PREDLAŽEM PROMJENU ŠKOLSKOG PROGRAMA

(ja sam “pustila mašti na volju“ i svoj esej zamislila kao govor novoizabranog ministra
prosvjete u Narodnoj skupštini, gdje izlaže reforme koje će sprovesti u obrazovnom sistemu)
Časni dome, uvaženi predsjedniče Skupštine, gospodo poslanici,
Na početku bih se zahvalila narodu na izboru i na datoj prilici da donesem dugo
priželjkivane promjene u našem obrazovnom sistemu. Želim da konstantujem da je
naš obrazovni sistem izuzetno loše ocijenjen od strane Evropske komisije, kao i da
su rezultati naših učenika na međunarodnim testiranjima ispod prosjeka. Svi
uočavamo i osjećamo da nešto mora da se uradi, da su reforme prijeko potrebne.
Kada sam ja išla u školu, prije 30 godina, učenici su učili na sljedeći način: Imali
smo mnogo teških i obimnih knjiga, nastavnici su diktirali, mi smo pisali i prepisivali
sa table, učili napamet stvari koje ne razumijemo i koje ne volimo, i koje kasnije, u
životu, nismo bili u stanju da primijenimo. Mi smo mnogo učili, a malo mislili.
Žao mi je što vidim da se sistem nije mnogo promijenio.Naše škole su i dalje
tradicionalne, uprkos naporima mojih prethodnika.U tradicionalnim školama đaci
uče iz knjiga i slušaju tuđa mišljenja.Koliko ljudi je u stanju da sebi dočara izgled i
princip Borov modela atoma,na osnovu odslušanog predavanja, na osnovu
pročitanih definicja? Niko,ili veoma mali broj. Trebaju nam ideje,treba nam
kreativnost,emocije,identifikacija, individualizam, projekcije... U tradicionalnim
školama najbolji đaci su oni čiji je nivo kreativnosti nizak, emocionalna okosnica
skromna, a horizonti mašte ograničeni. Oslobođen spomenutih neprijatnosti, um
može bolje da uskladišti sve one pojmove koje uređujemo strogo i precizno.
Mnogo ćemo bolje zapamtiti, usvojiti, shvatiti nešto ako sami dođemo do nekog
saznanja. Ako kroz eksperiment izvedemo zaključak o nekom zakonu, kasnije ćemo
se sjetiti eksperimenta, a tako i zakona. I trebaju nam opremljeni kabineti,
laboratorije, pomoćna sredstva. Naravno da to zahtijeva finansijska ulaganja, ali
Nelson Mendela je jednom rekao: ,,Ako mislite da je obrazovanje skupo, sačekajte
da vidite koliko košta glupost." Časovi u reformisanim školama su obojeni
razgovorom,prijatnom atmosferom, vježbama, kvizovima, isprekidani poučnim video
snimcima. Profesori su zadovoljni,ohrabruju učenike,učenici su motivisani za rad i
postižu dobre rezulate. Teži se razvoju stepenosti u učenju,ne hijerarhijskom
pristupu. Uči se stalno, konstantno. Ne za ocjenu, već za znanje.
Moramo da odbacimo stare principe: da je ćutanje zlato,da najpametniji znaju
sve i da su oni koji postavljaju pitanja neinteligentni. Nisu najpametniji oni koji ništa
ne pitaju. To su najslabiju ljudi, oni koji se najviše boje. Oni koji žele da napreduju,
postavljaju pitanja i uče na greškama. Treba da se kaže i mora da se pita. Ko bude
ćutao i klimao glavom,neće daleko stići. A mi upravo to i radimo. Ćutimo i klimamo
glavom na slabosti našeg obrazovanja.
