SKICA ZA PREGLED BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI

Kao i u primjeru drugih nacionalnih književnosti, bošnjačka književnost se također odvija u dva glavna
toka, koje čine usmena književnost, na jednoj i pisana književnost, na drugoj strani. Uobičajeno je da se
usmena književnost razmatra izvan dijahronijske razdiobe, tj. žanrovski (lirska pjesma, balada, epska
pjesma, usmena predaja i sl.), dok je u primjeru pisane književnosti uobičajen pristup posredstvom
dijahronijske podjele (npr. srednjovjekovno, osmansko, austrougarsko, razdoblje između dva svjetska
rata i sl.), a onda se u okviru svakog izdvojenog razdoblja dalje vrši žanrovska podjela različitih vrsta
lirske pjesme, dramskih te proznih oblika (roman, pripovijest, pripovijetka, kratka priča i sl.).

USMENA KNJIŽEVNOST

Bošnjačka usmena književnost zabilježena je u raznolikim i razuđenim oblicima, u rasponu od najkraćih

(poslovica, zagonetka, pitalica i sl.) do najdužih (epovi i od preko dvanaest hiljada stihova). Kao cjelina,
bošnjačka usmena književnost se može dalje dijeliti na onu koja je oblikovana stihom, na jednoj, te onu u
prozi, na drugoj strani. Prvu skupinu djela oblikovanih stihom čine različite vrste lirske pjesme, drugu
balade i romanse, a treću bošnjačka epika. Bošnjačka usmena književnost u prozi može se podijeliti na:
priče o životinjama, bajke, novelističke, šaljive i druge priče sa izrazitim crtama fabuliranja, na jednoj, te
legende, predaje i anegdote te druge kratke prozne oblike u kojima fabula nije razvijena (npr. poslovica i
vic), na drugoj strani.

LIRSKA PJESMA

Među lirskim vrstama bošnjačke usmene književnosti posebno se izdvaja ljubavna pjesma sevdalinka
(prema turcizmu sevdah - ljubav, ljubavna čežnja, zanos), nastala u sredinama većih i manjih gradskih
sredina oblikovanih pod istočnjačkim utjecajem, nakon propasti Bosanskog kraljevstva i pada
srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast. U sevdalinci je došlo do plodotvornog spoja istočnjačkih
elemenata sa zatečenom slavenskom tradicijom. U muzičkom pogledu je to vidljivo u prožimanju
starobosanskog poravnog napjeva sa raličitim melizmima i tzv. prekomjernom sekundom. Najčešći oblici
stiha u sevdalinci su epski (nesimetrični) deseterac, simetrični i nesimetrični osmerac, jedanaesterac,
trinaesterac te lirski (simetrični) deseterac, obično u rasponu od 5 do 15 stihova. Melostrofu, tj. oblik
pjevane strofe, odlikuju raznoliko izmjenjivani pripjevi. Pjevana je u različitim prilikama, bez muzičke
pratnje ili uz pratnju saza te u novije doba harmonike. Sevdalinka je na upečatljiv način izrazila osjećanje
ljubavne radosti, snovite čežnje ili treperavog iščekivanja susreta sa voljenim bićem, ali i ponor beznađa i
ljubavnog očajanja te osjećanje bezizlaza, usljed neostvarene ili neuzvraćene ljubavi, vjerolomstva i
iznevjerenog očekivanja. Posebnu odliku sevdalinke čine lokalna obilježja: u brojnim primjerima ova je
pjesma zapamtila sasvim određene pojedince, djevojke i mladiće koji su ljepotom, držanjem ili učešćem
u zgodama oko ašikovanja privlačili pažnju usmenih lokalnih pjesnika. Ušavši jednom u pjesmu, ove su
ličnosti započinjale svoj "novi život", u zamršenom toku koji je najčešće teško pratiti: junaci opjevanih
zbivanja potiskivani su novim zgodama, koje su imale svoje vedre ili tužne sudionike. Najranija vijest o
sevdalinci vezana je za drugu polovicu XVI st., ali je ova pjesma vjerovatno nastala još ranije. Sevdalinka
je plodotvorno odjeknula i u lirici bošnjačkih pjesnika novijeg doba (Bašagić, Ćatić, Đikić, Humo i dr.). Od
ostalih lirskih vrsta zavrjeđuju pažnju pjesme uz rad, svadbene, uspavanke i šaljive. Pjesme uz rad
pjevane su uz žetvu žita, uz rad oko kukuruza, duhana, vinove loze, maslina. Čule su se na zajedničkim
poslovima (mobama) kada je trebalo plodove ljeta pripremiti za jesen i zimu. Svadbene pjesme pratile su
različite dijelove svadbenih običaja, u skladu sa islamskim životnim načelima i praksom (uz kretanje
svatova, uz traženje nevjeste, uz krnanje mlade, uz svođenje mladenaca i sl.). Raznovrsnu skupinu
bošnjačkih lirskih pjesama čine uspavanke. Pjevane nad djetetom u bešici, izražavale su materinsku želju
za sprječavanjem uroka i posvemašnjim zaštićavanjem čeda. Na raznovrsnost uspavanki ukazuju već i
različiti oblici stiha kojima je spjevana: sedmerac, simetrični i nesimetrični osmerac, epski deseterac.
Šaljive pjesme spadaju među one lirske vrste koje su slabije bilježene i općenito manje proučavane.
Znatnu rasprostranjenost u bošnjačkoj sredini imale su pjesme u kojima smijeh izvire iz veselih zgoda
koje izaziva nespretni mladić u silnoj želji da se što prije nađe u blizini drage. Vedrim humorom odlikuju
se neke šaljive pjesme u kojima smijeh izaziva nakaradno prikazivanje supruga. Jedan broj šaljivih
pjesama zasnovan je na "događanju nemogućeg". Zbivanje u nekim šaljivim pjesmama slikovito je
preneseno u životinjski svijet. Šaljivim pjesmama pripadaju također one koje su odrasli pjevali maloj
djeci u cilju uveseljavanja i zabave. Zapravo su ove pjesme dio igre i za njihovo potpunije razumijevanje
neophodan je opis koji objašnjava tok igre i mjesto pjesme u njenom toku

BALADA I ROMANSA

Balada i romansa prisutne su u bošnjačkoj usmenoj književnosti u raznolikim i razuđenim oblicima.

