Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Odsjek za književnosti naroda BiH

Ime studentice: Džana Đuzel
Broj indeksa: 3302/2019
R

Istraživački rad iz
IP Književna periodika i književni život u Bosni i Hercegovini nakon
1945. godine
Tema: Časopis „Život“, 1968/69. godište

Mentor: prof. dr. Edina Murtić Studentica: Džana Đuzel

Sarajevo, septembar 2022.

Sadržaj:

1. Uvod....................................................................................................................................3
2. Antagonizirani oblici književnog angažmana – socrealizam i poratni predmodernizam....4
3. Književni prilozi iz 1968/69. godine...................................................................................6
3.1.Proza..................................................................................................................................6
3.2.Poezija...............................................................................................................................9
3.3. Drama.............................................................................................................................11
3.4. Feljton.............................................................................................................................12
3.5. Iz anala prošlosti.............................................................................................................14
3.6. Osvrti..............................................................................................................................15
3.7. Susreti.............................................................................................................................17
3.8. Pozorišna hronika...........................................................................................................18
3.9. Teme...............................................................................................................................19
4. Zaključak...........................................................................................................................21
5. Literatura i izvori...............................................................................................................21
 1. Uvod

Kao što i naziv teme istraživačkog rada nalaže, bit će riječi o historijskom aspektu nastanka
časopisa Život, kao i svim književnim prilozima iz 1968/69. godine. Cilj ovoga rada jeste
kritički se osvrnuti na data godišta, ali i ne izostavljati segmente koji nas upućuju na
cjelokupan društveno-historijski kontekst, zbog toga što sam „profil“ časopisa često biva
pokazatelj stanja skupine za koju se piše, i to kroz različit vid rubrika. Smatrajući da ulaganje
u časopise uvijek sa sobom nosi i segment stvaranja nacionalnog identiteta, u radu treba
ispratiti pod kakvim uvjetima se formirao Život i kakvu je ulogu imao u kreiranju književnog
izraza. Dakle, pitanja za kojima treba tragati jesu: koja su to osnovna obilježja društva od
1945. godine, šta se dešavalo neposredno nakon Drugog svjetskog rata na našim prostorima i
kako se to, u konačnici, odrazilo i na samo djelovanje pisaca u časopisu. Prirodnim slijedom,
nakon ratnih razaranja i raskida sa socijalističkom strukturom, ne možemo očekivati da su se
revolucionarne ideje mogle tek tako uklopiti u književni koncept. Primarno je trebalo ponovo
obnoviti zemlju i književnost, praktično, nije mogla da se odmah nametne u postojeću
strukturu. S druge strane, književna orijentacija se upravo najbolje ogledala i legitimisala u
okviru časopisa. Časopisi su bili ti koji su davali naznake promjene tradicijske osnove na
kojoj se temeljila književna praksa. Naprimjer, utjecaj komunističke partije najbolje je bio
vidljiv u časopisu Brazda, Mlada kultura i Književne sveske, da bi se nakon raskida sa
socijalističkom strukturom desio bitan zaokret i na društvenom i na književnom polju. Zbog
toga će prva tačka ovoga rada biti paralelni prikaz sasvim antagoniziranih oblika književnog
angažmana – socrealizma i poratnog predmodernizma u BiH. Nakon toga će biti prikazana i
struktura samoga časopisa i analiza književnih priloga iz 1968/69. godine.
 2. Antagonizirani oblici književnog angažmana – socrealizam i
poratni predmodernizam

U praćenju razvoja nove književne prakse bitno je ne izgubiti iz vida da je književnost

nemoguće posmatrati kao puki slijed pisaca i djela već samo kao cjelinu u kojoj se oni
umrežavaju u odnosu na određene književno-historijske i kulturne pojave. Bosansko-
hercegovačka književnost se nije tek tako „otrgnula“ od tradicije, ali su se uz postojeće
kulturnomemorijske sadržaje morale širiti i nove struje. Socrealizam, u okviru kanonskog
kulturalnomemorijskog modela, razvijao se pod dominatnim kolektivnim i ideološkim
formatom, s ciljem da se putem umjetničkog djela mogu saopštavati konkretne ideološke
poruke. Ovo književno opredjeljenje poznato je i pod nazivom „književna ljevica“, jer je kao
doktrina bio zastupljen u zemljama s utjecajnim komunističkim radničkim pokretom. Pojam
socijalističkog realizma kod nas se odnosi na period postojanja zajedničke jugoslavenske
države, odnosno zajedničkog jugoslavenskog književnog pitanja. Unutar ovakve unutrašnje
strukture društva bio je moguć samo jedan poetički obrazac – angažiranost odn. utilitarnost.
Socrealizam je od književnosti zahtijevao strogo didaktičko djelovanje, što je i odlika
kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, generalno. Javio se taj dominantni „nagon“
za ono što je pripovijedanje nacije pa je i jedini cilj ove poetike bio da stabilizira zajednicu
kroz književnost koja će učiti, odgajati i vršiti reforme. Pisac je tu samo da se bi se kroz
njegovo stvaranje iznijelo društveno stanje i interesi, a stvarnost je ta koja je diktirala sve
književne oblike i postupke kojima se služe pisci. Ta socijalno-pedagoška funkcija
književnosti tražila je da se stvaraju likovi reprezentativni za određene društveno-političke
pojave. Ovaj temeljni zahtjev povlačio je za sobom i tzv. „normu pristupačnosti“ književnog
djela širokom krugu čitalaca pa, prema tome, i oslanjanje na tradicionalne stilske oblike. Zbog
toga su najčešće književne forme bile: roman sa socijalno-psihološkom motivacijom,
narativna poezija, socijalno-pedagoška poezija te drama - također utemeljena na realističkoj
stilskoj tradiciji. Dakle, suština književnog metoda socrealizma jeste zahtjev za odgojnom
funkcijom književnosti i umjetnosti, generalno. Književnost je do kraja bila podređena
ideologiji i pratila je sve normative koje joj ona i postavlja. S druge strane, kada govorimo o
periodu nakon 1945. godine, kao što je već navedeno u samom uvodu, revolucionarne ideje se
nisu mogle tek tako uklopiti u književni koncept. U socio-kulturnom smislu, konkretno
bošnjačko društvo je trebalo duži period za napredovanje, što je bila i opća karakteristika
društva na jugoslavenskom prostoru. I dalje su ostajale dvije čvrsto zatvorene makrocjeline –
muslimanska i kršćanska i to je određivalo na neki način stepen modernizacije u BiH.
Djeca u Jugoslaviji su bila izložena stalnoj indoktrinaciji koja se zalagala za socijalistički
samoupravni socijalizam. Time period 1945. godine možemo označiti i pod pojmom „kultura
sjećanja“. Sve što je bilo potrebno jeste savladati prošlost kroz istovremeno supostojanje
„partijske svijesti“ i novonastalih subverzivnih književnih praksi. Raskid sa socijalističkom
strukturom se primarno doveo u vezu sa sukobom modernista i realista. Zato je poratni
predmodernizam na samom početku reaktualizirao kulturno pamćenje i dao modernističko
shvatanje identiteta. U poređenju sa kanonskim kulturalnomemorijskim modelom,
politradicijski kulturalnomemorijski makromodel počivao je na sasvim očitom ideološkom
rasterećivanju i liberaliziranju književno-kulturalnog diskursa. Ono što je nekada obilježavalo
bošnjačku književnost, a to je okrenutost ka tradiciji i historiji, sada se preusmjerilo na
prihvatanje „vlastitog ja“. Od 50-ih godina pa sve do 80-ih godina vršena je određena vrsta
represije, ali su ideološke poruke bivane zamijenjene umjetničkim aspektom književnih djela.
Književnost je morala biti otvorena za dijalog sa vlastitom tradicijom, u cjelosti se oslobađala
kolonijalnog stanja i pokušala se uklopiti u šire nadnacionalne okvire. Dakle, desile su se vrlo
složene književno-kulturalne promjene. Poratni predmodernizam je pravi pokazatelj stanja u
kojem dolazi do bunjenja protiv krajnje ideološke zloupotrebe ideje književnosti koja je
vladala u okvirima kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u ovoj literaturi. Pojava
novih časopisa označila je novu književnu i kulturalnu praksu, prije svega pojava časopisa
„Život“ 1952. godine, ali i časopisa „Izraz“ 1957. nasuprot socrealističkom časopisu
„Brazda“. Svijet više nije sastavljen od kolektivnih emocionalnih uzleta već od
kulturalnomemorijski reaktuliziranog „ja“ (Kodrić, 2019: 164). Književnost ne treba
izjednačavati sa opomenom nego je treba uzdići na ljudsku intimu – zatvoreni prostor malog
čovjeka, odnosno oslobođeni ljudski eros. Potpuno se promijenila književna praksa – nema
više socrealističke matrice u pripovijednim formama te se javlja tehnika ispovijedanja
središnje svijesti narativnog teksta. Dakle, sve se prenosi na plan subjektivnog rasuđivanja.
Prema Kodriću, više nije ni bitno iskazati „simplificirano mimetičko predočavanje ratne slave
i ponosa već univerzalnu dramu postojanja.“ Svi lirsko-epski oblici se sada redefinišu u
lirsko-narativne i time postavljamo fokus na psihološka zbivanja i radnju smještenu u okviru
najdublje intime. Romani više neće biti ispunjeni prizorima ratnog herojstva niti traumatičnim
sjećanjima već unutrašnjom čežnjom. Ipak, za potrebe ovoga rada, bitno je razgraničiti da rat i
dalje može biti hronotopski okvir romana, ali ne zbog mimetičkog predočavanja slave i
ponosa kao u socrealizmu već kao individualna drama postojanja, ali do kraja lišena tzv.
„uloge odgojnosti“.
 3. Književni prilozi iz 1968/69. godine

