Sa Muhamedom Tunjom Filipovićem sam nekoliko puta razgovarao u stanu na
Grbavici, iznad Palme. Dogovarali smo njegov dolazak na besjedu u Banjaluku gdje je i rođen. Radovao sam se tome. I on se radovao, vidjelo se to u njegovim očima. Čekali smo proljeće, da olistaju banjalučke aleje... Malo je govorio jer se brzo umarao. Posjete su trajale kratko, najviše petnaest minuta. Pričao mi je o mom dedi kojeg nisam upoznao, o njihovom dječaštvu i momkovanju. O njihovom razlazu, njegovom odlasku u rat sa Petrovačkom četom, a dedinom odlasku u zarobljeništvo u Njemačku... Svaki put bih ga zatekao kako svojoj saradnici sa Akademije diktira riječi svoje posljednje knjige. Nadam se da je posložio misli i da je knjiga završena. Zbogom čika Tunjo...i pozdravi mi dedu... Razmišljajući o ovom tekstu odlučujem da potomcima ostavim nešto kako bi više znali o sebi, ko su, ko su njihovi koje su znali ili su o njima slušali priče. Tek sad shvaćam koliko to njima znači iako nisu o tome govorili, ne želeći da kopaju po onome o kome sam ćutao i ostavljao u sebi ni sam ne znajući zašto. Ove priče koje nazivam Ilustrovane priče ne iznosim hronološki nego po trenutnom prisjećanju, koje je često slučajno i za koje nema obrazloženja. Na taj načim ostavljam i čitaocima da ulože trud i da na osnovu datih detalja i podataka slože ove priče u jednu hronološku cjelinu, onako kako to oni razumiju i shvataju. To će ujedno biti i njihov osjećaj da smo zajednički uradili jedan veliki posao na koji trebamo biti ponosni.