ELIZABETH HOYT - Kradljivac Sjena PDF

Book as passion & BD
1
ELIZABETH HOYT
Kradljivac sjena
Prevela s engleskoga: Maja Klarić

Scan i obrada : Nuki & Viki – Book as passion & BD
2
Mom omiljenom šogoru, Charlesu, čudesno talentiranom

interdisciplinarnom umjetnikukojeg zanimaju ples,
kazalište i vizualna umjetnost,no koji svejedno
ne zazire od povremenih adaptacija kakvog ljubića.
3
Zahvala
Kao obično, moram zahvaliti timu stručnjaka koji mi je pomogao

oblikovati strašno grube skice u fnalni proizvod barem donekle čitljiviji:
mojoj sposobnoj agentici Susanni Taylor, strpljivoj urednici Amy Pierpont
i pedantnoj lektorici Carrie Andrews. Nadalje zahvaljujem asistentici
urednice, Lauren Plude, koja je uvijek skandalozno dobronamjerna, Diane
Luger iz umjetničkog tima izdavačke kuće Grand Central Publishing koji
su ponovno uspjeli nadmašiti sami sebe s naslovnicom, te Nicku Smallu i
Brianne Beerse iz marketinga koji su neumorno radili na tome da uopće
čujete za ovu knjigu.
Hvala vam svima.
4
Prvo poglavlje
Okupite se, dragi moji, a svijeće neka gore,

jer večeras ću vam ispričati priču
o Harlekinu, Duhu St. Gilesa...
iz Legenda o Harlekinu, Duhu St. Gilesa
LONDON, ENGLESKA SVIBANJ, 1738.
Tijelo na cesti defnitivno je bilo točka na i.

Isabel Beckinhall - barunica Beckinhall - tiho je uzdahnula za sebe.
Njezina se kočija zaustavila u najgorem dijelu Londona, na prljavim
ulicama St.Gilesa. A zašto se uopće nalazila u St. Gilesu kad je već pao
mrak? Zato što se prilikom posljednje procjene novog doma dobrovoljno
prijavila za predstavnicu Damskog društva za dobrobit Doma za siročad i
nezbrinutu djecu. Kakva glupost.
Nema volontiranja. Čak ni ako to podrazumijeva hrpu toplih peciva s
vrućim čajem. Topla su peciva očigledno bila vražjih ruku djelo ili pak
djelo ledi Hero Reading, jedne od dvije osnivačice doma. Ledi Hero joj je
napunila šalicu čajem i pogledala u Isabel svojim iskrenim, sivim očima
ljubazno je upitavši bi li se htjela sastati s gospodinom Winterom
Makepeaceom, strogim upraviteljem doma, kako bi zajedno pogledali novo
zdanje. Isabel je radosno pristala, kao neka do grla sita, tupa krava.
Da se prokleti čovjek naposljetku ne bi ni pojavio!
5
»Muu«, Isabel je promrsila u bradu dok su se otvarala vrata kočije

kako bi u nju ušla njezina služavka, Pinkney.
»Madam?« upitala je Pinkney širom razrogačenih plavih očiju. S
druge strane, njezine su plave oči gotovo uvijek bile razrogačene. Bila je
jedna od najtraženijih služavki u Londonu i primjer najnovije mode,
unatoč činjenici da je tek nedavno navršila dvadeset i jednu godinu i bila
relativno naivna.
»Ništa«, rekla je Isabel ignorirajući svoj raniji goveđi komentar. »Jesi
li saznala zašto im toliko treba da maknu mrtvaca?«
»O da, moja ledi«, rekla je Pinkney »Zato što nije mrtav.« Njezine
lijepe tamno plave obrve su se stisnule. »Pa, barem ne još. Kočijaš Harold s
mukom ga pokušava maknuti sa strane. Ne biste vjerovali, madam, pravi
je komedijaš. «
Sad je na Isabel bio red da zatrepće okicama. »Harold?«
»O, ne, moja ledi!« Pinkney se hihotala dok nije primijetila da je Isabel
netremice promatra. »Mmm«, služavka se nakašljala, »čovjek na samrti.
On je komedijaš. Odjeven je kao harlekin, s maskom i svime...«
Isabel je više nije slušala. Otvorila je vrata i sišla s kočije. Vani, sivi je
dan postao još mračniji kako se približavala noć. Na zapadu su gorjele
vatre, a iz tog je smjera čula i metež pobunjenika. Bili su veoma blizu.
Isabel je protrnula i požurila prema mjestu na kojem su Harold i drugi
kočijaš stajali pognuti iznad lika na podu. Pinkney je vjerojatno pobrkala
kostim ili čovjeka ili masku ili...
Ali ne.
Isabel je oštro udahnula. Nikad nije vidjela ozloglašenog Duha St.
Gilesa, ali nije nimalo sumnjala da se radi baš o njemu. Čovjek ispružen na
tlu na sebi je imao crno-crveni kostim. Crni šešir s labavim obodom pao
6
mu je s glave pa je primijetila da smeđu kosu drži jednostavno svezanu

otraga. Kratki mač nalazio se u koricama na boku, dok je dugi mač ležao
pored njegove široke ruke. Crna polu-maska s apsurdno dugačkim nosom
prekrivala mu je gornju polovicu lica, dok su mu četvrtasta brada i široka
usta bile otkrivene. Usne su mu bile razmaknute i otkrivale su ravne bijele
zube, a gornja je usna bila malo krupnija od donje.
Isabel se odmah usredotočila na svog kočijaša. »Je li živ?«
»Još diše, moja ledi, ako ništa drugo«, Harold je odmahnuo glavom.
»Ali ne znam koliko će još tako.«
Nedaleko od njih začuo se vrisak i razbijanje stakla.
»Stavite ga u kočiju«, rekla je Isabel. Sagnula se kako bi dohvatila
njegov šešir.
Drugi se kočijaš, Will, namrštio. »Ali, ledi...«
»Smjesta. I ne zaboravite njegov mač. «
Već se nazirala gomila ljudi koja se pojavljivala iza ugla u dnu ulice.
Kočijaši su se pogledali, a onda složno podignuli Duha. Harold je gunđao
zbog težine, ali nije se žalio.
Rulja se okupila na kraju ulice, a netko je nešto povikao.
Pobunjenici su opazili kočiju.
Isabel je podignula haljinu i oteturala za svojim kočijašima. Harold je
svojski zamahnuo i ubacio Duha i njegov mač u kočiju. Isabel se prilično
nezgrapno i sama uvukla unutra. Pinkney je zabezeknuto zurila u Duha
raširenog na podu kočije, no Isabel ga je u tom trenutku ignorirala. Bacila
je šešir na njega, podignula svoje sjedalo i odande izvukla dva pištolja iz
tajnog odjeljka.
Pinkney je uspaničeno ciknula.
7
Isabel se okrenula i dodala pištolje kočijašima koji su se nalazili pored

vrata kočije. »Da se nitko nije popeo unutra.«
Harold je stisnuo vilicu. »Da, ledi.«
Uzeo je pištolje, dao jedan Willu i popeo se na stepenicu u stražnjem
dijelu kočije.
Isabel je zatvorila vrata i pokucala na krov. »Što brže možete, John!«
Kočija je naglo krenula prema naprijed kad ju je nešto udarilo I boka.
»Moja ledi!« kriknula je Pinkney.
»Tiho«, rekla je Isabel.
Na služavkinom se sjedalu nalazio prekrivao pa ga je Isabel prebacila
preko Duha. Vratila se na svoje sjedalo i uhvatila za prozor upravo u
trenutku kad se kočija zaljuljala i zašla za ugao. Ponovno je nešto udarilo
o kočiju. Nekakva se grimasa iznenada pojavila na prozoru i jezikom
raskalašeno zamazala prozor.
Pinkney je vrisnula.
Isabel je piljila u čovjeka, srce joj je lupalo, ali pogled joj je bio čvrst
kad ga je pogledala u oči. Bile su krvave i pune mahnitog bijesa Kočija se
trznula, a čovjek je pao.
Začuo se pucanj.
»Moja ledi«, šapnula je Pinkney, blijeda u licu. »Mrtvac...«
»Polumrtvac«, promrsila je Isabel promatrajući prekrivač. Ako itko
poviri unutra, nadala se da će vidjeti samo prekrivač nemamo bačen na
pod, a ne skrivenog Duha Dt. Gilesa. Bolje se namjestila kad je kočija
zakrivudala iza ugla.
»Polumrtvac«, Pinkney je poslušno ponovila. »Tko je on?«
»Duh St. Gilesa.«
8
Pinkneyne oči, plave kao jaje crvendaća, raširile su se. »Tko?«

Isabel je ogorčeno promatrala svoju služavku.
»Duh St. Gilesa? Najozloglašeniji lupež u Londonu? Hoda uokolo u
harlekinskom kostimu, ili siluje i ubija ili spašava i brani, ovisi o tome
čijim pričama vjeruješ?«
Da su Pinkneyne oči mogle narasti iole veće, ispale bi joj iz glave.
»Ništa?« Isabel je mahnula prema prozoru, galami i kricima s druge
strane, i nježno rekla: »Čovjek kojeg ova rulja želi mrtvog?«
Užasnuta, Pinkney se zagledala u prekrivač. »Ali... zašto, moja ledi?«
Idući je pucanj stigao uz zaglušujuće BUUUM!
Pinkney je poskočila i preneraženo pogledala kroz prozor.
Dragi Bože, nestalo im je streljiva. Isabel se pomolila da su kočijaši
dobro te da će i bez pištolja moći nekako zadržati pobunjenike što dalje od
njih. Pripadala je plemstvu, no još je prošle godine jedan vikont izvučen iz
kočije, premlaćen i opljačkan baš tu u St. Gilesu.
Isabel je duboko udahnula i uvukla ruku ispod pokrivača sve dok nije
napipala dršku Duhova mača. Izvukla ga je van dok ju je Pinkney iskosa
promatrala i stavila teški predmet u krilo. Ako ništa drugo, moći će
nekoga odalamiti njime po glavi.
»Žele ga mrtvog jer je jutros skinuo šarmantnog Mickeyja O’Connora
s vješala.« Pinkney se čak razvedrila kad je to čula.
»O, Šarmantni Mickey, gusar! Za njega sam čula. Kažu da je lijep ko
grijeh i odjeven bolje i od kralja.«
Naravno da je njezina služavka čula za fno odjevenog gusara.
»Baš tako.« Isabel se trznula kad je nešto udarilo o prozor, a staklo
napuknulo. »Vjerojatno ga ganjaju još od vješala u Tybumu, sirotan.«
9
»Oh.« Pinkney se ugrizla za usnu. »Oprostite, moja ledi, ali zašto smo
ga pokupili?«
»Pa, šteta bi bila pustiti ikoga da ga rulja rastrga«, Isabel je polako
rekla ne dopuštajući da djevojka primijeti strah od kojeg joj se uzlupalo
srce. »Naročito jednog mladog, naočitog muškarca.«
Pinkney je sramežljivo pogledala u Isabel. »Ali, moja ledi, ako ga rulja
traži, a on je u našoj kočiji… ah...«
Isabel je skupila svu svoju snagu kako bi se osmjehnula. Čvršće je
stisnula dršku mača koji joj je ležao u krilu. »Zato nećemo
nikome dopustiti da otkrije da je Duh kod nas, zar ne?«
Pinkney je nekoliko puta trepnula kao da pokušava shvatiti ono što je
upravo čula, a zatim se osmjehnula. Dijete je uistinu bilo prilično lijepo.
»O, da, moja ledi.« Služavka se naslonila kao da je uvjerena da su
izvan opasnosti sad kad joj je sve objašnjeno. Isabel je malčice razmaknula
zastore kako bi provirila kroz napuknuto staklo. Nije bila ni približno
toliko uvjerena da su na sigurnom. Većina ulica u St. Gilesu bila je uska i
krivudava, zbog čega je njezina kočija ranije tako polako napredovala.
Rulja se pješice mogla kretati mnogo brže od njih. No kad je pogledala iza
kočije, primijetila je da se rulja počela udaljavati. Kočijaš John je
pronašao ravan dio ceste pa je potjerao konje u trk.
Isabel je pustila zastor da padne i zdušno odahnula. Hvala Bogu.
Kočija se neočekivano zaustavila. Pinkney je kriknula.
»Mirno«, Isabel je oštro pogledala služavku. Posljednje što joj je
trebalo bilo je da se Pinkney onesvijesti usred napada. Isabel je provirila
kroz prozor, a zatim hitro gurnula mač natrag ispod pokrivača.
U pravi čas. Vrata kočije su se, otvorila i otkrila namrgođenog
policajca na konju, u grimiznoj uniformi. Isabel se dražesno osmjehnula.
10
»Kapetane Trevillion. Kako mi je drago da vas vidim, nakon što smo

pobjegli od rulje.«
Kapetanove izražene jagodične kosti su se smračile, no svejedno je
pomno pregledao kočiju. Na trenutak se njegov pogled zadržao na
prekrivaču. Isabel je netremice promatrala njegovo lice, ne skidajući
osmijeh sa svoga. Ležerno je podignula noge i oslonila ih na prekrivač.
Policajac ju je pogledao.
»Madam. Drago mi je vidjeti da ste vi i vaša pratnja na sigurnom. St.
Giles nije mjesto po kojem danas valja tumarati.«
»Da, pa, nismo to znale jutros kad smo se uputile.« Isabel je uljudno i
upitno podignula obrve. »Jeste li već ulovili onog gusara?«
Kapetanove tanke usne su se stisnule. »Pitanje je vremena. Uhvatit
ćemo i njega i Duha St, Gilesa. Rulja ih je obojicu natjerala u trk. Ugodan
dan vam želim, moja ledi.«
Kimnula je, ne usudivši se ni disati sve dok policajac na konju nije
zatvorio vrata kočije i dao znak kočijašu Johnu da nastavi dalje.
Pinkney je prezrivo frknula, » Vojnici. Perike su im uvijek užasno
staromodne.«
Isabel se bacila na jastuke i kratko osmjehnula svojoj služavki.
Pola sata poslije, kočija se zaustavila ispred njezine otmjene gradske
kuče.
»Unesite ga unutra«, naredila je Haroldu kad je otvorio vrata.
Umorno je kimnuo. »Da, moja ledi.«
»I, Harolde?« Isabel je sišla s kočije, i dalje držeći mač u ruci.
»Moja ledi?«
»Čestitam. I vama i Willu.« Isabel je kimnula Willu.
11
Sramežljivi se osmijeh pojavio na Haroldovom širokom, priprostom

licu. »Hvala, moja ledi.«
Isabel si je dopustila kratak osmijeh prije nego je kliznula u kuću.
Edmund, njezin dragi, pokojni muž, kupio joj je kuću u Fairmontu nedugo
prije nego je umro i poklonio joj je za njezin dvadeset osmi rođendan.
Znao da je da će titula i posjed pripasti dalekom rođaku pa se htio
pobrinuti za to da bude zbrinuta kako treba, s vlastitim imanjem, bez
obzira na oporuku.
Isabel je preuredila kuću čim se uselila, četiri godine ranije. Zidovi u
predvorju sad su bili od ugodnih, zlaćanih hrastovih dasaka. Pod je bio od
parketa, a tu i tamo poredala je predmete koji su je veselili, profnjeni
ružičasti stol s mramornom plohom i pozlaćenim nogama, nasmijani faun
sa zecom od crnog mramora u rukama te maleno ovalno zrcalo obrubljeno
sedefom. Sve je te predmete više voljela zbog njihova oblika nego zbog
vrijednosti.
»Hvala, Butterman«, rekla je Isabel stavljajući mač ispod ruke,
skidajući rukavice i šešir i dodajući ih batleru. »Treba mi
spremljena spavaća soba, iz ovih stopa.«
Butterman je, poput svih njezinih slugu, bio besprijekorno istreniran.
Nije ni trepnuo primivši iznenadnu naredbu, kao ni kad je ugledao mač
koji je ležerno držala ispod ruke.
»Da, moja ledi. Hoće li plava soba biti u redu?« Butterman je pucnuo
prstima i jedna je služavka otrčala uz stepenice. Isabel se okrenula i
promatrala Harolda i Willa kako ulaze noseći Duha između sebe. Duhov
šlampavi šešir ležao mu je na grudima.
Butterman je malčice podignuo obrvu kad je ugledao onesviještenog
muškarca, no rekao je samo: »Plava soba, Harolde, molim.«
12
»Da, gospodine«, dahtao je Harold.

