urbanisti, a
priželjkivali gradski zastupnici – skladni
završetak istočnog dijela zagrebačke Zele-
ne potkove. On uvodi svakoga putnika u
najreprezentativniji dio grada – nudi mu,
svakako, jednu od najljepših vizura.
 Povijest zagrebačkog sporta

Od iskona u čovjeku tinja iskra poriva da poleti, da se vine među ptice, da vidi zemlju po kojoj
hoda s visine plavetnila, da se srodi s oblacima. Mit o Ikaru plod je te čežnje, toga sna, koje ni
Ikarov pad i smrt nisu mogli zatrti. Ali to je mit, nije povijest. Naša priča mora početi od nekog
uporišta koje nam pruža pisana povijest.

tima i visinama, bio veliki pomak u "bije-
Napisala: Milka Babović
gu prema nebeskim visinama".
Foto: Hrvatski športski muzej
Ipak, povijesni početak aerostatike,
let letalica lakših od zraka, vezan je za
Taj balon bez posade uzletio je sa saj-
mišta njihova rodnog grada 5. lipnja 1783.
godine. Prema kronikama balon je dose-
gao 1830 m visine.

P
riču o povijesti balona punjenih to-
plim zrakom započinjemo u Kini.
Niti jedan znanstvenik koji traga
za korijenima ne tvrdi da je baš to pra-
početak. Oni nam nude najstariji trag do
kojega su dospjeli. A taj seže u prošlost
prije 1789. godine! Postoje zapisi da su
od 220. do 280. a. d. (za vrijeme Trećeg
carstva) Kinezi koristili balone za vojnu
signalizaciju. A da se moglo doseći tu
razinu primjene moralo je postojati i ranije
iskustvo. No, to jest logična pretpostavka,
ali znanost to ne potpisuje kao povijest!
Od Lisabona do Lyona
Istraživanjima diljem svijeta doka-
zano je da se prvi uzlet u Europi zbio 8.
kolovoza 1709. godine u Lisabonu. Sve-
ćenik Bartolomeo de Gyusmao uspio je
toplim zrakom punjeni papirnati balončić
podići 4 m! Pokus je izveden pred kraljem
Juanom V. i cijelim portugalskim dvorem.
Taj je koračić, mjereno današnjim uzle-
zbivanja u Francuskoj. Pioniri balonstva
su Francuzi braća Montgolfier-Jacques-
Etienne (1745. − 1799.) i Joseph-Michel
(1749. − 1810.). Bili su rođeni u gradu
Annonay nedaleko Lyona. Proučavali su
vjetrove, zračna strujanja, uzgon, prirodne
zakone koji uslovljavaju ostvarenje nji-
hova sna – uzleta balona ispunjena top-
lim zrakom. Konačno im je uspjelo na-
činiti balon od mješavine lanenih niti i
papira zapremine 50 kubika toplog dima.
Istraživanjima diljem
svijeta dokazano je da se
prvi uzlet u Europi zbio 8.
kolovoza 1709. godine u
Lisabonu
Već 27. kolovoza 1783. godine balon
profesora fizike Jacquesa Alexandrea Ce-
sara Charlesa (1746. − 1823.) napunjen
vodikom uzletio je s Marsove poljane u
Parizu. Prizemljio je sjeverno od Bourgeta.
Seljaci su vilama uništili tu "paklensku na-
pravu". Ali uzalud, balonstvo se više nije
moglo zaustavili.
Prva žena u balonu
Braća Montgolfier su već 19. rujna
1783. godine dozvolom kralja Louisa XVI.
iz parka u Versaillesu poslali u visine ba-
lon s posadom – prvi živi putnici bili su
pijetao, ovan i patka. Kralj i cijeli dvor,
kao i svo okupljeno mnoštvo, bili su odu-
ševljeni.
Nakon menažerije čiji su članovi pre-
živjeli uzlet i let bilo je nekoliko uspjelih
pokušaja s ljudskom posadom, ali je balon
bio privezan dugim užadima za tlo.
Braća Montgolfier tražili su kraljevsku
dozvolu za slobodni uzlet s ljudima. Kralj

18
Balonstvo
je odlučio da prvi čovjek može biti jedi-
no na smrt osuđeni zločinac. Nakon
upornih molbi kralj povlači svoj dekret
i 21. studenog 1783. godine u visine se
slobodnim uzletom uzdigla prva ljudska
posada. Prvi areostatičari, prvi balonaši
bili su znanstvenik Jean-Francois Pilatre
d Rozier i markiz Francois d´Arlandes.
Dosegli su visinu 1000 m, a 8 km su
preletjeli za 25 minuta.
U memoarima Francois d Arlandes je
zapisao: "Balon je, po pričanju gledalaca,
dostojanstveno uzletio. Mene osobno iz-
nenadila je tišina i posvemašnji mir, gle-
daoci su bili toliko uzbuđeni... I dok sam
netremice gledao mnoštvo na tlu što
izmiče pod nama, Rozier je viknuo: 'Ti
besposličariš, a balon još nije dosegao
nužnu zapreminu!' Smjesta sam podložio
još jedan snop vlažne slame. I dok sam
se snašao Pariz se gubio iz vida, a Rozier
je viknuo: 'Još vatre, dragi prijatelju, još
vatre!' Zgrabio sam vilama veliki snop
slame i bacio ga usred plamena. Balon nad
našim glavama se brzo nadimao... ja sam
se opustio i odjednom sam povjerovao da
letimo u samo nebo! "
Uzlet balona "Montgolfier" 19. rujna
1783. u Versaillesu. Prva živa posada su
pijetao, ovan i patka.
Aerostat braće Montgolfier
Samo šest godina nakon
prvoga povijesnog
slobodnog uzleta balona
s ljudskom posadom 21.
Iste godine (3. prosinca 1783.) dvo- studenoga 1783. godine
člana posada u košari balona preletila je
40 km za 2 sata. Pola godine kasnije (4. građani su gledali balon
travnja 1784.) u balonu je zrakom plovila
i prva žene – Francuskinja Marie Trible. nad Zagrebom
A 5. siječnja 1785. Jean Pierre Blanchard
preplovio je zrakom La Manche od Do-
vera do Calaisa.
Balon nad Zagrebom
Sada je pravi trenutak je upitati se
gdje je bio Zagreb u tom uzbudljivom raz-
doblju balonarske, aerostatske povijesti!?
Odgovor će mnoge iznenaditi!
Samo šest godina nakon prvoga po-
vijesnog slobodnog uzleta balona s ljud-
skom posadom 21. studenoga 1783. građa-
ni su gledali balon nad Zagrebom. Evo što Prvi let balonom u Zagrebu, 1905. godine
o tome piše Branimir Špoljarić u svojoj
knjizi "Stari Zagreb od vugla do vugla". je odredio da će se prvi uzlet balona
"Davne 1789. pojavio se u našem gra- održati na livadi istočno od kaptolskog
du Krsto Mazarović, Hrvat iz Boke ko- zida (danas je tamo park Ribnjak). U to
torske, te uputio tadašnjem hrvatskom su vrijeme balonaši (tada su iz nazivali
banu Franji Balašu molbu za dva uzleta zrakoplovci) sami izrađivali svoje balone.
balonom... Ban je odobrio Mazarovićevu Krsto Mazarović je u Zagrebu izradio od
molbu, a gradski se magistrat pobrinuo čvrstog papira balon visine 9,40 m i pro-
za organizaciju te atrakcije..." Magistrat mjera 6,09 m (30 x 20 stopa). Košara (neki
19

Pred drugi uzlet, 4. lipnja 1906. s istim
učesnicima kao i 1905.
je nazivaju i gondola) ispod balona bila je
debelim užetima vezana za tlo.
U nastavku Branimir Špoljarić opisuje
kako je Mazarović napuhavao taj veliki
balon. "Ispod balona postavio je veliku
tavu s vlažnom slamom, čije je izgaranje
proizvodilo topli dim. Dim je postepeno
punio i nadimao balon sve dok nije dobio
oblik velike lopte." Nakon što se smjestio
u košari na dogovoreni znak pomoćnici
su prerezali užad i balon je slobodno
uzletio. Nije naodmet reći da u takvom
balonu nije bilo kormila te su balonaš i
balon bili prepušteni zračnim strujama
na milost i nemilost. Iz knjige Branimira
Špoljarića saznajemo da je mnoštvo kli-
calo iz svega grla, šešire su bacali u zrak,
a balonaš Mazarović je otpozdravljao
mahanjem ruku. Nakon pola sata leta nad
zagrebačkim krovovima, balon se ohladio
i konačno prizemljio, ispuhan i spljošten,
na livadi uz Savu. Na ovome mjestu či-
tatelj pokušava zamisliti kako je, tko je
taj balon dopremio u grad. Jednostavno:
odvažni balonaš smotao je ispuhani balon
i s pomoćnicima odio u grad.
"U siječnju 1790.", piše dalje Branimir
Špoljarić, "uzdigao se Mazarović i drugi
put, uspješno dokazavši svoju vještinu
zrakoplovca". O tom se pothvatu opširno
pisalo u inozemnom tisku i mali se Za-
greb pojavio u mnogim europskim novi-
nama, a naš zagrebački tisak piše o Krsti
Mazaroviću kao "naše gore list". Da
Krsto Mazarović nije bio samo nepoznati
20
odvažni zabavljač već iskusni balonaš
može se pročitati u zagrebačkom Jutar-
njem listu, 28. ožujka 1938. (strana 5.)
godine 1789. godine prije negoli je zatra-
žio odobrenje za nastupe u Zagrebu, us-
pješno je nastupao u Bavarskoj, Austriji,
Štajerskoj i Čehoslovačkoj.
Pad iz balona
Zanimljiv je i ovaj dio članka: "Grad-
ska fiskalna politika trpala je po kriteriju
svoga vremena balonstvo u isti koš s teat-
rom, jednako kao i sve pelivane." (Pelivan
je riječ turskoga podrijetla: akrobat koji na
sajmovima izvodi razne vještine). A ima
pisanih dokaza da su ti "pelivani" plaćali
za svoj nastup.
Mazarović je, na primjer, davao četvr-
tinu svoje zarade tadašnjem direktoru
njemačkog kazališta u Zagrebu, direktor
je imao predstave u zakupu i za njih je
plaćao porez.
Jedan od izvora o balonašima i balon-
stvu u Zagrebu je članak Labuda Kirića
(časopis Povijest sporta, broj 36, rujna
1978.) U tom članku autor iscrpno reda
sva iole značajnija gostovanja i nastupe u
Zagrebu nakon Krste Mazarovića. Ogra-
ničeni prostorom u našem listu pokuša-
vamo biti razboriti i izdvajamo iz Kariće-
vog članka vijest iz Obzora u broju od 5.
rujna 1889. godine. Naslov vijesti je "Zra-
koplovac u Zagrebu". Naziv "zrakoplovci"
punim pravom tada još pripada balona-
šima. (Priča o prvom letu zrakoplova i
braći Wright počet će 17. prosinca 1903.
u Kitty Hawku).
"Prispio je u Zagreb glasoviti zrako-
plovac Giacomo Merighi. On je iz Italije,
iz Bologne, Sada mu je 25 godina. Dosad
je bio 162 puta sa svojim balonom u zra-
ku, te se znade izdići do 1 500 metara. Kad
Zagrebački graditelj
Julije Rudović izazivao
je natporučnika Johanna
Mannsbartha raspravom
je li let balonom baš
junaštvo ili samo vještina
koju svatko može lakoćom
naučiti
on ide u zrak, da zrakom plovi, njegov ba-
lon nema gondole (košare, ladice, prim.
L.K.) već samo trapez te na njemu čini
najčudnovatije tjelovježbene igre. Osobito
čas kad polazi u zrak, to je od najljepših,
najimpozantnijih i najzagonetnijih prizo-
ra, što se može zamisliti."
Giacomo Merighi i Zagreb zavoljeli su
jedno drugog i Talijan se četiri puta vraćao
u Zagreb u razdoblju jednoga desetljeća.
Jednom je prizemljio u Preradovićevoj
ulici. Običaj je bio balone nazvati nekim
imenom. Tako je Giacomo Merighi prvi
put u Zagrebu imao balon "Drzoviti orao".
Novi balon je nazvao "Grad Zagreb". A
jednom je i malo pretjerao u želji da za-
bavi svoje vjerne gledatelje. Iz balona
"Grad Zagreb" s 300 m visine ispao je
čovjek. Nastao je tajac, a već se za tre-
nutak čuo glasni smijeh: iz balona u obliž-
nju baru pala je lutka... Budući "padanje
iz balona" nije bilo najavljeno u prijavi
programa, a budući da je ta šala i uplašila
mnoge, redarstvo je podnijelo prijavu su-
du. Sudac je presudio: krivac mora platiti
globu od 15 forinti i to u korist Uboške za-
klade grada Zagreba. Giacomo Merighi je
bez riječi platio smatrajući da je tu kaznu
i zaslužio. Zabilježeno je da je rekao da je
prezadovoljan ishodom − "contentissimo".
Iz te plejade pionira razvitka aerosta-
ta spominjemo Zagrepčanina Davida Sch-
warza, On je konstruirao prvi zračni brod
kruta sastava. Koristio je tvrdi aluminij-
ski lim. Ušao je u povijest razvitka zrač-
nih brodova (dirižabla, zeppelina) 1897. go-
dine nakon službenog pokusa u Berlinu.
Vojska i baloni
I dok se balonstvo i vještine balonaša
ukorjenjuju u programe zabave građan-
stva, vojska balonima i svemu u vezi s
njima prilazi sistematičnije. U drugoj po-
lovicu 19. stoljeća u austrougarskoj vojsci
ustrojavaju se prve zračne balonske jedi-
nice. U odgovarajućim vojnim školama
školuju se odabrani za tu specijalnost.
I baš služenjem u austrougarskoj vojsci
balonstvo upoznaju i naši ljudi. Jasno, u
programu te vojne balonske obuke bilo
je i natjecanja u gađanju. O tome svjedo-
či zgoda za vrijeme jednoga takvog natje-
canja 30. kolovoza 1897. godine na poligo-
nu nedaleko Bečkoga Novog Mjesta. Pri
završetku priprema, prije nego što je ukr-
can balast i pričvršćeno sidro, u cik zo-
re jedan se balon nenadano oslobodio i
velikom brzinom uzletio. U košari je bio
sam samcat natporučnik Dvoržak, Za-
grepčan, polaznik balonske vojne škole.
Zračne struje su nosile balon na visinama
od 3000 do 5000 metara. Da bude nevo-
lja još veća, kompas se razbio, nebo po-
krilo oblacima, tako da je orijentacija bila
gotovo nemoguća. Tek tu i tamo natpo-
ručnik Dvoržak bi kroz oblake za trenutak
ugledao zemlju. Bilo je već podne kad
se balon spustio na 200 metara negdje
oko Županje. Nad Gradištem se njihao
u rano poslije podne gotovo cijeli sat.
Kad se balon u jednom trenu spustio nad
šumu natporučnik je prisebno oko hrasta
omotao uže i zaustavio balon. Seljaci su
izvukli natporučnika, izvukli zatim balon
iz šume i pažljivo ga sklopili. A presretni
natporučnik Dvoržak nije tog trenutka ni
slutio da je ispisao prvu stranicu poglavlja
povijesti "Zagrepčani balonaši".
Let iz oklade
Početkom 1905. godine za kavanskim
stolom u Zagrebu počelo se pisati nasta-
vak. Zagrebački graditelj Julije Rudović
izazivao je natporučnika Johanna Manns-
bartha raspravom je li let balonom baš
junaštvo ili samo vještina koju svatko može
lakoćom naučiti. Okladili su se i odlučili
da to riješe zajedničkim letom. Odmah
su zagrebačkom redarstvu prijavili uzlet
balon 2. travnja 1905. godine. Prijavili su i
posadu: natporučnici Johann Mannsbarth
i Aleksandar Rudolf Kraal, te graditelji
Julije Rudović i Viktor Kafka. Vlasti su
obavijestili da će balon puniti iza zgrade
"Sokola " (današnji Mažuranićev trg) i da
će s tog mjesta i uzletjeti.
Natporučnik Mannsfarth uspješno je
bio završio vojnu balonsku letačku školu
u Beču i imao iskustvo stečeno nakon
pedesetak uzleta i letenja slobodnim ba-
lonom. I natporučnik Kraal je bio školo-
vani balonaš. Njih dvojica kupili su u Bu-
dimpešti rabljeni balon, poznati "Turul"
(mađarski: sokol) i u Zagrebu ga preime-
novali u "Turul-Sokol".
O tom letu 2. travnja 1905. zagre-
bačke Narodne novine 3. travnja 1905.
godine izvještavaju: "Jučer prije podne
digao se iza zgrade "Hrvatskog doma "u
zrak zrakoplov "Tarul – Sokol " s natpo-
ručnicima g. Mannsbarthom i Kraalo te
ovdašnjim poduzetnicima g. Kafkom i
Rudovitsem." Već u 8 sati ujutro bilo je iza
gore spomenute zgrade oko 5 000 osoba,
koje su znatiželjno promatrale prve pri-
preme oko punjenja zrakoplova.
Oko zrakoplova stajalo je za vrijeme
punjenja 30 osobito uvježbanih vojnika,
koji su od vremena na vrijeme spuštali
postupno vrećice i tako omogućivali da se
zrakoplov polagano diže. Košara, solidno
izrađena od isprepletenog šiblja, ima pro-
stora za četiri osobe i za zrakoplovne spra-
ve. Ona je bila i predmet velike znatiželj-
nosti te su u nju mnogi zavirivali, da pre-
mjere i pregledaju svaki njezin kutić. Glav-
nu pozornost svratili su na sebe odvažni
zrakoplovci, osobito g. Kafka i Rudovits
koji su se jučer prvi put digli u zračne visi-
ne. Obojica su imala na sebi sportsko odi-
jelo, ali su ponijeli sa sobom također ogrta-
če. S njihovih lica održavala se je neka ner-
voznost, dok su oba časnika zrakoplovci
bila hladnokrvna te su potpuno nonša-
lantno davali zadnje odredbe i upute.
U 10.45 sati fotograf Chernich foto-
grafirao je još jedanput zrakoplov i zra-
koplovce, koji su bili već ušli u košaru.
Točno u 10.30 sati oslobođen je zrakoplov
od svih veza koje su ga držale za zemlju te
se polagano počeo dizati uz burno pljes-
kanje općinstva, koje je pozdravljalo zra-
koplovce mahanjem rubaca, dok je glazba
svirala veselu koračnicu. Općinstvo je da-
lekozorima promatralo zrakoplov sve dok
se mogao vidjeti, dok su se automobilisti i
motociklisti dali odmah za njim u potjeru,
čim se počeo dizati u zrak.
Labud Klarić u svom članku upotpu-
njuje opis ovoga prvog leta u kojem su
balonsku inicijaciju prošli i prvi Zagrep-
Zračni brod zagrepčanina Davida Scwarza
čani. Let je bio miran i ugodan. Nad
Kominom, oko podneva, bacili su limenku
s trobojnicom.
Prije iskrcavanja "osokolili su se" ča-
šom vina. Letjeli su preko Zeline i Ko-
privnice, i oko 16.30 sati prizemljili kod
Visconta u Mađarskoj. Za šest sati leta
balon je preletio 180 km, leteći prosječno
30 km/h. Najviša dosegnuta visina bila je
3200 metara, najniža zabilježena tempe-
ratura bila je 0 °C.
Daljnji razvoj balonstva u Zagrebu
Oduševljenje je bilo sveopće, a zagre-
bačke su novine bile pune, prepune opisa,
razgovora, čestitki i dobrih želja. A već
16. travnja 1905. godine "Turul-Sokol" po-
novno uzlijeće. U košari su časnici Man-
nsbarth i Kraal, a putnici Zagrepčani nad-
šumar Josip Sinkovec i tvorničar Mirko
Bothe. Preko sela Trnava letjeli su nad
Sljemenom. Upali su u nevrijeme – kiša,
susnježica, vjetar – te je let završio prisil-
nim slijetanjem u krošnje šume. Nasreću,
nitko nije stradao. Balon je bio oštećen.
Seljaci iz obližnje Stubice sasjekli su grade,
skinuli balon i volovskom zapregom do-
vezli u Zagreb.
Labud Kirić poklanja nam i ovaj poda-
tak: "U Stubici zrakoplovce je dočekao
i pogostio učitelj Lisak. On je odmah
poslao brzojav u Zagreb."
Zagrepčane se više nije moglo obuz-
dati – svi su htjeli "nebu pod oblake". Bu-
dući da je "Turul-Sokol" bio "kao nov "
uzletio je već 24. travnja 1905. godine. U
trećoj posadi uz oba natporučnika i Mirka
Bothea bi je i Ferdinand Budicki, pionir
automobilizma u Hrvatskoj, osnivač Pr-
vog hrvatskog automobilskog kluba 1906.
No, ovaj puta "treća nije bila sreća" spus-
tili su se već u Velikoj Gorici, omelo ih je
nevrijeme.
Zagrebački fotografi i ovoga su puta
obavili hvalevrijedan posao.Već narednog
dana u izlogu fotografa Chernicha (Čer-
nića) bile su snimke uspona balona i još
tri snimke samoga leta.
Balonstvo je vrlo brzo postalo "gotovo
obična stvar". Zato nije čudo da uzdizanje
4. lipnja 1906. godine nije popraćeno
medijskom i inom reklamom. Posada je
bila Mannsbarth, Kraal, Bothe i Budicki.
Preletjeli su Severin na Kupi, Klek, pa
preko Senja i preko mora doletjeli na Krk i
prizemljili kod Baške.
Balonstvo je tada u Zagrebu pustilo
zdrave korijene. Dokaz je današnji napre-
dak.
21
 Vila Frangeš:
Frangeši i nepoznata
djevojčica.
Fotodokumentacija
obitelji Frangeš
sačuvana u vili.
Napisala: Nina Gazivoda
Foto: Goran Vranić
R
obert Frangeš-Mihanović rođen je
2. listopada 1872. godine u Mitro-
vici, gdje mu je otac Šimun Frangeš,
inače liberalno orijentiran i svestran, bio
profesor na Realci. Zanimanjem geograf
i povjesničar, ubrzo je dobio premještaj i
profesorsko mjesto u Petrinji.
Zanimljivo je kiparovo podrijetlo i s
očeve i s majčine strane.
S očeve strane, (prema porodičnoj
predaji) korijeni mu sežu do francuske
hugenotske obitelji koja je pobjegla iz do-
movine poslije krvave Bartolomejske noći
1572. godine. Jedan ogranak familije nasta-
nio se u grofoviju Kent u Engleskoj, a drugi
u okolicu Maribora, pod zaštitu grofova
Celjskih, koji u tolerirali protestantizam.
Za protureformacije prešli su Frangeši na
katoličku vjeru.1
Majka Izabela Mihanović-Petropolj-
ska, iz roda je vojnika koji su se visoko
popeli u vojnoj hijerarhiji, kćerka je pot-
1
Zdenka Marković: Frangeš Mihanović, Biografija
kao kulturno-historijska slika jedne epohe hrvatske
likovne umjetnosti, JAZU, Zagreb, 1954, str. 9. i 10.
22
pukovnika Franje Mihanovića i Jozefine
barunice Maschegg od Maasburga, ro-
dom Čehinje.
Iznimno muzikalna bila je baka Ana
Frangeš. Robert je od nje naslijedio glaz-
beni dar, ali je glazbeno bila obdarena i
Robertova majka. Izabela Mihanović bila
je sestra slikarice Karoline Mihanović i
nećakinja pjesnika Antuna Mihanovića,
autora Lijepe naše domovine.
Jasno je odakle Frangešu slikarski i
pjesnički talent.
Eugenija Frangeš (Zagreb, 1874. -
30.XI.1935. g.), rođena Kopač, zvana Žen-
ka, supruga Roberta Frangeša-Mihanovića,
kćerka je poznatog zagrebačkog pravnika i
advokata dr. Josipa Kopača. Njezina maj-
ka, Klementina Šimrak iz Zažabja, bila je
žena neobičnih duhovnih sposobnosti.
Stasita i lijepa Ženka Kopač, pravilna
profila, sivomodrih očiju i tamne kose,
istančanog ukusa, bila je već kao mlada
zrela i zanimljiva ličnost. "Pozitivna u
svojim nazorima već od najranije mlados-
ti, ona se svojom inteligencijom i samo-
stalnošću dizala nad prosječnu razinu dje-
vojaka svog vremena.”2
Portret Antuna Mihanovića i stihovi Lijepe
2
Z. Marković: Frangeš Mihanović, str. 113.
naše domovine,Sl./kat. 22
 Frangeš i Ženka Kopač su zanimljivog podrijetla, a nije naodmet istaknuti važnost krajnje
poticajnog odgoja i okružja u kojem su odrastali. Bilo im je dopušteno da se opredijele za ono što
vole, da slijede svoje strasti, da teže osobnoj sreći.
Mlada Eugenija Frangeš, fotografija
Eugenija Kopač zaputila se 1897. godi-
ne u Pariz završiti tečaj francuskog jezika i
nastaviti slikarski studij, koji je u Zagrebu
započela kao učenica Otona Ivekovića.
U dom Kopačevih, u Zagrebu i na ima-
nju obitelji u Vukšin-Šipku pokraj Draga-
nića, petnaestak kilometara od Karlov-
ca, zalazili su, među inim, Vladimir Ma-
žuranić i kćerka mu Ivana Mažuranić, bu-
duća najveća hrvatska dječja spisateljica.
Frangešov prijatelj, pjesnik Mihovil
Nikolić, bio je stalni gost Kopačevih; godi-
nama je pratio umjetnikov rad i iznimno
ga je cijenio. Bio je posrednik pri upozna-
vanju Frangeša i Ženke na imanju u
Vukšin-Šipku.
U izvrsnoj drami Jedinac, objavljenoj
1903. godine, spisateljica Camilla Lucerna
utjelovila je u likovima Slave Hostovinski
i kipara Lipovskog mlade i zaljubljene
Ženku Kopač i Roberta Frangeša-Miha-
novića. Lucerana je dramaturški obradila
poetiziranu verziju razvoja odnosa kipara
i njegove darovite učenice koji vodi braku.
"I budi svoj”, signifikantno ponavlja ona.
Riječima kipara Lipovskog to zvuči
ovako: Ja hoću da radite, kao dosad. Slavo,
svijet vam neće nikad oprostiti, što nosite
u sebi onaj pakleni – božanski dar. Svijet
Robert Frangeš-Mihanović na konju, negativ na staklu.
Fotodokumentacija obitelji Frangeš sačuvana u vili.
će vas gušiti, dok vas ne uguši. Nitko ne
razumije što vam treba, nitko ne zna, što u
vama drijema. Tko će vam pomoći ako ne
pomognem ja?3
3
Camilla Lucerna, obiteljska prijateljica, u
drami Jedinac opisuje Slavu, darovitu djevojku,
rastrzanu između dužnosti prema obitelji i
potrebe da se umjetnički izrazi i živi vlastiti
život uz kipara Lipovskog. Za Slavu Hostovinski
i kipara Lipovskog inspiracija su bili Ženka
Kopač i Robert Frangeš.
Lipovski o Slavi Hostovinski kaže još
ovo: Ona je skroz umjetnička narav, apo-
linskog smjera. Sretno se rodila. Ima u sebi
što joj nitko živ ne može da dade: ono gle-
danje, onaj nutarnji vid. A ono, što se može
naučiti, to će dobiti od mene. Ne bojte se.
To će biti moja briga. Ja ću je čuvati kao
zjenicu u oku.
Eugenija Kopač odgojena je u liberal-
nom duhu, u prirodi, u seljačkom okružju,
u slobodi – na toliko spominjanom i za
obitelj važnom imanju u Vukšin-Šipku.
Oboje su zanimljivog podrijetla, a nije
naodmet istaknuti važnost krajnje poti-
cajnog odgoja i okružja u kojem su odra-
stali. Frangešu i Ženki Kopač bilo je do-
pušteno da se opredijele za ono što vole,
da slijede svoje strasti, da teže osobnoj
sreći.
Svojoj će djeci prenijeti, ne moramo ni
sumnjati u to, slične stavove i dati slične
poticaje, i ponajprije osigurati estetizirano
i kreativno okružje u kojem će odrastati i,
kasnije, nastaviti živjeti.
"Ne ću nikad zaboraviti prizor inti-
man i topao, koji mi je otkrio sličicu iz
mladog porodičnog života ovo dvoje um-
jetnika; na svršetku Gundulićeve ulice
prema Botaničkom vrtu trčkao je sitnim
koracima mališan sasvim ljetno, bijelo
obučen za šarenom loptom, što se kotrljala
pločnikom, a za njim se, ne obazirući se
na ljude, dali u laku trku s jedne strane
naš umjetnik, a s druge njegova žena. I
tako se sve troje veselo ustrčalo za malom
gumenom dječjom igračkom. Stala sam i
izdaleka promatrala taj prizor porodične
sreće umjetnika Frangeša, (....)”.4
4
Z. Marković: Frangeš Mihanović, str. 164.
Rođenje djece mlade obitelji bilo je iz-
nimno poticajno i srećom je ispunilo to
razdoblje, kad je Frangeš u svojim rado-
vima bio najintimniji, najtopliji, ističe au-
torica Frangešove monografije.
23

