1 Početak

Sa Muhamedom Tunjom Filipovićem sam nekoliko puta razgovarao u stanu na

Grbavici, iznad Palme. Dogovarali smo njegov dolazak na besjedu u Banjaluku gdje je i
rođen. Radovao sam se tome. I on se radovao, vidjelo se to u njegovim očima. Čekali
smo proljeće, da olistaju banjalučke aleje...
Malo je govorio jer se brzo umarao. Posjete su trajale kratko, najviše petnaest minuta.
Pričao mi je o mom dedi kojeg nisam upoznao, o njihovom dječaštvu i momkovanju. O
njihovom razlazu, njegovom odlasku u rat sa Petrovačkom četom, a dedinom odlasku u
zarobljeništvo u Njemačku...
Svaki put bih ga zatekao kako svojoj saradnici sa Akademije diktira riječi svoje
posljednje knjige. Nadam se da je posložio misli i da je knjiga završena.
Zbogom čika Tunjo...i pozdravi mi dedu...
Razmišljajući o ovom tekstu odlučujem da potomcima ostavim nešto kako bi više znali o sebi,
ko su, ko su njihovi koje su znali ili su o njima slušali priče. Tek sad shvaćam koliko to njima
znači iako nisu o tome govorili, ne želeći da kopaju po onome o kome sam ćutao i ostavljao u
sebi ni sam ne znajući zašto. Ove priče koje nazivam Ilustrovane priče ne iznosim hronološki
nego po trenutnom prisjećanju, koje je često slučajno i za koje nema obrazloženja. Na taj načim
ostavljam i čitaocima da ulože trud i da na osnovu datih detalja i podataka slože ove priče u
jednu hronološku cjelinu, onako kako to oni razumiju i shvataju. To će ujedno biti i njihov
osjećaj da smo zajednički uradili jedan veliki posao na koji trebamo biti ponosni.