»Ako se slažete, moja ledi«, promrmljao je Butterman, »mislim da bi
nam gospođa Butterman mogla biti od pomoći.«
»Da, hvala vam, Butterman. Molim vas, pošaljite gospođu Butterman
gore što je prije moguće.« Isabel je krenula za kočijašima uz stepenice.
Služavke su još namještale posteljinu na krevetu u plavoj sobi kad su
kočijaši stigli sa svojim teretom, no vatra u kaminu već je gorjela. Harold
je oklijevao, vjerojatno zato što je Duh bio prilično prljav i krvav, no Isabel
je pokazala prema krevetu. Duh je zastenjao kad su ga nosači položili na
besprijekorno čist pokrivač.
Isabel je oslonila mač o zid u kutu sobe i požurila do njega. Bili su
izvan opasnosti, no srce joj je i dalje lupalo. Shvatila je da je pomalo
uzbuđena zbog ovako neobičnog razvoja događaja. Spasila je Duha St.
Gilesa. Ono što je započelo kao uobičajen, gotovo dosadan dan, pretvorilo
se u uzbudljivu pustolovinu.
Duh je ležao sklopljenih očiju. Na licu je i dalje imao masku, iako mu
je stajala nakrivo. Pažljivo ju je povukla preko njegove glave i iznenadila
se kad je pod njom otkrila tanak, crn, svileni šal koji mu je prekrivao
gornji dio lica, od korijena jakog nosa sve do čela. Na tkanini su bile
napravljene dvije rupe za oči pa je tako predstavljala drugu, tanju masku.
Proučila je masku harlekina koju je držala u ruci. Bila je kožna i prljavo
crna. Visoko podignute obrve i iskrivljen, groteskni nos davali su joj
izgled satira. Odložila ju je na stol pored kreveta i opet pogledala u Duha.
Njegovo mlohavo, teško tijelo ležalo je na krevetu. Na šarenim tajicama
iznad crnih vojničkih čizama imao je krvave mrlje. Ugrizla se za usnu.
Neke su se mrlje doimale prilično svježima.
13
»Butterman je rekao da je neki čovjek ozlijeđen«, rekla je gospođa

Butterman kad je grunula u sobu. Prišla je krevetu i na trenutak se
zagledala u Duha, s rukama na bokovima, prije nego je odlučno kimnula.
»Pa, nema druge. Morat ćemo ga razodjenuti, moja ledi, i saznati
odakle dolazi krv.«
»Oh, naravno«, rekla je Isabel. Bacila se na dugmad Duhova plašta,
dok mu je gospođa Butterman otkopčavala prsluk.
Iza sebe, Isabel je začula uzdah. »Oh, moja ledi!«
»Što je, Pinkney?« pitala je Isabel pokušavajući otkopčati tvrdoglavo
dugme. Krv se osušila na tkanini i očvrsnula je.
»Ne priliči da vi radite taj posao.« Pinkney je zvučala užasnuto kao da
je Isabel upravo predložila da gole ušeću u katedralu u Westminsteru. »On
je muškarac.«
»Uvjeravam te da sam već vidjela golog muškarca«, Isabel je blago
rekla skidajući mu tajice. Ispod njih, donje je rublje bilo natopljeno krvlju.
Dragi Bože. Može li netko izgubiti toliko krvi i preživjeti? Zabrinuto se
mrštila odvezujući vezice donjeg rublja.
»Ima masnice na ramenu i rebrima, i nekoliko ogrebotina, ali ništa što
bi prouzročilo ovoliko krvi«, izvijestila je gospođa Butterman kad je
raskopčala prsluk i podignula košulju sve do pazuha.
Isabel je na trenutak podignula pogled i skamenila se. Na prsima su
mu se ocrtavali napeti mišići, smeđe bradavice na svijetloj koži, kovrčave
dlačice između njih. Trbuh mu je bio čvrst i mišićav, a pupak skriven istim
onim crnim, kovrčavim dlačicama. Isabel je trepnula. Već je vidjela
muškarca - više njih, zapravo - golog, no Edmund je prešao šezdesetu kad
je umro i nipošto nije ovako izgledao. A nekoliko diskretnih ljubavnika
koje je imala nakon Edmundove smrti bili su aristokrati, ljudi dokolice.
14
Jedva da su imali više mišića od nje. Pogled joj se zaustavio na liniji

dlačica koja se spuštala niže od pupka. Nestajala je u donjem rublju.
Na kojem su se nalazile njezine ruke.
Isabel je progutala knedlu i odvezala donje rublje, pomalo iznenađena
što su joj prsti drhtali, a zatim je povukla odjeću niže, niz noge. Otkrila je
njegove genitalije, dugačak i debeo ud, s teškim testisima, čak i dok je
ležao.
»Pa«, rekla je gospođa Butterman, »u tom je dijelu očigledno zdrav.«
»O, Bože, da«, izdahnula je Pinkney.
Isabel se razdraženo osvrnula oko sebe. Nije primijetila da se služavka
primaknula dovoljno blizu da vidi Duha. Isabel je prebacila kut prekrivača
preko njegovih slabina, osjetivši neki zaštitnički poriv prema čovjeku u
nesvijesti.
. »Pomozite mi da mu skinem čizme pa da mu oslobodimo noge«,
Isabel je rekla gospođi Butterman. »Ako ni tamo ne pronađemo ranu,
morat ćemo ga okrenuti.«
No kad su skroz spustile kratke hlače, otkrile su dugačku posjekotinu
na mišićavom, desnom bedru. Svježa krv curila je iz nje i tekla niz nogu
kad su odmaknule natopljenu tkaninu.
»Evo je«, rekla je gospođa Butterman. »Možemo pozvati liječnika,
moja ledi, ali prilično sam spretna s iglom i koncem.«
Isabel je kimnula. Ponovno je pogledala ranu i odahnula kad je
shvatila da nije ni približno gadna kao što je strahovala da će biti.
»Donesite ono što će vam trebati, molim vas, i povedite Pinkney sa
sobom da vam pomogne. Imam osjećaj da neće biti zadovoljan ako vidi
liječnika.«
Gospođa Butterman je požurila van, Pinkney za njom.
15
Isabel je čekala, sama u sobi s Duhom St. Gilesa. Zašto ga je spasila?

Bio je to gotovo nepromišljen potez - pomisao da ostavi bespomoćnog
muškarca na milost rulji instinktivno ju je odbijala. No sad kad se nalazio
u njezinoj kući, shvatila je da ju on sam još više zanima. Kakav bi to čovjek
riskirao vlastiti život prerušen u harlekina? Je li bio sluga ili unajmljeni
borac? Ili se radilo o običnom luđaku? Isabel ga je pogledala. Bio je u
nesvijesti, no i dalje je njegovo prisustvo bilo impozantno, njegovo krupno
tijelo rašireno na fnom krevetu. Bio je muškarac u naponu snage, jak,
adetske grade, praktički gol pred njom.
Sve osim njegova lica.
Pomaknula je ruku, pruživši je prema crnoj svilenoj masci koja je i
dalje prekrivala gornji dio njegova lica. Je li bio lijep? Ružan? Sasvim
običan?
Ruka joj se počela spuštati prema masci.
Njegova se podignula i zgrabila je za zapešće.
Rastvorio je oči, znatiželjne i izrazito smeđe. »Nemojte.«
DAN NIJE išao po planu. Winter Makepeace se zagledao u mudre,

plave oči ledi Isabel Beckinhall, pitajući se kako će se točno izvući iz te
situacije a da ne oda vlastiti identitet.
»Nemojte«, ponovno je šapnuo. Njezino je zapešće bilo toplo i nježno,

no mogao je osjetiti žensku snagu pod svojim prstima, dok su njegovi
vlastiti mišići u tom trenutku bili strašno slabi.
»U redu«, promrsila je. »Koliko, ste dugo već budni?«
Nije se ni pomaknula kako bi oslobodila zapešće iz njegova stiska.
16
»Probudio sam se dok ste mi skidali tajice.« To je sigurno bio

zanimljiv način za povratak na javu.
»Onda niste u tako lošem stanju kao što smo mislile«, polako je rekla
promuklim glasom.
Zagunđao je i okrenuo glavu kako bi promotrio sobu. Od naleta
mučnine i vrtoglavice umalo je ponovno izgubio svijest. »Gdje sam?«
Glas mu je bio dubok, jedva čujan hroptaj. Možda ga ne prepozna ako
bude šaptao.
»U mojoj kući.« Nakrivila je glavu. »Neću dirati vašu masku ako to ne
želite.«
Promatrao ju je i računao. Bio je gol, u nepoznatoj kući, ranjen.
Situacija nije išla njemu u korist.
Podignula je jednu elegantnu obrvu. »Ako biste mi pustili ruku?«
Rastvorio je šaku. »Ispričavam se.«
Protrljala je zapešće i skromno pognula pogled. »Ranije sam vam
spasila život, a sad ste u mojoj milosti«, bacila je pogled na njegovo golo
tijelo, »pa ipak mi se ne čini kao da se istinski ispričavate.«
Podignula je pogled prema njegovom, inteligentan, šaljiv i krajnje
zavodnički pogled. Opasnost se mogla napipati u zraku.
Winterove su se usne trznule.
»Možda sam jednostavno bezobrazan.«
»Bezobrazan, bez sumnje.« Prstom je pokazala prema malenom
komadu tkanine koji mu je pokrivao zdjelicu, a njegovo se tijelo
promeškoljilo nehotice reagirajući. »Ali nezahvalan?« Tužno je odmahnula
glavom.
17
Podignuo je obrve. »Vjerujem da me ne mislite kriviti, madam, za

trenutačnu razodjevenost. Kunem se, takav sam se probudio i ne znam
koga bih za to okrivio, osim vas.«
Oči su joj se malčice raširile, ugrizla se za usnu kao da želi zatomiti
osmijeh. »Uvjeravam vas da je moja, mmm, znatiželja bila potaknuta
isključivo željom da otkrijem gdje ste ranjeni, gospodine.«
»Onda sam počašćen vašom znatiželjom.« Winter se osjećao kao da se
otkotrljao niz brežuljak i sletio naopačke. Nikad tako nije razgovarao sa
ženama, a ledi Beckinhall mu je jasno dala do znanja, tijekom prijašnjih
sastanaka - dok je za nju bio tek gospodin Makepeace, upravitelj Doma za
siročad i nezbrinutu djecu - da nema naročito visoko mišljenje o njemu.
Možda je to bilo zbog maske i intimne atmosfere u toj tihoj sobi.
A možda i zbog udarca u glavu koji je ranije primio. »Jeste li pronašli
ono što ste tražili?«
Njezine usne, široke i profnjene, raširile su se u tajanstven osmijeh.
»O, da, pronašla sam sve što sam mogla poželjeti.«
Udahnuo je, bilo mu se strašno ubrzalo, u glavi mu se zavrtjelo, ud se
uzjogunio, no u taj tren su se rastvorila vrata sobe. Istog je trena Winter
sklopio oči. Instinktivno je znao kako bi bilo najbolje da ostali ne znaju da
je budan i pri svijesti. Nije mogao logički objasniti taj poriv, no budući da
mu je instinkt spasio život nebrojeno puta u prošlosti, više se nije ni
zamarao time da ga preispituje.
Pažljivo je provirio ispod trepavica.
Vidno polje mu je bilo ograničeno, no primijetio je da su barem dvije
žene ušle u prostoriju.
»Kako je?« pitala je jedna od njih, sluškinja, sudeći prema naglasku.
»Nije se ni pomaknuo«, odgovorila je ledi Beckinhall.
18
Nije spomenula da je razgovarala s njim svega nekoliko sekundi

ranije, primijetio je. S druge strane, oduvijek je znao da je ledi Beckinhall
lukava.
»Zar mu ne bismo trebale skinuti masku?« revno je pitao drugi, mlađi
ženski glas.
»Misliš li da je to pametno?« pitala je ledi Beckinhall. »Možda zaključi
da nas mora ubiti jer smo otkrile njegov identitet.«
Winter je umalo nakrivio obrvu čuvši taj nevjerojatan komentar.
Mlađa sluškinja tiho je kriknula. Očigledno nije primijetila koliko je
ozbiljan bio glas ledi Beckinhall - prikrivala je koliko je sve to zabavlja.
Prva je sluškinja uzdahnula. »Brzo ću mu zašiti nogu, a onda ćemo ga
ugodnije namjestiti.«
U tom je trenutku Winter shvatio da će idućih nekoliko minuta
njegovog života biti prilično neugodne.
Cijelo tijelo ga je boljelo, stoga do tog trenutka zapravo nije ni
primijetio da mu je u desnom bedru bol snažnije pulsirala. Očigledno je to
bila rana koju je ledi Beckinhall tražila.
Tad je čvrsto sklopio oči i čekao, polako udišući i izdišući, puštajući da
mu ruke i noge vise s kreveta.
Zbog šoka teško podnosimo bol, rekao je njegov mentor nekoć davno.
Ako je očekuješ, ako je prigrliš, bol će postati samo još jedan osjećaj koji s
lakoćom možeš otpuhnuti.
Sjetio se doma i logistike oko preseljenja dvadeset osmero djece u
novu zgradu. Prsti su dotaknuli njegovu ranu, stisnuli rubove uz oštar
ugriz boli kad je svježa, topla krv potekla niz nogu. Winter je bio svjestan
boli, no ignorirao ju je, puštao ju je da struji kroz njega i otječe, dok je
19
razmišljao o svakom pojedinačnom djetetu u domu i kako će svaki od njih

reagirati na preseljenje.
Nove su spavaonice bile prostrane, osvijetljene velikim prozorima
pomno zaštićenim rešetkama. Oštar ubod igle koja probada meso. Većina
djece bit će zadovoljna novim domom. Premda mu je već bilo jedanaest
godina, Joseph Tinbox će, primjerice, uživati u trčanju niz dugačak
hodnik. Povlačenje i grubo potezanje dok konac prolazi kroz kozu. No
djeca kao Henry Putman, kojeg su tek nedavno napustili i ostavili u domu,
i kojem je to još bilo u sjećanju, teže će podnijeti preseljenje.
Novi ubod igle. Morat će posebno pripaziti na Henryja Putmana i
ostale poput njega.
Vatra pali nogu dok ranu zalijevaju tekućinom. Samo su ga dugi sati
vježbanja uspjeli spasiti od toga da ne ustukne pred naletom parajuće boli.
Udahnuo je. Izdahnuo. Pustio je misli da odlutaju kad je ponovno osjetio
ubod igle...
Nakon nekog vremena, Winter je shvatio da je ubadanje prestalo.
Izronio je iz misli i osjetio nečiji hladan dlan na čelu. I ne otvarajući oči,
znao je da ga je to ledi Beckinhall dotaknula.
»Ne čini mi se da ima groznicu«, promrsila je ledi Beckinhall.
Glas joj je bio dubok za ženu i pomalo grlen. Winter kao da je osjećao
njezin dah na svom i dalje golom tijelu kako mu draška završetke živaca,
no bila je to samo mašta. Možda je udarac u glavu bio snažniji nego što je
mislio.
»Donijela sam vodu da ga operemo«, rekla je starija služavka.
»Hvala, gospođo Butterman, dovoljno ste učinili za večeras«, rekla je
ledi Beckinhall. »Sama ću se za to pobrinuti.«
»Ali, moja ledi«, usprotivila se druga, mlađa sluškinja.
20
»Odista, obje ste bile od velike pomoći«, rekla je ledi Beckinhall.