Eugenija Frangeš, Kvaka ulaznih vrata u
obliku zmaja, oko 1900. do 1911.
Zdenka Marković govori o diskretnoj
ljepoti Frangešove vile "koja mu je bila –
sve”.
Ugođaj u domu Frangešovih opisala
je iz prve ruke, jer je i sama bila gošćom:
Osnovao je /Frangeš/ porodicu, godine
1911. podigao na bivšem Rokovu groblju
(sada Rokov perivoj br. 2) svoju porodičnu
vilu, lijep, ukusan umjetnički dom, za koji
je već od mladosti poput mrava polako
sabirao i snosio vrijedne starine, koje su
sada, ponamještene umjetničkim rukama
njegovim i gospođe mu Ženke, žene istan-
čanog ukusa, našle svoje pravo određenje.
I tako je ona, naoko mala, ali prostrana
četverouglasta vila s dubokim krovom,
građena po nacrtu arh. Viktora Kovačića,
usred zelenila u neposrednoj blizini kape-
lice sv. Roka, bila ne samo toplim gnijezdom
porodice, koje je čuvao "od zla izvana”
onaj brončani zmaj, – rekla bih, neke vrste
grčkog apotropaiona, – smješten mjesto
kvake na hrastovim ulaznim vratima vile,
– malo umjetničko djelo njegove žene, –
Salon vile; pogled prema sjeveroistočnom zidu i blagovaonici
24
već i lijepim i udobnim središtem, gdje se
često i rado sastajao ne samo naš domaći,
nego i strani umjetnički i literarni svijet.
Svi su se oni u tome prijatnom domu
dobro i ugodno osjećali. Bilo je tu kratkih
prijateljskih sastanaka poslije ručka uz
crnu kavu (s takva jednog sastanka imam
kratak pismeni pozdrav s potpisima Bu-
kovca, Auera, Viktora Kovačića i domaći-
na), pa intimnih čajeva, koji su nam svima
zauvijek ostali u sjećanju, i veselih večera
uz pjesme i nazdravice, kao i stručnih
sastanaka i sjednica, na kojima se štošta
važno po našu kulturu poduzelo, zaključilo
i ostvarilo.
Bio je to ne samo jedan od društvenih
kulturnih centara mirnoga, predratnog
Zagreba, već pravi, mali umjetnički "salon”,
pun duha i unutrašnje profinjenosti, koju
su mu davali kulturni, živahni i lijepi
domaćin i domaćica.5
5
Z. Marković: Frangeš Mihanović, str. 199.
Književnik i publicist Vladimir Lunač-
ek, ujedno autor prve monografije o Fran-
gešu-Mihanoviću, za unutarnju dispoziciju
Frangešove i još nekih kuća kaže da "osla-
nja se mnogo na onu Anglomaniju koja se
javljala u srednjoj Evropi pod kraj XIX.
st. u njemačkoj poredbi a koja je bila ne-
ka mješavina barokne pristranosti i en-
gleskog smisla za intimnost, udobnost i
praktičnost.”6
6
Vladimir Lunaček, Viktor Kovačić i njegovo
umjetničko djelo, "Obzor”, god. LXV., Za-
greb, 1924, br. 289.
Robert Frangeš-Mihanović i Viktor
Kovačić, objedinjujući zaštitarske sklo-
nosti i kreativne sposobnosti, majstorski
su inkorporirali dijelove drvene obloge i
namještaja iz stare zagrebačke prvostol-
nice, kao i dijelove namještaja i stolce,
navodno iz Franjevačkog samostana i
sakristije crkve u Klanjcu, u novu secesijski
koncipiranu cjelinu sveobuhvatno projek-
tiranog interijera kiparova doma. Arhitek-
tura se obogaćuje i postaje cjelovitom
zahvaljujući osmišljenoj koordinaciji svih
podređenih elemenata.
Kuća je uistinu cjelovito umjetničko
djelo, rijedak primjer gdje su i arhitekt
i stanari bili umjetnici, gdje je interijer
bremenit povijesnošću i onovremenošću,
gdje se skulptura koja je obilježila prijelom
stoljeća u Zagrebu nalazi u ambijentu ka-
tedralnih fragmenata, sakraliziranom pro-
storu umjetnosti.
Sigurno su se u ovaj dizajnirani am-
bijent, svojom markantnošću uklapali i
Ženka i Robert Frangeš i što se estetizira-
nog pojavnog svijeta tiče, vladao je savr-
šen sklad.
Eugenija
Kopač
(Eugenija
Frangeš),
Dantes 1900.
tavan vile.
 Neizmišljene priče sa zagrebačke periferije

Nastavljamo s pričama o "ljudima nekadašnje

zagrebačke periferije". Ispričali smo kako su
ti novi stanovnici Zagreba dolazili u grad
i, podižući svoje skromne kućice, stvarali
zagrebačku periferiju.
A kako su živjeli, kakve su bile njihove brige,
radosti i tuge opisuje ova "neizmišljena priča"

Naše periferijsko djetinjstvo

Gdje su oni susjedi koji su se ljutili kad nam je lopta pala u njihovo dvorište? Gdje su oni dječaci s
kojima smo dijelili naše periferijsko djetinjstvo?
Napisao: Božidar Perharić lazu – u onim iznajmljenim "sobama sa zaslužene peneze ostavljal!" Samo kad je
Foto: Arhiva MGZ šparhetom". neočekivano došao kum, stric ili prijatelj, a
bačvica s onom izabelom se već ispraznila
"Kućne radinosti" dečec bi morao otrčati k "Šnidaršiću",

P
ojavili su se u zamršenom spletu ku-
ćica i ulica i mali dućani sa skrom-
nim, na nekoj daski napisanim ci-
merom: "Mješovita roba" ili, još češće,
"Špeceraj". Neki su te svoje dućančiće ubr-
zo zatvorili, a nekima je posao išao bolje.
Valjda zato što se u njihovom dućanu
moglo "sve dobiti". Možda zato što je de-
čecu ili curici, koju je mama poslala u du-
ćan, bombon koji je gazda poklonio pred-
stavljao veliki dar. Možda zato što su bili
ljubazni i znali uz smiješak uputiti: "Pa vi
ste, suseda, svaki dan sve mlajša!" Važno
je bilo da se u tom dućanu može kupovati
"na knjižicu". "Suseda" je imala tekicu, a
trgovac je zapisivao što je "gospa" kupila i
koliko će na kraju mjeseca "zmoći dinara".
Dakako da je on i bez nekih potvrda i
izjava znao tko je "kreditno sposoban", tko
se "ne bu skup s knjižicom i tekom zgubil,
vrag zna kam!" A bilo je i takvih, no nisu
imali tamo svoj vrtek i svoju kućicu. Oni
su bili neki trajnije, a neki takoreći u pro-
Da, otprilike u isto vrijeme, a možda
još i prije nego što su se pojavili prvi
dućančići osvanule su – obično na ne-
kom uglu ili tamo kuda se išlo u grad –
gostionice, krčme – ili kako je već vlasnik
okrstio svoju birtiju. "Birtija", to je bio
kolokvijalni izraz: "Pak je negde v birtiji!"
ili "Bome ja ne bum v toj birtiji svoje teško
Pojavila se na onoj
našoj periferiji i pokoja
mesnica, ali bez većega
"komercijalnog efekta"
jer je bilo jeftinije kupiti
na placu piliće, zaklati
kokicu, purana ili gusku
"Antončiću" ili kako se već zvao gazda, koji
je iz jednog demižona pretakao vino u onu
politrenku s kojm je dotrčao dečec. Tamo
u gostionici prodavao je gazda i, obrisavši
mokre ruke u neku krpu, zamotao u
papirić "za dinar Ibra" ili pred kraj tjedna
ili mjeseca "drav", kojih se za dinar moglo
dobiti čak pet. Vadio ih je iz neke škatulje
s poklopcem, a sintagma "Dajte mi šteku
Marlbora!" nije bila poznata na našoj
periferiji. Samo smo s čuđenjem, a naši
tate i sa zavišću, vidjeli ponekad "gospone
iz grada" koji bi otvarali onu svijetlu i
glancastu cigaret-dozu i omjenim prstima
ispod neke zlatnobojne trake izvadili jednu
od "Joj kak ih puno ima!" cigareta.
Pojavila se na onoj našoj periferiji i
pokoja mesnica, ali bez većega "komer-
cijalnog efekta" jer je bilo jeftinije kupiti
na placu piliće, zaklati kokicu, purana ili
gusku koju je brižljiva gazdarica sama ot-
hranila u dvorištu i šopala prije Svih sve-
tih ili Božića. A negdje u prosincu, iz tih

