SVEUČILIŠTE U SPLITU

UMJETNIČKA AKADEMIJA

ODJEL ZA GLAZBENU UMJETNOST

SEMINARSKI RAD

JOHANN SEBASTIAN BACH

Anđela Bodrožić

Naziv odsjeka: Glazbena teorija

Predmet: Povijest glazbe 2

Profesor: Mirko Jankov

SPLIT, 2020.
Sadržaj
UVOD ............................................................................................................................................................ 3
1. BAROK ....................................................................................................................................................... 4
2. OSNOVNE INFORMACIJE O SKLADATELJU ................................................................................................... 4
3. LŰNEBURG................................................................................................................................................. 4
4. ARNSTADT ................................................................................................................................................. 5
5. MŰHLHAUSEN ........................................................................................................................................... 6
6. WEIMAR .................................................................................................................................................... 6
7. CÖTHEN ..................................................................................................................................................... 7
8. LEIPZIG ...................................................................................................................................................... 7
9. KANTATE.................................................................................................................................................... 8
10. ORATORIJI I PASIJE ................................................................................................................................... 9
11. MOTETI I MISE ....................................................................................................................................... 10
12. GLAZBA ZA ORGULJE .............................................................................................................................. 11
13. KLAVIRSKE SKLADBE ............................................................................................................................... 12
14. KOMORNA DJELA ................................................................................................................................... 13
15. ORKESTRALNA DJELA ............................................................................................................................. 13
16. BWV SUSTAV ......................................................................................................................................... 14
ZAKLJUČAK: ................................................................................................................................................. 15
LITERATURA:................................................................................................................................................ 16

2
UVOD

U svom seminarskom radu osvrnuti ću se na Bachov život i na njegov bogati skladateljski

život. Kratko ću opisati period u kojem je stvarao te neke od osnovnih karakteristika. Potom ću se
osvrnuti na njegove životne puteve koji su ga često vodili iz grada u grad. Dakako, osvrnuti ću se i
na najvažnije događaje koji su mu obilježili stanovanje u svakom pojedinom gradu. Nakon toga,
osvrnuti ću se na same skladbe, a najpoznatije od njih ću detaljnije istaknuti te pokušati iznijeti što
vjerodostojnije informacije o njima.

3
1. BAROK

Barok (franc. i engl. baroque, njem. Barock, rus. barokko, tal. i španj. barroco), stilsko-
povijesni i periodizacijski termin u povijesti likovnih umjetnosti, glazbe i književnosti. Kao pojam i
termin prenesen iz povijesti likovnih umjetnosti, barok na području glazbe označava doba približno
od 1600. do 1750. U starijoj povijesti glazbe još se naziva razdobljem generalbasa i koncertirajućeg
stila. Glazbu baroka karakterizira postojanje neprekinute linije basovskoga registra (basso continuo)
s implicitnom harmonijom, što ga izvode trzalačka i gudačka glazbala, te glazbala s tipkama,
pojedinačno ili u ansamblu, nad kojom se, često improvizirajući i s mnogo ukrasa, kreću
koncertantne dionice solističkih glazbala ili glasova. Dok je narodna glazba baroka nezabilježena i
izgubljena, povijest umjetničke glazbe viših slojeva dobro dokumentira njezino izvođenje u raznim
društvenim kontekstima na aristokratskim dvorovima i bogatim građanskim priredbama, u crkvama,
gradovima i opernim kazalištima. U europskoj glazbi to je razdoblje polifone ( instrumentalne i
vokalne ) glazbe, obilježene kićenošću i kontrastima te razvojem harmonijskog sloga.

2. OSNOVNE INFORMACIJE O SKLADATELJU

Johann Sebastian Bach rodio se 21. ožujka 1685. godine u Eisenachu ( srednja Njemačka ) u
poznatoj glazbenoj obitelji. Rano je ostao bez roditelja, te je studij violine, započet s ocem, nastavio
sa bratom Johannom Christophom, izvrsnim orguljašem, skladateljem i improvizatorom na
glazbalima s tipkama. Osim violine, brat Johann Christoph podučavao ga je orgulje, čembalo i
tehnike prepisivanja nota. Upravo prepisivanjem djela velikih majstora, upoznao je velika djela
istaknutih francuskih, talijanskih, njemačkih i austrijskih skladatelja, te je time ušao u bit njihove
umjetnosti i otkrio tajne njihovih stvaranja.