Termin balada čuva sjećanje na vezu ove pjesme sa plesom (prema tal. balare - plesati) uz koji je u
zapadnoevropskim književnostima pjevana. U bošnjačkoj baladi plesu odgovara žensko kolo, u kojem je
pjevana poravnim napjevom, najčešće bez pripjeva i melizama svojstvenih sevdalinci. Bošnjačka usmena
balada oblikovana je najčešće stihom desetercem, uglavnom epskim (nesimetričnim), rijetko lirskim
(simetričnim), te osmercem (mnogo češće simetričnim nego nesimetričnim), kao i trinaestercem, u
rasponu od petnaestak do preko dvije stotine stihova. U ženskom dijelu repertoara pjevana je na
sijelima u kolu i mimo njega, skupno i pojedinačno (ponekad uz okretanje tepsije kao pratnju). U
muškom dijelu repertoara pjevana je obično uz pratnju saza, a u novije doba harmonike, pa i violine. S
obzirom na tematski raspon, bošnjačka balada može se podijeliti u šest skupina, s mogućnošću daljnje
podjele: o djevojci zle sreće, o smrću rastavljenim dragim, o zlosretnoj nevjesti, o nesretnim
supružnicima, o ojađenim roditeljima, o različitim sukobima u porodici. Stradanje smrću rastavljenih
dragih - u kojoj tragično zbivanje izaziva materino nametanju sinu nevoljene nevjeste - jedna je od
najomiljenijih tema u bošnjačkoj baladi, o čemu svjedoči više desetina zabilježenih varijanata, u kojima
se smjenjuju imena dragih (Omer i Mejrema, Mujo i Ajkuna, Mehmed i Fata i sl.). Brojnošću se izdvajaju
također pjesme iz treće skupine, o tzv. smrznutoj nevjesti, koja na putu u novi dom prolazi kroz oluju i
susnježicu, kao predskazanje ledenog dočeka u mladoženjinoj kući, koji za nju bude koban. Kao i u
primjeru sevdalinke, lokalna obilježja čine jednu od glavnih odlika bošnjačke balade i predstavljaju
njezinu osobenost: znatan dio ukupnog bošnjačkog baladičnog pjevanja vezan je za nekoliko pjesama sa
lokalnim obilježjima, koje predstavljaju pjesničko uobličenje određenih mjesnih ili pokrajinskih zbivanja
koja su privukla pažnju usmenih pjesnika, hroničara i očevidaca. Teme kao što su pogubljenje braće
Morić ili na smrt osuđenog Ibrahim-bega (Kusture) - u usmenoj predaji "hafiza Kusture" - u Sarajevu, te
pogibija Hifzi-bega Đumišića kod Bijeljine bile su toliko privlačne da su prenošene začuđujuće dugo te
daleko od zavičaja pjesme. Tu spada i jedan broj manje rasprostranjenih lokalnih pjesama, a ovoj skupini
pripada svakako najznamenitija bošnjačka i južnoslavenska balada općenito - Hasanaginica (1774), koja
pjeva o nekoj davnašnjoj obiteljskoj tragediji u bošnjačkoj aginskoj porodici, a sukob junaka u njezinoj
osnovi tragičan je nesporazum među supružnicima, koji, u skokovitoj radnji tipičnoj za većinu balada,
neodgodivo vodi raspletu.Višestruko je zanimljiva za proučavanje bošnjačke balade pjesma o pogibiji
sarajevskih janičarskih prvaka Morića, Hadži Mehmeda i Ibrahim-age, kolovođa bune iz sredine XVIII st.,
koja u neprekinutom usmenom prenošenju živi dulje od dva stoljeća, a o opjevanom događaju sačuvane
su i usmene predaje, i svjedočenja ljetopisaca-savremenika, i pjesnički zapis u obliku tariha na turskom
jeziku. Romansa je pjevana na sličan kao i balada, ali vedrijim napjevom, a uobličena je najčešće epskim
desetercem te trinaestercem, sedmercem i jedanaestercem, u manjem rasponu stihova od balade.
Tematski se može podijeliti u četiri skupine: o nestašnom i preduzimljivom momku (djevojci), o
ljubavnom nadgovaranju, o strasnom susretu, o ljubi u nevjeri. Vedrina je temeljna crta bošnjačke
romanse. Na drukčiji način od balade, koja u žalobnom tonu pjeva o stradanju pojedinca, izazvanom
tragičnom osjetljivošću, različitim strastima i osjećanjima ili izvanjskom silom - romansa vedro, često i sa
humorom i raspusno, pjeva o ljubavi koja pobjeđuje. Doživljaj svijeta zato je u romansi općenito vedriji
nego u baladi, za čije junake nema izlaza ni izbavljenja. Romansa pjeva o ljubavi razdragano i poneseno,
izričući na taj način i pohvalu životu. Ljubav, tačnije ljubavna igra, u romansi je shvaćena kao vrhunaravni
smisao života.