25
 dvorišta čula se očajna cika pajceka, koji
su – opipavajući ima li dosta špeka – ku-
pili na sajmu koje srijede.
Nešto, obvezno šunkica i kobase za
Uskrs, sušili bi brižljivi domaćini na onim
svojim začađenim tavanima puštajući u
njih dim iz kuhinjskih šparheta, gdje se
ložilo "na drva", i na žar stavljalo borovine
"da bu šunka lepše mirišala"; nešto se mesa
speklo i "u mast zalilo". I tako zbog te
"kućne radinosti" – a bili su ti ljudi i radni
i štedljivi – onim mesarima navraćali su
rijetko i to više oni koji nisu mogli ili se
nisu htjeli mučiti s kokošinjcem. Oni iz
"sobe sa šparhetom":
Moli i radi
Da, ponegdje su se pojavile i pekare,
gdje se pekao kruh bijeli crni i raženi (tako
finog nisam jeo od djetinjstva), žemlje te
žuto-smeđi "reš pečeni" hrskavi kifli. (De-
čecu ih je mama kupila kad je bio bolestan
ili posebno dobar – što se, nažalost, rijetko
događalo.) Sve je nestalo kad se kao najava
rata, bijede i neimaštva, pojavio "šubašić".
Tako smo zvali onaj na plijesan vonjajući
polukukuruzni kruh u vrijeme zagonetnog,
smušenog i na kraju izgubljenog bana
Šubašića. Kasnije je i toga nestalo pa smo
onaj frtalj kruha što smo ga mogli dobiti
na karte dijelili na kriške, na šnitice rečeno
po domaći. No, i u vrijeme tih gladnih go-
dina (a bilo ih je više nego biblijskih se-
dam mršavih krava) brižljivi domaćini
nabavljali su brašno i spremali u suhe od
vlage zaštićene kutije. A kad je počeo rat i
nastavila se poslijeratna, ranosocijalistička
neimaština, donosili su u nekim vrećicama
i ruksacima brašno odnekud sa sela, od
svojih rođaka, koji nisu otišli sreću tražiti
26
u grad. Iz tog brižljivo čuvanog brašna
vrijedne domaćice same su mijesile tijesto,
pekle doma u roru ili ih stavile (dok još
komunisti nisu ukinuli privatne pekare) u
veliki vajndling i onda ga one (ili "Darko,
odnesi to, već si dosta velik!") odnijele u
pekaru. Po naš ispečeni kruh rado bismo
poslije podne mi djeca otrčali jer je onda
mama prekriživši najprije nožem poleđinu
velikoga mirišljavog hljeba gotovo s obred-
nom pobožnošću odrezala i dijelila nam
"kruh naš svagdašnji". Zamotala ga potom
u bijelu čistu krpu da se ne suši i da potraje
šnitu po šnitu cijeli tjedan: do druge su-
bote, kad ćemo ako Bog da zamijesiti i
kod Biondića (tako se zvao pek Primorac)
ispeći naš kruh.
Tako je, ili u nekim sličnim varijan-
tama, bilo u onim periferijskim kućicama,
u onim obiteljima koje su – i ne znajući za
svetog Benedikta i njegovu mudru pouku
Ora et labora – živjele svoj brižljivi, radni,
štedljivi i skromni život. Uz pobožni
"Očenaš" i "Zdravo Marijo" prije spavanja,
ali i ružne psovke u trenucima ogorčenja
i bijesa. S "Hvala Bogu" kad su se želje
ispunjavale, i prigovori (možda čak i s
nevjericom) kad ih je Bog zaboravio. Uz
strpljive pouke djeci i uz batine kad smo
zaslužili, uz skrušeni "Sretan Božić" pod
borom, ali i riječi psovki i nepravednih
uvreda (pa i udaraca) ženi, koja je morala
otrpjeti zlovolju svojega supruga. A on će
– znala je to – možda i postiđen, započeti
razgovor "Čuj, trebali bi popraviti krov" ili
"Kaj misliš da odemo u srijedu na sajam
pogledati pajceka?" ili "Trebali bi malome
kupiti cipele za zimu" ili "Kaj misliš, bi
maloga dali u zanat ili neku drugu školu?
Je zvrkast, ali mi ne zgleda bedast!" ili... Uz
molitvu i psovke, suze i smijeh, radost i
tuge, nade i razočaranja, slogu i neslogu,
štednju i rijetku rastrošnost, uz sačuvanu
ili u ("Prvoj hrvatskoj") banci izgubljenu
ušteđevinu, uz "dug je zao drug", uz "već
sam tak umorna" uz... uz Ora et labora
odvijao se život u mnogim kućama ne-
gdašnje zagrebačke periferije.
Mnogi su – jer uz sličnosti bilo je i
razlika, čak i mimoilaženja u shvaćanjima
i življenju – krenuli više ili manje druk-
čijim putovima. Unatoč sličnih početaka,
živjeli su s drukčijim ciljevima ili bez ci-
ljeva, imali drukčija zadovoljstva i neza-
dovoljstva, blagodati i prokletstva. Neki
su sve što radom ili neradom zarade i
potrošili, neki u gostionici i prije nego
bi s plaćom kući došli. Takvi su nakon
nepromišljenog sirotinjskog rasipništva
jedva vezali kraj s krajem, pomažući se
zaduženjima koja su ih odvodila u nove
dugove. Izbjegavali razočarani jedne po-
slove i taržili – dobivali ili ne dobivali
– druge. Neko vrijeme plaćali, a onda iz
mjeseca u mjesec ostali dužni za onu sobu
sa šparhetom. Sve dok ne bi uz svađu s
onim jednako takvim siromaškom koji im
je skučivši se u kuhinju iznajmio tu sobu
s šparhetom pokupili ono nešto stvari i
otišli. S trnjanske među trešnjevačku ili
neku drugu periferijsku sirotinju.
Pošten Hrvat i dobar katolik
Možda su neki od tih ljudi, koji su
životom prolazili više silaznom nego
ulaznom stazom, uz potporu strpljive i
brižljive supruge (a žene obično otpor-
nije podnose životne nedaće) ili vidjevši
nevoljnu budućnost svoje djece, radom,
štednjom i odricanjima zaustavili posrta-
nje, sebe i svoje obitelji. I tako je život iz-
miješao i razdjeljivao te stanovnike neg-
dašnje periferije. Pružao nekima ponešto
sreće ili drugima mnogo nesreće, nekima
trenutke blagoslova, nekima dane i noći
prokletstva, učio jedne na trpljenje i po-
ticao druge na pobunu, neke na molitvu, a
neke na proklinjanje.
Možda slučaj ili sreća, možda pouzda-
ni životni suputnik, a najvjerojatnije onaj
Ora et labora, za kojega nikada nisu čuli,
ali su ga u svojoj obitelji i životnoj sredi-
ni usvojili, usmjerio ih je putem na kojem
je bilo mnogo teškoća koje treba savladati,
muke i odricanja koje treba podnositi,
skromnost koje se ne treba stidjeti, oda-
nosti u koju se treba pouzdati, molitvu
kojom treba ojačati nade i ublažiti razo-
čaranja. Nije to bila ideologija, bio je to
sadržaj života: "Nemremo imati sve kaj bi
hteli!", "Hvala Bogu da imamo krov nad
glavom", "Sutra bude bolje", "A kaj ćeš,
nemreju svi biti jednaki", "Mnogima je i
teže – bokci!", "A ni oni bogati nisu uvijek
sretni", "Svaki oltarek ima svoj križek" i
"Kruh naš svagdanji daj nam danas... i ne
uvedi nas u napast..."
Za taj Ora et labora vezala se najčešće
i neka – tko zna odakle i kako – odanost
i osjećaj pripadnosti ovoj svojoj domovini.
U to vrijeme se za čovjeka koji je zaslužio
naše poštovanje reklo: "pošten Hrvat i do-
bar katolik". Dakako, išli su ovi Ora et la-
bora ljudi u crkvu, prekrižili se prije jela,
ispovijedili se o Božiću i pričestili o Uskrsu
(kako kaže "zapovijed crkvena"). Nosili
uskrsno jelo na blagoslov, spuštali u crk-
venu mežnarovu vrećicu na štap koju po-
dinarku ("Ne budi bogu pogovorno!"). Ali
taj Ora et labora, taj "dobar katolik" bilo je i
nešto više od pobožnosti. Možda je to bilo
blisko onome "pošten Hrvat", što je značilo
sve zajedno – valjan i častan čovjek.
Nada u komunizam
Vezao ih je taj "pošten Hrvat" uz tro-
bojnicu koju su poslije onog siječnja (Zar je
siječanj Hrvatima zaista nesretan mjesec?)
ovijali oko božićne pšenice po kojoj su se
prepoznavali časni ljudi. Glasovali su ovi
Ora et labora ljudi za Mačeka, za HSS
jer su pripadajući domovini prepoznavali
onaj "H". A noseći u sjećanju slike svoje
seoske mladosti i djetinjstva vjerovali su u
ono "S" – "seljačka", mada se oni seoskom
životu više vratiti neće.
Drugačiju su "vjeru" imali oni koji nisu
izašli iz sobe sa šparhetom, oni koji su bili
ogorčeni svojim iskustvom i onime što su
od drugih slušali da će uza sav labora teško
preživjeti, da će ih uvijek drugi prestići
i iskoristiti, da se ovom nepravednom
društvu reda i nerada ne treba pokoravati,
da ne budu poslušne ovce koje će gazda
(neki su rekli "kapitalisti") strići i musti.
Njihovo ogorčenje, njihovo odbijanje po-
slušnosti i trpljenja, njihova pobuna imala
je svoju zastavu. U onu trobojnicu nisu
vjerovali, više nade budila je ona crvena
boja. Iako ovi ljudi nisu vjerovali ni čuli za
nekog Marxa, riječ "komunizam" imala je
neku magijsku moć i privlačnost: značila
je pobunu protiv sobe sa šparhetom
protiv jegera i luka za večeru, protiv "sutra
te više ne trebam na poslu", protiv "što nas
briga za tvoju tuberkulozu", protiv tužnog
pogleda gladne djece... Poticala je ta riječ
"komunizam" na pobunu i budila nade u...
U to se vrijeme za čovjeka
koji je zaslužio naše
poštovanje reklo: "pošten
Hrvat i dobar katolik"
Tko zna kakve je sve snove i nade budila
ona crvena zastava koju je nosio netko
u onoj gotovo mističnoj povorci koja se
jednoga predratnog proljetnog sumraka
kretala od Trnja prema Trešnjevki s do-
šapnutim ili iz ogorčenja uzviknutim rije-
čima "Hoćemo kruha i rada". Bio je za ove
ljude njihov "ora", njihova "vjerujem".
Nestalo djetinjstvo
Iako su živjeli na istoj periferiji, gazili
isto blato na ulici oni Ora et labora ljudi
i oni zaneseni crvenom bojom po mno-
gočemu su se razlikovali. Jedni su, odje-
nuvši djecu u čeitu i pažljivo uređenu
odjeću, išli nedjeljom s djecom na misu, a
poslijepodne (dok još ta djeca nisu sama
počela preskakati plot nogometnoga igra-
lišta) u šetnju ili u posjet kumovima. "Do-
bar dan sused!" "Idete s gospom i decom
u šetnju!" "Bog daj! A vi ste jučer bili mar-
ljivi, tak ste lepo pobelili kuću" "Je, već je
bome bilo i vreme..."...
Drugi bi – možda zato što nisu imali
što boljeg, "nedjeljnog" na sebe i djecu
obući, a možda zato što ih je tuga savladala
– za posljednje dinare što su ih uzeli ženi,
nalakćeni na onaj vlažni šank u gostionici
ispijali svoju gorčinu. I tako se nekako u
ovakvim i sličnim varijantama ispreplitao
socijalni kontrapunkt one negdašnje za-
grebačke periferije.
Ljudi i sličnih i različitih života i sud-
bina koje su prilike i neprilike "svjetskih
kriza", kraljevskih diktatura, nedorečenih
banovina, ratnih neimaština, domobran-
skih i partizanskih putova, neostvarenih
crvenih nada, trobojnih očekivanja i razo-
čaranja, zatvora, "dobrovoljnih" i prisilnih
radova, "narodnih odbora" jednako tako
"narodnih sudova", uz "živio ovaj i smrt
onome" vodile prema istom kraju. Doduše,
i tamo s nekom "diferncijacijom". Nekima
unuci na Sve svete još zapale svijeću, na
grobu, a nekima je onaj drveni križ ili
daska sa zvijezdom već odavno istrunula
povaljana u travu zapuštenog humka: bez
cvijeta i bez svijeće – bez sjećanja.
Kao što se i mi još ponekad – izgub-
ljeni između automobila među onim og-
romnim zgradurinama, dućanima, Mc-
Donald'sima, Country storovima, bistro-
ima i kafićima Vrbika, Trešnjevke ili Trnja
– ne možemo sjetiti i naići na raskršće
Miramarske i Vrbika s raspelom do koje-
ga je župnik one male trnjanske crkve
sv. Terezije vodio zaprašenu tijelovsku
procesiju; ne možemo se sjetiti gdje je bio
vrtlar u čiju smo se ljepogrudu plavokosu
kćerku zaljubljivali; ne možemo više
prepoznati gdje je bilo ono trnjansko kino
gdje smo prvi put vidjeli "filmski poljubac";
gdje je bio i kuda je tekao onaj potok u
kojem smo iskopavši nekom ribiču gliste
zaradili svoju prvu poldinarku; gdje je
bio plot trkališta Miramare uz koji smo
jednoga ljetnog sumraka zbunjeni i plahi
ukrali svoj prvi pubertetski poljubac; gdje
su sve bile željezničke rampe na Savskoj
cesti; gdje je točno, negdje u blizini tre-
šnjevačkog placa, bilo ono najjeftinije kino
gdje smo se za dinar i pol mogli smijati
Stanliju i Oliju i vratiti se doma puni buha
(zato smo ga i zvali "buhara") i gdje smo
pred kinom za pola dinara mogli krpenim
kuglama gađati neke lončiće i – ako smo
bili spretni – dobiti za nagradu malu
osušenu čokoladicu ili "špigl" sa Shirley
Temple na poleđini; gdje su oni susjedi
koji su se ljutili kad nam je lopta pala u
njihovo dvorište? Gdje su oni dječaci s
kojima smo dijelili naše periferijsko dje-
tinjstvo? Gdje su... gdje su...
27
 Zagrepčani koje ne smijemo zaboraviti
Najljepši ružin cvijet iz doba
procvata zagrebačke operete (2)
Napisala: Mr. sc. Maja Šojat-Bikić
Foto: MGZ iz donacije
Marine Würth Klepač
Na radiovalu zagrebačke
postaje
Njezin se glas često čuo sa zagrebačke
radijske postaje (najprije s Gornjega grada,
a od rujna 1940. iz Vlaške ulice), na kojoj
je izvodila popularne šlagere i operetne
arije. U to se vrijeme pjevalo uživo pa su
pjevači morali biti dobro pripremljeni.
Do stasanja generacije zabavnoglazbenih
izvođača krajem 40-ih i u 50-im godinama,
28
Ruža Cvjetičanin ostvarila je u HNK niz naslova koje navodimo redoslijedom
premijernih izvedbi: Angèle Didier (F. Lehár, Grof Luxemburg, 1933.), Dijete (R.
Benatzky, Dražesno dijete, 1934.), Raka (P. Abraham, Havajski cvijet, 1934.), Margita
(F. Lehár, Ševa, 1934.), Floramye (I. Tijardović, Mala Floramye, 1934.), Mia (R. Šimaček,
Reci tko si, 1934.), Apolenka (J. Beneš, Sveti Anton, svih zaljubljenih patron, 1934.),
Ankica (Ž. Hiršler, Kaj nam pak moreju, 1935.), Fedora (E. Kálmán, Cirkuska princeza,
1935.), Nelly (E. Eysler, Umjetnička krv, 1935.), Denise (F. Hervé, Mam'zelle Nitouche,
1935.), Honorine (M. Simons, Ti si ja, 1935.), Ančica (B. Grün, Gdje cvate ljubav, 1935.),
Hannerl (F. Schubert – H. Berté, Tri djevojčice, 1935.), Jaromira (J. Weinberger, A
propos, što radi Andula, 1935.), Marica (E. Kálmán, Grofica Marica, 1935.), Bara (Đ.
Prejac, Vječni ženik, 1935.), Anita (F. Lehár, Giuditta, 1936.), Zlata (Ž. Hiršler, Napred
naši, 1936.), Hanči (J. Beneš, Na zelenoj livadi, 1936.), Valencienne (F. Lehár, Vesela
udovica, 1936.), Olga (J. Jankovec, Kukavica, 1936.), Bessie (J. Beneš, Fakinka, 1936.),
Vera (E. Gloz, Tu je sreća, 1936.), Bronislava (K. Millöcker, Đak prosjak, 1937.), Stasi
(E. Kálmán, Kneginja čardaša, 1937.), Cilika (F. Klammert–R. Hochwall, Sretni Tonček,
1937.), Ivka (Ž. Hiršler, Iz Zagreba u Zagreb, 1937.), Roxy (P. Abraham, Roxy, 1937.),
Fatima (A. Pordes Srećković, Omer-paša, 1938.), Mare (E. Gloz, Na plavom Jadranu,
1938.), Tončka (J. Beneš, Djevojče iz Praga, 1938.), Collete (S. Albini, Bosonoga
plesačica, 1939.), Franzi (O. Strauss, Čar valcera, 1939.), Greta (F. Lehár, Plava mazurka,
1939.), Ciboletta (J. Strauss, ml., Jedna noć u Veneciji, 1940.), Marica (S. Albini, Barun
Trenk, 1941.), Pepita (F. Lehár, Eva, 1941.), Christa (K. Zeller, Ptičar, 1941.), Ana (M.
Asić, Pjesmom kroz život, 1942.), Dolly (R. Benatzky, Moja sestra i ja, 1942.), Rosalinda
(J. Strauss, ml. Šišmiš, 1944.), Mi (F. Lehár, Zemlja smiješka, 1944.), Jarinka (B. A.
Aleksandrov, Svadba u Malinovki, 1947.).
operni i operetni prvaci nosili su, uz kla- Mala Floramye
sični, i repertoar lakšeg žanra. Veliku po- 1948. godine
pularnost stekla je pjesma Daleko m'e
biser mora iz Tijardovićeve operete Mala
Floramye, u Ružinoj interpretaciji.
Časopis World-Radio The BBC Fore-
ign Programme Journal od 24. prosinca
1937. objavio je njezinu fotografiju na
naslovnici s potpisom: "The Rose Flower”
of Yugoslavia – which is the translation of
the name of Miss Ruza Cvjeticanin, the
charming singer who frequently broad-
casts from Zagreb" ("Ružin cvijet” Jugo-
slavije – što je prijevod imena gospođice
Ruže Cvjetičanin, šarmantne pjevačice
koja često nastupa na Radio Zagrebu).

Na dan vjenčanja s Rudolfom
Klepačem 8. travnja 1945. godine
Ljubimica Zagreba
Godine 1945. udala se za fagotista Ru-
dolfa Klepača, koji je tada bio član i solist
opernog orkestra HNK. Rudolf Klepač će
1955. godine započeti svoju solističku i pe-
dagošku karijeru na Mozarteumu u Salz-
burgu te postati jedan od vodećih svjet-
skih fagotista. Koliko su Zagrepčani voljeli
Ružu Cvjetičanin, najbolje svjedoči zgoda
na dan njezina vjenčanja: "Vjenčali smo se
8. travnja 1945. godine. Preradovićev trg
bio je pun ljudi. Okupilo ih se nekoliko tisu-
ća. Bacali su mi cvijeće i vikali: 'Predomi-
slite se.' Išli smo se slikati fotografu Sesaru
u Ilici. Tek u ovim godinama saznajem ko-
liko su me voljeli kad me zaustave na ulici
pa kažu: 'Joj, da znate kak smo bili u vas
zaljubljeni.' ” (Vikend, br. 1194, 1991.)
Ratne godine
Najljepše operetne godine Ruže Cvje-
tičanin poremetio je Drugi svjetski rat.
Ipak, i u tim tegobnim vremenima kulturni
život je prilično intenzivan. Na kabaret-
Zagrepčani su bili
zaljubljeni u svoju dragu
Cvjetičanku
skoj pozornici Dverce u Ilici 12 nastupa
družina Grabancijaši. Sedmero Graban-
cijaša: Ruža Cvjetičanin, Margita Dubajić,
Ljubiša Jovanović, Vlaho Paljetak, Alfred
Grünhut, Dejan Dubajić i Jozo Laurenčić
nasmijava do suza Zagrepčane.
U Malom kazalištu praizvedene su do-
maće operete Pjesmom kroz život Milana
Asića (1942.) i Čar mjesečine Eduarda
Gloza (1944.), a obnovljena je i Glozova
opereta Tu je sreća (1942.). U Velikom
kazalištu obnovljene su Lehárove operete
Vesela udovica i Eva (1941.) te Ševa i
Zemlja smiješka (1944.), Ptičar K. Zellera
(1941.), Moja sestra i ja R. Benatzkog
(1942.), Ples u operi R. Heubergera (1943.)
te Šišmiš J. Straussa, ml. (1944.).
Nepoželjna buržujska
sladunjavost
Za operetu, međuratnoj zagrebačkoj
kazališnoj publici najdraži glazbeno-scen-
ski oblik, u poraću nastaju teška vremena.
Opereta vodi slušatelja u kraj lagodne
bezbrižnosti i ne nameće mu neku slo-
ženost ili problematiku. Cilj joj je zabava,
nasmijanost, dobro raspoloženje, koje uz-
diže iznad tmurnosti svakidašnjice. Ta
buržujska sladunjavost nije djelovala do-
voljno odgojno poslijeratnoj komunistič-
koj vlasti. Scenska raskoš operete, prinče-
vi, baruni, grofice i kneginje nisu više bili
dobrodošli. Pri pokušaju obnove operete
HNK postavlja Svadbu u Malinovki sov-
jetskoga skladatelja Borisa A. Aleksan-
drova (1947.), no bez većeg uspjeha.
Povratkom Ive Tijardovića u HNK
i njegovim imenovanjem za intendanta
(1945. – 1949.), obnovljena je 27. veljače
1948. godine njegova Mala Floramye.
U razgovoru s Denisom Derkom, Ruža
Cvjetičanin će se prisjetiti: "Za tu Flora-
mye red je bio od Kazališne kavane do
HNK. To je bila ludnica. On je kao in-
tendant stvarno riskirao, i to je bila ras-
košna, bogata predstava s velikim bale-
tom. No, tu je bio kraj.” (Zagrebački trg,
br. 7, 1995.)
Uz Malu Floramye obnovljene su
operete Mam'zelle Nitouche F. Hervéa
(1947.), Šišmiš J. Straussa (1952.) i Tri
djevojčice F. Schuberta (1953.). Ipak, ope-
reta neumitno gasne na daskama Velikoga
kazališta.
U tom razdoblju Ruža Cvjetičanin na-
stupa i u manjim opernim ulogama, kao
Esmeralda (B. Smetana, Prodana nevjes-
ta), Frasquita (G. Bizet, Carmen), care-
vić Fjodor (M. P. Musorgski, Boris Go-
dunov), Musetta (G. Puccini, La Bohème),
Lucietta (E. Wolf-Ferrari, Četiri grubija-
na), Pjevačica (I. Tijardović, Dimnjaci uz
Jadran).
Red ispred HNK za Malu Floramye 1948.
29

Skladatelj Ivo Tijardović
tražio je da naslovnicu
glasovirskog izdanja
njegove Male Floramye
iz 1952. krasi slika Ruže
Cvjetičanin, u raskošnom
kostimu Floramye
Gostovanja u inozemstvu
Godine 1952. gostuje u Opernhaus
u Grazu, u ulozi Rosalinde u Straussovu
Šišmišu (među prvim je hrvatskim um-
jetnicima koji su nakon rata dobili putov-
nicu), a 1954. u Lübecku kao Fedora u
Kálmánovoj Cirkuskoj princezi. Gostovala
je još u Linzu, Gelsenkirchenu i Wiesba-
denu. Bilo je mnogo poziva iz inozemstva,
ali zbog djece i suprugove međunarodne
karijere odlučila je ostati u Zagrebu.
Opereta seli u Komediju
Zagrebačko gradsko kazalište Kome-
dija počinje djelovati 29. studenoga 1950.
godine i već 23. prosinca izvodi Lehárovu
Zemlju smiješka. Ovaj će glazbeno-scen-
ski oblik, uz kasniji oblik mjuzikla (od
1960.) i rock-opere (od 1975.), postati zaš-
titnim znakom Komedije. Godine 1954.
Ruža Cvjetičanin je kao gošća nastupila
u Kálmánovoj Marici. Hrabriji Zagrepča-
ni duhovito su izrazili svoje mišljenje o
iznenadnom preimenovanju ove operete
Kao princeza
Mi u Zemlji
smiješka
30
dopisavši na kazališnim plakatima "dru- U mirovini
garica”. Čak je i Narodni list od 21. pro-
sinca 1954. smatrao ovo preimenovanje
Kad je opereta i u Komediji ugašena,
krajem 60-ih godina, osjećaj da nema
nepotrebnim gubitkom "operetno-aristo- više što pjevati potaknuo je Ružu Cvje-
kratskog atributa u naslovu”. Ruža Cvje- tičanin na samovoljni, prijevremeni od-
tičanin tada je još imala stalni angažman lazak u mirovinu, tiho i bez velikih riječi.
u HNK-u, no, kad je glavno nacionalno Bilo je to 31. ožujka 1969. godine. Na-
kazalište ugasilo operetu, početkom rujna kon umirovljenja živjela je na relaciji Za-
1955. prešla je u Komediju, na nagovor
tadašnjeg ravnatelja Ive Hergešića. U Ko-
greb – Salzburg. Za svoj rad primila je
malo nagrada. Godine 1971. dobila je
mediji su djelovali izvrsni solisti: Melita Zahvalnicu Sindikalne podružnice HNK
Kunc, Nada Siriščević, Mirjana Dančuo, za dugogodišnji požrtvovni rad te Spo-
Lili Čaki, Slaven Smodlaka, Marijan menicu stogodišnjice Opere HNK, a 1996.
Kunšt, Đani Šegina, Vlado Štefančić i dr. odlikovana je za osobite zasluge u kulturi
U Komediji je Ruža Cvjetičanin ost- Redom Danice hrvatske s likom Marka
varila uloge Perine (I. Tijardović, Splitski Marulića.
akvarel, 1955.), Josephe Vogelhuber (R.
Benatzky, Kod bijelog konja, 1955.), Maje
Bilin (M. Maić, Stvaramo reviju, 1956.),
Floramye (I. Tijardović, Mala Floramye,
1956.), Marice (S. Albini, Trenk i njegovi
panduri, 1957.), Viktorije (P. Abraham,
Viktorija, 1958.), Hanne Glawari (F.
Lehár, Vesela udovica, 1959.), Bronisla-
ve (K. Millöcker, Đak prosjak, 1959.),
grofice Marice (E. Kálmán, Grofica
Marica, 1954.), Erlynne-Odette (P.
Kreuder, Lady iz Pariza, 1967.) i Giu-
ditte Grisi (F. Schubert, Tri djevojčice,
1967.).
Trijumfalni jubilej
Za ime Ruže Cvjetičanin vezan
je još jedan presedan u hrvatskom
kazališnom životu. Tri puta je slavila
30-godišnji jubilej. U razgovoru s
Draženom Jakčinom prisjetit će se:
"Kad sam 1964. godine slavila jubilej,
HNK me pozvao da se jubilarna predstava Najzvonkija
i proslava održe u velikom teatru. Ja sam u radost Zagrepčana
to vrijeme bila članica Komedije i rijetkost Danas Zagreb više ne njeguje žanr
je da vas drugi teatar pozove da u njemu operete (kao što to čine Budimpešta i Beč,
slavite jubilej. To mi je bilo posebno drago primjerice), iako su Zagrepčani desetlje-
jer sam u HNK bila član 24 godine. Sa ćima voljeli operetu, a posebno svoju lju-
mnom je nastupio ansambl kazališta Ko- bimicu, Ružu Cvjetičanin. Malo je bilo
medija, a davali smo Kod bijelog konja, toliko voljenih umjetnika koji su bili toli-
također jednu od mojih dragih i velikih ko vezani za Zagreb. Voljeti Ružu Cvje-
rola. Zanimanje za jubilej bilo je ogromno. tičanin zaista nije bilo teško: lijep glas i
Ne samo da su sva mjesta bila rasprodana stas, govor i ples, profinjen modni ukus,
nego su ljudi sjedili i na stepeničastim uvijek besprijekorna frizura, a nadasve
prolazima između redova. [...] Nakon dva blistavo, vedro lice. Ako se s pravom kaže
dana, u istoj dvorani velikog teatra, imali da je glazba zvonka radost, onda je Ruža
smo reprizu jubileja i to je, koliko znam, Cvjetičanin, njihova draga Cvjetičanka,
jedinstven slučaj u našim kazališnim ana- bila najzvonkija radost Zagrepčana u zlat-
lima. A nakon izvjesnog vremena, imali nom dobu zagrebačke operete. Nadajmo
smo isti jubilej i u Komediji pa sam ja tako se da će ova radost ponovno stići u naš
bila trostruka jubilarka.” (Vikend, br. 616, grad kad Muzej grada Zagreba priredi
1980.) izložbu svojoj primadoni.