3. LŰNEBURG

Prema školskom registru, Bach je napustio Ohrdruf 'ob defectum hospitiorum', te se

1700.godine uputio u Lüneburg kao zborist-stipendist Michaelisschule. Bach je primljen zbog svog

4
neobično finog glasa, međutim ubrzo se „slomio“, te je osam dana pričao i pjevao u oktavama. Bez
obzira je li nakon toga mogao pjevati ili ne, a i sa činjenicom da je u školi manjkalo instrumentalista,
Bach se učinio i više nego pogodnim da bude pratnja zboru ili gudački svirač. Bachove studije u
školi su prigrlile ortodoksni luteranizam, logiku, retoriku, latinski i grčki jezik, aritmetiku, povijest,
geografiju, njemačku poeziju, fiziku, heraldiku i rodoslovlje. Kantor je bio August Braun čije su
skladbe nestale, a ako ga je Braun dobro podučio Bach je sigurno dobro naučio glazbu koju je morao
izvoditi, ali njegovi su glavni interesi vjerojatno ležali izvan škole. U Johannishkircheu orguljaš je
bio Georg Böhm (1661–1733) za kojeg se većina slaže da je imao utjecaja na Bacha. Tvrdi se da
orguljaš iz Johanniskirchea nije bio dostupan učenjaku iz Michaelisschulea, jer dva zbora nisu bila u
dobrim odnosima i da je Bachovo poznavanje Böhmove glazbe moralo doći kasnije, preko J.G.
Walthera ( glazbenog teoretičara, orguljaša, skladatelja i leksikografa ), ali Emanuel Bach je pismeno
izjavio da je njegov otac proučavao Böhmovu glazbu, a u bilješci kod Forkela1 pokazuje da mu je
prva misao bila reći, da je Böhm bio učitelj njegovog oca. Ovo podupire i činjenica da je Bach
imenovao Böhma svojim „sjevernim agentom“ za prodaju Partita br. 2 i 3. To znači da su Bach i
Böhm bili i više nego u dobrim odnosima. Datum Bachovog odlaska iz Lüneburga nije poznat, ali
možemo pretpostaviti da je završio školovanje nakon 2 godine, te školu napustio na Uskrs 1702.
godine. Sljedeće što se zna je to da se Bach natjecao za mjesto orguljaša u Sangerhausenu, ali na
mjesto orguljaša došao je J. A. Kobelius 2. Sa 18 godina stupio je 1703. godine kao violinist u kapelu
weimarskog kneza.

4. ARNSTADT

Nakon Weimara, Bach odlazi u Arnstadt, gdje je upravo on prvi imao priliku svirati na novo
izgrađenim orguljama. U kolovozu 1703. godine, crkveni odbor imenuje Bacha orguljašem nove
crkve u Arnstadtu. Bach nije bio u prilici da barata sa složenom glazbom u Arnstadtu te su njegovu
orguljsku pratnju korala smatrali presloženom za potrebe vjernika tijekom bogoslužja. Također,
suradnja između studenata i Bacha nije bila najbolja. Tijekom posjeta Lübecku, vjerojatno je posjetio

1
Johann Nikolaus Forkel ( 22.2.1749. – 20.3.1818. ) – njemački muzikolog i skladatelj, napisao prvu znanstvenu
monografiju o J. S. Bachu.
2
Johann Augustin Kobelius ( 21.2.1674. – 17. 8. 1731. ) – njemački barokni skladatelj, te kapelnik na dvoru Saxe-
Weissenfels

5
i večernje sakralne koncerte u crkvi sv. Jakova, koje je organizirao Dietrich Buxtehude 3. Sama
činjenica da se Bach pješice morao uputiti u drugi grad kako bi čuo Buxtehudeov koncert nam govori
koliko je živio za glazbu te koliko je bio predan onome što radi.

5. MŰHLHAUSEN

U ljeto 1707. Bach odlazi iz Arnstadta u Mühlhausen, gdje preuzima mjesto orguljaša u crkvi
sv. Blaža. Nedugo nakon, Bach je izradio plan popravka i proširenja tadašnjih orgulja u crkvi te se
prvi put oženio sa svojom dalekom rođakinjom Marijom Barbarom Bach. U Mühlhausenu je proveo
nešto više od godinu dana te je upravo ondje napisao svoje prve kantate te brojne skladbe za gradsko
vijeće. Pretpostavlja da su Toccata i fuga u d-molu, Preludij i fuga u D-duru te Passacaglia u c-
molu, mogle nastati upravo za vrijeme njegovog boravka u Mühlhausenu.

