Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Pedagogija-psihologija

Predmet: Socijalna pedagogija

Profesor: Dr.sc.Alma-Malkić-Aličković,doc.

Asistent: Aid Bulić,ass.

PRIKAZ ČLANKA

Varga, R., & Tokić, I. (2015). „Trebaju li nam sustavan odgoj i

obrazovanje za aktivno slušanje?“. Školski vjesnik; časopis za
pedagoška i školska pitanja,64(4) 647-660.

Student:Irma Đulović

Tuzla,januar,2018
Ovaj članak nam govori o važnosti namjere aktivnog slušanja u nastavnom procesu.
Autor pisajući ovaj članak ističe važnost socijalnih kompetencija za ostvarivanje
uspješnog odgoja. Slušanje je prepoznato kao receptivna komunikacijska vještina.
Cilj aktivnog slušanja je razumjevanje sagovornika. Aktivno slušanje je voljna i
svjesna aktivnost. Nije cilj samo razumijeti verbalnu informaciju nego prepoznati
emocije kod sugovornika i znati ih prepoznati.

Nastava kao komunikacijski proces

Ako nastavu okarakterišemo kao komunikacijski proces onda nam je slušanje

komunikacijska vještina koja je ključna za funkcioniranje u razredu. Ako nam je
odgojni cilj u školi i stvaranje suradničkih odnosa onda i tu doprinosimo našim
komunikacijskim vještinama u šta ubrajamo i aktivno slušanje.

Aktivno slušanje u kurikulumu socijalnih i komunikacijskih kompetencija

Učenik kroz kurikulum stiče razne kompetencije ali kao ništa manje važnu navodimo
i socijalnu kompetenciju.Takav oblik kompetencije stičemo kroz cjeloživotno učenje.
Interakcija sa drugim ljudima zahtjeva komunikaciju na socijalno prihvatljiv način.
Na taj način pokazujemo svoju socijalnu kompetenciju.

U članku se spominje Nacionalni okvirni kurikulum. Taj dokument prepoznaje četiri

komunikacijske vještine unutar jezičnog područja. Odnose se na stvaranje i slanje
obavijesti (produktivne vještine) i primanje obavijesti (receptivne vještine).

Autor članka navodi da u produktivne komunikacijske vještine ubrajamo pisanje i

govorenje a u receptivne komunikacijske vještine spadaju čitanje i slušanje.
Komunikacijske vještine su zastupljene u nastavnom procesu. Možemo ih uočiti u
ishodima koji imaju formulaciju „Učenici će..“. Takvi ishodi su vezani za slušanje
književno-umjetničkih i neknjiževnih tekstova ali i onih koji se mogu povezati sa
slušanjem.

U članku se navodi da ishodi slušanja mogu biti: slušanje iz potrebe,zadovoljstva i sa

zanimanjem. Ti ishodi zavise od dobi djece ali i o vrsti srednjoškolskog obrazovanja.

Istraživanja odgojno-obrazovnog značaja aktivnog slušanja

Aktivno slušanje je veoma bitna komunikacijska vještina. Zapravo je nemoguće
nekomunicirati. Poruka se prenosi čak i kada je ne iskažemo verbalnim putem.
U svakoj komunikaciji je prisutno i samoočitavanje drugim riječima poruka uvijek
govori i o sugovornikovom stanju svijesti. Zato je bitno da kod aktivnog slušanja i
onog ko ga primjenjuje bitno da ima dovoljno mentalnog napora da sugovornika
razumije bez da nameće svoje mišljenje ili svoje probleme.
Vještina aktivnog slušanja se posmatra kroz senzornu i kognitivnu razinu. Senzorna
razina se odnosi na pasivno slušanje gdje čujemo sugovornika ali ne pokazujemo
razumjevanje niti smo kognitivno angažovani.
Aktivnim se slušanjem svjesno odlučujemo kognitivno angažovati a cilj je
uspostavljanje većeg razumijevanja tuđeg stajališta.

Nekoliko osnovnih pretpostavki aktivnog slušanja:

• Slušanje druge strane s empatijom i na način da se odupremo prosuđivanju

druge strane.
• Demonstriranje uvažavanja druge strane tako da potičemo nastavak
konverzacije.
• Povratno davanje kratkog i ohrabrujućeg odgovora koji komunikaciju/ideju
druge strane pomiče korak naprijed.