50-te je godine
prošloga
stoljeća
Zagorka
preživljavala
bez prihoda i
bez mirovine
Napisala: Diana Kučinić
Foto: Iz privatnih arhiva
D
anas je možda teško shvatiti ka-
ko je moguće da žena u respek-
tabilnim godinama - još k tome
ne neka anonimna, nepismena i povučena
starica, već oštroumna i glasna novinarka
i popularna spisateljica – postane žrtva
dvaju stranaca, vlastitih podstanara. No,
pogledajmo i suvremenu crnu kroniku:
Posljednje godine Marije Jurić Zagorke (3)
Od cijele 'Gričke'
imam samo
dvije kute
"Starica bez igdje ičega i ikoga traži dobrog
čovjeka koji bi se za nju brinuo", glasio je
Zagorkin oglas na koji su se javili Smolčić i Car,
a iz "kohšala" koje su donijeli širio se miris tople
pileće juhe, pečenjaj i kolača...
Od devet milijuna
zarade za "Gričku
vješticu" u svescima,
Zagorka je dobila
samo 7000 dinara
podstanar ubio gazdaricu, mladić is-
tukao i opljačkao staricu u njenom
stanu, starica tri mjeseca ležala mrt-
va u svom krevetu... Unatoč svim
udrugama, pravobraniteljima i SOS
telefonima, koliko je i danas žena
pretučeno, zlostavljano, ponižavano,
zaboravljeno između svoja četiri zi-
da? I Zagorka je nažalost dijelila
takvu sudbinu.
Kao da je ispao iz scenarija za
niskobudžetni film zvuči podatak
31
 Zločinka Jelena Kodrna uhvaćena je
ispred Zagorkina stana sa sjekirom
umotanom u papir
iz Globusa 1961., poput nevažnog detalja
samo usput spomenut u tekstovima Alekse
Vojinovića, da je Zagorku namjeravala
ubiti Jelena Kodrna, zločinka koja je 50-ih
godina prošloga stoljeća širila strah među
starijim gospođama u Zagrebu – ubila je
dvije i opljačkala ih, a onda ju je policija
presrela u veži na Dolcu 8, baš kad je sa
sjekirom umotanom u papir krenula u
stan Marije Jurić na prvome katu, nadajući
se pronaći silno bogatstvo!
Ubojicu sa sjekirom, međutim, kod
Zagorke ne bi dočekao bogat plijen. Prva
novinarka u ovom dijelu Europe, autorica
"Gričke vještice" zbog čijih su se nastavaka
čitatelji gurali u redovima i ovacijama na-
građivali kazališna uprizorenja njenih
djela svoje je kasne 70-te godine života
dočekala bez mirovine i bez prihoda. Pri-
jatelji i ljudi koji su joj se nekada divili
povremeno joj pomažu, donose hranu
i druge potrepštine, no to nije dovoljno
za dostojan život i rad kojeg se Zagorka
nije odrekla doslovce do smrti. Društvo
književnika (iako nikada nije bila njihova
članica!) zabranilo joj je javne nastupe,
odrekavši je se kao autorice šund-romana,
a tadašnji prosvjetni odbor odbio je njenu
želju za prosvjetnim radom, proglasivši
je - prestarom i nesposobnom. Da ironija
bude veća, početkom 50-ih godina Zagor-
ka je slomila nogu, zbog čega godinu dana
nije mogla izlaziti.
32
Mirovina za nekvalificirane
Nakon nekoliko je godina Sabor so-
cijalističke Hrvatske, zahvaljujući angaž-
manu Zagorkine prijateljice Štefice Vrba-
nić (koja je, kako mi je ispričala, osobno
otišla tadašnjem ministru Krizmanu)
Zagorki ipak dodijelio minimalnu miro-
vinu u kojoj nakraju nije dugo uživala.
Zagorka je svojoj prijateljici tu svoju mi-
rovinu opisala ovako: "počasna mirovina"
koja spada u "službenu penziju u grupi –
nekvalificirano osoblje".
No, prije nego što joj je odobrena ta
mirovinska crkavica od koje ionako ne
bi mogla živjeti, Zagorka je 1954. godine
objavila oglas u Narodnom listu: "Starica
bez igdje ičega i ikoga traži dobrog čovjeka
koji bi se za nju brinuo". Novinaru Aleksi
Vojinoviću duhovito je opisivala kako je
iza zatvorenih vrata prisluškivala poten-
cijalne skrbnike koji su se na stubištu do-
govarali kako će "ispipati" koliko je stara,
je li zdrava i što zapravo ima!
Otkad su u njega ušli Nino Smolčić i Leo
Car, stan na Dolcu 8 postao je Zagorkina
tamnica
Tada su na Zagorkina vrata pozvonila
dva pristojna i skromna mladića, a iz
"kohšala" koje su donijeli širio se miris
tople pileće juhe, pečenja i kolača. Bili
su to Nino Smolčić i Leo Car. Predsta-
vivši se kao bratići, došli su još nekoliko
puta, zgražajući se nad gorkom sudbi-
nom slavne spisateljice i donoseći joj slas-
ne obroke koje je spravljao Car, inače ku-
har u Esplanadi i poznati zagrebački ho-
moseksualac. Osvojivši je nenametljivoš-
ću i suosjećajnošću, Smolčić i Car uselili
su se u Zagorkin dom. I više nije bilo slas-
nih ručkova, ni ljubaznih razgovora, ni
suosjećajnih izjava.
"Ubrzo nakon što su Car i Smolčić
kao podstanari uselili u Zagorkin stan na
Dolcu, vidjela sam da tu nešto ne štima",
ispričala mi je Zagorkina prijateljica Štefi-
ca Vrbanić. "Oni su otpustili Zagorkinu
kućnu pomoćnicu koja joj je bila vrlo oda-
na! A mnogo su mi puta, kad bih željela
posjetiti Zagorku, rekli da je nema kod
kuće – oni su joj branili posjete, branili joj
izlaske; držali su je u tolikom strahu da se
nije usudila protiviti".
Malo-pomalo Car i Smolčić postali su
nepremostiva prepreka za sve koji su htjeli
stupiti u kontakt sa Zagorkom, preuzeli su
i njene telefonske pozive, a Štefica Vrbanić
bila je jedna od rijetkih koju su uopće
puštali u Zagorkin stan.
No, bili su Car i Smolčić i poduzetni –
ta koja korist od starice koja nema novca! –
pa su sa splitskom Slobodnom Dalmacijom
uspjeli dogovoriti objavljivanje "Gričke
vještice" u svescima. Štivo je razgrabljeno,
a na Dolac 8 konačno je počeo pristizati
novac. Zagorka je isprva bila presretna
jer se uvjerila da nije zaboravljena i da je
čitatelji i dalje vole, a ponadala se i da će
se opet sastajati s ljudima, razgovarati s
mladim novinarima, prenositi im svoja
iskustva... Ništa od toga!
Htjela bih jesti ribu...
Aleksa Vojinović, novinarski poletarac
početkom 1955. godine, tijekom svojih
posjeta Zagorki počeo je instinktivno za-
pisivati njene glasne komentare, sluteći
da se tu događaju neke čudne stvari. "Od
svih štampanih svezaka "Gričke vještice"
ja sam od Slobodne Dalmacije dobivala
7000 dinara, a cjelokupna zarada donijela
im je oko devet milijuna... Ja živim kao u
logoru. Ne smijem nikuda van. Zapravo,
prisiljena sam na to jer nemam ni naj-
nužnije odjevne predmete za izlazak na
ulicu. Od cijele "Gričke" imam samo dvije
"Ja moram ostaviti svoju
sobu ili bolje svoje knjige
i opet knjige i rukopise.
Bez njih idem samo
na Mirogoj!", pisala je
Zagorka
kute. Prokleti bili svi moji romani! Je li
to život? Ja stara 82 godine moram raditi
do dva ili tri sata u noć i naprezati svoje
staračke oči... Sva sam postala nervozna.
Htjela bih jesti ribu...", zapisao je Vojinović
Zagorkine riječi u subotu, 5. veljače 1955.
A nakon što je Štefica Vrbanić shvatila
da njena prijateljica nema čime kupiti ča-
rape te da joj, osim honorara, njeni pod-
stanari uredno ubiru i tek dobivenu mi-
zernu mirovinu, angažirala je dr. Smiljana
Hegedušića, tadašnjeg inspektora u po-
reznom uredu, da pregleda Zagorkine po-
slovne knjige.
"Dr. Hegedušić je pronašao da su Car i
Smolčić u samo jednoj godini, krivotvoreći
poslovne knjige o njenim tantijemama,
Zagorku oštetili za milijun dinara!", rekla
mi je Štefica Vrbanić. "A u to se vrijeme
za milijun dinara mogao kupiti klavir ili
krava ili ste mogli dva mjeseca provesti u
hotelu na moru!"
Prevarena i bez novca, zatočena u
vlastitom stanu, Zagorka je ovako pisala
svojoj prijateljici:
"Draga gospođo Vrbanić!
Dobro sam promislila: imam aferu s
J d od
Jedno d Zagorkinih
Z ki ih pisama
i Št
Štefi
ficii
mojim sustanarima. Oni mi prave skan-
Vrbanić u kojima opisuje ponašanje svojih
dale i tjeraju mene iz mojega stana u
podstanara
kojem stanujem 16 godina! Sada je jedan
otputovao a mjesto njega mi dobacuje
kriminalne uvrede njegova kuharica (to D.K.). A Vi svi mislite da tu nema druge
se Zagorka ruga, misleći na Lea Cara, op. pomoći nego da ja kapituliram! Ja – od
koje su svi živjeli – ja čiji je stan – ja koja
nisam ništa drugo učinila nego sam samo
Car i Smolčić u samo su opetovala riječi njihovog knjigovođe da su
radili krivo i dr. Dakle: ja moram ostaviti
jednoj godini, krivotvoreći svoju sobu ili bolje svoje knjige i opet knjige
i rukopise. Bez njih idem samo na Mirogoj!!
poslovne knjige o njenim Ovo je moja odluka – mogu me ubiti – ali
tantijemama, Zagorku ne mogu bez knjiga i rukopisa nikamo –
oni još jedino su moj život. Možete li to
oštetili za milijun dinara razumjeti ili ne – ostajem!
Zagorka"
(nastavlja se)
33
 Intervju
Razgovarala: Biba Salata
Foto: Tomislav Čuveljak
P
rvi priručnik za samopomoć iz pera
sveučilišne profesorice, "Tkanje ži-
vota", ostvario je takav uspjeh da je
već i sedmo izdanje rasprodano.
34
Moja prijateljica je rekla: "Ova knjiga
je bolja od najbolje prijateljice, za sve ima
savjet, ništa ne nameće, za svaku situaciju
ima razumijevanja i, što je najbolje, uvijek
može biti uz mene!"
Kako ste se, nakon toliko znan-
stvenih knjiga, odlučili napisati takav
priručnik?
O toleranciji, tituli Zagrepčanke
godine i pasivnosti svojih
sugrađana govori najpoznatija
hrvatska psihologinja čija je
knjiga "Tkanje
života" u
samo
nekoliko
mjeseci
postala
veliki hit
Već sam nekoliko puta ispričala kako
pisanje takve knjige uopće nije bila moja
ideja, već poticaj urednice Profila Sandre
Mlakar, koja me upozorila da je lako kriti-
zirati prijevode knjiga samopomoći, ali
da bi zapravo naši psiholozi trebali takvo
što napisati. Direktno mi je rekla kako bih
se trebala na to odvažiti, napisati knjigu i

Moj je cilj bio, i jest,
aktivno, ali izvan
politike, sudjelovati u
onome što se događa u
društvu, sve u nadi da
će se netko od mlađih
"zaraziti" mojim
primjerom
izložiti se kritici. I tako je, da ne duljim s
detaljima, došlo do toga da sam napisala
"Tkanje života".
Cijeli se život bavite psihološkim
savjetovanjem, kako stručno, tako i
prijateljski. Kako vaši savjeti utječu na
podizanje kvalitete života?
Ne mogu vam ispričati ništa posebno
zanimljivo jer ljudi hvale knjigu, kažu da im
je pomogla, da su zadovoljni da je imaju.
Mislim da je najzanimljivije od svega što
tu knjigu čitaju ljudi različite životne dobi
i različite razine obrazovanja, što znači da
sam u određenoj mjeri uspjela u onome što
sam smatrala najtežim: jednostavnim rječ-
nikom i načinom napisati stručnu knjigu.
Može li se isticanjem pozitivnih
primjera i uzora u društvu promijeniti
način gledanja na život?
Ne mogu tvrditi da moji ili bilo čiji
savjeti utječu na podizanje kvalitete živo-
ta pojedinca, ali ako potaknu osobu da
razmisli o situaciji u kojoj se nalazi ili o
problemu s kojim se suočava, lakše će se
nositi s određenom situacijom ili pronaći
bolje rješenje za problem koji je muči, pa
će samim time sama povećati svoju kva-
litetu života.
Kao društveno aktivna Zagrep-
čanka, pridonijeli ste razumijevanju
i poboljšanju međuljudskih odnosa.
Ispunjavate li time neke od svojih ci-
ljeva?
Ne bih se usudila reći da sam kao druš-
tveno aktivna Zagrepčanka pridonijela ra-
zumijevanju i poboljšanju odnosa među
ljudima. Moj je cilj bio, i jest, aktivno, ali
izvan politike sudjelovati u onome što se
događa u društvu, u nadi da će se netko
od mlađih "zaraziti" mojim primjerom.
Dosada to još nisam primijetila.
Svojevremeno ste vodili istraži-
vački projekt pod nazivom "Tolerancija
u svakodnevnom životu". S obzirom da
još imate veliku energiju i utjecaj, što
mislite, postoji li mogućnost uvođenja
takvoga nastavnog predmeta u osnovne
i srednje škole?
Projekt pod nazivom "Tolerancija u
svakodnevnom životu" trebao je biti po-
ticaj (tj. okidač) da se nešto učini s pou-
čavanjem tolerancije u nas. Profesor Ko-
lesarić, koautor naše knjige o toleranciji i
savjetnik u projektu o toleranciji, i ja iz-
radili smo prijedlog o osposobljavanju ili
poučavanju učitelja za poticanje i pouča-
vanje tolerancije u školi. Smatrali smo da bi
toleranciju trebalo poučavati već u vrtiću
i u osnovnoj školi. Prijedlog smo prije ba-
rem tri godine odnijeli u Ministarstvo, ob-
razovanja, prosvjete i športa gdje nam je
Zahvaljujući pasivnosti
i nemaru Zagrepčana
mnogo će toga u našem
lijepom gradu biti
zauvijek izgubljeno
nakon "razgovora ugodnog" bilo rečeno
da će nam odgovoriti u roku od dva-tri
tjedna. Nikada nismo dobili odgovor pa
smo, držeći se njemačke izreke "I nikakav
odgovor je nekakav odgovor" shvatili da
ga ne trebamo niti očekivati.
U tkanici vašeg života, čini se da
upravo sada preplićete zlatne niti us-
pjeha.
Što će u nečijoj tkanici života biti zlat-
ne niti određuje onaj koji se bavi njezinim
tkanjem, pa to može biti uspjeh, ali može
biti i prijateljstvo, naklonost, susreti s lju-
dima ili prirodom...
Što vam znači titula Zagrepčanke
godine?
Nagrada "Zagrepčanka godine" obra-
dovala me ponajviše zato što su moju kan-
didaturu potaknule i provele u djelo moje
bivše studentice, a sadašnje kolegice. Taj
je prijedlog podržao moj Odsjek za psi-
hologiju, na kojem sam radila 40 godina,
pa i Filozofski fakultet, što je izuzetno lije-
po, kad uzmete u obzir da me već gotovo
deset godina nema na fakultetu.
Nagrada me obradovala i zato što sam
je dobila unatoč tome što sam od svoje 14.
godine osoba s invaliditetom i uz to danas
još i umirovljenica. Nekako mislim da
taj moj uspjeh dijele sa mnom i svi ostali
pripadnici tih manjina s tako mnogo čla-
nova.
Kako biste vi, kao psihologinja,
procijenili tipičan profil Zagrepčanke
i Zagrepčanina?
Na vaše pitanje uvjetuje li metropola
kao što je Zagreb svojevrsnu specifičnost
u smislu pogleda i prilagodbe na život,
mogla bih najkraće odgovoriti s "da". Ali
svaka sredina, velika ili mala, ima svoje
specifičnosti i traži posebnu prilagodbu.
U Zagrebu mi se čini najkritičnijim mo-
mentom pomanjkanje prave zaštite urba-
nih vrijednosti i uporno prilagođavanje
grada automobilima i tajkunima umjes-
to građanima grada. Zagreb bi još uvijek
mogao biti grad po mjeri čovjeka, ali se
uporno i na štetu mnogih drugih vrijed-
nosti, pretvara u grad po mjeri automobila.
Zahvaljujući pasivnosti građana Zagreba,
koji sve šutke trpe i gunđaju samo unutar
svoja četiri zida, čini se da će tako biti i
dalje.
Ne bih se upustila u procjenu profila
tipične Zagrepčanke ili Zagrepčanina −
dovoljno je reći da će zahvaljujući njihovoj
pasivnosti i nemaru mnogo toga u našem
lijepom gradu biti zauvijek izgubljeno.
35
 ponovno u Zagrebu
Violina King Giuseppea Guarnerija, koja se čuva u Hrvatskoj akademiji,
nedavno se vratila u Zagreb, nakon višetjednog boravka u Cremoni,
gdje je stručno i temeljito restaurirana
P
osljednjih su nekoliko godina traja-
le brojne pripreme za njezinu res-
tauraciju, budući da je riječ o rari-
tetnom predmetu visoke kulturno-povi-
jesne i nacionalne vrijednosti. Hrvatska
akademija znanosti i umjetnosti, koja je
darovnicom glasovitoga hrvatskog violi-
niste, Zlatka Balokovića, 1968. godine
postala vlasnikom violine Guarneri King
(1735.), organizirala je restauraciju i kon-
zervaciju violine u uglednoj i dokazano
specijaliziranoj majstorskoj restaurators-
koj radionici Carlson Cacciatori Neumann
u Cremoni.
Inicijativu Hrvatske akademije o po-
trebi da se ova dragocjena violina sačuva
kao trajna vrijednost i kulturno naslije-
đe prepoznali su i podržali Generali osi-
guranje d.d., Privredna banka Zagreb i
Talijanski institut za kulturu, sudjelova-
njem u pokriću značajnih troškova restau-
racije i kozervacije violine (njezin prijevoz
iz Zagreba u Italiju i natrag, osigurateljno
i fizičko osiguranje violine za vrijeme
transporta, restauracije i konzervacije te
troškovi same restauracije i konzervacije
violine) u ukupnom iznosu od oko
40.000,00 eura.
Talijanski institut za kulturu, Privredna
banka Zagreb i Generali osiguranje d.d.
prepoznali su značaj koji violina Guarneri
King (1735.) ima za hrvatsku kulturnu
baštinu, kao i potrebu da taj glasoviti in-
strument živi punim životom, kao stalni
izvor i nadahnuće današnjim i budućim
generacijama glazbenika.
Violina Guarneri King (1735.), glazbalo
izvanrednoga zvukovnog bogatstva, svrs-
tana je među devet najznačajnijih gudač-
40
kih glazbala talijanskoga graditelja violina
Giuseppea Guarnerija zvanog del Gesù.
Stoga sa zahvalnošću treba istaknuti kako
potpora Talijanskog instituta za kulturu,
Privredne banke Zagreb i Generali osigu-
ranja d.d. omogućava da izuzetna repro-
duktivna svojstva violine Guarneri King
(1735.) odsada budu stalno prisutna u
živoj glazbenoj praksi.
Tako je 30. svibnja Zagrebačka fil-
harmonija pod ravnanjem maestra Pav-
la Dešpalja u Koncertnoj dvorani Vatro-
slava Lisinskog održala "Poklon koncert
za Dan grada Zagreba", na kojemu je na
violini Guarneri King nastupio talijanski
umjetnik Giovanni Angeleri.
Na konferenciji su, na kojoj je bila
izložena i violina King, govorili: tajnik
HAZU prof. dr. sc. Slobodan Kaštela, taj-
nica Razreda za glazbenu umjetnost i mu-
zikologiju HAZU akademkinja Ko-
raljka Kos, direktorica Talijanskog
instituta za kulturu Paola Cicco-
lella, predsjednik Uprave Genera-
li osiguranja d.d. Michele Ci-
rieco, Dott., član Uprave Priv-
redne banke Zagreb Gabriele
Pace te ravnatelj Zagrebačke
filharmonije, Miljenko Pu-
ljić.
Posebnosti ovog doga-
đaja pridonio je i veliki
umjetnik na violini
Tonko Ninić izvođe-
njem kraćega glazbenog
programa na Kingu te
prigodna izložba foto-
grafija s restaura-
cije u Cremoni.
Impresije Tonka Ninića
Prije nekog vremena imao sam zadovoljstvo i čast ponovno
nastupiti na violini talijanskog majstora Giuseppea Guarnerija
iz 1735. godine, na instrumentu koji je naš poznati violinist
Zlatko Baloković poklonio Hrvatskoj akademiji i hrvatskom
narodu neposredno prije svoje smrti, i koji se nakon više-
tjednog boravka u Cremoni, gdje je stručno i temeljito resta-
uriran, vratio u Zagreb. U Cremoni se nalazi jedan od najvećih
instituta za restauriranje, kojega vodi Carlson Cacatore. Prije
godinu i pol svirao sam na toj violini, ukazao na problem i
zamolio da se sastane komisija kako bi se utvrdilo da je violini
potrebna restauracija zbog toga što je na dva mjesta popustilo
ljepilo kojim je instrument lijepljen, što je i normalno ako se
duže vrijeme violina ne pregledava ozbiljno.
Naime, riječ je o violini koja je sigurno jedan od najljepših
primjeraka starotalijanske cremoneške škole 18. stoljeća u
kojoj su radili i veliki Amati, Stradivari i spomenuti Guarneri,
s nadimkom del Gesu. Bez ustručavanja možemo reći da je
ovaj posljednji u svijetu najtraženiji jer njegova genijalna kon-
strukcija te umjetnički duh koji je unio u
svoje instrumente njegovim instru-
mentima ne daje samo ljepotu i
umjetnički oblik nego i jednu
ogromnu tonsku snagu, koja
se danas najviše očituje u
koncertnim dvoranama koje
postaju sve veće.
Kad govorimo o tom tonu, govorimo o začuđujućoj snazi
koja osim proizvedenih tonova na toj violini stvara i velik broj
alikvotnih tonova koji stvaraju punoću i zadivljujuću nosivost
ove violine. Iako znamo da je Stradivari bio najveći graditelj
violina i gudačkih instrumenata, za Guarnerija moramo reći da
je imao i dodatne kvalitete zbog kojih su ovi instrumenti danas
čak i skuplji od Stradivarijevih. I dok je Stradivari živio gotovo
97 godina i za njim je do danas ostalo gotovo 400 violina i velik
broj viola i violončela, Guarneri je živio mnogo kraće i danas
govorimo o pedesetak violina koje su sačuvane i zbog toga
imaju tako visoku cijenu.
Možemo biti ponosni što u Hrvatskoj imamo ovako vrijedan
instrument, poklon Zlatka Balokovića, koji se čuva u trezorima
HAZU-a jer se smatra zaista jednim od najljepših primjeraka u
svijetu. To je potvrđeno i u New Yorku na izložbi 24 Guarnerijeva
instrumenta. Moje osobno viđenje i doživljaj sviranja na tom
instrumentu nešto je što je teško opisati riječima. S jedne
strane je uzbuđenje koje osjećate već uzimanjem u ruku
takvog instrumenta, a onda konačno i buđenje njezinih tonova
koji traže umijeće, ali ono koje se mnogostruko vraća. Bio je to
kratak nastup, ali sam, iako sam tu violinu imao u rukama samo
nekoliko sati prije nastupa, osjetio ogromnu ljepotu zvuka,
snagu i inspiraciju, a najteže je bilo ostaviti je. Uvjeren sam da
će ova violina i dalje buditi interes kod mnogih velikih violinista
danas u svijetu koji žele na njoj nastupati, čak i ostaviti trajne
tonske zapise na CD-u. I da će naš HAZU pomoći
njima, ali prije svega i našim umjetnicima, da u
ovom blagu dijele radost muziciranja s onima
koji ih željno slušaju.
41
 Moć boja: kako su boje osvojile svijet
Napisale: Aida Brenko i
Mirjana Randić
Foto: Damir Prizmić
N
ajveći izazov u izložbi o bojama je
kako prikazati nešto što zapravo
ne postoji. Ili možda bolje reče-
no, boje postoje, ali kao moždana inter-
pretacija vibracija koje se odvijaju svuda
oko nas. Sve u svemiru neprestano treperi,
vibrira i mijenja se. Prosječno ljudsko oko
može detektirati samo uzak spektar tih
vibracija, odnosno samo valne duljine iz-
među 380 i 760 nm. Taj raspon poznat
nam je kao vidljiva, bijela svjetlost. Samo
kad svjetlost elektromagnetskih valova
određene duljine dođe u interakciju sa sta-
nicama u mrežnici oka koje sadrže foto-
receptore, naš će mozak prepoznati boju.
Za razliku od boja, pigmenti su svojstvo
predmeta, tvar koja nam omogućava ras-
poznavanje tih neopipljivih valnih duljina.
Ali boje su mnogo više od svjetla i vi-
da. Značenja koja pripisujemo bojama
različita su, promjenjiva u vremenu i vrlo
ambivalentna. Kodovi boja mogu biti pot-
puno proizvoljni, a istodobno imati snaž-
nu simboliku. Istraživanje načina koriš-
tenja boja u društvenom, religijskom,
folklornom ili političkom kontekstu pruža
nam podatke za bolje razumijevanje odre-
đene kulture ili društva.
Boje su dio našega svakidašnjeg života.
One često imaju ulogu u označavanju, kla-
sifikaciji, povezivanju ili hijerarhiji. U svim
su kulturama boje povezane s temeljnim
simboličkim sustavima. Ovom se izložbom
48
Sirovine za dobivanje
boja vegetabilnog
porijekla. Te su se
biljke koristile u
Hrvatskoj još početkom
20. stoljeća.
Do 28. rujna u Etnografskom je muzeju otvorena izložba Moć
boja, koja govori o povijesti, znanstvenim shvaćanjima te o
simboličnim i kulturološkim značenjima boja. Istraživanje
načina korištenja boja u određenom društvenom, religijskom,
folklornom ili političkom kontekstu pruža podatke za bolje
razumijevanje različitih kultura ili društva.
željelo pokazati znanstveno shvaćanje, po- informacije o socijalnom značenju boja.
vijest, simbolična značenja i psihologiju Tijekom srednjeg vijeka postojane i bli-
boja. Tri su temeljne antropološke boje stave boje bile su prestižna roba rezer-
koje nalazimo u svim kulturama i civili- virana za elitu, dok su za marginalne i de-
zacijama: crvena, bijela i crna. Bijela je vijantne skupine vrijedile određene kro-
boja predstavljala nebojano, svijetlo i čis- matske zabrane i prisile. U mnogim su se
to, a crna nebojano, tamno i prljavo, dok europskim zemljama bojadisari udruživali
je crvena bila boja, dakle predstavljala je u cehove, koji su u 13. stoljeću stekli
sve ono što je obojeno. Tijekom 12. i 13. velik ugled u tadašnjem društvu. Stroga
stoljeća nastaju simbolički sustavi u ko- cehovska pravila nisu isprva dopuštala
jima i druge boje pronalaze svoje mjesto. miješanje boja kako bi se dobila treća,
Žuta, zelena i plava pridružuju se staroj već su za proizvodnju svake boje postojali
kromatskoj shemi koja se sada sastoji od posebni cehovi.
šest temeljnih boja. Svaka je od tih boja Hvatsko je ruralno stanovništvo u
ujedno i zasebna intelektualna kategorija, prošlim stoljećima zadržalo tradiciju bo-
skup simbola. Te smo boje pokušali pri- jenja prirodnim bojama, ponegdje do po-
kazati s različitih aspekata, nastojeći is- lovice 20. stoljeća. Od početka 20. stoljeća
taknuti njihova univerzalna značenja, ali i prirodne su biljne boje kod seoskog sta-
ona karakteristična za našu sredinu. novništva u Hrvatskoj u potpunosti zami-
Zbog svojih vanjskih, vidljivih obiljež- jenjene anilinskim bojama, što je značilo
ja odjeća se oduvijek nametala kao oči- i promjenu kolorita nošnji pa su etnolozi
gledan simbol pa se upravo na odjeći i drugi autoriteti često dizali glas protiv
mogu pronaći najbrojnije i najsuptilnije kvarenja tradicionalnoga obrasca odije-
vanja, okomljujući se na šareni neukus
drečavih industrijskih boja.
Boje u stručnoj terminologiji naziva-
mo bojilima i pigmentima. Prema kemiz-
mu, oni se dijele na organske i anorgan-
ske. Kod organskih, razlikujemo prirodna
(biljna i životinjska) bojila te umjetna, od-
nosno katranska bojila. Anorganska se
bojila, odnosno pigmenti dijele na prirod-
ne (zemljane i mineralne) te na umjetne.
Razvoj tehnologije i trgovačke mreže
otvorili su nove mogućnosti korištenja
boja i demokratizirali njihovu upotrebu.
Trebalo je proći sto godina od početka
upotrebe sintetičkih boja da bi se usta-
novile njihove negativne osobine pa se u
posljednje vrijeme pokušavaju pronaći
zdrave alternative opasnim kemikalijama.
CRVENA
U mnogim jezicima crveno je sinonim
za boju. Latinski coloratus znači i crveno
i obojeno. U ruskom je krasnoi izraz za
crveno, ali istodobno ima značenje lije-
pog pa čak i dobrog. U nekim drugim
jezicima crvena se javlja u značenju sku-
poga i bogatoga. Svoj uspjeh crvena du-
guje činjenici da su je ljudi vrlo rano
naučili proizvoditi. Tijekom povijesti odje-
ća i predmeti crvene boje smatrani su li-
jepima.
Crvena je boja drevni dualistički
simbol vatre i krvi. Ptica Feniks možda
najbolje ujedinjuje oprečna značenja cr-
vene boje: destruktivni simbol vatre, ra-
zaranja i rata s ponovnim rođenjem i ži-
votnom snagom. Vrlo uočljiva u prirodi,
crvena djeluje kao simbol opasnosti i
upozorenja ili kao sredstvo seksualne pri-
vlačnosti. U sferi kulture ona predstavlja
sličan dualizam, budući da crvena boja
krvi simbolizira i život i smrt.
Magijska upotreba crvene boje te-
melji se na ideji da ona daje vitalnu sna-
gu. Crvena se boja smatra osobito djelo-
tvornom protiv uroka. Ona se također
povezuje sa zdravljem i ljepotom te se
po principu liječenja istog istim sredstva
crvene boje koriste za liječenje krvnih
bolesti. Crvena naglašava svečane trenutke
pa ide uz raskoš i spektakl.
PLAVA
U usporedbi s crvenom i crnom pla-
va je tijekom duge povijesti bila boja dru-
gog reda. Nema je na pećinskim slikarija-
ma iz paleolitika i neolitika. U antici ima
drugorazrednu ulogu. U Europi je osno-
vna sirovina za dobivanje plave boje bio
vrbovnik, kojega su koristila neka keltska
i germanska plemena prije odlaska u bitku
te je za Rimljane plava bila barbarska boja.
Ona nije ni liturgijska boja u kršćanstvu.
Premda marginalizirana u prošlosti,
plava je prema anketama danas omiljena
boja više od polovice stanovništva na Zem-
lji. Do preokreta u poimanju plave boje
u europskoj kulturi dolazi tijekom 12. i
13. stoljeća, kad se plava počinje poisto-
vjećivati s nebom i rajem, simbolizirajući
božansko. Zbog asocijacija s nebeskim,
osobito Djevicom Marijom, plava postaje
i boja elite.
ZELENA
Zelena boja prvenstveno asocira na
prirodu i njezine atribute: život, plodnost,
snagu, ponovno rođenje, obnavljanje, bes-
mrtnost. U mnogim mitologijama zelena
božanstva obnove spavaju zimskim snom
u podzemlju, gdje ih ktonsko crvenilo po-
novno oživljuje. Slabljenjem značenja sta-
rih vjera, kao i pod utjecajem kršćanstva,
sva mitološka bića vezana za podzemni
svijet, koja su ranije najčešće simbolizirala
plodnost i s njom povezanu seksualnost,
dobivaju negativne konotacije.
U mitsko-magijskom prikazivanju ži-
votnog ciklusa zelena se boja pojavljuje
kao boja boga vegetacije, poganskog bo-
žanstva koji donosi plodnost, a prihvaća-
njem kršćanstva njegovu je ulogu dobio
sv. Juraj. U kajkavskim krajevima sv. Juraj
ima atribut zeleni.
Otkrićem spektra, dakle, tek u 18.
stoljeću, zelena se počela smještati izme-
đu žute i plave. Kemičari su u 18. stoljeću
pravili podjele boja na temelju različitih
kriterija. Svrstavanje zelene u komple-
mentarne boje imalo je za nju daleko-
sežne posljedice. U međunarodno prihva-
ćenoj signalizaciji zelena, kao boja kom-
plementarna crvenoj, dobila je suprotno
značenje. Crveno označuje zabranu, a ze-
lena, dopušten, slobodan prolaz, a u širem
značenju slobodu i toleranciju.
Zbog asocijacija s prirodom, zelena je
također simbol ekologije i zaštite okoliša.
ŽUTA
U zapadnoj civilizaciji žuta boja ne
uživa velik ugled. To iznenađuje, jer žutu
povezujemo s bojom sunca, a ono u svim
civilizacijama ima pozitivnu ulogu.
Tijekom staroga vijeka žuta ima po-
zitivnu simboliku, koja se u Europi poslije
križarskih ratova počinje mijenjati. U
to vrijeme u Europi počinju progoni he-
retika i čarobnjaka, kao uostalom i pri-
padnika svih drugih vjera koje nisu bile
kršćanske. Žuta je boja često imala ulo-
gu u diskreditiranju pripadnika druge
vjere. Ona simbolizira izdaju i licemjer-
stvo. Juda se od srednjega vijeka ikono-
grafski prikazuje u žutoj odjeći s riđom
kosom. Poput crveno-žute, i žuto-zelena
kombinacija također ima negativne kono-
tacije kao boje nereda, razuzdanosti, a
potkraj srednjega vijeka i ludila. Žutom
su se bojom bojala i vrata dužnika, u 19.
stoljeću nevjerni supružnici prikazuju se
u žutoj odjeći.
U Aziji, pak, žuta boja simbolizira sre-
ću, slavu, mudrost i sklad.
U politici žuta nema istaknutu ulogu.
Budući da je na ideološkom planu od
srednjega vijeka označavala one koji su na
društvenim marginama i prezreni, u po-
litici se nije uvriježila kao stranačka boja.
U europskoj politici žuta boja simbolizira
Aziju.
U Hrvatskoj se tradiciji žuta boja ve-
že za Uskrs i korizmu. U narodnoj se me-
dicini žuta boja povezuje s bolestima žuči
i jetre koje se liječe po principu istog istim
biljkama koje najčešće cvatu žuto.
49
 Villa Miralago Aenea Design Hotel