EPSKA PJESMA

Najstariji poznati sloj bošnjačke epike vezan je za prostor srednje Bosne, na kojem izrasta njezin središnji
junak, Đerzelez Alija. U oblikovanju epskog Đerzeleza značajno učestvuje historijski Gurz Ilyas, o kojem
upečatljivo svjedoči njegov savremenik, turski hroničar Ibn Kemal. Epski Đerzelez ulazi tako, još za života
svoga historijskog prednika, na "velika vrata" u bošnjačku usmenu epiku. Epski životopis ovog junaka
bogatiji je od svih drugih bošnjačkih junaka, on se susreće i nadmeće sa najvećim brojem suparnika iz
suprotstavljenih tradicija, o njemu, njegovoj snazi, njegovom konju, njegovom oružju, biljezima koji
svjedoče o njegovim epskim podvizima i slično kazuju brojne predaje. On je jedini bošnjački epski junak -
u stoljetnom snu, skriven u pećini u planini - čiji se spasilački dolazak očekuje u odsudnom času za život
njegova naroda. Pjesnici bošnjačke epike su oblikovali - kao suprotnost klasičnom epskom junaku -
samosvojni lik poznat kao Budalina Tale (Od Orašca Tale, Ibrahim Tale), čijem je izrastanju doprinio
historijski Tale Ličanin, buntovni Krajišnik koji je poginuo kod Banje Luke 1637. godine. Nastanak lika
Budaline Tale s razlogom je doveden u vezu sa čaušem svatovskog veselja, čiji je izgled dao usmenom
pjesniku osnovu za građenje junaka iz kojeg je progovorio čovjek iz naroda sa obje noge na zemlji, koji je
suprotstavljen uobičajenom sjaju klasičnog epskog junaka:"...Nema Tale kadifli čakšira, nego čohane
otrcane; nema na njem zlatom vezenih ječerma, nego ćurak od medvjeda, rukavi poderani; ne pokriva
njegovu glavu kapa zrdalija ili finofes, već kapa od jazavca ili kao što na jednom mjestu vele, kapa od dva
vuka. Na kapi nema junačkih čelenaka, nego trista praporaca. Ne nosi on toke i ilike, ni pozlaćene šipke,
da mu sablja ne okači pleća. Ne steže se mukademom pasom, već ličinom, a nema ni okovanih pala,
nego nosi čavlenu batinu, u kojoj je do pet stotina i hiljada klinaca..." (N.Tordinac) Tale umije što drugi
ne umiju; Tale može što drugi ne mogu; Tale smije što drugi ne smiju. I ništa neće biti neočekivano od
ovog nepredvidivog junaka, "naherenog delije" (R.Durić), jer svi - i na "turskoj" i na "kaurskoj" strani -
znadu da je Tale jedan i jedinstven. Neponovljiv. Nepodmitljiv i nepotkupljiv. Smiješan i strašan
istovremeno. Nehajan prema sebi i svome i nesebičan do samozaborava. Istinski plemić milosrđa koji sve
dijeli i sebi ne ostavlja ništa. Najveći bekrija bošnjačke usmene epike. Šeret do urnebesa i pogubno
istinoljubiv u isti čas. Ali nadasve, Tale je neumorni veseljak i šaljivdžija - "čauš naše narodne pjesme",
kako je primijetio Tordinac, tj. pokretač i glavni junak svih urnebesnih lakrdija krajišničkog četovanja.
Kralj smijeha, bez podsmijeha, osim na vlastiti račun. Junak "bajatijeh leđa" (R. Durić), koji može ponijeti
i podnijeti što drugi ne mogu, što je uzrok njegovog dubokog urastanja u tlo pučkog kazivanja. Ličko i
zapadnobosansko krajište također je pjesnički zavičaj mlađeg razvijenog sloja bošnjačke epike, čiji su
naizrasliji junaci Mustaj-beg Lički i braća Hrnjice, prije svega Mujo i Halil. Neosporni zapovjednik
bošnjačkog krajišničkog četovanja, Mustaj-beg Lički je u svom epskom liku objedinio osobine i sažeo
ugled i vojničku slavu nekoliko bihaćkih kapetana, od razdoblja s kraja XVI do vremena Mustaj-bega
Hasumovića iz druge polovice XVII stoljeća (Đ. Buturović). U oblikovanju epskog Muje Hrnjice važan udio
je po svemu sudeći dao neki Mustafa Turčalović, koji se spominje u carskom fermanu upućenom
Mehmed-paši Vuči, povodom burnih događaja u Krajini 1637. među šestericom Krajišnika čije je glave
sultan tražio, povjerovavši da su oni prilikom uzimanja otkupa za jednog uglednog sužnja prisvojili
četrdeset hiljada groša. Međutim, naspram oskudnog životopisa historijskog pretka Muje Hrnjice, stoji u
narodnoj tradiciji, u usmenoj predaji, raskošna epska biografija ovog junaka, opjevanog u velikom broju
krajišničkih pjesama. Sačuvane su predaje o Hrnjičinu porijeklu, dolasku u Krajinu, obznanjivanju
junaštva, neranjivosti olovnim metkom, pogibiji napadom iz potaje, iz busije. Kao i drugi znameniti epski
junaci, Mujo ima čudesnog, nepobjedivog konja, čiji se tragovi, zajedno s tragovima njegova koplja,
pokazuju s koljena na koljeno, zna se za njegovu kulu u Kladuši, njegov bunar, njegov grob u Petrovoj
gori i slično, sve to u znaku njegovih opjevanih pothvata, u kojima je često u društvu svoje braće i drugih
krajiških epskih junaka. Legendarno je premoćno odnijelo prevagu nad historijskim, pjesma je prekrilila
zbilju, epski je junak - ponijevši sjećanje na historijsku ličnost - u brojnim pjesmama bezbrojnih neznanih
usmenih pjesnika proživio svoj "novi život", bujna predaja, a ne štura povijest roji asocijacije kada se
spomene njegovo ime. Visok stupanj samosvojnosti bošnjačke epike, kao važne etape u razvoju ukupne
balkanske epike, utvrdio je niz glasovitih istraživača u stoljetnom slijedu, od F. Kraussa i L. Marjanovića,
preko M. Murka, G.Gesemanna, M. Parrya, M. Brauna, A.Schmausa, do A. B. Lorda i Đ. Buturović, koja
ustanovljava da su značajke bošnjačke epike u "njenom višestoljetnom trajanju, u njenoj samoniklosti,
samosvojnosti, utemeljenosti na povijesnim zbivanjima te u njenom izražavanju u više tipova i oblika, što
je uvjetovalo mogućnost njene podjele (pjesme o junacima Krajine, krajišnicima, unđurske pjesme,
pjesme crnogorsko-hercegovačkog tipa)." Ista autorica je, na tragu istraživanja koja joj prethode, iznijela
mišljenje da je dužina vrijednosna osobenost kojom se bošnjačka epika izdvaja na balkanskom prostoru,
da je primanje islama bitno utjecalo na oblikovne tokove ovog pjesništva, na njegovo bolje čuvanje
starobalkanskih tradicijskih obilježja, da je učešće Bošnjaka u društvenom životu velike Osmanske
carevine njegove sadržaje učinilo raznovrsnijim, posebno one vojničke, od značaja za epiku, što je
doprinijelo "ratničkom obilježju najstarijih slojeva usmene epike Bošnjaka" i konačnom prevladavanju
"tipa krajišničke epike, tj. epike četovanja, mejdana, okršaja". Činjenica da je najveći broj bošnjačkih
epskih pjesama zabilježen u drugoj polovici XIX st., u vrijeme kada su se "Bošnjaci našli u bespuću i
sigurno znali da nemaju zajednički put sa Osmanlijama", utjecala je na dulji vijek bošnjačke epike i bitno
djelovala na njen daljni razvoj. Zahvaljujući činjenici o bujnom životu bošnjačke epike u vrijeme kada je u
drugim nacionalnim književnostima na balkanskom prostoru i šire bila sasvim na izmaku, bilo je moguće
da istraživači potraže u radu sa pjevačima iz Novopazarskog sandžaka, "živim Homerima", odgovor na
"homersko pitanje". Tako je tridesetih godina ovoga stoljeća te nakon završetka Drugog svjetskog rata
na području Novopazarskog sandžaka i drugdje zabilježena obimna epska građa koja je poslužila
A.B.Lordu za razradu "teorije formule" o životu epike u danas već svjetski znamenitoj knjizi The Singer of
Tales (Pjevač priča). Sažimanje rezultata obimnih i dugotrajnih istraživanja pokazuje da bošnjačka epika
na balkanskom prostoru predstavlja "složenu i slojevitu epsku cjelinu" (Đ.Buturović).