• U školi je aktivno slušanje prilično zapostavljena vještina zbog toga što se

odnosi na odgojnu sferu školskoga života, koja je podređena obrazovnoj
funkciji škole.

• U članku je spomenut Flandersov protokol analize interakcije koji je pokazao

da je verbalna komunikacija u razredu izrazito nesimetrična, tj. da učitelji
verbalno dominiraju u čak dvije trećine nastavnog sata.

Učenički govor uglavnom nije samoinicijativan već se odnosi na odgovaranje na

postavljena pitanja. Iz toga se može zaključiti da učitelji nisu skloni slušanju učenika,
a posebno ne u slučaju kada se radi o temama koje su učenicima bitne, a nisu nužno
vezane za nastavne sadržaje.
Upravo se u takvim situacijama pronalazi prostor za aktivno slušanje kako bi se
učenicima iskazalo razumijevanje za njihove probleme.
Takvo se stanje se može objasniti brojnim preprekama aktivnom slušanju koje u školi
postoje. Npr.učitelj se često doživljava kao razredni vođa, a od vođe se očekuje da
dominira komunikacijom i da na svako pitanje ima spreman odgovor.

Kao još jednu prepreku autor navodi činjenicu da se šutnja ne tumači kao pokušaj
razumijevanja sugovornika, već kao slaganje, a kod aktivnog slušanja ona znači
isključivo pružanje prilike sugovorniku da se izrazi.
To znači da bi se nekoga aktivno saslušalo, potrebno je osigurati za to pogodne
okolnosti, mjesto i dovoljno vremena. Na to kako netko sluša utječe i njegova
osobnost i temperament, npr. strpljivost kao poželjna osobina.
Kao još jednu poteškoću aktivnom slušanju možemo navesti i činjenicu da se u našoj
kulturi slušanje ne podstiče kao govor pa i to je jedan od razloga zašto je stanje takvo
kakvo jeste.
Aktivno slušanje treba da nastupi u problemskim situacijama dok je sugovornik pod
uticajem snažnih emocija a ukoliko se i slušatelj loše osjeća onda nije u stanju ni
slušati istinski.
Učitelj koji zna aktivno slušti učenike ujedno služi kao primjer učenicima pa oni
mogu po modelu naučiti aktivno slušati. Ovaj način komunikacije nazivamo
Pedagogijom slušanja.
Učenik ima razne koristi od razvijanja vještine aktivnog slušanja.To mu pomaže da
razvija vokabular poboljšava razvoj samopouzdanja pa zahvaljujući tome raste i
mogućnost za bolji školski uspjeh učenika kao i dobre socijalne odnose u okruženju.

Na osnovu svega navedenog može se zaključiti da aktivno slušanje utječe na

cjelokupnu razrednu i školsku klimu jer nam pomaže razviti kulturu prijateljstava.
Prijateljstvo je vid socijalnih kompetencija koji je odgojno izrazito poželjan a aktivno
se slušanje može shvatiti kao prvi korak u izgradnji prijateljskih odnosa.
Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek:Pedagogija-psihologija

Predmet: Socijalna pedagogija

Profesor: Dr.sc.Alma Malkić-Aličković,doc.

Asistent: Aid Bulić,ass.

PRIKAZ ČLANKA

Goran Livazović;1952;Pedagoška prevencija nasilničkog ponašanja

osnovnoškolaca;str.55-75;Život i škola;br 27;Filozofski fakultet;Osijek

Student: Irma Đulović

Tuzla,januar 2018
Savremena istraživanja pokazuju sve veću prevalenciju nasilničkog ponašanja među
učenicima osnovnih škola. Nasilništvo je oblik agresivnog ponašanja koje spada u
kategoriju rizičnih poremećaja djece i mladih. U genezi eksternaliziranih
manifestacija agresivnog ponašanja,poput tjelesnog i verbalnog nasilja postoji niz
rizičnih i zaštitnih čimbenika,pri čemu škola i školska iskustva učenika zauzimaju
značajnu ulogu.

