Marko Trogrlić

Dalmacija u 19. stoljeću

AD USUM STUDENTORUM
a.a. 2014./2015.
SAD R ŢAJ

Predgovor
Uvod

1. Urbs superba cadit, ruit Republica: (1797. – 1814.)

1.1. Propast mletaĉke vlasti i habsburško zaposjedanje
1.2. Prva austrijska vladavina: provizorij s dobrim ţeljama
1.3. Francusko razdoblje (1805. – 1814.)
1.3.1. U sastavu Talijanskoga kraljevstva (1805. – 1809.)
1.3.2. Ilirske Pokrajine (1809. – 1813.)

2. Restauracija (1814. – 1848.)

2.1. Unutarnja organizacija
2.2. Politiĉki izazovi
2.3. Predindustrijsko gospodarstvo
2.4. Kultura, ideologije, školstvo
2.5. Drţava i Crkva

3. Revolucija, neoapsolutizam, preporod (1848. – 1882.)

3.1. Revolucija 1848.
3.2. Neoapsolutizam (1851. – 1860.)
3.3. Ustavni ţivot: preporod (1861. – 1882.)
3.3.1. Liberalna unija
3.3.2. Općinski izbori
3.3.3. Pohrvaćenje pokrajine
3.3.4. Osvajanje Sabora 1870. godine
3.3.5. Utjecaj sloma Burze (Börsenkrach)
3.3.6. Hrvatski kralj u Dalmaciji
3.3.7. Pad splitske općine
3.4. Mihovil Pavlinović: Neumrli osviestitelj hrvatske misli
3.5. Miho Klaić: Odlučni zatočnik svih narodnih prava
3.6. Juraj Biankini: Dalmatinski Demosten

4. Izazovi modernosti (1882. – 1914.)

4.1. Doba „politike mrvica“
4.2. Ograniĉena modernizacija
4.2.1. Gospodarstvo
4.2.2. Socijalne strukture
4.2.3. Školstvo, zdravstvo, kultura
4.3. „Novi kurs“

5. Veliki rat (1914. – 1918.)

5.1. Morituri vos salutant
5.2. Finis Austriae
Zakljuĉak

Bibliografija: Dalmacija u 19. stoljeću

1. Bibliografija uz prvo poglavlje – Urbs superba cadit, ruit Republica: (1797. – 1814.)
2. Bibliografija uz drugo poglavlje – Restauracija (1814. – 1848.)
3.Bibliografija uz treće poglavlje – Revolucija, neoapsolutizam, preporod (1848. – 1882.)
4. Bibliografija uz ĉetvrto poglavlje – Izazovi modernosti (1882. – 1914.)
5. Bibliografija uz peto poglavlje – Veliki rat (1914. – 1918.)
 Dalmacija u 19. stoljeću

Predgovor

Ulazeći postupno u sveuĉilišnu nastavu i znanstveni rad sabirao sam mnoštvo toga što
su moje starije kolegice i kolege proteklih desetljeća i godina marno i istraţivali i pisali, a tiĉe
se povijesti Dalmacije u „dugom“ 19. stoljeću. To sam slagao u svojim zapisima koje sam
onda nadograĊivao vlastitim istraţivaĉkim rezultatima i zakljuĉcima, kao materijal za kolegij
„Hrvatska povijest 19. stoljeća“ koji sam predavao najprije na Odjelu za povijest Sveuĉilišta u
Zadru, zatim na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu od 2002. godine do danas.
To je po „starome“, „predbolonjskom“ studijskom programu bio dvosemestralni kolegij; po
„novome“, „bolonjskom“ studijskom programu on je tek jednosemestralan. Po „starom“ se
programu moglo i više i dublje. Po „novom“ se mora kraće i saţetije... Vremenski nedostatak
za dublje zahvaćanje u nastavnu materiju te ograniĉenost na saţetiju razradbu u novom
ustroju studija za ovu tako kompleksnu i široku materiju kakva je ona iz kolegija „Hrvatska
povijest 19. stoljeća“ dijelom sam, svih ovih godina, nadoknaĊivao izbornim kolegijima koje
sam na studiju povijesti nudio i izvodio, i to u prvom redu kolegij „Hrvatski narodni preporod
u Dalmaciji“. Tako je ovaj tekst nastao kao plod sveuĉilišne nastave povijesti. No ovdje su,
dakako, na naĉin prikladan ovakvu sintetskom štivu, ugraĊeni i neki rezultati mojih vlastitih
istraţivanja, objavljene i neobjavljene graĊe, te išĉitavanja literature na hrvatskom i drugim
jezicima, napose njemaĉkom. Ponajprije je rijeĉ o radovima koji su nastali bavljenjem dvama
znanstveno-istraţivaĉkim projektima financiranima od Ministarstva znanosti, obrazovanja i
sporta Republike Hrvatske: u prvom redu mislim na znanstveno-istraţivaĉki projekt
„Dalmacija i beĉke središnje institucije u 19. stoljeću“, kojem sam tijekom proteklih nekoliko
godina bio glavnim voditeljem, te zatim na projekt „Dalmacija za francuske uprave (1806. –
1813.)“ kolege Josipa Vrandeĉića kao glavnog voditelja, na kojem sam bio jednim od
suradnika. Zahvaljujući upravo tomu, i sadrţajno ali i financijski, u dobroj mjeri omogućen je
nastanak i objava ovog teksta. On je stoga u prvom redu namijenjen studentima studija
Povijesti da im, uz druge vrijedne priruĉnike s podruĉja hrvatske povijesti 19. stoljeća, posluţi
kao studijska literatura, ali i svim kolegicama i kolegama iz naše povijesne struke te svim
ljubiteljima povijesti i povijesnih tema, kao svojevrsni pregledni, temeljni uvod u bogato ali
kompleksno dalmatinsko 19. stoljeće.
Srdaĉno zahvaljujem recenzentima ove knjige. Napokon, zahvaljujem svojim
kolegicama i kolegama s našega splitskog Odsjeka za povijest, kako nastavnicima ĉlanovima
Odsjeka, tako i mojim bivšim i sadašnjim studenticama i studentima. Naše zajedniĉko
bavljenje temama iz povijesti Dalmacije u 19. stoljeću bilo mi je najveći poticaj za
sastavljanje ovog teksta. Stoga ovu knjigu upravo njima i posvećujem.

Marko Trogrlić
Uvod

Ubrzo nakon pada Mletaĉke Republike i nakon kratkotrajne anarhije, nekadašnji

mletaĉki dalmatinski posjed zaposjele su austrijske trupe pod zapovjedništvom generala
Matije Rukavine. Tim se dogaĊajima otvara ova sinteza. Uvrijeţena periodizacija ovdje je u
svojoj biti zadrţana. Zbog mnoštva graĊe, i u njoj prisutnih podataka, datuma, dogaĊaja i
protagonista, kombiniran je ovdje svojevrsni sintetsko-horizontalni i analitiĉko-vertikalni
pristup i razradba. To znaĉi da se ponegdje u tekstu išlo na općenitije preglede, a ponegdje u
dublje poniranje, a sve u svrhu da se saĉuva preglednost teksta i njegova prohodnost kako bi
se ĉitatelju ove materije omogućio koliko je moguće cjelovitiji, ali istodobno pregledan, jasan
i zaokruţen uvid, koji ga neće zamarati nepotrebnim i koji će mu, nadamo se, omogućiti
ovladavanje onim bitnim. Tekst je distribuiran u poglavlja i potpoglavlja koja već u samom
svojem naslovu naznaĉuju temeljnu misao. Naglasak je dan na doista temeljne procese,
poglavito s gledišta politiĉke, ali i svake druge modernizacije. Duţno mjesto u tom okviru
pripada dalmatinskim nacionalno-politiĉkim procesima, zbivanjima i odnosima. No
cjelovitost ove slike i ispravna kontekstualizacija zahtijevale su ĉesto referiranje na odnose sa
središnjicom i s njome povezanim općim procesima. Valjalo je obuhvatiti ovdje i upravu i
gospodarstvo i kulturu, i školstvo i zdravstvo i socijalne strukture, i politiĉke izazove starijeg i
novijeg datuma kao i vjerske zajednice, dalmatinske protagoniste i odnose, ali i one beĉke. I
sve to u po sebi vrlo razliĉitim i vrlo kompleksnim okvirima i odnosima kakve, da ilustriramo
svu tu kompleksnost – susrećemo u jednoj i drugoj polovici stoljeća, i prije 1814. i nakon nje,
i za revolucije i za neoapsolutizma, i u poslijenagodbenom razdoblju sve do Prvoga svjetskog
rata, za njegova trajanja i sve do njegova kraja, ĉime se i zakljuĉuje ovaj tekst. Ţeljelo se
dakle ovdje kontekstualizirati Dalmaciju i njezine prilike u sve to zajedno a da se nju ipak „ne
izgubi iz vida“, nego, štoviše, da je se u svemu tomu „saĉuva“, istakne i prikaţe u njezinim
unutarnjim i vanjskim odnosima, u njezinim usponima i padovima, specifiĉnostima i
zajedniĉkim mjestima. Dalmacija je, dakle, ovdje u središtu pozornosti i ono što ju je u
bitnom oblikovalo u razdoblju od pada Mletaĉke Republike do pada Austro-Ugarske
Monarhije. Svakako je ovdje bilo vaţno, kao svojevrsni pars pro toto – barem za preporodno
razdoblje, donijeti saţeti misaoni i politiĉki profil trojice njegovih protagonista – Pavlinovića,
Klaića i Biankinija.
Sinteze, duţe ili kraće, uvijek su takve da sabiru rezultate prethodnih, brojnih radova
te u prvom redu trebaju istaknuti ono što je doista temeljno i što kao takvo valja povezati u
smislenu cjelinu. Tako se ovaj tekst moţe definirati i kao svojevrsna skica ili kraći idejni nacrt
za jednu moguću, ali daleko širu, temeljitiju i razraĊeniju sintezu koja će se moţda jednog
dana roditi.
1. Urbs superba cadit, ruit Republica (1797. – 1814.)

1.1. Propast mletačke vlasti i habsburško zaposjedanje

Apokaliptiĉki tonovi izraţeni versom Urbs superba cadit, ruit Republica – Pada oholi
grad, ruši se država pratili su suton Republike sv. Marka, dopirući i do njezina dalmatinskog
posjeda. Njenim padom 1797. zapoĉinje „dugo“ 19. stoljeće i u Dalmaciji i u Boki, a sluĉaju
Dubrovnika, ulaskom Francuza u grad 1806. godine.
Nakon što je Napoleon 12. svibnja 1797. godine srušio Mletaĉku Republiku, uslijedilo
je mjeseca dana poslije, na Tijelovo 15. lipnja, revolucionarno vrenje i u Dalmaciji u kojem je
na njenim ulicama i trgovima pogubljeno desetak navodnih jakobinaca. Tada su se već jasno
izoštrila tri ishodišta moći koja će se boriti za vlast nad Pokrajinom. Prvo je ĉinila nova
profrancuska mletaĉka vlada nazvana Municipalità provvisoria u kojoj Dalmatinci poput
Giovannija Bujovića, braće Ivana Luke i Dominika Garagnina ili Ivana Kreljanovića
Albinonija igraju vaţnu ulogu. Izaslanici te nove vlade otplovili su fregatom na misiju u
Dalmaciju, ali nisu uspjeli pridobiti stanovništvo na vjernost sada demokratskoj Republici.
Pokrajinu je dobrano uskomešao povratak oko 10 000 njenih vojnika iz Venecije, 17. svibnja
iste godine. Oni su donijeli vijesti o francuskim bezboţnicima pred vratima svoje stare
prijestolnice. Ulje na vatru nadolilo je vatreno Proglašenje narodu dalmatinskomu
dalmatinskog franjevca fra Andrije Dorotića koji je novu mletaĉku vladu takoĊer predstavio
kao stranu, bezboţnu i neprijateljsku. U njemu on poziva na uspostavljanje samostalne drţave
ili na sjedinjenje s nekom drugom. S tim proglasom on stiţe u Split 12. lipnja 1707., širi ga
munjevito diljem Dalmacije te u Splitu, neuspješno, pokušava uspostaviti gradsko
poglavarstvo u koje bi ušli svi društveni slojevi. Ovdje su se Varošani oborili na pukovnika
Matutinovića pod optuţbom da je pristaša mletaĉke demokratske vlade i da u gradu kani
zasaditi „drvo slobode“ te su ga, zajedno sa suprugom, pogubili, a njegovu glavu postavili na
trg. U Trogiru su 15. lipnja teţaci nasrnuli na profrancuske plemiće i njihove palaĉe. U
Šibeniku su tri dana poslije stanovnici predgraĊa provalili u grad gdje su ubili francuskog
konzula Nikolu Bartolettija, njegovu suprugu i nekoliko vojnika mletaĉke kumpanije na
odlasku. Nakon kratkotrajne anarhije, politiĉki su ipak prevladali pripadnici drugog ishodišta
– proaustrijski naklonjeni graĊani i plemići koji su bezvlašće nastojali obuzdati pozivima caru
i kralju Franji I. i njegovim generalima u Lici da zaposjednu Dalmaciju. Njihov je politiĉki
cilj bio vratiti pokrajinu u naruĉje beĉkog dvora, ali i hrvatsko-ugarske krune sv. Stjepana
(nostra sacra corona hungarica), ĉime bi došla pod izravnu upravu Zagreba i Pešte.
Franjevaĉki ţupnici iz Dalmacije, uime naroda iz 84 ţupe koje su opsluţivali, preko svojeg
provincijala fra Paškala Sekule u dokumentu nastalom u samostanu u Karinu, „izraţavaju
svoju ţivu ţelju da budu sjedinjeni s narodima i s kraljevinom Hrvatskom, s kojom su prije
bili kao pridruţena strana, sjedinjeni s krunom i kraljevstvom Ugarske“. Ovaj dokument već
spomenuti fratar Dorotić sobom će ponijeti u Beĉ kako bi ga uruĉio Habsburgu. I Julije
Bajamonti poloţit će 16. lipnja, uime svih Splićana (Universorum Spalatensium nomine),
zakletvu Franji I. kao hrvatsko-ugarskom kralju, u ĉiju će novu steĉevinu tijekom srpnja sa
svojim trupama umarširati njegov hrvatski general Matija Rukavina kako bi je zauzeo.
I prije ovoga vojnoga habsburškog zauzeća sudbina Dalmacije bila je zacrtana za
diplomatskim stolom: najprije na preliminarnim pregovorima u Leobenu u travnju 1797.,
ĉlankom 6. preliminarnog mira kojim je Napoleon Dalmaciju prepustio Habsburgu u zamjenu
za belgijski posjed, a zatim i definitivno mirovnim sporazumom u Campoformiju sklopljenom
sa 17. na 18. listopada iste godine. Na sveĉanosti uspostave nove dalmatinske vlade u Zadru
1789. fra Dorotić pozvat će vladu da bude „obnovitelj slavnog glasa staroga imena
hrvatskog“. I premda su hrvatski legitimisti na svojim skupovima polagali zakletvu Franji I.
kao ugarskom kralju, Beĉ je vrlo odluĉno i vrlo brzo politiĉki slomio ovaj pokret. Doista, u
trenutku kada se raspletalo stanje na talijanskom bojištu, Habsburzi nisu ni ţeljeli niti su
mogli dopustiti ovaj legitimistiĉki prougarski pokret. Tradicionalno jaku ugarsku stalešku
opoziciju nije se nipošto smjelo dodatno osnaţiti juţnim dalmatinsko-jadranskim krilom.
Treće politiĉko ishodište bilo je takoĊer proaustrijski nastrojeno. Zagovaralo je izravnu
podloţnost Dalmacije Beĉu. Smatralo je da prosvjetiteljski napori Habsburgovaca jamĉe više
slobode i socijalne pravde od vlasti ugarskih magnata i njihovih dalmatinskih simpatizera.
Bilo je stoga preteţno socijalnog karaktera, a nije imalo ni pravog voĊe. Svoje je konkretno
obliĉje dobilo u pobuni braĉkih teţaka protiv plemstva, njihovih povlastica i prava nad
pašnjacima i šumama, koju je smirio general Rukavina sredinom srpnja 1797.
Postavljanjem grofa Raimonda Thurna za prvoga civilnog upravitelja Dalmacije, a
Rukavine tek za vojnog, Habsburgovci su pokrajinu jaĉe priĉvrstili uza se, osigurali je kako
od socijalnih nemira tako i od revolucionarnih ideologa s jedne te hrvatskih legitimista s
druge strane. Beĉ je Dalmaciju odavno, još od kliško-uskoĉkih epizoda, imao na obzorju,
smatrajući se legitimnim nasljednikom Zvonimirova prava i njegove hrvatske krune.
Napoleonski pak ratovi nametnuli su mu drugo rješenje, daleko od toga prava, naime, pravo
maĉa (ius gladii). Francusko-austrijski mir na kraju Druge koalicije u Lunévilleu 1801.
godine potvrdio je Dalmaciju kao campoformijsku steĉevinu.

1.2. Prva austrijska vladavina u Dalmaciji: provizorij s dobrim željama

Prva austrijska uprava u Dalmaciji po svojim je dometima ostala nedoreĉenim

razdobljem, upravo provizorijem. Monarhija je bila usredotoĉena na protufrancuske koalicije i
svoje posjede u Italiji i na Rajni. Bila je nespremna za brza i temeljita reformska upravna
rješenja. U Zadru je krajem 1797. u bivšoj mletaĉkoj Providurovoj palaĉi organizirana njena
središnja zemaljska vlast: Carsko-kraljevska dvorska komisija za Istru, Dalmaciju i Albaniju
na ĉelu s grofom Thurnom, nadleţna za upravu, financije i sudstvo. U Boki se i dalje zadrţala
vojna uprava na ĉelu s generalom Thomasom Bradyjem, a koja je bila neovisna od zadarske
vlade. Uskoro se, 1. sijeĉnja 1798., iz nadleţnosti te Dvorske komisije izdvojilo sudstvo koje
je preuzeo Apelacijski sud za graĊanske i kaznene sporove. Time je barem, na najvišoj razini,
zapoĉeo proces odvajanja upravnih i sudskih poslova, no on se nije protegnuo na niţe razine.
Mjesec dana poslije stare su mletaĉke komune i okruzi zamijenjeni s dvadeset dva kotara ili
tzv. mjesna starješinstva (Superiorità locale). Oni su pak i dalje, poput nekadašnjih mletaĉkih
upravnih jedinica s kojima su se i teritorijalno poklapali, obnašali izvršnu i sudsku vlast. Stare
su venecijanske rektore zamijenili sudci upravitelji (giudice dirigente), zajedno s jednim do
dvojice prisjednika (assesori) i kancelara. Na niţoj su razini naredbe i dalje provodili
pripadnici teritorijalne straţe, odnosno pukovnici i serdari, zaduţeni i za parniĉke postupke u
procesima manje vrijednosti, ubiranje desetine te odrţavanje mira. Raimondo Thurn dao je
sredinom 1799. ostavku na svoj poloţaj u Dalmaciji. Dalmacija je pak podvrgnuta upravi
nadvojvode Karla, habsburškog vojskovoĊe koji je ratovao na Rajni protiv generala Jourdana.
Rat je osjećala trpeći upade talijanskih gusara pod francuskom vlašću. U Zadru je o civilnim
poslovima pokrajine skrbio vladin savjetnik Giambatistta Rinna, a o vojnim i dalje general
Rukavina.
Dolazak Francuza na zapadni Jadran otkrio je i slabost Dubrovaĉke Republike. Grad je
tijekom 18. stoljeća obnovio svoju pomorsku veliĉinu na Mediteranu, ali su stari politiĉki
sustav i nova iskušenja zahtijevali modernizaciju koja je nadilazila snage njegove podijeljene
vlastele. Tijekom 1799. i 1800. suoĉio se i s Konavoskom bunom koju je vlastela ugušila
prijeteći ustanicima austrijskom vojskom iz Boke te turskom iz Hercegovine. Vlada je,
opravdavajući se praznom blagajnom zbog prisilnih posudaba francuskim pomorskim
ĉasnicima koji su se zalijetali do grada, konavoskim kmetovima nametnula obveznu kupnju
soli po visokoj cijeni. No za pobune su na vidjelo izbile i druge razne zloporabe poput duge
tlake, sluţenja na brodovima, kao i beskrupulozni nasrtaji na njihove kćeri u plemićkim
domovima. Ta je buna, u kojoj je, kako je reĉeno, dubrovaĉka vlastela nastojala uposliti
austrijsku vlast na vlastitom teritoriju, otkrila unutarnje slabosti Republike upravo uoĉi
Napoleonove epizode na istoĉnom Jadranu. Nakon završetka rata s Austrijom 1801. u kojem
je Napoleon stabilizirao svoje dobitke u Njemaĉkoj i sjevernoj Italiji, u Dalmaciji je s mnogo
entuzijazma nastupio guverner grof Peter Goëss kojega će se poslije Dalmatinci u svojim
brojnim prigodnicama sjećati kao „dobrog oca“ pokrajine. Za svoje je kratkotrajne
dvogodišnje uprave svoje napore usmjerio planiranju modernizacijskih mjera. Tako će htjeti
objediniti brojne ali siromašne fondove Javne dobrotvornosti kako bi ih pretvorio u temelje
novoga socijalnog sustava. TakoĊer će poraditi na cijepljenju stanovništva protiv ţute
groznice kao i poboljšanju rada sudskog sustava općenito. Goëss će poduprijeti i rad
sposobnog splitskog inţinjera Frane Zavorea, kako bi se dovršila cesta od Zadra do Knina.
Poĉetni napori za reformu poloţaja crkvenih institucija, njihova djelovanja i dosega te s njima
povezanih brojnih tradicija, poglavito pak Goëssova nastojanja oko jaĉanja pokrajinske
trgovine, dirnuli su u Dalmaciji u snaţno ukorijenjene višestoljetne privilegije te zadarskoj
vladi stvorili jaku unutarnju opoziciju. Njoj su se pridruţili i seljaci, neskloni mjerama
naloţena cijepljenja, ali i onima za pošumljavanja goleti. Goëss je ustuknuo pred pritiscima
dalmatinske oporbe i Beĉkog dvora te je 1804. dao ostavku. Naslijedio ga je Irac general
Thomas Brady, prije aktivan u Boki, koji je sjedinio vojnu i civilnu vlast u Dalmaciji. On je
nastupio uoĉi sklapanja Treće protufrancuske koalicije 1805. koja je razriješena 2. prosinca
Trocarskom bitkom kod Austerlitza u kojoj je Napoleon pobijedio ruskog cara Aleksandra I. i
austrijskog Franju I. Poţunskim mirom od 26. prosinca 1805. istoĉna obala Jadrana, od
Venecije preko zapadne Istre, Dalmacije pa do Mletaĉke Albanije, došla je u francuske ruke.
Kratkotrajno razdoblje prve austrijske uprave u Dalmaciji, priznat će to i povjesniĉar
francuske epizode u Dalmaciji Paul Pisani, ostavilo je iza sebe brojne reformske planove. No
oni će ostati mrtvim slovom na papiru. Ipak, mnogobrojni napori Goëssove administracije na
polju prosvjete, sudstva ili gospodarstva, budućnost će pokazati, dokazuju da oni nipošto nisu
bili uzaludni. Zahvaćen je širok spektar pitanja. Ona će potaknuti velike ideje. Dandolo će iz
njih crpiti svoje reformske zahvate jer su mu njihovi nacrti ostali nadohvat ruke. Zatekao ih je
u Zadru te ništa osobito novoga nije morao domišljati. Goëssovi prijedlozi bili su mu sjajna
startna osnovica. Put prema modernizaciji pokrajine bio je poravnan, smjer kretanja uglavnom
zacrtan. Nova istraţivanja i prouĉavanja stanja u zemlji nije trebalo raditi. Nesklone unutarnje
i vanjske politiĉke, gospodarske i vojne prilike, kao i – ne manje – nezainteresiranost
središnjih beĉkih vlasti onemogućili su realizaciju dobrih ţelja kratkotrajne ali vaţne prve
austrijske vladavine Dalmacijom.

1.3. Francusko razdoblje (1805. – 1814.)

1.3.1. U sastavu Talijanskoga kraljevstva (1805. – 1809.)

Dok je Dalmacija za Austriju imala povijesno-legitimistiĉko, za Napoleona je imala

ofenzivno-geopolitiĉko znaĉenje. Pokrajina se, naime, protezala uza zapadnu granicu
Osmanskog Carstva, njegova novoga politiĉkog saveznika. Francuske trupe ušle su u
Dalmaciju sredinom veljaĉe 1806. preko austrijske Like, predvoĊene generalima Molitorom i
Lauristonom. Mirno su i bez otpora preuzele vlast. Samo se na jugu situacija otela kontroli jer
je unatoĉ mirovnim odredbama Poţunskog mira austrijski zapovjednik Ghislieri krajem
veljaĉe Boku prepustio Rusima, koji su vrebali s Krfa, pa je Lauriston na putu do Boke 26.
svibnja ušao u Dubrovnik. Ulazak Francuza u grad otvorio je dramatiĉnu bitku za Dubrovnik.
U njoj je ruski admiral Senjavin s rusko-crnogorskim postrojbama opkolio grad i pustošio
njegovo šire i uţe podruĉje. Tijekom lipnja trajale su svakodnevne, grĉevite borbe od Rijeke
Dubrovaĉke preko Gruţa i SrĊa do istoĉnih prilaza gradu u kojima je stradalo na stotine kuća
u Konavlima, Ţupi i predgraĊima. Drţava i grad našli su se u nemogućim uvjetima, kao ţrtva
borbi izmeĊu dviju zaraćenih strana koje oni nisu htjeli i koje zapravo nisu ni smatrali
svojima. Nakon potiskivanja Rusa u Boku u srpnju iste godine i njihova povlaĉenja iz zaljeva
nakon Tilzitskog mira 9. srpnja 1807., Francuzi su napokon ušli i u Kotor.
Za prvoga dalmatinskoga guvernera krajem travnja 1806. godine Carev posinak
Eugène Rose de Beauharnais, potkralj Talijanskoga kraljevstva koje je ukljuĉivalo i
Dalmaciju, imenovao je Mleĉanina Vincenza Dandola. Obranu Dalmacije Napoleon je
povjerio maršalu Augustu Marmontu, sposobnom i prokušanom vojnom zapovjedniku koji se
iskazao deblokadom Dubrovnika. Za razliku od razdoblja austrijske uprave u kojoj je general
Rukavina kao vojni zapovjednik ostao u sjeni civilnih guvernera, Marmont će zasjeniti
Dandola kao civilnog upravitelja pokrajine koji će nositi naslov glavnog providura.
Novi je glavni providur deset dana nakon dolaska u Zadar, 12. srpnja 1806. pokrenuo
tjednik Il Regio Dalmata – Kraljski Dalmatin, prve hrvatske novine, glasilo koje će izlaziti
usporedno na talijanskom i hrvatskom jeziku sve do 1. travnja 1810., u 176 brojeva i na 1392
stranice. U Dalmaciji ga je ĉekao dvostruki zadatak: ne samo pravno izjednaĉiti stanovništvo
pred zakonom i nametnuti modele u duhu Francuske revolucije i njezina zakonodavstva, nego
i podignuti Dalmaciju na razinu moderne europske zemlje. Bila je to ovdje na svojevrstan
naĉin ona vrsta misije i s njome povezanih mjera koje su se u drugim dijelovima Europe
dogodile već za prosvjetiteljstva. Nakon kratkog izvida na terenu tijekom rujna, Dandolo je
12. srpnja 1806. organizirao pokrajinsku upravu. Na njenu ĉelu bilo je Glavno providurstvo
(Provveditoria generale) sastavljeno od šest odjela: PravosuĊa, Javne uprave, Financija,
Vojnih poslova, Javne nastave i Raĉunovodstva. Svaki odjel imao je pododjele. Dekretom od
26. studenog 1806., koji je trebao stupiti na snagu 1. sijeĉnja 1807., izvršena je podjela
sudbene i upravne vlasti. Tek dakle krajem 1806. pokrajina je bila sreĊena i ustrojena, na ĉelu
joj je stajao glavni providur (Provveditore generale della Dalmazia). Upravno je pokrajinu
podijelio na ĉetiri okruţja (distretti): zadarsko, splitsko, šibensko i makarsko na ĉelu s
delegatima. Ovi su se dijelili dalje na kotareve (cantoni) s vicedelegatima na ĉelu. Na najniţoj
upravnoj razini Francuzi su ukinuli stara plemićka komunalna vijeća i uspostavili općine
(comuni), njih 25 u cijeloj pokrajini, ustrojili općinsku upravu (Amministrazione comunale) na
ĉelu s naĉelnikom (Podestà) kojoj pomaţe i koju nadzire općinsko vijeće (Consiglio
comunale). Posebno tijelo vlasti u Dalmaciji bio je njezin predstavnik (Residente), sa
zadaćom da pri središnjoj upravi Kraljevstva Italije štiti probitke Dalmacije.
Sudstvo je odvojeno od uprave i na najniţem stupnju povjereno mjesnim ili
pomirbenim sudcima smještenim u središtima okruga ili kantona. Prizivni su sudovi bili u
Zadru i Splitu, koji su ujedno bili i prve sudske instancije u graĊanskim kaznenim procesima.
Vrhovno je sudište imalo sjedište u Milanu. Duh novih francuskih zakona iz Code Napoléona
presaĊivao se u Dalmaciju polako, posebno u osjetljivim posjedovnim, nasljednim i
ţenidbenim poslovima. Stoga su ovdje koegzistirali i austrijski i metaĉki zakoni, makar ih se
prilagoĊavalo novom duhu i njegovim francuskim rješenjima. Odmah se poĉelo provoditi
naĉelo sudske jednakosti, uvoditi branitelje u kriminalnim, te odvjetnike u civilnim
parnicama. Uklanjaju se tortura i batinjanje.
Ovu upravno-sudsku reformu nosio je i provodio novi sloj profesionalne birokracije.
Unutar nje ĉinovnici su probirani po naĉelima obrazovanja i lojalnosti, struĉnih i ideoloških
kvalifikacija: svi su jednaki pred zakonom, ali nisu u obrazovanju i sposobnostima. No u
Dalmaciji je nova vlast zatekla malo domaćih ljudi koji su mogli udovoljiti struĉnim
kriterijima njezine uprave i zahtjevima novog svjetonazora. Stoga ona u pokrajinu kolonizira
birokraciju, dovodeći nove ljude iz Italije i Francuske. Stotine stranih ĉasnika i ĉinovnika,
ljudi novog reţima pristiglih ovdje izdaleka, povezuju masonske loţe poput one zadarske
Loge saint Jean de Jérusalem. U gradskim pak upravama dominiraju i dalje plemići. MeĊu
njima ima i austrofila. U Zadru se na općinskoj stolici smjenjuju uvjereni frankofili: poslije
graĊanina Triffona Pasqualija, dolaze plemići Pietro Vergada i Andrija Borelli, odlikovan od
Napoleona naslovom viteza Legije ĉasti. U Splitu su Francuzi dobili potporu istaknutih
frankofilskih plemićkih obitelji Grisogona, Cambija i Cindra, koji će poslije i oruţjem braniti
grad prigodom austrijskih prodora 1809. i 1813. Premda uzak sloj, domaća prosvjetiteljska
elita konstitutivni je dio temelja novog reţima. Nova vlast ukida drevne i brojne dalmatinske
bratovštine i ne sluteći da njihovim bespoštednim ukidanjem razara staro, stoljetno socijalno
tkivo. Po svojem ustaljenom revolucionarnom obrascu obraĉunava se i s crkvenim redovima i
kongregacijama. Crkve i samostane pretvara u drţavne urede i vojarne. U Splitu i Dubrovniku
nova je Uprava otvorila gradski geto proglasivši Ţidove ravnopravnim graĊanima, u pokrajini
uspostavila pravoslavnu crkvenu organizaciju sa sjedištem u Šibeniku što prošla mletaĉka, pa
ni kratkotrajna prva austrijska vlast nisu htjele. Napoleon je, na Dandolov prijedlog, 26.
oţujka 1810. za prvog episkopa pravoslavne eparhije u Dalmaciji imenovao Venedikta
Kraljevića, a za njegova vikara u Boki kotorskoj arhimandrita Gerasima Zelića.
Ustrojavanjem općina i Dalmatinskoga savjetodavnog vijeća (Consiglio generale della
Dalmazia) Francuzi su napravili iskorak prema svojevrsnoj predstavniĉkoj demokraciji
premda je vlada birala njegove ĉlanove, a delegati dirigirali i općinskom politikom i izbornim
rješenjima. No pokrajina je ostala bez ustavnih sloboda: ustav Talijanskog Kraljevstva nije se
protegnuo i do njenih obala. Ipak, do 1814. Francuzi su obavili temeljne upravno-sudske
zadaće u duhu racionalistiĉkog prosvjetiteljstva.
Gospodarska modernizacija, podvrgnuta strogo militaristiĉkim ciljevima, općenito
uzevši je izostala. Dandolo je na tragu prosvjetiteljske tradicije nastojao podići sve
gospodarske grane, osobito one temeljne: rudarstvo, poljoprivredu, solane i ribarstvo.
Osnovao je i trgovaĉku komoru u Splitu. Snizio je carine, te uspostavljao trgovaĉka
povjerenstva sa svrhom da postupno uklanjaju komunalne zapreke. Uspostavio je redovite
sajmove u Zadru, Splitu, Šibeniku i Makarskoj te organizirao poštansku sluţbu. Nova je
uprava teţila samodostatnosti Pokrajine temeljenoj na njezinoj poljoprivredi, eksploataciji
sirovina i izradi obrtniĉkih predmeta. Britanska pomorska blokada, koju će ojaĉati njihovo
osvajanje Visa 1808., povećala je Dandolovo ionako naglašeno zanimanje za poljoprivredu.
Ukidanjem Grimanijeva zakona 4. rujna 1806. seljaci su postali vlasnicima zemlje, ali su i
dalje plaćali drţavnu desetinu. U Dalmatinskoj zagori velik je broj zaduţenih seljaka bio
prisiljen zemlju prepustiti lihvarima i veleposjednicima. Dandolo ţeli naplatiti desetinu u
novcu, ali seljak nema kovanica. Ostalo mu je dakle da po starom i dalje goni desetinu u
plodinama u drţavne magazine u Primorju.
I u Dalmaciji su Francuzi prionuli povezivanju prostora izgradnjom prometnica.
Marmont je do 1809. pod tehniĉkom upravom generala Blancharda, inţenjera Gelića, a po
izvedbenim projektima već navedenog Zavorea, izgradio „Napoleonovu cestu“ od Velebita do
Albanije u duljini od 250 milja, uz sudjelovanje puĉanstva kopnene i primorske Dalmacije.
UreĊena je i karavanska cesta Split – Sinj – Livno kojom je godišnje iz Bosne u Dalmaciju
stizalo oko 80 000 konja sa ţitom, voskom, ţeljezom i vunom, a iz Dalmacije u Bosnu
odlazilo milijun libara soli. Rezultati su ovdje bili znaĉajni. Dok je 1805. Austrija s Paga
izvukla 4 267 400 velikih libara soli, Dandolo će povećavati proizvodnju: godine 1806.
izvuĉeno je 5 707 400 velikih libara, 1807. ĉak 14 250 000 libara, a 1808. deset milijuna.
Monetarnom politikom vlada je nastojala srediti šarenilo novca u optjecaju
Pokrajinom: na trţištu se plaćalo dubrovaĉkim dukatima, turskim pijastrima, mletaĉkim
cekinima, austrijskim karantanima i dalmatinskim gazetama. Dok su za mletaĉke vladavine
godišnji prihodi – rashodi bili izbalansirani na milijun lira, za prve pak austrijske na dva
milijuna, za francuske uprave oni rastu na ĉetiri milijuna lira. Modernizacijski temelji trebali
su poĉivati na obrazovnoj reformi. Ishodište joj je ĉinila Uredba o školama od 22. lipnja 1807.
Njome je utemeljen zadarski Licej, sedam gimnazija, ĉetiri sjemeništa te ĉetrdeset puĉkih
škola. Zapoĉinju i sustavna hidrografska, geografska, vojnopomorska istraţivanja Jadrana i
primorja na kojima je angaţirano prvo ime francuske kartografije: Charles-François
Beautemps-Beaupré.
U Dubrovniku se francuska vlast oslonila na plemiće. Oni su, doduše, u odnosu na
dalmatinske frankofile, bili blijedoga ideološkog naboja, no novoj su vlasti bili lojalni zbog
zaštite od Rusa i Crnogoraca, ali i zbog oĉekivanih drţavnih namještenja jer su zbog gubitka
flote i financijskog sloma zapali u bijedu. Okupljali su se oko guvernera Ivana Dominika
Garagnina, vrsnog organizatora, ali i beskrupuloznog upravitelja, koji je preuzeo vlast nakon
sluţbenog ukidanja Republike 31. sijeĉnja 1808. MeĊu lokalnim frankofilima koji su se
nalazili u svim jaĉim vlastelinskim rodovima, isticao se Antun Sorgo (Sorkoĉević), diplomat i
gradonaĉelnik, s utjecajnim društvenim vezama. Njega je Senat imenovao opunomoćenikom
Republike u Parizu. Osim Sorga, Francuzima su bili naklonjeni i Marin Bona (Bunić), sudac
Prvostupanjskog suda (Tribunale di prima istanza) i njegov brat Vlaho koji su i aktivni
ĉlanovi lokalne masonske loţe L'Étoile Illyrienne sluţbeno osnovane 30. oţujka 1810. pod
otkriljem velike loţe Grand Orient de France. Ivan Vlaho Bosidari (Boţidarević), trgovac
ţitom i pripadnik najbogatije dubrovaĉke plemićke kuće s velikim kapitalom, zemljama,
kućama i kmetovima, jedan je od istaknutijih ĉlanova ove loţe kojoj od vlastele tek rijetki
pristupaju. GraĊane pak predvodi odvjetnik Rafo Andrović. Njegov je dom sastajalište uĉenog
i slobodoumnog graĊanskog svijeta kojemu pripadaju otac i sin Chersa, Ivan i Antun
Kaznaĉić, braća Luko i Vlaho Stulli, kirurg Niko Picelj te Baldo Trojani, bogati graĊanin i
trgovac kojemu se i nova vlast ĉesto utjeĉe za financijske transakcije.
Francuski modernizacijski zahvati izazivaju u pokrajini otpor koji sve više raste. Njega
je potrebno razmatrati u širim okvirima europske reakcije. Dandolov dekret o novaĉenju u
Dalmatinsku legiju od 27. srpnja 1806. izazvao je pobunu u Splitu i okolici. Nju su potaknuli i
Rusi, a ugušio ju je brigadni general Milošević. Ukazom od 9. prosinca 1807. nareĊeno je
novo novaĉenje koje je potaknulo masovan bijeg mladih ljudi u austrijsku Liku. Mnogo je pak
ozbiljnija bila Poljiĉka buna u proljeće 1807. Ona je izbila na poticaj Rusa utvrĊenih na
srednjodalmatinskim otocima, a ugušena je brutalnim i koordiniranim akcijama lokalnih
francuskih snaga. Otpor Poljiĉana ukidanju njihovih stoljetnih trgovaĉkih i samoupravnih
prava uklapa se takoĊer u sliku globalnih antifrancuskih napora, kako austrijsko-ruskog
otpora, tako i napora za destabilizaciju Napoleonova saveznika Osmanskog Carstva.
O nemirnoj pokrajini kojom je upravljao, Dandolo je za svaku godinu svojeg
sluţbovanja ostavio izvješća. Kapilarno iscrpna kao godišnji sumarni pregledi, više
programatski spisi no sinteza ostvarenoga, slana su Napoleonu. Ona saţimaju i organizaciju
sudstva i upravnog sustava. Opisuju i teritorijalne snage, ali i stanje kulture, javne nastave i
javne dobrotvornosti. Ne zaobilaze ni temu civilnih ni vojnih davanja, jednako kao što
prikazuju financije, njihovo aktivno i pasivno stanje, primitke i izdatke. Predlaţu sredstva za
podizanje općeg napretka, jednako kao što sondiraju prepreke koje bi valjalo ukloniti (ostacoli
da rimovere). Dandolo će uoĉiti lošu napuĉenost Pokrajine, posljedicu kako povijesnih
neprilika tako i njena unutarnjeg ustroja, naglasiti potrebu abolicija dosadašnjih agrarnih
zakona, osloboĊenje od obveza, teret kolonatskih odnosa, pledirati za omogućavanje
nasljedstva takoĊer i ţenskoj djeci te za njihov udio u oĉevini. To će, mislio je, donijeti
brojnije brakove, oni pak porast puĉanstva, a ono opet porast agrarne proizvodnje, agrarna
pak proizvodnja opet porast puĉanstva i tako redom... Predloţit će kao nuţnost kolonizaciju
Dalmacije koja bi po njemu po svojoj ekstenziji i poloţaju, po svojim fiziĉkim kvalitetama,
mogla imati i uzdrţavati brojnije puĉanstvo, marljivo i zauzeto. „U broju od 250 000“,
naglasit će, „moglo bi proizvoditi hrane za pola milijuna duša, a ne kao sada – zbog svoje
polubarbarske naravi“ – za manje od 150 000, zbog ĉega valja nabavljati hranu, ţitarice iz
Turske i Austrije. I sam će priznati da su u Dalmaciji upravna, sudska i vojna vlast ustrojene
provizorno pa je potrebno da zaţive u potpunosti i stabilno, u korist javnih i privatnih njezinih
probitaka. Neće mu promaknuti istaknuti kako javna nastava, kultura i javna dobrotvornost
potrebuju jaĉu pomoć, preustroj i prikladnije ustanove, prilagoĊenije ljudima i okolnostima
ove pokrajine. Imajući u vidu njezine okolnosti „unutarnje naravi“ (circostanze innerenti) kao
što su blaga klima, zemlja pogodna za obradu, poloţaj na moru, drţao je uvjerljivim da je
gotovo izvjesno kako bi samo pola milijuna franaka, dobro rasporeĊenih i iskorištenih, moglo
dostajati da se realiziraju i ispune mnogi vaţni projekti i na taj naĉin Dalmaciji u svim
njezinim dijelovima udahne ţivot i pokret. Naravno, pozvavši na djelo „ruke izvana“, uvjeren
je da bi se u malo vremena promijenila slika Pokrajine te bi tako nesumnjivo došlo do njezina
procvata, dok se sada nad njom i domaći i stranac snebiva. Ĉesto organizirane vjeţbe
francuskih vojnika mogle bi potaknuti i veću naklonost puka prema francuskoj vojsci, a onda i
bolji priljev domaćih vojnika u istu: dobro pouĉeni, ovi ljudi, već po sebi hrabre i velikodušne
naravi koji ţive u teškim uvjetima, uĉinili bi, zakljuĉit će, da se oni u kratkom vremenu
pretvore u odliĉne vojnike.
No tek je rat Pete koalicije 1809. testirao pravu snagu francuskog reţima u pokrajini.
Dok je glavnina francuske vojske bila povuĉena prema Wagramu gdje se rješavala sudbina
Europe, austrijski general Petar Kneţević sa svojim je odredima i dalmatinskim
dragovoljcima provalio u Dalmaciju. Dalmatinski gradovi redom su mu otvarali svoja vrata, a
malobrojne su se francuske posade i njihovi lokalni privrţenici odrţali samo u Zadru, na
šibenskoj tvrĊavi sv. Nikole, na Klisu i podruĉju juţnije od Neretve do kojega su doprli
ustanici. S burnom pak 1809. završila je Dandolova uprava u Dalmaciji. Uvjeren da je svojim
potezima udario „naĉela nove dalmatinske povijesti koja se preko mnogih svojih zbivanja
uputila ka onom probitku koji je za nju sigurno dostiţan“, ĉekao je poziv za odlazak u Italiju.
U novim su okolnostima stari dalmatinski providur i njegova providurija izgubili znaĉenje. Iz
Dalmacije je Dandolo otišao 29. sijeĉnja 1810.