USMENA PROZA

Usmena proza Bošnjaka može se podvesti pod uobičajenu književnoteorijsku podjelu na priče o
životinjama, basne, bajke, novele, šaljive priče, predaje, poslovice... U odnosu na ovu vrstu umjetnosti
riječi drugih naroda na istom prostoru, bošnjačka usmena proza odlikuje se nekim crtama koje su
posljedica izravnog uticaja islama, s jedne, te upliva usmene književnosti islamskih naroda sa kojima su
Bošnjaci dolazili u dodir: Turaka, Arapa, Iranaca, s druge strane. Ovaj je utjecaj ostvarivan u dva toka:
izravnim doticajima - na putovanjima, na vojnim pohodima, u trgovačkim poslovima, te posredstvom
pisane književnosti, čiji su prenosioci i tumači bili obrazovani pojedinci koji su učili turski, arapski i
perzijski jezik, pripremajući se za različite vjerske, upravne i vojne službe u Bosni ili drugdje u
Osmanskom carstvu. Osim pozajmica na motivsko-tematskom planu, utjecaji su vidljivi i na razini likova,
gdje je posebno upečatljiv primjer sa poznatim junakom turske šaljive priče, Nasrudin Hodžom, koji je
urastao u bošnjačku usmenu prozu, poprimivši neka obilježja likova šaljive priče iz usmenog naslijeđa
nove domovine, iz raznolike građe pričanja o Ćeli, Ćosi i drugim šaljivim junacima bošnjačkog usmenog
pripovijedanja. Bošnjačka usmena proza općenito je nedovoljno istražena kao cjelina. Unitarističko
shvaćanje o "nedjeljivosti korpusa" i nemogućnosti izdvajanja pojedinih nacionalnih tokova na području
usmene književnosti najvećeg dijela južnoslavenskog prostora imalo je posebno zahvalno tlo kada je riječ
o usmenoj prozi. Građa bošnjačke usmene proze nalazi se u znatnom obimu već u najstarijoj objavljenoj
zbirci (bosanske redovničke mladeži), čiji je sadržaj sakupljen u Bosni i Hercegovini sredinom XIX st. te
kasnije u zbirkama N.Tordinca, K.Blagajića, V.Vrčevića i drugih, bez obzira na njihovu nacionalnu
nominaciju, ali i u ondašnjim časopisima (Bosanski prijatelj, Bosanska vila, Behar). U kasnijem razdoblju,
nakon završetka Prvog svjetskog rata, u bošnjačkim i drugim časopisima (posebno Novom beharu)
objavljivana je raznolika građa bošnjačke proze, a u to vrijeme pojavljuju se i prve zbirke sa bošnjačkom
nominacijom (A.Nametak). U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata sastavljaju se i nove zbirke
bošnjačke usmene proze, nastale novim bilježenjem na terenu, ali se vrše i istraživački uvidi u građu
(također A.Nametak), posebno kada je riječ o usmenoj predaji, za koju se može ustanoviti da predstavlja
najistraženiju vrstu bošnjačke usmene proze. Proučavanja koja je na građi usmene predaje o Sarajevu
obavila E.Smailbegović potkrepljuje tvrdnju o samosvojnim crtama bošnjačke usmene proze, koje izviru
iz pripadnosti bošnjačkog naroda i njegove ukupne tradicije islamskom civilizacijskom okrilju. Predaje o
evlijama ili "dobrim" i vidovitim pojedincima te čitav niz motiva u predajama o nastanku džamija,
njihovih naziva i obilježja, o tekijama, grebljima, grobovima i turbetima, o vodovodima i česmama - samo
pokazuju šta je sve nastalo kao samosvojna odlika bošnjačke usmene predaje pod izravnim islamskim
uplivom. Svestranija istraživanja drugih bošnjačkih usmenih vrsta u tom pogledu tek predstoje i treba
zamijeniti nerijetko proizvoljne ocjene o tzv. "orijentalnom repertoaru" bošnjačke pripovijedne i
novelističke proze

PISANA KNJIŽEVNOST

SREDNJEVJEKOVNO RAZDOBLJE

Sačuvani spomenici pismenosti i književnosti, mada oskudni brojem, svjedoče o raznovrsnosti pisama i
oblika. Rasprostranjenost grčkog i latiničkog pisma znatno je manja u odnosu na glagoljicu i bosančicu,
koje su bile u svakodnevnoj upotrebi. Najstariji glagoljski spomenici srednjovjekovne Bosne i Huma su
Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak iz XII te Splitski odlomak s kraja XII ili s početka XIII stoljeća.
Brojne su i glagoljske glose na spomenicima pisanim bosančicom, što upućuje na zaključak da se
glagoljica zadržala kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje. Spomenici pisani bosančicom brojniji su i
raznovrsniji, a obuhvaćaju crkveno-kanonske apokrifne spise, pisane na crkvenoslavenskom jeziku
bosanske recenzije, s rijetkim elementima živog narodnog govora, zatim povelje, darovnice, kao
značajan izvor diplomatske pismenosti u kojima je njegovan narodni govor, te epitafi i zapisi, u kojima
gotovo potpuno prevladava narodni jezik, kao i lijepa književnost, također pisana narodnim jezikom.
Crkvene knjige uglavnom sadrže prijevode Novoga zavjeta (evanđelja), apostolska djela, novozavjetne
poslanice i apokalipsu. U jeziku i pravopisu vide se tragovi iz kojih se može zaključiti da je riječ o
prijepisima iz starih glagoljskih predložaka, a mjestimice u njima probija živi narodni govor. Najstariji su
Hvalov zbornik, pisan 1404. za Hrvoja Vukčića, Mletački zbornik iz sredine XV st., koji je gotovo istovjetan
s Hvalovim, Zbornik krstjanina Radosava iz druge polovice XV st., pisan za krstjanina Gojsaka. Najstariji i
najljepši spomenik ove vrste je Miroslavovo evanđelje iz druge polovice XII st., pisano u Humu ili na
dvoru bosanskog bana Kulina za humskog kneza Miroslava. Iz XIV i XV st. sačuvani su još Mostarsko,
Srećkovićevo, Ljubljansko bosansko (Kopitarevo) i Nikoljsko evanđelje, te Odlomak petrogradskog
apostola, Vrutoški rukopis, Daničićevo i Čajničko evanđelje, Aprakos kneza Lovanova, Evanđelje
krstjanina Tvrtka Pripkovića, Treće beogradsko evanđelje, Mostarski listovi i Početije svijeta. Bosanski
srednjovjekovni književni spomenici, bilo da su pisani glagoljicom ili bosančicom, najčešće se nalaze na
pergamentu, a od druge polovice XIV st. i na papiru.U korpusu bosanske srednjovjekovne književnosti od
posebne su važnosti povelje, pisma, darovnice i oporuke, nastali na kraljevskom ili banskom dvoru i
državnoj kancelariji te u kancelarijama bosanskih plemića i oblasnih gospodara. Najstariji primjer
sačuvan je u Povelji Kulina bana iz 1189. godine. Iz XIII st. sačuvane su povelje humskih knezova i četiri
povelje bosanskog kneza Ninoslava. Uz spomenike ove vrste nastale u vrijeme Stjepana II Kotromanića u
XIV st., vrijedne su pažnje i zanimljive povelje, darovnice i pisma pojedinih plemića, posebno Pavlovića,
Kosača, Vukčića te Hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana (kasnijeg velikog
vezira Ahmeda Hercegovića). Književnom vrijednošću se posebno odlikuje epigrafika, koja se najčešće
nalazi na stećcima, građevinama, sudačkim stolicama, kaznenim pločama, mauzolejima i sl. Mada se u
ovim natpisima često susreću rasprostranjene sentence, "bosanski pjesnik je probijao oklop obrazaca, pa
je ličnim odnosom, dubokim doživljajem, nabojem osjećanja i jezgrovitošću misli, a izazvanih tragičnim
događajem, uobličavao izuzetnu pjesničku poruku i dostizao prepoznatljiv iskaz prvorazredne
umjetnine" (F. Rizvanbegović).