»Molim vas. Ostavite vodu ovdje i uklonite ostatak stvari.«
Začulo se šuškanje, zvuk metala koji je pao u limeni lavor, a zatim su se
vrata otvorila i ponovno zatvorila.
»Jeste li još budni?« pitala je ledi Beckinhall.
Winter je otvorio oči i zatekao ju kako ga promatra s mokrom krpom
u rukama. Tijelo mu se napelo kad je zamislio njezine ruke na sebi.
»Nema potrebe za tim.« Napućila je usne i pogledala mu u nogu.
»Rana je još krvava. Mislim da je tako najbolje. Osim«, izazovno ga je
pogledala, »ako se ne bojite boli?«
»Ne bojim se ni boli ni ičega što bi moglo stići od vaše ruke, moja ledi«,
promuklo je šapnuo. »Dajte najgore od sebe.«
ISABEL je uzdahnula kad je osjetila tračak prkosa u Duhovim

smeđim očima.
»Ne bojite se ni mene ni onoga što bih vam mogla učiniti«, mrmljala je
približavajući se krevetu. Ležao je tako mirno dok mu je gospođa
Butterman šivala ranu da se preplašila da se opet onesvijestio, no sad mu
se boja vratila u obraze i umirila je.
»Ne bojite se gnjeva vojnika ni ubojite rulje. Recite mi, gospodine
Duše, čega se bojite?«
Netremice ju je promatrao, šapćući:
»Boga, pretpostavljam. Zar se svaki čovjek ne boji svog stvoritelja?«
»Ne svaki.« Bilo je veoma čudno razgovarati o flozofji s golim,
maskiranim muškarcem. Pažljivo je brisala osušenu krv s njegova bedra.
21
Topao mišić pod njezinim dlanom napeo se kad ga je dodirnula. »Neki

uopće ne mare ni za Boga ni za vjeru.«
»Istina.« Njegove tamne oči motrile su svaki njezin pokret. »No većina
ljudi boji se vlastite smrtnosti, smrti koja će ih naposljetku odvesti s ovog
svijeta i Boga koji će im suditi u zagrobnom životu.«
»A vi?« promrsila je cijedeći tkaninu i ponovno je namakajući . »Bojite
li se vi smrti?«
»Ne«, smireno je izjavio.
Podignula je obrve, naginjući se nad ranu kako bi je proučila. Bila je
neravna, ali gospođa Butterman dobro ju je zašila. Ako zaraste, ostat će
dugačak ožiljak, ali barem neće biti preširok ili ružan. Bila bi velika šteta
narušiti ljepotu tako krasnog muškog bedra.
»Ne vjerujem vam.«
Kutak njegovih usana iznenada se iskrivio kao da ga je iznenadila
vlastita razdraganost.
»Zašto ne? Zašto bih lagao?«
Slegnula je ramenima.
»Iz uobraženosti? Ipak hodate uokolo s maskom i kostimom
harlekina.«
»Upravo tako«, šapnuo je. »Tumaram ulicama St. Gilesas mačem u
ruci. Da li bih to radio kad bih se bojao smrti?«
»Možda. Ima ljudi koji se boje smrti pa hine da je ismijavaju.« Gladila
mu je bedro, opasno se približavajući plahti koja mu je pokrivala
genitalije.
Nije se ni pomaknuo, no znala je da se sav usredotočio na nju. »Samo
budala ismijava smrt.«
22
» Zbilja?« Ugurala je tkaninu ispod ruba nabačenog prekrivača. Tamo

se polako dizao šator. Uspravila se i gurnula tkaninu u lavor s vodom,
ispirući je.
»No ismijavanje je katkad uistinu zabavna igra.«
Položila je tkaninu u dno njegovog trbuha.
Zgrabio ju je za zapešće.
»Mislim da vi ne igrate igru ismijavanja, već zadirkivanja.« Šapat mu
je imao grub prizvuk.
Isabel je pogledala u rastuću nabreklinu ispod plahte.
»Možda ste u pravu.« Pogledala je u njega i podignula obrve. »Sviđa li
vam se ta igra?«
»Zar je važno?« cinično je iskrivio usne.
Podignula je obrve. »Naravno. Čemu zadirkivati nezainteresiranog
čovjeka?«
»Iz čiste zabave?«
Trepnula je osjetivši žalac boli. »Vrijeđate me.«
Stisnuo je podlakticu i bez ikakva vidljivog znaka napora, primaknuo
ju bliže k sebi, sve dok nije bila prisiljena nagnuti se nad njim, a njezin
korzet umalo dotaknuo njegova gola prsa. Iz te je blizine mogla vidjeti
žuti prsten oko njegovih tamnih šarenica i zjenice koje su se širile od boli.
»Ako vas vrijeđam, madam, žao mi je«, rekao je promuklo. »Ali
nemojte misliti da sam glup. Nisam lutka s kojom se možete igrati.«
Nakrivila je glavu, poželjevši da skine masku pa da ga može uistinu
vidjeti, tog muškarca koji je privukao njezinu pažnju kao nijedan drugi
već dugo, dugo vremena. Reagirao je na njezino fertovanje uznemirujuće
ravnodušnim odgovorima. Jednostavno nije bila naviknuta na toliku
23
iskrenost. Ostala gospoda koju je poznavala izražavala se u elegantnim

zagonetkama koje naposljetku ništa nisu značile. Je li to onda značilo da
se pod maskom krije običan čovjek? No, nije joj se obraćao iz inferiornog
položaja.
Ne, njegov joj je govor bio prilično poznat. Kao da joj je ravan, štoviše,
čak i više od toga. Udahnula je i pustila pogled da odluta prema njegovom
tijelu.
»Ne, svakako niste obična lutka, gospodine. Molim za oprost.«
Raširio je oči kao da ga je time iznenadila i odjednom je pustio.
»Ja bih trebao vas moliti za oprost. Spasili ste mi život,
nemojte misliti da toga nisam svjestan. Hvala vam.«
Osjetila je kako joj se vrućina penje uz vrat Dragi Bože, nije
porumenjela još otkako je bila djevojka. Ćaskala je s knezovima, fertovala
s prinčevima. Zašto je onda od jednostavnih riječi tog čovjeka iznenada
postala tako uzbuđena?
»Nije važno«, rekla je, puno manje graciozno nego je običavala. Bacila
je namočenu tkaninu u lavor. »Izgubili ste puno krvi. Možete se ovdje
odmoriti dok vas ujutro ne premjestimo.«
»Veoma ste ljubazni.«
Odmahnula je glavom. »Već smo ustvrdili da nisam ljubazna žena.«
Blago se osmjehnuo i sklopio oči.
»Zapravo, mislim da smo ustvrdili upravo suprotno. Vi ste oličenje
ljubaznosti, ledi Bechinhall.«
Na trenutak ga je samo promatrala, čekajući da vidi hoće li još što
dodati, no umjesto toga njegovo je disanje postalo glasnije.
Duh St. Gilesa je zaspao.
24
SIVKASTO - RUŽIČASTO svjetlo zore provirilo je kroz prozor

kad je Isabel otvorila oči. Na trenutak je samo treptala, zbunjeno
se pitajući zašto je bole leđa i zašto nije u svom krevetu. Zatim joj
je pogled prešao na krevet pored nje.
Prazan.
Ukočeno se uspravila i pogledala u prekrivač. Bio je uredno

namješten, ali na sredini se nalazila mrlja od krvi. Barem je sinoć bio tu.
Položila je dlan na prekrivač, no tkanina je bila hladna. Otišao je prije
nekog vremena.
Isabel je otišla do vrata i pozvala služavku. Postavila joj je nekoliko
pitanja, no duboko u sebi već je znala da je otišao i da, osim krvavih mrlja,
nije ostavio nikakav trag.
Vratila se i opet zamišljeno zagledala u prazan krevet, čekajući
služavku, i u tom se trenutku sjetila nečega što je već sinoć kopkalo njezin
umoran um. Ledi Beckinhall. Obratio joj se po imenu, premda ga nitko
nije izrekao u njegovom prisustvu.
Zastao joj je dah. Duh St. Gilesa ju je poznavao.
25
Drugo poglavlje
Ne morate vjerovati, ali nekoć je Duh St. Gilesa bio običan smrtnik i glumio je harlekina.
Nastupao je s putujućom trupom koja je lutala odgrada do grada.
Harlekin je nosio iznošeni crveno-crni kostim, a kad bi zamahnuo drvenim mačem na kakvog
zlikovca u predstavi, čulo bi seklik! klak! na što bi djeca vrisnula, sva ozarena...
Winter Makepeace, smireni školski ravnatelj i upravitelj Doma za

siročad i nezbrinutu djecu, čučao je na kosim krovnim crijepovima dok se
sunce dizalo nad Londonom. Bio je leđima okrenut rubu krova i provaliji
iza njega. Držao se za ivicu objema rukama, prije nego je skočio i pustio
tijelo da slobodno padne preko ruba. Na trenutak je visio tri kata iznad
zemlje, a cijelu su mu težinu pridržavale samo jagodice prstiju, zatim se
zanjihao i uletio kroz tavanski prozor ispod ruba krova. Lecnuo se kad je
doskočio, ne samo zbog boli u ranjenom bedru, več i zbog prigušenog
udarca koji se čuo kad je dotaknuo pod.
Obično bi u svoju sobu bešumno ulazio kroz prozor.
Ponovno se lecnuo kad je sjeo na krevet i promotrio nogavice kostima.
Bile su blatnjave, a velika poderotina sezala je od kuka pa sve do koljena
desne noge. U glavi su mu tutnjali bubnjevi dok je skidao prljavu tkaninu
s previjene rane. Zgnječio je rasparanu nogavicu čizmom te je zajedno s
mačevima, maskom i ostatkom kostima gurnuo pod krevet. Bog zna hoće
li uopće uspjeti popraviti štetu - u šivanju se snalazio, ali daleko od toga
da je bio vješt. Winter je uzdahnuo. Strahovao je da će mu ipak trebati
novi kostim, koji si nije mogao priuštiti.
26
Okrenuo se i gol odšepao do krčaga vode koji je stajao na ormariću i

nalio malo u lavor. Hladnom je vodom poprskao lice i po prvi put u životu
požalio što ne posjeduje ogledalo. Je li imao modrica po licu? Ogrebotina
koje bi ga mogle odati? Osjetio je bockanje brade kad je dlanovima prešao
preko vilice.
Nešto je progunđao i kratko se naslonio na ispružene ruke, naginjući
se nad oronuli mali ormar s lavorom, puštajući vodu da mu kaplje s lica.
Sve ga je boljelo. Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put jeo, a u glavi mu
se vrtjelo u usporenom, mučnom ritmu. Morao se odjenuti, morao je
izgledati normalno za nadolazeći dan. Morao je podučavati male,
neposlušne dječake u dnevnoj školi, pripremiti djecu za preseljenje u novi
dom i otkriti je li njegova najmlađa sestra, Silence, na sigurnom.
Toliko posla.
Toliko je ljudi ovisilo o njemu.
A on je bio tako umoran.
Winter se srušio na uski krevet. Najprije će malo odmoriti. Kad je
sklopio oči, učinilo mu se kao da osjeća dodir mekane, pa ipak snažne
ženske ruke.
Zavodljiv, promukao smijeh šaputao mu je u mislima...
Bam! Bam! Bam!
Winter se naglo uspravio i prosiktao kad je taj naprasit pokret
prouzročio nalet boli u desnom bedru. Sunčeva je svjetlost već dopirala
kroz prozor i osvjetljavala svaku pukotinu na zidu, svaku prašnjavu gredu
u njegovoj tavanskoj sobi. Zaškiljio je. Mora da je već kasno jutro, sudeći
prema kutu upadanja sunčevih zraka. Zaspao je.
Neumoljivo se kucanje opet začulo s vrata, a ovog ga je puta popratio
ženski glas. »Winter! Jesi li tu, brate?«
27
»Samo trenutak.« Dohvatio je noćnu košulju ispod jastuka i brzo je

prebacio preko glave. Nikako nije mogao pronaći kratke hlače niti se
sjetiti gdje ih je sinoć ostavio.
»Winter!«
Uzdahnuvši, prebacio je plahtu preko ramena kao da je ogrtač i pošao
otvoriti vrata. Bordo-smeđe oči stisnute od straha i brige susrele su se s
njegovima.
»Gdje si bio ?«
Temperance Huntington, barunica Caire, njegova starija sestra, ušla
je u Winterovu sobu. Iza nje se nalazila trinaestogodišnjakinja s crnom
kosom i rumenim obrazima. Mary Whitsun je bila najstarija djevojčica u
domu i kao takva je imala najviše odgovornosti.
Temperance joj je kimnula. »Najbolje da odeš reći ostalima da smo ga
pronašle.«
»Da, madam«, Mary je oklijevala, ali samo kako bi rekla Winteru:
»Jako mi je drago da ste dobro, gospodine.« Zatim je nestala.
Temperance se osvrnula po sobi kao da očekuje zateći cijeli bordel
negdje u kutu, a zatim je pogledala u njega, mršteći se.
»Dragi Bože, Winter, proveli smo pola noći i cijelo jutro tražeći te!
Kad se sinoć nisi vratio, a pobunjenici upali u St. Giles, strahovala sam od
najgoreg. A onda smo primili vijest da nisi ni stigao do novog doma.«
Temperance se bacila na krevet. I Winter se opustio, pazeći da ne
pomakne plahte s donjeg dijela nogu. Otvorio je usta...
No Temperance očigledno nije bila gotova.
28
»A onda je Silence javila da se vjenčala za Mickeyja O’Connora i

navodno se pritajila negdje s njim. Morali smo poslati dijete, Mary
Darling, k njoj, s dva opaka O’Connorova tipa.« Nevoljko je dodala:
»Doduše, izgledalo je kao da im se Mary Darling sviđa, i oni njoj.«
Zastala je kako bi udahnula, a Winter je iskoristio taj prekid.
»Dakle, naša je sestra na sigurnom?«
Temperance je podignula ruke.
»Po svoj prilici, da. Jučer su vojnici pretražili London uzduž i
poprijeko - kao što to rade i danas, kad smo već kod toga - u potrazi za
Mickeyjem O’Connorom. Možeš li ti to zamisliti? Rekli su da je već visio
na vješalima kad je Duh St. Gilesa prerezao uže. Jasno, vjerojatno
pretjeruju. Znaš kako se glasine šire.«
Winter je nastojao izgledati ravnodušno. Zapravo, uopće nisu
pretjerivali - jedva je stigao na vrijeme da spasi O’Connorov vrat od omče.
Jasno da to nije mogao reći Temperance.
»Vražja palača gospodina O’Connora sinoć je izgorjela«, Temperance
je dodala tišim glasom.
»Rekli su da je jutros pronađeno tijelo u još toplom pepelu, svi
pretpostavljaju da se radi o O’Connoru, no Silence se javila nakon požara
tako da je vjerojatno još živ, zar ne? O, Winter! Hoće li Silence biti
sigurna s njim, što misliš?«
To je već bilo pitanje na koje je mogao odgovoriti bez oklijevanja.
»Da.« Winter je pogledao Temperance ravno u oči kako bi i sama
vidjela da je siguran u ono što govori. Mickey O’Connor možda i jest bio
veoma opasan riječni gusar i trenutačno najozloglašeniji čovjek u
Londonu - a Winteru se, osim toga, nije nimalo sviđao - no jedno je znao
sa sigurnošću:
29
»Voli Silence i Silence voli njega. Promatrao sam mu lice kad nam je
predao Silence, onda kad je znao da je više ne može štititi. O’Connoru je
strašno stalo do nje. Što god da se dogodi, štitit će je vlastitim životom.«
»Dragi Bože, nadam se da je tako.«
Na trenutak je Temperance sklopila oči, opustila ukočeno tijelo i
bacila se na njegov jastuk. Imala je dvadeset devet godina - svega tri
godine više od njega - no Winter je s iznenađenjem primijetio da se oko
njezinih očiju već pojavilo nekoliko tankih linija. Jesu li oduvijek bile
tamo, a on ih nikad nije primijetio? Ili su bile nove, posljedica uzbuđenja u
proteklih nekoliko tjedana?
Dok ju je on tako promatrao, Temperance je rastvorila oči, budna kao
i uvijek. »Još mi nisi odgovorio na pitanje. Gdje si bio od jučer
poslijepodne?«
»Zapeo sam među pobunjenicima.« Winter se lecnuo i opušteno sjeo uz
nju, rame uz rame sa svojom sestrom.
»Već sam bio kasnio na sastanak s ledi Beckinhall. Žurio sam ne bih li
tamo stigao kad me rulja dostigla. Bilo je to kao da sam zapeo u krdu
krava koje odvode na tržnicu, čini mi se, samo što su ljudi bili
glasniji, podmukliji i opakiji od bilo kojeg krda goveda.«
»O, Winter«, rekla je i položila dlan na njegovu ruku. »Što se
dogodilo?«
Slegnuo je ramenima. »Bio sam prespor. Pao sam, pregazili su me i
ozlijedili mi nogu.« Pokazao je na svoju desnu nogu.
»Nije slomljena«, brzo je dodao kad je ona uskliknula, »ali me je
usporila. Na kraju sam se sakrio u neku krčmu i čekao da prođe
najgore. Mislim da sam doma stigao jako kasno.«
Temperance se namrštila. »Nitko te nije vidio kad si ušao.«
30
»Kako rekoh, bilo je prilično kasno.«