1.3.2. Ilirske Pokrajine (1809. – 1813.)

Schönbrunnskim mirom od 14. listopada 1809. pobjedniĉki Napoleon oduzeo je

Austriji posjede od Koruške do Save te Francuzima osigurao izravnu kopnenu vezu s
Dalmacijom. Na dan sklapanja mira u Beĉu utemeljio je Kraljevstvo ilirskih pokrajina (Regno
delle provincie illiriche, Les provinces illyriennes) koje se proteglo od Koruške do Boke kao
zasebna zemlja Francuskog Carstva, sa središtem u Ljubljani. Maršala Marmonta, njena
prvoga glavnoga guvernera, nakon odlaska 1811. naslijedit će Henri Gatien Bertrand, Jean
Andoche Junot i, konaĉno, Joseph Fouché. Osim glavnoga guvernera koji se nalazio na ĉelu
civilne uprave i vojne vlasti, vladu Ilirije (Le gouvernement général des provinces de l'Illyrie)
ĉinili su glavni intendant nadleţan za administrativne i financijske poslove te glavni
povjerenik pravosuĊa (Le commissaire de justice), nadleţan za sudstvo i tamnice. Dalmacija
se u toj novoj tvorevini dijelila na pet okruţja (districts, distretti) kojima su središta bili Zadar,
Šibenik, Split, Makarska i Hvar, dok je u sastav najjuţnije Dubrovaĉke Pokrajine ušlo
podruĉje bivše Republike, Boke i Korĉule. Okruţja su se dijelila na kotareve/kantone
(cantons, cantoni), njih 17, a kotarevi na gradske i seoske općine (arondissements
communaux, comuni). Na ĉelu svake od šest civilnih ilirskih pokrajina nalazio se intendant, na
ĉelu okruga i kantona podintendanti, gradskih pak općina naĉelnici, a onih seoskih sindici.
Broj je dalmatinskih općina s prijašnjih 24 narastao na njih 85, s 217 450 stanovnika. U
svakom je kantonu bio smješten pomirbeni sud s jednim sudcem (Juge de paix), a u Zadru,
Splitu, Dubrovniku i Kotoru sudbeni stolovi prvog stupnja za kriminalne i civilne parnice.
Vrhovna prizivna sudišta (Cours d' appel) bila su u Zadru i Dubrovniku u kojima se nalazi i
trgovaĉki sud.
Militarizacija uprave i policije i Dandolov odlazak raspršili su iluziju o jedinstvu
politiĉke zajednice. Iz nje se povlaĉe stari dalmatinski frankofili. Porezni sustav nove drţave,
koji se trebao skrbiti i o dvjema divizijama francuske vojske na njenu teritoriju, crpio je
preostalu snagu Pokrajine. Tako je zemljišnim porezima u studenom 1810. pridodan još i
porez na kuće – casatico, te novi osobni namet – testatico. Sredstva su namicana i od ukinutih
bratovština, prodajom paške i koparske soli, ali je riznica, usprkos ubiranjima, zjapila prazna.
Pogoršavao se i odnos općina i stanovništva prema vojsci, koja je, kao i uvijek, traţila
stanove, hranu i ratne zajmove. Godine 1809. Marmont je rekvirirao 2000 konja za proboj iz
Dalmacije i prikupio 700 000 lira kredita od Zadra, Skradina, Šibenika i Splita. Kada je, pak,
vojno povjerenstvo sastavljeno u Šibeniku 1809. obznanilo odluku o rušenju Skradina u znak
odmazde zbog proaustrijskog stava grada, Marmont ju je prevorio u odštetu od 100 000
franaka. U teškim prilikama a za prehranu vojske, rekvirirana je i hrana po kućama, u ĉemu je
sudjelovala i sama vojska. Dobrovoljaca za vojsku ne samo da nije bilo, nego vojni obveznici
bjeţe u susjedne austrijske i turske krajeve. Bune se sela Kreševo i Katuni, Kaštela i splitska
predgraĊa. Uz Poljica, pobunit će se i makarsko primorje.
Unatoĉ brojnim modernizacijskim naporima, zahtjevnim ţeljama i parcijalnim
postignućima, stvarnost francuske vojne diktature poticala je nezadovoljstvo kod većine
stanovništva, obeshrabrenog izolacijom i karakterom vojnog reţima. Neprestano ratovanje
pokazivalo je da je pod Napoleonom bilo teško ţivjeti. U uvjetima vanjskog okruţenja, ratnih
zajmova, novaĉenja, inflacije i oskudice, tek su pojedini frankofili u pokrajini i dalje
ustrajavali u uvjerenju o nerealnosti sloma reţima. No nakon propasti Napoleona u Rusiji i
stvaranja široke Šeste protufrancuske koalicije poĉetkom 1813., krajem listopada iste godine
austrijske su trupe i dalmatinski dragovoljci provalili u Dalmaciju. Pod njihovim su naletom
redom padali Skradin, Šibenik, Trogir, Split i Klis. Samo je Zadar tijekom studenog još
odolijevao austrijskoj opsadi s kopna te onoj britanskoj s mora, ali je i on napokon popustio te
4. prosinca, i to nakon pobune hrvatskih vojnika u francuskom sastavu unutar zidina.
Pukovnik Vicko Capogrosso, zapovjednik Splita, potpisao je 2. studenog 1813. na britanskoj
fregati Bacchante kapitulaciju Splita. Od svih francuskih utvrda najduţe se drţala ona u Kuli
Norinskoj. U njoj je pukovnik Frane Nonković odolijevao Austrijancima šezdeset i tri dana, a
onda je i on, 18. veljaĉe 1814. godine, izvršio proboj iz utvrde ne ispuštajući iz ruke francusku
trobojnicu te prebjegao na turski teritorij. Na jugu je dubrovaĉka vlastela tijekom prosinca
1813. godine, uz pomoć engleskih trupa, povela ustanak za protjerivanje Francuza iz grada i
obnovu stare Republike. No već krajem sijeĉnja 1814. u grad će umarširati austrijske trupe.
Vrhovni zapovjednik antifrancuskog ustanka Marin Caboga odustao je od restauracijskih
napora te prihvatio austrijsko podaništvo i poloţaj civilnog upravitelja – intendanta
dubrovaĉkog podruĉja. Ostala je vlastela uglavnom preko Carigrada nastavila raditi na obnovi
Republike, ali je odluka Beĉkoga kongresa neopozivo potvrdila njeno sluţbeno ukidanje.

2. Restauracija (1814. – 1848.)

2.1. Unutarnja organizacija

Nakon burnog sukoba velikih sila na Jadranu za Napoleona, Pokrajina se uspostavom

Druge austrijske uprave geostrateški primirila. Dolazak u okrilje prostrane Monarhije
njezinom mediteranskom odreĊenju pridodan je i srednjoeuropski sadrţaj. Pripajanjem pak
nekadašnjeg podruĉja Dubrovaĉke Republike i Boke Kotorske pokrajina se protegnula od
Raba pa do Spiĉa nadomak osmanskog Bara s pripadajućim otoĉjem i zaleĊem do dinarskog
lanca od Velebita do bokokotorskih visova. Jadran je postao austrijsko more, no Monarhija je
svojim teţištem i dalje ostala kontinentalna drţava. Dospjevši na rub Monarhije, Dalmacija je
izgubila ono geopolitiĉko i gospodarsko znaĉenje koje je imala i za Venecije, ali i za
Francuza. Sve do otvaranja „jadranskog“ i „istoĉnog pitanja“ sredinom stoljeća, njena je
povijest odreĊena temeljnim naĉelima Metternichove doktrine i njegove vladavine. U
drţavno-pravnom okviru u kojem se našla, Pokrajina uţiva status krunske zemlje (Kronland),
koja se već 1817. i sluţbeno izdvojila iz sastava provizorne austrijske Kraljevine Ilirije.
Kraljevina Dalmacija vaţan je dio austrijske zajednice povijesnih zemalja koji je temeljno
drţavno naĉelo njena multinacionalnog ustroja i koje se, kao takvo, opiralo svakoj, pa tako i
hrvatskoj nacionalno-integracijskoj ideji. Doktrina krunskih zemalja dodatno je i u sluĉaju
Dalmacije ojaĉala beĉku temeljnu legitimistiĉku platformu pokrajinske „drţavnosti“ koja će
ostati na snazi sve do kraja Monarhije.
Upravnosudsku reformu nova će vlast provoditi sporo i oprezno te će je, tijekom
stoljeća, temeljitije i opseţnije nadograĊivati. Vlast u Pokrajini povjerena je isluţenim ali
zasluţnim ĉasnicima – namjesnicima: Franji Tomašiću (1813. – 1831.), Wenzelu Veteru von
Lilienbergu (1831. – 1841.) te Ivanu Augustu Turszkom (1841. – 1847.). Oni stoje na vrhu
institucijske spirale civilne i vojne vlasti, sjedinjene u njihovim osobama: njen je naime
namjesnik – guverner, istodobno civilni i vojni upravitelj (Zivil- und Militärgouverneur). Uz
njega, sa sjedištem u Zadru, kao glavnom gradu Pokrajine, djeluje Zemaljska vlada
(Landesgubernium) koja će se od 1852. dalje nazivati Namjesništvo (Statthalterei,
Luogotenenza), izravno podloţno ministarstvima u Beĉu. U institucijama djeluju brojni
talijanski ĉinovnici pristigli iz austrijskih posjeda Lombardije – Venecije, ali i od drugdje.
Rijetki putopisci pokrajinu spominju kao egzotiĉni i negostoljubivi – Österreichisches
Siberien (Austrijski Sibir), u kojem vladaju topla ljeta i hladne zime.
Krajem 1815. Dalmacija je podijeljena na ĉetiri okruga – okruţna kapetanata
(capitanati circolari) sa središtima u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru koji su se
teritorijalno poklapali s francuskim okruzima. Makarski okrug, osnovan 1806., ukinut je i
pripojen splitskom okrugu. Svaki okrug dijelio se na upravnopolitiĉke kotareve ili preture
kojih je poĉetno bilo dvadeset devet, kotarevi pak na općine, a općine na mjesta ili sela.
Premda je Austrija postupno dokinula naslijeĊeni francuski sudski sustav, mijenjajući
temeljito Code Napoleon i francuske kaznene propise novim austrijskim zakonima, ostalo je
saĉuvanim temeljno naĉelo da su podanici jednaki pred zakonom. Ipak, kotarske preture ĉine
upravno-sudske jedinice, koje rješavaju politiĉke i sudske sporove što zapravo znaĉi da je
uprava sjedinjena sa sudstvom. Dok su u pitanjima uprave preture podreĊene okrugu, a preko
njih zadarskoj vladi, u sudskim predmetima one su podreĊene okruţnim sudovima prve molbe
(Tribunale di prima istanza) u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru. Prizivno sudište u Zadru
vrhovno je za Dalmaciju (Tribunale d'apello); od 1827. Vrhovni sud u Beĉu postaje završnom
sudskom instancijom.
Na dnu su ove upravne piramide općine, ĉiji je broj zadrţan u odnosu na francusko
razdoblje. No one će izgubiti autonomne funkcije jer se njihovi naĉelnici, uprave i vijeća
imenuju, a ne biraju. Općine izvan okruţnih i kotarskih središta imale su samo sindika, a one
veće, i njegova zamjenika, no bez uprave i vijeća. U svim općinama naĉelnike je, odnosno
sindike, te upravu i vijeće imenovala vlada na tri godine. Staro vijeće biralo je nove vijećnike
na mjesto onih ĉija su se mjesta upraznila, i to tako da je predlagalo vladi dvije liste od kojih
je ona imenovala nove vijećnike. Upravnosudski preustroj u bitnomu je slijedio duh ustroja
austrijskih nasljednih zemalja, a s njime bujanje lokalne birokracije iz koje će domicilno
stanovništvo biti iskljuĉeno, dugoroĉno oslonjeno na urede drţavne vlasti, a ne na vlastitu
inicijativu. U policijskoj sluţbi Austrija se i dalje oslanjala na staru dalmatinsku teritorijalnu
straţu (forza teritoriale) odnosno ustaljenu sluţbu pukovnika i serdara. Cijela Dalmacija
redarstveno je bila podijeljena na šest okruga na ĉelu s pukovnikom, a okrug na manja
podruĉja na ĉelu sa serdarima koji provode i izvršnu i sudsku vlast u manjim novĉanim
parnicama.

2.2. Politički izazovi

 Pojaĉana cenzura i policijsko praćenje naglašavali su osjećaj pokrajinske stagnacije.
Policija je provodila strogu cenzuru. Sumnjivim osobama uskraćuju se putovnice i pretraţuje
se trgovaĉke brodove koji krijumĉare novine s talijanske obale. Prvo iskušenje donosi borba
Grka za nezavisnost (1821. – 1829.) kada iz Boke odlaze dragovoljci. Odmah nakon Beĉkoga
kongresa poĉinju neprilike sa samostanima u Stanjevićima i Mainama koje je Crna Gora po
mletaĉkom odobrenju podigla na podruĉju Republike kao pribjeţišta za turskih upada.
Premda su i prva austrijska, a zatim i francuska uprava poštovale ovaj crnogorski posjed, nova
beĉka vlada nije bila spremna gledati samostane u rukama vladara bliskog Rusiji. U Beĉu nisu
zaboravili planove vladike Petra I. za izlaskom na more i stvaranjem „slavensko-
srpske“ drţave pod zaštitom Romanova koja bi ukljuĉila i Dubrovnik i podruĉje do Neretve.
Razgraniĉenje s Monarhijom sredinom 1820. te otkup samostana donijeli su poboljšanje u
crnogorskim odnosima s Beĉom. Problem ruskog ujecaja u pokrajini u kojoj ţivi 70 000
pravoslavaca nastojalo se, u dogovoru s Rimom, meĊu ostalim, riješiti ponudom crkvene
unije. Prvi dalmatinski episkop Venedikt Kraljević, izabran od Francuza, pozvao je svoje
vjernike 1813. na vjernost Caru i njegovu podaniku Karlovaĉkom mitropoliti Stefanu
Stratimiroviću. No ovaj je smatrao da Benedikt nije izabran kanonskim putem, pri ĉemu nije
podrţao ni njegova suparnika Gerasima Zelića, okrenuta Rusiji. On je iz Beĉa 1820.
sproveden u Budim da ne bi kvario planove s unijom, gdje je ostao konfiniran do smrti 1828.
Episkop Kraljević dogovorio je pak tijekom boravka u Beĉu 1819. otvaranje unijatske
bogoslovije u Zadru, ali ga je na terenu zatekao velik otpor vjernika i monaha koji uniju nisu
ţeljeli. Na Duhove, 10. lipnja 1821., zavjerenici su u Kraljevićevoj koĉiji ubili unijatskog
svećenika iż Galicije i profesora moralne i pastoralne teologije kanonika Stupnickog.
Kraljević je u proljeće 1823. napustio eparhiju i otputovao u Italiju ĉime je ovo pitanje
zamrlo. Jaki unutarnji otpori unutar pravoslavne zajednice gušili su sklonost uniji onih
snošljivijih, kojih je bilo. Po naporima koje je poduzimala bilo je razvidno da je vlast bila za
uniju. U njoj je vidjela element mira i sklada, u osnivanju pak bogoslovije i element napretka.
Budući da se u svojim procjenama prevarila, odustala je od svojih napora. Spomen na njih
predstavljaju grkokatoliĉke crkve Pokrova Presvete Bogorodice u Kriĉkama te Preobraţenja
Gospodinova u Baljcima. Te bisere sakralnoga graditeljstva u ovim selima drniškoga kraja
projektirao je arhitekt Valentin Presani tijekom boravka u Dalmaciji tridesetih godina 19.
stoljeća. Jedna od njih, ona u Kriĉkama, zapisao je ovaj arhitekt u svojim dnevniĉkim
zapisima, sagraĊena je u jednom dahu, u samo „97 radnih dana od prvog kamena temeljca do
posljednje kupe na krovu”.
Sloţeniji izazovi dolazili su sa susjednih Apenina na kojima pripadnici liberalnih
pokreta i dalje sanjaju o pridruţivanju Dalmacije zamišljenoj jadranskoj drţavi Ausoniji.
Godine 1821. došlo je do pobune u Kraljevini Dviju Sicilija, pod vodstvom karbonara
generala Guglielma Pepea. Dalmatinski pomorci dolazili su s vijestima da su na Siciliji
autonomaši zapalili vlastitu revoluciju, da je izabrana Provizorna vlada svoju mornaricu
povjerila Dalmatincu Antunu Škobelju, podrijetlom Dubrovĉaninu roĊenom u Palermu. Tajna
udruţenja u Dalmaciji, poput karbonarskih društava Greci del Silenzio i Guelphi, odrţavaju
vezu s vendettama u Napuljskom Kraljevstvu, Papinoj drţavi i drţavama na sjeveru Italije, a
poslije su njihovu ulogu preuzeli Mazzinijevi agenti. Od prevratniĉkih ideja vlada se branila
zatvorenim granicama, pooštrenjem cenzure, istragama i uhićenjima. U Zadru i Splitu, 1820. i
1822., sudilo se preko stotini osumnjiĉenika koje je 1822. beĉki Vrhovni sud pomilovao. Za
splitske revolucionarne parole poput Živjela sloboda! i Jedan udarac i bit ćemo slobodni svih
tirana!, koje su u gradu osvanule nakon pariške revolucije iz 1830., policija je sumnjiĉila
braću Vincenza i Giulija Solitra i ljekarnika Pietra Fondella, konzularnog agenta Dviju
Sicilija. I Nikolu Tomassea za njegova boravka u Dalmaciji u listopadu 1839. prati budno oko
austrijskog redarstva. Ovo su bili stidljivi prosvjedi tankog sloja graĊanstva, sa skromnim
odjekom. Ipak, dalmatinski Talijani u uredima i vojsci, unatoĉ svemu, i dalje ostaju otvoreni
prema zbivanjima na poluotoku.

2.3. Predindustrijsko gospodarstvo

Rubna pozicija Dalmacije, ĉak i u okviru Austrije kao kongresne sile, ograniĉavala je
njeno gospodarstvo. Na samom Jadranu Austrija će dugoroĉno svoju trţišnu politiku
koncentrirati na osovinu Beĉ – Trst, a nju će ĉak i na simboliĉkoj razini definirati Austrijski
Lloyd od 1833. (Lloyd austriatico) te Juţna ţeljeznica (Die Südbahn) od 1857. godine. Za
Dalmaciju je cijelo razdoblje restauracije gospodarski u zastoju, s naznakama blagog
oporavka tek uoĉi revolucije. Za Napoleonova razdoblja pokrajina je, ukljuĉujući Dubrovnik i
Boku, doţivjela slom svojih najunosnih grana: brodarstva, trgovine i financija. Za gusarskog
rata na Jadranu samo tijekom 1808. izgubila je 139 brodova razliĉite veliĉine – glavni izvor
blagostanja njenih gradova i jedini potencijal koji je mogla ponuditi novom trţištu. Na jugu je
pak rusko-crnogorska opsada Dubrovnika tijekom 1806. gradu odnijela devet milijuna
dubrovaĉkih dukata. Za usporedbu, godišnji prihodi Dubrovaĉke Pokrajine za Ilirskih
provincija 1810. iznosili su 400 000 dukata što znaĉi da bi trebala dvadeset i dva godišnja
budţeta kako bi se namirili nagomilani gubitci. Takvu je rubnu i posrnulu pokrajinu nova
drţava carinskom i razvojnom politikom dodatno izolirala od ostatka Monarhije. U Beĉu su
bili obeshrabreni njenim izduţenim i plitkim teritorijem pogodnim za epidemije i
krijumĉarenje. Stoga je ureĊuju kao odvojeno porezno i vojno podruĉje te su trgovci i
potrošaĉi plaćali pristojbe na dobra koja su odlazila iz Dalmacije ili stizala u nju. Stoljećima je
dalmatinski prostor djelovao kao raskriţje dviju transverzala: prva je, vertikalna, povezivala
Italiju s Balkanom, a druga, horizontalna, Veneciju s Levantom. Sada prve više nije bilo, a
drugu će postupno svojim parobrodima preuzeti spomenuti Austrijski Lloyd. Pokrajina je
jedva namicala za vlastito ţivotarenje. Kao svojevrsna iznimka, ostavljeno joj je izuzeće od
obvezne vojne sluţbe – dodatni presedan u cijeloj Monarhiji.
Dalmatinsku stagnaciju produbilo je nepostojanje ustavnih sloboda. Dalmacija je bila
dijelom birokratske, policijske i centralistiĉke drţave zatvorene za strujanja s europskog
Zapada. Kult pojedinca i njegovih prava naglašavanih za Francuza, zamijenio je sada kult
austrijske drţavne misli (Staatsgedanke), neovisne, pa ĉak i suprotstavljene teţnjama svojih
naroda i graĊana. Javna i tajna društva, klubovi i akademije koji su za Napoleona okupljali
intelektualno i poslovno plemstvo i graĊanstvo, domaće ljude i doseljenike, bili su sad
zabranjeni. Domaću elitu koja se uzdigla za mletaĉkog i francuskog razdoblja zamjenjuju
bezliĉni, ponajĉešće doseljeni, birokrati. Dio nekadašnje profrancuske elite koja je ĉinila
stupove francuskog reţima, zadrţao je svoja namještenja, no izgubio se u labirintima vladinih
zadarskih ureda. Drugi njezin dio nestao je na svojim posjedima, ili pak u egzilu. Andrija
Borelli, zadarski gradonaĉelnik, poĉinio je samoubojstvo 1816., a glasoviti lijeĉnik Antun
AnĊeo Frarri napustio je Dalmaciju kao politiĉki sumnjiva osoba. U Dubrovniku je Ivan
Caboga, voĊa protufrancuskog ustanka iz 1813. i napora za obnovu Republike, interniran u
Cavtatu, njegov suuĉesnik Ivan Natali na Lopudu, a utjecajni diplomat Antun Sorgo ostao je u
Parizu. U postrepublikanskom Dubrovniku, sada uklopljenom u austrijsku pokrajinu
Dalmaciju, pred birokratskim aparatom uzmicat će i sjećanje na doba kada je on sam na
Mediteranu imao osamdeset konzulata i dvjesto brodova i tu ništa na stvari neće promijeniti ni
odvaţna izjava delegacije dubrovaĉkih plemića pred carem Franjom I. 1818. da su mu se oni
došli pokloniti iz obiĉaja, a ne iz straha ili privrţenosti. Nekadašnje moćno dubrovaĉko
plemstvo ovisilo je sada o oskudnim rentama i drţavnoj milostinji.
Austrijske gospodarske statistike otkrivaju pokrajinsku bilancu. Tijekom ovog
razdoblja pokrajina je zabiljeţila zamjetan skok s 301 267 stanovnika 1814. na 403 454 u
1845. I broj predindustrijskih radionica, koji doduše nikada nije ni bio osobito velik, ostao je i
dalje skromnim: 1829. zabiljeţene su sveukupno 43 svilane, koţare, suknare, pilane i druge
radionice, da bi njihov broj 1841. tek neznatno porastao na 65. Ni brodogradnja nije davala
znaĉajnije rezultate: godine 1846. isporuĉen je stranom vlasniku samo jedan brod veći od 100
tona. Pokrajina je prepuštena poljodjelstvu, no prinosi ţita ispod su jedne tone po hektaru, a to
je bilo preskromno da bi se ukljuĉilo u veliko trţište Monarhije. Austrija je u Dalmaciji
zatekla raznolike i sloţene posjedovne odnose: na otocima i primorju uţe Dalmacije
prevladavao je kolonat, na podruĉju bivše Dubrovaĉke Republike i u Boki kotorskoj
specifiĉan tip kmetstva, a u kopnenom dijelu privatni posjed, ali s drţavnom desetinom u
naturi. Ovo pak nisu bile jedine kategorije jer je u dva juţna okruga bilo polovništva i
slobodnih seljaka, a u ostaloj Dalmaciji kmetova i nezavisnih seljaka. Premda je na podruĉju
nekadašnjih mletaĉkih krajina, Dalmatinskoj zagori, Makarskom primorju i Neretvi pod
Francuzima, dobio zemlju, slobodni zagorski seljak bio je nezaštićen i nepriuĉen zemlji,
prisiljen ulaziti u kolonatski odnos, kmetiju i dugove. Od 1837. obraĊivaĉi zemlje bili su
duţni svu desetinu namiriti u novcu što im ipak donosi olakšicu jer ona ostaje razmjerno niska
te, s 1,5 krunom po hektaru, pri kraju Monarhije predstavlja najniţu zemljarinu u Austriji.
Godine 1841. drţava preuzima ubiranje desetine koju će 1850. zamijeniti zemljarina na
temelju novoformiranog katastra. Desetinu će plaćati vlasnik zemlje, a kmet i kolon u njoj će
participirati. Drţavno preuzimanje desetine predstavljalo je porezno pojednostavljenje jer su
drţavne vlasti na taj naĉin ipak potisnule zloporabe dotadašnjeg zakupa. Godine 1841.
uvedena je, ne bez otpora, i u dubrovaĉkom i kotorskom okruţju, a na staroj će steĉevini
priĉekati zemljišnu reformu za neoapsolutizma.
Poljodjelstvo je podnosilo glavni pritisak demografskog rasta, bez pomoći ostalih
sektora. Dok je stanovništvo povećano za ĉetvrtinu, proizvodnja ţita povećala se od 1817. do
1844. za dva puta, vina, ulja, krumpira i povrća za tri, voća za pet, a sijena za deset puta. Broj
je stoke narastao s 800 000 grla 1819. na milijun i pol 1844. pri ĉemu je znaĉajno povećan
broj konja i ovaca, a prepolovljen broj koza. Najveći izvozni prihodi ostvaruju se u izvozu
vina, maslinova ulja, lana i konoplje, ribe, sušenog i dimljenog mesa. Zasjenjuje ih uvoz
šećera, drva, tjestenine i svake vrste manufakturne robe: tekstila, ţeljeza, pamuka, staklarije,
papira, svile i graĊevnog materijala. Pokrajina je i dalje izvozila velike koliĉine soli – 7 731
779 funti 1846. – ali je sol, kao i za prethodnih reţima, bila i ostala drţavnim monopolom.
Takva pasivna struktura stvarat će trgovaĉki deficit koji je do 1830. uglavnom izjednaĉen na
oko 60 000 do 70 000 austrijskih forinti carinskih prihoda od uvoza i jednako toliko od
izvoza. Tijekom 1840-ih godina taj se omjer narušava s oko 200 000 forinti uvoznih i deset
puta manje izvoznih carina. Dalmatinska monokultura ustuknut će pred dominacijom
austrijske i talijanske manufakture. Industrija, bolje reĉeno predindustrijski obrti, ostali su
lokalnoga karaktera i nerazvijeni.
Podatci o provozu kroz Dalmaciju pokazuju da trgovina s Bosnom nije bila prekinuta,
ali je oteţana nepropusnim koridorima i ograĊenim postajama za sumnjive karavane.
Austrijski konzulat u Travniku bit će ukinut 1821., a splitski i zadarski lazareti
prenamijenjeni. To na svoj naĉin pokazuje da se novi reţim u svojoj najjuţnijoj pokrajini nije
bio voljan izloţiti kušnjama zaraze, krijumĉarenja i hajduĉije. Istoĉna roba koja je nekad
preko Splita stizala u Veneciju, sada parobrodom brţe i jeftinije dolazi u Trst. Dakle, skromna
dalmatinska trgovina, veleposjed i predmoderna proizvodnja podrţavaju tanak sloj zemljišne
elite, no ona je bez neke znaĉajnije društvene uloge. Nakon privatizacije drţavne zemlje u
Dalmatinskoj zagori ona je kupnjom ili lihvom postupno prelazila u ruke imućnijih seljaka.
Lihvarstvo i kamatništvo cijela sela dovode na prosjaĉki štap i ovisnost o zemljišnom
vlasniku. Pritom, 320 uglavnom bivših plemićkih obitelji posjeduje 92 000 hektara zemlje,
dok 49 000 obitelji raspolaţe s po manje od dva hektara.
Zemljišno pitanje ostaje u Dalmaciji otvorenim sve do kraja Monarhije i bit će
prepušteno na rješavanje njenoj nasljednici. Ona će naslijediti i austrijski katastar izraĊen
poĉetkom 1830-ih godina, impresivan i zoran prikaz dalmatinskog prostora, od njegovih
gradskih središta pa do najskrivenijih zaselaka. Pokrajina se oslanja na poljodjelstvo uz
skromnu pomoć trgovine jedrenjacima. Peĉat joj daju ĉinovniĉki uredi i vojarne, a ne luke i
radionice. Na dugom prostoru, napose onom pograniĉnom, od sjevernodalmatinske zagore pa
do Paštrovića na jugu, siromaštvo okuplja i nadahnjuje hajduĉke skupine ĉija (ne)djela postaju
nerazdvojnim dijelom narodne predaje i usmene puĉke kulture te ulaze u njegovu legendu.
Primorskim i zagorskim gradićima dominiraju drţavni sluţbenici i trgovci. Dalmacija će
trošiti dvostruko više novca za ĉinovnike i drţavnu pomoć, nego joj doprinositi svojim
porezima. Utihu svakodnevice narušavaju gladi poput one iz 1829./1830. koja osobito pogaĊa
srednjodalmatinske otoke, ali i Zagoru iz koje se mnoge obitelji uz granicu sele u
Hercegovinu, pa i dalje u Bosnu. Za trajanja ove nevolje nerijetki su prizori gomile seljaka
koji silaze u grad u potrazi za hranom. Nikola Tommaseo namijenit će sav prihod svoje knjige
Intorno a cose dalmatiche e triestine za pomoć brojnim gladnima šibenskog kotara. Selo i
grad u ĉudnom su suodnosu prostorno bliskih, no ţivotno razliĉitih, pa i suprotstavljenih
svjetova. Ta opreka klobuka i kape nosila je otuĊenje grada od svijeta njegova seoskog
okruţenja, ĉiji stanovnici nerijetko još stambeni prostor jednostavnih prizemnih zidanica
dijele sa stokom. Gradovi su gospodarski zapušteni, daleko od obilja, s nerijetkim prosjacima
po svojim ulicama i s tankim gradskim elitama više vojnog i birokratskog nego autentiĉno
graĊanskog obiljeţja. Društveni ţivot kreće se u obnovljenim drevnim bratovštinama i
ĉasniĉkim klubovima. Anonimni putopisac zabiljeţit će da i najistaknutiji intelektualci u
dalmatinskim gradovima manje koriste narodu nego onaj najmanji priprosti glagoljaški pop.

2.4. Kultura, ideologije, školstvo

Razdoblje restauracije iznjedrilo je razne knjiţevne struje. Za njegova trajanja tiskano

je preko 500 talijanskih naslova meĊu kojima djela Nikole Tommasea, Ivana Katalinića, Ivana
Kreljanovića, braće Franje Marije i Urbana Appendinija, već spomenute braće Solitro i
drugih. Osim molitvenika, biskupskih poslanica i izdanja Gundulićeva Osmana u
Dubrovniku, do 1848. nije tiskana ni jedna knjiga na hrvatskom jeziku. Ovi se po sebi
skromni intelektualni napori odvijaju oko nekoliko produktivnih tiskara koje opstaju i djeluju
zahvaljujući uglavnom vladinim narudţbama. Rijeĉ je o dubrovaĉkoj tiskari Antonija
Martecchinija, zatim onim zadarskim Giovannija Demarchija i Antonija Luigija i njegove
supruge Marine Battare, te splitskih Piperate, Olivettija i Occhija. Austrijska je restauracija
naglasila vaţnost dalmatinske antike. Nakon što je 1818. car Franjo I. posjetio Dalmaciju,
zapoĉela je drţavna skrb za spomenike i baštinu, okrunjena otvaranjem splitskog Arheološkog
muzeja 1820. Vlast i njoj bliski intelektualci promicali su multikulturalno klasicistiĉko
dalmatinsko nasljeĊe koje je povezivalo Habsburge s antiĉkim Rimom, njihove korijene
smještalo u rimske, ukazivalo na njihovo drevno i nadnacionalno nasljeĊe. Antiĉka Salona i
nasljednik joj Split tom su nasljeĊu mogli biti i bili su Bogom dano nadahnuće i ishodište. S
obiljem rimskih spomenika, zauzimali su poĉasno mjesto u habsburškoj klasicistiĉkoj
ideologiji. Dalmatinski motivi provlaĉe se u brojnim prigodnicama ispjevanim i tiskanim
habsburškim vladarima u ĉast, a koje ih usporeĊuju s rimskim carevima ilirskog podrijetla. Na
idejnom se pak planu klasicizam postupno pretakao u svojevrsnu romantiĉku projekciju koja
je naglašavala postojanje autohtonog „dalmatinskog naroda“ i njegove povijesne tradicije.
Ona se naslanjala na vjerovanje, prisutno ovdje još od humanizma, da je „dalmatinski
narod“ potekao od starih Skita i zatim se, podignut u dalmatinskoj kolijevci, rasprostranio
napuĉivši sve slavenske zemlje od Ĉeške do ruskog Sibira. Premda je napredak historiografije
postupno razgradio mit o slavenskoj autohtonosti u kontinuitetu te afirmirao teoriju slavenskih
doseljenja, dalmatinski su Hrvati bili utopljeni u multinacionalno pokrajinsko tkivo.
Dalmatinski romantiĉari, poput primjerice Nikole Jakšića i Francesca Carrare, u svojim su
djelima veliĉali rasno raznoliku domovinu koja je iznjedrila „naciju“ zajedniĉke kulture,
jezika i duha. Ovaj je sluţbeni regionalistiĉki obojen pravac dostigao vrhunac u djelu La
Dalmazia descritta Italo-Dalmatinca Carrare koji je zapisao da je 1843. pokrajina imala više
od 400 000 stanovnika, od kojih 16 000 Talijana, 323 271 Slavena katolika i 77 690
pravoslavaca.
Dalmatinsko novo multinacionalno romantiĉarstvo ima i svoju revolucionarnu struju
koja se raĊa i razvija pod utjecajem Tommasea i Mazzinija, i njihovih ideja o Dalmaciji kao
mostu spajanja susjednih naroda i kultura, što bi bila njena posebna misija, koju joj je, kao
graniĉnoj zemlji, namijenila Boţja providnost. Snaţne veze talijanskih i slavenskih
romantiĉara ostvarene su na Padovanskom sveuĉilištu i u Trstu, uglavnom oko ĉasopisa
Favilla koji ureĊuje knjiţevnik Francesco dall‟Ongaro. U sklopu ovoga slavenskog
romantizma izoštravaju se pretpreporodne struje. Njih je omogućilo postupno popuštanje
reţimskih stega te ipak malobrojne ali vaţne graĊanske inicijative oko pokretanja novina u
Dalmaciji. Hrvatski putopisci koji putuju Dalmacijom upoznaju pokrajinu s Gajevim ilirskim
pokretom. Iako u Dalmaciji zatjeĉu ţivu kulturnu aktivnost, ali pod slavo-dalmatinskim ili
italo-dalmatinskim predznakom, Dalmaciju ipak promatraju u drţavno-pravnom okviru
Trojedne Kraljevine, pa makar i pod plaštem Velike Ilirije. U krilu otpora prema takvoj uniji
javlja se i srpska ideja koja će, poslije, u prvim preporodnim godinama, zajedno s onom
hrvatskom naginjati k širem juţnoslavenskom okviru. Šibenĉanin Boţidar Petranović u
Karlovcu 1836. tiskat će svoj Srpsko-dalmatinski Almanah. U odnosu na njega, šireg je
zamašaja i ilirskih nadahnuća zadarska Zora Dalmatinska koju 1844. godine pokreće
Splićanin rodom Ante Kuzmanić, a koja okuplja ĉak 40 suradnika i 746 preplatnika.
Usprkos brojĉanoj prevlasti slavenske sastavnice, talijanski je jezik upravo za
austrijske vlasti osigurao svoju društvenu prevlast. Austrija ga nikada nije proglasila
„sluţbenim“ jezikom, no ona ga je naslijedila kao jezik uprave i vlasti, takvim ga odrţavala i
on se za njene vladavine spustio i u niţe društvene slojeve kao jezik prestiţa i javne
komunikacije. Ovu snaţnu talijanizaciju promicao je i školski sustav koji je drţava postavila
na noge. Iz razdoblja toliko slavljene francuske uprave zbog zasluga na podruĉju školstva,
poglavito zbog planiranja i djelomiĉnog otvaranja osnovnih škola, istina je zapravo da od svih
njih Austrijanci nisu ni jednu zatekli, kako zbog nebrige generala Ilirskih provincija tako i još
više zbog financijske krhkosti općina ĉijem je budţetu njihovo uzdrţavanje bilo povjereno.
Tako je primjerice 1817. kotorsko okruţje bilo bez javne osnovne škole, u dubrovaĉkom ih je
bilo deset, a u makarskom dvije. Njihov je broj rastao polagano. Godine 1830. cijela
Dalmacija imala je 33 osnovne škole od kojih sedam viših, ĉetiri ţenske i 21 niţu te nekoliko
privatnih, uglavnom vjerskih škola. Godine 1845./1846. broj škola narastao je na 151, ali su ih
polazila 6492 uĉenika odnosno samo trećina školskih obveznika. U srednjem školstvu
Austrija je zatekla kolegije u Zadru, Šibeniku i Trogiru, licej u Dubrovniku i nadbiskupsko
sjedište u Splitu. Postojala su i dva glagoljaška sjemeništa s hrvatskim nastavnim jezikom, za
izobrazbu glagoljaškoga klera – ono Splitske Nadbiskupije u Priku kod Omiša, osnovano
1750., i ono „Zmajevićevo“ u Zadru. Oba su ukinuta odlukom dvora iz 1821. te je za one
njihove polaznike koji su svoje školovanje već bili zapoĉeli, iste godine osnovano, no ubrzo i
ukinuto, Privremeno pokrajinsko sjemenište za glagoljaše (Zeitweiliges Landesseminar für
Glagoljašen). Tijekom 1817. preustrojeno je srednje školstvo na naĉin da su prijašnje škole
ukinute i osnovane tri gimnazije, u Splitu, Dubrovniku i Zadru.

2.5. Država i Crkva

Politiĉku centralizaciju u ovom razdoblju pratila je ona crkvena. Oĉitovala se u

preustroju biskupija u Dalmaciji koji je uslijedio u proljeće 1830., temeljem bule pape Lava
XII. Locum Beati Petri iz 1828., a nakon višegodišnjih pregovora Beĉa i Rima. Zadarska
nadbiskupija uzdignuta je na ĉast metropolije pa je tako u Zadru kao glavnom gradu u kojem
je stolovala i pokrajinska vlada, stolovao i zadarski nadbiskup sada kao dalmatinski
metropolit. Split i Dubrovnik, kao nadbiskupska sjedišta, degradirani su na rang biskupija, a
Rab, Osor, Nin, Korĉula i Ston ostali bez biskupske stolice. Trogirska biskupija pripojena je
splitskoj, a sa splitskom zdruţena Makarska. Hvarska se ipak nekako saĉuvala od ukinuća.
Nakon biskupija pristupilo se i preustroju dekanata i ţupa na prostoru Pokrajine. Donošenjem
tzv. Organičkog dekreta od 18. kolovoza 1849. ovi će konaĉno i nanovo biti ustrojeni. Time se
htjelo prikladnije podijeliti ţupe radi bolje pastoralne skrbi te temeljito riješiti pitanje
kongrue, tj. doliĉne materijalne potpore dušobriţniĉkoga klera u Dalmaciji. Proces je bio
zahtjevan. Trajao je dvadeset godina. Odvijao se za vladavine triju vladara: Franje I.,
Ferdinanda V. i Franje Josipa I., triju dalmatinskih namjesnika: Tomašića, Lillienberga i
Turszkog te dvojice zadarskih nadbiskupa: Josipa Novaka (1823. – 1843.) i Josipa Godeassija
(1843. – 1861.). Oba procesa uklapaju se u širi okvir specifiĉnih odnosa Drţave i Katoliĉke
crkve u Austrijskoj Carevini ureĊenih reformnim zakonodavstvom in publico-ecclesiasticis,
općepoznatim pod jozefinistiĉkim imenom. Temelje mu je udarila Marija Terezija, Josip II.
doveo ga je do vrhunca, a Franjo I. ga zaokruţio. Tako je na specifiĉan naĉin ureĊen poloţaj
Katoliĉke Crkve i njezinih ustanova na starim austrijskim posjedima pa je tako valjalo uĉiniti
i na podruĉju Istre i Dalmacije koje je neopozivo zadobila Beĉkim kongresom. Zahvaljujući
sredstvima iz brojnih ukinutih crkvenih institucija, sada prikupljenim u drţavni Vjerski fond
(Fondo di religione), moglo se pristupiti popravku, nadogradnji ili novoizgradnji mnogih
crkava i ţupnih kuća, ali sustavno i trajno doskoĉiti i drugim potrebama niţih i viših crkvenih
sluţbenika.
Sklapanjem konkordata izmeĊu Austrijske Carevine i Svete Stolice 1855., konaĉno će
izdahnuti austrijski jozefinizam, koji u svojoj kasnoj fazi dotiĉe i Dalmaciju. Ipak, i nakon
razvrgavanja Konkordata, i sve do sloma Monarhije, trajat će Monarhovo pravo na
imenovanje biskupa. To mu je pravo za Dalmaciju priznao papa Pio VII. bulom Nihil romani
pontifices iz 1817. Prva su imenovanja dalmatinskih biskupa nakon poduţe sedisvakancije na
mnogim dalmatinskim biskupskim stolicama uslijedila već poĉetkom 1820-ih. Otad pa sve do
sloma Monarhije, Beĉ imenuje, a Rim potvrĊuje dalmatinske biskupe. Pritom se vodilo raĉuna
i o crkvenom, i o politiĉkom duhu predloţenika. Veći broj njih svoju su teološku izobrazbu
primili u neposrednoj blizini Dvora, u beĉkom Augustineumu ili Frintaneumu, tako nazvanom
po beĉkom ţupniku Jakobu Frintu, na ĉiji ga je prijedlog car Franjo I. osnovao još 1816. kao
Institut za višu izobrazbu svjetovnog klera kod sv. Augustina (Institut für höhere Ausbildung
der Weltpriester bei hl. Augustinus in Wien). No i Dalmacija će uskoro dobiti svoje središnje
uĉilište za formaciju klera. Već je 1821. vlast obustavila rad svih tadašnjih teoloških uĉilišta u
Dalmaciji. Pripremala se naime otvoriti novo pokrajinsko središnje teološko uĉilište, sa
studijem po istom programu po kojem se studiralo i na drugim takvim školama u Carstvu.
Carevom odlukom u Zadru je 1826. otvorena središnja pokrajinska Visoka teološka škola pri
tamošnjemu središnjem teološkom Sjemeništu. Bilo je to uĉilište za klerike iz svih tadašnjih
dalmatinskih biskupija, s nastavnim programom jednakim onom na Bogoslovnom fakultetu
Beĉkog sveuĉilišta.
Promjene u ovom razdoblju zahvaćaju i dalmatinske pravoslavce. Sjedište dalmatinske
eparhije iz Šibenika je 1841. premješteno u Zadar. Tamo je premještena i bogoslovija, koja će
dvadesetak godina poslije biti uzdignuta na viši stupanj, a u koju su primani kandidati s
punom gimnazijom. Ova se eparhija prostirala od Istre do Boke kotorske. Druga polovica
stoljeća donosi, inaĉe, za pravoslavnu Crkvu bremenitije promjena: 1860. osnovan je i
zapoĉeo s radom eparhijski konzistorij, koji je 1870. dobio i svoj Novi red. Iste godine
osnovana je i Bokokotorska eparhija koja je obuhvaćala ovo i dubrovaĉko podruĉje te su obje
eparhije, nova i stara, izdvojene iz Karlovaĉke mitropolije i ušle u sastav novoustrojene
Bukovinsko-dalmatinske mitropolije.
3. Revolucija, neoapsolutizam, preporod (1848. – 1882.)