6. WEIMAR

Godine 1708. vraća se u Weimar ( već je jednom bio, ali jako kratko vrijeme ), preuzima
mjesto dvorskog orguljaša, čembalista, skladatelja i orkestralnog glazbenika. 1714. imenovan je
koncertnim majstorom weimarskog orkestra, što znači da je morao biti i izvrstan violinist. U
Weimaru je proučavao talijanske majstore, među ostalim i Vivaldijeve skladbe ( poznato je da je
njegove violinske koncerte priređivao za čembalo i orgulje ). Talijanska umjetnost je u određenom
smislu preobrazila i njegovu vlastitu, umjesto barokne bujnosti, mjesto ustupa nešto jednostavnijim
koncepcijama i rješenjima. Upravo u Weimaru nastale su neke od najljepših Bachovih kantata i
skladbi za orgulje. Njegovo skladanje u tom vremenu je bilo okrenuto prema duhovnoj glazbi, jer je
to tražila njegova služba, a i općenito skladanje je kod njega redovito ovisilo o zahtjevima koje su za
njega postavljali njegovi poslodavci. Radeći na dvoru Wilhelma Ernsta4 nastala su neka od njegovih
najznamenitijih djela: Šest Brandeburških koncerata, prva knjiga zbirke Dobro ugođeni glasovir (
Das wohltemperierte Clavier ) i Mala knjiga skladbi za orgulje ( Orgelbüchlein ). 1. prosinca 1716.
umro je Johann Samuel Drese, glazbeni voditelj u Weimaru. Potom ga je naslijedio njegov sin, koji

3
Dieterich Buxtehude (vjerojatno Helsingborg, 1637. - Lübeck, 9. svibnja 1707.), njemačko-danski orguljaš i visoko
cijenjen skladatelj baroknog perioda.
4
Wilhelm Ernst od Sahsen – Weimar ( 1662. – 1728. ) – jedan od najvažnijih plemića pokrajine Thüringije.

6
je poprilično bio nikakav, što se vjerojatno nije svidjelo Bachu te je to vjerojatno bio razlog njegovog
preseljenja u Cöthen.

7. CÖTHEN

Godine 1717. preselio se u Cöthen gdje od njega traže komorna djela i djela za čembalo, koja
pretežno piše u didaktičke svrhe, također, tu nastaju mnoge suite, violinske sonate te mnoge
klavirske skladbe. Tamo se kao glazbeni voditelj uglavnom bavio komornom i orkestralnom
glazbom. Jedan od dokaza da je Bach u Cöthenu bio jako cijenjen govore i podaci da je samo jedan
dvorski dužnosnik plaćen više od Bacha. Predpostavlja se da su u Cöthenu završeni Brandeburški
koncerti. U želji da upozna Händela, Bach je jednom prilikom otišao u Halle, ali je Händel dan
ranije napustio grad te se tako dva najveća glazbenika tog vremena nisu nikad upoznala. Boraveći u
Cöthenu Bach je izgubio svoju prvu suprugu te se oženio po drugi put Annom Magdalenom Wilken,
profesionalnom pjevačicom. Osim smrti njegove prve supruge, prve četiri godine u Cöthenu bile su
vjerojatno najsretnije Bachove životne dobi. Bio je u najboljim odnosima s princom, a 1730. Bach je
rekao da je očekivao da će ondje završiti svoje dane, što se na kraju ipak nije dogodilo.

8. LEIPZIG

Godine 1723. Bach prelazi u Leipzig, gdje ostaje do svoje smrti. U Leipzigu je dobio mjesto
kantora5 u crkvi sv. Tome, naslijedivši tako Johanna Kuhnaua 6. Bach je zasigurno uživao najviši
glazbenički status u gradu, kao kantor morao je biti vješt u sviranju na orguljama, čembalu i violini
te poznavati mehanizam orgulja. Dalje, morao je sudjelovati u pogrebima, pripremati raznorazne
crkvene glazbene priredbe, pratiti nedjeljno bogoslužje s neprestanim obnavljanjem programa,
podučavati darovite gimnazijske učenike u pjevanju, orguljama i volini te održavati pokuse sa
crkvenim zborom i orkestrom. Obnašajući te dužnosti svakodnevno punih dvadeset i sedam godina,
gotovo je ne moguće vjerovati da mu je upravo to razdoblje iznjedrilo niz najpoznatijih dijela: šest
grandioznih ciklusa kantata, pasiju po Mateju ( Matthäuspassion BWV 244 ), pasiju po Ivanu (

5
Naziv kantora davao se crkvenim zborovođama i učiteljima u crkvenoj školi pjevanja.
6
Johann Kuhnau ( 6. travnja 1660. - 5. lipnja 1722.), prije svega poznat kao skladatelj, ali je bio aktivan i kao
romanopisac, prevoditelj, pravnik i glazbeni teoretičar. Službu kantora u crkvi sv. Tome obavljao je dvadeset i jednu
godinu.