Časopis Život je objavljen 1952. godine i redovno je izlazio do 1992. godine (časopis je
prestao izlaziti zbog opkoljenog Sarajeva) da bi ponovo nastavio sa radom 1995. godine.
Struktura časopisa je sljedeća: časopis se sastoji od stalnih rubrika u kojima se predstavlja
književna produkcija označena pod sljedećim tačkama: „iz anala prošlosti“, „susreti“,
„osvrti“, „pozorišna hronika“, „teme“, „feljton“. U određenim mjesecima, u okviru ova dva
godišta, na kraju se daju i „vinjete“ – ilustracije, crteži akademskih slikara uz prilog nekog
pisca. Brojevi donose i prijevode sa nekoliko stranih jezika. To su najčešće prijevodi poezije.
Na osnovu datih tačaka, ali i prateći narativne forme i postupke poratnog predmodernizma, u
nastavku rada će se izdvojiti, komentirati i analizirati najbitniji književni prilozi iz 1968/69.
godine.

3.1.Proza

Prvi mjesec 1968. godišta započinje odlomkom pripovijetke „Sablja“ Ćamila Sijarića.
Sijarićevo pojavljivanje u časopisu je značajno iz razloga što je svako praćenje razvoja naše
književnosti na neki način bilo vezano za poetski obrazac koju je nudio ovaj pisac, i to kao
„značajan pripovjedač malih ljudskih sudbina u velikim historijskim zbivanjima“. Iako su
Sijarićeve pripovijetke hronotopski i tematsko-motivski utemeljene na tradiciji, Sijarić je
pisac koji je težio simbolizaciji i stvaranju likova na rubu, na granici, izvan svega. Praktično,
to je bio prikaz patrijarhalnih zakona naspram unutrašnjih porodičnih odnosa u okviru
pograničnog prostora, kao što je bio prostor Sandžaka. Sama fabula je nevažna, važna je
atmosfera koja se proizvodi u kompletnom tekstu – melahnolija, žal i jedna kultura na rubu:
...u mrtvo noćno vrijeme kao što su kasabe – kad ništa od sebe ne pušta glasa, ništa ne dolazi,
ne odlazi, do samo vjetrovi, i s vjetrovima ono što je staro – stari ljudi i stari hanovi...ljudi su
stajali satima i gledali, uplašeni prolaznošću svijeta – svega što diše, hodi i zbori...Dakle,
centar priče je drama čovjeka kao tragičnog bića. Samim tim što je suština u poetizaciji,
naratorska pozicija se konstantno mijenja – od neutralnog i sveznajućeg do pripovjednog ja,
na različitim vremenskim i emotivnim distancama. Pripovijetka „Sablja“ je upravo
karakteristična po formi „priče u priči“ u obliku pronađenog rukopisa, odnosno neke vrste
dnevničke ispovijesti. Ta naracija u prvom licu omogućava uvid u unutarnji kadijin svijet i
njegova psihološka previranja, kao i samopriznanja, što i jeste jedna od osnovnih odlika
poratnog predmodernizma: šta smo danas ja i ovaj sabljar, de, reci mi ako znaš, jer ja ne
znam ništa drugo doda nas dvojica stojimo na onom tankom mostu koji moj han veže s
nebesima, a koji se kratko zove – žena...

Sidran se pojavljuje sa dvije novelete: „Kazivanje o Gorohotu“, koja je izlazila u

nastavcima u oba godišta te „Ljubav u senci barake“. Obje novelete (crtice), po svojoj
formi, daju prikaz samo jednog događaja u čijem je centru žena. Ipak, sve je uvjetovano
dramom svijesti o vlastitom postojanju: A može li da bude utjeha to što sam ja sam tako htio,
što sam ja sam načinio jasnom rijeku kojom moj život otiče....a ta rijeka ne utiče u drugu
rijeku, niti u kakvo more, ona nestaje naglo, odjednom ponire, ruši se u zemlju, i njen će
podzemni tok da se razgrana, razbije na bezbroj malih beznačajnih tokova...