3.1. Revolucija 1848.

Ĉetrdesetoosmaški dalmatinski pokret bio je heterogen. Otkrio je sve bogatstvo

nacionalnih i ideoloških struja i ideja. Uporište je imao u intelektualnom i graĊanskom sloju,
ali je dotaknuo i selo koje se najviše radovalo hrvatskom banu Jelaĉiću. Odmah na njegovu
poĉetku znaĉajni dio talijanske manjine napustio je austrijske urede i stavio se u sluţbu
talijanske revolucije. Njima se pridruţilo i dvije stotine Dalmatinaca koji su otišli braniti
Tommaseovu Veneciju, a u samoj Dalmaciji skupina predvoĊena Splićaninom Vincenzom
Solitrom vodila je kampanju za ujedinjenje pokrajine i pobunjene Venecije. Širi nemiri
ishodište su imali u zemljišnom pitanju. U Konavlima je poĉetkom 1848. uslijedila anarhija s
kraĊama, paljevinom i nasiljem, no nemir se proširio diljem Dalmacije, od bokokotorskog
Grblja, Luštice i Krtola, preko Cavtata i Korĉule, pa uzmorjem sve do trogirskog i šibenskog
kraja. Proglas cara Ferdinanda od 15. oţujka donio je ushit i oĉekivanja. Najavio je slobodu
tiska, pisanja i udruţivanja, uspostavu narodne garde te izbor poslanika za Ustavotvornu
skupštinu. Ustavne slobode donijele su pokretanje novina, narodnih straţa, ĉitaonica i
društava. U Dubrovniku poĉinju izlaziti Rimebranze della settimana i L'Avvenire na
talijanskom jeziku, u Zadru pored Gazette di Zara i Zore dalmatinske pojavljuje se i Staffeta
te La Dalmazia costituzionale. Uz Ilirsku ĉitaonicu utemeljenu u Zadru godinu dana prije, u
Korĉuli je osnovano društvo „Domoljubi“, „Vila Dalmatinska“ u Starom Gradu, u Kotoru
Slavjanska ĉitaonica, u Budvi „Kanjoš“.
Tri osnovna pitanja dominiraju dalmatinskom 1848.: sjedinjenje Dalmacije s ostalim
hrvatskim zemljama, uvoĊenje hrvatskog jezika u škole, sudove i urede te razrješenje kolona i
kmetova od zemljišnih odnosa. Talijanski integralisti koji su ovladali splitskim općinskim
vijećem predvodili su otpor protiv mogućnosti ujedinjenja Dalmacije i Hrvatske, odbijajući
pozive hrvatskih institucija: naĉelnik Leonardo Dudan i tajnik Giuseppe Nani odbijali su te
zahtjeve pod izlikom da su u Beĉ već poslali svoje zastupnike i da su Hrvati pod Peštom. No
porazi Venecije kod Custozze, 25. srpnja 1848., i prijetnje Jelaĉićeva saveznika Njegoša o
slanju 20 000 ljudi u Dalmaciju, primirili su talijanske revolucionare. Oni su se u Šibeniku
suoĉili s drţavi lojalnim puĉanima u predgraĊima koje im je prijetilo da će, otpoĉnu li
pobunu, gospodu povješati na zvonike. Netom je krajem prosinca 1848. Jelaĉić imenovan za
dalmatinskoga guvernera, splitska općina uputila je 28. prosinca Ministarskom vijeću u Beĉ
molbu da se ujedinjenje Dalmacije ne provede dok se ne saslušaju dalmatinske općine. S
jaĉanjem reakcije raste vaţnost umjerenih i lojalnih dalmatinskih regionalista – Slavo-
Dalmata, predvoĊenih zadarskim plemićima Francescom Borellijem, Giovannijem
Fanfognom i Cosimom Begnom. U svojim shvaćanjima, a na potki austrijske drţavne misli,
oni polaze od povijesnih prava i pokrajinske drţavnosti Dalmacije, kao ravnopravne jedinice
u uniji austrijskih Slavena. U Zadru će preuzeti utjecaj u Narodnoj straţi i organizaciji izbora
za Carevinsko vijeće. Upravo će s tih pozicija 21. svibnja 1848. Zadrani poduprijeti Slavenski
kongres u Pragu. Ovi će dakle regionalisti biti pobjednici pokrajinskih izbora koji su u Beĉ
doveli desetoricu dalmatinskih zastupnika, od kojih su samo dvojica – Boţidar Petranović i
Dubrovĉanin Nikola Andrović – bili za sjedinjenje s Hrvatskom. I dalmatinski delegati u
Kromeřiţu, na prvoj modernoj i demokratski legitimiranoj parlamentarnoj skupštini ondašnje
Austrije, sudjeluju u raspravama o ureĊenju Monarhije.
Jelaĉićevo pak imenovanje poĉetkom prosinca dalo je snaţan poticaj malobrojnim ali
aktivnim prohrvatskim integralistima koji su unutar Dalmacije pokrenuli pitanje ujedinjenja.
Jelaĉićevo ime povezalo je juţnoslavenski pokret pa je tako Boţidar Petranović na skupu u
Kninu još u travnju 1848. govorio o slozi „krišćana“ i „rišćana“, odnosno Hrvata i Srba. U
Dubrovniku, toj najjaĉoj prohrvatskoj sredini, integralisti će se okupiti oko glasila L'Avvenire.
Matija Ban i Medo Pucić te dvojica Kaznaĉića, Antun i sin mu Ivan August, u listu zagovaraju
federativnu Monarhiju, pridruţenje pokrajine Hrvatskoj te sveslavensko bratstvo. Ujedinjenje
zagovara i „Društvo slavenske lipe” koje je Ante Kuzmanić poĉetkom 1849. utemeljio u
Zadru pod hrvatskom zastavom. Osnivaĉka skupština odrţana je 29. sijeĉnja u velikoj dvorani
zadarskog liceja. U svoju je zadaću, na programu sliĉnih slavenskih društava osnivanih u
Pragu i Zagrebu, stavilo njegovati „slavenski duh“, traţiti uvoĊenje narodnog jezika u
nastavu, razvijati gospodarstvo i usmjeriti Dalmaciju prema Hrvatskoj i slavenskom svijetu.
Ove su prve hrvatske inicijative bile usmjerene na politiĉka rješenja odozgo prije negoli na
nacionalnu homogenizaciju, koju će poslije provesti mlaĊi naraštaj. Ipak, pod utjecajem
Jelaĉićeva prelaska Drave, Ministarstvo nastave već je 1. rujna 1848. izdalo dekret da se
dalmatinske uĉenike ima pouĉavati na materinjem jeziku, a na sjednici Austrijskog
parlamenta od 7. rujna Dalmatinci Petranović i Iviĉević iznijeli su prijedlog da se u svakoj
većoj ţupi u Dalmaciji ustanove „ilirske škole“ te da se u srednje škole uvede narodni jezik.
Ta će nastojanja biti oploĊena u ljeto 1849. kada će spomenuto Ministarstvo naloţiti da se
drugi zemaljski jezik uĉi kao obvezan u svim dalmatinskim gimnazijama.
Novi car i kralj Franjo Josip I. Oktroiranim ustavom za „nerazdjeljivo Austrijsko
carstvo“ od 4. oţujka 1849. prekinuo je parlamentarnu raspravu u Kromeřiţu. Time je
prekinuo dijalog izmeĊu predstavnika austrijskih naroda i zemalja, za više od jednog
desetljeća, dijalog koji je mogao doprinijeti njihovu zajedniĉkom meĊusobnom
razumijevanju, neusporedivo više od zaobilaţenja i ignoriranja vaţnih nacionalnih, socijalnih
i politiĉkih problema, a koje će uskoro donijeti neoapsolutizam. Time, naravno, zamiru i
politiĉki pokreti i rasprave, takoĊer i u Dalmaciji. Odredbe zakona o tisku nameću nemoguće
uvjete za izdavanje novina pa prestaju izlaziti Gazetta di Zara, Zora dalmatinska, L'Avvenire.
Nešto poslije bit će pokrenut Smotritelj dalmatinski, odnosno Glasnik dalmatinski koji na
štokavskoj ikavici ureĊuje Ante Kuzmanić, dok na talijanskom jeziku izlazi sluţbeni
L'Osservatore Dalmata, te takoĊer sluţbeni List zakona i dilopisah za krunovinu Dalmatinsku
tiskan na hrvatskom, talijanskom i njemaĉkom jeziku. I dok vlasti prijekim okom gledaju na
sve one koji su se isticali 1848., a policija sastavlja popise sumnjivih osoba, postupno će
politiĉka pitanja zamijeniti ona o mogućnostima unapreĊenja gospodarstva. Ukidanjem
kontumacije uvedene zbog kolere, oţivljava i trgovina s gravitacijskim zaleĊem.

3.2. Neoapsolutizam (1851. – 1860.)

Mladi vladar ukinuo je 31. prosinca 1851. i svoj nametnuti oţujski Ustav, ĉime je i
formalno nastupio neoapsolutizam. Radilo se o politiĉkom koraku unatrag, ali, kako će
vrijeme pokazati, i o modernizacijskom iskoraku, voĊenom odozgo. Neoapsolutizam će
donijeti financijske, upravno-sudske, vojne i redarstvene reforme. One će zahvatiti i
Dalmaciju. Godine 1852. uvedena je porezna zemljarina temeljena na već spomenutom
modernom katastru u cijeloj Dalmaciji. Iste godine uprava je odijeljena od sudstva na razini
kotarskih sudova. U kaznenim procesima sudili su u prvom stupnju kotarski, a u teškim i
politiĉkim zloĉinima okruţni i zemaljski sudovi, od 1874. takoĊer s porotom. Do 1896.
završena je reforma: sudska je piramida ukljuĉila kotarske sudove, okruţno-trgovaĉki sud,
viši zemaljski sud i Vrhovno sudište u Beĉu. Istodobno je 1852. u Dalmaciji uvedeno obvezno
novaĉenje kojim se pokrajina konaĉno ukljuĉila u austrijski vojni sustav. Nešto prije, 1850.,
ţandarmerija će preuzeti policijsku sluţbu starih teritorijalnih snaga, a krajem 1860-ih godina
nastupa i domobranstvo.
Tijekom neoapsolutizma u pokrajini raste gospodarska infrastruktura: niĉu
poljodjelska društva, listovi, prvi parni strojevi i poneki industrijski pogoni. Niĉu i trgovaĉko-
obrtniĉke komore u Zadru, Splitu i Dubrovniku. Godine 1850. u Dalmaciji je proradio prvi
parni mlin. Iste godine u Zadru je utemeljena Società agronomica centrale di Zara na ĉelu s
Francescom Borellijem koja zagovara modernizaciju pokrajine i širi samosvijest o njenim
potencijalima. Pokrajina redovito sudjeluje na europskim izloţbama, poĉevši od one beĉke
1837. godine na kojoj izlaţe svoju svilu, vino i likere. Na prvoj Svjetskoj izloţbi u Londonu
1851. predstavlja je zadarski svilar Dominik Papafava.
Za neoapsolutizma Trst i Pula postaju glavnim ratnim lukama s modernim arsenalima i
slavenskim posadama u njima. Raste i flota, grade se korvete i fregate na paru i vijak te prvi
linijski brodovi. Utjecajni austrijski putopisac Johan Georg Kohl, ĉitan diljem Monarhije,
Dalmaciju smatra zemljom otvorenom moru i nogostupom Zapada za misioniranje „divljeg
Istoka”. Krimski rat (1853. – 1856.) otvorit će neutralnoj Austriji trţište na Istoku. Godine
1849. ona otvara i svoj trgovaĉki konzulat u Mostaru kako bi potaknula promet s Bosnom.
Rastućim trgovaĉkim brodarstvom na Mediteranu Dalmacija se vraća svojoj tradiciji. Strani
parobrodi preuzimaju dugu plovidbu, a dalmatinski jedrenjaci srednje veliĉine izlaze iz
Jadrana. Nakon što se izmeĊu 1851. i 1873. javila kriza ulova srdela u hvarsko-viškom
akvatoriju, dalmatinsko brodarstvo i ribarstvo otkrit će nova ribolovna podruĉja izvan
Jadrana, i to najviše juţno od Sicilije, uz maleni otoĉić Lampedusu. Napokon, za
neoapsolutizma uslijedit će i prvi uzlet dalmatinskog vinarstva. Pojavom luga na lozi u Italiji
1858. godine poĉelo se i ondje uvoziti dalmatinsko vino. Pokreću se i domaća brodogradilišta.
Sredinom 1850-ih samo će Hvar imati više od šezdeset jedrenjaka izgraĊenih preteţno na
domaćim navozima.
Ipak, ovo će razdoblje izroditi i brojne slabosti. Usprkos reformama, Monarhija je još
uvijek poĉivala na upravi i vojsci, a ne na gospodarskim bilancama. Drţava je i dalje više
trošila nego zaraĊivala. Drugi talijanski rat za osloboĊenje 1859. otkrio je slabosti u
financijama i napetosti meĊu njenim narodima. Na poĉetku ovog rata, u lipnju su Francuzi
poslali ratnu flotu u Jadran kako bi pomogli talijanskom ratištu i pokrenuli Istoĉno pitanje.
Francuzi krstare uzduţ obale, napadaju trgovaĉke i ratne brodove u lukama, posebno u
Cavtatu i Molunatu ili ih presreću na otvorenom moru. Potkraj rata iskrcali su se na Malom
Lošinju i bombardirali Zadar pa će stoga komandant kotorskog okruţja general Gabrijel
Rodić pozvati stanovništvo na oruţje.

3.3. Ustavni život: preporod (1861. – 1882.)

Gospodarski bankrot i poraz u talijanskom ratu prisilili su Franju Josipa na politiĉke

reforme. Kako bi uvjerio financijske krugove, vladar je 5. oţujka 1860. sazvao savjetodavno
Pojaĉano carevinsko vijeće (Verstärktes Reichsrat), kojem je u zadatak dao osmišljavanje
nove politike u svrhu unutarnje preobrazbe Monarhije. Ono se našlo u procijepu izmeĊu
koncepta Kronländerföderalismus koji je predviĊao Monarhiju kao federaciju povijesnih
pokrajina s jedne strane, te s druge centralizma, koji bi preko središnjeg parlamenta osigurao
dominantnu ulogu beĉkoj njemaĉkoj središnjici, a time onda i njemaĉkom ĉinovništvu. Tako
će se već sad i ovdje zaĉeti okvir unutar kojeg će se austrijska drţavna misao trajno kretati:
izmeĊu nacionalno-njemaĉke, centralizirane drţave te multinacionalne srednjoeuropske
(kon)federacije. U ovome Carevinskom vijeću Dalmaciju je zastupao konte Francesco Borelli
koji je zajedno s predstavnicima Hrvatske, biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i
Ambrozom Vranyczanyjem, podrţao federalistiĉko naĉelo, usprotiviši se pak, za razliku od
njih, ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom koje je smatrao preuranjenim zbog povijesnih i
kulturalnih razlika.
Listopadskom diplomom od 20. istog mjeseca monarh se priklonio konceptu saveza
povijesnih kraljevina i zemalja od kojih bi svaka imala svoj zemaljski sabor, a koji bi svoje
delegate slao u središnji parlament (Carevinsko vijeće, Reichsrat). Dogovor o ujedinjenju s
Hrvatskom prepustio je izaslanicima zagrebaĉke Banske konferencije i onima Kraljevine
Dalmacije, koje je pak trebao odrediti njen tadašnji namjesnik Lazar Mamula. No inicijativu s
time u vezi ubrzo će preuzeti splitski gradonaĉelnik i talijanski revolucionar Antonio
Bajamonti koji je na sastanku splitskoga Općinskog vijeća od 7. prosinca 1860. tu odluku
namijenio budućem Dalmatinskom saboru. Na toj će platformi okupiti i najveći broj općina
koje su pritiskom na Mamuline izabranike bojkotirale pregovore delegacija te odluku
prepustili Saboru. Bajamonti je jaĉi otpor zatekao samo na jugu Pokrajine, u Dubrovniku i
Boki, ĉija su Vijeća sredinom sijeĉnja 1861. podrţala sjedinjenje. U ovom pozicioniranju
vodio se „rat brošurama“ u kojemu su se s talijanske strane, a za dalmatinsku autonomiju,
istaknuli Splićani Vincenzo Duplancich i već spomenuti Bajamonti. Ipak, najznaĉajniji i
najplodniji od svih polemiĉara u autonomaškom taboru bio je Tommaseo ĉiji su spisi dali i ton
i argumente autonomaškoj kampanji i jedini saĉuvali, uz povijesnu, i neku knjiţevnu
vrijednost, proisteklu iz strastvena i izvanredno doraĊena Tommaseova pera. Pišući sa
slavodalmatinskih pozicija, sav svoj autonomaški program, koji će dijelom postati i
programom prvoga naraštaja autonomaša, on će sabrati u ĉetrnaest paragrafa maloga prvog
sveska koji je uputio Dalmatincima – Ai Dalmati. Ţeleći iz taktiĉkih razloga u svoj tabor
privući što veći broj pristaša slavenske orijentacije, Tommaseo o ovom predmetu raspravlja s
„moralnog“, povijesnog i knjiţevnog gledišta. Svojim će sunarodnjacima poruĉiti da samo
kao Dalmatinci mogu imati „ime, domovinu, sudbinu meĊu narodnostima“. S hrvatskih
nacionalno-integralistiĉkih pozicija ovom su bloku odluĉno odgovarali Konstantin Vojnović,
Ivan Danilo te sinjski franjevac Ante Konstantin Matas.
U ovom pitanju, kao uostalom i u drugim pitanjima na razini Monarhije, presudilo je
drţanje drţavnog ministra Antona Schmerlinga, zagovornika donošenja Veljačkog patenta iz
1861. godine. On je Monarhiji vratio centralistiĉko obiljeţje. Schmerling je kao ministar
predsjednik politiĉkom Zagrebu sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom uvjetovao
raskidanjem njezinih veza s Peštom i slanjem hrvatskih delegata u beĉki Parlament, što je
Hrvatski sabor odbijao. Radilo se ovdje samo o taktiĉkoj ponudi jer će u Dalmaciji sluţbeni
Beĉ ustrajno podupirati „autonomaško-slavo-dalmatinsko“ politiĉko usmjerenje za koje je
smatrao da jedino jamĉi opstanak općedrţavnog naĉela multinacionalnog ustroja toga mixtum
compositum kakva je bila Habsburška Monarhija. Ovom su se modelu okrenule i
„legitimistiĉke“ austrijske snage tradicionalnoga birokratskog aparata koje su podrţale
Bajamontijevu politiĉku akciju. Beĉka vlada proglasila je 12. veljaĉe 1861. Zemaljski red za
Kraljevinu Dalmaciju te Izborni red za Zemaljski sabor Kraljevine Dalmacije prema kojima
je pokrajina dobila svoj Sabor sa sjedištem u Zadru. Njegovi poslanici trebali su biti birani po
izbornim kurijama, od kojih bi 21 zastupnika davao veleposjed, gradovi i trgovaĉke komore, a
20 mandata seoske općine. Ovaj Izborni red saĉinjen je u duhu vremena, a po pruskome
modelu. Proteţirao je imućno i obrazovano graĊanstvo, u Dalmaciji oko 20 000 ljudi koji su
znali pisati i koji su govorili talijanski, kao branu od socijalnih i nacionalnih revolucija. Tako
je sluţbena platforma u prilog dalmatinske autonomije okupila raznovrstan politiĉki i
ideološki svijet: od onog talijanskih iredentista do onog lokalnih slavo-dalmatinskih
regionalista.
Ovome jakom frontu suprotstavio se novi naraštaj aneksionista ili narodnjaka, okrenut
ujedinjenju s Hrvatskom i Slavonijom. Predstavljali su ga mladi dalmatinski studenti koji su
se uglavnom vratili sa studija iz Padove te u talijanskom Risorgimentu gledali svoj uzor, poput
Lovre Montija, Mihe Klaića i Koste Vojnovića. Pridruţili su im se nemirni dubrovaĉki
plemići predvoĊeni Medom Pucićem i njihovi susjedi Bokelji tradicionalno privrţeni
juţnoslavenskim rješenjima. Ovo preporodno gibanje otvara tzv. slavenska faza u kojoj Hrvati
i Srbi zajedniĉki nastupaju na romantiĉarskoj jeziĉnoj platformi (Sprachnation) po kojoj „isti
jezik“ odraţava i izriĉe „istu narodnu dušu“. U poĉetku su na ovom planu najdjelatniji bili
dalmatinski franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja kojima je Austrija još za Restauracije
odobrila gimnaziju u Sinju s nastavom na hrvatskom jeziku, prvu takvu u Dalmaciji.
 Kratka izborna kampanja za prvi sastav dalmatinskog parlamenta bila je obiljeţena
utjecajem ĉinovništva koje je u oţujku 1861. u Konavlima nasilno slomilo kampanju lokalnih
narodnjaka. Ishod je za njih bio nepovoljan. Razloge poraza don Mihovil Pavlinović pripisao
je Izbornom redu po kojem je 15 000 dalmatinskih Talijana biralo dvadesettrojicu zastupnika,
a 410 000 Hrvata njih najviše dvadeset. Dana 6. travnja 1861. otvoren je prvi saziv
Dalmatinskog sabora, a već se 19. travnja oglušio o kraljevu naredbu da izabere svoje
zastupnike za pregovore o sjedinjenju sa Zagrebom. Sabor je pak izabrao svoje zastupnike za
Reichsrat, a narodnjaĉka oporba na svoju se ruku zaputila u Beĉ. Tako su se obje dalmatinske
strane našle u prijestolnici gdje su se ipak brojniji autonomaši oduprli sjedinjenju. Dana 1.
svibnja Car je otvorio zasjedanje beĉkog Parlamenta, u kojem su sjedila petorica dalmatinskih
zastupnika, svi autonomaši, no bez predstavnika Ugarskog i Hrvatskog sabora.

3.3.1. Liberalna unija

Pitanje ujedinjenja skinuto je tako odozgo s dnevnog reda. Hrvatskim narodnjacima

predstojao je rad na niţim razinama: na osnivanju ĉitaonica i osvješćivanju naroda. Glasilo Il
Nazionale (Narodni list), pokrenuto 1. oţujka 1862. pod uredništvom Natka Nodila, okupilo
je najjaĉa narodnjaĉka pera. Kada su autonomaši poĉeli izbacivati Il Nazionale iz svojih
Cassina i Gabinetta zbog Nodilove polemike s Tommaseom, poĉeli su narodnjaci osnivati
svoje ĉitaonice kao vlastita mobilizacijska uporišta. Prve su osnovali sredinom 1862. u
Dobroti u Boki i u Splitu, a poĉetkom sljedeće godine bit će osnovana i ona zadarska.
U isto vrijeme već se nazrijevaju pukotine meĊu autonomaškim frakcijama. Otvorilo
se i pitanje ţeljeznice koje raĊa sukobom izmeĊu Splita i Zadra, a na njega se nadovezalo i
pitanje vodstva autonomaškog pokreta, koje se u bitnom, pa i na razini općedrţavnih dvojbi,
ocrtavalo u sljedećem: hoće li ga voditi upravna, birokratska piramida ili autonomna
predstavniĉka tijela. Opet je Bajamonti bio onaj koji je poveo inicijativu. On je svoje
talijanstvo umotavao u ruho dalmatinstva nošenog poduzetniĉkim liberalizmom koji se dobro
uklapao u okvir tzv. Gründerzeit ere obiljeţene nicanjem banaka i dioniĉarskih društava, a
koja je makar stidljivo, ali ipak, dopirala i do dalmatinskih obala. Na lokalnom terenu ovaj je
poduzetni splićanin razvio svoj paternalistiĉki politiĉki stil u kojem je kao „buon padre“,
„ćaća“, upošljavao lokalne obrtnike i teţake na projektima dioniĉkog društva Associazione
Dalmatica. Mimo drţavnog novca, upreţući marne splitske teţake te uz arhitekte dovedene iz
Italije, podizao je velebne splitske graĊevine: Prokurative, kazalište i dio gradske
infrastrukture.
U pokrajini su se pak namjesnik Lazar Mamula, njegov savjetnik Karl Roszner i
drţavni tuţitelj Luigi Lapenna svojski stavili u sluţbu centralistiĉke Schmerlingove politike
za kojom su poveli većinu autonomaša. Povod za otvoreni sukob dao je radikalni urednik La
Voce dalmatica, Vincenzo Duplancich, koji je pokrajinsku upravu prokazivao kao njihove
njemačke gospodare. Protiv njega je drţavno odvjetništvo podiglo optuţbu pa je 1863.
emigrirao u Italiju. Sluţbeni Beĉ nije mogao dopustiti potencijalnu talijansku petu kolonu
unutar Dalmacije. Drugi razlog sukoba leţao je u potvrdi saborskog mandata kotarskog
poglavara Girolama Alesanija koji je nakon ostavke općinskog naĉelnika i zastupnika Ante
Buljana, na dodatnim izborima u Sinju, a uz pomoću vladinih zloporaba nadjaĉao
Bajamontijeva kandidata Giuseppea Piperatu. U oba sluĉaja na saborskom zasjedanju
odrţanom 18. oţujka 1863. narodnjaci su podrţali Bajamontijevu frakciju, uime slobode, a
protiv vladinih zloporaba. Vlada se zbog toga svetila uglavnom narodnjacima. Zbog drţanja u
Saboru poĉetkom 1863. otpušteni su iz sluţbe Miho Klaić i Ivan Danilo, profesori zadarske
gimnazije, a njihov ravnatelj Juraj Pulić premješten je ĉak u Trento.
Tako je nastala liberalna saborska koalicija zbog koje su konzervativci izgubili većinu
u Saboru pa je on 7. travnja 1864. raspušten. Istog dana stvorena je Liberalna unija (Unione
liberale) – liberalna koalicija koja je nastupila na platformi oĉuvanja talijanskog te širenja
hrvatskog jezika u dalmatinske institucije. U znak podrške i potpore, biskup Strossmayer
kupio je 1864. 200 dionica kod Associazione Dalmatica za svotu od 40 000 forinti. No opet
zahvaljujući vladinoj agitaciji, pokrajinski izbori odrţani 1864. u Sabor su doveli
konzervativnu većinu sastavljenu od brojnih ĉinovnika.

3.3.2. Općinski izbori

Situacija se ipak promijenila padom Schmerlinga u lipnju 1865. i dolaskom na

njegovo mjesto federalista Richarda Belcredija. On je imao zadaću privoljeti na suradnju
zemaljske sabore nespremne na slanje zastupnika u Beĉ. Progonjeni su se narodnjaci opet
domogli slobode i vraćeni su na svoje duţnosti, no u dalmatinskom Namjesništvu ipak su
ostali Schmerlingovi ljudi, na ĉelu s namjesnikom Mamulom i Lapennom, zaduţeni sad za
provedbu prvih lokalnih izbora u Dalmaciji. Oni su i provedeni na osnovi donesenog
Pravilnika općina i Izbornog reda za Kraljevinu Dalmaciju. Po njima je općina postala
autonomnom upravnom jedinicom, a time je dovršena i izgradnja institucijske vertikale,
demokratski konfigurirane, koja je išla od općine preko zemaljskog Sabora sve do beĉkog
Parlamenta. U financijskim pitanjima općine je nadzirao Pokrajinski sabor preko svoga
Zemaljskog odbora. Drţavna uprava kontrolirala je izvršavanje povjerenih kompetencija niţih
razina te budno bdjela nad svakim iskakanjem iz zacrtanog okvira. Općina je upravljala
vlastitom imovinom, postavljala redare i nadglednike, skrbila o sirotinji, izgradnji i
odrţavanju puteva, vodovoda, mostova, osnovnih škola te nadzirala trţnice. Općinska su
vijeća takoĊer imala zadnju rijeĉ u odluĉivanju o jeziku u školama i općinskoj upravi. U
općinama su biraĉi izravno birali ĉlanove općinskog vijeća na tri godine. Ovi su zatim birali
naĉelnika i upravu. Tri izborna tijela, od kojih je svako biralo trećinu vijeća, razdijeljena su
prema visini poreza koji su pojedinci plaćali: veleposjednici, svećenici, drţavni ĉinovnici,
ĉasnici, profesori, kapetani te udruge i društva koji su u općini plaćali porez glasovali su u
prvom, graĊani naĉelno u drugom, a brojna sirotinja u trećem tijelu.
Narodnjaci su mogli raĉunati barem na trećinu mandata, odnosno na treće izborno
tijelo koje su punili oni najsiromašniji, ujedno i najbrojniji. Govore o jeziku i sjedinjenju s
Hrvatskom na selu narodnjaci su nadopunili svojim obećanjima o podjeli zemlje i niţim
porezima ĉime su zemljišno pitanje prometnuli u politiĉko. Pritom su rabili vještu i dobro
smišljenu propagandu, naglašavajući razlike izmeĊu seljaka i otuĊenih, talijaniziranih
društvenih slojeva, opreku izmeĊu kape i kolobuka. Upravo je to autonomašima bio argument
da narodnjake prikazuju kao revolucionare i pobunjenike – puntare – koji su se okupljali pod
njima stranim, hrvatskim zastavama.
Politiĉka uprava na terenu nije se predavala. Luigi Lapenna utjecao je preko izbornih
povjerenstava i glasaĉa u prvom tijelu – mahom drţavnih sluţbenika. U Kninu se dogodio
krvavi obraĉun kad su biraĉi nasrnuli na ţandare koji su odbili napad. Dvojica biraĉa smrtno
su stradala, a bilo je i ranjenih. Glas o izbornom nasilju prelio se i preko granica Pokrajine.
Uznemirio je politiĉke vrhove Monarhije, osobito ministra predsjednika Belcredija. On ga je
ocijenio kao udar Schmerlingovih centralista protiv njegove federalistiĉke politike dogovora s
MaĊarima. Stoga je već poĉetkom listopada 1865. namjesnik Mamula zamijenjen barunom
generalom Franjom Filipovićem. Nakon prvih lokalnih izbora odrţanih tijekom 1865.
pribliţno polovica od osamdeset ĉetiri dalmatinske općine našla se u rukama narodnjaka.
Ipak, autonomašku je većinu u Saboru odrţao Lapenna, koji je uskoro bio promaknut za
predsjednika Pokrajinskog suda. Na odgovor autonomaške jezgre nije trebalo dugo ĉekati.
Već u oţujku 1866. pokrenut je list Il Dalmata, poĉetno slavo-dalmatinskog usmjerenja, a
samo dva mjeseca poslije, 20. svibnja, u vrijeme rata Austrije protiv Pruske i, uskoro, njene
saveznice Italije, na skupu u Zadru sluţbeno je utemeljena Autonomaška stranka. No već će
se na ovom utemeljiteljskom skupu oĉitovati unutarnji sukob izmeĊu „starih“ i
„mladih“ snaga, naime, sukob plemića predvoĊenih Borellijem te uspinjućeg graĊanstva
predvoĊenog Edoardom Kellerom. Oba ova krila trpjela su pritisak narodnjaka snaţno
ohrabrenih pobjedom austrijske flote u Bitki kod Visa. Taj su dogaĊaj oni smišljeno iskoristili
da autonomaše prokaţu kao nelojalne Talijane koji su se u Splitu pripremali za doĉek
talijanske flote. Ovladavši mobiliziranom teritorijalnom straţom narodnjaci su je okitili
vlastitim hrvatskim simbolima te su Višku pobjedu slavili kao pobjedu Hrvata u borbi za
vlastiti dom. Njihova su braća i roĊaci, po njihovu mišljenju, u austrijskoj floti predvoĊenoj
admiralom Tegethoffom, obranili Dalmaciju. Padom pak Venecije u talijanske ruke presušio je
i onaj izvor koji je dalmatinsku upravu punio Talijanima. Za narodnjake će Italija i dalje ostati
privlaĉna kao zemlja kulture, duhovnosti i umjetnosti, no u politiĉkom smislu opasna
jadranska suparnica.

3.3.3. Pohrvaćenje pokrajine

Viška bitka, pobjeda na općinskim izborima te imenovanje generala Filipovića na

duţnost namjesnika otvorili su vrata hrvatskom jeziku u školama, gimnazijama, općinskim
vijećima i, napokon, u Saboru. U sklopu nove „dalmatinske“ politike Miho Klaić imenovan je
nadzornikom puĉkih škola u kojima se nastava imala odrţavati na materinjem jeziku. Od
školske godine 1867./1868. u 126 škola govorilo se hrvatski, u 26 talijanski, a u 65 oba
pokrajinska jezika. U drugoj polovici studenog 1866. sastao se ponovno Dalmatinski sabor.
Njegovo će zasjedanje obiljeţiti sukob narodnjaka s Bajamontijem koji će i dokinuti
Liberalnu uniju. Povod mu je bila Bajamontijeva obrana ribara iz Chiogge, sada za Austriju
stranih drţavljana, te njihovih prava da i dalje mogu ribariti u dalmatinskim vodama. Ostavka
pak Belcredija od 7. veljaĉe 1867. i dolazak baruna Friedricha von Beusta, realizatora
dualizma, pogoršali su poloţaj narodnjaĉkog bloka kao i namjesnika Filipovića. Novi ministar
predsjednik traţio je sporazum s MaĊarima koji je, s jedne strane, imao ojaĉati Monarhiju
protiv Bismarcka i njegovih teţnji, s druge pak protiv slavenskih federalista. Poĉetkom 1867.
raspušten je Dalmatinski sabor. Novi su pokrajinski izbori, pa onda i novi pokrajinski sabori,
trebali u Reichsrat poslati nove zastupnike, naklonjene beĉkoj vladinoj liniji. Na tim sada već
trećim pokrajinskim izborima provedenim u ljeto 1867. u jedan tabor okupljeni autonomaši,
osnaţeni Bajamontijem, ali i podrškom Filipovićeve birokratske oporbe, osvojili su većinu od
dvadeset i šest mjesta, dok su narodnjaci dobili njih petnaest. Dana 22. svibnja 1867. Car je
otvorio novi Reichsrat. S MaĊarima je postignut dogovor, sklopljena je Nagodba. Po njoj su
Hrvatska i Slavonija ostale u ugarskom dijelu Monarhije (Translajtaniji), Dalmacija pak u
austrijskom (Cislajtaniji).
Takav slijed dogaĊaja ohrabrio je autonomaše. Novim je Prosinačkim ustavom
proširen i djelokrug parlamenta te je sudstvo odijeljeno od uprave. MeĊu ustavnim zakonima
isticao se osobito ĉlanak 19. koji je svim narodima jamĉio ravnopravnost i pravo njegovanja
vlastite nacionalnosti i jezika. Autonomaši su sada stupili u politiĉku ofenzivu, optuţujući
narodnjake, ali i namjesnika Filipovića kao panslaviste i buntovnike, posve u skladu s
Beustovom retorikom koji ih je takoĊer prokazivao kao ruske saveznike. Namjesnika su
zaobilazili gdje i kad god su mogli, obraćajući se izravno beĉkim ministarstvima i njihovim
ĉinovnicima. Nakon što je Beust odstupio na kraju 1867., njemaĉki liberali Karla Auersperga
preuzeli su vlast. Ovo graĊansko ministarstvo – Bürgerministerium – vladalo je Austrijom, s
kraćim prekidom tijekom 1870-ih godina, sve do 1879., najprije predvoĊeno Karlom (1868. –
1870.) a zatim i Adolfom Auerspergom. I Dalmaciju su godine 1868. zahvatili reformni
zahvati: podijeljena je na dvanaest politiĉkih kotareva sa sjedištima u Zadru, Benkovcu,
Kninu, Šibeniku, Splitu, Sinju, Imotskom, Makarskoj, Hvaru, Korĉuli, Dubrovniku i Kotoru
pa su tako ukinuta stara okruţja. Carevinsko vijeće, Zemaljski sabori i općinska autonomija
uţivali su status zakonodavnih zastupstava, no politiĉka moć i dalje je leţala u okruţnim i
kotarskim poglavarstvima te ministarstvima. Promjene u Beĉu i nastup narodnjaka kroz
institucije politiĉka su suĉeljavanja u Dalmaciji prenijeli i na ulice. I u aneksionistiĉkom
bloku već su se izoštrila dva krila: liberalno-graĊansko krilo predvoĊeno Klaićem i ono
konzervativno voĊeno Pavlinovićem, no oba su od samog poĉetaka sloţno disala. Godine
1869. Pavlinović piše svoju Hrvatsku misao, programatski spis ispunjen hrvatskim
drţavnopravnim sadrţajem, koji je zakljuĉio njegovu juţnoslavensku misaonu fazu. Hrvate je
ovdje jasno istaknuo kao politiĉki narod, a Trojednicu kao njihovu nacionalnu drţavu.
Bitka za institucije nastavljala se i dalje. U njoj su narodnjaci pojaĉano otvarali
ĉitaonice, a svoju politiku i ideologiju pretakali u prepoznatljive znakovne sadrţaje poput
zastave i grba. Njima će tijekom 1870-ih godina polako, ali sigurno osvajati Dalmaciju. U
ovoj su im se bitki, u kojoj je presudna i najvaţnija borba bila ona za jezik i institucije,
isprijeĉili karizmatiĉni autonomaški voĊe poput Bajamontija u Splitu, Antonija Fanfogne u
Trogiru ili pak talijanska nacionalna jezgra u Zadru. Upravo su ovi gradovi postali poprištem
svakodnevnih sukobljavanja koji su se tijekom 1868. proširili i na sve one manje sredine gdje
se borilo za politiĉku prevagu. U Splitu su se malobrojni narodnjaci okupljali u knjiţari Vida
Morpurga na Narodnom trgu, trpeći napade na ĉitaonicu, ali i vlastite domove. Njihov voĊa
Kosta Vojnović saĉuvao je metcima izrešetanu hrvatsku zastavu kao obiteljski trofej. U ljeto
1868. smijenjen je namjesnik Filipović zahvaljujući koordiniranoj akciji nove vlade i njenih
dalmatinskih pristaša. Za njegova privremenog zamjenika izabran je general Johann Wagner.

3.3.4. Osvajanje Sabora 1870. godine

Uliĉni sukobi kulminirali su 1869. u krvavom obraĉunu šibenskih narodnjaka s

posadom usidrenoga talijanskoga ratnog broda Monzambano. Ona ih je, po njihovim rijeĉima,
provocirala uzvicima „Viva Italia, e Viva Garibaldi!“. Uskoro će, tijekom listopada, uslijediti
novi, mnogo opasniji sukob: onaj naime lokalnog stanovništva i austrijskih trupa na
Krivošijama. Premda je uvoĊenje opće vojne obveze 1868. izuzelo dubrovaĉko i kotorsko
okruţje iz sluţenja u stalnom vojnom postavu te naloţilo sluţbu jedino u domobranstvu, i
takva je odredba Bokeljima bila teška i strana. Krivošijski gorštaci smatrali su se ugroţenim.
Pitanje dakle nošenja vlastita oruţja bio je više no simboliĉan okidaĉ sukoba na koji nije
trebalo dugo ĉekati. Novi dalmatinski namjesnik i zapovjednik vojnih snaga Wagner nastojao
je otvoriti i osigurati putove izmeĊu vojne baze u Risnu i posada u Crkvicama i Dragalju. No
sa svakom su ekspedicijom rasli austrijski gubitci. Pri kraju listopada Wagnera je kao
vrhovnog zapovjednika zamijenio general Gottfried Auersperg. Stotinu mrtvih austrijskih
vojnika u klancu Han te preko 200 ranjenih i bolesnih prisilili su 21. studenog Auegsberga na
povlaĉenje u Risan. Austrijski vojni poloţaj u Boki postao je ozbiljnim, a meĊunarodni ugled
dualistiĉki prekrojene Monarhije narušen. Vojni neuspjeh bio je oĉigledan. U Carevinskom
vijeću stoga je prevladao stav o mirnom rješenju ustanka. Wagnera je na mjestu dalmatinskog
namjesnika naslijedio Joseph Fluck, takoĊer privremeni namjesnik. General Gabrijel Rodić
postavljen je sredinom prosinca 1869. za zapovjednika 18. pješaĉke divizije te vojnog
zapovjednika Dalmacije s privremenom izvršnom vlasti na podruĉju Kotorskog okruga.
Mjesec dana poslije, 11. sijeĉnja 1870., Rodić je sklopio mir s ustanicima u Knezlacu.
Bokeljima je podarena simboliĉna sluţba u domobranstvu od dva mjeseca te slobodno
nošenje vlastita oruţja u civilu.
Beĉki centralisti ovaj su ustanak prikazivali kao rusku igru na Balkanu uoĉi raspleta
Istoĉnog pitanja, slavenski pak listovi, ukljuĉujući i zadarski Narodni list, kao neodgovornu
avanturu „poznatih slavoţdera“. U samoj Dalmaciji autonomaška većina odluĉila je iskoristiti
ovaj sukob za diskvalifikaciju narodnjaka. Dana 19. listopada 1869. šesnaest njihovih
zastupnika napustilo je Sabor. Na taj naĉin ţeljeli su izvršili pritisak na Vladu za raspuštanjem
ove stranke. No podcijenili su i dogaĊaje u Beĉu i odnose snaga u Dalmaciji. U travnju 1870.
palo je, naime, centralistiĉki orijentirano, Hasnerovo ministarstvo. Vlast je kratkotrajno
preuzela oporbena skupina predvoĊena Alfredom Potockim te Eduardom von Taaffeom,
općenito sklona sporazumu sa Slavenima, poglavito s Ĉesima koji su još od 1861. opstruirali
Parlament. U Dalmaciji se otvorio prostor za slobodne izbore koji su narodnjaci itekako
iskoristili. Oni su tijekom šezdesetih godina proširili svoj utjecaj i u graĊanskom sloju, koji je
kad se radilo o izbornim politiĉkim strategijama fungirao poput jeziĉca na vagi izmeĊu
ĉinovništva i puka. GraĊanstvo je svoje gospodarsko uporište steklo u brodarstvu koje se
razvijalo te u trgovini vinom. Obitelji poput, primjerice, Dubokovića, Didolića i Buzolića na
Hvaru i Braĉu, širile su svoje poslove Mediteranom, no osvajale su i politiĉke pozicije na
lokalnim razinama, u općinama, ali i u Saboru. Izbori za Dalmatinski sabor odrţali su se od 4.
od 9. srpnja 1870. Na njima su izabrana 24 narodnjaka i 16 autonomaša. Osvojivši
parlamentarnu većinu, neće je izgubiti do kraja postojanja Monarhije. General Rodić
imenovan je za dalmatinskog namjesnika, a Bokelj Stefan Mitrov Ljubiša za novog
predsjednika Sabora. Od 1870. nadalje hrvatski će jezik u Saboru sve više i jaĉe dobivati
pravo glasa. Pavlinović će u tom smislu biti najodluĉniji. Iste je godine u sudstvu hrvatski
jezik izjednaĉen s talijanskim u svim poslovima koji su se ticali ophoĊenja sa strankama.
Narodnjaĉkim općinama, u kojima je uveden hrvatski jezik u općinska vijeća i škole, 1870.,
na ĉelu pridruţio se i Dubrovnik. U dubrovaĉkoj i kotorskoj gimnaziji, godinu dana prije,
hrvatski jezik neopozivo je uveden kao nastavni.

3.3.5. Utjecaj sloma Burze (Börsenkrach)

Dinamika politiĉkog uspjeha narodnjaka poklopila se s gospodarskim usponom

pokrajine. Premda je ono i dalje poĉivalo na poljodjelstvu, od neoapsolutizma nadalje
pridruţilo mu se i brodarstvo i izvozno vinarstvo. Godine 1865. osnovano je Pelješko
brodarsko društvo s dioniĉkim kapitalom od 2,3 milijuna zlatnih forinti. U naponu snage,
poĉetkom 1870-ih godina imalo je trideset i tri jedrenjaka duge plovidbe, odnosno dvadeset
devet barka i ĉetiri brika. Glavnina kapitala ovog društva potekla je od lokalnog stanovništva,
premda je, s vremenom, kompanija privukla ulagaĉe iz cijele Dalmacije i Trsta. Godine 1872.
robni promet u glavnom gradu pokrajine premašio je milijun forinti. U brodogradilištima i
lukama, osobito na Pelješcu, u Dubrovniku i Boki, leţalo je devedeset prekooceanskih
jedrenjaka i 300 manjih plovila s 400 kapetana i 12 000 mornara. Lokalni veleposjednici i
poduzetni graĊani mogli su prezentirati ponešto od vlastite proizvodnje i izvan granica
Pokrajine: na Svjetskoj izloţbi odrţanoj u Beĉu u kolovozu 1873., izmeĊu 60 000 izlagaĉa iz
cijele Monarhije, Dalmatinci su osvojili trideset i pet medalja za likere, vino, ulje i sardine,
koje su proizvodili. Godine 1870. Split je dobio prvu tvornicu cementa Gilardi-Betizza, a iste
je godine Vid Morpurgo u gradu osnovao Prvu puĉku dalmatinsku banku s poĉetnim
kapitalom od 120 000 forinti. Ova je banka bila od velike koristi lokalnom puĉanstvu jer ga je
pogodnim kreditiranjem izvlaĉila iz ovisnosti o lihvarima pa su narodnjaci upravo preko nje
širili utjecaj meĊu teţacima i nadniĉarima. Zakasnjeli odgovor na ovu inicijativu koji je stigao
1877. bio je osnivanje splitske Banca Commerciale od strane novog naraštaja talijanskih
poduzetnika. Slom beĉke burze, ĉuveni Börsenkrach na „crni petak“ 9. svibnja 1873.,
uslijedio je upravo u trenutku kada je Dalmacija prvi put poĉela hvatati uporišta na širokome
austrijskom trţištu. Iako je ono još uvijek bilo predindustrijsko, dalmatinsko gospodarstvo
poĉelo je usklaĊeno djelovati, i to uglavnom vlastitim kapitalom. Slom beĉke burze koji je
otvorio svjetsku financijsku krizu nije zaustavio gospodarski napredak Monarhije, no doveo je
do promjene njene politiĉke i gospodarske filozofije. Nakon 1873. drţava je ponovno postala
glavnim ĉimbenikom u austrijskom gospodarstvu. Kriza je snaţno pogodila narodnjake, koji
su zauzeli vladajuće poloţaje u Dalmaciji. Rastuće pokrajinske i općinske troškove poĉeli su
pokrivati pozajmicama i porezima. Tako su na sjednici Dalmatinskog sabora 6. listopada
1873. izglasali povećanje poreza za 25 % te zajam za bolnice i škole u visini od šezdeset
tisuća forinti.
Na takvu se gospodarsku krizu prirodno nadovezala ona politiĉka. Odmah po dolasku
na vlast namjesnik Rodić ţurno je savjetovao napuštanje tradicionalnoga beĉkog preferiranja
autonomaša s obzirom na prodor narodnjaka. Rodić je u Beĉu pokucao na otvorena vrata jer
se tamo već uoĉi rata s Italijom 1866. odluĉilo dugoroĉno podrţati jadranske Slavene protiv
lokalnih Talijana. No ipak, i uz takvo opredjeljenje, oĉuvanje dalmatinske drţavnosti i
njegove slavo-dalmatinske osnovice, ostajao je i dalje trajan drţavni prioritet u kojem se nije
ţeljelo popustiti dalmatinskim aneksionistima. Za Beĉ je njihova politika integralne hrvatske
nacionalne drţave imala temeljno ograniĉenje jer je kao takva stajala u opreci austrijskoj
drţavnoj ideji multinacionalnosti. Njezina realizacija dovodila je u pitanje i dvojni ustroj
drţave. Ipak, ustavni zakoni doneseni krajem 1860-ih godina, izmeĊu ostalih, priznali su
talijansku, a ne dalmatinsku nacionalnost kao jednu od petnaestak nacionalnosti, ravnopravnih
u Monarhiji. Ova je koncepcija dugoroĉno rastoĉila Autonomašku stranku i ona se polako
poĉela dijeliti na talijansko i na regionalistiĉko krilo. Prekretnicu u tom smislu na simboliĉan
je naĉin oznaĉio govor Edoarda Kellera u Carevinskom vijeću 1873. u kojem se on izjasnio
Talijanom. Istodobno je namjesnik Rodić nastojao oslabiti Narodnu stranku kako bi dokinuo
njene aneksionistiĉke aspiracije. Prilika za to ukazala se tijekom rasprave o izravnim izborima
za beĉko Carevinsko vijeće 1873. kojim bi se drţavni parlament imao birati izravnim
izborima ĉetiri kurije, a ne kao dotad preko zemaljskih sabora. Ovaj je prijedlog išao na ruku
njemaĉkim centralistima i njihovim saveznicima, pa tako i onima u Dalmaciji: njime se,
naime zaobilazilo pokrajinske zemaljske sabore sa slavenskom većinom. „Beĉka petorica“ –
poslanici Mitrov Ljubiša, Josip Antonietti, Đuro Vojnović, Ivan Danilo i Ivan Fontana glasali
su 6. oţujka 1873. za centralistiĉki izborni zakon kojemu su se odupirali cislajtanijski Slaveni.
Ljubiša je ovu politiku presadio u Dalmaciju, pretoĉivši je novu u provladinu, oportunistiĉku,
Narodno-srednjaĉku stranku, okupljenu oko stranaĉkog glasila Zemljak. U pokrajini se tako
kao politiĉka opcija rodilo zemljaštvo ĉiji su sljedbenici, znani i kao vladinovci, izbjegavali
raspravu o ujedinjenju, ali su i dalje zagovarali slavenizaciju pokrajine. Namjesnik Rodić za
svoje je ciljeve stekao nove saveznike. Na prvim izravnim izborima za Reichsrat, autonomaši
su osvojili pet mjesta, narodnjaci tri, a Ljubišini oportunisti samo jedno ĉime se njegova
stranka ugasila. Budući da su autonomaški zastupnici Lepenna i Keller kao austrijski
predstavnici uskoro otišli u Egipat, uslijedili su ponovljeni izbori na kojima su na njihova
mjesta izabrana dvojica narodnjaka pa su tako u Reihsratu sada sjedila šestorica narodnjaka i
trojica autonomaša. Rodićeva je politika tako ipak doţivjela poraz. Narodnjaci su imali većinu
u općinama diljem pokrajine, ali i u Zemaljskom saboru, pa se beĉka Auerspergova
administracija okrenula njima.