7
Johannespassion BWV 245 ), dvije knjige sa 48 preludija i fuga za čembalo u svim durskim i
molskim tonalitetima ( Das Wohltemperierte Clavier ), Clavier – Űbung ( zbirku koja sadrži šest
partita, Varijacije Goldber BWV 988, Talijanski koncert BWV 971 i Francusku uvertiru BWV 831 ),
Umjetnost fuge ( Die Kunst der Fuge BWV 1080 ) i Glazbenu žrtvu ( Das Musikalische Opfer BWV
1079 ). Godine 1737. Fridrih Veliki pozvao je Bacha u svoj dvorac u Postdamu. Poziv mu je uputio
preko njegova sina Carla Philippa Emanuela koji je tada bio čembalist na dvoru. Frederick Veliki
jedan od najmuzikalnijih vladara u povijesti Europe, dao je Bachu temu za improviziranje te je Bach
na toj karakterističnoj temi izradio niz skladbi ( fantazije, kanone, fuge, sonate za flautu, violu i
continuo ) koje je izdao i posvetio Fredericku Velikom pod zajedničkim nazivom Glazbena žrtva (
Das musikalische Opfer ).

9. KANTATE

Kantata je u protestantskom bogoslužju važan dio.7 Oko dvije petine Bachovih crkvenih
kantata smatra se izgubljenima, sačuvano ih je oko 300, a od svjetovnih kantata više ih je izgubljeno
nego li sačuvano. Najranije preživjele kantate, datiraju iz Mühlhausena i možda čak iz Arnstadta; oni
uključuju - br.150, 131, 106 i 196. Najbolje, po obliku i sadržaju, su brojevi 106 i 71. Rani vokalni
radovi gotovo bez iznimke pripadaju kategoriji „orguljaške glazbe“, to jest djela koja su sastavljena
za posebne prigode, to nisu kantate koje su se izvodile na nedjeljnim bogoslužjima i blagdanima.
Njihovi su tekstovi uglavnom preuzeti iz Biblije ili iz zbornika; slobodno zamišljena poezija rijetka
je (pronađena je samo u br.71, 106 i 150). Glazbeno se sastoje od niza različitih formalnih tipova -
koncerta, moteta, arije i zbora - prilagođenih i kombiniranih u skladu s skladateljevom svrhom. Bach
ih nije nazvao kantatama: u pravilu je rezervirao taj izraz za solo kantatu talijanskog tipa (poput br.
1111 i 212), nazivajući svoju svetu kantatu "Koncertom", a u ranijim djelima "Motetto", ponekad i
"Dialogus" '(ovisno o tekstu) ili jednostavno „Glazba“. Bachove rane kantate razlikuju se od
njegovih srednjovjekovnih prethodnika, s kojima je zasigurno bio upoznat tijekom svog odrastanja.
Kantatama je davao naziv prema prvim riječima vokalne točke. Jedne od najpoznatijih Bachovih
kantata su: Ich hatte viel Bekümmernis iz 1714., ( prvi dio govori o ljudskim brigama, patnjama,
stradanjima i tuzi; ali tek propovijed koja se umeće između prvog i drugog dijela objašnjava
promjenu raspoloženja, iz kojeg zrači utjeha, povjerenja i nada ), Ein´ feste Burg ist unser Gott ( tzv.

7
U glavnom bogoslužju zbor je izvodio osim kantate još i jedan motet, pa tzv. „protestantsku misu“ ( sastojala se samo
iz stavaka Kyrie i Gloria ) i više himni.

8
Reformacijska kantata – napisana je vjerojatno 1724. – nosi herojsko-epska obilježja, naslov joj u
prijevodu znači „Naš Bog je čvrsta tvrđava“, nazvana je „Marseljezom XVI. stoljeća“. U to vrijeme
napjev je pokretao narodne mase u pravedan boj za obrnu i ostvarenje njihovih prava koja su im
vlastodršci oduzeli ), od svjetovnih kantata među poznatijima je „Mer hahn en neue Oberkeet“ ( tzv.
Seljačka kantata iz 1742., donosi prizore sa sela, a glazba ima narodni prizvuk, mjestimice se čuju
izvorni narodni napjevi iz Njemačke, Poljske i Španjolske ) i Schweit stille, plaudert nicht ( tzv.
Kantata o kavi iz 1732., u kojoj iznosi smiješna zbivanja u vezi s uživanjem kave koja je tada u to
vrijeme u Europi oduševljavala prve pristaše tog opojnog napitka ). Još neke od poznatijih Bachovih
kantata su: Gottes Zeit ist die allerveste Zeit ( nazvana i Actus tragicus ), Bleib´ bei uns, denn es will
Abend werden, Wer weiss wie nahe mein Ende, Liebster Gott, wann werde ich sterben, Ich habe
genug, O Ewigkeit, du Donnerwort, Ach, wie flüchtig, ach wie nichtig, Komm du süsse Todesstunde i
dr.