Temeljnu ironijsku postavljenost, odnosno spoj humorno-ironijskog nalazimo u priči

„Osveta“ Alije Isakovića. Kako je i sam Lovrenović („Svijet u prezentu“) naveo: u analizi
Isakovićove proze nije pretjerano produktivno pitanje koliko je moderna nego kako je
moderna? Dakle, na planu pripovjedačke tehnike, Isakovićevu prozu karakterizira izrazita
pomičnost perspektive, tj. jedna izuzetna sposobnost projiciranja narativne svijesti u
najrazličitije subjekte. U priči „Osveta“ u centru je lik koji se, opsjednut strahom i poniženjem
vladajućih, otrgnuo iz realnosti i tragao za osvetom. Isakovićevi likovi su često postavljeni u
opustošeni svijet egzistencije i sve se pomjera na apsurdno nastojanje da makar u trenutku
nađu razlog za vlastiti život. U oba godišta izlaze i nastavci priče „Napršče“ Alije Nametka.
Novele Alije Nametka su, generalno, pripadale međuratnoj generaciji muslimanskih novelista
i ostale su vezane za patrijarhalni mentalitet koji se sudara i sapliće sa savremenim dobom. U
navedenoj noveli, Zumreta je simbol izgubljenosti individue u jednom karakterističnom
vremenskom kontekstu – vremenu opsade Sarajeva: Išla je u mekteb i ruždiju pod šalom, a
onda na igranke u svilenom zaru, u kojemu je bila i interesantnija nego da je bila u samoj
haljini. Ona nije imala nikakve ideologije, osim zabavljanja i lova na muškarce. Nije ona
htjela promjena, ali je mijenjala momke da probere najneotpornijeg. Ona pravo nije ni znala
komu pripada. Zumreta se nije molila Bogu. Nju su molili kao Boga za ljubav. Zumreta ostaje
trudna i nadijeva djetetetu „neutralno“ ime za sredinu u kojoj živi: Danka! Kroz njen lik pisac
jasno naglašava načela moralne estetike muslimanske tradicije: U jednom se kutku bašče
govorilo o hodžama koji ne miruju nego po sjelima govore protiv otkrivanja muslimanki, jer
da to ide za njihovom desizlamizacijom. Mi hoćemo da branimo i ženu i muškarca od
vjekovne zaostalosti, a oni udarili da brane što se preživjelo i čemu ne može biti mjesta u
slobodnom društvu... „Napršče“ je pravi primjer iznošenja životne stvarnosti koja je u
stalnom sukobu sa tradicionalnim mentalitetom, ali osjećajno ipak okrenuta prošlosti i njenim
vrijednostima.

Godište 1968/69. donosi i novelu i dvije crtice Elvire Rajković – „Ljerka“ i „Kamenčići“.
U noveli „Ljerka“ Rajković prikazuje oca kao figuru izdaje i prinosa dječije žrtve. Prvi put se
susrećemo sa pojmom samokontrole i prećutnog poraza: ...njegov pogled me uzbuđuje više od
dodira, pljuvačne žlezde počinju pojačano da mi luće...želim da sam stroga, da me se on
plaši, da mu uskratim sve davne, dečačke dodire...Djetinjstvo nije predstavljeno kao
bezbrižan period već kao neka vrsta halucinacije: Još po celom telu osećam njegove hladne
vlažne dlanove: to je fizičko osećanje. Ulazim. I u crticama „Kamenčići“ otac je centralna
figura, a njegova smrt je simbolično prikazana kroz bacanje kamenčića: nestalo je njegovo
lice kao i kamenčići koji se bacaju u more. Rajković nas je ovim novelama uvela u okvir
intimnog pripovijedanja, odnosno uvlačenja čitaoca u svijet priče. Do kraja tragamo za tim da
li glavni lik sebi postavlja pitanja, nekome pored nje ili nama: Zašto je pobegao? Nije on
uopšte pobegao. Otišao je jer mu se ovde nije sviđalo i dosta. Ne dosađuj mi više sa sličnim
pitanjima. Gledaj ih. Misliš li da su onda postojali? Misliš li da su bili baš ovakvog sastava?
Šta? Da li si bila nekada negde, a da ništa nisi znala o mestu na kojem se nalaziš, uzroku što
se tu nalaziš, možda, na nekoj napuštenoj železničkoj stanici? U navedenim godištima
nalazimo i dijelove romana Nedžada Ibrišimovića – roman „Ugursuz“, koji je i objavljen
1968. godine. U romanu se identificira viđenje oslobođeno svakog psihičkog nadzora i
skrivanje iza ograničene svijesti glavnog lika. Ibrišimović je stvorio lika koji nije mogao biti
pouzdan informator o događajima, zato sve vrijeme pratimo prelamanje prizora u njegovoj
svijesti i psihičko reagiranje na prizore koje vidi: Sve gubi svoje obrise i svoje ime. Široko
otvaram oči i tražim stvar za koju bih se uhvatio. Ni jedna mi ne izgleda dovoljno čvrsta...Kao
čitaoci, pratimo proces unutarnjeg sazrijevanja Muzafera pa iako ne posjeduje moć govora i
ne može jezički artikulisati svoju misao, Muzafer ipak pripovijeda iz svoje „pseće
perspektive“. U okviru poratnog predmodernizma, roman je pokazao iznimnu modernost
pripovjedačkog postupka – više nisu bitni logički struktuirane radnje. Zato je i sama struktura
romana višeslojna i nikako ne vodi ka razrješenju.

U 1968. godištu nalazi se i drugi dio pregleda Vjekoslava Lise: „Ivo Andrić, Travnička
hronika II“, a u 1969. godištu i treći dio. U dijelu II Lise se fokusirao na lik Davila, kao lika
formalističke logike, odnosno lika čiji su postupci i rezonovanja pravilni, ali potpuno odvojeni
od životne topline. Lise smatra da su Andrićeve opširne filozofsko-historijske esplikacije
unijele izvjesne stilističke slabosti u prozu, ali da je sam kontekst u kojem nastaje knjiga
odredio da ovo bude poruka povjerena vremenu – kao ispovijed svog naroda u
diskriminiranom fašističkom okružju. U drugom godištu časopisa, u kojem izlazi i nastavak,
fokus je na samom romanu.

U časopisu se našlo mjesto i za preglede tekstova nekih stranih pisaca. U okviru proznog
dijela, smatrala sam najbitnijim izdvojiti pregled knjige „Život i smrt u ljudskoj sudbini
Andre Malrauxa“ Hanife Kapidžić – Osmanagić. Kapidžić-Osmanagić polazi od
definiranja pojma pobunjenog čovjeka: Sve ličnosti djela suočene su sa ljudskom sudbinom
bez vela, nijedna se ne utiče u okrilju religije, svaka u situaciji modernog čoveka bez boga
odgovara da treba uzdići i deifikovati čovjeka, a one najbolje predlažu: kroz heroizam. Sve te
ličnosti su, u stvari, pobunjene protiv čovjekove 'uslovljenosti'. Kapidžić-Osmanagić smatra
da je autorova zasluga što je svog pobunjenog čovjeka stavio u okvir pravedne historijske
pobune – socijalne pobune! Za Malrauxa čovjek nije pasivna sudbina, prihvatanje i mirenje
nego pobuna protiv metafizičke uslovljenosti, odnosno onoga što bismo prostije označili kao
„unutarnju borbu čovjeka sa samim sobom“, gdje zatvorenost i mučni život prelaze u
društvenu borbu, u sukob interesa i ideja, u spremnost na žrtvu – što je značilo i svojevrsnu
prekretnicu u odnosu na poetiku socrealizma.