3.3.6. Hrvatski kralj u Dalmaciji

Godine 1875., od 80 dalmatinskih općina još ih je 21, dakle jedna ĉetvrtina, bilo u rukama
autonomaša. To je ukljuĉivalo najvaţnija gradska središta, Zadar i Split, Trogir i Stari Grad na
Hvaru. Narodna stranka, doduše pod Klaićevim i Pavlinovićevim vodstvom, biljeţila je
uspjeh za uspjehom, osvajala je općinu za općinom, ponaroĊivala škole i urede. Glavni pak
naglasak u politiĉkoj borbi stavljala je na ponaroĊivanje gradskih puĉkih škola, uvoĊenje
narodnog jezika u srednje škole u Zadru i Splitu te provoĊenje u ţivot odredaba o narodnom
jeziku u sudovima i upravi. Gubitci općina i škola tijekom 1870-ih poljuljali su tradicionalno
umjerenu politiku autonomaškog voĊe Luigija Lapenne. Premda je dugo odolijevao
talijanizaciji stranke, nije ju uspio zaustaviti. Tijekom 1875. raskol u ovoj stranci bivao je sve
primjetnijim. Vladar će te godine u travnju i svibnju boraviti u Dalmaciji. Na tome svom
neobiĉnom i dugom putu, brodom, koĉijom i konjem proći će po primorskoj, otoĉkoj i
zagorskoj Dalmaciji, od Raba do Budve, od Visa do Imotskoga. Taj je pohod bio prigoda da se
oĉituju unutardalmatinska politiĉka i idejna sukobljavanja. Sve, prema vani, trebalo je i
moralo biti „konstitucionalno“, crno-ţuto, odano, sa sveĉano pripravljenim kićenim
slavolucima. Narodni list najavio je vladarev pohod programatskim ĉlankom pod naslovom
„Kralj u Dalmaciji“. Bila je to jedinstvena prigoda za oĉitovanja hrvatskoga karaktera ove
najjuţnije austrijske Pokrajine, a susret s njime kao s hrvatskim kraljem, „nasljednikom
Drţislava Silnoga, Krešimira Velikoga, Zvonimira Blagoga, koji je stupio u ovu kolievku
hrvatstva“. Vodstvu Narodne stranke to je bio najvaţniji cilj. Ondje gdje se to moglo, vladara
se htjelo upozoriti i na privredne poteškoće, na bijedu i zapuštenost koje su vladale
pokrajinom. To je trebalo pridonijeti sklonijem drţanju Beĉa spram Dalmacije.
Putovanje je bilo briţno isplanirano. U Zadru, glavnom gradu Pokrajine, sluţbeni
protokol poradio je na isticanju konstitucionalnosti, jake podaniĉke vjernosti i lojanosti
pokrajinskoga glavnog grada i svih u njemu prisutnih politiĉkih opcija, društava i istaknutih
pojedinaca. No zadarski protokol, precizan i crno-ţut, nije mogao ukloniti popratne hrvatske
manifestacije puka. Tamo su, na veliko iznenaĊenje i samog narodnjaĉkog vodstva,
„sveĉanosti kralju uzele znaĉaj skroz narodni, natopljene burnim klicanjem hrvatskog Ţivio!“.
Bez incidenata te s umjerenim isticanjem talijanstva, bila je oĉita suprotnost izmeĊu sluţbene
stvarnosti koja je vladala u institucijama zadarske pokrajinske središnjice, ĉak i za Rodićeva
namjesnikovanja s jedne, i onoga što se vidjelo i ĉulo na zadarskim ulicama, s druge strane.
Ne manje oĉite bit će suprotnosti i za posjeta Splitu, popraćenog doduše mnoštvom nereda
koji ovdje trajahu sve vrijeme vladareva boravka. Bio je to snaţan narodni odgovor
Bajamontijevoj ĉvrstoj ruci nad Splitom, u potpunosti uspio. Već sam dolazak u Split
kopnom, a ne morem, bila je prva vaţna pobjeda narodnjaka nad splitskim poteštatom. U
Bajamontijevoj projekciji vladar je u grad pod Marjanom trebao ući s morske strane. Splitski
je zaljev trebao sliĉiti napuljskom, Marjan s golemim vatrometom na vrhu provali Vezuva.
Tako bi se izbjeglo hrvatske manifestacije narodnjaĉkih općina od Trogira do Splita. No Car
je u Split ušao kopnenim putem, praćen hrvatskim Živio!. A i u samom Splitu organizirane su
efektne demonstracije hrvatstva grada. Bajamonti će reagirati nasiljem, no uzalud.
Narodnjaĉki trijumf bio je potpun. Bila je to svojevrsna najava rezultata općinskih izbora koje
će za sedam godina Bajamontija prisiliti da konaĉno napusti kormilo grada kojim je, poput
principa, upravljao dvadeset godina.
Narod je nosio hrvatske barjake i klicao Franji Josipu kao hrvatskom kralju i na svim
drugim susretima gdje su ga gotovo svi naĉelnici gradskih i seoskih općina pozdravljali na
hrvatskom jeziku. Vladar je upoznao prirodne ljepote i rijetkosti pokrajine, njezinu
spomeniĉku, kulturnu i umjetniĉku baštinu, nošnje, pjesme, obiĉaje… narod te – kroza sve to
– njegovo stanje duha. A ono je dopiralo i s druge strane granice. Putovanje koje je zpoĉeo u
Zadru polovicom travnja 1875. već ga je potkraj istoga mjeseca vodilo uza samu
hercegovaĉku granicu, poĉevši od Imotskoga. Na odreĊenim postajama uz granicu pred Cara
nastupit će i deputacije iz Hercegovine, predvoĊene pomno izabranim vještim govornicima
koji će mu iskazivati svoje poštovanje, pa ĉak i odanost, iznoseći nevolje i traţeći pomoć. U
Sinju su livanjski franjevci predstavili deputaciju hrvatskog puĉanstva zapadne Bosne, a onog
iz zapadne Hercegovine hercegovaĉki franjevci u Imotskom i Prologu kod Vrgorca. Hrvate
pak donje Hercegovine Carevo je putovanje osobito obradovalo. I njihove će deputacije
pohrliti preko granice, ne bez nekoga razraĊenog plana koji svjedoĉi i o dobro promišljenom
njihova sastavu, organiziranju njihova nastupa, i odrţavanju pozdravnih govora. Zbog
specifiĉnih prilika izmiješanosti s muslimanima i pravoslavnima, deputacija katolika iz donje
Hercegovine, iz Draĉeva, Doljana i drugih sela uz Neretvu, došla je pred Cara u Metković,
predvoĊena uglednim seljakom Andrijom Raiĉem, jednim od budućih voĊa u skorom
hercegovaĉkom ustanku. Jedna je deputacija iz donje Hercegovine, svakako najbriţnije
pripremljena, tajna, ali po vaţnosti meĊu prvima, stupila pred Cara i u Dubrovniku. Posvuda
je isticano da je Car i njihov kralj. On je rado dopuštao oslovljavati se hrvatskim kraljem
opetujući Gledat ću da poboljšam vaše stanje što će potpirivati opće uvjerenje da trenutak
laćanja za oruţje nije daleko. Ljutnja turskih mjesnih, pa i viših, vlasti za i poslije Careva
putovanja bila je oĉigledna. Nisu izostali ni ispadi fanatiĉnih pojedinaca ni nekontrolirani
postupci vlasti. Sudionici u deputacijama ĉija su imena i izjave prodrli u javnost bili su prvi na
udaru. Narodni list redovito je izvještavao o incidentima i o pogoršanju prilika Hrvata
Hercegovine. Psihološka priprema na izbijanje ustanka te motivacija svakovrsne pomoći
pobunjenom narodu bio je prvi, a moţda i najvećih plod Careva putovanja s obzirom na
Hrvate s druge strane granice. Uvjereni da im je Car osigurao jamstvo u uspjeh ustanka,
katolici su preuzeli inicijativu pokušavajući za istu stvar pridobiti i pravoslavne susjede.
Tijekom svibnja i poĉetkom lipnja 1875. ustaniĉke pripreme uglavnom su bile dovršene.
Ostalo je samo otvoreno pitanje povoda da on i plane.
Nakon što su dakle 1875. doĉekali Cara s velikim oduševljenjem prigodom njegova
prvog posjeta pokrajini, pozdravljajući ga kao Zvonimirova nasljednika, a Dalmaciju kao
njegovu, Zvonimirovu baštinu, narodnjaci su aktivno podrţavali austrijsko upletanje u Bosni.
Bosansko-hercegovaĉki ustanak koji je buknuo poĉetkom ljeta iste godine, nedugo nakon
Careva pohoda Dalmaciji, prelijevao se u pokrajinu uzduţ duge zajedniĉke granice. S
jaĉanjem sukoba u Bosni i ulaskom Srbije i Crne Gore u rat 1876., pojaĉalo se bjeţanje
katoliĉkoga puĉanstva u Dalmaciju koja se solidarno nosila s krizom. Sjedišta Narodne
stranke postala su logistiĉkim uporištima za pomoć puĉanstvu i ustanicima, Narodni list pak
njihovim aktivnim glasnogovornikom. Istodobno su se turske pljaĉkaške skupine zalijetale
preko granice i mjestimice otimale stoku, pa i ljude. Beĉ je skrbio nad sigurnošću pokrajine, a
od Rodića je traţio kontrolu nad don Ivanom Musićem, voĊom hercegovaĉkih katoliĉkih
ustanika. Nakon što je na Berlinskom kongresu Monarhija dobila mandat za okupaciju Bosne
i Hercegovine, u njezinu realizaciju ukljuĉit će se i Dalmacija. Za okupaciju Hercegovine
odreĊena je 18. dalmatinska pješaĉka divizija na ĉelu s generalom Stjepanom Jovanovićem.
Operacije su, ne bez otpora, uspješno završene padom Stolca te Livna i Klobuka krajem rujna
1878.

3.3.7. Pad splitske općine

Uz promjene u susjednoj Bosni i Hercegovini, narodnjacima je, no mnogo više i jaĉe,

išla u prilog ona koja se dogodila u Beĉu. Naime, nakon što su na drţavnim izborima u lipnju
1879. liberalni Nijemci izgubili većinu u Carevinskom vijeću, za novog je premijera izabran
Eduard von Taaffe. Tako će na vlast nastupiti dugotrajna Taaffeova administracija (1879. –
1893.) koja se oslonila na Slavene i konzervativne Nijemce. Uprava se otvarala ĉinovnicima
svih nacionalnosti, ţeljnih prestiţa i uspona. Nakon pobjede na izborima za Carevinsko vijeće
narodnjaci su ušli u klub grofa Hohenwarta koji je podupirao Taaffeovu vladu. Ona je pak
nacionalne zahtjeve brojnih suprotstavljenih i nezadovoljnih naroda, Ĉeha, Talijana i Juţnih
Slavena, kupovala „politikom mrvica“, odnosno poslovima, poreznim koncesijama,
ţeljezniĉkim linijama i drugim ustupcima. Dalmatinskim narodnjacima obećala je ustupke u
pogledu jezika, investicija, gradnje luka, vojnih fortifikacija te splitske ţeljeznice.
Autonomaši u Reichsratu gdje su poslali samo jednog poslanika, nisu više predstavljali
ozbiljnijeg protivnika, a nakon pokrajinskih izbora 1876. na kojima je Autonomaška stranka
pretrpjela teţak poraz, njeni su zastupnici u Saboru ostali podijeljenima. Ovaj izborni
neuspjeh konaĉno je formalizirao raskol izmeĊu splitskoga i zadarskoga autonomaškoga
kruga, naime, izmeĊu splitske talijanske frakcije i one zadarskih regionalista predvoĊenih
novim zadarskim gradonaĉelnikom Trigarijem. Sukob se proširio i na ĉlanstvo stranke.
 Povod za konkretnije unutarpolitiĉko dalmatinsko prestrojavanja pruţila je tzv.
„korupcijska afera“, koja je izbila tijekom bosansko-hercegovaĉkog ustanka. U Gornjem
domu već su tijekom 1873. ministri obećali narodnjacima izgradnju dalmatinske ţeljeznice. U
tu je svrhu u Trstu formiran upravni odbor dalmatinskoga konzorcija u koji su ušli dalmatinski
zastupnici: predstavnici Narodne, Autonomaške i Narodno-srednjaĉke stranke. Slomom
Burze, izbijanjem napetosti u Bosni te zamolbom talijanskog društva Monte Promina koje je
eksploatiralo rudnik ugljena u Siveriću za koncesiju do Šibenika, Ministarsko vijeće
predloţilo je 1. svibnja 1875. da gradnju pruge drţavnim novcem dovrši prokušana
ţeljezniĉka kompanija Knaur-Gross. Ova je kompanija otkupila postojeće ugovore od
gradonaĉelnikâ Nicole Trigarija, Bajamontija te poslanika Ljubiše, i to u ozraĉju meĊusobna
optuţivanja i nadmetanja izmeĊu Zadrana s jedne i Splićana s druge strane koji su dobili
ţeljeni pravac. U samom je Zadru poĉetkom 1877. skupina okupljena oko lista Il
Costituzionale podrţala talijansku liniju Antonija Bajamontija kako bi raskrstila s
oportunistiĉkim nasljeĊem stranke. Veliĉajući talijanskoga kralja Viktora Emanuela II. Il
Costituzionale je otvoreno isticao talijansku nacionalnost dalmatinskih autonomaša. No uza
sve to, Bajamonti je ipak ostajao politiĉki izoliran i u manjini. Na izborima za Reichsrat 1879.
pobijedio ga je Gajo Bulat, njegov protivnik još od 1872. kada je kod saborskoga Zemaljskog
odbora pledirao za pregled lokalnih financija splitskoga gradonaĉelnika. Carskim pismom od
21. kolovoza 1880. pohrvaćene su splitska gimnazija i realka, što je potaknulo demonstracije
Bajamontijeve splitske lokalne milicije – bersagliera, u kojima se veliĉalo Garibaldija i
Italiju. Istodobno je gradska vojna posada obiljeţavala drugu obljetnicu pobjede kod Banja
Luke pa je došlo do sukoba bersagliera i vojnika. To je ogorĉilo beĉku središnjicu. Saborski
zemaljski odbor pokrenuo je 11. rujna 1880. inicijativu za raspuštanje splitske općine uzevši
za povod brojne financijske nepravilnosti o kojima su brujali narodnjaĉki zastupnici na ĉelu s
Bulatom, optuţujući Bajamontija i njegovu administraciju da je od dva milijuna forinti
potrošenih na gradnju vodovoda proknjiţeno samo njih sedamdeset i pet tisuća. U središtu
borbe bila je splitska općina, strateški cilj njezino osvajanje.
Split, doduše, nije bio glavni grad austrijske pokrajine Dalmacije, ali je bio njezino
najveće i gospodarski najrazvijenije gradsko središte. Po teritoriju i stanovništvu splitski kotar
bio je najveći kotar u Dalmaciji. Obuhvaćao je 4 sudska okruga ili sudske općine: Split,
Trogir, Omiš i Braĉ, 18 tzv. politiĉkih općina, 117 sela koja su uglavnom bila i porezna
mjesta, 7 trgovišta i 92 crkvene ţupe od kojih je jedna bila pravoslavna. Status grada imali su
u njegovoj blizini još i Trogir i Omiš. IzmeĊu dvaju popisa 1863. i 1883. Split se povećao za
oko tisuću novih ţitelja pa je od 1870-ih do 1880-ih godina imao oko trinaest do ĉetrnaest
tisuća stanovnika. U Splitu djeluju autonomaški Gabinetto di lettura, Orchestra civica,
Società del tiro al bersaglio i Società operaia te narodnjaĉka Narodna ĉitaonica, „Slavjanski
napredak“ i Narodna glazba. Društveni i stranaĉki ţivot bio je vrlo ţiv i u splitskoj okolici, u
Kaštelima, Trogiru, Sinju, Omišu i na Braĉu. Godine 1872. u splitskoj općini bilo je ukupno
12 osnovnih škola – 6 javnih muških i 1 ţenska, te po jedna muška i ţenska privatna i tri
pomoćne, s ukupno 630 uĉenika. Od srednjih škola u Splitu je od 1817. gimnazija klasiĉnog
tipa, koja je od 1856. postala osmogodišnjom. Godine 1862. otvara se i Velika realka,
zamišljena kao škola koja nudi „praktiĉna znanja“, a kojoj je bila prikljuĉena i pomorska
škola.
Prigodom izbora za splitsku općinu odrţanih sredinom srpnja 1882. splitski su
narodnjaci organizirano doveli poljiĉke glasaĉe u grad, koji su se prije bojali ondje i pristupiti.
Pobjeda Narodne stranke u Splitu u kojoj je dobila 28 vijećnika spram 8 autonomaških bio je
njezin veliki uspjeh. Nova općinska uprava pod vodstvom Narodne stranke ustoliĉena je u
Splitu 9. studenoga 1882., a za prvoga naĉelnika joj je izabran Dujam Rendić Mioĉević.
Uskoro će uslijediti narodnjaĉke pobjede na izborima za Trogirsku i Starigradsku općinu.
Uspjeh narodnjaka u Splitu široko je odjeknuo. Zagrebaĉke Narodne Novine skromno su, ali
vrlo korektno izvijestile o ovoj pobjedi, a Agramer Zeitung pisao je o njoj kao o „sjajnom
rezultatu“ za narodnu stvar. Neovisni pak Pozor iza kojega su stajali Strossmayer, Raĉki i
Mrazović te Dalmatinci Kosta Vojnović i Šime Mazzura, usporedio je Split s biblijskim
izgubljenim sinom koji se sam povratio ocu, tj. hrvatstvu, a za pravaški list Sloboda on je
„Zvonimirova prvostolnica“ koja sada „mora se brojiti meĊu ĉisto hrvatske općine“. O
uspjehu Narodne stranke izvijestila je i istarska Naša Sloga. Prelaskom Splita u narodnjaĉke
ruke završen je hrvatski narodni preporod u Dalmaciji. Za dalmatinske autonomaše bio je to
teţak, nepodnošljiv poraz, od kojeg se više nisu oporavili.
Još i prije pobjede na saborskim izborima 1870. narodnjaci će prionuti još odluĉnijem
organiziranju i mobilizaciji snaga. U prvom planu stajat će osnivanje društava i u
izvangradskim te manjim, varoškim sredinama. Tako je meĊu prvima osnovana u Kaštelima
Narodna kaštelanska ĉitaonica (1864.) koja je 1882. dobila naziv Hrvatska ĉitaonica, a
ĉitaonica Hrvatski skup osnovana je u Puĉišćima na otoku Braĉu 1868. Po uzoru na Puĉišća, i
Višani su 1870. osnovali narodno društvo pod imenom „Hrvatski skup“. Matica Dalmatinska
osnovana je 1862. u Zadru i izdavala je svoj Narodni koledar, svoj knjiţevni ĉasopis Glasnik
Matice Dalmatinske te mnoštvo knjiga s podruĉja hrvatske kulture, povijesti i knjiţevnosti.
No nakon narodnjaĉke pobjede u Splitu poĉeo je novi, jaĉi zamah u osnivanju narodnih
ĉitaonica. Godine 1883. godine u Nereţišćima na Braĉu osnovano je Narodno nereţiško
društvo, na otoku Korĉuli, u selu Ţrnovo, utemeljena je takoĊer Hrvatska ĉitaonica, a Hrvatski
sastanak pak u Selcima na Braĉu. Pored narodnih ĉitaonica, sedamdesetih godina poĉinju se
osnivati i puĉke knjiţnice, a usporedo s osnivanjem puĉkih škola, osnivaju se i školske
knjiţnice koje nabavljaju izdanja zagrebaĉke Matice hrvatske i ona svetojeronimska. Puĉke
seoske knjiţnice mjesta su predavanja, predstava i zabavnih veĉeri, s golemom ulogom u
prosvjećivanju dalmatinskoga sela. Niĉu i druge staleške udruge i društva.

3.4. Don Mihovil Pavlinović: Neumrli osviestitelj hrvatske misli

Don Mihovil Pavlinović, roĊen u Podgori 28. sijeĉnja 1831., bio je voĊa dalmatinskih
narodnjaka, napose na kopnenom dijelu Dalmacije, onako kako je Miho Klaić bio voĊa
liberalnih gradskih narodnjaka na njezinu primorskom i otoĉnom podruĉju. U svom
svjetonazoru objedinio je dva temeljna naĉela: vjersko i nacionalno, razloţio ih u svom spisu
Hrvatska misao iz 1869. i saţeo u geslu Hrvat i katolik. Pavlinović sazrijeva u svojim
shvaćanjima. U poĉetcima je u njegovoj ideologiji naglasak na hrvatskoj ideji bio prisutniji
nego kod ostalih gradskih dalmatinskih narodnjaka. U jednome kratkom razdoblju (1862. –
1865.) naglasak je prenio na juţnoslavensku ideju, kako bi u prilikama nastalim nakon 1866.
postao najizrazitijim nositeljem hrvatske nacionalne i drţavne ideje meĊu narodnjacima u
Dalmaciji. Nacija je, tvrdio je, nositeljica drţavnog suvereniteta i daje obiljeţje i ime svim
njezinim drţavljanima, ime u „politiĉkom pogledu“, neovisno o njihovoj etniĉkoj pripadnosti.
Drţavno pravo uobliĉilo se u Trojednoj kraljevini kao hrvatsko drţavno pravo, a ona se
povijesno oblikovala kao drţava hrvatskog naroda – Hrvatska. Trojednu kraljevinu povezao
je, dakle, kao drţavu i njezino drţavno pravo s hrvatskom nacijom („narodom“) i dao joj
obiljeţje hrvatske nacionalne drţave koje je izrazio pojmom hrvatske „narodno-
drţavne“ osobine, odnosno hrvatskoga „politiĉkog naroda“. Poimanje, dakle, nacionalne
drţave izrazio je terminima prirodnoga i povijesnog prava. Za njega, „Hrvata koji se rodio u
Dalmaciji“, Dalmacija je bila „srĉika hrvatske drţave, gdje su se krunisali i gdje su stolovali
hrvatski kraljevi“.
Pavlinovićeva politiĉka djelatnost temeljila se na legitimitetu, odbacujući oruţanu borbu i
prevrat. Kao narodnjak bio je odan Habsburškoj Monarhiji, no upravo kao legitimist, temelj
borbe za sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom polaţe u hrvatsko drţavno pravo
Trojedne Kraljevine. Šire juţnoslavenske dimenzije svojeg programa temeljio je na
prirodnom pravu koje se, naglašavat će, hrvatskom drţavnom pravu ne protivi. U njemu je
vidio oslonac u borbi za samostalnost i cjelokupnost Trojednice i njezinu obranu od
„susjednih Talianaca, od Niemaca, od Magjara“. I Srbe je promatrao kao dionike hrvatskoga
drţavnog prava, no ne kao nositelje nego upravo kao dionike suvereniteta Trojednice, zbog
ĉega se oni trebaju „opirati na pravo hrvatske domovine“, prihvaćajući hrvatsku drţavnu ideju
i boreći se zajedno s Hrvatima za samostalnost i cjelokupnost Trojednice. Jedino se isticanjem
hrvatske nacionalno-drţavne individualnosti („narodno-drţavne osobine“), smatrao je, moţe
od „istorodnih“ Srba zahtijevati da poštuju suverenitet i zemljišnu cjelovitost Trojedne
kraljevine kao drţave u kojoj su Hrvati nositelji suvereniteta i koja je hrvatska nacionalna
drţava. Nadalje, drţao je da Hrvati rad na samostalnosti, ujedinjenju i teritorijalnom
proširenju Hrvatske u sklopu Habsburške Monarhije trebaju shvatiti kao politiĉku nuţdu, no
sudbinu Hrvatske nije apsolutno vezivao sa sudbinom Habsburške Monarhije. Ţelio je
uĉvrstiti i osigurati njezin poloţaj neovisno o daljnjoj sudbini Monarhije pa, u budućnosti, i
izvan okvira Habsburške Monarhije – „u zajednici bilo kojoj“. Oĉekivao je hrvatsku
neovisnost koju će ona jednom steći bilo „putem zakonitim“, bilo „putem vanrednih pokreta“,
tj. meĊunarodnih sukoba u kojima bi moguće došlo i do raspada Monarhije. Razmatrajući
buduću samostalnu Hrvatsku upućivao je – ali samo radi oĉuvanja vlastite samostalnosti – na
regionalni obrambeni savez s novim drţavama na istom geopolitiĉkom prostoru. Svoj
program u potpunosti je formulirao 1869. u spisu Hrvatska misao, jedinome tajnom programu
hrvatske politike u 19. stoljeću. Razaslao ga je osobama za koje je vjerovao da ga mogu
prihvatiti. No potporu za njega dobio je tek od nekolicine istaknutijih dalmatinskih
narodnjaka. Ostali su ga, makar su dijagnozu stanja ocijenili toĉnom, drţali preuranjenim i
preradikalnim. Uz podršku jedino Koste Vojnovića, Pavlinović će se za svoj program odsada
boriti sam. Upućen u prvom redu na svoj izvorni ambijent s podruĉja „seljaĉkog
društva“ Dalmatinske zagore, Makarskog primorja i Neretve, postupno će i u „gradskom
društvu“ primorske i otoĉne Dalmacije stjecati podršku pojedinaca iz redova graĊanstva,
inteligencije te niţeg svećenstva.
Bliţeći se kraju ţivota, Pavlinović je mogao sagledati tijek politiĉkih zbivanja u
Dalmaciji, u kojima je i sam aktivno i nesebiĉno sudjelovao, ali i nove politiĉke tendencije na
politiĉkoj sceni. Doţivio je narodnjaĉko osvojenje splitske općine 1882., kraj i krunu
pokrajinskih preporodnih gibanja. Nije doţivio do kraja riješeno pitanje unutarnjeg jezika
uprave jer je talijanski i dalje ostao uredovnim jezikom. Doţivio je i odlazak Srba iz Narodne
stranke 1879., osnutak Srpske narodne stranke te njezino koaliranje s autonomašima. Doţivio
je i oportunizam svoje Narodne stranke, njezino odustajanje od pitanja sjedinjenja te
pristajanje uz tzv. „politiku mrvica“. Napokon, doţivio je stupanje na scenu dalmatinskog
pravaštva pod vodstvom don Ive Prodana. Ipak, s obzirom na program hrvatskoga drţavnog
prava koje je već poĉetkom 1860-ih ugradio u svoju ideologiju, Pavlinović je bio „pravaš“ i
prije Prodana. No on do smrti nije napustio narodnjaĉke redove da bi prešao u one pravaške,
smatrajući da „stranci prava u sebi“, tj. njezinim krajnjim ciljevima, „u duši pripada svaki
ĉestiti Hrvat“. Svjestan da ni Narodna stranka, ni narodnjaĉka politika, pa ni njegova osobna,
nije ostvarila sve svoje ciljeve, ipak nije prihvaćao podcjenjivanje postignutih rezultata: „Što
je za ovih miena u Monarhiji Hrvatska spasila svojih drţavnih svojstava, to joj danas nije
dosta; ali nije pametno ni pravedno reći da je baš ništa.“ Pavlinović je vjerovao u budućnost
Hrvatske: „Hrvat nema uzroka da oĉaje“, pisao je, potkraj ţivota uĉinivši u svojim Hrvatskim
razmišljanjima 1884. svojevrsnu bilancu: „Hrvatskoj sreći nisu vrata zaprta [...] ona će se
ĉastno namjestiti, ili putem zakonitim, što joj poviesti i ţivotu odgovara; ili putem vanrednih
pokreta, što desnica Boţja na vremena svoja napušta u sviet. Hrvatsku, ako se hotimice sama
neponišti, ĉeka njezin dan.“
Preminuo je u rodnoj Podgori 18. svibnja 1887. Dvadeset godina poslije, provincijal
dalmatinskih franjevaca fra Frano Lulić napisao je Odboru za odkriće njegova spomenika na
groblju u Podgori: „Neumrlom osviestitelju hrvatske misli, najpravednijem i najvjernijemu
tumaĉu prava i ţelja hrvatskoga naroda; personifikaciji znaĉaja; vedromu ĉelu svećenika; peru
jaku, umnoj glavi – franovaĉka Provincija Presv. Odkupitelja s njim vezana u misli, radu,
ţelji, kliĉe: slava!“ Tako je ocrtao Pavlinovićev lik. Još više, ocrtao je njegov duh, koji će još
dugo bdjeti nad hrvatskom politikom i njezinim ciljevima u Dalmaciji.

3.5. Miho Klaić: Odlučni zatočnik svih narodnih prava

„Hrvat dušom i tijelom; Hrvat komu su ostala slavenska braća mila; Hrvat potpuno
liberalnih naĉela u svih pitanjih, poput liberalnih Engleza”, tako će zagrebaĉkoj javnosti
polovicom 1870-ih biti predstavljen ovaj dubrovaĉki gospar i dalmatinski narodnjak. RoĊen u
Dubrovniku 19. srpnja 1829., školovan u rodnom gradu, zatim u Livornu, konaĉno u Padovi,
gdje je doktorirao arhitekturu. Pod utjecajem Risorgimenta, od prvih dana Ustavnog razdoblja
u dalmatinskoj je politiĉkoj areni: poslanik u dalmatinskom Saboru od 1861., kada je prvi put
biran, pa sve do smrti. Godine 1895. biran je i za njegova predsjednika. Jedan od inspiratora i
utemeljitelja Narodnog lista, uz Pavlinovića drugi „korifej” Narodne stranke. Uz talijanske
utjecaje, njegov će znaĉaj obiljeţiti njegovo dubrovaĉko podrijetlo i njegova matematiĉka
izobrazba. U njemu se, „u najskladnijoj ravnoteţi” publicista, govornika i politiĉara, spajala
„pozitivna ćud s klasiĉnom naobrazbom; slavenska duša s latinskim zapadnim uzgojem;
umnik i drţavnik”, koji je matematiĉkom strogošću i logiĉnošću znao iznositi svoja
razmatranja. On je s jednog kraja nosio Narodnu stranku, Pavlinović pak s drugog, kao
razliĉiti, ali nedjeljivi likovi hrvatskoga narodnog preporoda, obojica njegovi voĊe.
Konzervativac ili liberal? – zapitat će se njegovi biografi. I jedno i drugo, ili, bolje reĉeno:
nešto izmeĊu jednog i drugog: „liberal, umjerenjak, oportunist, evolucionist i hrvatski
narodnjak”, koji je uvijek raĉunao s realnoću i priznavao je, ĉovjek svojeg vremena zadivljen
napretkom i tehniĉkim postignućima, s vjerom u demokratsko-liberalno društvo, nadahnuto
kršćanskim svjetonazorom, uvjeren u svrhovitost postupnosti politiĉke akcije i razvoja neke
zajednice... UviĊajući krhkost hrvatske politike, rastrgane izmeĊu Beĉa i Pešte, Klaić je bio
sklon sporazumijevanju, daleko od oporbenjaĉke opstrukcije, spreman na suradnju zbog
interesa pokrajina u svim pitanjima koja nisu bila protivna njegovim uvjerenjima. Odluĉan
protivnik talijanizacije i germanizacije, autonomaštva i svakog centralizma, trajno i odrješito
brani prava hrvatskog jezika, prosvjetni i gospodarski napredak Dalmacije. Oponirao je
svakom mrvljenju narodnjaĉkih snaga i pledirao za zajedniĉku slavensku podlogu
narodnjaĉke politike, pa tako i za hrvatsko-srpsku suradnju ne dirajući stoga u tzv. vjersko
pitanje u tekućoj politici. Pavlinovića je poštovao, kao i on njega, no nije simpatizirao njegova
radikalnija drţavno-pravna i konfesionalna gledišta, jer i inaĉe nije simpatizirao politiĉki
radikalizam. Bilo je teško naći prikladniji profil od Klaića za komunikaciju sa zadarskim
Namjesništvom, beĉkom vladom i parlamentarnim krugovima. Velike su Klaićeve zasluge u
uvoĊenju hrvatskog jezika u pokrajini, ponaroĊivanju njezine uprave, sudstva, zdravstva i
školstva. Sudjelovao je u osnivanju tridesetak škola i pohrvaćivanju njih ĉetrdesetak, ali i u
akcijama podizanja gospodarstva i zdravstva, obnovi pomorstva, izgradnji prometnica,
razvoju poljodjelstva, osobito vinogradarstva, obrta i novĉarstva, izgradnji bolnica...
U uvjetima uĉvršćenog dualizma, rješavanje praktiĉnih pokrajinskih poslova
pretpostavio je pitanju sjedinjenja, za koje je smatrao da se tada ionako nije moglo provesti.
No nije stoga manje neumorno politiĉki djelovao i u Dalmaciji i u Beĉu, kao što nikada nije
odustao od hrvatskoga drţavnog prava i narodnog jedinstva, ne ograniĉujući pitanje
sjedinjenja, koje je toliko puta i u tolikim svojim govorima obranio, samo na sjedinjenje
Dalmacije s Hrvatskom, nego „koje mora ići dalje i obuhvatiti sve ono, što jednim jezikom
govori”. Zagovarao je svestrani razvitak i modernizaciju Hrvatske kao stoţera budućeg
okupljanja ostalih hrvatskih zemalja, a koja će onda, kao samostalna, sjedinjena i napredna,
kako je mislio, jednom naći svoje mjesto u federaliziranoj Monarhiji. Baštinik ilirske ideje,
blizak Strossmayeru i Raĉkom te ideji juţnoslavenskog povezivanja, nije bio daleko i od
politiĉkog ţivota sjeverne Hrvatske, ali kao realan politiĉar svjestan stabilnosti dualistiĉkog
okvira, premalo se zanimao za praktiĉnu juţnoslavensku politiku.
Miho Klaić, „taj odluĉni zatoĉnik svih slobodnih politiĉkih uredaba i svih narodnih
prava”, umro je 3. sijeĉnja 1896. u Zadru kao siromah. Tom prigodom njegov će biograf
Politeo zapisati: „Dalmatinske općine u našim rukama, puĉke škole pohrvaćene, pohrvaćene
gimnazije u Splitu, Dubrovniku i Kotoru, pohrvaćene preparandije, pohrvaćen sabor i
zemaljski odbor, obećana hrvatska gimnazija u Zadru: to je sve uvedeno pod vodstvom
Klaićevim. Pa zar samo to? Nije li pod njegovim vodstvom hrvatska svijest probuĊena; nije li
samo, uslijed rada stranke, koju je on vodio, danas ţiva, neugasiva i nestrpljiva ĉeţnja za
sjedinjenjem sa Hrvatskom; nismo li radom njegove stranke moralno i dušom već spojeni?”

3.6. Juraj Biankini: Dalmatinski Demosten

Juraj Biankini bio je Pavlinovićev izbor 1871. za preuzimanje uredništva Narodnog lista.
StarograĊanin rodom, roĊen 30. kolovoza 1847. u pomorskoj obitelji, školovan u rodnom
Starom Gradu, Splitu i Zadru, još i prije svećeniĉkog reĊenja 1870. godine bio je u
kontaktima s Pavlinovićem ĉija ga je „iskra rodoljublja grijala“ pa je prevodio Pavlinovićeve
besjede biraĉima na talijanski jezik te ih slao Narodnom listu na objavljivanje. Klaić ga tih
godina nije osobno poznavao, no poslije će priznati da je viĊao njegovih dopisa i tekstova te
da je „pametan i da mu svatko govori da je pošten“. No Biankinijev izbor na ĉelo Narodnoga
lista (na poĉetku Il Nazionale) nije bio i njegov izbor. Odbijalo ga je to što je, kako je naveo,
„pop, i kaţu mi ultramontanac“, pa će se on protiviti njegovu izboru. No, poĉevši od 1871. pa
sve do 1919., Biankini će biti urednikom Narodnog Lista. Pavlinović će na njega snaţno
utjecati pa će se njegov duh naveliko osjećati u listu kojemu će on promovirati Pavlinovićevu
misao pretaĉući njezin odrješiti hrvatsko-katoliĉki znaĉaj na stranice toga narodnjaĉkoga
glasila. To će biti uzrokom oštrog otpora liberalnoga narodnjaĉkog krila s jedne strane te
dalmatinskih Srba, s druge strane. Sam će Klaić biti najzauzetiji protivnik takvog pravca
drţeći glavnim ciljem oĉuvanje jedinstva u narodnjaĉkim redovima.
Pet godina po Pavlinovićevoj smrti, zadrţavajući i dalje Narodni list u svojim rukama,
Biankini će biti protagonistom i voĊom nove politiĉke opcije. „Secesija šestorice“ – njega,
Stjepana Buzolića, Josipa Virgila Perića, Kaţimira Ljubića, Josipa Paštrovića i Mate Šarića –
dogodit će se potkraj oţujka 1892. Oni će oštro ustati protiv novih ĉitanki za puĉke škole u
Dalmaciji, drţeći da su anacionalne i nedomoljubne te da njihova uporaba iz temelja ruši
glavni cilj puĉke nastave, a to je odgoj i obrazovanje u hrvatskom duhu. Tako će se roditi
Hrvatski klub u Dalmaciji ĉije će geslo biti: „Ĉisto hrvatskim pravcem i odluĉno radom k
sdruţenju.“ Odmak od stare Narodne stranke i zbliţavanje s drugim dalmatinskim pravaškim
skupinama pod Prodanovim vodstvom u Zadru, Ante Trumbića u Splitu i Frana Supila u
Dubrovniku bit će oĉigledan. Sve će se one formalno fuzionirati u jedinstvenu Stranku prava
upravo na inicijativu Hrvatskoga kluba. Biankini će djelovati i kao ĉlan Odbora Hrvatskoga
politiĉkog društva osnovanog sa svrhom „da uzgaja, širi i brani u Dalmaciji hrvatsku narodnu
i politiĉku misao“. Djelovat će i na ĉelu Izvršnog odbora Stranke prava od 1897. pa sve do
1905., odakle će snaţno zagovarati ujedinjenje matice dalmatinske Stranke prava i stare
Narodne hrvatske stranke u novu jedinstvenu Hrvatsku stranku, izvršeno te iste godine. Bit će
i odluĉnim prosvjednikom protiv dalmatinskog namjesnika Erazma von Handela. Za sve to
vrijeme i uza sve te aktivnosti ipak će glavninu svojih napora usmjeriti na parlamentarno
djelovanje u beĉkome Carevinskomu vijeću. Kao najagilniji od svih dalmatinskih poslanika
od 1892. pa sve do 1918. tamo se u svojim ĉestim i dugim govorima bavio brojnim pitanjima
s podruĉja upravnih, gospodarskih, kulturnih i školskih problema te tako postao najboljim
poznavateljem svih strana austrijske vladavine u Dalmaciji, priskrbivši si kao vrstan govornik
nadimak Dalmatinskog Demonstena. To će nedvojbeno omogućiti Trumbiću da na prijelazu
stoljeća preuzme politiĉko vodstvo u stranci i u Dalmatinskom saboru. Preuzevši ga, on će ga
sve jaĉe usmjeravati „novim kursom“. Od njega je pak stajao podalje krećući se unutar svoje
politiĉke metode, zacrtane još u 1890-ima. Trumbićev veliki nedostatak bio je nepostojanje
njegova glasila u Dalmaciji jer je Narodni list i dalje stajao pod Biankinijevim vodstvom. Pa
makar će, kao ĉlan Kluba Hrvatske stranke, potpisati Riječku rezoluciju, Biankini nije bio
uvjereni i oduševljeni pristaša „nove“ politike jer ga je u politiĉkom djelovanju vodio credo
pravaški zamišljenog trijalizma što nije moglo ići zajedno s radikalnim antiaustrijskim stavom
„novoga kursa“.
Ratne godine Prvoga svjetskog rata Biankini će proţivjeti u Zadru. Tu će otrpjeti sve
nedaće ratnog vrtloga. Po ponovnom otvorenju Carevinskog vijeća krajem svibnja 1917.,
ukljuĉit će se u njegov rad, a za njegovih zasjedanja u lipnju i srpnju izriĉe svoja tri poznata
govora u kojima je opisao teškoće koje su pogodile Dalmaciju tijekom prvih triju godina rata.
Stupit će i u novosnovani Jugoslavenski klub u Carevinskom vijeću te potpisati Svibanjsku
deklaraciju kojoj će u Dalmaciji biti gorljivim zagovornikom. Nakon talijanske okupacije
Zadra, Biankini će biti najprije uhićen i zatoĉen u kućnom pritvoru, a zatim i uhićen i odveden
u internaciju u Bakar. Smrću stare Monarhije, poĉet će posve nova faza njegova politiĉkog
djelovanja u dugome i bogatome politiĉkom itinerariju gdje je tijekom pola stoljeća urednik i
duša Narodnog lista, zastupnik u Dalmatinskom saboru (1881. – 1887. i 1889. – 1918.) te u
beĉkom Reichsratu (1892. – 1918.) zamjenik prisjednika Zemaljskog odbora (1883. – 1889. i
1911. – 1918). Preminut će u Splitu kao predsjednik Jadranske straţe, 27. oţujka 1928.