10. ORATORIJI I PASIJE

Bach je napisao dva oratorija, Božićni i Uskršnji, a oba su napisana oko 1734. Zanimljivo je
da je „Božićni oratorij“ ciklus od šest kantata namijenjenim božićnim danima. Glazba u oratoriju je
jednostavna, ljupka, ispunjena pristupačnim glazbenim mislima te samim time pristupačna svima.
Također, oratorij sadrži posuđenu građu iz drugih Bachovih skladbi, oko jedne trećine. Od pet
napisanih pasija, sačuvane su dvije, ona po Mateju i po Ivanu, od „Pasije po Marku“ sačuvan je
samo tekst. „Pasija po Ivanu“ sadrži 68, a „Pasija po Mateju“ 78 točaka. „Pasija po Ivanu“,
Bachovo je prvo veliko vokalno djelo, ali mnogi smatraju da nije dovoljno objedinjeno djelo. Za
razliku od ostalih dijela, „Pasija po Ivanu“ je doživjela mnogobrojne promjene tijekom svojih
izvođenja. U drugoj verziji Bach je ponešto izmijenio dio namijenjen zboru dodavši pokrete
temeljene na cantus firmusu, u trećoj verziji dodane su nova arija i simfonija ( koje su na kraju
izgubljene ), da bi se konačno u četvrtoj verziji vratio u nešto mnogo bliže izvornom obliku. „Pasija
po Mateju“ manje je složena, iako ne i posve jednostavna. Smatra se da je prvi put izvedena na
Veliki Petak 1729. godine u crkvi sv. Tome. „Pasija po Mateju“ mnogo je unificiranije djelo od
„Pasije po Ivanu“, za što je glavni razlog njegova upotreba Picanderovog8 teksta. Veći tekstualni i
glazbeni razmjeri omogućavaju više prostora za arije i „madrigalne“ komade u kojima je spajanje

8
Christian Friedrich Henrici (14. siječnja 1700. - 10. svibnja 1764.), bio je njemački pjesnik i libretist za mnoge kantate
koje je Johann Sebastian Bach napravio u Leipzigu.

9
ariosa s arijama posebno karakteristično svojstvo. Cjelokupna ciklička tvorba djela (od međusobnog
povezivanja zbora, tonalne organizacije i parnih stavaka) je u nekim aspektima izraženija nego u
„Pasiji po Ivanu“. Tekst u Bachovim pasijama svakako je bogatiji nego u onih iz prijašnjeg doba te
su se počeli uvrštavati novi ulomci o potresnim biblijskim zbivanjima. Najčešće su se ti odlomci
oblikovali kao solističke arije, a na mjestima su se dodavale i tradicionalne koralne melodije
sadržajno povezane za Kristove patnje, koje su se redovito obrađivale za zbor. U strukturi djela dviju
pasija susreću se već poznati elementi Bachove vokalne glazbe ( recitativ, zborni koral, arije i ariosa,
orkestar; koji bitno sudjeluje u stjecanju općeg dojma ). Ne osporiva je činjenica da su oba dvije
pasije bez sumnje velika i djela. Ipak, mnogi se slažu da je „Pasija po Mateju“ dublja, grandioznija,
duboko humana te da je ona još više usredotočena na središnju temu, na Kristove patnje i stradanja.

11. MOTETI I MISE

U Bachovo doba moteti su se pjevali samo u posebnim prilikama. Bach je napisao više
moteta od kojih je šest sačuvano. Bachovi tekstovi moteta, slijedeći tradiciju, temelje se na
biblijskim citatima i koralima. To su prilično opsežni skladbe, a četiri su pisane za dvostruki zbor.
Moguć je slučaj da su se koristili i instrumenti poput orgulja, čembala, lutnja, violina, violončela, i
fagota koji su udvajali vokalne dionice. Colla parte9 pratnja bila je potrebna samo ponekad. Među
motetima vjerojatno je najpoznatiji „Jesu meine Freude“. BWV 227, napisan je u e molu, naslovljen
je nakon luteranske himne " Jesu, meine Freude ", s poezijom Johanna Francka i zborskom
melodijom Johanna Crügera. „Magnificat“10 je pisan za soliste, peteroglasni zbor i orkestar. Tekst je
uzet iz prvog poglavlja Evanđelja po Luki te donosi riječi što ih Marija, Isusova majka izgovara pred
svojom sestričnom Elizabetom. Marija slavi Boga, njegovu moć i dobrotu. U partituri se mogu naći i
dijelovi tradicionalnih plesova ( gavote, menueta, siciliana, sarabande ). „Magnificat“ je i prije
Bacha inspirirao mnoge glazbenike ( Palestrina, Lasso, Schütz ), ali Bach je jedini od od Magnificata
načinio djelo opsežnih dimenzija. Bach je za svoga života napisao 5 „latinskih misa“. Četiri kratke
mise ( u F-duru, A-duru, g-molu i G-duru ) te najznačajniju veliku i veoma opsežnu „Misu u h-molu
za soliste, zbor i orkestar“ ( na njemačkom jeziku poznata i kao „Die hohe Messe“ ). Iako svečana
misa, ona se ne izvodi, niti se može izvoditi kao pratnja misnom obredu jer je predugačka. Sastoji se

9
U glazbenoj partituri Colla Parte upućuje glazbenike benda ili orkestra da sviraju na način i tempo izvođača koji je
solist. Kao primjer, Johann Sebastian Bach napisao je djela koja je na njemačkom jeziku nazvao moteti za zbor i basso
continuo, s instrumentima koji sviraju Colla Parte.
10
„Magnificat“ je prva riječ iz rečenice „Magnificat anima mea Dominum“ ( Veliča duša moja Gospoda ).