OSMANSKO RAZDOBLJE

Prvi, veliki tok bošnjačke književnosti ovoga razdoblja obuhvaća književnost na turskom, arapskom i
perzijskom jeziku, koja se u znatno slabijem rukavcu produžuje i u austrougarsko razdoblje. Velik broj
pisaca (preko 300) okušavao se u različitim književnim vrstama, najčešće u stihu, koji je u istočnjačkim
književnostima bio razvijeniji kao oblik izražavanja, ali i u prozi, koja je među bošnjačkim piscima bila
najzastupljenija u ljetopisu i u putopisu o odlasku na hadž. Književnost na orijentalnim jezicima,
oblikovana uglavnom u tradiciji istočnjačkih literature, nastajala je najvećim dijelom na tlu Bosne i
tematski je za nju često veoma vezana (epigrafika, pjesme o gradovima, ljetopisi u kojima su bilježeni
značajni događaji, putopisi s opisom bosanskih i stranih gradova kroz koje su hodočasnici prolazili). Za
rodno tlo njezinih spisatelja ovu književnost veže i vidljiv rodoljubiv i domovinski ton te ponegdje utjecaj
usmene književnosti maternjeg jezičnog izraza. Značajniji predstavnici: Nihadi (umro oko 1587), liričar i
epigrafičar; Derviš-paša Bajezidagić (oko 1560-1603), pjesnik rodnog Mostara i ljubavni lirik; Medžazi (u.
1610), pjesnik prigodničarske lirike; Lamekani (u. 1624), pjesnik mistične lirike; Nerkesi (1592-1634),
ljubavni lirik i pjesnik rodnog Sarajeva; Talib (u. 1674), pjesnik ljubavne lirike; Rešid (oko 1650 - oko
1715), epigrafičar; Fevzi Blagajac (u. 1747), pjesnik Bulbulistana na perzijskom jeziku; Huremi (XVIII st.);
Sabit Užičanin (u. 1712), divanski pjesnik; Mejli (1713-1781), plodni epigrafičar i pjesnik Sarajeva; Mula
Mustafa Bašeskija Ševki (1731-1809), pjesnik i ljetopisac Sarajeva; Hadži Jusuf Hlivnjak (kraj XVI - sredina
XVIII st.), putopisac; Sirri (1785-1847), mistični pjesnik; Habiba Stočević (1845-1890), pjesnikinja koja je u
progonstvu u Turskoj sastavila jedan divan pjesama; Fadil-paša Šerifović (1802/3-1882), divanski pjesnik
čiji se stihovi u najvećoj odnose na ljude, događaje i lokalitete u Bosni; Arif Hikmet (1839-1903),
samosvojna pjesnička pojava, nepoćudna osmanskom sistemu, "posljednji turski klasik".

Drugi, znatno slabiji tok bošnjačke književnosti u osmanskom razdoblju predstavlja alhamijado
književnost, tj. književnost oblikovana na maternjem jeziku Bošnjaka, a dobrim dijelom pisana na
arapskom pismu prilagođenom bosanskom jeziku. Glavne književne vrste alhamijado književnosti jesu:
kasida (pjesma panegiričkog, elegičnog ili vjerskog sadržaja), ilahija (pjesma u slavu Boga), hikjaja ili
hićaja (vjerska priča, legenda), arzuhal (pritužba, molba, peticija, buntovna pjesma, poslanica), mahzar
(kolektivna molba, pritužba), ljubavna pjesma, moralno-poučna pjesma. Ova književnost traje od sredine
XVII do kraja XIX stoljeća, a glavni su joj predstavnici Muhamed Hevai Uskufi (oko 1601- poslije 1651),
vjerski i didaktički pjesnik, koji je prvi sastavio tursko-bosanski rječnik, u stihovima (Magbuli arif ili Potur-
šahidija, 1631), drugi po starini rječnik na južnoslavenskim prostorima općenito; u predgovoru rječniku
kaže za sebe da je Bošnjak (Bosnevi), a svoj jezik materinskog izraza dosljedno naziva bosanskim
(bosanca) i smatra ga izuzetnim među ostalim jezicima; Hasan Kaimija (u. 1680), pjesnik satiričnog i
buntovnog izraza; Mehmed-aga Pruščanin (XVII/XVIII st.), moralno-poučni i satirični pjesnik; Razi (u.
1786); Seid Vehab Ilhamija (u. 1821), buntovni i satirični pjesnik; Abdurahman Sirri (u. 1847), pjesnik
sufijskog usmjerenja; Umihana Čuvidina (1795-1870), pjesnikinja "na narodnu"; Mustafa Firaki (1775 -
poslije 1827), pjesnik i ljetopisac; Fejzo Softa (XIX st.), pjesnik ljubavne lirike.