4. Izazovi modernosti (1882. – 1914.)

4.1. Doba „politike mrvica“

Okupacija Bosne, dolazak na vlast Eduarda von Taffea te osvajanje splitske općine,
politiĉki su uĉvrstili Narodnu stranku. Godina 1883. urodila je odlukom vlade da se u
graĊanskim parnicama s hrvatskim strankama sudovi moraju sluţiti hrvatskim jezikom, a
narodnjaci su isposlovali i produţenje ţeljezniĉke pruge od Siverića pokraj Drniša, dokle je
dospjela 1877., pa do Knina, gdje će stići jedanaest godina poslije. Taffeova „politika mrvica”
– sitnih ustupaka koja je, kao uvjet, postavljala otklon od politiĉke aktualizacije pitanja
sjedinjenja, postat će nesluţbenom politikom Narodne stranke tijekom ovog razdoblja kako
bi, makar i s ograniĉenjima, ali ipak uĉvrstila svoju hrvatsku pobjedu u pokrajini. Od 476 102
njena stanovnika koliko ih je 1880. ţivjelo od Raba do Spiĉa, bilo je 77 % Hrvata, 16 % Srba
te 6 % ili toĉnije, 27 305 stanovnika koji su talijanski navodili svojim govornim jezikom.
Njihov je broj do 1910. spao na 16 000. To je ukazivalo na prikljuĉenje regionalista
hrvatskome politiĉkom taboru i svjedoĉilo o postupnom, ali sigurnom zatvaranju nacionalnih
krugova u Dalmaciji. Djelovanje braće Huberta i Manfreda Borellija, sinova autonomaša
Francesca, te Iva Giunija i Josipa Antoniettija u hrvatskom, a Roberta Ghiglianovicha,
Giuseppea Sabalicha i Antonija Buchevicha u talijanskom politiĉkom taboru, da spomenemo
tek neka znaĉajnija imena, kazuje da se nacionalno konstituiranje nije provodilo samo po
etniĉkom kljuĉu. Talijanski je jezik odveo doduše neke stare dalmatinske plemićke obitelji
poput Fanfogna i Begne te dio domicilnog graĊanstva u talijanski nacionalni krug, no neki su
još uvijek vrludali poput Demetrija Medovicha, autonomaškog zastupnika u zadarskom
općinskom vijeću, koji se konaĉno priklonio Srpskoj stranci. Takav je tijek stvari omogućio je
i Pavlinoviću naglašenije isticanje hrvatskoga drţavnog prava i politiĉkog naroda na
Kvaternikovoj i Starĉevićevoj misaonoj liniji, od koje se ipak u nekim segmentima
distancirao, odbacujući tako njezine revolucionarne i anticrkvene naglaske. Iako je
poistovjetio hrvatstvo s katolicizmom, dosljedno se protivio rastućoj skupini dalmatinskih
pravaša, okupljenoj oko don Ive Prodana i njegove Katoličke Dalmacije te ih je i rijeĉju i
djelom nastojao potisnuti iz dalmatinskoga politiĉkog ţivota pod izgovorom da dijele
hrvatsko nacinalno jedinstvo u pokrajini te oteti mlaĊi kler njihovu utjecaju. Austrijska
okupacija Bosne dovela je do završne nacionalne integracije dalmatinskih Srba. Izdvajanje se
poĉelo nazirati uoĉi hercegovaĉko-bosanskog ustanka kada je predsjednik Sabora Ljubiša
pokrenuo već spomenuti list Zemljak. No ubrzano je, 1876., za sobom povukao dio srpskih
zastupnika kada mu je poništen mandat u Saboru zbog korupcijskih optuţaba u ţeljezniĉkoj
aferi u kojoj je zatraţio zaštitu pravoslavnih svećenika u Kotoru tvrdeći da je ugroţen zbog
srpstva. Na to su narodnjaci dodatkom pridjevka „hrvatski“ nazivu Narodne stranke naglasili
njezin hrvatski karakter. Izbornim sporazumom autonomaša i Srba uoĉi izbora za Reichsrat
koji su potpisali 6. lipnja 1879. u Zadru, umjesto Klaića, u Beĉ je poslan njihov zajedniĉki
zastupnik Ivanić. Narodnjaci su to nazvali „bukoviĉkom izdajom“. Godine 1880. ovaj je
rascjep napokon i potvrĊen: bivši srpski ĉlanovi Narodne stranke stvorili su Srpsku narodnu
stranku na ĉelu s odvjetnikom Savom Bjelanovićem, a Srpski list postao joj je glasilom.
Tijekom devedesetih Bjelanović će se pribliţiti hrvatskim politiĉarima i istupati protiv srpskih
klerikalaca, ujedinjenih oko dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša. Ova koalicija pod
imenom La Unione Cittadina obiljeţila je osamdesete godine 19. stoljeća, ali je 1890.
raskinuta kada su Srbi u Dalmatinskom saboru podrţali pohrvaćenje talijanske gimnazije u
Zadru, posljednje na talijanskom jeziku u Pokrajini.
Dvije su strane tijesno suraĊivale i na općinskim izborima u sjevernoj Dalmaciji, i u
Skradinu i Drnišu, a ova se srpsko-autonomaška koalicija pokazala veoma ţilavom u
Dubrovniku, naroĉito pak u Boki. Tijekom sedamdesetih godina u Dubrovniku je ojaĉao
srbokatoliĉki pokret koji je poveo jezikoslovac Pero Budmani, jedan od one petorice
okupljene oko Zemljaka koji su 1872. podijelili Narodnu stanku. Do devedesetih su se godina
ovi lokalni Srbi katolici okupljali oko lista Dubrovnik, srpske ĉitaonice i Radniĉkog društva.
Korijene ovog fenomena, koji je nosila omeĊena, nestalna, raznorodna i prolazna skupina,
valja traţiti u posljedicama pada Republike kao što su gubitak drţavnosti i vlasti, gospodarsko
nazadovanje, ponašanje austrijskih oblasti i reakcije razvlaštene vlastele, beznadan osjećaj
provincijaliziranosti i sve bljeĊi trag nekadašnje veliĉine kao i odjeci nekadašnjih slovinski
intoniranih raspoloţenja... Sveden na najobiĉnije okruţje nakon 1815., Dubrovnik je ţivio
ţivotom moţda najzapuštenijeg podruĉja Monarhije, gospodarski zaostalog, proţetog
osjećajima bespomoćnosti što je pogodovalo oţivljavanju i kulta dubrovaĉke zlatne prošlosti
te odluĉnog odbacivanja svega austrijskog. „Mi koji smo se rodili u prvo deset godina
vladanja austrijskog... moţemo reći, da smo se (govorimo o svijem našijem vrsnicima) rodili
u najnesrećnije doba povijesti ljucke. Ne uhvatili staro ni osladili, a novo nam se ne mili“, reći
će dum Ivan Stojanović, jedan od voĊa dubrovaĉkih Srba katolika. Uz navedeno, stasanju
ovog fenomena pridonijet će, dakako, i odjeci hrvatsko-srpske polarizacije i sukoba, fama o
vojniĉkoj, nedemokratskoj i maĊarskoj Hrvatskoj, iliristiĉke tradicije, širenje srpske drţavne i
vjerske propagande koja će ojaĉati izgradnjom pravoslavne crkve usred staroga grada te
propagandistiĉkom djelatnošću pravoslavnih svećenika. Sve će to stvoriti ozraĉje koje će
pogodovati da se meĊu nekim dubrovaĉkim intelektualcima, uz hrvatsku narodnu i politiĉku
misao, podjednako razviju „slovinstvo“ i umjetni osjećaj pripadnosti srpstvu. Politiĉki utjecaj
Srpske stranke i autonomaša bit će nerazmjeran njihovu broju jer je udio pravoslavnih Srba i
Srba katolika u ukupnom broju stanovništva Dubrovnika devedesetih godina 19. stoljeća bio
neznatan: oni ĉine samo 6 % gradskog stanovništva te 1,5 % ukupnog puĉanstva.
Potpomognuti pak novcem Srbije, pod vodstvom Luje Vojnovića, Antuna Fabrisa, Antuna
Pugliesija i Luke Zore privukli su vlastelina Frana Gondolu, kako bi legitimirali svoju
poziciju, te uz pomoć autonomaša koje je predvodio stari Luigi Serragli pobijedili na lokalnim
izborima 1890. Na ĉelo grada došao je spomenuti Gondola, a zahvaljujući autonomaško-
srpskoj koaliciji Marino Bonda ušao je sljedeće 1891. u Carevinsko vijeće u Beĉu kao
posljednji predstavnik Autonomaške stranke. Svojoj su općinskoj vlasti pripisivali uzlet
Dubrovnika tijekom devedesetih godina temeljen na usponu triju privatnih parobrodarskih
kompanija te turizmu predvoĊenom hotelom Imperial, sagraĊenim 1897. njemaĉkim
kapitalom. Ipak, na pokrajinskim izborima odrţanim 1895. udruţili su se pravaši okupljeni
oko mladog Frana Supila i njegova ĉasopisa Crvena Hrvatska te Ĉingrijini narodnjaci. Ova
hrvatska nacionalna koalicija svrgnula je onu srpsko-autonomašku na općinskim izborima
1899. Tijekom svoje devetogodišnje vlasti srpsko-autonomaška koalicija postupno će gubiti
kredibilitet, kako suradnjom s austrijskim centralistiĉkim krugovima, tako i brojnim aferama i
neuspjelim investicijama u koje je bio upleten i sam općinski naĉelnik Gondola. Ipak, najveća
zasluga za povratak dubrovaĉke općine u hrvatske ruke pripada odluĉnosti dubrovaĉkih
mladih pravaša pod Supilovim vodstvom. Ono je bilo presudno ne samo za politiĉki slom ove
koalicije na općinskim izborima i njihov uzmak s vlasti, nego takoĊer i u obrani hrvatskog
identiteta Dubrovnika i dubrovaĉkog kraja, s dalekoseţnim posljedicama. Doista, upravo
djelovanjem Frana Supila kao pokretaĉa, inspiratora i središnje osobe pravaškoga politiĉkog
kruga devedesetih godina u Dubrovniku, ovdje kao i na cijelom dubrovaĉkom podruĉju
poĉinje i završava konstituiranje, širenje i uĉvršćenje hrvatske nacionalne ideologije.
U kotorskom zaljevu ovo je razdoblje takoĊer donijelo politiĉku diferencijaciju
izmeĊu Srba i Hrvata. Politiĉki gledajući, od 1861. do 1871. Kotorom su vladali autonomaši
preko gradonaĉelnika Nike Dematteia. Te je godine na ĉelo grada došao narodnjak
Bjeladinović pri ĉemu je općinsko vijeće istaknulo hrvatski barjak i grb. Ipak, sredinom 1870-
ih godina njegov nasljednik Lipovac suoĉio se s već spomenutim nacionalnim raskolom u
Narodnoj stranci koji je pokrenuo Ljubiša. Glas Crnogoraca, glasilo crnogorske vlade,
podrţao je već spomenutu „bukoviĉku izdaju“, a gradonaĉelnik Niko Stefanović, pod
utjecajem Crne Gore razvio je kampanju protiv hrvatskih obiljeţja i uporabe latiniĉnog pisma
u vijećnici. MlaĊi su Srbi sa ţivom srpskom nacionalnom svijesti izišli 1880. iz zajedniĉke
Slavjanske ĉitaonice i osnovali svoju srpsku ĉitaonicu. Ovo je iskorišteno za posrbljivanje
lokalnih institucija, školskog odbora i gradskog orkestra te drugih društava, ĉitaonica i
zadruga unutar i izvan zaljeva. Autonomaši su se okupili oko Gabinetto di lettura, Hrvati pak
oko novoga Slavjanskog doma s hrvatskom trobojnicom, koji je 1893., kao prvo društvo s
hrvatskim pridjevkom u Kotoru i Boki, promijenilo ime u Hrvatski dom. Gotovo polovica
svih društava u Boki nosila je hrvatski pridjevak i imena hrvatskih kraljeva Tomislava i
Zvonimira, banova Zrinskih, Ljudevita Gaja i Ante Starĉevića. Ponudom u ĉitaonicama te
glazbom, dramskim predstavama i predavanjima širili su nacionalnu, socijalnu i katoliĉku
svijest. Demonstracije lokalnih Srba protiv kotorskog biskupa Forlanija i privatnih katoliĉkih
škola potakle su 1892. autonomaše regionaliste na politiĉku suradnju s Hrvatima. Ova
jedinstvena koalicija pobijedila je ĉetiri godine poslije na općinskim izborima upravo na
programu katoliĉke sloge. Njima se na izborima za Reichsrat 1897. suprotstavila koalicija
Srba i lokalnih Talijana koja je uţivala podršku crnogorske vlade. U prosincu 1901. na
pokrajinskim je izborima u kuriji Kotora, Perasta i Herceg Novog pobijedio hrvatski
zastupnik Mato Radmiri, popraćen optuţbom lokalnih Srba na raĉun Hrvata. Toboţe,
zastupaju ih strani birokrati – austrijski kuferaši – i lokalni svećenici koji promiĉu hrvatstvo
zasnovano na nedokazanim pravima hrvatskih kraljeva na Boku.
U ovim procesima zatvaranja nacionalnih krugova dalmatinski regionalisti bili su
najveći gubitnici. Godine 1874. pripadnici uske skupine oko Bajamontija i Kellera izjasnili su
se kao Talijani. Trigari će nastaviti oportunistiĉku regionalistiĉku taktiku dok je Bajamonti
zagovarao talijanstvo kako bi saĉuvao jezik u preostalim institucijama. Njihove znaĉajnije
preostale utvrde, Trogir i Starigrad, pale su kasnih osamdesetih godina u narodnjaĉke ruke.
Godine 1885. propao je posljednji pokušaj povratnika Lapenne da objedini stranku na staroj
autonomaškoj osnovi. Bajamonti je sljedeće, 1886., u Splitu utemeljio talijansku stranku La
Società politica Dalmata s ciljem objedinjavanja preostalog ĉlanstva. Izluĉivanjem talijanske
jezgre snaţno autonomaško jezgro koje je u gradu još uvijek djelovalo, gubilo je svoje
ĉlanstvo koje nije moglo prihvatiti talijansku nacionalnost. Ubrzano pohrvaćenje općine
zabiljeţile su i austrijske statistike: 1880. registrirat će 5280 splitskih graĊana koji govore
talijanskim jezikom te 8068 hrvatskih govornika. Popisom provedenim deset godina poslije
zabiljeţeno je 1969 graĊana koji govore talijanski, nasuprot 12 845 onih koji govore
hrvatskim. Bajamontijeva smrt 1891. utrla je put i posljednjim regionalistima na pridruţivanje
hrvatskom taboru. Godine 1910. u Splitu je ţivjelo 1049 Talijana i 16 460 Hrvata.
Krajem 1881. pojavio se novi jeziĉni suparnik. Nakon što je iste godine umirovljen
namjesnik Rodić, na njegovo mjesto imenovan je novi namjesnik, već spomenuti general
Stjepan Jovanović. On će oprezno ali uporno u unutarnjoj upravi poĉeti uvoditi njemaĉki jezik
ĉemu će se odupirati sve lokalne politiĉke snage. Tako će Okruţni kapetani – I. e r. Capitanati
distrettuali – postati K. u. k. Bezirkshauptmannschaft, a bez poznavanja njemaĉkog jezika
ĉinovnicima je bilo onemogućeno napredovanje na više poloţaje. U Namjesništvu se
Jovanović okruţio Nijemcima, a na prosvjede Narodne stranke odgovorio je oštrim
zapljenama Narodnog lista. Štoviše, prigodom pokrajinskih izbora u travnju 1883. paktirao je
s autonomašima, ali su u Sabor ipak izabrana dvadeset trojica narodnjaka, devetorica Srba,
osmorica autonomaša i jedan namjesnikov kandidat. Politiĉka slika u Pokrajini se ustalila.
Nakon pet pokrajinskih izbora, ukljuĉujući i ove iz 1883., sve do posljednjih izbora iz 1908.
Hrvati su u Sabor slali od 23 do 29 zastupnika, Srbi od 7 do 10, a autonomaši, toĉnije Zadar,
po 6 sabornika. Poĉetkom devedesetih raspala se tanka Taffeova većina. Novom su se
politiĉkom nastupu te tendencijama njemaĉkih liberalnih centralista predvoĊenih barunom
Ernstom von Plenerom ĉija je parlamentarna većina osigurala vlade kneza Kasimira Felixa
Badenija (1895. – 1897.) i Ernesta von Koerbera (1900. – 1904.) – da spomenemo samo dvije
od ĉetrnaest austrijskih vlada od 1893. do 1914. – uz rastući utjecaj visokih vojnih krugova,
dalmatinski Hrvati, jednako kao i Ĉesi i Slovenci u Cislajtaniji, opirali sve do kraja postojanja
Monarhije. U Beĉu su se tako u odnosu na ove Vlade narodnjaci nakon dugoga Taaffeova
razdoblja našli u oporbi. U Dalmaciji su pak osobito nakon Pavlinovićeve (1887.) i Klaićeve
(1896.) smrti bili izloţeni napadima pravaša zbog famozne „politike mrvica“. Pokraj oţujka
1892., kako je već spomenuto, iz redova Narodne stranke izdvojila su se šestorica
nezadovoljnika predvoĊena don Jurjem Biankinijem koji su stvorili vlastiti saborski Hrvatski
klub na programu radikalnog isticanja hrvatskih politiĉkih ciljeva, u prvom redu zdruţenja
Dalmacije i Hrvatske. Ova skupina sasvim se pribliţila ostalim dalmatinskim pravaškim
skupinama pod Prodanovim, Trumbićevim i Supilovim vodstvom te su se sve one, na
Biankinijevu inicijativu, 22. kolovoza 1894. u Zadru ujedinile u jedinstvenu dalmatinsku
Stranku prava. Dvije godine poslije, sredinom travnja 1896. odrţan je u Splitu sastanak
njezina Okruţnog odbora kojim je potvrĊena politika pribliţavanja narodnjacima. Već 7.
svibnja 1900. u Splitu je novoosnovano Hrvatsko politiĉko društvo za Dalmaciju objedinilo,
formalno još uvijek razdvojene, pravaše i narodnjake u obrani hrvatske narodne i politiĉke
misli u pokrajini. Ono je dijelom nastalo kao odgovor na izdvajanje Prodanove pravaške
frakcije koja se 1898. odcijepila od dalmatinskih pravaša na programu podrške Frankovoj
Ĉistoj stranci prava u Hrvatskoj ĉije je stranaĉko ime Prodan preuzeo i za svoju dalmatinsku
skupinu koju je okupio oko programskih naĉela odanosti dinastiji, trijalizma te politiĉkog
katolicizma što će artikulirati kroz Hrvatsku krunu kao svoj organ. Proces zbliţavanja
ujedinjene matice dalmatinske Stranke prava i stare Narodne hrvatske stranke u novu
jedinstvenu Hrvatsku stranku bit će konaĉno dovršen 1905.
Odlazak s vlasti Taaffea te dolazak njemaĉkih nacionalista na vlast povećao je i sukob
izmeĊu Hrvata i Talijana u Dalmaciji, na jednak naĉin na koji je povećao sukob Nijemaca i
Talijana u Trstu, Gorici i Tirolu. U Zadru je lokalni pravnik Roberto Ghiglianovich već
sredinom studenog 1887. osnovao zadarsku podruţnicu karitativnog društva Pro Patria koja
si je za glavni cilj postavila oĉuvanje talijanske nacionalnosti i jezika diljem Monarhije, ali se
ono zbog svojega politiĉkog djelovanja ubrzo ugasilo. Premda su 1870. bili na rubu uspjeha,
narodnjaci više nisu imali snage oko sebe okupiti Srbe, ĉinovnike i pravaše kako bi srušili
zadarsku talijansku gradsku većinu. U prosincu 1890. zadarski Talijani organizirali su skup
potpore oĉuvanju zadarske talijanske gimnazije koji je privukao pozornost Monarhije. Na
njemu je inauguriran novi naraštaj talijanskih politiĉara predvoĊen Robertom
Ghiglianovichem. Uz to što su obranili talijansku gimnaziju, oni su 1893. utemeljili udruţenje
Lega Nazionale koja je kao nasljednica društva Pro Patria osnovana da bi branila i širila
talijanski jezik i kulturu unutar Monarhije. Do 1896. Lega je, zalaganjem talijanskog konzula,
u Dalmaciji otvorila tri talijanske škole: u Šibeniku, Splitu i Zadru te petnaestak podruţnica u
onim sredinama gdje je postojala talijanska nacionalna zajednica, ali se širila i onamo gdje
takve nije bilo i gdje se broj onih koji su joj pripadali svodio na nekoliko pojedinaca.

4.2. Ograničena modernizacija

4.2.1. Gospodarstvo

Sve do devedesetih godina Dalmacija je ţivjela u predindustrijskoj fazi kapitalistiĉke

proizvodnje, a onda se kapitalistiĉki mehanizam poĉeo ubrzavati i u ovoj najjuţnijoj
austrijskoj pokrajini i temeljitije je mijenjati. I ovdje su, na mediteranski rub Mitteleurope na
prijelazu stoljeća, pa makar i zakasnjelo, stizale tekovine znanosti i tehnike. Poljodjelstvo u
Dalmaciji i dalje je ostalo dominantnom privrednom granom i zahvaljujući vinarstvu
zdruţenom s nekim manje unosnijim sektorima preţivjelo je slom Burze. Tako je
monokulturno poljodjelstvo obiljeţilo i uzlet, ali i pad vinarstva. Na austrijskom trţištu
Dalmacija je sudjelovala uglavnom izvozom svojih poljoprivrednih proizvoda, preko svojih
brodarskih usluga i rudarskih sirovina. Nakon izvoza vina u Italiju za neoapsolutizma,
uslijedio je onaj u Francusku izmeĊu 1874. i 1885. od pola milijuna hektolitara godišnje, a
koji je pokrenulo splitsko Prvo dalmatinsko vinarsko društvo osnovano 1871. Kada se pak
francusko vinarstvo oporavilo, dalmatinsko vino parobrodima se, preko Trsta, pojaĉano
izvozilo na trţište diljem Monarhije. To su bile zlatne godina dalmatinskog vinarstva kad se
pod vinovom lozom nalazilo preko osamdeset tisuća hektara zemlje, a njome se bavilo oko
sedamdeset tisuća obitelji. No 1891. posebna klauzula u trgovaĉkom ugovoru s Italijom,
poslije prozvana vinskom, otvorila je uvoz njena vina na trţište Monarhije po sniţenoj
carinskoj stopi i oborila cijenu onog dalmatinskog s dvadeset pet na devet forinti po
hektolitru. To se za Dalmaciju ubrzo pokazalo kobnim. Posljedice su bile teške i dugoroĉne.
Kako nijedno zlo nikad ne dolazi samo, uskoro se pojavila i filoksera koja je devedesetih
godina 19. i prvih desetak 20. stoljeća napala više od polovine dalmatinskih vinograda. Prvi
put u Dalmaciji uoĉena je 1894.; cijeli šibenski politiĉki kotar 1901. proglašen je sumnjivim, a
1902. upala je i u kninski; vinograde sinjskoga kotara okuţila je 1906., a 1911. one imotskog.
Od te su se pohare dalmatinski vinogradi poĉeli obnavljati zahvaljujući ameriĉkoj lozi.
Vinogradarstvo se ponovno, ali tek pred rat, vratilo izvozu od pola milijuna hektolitara, no uz
veliko ulaganje i niţe cijene. Najslabije prinose groţĊa te proizvodnju vina u Dalmaciji davala
je Dalmatinska zagora. Njezina vina bila su slaba kvalitetom zbog oštre klime, loše prerade i
ĉuvanja pa im je stoga i cijena bila niska. Ipak, usprkos svemu, loza je ostala
najrasprostranjenijom od svih pojedinaĉno promatranih poljodjelskih kultura u ovom
razdoblju, a vinogradarstvo je ĉinilo temelj cjelokupne dalmatinske ekonomike. Pritisak
vinske krize najviše su pretrpjele one sredine koje su trsovima ustupile sve obradive površine.
Ostale kulture: buhaĉ, voće i masline, koje su najviše stradale zbog podizanja
vinograda, nisu mogle nadomjestiti uništene trsove. Zagorskom dijelu Dalmacije znaĉajno je
pomogao duhan, koji je dolaskom 1814. Austrija najprije bila zabranila, a onda je osamdesetih
godina ponovno dopustila njegov uzgoj u pojedinim kotarevima, trajno zadrţavši svoj
monopol nad njim, Do 1909. dostigao je urod duhana oko 364 vagona prvoklasne kvalitete i
sprijeĉio jaĉu bijedu ionako bijednog puĉanstva upravo u trenutku kad je u Primorju
vinogradima zavladala filoksera. Kriza vinogradarstva otvorila je prostor za podizanje
uljarnica i uljarskih zadruga nakon 1905. No ipak, znaĉajnije je pripomoglo tek ribarstvo, kao
najvaţnija zamjenska grana. U njemu je 1909. sudjelovalo oko sedamnaest tisuća ribara s
gotovo pet tisuća brodova i s ulovom koji se s pet tisuća tona sedamdesetih godina, povećao
na deset tisuća tona do 1907. Krajem stoljeća poĉele su se podizati tvornice za konzerviranje
ribe kojih je navedene 1907. bilo dvadeset ĉetiri, ali uglavnom u stranom vlasništvu. Slom
vinogradarstva poklopio se sa slomom jedrenjaka koji su u Dalmaciji sve do devedesetih
odolijevali preskupim parobrodima. A onda su jednostavno izdahnuli – godine 1896. ostalo ih
je tek dvanaest. Devedesetih godina, dakle, iznenada su slomljena dva najjaĉa domaća sektora
te ih je nadomještao, ali polako, novi, industrijski, u stranom vlasništvu. Dalmatinska privreda
napredovala je tijekom stoljeća, ali je napredovao i jaz u odnosu na druge, ĉak i
najsiromašnije austrijske pokrajine. Dok je 1910. u najzaostalijima – Galiciji i Bukovini – od
poljodjelstva ţivjelo 73 % stanovništva, u Dalmaciji je ţivjelo još 10 % više. U pokrajini na
prijelazu stoljeća samo 7 % stanovništva ţivi od industrije i obrta – nasuprot onih 27 % u
ostatku Monarhije. Prema popisu stanovništva 1910. samo tri njena grada imaju više od deset
tisuća stanovnika: Split 21 409, Zadar 14 056 te Šibenik 12 588. Dubrovnik zaostaje s 8958
stanovnika. Općenito, broj gradskog stanovništva u ukupnosti stanovništva Pokrajine,
raĉunajući i zagorske gradiće, ne prelazi više od 10 %. Broj stanovništva raste: od 476 000
(1880.) povećao se na ĉak 645 000 (1910.).
Zadar, glavni grad pokrajine, okruţen plodnim zaleĊem, s poduzetnim graĊanstvom i
brojnim ĉinovništvom, postao je središtem lake preraĊivaĉke industrije, posebno slavnih
likera. U njemu je bilo smješteno dvanaest od osamnaest dalmatinskih destilerija meĊu kojima
su se isticali one Driolija, Luxarda, Vlahova i Pivca, uglavnom u rukama domaćeg, politiĉki
autonomaškog, kapitala, usmjerenog prema Italiji. Industrijska modernizacija općenito odvija
se u znaku domaćeg radništva i stranog kapitala. Izvori energije, rudnici i hidroelektrane, u
rukama su stranoga kapitala. Cementna industrija bila je njena najjaĉa grana koja je poĉetkom
stoljeća stvorila vlastiti splitski industrijski bazen: prvoj tvornici Gilardi & Betizza pridruţila
se 1903. cementara Jadranskog društva za cement portland u Sv. Kaji kraj Solina. Uskoro je
1908. u Majdanu kod Solina tršćanski kapital podigao najveću dalmatinsku tvornicu cementa,
za koju je sagradio i vlastitu hidrocentralu na rijeci Jadru. Gotovo u isto vrijeme proradila je i
tvornica cementa u Ravnicama kod Omiša.
U drugom, šibenskom industrijskom bazenu talijansko poduzeće Monte Promina
crpilo je ugljen za Italiju. Dvije trećine ugljena iz rudnika u Siveriću i Velušiću, što je
godišnje iznosilo oko sto tisuća tona, pokreću talijansku, tek dijelom novu dalmatinsku
industriju. Tršćansko društvo „Sufid“ izgradilo je tri hidroelektriĉne centrale: u Jarugi (1904.)
i kod Manojlovca na Krki (1906.) te konaĉno 1912. onu u Kraljevcu na Cetini kako bi
napajalo svoje tvornice karbida i cijanamida u Crnici kod Šibenika i u Dugom Ratu.
Dalmatinska industrijska proizvodnja povećala se uoĉi rata: preraĊivaĉka industrija imala je
1910. oko sedam tisuća poduzeća, najvećim dijelom malih radionica i obrta, u kojima su
radile dvadeset ĉetiri tisuće radnika. IzmeĊu 1902. i 1914. osnovano je tridesetak većih
poduzeća u kojima je bilo uposleno oko ĉetiri tisuće radnika. Brojem konjskih snaga
dalmatinska industrija premašila je pred rat industriju Hrvatske i Slavonije gotovo za dva
puta, ali je ona udjelom i vlasništvom ĉinila preusku bazu da bi dostatno prehranila njeno
stanovništvo.
Bankarstvo i promet, kao treći trgovaĉki sektor, takoĊer su se nastavili razvijati, ali
skromnom dinamikom. Štedionice u Zadru i Splitu ostale su bez jaĉeg udjela u privredi
zemlje pa je pokrajina ovisila o stranom kapitalu. U tomu se oĉitovao paradoks domaćega
nepovjerljivoga rentijerskog mentaliteta. Tijekom novog stoljeća, kad se dalmatinski godišnji
proizvod procjenjuje na 120 milijuna, oni u stranim bankama i papirima ĉuva svojih
sedamdeset pet milijuna dalmatinskih kruna mrtvoga kapitala, dok je u domaće banke,
industriju i trgovaĉka poduzeća istovremeno uloţeno tek oko dvadeset pet milijuna. Za
ilustraciju navedenog: nakon prodaje svoga vranskog feuda drţavi, obitelj Borelli novac ulaţe
u gradnju stambenih kuća, a ne u radionice ili trgovinu. Od osam znaĉajnijih banaka u
Dalmaciji, istiĉe se tek dubrovaĉka Hrvatska vjeresijska banka s razgranatim podruţnicama i
predratnim kapitalom od milijun kruna. No u pokrajini djeluje i cijela mreţa štedionica i
blagajna koja se širi jaĉanjem zadruţnog pokreta. Njegov razvoj moţe se pratiti kroz dvije
razvojne faze: prva zapoĉinje sredinom devedesetih godina osnivanjem seoskih zajmovnih
blagajni i drugih zadruga te traje do 1907. kada zapoĉinje druga, poletnija, uzlazna faza i traje
sve do Prvoga svjetskog rata, a svoj vrhunac dostiţe 1910. Djeluju i tri zadruţne asocijacije,
iz gospodarskih, ali i politiĉkih razloga: Zadruţni savez, Ljubljanska zadruţna sveza i Savez
srpskih privrednih zadruga u Primorju. Zadruţni savez iz Splita, pred kojim uskoro uzmiĉe
Ljubljanska sveza, imao je zadruge u hrvatskim, a Savez srpskih privrednih zadruga u srpskim
selima. Raĉuna se da je 1910. godine Zadruţni savez imao oko 150 zadruga, Zadruţna sveza
njih oko 60, a Savez srpskih privrednih zadruga oko 40. Pojavom i širenjem zadrugarstva i
zadruţne misli, javljaju se i zadruţni struĉnjaci te zadruţni tisak. Zahvaljujući zadrugama,
dalmatinsko selo uĉilo je racionalnije gospodariti i bolje raditi, primjenjući prikladne
agrotehniĉke mjere, štedjeti te razvijati meĊusobno zbliţavanje i duh zadruţnog zajedništva
svoga puĉanstva. Osobito, pak, prijeĉiti put lihvi.
S razvojem industrije, prometa i porastom stanovništva povećavaju se i brodarske
usluge te luĉki prometi: Zadar se s pribliţno 600 000 tona 1897. popeo na više od milijun tona
godine 1911., Split je u istom razdoblju sa 630 000 tona iskoraknuo na milijun i pol tona.
Razmjerno su najbrţe rasli gruška i šibenska luka ĉiji je promet sa 70 000 tona skoĉio na ĉak
850 000 tona. Tako je konaĉno, 1911., ukupni dalmatinski luĉki promet od Zadra do Kotora
blago nadmašio onaj tršćanski koji je iznosio ĉetiri milijuna tona.
Dalmatinsko jedrenjaĉko brodarstvo već je tijekom 1880-ih godina poĉelo osjećati
konkurenciju tršćanskih parobroda koji su preuzeli i prekomorsku trgovinu Monarhije i
putniĉki uzduţobalni promet. Ovom izazovu odgovorio je tek Dubrovnik koji je do 1896.
jedini posjedovao tri trgovaĉka parobroda, a 1910. već dvadeset i jedan parobrod duge
plovidbe te sedam parobrodarskih društava. Objedinjavanjem lokalnih parobrodarskih
kompanija: Rismonda, Topića, Dalmatinske plovidbe, Negrija i Zaratine, nastalo je 1908.
Dioniĉarsko društvo Dalmatia. S upravom u Trstu, imalo je dvadeset ĉetiri broda udruţenih
poduzetnika iz Makarske, Visa, Šibenika i Zadra. „Dalmatia“ je bila jedina znaĉajnija
gospodarska uspješnica u dalmatinskim rukama. U tršćanskoj plovidbi Dalmatinci raspolaţu s
oko 150 000 bruto registarskih tona. U sebi je sjedinila domaći kapital i brodove te privukla
velik dio mornara koje je vinogradarska kriza otjerala na more te su time preuzeli pomorski
promet potkraj vladavine Monarhije.
Na kopnu je pak pokrajina ostala izoliranom. Austrijska vlast zatekla je u Dalmaciji
oko 580 kilometara kolskih cesta, a do kraja svoje uprave pridruţila im je još 437 km, po
kojima je sedamdesetih godina krenuo redoviti putniĉko-poštanski promet. Ţeljeznica je
1887. zastala u Kninu. Tek je 1907. postignut sporazum austrijske i ugarske vlade o gradnji
spoja od Metlike preko Karlovca i Gospića na Knin. Ti su radovi s obiju strana zapoĉeli
1913., ali ih je prekinuo rat. Pruzi od Splita do Knina,1903. pridruţila se i ona uskotraĉna od
Splita do Sinja koja se imala nastaviti do spoja s Bosnom kod Arţana. Treća je pruga od
Zelenike preko Gabele do Sarajeva, sa svojim odvojcima na Metković i Gruţ, blagotvorno
djelovala na dalmatinski jug, ali se drugdje nije jaĉe osjetila.
Industrijska baza pokrajine, kako je već navedeno, ostala je preuskom da bi
zadovoljila potrebe naraslog stanovništva. Ono je stoga pribjeglo iseljavanju. Iz Dalmacije se
od kraja pedesetih do kraja šezdesetih godina 19. stoljeća iselilo 20 776 ljudi, u desetljeću od
1870. do 1880. njih 6286, od 1891. do 1890. 14 787 te od 1891. do 1900. 15 750 ljudi. U
razdoblju od 1890. do 1910. primjerice Stari Grad na Hvaru napustilo je 917 ljudi, odnosno
trećina njegova ukupnog stanovništva. Veliki prirodni priraštaj još je pokrivao odlazak
stanovništva, ali je ipak crpio i njene najbolje snage. Raĉuna se da je tijekom 19. stoljeća iz
Dalmacije iselilo oko 74 000 osoba, u najvećoj većini seljaka vinogradara, pomoraca i ribara.
Bilo ih je iz svih dalmatinskih krajeva, ali najviše iz onih koje je zahvatila vinogradarska i
pomorska kriza: otoci, Makarsko primorje, dubrovaĉko i bokokotorsko podruĉje... Mnogi
odlaze u Trst kao tada najjaĉe pomorsko-parobrodarsko središte na Jadranu, na prokapanje
Sueskog kanala, posebice u obje Amerike, u Australiju, Novi Zeland i Juţnoafriĉku Uniju.
Mnogi od njih istaknut će se poduzetnošću i na raznim poljima doprinijeti svojim novim
domovinama. Osnivaju i svoja razliĉita društva i udruge te objavljuju s njihovom djelatnošću
povezane razliĉite tiskovine. Tako se, primjerice, poĉetkom 20. stoljeća u Chicagu osnivaju
„Dalmatinska sloga“ i „Gospa Sinjska“. Od hrvatskih slikara Vlaho Bukovac prvi će posjetiti
Ameriku, prispjevši 1875. u San Francisco, prije toga u Callao u Peruu. Ondje će nastati neki
od njegovih slavnih portreta. Slijedit će ga 1909. Oton Iveković koji će izraditi velike freske u
crkvi sv. Ivana u Cansas Cityju.
Hrvatski iseljenici u SAD-u pokrenuli su još 1885. u San Franciscu list Slavenska
sloga, a te iste godine u istom gradu izlazila je Dalmatinska zora koja je promicala ljubav
prema starom kraju i zagovarala domoljubni rad meĊu našim iseljenicima na Pacifiku. Juraj
Skrivanić iz Korĉule poĉinje 1891. izdavati list Napredak u Hoobokenu (New Jersey). Prve
hrvatske novine u Juţnoj Americi, kamo su se Dalmatinci iseljavali u velikom broju,
pojavljuju se osamdesetih godina 19. stoljeća te će otad pa do Prvoga svjetskog rata na tom
kontinentu izlaziti ĉetrnaest hrvatskih novina. Iskra slavjanske slobode pojavila se još 1883. u
Buenos Airesu kao glasilo „Slavjanskog društva uzajamne pomoći“, a tu će još izlaziti i
Slavjanski glas i Narodni glas. U srednjem Ĉileu osnovat će „Jadransku vilu“ te pjevaĉko
društvo „Jadran“, dok u juţnom Ĉileu djeluje Hrvatski kulturni centar „Dalmacija“. Mnoga od
ovih društava oblikovat će u razdoblju izmeĊu dvaju svjetskih ratova Hrvatsku bratsku
zajednicu. U Antofagasti 1902. izlazi Sloboda pod uredništvom Ivana Krstulovića koji je već
krajem 1900. iz SAD-a naruĉio modernu tiskaru i nazvao je Imprenta Dálmata (Dalmatinska
tiskara). Mnogi će, napose Braĉani i Hvarani, doprijeti i do Bolivije, Paragvaja i Urugvaja
gdje će se uspješnošću osobito istaknuti Filip Lukšić iz Sutivana na Braĉu. On je 1837.
osnovao brodarsko poduzeće koje se s vremenom razvilo u najpoznatije poduzeće za
spašavanje brodova. Od 1880. do 1913. sudjeluju u više od 200 spašavanja. Te godine braća
Antonio i Manuel Lukšić posjeduju 17 parobroda i 92 teretna broda. Hrvati iz Dalmacije
brojni su i u Australiji i na Novom Zelandu. Godine 1872. u australskoj drţavi Victoriji M.
Lusich registrirao je svoj rudnik pod imenom „New Dalmatia“, a u novozelandskoj pokrajini
Henderson, u neporednoj blizini Aucklanda, nastaje središte naših vinogradara. Gradić Oratia
nazivaju Mala Podgora gdje su meĊu voćarima bili najbrojniji doseljenici iz Podgore. U
Novom Zelandu naši ljudi istaknut će se i kao vrsni ribari. Dvojica Braĉana, Vice Vladislavić
i Jerko Ljubetić, iselili su se u Juţnu Afriku: prvi ondje dolazi 1865. a drugi 1867. U
provinciju Transvaal poĉetkom 20. stoljeća poĉet će se doseljavati hrvatski iseljenici s otoka
Visa, Braĉa, Korĉule i iz Makarske, u skupinama po nekoliko stotina. Pridruţit će se svojim
onamo prije prispjelim zemljacima djelatnim u rudnicima zlata, bakra, platine, ali i u
obrtniĉkim i trgovaĉkim zanimanjima. Dalmatinski politiĉari Biankini te osobito Smodlaka i
Trumbić smatrali su da je modernizacija pokrajine izvršena na njezinu štetu, a u interesu
stranog kapitala, te da Dalmatinci nisu gospodari svoje sudbine. Nedostajao je, naglašavano
je, energiĉniji nastup beĉke središnjice da bi pokrajinu gospodarski uzdigla te uklonila mnoge
prepreke njezinu boljitku. Prvih godina 20. stoljeća Beĉ će formalno pokazati svoje nešto jaĉe
zanimanje za osnutkom Društva za promicanje gospodarskih interesa Dalmacije. No za
plodonosniju primjenu zamišljenih mjera vrijeme na raspolaganju bilo je prekratko.

4.2.2. Socijalne strukture

Zadar je ostao glavnim gradom Kraljevine do kraja postojanja Monarhije. Nametao se

i kao intelektualno središte Dalmacije. Diĉio se knjiţnicom „Paravia“ te gimnazijom koja je
ĉuvala najjaĉu pokrajinsku knjiţnicu te publicirala ĉasopise i radove koji su svojim sadrţajem
promicali talijanstvo pokrajine. Od djelatnosti u drţavnim sluţbama, vojsci, slobodnim
zvanjima i školstvu te od rentijerstva i mirovina 1880. ţivjelo je u Pokrajini nešto manje od
9 % stanovništva (41 480), a 1910. manje od 8 % (50 186). Najveći broj stanovnika ţivio je
na selu i od zemlje. Sela i zaseoci zagorske Dalmacije uglavnom su bili smješteni u
zaravnima, brdskom i okopoljskom kraju, kao primjerice u Imotskoj krajini. Kuće graĊene u
suhozidu, pokrivene slamom i kamenim ploĉama, uglavnom su prizemnice, u kojima su
poĉesto i ljudi i blago obitavali pod istim krovom. Tek potkraj 19. stoljeća, kod onih kojima je
stizala pomoć od iseljenih ĉlanova njihovih obitelji, kultura stanovanja mijenja se ponešto
nabolje. U primorskoj Dalmaciji sela su smještena u dodiru kopna i mora ili pak preko
brdskih poljica, odnosno u kosama. Na rubu kopna i mora tip primorskog naselja obiĉno je
skupina zbijenih kuća, no ima i razasutih kuća koje obiĉno okruţuje zemlja i ispred kojih je
more. Ponegdje imaju i preko tisuću stanovnika. Zemlja je najĉešće u vlasništvu onoga koji je
ne obraĊuje. Veći je broj onih koji su je iskljuĉivo morali zakupljivati. Ovdje nema
veleposjeda, prevladavaju sitni posjedi koji se otkupima, kupovanjem i djelidbama još više
usitnjavaju. U razdoblju od 1862. do 1878. doneseni su propisi o razrješenju nekih neosporno
kmetskih odnosa, no agrarno-posjedovni odnosi inaĉe se nisu bitno mijenjali: dok su na
obalno-otoĉnom podruĉju bili na snazi kolonatski odnosi, na podruĉju koje je nekad bilo u
izravnom vlasništvu drţave prevladavao je sustav zemljarine. Govoreći o stanovništvu
kopnenog dijela Dalmacije, koje je predstavljao u Saboru, don Mihovil Pavlinović istaknut će
1870. sljedeće: „Narod je osiromašen već sa carskim danjcima u novcu i krvi, mi ga više
upropaštavati nesmijemo.” Smotra Dalmatinska zabiljeţila je da su odnosi kolona i gospodara
zemlje bili obiĉno ureĊeni tako da bi kmetu „išlo obiĉno 2/3, a u mjestima manje plodnim ili
gdje bi obragjivanje bilo teţe 4/5, a kadgogj 5/6 zemaljskih plodova; ostalo bi išlo gospodara,
bez ikakva troška”. Koloni su se mogli osloboditi kmetskih davanja, ali su zemlju morali
platiti gospodaru. Nekima je to i pošlo za rukom, kao primjerice kmetovima otoka Oliba koji
su se uspjeli osloboditi kmetstva tek 1900., i to za cijenu u iznosu od 50 000 forinti, a da bi to
uĉinili, većina ih se morala zaduţiti. Ratarski proizvodi preraĊuju se uglavnom u domovima,
uz ruĉni rad. Prvi ţeljezni plugovi pojavili su se u Dalmaciji poĉetkom 1870-ih. U Imotskoj
krajini prvi takav nabavljen je 1872. Potkraj stoljeća pa nadalje povećavala se njihova nabava
te je tako od 1897. pa do 1917. nabavljeno 8000 plugova modernog sustava.
Siromaštvo i razne bolesti seljaštva opća su pojava. Prehrana stanovništva u Zagori u
cjelini uzevši bila je jednoliĉna, skromna i nedostatna: uz kruh sastavljen od jeĉma, raţi,
kukuruza, zobi i napolice u dnevnoj su prehrani prevladavali povrće, grah, grašak, luk, poriluk
i crveni luk, a zbog stoĉarstva razvijenijeg nego u priobalju i na otocima bilo je više i svjeţeg
i suhog mesa od krupne i sitne stoke. Meso sitne stoke jelo se uglavnom za blagdane i tijekom
poljskih radova, jednako kao i posoljeno i dimljeno meso. U Zagori se za pripremu jela
uglavnom koristilo svinjsku mast i loj. Krumpirom se takoĊer nije osobito obilovalo. Najviše
ga je bilo oko Drniša. Nehigijenski uvjeti, a poĉesto i nedostatak vode za dugih suša,
uzroĉnikom su mnogih bolesti, koje su zbog pothranjenosti nailazile na plodno tlo, posebice
kod novoroĊenĉadi i staraca. Epidemije haraju na malariĉnim podruĉjima u kojima se
regulacijom rijeke Krke i njezinih pritoka u kninskom, Cetine u sinjskom i Neretve u
opuzenskom kotaru nastoji ukloniti uzroke. Premda se u drugoj polovici 19. stoljeća broj
lijeĉnika znatno povećao, ipak velik broj gradića i većih sela, koja su u administrativnom
pogledu bili sjedištima politiĉkih općina, nisu imali svojega lijeĉnika. Tako je u Drnišu 1891.
ĉak 80 % stanovništva oboljelo od groznice. O jadnom stanju zdravstvenih prilika u Zagori
progovorio je u prosincu 1895. u Carevinskom vijeću zastupnik Josip Vergilije Perić: „U
nekim mjestima podaleko od mora, uzprkos svim poduzetim mjerama sa strane vlade i
pokrajine, još i danas nemilice hara tako zvano škrljevo, groznica i lijavica još su podosta
razprostranjene i od godine na godinu po nekim mjestima mnoţe se. Kako pak iz zdravstvene
statistike iztiĉe, tamo amo ĉuje se za škrlet, osutak, grlicu i krup. Napokon, gospodo moja, u
Dalmaciji ima više obćina od devet do dvanaest hiljada stanovnika bez lieĉnika, radi ĉega
toĉno zdravstveno nadziranje nije moguće, a ipak na stotine ţrtava padne, pokošeno od
boleština, kojim se ni imena nezna, a da to zdravstveni drţavni organi niti doznat.”
„Pred veĉer”, zapisat će jedan suvremenik još 1910., „kad se blago vraća s paše, ako je
zima ili ruţno vrijeme, Zagorĉeva se potleušica pretvara u štalu za ţivine i [...] ljude. I u onom
zraku, koji je zasićen ţivotinjskim zadahom posred mukanja volova i blejanja sitnog blaga,
Zagorac leţi i spava cijelu noć, zamotan gunjcem, ĉesto puta valjajući se po mokrom i
blatnom tlu. Za rana selom tišina zavlada, samo se koji put ozove laveţ pasa, koji opet
umukne, kao da onim noćnim straţarima okolna bijeda otimlje daha.”
Lihva je, sve do inicijativa za pokretanja novĉanih zavoda za pomoć seljaku, mnogog
od njih dovela do prosjaĉkog štapa. Puĉke i veresijske banke te seoske zadruge i zajmovne
blagajne polako su ga izvlaĉile iz mreţe lihvarskog izrabljivanja. Vlasti i stranke deklarativno
su se obraćale selu, ali je seljacima ostalo rješavati problem otkupom ili iseljavanjem u
prekomorske zemlje, kako bi pak zaraĊenim novcem došli u posjed svoje zemlje. Uspješniji
povratnici iz obiju Amerika ne otkupljuju samo vlastitu, nego i kupuju tuĊu zemlju i rad.
Najvaţniji je politiĉki dobitnik zemljišne krize i zadruţnog pokreta splitski politiĉar Josip
Smodlaka, koji je teţake i obrtnike privukao proklamiranim socijalnim idejama i svojoj
Demokratskoj naprednoj stranci.
Zapadanje u duţništvo, obespravljenje, siromaštvo i neimaština raĊali su i krvavim
razmiricama, ove, nerijetko, osvetom, osveta pak sukobom sa zakonom, a sukob sa zakonom
hajduĉijom. Najpoznatiji meĊu posljednjim hajduĉkim harambašama u Dalmaciji bio je
Andrija Šimić, Hercegovac iz Gruda. Hajdukovati je zapoĉeo svjesno, iz osvete, krećući se uz
dalmatinsko-herecegovaĉku granicu. Izdan, od austrijskih je vlasti uhićen i osuĊen (1871.) na
doţivotnu robiju kada mu je bilo 39 godina. Robiju izdrţava u Kopru sve do pomilovanja
1901. Preminut će ĉetiri godine poslije.
Od sredine 1890-ih godina do rata radnici su masovnije poĉeli sudjelovati u radu
sindikata. Godine 1897. u Trstu je osnovana Socijaldemokratska stranka za Jadransko
primorje i Dubrovnik, a već sljedeće u Zadru prvo socijalistiĉko društvo „Socijalna
demokracija“. U Splitu je 1. svibnja 1905. na ulice izišlo 400 radnika i postavilo crvenu
zastavu na gradsku vijećnicu. Mali broj štrajkova, najviše njih osam 1911., ne ukazuje na jaĉi
socijalni pritisak. Srednja godišnja plaća pred rat je iznosila 800 kruna, dok je troĉlana obitelj
trošila oko 510 kruna. Zaposlenima, sa stalnom plaćom, ostaje prostor i za uštede, ali oni su
manjina u moru seljaĉkog puka. Pod utjecajem unutarnjih prilika i europskog socijalnog
pokreta i u Dalmaciji nastaju radniĉka društva koja politici nameću socijalna pitanja. Ona
prva, poput makarske La speranza osnovane 1867., slijedila su duh starih bratovština
zasnovanih na doktrini „samopomoći“. Poneka su društva prigrlila ideje socijalnog
katolicizma razvijenog u skladu sa socijalnom doktrinom pape Lava XIII. Na toj je liniji
svećenik Eugen Maria Vusio osnivao ruralne kreditne štedionice po modelu talijanskoga
crkvenog sindikalizma. Pokrenuo je i mreţu katoliĉkih seoskih društava, kao što su „Puĉka
knjiga“ (1891.) i „Seljaĉko-gospodarsko društvo Dalmacije“ (1893.). Godine 1911. Matica
dalmatinska objedinjuje svoje ĉlanstvo i nakladniĉku djelatnost s Maticom hrvatskom te od
tada djeluje kao njezin ogranak.
 Dalmatinska egzotika privukla je krajem stoljeća europsku elitu, a poĉetkom stoljeća i
brojnije turiste što je pokrenulo gradnju prvih hotela uzduţ obale. Organizirani obrisi nove
gospodarske grane u primorju i na otocima imali su svojih pozitivnih odraza i u nekim
prigradskim naseljima. Oni su se oĉitovali u tri oblika: najprije u ponudi poljodjelskih i
stoĉarskih proizvoda na gradskim trţnicama koja se povećavala u vrijeme sezone, zatim u
noćenjima i prehrani stranih gostiju te napokon u prireĊivanju izleta vlastitim brodicama ili
pak u prihvaćanju izletnika. Tako se raĊaju skromni poĉetci seoskog turizma, toga novog,
dalmatinskom selu dosad nepoznatog naĉina privreĊivanja, i to najprije na Pelješcu, selima
oko Raba, Hvara, okolici Zadra, Splita i Dubrovnika. Godine 1880. ţivjelo je od navedenih
usluţnih djelatnosti 4 % stanovništva, ali se do 1910. udio povećao na 5 %, uglavnom
zahvaljujući brodarstvu.