3.2.Poezija

Svojom formom poezija je pravi pokazatelj toga kako društveno, političko i kulturalno stanje
utječe na to da umjetnik potpuno preokrene pravac svoje poetike i da pronađe novu tačku
stvaranja. Općenito, poezija poratnog predmodernizma podsjeća na „pjesnički dnevnik“ i
govorenje intimnih istina. Pjesnik je konačno imao, doslovno rečeno, pravo na tugu,
melanholično pamćenje ljudske historije – jer je u središtu vrijednosnog sistema pojedinac sa
svim njegovim emocijama i stanjima. Stvoren je obrazac u kojem se direktno prenosi
osjećajnost i iznevjerena očekivanja koja su svakodnevno viđali – kao neka vrsta
neoromantičarskog pjesnišva u kome se lično sukobljava sa svijetom. Prodire se u intimni
svijet čovjekove egzistencije i time bismo mogli očekivati da se vraćaju davno zaboravljeni
elementi impresionizma. S oslobađanjem ideološkog i kulturnog formata, oslobodio se i
ljudski eros pa se, programski, ljubav određuje kao osnovni sadržaj poezije. Samim tim što je
kolektivno pomjereno na lično, tema ljubavi nema programatski segment, ona ne vodi
prikrivanju idejne pozicije lirskog subjekta ili takvoj vrsti razgradnje. Time je poezija uspjela
doprinijeti poetičkom otvaranju i estetičkoj pluralnosti. Ipak, pjesnici će morati prilaziti
„formiranoj kulturi“ koja je još uvijek mogla imati ostatke patocentričnog viđenja historije.
Pravi pokazatelj toga jesu stihovi iz pjesme „Spas“, Kasima Durakovića koji se nalaze u '68
godištu časopisa: Za jednu utehu, za smiren dan. I sada kucamo prognani iz sebe, u nama je
taj hram s oltarom spasa. O, kako nas bole ponovo pronađene svetlosti. O, pređimo preko
obale u sunce, u travu što se ne gasi: - jer samo detinjstvo može da nas spasi. Pjesnici su se
oslobodili idealističkog, romantičarskog zanosa, ali su pravili nagli prijelaz od pjesama o ratu
do novih u kojima je moguća samo optimistična vjera u moć ljubavi i bezbrižnog djetinjstva.
Duraković traga za prijelazom u ljubav koja će nas povezati i sa onima iza nas i privikavanje
na „svetlost koja još uvijek boli“, kao što se i Sabrija Tucaković u pjesmi „Vrijeme“ pita:
kakav to prostor čeka moj glas...Na isti način, Radovan Vučković je govorio o Šimićevoj
poeziji prije preobraženja, tvrdeći da je Šimićeva rana poezija bila okrenuta prema
ekspresionizmu, ali je, prema Vučkoviću, odlikovala izvjesna neizdiferenciranost i
nepreciznost u gradnji stiha i pojedinih slika. U svim pjesmama se jasno osjeća granica
prelaza: jedan svijet je pukao i pjesnik nije pronašao središte svoje nove organizacije. Za
primjer se daje pjesma „Ogledalo“ koja podsjeća na simbolističku pjesmu – svojevrsna
evokacija na dublji tajanstveni svijet i smisao – Ogledalo je davno spustilo svoje čudne
trepavice. Prema autoru, mnoge Šimićeve pjesme su ustvari bile samo pokušaj da se stvori
jedna izrazito irealna atmosfera metafizičke pustoši. I Jevgenij Ivanovič – Naumov u tekstu
„Jesenjin i imažinizam III“ govori o primjerima Jesenjinovog stvaralaštva prije revolucije,
smatrajući da je tonalitet i raspoloženje pjesama bio potpuno elegičan. Naumov tvrdi da
Jesenjin, u suštini, nije pratio imažinizam. Zalagao se samo za slikovitost, ali se ovim
pokretom uspio odvojiti od prvih pjesama koje su imale i element religioznosti, a za koje je
naveo da bi ih se rado odrekao da ne predstavljaju jedinstven put prema revoluciji.

S druge strane, u ovim godištima možemo pronaći i pjesme koje podsjećaju na usmenu
književnost. Avdo Mujkić u oba godišta donosi ukupno tri pjesme koje imaju motive smrti,
drage, nesretne ljubavi. Jedna od takvih je: „Seoba Zahirova“: Umro je Zahir. Tijelo su mu
pronijeli i ja sam nosio tijelo. Neprimjetno kao kad noć dolazi oči pukoše. I majku su odnijeli
blijedu rasplakanu iste večeri. Bi i draga Zahirova. Zanimljivo je kako poetika poezije u
ovim brojevima biva i polako oslobođena svih tradicionalnih formi i predstavlja neki vid
tranzicije sa sasvim novim idejama. Nasiha Kapidžić-Hadžić pjeva svojoj kćerki: kad vidiš da
te ne vide neka ti luč u zjenama ne potone u sjenama, okreni meni lice, jer ja ću tvoje grlice
makove tvoje rumene i dvije laste treptave i gledati i čuvati...Svi stihovi ukazuju na raskršće u
kojem se nalazi njena kćerka. Pjesnikinja nastoji dočarati kako joj srcem ne može pokazati
pravi put. Ljubav, kao glavni motiv pjesama, te apsolutna zaljubljenost lirskog subjekta prati
se u pjesmi „Zapis iz mladosti“: a kako da progovorim da bih ti ljubav kazala...do
pesimističnog pogleda na istu: recite srećni otkuda vrela i sunca u vama.

Pjesnici se sada bune protiv bilo kakvog vida uslovljenosti i tragaju za „unutarnjim ja“.
Mubera Pašić u pjesmi „Kavez“ redefinira pojam „zatvorenosti“, vežući ga za potpuno
antagoniziran pojam „radosti“: zatvoren u radosti, opkoljen, neizbežno...; dok, opet, neki
drugi pjesnici taj pojam donose sa dozom nostalgije: svaki dan pored uspomena prođe jedna
mala rijeka a niko nema da ih vrati (Sabrija Tucaković, Rijeka u prolazu); i ovo zvono zove
na molitvu, i ove kiše odlaze i ovaj život se neće ponoviti (Džemaludin Alić, Put).

U oba godišta je dat i dio sa prevodnom poezijom. On nije obiman. U brojevima se nalazi
poezija koju je preveo Kolja Mičević: Pol Valeri, „Jutro (Polu Pužou)“, „Palma (Žani)“.

3.3. Drama

Izabrano 1968. godište Života je ustvari četvrta godina koja je bila posvećena dramskim
tekstovima. Ukupno, u oba broja, Život predstavlja 6 pisaca radio-drama. Pregledom i
analizom ovih drama, vrlo je uočljivo da one pokazuju raznorodnost/različitost u stilu pisanja,
ali i po idejama i temama. Krenuvši od forme, primjetno je da Boro Drašković i Slavko Šantić
vode računa o radio-dramskom izrazu (mogućnostima radija, zvučni akcenti i sl.) dok
Vojislav Lubarda ili Nedžad Ibrišimović to zanemaruju. Neke drame su potpuno poetski
usmjerene, neke su društveno angažovane (što je glavni socrealistički poetički obrazac),
odnosno neke su ljubavne ili ratne i praktično ostavljaju prostora čitaocu da otkrije tu lepezu
stilova i tema.