Konačno, u osmanskom razdoblju uobličena je na bosanskom jeziku vrsta epistolarne proze koja je
naporedna sa bošnjačkom usmenom epikom, a izrazom predstavlja produžetak govornog jezika i pisma
srednjovjekovne Bosne. Sačuvana je u obliku krajišničkih pisama, u kojima je - kako je to ustanovio
M.Rizvić - prisutno "epsko raspoloženje, suparnička događajnost i junačka ćudorednost". Bošnjački
zapovjednici u osmanskoj službi pisali su ova pisma bosančicom na bosanskome jeziku, koji će se koristiti
kao diplomatski i na osmanskom dvoru i upućivali ih preko tadašnje bosanske granice, hrvatskim
časnicima u službi Austrije i Venecije, zagrebačkim kanonicima, mletačkim providurima, uskočkim
starješinama u mletačkoj službi, dubrovačkim vlastima te plemenskim glavarima u Crnoj Gori. Sadržina
ovih "knjiga", kako ih naziva narodna pjesma, najčešće se odnosi na pogranične sporove, koji se nastoje
izgladiti i tada su pisma uobličena uljudno, s pozivanjem na dobrosusjedstvo, ali ponekad izbije iz njih i
nestrpljivost, ironija pa i prijetnja. Malo je u njima spomena o bojevima, mejdanima i nasilju, a više
"svjedočanstava o časti i zadanoj vjeri, o prijateljstvu, pobratimstvu i junačkom poštivanju" (Rizvić), kao
u čuvenom pismu Mustaj-bega Ličkog uskočkom harambaši Petru Smiljaniću iz 1648. godine. M.Rizvić,
koji je zapravo i ustanovio krajišnička pisma kao književnohistorijsku temu, u zaključku o ovoj pojavi
kaže:"Mada se u nekima piše i o upadima, pljački blaga i odvođenju roblja, u njima se ponajviše govori o
razmjeni i otkupu sužnjeva, o ženidbama preko granice, trgovanju na obje strane, uzimanju pod zakup
njiva, ali i o sažetim ljudskim sudbinama, što djeluje književno neposredno i živo."

AUSTROUGARSKO RAZDOBLJE

Nakon Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka (1839-1902), koji svojim zbornicima (Narodno blago,
Istočno blago, I-II) predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma i nastavak književnih težnji iz
osmanskog razdoblja, javljaju se prvi pjesnici koji su objavili zbirke pjesama na bosanskom jeziku. U
većine je vidljiv utjecaj usmene lirike i istočnjačke poezije, a u nekih se očituju evropska pjesnička
strujanja na prijelomu stoljeća. Glavni predstavnici: Safvet-beg Bašagić - Mirza Safvet (1870-1934), koji je
pjevao o ljubavi, rodoljublju, prijateljstvu i prolaznosti svijeta, ugledajući se na istočnjačke pjesnike, ali je
pisao i budničke stihove sa historijskim sjećanjima i poeziju društvenokritičkog sadržaja (Trofanda iz
hercegovačke dubrave, 1896); Musa Ćazim Ćatić (1878-1915), izrazom pripada pravcu pjesničke
Moderne u južnoslavenskim književnostima, od koje se odvaja vezom sa savremenom turskom poezijom
i tematsko-motivskim pozajmicama iz bošnjačke usmene lirike; njegovo pjesničko djelo označava
upečatljivo usvajanje i uvođenje u bošnjačku književnost soneta kao evropske pjesničke forme. Ostali
pjesnici ovoga razdoblja: Riza-beg Kapetanović (1868-1931), Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900),
Osman Đikić (1879-1912) i dr. Pripovijetka i roman, koji se u ovom razdoblju prvi put javljaju u
bošnjačkoj književnosti, kao posljedica ulaska ovog naroda u zapadnoevropski kulturni krug, uglavnom
su tematski usmjereni prema savremenim zbivanjima. Glavni predstavnici: Edhem Mulabdić (1862-
1954), opisao događaje vezane za Okupaciju (1878) i život različitih slojeva bošnjačkog društva, odnos
starog i novog, pitanje školovanja bošnjačke mladeži i prilagođavanja zahtjevima novoga doba
(pripovijetke Na obali Bosne; romani Zeleno busenje, Nova vremena i dr.); Osman-Aziz, književni tandem
koji su sačinjavali Osman Nuri Hadžić (1869-1937) i Ivan Milićević (1868-1950), zahvatili su tematiku iz
života Bošnjaka nakon austrougarske okupacije i poteškoće koje su proistekle iz neophodnosti
evropeizacije načina života, pri čemu su izložene kritici zastarjele društvene ustanove te iskazana
prosvjetiteljsko-poučna nastojanja (romani Bez nade, Bez svrhe, pripovijetke Na pragu novoga doba i
dr.); Šemsudin Sarajlić (1887-1960), pjesnik i pripovjedač (pripovijest Razija, pripovijetke Iz bosanske
romantike); Nafija Sarajlić (1893-1917), u kratkim prozama bavila se položajem bošnjačke žene u
savremenim prilikama (Teme). Bošnjačka drama se u austrougarskom razdoblju razvija u dva toka: (1)
drama s povijesnom tematikom i (2) komedija s tematikom iz savremenog, mahom političkog života.
Glavni predstavnici: Hamid Šahinović Ekrem (1879-l936), pisao drame s likovima iz nacionalne prošlosti i
komedije s tematikom iz savremenog života (Hifzibeg, Zmaj od Bosne, Đavo pod čergom, Punica,
Anđelija, Dva načelnika i dr.); Safvet-beg Bašagić, pisao rodoljubivo intonirane drame s povijesnom
tematikom (Abdullah-paša i Boj pod Ozijom ili Krvava nagrada); Salih Kavazović (1873-1943); Husein
Đogo Dubravić (1880-1961). U ovo razdoblje pada i pokretanje prvog bošnjačkog književnog časopisa
(Behar, 1900), a zatim i drugih (Gajret, Biser), koji uz "Muslimansku biblioteku" u Mostaru daju ovom
razdoblju obilježje organiziranog književnog života. Književnom historijom u ovom razdoblju bavili su se
Safvet-beg Bašagić (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti) i Hamdija Kreševljaković (Kratak
pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas).

