188

Stazama matematike

nego što bismo, ograničeni simplifikacijama i predrasudama, i lišeni ele-

mentarne predstave o višestrukoj darovitosti, mogli naslutiti i zamisliti.)
Čekrlija s neskrivenim ponosom navodi činjenicu da je studirao na
katedri koja je počela sa radom, za ovdašnje istorijske prilike daleke 1876,
dolaskom profesora Karela Zahrednika iz Praga u Zagreb, a zatim ispisuje
značajne stranice o čitavoj plejadi profesora koji su mu predavali, opisujući
njihove stručne preokupacije i doprinose naučnim oblastima za koje su se
specijalizovali. Ta sjećanja na profesore iskazana su toplo, iskreno, pažljivo
i sa neskrivenom empatijom, sa ljudskim i profesionalnim uvažavanjem ali
i njihovim ljudskim licem i karakterima, životnom navikama i stilovima,
oslikanim diskretnim pikanterijama, anegdotama, pasijama, usputnim
zanimanjima i angažmanima, ali i aforizmima i haiku pjesmama jednog od
njih. Kada na kraju tih nostalgičnih bilješki opisuje i jednu nemilu,
skorašnju, rekli bismo ovovremenu, žučnu polemiku i javni kritički napad
jednog od profesora na svoga kolegu, Čekrlija to radi “bez mržnje i
naklonosti”, isključivo dokumentarno; preko novinskih članaka.
Od prve do posljednje stranice ovih sjećanja Čekrlija ističe bolju i
vedriju stranu učenja i studiranja, ali ne propušta naglasiti da je istinsko
učenje i studiranje povezano sa velikim naporom i ozbiljnim radom.
Sjećanja na profesore Čekrlija će obojiti i slikama toga vremena (sjetiće se,
recimo, početne nevjerice u uvođenje i nabavci prvih (prvog fakultetskog)
računara koji su bili “veliki kao soba” i svako malo se kvarili) ali i vješto,
sa darom za pirodnu, organsku cjelinu teksta ta sjećanja zaokružiti
sjećanjem na svoj posljednji ispit čiji će datum upamtiti, između ostalog i
zbog činjenice da je zakazan i održan 22. decembra, na tadašnji državni
praznik a odmah zatim detaljnim zapisom o svom diplomskom ispitu čiji
će datum upamtiti i po tome što se toga 30. maja 1973. u Beogradu održala
utakmica između Ajaksa i Juverntusa. Čekrlija će taj dan zauvijek upamtiti
jer će toga ljeta u Beogradu kupiti peškir sa datumom održavanja utakmice
i imenima igrača. Peškir je i danas dan “u životu” jer su ga preuzeli Borisov
sin i unuk.
Nakon ovih sjećanja na studentske dane slijedi jedna potpuno
autentična, organski povezana priča o (profesionalnom) životu profesora
matematike, jedno nepretenciozno svjedočanstvo neraskidivom jedinstvu
profesionalnog i svakodnevnog života, o profesionalnoj posvećenosti za
kakvu sve rjeđe čujemo, kakvu sve rjeđe susrećemo, kakvu, u ovom
postratnom, “oskudnom” vremenu sve češće prizivamo, i koje se često sa
nostalgijom sjećamo.
Prvi posao profesora Boris je započeo u srednjoj školi u Kotor
Varoši, još dok je bio apsolvent i nastavio u njoj raditi još neko vrijeme
 189
Stazama matematike

nakon diplomiranja. Od ljeta 1973, kada je konkurisao za radno mjesto

profesora matematike u Trgovinsko-ugostiteljskom školskom centru u
Banja Luci, niže se u kratkom vremenu nekolko značajnih, za njega
sudbonosnih događaja – u septembru će početi sa radom u toj školi, 13,
(koji će se u njegovom životu pokazati kao sretan broj) se ženi i odlazi u
vojsku. Zatim slijedi kratka crtica o peripetijama vezanim za činjenicu da
je bio vojni stipendist, epizoda sa slučajnim “savjetnikom” koji će mu
prenijeti “recept” kako da kao vojni stipendist ne završi kao vojno ili
civilno lice sa službom u JNA, čiju neslavnu sudbinu tih sedamdesetih
nismo ni slutili.
Sa jednakom empatijom sa kojom je toplo i precizno iscrtao
ljudske i profesionalne portrete svojih profesora sa redovnog studija,
Čekrlija će jednako tako iscrtati i portrete svojih profesora sa dvogodišnje
četverosemestralne specijalizacije na Porodno-matematičkom fakultetu u
Beogradu Upravo će na tom postiplomskom studiju Čekrlija napisati svoje
prve stručne, specijalističke radove u kojima je valjalo govoriti o
matematici, a ne samo kao do tada predavati matematiku, poučavati druge
matematici; preći sa memorisanja i reproduciranja matematičkih definicija
na njihovo dublje matematičkologičko razumijevanje i tumačenje. Ti
specijalistički radovi će presudno odrediti Čekrlijine stručne prioritete i
područja od posebnog interesovanja i zanimanja, i presudno ga usmjeriti ka
istraživanju i izučavanju istorije matematike.
Bili su to tek prvi stručni, specijalistički radovi u nizu radova i
knjiga koje će Čekrlija kontinuirano objavljivati od 1991. do danas, od
koautorske Zbirke riješenih zadataka iz matematike i ove autobiografske
knjige – svojevrsne profesionalne retrospektive, žive reminiscencije i
kratke romansirane hronike vlastite profesionalne biografije. Svi ti radovi i
sve te knjige pisane su postupno, marljivo, posvećeno i savjesno, bez
karijerističkih prečica i merkantilne i ine skribomanije.
Osim istorije matematike, Čekrlijina stručna preokupacija biće i
metodika nastave matematike, koja će Čekrlijinim prelaskom u Pedagoški
zavod na radno mjesto stručnog savjetnika za nastavu matematike u
osnovnim i srednjim školama, postati i njegova profesionalna
preokupacija.
Upravo je Čekrlijin rad u Pedagoškom zavodu doveo do srećne
okolnosti i časti i zadovoljstva da ga upoznam. Čini mi se da nas je jedna
stvar zbližila i prije nego što smo se pobliže upoznali - te ratne 1994. bili
smo među onim, već tada malobrojnijom školskim nadzornicima-stručnim
savjetnicima koji su taj posao radili i prije rata, i koji su imali stručne
performanse i iskustvene parametre da objektivno i relevantno uporede rad
 190
Stazama matematike