4.2.3. Školstvo, zdravstvo, kultura

Skrb o školstvu znatnije raste tek u drugoj polovici stoljeća, od 1861. odnosno 1865.
nadalje, ustanovljenjem Dalmatinskog sabora te novim ustrojem općina s nešto širom
samoupravom. Osnovno školstvo bilo je u njihovoj nadleţnosti i onoj pokrajinskih vlasti,
srednje pak u nadleţnosti beĉkog Ministarstva za bogoštovlje i nastavu. Zalaganjem Narodne
stranke hrvatski jezik postupno je preuzimao ulogu nastavnog jezika, umjesto nametnutoga
talijanskog. Ukupno uzevši, razvoj dalmatinskog školstva do kraja postojanja dvojne
Monarhije dosegnuo je zavidnu razinu: uoĉi Prvoga svjetskog rata u Dalmaciji je djelovala
401 osnovna škola, od toga 400 na hrvatskom i jedna na talijanskome nastavnom jeziku.
Talijanska Lega Nazionale uzdrţavala je, u statusu privatnih škola, 8 osnovnih škola, i to:
jednu u Korĉuli, dvije u Splitu, dvije u Šibeniku, i 3 u Zadru. Drugih privatnih škola (s
pravom javnosti ili bez njega), bilo je 12, od kojih je 11 njih imalo nastavu na hrvatskom
jeziku, a samo jedna, ona u Zadru, na njemaĉkom. Nastavni jezik bio je hrvatski u cjelokupnoj
nastavi i u svih sedam graĊanskih škola (pet muških i dvije ţenske), u objema uĉiteljskim
školama (muška u Arbanasima, ţenska u Dubrovniku), u svih pet gimnazija (u Kotoru,
Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Zadru), na velikoj realki u Splitu kao i na poljodjelskoj školi u
Splitu, na sve ĉetiri trgovaĉke škole (dvije u Splitu, jedna u Dubrovniku i jedna u Kotoru), na
graditeljskoj, umjetniĉkoj i obrtniĉkoj školi u Splitu te na sva tri obrtniĉka teĉaja (u
Dubrovnku, Korĉuli i Šibeniku). Napokon, i obje pomorske škole (u Dubrovniku i Kotoru) te
Licej sv. Dimitrija u Zadru imali su dvojeziĉnu nastavu – na hrvatskom i talijanskom jeziku,
dok je talijanski kao nastavni jezik bio u cijelosti u uporabi – sve do 1918. – još samo u jednoj
od dviju zadarskih gimnazija kao i u zadarskoj realki te u obrtniĉkoj školi.
Dalmacija je imala ĉetiri bolnice, financirane iz pokrajinskog proraĉuna: u Zadru,
Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, s ukupno 512 bolesniĉkih postelja. U svakoj od njih bilo je i
rodilište i sirotište. Pri pokrajinskoj bolnici u Šibeniku djelovala je i bolnica za duševne
bolesti, jedina takva u Dalmaciji. Godine 1894. u Dalmaciji je radilo 118 lijeĉnika, 5 vidara,
251 primalja i 9 veterinara. Od toga broja, na pokrajinskoj odnosno općinskoj plaći bio je
zaposlen 81 lijeĉnik, 3 vidara, 85 primalja i 9 veterinara, dok su ostali radili privatno. Te iste
godine u pokrajini je bilo 68 ljekarni od kojih 42 javne i 26 privatnih.
Uz već spomenuti Arheološki muzej u Splitu te Centralni muzej za Dalmaciju u Zadru
(osnovan 1830.), niĉe i muzej u Dubrovniku (1872.) kao i Pokrajinski muzej za narodni obrt i
umjetnost u Splitu (1910.). Hrvatsko starinarsko društvo (utemeljeno 1887.) osnovalo je 1893.
Muzej hrvatskih starina u Kninu te, dvije godine poslije, pokreće i svoj ĉasopis Starohrvatska
prosvjeta. U Splitu se 1893. u duhu historizma grade novo kazalište, Prokurative i Biskupska
palaĉa, a sljedeće, 1894., Split i Solin ugostit će i Prvi meĊunarodni kongres starokršćanske
arheologije kojemu će uĉeni don Frane Bulić biti potpredsjednikom.
 U drugoj polovici stoljeća buja i dalmatinsko novinstvo. Tako, uz stoţerni zadarski
Narodni list od 1862. pa sve do njegova gušenja 1919., izlaze i brojne druge, poglavito
politiĉke novine, ali s bogatim prilozima iz knjiţevnosti, povijesti, kulture. U Zadru izlaze i: Il
Dalmata, La Dalmazia cattolica / Katolička Dalmacija, Hrvatska kruna i dr.; u Splitu:
Avvenire, Narod, Jedinstvo, Naše Jedinstvo i dr.; u Dubrovniku: Dubrovnik i Crvena
Hrvatska; u Šibeniku: Hrvatska riječ i Hrvatska misao.
Proslava otkrivanja Kaĉićeva spomenika u Makarskoj (26. kolovoza 1890.), velika
gospodarska izloţba u Zagrebu (15. kolovoza – 14. listopada 1891.) te otkrivanje Gundulićeva
spomenika u Dubrovniku (25. – 27. lipnja 1893.) spadaju u velike nacionalne proslave i podij
su za oĉitovanje ţeljenoga svehrvatskog jedinstva u okoštalim dualistiĉkim uvjetima te jakoga
emocionalnog naboja koji ih prati za isticanje pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj.
I borba za obnovu glagoljanja u bogosluţju koja se razmahala nakon enciklike pape
Lava XIII. Grande Munus iz 1880. poprimit će u Dalmaciji snaţne politiĉke konotacije te
postati jedinstvenim politiĉkim i crkveno-politiĉkim pitanjem. ProbuĊeni glagoljaški duh
oĉitovao se u Rimu prigodom sveslavenskoga zahvalnog hodoĉašća od 5. do 10. srpnja 1881.
ĉija je duša bio Strossmayer. Na njemu su sudjelovali, uz hodoĉasnike Hrvate iz banske
Hrvatske, Istre te Bosne i Hercegovine, i Hrvati iz Dalmacije predvoĊeni don Franom
Bulićem i don Ivanom Danilom, a sudjelovali su tu još i Ĉesi, Slovenci, Poljaci i Bugari.
Takav skup slavenskih naroda imao je veliko politiĉko znaĉenje i poruku što je nemalo
iritiralo beĉke i peštanke politiĉke vrhove, jednako kao što ih je iritirao pokret za obnovom
glagoljaštva koji je potom uslijedio te aktivirao i vladine vrhove i njezinu diplomaciju, a i
meĊu dalmatinskom hijerarhijom doveo do razilaţenja. Zbog raznovrsnih i višekratnih
pritisaka s drţavnih, ali i crkvenih istancija ustanovljen je i Odbor za obranu glagoljaštva ĉiji
je predsjednik bio don Frane Bulić. Imao je zadaću prikupiti po pojedinim ţupama sve vaţne
ĉinjenice o glagoljanju kroz stoljeća, a osobito u zadnje vrijeme, te ih predoĉiti Svetoj Stolici
koja se, zbog proturjeĉnih izvješća što ih je od pojedinih biskupa o tom pitanju primala,
ţeljela što bolje upoznati sa stanjem glagoljaštva u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri.
Bulićev Memorandum za glagoljicu potpisalo je 535 svećenika iz Dalmacije te će ga on
predati kardinalu Marianu Rampolli u Rimu. Rješavanjem ovog pitanja bavit će se i
nasljednik Lava XIII. papa Pio X. te će na ovu temu 1905. sazvati u Rimu sastanak hrvatskih i
slovenskih biskupa, no njegovo konaĉno ureĊenje uskoro će omesti rat. U ovoj kontroverziji
koja je tijekom triju desetljeća izazivala prijepore i dijelila duhove, sudjelovali su svojim
utjecajima i beĉka i peštanska vlada, i zajedniĉko ministarstvo vanjskih poslova, i vrhovi
rimske kurije, i austro-ugarska diplomacija, i kler, niţi i viši, i politiĉari, i austro-ugarska tajna
sluţba, i novinstvo... Kako god bilo, jedno je jasno: na prijelomu 19. i 20. stoljeća inicijativa
za konsolidaciju slavenske liturgije preko svojih pojedinaĉnih i institucionalnih izriĉaja
predstavljala je znaĉajan plebiscit za hrvatstvo dalmatinske obale.
U pokrajini jaĉa i katoliĉki aktivizam meĊu uĉenicima i studentima. Jedan od
ferijalnih sastanaka mladih katoliĉkih aktivista odrţanih tijekom ljeta 1908. diljem hrvatskoga
kulturnog prostora, zbio se u Splitu: na njemu je, u odnosu na 60 Ċaka koliko ih se skupilo na
Trsatu ili 500 u Zagrebu, okupilo ĉak 800 Ċaka, od toga i 60 Slovenaca, a bilo je predstavnika
Ĉeha i Poljaka. Splitski je sastanak bio impresivan. Uz onu duhovnu, poslao je i politiĉku
poruku snaţno oĉitujući jedinstvo Hrvata katolika iz svih hrvatskih krajeva. Uz osnutke
pokrajinskih društava za širenje prosvjete meĊu pukom tijekom ljetnog raspusta – tzv.
ferijalnih društava – „Dobrile“ za Istru, „Martića“ za Bosnu, „Strossmayera“ za Slavoniju,
„Kaĉića“ za Zagreb, i Dalmacija je dobila svojeg „Pavlinovića“. U Dalmaciji je snaţno jaĉao
organizirani katolicizam: godine 1911. imao je 28 društava s ukupno više od tisuću ĉlanova.
Na svenarodnoj skupštini u Podgori povodom otkrivanja spomen-ploĉe don Mihovilu
Pavlinoviću pokazao je svoju organiziranost. Suvremenici će zabiljeţiti da je to bila sjajna
narodna manifestacija kakva u Dalmaciji odavno nije viĊena. U Splitu su pokrenuta i dva lista
s naglaskom na socijalno-gospodarske i prosvjetne probleme razmatrane s aspekta
kršćanskoga socijalnog nauka: Hrvatska država potkraj 1910. te Pučke novine 1911. Njihovo
pokretanje pratio je i osnutak institucija koje su im omogućivale izlaţenje: 1910. u Splitu
Katoliĉkog tiskovnog društva te, u Zadru, Hrvatskog društva za katoliĉku štampu. Don Ante
Alfirević, duhovnik na splitskom biskupskom sjemeništu i kateheta na drţavnoj gimnaziji,
ĉlan Seniorata Katoliĉkog pokreta te zajedno s Franom Biniĉkim i prvi urednik Hrvatske
straže, još je 1904. u Splitu pokrenuo list Dan. Osnovao je i Hrvatsku štedionicu te bio
predsjednik Zadruţne sveze za Dalmaciju, a pokrenuo je i list Mladost, koji će zatim,
prenoseći uredništvo u Zadar, preuzeti tamošnja mladeţ društva „Pavlinović“, pod vodstvom
don Ivana Butkovića, koji je još iz Beĉa imao iskustvo pokretanja lista katoliĉke mladeţi Luč.
Politiĉki zaokret koji će donijeti „novi kurs” u prvim godinama novog stoljeća osjetit
će se i na umjetniĉkom planu: Prva dalmatinska umjetniĉka izloţba u Splitu od 30. rujna do
15. prosinca 1908. koja je, kako se raĉuna, privukla izmeĊu sedam i deset tisuća posjetitelja,
okupila je Ivana Meštrovića, Ivana Rendića, Vlahu Bukovca, Matu Celestina Medovića,
Emanuela Vidovića, Tomu Rosandića, Josipa Lalića, Branislava Deškovića, Mirka Raĉkog i
dr. Pod motom „Prosvjetom slobodi!“ ona je, po rijeĉima organizatora, imala predstaviti ono
što su dalmatinski Hrvati kadri uĉiniti na kulturnom polju, i to u pokrajini u prošlosti slavnoj
po svojim umjetnicima: slikarima, kiparima i arhitektima. Sada se, po njihovu mišljenju,
zaslugom narodnog preporoda odvijao i preporod narodne umjetnosti na obalama Jadrana.
Ova je izloţba pokrenula stvari: pod vodstvom Emauela Vidovića u Splitu je iste godine
utemeljeno i društvo „Medulić“ koje je sljedeće godine odrţalo izloţbu u Ljubljani, a one
sljedeće veliku izloţbu u Zagrebu. RaĊala se i misao da se i u Splitu utemelji galerija
umjetnina poput zagrebaĉke Strossmayerove galerije, ili beogradske Jugoslavenske galerije,
ili pak venecijanske Galleria d'arte moderna. U Splitu se trebao graditi zemaljski hrvatski
muzej za Dalmaciju, austrijsku pokrajinu najbogatiju povijesnim spomenicima.
S novim stoljećem u Dalmaciji se pojavljuju prvi automobili, kinodvorane, zrakoplovi,
teniske i nogometne lopte. U Pragu su 13. veljaĉe 1911. splitski studenti koji su ondje studirali
osnovali nogometni klub Hajduk. U Zadru je prva elektriĉna ţarulja zasjala na trgu 1894., u
Šibeniku sljedeće godine, u Dubrovniku 1900. Predratni Split svoje je ulice rasvjetljavao
energijom iz vlastite plinare. Nove rive, kamene škole i crkve, duhanske postaje, poštanski i
pomorski uredi, velebna gradska neoklasicistiĉka proĉelja tijekom proteklih sto godina
promijenili su fiziĉki izgled pokrajine.

4.3. „Novi kurs“

Dolazak industrijskog doba u Dalmaciju zatekao je već proširenu graĊansku bazu

pripravnu na preslagivanje politiĉkih snaga. Nakon smrti predsjednika Narodne hrvatske
stranke Gaje Bulata 1900., stišat će se sukobi izmeĊu narodnjaka i pravaša, osobito onih koji
su tvorili Hrvatsko politiĉko društvo. Tijekom izbora za pokrajinski sabor 1901. meĊu njima
će doći i do politiĉke suradnje. „Boţe daj Austriji sve ono što nama Hrvatima ţeli!“ uskliknut
će tridesetdevetogodišnji zastupnik Stranke prava Ante Trumbić u svome govoru na
zasjedanju Dalmatinskog sabora poĉetkom studenoga 1903. Dalmacija je te burne 1903. bila
sva u pokretu, sva na nogama, uznemirena tragiĉnim vijestima s hrvatskog sjevera o nemilim
dogaĊajima što su se već od ranog proljeća ondje zbivali. A dogaĊali su se protesti i nemiri na
koje je ban Károly Khuen-Héderváry udarao oštrim mjerama. Dalmacija je duboko suosjećala
s „prekovelebitskom braćom“. Nakon prvih novinskih ĉlanaka o zbivanjima u Banovini,
organizirane su protumaĊarske demonstracije. Brodovi Ungaro-Croate nisu se usuĊivali
uploviti u splitsku luku s maĊarskom zastavom otkako su splitski demonstranti prisilili
ugarske brodove Croatia i Zagreb da skinu tu zastavu. Na vijesti o pogubljenjima onih koje je
osudio prijeki sud, sav se Split – središte demonstracije solidarnosti s Hrvatima u Banskoj
Hrvatskoj – zavio u crno, socijalisti su nosili crne marame, a na Marjanu je visjela velika crna
zastava. Siromašna pokrajina prikupljala je pomoć za postradale, tuţne povorke kruţile su
njezinim gradovima, a na beĉkim su ulicama hrvatski studenti klicali protiv bana Khuena.
Potkraj svibnja cijelo hrvatsko zastupstvo Dalmacije otputovalo je u Beĉ, kako bi u
zajedniĉkoj audijenciji upozorilo vladara na prilike u Banovini. No ţeljena audijencija im je
uskraćena. To je bila ona kap kojom se, gledajući s dalmatinskih vidika, prevršila mjera
neuspjelih pokušaja da se od Beĉa traţi pomoć te se tijekom ljetnih mjeseci u svoj svojoj silini
prelila, najprije u novi val demonstracija na ulicama i trgovima dalmatinskih gradova koji su,
zbog policijskih mjera, izgledali kao da su pod opsadom, a zatim i u brojne zastupniĉke
govore izreĉene na trideset osmom zasjedanju Dalmatinskoga sabora koje se odrţavalo od 19.
listopada do 12. studenog 1903.
Sabor je to svoje zasjedanje poĉeo burno. Na sveĉanom otvaranju, nakon govora
njegova predsjednika Vicka Ivĉevića, nazoĉnim se zastupnicima obratio Erazmo von Handel,
koji je već godinu i pol dana bio u Dalmaciji namjesnikom. On je, pozdravljajući zastupnike
na hrvatskom i talijanskom jeziku, u svome inauguralnom govoru naznaĉio glavne teme
saborskog rada. No dok je Namjesnik govorio na hrvatskom jeziku, svi su ga zastupnici
pomno slušali. Ĉim je pak poĉeo govoriti talijanski, uslijedili su zastupniĉki prosvjedi i
neredi. Svi su pravaški zastupnici napustili sabornicu i u nju su se vratili tek kada je
namjesnik prestao govoriti. Handelov prvi istup, s obzirom na njegov gospodarski program,
bio je pravi politiĉki debakl. No taj je istup bio debakl u još jednom smislu. Rijeĉ je naime
bila o reakciji jednog dijela hrvatskih zastupnika najprije na ono što je Handel u svom govoru
rekao o svom poloţaju i funkciji, a zatim i na prijedlog jeziĉne reforme u drţavnim organima
što ga je razloţio. On je naime sebe oznaĉio kao „informativni i eksekutivni organ vlade“ koji
treba skrbiti za dobro i na korist cijele drţave u povjerenom mu administrativnom podruĉju,
dok je dalmatinskom parlamentarnom zastupstvu namijenio duţnost da skrbi za Dalmaciju.
Na taj je naĉin, preko dalmatinskog namjesnika, jasno progovorilo opće usmjerenje vlade
Ernesta von Koerbera oznaĉeno pojaĉanom centralizacijom u Cislajtaniji, ĉiji je glas u
Dalmaciji bio njezin namjesnik. Razoĉaranje rijeĉima prvoga civilnog namjesnika bilo je tim
jaĉe što su dalmatinski parlamentarci polagali velike nade u njega, drţeći da će civil na ĉelu
Namjesništva imati više razumijevanja za potrebe pokrajine od dosadašnjih vojnih ĉasnika te
da će kao takav istinski skrbiti za njezine interese. Drugi vaţan uzrok zastupniĉkog protesta
bio je spomenuti prijedlog jeziĉne reforme u drţavnim organima. Namjesnik je naime iznio
prijedlog jeziĉne reforme u drţavnim upravnim organima za Dalmaciju, u kojemu je doduše
više mjesta ustupio hrvatskom jeziku na raĉun talijanskoga, ali je pokušao uvući njemaĉki
jezik, kojemu u Dalmaciji prema rijeĉima Ante Trumbića „nema ni traga“. Sabor je
jednodušno otklonio taj njegov prijedlog. Ipak, Handel je stajao ĉvrsto na liniji Vladine
politike. A njezin je predsjednik, koji je obnašao i sluţbu ministra unutarnjih poslova,
izreţirao uskratu spomenute kraljeve audijencije hrvatskom zastupstvu potkraj svibnja 1903.
Zasjedanje Dalmatinskog sabora u jesen 1903. u svoj oštrini iznjedrilo je nataloţene
napetosti u odnosima Zadra i beĉke središnjice, protiv koje su sve politiĉke snage bile
spremne sloţno djelovati. Odrţano u ozraĉju radikalnog okretanja protiv Beĉa te izravnog
sukobljavanja njegova zastupstva s izravnim predstavnikom središnjih vlasti, otvorilo je novu
fazu u politiĉkim odnosima na jugu Monarhije koji će se konaĉno profilirati pod imenom
politike „novoga kursa“. Ulje na vatru nadodat će tzv. „namjesniĉka afera“ koja će se, napose
tijekom ljetnih mjeseci 1904., roditi iz oštrih novinskih napada na dalmatinskog namjesnika.
U javnost su procurile informacije o povećanju broja njemaĉkih ĉinovnika u dalmatinskim
uredima za što je namjesnik optuţio lokalne sluţbenike koji su se branili svojom ĉasnom
rijeĉi za koju je, kako se proširilo, Handel izjavio da u Dalmaciji ne znaĉi mnogo. Zbog tih
njegovih izjava na adresu „dalmatinske poštene rijeĉi“, zakljuĉilo se da namjesnik, jer ne drţi
do ĉasne rijeĉi Dalmatinaca, zapravo omalovaţava i vrijeĊa cijelu pokrajinu koju bi trebao
zastupati. Razvila se tako kampanja koju su zdušno promicali svi pokrajinski listovi i sve
pokrajinske politiĉke grupacije. Dalmacija je vrela ogorĉenjem. Namjesnik se branio
nijekanjem opće proširene interpretacije njegovih rijeĉi. Pod pritiskom javnosti ĉak je i
Koerberova vlada morala reagirati nalaţući unutarnju disciplinsku istragu ĉije je vodstvo bilo
povjereno domaćem ĉovjeku Niki Nardelliju. No situacija se nije smirivala. Uslijedili su
neredi sliĉni onima iz ljeta 1903. U beĉko Ministarstvo unutarnjih poslova stizala su izvješća
o napadima na izletnike iz Austrije, o prljanju austrijskih grbova i zastava, o izvikivanju
povika „Dolje Koerber!“, „Dolje Nijemci!“ itd. U ovakvu ozraĉju odvili su se i izbori za
Carevinsko vijeće i naknadni izbori za Dalmatinski sabor koji su dodatno potvrdili novi
politiĉki kurs koji se raĊao u Dalmaciji. Jedinstvena prigoda za konaĉan epilog ove drame bilo
je otvaranje zasjedanja Dalmatinskog sabora 6. listopada 1904. Uz povike „Van! Van Handel!
Van nedostojni!“, namjesnik je istjeran iz Sabora. Tako se Dalmacija oprostila od svoga
prvoga civilnog namjesnika. Uskoro će ga zamijeniti Nikola Nardelli, prvi Dalmatinac na
namjesniĉkoj duţnosti, koji će se za svoga mandata do 1911. ustrajnije truditi oko
gospodarskog unapreĊenja Dalmacije.
Time je bilo jasno da je završeno savezništvo dalmatinskih Hrvata s Austrijom koju je
njihov nacionalni pokret izabrao za saveznicu protiv maĊarskog i talijanskog nacionalizma.
Pravaška politika dotad nije jaĉe prodrla u graĊanstvo, ali je 1903. godina posluţila kao
okidaĉ koji će ujediniti sve hrvatske politiĉke snage. Ĉak se i stari osjećaj austrijske lojalnosti
dalmatinskih narodnjaka napojio revolucionarnim duhom. Cijela je Dalmacija pozdravila
drţanje svojih zastupnika pa su se u tom ozraĉju u Splitu 1905. narodnjaci ujedinili s
pravaškom maticom u Hrvatsku stranku, formalno predvoĊenu Ĉingrijom, ali uistinu pod
vodstvom njena potpredsjednika mladog Ante Trumbića. Ovo je ujedinjenje potvrdilo
politiĉku orijentaciju protuaustrijskog „novog kursa” koji je išao prema ujedinjenju
Trojednice, a koje je trebalo postići suradnjom sa Srbima, aktivnim korištenjem krize
Monarhije i sporazumom s ugroţenim narodima Monarhije te ostalim Slavenima izvan njena
sastava. Kao posljedica nove protuaustrijske politike uslijedila je Riječka rezolucija od 3.
listopada 1905. kojom su hrvatski zastupnici iz Dalmacije i zastupnici opozicije Hrvatskog
sabora podrţali borbu maĊarske oporbe za potpunu drţavnu samostalnost uz uvjet da MaĊari
podupru Hrvatsku u borbi za ujedinjenje hrvatskih zemalja i za uvoĊenje ustavnih sloboda u
Hrvatskoj. U Zadarskoj rezoluciji, od 17. listopada iste godine, i srpski zastupnici iz
Hrvatskog i Dalmatinskog sabora poduprijet će stavove iskazane u Riječkoj rezoluciji. Na
temelju ovih dviju rezolucija utemeljena je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je 11. prosinca
1905. objavila svoj politiĉki program stvaranja šire juţnoslavenske zajednice, bilo u obliku
nezavisne jugoslavenske drţave, bilo u vidu autonomne jedinice u trijalistiĉki ureĊenoj
Monarhiji.
Uspjeh mladih dalmatinskih pravaša, predvoĊenih Trumbićem i Supilom, a oslonjenih
na Masarykovu mladoĉešku slavensku politiku, poĉivao je na svijesti o sveslavenskom
programu velikog obuhvata. Neposredni odjeci stvaranja Juţnoslavenskog bloka u beĉkome
Carevinskom vijeću, bili su organiziranje Slavenskog kongresa u Pragu i već spomenute Prve
dalmatinske umjetniĉke izloţbe u Splitu otvorene 1908. Za njena trajanja Austro-Ugarska je
sluţbeno anektirala Bosnu i Hercegovinu, formalno osmansku pokrajinu. Aneksiju je krug
oko prijestolonasljednika Franje Ferdinanda prikazivao kao mogućnost za hrvatsku
trijalistiĉku konfederaciju sastavljenu od Hrvatske – Slavonije, Dalmacije i Bosne, no ona se
Trumbiću i Supilu ĉinila i nedovoljnom i neiskrenom ponudom. Umjerena pravaška skupina
okupljena oko Jurja Biankinija i Frane Bulića stajala je na naĉelu trijalizma, no utjecajnija
pravaška struja bila je ona mladih pravaša oko Trumbića i Supila koja se okrenula širem
protuaustrijskom rješenju.
Predratne je godine u Dalmaciji obiljeţilo sukobljavanje hrvatskih sokola i talijanske
Lege, poput onog u Trogiru iz 1908., te masovne demonstracije podrške balkanskim
saveznicima za vrijeme Balkanskih ratova 1912. i 1913. Krajem 1912. godine zbog ovih je
antiaustrijskih demonstracija te izraţavanja podrške balkanskim saveznicima Namjesništvo
raspustilo splitsko gradsko vijeće te je upravljanje općinom prepustilo povjereniku. Splitsko
gradsko vijeće odbijalo je predati vlast na što je vlada odgovorila slanjem ratnih brodova u
luku. Raspuštena je i šibenska općina, a Dubrovaĉko vijeće solidariziralo se s raspuštenim
općinskim upravama Splita i Šibenika.

5. Veliki rat ( 1914. – 1918.)

5.1. Morituri vos salutant

Nadvojvoda Franjo Ferdinand i supruga mu Sofija išli su do Sarajeva, na svoje

posljednje putovanje, upravo preko Dalmacije. Preko Dalmacije su se, iz Bosne, nakon
izvršenog atentata, povratila njihova mrtva tijela: već 30. lipnja vlakom su pristigla u
Metković, prebaĉena najprije na jahtu Dalmat, a zatim na ušću Neretve na Viribus Unitis gdje
su s pratnjom, slijedeći dalmatinsku obalu, preko Makarske, Omiša, Splita i Zadra otplovila
put Trsta. U svim je gradovima ovoj tuţnoj povorci prireĊen doĉek i ispraćaj. Odrţavane su
mise zadušnice, novinstvo je u najvećoj mjeri oĉitovalo tugu i zgraţanje, otkazane su javne
manifestacije i zabave, izvješene su crne zastave, a one carske spuštene na polja koplja. Nije
trebalo dugo ĉekati da izbiju protusrpski prosvjedi i neredi. U Dubrovniku su bili najozbiljniji,
no bilo ih je i drugdje diljem pokrajine. Općenito su ovakve demonstracije u javnosti nailazile
na izraze osude i zgraţanja. Već prvih dana rata jedna je francuska eskadrila uplovila u Jadran
te je pred Ulcinjem potopila austro-ugarsku staru krstaricu Zenta. To su bili prvi austrougarski
gubitci na moru, no uskoro će austro-ugarske podmornice potopiti odnosno oštetiti nekoliko
kapitalnih francuskih ratnih brodova pa Francuzi više nisu ulazili u Jadran s nadvodnim
jedinicama. Rat se najprije osjetio preko gubitaka na nedalekom srpskom frontu. Već od
sijeĉnja 1915. pratili su se popisi mrtvih i zarobljenih vojnika koje je beĉki popisni ured za
ratne zarobljenike dostavljao Crvenom kriţu u Zadru. Ulazak Italije u rat na proljeće 1915.
otvorio je drugi front na koji su pozvani desetci tisuća dalmatinskih vojnika. Drţava je
preuzela brigu oko opskrbe stanovnika, odreĊivanja cijena i raspodjele namirnica kako bi
sprijeĉila slom trţišta i koliko-toliko kontrolirala nestašicu. Mjesne sveĉanosti i crkveni
blagdani korišteni su za pojaĉanu pomoć ratištima. Iste godine pokrenut je Fond za
pomaganje udova i siroĉadi palih u ratu, a promovirana je akcija Zlato dadoh za željezo prema
kojoj se sakupljeno zlato imalo predati blagajni kovina Austro-Ugarske drţavne banke kako bi
pokrila potrebu za novcem. Posljednji austrijski namjesnik u Dalmaciji Marius grof Attems,
zauzimao se kod beĉkih vrhova oko aprovizacije. Organizirao je smještaj i lijeĉenje ranjenika
i prihvat tuberkuloznih vojnika u rapski sanatorij.
Nastavkom rata umnoţavali su se problemi. Umnoţavao se i broj poginulih i dezertera
te redovi za osnovne ţiveţne namirnice. Rat je meĊu civilima ubirao svoje gorke plodove i u
Dalmaciji, makar je ona bila izvan podruĉja neposredno zahvaćenih ratnim operacijama. Kao
i drugim krajevima Monarhije, i u Dalmaciji je privredni i sav drugi ţivot bio pogoĊen
mobilizacijom. Uz osobe iznad 18 godina starosti, bila je mobilizirana i školska mladeţ od 14
do 17 godina u logistiĉkim i sublogistiĉkim operacijama što je bilo povezano s cijelim nizom
ţivotnih problema ove siromašne zemlje i oteţavalo njihovo rješavanje. O tim odlukama, ali i
o drugim ratnim tegobama, govore dalmatinski zastupnici u Beĉkom parlamentu, nakon
njegova ponovna otvaranja 1917. Tako će zastupnik Juraj Biankini u svojim istupima nabrojiti
cijeli niz teškoća s kojima se suoĉavala Dalmacija od srpnja 1914. pa sve do 1917.: njezin
nepovoljan geografski poloţaj dodatno je oteţavao ionako lošu komunikacijsku povezanost sa
zaleĊem, bila je pogoĊena manjkom proizvodnje koji je povećala mobilizacija ljudstva,
privredno aktivnog i sposobnog, trpjela je nestašicu svih vrsta ţiveţnih namirnica – od brašna
pa do – paradoksalno za zemlju na moru – ribe! Naime, ribari i oni koji su bili vješti u lovu
ribe bili su mobilizirani u vojsku, a ostalo civilno puĉanstvo nije bilo u stanju zadovoljiti
svoje potrebe za ribom utoliko više što su ţene, djeca i starci, koji su ostali kod svojih
domova, mogli ribariti samo uz dozvolu lokalnih vojnih vlasti. Drugi veliki problem s ovim
povezan bio je uzrokovan preventivnim postavljanjem mina u luke, i to posebice u one velikih
dalmatinskih gradova, pa su za bilo koju vrstu ribarenja postale pravom opasnošću. Protiv
toga prosvjedovalo je lokalno stanovništvo traţeći kakve-takve olakšice koje bi omogućile
izlov ribe, no ovi su ostajali blokirani u mreţama birokratskih instancija ratnog doba
konfuzno isprepletenih izmeĊu kompetencija civilnih autoriteta i vojnih vlasti. Tako je to bilo,
prema Biankinijevim rijeĉima, od poĉetka rata pa sve do sredine 1917., kada je novi vladar
odredio da se izlov ribe u Jadranskome moru povjeri Ratnoj mornarici. Ta je odluka naišla na
odobravanje civilnog stanovništva, no nije riješila problem jer se još uvijek osjećao manjak
domaćih ribara profesionalaca koji su jedini bili kadri na pravi naĉin zadovoljiti potrebe
puĉanstva. Korak naprijed u tom smislu bila je odredba Ministarstva rata o demobilizaciji
odreĊenog broja dalmatinskih vojnika – njih oko 600, a koji bi po puštanju kući nanovo
oţivjeli ribarenje, no kako je komentirao Narodni list, taj broj bio je nizak i nije odgovarao ni
potrebama puĉanstva ni duljini obale; otpušteno je naime samo 6 % mobiliziranih dok bi bilo
potrebno demobilizirati ih najmanje ĉetiri puta više. Nuţna je dakle potreba bila, prema ovom
glasilu, da se od 10 000 mobiliziranih ribara otpusti veći broj njih, najmanje 25 %.
No nisu nedostajali samo ljudi za izlov ribe, nego i materijal za obnovu i popravak mreţa.
Nedostajalo je i soli i ulja, zbog ĉega se riba nije mogla na duţe vrijeme konzervirati, a bile su
zatvorene i dalmatinske tvornice za preradu i konzerviranje ribe jer nije bilo dovoljno morske
soli iz solana na Pagu i u Stonu. Oskudijevalo se mineralnom soli i iz unutrašnjosti, kao što se
oskudijevalo i drugim namirnicama ĉija je opskrba bila svedena na minimum ako ne ĉak i na
ništicu. Najveći dio dalmatinske populacije u prehrani je nedostatnu svinjsku mast
zamjenjivao maslinovim uljem, no 1916. je i urod maslina podbacio i ulje je u najvećoj mjeri
bilo rekvirirano, a puĉanstvu je ostavljana poneka litra ulja po glavi, poslije je dodjeljivana
1/8 litre ulja po osobi, a u daljnjem razvoju ni toliko jer je ulja potpuno nestalo. Splitsko
okruţno poglavarstvo objavilo je stanovništvu u prvim mjesecima 1917. da se riba moţe
konzumirati i bez ulja pa je s time u svezi zastupnik Biankini ironiĉno zapitao vladu moţe li
se bez ulja jesti i divlje zelje koje je zadnjih mjeseci u Dalmaciji postalo glavnim
prehrambenim artiklom stanovništva. Nedostajalo je i sladora i kave te je gotovo sve što se
moglo rekvirirati bilo rekvirirano: od koštice masline pa do goveda i konja, stoke sitnog zuba
i sijena. Prema Biankinijevu svjedoĉanstvu rekvizicija je uništila Dalmaciju i on ju je drţao
glavnim uzrokom strahovite gladi koja je već 1917. zahvatila ovu pokrajinu. Tako je od 116
000 bikova, koliko ih je u pokrajini tada bilo, sve rekvirirano osim njih 50 000, i to za cijelu
pokrajinu. Ĉak su i djeca izmeĊu 12 i 14 godina, kao i odrasli iznad 50. godine, bili prisiljeni
pratiti rekvirirane ţivotinje kao i zapreţna kola sve do Albanije, Srbije i Crne Gore, pri ĉemu
su brojni podlegli strašnim naporima i pomrli. Pitanje nedostatka brašna bilo je posebno teško.
Dalmacija je njime oduvijek oskudijevala; ono malo što je imala bilo je rekvirirano te su
cijene kruha letjele do neba, a porcije se dijelile puĉanstvu po 20 dekagrama po glavi, pri
ĉemu je bilo mnogih zlouporaba i lošeg funkcioniranja. Tako je cijena odreĊena od
Kriegsgetreide-Verkehrsamt za osiguranje i transport brašna, plaćana od primatelja u
razliĉitim dalmatinskim lukama, dodatno povisivala ionaku visoku cijenu kruha te ga je
kroniĉno nedostajalo. Meso je bilo apsolutni raritet, a krumpir pristigao u Dalmaciju ĉesto
gnjio i neuporabljiv. Pokrajina i njezino puĉanstvo trpjeli su oskudicu, izolaciju, loše vrijeme,
bolesti, prepušteni sebi samima, bez ţeljezniĉkog spoja prema kontinentu, bez mreţe cesta u
unutrašnjosti... Samo je, kako je naveo Biankini, u Općini Korĉula, ĉiji je zastupnik bio, od
gladi pomrlo 100 osoba, a nije bilo bolje ni u drugim dalmatinskim općinama. Vlada je
sredinom srpnja 1917. poslala u Dalmaciju izgladnjelom puĉanstvu 200 000 paketa, no to je
bila kap u moru za jednu zemlju prema kojoj su sve granice bile zatvorene. U samom Zadru,
glavnom gradu Pokrajine, a prema don Ivi Prodanu, takoĊer zastupniku u Carevinskom
vijeću, prolazili su dugi mjeseci i mjeseci a da nije bilo niĉega: “... apsolutno niĉega u
privatnom posjedu, niĉega u mesnicama, niĉega na trţnici, osim pokatkada kakvog kila
divljeg zelja [...], a osim toga, opskrba nije, tijekom mnogih tjedana, dostavljala ništa doli
kojeg kila krumpira, što nije bilo nadilazilo dvadesetinu po glavi dnevno. Samo kakvih 15-20-
25 dekagrama kruha dnevno i to, naţalost, ne uvijek i ne posvuda, posebice ne po selima.”
Kako je rat odmicao, poloţaj graĊana u glavnom gradu Zadru i u drugim dalmatinskim
gradovima bivao je sve teţim. U Zadru je gradska elektrana zbog nedostatka ugljena
reducirala radno vrijeme od 6 do 7 sati i od 16:30 do pola noći. Ugljena nije bilo jer nije bilo
prijevoznih sredstava, gradski vodovod prestao je raditi zbog nedostatka ugljena, a nije bilo
lako osigurati ni javnu rasvjetu. Sijeĉanj 1917. zapoĉeo je velikom hladnoćom, ţetva je te
godine bila loša, u kolovozu je ĉak došlo do nestašice soli, u listopadu je uvedena drţavna
uprava nad proizvodnjom sapuna. Zbog gladi su u zadarskoj okolici poĉeli umirati ljudi.
Seljaci su noću uz pomoć svjetiljaka traţili puţeve, djeci su da ublaţe glad davali vino, a
mekinje koje je drţava davala seljacima za krave muzare postale su ljudskom hranom. Oni
najsiromašniji hranili su se u Puĉkoj kuhinji: tijekom 1915. kuhinja je mjeseĉno izdavala
prosjeĉno oko 7000 obroka, u prvoj polovici 1916. taj se broj nevjerojatno povećao na
prosjeĉno 50 000 obroka mjeseĉno, a na kraju se popeo na 70 000 obroka mjeseĉno. Zbog
nedostatka hrane broj obroka više se nije mogao povećavati pa je 1917. ostao isti, a poĉetkom
listopada 1917. Puĉka kuhinja ostala je bez hrane i nije radila ĉak trinaest dana. I u teškim
trenutcima nastojalo se zaštititi one najranjivije: djecu, trudnice i majke. Od kraja 1917. pa do
kraja 1918. pod geslom „Spasiti djecu“ provodi se akcija zbrinjavanja djece i iz Dalmacije na
hrvatski sjever te je tako od umiranja od gladi spašeno, uz najugroţeniju istarsku i
hercegovaĉku djecu, i njih oko 2200 iz Dalmacije. Trudnice i majke dobivale su kilogram
šećera više od ostalih i mogle su se obratiti Namjesništvu radi nabave mlijeka. Dalmatinski
deputati upozoravali su vladu u Beĉu da ţurno poduzme potrebne mjere kako bi spasila
zemlje ne jugu Monarhije, a osobito Istru i Dalmaciju, „odakle“ – uzviknuo je u Carevinskom
vijeću Biankini – „morituri vos salutant!“. Tijekom jeseni 1918. pojavila se španjolska gripa
koja je odnijela tisuće ţivota.
I u Dalmaciji su rame uz rame u svojevrsnom savezu stajale cenzura i ratna propaganda.
Raspuštena su hrvatska i srpska sokolska društva te brojna druga hrvatska, a napose srpska
društva i ustanove, a nakon što je Italija ušla u rat, zabranjena su i sva talijanska društva kao i
talijanska politiĉka aktivnost u Dalmaciji. Već potkraj srpnja 1914. obustavljeno je izdavanje
politiĉki sumnjivih novina, a i ostalim tiskovinama koje su nastavile izlaziti nametnuta je
stroţa cenzura. Ovdje je cenzura, ĉini se, bila oštrija no drugdje. I o tomu je u Carevinskom
vijeću u prosincu 1917. progovorio Biankini istiĉući da se u dalmatinskom Zadru ne mogu
naći vijesti koje se s lakoćom mogu naći posvuda u novinama u Beĉu, Trstu ili Grazu.
Dalmatinska je birokracija u prvim trima godinama rata – istaknut će takoĊer – bila
nedodirljiva i nije bilo moguće staviti je i pod najmanju kritiku. Po Biankiniju je upravo
nedostatak javne kontrole nad istom omogućio uhićenja, progone, zatvaranja u prvim
mjesecima rata. Kako bi bolje ilustrirao „maniju cenzure“, ovaj zastupnik donio je dva bizarna
primjera: prvo, za vrijeme prvih triju godina rata bilo je najstroţe zabranjeno objaviti rijeĉ
mina. Drugo, kao fenomen sui generis, u zadarskim novinama Hrvatska kruna bila je
cenzurirana i Mirovna nota pape Benedikta XV.

