1.

Bicikl
Dom kulture iliti Banski dvor kako mu je danas zvanični naziv. Nije mi bilo jasno što ga je moja
baba Staka uvijek nazivala Banski dvor. Meni je tada to zvučalo čudno i nejasno zašto ga naziva
jedna osoba koja nema nikakve veze i žala za prošlim vremenima naziva upravo tako. Nije
dočekala da se Dom kulture ponovo preimenuje u Banski dvor.
Sad mi je jasno kao što i ja danas nikako ne mogu brdo Šehitluci nazvati onako kako mu je
zvaničnô ime. Jednostavno ne ide.

Dva podatka o istom objektu

Dom kulture je smješten između sa sjeverne
strane Spomenika palim borcima i juga
Pozorišta Kosanske Krajine. Zapadno od njega
je ulica Maršala Tita, a sa istoka zgrada SDK
(sluđba društvenog knjigovodstva)
Banski dvor je smješten između sa sjeverne
strane Hrama Hrista Spasitelja i juga
Pozorišta Republike Ssrpske. Zapadno od
njega je ulica kralja Petra Prvog, a sa istoka
Palata predsjednika Republike

Zvanični naziv u vrijeme dešavanja ove priče je bio Dom kulture, pa ću ga tako i zvati. Dom
kulture je pročeljem bio okrenut prema Spomeniku palim borcima. Sa njegove desne strane se
nalazila zgrada SDK (Služba Društvenog Knjigovodstva), prije Drugog svjetskog rata to je bila
Hipotekarna banka. Pored glavnog ulaza imao je i dva bočna ulaza. Bočni ulaz, pored zgrade
SDK, je vodio do restorana, koji se nalazio u prizemlju . Na na spratovima se nalazila Dječija
biblioteka i Muzička škola. Restoran se zvao Gunićev, vjetovatno po šefu . Do njega je vodilo
nekoliko stepenica. Tu su obično ostavljali bicikle gosti koji su svraćali kod Gunića. Tako smo
tata i ja ostavili bicikl koji je on posudio od nekog svog prijatelja da bi sutradan mogli ić na
Vrbanju na kupanje. Razlog naše posjete je bila utakmica koju je te 1960. godine igrao Partizan.
Mislim da je utakmica igrana u sklopu međunarodnih takmičenja između dva prvenstva. To je
bio prvi televizijski prenos jedne fudbalske utakmice koju sam gledao. Ovaj događaj mi je
ostao u sjećanju ne po tome, nego što nam je tu, u centru kulturnih događanja grada Banjaluke,
ukraden tuđi, posuđeni bicikl. Naravno nadoknadili smo štetu,a uskoro i nabavili naš drugi
bicikl. U to doba je znak prestiža bilo imati dva bicikla, a ne, kao danas, dva automobile. Danas,
poslije višestranačkih izbora ubijeđen sam da je neko to posmatrao sa strane i došavši ovih
godina na vlast smatrao da je krađa nešto normalno, ali da je krajnje degutantno krasti bicikle,
pa se preorijentisao na nešto mnogo veće i krupnije.

Sl. 2.
Sl. 1.
 2. Izložba
Drugi događaj je vezan za januar 1967. godine. Tada je nekoliko maturanata banjalučke
gimnazije pripremalo izložbu profesora Jovana Spreme. Glavni realizator pri uređenju te izložbe
bio je učenik Omer Berber, koji će kasnije postati poznati arhitekta i slikar. Mi ostali smo
pomagali. To je trajalo nekoliko dana. Na otvaranju izložbe profesor
Spremo je na gitari svirao dok je glumac Adem Ćejvan čitao njegove
stihove. Na kraju se profesor Spremo obratio prisutnima. Započeo je
riječima kako su Huni dolaskom u Evropi uništavali kulturu. Svi su bili
iznenađeni i zbunjeni takvim govorom. Na kraju je slijedio šlagvort
profesora Jovana Spreme koji je rekao da se danas tako uništavaju
njegove slike koje trunu u vlagi, jer on nema stan. Moram napomenuti da
je u to vrijeme Spremo stanovao u jednoj sobi ženskog đačkog doma. Kako
je on tu dospio čuo sam razne priče. Nastalo je komešanje među
posjetiocima. U jednom trenutku je nestalo i svjetla. Poslije su kolege pričale kako je tadašnji
direktor Doma kulture naredio da se isključi struja. Nestanak struje je kratko trajao. Kad su se
posjetioci razišli ostalo je nas nekoliko maturanata sa profesorom Spremom. Atmosfera je bila
opuštena, odnekud su se pojavile i boce pića. Na kraju je nas nekoliko koji smo stanovali u
blizini Đačkog doma pomoglo profesoru da dođe do svoje sobe. Poenta ovog događaja je bila da
je profesor Spremo neposredno poslije tih događaja dobio stan. Uskoro u tom stanu će se
okupiti nas nekoliko njegovih sada već bivših učenika da bismo razgovarali sa Borom
Radonjićem, novinarom Ilustovane Politike povodom seksualne afere profesorâ banjalučke
gimnazije koju je obznanio profesor Jovan Spremo.
 3. Banjalučki Perpetuum mobile