te institucije u “normalnim” i tim uzduž i poprijeko haotičnim,

abnormalnim vremenima. Čekrija će u ovom odjeljku veoma vješto i u par
preciznih poteza i opisa ocrtati prijeratnu i poslijeratnu radnu atmosferu i
profesionalnu kompetenciju u toj instituciji koja u odnosu na prijeratnu nije
promijenila samo svoje ime i opis poslova. Da nismo na svojoj koži iskušali
nevolje, tegobu i teške udarce te “tranzicije”, i svojim očima i ušima vidjeli
i čuli neke, blago rečeno, nevjerovatne, potpuno apsurdne, “smetnje na
vezama” sa nekompetantnim voluntatistima o kojima govori Čekrlija,
pomislili bismo da on na par mjesta i sa par jetkih riječi i rečenica odstupa
od izvjesne benevolencije sa kojom je od prve do posljednje stranice
ispisana ova knjiga. i odustaje od svoga principa da ostavi iza sebe gorčinu
profesije a u prvi plan stavi vedre strane učenja, poučavanja i
profesionalnog života. Ali, budući da smo se, ni krivi ni dužni, često pekli
na istoj vatri sujete i agresivnog neznanja isluženih i neupotrebljivih
stranačkih vojnika koji su vodili Republički pedagoški zavod, a koji, sa
jednim časnim izuzetkom, nisu poznavali “zanat”, i nisu ispunjavali ni
jedan od ključnih kriterija za rad u pedagoškom zavodu, mirne duše
možemo reći da je Čekrlija u ovim kratkim svjedočanstvima i uzgrednim
portretisanjima ovih bio preblag.
Posebna vrijednost ove knjige je to što iz svakog njenog retka zrači
Borisova trezvenost, objektivnost i divna, duhovna i duhovita ljudska
priroda spremna da zažmiri na tuđe male ljudske nespretnosti i slabosti, i
našali se na svoj račun. Iz svakog retka ove knjige izbija empatija za
profesionalno posvećene ljude, ali i ona Borisova sposobnost o kojoj smo
govorili na početku ovog kratkog osvrta – da apstrakcijama gdje god je to
moguće podari slikovitost, konkretan život i životvornost. Ta njegova
sposobnost posebno dolazi do izražaja u onom dijelu knjige u kojem
pregled svojh radova oživotvoruje opisujući egzistencijalnu,
svakodnevnoživotnu i inu pozadinu nastanka i percepcije njegovih stručnih
radova. Mnogo je tu zanimljivih i neodoljivih detalja, i brižno i sa mjerom
izabranih, šarolikih pikanerija od kojih nam je osim posveta knjiga
unucima, ljudski najbliža ona o jednoj pjesmi-uzdarju napisanoj uz
njegovu, možda najznačajniju knjigu Vremeplovom kroz matematiku. A
odkuda ta blizina - saznaćete ako osim ove knjige pročitate i ovaj kratki
osvrt jednog od njenih prvih čitalaca.
A o čitanju je zapravo sve vrijeme riječ. Riječ je zapravo o tome da
ova knjiga poziva na čitanje ne samo kolege matematičare, nego sve one
koji još uvijek vjeruju u profesionalno poštenje, marljivost i posvećenost, i
koji slute kakvo obilje životnih radosti i zadovoljstava profesionalna
ostvarenost sa sobom nosi. Mnoštvo je životnih, stručnih i užestručnih,
 191
Stazama matematike

vjerodostojnih didaktičkih mudrosti i pouka koje nam ne samo diskretno,

svojim stilom, i svojom zaokruženošću i cjelinom, nego i izrijekom daje i
daruje ova knjiga.
Ovdje ćemo izdvojiti jednu koja provejava cijelom knjigom, i koja
će vam neuporedivo bolje od mene uputiti poziv na čitanje ove knjige –
onu gdje Čekrlija na Delamberovom tragu kaže: “Radite ono što volite.
Radite uporno i nemojte se previše zadržavati na činjenicama koje tog
momenta niste razumjeli. Idite dalje, I jednog trenutka će vam se sve
razjasniti, i otvoriti novi vidici.”
Dakle, obavezno pročitajte ovu knjigu, jer u njoj kao i u ovoj
savetodavnoj mudrosti, nije samo o matematici riječ.