Napisala: Biba Salata privrednog i kulturnog sjedišta pokrajine gulj među građanskim vilama prošloga
Foto: Heimo Kramer i Biba Salata Koruške, do Veldena. stoljeća. Jutro smo proveli vozeći se bro-
Obale jezera okrunjene su dubokim ze- dićem po jezeru, upoznajući njegovu arhi-
lenilom i tim vilama koje su kao dragulji u tekturu kojom se toliko diče i s kojom žele

L
jetnikovci, gotovo mali dvorci, ras-
košne kuće, baš onakve kakvima ih
i zamišljamo dok pričamo o aus-
trijskoj povijesti, prepunoj aristokratskih
ljubavnih intrigica, smjestili su se uz rub
jezera, koje se sa svojih 20 km duljine i
1-2 km širine proteže od Klagenfurta, kao
kruni smještene tako blizu vode da se i sa-
me dive svom odrazu u jezeru. U jednoj
takvoj, Villi Miralago, domaćini su nas lju-
bazno dočekali i pripremili nam smještaj.
Vrlo pažljivo obnovljena vila na dva i pol
kata, izgrađena još 1903. godine u malom
prirodnom zaljevu, predstavlja pravi dra-
privući turiste. Imali smo posebnu čast
da nam je vodič arhitekt Heimo Kramer,
izuzetni stručnjak za arhitekturu upravo
tog područja, postavila sam mu nekoliko
pitanja. Iz njegovih odgovora mogli smo
se potpuno upoznati sa starom i novijom
arhitekturom Wortherseea.

Uz nekoliko novinara iz raznih europskih gradova, i ja sam imala čast da budem pozvana kao gost
koruškog ureda za turizam na Wörthersee u Koruškoj. U sklopu trodnevnog boravka glavna je
tema bila upoznati nas s doista bajkovitom arhitekturom Wörtherseea.

Arhitektura

Wörtherseea
52

Schloss Velden
Ručak je bio priređen u modernom
Aenea Design Hotelu, smještenom na
uzvisini kraj jezera. Hotel je stvoren za one
koji vole uživati u wellnessu te se kupati
na zanimljivoj plaži. Nakon prezentacije
filma Vile iz snova Wörtherseea, večerali
smo u parku Ville Wörth.
Posjet Klagenfurtu bio je uključen u
ovu turističku prezentaciju, ali moja želja
da vidim gdje je provodio mnogo vremena
i stvarao svoje simfonije moj omiljeni
kompozitor Gustav Mahler bila je jača
te sam se uputila na drugu stranu jezera.
Vilu u kojoj je stanovao za svog boravka
u Maierniggu nisam mogla vidjeti jer nije
bilo sadašnjih vlasnika, ali sam bila u maloj
kućici skrivenoj u šumi u koju se zatvarao
i skladao, a koju se može pogledati.
I Johann Brahms je bio zaljubljen u
Wörthersee te je tu provodio dosta vre-
mena, i to u Pörtschachu.
U restoranu Schlosster u Schloss Vel-
denu, gdje je bio organiziran ručak, mi
novinari (iz raznih europskih gradova) iz-
mijenili smo dojmove i razgovarali o gra-
dovima iz kojih smo došli.
Vlasnik hotela je Hypo Alpe Adria
Bank, a hotel posjeduje Auriga Spa veli-
čine 3500 m² s bazenom, fitness centrom,
saunama, snježnom špiljom, 15 prostorija
za masaže i ostalo, Spa Cafeom, golf si-
mulatorom.
Treći dan našega sadržajnog boravka
u ovom impresivnom krajoliku, uz vodiča
arhitekta Jana Revedina proveli smo u
Schlossu Loretto i ručali u Maria Lorettu.
Večerom uz svijeće i izabranom glaz-
bom u našoj Villi Miralago, domaćini su
nam zahvalili za sve ono što ćemo prenijeti
svojim sugrađanima, kao sugestiju za tu-
ristički posjet tom romantičnom kraju.
Heimo Kramer, arhitekt
Razgovarala: Biba Salata
Što u arhitekturi oko jezera
Wörthersee iz prošlosti privlači po-
sebnu pažnju mladog arhitekta? Koja
čar iz nje zrači?
Svoj kulturni projekt pokrenuo sam
na internetu, da bih graditeljsku kulturu i
povijest posredovao na besplatan i svima
dostupan način.
Čar je skladna integracija arhitekture
u okolicu. Građenje u kojem se vodilo
računa o odnosu prema jezeru, poštivala
povezanost s vodom i pazilo na odnos pre-
ma prirodi. Uređeni parkovi i zasadi oko
vila, kućica za čamce i kupališta. Često
u vrlo uspjeloj kompoziciji s okolicom.
Fasade se odlikuju rašlanjenošću pone-
kad velikih graditeljskih površina na ma-
nje strukture s doksatima, zabatima, te-
rasama, lođama.
Što vas je potaknulo da se počne-
te baviti arhitekturom Wörtherseea?
Počeo sam se baviti arhitekturom
Wörtherseea jer nije bilo nikakve suvisle
Intervju
Kućica u kojoj je skladao Gustav Mahler
zbirke i dokumentacije tih građevina.
Da ljudi svjesno gledaju i promatraju –
pokušavam povijesnu kulturu građenja
s posljednjeg prijelaza stoljeća učiniti
prezentnom u glavama ljudi.
Mnogi se ljudi, nažalost, često i mla-
di ljudi, ne zanimaju za to. Nisu se time
bavili niti s istim suočavali. Želim pri-
pomoći da ta svijest ojača.
Često čujem komentare da ljudi tek
sada zapravo primjećuju i obraćaju paž-
nju na građevine premda već godinama
pokraj njih prolaze. Pojačana svijest o
našoj kulturi građenja možda pomogne
da se ubuduće gradi prilagođeno krajo-
liku i okolišu.
Koja su uočljiva i prepoznatljiva
obilježja te arhitekture?
Vile većinom nisu nastanjene tijekom
cijele godine. Riječ je o arhitekturi nami-
jenjenoj odmoru, s mjerom i odnosom
prema prirodi. Usmjerenost vidika prema
jezeru, lođe, terase raščlanjuju fasade. Iz-
građene i izvedene građevinskom obrt-
nom umjetnosti koju je danas vrlo teško
naći.
53
 Primjerice, radovi u drvu koji su iz-
vedeni s mnogo ljubavi prema detalji-
ma. Ili upotreba domaćih građevinskih
materijala kao što je lomljenik, od stije-
ne prirodno odlomljeni kamen iz ka-
menoloma kod Pörtschacha u radovima
arhitekta Franza Baumgartnera.
Koliko brige i pažnje posvećuju
stanovnici Koruške svojoj arhitekturi?
U mnogim aktualnim projektima mje-
rilo je problematično. Ne gradi se prila-
gođeno krajoliku i okolišu nego preveliko.
Što bi si poželio jedan takav idea-
listički arhitekt za arhitekturu Wört-
herseea?
Da sve vile s moje web stranice budu
uvrštene u zaštićene spomenike.
Da nekim vilama, koje su u prošlosti
raznim zahvatima bile nagrđene i unaka-
žene, bude vraćen prvotni izgled.
Da više ne bude dopušteno graditi
predimenzionirane (četverokatne i pete-
rokatne) građevine.
Kako treba kombinirati izgled
i vanjska obilježja stare arhitekture s
novom arhitekturom?
U prvi plan moraju doći arhitekti koji
imaju mnogo "smisla" i osjećaja za his-
torijsku supstanciju.
Vrlo dobar primjer za to je zaklada
Viktring koju je arhitekt Kulterer jedno-
stavno i suzdržano revitalizirao.
Možemo li iz prošlog načina gra-
đenja na jezeru učiti?
Villa Helene
54
Vile su prilagođene krajoliku – svojom
često romantičnom zaigranošću. Deviza
je bila maleno, ne veliko – nije primarni
cilj bio da investitor građevinama što više
zaradi, nego su vlasnici građevina htjeli
uživati u prirodi i jezeru.
Mnogim se ljudima današnja arhitek-
tura ne sviđa i nazivaju je "hladnim i bri-
dastim stilom".
Djelomice već zaboravljena obrtna
umjetnost (drvena minijaturna arhitek-
tura, zidovi od neoklesanog kamena)
karakterizira izgled građevina i daje im
pečat – većinom na malim dijelovi, kat-
kada ponešto zaigrano.
Koje mjesto u povijesti arhitek-
ture zauzima arhitektura jezera Wört-
hersee?
To je mješavina različitih stilskih pra-
vaca (jugendstil, regionalna romantika, ba-
rok i engleska arhitektura ladanjskih ku-
ća). Prof. Schürz (Tehničko sveučilište
u Grazu) odbija u ovom slučaju govoriti
o stilskom pravcu i definira arhitekturu
Wörtherseea kao "sveukupno građenje
oko jezera". Prof. Achleitner (Beč) u svom
standardnom djelu o austrijskoj arhitek-
turi u 20. stoljeću prvi piše o "takozvanoj
arhitekturi Wörtherseea" i time definira
ovaj pojam.
Tko je najznačajniji predstavnik
arhitekture Wörtherseea?
Schloss Reifnitz Franz Baumgartner je sve do 30-ih
godina 20. stoljeća imao jak utjecaj na ar-
hitekturu oko jezera Wörthersee. Baum-
gartner je u svojim građevinama znao
povezati lokalnu tradiciju s međunarodnim
strujanjima.
On varira elemente koji su za nj tipični
– doksat (pravokutni, okrugli ili okto-
gonalni), lođe, natkrivene terase, zabate
(ukrasne zabate), krovne prozore, stupove
i prozore s lukom. Oblikovanje krovnih
zona znalački je provedeno uz pomoć
najrazličitijih krovnih formi kao što su
kosi krov, mansardni krov, krov na četiri
vode te njihovih mješavina i prožimanja.
Baumgartner daje prednost lokalnim ma-
terijalima kao što su postolja od neokle-
sanog kamena iz kamenoloma kod Pört-
schacha, drvo u kombinaciji s grubo ož-
bukanim zidovima. On to znalački ubacu-
je kao dekoraciju u oblikovanju fasada.
Prof. Achleitner ovako opisuje ho-
tel Kointsch: «Jugendstil i regionalna ro-
mantika, barok i engleska arhitektura la-
danjskih kuća dovele su ovdje do nevje-
rojatno varijabilnog arhitektonskog voka-
bulara.»
 Američko veleposlanstvo
u Zagrebu
T
očan datum nije poznat, no neki
dokumenti upućuju na to da je
konzul Wilbur Kellinger iz Rijeke
bio premješten u Zagreb 29. srpnja 1920.
godine te da je prepustio ured konzulu
Thomsonu 30. studenoga iste te godine, a
u Rijeku se vratio 25. rujna 1922. godine.
Tako su u Zagrebu 18. rujna 1920. godine
bila proglašena dva vicekonzula. Konzulat
je djelovao u Kraljevini Jugoslaviji sve do
početka Drugoga svjetskog rata. Podaci
govore o masovnom odlasku zaposlenika
– radi okupacije Zagreba od strane Nje-
mačke i formiranja NDH – između 1. i
14. svibnja 1941. godine, kad je posljednji
službenik napustio ured.
Po završetku Drugoga svjetskog rata,
ponovno je, 9. svibnja 1946. godine, us-
postavljen Konzulat u Zagrebu, iako je
prvi poslijeratni konzul Theodore J. Ho-
henthal, došao u Zagreb iz Beograda 26.
siječnja 1946. godine. Pretpostavlja se da
je došao kako bi radio na ponovnom us-
postavljanju Konzulata. Konzulat je otvo-
ren za javnost 6. siječnja 1947. godine, a
prerastao je u Glavni konzulat 1. kolovoza
1958. godine. Prvi generalni konzul bio je
Edward Poor Montgomery, koji je stigao u
Zagreb 11. kolovoza iste te godine.
Povijesna zgrada na uglu Zrinjevca bila
je dom Amerikancima od 1953. godine.
56
Većina Zagrepčana nije upoznata s činjenicom da američka
prisutnost u Hrvatskoj seže još iz 1920., kada je ustanovljen
Američki konzulat u Zagrebu za Kraljevinu SHS
Riječ je o jednoj od neorenesansnih gra-
đevina na Zrinjevcu, koje trgu pružaju
identitet. U centru trga nalazi se park koji
je 1873. godine otvoren javnosti. Većina
građevina koje obrubljuju trg građene
su kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 19.
stoljeća.
Veleposlanstvo Sjedinjenih
Država pomoglo je pri
osnivanju četiri američka
kutka u bibliotekama u
Zagrebu, Osijeku, Rijeci i
Zadru
Veleposlanstvo Sjedinjenih Država
Ulica Thomasa Jeffersona 2
10010 Zagreb
Telefon: 661-2200
http://zagreb.usembassy.gov/
E-mail address: irczagreb@state.gov
Zgrada koja je ugostila Američko ve-
leposlanstvo građena je 1880. godine, bila
je u vlasništvu trgovca, gospodina Rikar-
da Patriarcha, a naslijedio ju je njegov sin
Slavoljub Patriarch. Kuću je projektirao
Franjo Schnuparek, manje poznati arhi-
tekt. Sam ugao je zanimljivo projektiran i
projicira stav: ova kuća se ne izdaje pala-
čom, a fasada ima klasične neorenesansne
oblike. Kuća predstavlja građanski duh i
tradicionalizam, a pokazuje i demokratske
kvalitete liberalizma. U ranom periodu
svoje povijesti bila je rezidencijalna zgrada.
Situacija se promijenila nakon Prvoga
svjetskog rata, kada je prizemlje, do tada
korišteno samo sa svrhom stanovanja,
preuređeno u trgovine.
Zgrada Američkog veleposlanstva pre-
građena je 1927. godine, na zahtjev no-
vog vlasnika, Jakova Wolkenfelda; vanjske

promjene su se očitovale na uglu gdje je
izgrađen balkon na prvom katu u histo-
ricističkom stilu. Ubrzo nakon toga, de-
koracije su skinute s fasade. Osim što je
prizemlje pretvoreno u knjižaru, 1931. go-
dine, vanjski zid zamijenjen je staklenim
prozorom (izlogom). Tako je ostalo sve do
1997. godine, a samo su se stanari izmje-
njivali. Godine 1947. knjižaru Vasić pre-
uzela je Znanstvena knjižara i Nakladni
zavod JAZU.
L_[eZkZeXdWb[jW
mmm$YheWj_WW_hb_d[i$Yec
Odlukom stanara su 27. prosinca
1947. godine, Erika Herzog, rođena Ma-
yer, i Agata Arnstein rođena Mayer (obje
Zagrepčanke) naslijedile su svaka po pola
zgrade. Prema tadašnjim jugoslavenskim
zakonima njihova je imovina nacionalizi-
rana, a 18. rujna 1951. godine, Sporazu-
mom o doniranju zgrada je predana u
američko vlasništvo, s adresom Braće Ka-
vurića 2.
Godine 1953. u zgradu se useljava
Američki konzulat, a 25. kolovoza 1992.
godine Glavni konzulat postaje Velepo-
slanstvo Sjedinjenih Država u Hebran-
govoj ulici 2.
Nova zgrada Veleposlanstva Sjedi-
njenih Država u Ulici Thomasa Jeffersona
predana je 13. lipnja 2003. godine. Vele-
poslanstvo Sjedinjenih Država, iako na
novoj lokaciji, ostalo je aktivno u kul-
turnom i društvenom životu Zagreba te ralni centar u sklopu Veleposlanstva pru-
sudjeluje u mnogobrojnim kulturnim, in- ža informacije o Sjedinjenim Državama
formativnim i obrazovnim programima. vladinim institucijama, građanima, stu-
Veleposlanstvo Sjedinjenih Država dentima, učenicima i svim zainteresiranim
pomoglo je pri osnivanju četiri američka građanima. Američki kutak u Zagrebu se
kutka u bibliotekama u Zagrebu, Osije- nalazi u knjižnici "Bogdan Ogrizović" u
ku, Rijeci i Zadru, a Informativno-refe- Preradovićevoj 5.
;khefiaWeZh[Z_jWl[×eZ
',*.
?iaeh_ij_j[dW¬[fei[Xd[fedkZ[_ejfkjk`j[
kd[aeeZc[ákdWheZd_^eZh[Z_¬jW9heWj_W
7_hb_d[iW$