Čudno s kolikom je lakoćom lagao - čak i svojim najbližima. Bila je to
mana koju će morati kasnije preispitati jer nije išla u korist njegovom
karakteru.
Pogledao je u prozor. »A sad je već blizu podne, pretpostavljam, i
moram se posvetiti svojim dužnostima.«
»Budalaštine!« Temperance je skupila obrve. »Ozlijeđen si, brate. Dom
neće propasti ako ostaneš jedan dan u krevetu.«
»Možda si u pravu...« otpočeo je, a zatim se iznenadio kad se sestra
nagnula prema njemu kako bi bolje promotrila njegovo lice.
»Nešto nije u redu?«
»Ne prepireš se sa mnom«, promrsila je. »Mora da si ozbiljno
ozlijeđen.«
Otvorio je usta kako bi proturječio njezinoj izjavi, no nažalost, ona mu
je u tom trenutku odgurnula nogu pa se njegov protest pretvorio u bolan
jauk.
»Winter!« Temperance se zagledala u nogu omotanu u plahtu kao da
vidi kroz tkaninu. »Koliko ti je točno stradala noga?«
»Obična kvrga.« Progutao je knedlu. »Nema razloga za zabrinutost.«
Zaškiljila je, očigledno sumnjajući u njegovu tvrdnju.
»No mogao bih poslušati tvoj savjet i ostati danas u krevetu«, hitro je
dodao ne bi li joj udovoljio. Istini za volju, nije bio siguran može li uopće
stajati na nogama.
»Dobro«, odgovorila je oprezno ustajući s kreveta.
»Poslat ću jednu služavku da ti donese juhu. A trebala bih pozvati i
liječnika da te pregleda. «
31
»Nema potrebe«, rekao je malčice pregrubo. Liječnik će istog trena

shvatiti da je njegova rana nastala od noža. Osim toga, sluškinja ledi
Beckinhall već ju je zašila. »Ne, doista«, rekao je tišim glasom. »Samo bih
htio malo odspavati.«
»Hmmm.« Temperance uopće nije izgledala kao da ju je uvjerio u svoje
tvrdnje. »Da ne moram otputovati danas poslijepodne, ostala bih tu i
pobrinula se za to da te liječnik pregleda.«
»Kamo ideš?« pitao je ponadavši se promjeni teme.
»Na neku kućnu zabavu na selu na koju Caire inzistira da idemo«,
Temperanceino se lice smračilo. »Bit će svakojakih aristokrata tamo,
pretpostavljam, i svi će dignuti njuške u zrak kad me vide.«
Nasmijao se, nije si mogao pomoći kad je čuo kako ih je opisala, no
nježno joj je odgovorio: »Sumnjam da će te netko gledati svisoka. Caire bi
im odrezao noseve, ili njuške, ako hoćeš, ako bi se samo usudili.«
To čuvši, podignula je krajičak usana. »Učinio bi to, zar ne?«
Wintern je bilo drago, i to ne po prvi put, što je njegova starija sestra
pronašla muškarca koji ju je beskrajno obožavao – iako se radilo o
plemiću.
Na trenutak je osjetio žalac boli. I Temperance i Silence - dvije osobe koje
su mu bile najbliže na svijetu - sad su bile udane. Imale su muževe, a za
pretpostaviti je bilo da će uskoro imati i vlastite obitelji. Zauvijek će biti
njegove sestre, ali će odsad nadalje biti razdvojeni.
Od te se pomisli osjećao usamljeno.
Ali nije dopustio da mu se to ogleda na licu.
»Bit će sve u redu«, nježno joj je rekao. »Inteligentna si i moralna.
Sumnjam da mnogo aristokrata koji će biti tamo posjeduje te osobine.«
32
Uzdahnula je otvorivši vrata njegove spavaće sobe. »Možda si u pravu,

ali nisam sasvim sigurna da se inteligencija i moral cijene u plemićkim
krugovima.«
» Madam ?« Mary Whitsun povirila je iza dovratnika.
»Lord Caire kaže da vas čeka u kočiji.«
»Hvala ti, Mary.« Temperance ju je prstom pogladila po obrazu,
malčice se smrknuvši u licu. »Žao mi je što odlazim tako skoro. Nismo se
mnogo družile u zadnje vrijeme, zar ne?«
Na trenutak se Maryno čvrsto malo lice pokolebalo. Sve do vjenčanja,
Temperance je živjela u domu i naročito se zbližila s Mary Whitsun.
»Ne, madam«, rekla je djevojčica. »Ali uskoro ćete se vratiti, zar ne?«
Temperance se ugrizla za usnu.
»Tek za mjesec dana, ili više, bojim se. Pozvana sam na višednevnu
kućnu zabavu.«
Mary je pokorno kimnula. »Pretpostavljam da sad imate puno obaveza
otkad ste ledi i niste više kao mi.«
Temperance se lecnula čuvši njezine riječi, a i Winter je zadrhtao.
Mary je imala pravo. Plemićki se svijet strašno razlikovao od običnog
svijeta u kojem su živjeli on i Mary. Miješanje ta dva svijeta ne može dobro
završiti - nešto Što bi valjalo upamtiti kad idući put sretne ledi
Beckinhall.
RASKOŠNO JE pokućstvo u modi, razmišljala je Isabel nekoliko dana

kasnije, no čak i prema modernim standardima, londonska rezidencija
grofa Brightmorea bila je toliko pretjerano raskošna da je graničila sa
smiješnim. Ružičasti mramorni stubovi bili su poredani uza zidove
Brightmoreova glavnog dnevnog boravka, s pozlaćenim krajevima u
33
korintskom stilu. A nisu samo vrhovi stubova bili pozlaćeni. Penelope

Chadwicke blistala je u zlatu. Isabel je osobno smatrala da su zlatne niti -
koje su se obilno koristile pri šivanju haljine i korzeta ledi Penelope -
prilično apsurdne za poslijepodnevni čaj, no na neki joj je način to čak i
imalo smisla.
Što bi drugo Midina kćerka i mogla nositi osim zlata?

»Gospodin Makepeace možda jest inteligentan«, govorila je ledi
Penelope, a njezine usporene riječi davale su naslutiti kako sumnja u
upraviteljeve mentalne sposobnosti, »ali ne može voditi instituciju za djecu
i novorođenčad sam samcat. Mislim da se barem oko toga svi možemo
složiti.«
Isabel je ubacila komadić pogačice u usta i u mislima nakrivila obrvu.
Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu održavao
je izvanredan sastanak s članicama koje su se trenutačno nalazile u gradu:
osim nje, bile su tu i ledi Phoebe Batten, ledi Margaret Reading, ledi
Penelope i njezina pratiteljica, gospođica Artemis Greaves, koju će,
pretpostavljala je Isabel, morati proglasiti počasnom članicom Damskog
društva samo zato što je uvijek nazočila sastancima s ledi Penelope.
Nedostajala je Temperance Huntington, odnedavna ledi Caire, njezina
punica, ledi Amelia Caire i ledi Hero, koje su otputovale iz grada.
Sudeći prema izrazima lica ostalih članica Damskog društva, nisu se
sve složile s opaskom ledi Penelope vezano uz gospodina Makepeacea.
Međutim, budući da je ledi Penelope, osim što je bila nadaleko poznata po
svojoj ljepoti - purpurnih očiju kao u maćuhice i zagasito crne kose -
također bila i legendarna nasljednica, malo koja se dama usuđivala
izazvati njezin gnjev.
No, možda je Isabel pogrešno procijenila hrabrost okupljenih dama. .
34
»Hmm.« Ledi Margaret se nakašljala, nježno ali i prilično odlučno. Ta

je dama s tamnom, kovrčavom smeđom kosom i ugodnim licem, bila jedna
od najmlađih članica, starija samo od ledi Phoebe, koja je tehnički i dalje
pohađala školu, no svejedno se doimala kao snažan karakter.
»Šteta što gospodin Makepeace više ne uživa pomoć svojih sestara u
nadgledanju doma, no ipak je on bio upravitelj svih ovih godina. Mislim da
će se jako dobro snaći i sam.«
»Pih!« Ledi Penelope nije baš frknula, ali opasno se približila tomu.
Njezine ljubičaste oči toliko su se raširile u nevjerici da su joj umalo ispale
iz glave. Što nije bila lijepa slika.
»Ne brine me samo manjak ženskog autoriteta u domu. Ne mislite
valjda ozbiljno da gospodin Makepeace može predstavljati dom na
društvenim događajima kojima će sad morati nazočiti otkako smo postale
mecene?«
Ledi Margaret izgledala je zbunjeno. »Pa...«
»Dom sad ima drugačiji položaj u društvu zbog Damskog društva.
Pozivat će ga na raznorazna otmjena okupljanja, druženja u kojima će se
njegovo ponašanje odraziti na nas kao njegove mecene. Bit će tu čajanki,
balova, možda čak i mjuzikala «
Ledi Penelope dramatično je odmahnula rukom, umalo otkinuvši nos s
glave gospođice Greaves koja je sjedila do nje. Gospođica Greaves,
relativno priprosta mlada žena koja jedva da je i govorila, strašno se
iznenadila. Isabel je osobno sumnjala da je malo zadrijemala držeći
šašavog bijelog psića ledi Penelope u svom krilu.
»Ne«, nastavila je ledi Penelope, »taj je čovjek nevjerojatno nespretan.
Prije samo tri dana nije se pojavio na dogovorenom sastanku s ledi
35
Beckinhall u novom domu, a nije čak ni poslao ispričnicu . Možete li to

zamisliti?«
Isabel je progutala knedlu, razdragana njezinom teatralnošću.
»Da budemo pošteni, u to je vrijeme vladao totalni kaos na ulicama St.
Gilesa.« A ona je imala posla spašavajući misterioznog, maskiranog
muškarca čija je adetska građa progonila njezine snove svake noći otada.
Isabel je brzo otpila gutljaj čaja.
»Ne poslati poruku dami je vrhunac nepristojnosti, vladala pobuna ili
ne!«
Isabel je slegnula ramenima i uzela još jednu pogačicu. Osobno je
pobunu smatrala dovoljno dobrom isprikom - a gospodin Makepeace
doista je i poslao ispričnicu idućeg dana - ali nije ju zanimalo prepirati se s
ledi Penelope. Gospodin Makepeace možda i jest savršeno dobar upravitelj,
no morala se složiti s tim da je bio katastrofa u društvu.
»A uz svečano otvorenje novog doma, treba nam puno otmjeniji
upravitelj«, rekla je ledi Penelope.
»Netko tko može razgovarati s damom, a da je pritom ne uvrijedi.
Netko tko se zna ponašati u društvu knezova i grofova. Netko tko nije sin
proizvođača piva.«
Usna joj se stisnula kad je izrekla te dvije posljednje riječi kao da je
proizvođač piva ljestvicu niže od žigola.
Duh St. Gilesa vjerojatno bi se jako dobro snašao u razgovoru s

knezovima i grofovima ma kakav bio njegov društveni položaj ispod one
maske.
36
Isabel je odmaknula misao sa strane kako bi se usredotočila na razgovor.

»Temperance Huntington je sestra gospodina Makepeacea pa je stoga i
ona dijete proizvođača piva.«
»Da«, ledi Penelope je protrnula. »No ona se barem dobro udala.«
Ledi Margaret je napućila usne. »Pa, premda gospodin Makepeace ne
može popraviti nesreću svog rođenja, ne vidim kako bismo mu mogli
oduzeti dom. Osnovao ga je njegov otac, taj isti proizvođač piva.«
»Sad je upravitelj velikog, fnancijski osiguranog doma. Doma koji će,
bez sumnje, u budućnosti rasti i po pitanju veličine i prestiža. Doma uz
koji se vežu sva naša imena. U manje od dva tjedna morat će nazočiti
svečanom balu vojvotkinje od Arlingtona. Možete li zamisliti što će se
dogoditi kad vojvotkinja od Arlingtona po prvi put upita gospodina
Makepeacea za djecu u njegovom domu?« ledi Penelope značajno je
podignula obrvu.
»Vjerojatno će je pljunuti.«
»Pa, ne baš pljunuti«, usprotivila se Isabel. Možda joj otkine glavu...
Nažalost, ledi Penelope je imala pravo. Budući da su sve one donirale
novac domu, gospodin Makepeace, kao njegov upravitelj, sad je postao
važna ličnost u londonskom društvu. Morat će znati kako s lakoćom ploviti
katkad opasnim vodama visokog društva. Kako biti lice doma, namaknuti
možda još novca, povećati utjecaj i prestiž, sukladno s razvitkom doma. A
za sve to u ovom je trenutku gospodin Makepeace bio krajnje nespreman.
»Ja ga mogu naučiti«, izlanula je ledi Phoebe.
Sve su se glave okrenule prema curetku. Bilo je to debeljuškasto dijete
od sedamnaest ili osamnaest godina sa svijetlo smeđom kosom i slatkim
lišćem. Trebala bi se upravo pripremati za svoje prvo predstavljanje u
javnosti - no Isabel je sumnjala da tu jadnu djevojku čeka išta slično.
37
Nosila je okrugle naočale, no oči su joj svejedno uporno škiljile iza njih.
Ledi Phoebe je bila praktički slijepa.
Pa ipak, visoko je podignula bradu.
»Mogu pomoći gospodinu Makepeaceu. Znam da mogu.«
»Sigurna sam da možeš, draga«, rekla je Isabel. »No bilo bi strašno
neprilično da starijeg samca kao što je gospodin Makepeace podučava
jedna djevojka.«
Ledi Margaret je zinula, no smjesta je zatvorila usta kad je čula
Isabeline riječi. Ni ona nije bila udana.
»Svejedno, to je dobra ideja«, nadovezala se ledi Margaret. »Gospodin
Makepeace je inteligentan muškarac. Ako mu netko istakne prednosti
svladavanja pravila društvenog ponašanja, sigurna sam da će se posvetiti
tome da postane barem donekle sofsticiraniji.«
Pogledala je u ledi Penelope. Dama je samo izvila obrve i naslonila se s
grimasom gađenja na licu. Gospođica Greaves netremice je promatrala
malenog psa u svom krilu. Kao pratiteljica ledi Penelope, za nju bi bilo
ravno samoubojstvu kad bi izrazila svoje neslaganje.
Ledi Margaret je pogledala u Isabel Usne su joj se iskrivile u
vragolast osmijeh. »Treba nam dama koja više nije djevojka. Dama koja
dobro razumije visoko društvo i njegove zakučastosti. Dama koja je
dovoljno staložena da izbrusi gospodina Makepeacea u dijamant kakav
znamo da jest.«
Oh, nebesa.
38
TRI DANA POSLIJE , Winter Makepeace pažljivo je sišao niz široko