10
čak od dvadeseti četiri točke, od čega je 15 zbornih, a ostalo su arije kojih ima šest i tri dvopjeva.
Također, sva glazba nije izvorna te je dosta preuzeto iz postojećih kantata. Jedna od najpoznatijih
točaka je „Crucifixus“ iz Creda u kojem se vidi primjer upotrebe ostinatnoga kromatskog basa koji
je uzet iz prvog zbornog nastupa u kantati br. 12, „Weinen, klagen“. Cijela glazba usko je povezana s
tekstom te se kreće u okviru vjerske kontemplacije. Na jednoj strani prevladavaju raspoloženja boli,
stradanja, brige ( Kyrie, Qui tollis iz Glorie, Incarnatus i Crucifixtus iz Creda ), u tim stavcima
prevladavaju molski tonaliteti, melodija je usporena, a orkestar je pretežno povučen. Druga strana
skladbe potpuna je suprotnost prvoj, u njoj prevladavaju svjetlo, radost i polet. Samim time
prevladavaju durski tonaliteti, a melodije su energične. Kako bi dodao još specifičnih obilježja
rimokatoličke tradicije uključio je i neke gregorijanske napjeve. No ipak u pojedinim stavcima osjeća
se njegova pripadnost protestantizmu. Zbog toga mnogi smatraju da se u misi u h-molu pored njezine
goleme umjetničke vrijednosti, osjeća neujednačenost u obradi misnog teksta.

12. GLAZBA ZA ORGULJE

Bach je skladao znatan broj skladbi za orgulje. Poznato je da su ga kao skladatelja orgulje
privukle prije nego li drugi instrumenti i ljudski glasovi. Još kao mladić propješačio je kilometre i
kilometre kako bi mogao slušati tadašnje poznate orguljaše poput Reinkena i Buxtehudea.
Upoznajući Vivaldijeve violinske koncerte, desetak ih je preradio za orgulje i za čembalo. Pišući
fuge uzimao je teme i od drugih, poglavito talijanskih skladatelja ( Corelli, Legerenzi ). U Bachovom
stvaranju orgulje su osebujan mosti između vokalnih i instrumentalnih dijela: Bachove mnogobrojne
obrade protestantskih korala za orgulje povezuju njegovo instrumentalno stvaranje s duhovnim
kantatama i pasijama. Napisao je više od 150 razrađenih obrada koralnih melodija, od kojih se velik
broj nalazi u zbirkama koje je autor sam okupio. Bachovo djelo „Orgelbüchlein“ ( „Knjižica za
orgulje“ ), trebala je sadržavati obrade svih koralnih napjeva, ali umjesto 164, Bach je uspio dovršiti
samo 45. Ova zbirka također ima i didaktičko značenje jer joj je svrha da mladom orguljašu pokaže
kako se pišu i izvode koralne predigre, kako se postupa s koralnom melodijom, što donose dionice
koje dodaje skladatelj, kako se može kompozicijski iskoristiti pedal i kako se svladava tehnika
izvođenja složenije pedalne dionice. U koralnim predigrama Bach je majstorski primjenjivao
različite polifone postupke. Primjerice, u predigri „Pojavio se divni dan“ koralnu melodiju koja je u
gornjem glasu, imitira basova dionica u oktavi, a srednji glasovi se punktiraju slobodno uz
zadržavanje osnovne ritamske ćelije, također je karakteristično ornamentiranje već prilično bogate
melodije ( primjerice koral „Kad smo u najvećoj nevolji“ ). Za vrijeme boravka u Leipzigu nastale