DWl[Z[d[Y_`[d[ikaedWÙd[pWakfel_dkfh[ae
dW¬[m[XijhWd_Y[$8he`c`[ijWfefhecej_lde`
Y_`[d_`[e]hWd_Ù[d$

PWZeZWjd[eXWl_`[ij_eXhWj_j[i[dW`Xb_°e`
feibeld_Y_9heWj_W7_hb_d[iW"fei`[j_j[dW¬k
m[XijhWd_Yk_b_dWpel_j[&'%,,-,+++$
 Feljton: Očevi i sinovi
Tekst: Iz knjige: Iskra Iveljić,
Očevi i sinovi.
Privredna elita Zagreba u
drugoj polovici 19. stoljeća
Foto: Arhiv MGZ i DAZg

B
olesnici su u pravilu njegovani u
kućama a ne bolnicama, pokojnik
je odijevan i opremljen za pokop
također u kući, a u njoj je i izložen kako bi
mu obitelj i prijatelji mogli odati posljed-
nju počast. Sprovod je ponekad bio i fi-
zički zahtjevan. Naime, s obzirom da sve
do 1888. nije postojala mrtvačnica, spro-
vod je kretao od kuće pokojnika, ka ne-
kom od desetak grobalja, ovisno o kon-
fesiji, imovinskom stanju pokojnika te
njegovom statusu civila ili vojnika. Zbog
kosine posebice je tegotan bio ukop na
sv. Roku. Ako je još padala kiša, tlo je
bila tako blatnjavo da konji nisu mogli
savladati uspon pa je lijes valjalo nositi
na rukama. O smrti člana zajednice još
se sredinom stoljeća najbrže saznavalo
zvonjavom crkvenog zvona, a vijest bi
se potom širila usmenom predajom. Tek
u drugoj polovici stoljeća objava smrti u
novinama postaje bitan izvor informacija.
Sredinom 19. stoljeća sprovodi članova
elite su u Zagrebu postali dostojanstveniji
i svečaniji, poglavito zahvaljujući podu-
zetništvu tapetara Dragutina Hirca, po-
pularno zvanog Totenvogel (ćuk). Hirc
je shvatio da je sprovod vrlo dobar izvor
zarade, pa se dosjetio i izradio «skolke " tj.
odar na koji bi se polagalo mrtvaca kako ne
bi ležao na krevetu. Odar je bio presvučen
crnim lakom, a Hirc je nudio i luksuznu
verziju s pozlaćenim lavljim nogama, te
zlatnim ukrasima. Odar se mogao voziti,
što je uvelike olakšalo baratanje tijelom
pokojnika, a Hirc je imao i pomoćnike koji
su pokojnika transportirali do groblja.
Tijekom druge polovice 19. stoljeća
uvjeti života u Zagrebu poboljšani su a
modernizacija je zahvatila i kulturu ukopa,
pa je osnovano novo središnje groblje
Mirogoj, na posjedu Ljudevita Gaja, kup-

Kultura smrti ljenom 1873. Time se naposljetku doki-

Samo umiranje i pogrebni običaji odvijali su se do kasnog
19. stoljeća znatnim dijelom u okrilju doma
60
nulo pokapanje unutar samoga grada,
što je iz higijensko-medicinskih ali i ur-
banističkih razloga bio dugo očekivani
potez. Izvan funkcije stavljena su stara
groblja: Jurjevsko (nekadašnje groblje do-
brostojećih, tzv. Nobel-Friedhof ), Rokovo,
Sv. Tome kod Gupčeve zvijezde, Vojničko
(Soldačko) uz groblje sv. Tome na Radi-
ćevom šetalištu, Sv. Petra na mjestu da-
našnjeg rodilišta u istoimenoj ulici, židov-
ska groblja pod kapelom sv. Roka te uz
groblje Sv. Petra, pravoslavno na uglu
Pantovčaka i Britanskog trga te bogečko
groblje na mjestu današnje bolnice Sestara
milosrdnica, na kojem se siromahe dugo
pokapalo ne samo bez lijesa nego i bez
križa. Na novom mirogojskom groblju
mogli su biti pokapani katolici, pravoslav-
ci, protestanti i Židovi, a sam areal groblja
podijeljen je na prostore za pojedine vje-
roispovijedi te na razrede (1., 2., i 3.).
Novost je bila i u tome što je za razliku
od starih grobalja u crkvenom vlas-
ništvu, Mirogoj gradsko groblje, ustroj i
djelovanje kojeg su uređeni Statutom još
25. studenog 1876. Mrtvačnica će biti sa-
građena tek 1888. po nacrtima H. Bollea
koji će projektirati i Arkade, gradnja kojih
će početi 1883. i trajati čak do 1933., iako
je najveći dio bio gotov do 1917. godine.
Otvaranje novog groblja poklopilo se s
dolaskom u Zagreb Ljubljančanina Jegliča,
koji je osnovao poduzeće za sjajne pogrebe
u Dugoj ulici 1, te svojom kvalitetnom i
u detalje razrađenom ponudom, posve
potisnuo dotadašnje majstore poput D.
Hirca, te stolare Eisenhutha i Bivala, koji
su izrađivali mahom jeftine lijesove od
mekog drva ili skuplje od orahovine i hra-
stovine. Jeglič je nudio reprezentativna
kola i opremu poput crnih poliranih lime-
nih lijesova ukrašenih zlatnim natpisom te
umjetnog cvijeća. S ozbirom da je uspon
bio prezahtjevan za konjski tramvaj, na
Mirogoj se i krajem stoljeća uglavnom išlo
pješice, tek su se imućni vozili fijakerom.
No, 1910. električni je tramvaj od Jelačiće-
va trga preko Bakačeve i Nove vesi krenuo
do Mirogoja. Nakon sprovoda išlo se na
karmine, odabrani u kuću pokojnika, a
ostali u neku od gostionica na Novoj Vesi.
Budući da je način sahrane obilježen
Sponzor rubrike feljton
Tijekom druge polovice
19. stoljeća uvjeti života
u Zagrebu poboljšani
su a modernizacija je
zahvatila i kulturu
ukopa, pa je osnovano
novo središnje groblje
Mirogoj, na posjedu
Ljudevita Gaja,
kupljenom 1873.
društvenim konvencijama, vjerskim obre-
dima ali i individualnim shvaćanjima,
vrijedno je prikazati dostupne podatke o
smrti i sahrani zagrebačkih privrednika u
drugoj polovici 19. te na prijelomu stoljeća.
Smrt i ukop bili su prije svega obilježeni
vjerskim ritualima ali je i moderno gra-
đansko društvo ritualiziralo kulturu smr-
ti, pa su je tematizirali i tadašnji bontoni.
Smatralo se potrebnim o smrti pisme-
no izvijestiti prijatelje i rodbinu, te dati
osmrtnicu u novine. Udovicama je bila
propisana najstroža korota. One su go-
dinu dana morale nositi strogu crninu,
a u drugoj godini tzv. polucrninu - šešir
bez duge koprene. Udovac je trebao upola
kraće tugovati, pa je njegova korota trajala
šest mjeseci, po isteku kojih se smio opet
oženiti. Nije morao nužno nositi crno
odijelo, dovoljno je bilo da bude tamno.
Stroga korota za roditeljima trajala je šest,
manje stroga tri te mala korota također
tri mjeseca. Za bakom, djedom ili braćom
tugovalo se pola godine. Korota za djecom
nije bila dokraja određena, obično je bila
dugotrajna, ali za nedoraslom djecom se
nije korotovalo.
Smrt i pogreb imali su i svoju socijalnu
dimenziju, a sprovod istaknutog privred-
nika, kao važnog člana zajednice bio bi
značajan društveni događaj, popraćen
brojnim nekrolozima u periodici. Jedan
od najsjajnih pogreba imao je Guido vitez
Pongratz. Pogrebna povorka krenula je
od pokojnikove kuće u Visokoj, potom
Mesničkom, Ilicom i Jelačićevim trgom
te Novom vesi do Mirogoja. Sprovod je
vodio kanonik Eduard Suhin a nazočilo
mu je čak 20.000 ljudi, među kojima su
bili pripadnici elite poput bana Khuena i
gradonačelnika I. Siebera, ali i donji slojevi
poput 600 radnika tvornice koža. Dakako,
pogrebnu povorku uveličali su vatrogasci
sa glazbom. Na drukčiji je način obilježena
smrt omiljenog Đure Eisenhutha, koje-
mu je pozlilo na pokladnu nedjelju 1891.
tijekom ravnanja Morländerovom lakrdi-
jom Kazališna bezumnost. Pogreb su uve-
61
 ličala sva pjevačka društva, akademska
mladež napose glazbena, zastupstvo gra-
da, te članovi Hrvatskog glazbenog zavo-
da. Od pokojnika se oprostio Franjo Ar-
nold, a pjevalo se njegove skladbe Ah čov-
ječe i Na grobu. Pjevačko društvo Kolo
podiglo mu je 1893. spomenik koji je bio
resio Vrazov grob na Jurjevskom groblju
prije prijenosa na Mirogoj. Spomenik se
sastojao od crnog mramornog stupa na
kojem je kip anđela s lirom. Za razliku
od Đure Eisenhutha, kojem je pozlilo u
kazalištu, neki privrednici stradali su u
manje romantičnom okruženju, radeći
svoj posao. Josip (Jošua) Epstein, trgovac
odjećom, stradao je 1859. jer su mu kola
s robom pala na glavu, a Antuna Nossana
mlađeg smrt je 1895. zatekla na poslovnom
putu u Samobor. S druge strane, i poneki
poslodavci svesrdno su vodili računa o
svojim preminulim radnicima. Staklar An-
tun Gnezda bio je poznat po tome što je
na Svisvete posjećivao grobove svih bivših
zaposlenika i ukrašavao ih vijencima.
Neki sprovodi nisu protekli u mirnom
i svečanom ozračju, a jedan od njih je onaj
trgovac i otpravnika Karla Leutzendorfa,
koji se ubio pucnjem iz dvocijevke na samu
Novu godinu 1868. u dvorištu bolnice mi-
losrdne braće, ispred mrtvačke komore.
Uz pokojnika je nađeno oproštajno pismo
u kojem je napisao da tamo gdje živi ima
više mirnih obitelji pa se nije htio ondje
ubiti.
Individualni pristup sukladno želji
samog pokojnika ili obitelji, ogledao se u
smještaju i izgledu grobnice te natpisima.
Budući da se pokop u reprezentativnim
Arkadama plaćao skupo, već i sam takav
smještaj upućuje na učinak koju je po-
jedina obitelj željela postići. U Arkadama
je pokopana većina elitnih privrednika i
članova njihovih obitelji, a mnogi privred-
nici koji su pokopani prije izgradnje Ar-
kada, ekshumirani su kako bi mogli biti
pokopani u njima. Neke porodice pritom
su imale zajedničku ili dvostruku grobnicu
a u nekim je grobnicama, zbog rodbinskih
veza, pokopano više obitelji, nerijetko
različitih konfesija i etniciteta, što svje-
doči o multikulturalnosti i stanovitoj
vjerskoj toleranciji zagrebačke elite. Na-
dalje, izgled grobnice također puno go-
vori: neke su od skupog mramora, s mo-
numentalnom plastikom renomiranih
kipara, dosta simbola i ukrasa, neke su
pak jednostavnije. I natpisi su znakoviti,
dočim se većina odlučivala za uobičajeno
navođenje datuma rođenja i smrti, te za
62
udane žene ponekad i djevojačko pre-
zime, neki su si privrednici dali oduška
opsežnijim natpisima u kojima su isti-
cali svoje zanimanje, akademsku titulu,
odlikovanja, dobrotvorni rad i mecenat-
stvo. Neki natpisi su emotivno nabijeni,
primjerice stihovi kojima bi roditelji po-
pratili smrt djeteta. Gotovo kod svih
elitnih privrednika posrijedi su kvalitet-
ne grobnice u pravilu od mramora, koje
su izradili vrsni majstori, poput Ignjata
Franza, L. Pierottija i njegovih nasljed-
nika, A. Baumgartena a nerijetko su ih
početkom 20. stoljeća skulpturama ili re-
Gotovo kod svih elitnih
privrednika posrijedi
su kvalitetne grobnice u
pravilu od mramora, koje
su izradili vrsni majstori
ljefima ukrašavali poznati umjetnici po-
put Roberta Frangeš Mihanovića, Ivana
Rendića ili Artura Oskara Alexandera.
Jedan od vrlo zanimljivih spomenika
je onaj koji je resio grobnicu Hatzovih
na Jurjevskom groblju: spomenik Krista
koji stoji na zemaljskoj krugli, izrađen od
lijevanog željeza 1846. godine što je očito
bilo povezano s Hatzovom trgovinom
željeznom robom.
Vjerojatno su svojom monumental-
nošću najreprezentativnije grobnice obi-
telji Ive Mallina i Emanuela Priestera. Prva
plijeni pažnju monumentalnim brončanim
kipom seljaka, djelom skulptora Roberta
Frangeša Mihanovića, a posrijedi je prvi
nadgrobni prikaz seljaka, u ovom slučaju
Šestinčanina. Vjerojatno se na taj način
htjelo ukazati na činjenicu da je Ivo Ma-
llin Ksaverski bio predstojnik Odjela za
narodno gospodarstvo Zemaljske vla-
de. Mihanović je u izradi ove skulpture
pokazao vrlo slobodan i originalan pristup
temi, bez impresionizma ili stilizacije. Još
monumentalniji je nadgrobni spomenik
Emanuelu Priesteru. Sastoji se od plitkog
reljefnog prikaza glave pokojnika, te ove-
ćeg brončanog kipa sjedeće žene (sim-
boličkog naziva "Meditacija"), ispod koje
se s jedne strane nalazi mali reljef djeteta
a s druge starca sa štapom, dok su u poza-
dini secesijski ornamenti. Grobnica je
zamjetljiva i po obliku i sadržaju natpisa,
koji je izveden starorimskom kapitalom
i to na latinskom, a u njemu je istaknuto
podrijetlo pokojnika (Akvilejac). Obitelj
Mije Arka pokopana je u grobnici s ve-
likom stelom s visokim reljefom. Na nje-
mu je autor Robert Frangeš Mihanović
prikazao ženu i tri mlade djevojke, od ko-
jih je jedna položila ruke na grudi žene.
Iako su grobnice privredne elite po
položaju, izradi i kakvoći reprezentativne,
međusobno se razlikuju stilskim obiljež-
jima, pa neke impresioniraju monumen-
talnošću plastike a neke prozračnošću
secesijskih reljefa. Nerijetko se ukus u
kulturi stanovanja poklapao s onom nad-
grobnih spomenika, pa su obitelji koje su
preferirale historijske stilove, dale gra-
diti i takva vječna počivališta, dočim su
oni, koji su se odvažili na prihvaćanje
novoga, poput Eugena Viktora Fellera,
investitora čuvenog secesijskog Elsa-Fluid
doma, jednako postupili i u izgledu svojih
grobnica. Izradu svoje lijepe secesijske
grobnice obitelj Feller povjerila je bečkom
majstoru Železnom koji ju je dovršio
1908.
 Crtice iz povijesti Opatije

U vili su se uređivale opatijske novine, tu se već više puta
glasovalo, držalo sastanke, ovdje su se osnivali forumi i stranački
ogranci, držali tečajevi i javna predavanja: ne bi bilo pretjerano
reći da je Mandria, uz Zoru, bila najjavnija opatijska zgrada
B
it će da su je tako nazvali po sta-
dima ovaca (tal. mandria) koje su
se ovdje skupljale, ali nije nemo-
guće ni da se neka nobl duša našalila krs-
teći tako stanište lokalnog manje nobl
puka. U svakom slučaju, Friedrich Schü-
ler prepoznao je u najranije doba vrijed-
nost okolnih parcela, otkupio ih već 80-ih
godina 19. stoljeća i izgradio ovdje kom-
pleks atraktivnih vila za iznajmljivanje
bogatim obiteljima. U vili Flora neko je vri-
jeme djelovao dječji sanatorij liječničkog
para Horvat, vile Laura i Kesselstadt imale
su ponekad zanimljivog stanara ili gosta,
ali je vila Mandria (za talijanske ere An-
tonio) svakako odigrala najvažniju ulogu
među njima. Za Drugoga svjetskog rata
ovdje je bio Deutsches Heim, poslije 1945.
godine kulturni dom, pa radničko sveu-
čilište. U vili su se uređivale opatijske no-
vine, tu se već više puta glasovalo, održa-
valo sastanke, ovdje su se osnivali forumi
i stranački ogranci, držali tečajevi i javna
predavanja: ne bi bilo pretjerano reći da
je Mandria, uz Zoru, bila najjavnija opa-
tijska zgrada. Pred vilom je, uz glavnu
ulicu, podignut bazar istoga imena, koji je
pod voltama skrivao Abu-Khalilovu trgo-
vinu suvenirima, Körausovu staklariju,
Kadischeve glazbene potrepštine, poštu,
cijeli niz liječničkih ordinacija, Camusovu
apoteku, trgovinu petrolejem, koja je uz-
rokovala i nekoliko požara, za Talijana i
restoran Barbini i trgovinu košer hranom.
U stražnjem su dijelu ispočetka bili stano-
vi poštanskih službenika. Današnja, kova
konstrukcija kavane Paris na tome mjestu,

Vila Mandria donekle i uspijeva imitirati izgled staroga

bazara, ali bijela vertikala nad njom, s
natpisom "Hotel Paris", plod je već nekoga
čudnijeg ukusa.

Basar Mandria (na

mjestu hotela Paris)

Tekst i fotografije: dr. Amir Muzur

64
 Crtice iz časopisa Svijet 1927. godine
Ž
ena je ljeti lakša – lakša za krzno,
sniježne cipele, zimski trikot,
bou i za još koju sitnicu. Zlato,
dijamanti i biserje ostaje i ljeti, jer je to tek
– privaga. Žena je ljeti ne lakša, već laka,
laka kao perce, papirić za cigaretu, kano
dim dimnjaka, kao aluminij, kao laka sanja
i vrlo laka misao … Sve su žene već davno
postale lakše za kosu, perčin, kečku i tešku
frizuru, kojom su omatale glavu. Lakša je i
za donje suknje i steznike i visoke cipele i
za koješta drugo …
Ali ljeti je žena najlakša!
Nosi malo, vrlo malo, a najvolila bi
barem toliko, koliko na kupanju. Trikot,
uzani, priljubljeni, ah tanki trikotić …
Lako je odjevena, a ipak joj je vruće. Puna
je dobrih ventilacija: odozgo na vratu i na
dekolteu, na rukavima i bez rukava, kao i
68
Vijek aeroplana, radia i - kombinea!
Žene vrlo vole kombine, jer su u njemu
lakše i jer se samo jednim zamahom rje-
šavaju posljednje spone … Taj kombine
drže preko ramena jedva vidljive tanke i
uske vezice t. zv. Tregeri, koji bivaju kadšto
tako nesmiljeni te ostavljaju crvene braz-
de u bijeloj puti, bijeloj poput alabastera
ili poput drugih bijelih stvari, s kojima
ženska ramena prispodabljaju pjesnici.
I steznik je pao, jer je pasti morao.
Uzmaknuo je kano detronizirani vladar,
suveren, tiranin, otišao je "kud za vaz-
da gre se". Danas se vitka gospodja i
gospodjica uopće ničim ne steže, pa ni
steznikom. Nekada je tobože steznik
pružao ženi vitkost, liniju, šarmantnost,
milinu, izgled, stas, struk, dražest, a is-
tom kad je pao, opaziše i žene same, da je
svega toga u njih i bez steznika. Samo one
dame, koje je majčica
priroda obdarila
odozdo. A ipak joj oblim formama,
je vruće! Žena iz- oblijim i najobli-
gara, rastapa se, pre- jim pa ih lijepo "iz-
tvara se u miris par- vatirala" sa-
fuma, u dah sjećanja na lom, za-
nešto neodređeno, dale-
ko, slatko, tajanstveno …
Pošto je moda već davno
bacila u ropotarnicu donju suknju, opće
poznatu pod imenom "Unterok", osjeća
se žena još lakša u hodu, zapravo u lijetu
… Ta je suknja jednostavno otpala i
nema joj više mjesta u ormaru. Nu za to
je moda učinila kompromis sa košuljom,
koja se medjutim odrekla bijele boje (po-
slovične nevinosti) i javlja se u lakim i
finim nijansama ljubičaste, zelene, ru-
žičaste, žute i drugih duginih boja. Us-
ljed toga kompromisa pale su žrtvom i
tradicijonalne gaćice i otišle zajedno s
podsuknjom u historiju, u muzej, ostavši
samo još na matronama staroga kova
kao uspomena na ljepše dane, koje su
preživjele i stare dame i gaćice same …
Tako je nastao kombine, koji danas
caruje na ženi i sa ženom. Kombine je
dakle poetička tvorevina košulje i gaćica,
njihov duhoviti spoj u jedno. Vijek aeroplana, radia i - kombinenea!