mramorno stubište novog Doma za siročad i nezbrinutu djecu. Novo je
stubište bilo daleko od trošnih, golih drvenih stepenica u njihovom starom
domu, no skliski je mramor također bio opasan za čovjeka koji je koristio
štap kako bi o njega oslonio desnu nogu koja je još zarastala.
»Uuu! Kladim se da bi bilo ludo kliznut’ niz ovaj rukohvat«, bezbrižno
je rekao Joseph Tinbox. Kao da je uvidio svoju pogrešku čim su te riječi
sišle s njegovih usana, dječak je okrenuo svoje nevino pjegavo lice prema
Wintern: »Naravno, ja nikad to ne bi’ pokušao.«
»Ne, bilo bi to prilično glupo.« Winter je rekao samom sebi da mora
obavezno uključiti upozorenje o zabrani klizanja niz rukohvat u idućem
grupnom obraćanju djeci u domu.
»Tu ste, gospodine.« Nell Jones, njegova desna ruka u domu, pojavila
se u dnu stepenica sva uzbuđena. »Imate posjetitelja u dnevnom boravku,
ali ne znam je li nam ostao ijedan muffin. Ima nekoliko slatkih keksa od
prekjučer, ali bojim se da su već odstajali, a Alice ne može pronaći šećer za
čaj.«
»Keksi će biti sasvim u redu, Nell«, Winter je rekao umirujućim
glasom. »A ja ionako ne stavljam šećer u čaj.«
»Da, ali ledi Beckinhall možda stavlja«, istaknula je Nell otpuhujući
pramen plave kose iz očiju. Winter se umirio na vrhu stepenica svjestan da
mu se puls ubrzao.
»Ledi Beckinhall?«
»Unutra je, sa svojom sluškinjom«, šapnula je Nell kao da bi je ledi
mogla čuti s drugog kraja hodnika i kroz zidove.
»Ima pozlaćene kopče na cipelama... sluškinja, ne ledi!«
Nell je zvučala zapanjeno.
39
Winter se suzdržao od uzdaha premda su mu se mišići napeli od

iščekivanja. Njegovo je tijelo možda žudjelo za tim da ponovno vidi ledi, ali
taj je poriv bio nehotičan. Tog mu dana nisu trebale komplikacije u obliku
ledi Beckinhall i njene pretjerano znatiželjne naravi.
»Pošalji čaj i bilo kakve kekse«, poručio je Nell.
»Ali šećer...«
»Ja ću se pobrinuti za to«, rekao je, odlučno ulovivši njezin
pomahnitali pogled. »Nemoj se toliko brinuti. To je tek jedna žena.«
»Jedna žena s otmjenom sluškinjom«, promrmljala je Nell okrećući se
prema stražnjem dijelu kuće i kuhinji.
»I, Nell«, zazvao je Winter, prisjetivši se razloga zbog kojeg je i sišao
niz stepenice, »jesu li cure već stigle?«
»Ne, gospodine.«
»Što?« Tog je jutra primio vijest o dvije napuštene sestrice, u dobi od
svega pet godina, koje su prosile ostatke u Hog Laneu nedaleko od doma.
Smjesta je poslao jedinog muškog člana osoblja u domu, Tommyja, da ih
dovede k njima. »Zašto ne?«
Nell je slegnula ramenima. »Tommy je rekao da nisu bile tamo kad je
stigao u ulicu Hog.«
Winter se namrštio, uznemiren vijestima. Još prošlog tjedna otišao je
pokupiti malenu curicu od otprilike sedam godina koju su ostavili u crkvi
St. Giles in the Fields. Kad je tamo stigao, djevojčica je netragom nestala.
Zigoli u St. Gilesu često su tražili curice, no radilo se o djeci koja su
nestala u roku od nekoliko minuta nakon što je primio vijest da su na ulici.
Bilo je to strašno brzo čak i za najpohlepnijeg među žigolima. Zašto bi...
Netko ga je povukao za kaput pa je Winter spustio pogled prema
smeđim očima Josepha Tinboxa, raširenim i molećivim.
40
»Molim vas, gospodine, mogu li ići s vama vidjet ledi i njezinu

sluškinju? Nikad nisam vidio pozlaćene kopče.«
»Dođi.« Dotad su već stigli do prizemlja pa je Winter diskretno
odložio štap u kut, a zatim položio ruku na dječakovo rame. Nadao se da će
tako biti manje upadljiv, posljednje što mu je trebalo bilo je da ledi
Beckinhall shvati da šepa na istu onu nogu u koju je ranjen i Duh.
Osmjehnuo se Josephu. »Ti ćeš mi služiti kao štaka.«
Joseph mu se nasmijao, a njegovo je lice odjednom postalo kao
anđeosko. Winter je osjetio sasvim neprimjerenu toplinu u grudima kad
gaje ugledao. Kao upravitelj doma, nije smio imati miljenike. Trebao je na
sve dvadeset osmero djece gledati jednako i nepristrano,
kao dobronamjerni voditelj iznad njih i odvojen od njih. Njegov je otac bio
takav upravitelj, uspijevao je biti istovremeno ljubazan i distanciran.
A Winter je gotovo svakodnevno nastojao uspješno slijediti očev
primjer. Stisnuo je dječaka za rame.
»Upamti, samo najbolje vladanje, Joseph Tinbox.«
»Da, gospodine.« Joseph je namjestio lice u izraz koji je nesumnjivo
smatrao ozbiljnim, no Winter je i dalje više nalikovao vragolastom.
Winter se uspravio i rasporedio težinu ravnomjerno na obje noge,
ignorirajući bol koja mu je prostrujila kroz desno bedro. Otvorio je vrata
dnevnog boravka.
Pogled na nju bio je poput brzog, hladnog povjetarca koji je prošao
kroz njega, ubrzao mu životne funkcije, probudio sva osjetila, nakon Čega
je bio itekako svjestan da je on muškarac, a ona žena.
Ledi Beckinhall se okrenula kad je ušao. Bila je odjevena u zagasito
grimiznu haljinu, nježni slojevi čipke padali su s rukava na njezinim
laktovima. Čipkasti su bili i tanki pojasevi oko njezinog niskog,
41
zaobljenog korzeta koji je uokvirivao njezin bujni dekolte. Još čipke je

imala na smiješnoj tkanini s perlicama koja je služila kao šeširić na sjajnoj
kosi boje mahagonija.
»Gospodine Makepeace.«
»Moja ledi.« Pažljivo joj je prišao, s dlanom i dalje na Josephovom
ramenu. Pružila mu je ruku, bez sumnje kako bi se naklonio i poljubio joj
dlan, no on to nije namjeravao učiniti.
Umjesto toga, primio je njezinu ruku, protrnuvši kad je osjetio njezine
vitke prste u svom dlanu, i protresao je prije nego ju je ubrzo opet pustio.
»Čemu dugujemo čast vašeg posjeta?«
»Gospodine Makepeace, zar ste već zaboravili svoje obećanje da ćete
me provesti novim domom?« Razrogačila je oči kao da se ruga. »Kako
biste se iskupili za prošlotjedni sastanak?«
Suzdržao se od uzdaha. Služavka ledi Beckinhall stajala je iza nje, a
Nell je bila sasvim u pravu. Djevojka je bila pretjerano odjevena, s fnom
čipkom, ako ne i fnijom od svoje gazdarice. Joseph je nakrivio glavu u
stranu, blago se odmičući od Wintera, vjerojatno kako bi pokušao baciti
oko na slavne pozlaćene kopče.
»Moram se još jednom ispričati što sam propustio naš prošlotjedni
sastanak«, rekao je Winter.
Ledi Beckinhall je nakrivila glavu u stranu, na što su joj se ogrlice u
obliku suza zanjihale na ušnim resicama.
»Čujem da vas je uhvatila rulja.«
Htio joj je odgovoriti, no prije nego je to uspio, Joseph se žustro
ubacio.
»Gospodina Makepeacea su umalo zgazili, tako je. Skoro cijeli tjedan
je proveo u krevetu. Ustao je tek kad smo se preselili u ovaj novi dom.«
42
Tamne obrve ledi Beckinhall zainteresirano su se podignule.

»Doista? Nisam imala pojma da ste bili tako teško ozlijeđeni,
gospodine Makepeace.«
Susreo je njezin pogled i nastojao svoj održati spokojnim, premda mu
je srce brže zakucalo. Nije bila glupa, ta žena.
»Joseph pretjeruje.«
»Ali...« oglasio se Joseph, povrijeđeno.
Winter ga je potapšao po ramenu, a zatim prebacio ruku na naslon
divana.
»Otrči do kuhinje i provjeri je li Nell već pripremila čaj, hoćeš li,
Joseph Tinbox?«
Dječakovo se lice snuždilo, no Winter ga je strogo pogledao. Ako
pokaže i najmanji znak slabosti, Joseph će se izvući iz tog zadatka.
Dramatično zabacivši ramena, dječak je krenuo prema vratima.
Winter je pogledao u ledi Beckinhall. »Bojim se da se nismo još do
kraja smjestili u novi dom, ali mogli biste se vratiti idućeg tjedna, tad ću
vas rado provesti uokolo.«
Dama je kimnula i napokon – i nasreću! - sjela u naslonjač. Winter se
spustio na divan, nastojeći održati izraz lica smirenim iako se njegovo
desno bedro usprotivilo takvom pokretu. Služavka se povukla na sjedalo u
drugom kraju prostorije i prilično odsutno gledala kroz prozor.
»Hvala vam, gospodine Makepeace«, odgovorila je ledi Beckinhall
svojim grlenim glasom. »Radujem se obilasku, no to nije jedini razlog
zbog kojeg sam danas došla k vama.«
U tišini je upitno podignuo obrve, pokušavajući ne pokazati vlastito
nestrpljenje. Nije imao vremena za igre pogađanja. Ne samo da ga je
čekao posao, već je i svake minute koju je proveo u njezinom društvu
43
postojala opasnost da će ga povezati s Duhom. Što prije ode iz doma, to

bolje.
Nasmijala se, kratko i razoružavajuće.
»Vojvotkinja od Arlingtona idućeg tjedna priređuje bal.«
»Da?«
»A mi, Damsko društvo, nadamo se da ćete prisustvovati balu kao
predstavnik doma.«
Kratko je klimnuo glavom.
»Već sam izvijestio ledi Hero da ću prisustvovati, na njezin zahtjev,
premda iskreno osobno ne vidim potrebu za tim. Osim toga«, pogledao je
prema vratima koja su se otvorila kad su kroz njih ušle Nell i dvije
djevojčice donoseći čaj, »ne znam kakav je vaš interes u tome.«
»O, moj interes je prilično osobne naravi«, polako je odvratila ledi
Beckinball.
Na brzinu ju je pogledao. Jedva vidljiv osmijeh pojavio joj se na
usnama, senzualan, prepreden i prilično nestašan.
Zaškiljio je, iznenada još oprezniji.
Plave oči ledi Beckinhall su zavrludale.
»Izabrana sam za vašu mentoricu za socijalne vještine.«
44
Treće poglavlje
Dvaput godišnje Harlekinova je trupa nastupalo, u St. Gilesu.

Jednog je dana neka otmjena dama prolazila pored njih
kadli je kočiju zaustavila skupina ljudi okupljena kako bi gledala komičare. Otmjena je dama
odmaknula zastor s prozora svoje kočije i provirila van. Kad je to učinila, pogled joj se susreo s
Harlekinovim...
iz Legenda o Harlekinu, Duhu St Gilesa
Isabel je gledala kako Winter Makepeace polako trepće primivši

njezinu vijest. Bila je to jedina njegova reakcija, čije je značenje bilo očito,
budući da je došla od čovjeka pored kojeg su se i kameni kipovi doimali
živima.
»Molim lijepo?« pristojno je upitao svojim dubokim, usporenim
glasom.
Primijetila je da bi ga se odista moglo nazvati naočitim muškarcem,
no samo ako zanemarite njegovo uštogljeno držanje. Lice mu je bilo
sasvim ugodno, brada čvrsta, nos ravan, usta lijepo oblikovana, premda je
vrlo rijetko viđala Wintera Makepeacea da se osmjehuje i praktički nikad
da se smije. Njegova tamno smeđa kosa bila je zaglađena otraga bez
uvijača ili sredstava za kosu, a nosio je običnu crnu ili smeđu odjeću.
Ostavljao je dojam mnogo starijeg muškarca negoli je uistinu bio, budući
da gospodinu Makepeaceu nije moglo biti više od trideset godina.
Sjedio je na divanu, naoko opušten, no nije joj promaknulo da je blago
šepao kad je ušao u prostoriju, kao ni kratkotrajan izraz ljutnje na
njegovom licu kad je dječak spomenuo da je bio bolestan. Na trenutak se
45
sjetila Duha i kako je izgledao ležeći na krevetu u njezinoj plavoj sobi:

nag, mišićav, opasno zavodljiv.
Za razliku od njega, Winter Makepeace je bez sumnje imao mlohavo
tijelo učenog čovjeka. Prsa su mu vjerojatno bila koščata, ruke tanke i
mršave. Zašto je onda uopće pomišljala na to kako bi gospodin Makepeace
izgledao gol?
Isabel se nagnula prema čajniku. Gospođica Jones i ostale sluškinje
posložile su pladnjeve na stol, no i dalje su se motale oko njih i gledale ih
razrogačenih očiju.
»Da vam ulijem čaj?«
Primijetila je kako mu se mišić u vilici stisnuo. Bacio je pogled na
sluškinje, a izraz na njegovom licu malčice se smekšao.
»Hvala ti, Nell. Bit će to sve.«
Nell ga je značajno pogledala dok je odlazila, no gospodin Makepeace
već se usredotočio na Isabel. Pričekao je dok se vrata nisu zatvorila za
sluškinjama.
»Pojasnite, molim vas.«
»Jao meni«, Isabel je uzdahnula ulijevajući čaj u prvu šalicu. »Izgleda
da nema šećera. Da opet pozovem sluškinje?«
Slatko mu se osmjehnula.
Očigledno je gospodin Makepeace bio imun na njezine osmijehe.
»Nemamo šećera. Jednostavno ćete morati popiti čaj bez njega. A sad,
što...«
»Kakva šteta, obožavam čaj sa šećerom.«
Isabel je nabacila izraz razočaranja na lice, a za nagradu je dobila
samo stisnute usne gospodina Makepeacea. Zapravo je to bilo jako ružno
46
od nje, no iz nekog ju je razloga beskrajno zabavljalo zadirkivati tog

čovjeka. Suptilno ga bockati i podbadati. Bio je tako ukočen, krajnje
samosvjestan. Možda jednostavno nije imao emocije od kojih bih se
suzdržavao, no ona u to nije vjerovala. Ne, Isabel je duboko u svom srcu
znala da se negdje ispod te granitne ljušture krije vulkan. A ako ikad
eruptira, htjela je biti tamo da to vidi.
»Ledi Beckinhall«, gospodin Makepeace tiho je procijedio kroza zube.
»Žao mi je što nemamo šećera za vaš čaj, no bio bih vam veoma zahvalan
ako biste pojasnili što ste maločas rekli. Odmah.«
»Oh, u redu.« Isabel mu je dodala šalicu čaja i nastavila pričati puneći
drugu za sebe. »Damsko društvo je odlučilo da bi vam... ah... dobro došlo
nekoliko lekcija iz ponašanja u društvu. Ništa posebno, doista«, bezbrižno
je odmahnula rukom naslanjajući se na divan s vlastitom šalicom u ruci,
»samo nekoliko...«
»Ne.«
»... satova.« Isabel je trepnula i podignula obrve. Usne gospodina
Makepeacea blago su se skupile, što bi kod bilo kojeg drugog muškarca
značilo da je bijesan kao ris. »Molim lijepo?«
»Rekao sam, ne. « Odložio je čaj niti ga ne kušavši.
»Nemam ni vremena ni volje za beskorisne satove iz društvenog
ponašanja. Jako mi je žao, ali...«
»Ne zvučite kao da vam je žao «, istaknula je Isabel. »Zapravo, ovime
ste samo potvrdili moj argument, gospodine Makepeace. Uživate u
prikrivanju vlastitih emocija, no svejedno ne uspijevate prikriti prezir
prema jednoj dami.«
Na trenutak ju je samo promatrao, kapaka spuštenih preko tamnih
očiju, a ona se zapitala o čemu razmišlja.
47
Potom je nakrivio glavu.