11
su tri zbirke korala: „Schüblerovi korali“, „Osamnaest korala“ i „Predigre uz katekizam“ ( poznate
i pod nazivom „orguljska misa“ ). „Passacaglia u c-molu“, vjerojatno je nastala oko 1716. u
Weimaru te se u njoj očituje Bachovo umijeće orguljskog variranja. Passacaglia se sastoji od
dvadeset varijacija poslije kojih slijedi zaključna dvostruka fuga s dvije teme. Neka od ostalih djela
za orgulje su i „Pastorala u F – duru“, u kojoj se Bach na neki način približio ugođaju finala
Corellijeva Božićnog koncerta; šest koncerata koji su zapravo transkripcije većinom Vivaldijevih
violinskih koncerata; šest sonata koje je pisao za poduku svog Wilhelma Friedemanna ( u početku su
sonate bile namijenjene čembalu s dva manuala i pedalom, ali ih je poslije prenamijenio u orguljske
skladbe ). U skupinu tih djela pripadaju i brojne fuge, kojima prethode preludiji, fantazije i tokate te
idu od „Osam malih preludija i fuga“ do ogromnih tvorevina poput „Fantazije i fuge u g-molu“ ili
„Fuge u C-duru“. Među najpoznatijim svakako su „Toccata i fuga u d-molu“, „Toccata i fuga u D-
duru“ te „Preludij i fuga u a-molu“. Bach je obogatio i tehniku izvođenja na klaviru i orguljama.
Poznato je i njegov prstomet koji je bio poprilično drukčiji od prstometa kojih se u tim vremenima
glazbenici pridržavali. Glavna reforma u prstometu sastojala se u tome što je u izvođenju ljestvice
palac morao nastupiti iza intervala od pola stepena.

13. KLAVIRSKE SKLADBE

Posebno mjesto u Bachovom stvaralaštvu zauzimaju i klavirske skladbe ( mali preludiji i

fuge, dvoglasne i troglasne invencije, Francuske suite, Engleske suite, pojedinačne veće ili manje
fuge, preludiji i fuge, fantazije i fuge, toccate ). Njegovo najveće djelo na području klavirske glazbe
je „Das Wohltemperierte Clavier“ koji ima dva dijela te se u svakom nalaze po dvadeset i četiri
preludija i fuge u svim tonalitetima dura i mola. Prvi svezak je stilski ujednačeniji od drugoga koji
sadrži skladbe iz različitih razdoblja Bachova stvaralaštva. Preludiji su obično nosioci tipične
barokne motoričnosti, neprekidnog razvijanja melodičkog obrasca ili ritmičke formule te su po
ugođaju bliski suitnim, plesnim ritmovima, a katkad unosi i duboku osjećajnost obavijenu bolnim
lirizmom, također, u mnogim se preludijima primjećuje da su bili pripremljeni i kao didaktički zadaci
te ih se može smatrati etidama. Kod fuge je specifičnost što se temelji na izražajnosti teme, koja se u
punom obliku ili karakterističnim fragmentima javlja kroz čitavo razvijanje polifonog sloga. Ni jedan
skladatelj se ne može mjeriti sa Bachovim majstorskim skladanjem fuga kako instrumentalnih tako i
vokalnih. Bach je za klavir napisao i više pojedinačnih fuga. „Die Kunst der Fuge“, odnosno
„Umjetnost fuge“ ciklus je od četrnaest fuga i četiri kanona ( BWV 1080). Tri suitne zbirke (
Francuske suite, Engleske suite i partite ), imaju po šest suita, odnosno partita. Naslovi za suite ne

12
potječu od Bacha, nego iz činjenice što je Bach u Francuskim suitama, po uzoru francuskih
clavecinista, proširio staru suitnu shemu dodavanjem novih ritmova i stavaka, s druge strane
Engleske suite bile su pisane za nekog engleskog bogataša. Bach se nije ograničavao na već uhodanu
shemu kod suita: allemande – courante – sarabande – gigue, već joj je dodao i druge plesne obrasce (
menute, bourrée, gavota, passepied, loure ), ali i stavke koji nisu plesnog ritma ( preludij, air ). Svaka
engleska suita započinje preludijem, ponegdje se pojavljuje i ugođaju koncertne glazbe ( primjerice u
preludiju u trećoj suiti ). Bachov „Talijanski koncert“ koji je zajedno s „Partitom u h-molu“ uvršten
u drugi svezak zbirke „Clavierübung“, zauzima poseban položaj među Bachovim skladbama kao i u
koncertnoj literaturi. Unatoč njegovu nazivu, u izvedbi ne sudjeluje orkestar već samo čembalo s dva
manuala, ali našao je način da sačuva koncertni značaj skladbe. „Goldberg – varijacije“ koje se
nalaze u četvrtom dijelu knjige „Clavierübung“, arija sa trideset varijacija, poznato je da je to djelo
Bach napisao za svog darovitog učenika Johanna Theophila Goldberga, po narudžbi grofa
Keyeserlinga, kod kojeg je Goldberg bio dvorski glazbenik. Tema djela uzeta je iz dvodijelne
sarabande iz drugog sveska „Klavirske knjižice“, tema je dakle postojala već niz godina, a nije u
potpunosti sigurno da je bila Bachova. Tema se neprekidno, često i kontrapunktički preobražava, ali
bas i harmonijska struktura ostaju sačuvani kroz svih trideset varijacija.