Boro Drašković u drami „Ručak u krevetu“ govori o mladom čovjeku koji pokušava da
pronađe prošli svijet iz svoje mladosti. Ta nemogućnost povratka u prošle emocije je ustvari
osnova ove drame. Nema bilo kakvog povratka. S druge, strane, već sam naslov
Ibrišimovićeve drame: „Pisac i njegova kreatura“ naznačuje materijaliziranje lika i borbu
protiv „sebe“, u kojoj neminovno mora da izgubi: Ti znaš da ništa ne mogu izmisliti, a da to
prethodno nije postojalo u tebi...Razotkriću te...Ne možeš me ubiti. Samo ja tebe mogu ubiti u
kom god smislu hoćeš...zdrobiti...Ja sam besmrtan, a ti si smrtan. Ja sam TVOJA istina.
Drama „Klicanje“ Alije Isakovića slika jedan skup ljudi kod kojih se rađa neprijateljstvo:
Tako ste posjedali: laktom uz lakat i počeli neprijateljstvo. Kolege smo prijatelji, ali novac
nema prijatelja već vlasnika...Nusret Idrizović u svojoj drami „Obračun“ uzeo je narodno-
oslobodilačku borbu kao osnovu. Unutarnja drama boraca na putu prema cilju akcije težište je
cijele dramske radnje.

Po tome, Idrizovićev tekst je izrazito drama atmosfere u teškim ratnim uslovima: Ne znam
više ni kako mi se zove zavičaj. Ubi ga oklopni vlak. Tuđa svoja zemlja.
Tuđe ima na tuđem jeziku. Tuđi vladari i tuđi ratovi.A naša krv. „Farsa za glasove i
akvarijum“ Slavka Šartića bi se mogla okvalifikovati kao filozofsko-poetski tekst. Ona govori
o nedokučenom životu – u opozitu mladog i starog čovjeka, u dozivanju prošlog ljeta, o
razmišljanju o ljubavi i smrti. U drami „Čovjeku koji je našao ljubav“ Vojislava Lubarde
fokus je na pitanju čistote i iskrenosti međuljudskih odnosa. Drama se odvija u čudnom
ambijentu za takvo poimanje i preispitivanje - u kafani, gdje se zaljubljen čovjek suprostavlja
čovjeku koji ima realistične poglede o ljubavi. Lubarda se koristi ironijom i ustvari želi
dokazati da u ljubavnoj igri nema pobjednika.

Zanimljivo je da nijedan od ovih pisaca nije bio čisti dramski pisac. Kao što vidimo, nije bio
ni znatan broj drama u časopisu za dva godišta. Taj nedostatak tradicije u pisanju drama
uvjetovao je da ima dosta pjesnika, pripovijedača, romanopisaca u BiH. Samim tim što je
redakcija časopisa Život iz godine u godinu nudila i ovakvu formu, nesumnjivo je dala veliki
prilog afirmaciji dramske forme.

3.4. Feljton

„Pred djelom i životom književnika Zije Dizdarevića“ (povodom oktobarske izložbe Muzeja
književnosti BiH)
U ovome feljtonu se donosi biografija pisca Zije Dizdarevića i njegov značaj za našu scenu.
Dizdarević je prikazan kao pisac koji je stvarao između poprišta revolucije i života, kritički
nastrojen, nezadovoljan mentalitetom ljudi koji su ga okruživali i atmosferom koja je vladala
u njegovoj čaršiji. Pisac koji nije htio da se bavi lijepim stranama u bošnjačkoj tradiciji, ne
krijuvši svoj stav – stav ogorčenosti. Ova izložba je predstavljala pokušaj reafirmacije
zaboravljenog i potisnutog Dizdarevića, kao i dostojno obilježavanje 25-ogodišnjice njegove
tragične smrti, koja je našoj književnoj sceni donijela veliki gubitak.
Rizo Ramić: O Tinu Ujeviću i njegovom poetskom djelu
(Povodom izlaska iz štampe njegovih sabranih djela)
Ramić je nastojao prikazati da položaj Tina Ujevića u književnosti nikada nije bio zavidan.
Matica Hrvatska je tek 1993. godine objavila skroman izbor iz poezije, a Srpska književna
zadruga svoj izbor 1937 godine. Ipak, autor smatra da je Ujević bio najplodniji jugoslovenski
pisac nakon Krleže, a da je svo stvaralaštvo stalo samo u 3 knjige Sabranih djela. Loše je
prošao i u svim zvaničnim publikacijama.

Azra Begić, Fenomen prostora u djelu Kemala Širbegovića

Širbegović je pokušavao iskoristiti i objediniti dvije koncepcije u svom opusu – kombinaciju

linearne i zračne perspektive, kakva se mogla sresti kod Piera della Francesca – na šta, prema
autorici, upućuje stilizacija drveća te karakteristično smanjivanje svijetlih i tamnih zona na
slikama. Na prvim slikama se pojavio prozor kao „otvor u svijet“ ali je zbivanje unutra često
imalo primat nad onim napolju. I u ranijem razdbolju, vezu enterijera sa eksterijerom
Širbegović je postizao razmještajem niza predmeta na parapete prozora i njihovim
presipanjem. Dakle, Begić smatra da je svoju viziju prostora Kemal Širbegović razvijao
postupno.

Staniša Tutnjević, Uvod u mišljenje (Poezija mlade Bosne)

Tutnjević prikazuje svojevrsni paradoks i nesklad između njihove etike i estetike, odnosno
poezije i akcije. Većina ih je imala idealističke poglede na svijet i suviše su naivno
preispitivali kakvu ulogu oni trebaju odigrati. Kao najplodniji pjesnik Mlade Bosne
predstavljen je Jovo Varagić, jer je, prema mišljenju Tutnjevića, jedini uspio dosljedno
prikazati socijalno saosjećanje. Poezija mladobosanske inteligencije pred Prvi svjetski rat nije
imala toliku umjetničku vrijednost, ali je bila značajna, jer su ovo bili pjesnici srodni
modernim suvremenim srpskim pjesnicima i pripadnicima hrvatske Moderne (primarno zbog
pjesničke tehnike – pisali su u slobodnom stihu). Ona je „Uvod u mišljenje“, kako je rekao
Dragutin Mars, pripadnik ove generacije, zbog čega i sam feljton nosi ovaj naziv.

Risto Trifković: 1958. ili Zlatni kuršum bosanskohercegovačke poezije

Sa 1958. godinom podigao se novi pjesnički talas koji je osvježio savremenu
bosanskohercegovačku poeziju – počeo je sa Zlatnim kuršumom, zbirkom pjesama, do tada
nepoznatog pjesnika, Duška Trifunovića. Ova zbirka je, prema autoru, od izuzetne važnosti za
našu književnu scenu zato što je pokrenula novi talas pjesnika raznih generacija ali i ranije
afirmisanih pjesnika koji su se u tom prostoru dalje dokazivali i razvijali.

