Tin Ujević:Miris ljepote struji u toj kosi

Miris ljepote struji u toj kosi,

njene su usne pune slatke varke,

njene su ruke drhtave i žarke,

ponor i plamen usred oka nosi.

– Ko hladna mana misao me rosi

na njezin pokret, a ko igra barke

sjećanje na te pune zjene jarke

kojima struje iskre i zanosi. –

– Mrzim te oči mračne i duboke,

kunem te noge pred kojima padam,

i altar tijela gdje u prahu ležim;

– božanska ženo, unuko visoke

pramajke Eve, pred tobom sam Adam,

i jer te volim, ja od tebe bježim. –

Tin Ujević:Noću

Mnoge misli struje noću,

rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima

u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah

leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!
Dragutin Domjanić:Htio bih
Nikola Šop:Kišobran

a znam čovjeka osamljenog k’o i ja,

koji korača samotno kroz ovaj dan,

koji i poslije kiše kad sunce opet sija

i dalje nosi razapet svoj kišobran.

Ja bih mu tada priš’o i rek’o: O, čovječe,

što ti je, kuda ćeš i gdje je tvoj stan?

Gle, kako je svud vedro, sunce sija i peče!

Sklopi, sklopi svoj veliki, crni kišobran.

Al’ zašutim i pođem za njim po svijetlom danu.

Zastaju prolaznici i tajno mu se smiju.

A ja začuh kako po njegovom teškom kišobranu

nešto šušti, davne, mrzle kiše liju.

Ja idem za njim, tamnu mu pratim sjenu.

Korak mu slušam i stari njegov štap.

I osjetih, i meni nešto pada po ramenu.

Bolova davnih olovna kap, po kap.

Već kiši i uveli vijenci po mom šeširu šušte.

Već lije, lije i ja ubrzavam hod.

Mlazevima sve težim bolovi davni pljušte.

Pod njima već se slomio šešira mog obod.

Sa mene se cijedi, a onaj čovjek neznani

mirno pod kišobranom korača u svoj stan.

Pljušti s mene, o, gdje su mi vedri dani?

Pljušti, pljušti, gdje je moj kišobran?

Vladimir Nazor:Galeb

Lebdeć svrh mokrih dubina,

Od zore, tiho, polako.

U krug se pomiče tako

Između dviju modrina.

Ne čuje s kitnih planina

Šuštanje procvalih gronja:

S kopna ne osjeća vonja

Kadulje i ružmarina.

On kruži, miran i sam,

Omamljen šumorom vala.

Mirisom alge i soli.

A kad se smrkava dan,

Nosi put neznana žala

Krik neutješive boli.