»Jako mi je žao ako ostavljam dojam kao da vas prezirem, moja ledi.
Kunem se vlastitom čašću, to nije slučaj, upravo suprotno. Ali ne vidim
potrebu za vašim takozvanim satovima iz ponašanja u društvu. Moje je
vrijeme ionako već ograničeno. Zasigurno ćete se složiti da bi bilo mnogo
korisnije iskoristiti ga za upravljanje domom nego za učenje kako laskati
plemićima?«
»A što ako vaš dom, i vaša primanja, ovise o laskanju plemićima?«
Skupio je svoje ravne obrve.
»Kako to mislite?«
Isabel je pijuckala čaj premda je bio gorak bez šećera, kako ga je inače
pila, i preslagivala vlastite misli. Bio je tvrdoglav čovjek, a ako ga ne
uspije uvjeriti u ozbiljnost situacije u kojoj se nalazio, bojala se da će
gospodin Makepeace jednostavno odbiti njezinu pomoć. Nakon toga će
izgubiti položaj koji je imao u domu. Winter Makepeace možda i jest bio
stručnjak u skrivanju emocija, no Isabel je znala koliko mu je dom važan.
Osim toga, doimalo se pogrešnim da izgubi posao kojem su i on i cijela
njegova obitelj posvetili živote samo zato što je osoran, nepopustljiv i
strašno ozbiljan.
Stoga je Isabel odložila šalicu i podarila gospodinu Makepeaceu svoj
najbolji osmijeh, onaj od kojeg su velikom broju mladića zaklecala koljena
u plesnim dvoranama.
Sudeći prema izrazu lica gospodina Makepeacea, mogla mu je isto
tako ponuditi i bakalar nepoznatog porijekla.
Uzdahnuvši u mislima, Isabel je rekla: »Uviđate važnost nazočenja
događajima u visokom društvu sad kad dom uživa pokroviteljstvo dama
kao što su ledi Hero, obje ledi Caire i ledi Penelope?«
48
Toliko je slabašno kimnuo da se možda radilo i o običnom trzaju.

Svejedno je to shvatila kao da.
»Onda morate razumjeti i potrebu da vaša pojava u društvu bude
primjerena. Sve što radite, svaki vaš pokret, kao i svaka vaša riječ, neće se
odraziti samo na vama, već i na domu - kao i njegovim pokroviteljicama.«
Nestrpljivo se promeškoljio. »Bojite se da ću vas osramotiti.«
»Bojim se«, rekla je, pokušavajući odabrati jedan od ponuđenih slatkih
kolačića, »da ćete izgubiti dom.«
Na trenutak je šutio , a da se radilo o bilo kojem drugom čovjeku,
rekla bi da je zatečen.
»Kako to mislite?« pažljivo je upitao.
»Želim reći da riskirate da izgubite ili svoj položaj upravitelja doma ili
njegove pokroviteljice - ih, u najgorem slučaju, oboje.« Slegnula je
ramenima i zagrizla slatki kolačić, koji se ispostavio kao veoma star.
»Nijedna otmjena dama ne želi da je se povezuje s neotesanim
gospodinom. Ako ne usvojite određena pravila pristojnog ponašanja, ili će
vas maknuti s mjesta upravitelja ili ćete izgubiti pokroviteljice.«
Otpila je gutljaj gorkog čaja kako bi isprala suhi kolačić,
promatrajući njegovo lice preko ruba šalice. Gledao je ravno preda se, lica
nepomičnog kao da je sam sa sobom o nečemu raspravljao.
Zatim je pogledao ravno u nju, a ona je morala suspregnuti uzdah.
Osjećala se kao da ju je fzički dotaknuo intenzitetom svoga pogleda od
čijeg joj se učinka... zavrtjelo u glavi. O, da, ovaj je muškarac zasigurno
bio sposoban za duboke emocije. Je li ih oslobađao u trenucima intimnosti
s nekom ženom? I zašto je razmišljala o gospodinu Makepeaceu na taj
način? Bio je najmanje senzualan muškarac kojeg je poznavala.
49
Toliko su je zbunile vlastite misli da je tek nakon nekoliko trenutaka

shvatila da joj se obratio.
»Ne.« Gospodin Makepeace je ustao, vjerojatno nehotice rukom
trljajući desnu nogu. »Bojim se da nemam ni vremena ni želje da od vas
učim bonton, moja ledi.«
To rekavši, napustio je prostoriju.
ZAŠTO JE LEDI BECKINHALL ugrožavala njegovu uobičajenu

suzdržanost?
Winter Makepeace šepao je niz uličicu dok su se posljednje zrake

zalazećeg sunca povlačile preko raznobojnih krovova St. Gilesa. Čak
i nakon pola sata provedenih u njezinom društvu ranije tog
poslijepodneva, i dalje nije mogao pojmiti odakle ta opasna privlačnost
koju je osjećao prema njoj. Bila je uistinu hrabra, istina, onda kad ga je
spasila od rulje. Uživala je u neozbiljnom fertovanju, no njezini su
postupci bili ljubazniji nego postupci većine ljudi oko njega, bili oni
siromasi ili plemići Odvela ga je u svoj dom, pobrinula se za njegove rane i
viđala ga vlastitim rukama. Ta je dama pokazala jednu sasvim
neočekivanu stranu, a kad bi se radilo o kćeri kakvog postolara ili mesara,
možda bi ga i mamilo da sazna više o toj strani koju je pomno skrivala.
Winter je odmahnuo glavom. Ledi Beckinhall nije bila kćerka
nikakvog mesara. Znao je - jasno je znao H da ona nije za njega. Pa
ipak, dok je u mislima samom sebi prodikovao o tome da se mora
držati što je dalje moguće od ledi Beckinhall, zatekao se kako
umalo pristaje na njezin smiješan plan da mu bude »mentorica«. Otići
50
od nje bilo je teže nego što je trebalo biti. A to jednostavno nije

imalo smisla.
Ledi Beckinhall bila je udaljena od njega koliko i Venera Hesperus,
večernja zvijezda. Odrasla je u bogatstvu i privilegijama, dok je on bio sin
proizvođača piva. Nipošto nije bio bogat, a koji put u prošlosti čak se i
vrzmao na granici siromaštva. Živjela je u najboljoj londonskoj četvrti, u
dijelu sa širokim, ravnim ulicama i blistavim bijelim mramorom, dok je on
živio...
Tu.
Winter je preskočio preko smrdljive lokve i sagnuo se ne bi li prošao
ispod oronulog zida od cigli. Vrata u zidu bila su srušena i rastvorena, i
škripala su na vjetru. Zašao je u mračno groblje koje se nalazilo iza njih,
pomno pazeći na niske, pločaste nadgrobne spomenike na du. Bilo je to
židovsko groblje, znao je da bi tijekom dana vidio natpise na spomenicima
na hebrejskom, engleskom i portugalskom - budući da je većina Zidova u
Londonu utekla upravo iz te zemlje i njezinih užasnih zakona protiv svih
koji nisu bili kršćani.
Malena, crna fgura jurnula je u stranu kad se približio drugom kraju
groblja - mačka ili jako veliki štakor. U tom je dijelu zid bio nizak, pa se
Winter popeo preko njega i izbio na uski prolaz, prigušivši jauk boli kad
ga je štrecnulo u nozi. Prolaz je vodio u drugu ulicu, onu pored
prodavaonice svijeća. Iznad glave mu se njihao trgovčev drveni natpis koji
je škripao na vjetru. Imao je grubi oblik svijeće, no boja koja je nekoć
oslikavala plamen i vosak odavno je izblijedila. Jedna jedina lampa visjela
je u malenoj trgovini, a njezin je plamen nesigurno treperio.
Bio je to posljednji tračak civiliziranosti kojim se mogla pohvaliti ta
ulica - dalje niz nju, nikakva lampa nije osvjetljavala mračne sjenke. Samo
51
najhrabriji - ili ludo odvažni - stanovnici St. Gilesa usudili bi se noću

prolaziti tom mračnom ulicom.
S druge strane, on nije bio uobičajeni stanovnik, zar ne?
Čizme su mu kuckale po preostalim oblucima na cesti dok su ga grlile
mračne sjene. Većina ljudi ponijela bi kakvu svjetiljku u tu noćnu šetnju,
no Winter je oduvijek bilo ugodnije pronalaziti put uz pomoć mjesečine.
Neka je mačka zavodljivo mijauknula u blizini, i dobila jednako glasan
odgovor. Je li bio jednako bezuman kao i te mačke? Zar ga nije vodio
miris zainteresirane ženke i vlastiti unutarnji životinjski nagon?
Odmahnuo je glavom kad je izbio na natkriveni put, štoviše - tunel.
Niz zidove je curila sluzava tekućina, a koraci su mu odjekivali o niski
svod. Dalje naprijed, nešto - ili netko - pomaknuo se u tami.
Ne zastajući, Winter je izvukao mač iz korica skrivenih ispod kaputa.
Kao običan čovjek, tehnički nije smio nositi ni mač ni kratki bodež, no
odavno se već pomirio s neizbježnim zaobilaženjem određenih zakona.
Na kraju krajeva, ponekad se radilo o životu ili smrti.
Vrebač ispred njega iznenada se pomaknuo kao da ga želi požuriti. I
dalje hodajući prema naprijed, Winter je polako zamahnuo mačem ispred
sebe.
Smionim napadom steći ćeš prednost, stare riječi njegovog mentora
prošle su mu kroz glavu.
Lopuža je bolje promislila o svojim postupcima. Začulo se komešanje,
a onda se put pred njim raščistio.
Trebao je osjetiti olakšanje Što se opasnost smanjila, što je
potencijalni sukob i moguća potreba da ozlijedi drugog čovjeka nestala.
Umjesto toga, Winter se borio protiv naleta frustracije pomiješane s
razočaranjem. Osjećao je primitivni nagon da se bori, da osjeti rastezanje i
52
napinjanje mišića, uzbuđenje pred opasnošću, zadovoljstvo pobjede nad

nekim.
Winter se zaustavio na mjestu, ubrzano dišući u mračnoj noći,
osluškujući kapanje smrdljive vode sa zidova tunela.
Nisam životinja.
Bio je to dio razloga zbog kojeg je i nosio masku, da otpusti dio svojih
primitivnih nagona. Pažljivo. Kontrolirajući se. No, te večeri nije nosio
masku. Winter je vratio mač u korice.
Nadsvođena uličica vodila je do malenog dvorišta koje je sa svih strana
bilo okruženo visokim zgradama s balkonima koji su izgledali kao da će se
svakog treba stropoštati i zgnječiti nesretnika koji bi se u tom trenutku
našao ispod njih. Winter je hitro prešao preko dvorišta i dvaput pokucao
na niska podrumska vrata. Pričekao je prije nego je pokucao i treći put.
Iznutra je čuo grebanje kad je netko povukao lokot, a zatim su se
vrata otvorila otkrivajući lice naborano od vremena kao
stranice molitvenika.
»Gazdarice Medina«, promrsio je Winter.
Umjesto pozdrava, sitna ga je žena nestrpljivo pozvala unutra.
Winter je pognuo glavu kako ne bi udario o nizak dovratnik i
zakoračio u udobnu prostoriju. Vatra je pucketala u kaminu, a nježna je
para isparavala iz čistog rublja obješenog o drveni okvir za koji je bilo
pričvršćeno grubo uže i kolotur. Tik ispred ognjišta nalazila se niska
stoličica i maleni stol na kojem su bile postavljene lojanice. Na stolu su se
također nalazili alati zanata gazdarice Medine: škare, kreda, pribadače,
igle i konac.
53
»Upravo sam ga dovršila«, rekla je zatvarajući vrata za njim i

zaključavajući ih. Odšepala je do kreveta i podignula tuniku koja je na
njemu ležala.
Crni i crveni dijamanti bili su razbacani po tkanini. Ljudi vide samo
površinu, govorio je svojedobno njegov mentor.
Daj im raskošan kostim, masku i kakav plašt, i zaklet će se da su
vidjeli fantoma u noći, a da nikad i ne primijete čovjeka ispod odjeće.
Winter je prišao starici i prstima dotaknuo rukav. »Odradili ste
izvrstan posao, kao i obično, gazdarice Medina.«
Namrgodila se kad ju je pohvalio.
»Onda bolje da pazite na njega, jel da? Ne znam mogu li napravit
drugog. Oči me izdaju.« Bradom je kimnula prema lojanicama koje su se
dimile. »Čak i uz sve te svijeće, koji put ne mogu pogodit šav.«
»Žao mi je što to čujem«, rekao je Winter, misleći svaku riječ.
Primijetio je da su joj oči bile krvave i suzne.
»Nemate li drugi način zarade?«
Slegnula je ramenima. »Mogla bi probat radit kao kuharica. U svoje
sam vrijeme radila dobre pite.«
»Jeste«, Winter je nježno rekao. »Sjećam se kako sam uživao u vašoj
piti od jabuka.«
»Jest, a ja se sjećam kad sam vam prvi put ovo skrojila«, rekla je
blago, pogladivši nove čarape koje su išle uz tuniku.
»Bili ste drhtavo čeljade. Pomislila bi da ne možete ni držat one
mačeve u ruci da nije bilo gospodina Stanleyja koji se kleo da učite brže od
ikoga koga je sreo.«
54
Neki se blagi, nostalgičan osmijeh pojavio u kutu njenih usana.

Winter se zapitao i to ne po prvi put - je li ta sitna švelja bila više od
obične sluge njegovom mentoru, gospodinu Stanleyju Gilpinu.
Njezin se pogled iznenada izoštrio. »Malo ste se popunili otada, jel da?
I očvrsnuli.«
Winter je podignuo obrve. »Bilo je to prije devet godina«, nježno je
rekao. »Je li dječak od sedamnaest godina ikad isti kao muškarac od
dvadeset i šest?«
Frknula je i počela slagati njegov novi kostim. »To ne znam, ali
ponekad se pitam jel gospodin Stanley znao što radi kad vam je dao te
mačeve i masku.«
»Ne odobravate moje postupke?«
Nestrpljivo je odmahnula rukom. »Ne pokušavajte me zavarat svojim
argumentima. Sve što znam jest da nije prirodno da čovjek provodi cijeli
božji dan tumarajući ulicama St. Gilesa, radeći o nevolji drugih.«
»Želite da ignoriram ljude u nevolji?« pitao je iz čiste znatiželje.
Naglo se okrenula i netremice ga pogledala.
Njezine su oči možda i bile uništene godinama šivanja na lošem
svijetlu, no njezin je pogled i dalje bio oštar. »Vidjela sam porezotinu od
noža na onim starim čarapama koje ste mi donijeli, kao i skorenu krv po
rubovima. Mora da krijete strašnu ranu ispod tih hlača.«
Razdragano je odmahnuo glavom. »Mlad sam i jak. Brzo zarastam.«
»Ovaj put.« Tutnula mu je složeni kostim u krilo. »Što ćete kad rana
bude dublja? Veća? Niste besmrtni, Winter Makepeace, ma što da vam je
gospodin Stanley rekao.«
55
»Hvala vam, gazdarice Medina.« Uzeo je odjeću i izvukao malenu

vrećicu iz džepa - većinu novca koji je uštedio otkako je dom imao tu sreću
da dobije pokroviteljice. »Navratite u dom sutra ujutro. Mislim da nam
treba kuharica sad kad smo se preselili. U međuvremenu, imat ću vaše
opomene na umu.«
»Hmmm.« Primila je vrećicu i otključala mu vrata, mršteći se. No dok

je prolazio pored nje, čuo ju je kako gunđa: »Pazite na sebe, gospodine
Makepeace. St. Giles vas treba.«
»Laku noć.«
Bolje se ušuškao u kaput i izašao u prohladnu tamu. Da je na sebi imao

svoje odijelo harlekina, mogao bi smjesta otići potražiti tuđe nevolje i
izgubiti se u noći i opasnosti. Winter je ljutito slegnuo ramenima na tu
pomisao. Golicala su ga od želje da zamahne mačem ili udari nešto. Gotovo
tjedan dana ležao je u krevetu, čekajući da noga zaraste, i bio je spreman
lupnuti šakom o prljave zidove malenog dvorišta.
Sutra navečer, obećao je samome sebi. Sutra će već moći pronaći

nekoga kome je potrebna pomoć. Nekoga s kim će se boriti.
To pomislivši, ukopao se na mjestu. Oduvijek se smatrao mirotvorcem,

usprkos svojim noćnim lutanjima. Pojavljivao se kao Duh St. Gilesa kako
bi ispravio nepravde. Kako bi pomogao onima koji si sami ne mogu
pomoći.
Zar ne?
Odmahnuo je glavom. Naravno da jest. St. Giles je bio otvorena rana

čovječanstva. Tu su dolazili oni koji su bili presiromašni da bi živjeli igdje
56
drugdje. Prostitutke, lopovi, ovisnici o džinu. Talog Londona. A s njima su

dolazili i njihovi problemi: silovanja i pljačke, glad i požuda, odricanja i
očaj. Odavno je već naučio da dan nema dovoljno sati kako bi pomogao
siromasima u St. Gilesu, stoga se prepustio noći. Neke se nepravde nije
moglo ispraviti samo dobrim namjerama i molitvom.
Neke se samo mačem moglo riješiti.