RAZDOBLJE IZMEDJU DVA SVJETSKA RATA

U lirici je zamjetljiva prisutnost folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom pjesmom, ali je uočljiv i
utjecaj evropskih pjesničkih strujanja, npr. ekspresionizma, što se ogleda i u formalnom oslobađanju, u
lirici nevezanog stiha. Društvena tematika okuplja pažnju jednog broja pjesnika usmjerenih prema
političkoj ljevici. Glavni predstavnici: Hamza Humo (1895-1970), u početnoj fazi pod utjecajem
ekspresionizma, a kasnije se vraća zavičajnim temama i oglašava kao ljubavni lirik hercegovačkog
podneblja nadahnut sevdalinkom, s jasnim tragovima bogumilsko-islamske mitologije (Nutarnji život, Sa
ploča istočnih, Grad rima i ritmova); Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije, okrenut
pejzažu, sa posebnom sklonošću za sonet (Lirski akvareli, Lirski dnevnik); Hamid Dizdar (1907-1967),
pretežno ljubavni liričar, zaokupljen hercegovačkim motivima (Arabeske, Zapisi u kamenu); Ilijas
Dobardžić (1902-1945). Pripovjedačka proza u najzrelijih predstavnika odvaja se od folklornih usmjerenja
i okreće savremenoj problematici i modernijem izrazu. Glavni predstavnici: Abdurezak Hifzi Bjelevac
(1886-1972), u svojim romanima bavio se pitanjem iseljavanja Bošnjaka u Tursku i položajem
muslimanske žene u novonastalim prilikama (Pod drugim suncem, Minka, Ana Zolotti, Melika, Rene
Logotetides, Zidanje srećnog doma i dr.). Hamza Humo, pripovjedač lirske vokacije, a u jednom dijelu
opusa hroničar društvenog raslojavanja bošnjačkog svijeta; pratio duševne potrese i provale strasti kod
svojih junaka u atmosferi južnjačkog hercegovačkog podneblja, utkivajući i slavensko-bogumilske mitove
u osnove svojih proza (pripovijetke Pod žrvnjem vremena, Ljubav na periferiji, Hadžijin mač i dr.; romani
Grozdanin kikot, Zgrada na ruševinama, Adem Čabrić); Ahmed Muradbegović (1897-1972), u čijim se
prozama, izravnije vezanim za savremena zbivanja, osjeća uticaj ekspresionizma (pripovijetke Haremske
novele, Svijet u opancima , Nojemova lađa); Hasan Kikić (1905-1942), u prozama sa socijalnom
tematikom prikazao život radnika i seljaka izloženih ugnjetavanju i atmosferu zaostale bosanske kasabe;
predstavlja ključnu tačku u razvoju bošnjačke međuratne proze u znaku "socijalno-klasnog preobražaja"
(romani Ho-Ruk i Bukve, pripovijetke Provincija u pozadini i dr.); Alija Nametak (1906-l987), pripovjedač
u čijim je nerijetko veristički intoniranim prozama sačuvana opora i dokumentarno upečatljiva slika
bošnjačkog sela i bošnjačkog društva općenito (pripovijetke Dobri Bošnjani, Za obraz); Enver Čolaković
(1913-1976), pripovjedač lirske vokacije u slikanju prošlog (roman Legenda o Alipaši); Zija Dizdarević
(1916-1942), koji je u svojim pripovijetkama dao proživljenu sliku bošnjačke kasabe. U drami se u
jednom toku nastavlja tematska orijentacija iz prethodnog razdoblja, s težištem na obradi povijesnih
likova, ali se javlja i mlađi naraštaj dramskih pisaca koji se okreću temama iz savremenog života, čiji su
glavni predstavnici Ahmed Muradbegović (Na Božijem putu, Majka, Bijesno pseto i dr.), Husein Đogo
Dubravić (1880-1961), koji nastavlja komediografsku liniju bošnjačke književnosti iz austrougarskog
razdoblja; Rasim Filipović (1909-1983), koji u ovom razdoblju objavljuje pozorišne "komade s
pjevanjem". Uz časopise Gajret i Novi behar, koji su u dvadesetgodišnjem toku izlaženja objavili obimnu i
vrijednu književnu građu, tematski raspon ovog razdoblja upotpunjuje časopis Putokaz, koji predstavlja
izraz ljevičarski usmjerenih bošnjačkih književnika uoči Drugog svjetskog rata. Književnom kritikom bavili
su se - također ljevičarski orijentirani - Rizo Ramić (1907-1981), Akif Šeremet (1899-1939) i Safet Krupić
(1911-1942).

SAVREMENO RAZDOBLJE

Liriku karakterizira paralelizam tokova u kojima se očituju različita pjesnička iskustva raznih pjesničkih
naraštaja. Glavni predstavnici: Salih Alić (1906-1982), liričar impresionističke vokacije, okrenut pejzažu, s
posebnom sklonošću za sonet; Skender Kulenović (1910-1978), najprije pjesnik ratnih poema u kojima je
došla do izražaja njegova vitalistička vizija svijeta i svojevrstan panteistički aktivizam, a poslije istančani
liričar okrenut sonetu, u kojem se osjeća ton rezignacije i stišane lirske kontemplacije (poeme Stojanka
majka Knežopoljka, Ševa, Soneti I-II); Mak Dizdar (1917-1971), u prvom razdoblju pjesnik u čijoj se lirici
prepliću socijalni i ljubavni motivi, a u najzrelijem dijelu opusa oblikovao je atmosferu srednjovjekovne
patarenske Bosne i izrazio sav tragizam njezine povijesne sudbine, jezikom koji svoje polazište ima u
srednjovjekovnim natpisima na stećcima (poema Plivačica, zbirke Vidovopoljska noć, Okrutnosti kruga,
Kameni spavač i dr.). Izet Sarajlić (1930), pjesnik sa naglašenom sklonošću za "kolokvijalnu liriku"
nevezanog stiha, koji se razvijao pod snažnim utjecajem ruskih pjesnika; Husein Tahmiščić (1931-1999),
pjesnik sa usmjerenošću na moderni izraz u znaku nadrealističkih odjeka; Husein Bašić (1938), koji je
folklornu građu zavičajnih predanja preobrazio u poetsku sliku ljudskog sukoba sa silama historije i
prirode; Bisera Alikadić (1939), koja se u prevladavajućem lirsko-ispovjednom pjesništvu oglasila
otvorenošću nespojivom sa tradicionalnim shvaćanjem tzv. "ženskog pisma"; Abdulah Sidran (1944), koji
u bošnjačkoj lirici nastavlja liniju "komunikativne razgovjetnosti" i koji u razuđenom slobodnom stihu,
pogodnom za govorenje, prijemčivom za slušaoca, najuspjelije pjesme ostvaruje u primjerima gdje se
stapaju "čulni misterij i ezoterijski odjek duše"; Mubera Pašić (1945), kao izraziti predstavnik
"antimimetičkog" postupka, nasuprot Sidranovoj komunikativnoj razgovjetnosti, iskazuje se kao pjesnik
"iracionalnog pejzaža duše i posvemašnje razdešenosti antropološke slike svijeta" (Duraković);
Džemaludin Alić (1947), liričar koji se priklonio meditativnom toku bošnjačkog pjesništva, oblikujući
najuspjelije pjesme stišanim, elegično intoniranim stihovima. U srazmjerno mlađem te u najmlađem
naraštaju bošnjačkih liričara samosvojan pjesnički glas stekli su Kemal Mahmutefendić (1942), Ibrahim
Kajan (1944), Munib Delalić (1950), Hamdija Demirović (1954), Hadžem Hajdarević (1956), Džemaludin
Latić (1957), Ferida Duraković (1957), Zilhad Ključanin (1960), Semezdin Mehmedinović (1960), Selim
Arnaut (1962), Zijad Sarajlić (1962), Damir Uzunović (1965) i Mirsad Sijarić (1970).