Nikad nisu žene uživale u
svojim haljinama toliko,
koliko zadnjih godina,
otkako moda konstantno
podržava haljinu, koja je
nalik košulji, i navlači se
poput košulje
pravo salešcem, te dame nosile steznik, ali
ne oko struka, već da im tek malo stegnu
bokove, da dobiju više chica, da budu i
one – lakše. S tog se steznika spuštaju
drugi "tregeri", što natežu svilene čarape,
sjajne, te ističu sav čar lijepe ženske noge.
I sada preko svega toga dolazi ono, što
je najlakše. Haljina. To je poezija, to je što
bi ženu imalo činiti ženom, da ju već ne
čini kombine, a još više – Evin kostim, ali
s Bubikopfom …
I ako su sve ove rijetke stvari, koje
žena nosi pod haljinom, pune poezije i
ako uživaju protekciju i sreću, te su u ne-
posrednom doticaju sa ženskom miriš-
ljivom, glatkom, baršunastom, mramor-
nom – kako hoćete – puti, haljina je oda,
ditiramb, romanca, balada ženi. Haljina je
puna stihova, svaki je nabor kitica pjesme,
svaka duhovita linija rima, srok na riječ
– žena! Haljina je plašt proročki, što krije
Veneru, to je vrelo, što skriva forme, koje
vječno študiraju pjesnici, slikari i kipari.
Haljina su lagane korice, koje zatvaraju
tajanstvenu knjigu, zagonetaka, kojoj još
nema ispravnog rješenja. Haljina je oblak
i oblačić, magla i maglica, koja obavija
modernu damu, ostavljajući zvjedljive
poglede tek na dekolteu, rukama i nogama,
u svilenim, lakim čarapama …
Ah, a kako je laka ta haljina ljeti. Na
tezulji ne važe upravo ništa, jer je kano
dah, zrak, povjetarac, miris, mjesečina,
sanak …
leći modi, pravi popis i cijenik boja. I
lice joj je posuto uzocima raznih boja.
Lice od ružica, obrvice uske od crnoga
ugljena, čelo bijelo, usne krvave u raznim
nijansama krvi, kao krv čivječja, mačja,
golubinja, guščja, zečja... a sve se to zove
jednom riječi - rouge. Koja uz to ima crnu
kosu, ona je rouge et noir, a koja je bijela,
bijelcata, bjeljana - black and white...
Sve su dakako sa dragim i slatkim bu-
bikopfom, a ipak ga pokrivaju šeširom,
koga natiskaju na oči, a straga im pada na
vrat. A poezija šešira je novo poglavlje, jer
je šešir kruna moderne žene. Bila sva toa-
leta ma kako po žurnalu, ako se na šeširu
vidi, da mu je fazona lanjska, žena gubi
svoju krunu, a s krunom i glavu, glavicu
svoju. Žena se tuži uza svu svoju lakoću
na vrućinu, žegu, sparinu, zaparu, a ipak
ne priznaje, da šešir od pusti (filca) i te
kako grije. E, ali da jogunasta moda ne
propiše za pasje ljetne dane mufove, sve
bi žene rekle, kako ih za ruke - zebe... Nu
hvala Bogu i pustenim je šeširima kraj u
Da, taj vragometni povjetarac, što ljetu, jer se javlja slama, pomodna slama:
učini, da od Boga nadje! Već lakšim svojim florentinska, manila, panama, bangkok... I
zamahom digne ženi laganu, pahuljastu sada sve slamu na glavu, da budete još lak-
haljinu ravno do lica, da se vide čarape, še, da vam glava bude naličila aeroplanu...
noge i tregeri, kombine … Povjetarče, Vidite, kako je žena ljeti laka, lagana
shoking! kano perce, kano papirić za cigaretu, kao
Nikad nisu žene uživale u svojim ha- dim iz dimnjaka, kao aluminij, kao laka
ljinama toliko, koliko zadnjih godina, sanja i vrlo laka misao...
otkako moda konstantno podržava halji-
nu, koja je nalik košulji, i navlači se poput
košulje. Za to je i jednostavna, premda
skupa, vrlo skupa. Odlučuje svila, crep
georgette, crep de chine, foulard, musselin
i Bože, imali još što lakše na tom svijetu
širokome! Odlučuje u cijeni i lakoći. Što
lakša haljina, to skuplja, što skuplja, to
otmjenija, što otmjenija, to diže, nosi,
leti s damom u više sferre – neplaćenih
računa …
A koliko nijansa imade današnja
haljina! Toliko, da treba samo nešto ko-
rigirati, pridodati, oduzeti, prišiti, našiti,
suziti, proširiti i haljina lanjske sezone
biva – nova, ovogodišnja. I nitko je ne
bi prepoznao: ni sama žena, ni muž, ni
dragi, ni poštovalac, ni kućni prijatelj, ni
"ljubavnik sramežljivi", koji vječno uzdiše,
a ne može da joj kaže, zašto uzdiše … Ah!
Boje, boje - ne pitajte za boje! Ima
lima koja od starih, crvenih, modrih, žu-
tih... pa sve do modernih top, tango,
fres, gonž, bramb, džums, charleston
i kako se sve ne zovu, a da ih ne nosi na
sebi današnja žena!? Danas je žena, hva-
69
 Roditelji i djeca
Dolazi ljeto, vrijeme je godišnjih odmora, dugo priželjkivanih druženja i opuštanja. Ljeto je
godišnje doba vezano za boravak u prirodi i igre na otvorenom. Vrijeme je da se posvetimo
jedni drugima i uživamo. No, ne smijemo zaboraviti ni „neprilike“ koje nas vrebaju.
Napisala: Nives Pustišek, dr. med.
specijalistica dermavenerologinja
Klinika za dječje bolesti Zagreb
Ambulanta za dječju i adolescentnu
dermatologiju i venerologiju
Foto: SXC
S
unce je potrebno za rast i razvoj
djece, sintezu vitamina D, resorp-
ciju kalcija iz crijeva, jačanja kostiju
i sprečavanje rahitisa. Brojne su blagodati
sunca, no prekomjerno izlaganje nezaš-
tićene kože suncu dovodi do oštećenja
strukture i funkcije kože, bilo trenutačno,
izazivanjem sunčanih opeklina, odnosno
dugoročno, razvojem karcinoma kože i
prijevremenog starenja kože. Nježna dječ-
ja koža posebno je osjetljiva na štetno
djelovanje UV zraka jer prirodni meha-
nizmi obrane nisu u potpunosti razvijeni.
Djelovanje sunčeva UV zračenja na kožu
kumulativnog je karaktera, zbraja se tije-
kom života. Dokazano je da se i do 80%
ukupne životne akumulacije događa do
18. godine života. Epidemiološki podaci
82
pokazuju veću učestalost malignog mela-
noma u osoba koje su u djetinjstvu i mla-
dosti pretrpjele sunčane opekline. Pravil-
na zaštita od sunca znači zaštitu od sun-
čanih opeklina danas te drugih oblika ošte-
ćenja kože, osobito kožnih karcinoma u
budućnosti.
U toplije doba godine napadaju nas
brojni insekti, a djeca su vrlo često izložena
njihovim ubodima i ugrizima. Najčešće je
riječ o ubodima komaraca, a rjeđe pčela,
bumbara, osa, stršljena i krpelja. Reakcije
koje nastaju nakon uboda ili ugriza inse-
kata mogu biti toksične reakcije (oteklina,
bol, crvenilo) i alergijske reakcije (lokalizi-
rane i sistemne). Neki od insekata mogu
biti prijenosnici različitih bolesti, npr.
krpelji u našim krajevima mogu biti prije-
nosnici krpeljnog meningoecefalitisa ili
lajmske bolesti.
Osim spomenutoga, izloženi smo vi-
sokim temperaturama okoline, opekli-
nama, sunčanicama, ljetnim osipima i
virozama itd. Zato poslušajte nekoliko
naših savjeta, da bi vam ljetovanje bilo što
ugodnije.
Zaštita od sunca
• Djecu do godinu dana života ne iz-
lažite direktnom djelovanju sunca
• Za stariju djecu: klonite se sunca u
vremenu kada je ono najintenzivnije
• Više od 70% UV zraka na površinu
zemlje dolazi između 10 i 16 sati i tada
se najbolje kloniti direktnog djelovanja
sunca, sjenka na otvorenom pruža sa-
mo djelomičnu zaštitu jer se UV zrake
reflektiraju o površinu vode, kamena
ili pijeska
• Ne zaboravite da prozorsko staklo
propušta UVA zrake, tako da niste za-
štićeni ako se za sunčana dana vozite
u automobilu (ne zaboravite staviti
zaštitne zastore)
• Odjeća predstavlja odličan oblik zaš-
tite, a sunčane naočale sa staklima koje
pružaju zaštitu od UVA i UVB zraka
te šešir sa širokim obodom, zaštitom
za uške i vrat moraju biti neizostavni
odjevni predmet
• Djeca koja su više izložena djelovanju
UV zraka (boravak na brodu, odla-
zak u tropske krajeve...) obvezno mo-
 raju nositi odjeću od posebnih mate-
rijala koja odbija UV zrake, tzv. foto-
protektivnu odjeću
• Ne zaboravite nanijeti zaštitnu kremu,
čak i u sjeni

Preparati za zaštitu od sunca

• Preparat za zaštitu od sunca može biti
u različitim podlogama, kao kreme,
losioni ili mlijeka, sprejevi, stickovi,
gelovi i slično
• Upotrebljavajte preparate koji su po-
sebno prilagođeni nježnoj dječjoj koži
• U djece mlađe od 6 mjeseci ne savje-
tuje se upotreba preparata za zaštitu
od sunca
• Preparat za zaštitu od sunca mora
pružati zaštitu i kroz UVA i UVB
spektar
• Mora se aplicirati 20 do 30 minuta
prije izlaganja suncu zbog stvaranja
zaštitnog filma na površini kože te Nekoliko pojmova o pravilnoj zaštiti
se nakon dva sata mora ponovno na- • SPF (Sun Protection Factor), Faktor • Za djecu se preporučuje upotreba
nijeti zaštite od sunca nam govori koliko preparata sa zaštitnim faktorom 30 i
• Duže kupanje i znojenje zahtijeva po- možemo ostati na suncu, uz primjenu više.
novno nanošenje preparata sredstva s određenim zaštitinim fakto- • UV indeks predstavlja dnevnu prog-
• Ne zaboravite zaštititi nos, usnice, rom, a da ne dobijemo sunčane ope- nozu očekivanog rizika prekomjernog
uške i stražnji dio vrata kline (zaštita od UVB zraka). Na prim- izlaganja suncu i pokazuje stupanj
• Po prestanku izlaganja suncu dijete jer, ako na podnevnom suncu, bez opreza koji se mora uzeti u obzir prili-
istuširajte i uklonite proizvod za zaš- zaštite izgorimo za 20 minuta, pre-p- kom boravka na otvorenom. Skala ima
titu od sunca s površine kože te na- arat sa SPF 30 nam omogućava da na 10 stupnjeva; 0 predstavlja minimalni
nesite proizvod koji njeguje i čuva suncu ostanemo 30X20 min, dakle 600 rizik, 10+ predstavlja vrlo visoki rizik.
vlažnost dječje kože min, ili 10 sati.

Mineralna linija za sunce Zaštita od sunca

AHAVA je stvorila liniju Mineral Suncare proizvoda, osobitu formulu koja Kako je učinkovitost proizvoda
ujedinjuje zaštitu od sunca i posebne izvorne sastojke s područja Mrtvoga prioritet za La Roche-Posay,
mora. ugoda i jednostavnost upotrebe
1. Anti-Aging Facial Moisturizer SPF 50 – krema za proizvoda su jednako važni. Oni
sunčanje za područje lica sa zaštitnim faktorom 50, su uvjet koji osigurava pravilnu i
upija više od 90% UVA zraka, otporna na vodu do 80 redovitu upotrebu proiz-
minuta, brzo upijajuća krema pogodna i za djecu. voda za zaštitu od
2. Anti-Aging Moisturizer SPF 30 – krema za sun- sunca. La Roche-
čanje sa zaštitnim faktorom 30, pruža zaštitu od UVA Posay razvija pro-
i UVB zraka, sadrži vitamine koji pomažu koži u borbi izvode za zaštitu
protiv slobodnih radikala, pogodna za djecu, nanositi od sunca za sva-
30 minuta prije izlaganja suncu. ki tip kože, za
3. Anti-Aging Moisturizer SPF 50 – krema za sunčanje sve uvjete izlaganja
sa zaštitnim faktorom 50, pruža zaštitu za najosjetljiviju suncu, za cijelu obitelj.
kožu svjetlijeg pigmenta, pruža lijepu i zdravu prepla- Otkrijte novosti u zaštiti tijela od
nulost najosjetljivijoj koži. sunca ANTHELIOS − ANTHELIOS
4. After Sum Reviving Balm – njegujući balzam poslije Mlijeko za tijelo i ANTHELIOS
sunčanja, njeguje kožu koja je bila izložena suncu, vraća Sprej za tijelo. Oba proizvoda
optimalnu vlažnost i pomaže koži u borbi protiv slobodnih su dostupna s dva faktora zaštite
minerala, ostavljajući ugodan i osvježavajući osjećaj na ovisno o tipu kože: SPF 50+ i SPF
koži. 20.

83
 Ljetne opasnosti
Opekline od sunca
Ako su se ipak razvile sunčane opekline, djetetu ćete
najbolje pomoći tako da ga okupate u mlakoj vodi, a opekline
prekrijete hladnim oblozima. Zbog smanjenja osjećaja pečenja
i boli, a ponekad i povišene tjelesne temperature, može se dati
lijek na bazi paracetamola. Opečenu površinu tijekom nekoliko
dana možemo tretirati kortikosteroidima u obliku krema (jasno
u dogovoru sa liječnikom) ili upotrijebiti gelove koji hlade kožu
i donose olakšanje.
Sunčanica
Sunčanica nastaje kao posljedica duže izloženosti suncu
bez zaštite za glavu. Dolazi do edema mozga, što se kod veće
djece očituje glavoboljom, a manje djece uznemirenošću,
povraćanjem i dehidracijom. Dijete je potrebno smjestiti u
zamračenu, klimatiziranu prostoriju, staviti hladni oblog na
glavu, dati sredstvo za uklanjanje temperature i glavobolje
(paracetamol, ibuprofen). Svakako nadoknaditi izgubljenu
tekućinu. Ako se djetetovo stanje ubrzo ne stabilizira, dijete što
prije treba odvesti liječniku.
Toplotni udar
Toplotni je udar vrlo ozbiljno stanje kojem su najčešće
sklona dojenčad i mala djeca. Nastaje kao posljedica visoke
temperature i vlage uz neprikladnu sintetičku odjeću. Najčešće
pogađa djecu u automobilu za vrućih dana kada je hlađenje
neodgovarajuće. Djeca su blijeda, iscrpljena i malaksala. Koža
je hladna, disanje i puls ubrzani. Djetetu hitno treba pomoć:
dajte mu hladni napitak, umotajte ga u hladnu plahtu i hitno
posjetite liječnika.
Ubodi insekata
U našim su krajevima najčešće to ubodi komaraca i većina
djece dobro regira na ubod, obično se na mjestu uboda razvije
blagi svrbež koji se vrlo brzo smiri i ne zahtijeva terapiju. Ako
je riječ o jačoj lokalnoj reakciji, oteklini, bolnosti ili jačem
svrbežu, svakako primijeniti hladni oblog uz lokalni preparat
koji hladi i smiruje te po potrebi i antihistaminik peroralno −
u tabletama ili u sirupu, ovisno o dobi djeteta. Mjesto uboda
potrebno je dobro pregledati jer nakon uboda pčele ostaje žalac
s mjehurićem otrova iz zatka kukca, žalac je potrebno odmah
odstraniti, najlakše noktom kažiprsta ili oštrim predmetom
(ako se žalac ne odstrani, otrov se postepeno oslobađa na
mjesto uboda, te se pojačavaju lokalni i opći simptomi). Ako je
riječ o ugrizu krpelja, potrebno ga je što prije iz kože odstraniti
pincetom. Teške, sistemne alergijske reakcije najčešće se
događaju nakon uboda pčele ili ose, rjeđe nekih vrsta pauka.
Ako se razvijaju simptomi anafilaktičkog šoka (otežano disanje,
oteklina usana, vjeđa, hladni znoj, kolaps i gubitak svijesti)
dijete hitno odvesti u najbližu zdravstvenu ustanovu.

Spriječite ubode i ugrize insekata

Bez komaraca • Izbjegavajte područje u kojima postoji
opasnost od kukaca
Odsada ste sigurniji od na- • Tijelo pokrijte odjećom koliko je to
srtljivih komaraca bez obzira moguće
odlazite li na izlet u prirodu, u • Ne oblačite odjeću jarkih boja
ribolov, bavite se rekreativnim • Izbjegavajte široku, lepršavu odjeću
sportom ili jednostavno želite u koju se insekti mogu uvući i postati
uživati u dugim toplim no- vrlo agresivni
ćima na vašoj terasi ili dvo- • Na otvorenom ne konzumirajte slatku
rištu. hranu i slatke napitke
Pitroid mobilni aparat protiv • Izbjegavajte jake mirise (npr. mirisne
komaraca omogućava sigurno sapune, kreme za sunce intenzivnih
i konstantno repelentno dje- mirisa)
lovanje u vanjskom prostoru • Ne hodajte blizu cvijeća ili voća koje
protiv komaraca i drugih sit-
je zbog prezrelosti palo na pod
nih kukaca tijekom 40 noći.
• Ne hodajte bosi po travi
Djelotvoran je na površini od
30 m2. (4 x 3 x 2,5 m). Objesite ga na prikladno mjesto na terasi ili vašem dvorištu ili jed-
• Izbjegavajte brze pokrete – mahanje
nostavno zakačite za pojas. Mobilni uređaj ima držač kojim ćete ga jednostavno staviti rukama (tjeranje insekata) jer potičete
za pojas i nesmetano uživati u sportskim aktivnostima ili, primjerice, noćnom ribolovu. insekte na napad
Upotreba je praktična i jednostavna jer nije potrebno dirati insekticidnu supstanciju s • Upotrebljavajte zaštitne mreže za vri-
rukama, a nije potreban ni priključak za struju. Mobilni aparat radi na dvije AA baterije jeme spavanja
koje zagrijavaju grijaću žičicu preko koje se otpušta insekticidno sredstvo koje se nalazi • Upotrebljavajte sredstva za odbijanje
na platnenoj mrežici koja se umeće u aparat, a mali ventilator raspršuje insekticidno kukaca (repelente) ili primjenite otro-
sredstvo u prostor. ve koji ih ubijaju (insekticida)
• U zatvorenim prostorijama savjetuje
Prvih deset čitateljica ili čitatelja koji se jave u redakciju nagrađujemo se upotreba električnih repelenata −
Pitroidovim mobilnim aparatom protiv komaraca. to su električni aparati koji proizvode
ultravalove koji odbijaju insekte
84
SIGURNA UPORABA REPELENATA
− sredstva za odbijanje kukaca
• Uvijek pažljivo pročitati upute za upo-
trebu prije primjene. Slijediti upute za
upotrebu preparata u dječjoj dobi.
• Zabranjena je upotreba repelenata za
dojenčad mlađu od 6 mjeseci, a nekih
i za djecu mlađu od godinu, odnosno
dvije godine.
• Ne držati repelent na mjestu dostup-
nom djeci i ne dopustiti im da sama
rabe repelent. Moguće su iritativne i
alergijske reakcija na mjestu upotrebe
te iritacija oka. Štetne sistemne po-
sljedice javljaju se od strane živčanog
sustava (trnci, smetenost, poremećaj
svijesti) kod udisanja ili ingestije pre-
parata.
• Repelent primjenjivati na odjeću i/ili
na otkrivenu, zdravu kožu, a nikako
ispod odjeće.
• Repelent nikada ne primjenjivati na
oštećenu ili iritiranu kožu.
• Repelent ne primjenjivati na područje
oko očiju ili usta.
• Repelent nikada ne sprejati direktno
na lice (prvo na ruke, a potom na lice
jer je moguće udisanje).
• Repelent ne nanostiti na dječje ruke
(moguća ingestija).
• Repelent obvezno isprati vodom i zaštitu od sunca ili uboda insekata ili vode u spreju koje će vam biti odlična
sapunom, nakon boravka u prirodi. alergijske reakcije na samo sunce. No, ne pomoć da rashladite dijete.
• Ako sumnjate da ste vi ili vaše dijete smijemo zaboraviti niti infektivne osipe • Ne zaboravite djetetu dati dovoljno
reagirali na repelent: odmah prekinuti koji se javljaju tijekom ljeta. To su najčešće tekućine. Majčino mlijeko zadovolja-
upotrebu, isprati tretiranu kožu vodom virusni osipi. Ljetne viroze, koje se obično va sve djetetove potrebe do dobi od
i sapunom i potražiti pomoć liječnika. prenose prljavim rukama, hranom koja se 6 mjeseci, no ako su vanjske tempe-
Korišteni repelent pokazati liječniku. lako kvari ili ustajalom vodom, obično uz rature vrlo visoke (više od 30 stupnje-
osip imaju i druge simptome, kao što va) dobro je djetetu ponuditi vodu na
su grlobolja, proljev, povraćanje, žličicu. Dojenčad koja se hrani indu-
Ljetni osipi pa sve do simptoma seroznoga strijski prilagođenim mlijekom ima
Ne smijemo zaboraviti meningitisa. Ovisno o raz- veću potrebu za vodom od prirodno
ni ljetne osipe, koji su vrlo vijenoj kliničkoj slici (visoka hranjene. Protiv žeđi najbolje je ponu-
česti kod dojenčadi i ma- temperatura, povraćanje, diti vodu. U dojenačko doba to bi tre-
nje djece, ali se mogu javiti klonulost), treba se javiti bala biti prokuhana i ohlađena voda iz
u bilo koje doba. Najčešće liječniku. vodovoda ili prirodna kupovna voda
nastaju usljed visokih tempe- Za toploga vremena čes- pakirana u bocama. Voćni sokovi nisu
ratura i vlažnosti zraka, preu- te su i bakterijske kožne in- zamjena za vodu jer zbog visokog
topljavanja djeteta te nanošenja fekcije koje nazivamo impe- sadržaja šećera izazivaju osjećaj žeđi.
ulja ili drugih okluzivnih sredstava tigo ili medene kraste, a mogu se • Izbjegavajte putovanja tijekom naj-
na kožu čime se začepe izvodni kanalići javiti i gljivične infekcije koje se na djecu većih vrućina, posebno ako vaš au-
žlijezda znojnica. Ovi su osipi poznati obično prenose sa životinja. I jedni i dru- tomobil nema klima uređaj (OPREZ!
pod nazivom osipi od znojenja (milijarije). gi zahtijevaju pregled liječnika i odgovara- Razlika temperature između automo-
Djeca su dobroga općeg stanja, a obično se juću terapiju. bila i okoline ne smije prelaziti više od
po koži trupa pojavljuju brojni sitni crveni nekoliko stupnjeva, maksimalno 7).
"prištići". Ojedine ili osipi u predjelu pe- Spriječite ljetni osip • Naučite djecu da peru ruke.
lena, vrata, pazuha najčešće nastaju kao • Dijete nemojte preutopljavati, obucite • Izbjegavajte lako kvarljivu hranu. Kre-
posljedica topline, vlažnosti i trenja. Tije- ga u laganu pamučnu odjeću, osvježite me i voćne salate kupljene izvan kuće
kom ljetnih mjeseci česti su i osipi poslje- umivanjem ili kupanjem u mlakoj vodi. treba izbjegavati. Sladoled neka bude
dica alergijskih reakcija na preparate za Na tržištu se danas nalaze i termalne industrijski i kontroliran.
85
 Zdravlje

Pred nama su topli i sunčani ljetni dani koji nas mame u šetnju prirodom, odlazak na more
i kupanje, sportove na otvorenom. Poznato je da bez sunca nema života – ono na brojne
načine pozitivno utječe na naše tijelo i psihu, ali sunčeve ultraljubičaste (UV) zrake ujedno
mogu uzrokovati i brojna oštećenja
i ubrzano starenje kože.