5.2. Finis Austriae

Dalmatinski sabor svoje je zadnje zasjedanje odrţao od 24. sijeĉnja do 24. veljaĉe 1912.
Nakon toga Sabor se više nije sastao niti je sazivan. No njegovo predsjedništvo nastavilo je s
radom sve do kraja postojanja Monarhije. Rat je ušutkao normalan politiĉki ţivot. U
Dalmaciji su prva uhićenja politiĉkih osumnjiĉenika zapoĉela praktiĉno odmah nakon
atentata, a nakon isteka ultimatuma Srbiji, u Dalmaciji je zavedeno izvanredno stanje. Veliki
val uhićenja uslijedio je već na sam dan proglašenja mobilizacije, 26. srpnja 1914. Brojni
uhićenici ĉamili su u austrijskim zatvorima sve do amnestije u srpnju 1917. Prema
Biankinijevim podatcima, pod vojnu kontrolu bilo je podvrgnuto: 4 zastupnika u
Carevinskom vijeću, 5 zastupnika u Dalmatinskom saboru, 16 katoliĉkih i pravoslavnih
svećenika, 15 odvjetnika i notara, 5 lijeĉnika i farmaceuta, 33 trgovca, bankara i obrtnika, 32
veleposjednika, 12 studenata i više od 200 seljaka. MeĊu uhićenima bili su i politiĉari Josip
Smodlaka i Ante Tresić-Paviĉić, dok su se Trumbić i Ivan Meštrović, jedan za drugim, uspjeli
na vrijeme skloniti u Italiju, kamo je pristigao i Supilo. Tu se postupno oblikovala jezgra iz
koje se razvila prva hrvatska politiĉka emigracija koncentrirana godinu dana poslije u
Jugoslavenskom odboru na ĉelu s Trumbićem i sa sjedištem u Londonu. Nakon što je Supilo
razotkrio tajni sporazum sila Antante sklopljen u Londonu 26. travnja 1915. izmeĊu Britanije,
Francuske i Rusije s jedne, te Italije s druge strane, kojim su Italiji za rat protiv dotadašnjih
saveznika Austro-Ugarske i Njemaĉke obećani veliki teritorijalni ustupci na istoĉnojadranskoj
obali, predstavnici Jugoslavenskog odbora zapoĉeli su cijeli niz akcija kod saveznika kako bi
se taj ugovor osporio te i sam Odbor bio priznat kao legitimni predstavnik austrijskih Juţnih
Slavena. Odluĉno promiĉući politiku Delenda Austria Trumbić uime Jugoslavenskog odbora,
a Nikola Pašić uime vlade Kraljevine Srbije, potpisali su 20. srpnja 1917. Krfsku deklaraciju
kojom je planirano stvaranje nove jugoslavenske drţave pod dinastijom KaraĊorĊevića.
No politika Delenda Austria nije lako sebi krĉila put u Domovini. Strah da će rušenje
Austro-Ugarske za posljedicu imati gubitak većeg dijela istoĉne obale Jadrana i njezino
potpadanje pod Italiju eskaliralo je nakon razotkrivanja Londonskog ugovora. Po njemu bi
trećina slovenskog i petina hrvatskog naroda trebale pripasti Italiji. Ĉinilo se da je odrţanje
Austrije, ali reorganizirane, ipak najbolja brana takvoj opasnosti. Dolazak na prijestolje novog
cara i kralja Karla i u Dalmaciji je urodio nadom da će Monarhija biti konaĉno reorganizirana
te da će se Slovenci, Srbi i Hrvati ujediniti u jednu zajedniĉku drţavu unutar tako reformirane
Monarhije. Stoga je u Dalmaciji, ugroţenoj od talijanskih teritorijalnih pretenzija, promjena
na tronu bila osobito toplo pozdravljena. Narodni list izraţavao je veliku nadu u novog
monarha kojeg je, zbog općeg teškog stanja u pokrajini, pozvao u pomoć konkretnim
akcijama koju je ona i njezino iscrpljeno stanovništvo nasušno trebala. Promjena na tronu
donijela je i neko oţivljavanje politiĉkog ţivota tako da su se već 17. sijeĉnja 1917., prvi put
nakon izbijanja rata, u Zadru sastali predstavnici politiĉke većine u Dalmatinskom saboru –
ĉlanovi Hrvatske stranke i Hrvatske stranke prava te preko svojeg Manifesta izrazili osjećaje
lojalnosti i povjerenja novom Monarhu i pozdravili njegove napore za postizanje mira. No u
istom su zadarskom dokumentu izrazili i svoju ĉvrstu potporu zajedniĉkoj akciji predstavnika
Dalmacije i drugih predstavnika Hrvata, misleći oĉito na istarske Hrvate, i Slovenaca „u svim
nacionalnim pitanjima“ u beĉkom Parlamentu. Istaknuta je misao jedinstva i nacionalna
politiĉka ideja koja dominira jadranskim obalama, tj. ujedinjenje hrvatskih i slovenskih
zemalja, i da pod zaštitom suverena iz habsburške kuće u kojoj austrijski Juţni Slaveni,
naglašeno je, ţele izgraĊivati vlastitu budućnost. Nacionalni problem, zakljuĉili su, treba
razriješiti unutar granica zajedniĉke drţave.
Sve izreĉeno odraţavalo je stanje duha u Dalmaciji, izmorenoj ratom, koja je pozdravila
inicijativu pape Benedikta XV. za opći mir i ureĊenje svjetskog poretka na temelju
nacionalnih prava na slobodan razvoj, ali još više najavu za ponovnim otvaranjem
Carevinskog vijeća u svibnju 1917. koju je car Karlo obznanio. Njega je u Beĉu posjetio
dalmatinski Zemaljski odbor 31. svibnja 1917. Odbor mu je izrazio patriotske osjećaje
Dalmatinaca za Monarhiju i za njega osobno, nasuprot tendencijama i pretenzijama koje
prijete osvajanjem Dalmacije i njezinim parceliziranjem, na što je Monarh zahvalio
Dalmatincima i izrazio svoju brigu za budućnost Dalmacije. Podsjećajući pak na njegove
inauguralne rijeĉi pri otvaranju parlamenta, uvodniĉar Narodnog lista zakljuĉio je kako one
impresioniraju i svojim novim duhom prave demokratiĉnosti, ali i s obzirom na reformistiĉka
nastojanja suverena na konstitucionalnom polju što oĉituje njegovu volju za suradnjom
deputata u Carevinskom vijeću s krunom kako bi svim narodima bilo omogućeno da ostvare
svoju vlastitu ulogu u politiĉkom, nacionalnom, kulturnom i gospodarskom ţivotu Monarhije.
Ĉak je i zastupnik Biankini u inaĉe kritiĉnom govoru prema beĉkoj politici izrazio svoju
ĉvrstu nadu u novoga mladog vladara koji je, priznat će, u kratko vrijeme pokazao tako
mnogo drţavniĉke mudrosti, od kojeg Dalmacija oĉekuje pomoć, oĉekuje spas od smrti glaĊu.
U tom je ozraĉju velikih nada na golem odjek odobravanja naišao Carev akt o amnestiji
koji je, smatralo se, bio znak da Austrija stoji na pragu novog vremena, na pragu novoga
pomlaĊenog ţivota. Odraz upravo takvih nada i raspoloţenja bila je Deklaracija hrvatskih i
slovenskih zastupnika okupljenih u Jugoslavenskom klubu beĉkoga Carevinskog vijeća,
objavljena na poĉetku njegova zasjedanja 30. svibnja 1917. Vaţnost ove Deklaracije, poslije
prozvane Svibanjskom, nije bila samo u njezinu sadrţaju, kojim je zahtijevano „na temelju
narodnog naĉela i hrvatskog drţavnog prava ujedinjenje svih zemalja u monarhiji, u kojima
ţive Slovenci, Hrvati i Srbi, u jedno samostalno, od svakog gospodstva tuĊih naroda slobodno
i na demokratskoj podlozi osnovano drţavno tijelo, pod ţezlom habsburško-lorenske
dinastije“, nego, moţda još i više, i u pokretu koji se s njome u vezi razvio u svim slavenskim
krajevima na jugu Monarhije, neovisno jesu li bili dijelom Cislajtanije ili Translajtanije ili su
pak ĉinili dio condominialne Bosne i Hercegovine. Deklaracija je u svojoj biti predstavljala
ispunjenje starog programa hrvatskih i slovenskih politiĉkih snaga, osobito onih pravaške
inspiracije, ispunjenje dakle „stare trijalistiĉke formule“. I Dalmatinci su u ovoj Deklaraciji
vidjeli mogućnost zadovoljenja takvih politiĉkih zahtjeva i ideja. Ovdje je njezin odjek bio
osobito jak, prihvaćena je s entuzijazmom, bez pridrţaja, s velikim nadama i oĉekivanjima.
Oko nje su se, kao oko kakve osi, vrtjele sve politiĉke akcije od svibnja 1917. te najvećeg
dijela 1918. Za nju se javno izjasnio najveći broj poslanika Dalmatinskog sabora i Zemaljski
odbor dalmatinski te brojna općinska vijeća. Svoju potporu Deklaraciji izrazila je
jugoslavenska omladina grada Splita, kler otoka Braĉa, kler Šibenske biskupije, kler Splitske
biskupije i dr.
Nasuprot tomu, Krfska deklaracija u dalmatinskoj javnosti nije imala gotovo nikakva
odjeka. Narodni list ju je objavio, ali s komentarom da to ĉini samo zbog toga jer se njezin
sadrţaj tiĉe naših zemalja, no istaknut će kako je suvišno još jednom naglašavati da su linija i
cilj jugoslavenske politike unutar granica Monarhije oni koje je oznaĉila Deklaracija od 30.
svibnja 1918., a iza koje stoje svi jugoslavenski zastupnici i sve jugoslavenske stranke u
Austro-Ugarskoj. Daleko se kritiĉnije o Krfskoj deklaraciji i o hrvatskoj emigraciji koja je
pregovarala sa Srbima o budućoj zajedniĉkoj drţavi izjasnio u svojoj Hrvatskoj kruni don Ivo
Prodan, ĉelnik „ĉistih“ pravaša u Dalmaciji, ocijenivši negativno drţanje onog dijela hrvatske
inteligencije koji je simpatizirao s Jugoslavenskim odborom. Optuţio ju je za servilan
projugoslavenki duh uperen protiv Hrvatske i protiv Monarhije, a u prilog Srbije i Sila
sporazuma, što bi moglo koštati hrvatski narod. Prema Prodanu, bit Krfske deklaracije sastoji
se u jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca pod egidom Srba, pa kao takva ona ne odgovara
narodnoj i drţavnoj tradiciji Hrvata te je suprotna i zakljuĉcima Svibanjske deklaracije.
Budući da je bio protiv bilo kakve pomisli o zalaganju za izgradnju zajedniĉke drţave sa
Srbijom i Crnom Gorom, za Prodana i njegove sljedbenike, pisala je u rujnu 1917. Hrvatska
kruna, jugoslavenska ideja bila je „samo san, chimera, pogrešna i fantasmagoriĉna ideja – jer
Jugoslavije nikada nije bilo, niti će je ikada biti“.
U Dalmaciji je prvo tromjeseĉje 1918. bilo posebno intenzivno. Poĉetkom veljaĉe u Boki
je izbila pobuna mornara, koja je, iako kratkotrajna, okupila oko 800 mornara. Malo zatim
izbit će pobuna vojske i u Sinju, a u Šibeniku će nekolicina mornariĉkih niţih ĉasnika kovati
planove za preuzimanje vlasti u luci i u samom gradu. Sve su se dalmatinske politiĉke snage
okupile oko Wilsonove Deklaracije o samoodreĎenju naroda odnosno proklamiranoga
nacionalnog naĉela u oblikovanju poslijeratne Europe koju su, opet, razliĉito tumaĉile prema
svojim nacionalno-politiĉkim matricama. Na tragu pak politike koju je proklamirala
Svibanjska deklaracija u Zadru se 3. oţujka 1918. odrţala narodna skupština koja je, u
nazoĉnosti zastupnika Dalmatinskog sabora donijela Rezoluciju, kojom je još jednom izrazila
svoju potporu akciji juţnoslavenskih, posebice dalmatinskih, deputata u Carevinskom vijeću,
pri ĉemu se osobito isticalo neograniĉeno ostvarenje naĉela samoodreĊenja naroda. Budući da
Dalmatinski sabor nije bio sazivan više od šest godina, 13. i 14. travnja organizirana je
skupština hrvatskih i srpskih dalmatinskih deputata iz Dalmatinskog sabora te onih iz
Reichsrata u Beĉu, pri ĉemu je, od 54 koliko ih je prije izbijanja rata sjedilo u zadarskom i
beĉkom parlamentu, nazoĉilo njih 18. Svoju odsutnost opravdalo je njih 13 koji su izjavili da
unaprijed prihvaćaju zahtjeve Skupštine. Samo je Mate Drinković iz Šibenika bio protivan
sazivanju ovakve skupštine. Nakon dva dana rasprava o najrazliĉitijim politiĉkim i
ekonomskim pitanjima izdana je Rezolucija kojom se ponovno izrazila potpora akciji
Jugoslavenskog kluba u Beĉu u njegovim nastojanjima za postignućem ujedinjenja Slovenaca,
Hrvata i Srba u jedinstveno i nezavisno drţavno tijelo, no bez spominjanja dinastije ni
habsburškog ţezla niti granica Monarhije unutar kojih bi se trebalo riješiti nacionalno pitanje.
Postupno u javnosti sve jaĉe raste tendencija spominjanja „naše potpune nacionalne
nezavisnosti, našeg drţavnog jedinstva, stvaranja našeg nezavisnog drţavnog tijela, jedinstva
našeg naroda, našeg slovensko-hrvatsko-srpskog naroda“ itd., a sve manje i sve rjeĊe
spomena Monarhije, Monarha, habsburškog ţezla, dinastije i dr.
Da je pak Svibanjska deklaracija i nakon godinu dana od njezina donošenja bila shvaćana
kao podloga za rješenje juţnoslavenskog pitanja izjavio je Dalmatinski zemaljski odbor u
svojoj Deklaraciji od 19. lipnja 1918., a koju je uruĉio dalmatinskom namjesniku. No već
nekoliko tjedana poslije, u ozraĉju popraćenom tisućama potpisa koji su zahtijevali
„samoodreĊenje naroda i nacionalnu drţavu“, prikupljenih diljem Dalmacije, kristalizirana je
sve više i sve jaĉe misao potpune drţavne i narodne nezavisnosti. U Splitu je 2. srpnja 1918.
odrţana velika Narodna skupština koju su meĊu ostalim ĉinili i narodni poslanici i
predstavnici svih dalmatinskih politiĉkih stranaka. Objavljena je Rezolucija u kojoj se
izraţavala „jedna misao, jedan cilj cijelog naroda, onaj za samoodreĊenjem naroda za
ostvarenjem njegove nezavisne drţave“ te je na samoj skupštini osnovana Narodna
organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca. U njezino vodstvo izabrano je 16 ĉlanova –
predstavnika svih politiĉkih stranaka koje su u Dalmaciji postojale prije rata. Formiranjem
ove politiĉke organizacije zapravo su prestale postojati sve politiĉke stranke i skupine u
Dalmaciji, a Narodna organizacija postupno je preuzimala vlast u svoje ruke. Prvi njezin
zadatak bio je svu politiĉku akciju upravljati i usmjeravati prema Zagrebu, tj. prema
Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba, koje će ondje biti osnovano poĉetkom listopada
kao središnja organizacija svih stranaka, skupština i društava u hrvatskim podruĉjima kao i u
drugim podruĉjima na slavenskom jugu Monarhije. U njemu je Dalmacija bila zastupljena sa
sedam zastupnika. Dana 29. listopada, dva tjedna prije sluţbenog završetka rata, na
dalmatinskim se trgovima slavila uspostava nove Drţave Slovenaca, Hrvata i Srba. Istoga
dana Predsjedništvo Narodnog Vijeća SHS-a uputilo je proglas bivšim austro-ugarskim
vojnicima u kojima ih se poziva na bezuvjetnu disciplinu, jamĉi im se amnestija zbog njihova
prijašnjega samovoljnog napuštanja vojnih jedinica, ali i prijeti prijekim sudom ako budu
sudjelovali u pobuni protiv nove vlasti.
Uprava Narodne organizacije Srba, Hrvata i Slovenaca za Dalmaciju imenovala je 2.
studenog 1918. Zemaljsku vladu za Dalmaciju sa sjedištem u Splitu. Dana 13. studenog
zapoĉet će kretanje srpskih jedinica iz BiH prema obali, a dio srbijanske vojske pod imenom
Jadranske trupe već je 8. studenog ušao u Kotor, 12. studenog u Herceg Novi, 13. studenog u
Dubrovnik itd. Istodobno, Talijani će zaposjesti Zadar i Šibenik te neka druga podruĉja.
Pokrajina se suoĉavala i sa španjolskom gripom koja se opet razmahala s kišnim i hladnim
danima, masovni povratak vojnika pogodovao je i širenju pjegavog tifusa i šarlaha,
nedostajalo je hrane, poštanske veze bile su oskudne, prekinute su pomorske veze sa
sjevernim Jadranom, pa tako i sa Zagrebom... Mjesec dana poslije, sve dalmatinske politiĉke
snage, osim politiĉkih autonomaša, odnosno nacionalnih Talijana, podrţale su i pozdravile
proglašenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tomu u prilog, najagilnije i najemotivnije –
zbog straha od talijanskih prisizanja – djelovali su upravo Dalmatinci. Na sjednici Središnjeg
odbora narodnog vijeća odrţanoj 23. i 24. studenog 1918. našao se ne samo prijedlog
dalmatinske vlade, koji su potpisali Ivo Krstelj i Josip Smodlaka, nego i njihova ultimativna
prijetnja da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako Središnji odbor u roku od
pet dana ne donese odluku o stvaranju zajedniĉke drţave. Tjedan dana poslije, dok se u
Beogradu još pregovaralo, ondje je stigao brzojav dalmatinske vlade iz Splita u kojem se
„zaklinjalo u ime ĉitavog puĉanstva Dalmacije sve kompetentne faktore, da bez daljeg
oklijevanja i bez obzira na sporedna pitanja provedu formalno ujedinjenje svih Slovenaca,
Hrvata i Srba od Jadrana do Vardara u jedinstvenu drţavu te da odmah stvore jedinstvenu
reprezentaciju i vodstvo“. Dan nakon proglašenja ujedinjenja, Anti Trumbiću iz Beograda je
Mate Drinković brzojavio: „Amo je ureĊeno sve kako je najbolje moglo.“ Sam će pak
Trumbić o „koncu Austrije“ poslije zapisati: „Posljednjeg razdoblja Austro-Ugarske i vladanja
dinastije Habsburga dozrijevali su hitno i ubrzano dogadjaji, koji su u uskoj vezi sa najteţom
krizom ove velike podunavske drţavne organizacije. Nije mogla da i ovu krizu savlada i
preboli, pa se je raspala i rasĉlanila. [...] Ukoliko je ta monarhija, kao zajednica manjih
naroda, bila potrebna tim narodima i Evropi, ona je morala da bi toj krizi odolila, naći na
vrijeme podesan lijek svojoj teškoj bolesti. A kad ga nije našla, njen je drţavni organizam bio
po sebi odviše slab da bi mogao nakon ĉetiri godine ratovanja, izdrţati i ovu posljednju
kušnju.”

Zaključak

Dolaskom u sastav Monarhije Dalmacija je postala dijelom europskoga kruga ĉije su

blagodati tijekom stoljeća dolazile do izraţaja. Njeni stanovnici, osobito nakon liberalnih
zakona krajem 1860-ih godina, uţivali su pogodnosti nepristranog sudstva, kulturnog i
obrazovnog razvoja te su slobodno komunicirali na širokom prostoru velike zajednice naroda,
od austrijskih Alpa do ukrajinskog gorja. I juţni rub ovoga golemoga europskog carstva
zahvaćale se postupno tekovine industrijske Europe, veći ili manji modernizacijski vjetrovi.
Pa ipak, unatoĉ svemu, Dalmacija je u Habsburškoj Monarhiji ostala perifernom
provincijom i ona, od 1814. najprije kao Austrijsko Carstvo, a od 1867. kao Austro-Ugarska
Monarhija, nije uspjela ukloniti unutarnje slabosti dalmatinskog društva. U nju je pokrajina
ušla sa slabašnom tradicijom mletaĉkoga upravnog i gospodarskog merkantilizma. Austrijski
modernizacijski iskoraci u predrevolucionarnom razdoblju, ali i u onom
poslijerevolucionarnom, za neoapsolutizma su iznova presloţili njezine upravne i sudske
institucije, no nisu donijeli većeg zamaha u gospodarstvu. U drugoj polovici stoljeća
kapitalistiĉki razvoj u Monarhiji, usporen krizom od 1873., dotaknuo je i Dalmaciju. No
oĉitovao je i njeno zaostajanje za industrijaliziranim centrima Monarhije. Pokrajina je ostala
bez industrijske baze jer je povijesno oskudijevala temeljnim preduvjetima za modernizaciju:
i sirovinama i kapitalom i manufakturnom tradicijom s obrazovanim i poduzetnim
gospodarskim slojem. Industrijske potencijale poput hidroenergije, rudnikā, tvornice karbida i
cementare preuzeli su strani vlasnici, a prometna izolacija od prirodnog zaleĊa te rastegnuta i
plitka uzduţobalna linija dodatno je naglasila njen periferni i geografski smještaj i
gospodarsko znaĉenje. Pokrajina se na veliko trţište Monarhije znaĉajnije ukljuĉila tek svojim
poljodjelstvom i brodarskim uslugama. Beĉka vlada, ĉak i nakon sloma Burze iz 1873.,
ustezala se od vlastitih velikih kapitalnih ulaganja prepustivši gdje god je to bilo moguće
gospodarsku igru privatnom sektoru. A taj se u Dalmaciji tek zaĉinjao. Samo su izvozno
vinarstvo i pomorstvo ĉinili domaću gospodarsku bazu koja je ostala preuskom da bi se
domaća gospodarska i politiĉka elita mogla nametnuti na razini Monarhije. U ekonomskoj
strukturi Dalmacija je ostala preteţno poljoprivrednom pokrajinom, ĉija su vinorodna
podruĉja, ĉak i za vrijeme gospodarske krize, doţivjela uzlet. Monokultura vina, koju je
pratilo jedrenjaĉko pomorstvo, izloţena je najprije politiĉkoj nedaći – tzv. Vinskoj klauzuli iz
trgovaĉkog Ugovora s Italijom 1981., a zatim, tri godine poslije, i prirodnoj – filokseri. Bez
radnih mjesta u industrijskom sektoru, naraslo se stanovništvo okrenulo iseljavanju.
Uzdizanje politiĉki otuĊene Rijeke kao maĊarskog izlaza na Jadran dogaĊalo se na raĉun
dalmatinskih luka. Za promjenu takva stanja nedostajalo je jaĉeg nastojanja. U politiĉkom pak
smislu, austrijska drţavna misao do kraja je podrţavala pokrajinsku drţavnost koja je stajala
na putu hrvatskoj nacionalnoj integraciji. U takvu okviru, bez gospodarske i politiĉke
perspektive i pod pritiskom raspleta Velikog rata, hrvatske su se politiĉke snage bile prisiljene
okrenuti drugome integracijskom središtu.
Ipak, dolaskom u sastav podunavske Monarhije, Dalmacija je ponovno, nakon
stoljetne mletaĉke uprave, postala dijelom srednjoeuropskoga politiĉkog, gospodarskog i
kulturnoga kruga ĉije su blagodati i za nju postupno dolazile do izraţaja. Ulaskom austrijskih
postrojbi u Pokrajinu 1813. našla se u sastavu velike europske sile koja je sve do svoga kraja
zadrţala ovaj status. Postala je dijelom drţave ĉije je stanovništvo naraslo od 41 milijuna
1890. na 52 milijuna 1914. te je bilo brojnije od Francuske, Italije i Britanije. Na dalmatinski
rub ovoga prostranoga europskog carstva polako su stizale tekovine koje su promijenile izgled
dalmatinskih sela i gradova i ţivot njenih stanovnika. Dalmatinski poduzetnici, trgovci i
obrtnici, politiĉari, umjetnici i studenti te domaći proizvodi poput vina, likera, kamena,
buhaĉa ili sardine, kolali su trţištem ove ogromne Monarhije pridonoseći njenoj bogatoj
multinacionalnosti, multijeziĉnosti, multikonfesionalnosti te multikulturalnosti. No i sama je
Pokrajina tijekom austrijske uprave privukla velik broj stranih sluţbenika: ĉinovnika, ĉasnika,
inţenjera, poslije i turista i putopisaca. Oni su istoĉnojadranski dalmatinski i mediteranski
svijet obogatili obiĉajima, navikama, spoznajama i vrijednostima ureĊenog i sreĊenog
srednjoeuropskog kruga. Nakon njemaĉkog ujedinjenja 1871. i Velike istoĉne krize 1875. –
1878., Monarhija će se okrenuti Jadranu pa će porasti i geopolitiĉko znaĉenje same Dalmacije
okrunjeno razvojem njezine infrastrukture, od luka, cesta i svjetionika do drţavnih ureda,
pošta, carinarnica i mjernih stanica, vojarna, škola i ţupnih kuća. Svijest o „austrijskom
Jadranu“ konaĉno je potvrĊena poĉetkom izgradnje ţeljezniĉkog spoja izmeĊu Zagreba i
Splita 1913.
Vrijednosni sustav stare Monarhije ostao je blizak najvećem dijelu njenoga
dalmatinskog stanovništa, koje je uţivalo i koristilo snaţan utjecaj njenih zakona i obiĉaja.
Svi su njeni graĊani uţivali vrijednosti nepristrane birokracije i sudstva, organizirane uprave,
pravne jednakosti i sigurnosti. Iako politiĉki sklonoj autonomaškoj pokrajinskoj drţavnosti,
Monarhiji je hrvatski nacionalni pokret postao prihvatljivijom i privrţenijom alternativom od
onoga velikosrpskog ili pak talijanskog iredentizma. Odlukom o aneksiji Bosne i
Hercegovine, ono što je Beĉ imao ponuditi i bio spreman ponuditi bilo je i unutarnjopolitiĉki i
vanjskopolitiĉki veoma opasno okupljanje hrvatskih zemalja unutar Habsburške monarhije.
Njihovo je politiĉko ujedinjenje imalo svoje nemale realno-politiĉke granice i s pozicija
Austrije i s pozicija Ugarske. Ipak, pri kraju postojanja Monarhije, oko prijestolonasljednika
Ferdinanda sazrela je ideja o rješavanju hrvatskog pitanja na tragu hrvatsko-trijalistiĉkog
rješenja. Ono doduše ne bi bilo u obliku politiĉkog ujedinjenja hrvatskih zemalja nego u
obliku jedne hrvatske federacije (Kronländerföderalismus), sastavljene od Hrvatske i
Slavonije, Dalmacije te Bosne i Hercegovine. Takvo je rješenje moglo odgovarati realno-
politiĉkim mogućnostima, kao i općedrţavnim naĉelima multinacionalnog organizma kakva
je bila Habsburška Monarhija, a i u Dalmaciji (i u Istri) moglo je biti prihvaćeno kao
pravedno.
Habsburška Monarhija ponudila je dalmatinskim Hrvatima europske izazove i
europska obzorja. I obavještajni vojni izvori potvrĊivali su da je predratno dalmatinsko
puĉanstvo, poglavito seljaštvo, u najvećem broju bilo vjerno Monarhiji. No u suoĉavanju s
nacionalnim, gospodarskim i kulturnim izazovima, odnosno u nadmetanju s njemaĉkim,
talijanskim i maĊarskim interesima, hrvatska politiĉka elita u Dalmaciji, dijelom iz uvjerenja,
a dijelom iz politiĉke potrebe, priklonila se nakon raspada uţem, balkanskom okviru. U njega
će Dalmacija unijeti svoj „austrijski“ patrimonij koji nova drţava ni izbliza neće nadmašiti.
Bibliografija: Dalmacija u 19. stoljeću s komentarom

Uvodna premisa

Mnoštvo je vrijednih i korisnih radova o temama dalmatinskog 19. stoljeća, njihova

raznovrsnost doista je velika. U ovom prikazu donosimo ono ĉime smo se u uţem ili širem
smislu koristili pri izradbi ove sinteze i što kao takvo moţe biti od pomoći ĉitateljima, napose
studentima, zainteresiranima za daljnje produbljivanje ovdje obraĊenih pojedinih tema
odnosno u njima spomenutih argumenata. Naglasak je ovdje stavljen, koliko je to bilo
moguće, na noviju literaturu, no i ona starijeg datuma u mnogoĉemu doista ostaje
relevantnom sve do danas, s cijelim nizom dragocjenih uvida i zakljuĉaka. Donosimo ovdje
takoĊer i bibliografske reference novijeg datuma, na njemaĉkom i talijanskom jeziku, koje su,
takoĊer, vrlo vaţne za cjelovitije i ispravnije razumijevanje historiografskih pitanja vezanih za
Hrvatsku te, dakako, Dalmaciju u njezinim razliĉitim odnosima tijekom tzv. „dugog“ 19.
stoljeća, napose onih koji se tiĉu šireg konteksta Habsburške monarhije. Radovi su navedeni
po naĉelu od općeg prema posebnom, tj. od onih koji pregledno i općenitije sagledavaju
obraĊivanu problematiku, do onih koji se tiĉu nekih partikularnih pitanja i tema.

1. Bibliografija uz prvo poglavlje – Urbs superba cadit, ruit Republica: (1797. – 1814.)

Do danas relevantan i zaokruţen sintetski prikaz zadnjih desetljeća mletaĉke vlasti u

Dalmaciji nalazimo u knjizi: Šime Periĉić, Dalmacija uoči pada Mletačke Republike, Zagreb,
1980. Tu je takoĊer i djelo koje se svrstalo u klasike hrvatske historiografije: Grga Novak,
Prošlost Dalmacije, Split, 2001., 201-236. Za širi habsburški kontekst upućujem na: Helmut
Rumpler, Eine Chance für Mitteleuropa. Bürgerliche Emanzipation und Staatsverfall in der
Habsburgermonarchie (= Österreichische Geschichte 1804-1914), Wien, 1997., 17-153. Vrlo
detaljan prikaz pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom kao i njegovih glavnih
protagonista u razdoblju od pada Mletaĉke Republike pa do drugoga i konaĉnog austrijskog
zauzeća Dalmacije donosi rad: Grga Novak, Pokret za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom
(1797-1814), Rad JAZU 269 (1940.): 1-110. Sintetski se na prilike u Dalmaciji u ovom
razdoblju osvrće i knjiga: Jaroslav Šidak – Vinko Foretić – Julije Grabovac – Igor Karaman –
Petar Strĉić – Mirko Valentić, Hrvatski narodni preporod – Ilirski pokret, Zagreb, 1988., 21-
41. Prvoj austrijskoj vladavini u Dalmaciji posvećena je na njemaĉkom jeziku napisana i na
Sveuĉilištu u Beĉu 1926. godine obranjena doktorska disertacija Ante Matijevića pod
naslovom: Die Geschichte Dalmatiens zur Zeit der ersten österreichischen Besitznahme,
(1797.-1806.). Osobito je vrijedna zbog navoĊenja arhivskih vrela tada autoru dostupnih,
danas pak nama dijelom više nedostupnih slijedom njihova stradavanja. O unutarnjem ustroju
uprave i sudstva iscrpan i dokumentiran prikaz donosi rad: Vjekoslav Maštrović, Razvoj
sudstva u Dalmaciji u XIX. stoljeću, Zagreb, 1959., 19-61. Iako napisan davne 1959., taj je rad
i danas itekako relevantan, u nekim svojim segmentima još nenadmašen. Nešto mlaĊeg je
datuma, s preglednim podatcima u veoma sintetiziranom sadrţaju kad je o Dalmaciji rijeĉ,
knjiga: Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije. Pravnopovijesne studije, Zagreb, 1985., 356-359. Politiĉke i institucionalne
transformacije u Dalmaciji prikazao sam u svom radu: Marko Trogrlić, „Dopo Venezia: le
trasformazioni politiche e istituzionali in Dalmazia dal 1797 al 1848“, u: Francesco Bruni –
Cryssa Maltezou (ur.), L'Adriatico: incontri e separazioni (XVIII-XIX secolo). Atti del
convegno internazionale di Studi, Corfù, 29-30 aprile 2010. Venezia – Atene, 2011., 137-155.
Fra Andriju Dorotića i njegovu politiĉku djelatnost temeljito je prikazao u svojoj studiji
njegov vrstan poznavatelj: Vicko Kapitanović, Život i spisateljska djelatnost fra Andrije
Dorotića, u: isti, Fra Andrija Dorotić. Politički spisi, Split, 1995., 11-40. Primjer pak
makarskog biskupa Fabijana Blaškovića i njegova kurijalnog ambijenta u kojem se vrlo ţivo i
detaljno oslikava apokaliptiĉko ozraĉje koje je, uoĉi i dijelom nakon pada Mletaĉke
Republike, za trajanja anarhije te uoĉi prvoga austrijskog, a zatim i francuskog zaposjednuća,
vladalo Dalmacijom, ali i šire, donosi: Slavko Kovaĉić, Il vescovo di Macarsca Fabijan
Blašković e il suo ambiente cuirale di fronte ai cambiamenti politico sociali (1795-1805), u:
Filiberto Agostini (ur.), L'area alto-adriatica dal riformismo veneziano all'etŕ napoleonica,
Venezia, 1998., 527-561.
Za razdoblje francuske vladavine Dalmacijom najnovije spoznaje sabire Zbornik radova:
Marko Trogrlić – Josip Vrandeĉić (ur.), Dalmacija za francuske uprave (1806.-1813.) / La
Dalmatie sous l'administration française (1806-1813), Split, 2011. U tom zborniku svi
objavljeni radovi na razliĉite naĉine osvjetljuju ovo burno razdoblje dalmatinske prošlosti.
Ipak, pri sastavljanju dijelova ovoga našeg rada koji se na njega odnose najviše smo se
koristili i u njemu izdvojili bitne naglaske iz uvodne studije upravo iz pera navedenih
urednika ovog zbornika, a koji smo ovdje objavili pod naslovom: Dalmacija za francuske
uprave (1806.-1813.). Problemi i interpretacije / La Dalmatie sous l'administration française
(1806-1813). Problèmes et interprétations, 5-32. Uz navedeno, izdvojit ćemo još neke od
vrijednih radova: Ante Bralić, „Zadar kao administrativno i politiĉko središte Dalmacije“,
351-372.; Mateo Bratanić, „Brodarstvo otoka Hvara i Visa za francuske uprave“, 373-393.;
Oliver Jens Schmit, „Austrijski pogled na francusku Dalmaciju“, 139-146. Valja ovdje ukazati
i na sadrţajan zbornika radova: Janez Šumrada, (ur.), Napoleon na Jadranu / Napoléon dans l'
Adriatique, Koper – Zadar, 2006. Taj je zbornik širih tematskih istoĉnojadranskih dosega. U
njemu ukazujem na rad: Marko Trogrlić, „Školstvo u Dalmaciji za francuske uprave. Izvješća
Vincenza Dandola o ustroju javne nastave u Dalmaciji (1806.-1809.)“, 151-158., kao i na rad:
Josip Vrandeĉić, „Dalmatinski frankofili 1806-1814: povijest revolucionarne psihologije“,
129-158. Odabrani naglasci iz tih radova ugraĊeni su i u ovo poglavlje. Kad je rijeĉ o
razdoblju trajanja Ilirskih pokrajina, upućujem na: Franjo Šanjek (ur.), Hrvati i Ilirske
pokrajine (1809.-1813.), Zagreb – Zadar, 2010. S obzirom na Dalmaciju u tom okviru, valja
svakako uzeti u obzir sljedeće radove iz tog zbornika: Josip Fariĉić, „Kartografske aktivnosti
u Dalmaciji tijekom francuske uprave, 1809.-1813.“, 353-377; Ante Bralić, „Osnovno i
srednje školstvo u Dalmaciji za francuske uprave (1806.-1813.) i uloga Vincenza Dandola“,
535-544.; Diana Stolac, „Hrvatski jezik u prvim hrvatskim novinama (Kraglski Dalmatin,
1806.-1810.)“, 573-585. Za one koji se budu htjeli podrobnije upoznati s bibliografijom
Kraglskog Dalmatina na raspolaganju je djelo: Stijepo Obad, Kraglski Dalmatin.
Bibliografija, Zadar, 1989. Kad je rijeĉ o Splitu, sintetski pregled razdoblja od 1797. do 1815.
donosi u svome već klasiĉnom djelu Grga Novak, Povijest Splita, sv. III, Split, 1965., 7-32. O
Dubrovniku u razdoblju uoĉi i nakon ugasnuća Republike, meĊu brojnim radovima o raznim
aspektima te teme, upućujem ovdje na dva vrlo relevantna naslova: Vesna Ĉuĉić, Posljednja
kriza Dubrovačke Republike, Dubrovnik 2003. i Stjepan Ćosić, „Dubrovnik u Ilirskim
Pokrajinama“, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 35 (1997.): 37-62.
Iscrpan, gotovo enciklopedijski prikaz ovog razdoblja (kao uostalom i ostalih, sve do godine
1860.), s popisima vrela i literature, kakvi se, zbog svoje iscrpnosti i cjelovitosti, rijetko
pojavljuju, a prate svako njezino pojedino poglavlje, donosi knjiga: Šime Tome Periĉić,
Povijest Dalmacije od 1797. do 1860., Zadar, 2006., 23-160. ObraĊene gospodarske aspekte
toga razdoblja moţe se pronaći i u knjizi iz pera istog autora: Gospodarska povijest Dalmacije
od 18. do 20. stoljeća, Zadar, 1998., 9-95. Za francuske mjeriteljske djelatnosti na Jadranu
imamo vaţnu, sadrţajnu i preglednu monografiju: Mithad Kozliĉić, Istočni Jadran u djelu
Beautemps-Beaupréa, Split, 2006.