Nisu, gospodo, ocjene najvažnije.Ne moraju svi da znaju sve o svemu. Ali
svako ima dara i potencijala za nešto. Možda među nama ima pijanista ili solista
kojima u životu nikada neće trebati hemija. Možda je tu i nekoliko preduzetnika
kojima za uspjeh u poslu nijesu važne ni istorija,ni književnost.Svakome mora biti
data prilika.Uspješnost se ne mjeri time koliko odgovora znaš, već kako se nosiš sa
situacijom kad ne znaš odgovor. Vodič ka istini i svjetlosti je intuicija, čak i kad je
varljiva i pogrešna,ona je dokaz da čovjek misli.
Amandmani i konkretni koraci koje predlažem:
1. Udžbenici: Kada sam ja išla u školu, svi učenici jednog razreda u
državi koristili su iste udžbenik iz jednog predmeta, bez obzira na potrebe,
želje, mogućnosti i razlike koje postoje među učenicima različitih područja.
Zavod za udžbenike mora napraviti plan koji obuhvata više udžbenika, kako bi
nastavnici i učitelji odabrali najbolje za svoje učenike.
2. Raspored časova: Maksimalan broj časova za učenike osnovnih
škola u jednom danu je 5, a za srednju školu 6. Raspored časova kreiraju
razredne starješine odjeljenja sa predstavnicima svih odjeljenja.
3. Prostor za učenje: Atmosfera i prostor u školi moraju biti prijatni i
udobni, da se učenici zaista osjećaju kao kod svoje kuće. Jer škola treba da
im bude upravo to-druga kuća. Moraju postojati kantine, kuhinje, sportski
tereni...
4. Predmeti: Svaki učenik bira predmete za sebe. Maksimalan broj
premeta koje učenik može odabrati je 10, sa tim da postoje 4 obavezna
predmeta: Matematika, Maternji jezik i književnost, Istorija i jedan strani jezik.
5. Vannastavne aktivnosti: Svaki učenik ima pravo na tri vannastavne
aktivnosti. Škola predlaže listu u dogovoru sa nastavničkim vijećem i
učeničkim parlamentom.
6. Ocjenjivanje: U reformisanim školama praktično da ne postoji
ocjenjivanje. Postoje samo projekti i zadaci. Na kraju polugodišta učenik
dobija procjenu svojih sposobnosti i učinka, kako u individualnim projektima,
tako i u grupnom radu.
7. Školska godina: Nema rokova ni ograničenja. Država i vlada neće vršiti
pritisak na Ministarstvo, mi nećemo pritiskati direktore škola, škole neće
pritiskati nastavnike i učitelje, a oni neće vršiti pritisak na učenike. Nastavnici
sve rade kad misle da je pravo vrijeme za nešto. Nema pritisaka, nema stresa,
treme, nespavanja, preforsiranja.
8. Roditeljski sastanci: Odvijaju se jednom mjesečno,uz obavezno
prisustvo učenika i oba roditelja. Razredni starješina obavlja individualni
razgovor sa roditeljima i učenikom.
9. Obavezna posjeta školskom psihologu/pedagogu: Mentalno
zdravlje i duševno stanje naše djece je prioritet broj jedan. Nije važno ni
zaposlenje, ni znanje, ni reforme. Ako nam djeca nijesu srećna i zdrava, onda
sve nema smisla. Posjeta školskom pedagogu/psihologu je obavezna 2 puta
mjesečno,čak i za djecu koja smatraju da nemaju probleme. Tako ćemo
ohrabriti djecu koja stvarno imaju probleme.
 10. Saradnja: ključna stvar na kou se oslanjaju moji planovi. Ne
možemo uspjeti ako ne sarađujemo. Vlada, Ministarstvo prosvjete, škole,
nastavnici, učenici-svi moramo sa sarađujemo i da izgradimo zdrave,
prijateljske odnose. Jedino na taj način ćemo uspjeti da izgradimo sistem u
kojem su svi srećni i zadovoljni i koji proizvodi ljude koji misle svojom glavom.
Završiću svoj govorom jednom poznatom izrekom mudrih starih Grka:
„Ako Atina ne bude imala obućara, Atinjani će hodati bosi. Ako ne budu imali
krojača, Atinjani će biti goli. A ako Atina ne bude imala učitelja - neće biti
Atinjana.“