14. KOMORNA DJELA

Budući da je Bach bio i izvrstan violinist, ostavio je popriličan broj djela za violinu i za
violončelo. Tu pripadaju tri sonate i tri partite za violinu – solo, šest suita za violončelo – solo. U
djelima za solo violinu i violončelo često je ostvarivao dojam akordičke i linearne punoće. Od
komornih djela ostavljeno je desetak sonata za violinu i klavir, odnosno continuo, sonate za violinu i
čembalo, tri sonate za violu da gamba i čembalo te sonate za flautu i čembalo.

15. ORKESTRALNA DJELA

Od Bachovih djela za orkestar posebno valja istaknuti četiri suite - uvertire za orkestar, od
kojih su najpoznatije ona u D-duru i h-molu. Iz treće suite u D-duru posebno je popularan stavak
„Air“. Šest Brandeburških koncerata iz 1721. svojevrsni su concerti grossi, koncipirani u punoj
slobodi stvaranja, s izbjegavanjem svake shematizacije. Doduše, u nekima od njih postoji i
concertino, ali sastavljen sasvim osebujno, na način kakav se ne susreće kod concerta grossa

13
talijanskih baroknih majstora. Karakteristična je upotreba puhačkih instrumenata u solističkom
sastavu, dok su pak treći i šesti Brandeburški koncerti pisani samo za gudače. U tim djelima Bach je
većinom preuzeo talijansku trostavačnu formu s polaganim stavkom u sredini. U svakom slučaju
Brandeburški koncerti predstavljaju vrhunce Bachova stvaranja za veće sastave.

16. BWV SUSTAV

Bachove su skladbe organizirane po BWV brojevima, gdje BWV označava Bach-Werke-

Verzeichnis - Katalog Bachovih djela. Taj je katalog 1950. godine sastavio Wolfgang Schmieder, pri
čemu se služio izdanjem „Bachove asocijacije“ (Bach-Gesellschaft-Ausgabe), sveobuhvatnim
izdanjem kompozitorovih djela priređenim između 1850. i 1905. godine. Taj se sustav katkad zove i
Schmiederovim, a staromodni način obilježavanja koristi S iz njegovog inicijala umjesto BWV.
Katalog je organiziran tematski. BWV 1-222: kantate, BWV 225-248: velika zborska djela, BWV
250-524: zborska djela i svjetovne pjesme, BWV 525-748: orguljaška djela, BWV 772-994: druga
klavirska djela, BWV 995-1000: djela za lutnju, BWV 1001-1040: djela komorne glazbe, BWV
1040-1071: orkestralna glazba, BWV 1072-1126: kanoni i fuge.

14
ZAKLJUČAK:

Bachovo veliko znanje o glazbenom repertoaru bilo je presudan faktor koji stoji iza njegove
umjetnosti. Odlično je poznavao vrste i stilove kompozicija svoga vremena, posebno djela njegovih
najvažnijih suvremenika; štoviše, imao je „zdravu“ ideju o prošlosti glazbe koja se protezala sve do
Frescobaldija i Palestrine. Bachova veličina se nije spoznala za vrijeme njegovog života, a nije ni
odmah nakon njegovo smrti. Osim svakodnevnog mukotrpnog posla, imao je i mnogo briga i
nezadovoljstava te je redovito nailazio na nerazumijevanje okoline, najčešće onih koji su bili
nadređeni. Ni ograničeni prihodi, ni napori oko uzdržavanja mnogobrojne obitelji , ni poniženja i
sukobi sa učenicima, nisu mogli spriječiti Bachovo ogromno stvaralaštvo i stvaralački nagon. Gotovo
je nevjerojatno da je njegova smrt zapisana samo u jednim novinama, na grob mu nije postavljen ni
običan znak s imenom, a crkva sv. Tome u kojoj je služio gotovo trideset godina, ni jednom riječju
nije popratila gubitak svog velikog glazbenog službenika. Iako se smatra da je skladateljima poput
Mozarta, Haydna i Beethovena bio veliki uzor u skladanju, njegova se veličina spoznala tek na
prijelazu u XIX. Stoljeće kad je Mendelssohn izveo Pasiju po Mateju 1829. godine. Zanimljivo je da
su do tada veću slavu uživali njegovi sinovi.

Johann Sebastian Bach ostavio je iza sebe više od 1000 različitih djela pripremljenih za različite
izvođače i izvođačke skupine. Neupitan je značaj koji je Bach ostavio u glazbi baroka, ali i izvan
baroka. Svakom djelu je pristupio sa ozbiljnošću i pažnjom što se očitava u svim djelima u kojima
pristupa sa jednakom maštovitošću i bogatstvom izraza.

15
LITERATURA:

Andreis, Josip – Povijest glazbe; knjiga 1, SNL, Zagreb, 1989.

Jankov, Mirko – Povijest glazbe – priručnik za srednje glazbene škole

Mrežna literatura:

https://www.britannica.com/

https://www.enciklopedija.hr/

https://www.oxfordmusiconline.com/

https://www.wikipedia.org/

16