Noviju bošnjačku prozu karakterizira znatna žanrovska i tematska raznovrsnost te različite inovacije u
oblikovanju djela, a s protokom vremena sve je veću prevagu odnosio roman, kao najreprezentativnija
književna vrsta modernoga doba. U pripovijetki je uočljivo proširenje raspona i s obzirom na teme i s
obzirom na književni postupak: od pripovjedaka s ratnom i poratnom tematikom u socrealističkoj maniri
do moderno oblikovanih proza s tematikom iz savremenog života. Glavni predstavnici: Meša Selimović
(1910-l982), najprije pisac proza s ratnom i savremenom tematikom, a poslije romanopisac koji se
posredstvom vraćanja u prošlost bavi zapravo zapitanostima savremenog čovjeka, osobito u složenom
odnosu pobunjenog pojedinca prema instituciji vlasti i sl. (zbirke priča Uvrijeđeni čovjek, Magla i
mjesečina, romani Tišine, Derviš i smrt, Tvrđava i dr.); Alija Nametak, koji je u razuđenom
pripovjedačkom opusu nastavio predratnu liniju dokumentarnog prikaza narodnog života, posebno
zanimljivom u jezičkom sloju i živopisnoj lokalnoj boji, sa osobenim, reskim humorom (Ramazanske
priče, Trava zaboravka, Tuturuza i Šeh Meco); Rasim Filipović, pisac romana sa savremenom tematikom,
izrazitije zaokupljen ženskim likovima (Glumica, Doviđenja smrti, Ničija); Skender Kulenović, koji
proširuje tematski raspon proze koja književno svjedoči o drami društvenog raslojavanja u bošnjačkoj
narodnoj zajednici u austrougarskom te u razdoblju između dva svjetska rata (zbirka priča Divanhana,
roman Ponornica); Ćamil Sijarić (1913-1989), pripovjedač u čijim je prozama zamjetljiv utjecaj usmenog
pripovijedanja, okrenut u jednom dijelu opusa zavičajnim temama iz bošnjačkog sela u Sandžaku, a u
drugom povijesnim temama (zbirke priča Ram-Bulja, Naša snaha i mi momci i dr.; romani Bihorci, Kuću
kućom čine lastavice, Konak i dr.); Derviš Sušić (1925-1990), čije pripovijetke odlikuje dramatska linija
fabuliranja; u romanima sa ratnom tematikom okrenut je humornom viđenju ljudi i prilika, a u romanima
s tematikom iz osmanskog razdoblja bošnjačke povijesti zabavljen je položajem pojedinca u složenim
historijskim okolnostima (zbirke priča Jabučani, Pobune; romani Ja, Danilo, Uhode, Hodža-Strah i dr.);
Alija Isaković (1932-l997), prozaist zaokupljen ispitivanjem svijesti savremenog čovjeka u složenom
odnosu prema duhovnom naslijeđu (zbirke priča Semafor, Taj čovjek; romani Sunce o desno rame,
Pobuna materije); Muhamed Kondžić (1932-1996), pripovjedač koji je u pričama i romanima upečatljivo
progovorio o dramatičnom položaju savremenog čovjeka, vraćajući se u okruženje osmanskog razdoblja
prošlosti Bosne, slično Selimoviću i Sušiću (romani Noć nema svjedoka, Silicijum front, Žive muke); Sead
Fetahagić (1935), zastupnik moderne egzistencijalističke proze u bošnjačkoj književnosti (zbirke priča
Četvrtak poslije petka, Go čovjek na krečnjaku); Nedžad Ibrišimović (1940), pripovjedač i romanopisac
koji je postupkom "toka svijesti" uspješno ponirao u zamršene slojeve bošnjačkog naslijeđa u sferi
pojedinačnog i porodičnog (romani Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, zbirke priča Kuća zatvorenih vrata,
Nakaza i vila i dr.); Bisera Alikadić (1939), prvi romanopisac među Bošnjakinjama, čije proze sa
tematikom iz savremenog života imaju nerijetko autobiografsku potku (romani Larva i Krug); Jasmina
Musabegović (1941), koja u moderno intoniranim prozama književno svjedoči o razdoblju za vrijeme i
nakon završetka Drugog svjetskog rata iz perspektive bošnjačke porodice (zbirka proze Snopis, romani
Skretnice i Most); Irfan Horozović (1947), pripovjedač i romanopisac sa sklonošću za fantastično u lirsko
intoniranim prozama s temama iz bošnjačke prošlosti, ali i dramatične sadašnjosti (zbirke proza Talhe ili
Šedrvanski vrt, Karta vremena, Prognani grad i dr.; romani Kalfa, Sličan čovjek, Berlinski nepoznati
prolaznik i dr.); Dževad Karahasan (1953), zastupnik "akademske proze" u bošnjačkoj književnosti, sa
znatnim prodorom esejističke građe u pripovjedačko i romaneskno tkivo (zbirka priča Kraljevske
legende, romani Istočni diwan i Šahrijarov prsten). Ostali predstavnici: Zaim Topčić (1920-1990), Husein
Bašić (1938), Bajram Redžepagić (1939), Iso Kalač (1939), Nijaz Alispahić (1940), Melika Salihbeg Bosnawi
(1945), Safeta Obhođaš (1951), Murat Baltić (1952), Zlatko Topčić (1955), Fatima Muminović (1956).
Drama u ovom razdoblju, uz nastavak linije "drame u užem smislu" iz prethodnog razdoblja i komedije,
dobija nove podvrste: radiodramu i televizijsku dramu. Dramu u užem smislu najuspješnije nastavljaju
Skender Kulenović (Svjetlo na drugom spratu, Djelidba) i Alija Isaković (To, Generalijum, Hasanaginica ),
dok komediografsku liniju, jasno izraženu i u austrougarskom i u razdoblju između dva svjetska rata,
najuvjerljivije slijedi Fadil Hadžić (1922), pisac brojnih, društveno angažiranih komedija (Političko
vjenčanje, Državni lopov, Čovjek na položaju i dr.). Najreprezentativniji predstavnici putopisa u ovom
razdoblju bošnjačke književnosti su Zuko Džumhur (1920-1989) i Alija Isaković. Humorističko-satirički
intoniranu prozu najuspješnije je u savremenom razdoblju njegovao Enver Enko Mehmedbašić (1935).
Književnom historijom i književnom kritikom najintenzivnije su se bavili Salko Nazečić (1904-1970),
Midhat Šamić (1907-1990), Midhat Begić (191l-1983), Muhsin Rizvić (1930-1994), Lamija
Hadžiosmanović (1931), Đenana Buturović (1934), Hanifa Kapidžić-Osmanagić (1935), Hatidža Krnjević
(1936), Kasim Prohić (1937-1984), Fehim Nametak (1944), Amir Ljubović (1945) i Enes Duraković (1947).