Svaki svršani gimnazijalac je učio da je perpetuum mobile (lat.: neprestano pokretljivo) naziv

za uređaj koji bi, stavljen jednom u kretanje i ne trošeći energiju, nastavio kretanje beskonačno
i pritom još obavljao koristan mehanički rad. Već u 18. vijeku mnoge naučne ustanove (na
primjer Francuska akademija) proglasile taj problem nerješivim. Pokušaji da se ostvari
perpetuum mobile nisu prestali.
I pored svega navedenog tvrdim da Banjalučki Perpetuum mobil ipak postoji. Evo kako.
Ako se bicikl stavi u kretanje na jednom kratko dijelu njegove putanje, onda se može ne
pokrećući pedale preći put od džamije Arnaudije pa do Male čaršije na Mejdanu. To je ipak
respektibilna dužina puta.

Put od Arnaudije pa do Alasa ili Đorđine pekare (to je danas Riblji restoran Alas) je bio pokriven
kaldrmom. Na tom kratkom dijelu puta trebalo se biciklom zalaufati i prestati okretati pedale
kada je prestaje kaldrma.
Taj dio puta bez okretanja pedala se može podijeliti na dva dijela: prvi dio od Đorđine pekare pa
do Ferhadije, a drugi dio od Ferhadije do Male čaršije.
 Taj prvi dio puta je vodio pored nekadašnje turske bolnice zvane Hastana. Po nekim
podacima Omer-paša Latas je osnovao vojnu bolnicu, poznatu je pod
nazivom Hastahana. (Pouzdano su tu bili smješteni ranjenici 1875. godine.)

Dalje se nalazila Đinića kuća i birtija Sarajevo. Prije dolaska na glavnu cestu preko puta se
nalazila Ferhadija. U to vrijeme nije bilo nekog posebnog saobraćaja, pa se cesta mogl
bezbjedno preći.

Tu se završavao prvi dio puta i nastajao je drugi dio.

Dalje je vožnja bila ugodna, jer se bicikl na nizbrdici lagano ubrzavao ulicom između Ferhadije
koja je bila na lijevoj strani i ćevapčinice čiji je vlasnik bio neki Fićo i mesnice Fadila Bojića. Preko
puta ove mesnice se nalazio Safikadin grob. Izlazeći na dio ulice koja se pružala pored Kastela i
vodila preko Gradskog mosta nastajala je blaga nizbrdica. Ona je pružala ulicom Kasima Hadžića
i na tom dijelu bicikl se usporavao da bi se na kraju zaustavio negdje pored tada Društvenog
doma. U to zgradi sada se nalazi Javna kuhinja „Obrok ljubavi“.

Ovo putovanje biciklom mi je ostalo u divnom sjećanju i zato ga rado spominjem. Danas bi to
bila nemoguća misija, pogotovo je prvi dio puta izgleda na slijedećim slikama.

4. Bašta sljezove boje

5. Stari Dom Armije

6. grad bicikla

Banjalučka razglednica: Neko mi je

ukrao biciklo...
Nekada Banja Luka bio grad bicikla. Prije nekoliko decenija, uz
Suboticu, Banja Luka je imala „status“ lokalne zajednice sa najvećm
brojem bicikla „po glavi“ stanovnika!!!

Piše: Mišo Vidović

Fotografije: Mišo Vidović i arhiv

Požutjele novinske stranice, ili „kopanje“ po arhivama ili u krajnjem slučaju „guglanje“,
potvrdiće da je „Banja Luka 1965. godine bila grad sa 73.000  stanovnika i 40.000  bicikla“.
Biciklo se, tretiralo kao osnovno prevozno sredstvo, po gradskim ulicama kretalo se tek
 nekoliko stotina automobila, a savremenici tih vremena skloni su tvrdnji da se čak mogao
smatrati i ravnopravnim članom porodičnog domaćinstva! 

Na dva točka „putovalo“ se  na posao - ispred fabričkih kapija tzv. „šoške“, za „mercedese“
radničke klase - čuvar obavezan; išlo se na izlete, prvomajske uranke, u posjetu prijateljima,
rodbini, na fudbalske utakmice „Borca“, na Stadion sportskih igara, neizbježan dekor ispred
poznatih gradskih kafana bili su „rog“ , „partizan“ itd. Ali grad bicikla iz  šesdesetih godina,
vremenom „prepušta“ ulice automobilima! Prema pojedinim izvorima “u narednom periodu
dolazi do povećanja standard stanovništva i početka masovne proizvodnje domaćih
automobila, tako da je već u 1974. godine u gradu bilo 80 000 stanovnika i 12 510 automobila;
u to vrijeme u Banja Luci nije bilo izgrađenih staza za bicikle”.

7. Crtanje ispred Titanika

8. Škola Kasim Hadžić

9. Inflacija

10. Za vrijeme mature

11Uspomene iz Na-Me

12. Gajeva 4

13. Kasima Hadžića 28