Winter je zašao za ugao i ušao u malo širu ulicu, preplašivši koščatog,
mršavog mješanca koji je nalikovao nekoj vrsti terijera. Pas je jednom
zacvilio i povukao se natrag na dronjke na kojima je ležao. Winter je
prošao pored životinje, no nešto ga je navelo da se zaustavi. Možda je
osjetio nekakav pokret ili miris nečeg drugog osim psa.
A možda je to bila i sudbina.
U svakom slučaju, okrenuo se i još jednom pogledao oko sebe. Nešto
svijetlo ležalo je na tamnom krznu uličnog psa, poput egzotične morske
zvijezde izvađene iz mora: dječji dlan. Winter se sagnuo i podignuo jednu
krpu, ignorirajući neodređeno negodovanje koje je dopiralo iz mršavih
psećih grudi. Preplašeno lice ustuknulo je pred njim, očiju razrogačenih i
zagledanih u njega, usana raširenih od užasa.
Čučnuo je kako bi se doimao manje zastrašujućim.
»Neću te ozlijediti, dijete. Sam si?« - No maleno je stvorenje bilo
previše preplašeno kako bi odgovorilo.
»Hajde. Znam jedno toplo, sigurno mjesto.« Winter je pažljivo
podignuo dijete, skupa s hrpom dronjaka, ignorirajući nejake pokušaje
stvorenja da ga odgurne od sebe. Bog zna što je toliko užasnulo to dijete,
ali nije ga mogao ostaviti tu da se nasmrt smrzne.
Pas se maknuo s dronjaka i lajući krenuo niz ulicu.
57
Dijete je nešto šapnulo i molećivo pružilo ruku prema mješancu.

Winter je podignuo bradu prema psu.
»Najbolje da i ti pođeš s nama.«
Ne osvrćući se prema mješancu, krenuo je natrag prema domu. Pas će
krenuti za njima ili neće, u svakom slučaju, životinja mu nije bila glavna
briga u tom trenutku.
Na prvom je mjestu bilo dijete. Mogao je osjetiti to tjelešce kako mu
drhti na prsima, od straha ili od hladnoće, nije znao reći.
Pola sata kasnije, novi Dom za siročad i nezbrinutu djecu pojavio se
pred njim. Zgrada je bila napravljena od klasične cigle, no svejedno se
isticala među ostalima oko sebe kao blistavi svjetionik nade. Winter je
zateturao pri toj pomisli. Što će učiniti ako se ispostavi da ledi Beckinhall
ima pravo i otjeraju ga iz doma? Nije imao pojma - voditi dom i pomagati
djeci u njemu bilo je sve što je ikad želio raditi. Bez njega - bez njih - bio
je nula.
Stresao je tu pomisao sa sebe i nastavio hodati. Dijete je trebalo
unijeti u kuću. Postojalo je prilično grandiozno prednje stubište s nizom
širokih stepenica, no Winter se ipak odlučio za mnogo pristupačniji,
stražnji ulaz za osoblje.
»Bog vas blagoslovio, gospodine!« kliknula je Alice, jedna od služavki,
kad je Winter ušao u dom. Ulaz za osoblje vodio je u kuhinju gdje je Alice
očigledno uživala u šalici čaja prije spavanja sjedeći za kuhinjskim stolom.
»Nisam znala da ste ovako kasno izašli, gospodine Makepeace.«
»Pripremi mi šalicu čaja s mnogo mlijeka i šećera, molim te, Alice«,
naredio je Winter prinoseći dijete bliže kaminu.
»Iš, ti!«
58
Winter se okrenuo začuvši Alicine ljute riječi i primijetio da pokušava

otjerati mješanca natrag kroz stražnja vrata.
Dijete se rasplakalo, uznemireno.
»U redu je, Alice«, rekao je. »Pusti psa neka ostane.«
»To je smrdljiva, prljava zvijer«, promrsila je Alice zvučeći šokirano.
»Da, jasno mi je«, Winter je rekao ravnodušnim glasom. Mješanac se
odvukao do kamina, ne znajući bi li se radije držao blizu djeteta ili
pobjegao od stranaca, dok mu je iz prljavog krzna dopirao smrad trule
ribe.
»Evo ga«, Alice je dodala Winteru čaj s mlijekom, a zatim zastala
pored njega dok je pridržavao šalicu u djetetovim drhtavim rukama kako
bi lakše popilo. »Siromah malecki.«
»Baš tako«, promrsio je Winter. Odmaknuo je tanku kosu s djetetova
prljavog malog lica. Izgledalo je kao da mu je četiri ili pet, ili možda malo
više, budući da su sva djeca u St. Gilesu bila presitna za svoju dob.
Pas je uzdahnuo i zavalio se u kut pored kamina.
Djetetovi su kapci bili teški od umora. Winter je nastojao ne
uznemiravati to stvorenje dok je nježno razmicao dronjke. Otkrio je
malena prsa, gotovo plava od hladnoće i tužni reljef od rebara.
»Donesi deku da je ugrijemo na vatri, Alice«, promrsio je Winter.
»Treba ga okupati«, šapnula je služavka kad se vratila s dekicom.
»Da«, rekao je Winter. »Ali mislim da je za večeras dovoljno toga
doživio. Sutra ujutro ga možemo temeljito oprati.«
Pod pretpostavkom da dijete preživi noć.
Winter je skinuo posljednji komad odjeće i zatim zastao, podignutih
obrva. »Mislim da je najbolje da ti to dovršiš, Alice.«
59
»Gospodine ?«
Umotao je uspavano dijete u toplu dekicu i okrenuo se prema sluškinji.
»Djevojčica je.«
LADI MARGARET Reading - među prijateljima poznatija i kao samo

Megs - te je večeri zakoračila u plesnu dvoranu ledi Langton, namjerno se
ne osvrćući oko sebe. Kao prvo, poznavala je većinu ljudi koji će nazočiti
balu, a radilo se o samoj kremi londonskog društva, uključujući njezinog
brata Thomasa i njegovu ženu. Uvaženi članovi parlamenta družit će se s
bogato udanim damama i domaćicama, kao i s jednom ili dvije raskalašene
dame ili gospode. Bili su to ljudi s kojima se družila otkako se prvi put
javno predstavila u društvu, prije gotovo pet godina, odnosno uobičajeni
spisak imena pozvanih na slična događanja.
No to nije bio jedini razlog zbog kojeg se nije zamarala gledanjem

uokolo. Ne, bilo je mnogo diskretnije ne zuriti u njega kao zatelebana
mljekarica. Još nije bila spremna ikome - uključujući i vlastitog brata -
dati do znanja za njihovu vezu. Trenutačno se radilo o slatkoj tajni koju je
držala blizu grudima. Kad obznane vezu, ona će istog trena postati javna.
Htjela ga je samo za sebe, barem još malo.
Treći razlog zbog kojeg nije promatrala okupljene? Pa, taj je bio
najjednostavniji. Prvi pogled na njega bio je jednostavno čudesan. Svaki
bi put osjetila uzbuđenje. Leptiriće u trbuhu, nalet vrtoglavice, klecanje
koljena. Megs se zahihotala. Opisala je gospodina Rogera Fraser-
Burnsbyja kao da je prehlada.
»Vidim da si u formi večeras, Margaret«, iza nje je promrmljao bogati
muški glas.
60
Okrenula se i zatekla svog najstarijeg brata, Thomasa, kako joj se

osmjehuje.
Smiješno, doista. Sve donedavno - zapravo, otkako se prošlog prosinca
vjenčao za prilično ozloglašenu Laviniju Tate - Thomas se nikad nije ni
trudio osmjehnuti joj se. Barem ne za stvarno. Na njegovom je licu, jasno,
uvijek bio onaj društveni osmijeh. Kao jedan od najuvaženijih članova
parlamenta i markiz od Mandevillea, Thomas je uvijek bio itekako
svjestan svog javnog utjecaja. No otkako je Lavinia ušla u obitelj Reading,
Thomas se promijenio. Bio je sretan, Meg je upravo shvatila. Ako je ljubav
mogla uzbuditi čovjeka mlakog kao što je bio njezin brat, što li je tek
mogla učiniti prosječnoj osobi!
»Oh! Je li i Lavinia ovdje?« upitala je Megs, smijući se.
Thomas je trepnuo kao da ga je iznenadio njezin entuzijazam i
oprezno joj odgovorio: »Ledi Mandeville došla je sa mnom večeras.«
Hmm. Ljubav je očigledno imala ograničeno djelovanje kod tako
tvrdog oraha.
»Dobro. Nadala sam se da ću malo popričati s njom.« Megs se malo
smirila.
»Onda ćeš je morati potražiti. Lavinia je skroz poludjela za tim
odbjeglim gusarom, čim smo prošli kroz vrata, potražila je prijateljice s
kojima će tračati. Prepričala mi je sve detalje o njegovom spaljivanju na
putu ovamo. Prilično jezivo, zapravo, jedna se dama za to ne bi trebala ni
zanimati«, Thomas se zamišljeno namrštio.
Megs je, i to ne po prvi put, osjetila simpatiju prema svojoj novoj
šogorici. Možda se jedna dama, strogo gledano, i ne bi smjela zanimati za
gusare na lomači» no bilo je prilično teško ne zainteresirati se.
61
»Skoro svi u Londonu o tome pričaju. Mislim da su gusar i Duh...«

Megs je stala u pola rečenice kao da je iznenada izgubila zanimanje za
razgovor.
Napokon je ugledala Rogera, a koljena su joj smjesta zaklecala. Stajao
je u skupini od nekoliko muškaraca, a glavu je zabacio unatrag, smijući se,
njegov jaki, potamnjeli vrat je vibrirao. Roger nije bio naočit u
tradicionalnom smislu. Lice mu je bilo preširoko, nos previše spljošten. No
oči su mu imale toplu smeđu nijansu, a osmijeh mu je bio zarazan. A kad se
okrenuo kako bi joj se nasmiješio... pa, ostatak svijeta kao da je nestao.
»...Večernja zabava ili bal ili tako nešto. Pretpostavljam da ćeš
prisustvovati«, Thomas je mrmljao pored nje.
Megs se iznenađeno trznula. Nije imala pojma na što je mislio pod
»tako nešto«, no lako će saznati kasnije. »Naravno. Bit će mi zadovoljstvo.«
»Dobro. Dobro«, Thomas je odsutno izjavio. »Dotad će i majka stići u
grad. Šteta što su Griffin i Hero odmaglili na selo. Čudan odabir trenutka,
usred sezone.«
»Mmm.« Roger je razgovarao s tri gospodina za koje je Megs znala da
su mu bliski prijatelji, lord d’Arque, gospodin Charles Seymour i grof od
Kershawa. Nažalost, ostalu gospodu nije tako dobro poznavala pa je zbog
njih bila prilično sramežljiva. Zapravo, lord d’Arque je bio na glasu kao
bludnik. Kad bi samo uspjela uloviti Rogerov pogled, možda bi mu mogla
dati znak da se nađu u vrtu.
Svila boje šljive s izvezenim zlatno-srebrnim nitima blokirala joj je
pogled.
»Oh, ledi Margaret, kakvo olakšanje što vas srećem ovdje!« Ledi
Penelope se obratila Megs, ali radi Thomasa je naglašeno treptala. Pored
nje, gospođica Greaves je uputila Megs sramežljivi osmijeh.
62
»Moram razgovarati s vama o gospodinu Makepeaceu.«

»Makepeaceu?« Thomas se namrštio.
»Tko je taj tip, Megs?«
Megs je otvorila usta, no ledi Penelope već je govorila. »On je
upravitelj Doma za siročad i nezbrinutu djecu, gospodine. Ili da kažem
trenutačni upravitelj, no moram govoriti otvoreno i reći i da iskreno
sumnjam u kvalifciranost gospodina Makepeacea. Kad bismo barem
mogli pronaći malo pristojnijeg upravitelja, dom bi se značajno
popravio.«
Thomas je izgledao kao da ga je to objašnjenje istovremeno i
zbunjivalo i dosađivalo mu, ali Megs nije mogla dopustiti da ostane na
tome. Gospodin Makepeace možda i jest bio težak karakter kao i Thomas,
ali cijeli je svoj život posvetio tom domu. Bila bi prava šteta dopustiti da
mu netko naprasit kao što je ledi Penelope to oduzme.
Megs se slatko nasmijala.
»Imenovale smo ledi Beckinhall mentoricom gospodina Makepeacea
što se tiče ponašanja u društvu. Zar joj ne bismo trebali pružiti priliku da
poduči gospodina Makepeacea?«
Ledi Penelope je frknula. »Divim se ledi Beckinhall, jasno, ali ne gajim
nadu da čak i netko poput nje može potaknuti drastičnu promjenu u
ponašanju gospodina Makepeacea. Štoviše, vjerujem da bismo trebali
pronaći sasvim drugog upravitelja. S tim na umu, bas sam danas počela
intervjuirati gospodu koju smatram podobnijom za taj položaj.«
Megs se ukočila kad je to čula. »Ali već imamo upravitelja...«
»Nemamo, kako smo se ranije složile, primjerenog upravitelja.«
63
Ledi Penelope se ljepuškasto osmjehnula, premda nije pokazala mnogo

zubi. »Gospoda koju sam pristala intervjuirati ima fne, uglađene manire, a
preporučili su mi ih neki od mojih najbližih prijatelja.«
»Ali imaju li iskustva u vođenju sirotišta?« Thomas je razdraženo
podignuo obrvu.
»Pih!« ledi Penelope ležerno je mahnula rukom kroz zrak. »Muškarci
koje ću zaposliti mogu to naučiti, sigurna sam. A ako baš zatreba, uvijek
mogu uzeti dvojicu.«
Gospođica Greaves je na sekundu podignula pogled prema nebu, a
Megs je poželjela da i ona može učiniti isto a da je ledi Penelope ne
primijeti. Barem se ledi Penelope doimala kao da je svjesna goleme
količine posla koju gospodin Makepeace sam obavlja.
»Mislim da ne možemo unositi nikakve drastične promjene dok su i
ledi Caire i ledi Hero izvan grada«, Megs je odlučno rekla. »Na kraju
krajeva, one su originalne osnivačice Damskog društva.«
Ledi Penelope je izbacila donju usnu slatkasto napućivši usta, a Megs
je osjetila dobrodošao nalet olakšanja. Ledi Penelope sigurno zna da ne
može djelovati u odsustvu ledi Hero i dvije ledi Caire, a da pritom ne
prouzroči nepovratnu štetu svom cilju. Megs si je zadala zadatak da
obavijesti sve tri dame o opasnostima koje prijete gospodinu Makepeaceu.
U tom je trenutku Roger pogledao prema njima i uhvatio Megsin
pogled, na što su sve misli o domu isparile iz njezine glave. Namignuo joj
je i neprimjetno nakrivio glavu u smjeru vrtne terase.
»Oh, vidim jednog dragog prijatelja«, promrmljala je Megs.
»Ispričajte me.«
64
Megs je tek izdaleka čula ljubazne riječi Thomasa i ledi Penelope.

Roger je već neprimjetno krenuo prema francuskim vratima. I ona mora
biti oprezna, no uskoro - vrlo brzo! - bit će u naručju svog ljubavnika.
65
Četvrto poglavlje
Mudri su ljudi pokušali objasniti ljubav - i doživjeli neuspjeh.