3.5. Iz anala prošlosti

Mak Dizdar, Pečatom zlatnim pečaćeno I, Bosanska legenda o stvaranju svijeta

Dizdar primarno navodi kako je bilo lako utvrditi da je rukopis zbornika apokrifnih tekstova i
molitava („Početije svijeta“) rukopis bosanskog porijekla – pismo je ćirilica bosanskog tipa u
kome preovladava tipičan znak ćirilskog đerva za glas 'ć' i 'đ', a sadržaj je ispričan
karakterističnim narodnim govorom, sa preplitanjem ikavštine i ijekavštine. Pisac navodi da je
zbornik značajan i zbog toga što je sastavljen od dijelova koji potiču iz raznih perioda
južnoslovenske književnosti i pismenosti. Bosanska legenda je vezana za period iz srednjeg
vijeka i spada u apokrifne rukopise. Nakon analize, prof. Jordan Ivanov tvrdi da je ovo jedna
bogumilska basna te govori o bogumilskom karakteru bosanskog patarenstva, kao i o
književnim vezama i jedinstvu među bugarskim i bosanskim dualistima. Ovo pokazuje da je
bilo jasno djelovanje bogumislke književnosti među narodom. Ivanov ne definira direktno
postanak bosanskog apokrifa, ali iz njegovog izlaganja proizlazi da je to moglo biti vrijeme od
druge polovine 12. st. „Početije svijeta“ predstavlja dragocjen tekst naše književne baštine.

Pečatom zlatnim pečaćeno II, Slovo o vremenu pred propast svijeta!

U ovome dijelu Dizdar navodi kada su bosanski krstijani prvi put mogli slobodno da
ispovijedaju svoja uvjerenja i vjerovanja. Godine 1203. izvršena je nad Bošnjacima, kao
hereticima, prva vjerska istraga. Dokumenti iz državne kancelarije Mateja Ninoslava
predstavljali su svjedočanstvo o naporima jednog naroda da poslije mnogih ljeta i mraka i
strave podigne glavu i „izrekne slovo o sebi“. Dizdar izdvaja najznačanije ličnosti u bosanskoj
historiji toga perioda, kao i najvažnije dokumente: Jelisaveta Kotromanić, Žitije gosta
Milutina (natpis na nadgrobnom spomeniku visokog patarenskog dostojanstvenika, u okolici
Foče), Povelja izdana u kući velikoga gosta u Radoslali (za proučavanje vladavine Stjepana II
Kotromanića i historiju Crkve bosanske – kada konačno istupa kao institucija), Natpis o
čovjeku koji je živio uspravno (u okolici Turbeta, kod Travnika – gotička grafija), Povelja
Grgura Stipančića, Natpis na vijenu pečata Stjepana Kotromanića (kao najcjelovitiji natpis na
bosanskim srednjovjekovnim pečatima), Evanđelje Divoša Tihoradića (simbol ljiljana), Do
zgorenja svijeta (za jačanje Bosne), Natpis Gospoje Kataline, O tri dobra i junačka djela koja
učini Vuk Vukoslavić.

Vojislav Maksimović, Hroničar buna i ponora

Maksimović se vraća na period 18. vijeka, izdvajajući hroniku Mula Mustafe Bašeskije, kao
dragocjeno i izuzetno djelo - djelo kao svjedok socijalne nejednakosti i bijede u Sarajevu.
Maksimović tvrdi da je ovaj događaj do temelja promijenio Bašeskijinu psihu, odstranio
iluzije o ljudskoj dobroti i doveo do potpuno nove dimenzije pisanja. Hronika je toliko
ispunjena nekrološkim vijestima da nije bilo mjesta za ljudsko žaljenje i plač. Maksimović
smatra da je Bašeskija upravo po tome originalan hroničar – nekoliko značajnih događaja
uspijeva zagomilati u samo jednu rečenicu „kao da nema vremena i prostora da se raspriča“.
Međutim, zabilješke o prirodnim nepogodama su bile dokaz njegove pobožnosti, ali i dokaz
da su stari bosanski tekstovi generalno pridavali veliku pažnju natprirodnim stvarima –
odnosno sujeverju koje se ogledalo kao „božija opomena“. Tada je kod Bašeskije nemoguće
razdvojiti realno od fantazije. Merhamet – kao jedan od osnova islamskog vjerovanja – bio je
temeljna filozofska koncepcija te su u Bašeskijinom shvatanju uvijek sintetizirane i
sublimirane islamske koncepcije sa domaćom bosanskom tradicijom.

3.6. Osvrti

Veljko Grba, Estradne emfaze Izeta Sarajlića

Grba donosi pregled Sarajlićeve knjige: „Putujem i govorim“, koja je bila izdana 1967.
godine, tvrdeći da ju je nemoguće odrediti niti kao zbirku pjesama niti kao roman, upravo
zbog svoje specifične kompozicije: putopisni zapisi, stihovi, sjećanja, pisma pjesnika.
Sarajlićeve estradne emfaze su ustvari bila novina za našu književnost – kao trag na trgovima
velikih gradova i gorkih ratnih trofeja. Pjesnik je ostvario komunikaciju sa nizom sovjetskih
pjesnika – „Ništa mi nije jasno u Jasnoj Poljani, a najmanje to – zašto mi uopšte pišemo
poslije njega“, aludirajući na Tolstoja. U odjeljku „Putovanje po prošlim godinama“ pisac je
oslikao početke traganja poslijeratne generacije, prikazujući vrijeme preplitanja – vrijeme
neimaštine i putevi snova. Sarajlić je tragao za motivima ljudskog traganja i u njima je nalazio
svoj intimni svijet. Poznato je da je Sarajlić dosta prevodio, gdje se izdvaja Antologija novije
ruske poezije. Stvarao je u 20. stoljeću, ali je ipak često podsjećao na klasičnu literaturu iz 19.
vijeka. Generalno, spominjanje Sarajlića u časopisu od izuzetne je važnosti zbog toga što nam
njegova poezija upravo pokazuje kako pjesnik često biva podređen uslovima u kojima piše, a
time nas iznova podsjeća da književnost mora „usisati“ niz proesa koji se međusobno
povezuju.

Pjesnik je stvarao u dva suprotna tematska kruga u njegovoj lirici - rat je bio sveprisutna
životna i literarna preokupacija i kao nedavno proživljena prošlost, s druge strane. Rat je
sjećanje i kao prijetnja koja stalno ugrožava harmoniju doživljavanja ljubavi. Pjesnik koji je
imao karakterističan i nagli obrat u svojoj poeziji.

Radojica Tautović, Borbeni duh nad tužnom dušom (Izet Sarajlić: Ipak elegija)

U ovome osvrtu, realistička revolucija je prikazana kao ta koja afirmiše pjesničko

angažovanje, ali, za razliku od romantičarske borbenosti, u pjesniku se fermentira patetična
emocija. Sarajlić je predstavljen kao pjesnik sretne i ostvarene ljubavi, ali s elegičnim tonom.
Tautović je ustvari sažeo jedan fonomen Izeta Sarajlića: do rata vlada poezija koja je
modernistička i višestruko buntovna, najviše kroz elegičnost. Potom, u obnovljenoj
zajedničkoj zemlji poezija je doprinijela poetičkom otvaranju – ona biva svjedok teških i
prekretnih historijskih dešavanja.