2. Bibliografija uz drugo poglavlje – Restauracija (1814. – 1848.)

 O formiranju austrijske pokrajine Dalmacije i danas je, premda nevelika opsega,
relevantan i pouĉan rad: Stjepan Antoljak, „Kako je nastala austrijska pokrajina Kraljevina
Dalmacija“, u: isti, Hrvati u prošlosti. Izabrani radovi, (odabrao i priredio Stijepo Obad),
Split, 1992., 829-836. Općenit prikaz prilika u austrijskoj Dalmaciji u doba restauracije
donosi takoĊer: Grga Novak, Prošlost Dalmacije, 236-251., te: Jaroslav Šidak i dr., Hrvatski
narodni preporod – Ilirski pokret, 92-101., 164-171. Bogat je i informativan zbornik:
Dalmacija u narodnom preporodu 1835.-1848., Zadar, 1987. Sintetski o politiĉkoj situaciji te
društvenim i jeziĉno-ekonomskim odnosima u Dalmaciji od 1797. do 1850. pisao je i: Antoni
Cetnarowicz, Narodni preporod u Dalmaciji, Zagreb, 2006., 13-23. Do sada najtemeljitiji,
doista kapitalan prikaz Dalmacije u predoţujskom razdoblju i u revolucionarnoj 1848. donosi
knjiga: Konrad Clewing, Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung. Dalmatien im Vormärz
und Revolution, München, 2001., 49-209. Izgradnjom i unutarnjim ustrojem pokrajinske
uprave i sudstva i u ovom razdoblju pa sve do 1900. odnosno 1918. bavi se već spomenuta
Maštrovićeva studija Razvoj sudstva u Dalmaciji u XIX. stoljeću, 61-75. O istoj temi pisao je i
Frane Ivković, „Organizacija uprave u Dalmaciji za vrijeme Druge austrijske vladavine:
1814-1918.”, Arhivski vjesnik 34/35 (1991.-1992.): 31-51. Na sustavan naĉin sve prijašnje
uvide i rezultate, a koji se tiĉu razvoja i djelovanja upravnog aparata, pa onda s njime
povezane arhivske graĊe, sabrala je i prikazala u svojoj knjizi Dubravka Kolić, Carsko-
kraljevsko Namjesništvo u Zadru 1814.-1918.: institucija i gradivo, Zadar, 2010. O istomu,
iako sabrano na vrlo saţet naĉin, vidi takoĊer: Ivan Beuc, Povijest institucija, 359-361.
Dubrovnik od ukinuća Republike pa sve do revolucionarne 1848., kao sastavni dio
novoustrojene austrijske pokrajine Dalmacije, temeljito je obradio Stjepan Ćosić, Dubrovnik
nakon pada Republike (1808.-1848.), Dubrovnik, 1999.
Za razvoj i stanje gospodarskih prilika u Pokrajini u razdoblju restauracije vidi Šime
Periĉić, Gospodarska povijest Dalmacije od 18. do 20. stoljeća, Zadar, 1998., 95-154; isti;
Prošlost Dalmacije, i to: za gospodarske prilike: 203-292; za društvene prilike: 293-358; i za
politiĉke prilike: 358-402. Te su sinteze obuhvatile sve ono što je ovaj autor prethodno
objavio u svojoj knjizi: Gospodarske prilike Dalmacije od 1797. do 1848., Split, 1993., pa i
nju ovdje, zbog cjelovitosti, takoĊer navodimo. Do danas najzaokruţeniji, najcjelovitiji pa
tako i najrelevantniji prikaz dalmatinskog sela i seljaštva za ovo, kao i ona ranija i kasnija
razdoblja, donosi Stijepo Obad, Dalmatinsko selo u prošlosti. Od sredine osamnaestog
stoljeća do Prvog svjetskog rata, Split, 1990. Na nju smo se referirali i u dijelovima sljedećih
poglavlja ovog rada.
Pregled doţivljaja Dalmacije i zapisa njemaĉkih putopisaca o ovoj najjuţnijoj
austrijskoj pokrajini donosi Ivan Pederin, Njemački putopisi po Dalmaciji, Split, 1989. O
odjecima zbivanja na Apeninima te o razvoju i nositeljima liberalnih tendencija u graĊanskom
segmentu dalmatinskog društva relevantna su dva rada: Stijepo Obad, „Napuljska revolucija u
oĉima dalmatinskih pomoraca“, Pomorski zbornik 8 (1970.): 727-736. te: Stijepo Obad,
„Razvoj slobodoumlja u gradskom društvu Dalmacije od prosvjetiteljstva do pojave ilirizma“,
Radovi Filozofskog fakuleta u Zadru (Razdio povijesnih znanosti) 24 (1984.-1985.): 149-162.
O duhovnom i intelektualnom ambijentu vrlo zanimljivih podataka i smjernica sabrano je i u
knjizi: Josip Vrandeĉić, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću, Zagreb, 2002., 4-
72. Srpsko-dalmatinski magazin kroz njegovih prvih 13 godišta te, kroz isto, i pogledi na
preporodne ideje Srba u Dalmaciji kao i uvidi u uredniĉku, ali i drugu djelatnost Boţidara
Petranovića, temeljito su obraĊeni u knjizi: Branka Prpa-Jovanović, „Srpsko-dalmatinski
magazin“ (1836.-1848.). Preporodne ideje Srba u Dalmaciji, Split, 1988.; Petranovićevom
osobom i djelovanjem pozabavio se i Ivo Perić, „Kulturna i politiĉka djelatnost Boţidara
Petranovića“, Radovi Zavoda za Hrvatsku povijest, 16 (1983.): 45-96; na temelju spisa
austrijskog redarstva njegov odnos spram Nikole Tommasea i njegovih aktivnosti u Dalmaciji
potkraj 1830-ih rekonstruira Ivan Pederin, „Tommaseo pod okom austrijskog redarstva i
njegovo rodoljublje“, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 34 (1992.): 197-
235. O ţivotu i djelovanju Francesca Carrare u dalmatinskim relacijama, koje dobrim dijelom
osvjetljuje u njegovim osobnim i društvenim strukturama, ali i šire unutar beĉkih krugova,
progovara knjiga: Marko Špikić, Francesco Carrara: polihistor, antikvar i konzervator
(1812.-1854.), Split, 2010. Cjelovita bibliografija dalmatinskih izdanja kao i pregled
nakladništva i tiskarstva na prostoru Dalmacije u prvoj polovici XIX. stoljeća nalazi se u:
Jelena Lakuš, Izdavačka i tiskarska djelatnost na dalmatinskom prostoru (Zadar, Split i
Dubrovnik) u prvoj polovici 19. stoljeća (1815.-1850.), Split, 2005.
O konfesionalnom bogatstvu i raznolikosti Habsburške Monarhije valja svakako uzeti
u obzir knjigu Ruperta Kliebera Jüdische, christliche, muslimische Lebenswelten der
Donaumonarchie 1848-1918, Wien – Köln – Weimar, 2010. Sintetski prikaz odnosa
Habsburške Monarhije i Svete Stolice od Beĉkoga kongresa do Konkordata iz godine 1855.
donio sam u radu: Marko Trogrlić, „La Monarchia Asburgica e la Santa Sede dal Congresso di
Vienna al Concordato“, u: Gaetano Platania – Matteo Santfilippo – Péter Tusor (ur.), Gli
Archivi della Santa Sede e il Regno di d'Ungheria (secc: 15-20.) Studi in memoriam del
professor Lajos Pásztor arhivista ungherese dell'Archivio Segreto Vaticano, Budapest –
Roma, 2008., 191-197. O crkvenoj uniji i pravoslavnima na razini Monarhije vidi: Emanuel
Turczynski, „Orthodoxe und Unierte“, u: Adam Wandruszka – Peter Urbanitsch (ur.), Die
Habsburgermonarchie, Band IV: Die Konfessionen, Wien, 1985, 437-444. Što se tiĉe pitanja
realizacije crkvene unije u Dalmaciji, posebice s aspekta odnosa središnjih beĉkih vlasti i
dalmatinskog namjesnika Franje Tomašića kao njihova glavnog predstavnika u Dalmaciji,
naspram toga izazova, upućujem na rad Ivana Pederina, „Odnos beĉkog dvora prema
Crkvenoj uniji u Dalmaciji dvadesetih godina 19. stoljeća“, Crkva u svijetu 1 (2004.): 160-
169. Napokon, o politici promoviranja unije u Dalmaciji i njezinu utjecaju na intenziviranje
nacionalno-integracijskog procesa kod dalmatinskih Srba pisala je takoĊer Branka Prpa-
Jovanović u već navedenoj knjizi „Srpsko-dalmatinski magazin“ 1836-1848., 84-88. Te se
teme dotakao u svom radu i Ivo Perić, „Kulturna i politiĉka djelatnost Boţidara Petranovića“,
51. Za tridesete godine 19. stoljeća, s obzirom na isti izazov, ali i na napore Tomašićeva
nasljednika na namjesniĉkoj duţnosti Wenzela Vetter von Lilienberga, podatke donosi i Kosta
Milutinović, Vojvodina i Dalmacija: 1760.-1914., Novi Sad, 1973., 31-41. Sve kljuĉno o
kolegiju Sv. Augustina u Beĉu, tzv. „Frintaneumu“, kao mjestu izobrazbe crkvenih elita s
raznih podruĉja Habsburške Monarhije, pa tako i Dalmacije, u razdoblju od 1816. kad je
osnovan pa sve do raspada Monarhije 1918. moţe se pronaći u zborniku: Karl Heinz Frankl –
Rupert Klieber, (ur.), Das Priesterkolleg St. Augustin „Frintaneum“ in Wien 1816 bis 1918.
Kirchliche- Elite-Bildung für den Donau-Alpen-Adria Raum, Wien-Köln-Weimar, 2008. Kad
je rijeĉ o odnosima Drţava – Crkva u Monarhiji te mjerama proizašlim iz duhovnog i
zakonodavnog ambijenta kasnog jozefinizma koji se, meĊu ostalim, oĉitovao i u Dalmaciji u
procesu preustroja biskupija, temeljito i iscrpno piše: Slavko Kovaĉić, „Ristrutturazioni delle
circoscrizioni ecclesiastiche in Dalmazia“, u: Giorgio Padoan (ur.): Istria e Dalmazia nel
periodo asburgico dal 1815 al 1848., Ravenna 1993., 255-291. O odnosu drţavne uprave s
obzirom na ovo pitanje vidi i Stjepan Ćosić, „Drţavna uprava u Dalmaciji i crkveni
preustroj”, Croatica Christiana Periodica 65 (2010.): 51-66. Nakon preustroja biskupija,
slijedio je i proces preustroja ţupa u Dalmaciji. Konkretan primjer takva preustroja obradio
sam u radu: Marko Trogrlić, „Preustroj ţupa u Zadarskoj nadbiskupiji (1829.-1849.), u:
Kačić: zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja, 41-43 (2011.): 955-974.
Cjelovit pregled ne samo ovih nego i drugih promjena u strukturi i djelovanju Katoliĉke crkve
u Dalmaciji za stogodišnje austrijske vladavine nalazi se u: Slavko Kovaĉić, „Wandel in
Struktur und Wirken der Katholischen Kirche zur Zeit der österreichischen Herrschaft über
Dalmatien“, u: Wilfried Potthoff et al., Dalmatien als europäischer Kulturraum, Split, 2010.,
433-453.
Za dalmatinsku vojnu sastavnicu, osobito s obzirom na postanak, razvoj i ulogu
dalmatinskih teritorijalnih ili pokrajinskih snaga, koju su i austrijska i francuska vlast
naslijedile još iz mletaĉkih vremena, a trajala je sve do polovice 19. stoljeća, relevantna je
knjiga Tade Oršolića, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću. Vojska, teritorijalne snage,
žandarmerija (1797.-1914.), Zadar, 2013. Prikaz kretanja stanovništva u Dalmaciji ovog
razdoblja pa sve do samog kraja neoapsolutizma donijeli su: Mithad Kozliĉić – Ante Bralić,
Stanovništvo Kraljevine Dalmacije prema službenim izračunima i popisima 1828.-1857.
godine, Zadar, 2012.

3. Bibliografija uz treće poglavlje – Revolucija, neoapsolutizam, preporod (1848. – 1882.)

Za širi povijesni kontekst na razini Habsburške Monarhije, kad je rijeĉ o predoţujskom

razdoblju, zbivanjima 1848./1849., neoapsolutistiĉkom razdoblju, ukljuĉujući i razdoblje do
Austro-ugarske nagodbe svakako je od velike vaţnosti: Helmut Rumpler, Eine Chance für
Mitteleuropa, 154-456. O godini 1848. i njezinu znaĉenju za hrvatsku politiĉku povijest valja
vidjeti: Nikša Stanĉić, „Godina 1848.“, u: Mislav Jeţić (ur.), Hrvatska i Europa. Kultura,
znanost, umjetnost, sv. IV.: Moderna Hrvatska kultura od Preporoda do Moderne (XIX.
stoljeće), Zagreb, 2009., 63-75. Dosad najrelevantnije i dokumentima najpotkrepljenije djelo
o dalmatinskoj 1848./1849. predstavlja knjiga Stijepe Obada, Dalmacija revolucionarne
1848./49. godine, Rijeka, 1987., s osobito dragocjenim uvodom na stranicama: 21-32.; na
njemaĉkom jeziku to je uĉinio Konrad Clewing u drugom dijelu svoje već navedene knjige:
Staatlichkeit und nationale Identitätsbildung. Dalmatien im Vormärz und Revolution, 211-
407. O ozraĉju i prilikama u kojima je nastajala i izlazila Zora Dalmatinska pisao je Stijepo
Obad, „Dalmacija za vrijeme izlaţenja Zore dalmatinske“, Zadarska smotra 3-4 (1995.): 31-
38. Osnutak „Slavenske lipe“ u Zadru kao svojevrsnog društva simbola 1848-ih i pokreta u
slavenskih naroda Monarhije obradio je takoĊer Stijepo Obad, „Slavenska lipa u Zadru“,
Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (Razdio društvenih znanosti), 5 (1973.-1974.): 127-142.
Za upoznavanje djelovanja Sabora u Kromeřiţu te udjela Petranovića i ostalih Dalmatinaca
vidi: Andreas Gottsmann, Der Reichstag von Kremsier und die Regierung Schwarzenberg,
Wien, 1995., osobito: 66-67. i 105. Gibanja revolucionarne 1848. u Splitu obradio je: Stjepan
Antoljak, „1848. i Split“, Istorijski zapisi 7 (1954.): 119-144.
Neoapsolutistiĉko razdoblje u Dalmaciji ĉeka još uvijek svoju modernu, sintetsku obradu.
Temeljne obrise koje bi pritom svakako valjalo uzeti u obzir i produbiti donosi Stijepo Obad,
„Pokušaj unapreĊenja Dalmacije za neoapsolutizma (1852.-1860.)“, nanovo objavljen u: isti,
Dalmacija u novijoj hrvatskoj povijesti i kulturi, Zadar, 2014., 203-218. Isti autor obradio je i
seljaĉko pitanje u Dalmaciji revolucionarne godine 1848./1849. pod istoimenim naslovom u:
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji (Fiskovićev zbornik – II) 22 (1980.): 246-258. Ovaj
autor prvi je dotaknuo i pitanje predstavljanja Dalmacije u istom razdoblju, ali u širim
europskim okvirima, u radu: „Dalmacija na evropskim izloţbama sredinom devetnaestog
stoljeća“, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (Razdio društvenih znanosti), 20 (1980.-
1981.): 103-111. Obad je takoĊer pisao i o geopolitiĉkim odnosima na Jadranu potkraj
neoapsolutistiĉkog razdoblja u radu: „Poloţaj Austrije na Jadranu za vrijeme rata u Italiji
1859. godine“, Pomorski zbornik 7 (1969.): 591.-604.
O problematikama preporodnog razdoblja u Dalmaciji s raznih aspekata i na razne teme
mnogo je toga i razliĉitog napisano. Ovdje iz svega toga ukazujem samo na doista temeljna
djela na koja sam se referirao pri izradi ove sinteze. O preporodnom razdoblju u Dalmaciji
općenito još uvijek su u mnogoĉemu relevantni dijelovi knjige: Jaroslav Šidak – Mirjana
Gross – Igor Karaman – Dragovan Šepić, Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb,
1968., 53-61., 105-112. Za to razdoblje moţe se pogledati i Grga Novak, Prošlost Dalmacije,
252-320. Novijeg datuma sintetska je obrada preporodnog gibanja te nastanak, razvoj i
djelovanje Narodne stranke i njezinih glavnih protagonista, obogaćena i vanjskopolitiĉkim
aspektima, koju nam je podario poljski povjesniĉar Antoni Cetnarowicz u svojoj ovdje već
spomenutoj knjizi Narodni preporod u Dalmaciji, 25-255. Problematika dalmatinskog
autonomaštva obraĊena je najrelevantnije i najcjelovitije, a to će zasigurno takvim još dugo i
ostati, u knjizi Josipa Vrandeĉića, Dalmatinski autonomistički pokret u XIX. stoljeću, Zagreb,
2002., 73-220., dok je Dalmatinski sabor, kao politiĉka pozornica politiĉkih preporodnih i
poslijepreporodnih borbi, dobio svoju monografiju u djelu Ive Perića, Dalmatinski sabor
1861.-1912. (1918.) godine, Zadar, 1978. Svakome tko treba ilustrativnije podatke o
djelovanju ovog tijela dobro će doći i „Slike iz Sabora Dalmatinskog godine 1863“, Prilog uz
Narodni list, 3. listopada 1863.
S obzirom na dokumentiranost, podrobnost, preglednost i iscrpnost neće biti tako lako,
uza sve ostatke „duha vremena“ u kojemu je pisana, a na koje mjestimice nailazimo,
nadmašiti studiju Dinka Foretića, „Borba za ponaroĊivanje općina u Dalmaciji“, u: Hrvatski
narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 1969., 87-191. Jednako tako iscrpno, no takoĊer
s obiljeţjima „duha vremena“, isti je autor u istom zborniku obradio i gospodarske i društvene
prilike, i to ne samo za preporodno razdoblje nego i za cijelu drugu polovicu 19. stoljeća u
svojim radovima: „O ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX stoljeća do
Prvog svjetskog rata”, 9-46., i „Društvene prilike u Dalmaciji od polovice XIX stoljeća do
Prvog svjetskog rata“, 46-71. Starijeg je datuma, ali dragocjeno jer je proisteklo iz pera
suvremenika i aktivnog protagonista preporodnih gibanja, i djelo Jurja Biankinija, Narodni
preporod u Dalmaciji, Beograd, 1927. U Zborniku Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i
Istri o fenomenu ĉitaonica, razraĊujući ga kroz njegove tri razvojne faze, iscrpno je pisao
Stijepo Obad, „Ĉitaonice u Dalmaciji u 19. stoljeću“, u: Dalmacija u novijoj hrvatskoj
povijesti i kulturi, 323-338.; te: Julije Grabovac, „Narodne ĉitaonice“, u: Jakša Ravlić (ur.),
Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji i Istri, Zagreb, 1969., 191-218. O jeziĉnom pitanju i
danas je jednako relevantan te zadivljuje svojom iscrpnošću rad u istom zborniku: Vjekoslav
Maštrović, „Jeziĉno pitanje u doba narodnog preporoda u Dalmaciji“, 219-242. Saţetije, ali
ne manje iscrpno, istu jeziĉnu problematiku na podruĉju sudstva isti autor razloţio je u već
citiranom radu: Razvoj sudstva u Dalmaciji u XIX. stoljeću, 79-93. Razvoj hrvatske politiĉke i
nacionalne integracije u Boki Kotorskoj u preporodno doba obradio je Stijepo Obad u svojem
istoimenom radu u ĉasopisu Dubrovnik 4 (1993.): 234-253. S tom temom u vezi vrlo su
informativni i radovi Miloša Miloševića, „Slavjanska ĉitaonica u Dobroti i preporodno-
kulturna politiĉka strujanja“ te „Prilog prouĉavanju ĉitaonica i biblioteka u Kotoru i okolici“,
u: isti, Iz prošlosti Boke, Zagreb, 2008., 113-167.
Doista sloţen i mnogostran odnos Nikole Tommasea prema preporodnim gibanjima u
Dalmaciji iscrpno je obraĊen i rastumaĉen u radu Mate Zorića, „Nikola Tommaseo i Narodni
preporod u Dalmaciji“, u: isti; Književni dodiri hrvatsko-talijanski, Split, 1992., 553-567. Za
dodatno produbljivanje poznavanja ove znaĉajne figure i njegova odnosa spram Dalmacije
sredinom 1840-ih i poĉetkom 1870-ih vidi takoĊer: Mate Zorić, „La relazione di Tommaseo
sulla Dalmazia del 1844 e del 1871“, u: Morana Ĉale – Sanja Roić – Ivana Jerolimov (ur.), I
mari di Niccolò Tommaseo e altri mari, Zagreb, 2004., 13-37. Za preporodna gibanja u Splitu,
napose za pitanje narodnjaĉke politiĉke pobjede u izborima za splitsku općinu, i dalje je u
dobroj mjeri relevantan Grga Novak, Povijest Splita, sv. III., 219-307. Za ovu temu osobito
valja uzeti u obzir radove u: Duško Keĉkemet i dr. (ur.): Hrvatski narodni preporod u Splitu: u
povodu stogodišnjice ponaroĎenja splitske općine 1882. – presudne pobjede narodnjaka nad
autonomašima u Dalmaciji, Split, 1984. O Antoniju Bajamontiju, njegovu ţivotu i aspektima
njegova djelovanja kao splitskog naĉelnika vidi takoĊer: Duško Keĉkemet, Ante Bajamonti i
Split, Split, 2007. Za povijest talijanske zajednice u Dalmaciji upućujem na: Luciano Monzali,
Italiani di Dalmazia. Dal risorgimento alla Grande Guerra; Firenze, 2004. Vrlo uspjelu
sintezu ove kompleksne materije isti autor donosi u svom radu: „Il declino. Gli italiani di
Dalmazia dall'impero asburgico alla seconda guerra mondiale“, u: Stefano Trinchese –
Francesco Caccamo, Adriatico contemporaneo. Rotte e percezioni del mare comune tra
Ottocento e Novecento, Milano, 2008.,65-121.
Opširnu i detaljnu studiju o uvjetima, preprekama i postignućima kad je rijeĉ o uvoĊenju
hrvatskog jezika kao nastavnog u dalmatinske škole na svim razinama obrazovanja,
terminološki definiranog kao „ponaroĊenje školstva“, napisao je Ivo Perić, Borba za
ponaroĎenje dalmatinskog školstva 1860.-1918, Zagreb, 1974. O godini 1870., doista kljuĉnoj
u povijesti hrvatskog nacionalno-integracijskog pokreta u Dalmaciji, napose s pozicija
postignute narodnjaĉke parlamentarne većine u Dalmatinskom saboru, valja konzultirati u
svojim prilozima još uvijek u mnogoĉemu relevantan zbornik: Dinko Foretić (ur.), Dalmacija
1870., Zadar, 1972. Prikaz parlamentarne djelatnosti svih dalmatinskih zastupnika koji su od
1867. do 1918. sjedili u Carevinskom vijeću, pri ĉemu osobito upućujem na teme koje su kao
poslanici ondje apostrofirali, nalazimo u: Haira Lacmanović-Heydenreuter, Dalmatien in
Wien. Die dalmatinischen Abgeordneten im Wiener Reichstag 1867-1918.; Hamburg, 2011.
O drţanju pokrajinskih vlasti spram Krivošijskog ustanka upućujem na: Josip Beroš,
„Wagnerova administracija i Krivošijski ustanak“, Istorijski zapisi 4 (1969.): 617-649 te na:
Kosta Milutinović, „Bokeljski ustanak i Wagnerova afera“, Istorijski zapisi 1 (1958.): 17-64.
O putovanju cara Franje Josipa I. u Dalmaciju, kako u odnosu na politiku beĉkih vrhova, u
kontekstu otvaranja i trajanja velike istoĉne krize 1875. – 1878., tako i u odnosu na unutarnje
dalmatinske prilike, napose pak u odnosu i u svezi s izbijanjem ustanka u Donjoj Hercegovini,
upućujem na opsegom nevelik, ali, po mom mišljenju, sadrţajan zbornik radova: Marko
Trogrlić – Josip Vrandeĉić (ur.), Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnog
pitanja“, Zadar, 2007., a koji je sabrao sljedeće radove: Helmut Rumpler, „Die
Dalmatienreise Kaiser Franz Josefs 1875 im Kontext der politischen
Richtungsentscheidungen der Habsburgermonarchie am Vorabend der orientalischen Krise
von 1875“, 7-38.; Stijepo Obad, „Putovanje cara Franje Josipa I. po Dalmaciji 1875. godine“,
39-65.; Marko Trogrlić – Zvonimir Forker, „Posjet Franje Josipa I. Zadru i Splitu 1875.
godine. Priĉa o dva grada kao o dvije paradigme politiĉkih prilika u Dalmaciji preporodnog
doba“, 67-90.; Ivica Puljić, „Putovanje cara Franje Josipa Dalmacijom i izbijanje ustanka u
donjoj Hercegovini“, 91-118., te: Josip Vrandeĉić – Zvonimir Sabljo, „Velika istoĉna kriza
1875.-1878. godine“, 119-171. Specifiĉno i iscrpnije o ulozi don Ivana Musića u ustanku
hercegovaĉkih Hrvata vidi: Ivica Puljić, „Uloga vojvode don Ivana Musića u ustanku
hercegovaĉkih Hrvata“, u: Dušan Musa ( ur.), Uloga Hrvata u Hercegovačkome ustanku
(1875.-1878.), Ljubuški, 2010., 217-267. Kakav je, na kojim osnovama i s kojim unutarnjo-
politiĉkim i društvenim posljedicama i odjecima izgledao odnos Dalmacije prema tijeku,
zahtjevima i protagonistima hercegovaĉko-bosanskog ustanka najcjelovitije je pisao Julije
Grabovac, Dalmacija i hercegovačko-bosanski ustanak 1875-1878., Split, 1991.
U prikazu Pavlinovićeva politiĉkog lika i misli u ovom sam se radu koristio sljedećim
radovima njihova najboljeg poznavatelja relevantnim za svako daljnje produbljivanje ove
teme: Nikša Stanĉić, Hrvatska nacionalna ideologija preporodnog pokreta u Dalmaciji,
Zagreb, 1980.; isti, „'Hrvat i katolik': Politiĉka misao Mihovila Pavlinovića“, u: isti, (ur.):
Izabrani politički spisi, Zagreb, 2000., 9-76. Dodatna svjetla na Pavlinovićevu osobu i na
njegovo više no bogato djelovanje, donosi i zbornik: Nikša Stanĉić (ur.), Mihovil Pavlinović u
politici i književnosti, Zagreb, 1990. Pišući o Mihi Klaiću koristio sam se djelom koje je već
postalo standardnim kad je rijeĉ o ovome dalmatinskome politiĉkom prvaku i u svakom
pisanju o njemu nezaobilaznim. Rijeĉ je o: Trpimir Macan, Miho Klaić, Zagreb, 1980.
Iznimne je strukture i svjeţine sadrţaja i Macanov biografski prikaz Mihe Klaića objavljen u
Hrvatskome biografskom leksikonu, sv. 7, Zagreb, 2009., 339-341. O Jurju Biankiniju do
danas, naţalost, nemamo cjelovite monografije. Njemu sam posvetio jedan svoj rad, a na koji
se najvećim dijelom naslanja ono što sam u ovoj knjizi napisao: Marko Trogrlić, „Ĉetiri faze
politiĉkog djelovanja Jurja Biankinija“, u: Josip Vrandeĉić – Tihomir Cipek (ur.), Nacija i
nacionalizam u hrvatskoj povijesnoj tradiciji, Zagreb, 2007., 115-125. Iako najvećim dijelom
izlazi izvan ovdje obraĊivana razdoblja, Biankinija kao dugogodišnjeg predsjednika
Jadranske straže spominje i Norka Machiedo-Mladinić u svojoj knjizi Jadranska straža
1922.-1941., Zagreb, 2005. Za širi okvir hrvatskih prilika pa tako i njihove refleksije na
Dalmaciju kad je rijeĉ o Strossmayeru i njegovu djelovanju vidi: William Brooks
Tomljanovich, Biskup Josip Juraj Strossmayer: Nacionalizam i moderni katolicizam u
Hrvatskoj, Zagreb, 2001., 209-212. Premda starijeg datuma, dobro je i ilustrativno štivo za
odnos dalmatinskog narodnjaštva i pravaštva knjiga Narodnjaštvo i Pravaštvo u Dalmaciji,
Zadar, 1895. O dalmatinskom pravaštvu najcjelovitije djelo predstavlja knjiga Marjana
Diklića, Pravaštvo u Dalmaciji do kraja Prvoga svjetskog rata, Zadar, 1998. O jednom od
njegovih glavnih protagonista, poslije prvaka dalmatinske „Ĉiste“ stranke prava, raspolaţemo
takoĊer djelom istog autora: Don Ivo Prodan. Političko djelovanje i parlamentarni rad, Zadar,
2003. Ante Trumbić i Frano Supilo u njihovoj politiĉkoj djelatnosti do godine 1918., Trumbić
pak i nakon nje, sve do svoje smrti, cjelovito su obraĊeni u: Ivo Petrinović, Ante Trumbić,
Politička shvaćanja i djelovanje, Split, 1991., te, isti, Politička misao Frana Supila, Split,
1988. Svim ovim djelima koristili smo se u ovom trećem poglavlju kao i u ostalim dvama
poglavljima ove knjige. Ona, naime, u svojem sadrţaju obraĊuju ne samo navedene politiĉke
osobe, nego daju uvide u šire dalmatinske, a jednim dijelom i općehrvatske politiĉke,
društvene i socijalne prilike.

4. Bibliografija uz četvrto poglavlje – Izazovi modernosti (1882. – 1914.)

Za sintetski i veoma uspjelo koncipiran opći pregled povijesti hrvatskih zemalja, pa tako i
one dalmatinske, u ovom razdoblju, s navedenom pripadajućom bibliografijom, upućujem na
radove: Iskra Iveljić, „Modernizacija izvana i modernizacija iznutra. Hrvatske zemlje od
neoapsolutizma do bana Ivana Maţuranića“, 77-91., nadalje: ista, „Prevlast unionista.
Hrvatske zemlje od 1883. do 1903.“, 93-102., te konaĉno: Boţena Vranješ-Šoljan,
„Modernizacijski uspon krajem XIX. i poĉetkom XX. stoljeća“, 103-113. – sva tri rada u već
citiranom IV. svesku Moderna Hrvatska kultura od Preporoda do Moderne (XIX. stoljeće),
edicije Hrvatska i Europa. Kultura, znanost, umjetnost. Opći i još uvijek u mnogoĉemu posve
prihvatljiv pregled prilika u Dalmaciji u poslijepreporodnom razdoblju do 1900. nudi: Šidak –
Gross – Karaman – Šepić, Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, 160-179. Jednako tako vrlo
je pregledan i detaljan prikaz ovog dijela povijesti Dalmacije iz pera Ive Perića, objavljen u:
Mirko Valentić – Lovorka Ĉoralić, Povijest Hrvata, druga knjiga, Zagreb, 2005., 496-517.
Kako je Narodni list vrednovao Taaffeovu „politiku mrvica“ i kakve je zakljuĉke donosio
pisao sam u radu: Marko Trogrlić, „Dalmatien und die Politik der Wiener Zentralregierung im
19. Jahruhundert. Stellungnahmen des "Narodni List" zur 'Sprachpolitik' der Regierung
Eduards von Taaffe (1879-1893)“, u: Wilfried Potthoff et al. (ur.), Dalmatien als europäischer
Kulturraum, 411-431. Za pregled prilika u Monarhiji, što je radi općeg kontekstualiziranja od
velike vaţnosti, upućujem na: Helmut Rumpler, Eine Chance für Mitteleuropa, 456-573.
Temeljno djelo za politiku „novog kursa” u Dalmaciji napisala je Tereza Ganza-Aras, Politika
"novog kursa"dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića, Split, 1992. Izazove modernosti s
aspekta dubokih socijalnih promjena u Dalmaciji potkraj 19. i poĉetkom 20. stoljeća te
politiku „novog kursa“ u dalmatinskim, ali i u širim hrvatskim okvirima uzorno je obradio
Günter Schödl, Kroatische Nationalpolitik und 'Jugoslavenstvo', München, 1990., 82-233. O
toj politici piše s obzirom na njezine zaĉetnike i predvodnike i Ivo Petrinović u već
navedenim knjigama: Ante Trumbić. Politička shvaćanja i djelovanje te Politička misao
Frana Supila. Onomu što je toj novoj dalmatinskoj politici neposredno prethodilo obradio
sam u radu: Marko Trogrlić, „Beĉki odjeci nemira u Hrvatskoj 1903. godine: aktivnosti
dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću u Beĉu“, Časopis za suvremenu povijest 37/3
(2005.): 679-693., a tom sam se tematikom pozabavio i u radu „Erazmo Handel i njegovo
doba u Dalmaciji”, u: isti, (prir.), Erazmo Handel. Sjećanja, Zagreb, 2007., 13-30. O
Trumbićevom politiĉkom angaţmanu unutar „novoga kursa” vidi takoĊer katalog izloţbe:
Mihaela Kovaĉić – Marko Trogrlić, Dr. Ante Trumbić. Životopis kroz spise osobnoga Arhiva u
Sveučilišnoj knjižnici u Splitu, Split, 2015., 7-9. U tom se katalogu nalazi cjelovit i bogato
ilustriran prikaz Trumbićeva ţivota i politiĉkog djelovanja. O temeljnim odrednicama vlade
Ernesta von Koerbera za ĉijeg se mandata u Dalmaciji i dogodila tzv. „Handelova afera” te
stasao „novi kurs” vidi: Alfred Ableitinger, Ernest von Koerber und das Verfassungsproblem
im Jahre 1900, Wien, 1973.
Za upoznavanje mladopravaškoga dalmatinskoga kruga kroz djelovanje još dvojice
njegovih vaţnih pripadnika na raspolaganju su: Ivo Petrinović, Politički život i nazori Ante
Tresića Pavičića, Split, 1997., te Ivo Perić – Hodimir Sirotković (ur.), Josip Smodlaka.
Izabrani spisi, Split, 1989., pri ĉemu osobito upućujem na ondje objavljenu Sirotkovićevu
uvodnu studiju: „Politiĉka djelatnost i politiĉki lik Josipa Smodlake”, 9-203. O don Frani
Buliću kao zastupniku u Dalmatinskom saboru i u Carevinskom vijeću objavio je rad takoĊer
Ivo Perić u svojoj knjizi Politički portreti iż prošlosti Dalmacije, Split, 1990., 223-243., a tu je
donio i portrete još nekolicine drugih istaknutih pojedinaca poput Luke Botića, Đure Pulića,
Rafe Pucića, Gaje Bulata, Duje Rendića-Mioĉevića te Nike Nardellija – prvoga austrijskog
namjesnika u Dalmaciji roĊenog Dalmatinca.
O fenomenu srbo-katolištva u Dubrovniku, genezi i dometima, valja vidjeti: Ivo Banac,
„Vjersko „pravilo‟ i dubrovaĉka iznimka: Geneza dubrovaĉkog kruga „Srba katolika‟”,
Dubrovnik 1/1-2 (1990.): 179-210. O istom fenomenu svakako upućujem i na još dva rada,
objavljena u istom broju Dubrovnika: Vlaho Benković, „Dubrovaĉki Srbi-katolici i 'novi kurs'
u hrvatskoj politici 1903.-1905.“, 211-231., te: Trpimir Macan, „O pristupu srpskokatoliĉkom
fenomenu (u povodu nekih interpretacija)“, 232-246. Supilova dubrovaĉka politiĉka faza
obraĊena je u: Ivo Perić, Mladi Supilo, Zagreb, 1996., a Perić je i politiĉaru Ĉingriji posvetio
svoj rad: Pero Čingrija, Dubrovnik, 1988. U svrhu što boljeg shvaćanja Supilova djelovanja u
Dubrovniku te vaţnosti njegova politiĉkog iskoraka u dubrovaĉkom politiĉkom ambijentu
tijekom posljednjih dvaju desetljeća 19. stoljeća, napose s motrišta pitanja nacionalnog
identiteta koja u tom razdoblju ovdje bitno odreĊuju smjer djelovanja kako stranaka tako i
politiĉkih skupina, širi nacionalno-ideološki kontekst Dalmacije i Dubrovnika prikazao je
Stjepan Ćosić, „Nacionalne ideologije u Dubrovniku u Supilovo doba”, Dubrovnik, 12/4
(2001.): 21-30.
Vrlo koristan pregled gospodarskih prilika u Dalmaciji donosi i Igor Karaman, „Problemi
privrednog razvitka Dalmacije pod austrijskom upravom“, u: isti, Privreda i društvo Hrvatske
u 19. stoljeću, Zagreb, 1972., 266-289. U ovom poglavlju naše knjige, kao i u onome
prethodnom, za prikaz gospodarstva sluţio sam se već navedenim naslovom: Dinko Foretić,
„O ekonomskim prilikama u Dalmaciji u drugoj polovici XIX stoljeća do Prvog svjetskog
rata”, 14-65. Djelo u kojemu je cjelovito obraĊeno dalmatinsko vinogradarstvo, napose
konjuktura i krize od polovice 19. stoljeća do 1904., jest knjiga Rudolfa Kraljevića,
Vinogradarski slom i demografski rasap Južne Hrvatske u osvit 20. stoljeća, Split, 1994.
Specifiĉno o pomorstvu otoka Hvara pisao je Mateo Bratanić, Pomorstvo otoka Hvara u 19.
stoljeću, (neobjavljeni magistarski rad), Zadar, 2004. Posebno pak o Starom Gradu na otoku
Hvaru upućujem na knjigu Mladena Domazeta, Stari Grad na Hvaru – otočni grad na
razmeĎu 19. i 21. stoljeća, Stari Grad, 2011. U već spomenutoj Obadovoj knjizi Dalmatinsko
selo u prošlosti nalaze se takoĊer brojni dragocjeni podatci o gospodarskim i socijalnim
prilikama na dalmatinskom selu. Fenomen hajduĉije s kojim se suoĉavalo dalmatinsko selo
prvi je najsustavnije opisao Stijepo Obad, „Kraj hajduĉije u Dalmaciji“, Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru (Razdio društvenih znanosti) 12 (1985-1986.): 283-297. Obad je isto tako
pisao i o iseljavanju iz Dalmacije u svom radu: „Uzroci iseljavanja iz Dalmacije u
devetnaestome stoljeću“, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (Razdio društvenih znanosti) 7
(1976-1977.): 152-182. Podatke o dalmatinskim iseljenicima u svijetu, njihovim udrugama,
društvima, tiskovinama, politiĉkom organiziranju u svezi s dogaĊajima u domovini te
postignućima i doprinosima svojim novim domovinama diljem svijeta nudi opseţna i veoma
sadrţajna monografija: Ivan Ĉizmić – Marin Sopta – Vlado Šakić, Iseljena Hrvatska, Zagreb,
2005., 11-326. Na dalmatinsku periodiku kao vrelo za istraţivanje povijesti iseljavanja iz
Dalmacije upozorio je Ljubomir Antić, „Tisak kao vrelo za istraţivanje iseljeniĉkog fenomena
u Dalmaciji do prvog svjetskog rata“, u: Ivan Ĉizmić, (ur.), Zbornik uz 70. godišnjicu života
Dragutina Pavličevića, Zagreb, 2003., 298-307. U ovom istom zborniku Stijepo Obad objavio
je rad o naporima za gospodarskim, a onda i socijalnim i kulturnim uzdizanjem dalmatinskog
seljaštva: „Gospodarsko poduĉavanje dalmatinskog seljaštva tijekom XIX. stoljeća“, 187-195.
Obad je, baveći se umnogome dalmatinskim selom, pisao o razvoju zadruţnog pokreta u
Dalmaciji kao i o razvoju turizma, a takoĊer i o izgraĊivanju politiĉke platforme Smodlakine
Hrvatske demokaratske stranke, tj. Hrvatske puĉke napredne stranke (od 1905.) s obzirom na
agrarno pitanje u Dalmaciji: „Neke karakteristike stanja i kretanja na dalmatinskom selu od
sredine 18. stoljeća do Prvog svjetskog rata“, 11-28., osobito 20-21.; te „Josip Smodlaka i
agrarno pitanje u Dalmaciji uoĉi Prvoga svjetskog rata“, 351-370., oba su ponovno objavljena
u: isti, Dalmacija u novijoj hrvatskoj povijesti i kulturi, Zadar, 2014. O zadruţnom pokretu u
Dalmaciji mnoštvo korisnih podataka za ovo razdoblje mogu se pronaći i u: Ţelimir Bašić,
„Kronika Zadrugarstva i Zadruţnog saveza Dalmacije 1907.-1990“. u: isti (ur.), Stoljeće
Zadružnog saveza Dalmacije 1907.-2007. Prilozi iz prošlosti i sadašnjosti hrvatskog i
svjetskog zadrugarstva, Split, 2007., 18-65.
Uvide u stanje dalmatinskih općinskih proraĉuna donosi nam rad: Ante Bralić – Karlo
Kraljev, „Proraĉuni dalmatinskih općina na poĉetku XX. stoljeća (1900.–1908.)“, Časopis za
suvremenu povijest. 43/1 (2011.): 265-291. O Eugenu Mariji Vusiu – Blagorodu i njegovim
promišljanjima o stanju u rodnoj mu Dalmaciji, ali i o onom u Monarhiji vidi: Slavko
Kovaĉić, „Svećenik i publicist don Eugen Marija Vusio – Blagorod Makaranin (1850.-1929.) i
njegovi prijedlozi za poboljšanje ekonomskog i drţavno-politiĉkog stanja u Dalmaciji i cijeloj
Habsburškoj Monarhiji”, u: Ivan Basić – Marko Rimac (ur.), Spalatumque dedit ortum.
Zbornik povodom deset godišnjice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split,
2014., 403-450. O Boki kotorskoj i brojnim hrvatskim društvima koja su tamo djelovala od
kraja 18. stoljeća, kroz cijelo 19. st. pa sve do poĉetka Drugoga svjetskog rata cjelovit pregled
nudi Stijepo Obad, „Hrvatska društva u Boki kotorskoj do Drugoga svjetskoga rata”, u: Šime
Batović i dr. (ur.), Hrvati Boke kotorske, Zadar – Orebić, 2003., 427-446. Pregled društava,
organizacija i ustanova te novina i za dalmatinski prostor donosi Ivo Perić, „Kulturna,
znanstvena i struĉna društva, organizacije i ustanove“, u: Valentić – Ĉoralić, Povijest Hrvata,
630-635.; Perić u istom djelu donosi i prilog „Osnovno, srednje i visoko školstvo“, 640 -641.
u kojemu izlaţe podatke o školstvu u Dalmaciji:
Izvrstan prikaz prve dalmatinske umjetniĉke izloţbe moţe se naći u: Boţo Majstorović
(ur.), Prva Dalmatinska umjetnička izložba – Split. Katalog izložbe, Split, 2010. U njemu pak
umjetniĉke, ali još više politiĉke domete i proboje koje je ova izloţba oznaĉavala opisao je
izvrsno Josip Vrandeĉić, „Dalmatinski Kulturkampf ili 'sukob kultura'“, 3-9. Podatke o
katoliĉkom gibanju u Dalmaciji, premda podosta fragmentarno, ali za daljnja istraţivanja vrlo
korisno rekonstruira Jure Krišto, Hrvatski katolički pokret 1903.-1945., Zagreb 2004., napose
62-64. te 70-71. Uvide o pokretu za obnovu staroslavenske sluţbe Boţje koji se za beĉke i
budimpeštanke politiĉke vrhove prometnuo u prvorazredno politiĉko pitanje vidi u: Makso
Peloza, „Slavenska liturgija u hrvatskim zemljama od 1881. do 1914. godine“, Crkva u svijetu
8/2 (1973.): 161-166., te u: Marijo Reljanović, „Enciklika 'Grande Munus' i pitanje obnove
glagoljaštva u Dalmaciji“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 43 (2001.):
355-374. O odnosu don Frane Bulića spram glagoljice i glagoljanja te njegovim nastojanjima
za zaštitu i uĉvršćenje staroslavenske Sluţbe Boţje upućujem na rad: Slavko Kovaĉić, „Don
Frane Bulić i glagoljica“, Crkva u svijetu 20/2 (1985.): 169-181. O Bulićevim zaslugama za
starokršćansku arheologiju te, napose, za odrţavanje I. meĊunarodnog kongresa za
starokršćansku arheologiju u Splitu i Solinu 1894., vidi: Emilio Marin, „Doprinos don Frane
Bulića starokršćanskoj arheologiji“, Crkva u svijetu 20/2 (1985.): 134-142. Konaĉno, ovdje
upućujem i na poglavlje knjige koje donosi prikaz drţanja katoliĉkog klera u politiĉko-
nacionalnim previranjima u Dalmaciji u zadnjim dvama desetljećima 19. i poĉetkom 20.
stoljeća, sastavljenim u prvom redu na temelju vatikanskih arhivskih vrela: Andreas
Gottsmann, Rom und nationalen Katholizismen in der Donaumonarchie. Römischer
Universalismus, habsburgische Reichspolitik und nationale Identitäten 1878-1914., Wien,
2010., 114-153. Svakako je za poznavanje vatikanske crkvene politike ovog doba spram
vjersko-nacionalnih izazova, ali u širem geopolitiĉkom kontekstu korisno djelo: Rita
Tolomeo, La Santa Sede e il mondo danubiano-balcanico. Problemi nazionali e religiosi
(1875-1921), Roma, 1996.

5. Bibliografija uz peto poglavlje – Veliki rat (1914. – 1918.)

Dalmacija u Prvome svjetskom ratu takoĊer još ĉeka svoju cjelovitu monografiju. Opći
zaokruţen prikaz hrvatskih prilika, napose politiĉke povijesti, a koji ukljuĉuje i Dalmaciju u
Velikom ratu, pruţa Nikša Stanĉić, „Hrvatska i jugoslavenska opcija. Rat 1914.-1918.“, u:
Hrvatska i Europa. Sv. IV.: Moderna Hrvatska kultura od Preporoda do Moderne (XIX.
stoljeće), 115-128. Vrlo je koristan i pregled u radu: Ivo Perić, „Hrvati u vrijeme Prvog
svjetskog rata“, u: Valentić – Ĉoralić, Povijest Hrvata, 603-615. Izbor dokumenata koji su,
napose potkraj Prvoga svjetskog rata, ovdje nastali donosi u svojoj zbirci Ferdo Šišić,
Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914.-1919., Zagreb, 1920.
Opis stanja u Pokrajini, ali i zanimljivo svjedoĉanstvo vremena pruţa knjiţica: Dalmacija
u vrieme rata. Tri govora zastupnika Jurja Biankinia izrečena u Zastupničkoj kući
Carevinskog vieća u Beču, Zadar, 1917. O zbrinjavanju od gladi ugroţene dalmatinske djece
vidi: Mira Kolar, Zbrinjavanje gladne djece u Hrvatskoj za Prvoga svjetskog rata, Slavonski
Brod 2008., 11-17. i 83-81.
O djelovanju Ante Trumbića i Frana Supila unutar Jugoslavenskog odbora upućujem na
ovdje višekratno spominjane knjige Ive Petrinovića, Ante Trumbić, Politička shvaćanja i
djelovanje te Politička misao Frana Supila. Jugoslavenskom odboru, njegovu ustroju,
djelovanju, ĉlanovima i ciljevima svakako je veoma informativna knjiga: Milada Paulová,
Jugoslavenski odbor. Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914.- 1918.,
Zagreb, 1925. O Londonskom ugovoru, njegovu sadrţaju i recepciji valja svakako vidjeti:
Dragovan Šepić, „Londonski ugovor“, u: isti, Hrvatski pokret u Istri u XIX i na početku XX.
stoljeća, Raĉice, 2004., 363- 365.
O zadnjim dvjema godinama pisao sam u svom radu: „La Dalmazia sotto Carlo I (1916-
1918)“, u: Andreas Gottsmann (ur.), Karl I. (IV.), der Erste Weltkrieg und das Ende der
Donaumonarchie, Wien, 2007., 187-201. O prilikama u Zadru, glavnom gradu Pokrajine,
upućujem na doista sadrţajnu disertaciju obranjenu na Sveuĉilištu u Zadru: Ante Bralić,
Zadar u Prvom svjetskom ratu, Zadar, 2006.; bitne naglaske na istu temu ovaj je autor objavio
i u svom radu: „Zadar u vrtlogu propasti Habsburške Monarhije (1917. – 1918.)“, Časopis za
suvremenu povijest 38/1 (2006.): 243-266. Jedan, no za opće tuţno stanje Dalmacije u
Velikom ratu vrlo ilustrativan detalj objavljen je u radu: Ante Bralić, „Kretanje cijena u Zadru
tijekom Prvog svjetskog rata“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 42
(2000.): 413-430. Mikrohistorijski pogled na Veliki rat donosi nam i Josip Vrandeĉić, „Braĉ u
Prvom svjetskom ratu: Prema agrarnom raspletu“, u: Zlatko Matijević (ur.), Godina 1918.
Prethodnice, zbivanja, posljedice, Zagreb, 2010., 89-103. Vrijedan informativni rad o
nemirima i pobunama u austrougarskoj mornarici, premda mjestimice proţet ponešto
ideologiziranim izvodima i zakljuĉcima, objavio je Bernard Stulli, „Revolucionarni pokreti i
pobune u austrougarskoj mornarici tokom 1917.-1918. godine“, u: isti, Iz prošlosti Dalmacije
(odabrao i uredio Stijepo Obad), Split, 1992., 605-623. Zanimljiva su promišljanja o kraju
Podunavske Monarhije u: Ante Trumbić, Iz mojih političkih uspomena. Suton Austro-Ugarske
i Riječka rezolucija (izabrao i priredio Ivo Petrinović), Split, 1986., 103-219., osobito: 106-
108. Ovu sliku, sve do ĉina Ujedinjenja 1918., nadopunjuju i Zapisi Dra Josipa Smodlake
(obnovljeno izdanje), Zemun, 2012., 67-105.
O ustroju i djelovanju dalmatinske Zemaljske vlade vidi: Zdravka Jelaska Marijan,
„Zemaljska vlada za Dalmaciju (2. studenoga 1918. - 20. sijeĉnja 1919.)“, u: Z. Matijević,
Godina 1918., 155-170. Dalmatinske zahtjeve spram Narodnog vijeća uoĉi prvoprosinaĉkog
proglašenja Ujedinjenja vidi u: Zlatko Matijević, „Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u
Zagrebu. Osnutak, djelovanje i nestanak (1918/19)“, u: Marina Štambuk-Škalić – Zlatko
Matijević (ur.), Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 1918 - 1919. Izabrani
dokumenti, Zagreb 2008., 63-65.