Prevencija i tretman poremećaja u ponašanju djece i mladih pretpostavljaju jasno

definiranje,klasifikaciju,kontinuirano evidentiranje i praćenje te trajno dokumentiranje
ključnih obilježja toga fenomena. Bez obzira na teorijski pristup i klasifikaciju riječ je
o ponašanjima kojim djeca i mladi čine određene teškoće,štete ili prave probleme sebi
i drugima. Takva ponašanja odstupaju od normi uobičajenih ponašanja za tu
dob,spol,situaciju i okruženje te zahtijevaju stručnu pomoć.

Važno je istaknuti da je postotak zlostavljanih učenika u malim školama s jednom

učionicom gotoov jedan onom u većim,običnim osnovnim školama.

Važno je proučiti i pretpostavku da se nasilništvo događa dominantno na putu do

škole ili iz škole prije nego u samoj školi.

Nasilništvo se najčešće manifestira udaranjem,uništavanjem stvari,oštećivanjem

imovine drugog učenika,ruganjem itd. U školi se najčešće događa u wc-u,hodnicima i
ostalim prostorima koji su izvan kontrole nastavnika.

Postoji razni načini prevencije:razgovori sa stručnim osobljem,kao i sa

policijom,prevencijski program kroz sadržaje obaviještenosti o problemu te
poduzimanja mjera na razini škole,razreda i individualnoj razini.
Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet

Odsjek: Pedagogija-psihologija

Predmet: Socijalna pedagogija

Profesor: Dr.sc.Alma Malkić-Aličković,doc.

Asistent: Aid Bulić,ass.

PRIKAZ ČLANKA

Vesna Buljubašić Kuzmanović,Tanja Botić;2012,Odnos školskog uspjeha

i socijalnih vještina kod učenika osnovne škole;str.38-54; Život i škola;br
27; Filozofski fakultet; Osijek

Student: Irma Đulović

Tuzla,januar,2018
Školski uspjeh

Školski uspjeh definira se kroz dvije perspektive,vanjska i unutrašnja. Vanjska

perspektiva odnosi se na akademski uspjeh a unutrašnja na unutrašnji doživljaj djece.

Školski uspjeh kao postignuće podjednako objašnjavaju: intelektualna

sposobnost,motivacija i osobine ličnosti.

Rezultati istraživanja pokazuju da što je veći školski uspjeh učenika to je veće i

njihovo samopoštovanje. U nekim istraživanjima ispitivana je povezanost osobina
ličnosti sa školskim uspjehom. Pokazalo se da odlični i vrlo dobri učenici imaju
razvijenije osobine kao što su: ekstravertnost,dobra prilagođenost i motiviranost za
istraživanja i postignuća.

Kod učenika s dovoljnim i slabim uspjehom nađene su sljedeće osobine:

anksioznost,slabije integrirana ličnost,nerazvijena motiviranost za istraživanje i
postignuće.

Socijalne vještine

Ajduković i Pećnik definiraju socijalne vještine kao naučene oblike ponašanja

odnosno uvježbane sposobnosti. Dakle, možemo ih naučiti i uvježbavati. Uče se od
najranijeg djetinjstva,spontano,imitacijom,metodom pokušaja i pogrešaka.

Prema Gresham (1997) u literaturi se susreću tri tipa socijalnih vještina:

 U prvu skupinu ubraja definicije koje se koriste indikatorima prihvaćenosti od

vršnjaka

 U drugu skupinu spadaju bihevioralne definicije

 U treću skupinu spadaju definicije usmjerene na kompetencije

Dobro razvijene socijalne vještine od velike su važnosti za djelotvorno funkcioniranje

u životu. Važne su u svakodnevnoj komunikaciji s okolinom. Trening socijalnih
vještina jedan je od pristupa unutar psihoedukativnog pristupa.
Programi treninga socijalnih vještina mogu se svrstati u četiri kategorije:
bihevioralne,kognitivne,afektivne i multidimenzionalne.

Današnjoj djeci i mladima potreban je veći broj socijalnih vještina,što je u skladu sa

činjenicom da život uopće a naročito u ranijim razvojnim fazama,postaje sve
zahtjevniji za pojedinca.