Ljubomir Cvjetić, Tode Čolak: Čovjek i umjetnik Dinko Šimunović

Cvjetić donosi pregled rada Tode Čolaka (kritičara, esejiste i naučnika) o Dinku Šimunoviću,
za kojeg smatra da je uspio studiozno i temeljno proučiti Šimunovića, kao složenu pojevu
naše literature. Samim tim što je Čolak iz Šimunovićevog kraja, desila se bitna poveznica u
kritici – Šimunovićev kraj je pomogao da se ostvari potreban odnos i razumijevanje za sva
pitanja strukture njegovih rečenica i njegovog svijeta. Svako Šimunovićevo mjesto u priči
jeste svojevrstan lokalni hronotop koji se raspliće u tužnu jednolikost, kao i vrijeme koje više
nije hronološko nego potpuno pravolinijsko. Ova monografija je pravi prikaz života,
neodvojiva od onoga što je pisac stvarao i za razumijevanje iste. Umjetnikov život je ustvari i
jedan sociološki problem. Čolakova knjiga je predstavljena kao svjedočanstvo surove igre u
kojoj uvijek strada umjetnik i u kojoj društvo ne prihvata da samo ono gubi. Drugi značajan
rezultat Čolakove knjige, prema Cvjetiću, jeste konstatacija da je Šimunovićevo djelo
umjetničko otjelovrenje životne stvarnosti. To je dovelo do tzv. „temeljna oblika trougla –
lični život – stvarnost – književno djelo“ na kojem je i autor gradio svoju tezu. Također, bitna
stavka jeste to što je Šimunović ušao na hrvatsku književnu scenu kada se dešavala borba
između tradicionalista i modernista. Cvjetić kao da želi reći da Šimunović, kao kulturološki
pisac, prikazuje jedan cjelokupan sistem vrijednosti i odaje utisak da sve što je napisao jeste
vjerodostojno, nešto što ne trebamo preispitivati nego samo uvidjeti. Kao pisac, ušunjao se u
našu psihu ali i psihu vlastitog razvoja, pitajući se: Jesmo li osuđeni da trpimo?

Dragomir Gajević, Udesi i kobi našeg jezika

(Marginalije povodom studije Meše Selimovića: Za i protiv Vuka, Matica srpska, Novi Sad
1967)
Gajević smatra da je za historiju naše kulture bila vrlo značajna Vukova reforma jezika i
pravopisa. Vuk je odmah došao u sukob sa zvaničnom književnošću kod Srba, pod
uvjerenjem da je neophodno uvesti prosti narodni jezik. Temelji velike reforme „našeg jezika“
bili su udareni objavljivanjem prve zbirke srpskih narodnih pjesama i prve srpske gramatike.
S druge strane, u svojoj studiji o Vuku, Selimović je dao osvrt na kulturne prilike njegovog
vremena i razloge koji su doveli do reforme. Najveća zamjerka ovoj knjizi sastojala se u tome
da je preskromno koncipirana, ali Gajević smatra da to svakako nije bio Selimovićev zadatak.
Zamjerka je trebala ići u smjeru naše nauke o jeziku i književnosti, koja je dužna dati
kompleksniju analizu Vuka Stefanovića Karadžića.

3.7. Susreti

Bulchu Bertha (Bulču Berta), O sebi, s madžarskog preveo Enver Čolaković

Bulču kroz intimno iznošenje svog života istovremeno traga i za ulogom književnosti u
stvarnosti: Nužno je i prirodno što su društvo i uža okolina omeđili i mene, kao i svakog
drugog, pa se i sa mnom zbilo sve ono što je moglo i moralo biti. Zaljubljivao sam se u
beznačajne žene za koje sam vjerovao da su lijepe, zarad njih sam patio, zatim sam se oženio,
rastao...I sve počinje iznova. Ali, književnost koji se odscijepi od prirode, tome je i ozdvonilo.
Ina Jun-Broda, Bosanska problematika odražava jednu univerzalnu tragiku (Razgovor
vodio E. Čolaković)

Razgovor je vođen sa austrijskom pjesnikinjom koja je prevodila djela iz jugoslavenskih

književnosti na bosanski jezik. Čolaković je svoje prvo pitanje i usmjerio u tom pravcu – na
koji način je Ina Jun-Broda propagator jugoslavenske književnosti u Beču. Autorica je
primarno spomenula svoj pedagoško-rehabilitacioni rad u privatnoj praksi u Zagrebu, kada je
prvi put došla u kontakt s ranjenicama, ali i i prvi put osjetila duboku poveznicu sa tekstovima
iz perioda NOB-a. Kasnije, pisala je liriku i prozu na našem jeziku pod pseudonimom Anka
Kranjčec za niz članaka, da bi potom isključivo stvarala na njemačkom.

Dakle, izvorne pjesme autorice su nastale za vrijeme i pod dojmom rata, a kasnije je samo,
kako navodi, „izbila tragika svega onog što je doživjela“. Godine 1947. osnovana je
podružnica Jugoslavenske autorske agencije u Beču. Nažalost, institut je morao biti ukinut
1949. g. zbog političkih prilika. Čolaković je pitao i za najvažnija djela naše književnosti koje
je autorica prevela pa se, između ostalog, navodi: Članci i eseji o Krleži, Andriću,
poslijeratnom romanu, ciklički izbor prepjeva poezije iz NOB-a: O. Daviča, S. Kulenovića, B.
Ćopića, V. Parun...

Važan segment ovoga razgovora predstavlja i pominjanje časopisa Tagebuch (Dnevnik) koji
je redovno objavljivao eseje i kulturne pojave na našim prostorima. U njemu je sarađivala tzv.
demokratska koalicija poslijeratne Austrije. Autorica je u ovom susretu navela i da je Krleža
autor koji je najviše zanima zarad njegove svestranosti i bogatog jezičnog izraza.

3.8. Pozorišna hronika

JEDNO GOSTOVANJE I JEDNA DOMAĆA PREMIJERA

a. Žarko Petan: Ostajte ovdje („Jazavac“ iz Zagreba)

Na sceni Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“ gostovao je 3. oktobra satirični teatar

„Jazavac iz Zagreba“ sa predstavom „Ostajte ovdje“ koju je napisao Žarko Petan. Prikaz ove
pozorišne predstave u časopisu Život je značajan zbog toga što se tada u Sarajevu vratio
satirični program na scenu. Predstava je bila uspješna jer se donijela sa dozom neposrednosti
– predstavljen je akutni problem kojeg je publika dobro prihvatila. Cjelokupan fokus je bio na
tekstu, a ne toliko na samoj igri.

b. Rene Obaldija: Vjetar u granama sasafrasa (Malo pozorište Sarajevo)

Pozorišna predstava koja je doživjela svoj hendikep – prethodno je bila odigrana na sceni
Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“, da bi se kasnije izvršile korekcije teksta pod
rediteljstvom Jurislava Korenića. Korenić se opredijelio za parodiju, kao stilski postupak i
„zabavljanje publike“ kao jedinog cilja predstave, ali ansambl nije ostao vjeran režijskoj
koncepciji. S druge strane, zagrebački ansambl je igrao na kartu „realističkog saopštavanja“ i
zato je predstava puno bolje prošla kod gledalaca.