Napisala: Prof. dr. sc. Mirna Šitum,

mulativni učinak višegodišnjih boravaka
na suncu koje koža "pamti”, no intermitent-
predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti Novije spoznaje govore no, odnosno povremeno i intenzivno sun-
KB "Sestre milosrdnice" i voditeljica
Referentnog centra za melanom da su djetinjstvo i čanje, povezano s nastajanjem sunčanih
Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi RH opekotina u djetinjstvu i adolescenciji,
Foto: SXC adolescencija kritična ima važnu ulogu u razvoju najzloćudnijeg
tumora kože i vidljivih sluznica – mela-
razdoblja za kasniji razvoj noma. Iako se zloćudni tumori kože naj-

P
rilikom izlaganja suncu, UV zrake
djeluju na kožu koja se od oštećenja
stanica, brani stvaranjem tamno-
smeđeg pigmenta melanina radi spreča-
vanja daljnjeg oštećenja kože. No, nakon
određenog vremena prekida se proces
samozaštite kože, nakon čega UV zrake
ponovno počinju oštećivati njezine sta-
nice, što u konačnici može rezultirati raz-
vojem zloćudnih tumora kože. Zloćud-
ni tumori kože su rijetki u crne rase,
dok su u bijele česti. Uzrok tome je što
koža u bijelaca nema veliku mogućnost
stvaranja melanina pa je samim time i
više izložena štetnom utjecaju UV zra-
čenja. Za razvoj najčešćih zloćudnih tu-
mora kože, bazeocelularnog karcinoma i
spinocelularnog karcinoma, važan je ku-
češće javljaju iznad 60. godine života, do-
zloćudnih tumora kože bna se granica postupno pomiče prema
jer se u tom životnom mlađoj životnoj dobi. Novije spoznaje go-
vore da su djetinjstvo i adolescencija kri-
razdoblju apsorbira oko tična razdoblja za kasniji razvoj zloćud-
nih tumora kože jer se u tom životnom
80% UV zraka razdoblju apsorbira oko 80% UV zraka,
dok se ostalih 20% apsorbira u ostalim
životnim razdobljima. Ova spoznaja na-
meće zaključak da pravilna i rana fotozaš-
tita mogu smanjiti rizik od kasnijeg nas-
tanka zloćudnih tumora kože.
Rano otkrivanje
Incidencija melanoma je u porastu.
Na 100.000 stanovnika u Europi je otpri-
like 14 oboljelih. Žene u Europi od malig-
nog melanoma obolijevaju dva puta češće

87
 negoli muškarci, dok u SAD-u muškarci
i žene obolijevaju podjednako često. Is-
traživanja su pokazala da žene s melano-
mom imaju bolju stopu preživljavanja ne-
go muškarci. Razlog tome je vjerojatno
činjenica da žene više pozornosti pokla-
njaju svom izgledu i da ranije zapažaju
promjene na koži te se ranije javljaju li-
ječniku. Dakle, ključan čimbenik bolje
prognoze jest rano otkrivanje melanoma.
Melanomi najčešće nastaju iz pigmenti-
ranih madeža, no mogu nastati i na mjes-
tima bez ikakvih prethodnih promje-
na. Manji dio melanoma nastaje iz tzv.
staračkih mrlja. Najrizičniji je oblik dis-
plastičnog, atipičnog madeža. To su ma-
deži koji imaju nepravilan – uglavnom
bizaran oblik, raznoliku, ali dominantno
crnu boju, zatim imaju neoštru ograni-
čenost od okolne zdrave kože i rastu brže
nego druge vrste madeža. Osim toga,
rizik nastanka melanoma postoji i kod tzv.
običnih madeža ako su višestruko trauma-
tizirani, odnosno ako su na lokalizacijama
na kojima su trajno izloženi trenju (nara-
menice grudnjaka, kopče, remeni, rub
odjeće, ako su izloženi brijanju).
Razvoj melanoma
Postoji i obiteljska sklonost displas-
tičnim madežima. Takvi bolesnici mogu
Rani znakovi nastanka
melanoma upravo su
promjene u boji, veličini
i rubovima madeža,
kao i subjektivan osjećaj
svrbeža, peckanja ili boli u
madežu
88
imati i po nekoliko stotina displastičnih
madeža. Kod takvih madeža, koji prelaze
promjer od 6 do 7 milimetara, preporuč-
ljivo ih je preventivno kirurški u cijelosti
odstraniti, uz patohistološku potvrdu, što
je osnovna mjera prevencije nastanka me-
lanoma iz te vrste madeža.
Rani znakovi nastanka melanoma up-
ravo su promjene u boji, veličini i rubo-
vima madeža, kao i subjektivan osjećaj
svrbeža, peckanja ili boli u madežu. Kasni
znakovi uznapredovalog melanoma su
njegov čvorast oblik, krvarenje, ulceracije
i bolovi. To su ujedno znakovi melanoma
koji ima lošu prognozu. Nažalost, kod
nas još uvijek brojni bolesnici dolaze s
uznapredovalim melanomom, za razliku
od naprednih zemalja u svijetu. I oni i
mi bilježimo porast melanoma, samo što
zbog veće prosvijećenosti u naprednim
zemljama bolesnici dermatologu dolaze u
početnom stadiju razvoja melanoma.
Ne postoji tipična klinička slika mela-
noma. Obično je tamnosmeđe do pla-
vocrne boje, a dio tumora može biti bez
pigmenta. Melanom može biti nepravilne
uzdignute površine ili u razini kože, nepra-
vilnog ruba te s ulceracijom na površini.
Kao i kod drugih zloćudnih tumora,
tako i kod melanoma – ako se dijagno-
sticira i kirurški otkloni u ranoj fazi,
prognoza je iznimno povoljna. U slučaju
pojave metastaza u limfnim čvorovima
ili na unutrašnjim organima, u obzir do-
lazi kirurško liječenje u kombinaciji s
različitim oblicima kemoterapije. Posljed-
njih se godina velika pozornost pridaje
liječenju interferonom, koji može odgoditi
vrijeme pojava metastaza, no ne može
izliječiti melanom. Također, velika se na-
da polaže u tzv. melanomsko cjepivo i
različite oblike imunoterapije.
Preventiva
Za sve bi osobe bilo dobro obaviti
prvi pregled kod dermatologa. Ako se
pri njemu utvrdi da postoje displastični
madeži, kontrole su nužne svakih 3 do 6
mjeseci. Ako je osoba prethodno imala
zloćudni tumor kože, također su obvezne
kontrole svaka 3 mjeseca. Ostala nerizična
populacija ne treba dolaziti na redovite
kontrole, već se pridržavati uputa o zaštiti
od sunca.
Stoga je izuzetno važna edukacija i
širenje svijesti o štetnosti pretjeranog iz-
laganja UV zrakama. Pri izboru proizvoda
za zaštitu od sunca bitno je pripaziti na
tip kože (svijetla koža, svijetle oči i kosa
izražavaju veliku sklonost opekotinama
već pri prvom izlaganju suncu pa je nuž-
na visoka fotozaštita SPF 50+). Ako je
koža tolerantna na sunčanje, ali postoje
madeži na tijelu, također je nužna visoka
fotozaštita. Djecu do treće godine života
uopće se ne bi smjelo izlagati direktnom
suncu. Kao što je već spomenuto, ope-
kotine iz djetinjstva su najvažniji čimbenik
nastanka melanoma u kasnijoj dobi.
UV zrake pogoduju nastanku slobod-
nih radikala, koji razaraju stanice te tako
uvjetuju starenje kože. Negativan utjecaj
sunca toliko je izražen da se čak 90% zna-
kova starenja kože pripisuje njegovu utje-
caju. Ubrzano starenje kože koje nastaje
kao posljedica djelovanja UV zraka nazi-
ve se photoaging (fotostarenje). Često se
takvo prerano starenje kože vidi u mla-
dih žena koje se pretjerano izlažu bilo
prirodnim bilo umjetnim UV zrakama.
U nekim slučajevima, raskorak između
izgleda kože i životne dobi može katkad
iznositi i do 20 godina.
Staračke se pjege (lentigo senilis), na
čiji nastanak najveći utjecaj imaju UV zra-
ke, najčešće pojavljuju na dijelovima kože
koji su kontinuirano izloženi sunčevim
UV zrakama, a sve češće ih primjećujemo
i u osoba mlađih od 40 godina, posebice u
osoba svijetle puti.
Izlaganje suncu
Osim zloćudnih tumora i ubrzanog
starenja kože, sunce može izazvati i druge,
nezloćudne, ali vrlo neugodne promjene.
Opekotine mogu biti različitih stupnjeva
– od najblažih, koje se očituju crvenilom
i zatezanjem kože do onih najtežih, sa
stvaranjem mjehura i eventualno rana na
koži.
Sunce na koži može potaknuti i cijeli
niz alergijskih reakcija, koje su u posljednje
vrijeme sve učestalije. Događa se da osobe
koje nikada nisu imale alergiju pri prvom
izlaganju suncu dobiju osip, i to najčešće
na prsištu, rukama i licu. Takva nagla
osjetljivost kože na sunce posljedica je
oslabljenog imuniteta, a osim osipa može
se pojaviti i urtikarija ili koprivnjača.
Potreban je poseban oprez s primje-
nom lijekova i kozmetike kada planiramo
izlaganje suncu. Uzimanje nekih lijekova
može potaknuti alergijsku reakciju na koži
u doticaju sa suncem. Osobe koje su na
terapiji antibioticima trebale bi potpuno
izbjegavati sunčanje. Poznato je da hor-
monski status utječe na pigmentaciju ko-
že, stoga se djevojke i žene koje uzimaju
hormonsku kontracepciju ili hormonsko
nadomjesno liječenje trebaju čuvati od
Staračke pjege (lentigo senilis)
Osim zloćudnih
tumora i ubrzanog
starenja kože, sunce
može izazvati i druge,
nezloćudne, ali vrlo
neugodne promjene
sunca. Naime, takva terapija, kao i još ne-
ki lijekovi koji se uzimaju na primjer zbog
dijabetesa senzibiliziraju kožu na UV zra-
čenje, pa može doći do pojave svrbeža,
pojačane pigmentacije (smećkaste mrlje),
a koža na nekim mjestima može čak i
pobijeliti, izgubiti pigment. Prije izlaganja
suncu nije poželjno koristiti kozmetička
sredstva poput dezodoranta, parfema i
šminke. Bilo kakav trag kemikalije na ko-
ži u doticaju s UV zrakama može izazvati
alergijsku reakciju ili može nastati pig-
mentacija koja traje cijeli život.
Jednako tako, provodite li zbog ne-
kog razloga terapiju kortikosteroidima,
izbjegavajte sunčanje, a ako takve lijekove
primjenjujete lokalno, u obliku kreme,
prije izlaska na sunce, preparat obvezno
temeljito uklonite s kože. Tek kad završite
s izlaganjem suncu, preparat ponovno na-
nesite na kožu. Takve pojave, posljedice
izlaganja suncu uslijed uzimanja lijekova
ili korištenja kozmetike u dermatologiji
se nazivaju fototoksične i fotoalergijske
reakcije.
Slična stvar može se dogoditi i po-
ljoprivrednicima jer kontakt kože i nekih
biljaka u kombinaciji sa sunčevim zra-
čenjem također može izazvati alergijske ili
toksične promjene. Te su posljedice neu-
godne, ponajviše u estetskom smislu, ali
nisu po život opasne, poput prekanceroza,
karcinoma ili, konačno, melanoma.
Osobe s izraženim venama i kapila-
rama moraju znati da je za njih izlaganje
suncu zaista nepoželjno. Noge prožete
kapilarama nikako se ne smiju sunčati jer
su zbog hemoglobina u kapilarama veliki
izgledi da će doći do pojave neuglednih
mrlja na koži. Najčešće su posljedice iz-
laganja takve kože sunčevu zračenju plav-
kasti hematomi i smeđe mrlje, a ne lijepa,
ujednačena preplanulost. Kapilarne pro-
mjene na nogama, kakve muče velik broj
žena mnogo su više od esetetskog pro-
blema. Naime, vidljive kapilare ukazuju
na to da je zapravo u pitanju venska in-
suficijencija. Vene ne moraju biti izraže-
ne i vidljive, ali pojava kapilara na povr-
šini kože siguran je znak da je problem
zapravo u unutrašnjim venama. Osobama
koje imaju značajno proširene vene na
vrućini noge otiču, a kapilare (zbog pre-
punjenosti krvlju) postaju jako izražene
te se preporučuje sklanjanje u hladovinu
i postavljanje nogu na povišen položaj.
Sunčanje trebaju u potpunosti izbjegavati.
Koža, nažalost, pamti pa u zreloj dobi
pokazuje posljedice našega neodgovornog
ponašanja. No, svijest o potrebi za pri-
kladnom zaštitom kože važna je i u zreloj
životnoj dobi, makar se odnosila i na us-
poravanje fotostarenja kože.
89
 Zdrava hrana

Nova piramida
mediteranske prehrane
Još od polovice prošloga Piramida mediteranske prehrane
stoljeća znanstvenici veličaju Meso i slatkiši
mediteransku prehranu zbog rijetko

povoljnog učinka na zdravlje Perad i jaja

Vino umjerene porcije, svaka dva dana
i dugovječnost čovjeka. Osim umjereno ili tjedno

što je zdrava, mediteranska Sir i jogurt

umjerene porcije, dnevno do tjedno
prehrana je i ukusna, a u
Riba i plodovi mora
sveukupnom učinku na često, barem dva puta tjedno
Voda
zdravlje ulogu dokazano ima
Voće, povrće, žitarice
i dnevni odmor svojstven (najviše cjelovite),
maslinovo ulje,
mediteranskim običajima. mahunarke, orašasti
plodovi, sjemenke,
začini i začinsko
bilje
temeljiti svaki
obrok na ovoj
skupini
Budite
Napisala: dr. sc. Darija Vranešić Bender tjelesno
Vitaminoteka - konzalting u nutricionizmu aktivni,
Zagreb, www.vitamini.hr uživajte u
Foto: SXC obrocima s
drugima

zdravlje. Nažalost, novija istraživanja po-

T
ijekom prošlih šezdeset godina
brojne su studije mediteranski na-
čin života i prehrane povezale s
manjim rizikom od brojnih bolesti. Ovaj
se način prehrane preporučuje dijabeti-
čarima, oboljelima od bolesti srca i krvnih
žila, pri kroničnim upalnim bolestima, za
trudnice i dojilje te svima koji žele imati
više mogućnosti da dožive duboku sta-
rost.
Osim što je zdrava, mediteranska pre-
hrana je i ukusna, a dobar učinak na
zdravlje ima i dnevni odmor svojstven
mediteranskim običajima. Mnoge ozbiljne
znanstvene studije ukazale su da životni
stil i poznata "siesta" predstavljaju važnu
komponentu koja pridonosi blagotvornim
učincima mediteranskog načina života na
Mediteranska prehrana
sve više nestaje s prostora
Mediterana i stoga se
pokreću brojne edukativne
inicijative, koje ponekad,
paradoksalno, stižu
iz SAD-a – kako bi se
popularizirao ovakav
način prehrane
kazuju kako mediteranska prehrana sve
više nestaje s prostora Mediterana i stoga
se pokreću brojne edukativne inicijative,
koje ponekad (paradoksalno) stižu iz
SAD-a – kako bi se popularizirao ovakav
način prehrane.
Redizajn mediteranske
piramide
Američka institucija Oldways, koja se
bavi promicanjem pravilne prehrane, prije
nekoliko mjeseci lansirala je novi izgled
piramide pravilne prehrane. Tijekom više
od 50 godina epidemioloških studija i eks-
perimentalnih istraživanja utvrđen je pre-
hrambeni uzorak koji uglavnom opisuje
sve varijacije mediteranske prehrane.

92
 Osnovne odrednice mediteranske pre-
hrane su sljedeće.
• Bogatstvo biljne hrane, što uključu-
je voće, povrće, krumpir, kruh i žita-
rice, mahunarke, orašaste plodove i
sjemenke.
• Naglasak je na minimalno procesi-
ranoj hrani i kad je god moguće se-
zonskim i lokalno uzgojenim namir-
nicama (što je obično garancija višeg
udjela vrijednih nutrijenata).
• Maslinovo ulje je najzastupljenija ma-
snoća u prehrani, koja dobrim dije-
lom zamjenjuje sve druge vrste masti
i ulja.
• Ukupni
udio masti
u energetskom
unosu kreće
se od 25 do 40%, što je
mnogo za naše pojmove, a ujedno je
to najbolji dokaz kako je za zdravlje
bitnija kvaliteta od kvantitete masti.
• Svakodnevno se konzumiraju um-
jerene količine sira i jogurta, a u iz-
vornoj kretskoj prehrani uglavnom
se spominju proizvodi od kozjeg mli-
jeka.
• Dva puta tjedno konzumira se riba
i krto meso, a jaja se konzumiraju u
količini do četiri komada tjedno.
• Tipični desert
predstavlja svježe voće i
obilne količine meda.
• Crveno krto meso konzu-
mira se tek nekoliko puta
mjesečno, a novija su istraživanja po-
kazala da ta količina mjesečno iznosi
350 – 450 g. Naravno, tu je i crno vino, voda – kao
• Redovita tjelesna aktivnost sastavni je glavni izvor tekućine i redovita tjelesna
dio mediteranskog načina života. aktivnost.
• Umjerena konzumacija crnog vina uz
obroke normalna je pojava u medite-
ranskim zemljama, a pri tome se um-
jerenim smatra jedna do dvije čaše za
muškarce i jedna čaša za žene.
Najvažnija promjena u piramidi tra-
dicionalne mediteranske prehrane jest
grupiranje sve hrane biljnoga podrijetla
(voće, povrće, žitarice, orašasto voće, ma-
hunarke, sjemenke, masline i maslinovo
ulje). Takav grafički prikaz naglašava važ-
nost prehrane s obiljem voća i povrća za
zdravlje.
Dodatna novina su začinsko bilje i
trave, koji su uvršteni u piramidu zbog
okusa, ali i zbog zdravlja. Začini su i važan
element nacionalnog identiteta različitih
mediteranskih kuhinja.
Piramida potiče i konzumiranje ribe
i plodova mora (barem dva puta tjedno).
93
 Kuhinja
Za ove vruće dane predlažemo vam
laganiju hranu. Isprobajte razne
vrste tjestenina u kombinaciji s
raznim povrćem, jajima, mesom ili
plodovima mora.
Napisala: Biba Salata
Nekoliko savjeta da bi tijesto
bilo dobro
• Ovisno o apetitu, uzima se 50 do 100 g tijesta
po osobi.
• Da bi se tijesto dobro skuhalo, uzima se litra
vode za svakih 100 g tijesta.
• Pri kuhanju lonac mora biti otkriven i kuhanje
ujednačeno.
• Tijesto dobre kvalitete, čak i ako se malo
prekuha, ne predstavlja problem.
• Tijesto kuhano al dente lakše se probavlja.
• Vrstama tijesta odgovaraju različiti tipovi
tijesta.
• Da bi salate od tijesta bile ukusne, potrebno
ga je skuhati al dente i osušiti na pladnju te
malo pouljiti.
96
Tijesto s okusom mora
Hobotnicu (težine oko 1 kg) dobro očistite i operite te stavite u vruću slanu
vodu kojoj ste dodali i mrkvu, tanki korijen celera, mali luk, korijen peršina,
češanj češnjaka, sve narezano na kockice, i nekoliko zrna crnog papra.
Kuhajte oko sat i pol dok hobotnica ne bude mekana. Ocijedite i narežite
na komadiće oko 1,5 cm. U istoj vodi kuhajte 300 g repova kozica (nekoliko
minuta), ocijedite i očistite. Sve zajedno stavite u zdjelu. Dodajte komad
crvene kisele paprike (dobro oprane) i narezane na kockice.
Skuhajte 500 g kratkog tijesta al dente. Ocijedite ga i stavite na pladanj da se
osuši, ali prije toga malo nauljite. U zdjelicu sitno narežite češanj češnjaka,
malo peršina, dodajte sol, mljeveni crni papar, sok od 1 limuna i pola čaše
maslinova ulja, te time začinite hobotnicu kojoj ste dodali hladno tijesto.
Vegetarijanske školjke
250 g pečene paprike
250 g tvrdo kuhanih tikvica
130 g kuhanoga graška
130 g kukuruza
500 g hladnoga tijesta – školjke
po želji i tvrdi kravlji sir
Začin: 2 žlice senfa, sok od ½ limuna, sol, papar i ½ čaše maslinova
ulja.
Sve zajedno polako promiješajte.
Tijesto s umakom od jaja
100 g kuhane šunke narežite na kockice
80 g sira Feta na kockice
80 g šampinjona iz ulja, dobro operite, prerežite
40 g kapara
12 zelenih maslina
5 kiselih malih krastavaca, narežite na tanke krugove
2 tvrdo kuhana jaja
500 g kratkog tijesta skuhajte al dente, osušite, pouljite
Umak: žumanjke propasirajte, dodajte 2 žlice octa, sol, mlje-
venog papra i pola čaše maslinova ulja, dobro promiješajte i
time začinite hladno tijesto kojem ste dodali šunku i ostalo.
Fuži s tunom i artičokama
Tri ohlađena tvrdo kuhana jaja razrežite na 6 režnjeva, 350 g
tune iz konzerve usitnite vilicom, 120 g artičoka iz ulja raz-
režite na 4 komada, 500 g hladnog tijesta.
Začin: 2 žlice senfa, nekoliko kapi Worchestera, sol, na vrhu
noža crvene paprike, sok od 1 limuna, miješajte dodavajući
maslinovo ulje.
Tijesto stavite u posudu s ostalim sastojcima, dodajte dosta
peršina, začin i polagano izmiješajte. Na kraju dodajte jaja.
Aromatični pužići
U malo tople slane vode stavite mrkvu, korijen celera, mali
luk i kuhajte 15 minuta, dodajte 100 g teletine i komad
piletine (batak i zabatak), kuhajte 40 minuta, izvadite
meso i ostavite da se ohladi, zatim teletinu izrežite na
kockice, a piletinu na komadiće, bez kože i masnog dijela.
Skuhajte al dente 500 g tijesta, ohladite. 150 g mozzarelle
narežite na tanke štapiće, 10 zelenih maslina narežite na
kolutove. U malu posudu stavite 2 žlice vinskog octa, ½
šalice maslinova ulja, malo soli i malo timijana u prahu.
Dobro izmiješajte. Hladno tijesto pomješajte s mesom,
mozzarellom, maslinama i začinite umakom.
Fuži s lososom i šparogama
200 g dimljenog lososa narežite na tanke ploške. Zakuhajte
vodu, posolite, očistite 30 g pistacija, potopivši ih kratko
u vodu. Obrišite ih i stavite tostirati u vruću pećnicu 4-5
minuta. Bijele šparoge iz staklenke ocijedite, odstranite
tvrdi dio i narežite na komade oko 1 cm. Skuhajte 500 g
fuža al dente, ohladite. Ocijedite limun, malo soli, papra, ½
čaše maslinova ulja i dobro promiješajte. U zdjelu stavite
tijesto, dodajte losos, šparoge, pistacije koje ste usitnili i
sve začinite.
97