Svetozar Radonjić-Ras: Još jedna dimenzija romana „Derviš i smrt“ Meše Selimovića

Ras tvrdi da je zahvaljujući dramatizaciji od strane Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“,

roman dobio novu dimenziju. Drama je slijedila koncepciju romana, ali sama nit drame
Ahmeda Nurudina nije vođena do kraja – do njegove totalne tragedije. Jovan Putnik, reditelj,
pri realizaciji predstave pazio je puno na svjetlosne efekte – između svjetla i tame
predstavljena je drama dobra i zla. Takvo rješenje scene doprinijelo je realizaciji slika koje su
rezultat jedne imaginacije. Ras tvrdi da je u historiji pozorišta Bosne i Hercegovine ova drama
ostala zapisana kao krupan događaj. Svetozar Radonjić donosi pregled još tri predstave, koje
naslovljava kao Tri neobične predstave: Osipate se polako Vaša visosti, Sledeći put ću vam to
otpevati, Ljubav na talijanski način.

Na osnovu ovih hronika, možemo uočiti da je pozorišni život Sarajeva bio dosta obogaćen.

3.9. Teme

Ljubica Tomić-Kovač, Dvije neobjavljene drame Svetozara Ćorovića

Riječ je o drami Krvni mir i Susret. Drama Krvni mir se nalazi u arhivu Narodnog pozorišta u
Beogradu (Inv. Br. 387). Bila je izvođena u Narodnom pozorištu u Beogradu 1897. g. u režiji
Đure Rajkovića i predstavlja dramatizaciju istoimene Ćorovićeve pripovijetke – objavljene
iste godine u časopisu „Zora“ (od prvog do petog broja). Kroz tri čina, drama daje sliku
hercegovačkog života (jedno slučajno ubistvo dovelo je do iskorjenjenja dviju porodica koje
su godinama živjele u prijateljstvu i ljubavi). Rukopis drame Susret nalazi se u fondu Arhiva i
muzeja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ovo je drama jedne ličnosti (nesretne i
ostavljene žene) koja se čitav život žrtvovala zbog drugih, da bi, na kraju, napuštena od svih,
ostala poremećenog uma. Drama potpuno drugačija od onoga što je Ćorović ranije prikazivao
(nikakva slika narodnog života). Zašto drame nisu objavljene? Ljubica Tomić-Kovač ne
prikazuje Ćorovića kao uspješnog dramatičara, i to zbog neuvjerljivosti umjetničkog
doživljaja izazvanog prenaglašenim isticanjem surovih elemenata života - mnoge situacije su
pretjerano iskontruisane, bez ikakve umjetničke transformacije – „niti je uspio potresti niti
uzbuditi gledaoce predstave, što je najbitnija odlika jednog dramskog teksta“. Rukopisi se i
dalje čuvaju u arhivu.

Milenko Radušović, Pobune i revolucija

U knjizi „Pobune“ Derviš Sušić je naslikao život Bosanaca od prijema islama, preko perioda
austrougarske okupacije do njihovog učešća u revolucionarnoj narodno-oslobodilačkoj borbi.
Autor smatra da je Sušić upravo posvetio najviše pažnje periodu osmanlijskog carstva
(„Bosna je najdublji kazan pakla“). Sam naslov romana je aludirao na složeni život Bosanaca
u Bosni i izvan nje. Radušović tvrdi da Sušić nije slučajno pošao od trenutka čina primanja
islama. On u tome vidi jedan od najdubljih psiholoških uzroka za kasnije pobune – pobune i
borbu za ekonomski interes, ali i društveni prestiž. Religijsko jedinstvo nije bila dovoljno jaka
veza da spriječi nemire. Radušović je to označio pod pojmom „opasna poslušnost“. Ukazuje i
na još jedan vid pobune – dominacija mušakrca nad ženom. Ipak, pobune nisu bile samo
privilegija povlašćenog pola. U Sušićevoj Pobuni, žena je i majka u kojoj se buni sve, a to je
pobuna nemoćnog bića koje se uzaludno bori protiv ratova koji im odvode najveću ljubav.
Sušić je, prema autoru, pobune razlistao u više nivoa i nijansi. Sve su one zajedno činile
nezaobilaznu etapu ka čovjekovom sazrijevanju i revoluciji.
 4. Zaključak

U ovome istraživačkom radu pristupilo se građi odnosno serijskoj publikaciji časopisa „Život“
sa fokusom na 1968/69. godište. U svim tačkama istraživačkog rada pokazalo se da je
nemoguće prikazati cjelovitu sliku književnosti, izostavljajući jedan cjelokupan društveno-
historijski kontekst. Samim tim što je došlo do smjene stilske formacije, umjetnik je morao
pronaći novu tačku stvaranja. Književni prilozi iz 1968. i 1969. su tematski i stilski vrlo
raznoliki. Krenuvši od proze i poezije, pojedini autori u časopisu još uvijek svoja djela
hronotopski i tematsko-motivski temelje na tradiciji ili naglašavaju načela muslimanske
tradicije (Sijarić, Nametak, Duraković, Mujkić) dok drugi prave nagli modernistički preokret
u svojim pripovijetkama, romanima ili poeziji (Sidran, Isaković, Rajković, Sarajlić,
Ibrišimović). S druge strane, značajni su i pregledi stranih pisaca od strane naših autora
(Kapidžić-Osmanagić).To je značilo da se naša književnost konačno počela uključivati u
evropske moderne tokove. Ipak, nedostatak tradicije u pisanju drama uvjetovao je da ima
dosta pjesnika, pripovijedača, romanopisaca u BiH. Samim tim što je redakcija časopisa Život
iz godine u godinu nudila i ovakvu formu, nesumnjivo je dala veliki prilog i afirmaciji
dramske forme. Feljton, osvrti, teme, pozorišne hronike donijele su jedan sasvim novi pristup
djelima naše književnosti. U njima su predstavljene poetike najvažnijih južnoslavenskih
pisaca, savremena pitanja našeg jezika, ali i najvažniji događaji koji su pokazali da je
pozorišni i književni život Sarajeva bio dosta obogaćen u odnosu na period socrealizma.
Ovakav vid istraživanja, u konačnici, jeste značajan zbog toga što postoji opći problem
nesistematski obrađenih književnih radova vezanih za pitanje kulturno-prosvjetnih društava i
časopisa u Bosni i Hercegovini. Mnoge informacije (kritički obrađene i objektivne) danas nisu
pristupačne i sistematizirane. Bez kvalitetnog kritičkog pristupa nije moguće ni cjelovito
sagledati historiju naroda Bosne i Hercegovine, jer su upravo časopisi, proistekli iz
jedinstvenih ideja, u mnogome i oblikovali istu.

5. Literatura i izvori

‣ Časopis Život, 1968/69. godište

‣ Kodrić, Sanjin, Književnost djećanja: Kulturalno pamćenje i reprezentacija prošlosti u

novijoj bošnjačkoj književnosti, Slavistički komitet, Sarajevo, 2012.  
‣ Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i savladavanje prošlosti, Zagreb, 2009. Dostupno
na: https://library.fes.de/pdf-files/bueros/sarajevo/06914.pdf