Recimo samo da su se Harlekin i otmjena dama tog
dana zaljubili.Planula je istinska i vječna ljubav koju ne zanima
čovjekov položajni mjesto u svijetu, istovremeno velebna i strašna...
Kažu da je kralj raspisao nagradu za njegovu glavu«, brbljala je

Pinkney idućeg jutra.
Isabel je podignula pogled prema zrcalu na komodi, gledajući kako joj
služavka pažljivo stavlja ukosnicu u kosu. Usta su joj bila suha kad je
upitala: »Glavu Duha?«
»Da, moja ledi.«
Nagradu za njegovu glavu. Sad kad je. Šarmantni Mickey bio mrtav,
vlasti su očigledno usmjerile gnjev prema Duhu St. Gilesa. Možda će se
pritajiti i izbjegavati ulice sad kad su odjednom postale mnogo opasnije.
Isabel se ugrizla za usnu. Doduše, u onom kratkom razgovoru s njim, Duh
nije ostavio dojam tipa koji izbjegava opasnost. Oh, ma zašto se uopće
brinula za tog čovjeka? Samo je puki slučaj ukrstio njihove puteve, kao i
njezin pretjerani osjećaj za dobro i zlo, zbog čega ga je i spasila od rulje.
Vjerojatno nikad više neće vidjeti tog čovjeka.
Isabel se namrštila vlastitom odrazu u zrcalu.
»Zbilja se nadam da ga neće uhvatiti«, rekla je Pinkney i ne
primjećujući izraz na licu svoje gazdarice. Malena se bora pojavila između
služavkinih obrva dok je namještala jedan uvojak.
66
»Tako je zgodan i smion. A sad kad je Šarmantni Mickey mrtav... Pa,

uskoro nam neće ostati nijedan zgodni lupež u Londonu.«
Pinkneyno je lice poprimilo tragičan izraz.
»To bi svakako bila šteta«, Isabel je suho rekla.
»Oh, zaboravila sam i « uzviknula je Pinkney. Gurnula je ruku u
prorez svoje haljine i potražila džepić s unutrašnje strane, odakle je
izvukla pisamce.
»Ovo je jutros stiglo za vas.«
»Hvala ti«, rekla je Isabel uzimajući pismo.
»Donio ga je neki dječak, ne poštar«, rekla je Pinkney. »Možda je
ljubavno pismo.«
Isabel je veselo podignula obrve rastvarajući pečat. Rastvorivši pismo,
pročitala je:
Ledi Penelope intervjuira gospodu koja će zamijeniti g. Makepeacea.
Isabel se namrštila, okrećući pismo. Nije bilo potpisano, a osim
njezinog imena ništa više nije pisalo na njemu. Unatoč tomu, imala je
ideju od koga bi moglo biti.
»Nije ljubavno pismo?« Pinkney je znatiželjno upitala.
»Mmm... ne«, promrsila je Isabel.
Vražji je čovjek izišao iz prostorije zadnji put kad je s njim
razgovarala. Vjerojatno je neće ni htjeti vidjeti ako ga pokuša upozoriti -
ili urazumiti. Da, ako se ne potrudi i ponovno ga pokuša nagovoriti da se
predomisli, sigurno će izgubiti dom. Isabel je ustala i bacila pisamce u
vatru, promatrajući kako plameni jezici proždiru papir. Imala je poziv za
jahanje tog poslijepodneva, a razmišljala je i o tome da ode u kupovinu
prije toga, možda čak i da posjeti neke poznanike.
67
Namrštila se. Nijedan od tih planova nije bio naročito važan. Nikad i
nisu bili.
»Javi kočijašu Johnu da pripremi kočiju, molim te.«
»Da, madam«, rekla je Pinkney požurivši prema vratima.
Čekajući, Isabel se uspravila i počela koračati pred kaminom. Ovog
puta mora biti čvrsta, ne smije prihvatiti njegovo odbijanje. Ako bude
potrebno, pritisnut će tog vražjeg čovjeka u njegovoj vlastitoj spavaćoj
sobi. Šokiran njezinim skandaloznim ponašanjem, možda će promijeniti...
Nogom je udarila o predmet na podu koji se otkotrljao dalje. Isabel je
pošla da ga podigne. Radilo se o šarenom drvenom zvrku, ne većim od
njezinog dlana. Na trenutak je tupo promatrala igračku prije nego ju je
pažljivo odložila na komodu i napustila sobu.
U prizemlju, Pinkney je vezala šešir oko glave.
»Idemo li u kupovinu, moja ledi?«
»Ne, opet idemo u dom«, Isabel je odgovorila ignorirajući činjenicu da
su se služavkina ramena razočarano objesila.
»Molim te, reci Carruthersici da se nekakva igračka nalazi na mojoj
komodi Voljela bih da je ukloni.«
»Da, moja ledi.« Pinkney je požurila učiniti kako joj je rečeno.
Nekoliko minuta poslije, kočija je bila spremna pa su krenuli. Isabel je
zagladila nabore svoje smaragdne haljine. Bila je previše otmjena za posjet
domu, što će on nesumnjivo primijetiti. Podignula je bradu. Pa, nije
nimalo marila za to što bi gospodin Makepeace mogao misliti o njezinoj
odjeći. Taj je čovjek imao žalostan izgled osobe triput starije nego što jest.
I to će popraviti skupa s njegovim ponašanjem.
68
Nisu naišli ni na kakav zastoj pa se kočija zaustavila nakon malo više

od pola sata ispred ulaza u novi dom. Harold je otvorio vrata kočije i
namjestio joj stepenicu.
»Hvala ti«, promrsila je Isabel izlazeći iz kočije. Pinkney, koja je
zadrijemala u vožnji, zatomila je zijevanje i krenula za njom.
»Reci kočijašu Johnu da je smjesti iza ugla, molim te. Poslat ću
dječaka kad budem spremna za polazak.«
Isabel je podignula haljinu i popela se uz prednje stepenice s Pinkney
pored sebe.
»Da pokucam?« pitala je služavka.
»Molim te.«
Pinkney je podignula tešku željeznu kvaku i pustila je da padne.
Služavka je petljala po svojoj fno izvezenoj tirkiznoj haljini dok su čekale,
a Isabel se zapitala - ne po prvi put - nastoji li je njezina služavka
zasjeniti.
Vrata su se otvorila, a iza njih se pojavilo pjegavo lice.
Isabel se nije mogla sjetiti dječakova imena, no srećom to u domu nije
bilo važno svim su dječacima nadjenuli ime Joseph, a svim djevojčicama
Mary.
»Dobar dan, Joseph«, rekla je vedro i odlučno. »Je li gospodin
Makepeace kod kuće?«
»S curicom je«, dječak je nejasno rekao, a stav mu je bio jako služben.
Okrenuo se prije nego je Isabel stigla postaviti još koje pitanje i poveo je u
kuću.
Nekadašnji Dom za siročad i nezbrinutu djecu bio je visoka, uska
zgrada koja se praktički raspadala od starosti i loših
građevnih materijala. Izgorjela je prije više od godinu dana, kad je
69
osnovano Damsko društvo za dobrobit doma za siročad i nezbrinutu

djecu kako bi se izgradila nova zgrada. Hodnik kroz koji je Isabel
trenutačno prolazila bio je širok i dobro osvijetljen, a okrečeni su
zidovi bili obojeni ugodnom kremastom nijansom. S desne se strane
nalazio boravak u kojem su primali posjetitelje i u kojem se našla
s gospodinom Makepeaceom samo dan prije. No dječak ih je poveo dalje od
boravka. Ravno naprijed, hodnik je vodio u blagovaonicu, a zatim i u
veliku kuhinju, dok se s lijeve strane nalazilo široko mramorno stubište
koje je vodilo na gornje katove. Građevinski su radovi bili gotovi, no Isabel
je svejedno pomislila da bi novi dom trebalo još malo urediti kako ne bi
ostavljao tako asketski dojam.
Dječak se bez riječi popeo uza stepenice, Isabel je krenula za njim, dok
je Pinkney jedva disala. Mogle su čuti djecu kako brbljaju, kao i tiho
mrmljanje glasova odraslih dok su prolazile pored učionica na prvom katu.
Na drugom su se katu nalazile spavaonice koje su tijekom dana bile
prazne. Dalje od spavaonica, na kraju hodnika, Joseph je otvorio
neoznačena vrata.
Unutra se nalazila malena, ali vesela soba, kamin sa svijetlo plavim i
bijelim pločicama i dva visoka prozora kroz koja je dopirala svjetlost. Uza
zid su bila poredana četiri dječja krevetića, od kojih je samo jedan bio
zauzet. Sićušno je dijete ležalo ispod snježno bijelih plahta i prekrivača, s
tamno smeđom kosom raširenom na jastuku. Sklupčan pored djevojčice,
ležao je smiješan maleni pas sa zapetljanim bijelim krznom sa smeđim
točkicama.
Winter Makepeace je podignuo pogled sa stolice pored kreveta na
kojoj je sjedio. Umor se ocrtavao na njegovom ozbiljnom licu, no oči su mu
se smjesta raširile kad ju je ugledao.
70
»Ledi Beckinhall«, rekao je ustajući, glasa hrapavog od umora. »Čemu

dugujem ovaj ponovni posjet?«
»Običnoj tvrdoglavosti?« Isabel je hirovito odvratila.
»Oh, molim vas, sjednite natrag na stolicu.« Čovjek je očigledno
proveo cijelu noć pazeći na bolesno dijete. Prišla je krevetiću i povirila
prema malenom licu, a psić je nesigurno zarežao.
»Što nije u redu s njom?«
Gospodin Makepeace je pogledao u dijete, lice mu je bilo smireno, no
na njemu je ipak mogla primijetiti tračak brige kad su mu se usne
stisnule. Po prvi je put primijetila da mu je gornja usna bila šira od donje.
Neko ju je sjećanje zaškakljalo u kutu uma, nejasno i nedostižno. Gdje li je
već vidjela...
»Ne znam«, odgovorio je, poremetivši joj tok misli. »Sinoć sam je
pronašao u jednoj uličici, pas je bio pored nje. Pozvali smo liječnika da je
pregleda, ali rekao nam je samo da je pothranjena i iscrpljena.«
Isabel je stisnula obrve.
»Kako se zove?«
Gospodin Makepeace je odmahnuo glavom. »Ne želi pričati.«
»Rekla mi je da joj se pas zove Dodo«, ubacio se Joseph. Sjeo je na
stolicu s druge strane kreveta i provukao dlan kako bi pomazio mršavu
ruku malene djevojčice.
Gospodin Makepeace je nakrivio glavu.
»Ispričavam se. Trebao sam reći da dijete ne želi razgovarati sa mnom,
ili s drugim odraslim osobama. Ali Joseph Tinbox kaže da je s njim kratko
popričala kad su ostali nasamo.«
Joseph Tinbox je suosjećajno kimnuo.
71
»Zove se Peach.«
Odrasli su ga pogledali. Pinkney se zahihotala. Isabel ju je oštro
pogledala na što se služavka umalo ugušila pokušavajući zatomiti smijeh.
Zavladao je tajac, a onda se Isabel blago nakašljala.
»Peach je malo... čudno ime.«
Joseph Tinbox je bio tvrdoglav. »Tak se zove i nećemo ga mijenjati«
»Naravno da ćemo je zvati kako god bude htjela«, gospodin
Makepeace je blago rekao.
»Ali mislim da ćemo ipak pričekati s odlukom dok se ne probudi.«
Joseph Tinbox je zinuo - nesumnjivo kako bi se usprotivio - no malena
se djevojčica baš u tom trenutku probudila. Osvrnula se oko sebe, panično
razrogačila oči, a zatim ih je opet sklopila. Pomaknula se kako bi uhvatila
Josepha Tinboxa za ruku i očajnički je stisnula.
Gospodin Makepeace se namrštio promatrajući dijete. »
Mislim da ću povesti ledi Beckinhall dolje u dnevni boravak, Joseph
Tinbox. Možda bi mogao provjeriti želi li... Peach... kušati juhu koju smo
joj ranije donijeli.«
Potapšao je dječaka po ramenu, zatim ustao i poveo Isabel i Pinkney
prema vratima, zatvarajući ih za njima.
»Ispričavam se zbog naše neorganiziranosti, ledi Beckinhall«, rekao je
odlazeći prema stepenicama.
»Bojim se da je pronalazak tog djeteta poremetio našu uobičajenu
rutinu u domu.«
»Razumijem«, promrmljala je Isabel prateći ga niz stepenice.
»Zašto mislite da ne želi razgovarati ni s kim osim s
Josephom Tinboxom?«
72
»Očito njemu vjeruje«, rekao je kad su se spustili u prizemlje. Iskosa ju

je pogledao preko ramena. »Meni, po svemu sudeći, ne vjeruje.«
»Oh, ali ...« Isabel se instinktivno htjela usprotiviti. Usprkos
njegovim manama, bilo je krajnje jasno da je gospodinu Makepeaceu
stalo do sve djece u domu. Nije mogla zamisliti da povrijedi ijedno od njih.
Gospodin Makepeace je odmahnuo glavom otvarajući vrata dnevnog
boravka.
»Ne shvaćam njezinu sumnjičavost osobno, moja ledi. Da bi dijete
postalo tako nepovjerljivo u tako ranoj dobi, sigurno je bilo strašno
zlostavljano od strane odraslih koje je poznavalo. Stoga je prirodno da
umjesto njima više vjeruje Josephu Tinbom«
»Oh.« Isabel je odsutno potonula na divan. Prezirala je pomisao da je
krhka malena djevojčica gore na katu pretrpjela fzičko nasilje, možda čak
i udarce bičem. Protrnula je. Potom se sjetila njegove ruke na dječakovom
ramenu.
»On je vas miljenik, zar ne, Joseph Tinbox?«
Gospodin Makepeace se ukočio. »Nemam miljenike.«
Podignula je obrvu. Vidjela je s kolikom je sklonošću promatrao
dječaka. »Oh, ali...«
Gospodin Makepeace se spustio u naslonjač i naslonio glavu na šaku.
Isabel je zaškiljila i obratila se svojoj služavki koja ih je pratila niz
stepenice.
»Pinkney, molim te, otiđi do kuhinje i zatraži neko jelo. Malo mesa,
sir, kruh. I voća ako imaju. I jak čaj.«
»Nema potrebe«, usprotivio se gospodin Makepeace.
»Kad ste posljednji put jeli?« Ljutito je stisnuo obrve.
73
»Sinoć.«
Isabel je napućila usne. »Onda svakako ima potrebe.« Ponovno ju je
iskosa pogledao.
»Klanjam se vašoj stručnosti po tom pitanju.«
»Hmm.« Njegova provokacija ju je odobrovoljila, premda je osjetila i
nemir promatrajući njegovu kratku bradu. Je li uopće spavao sinoć?
Sigurno je istinski umoran kad se opustio dovoljno da bi tako brbljao s
njom. Još nešto joj je palo na pamet.
»Uistinu bismo morali pronaći kuhara za dom, sad kad su se djeca
smjestila u novu zgradu. Nell Jones i ostale sluškinje imaju dovoljno posla
i bez pripremanja obroka.«
Dlanom je prekrivao zijevanje. »Djevojčice uče kuhati.«
»Da, ali ne mogu se brinuti za svaki obrok. Osim toga, kušala sam
njihova jela, i premda su kolačići bili, mmm... jako zanimljivi , možda bi
bilo dobro imati nekog tko zna kuhati malo uobičajenije stvari, slažete li
se?«
Pogledala je u gospodina Makepeacea s očekivanjem, no jedini je
njegov odgovor bio tiho hrkanje. Jadnik je zaspao, glave i dalje naslonjene
na ruku. Na trenutak je Isabel samo promatrala njegovo uspavano lice.
Linije oko njegovih usana smekšale su se kad se opustio, trepavice su mu
bile tamne i prilično guste, čak bi izgledao kao kakav dječarac da nije bilo
tamne brade na vilici. Zbog nje je izgledao pomalo raspušteno.
Isabeline su se usne iskrivile pri toj posljednjoj pomisli. Čovjeka manje
raspuštenog od gospodina Makepeacea tek je trebala sresti. Proveo je
toliko vremena pazeći na dom i njegove stanare da je zaspao pred njom
usred bijela dana. Zbog toga se zapitala što li je, ako išta, radio onda kad
je imao trenutak za sebe? Je li čitao? Možda je vodio dnevnik ili je rado
74
posjećivao crkve? Razmišljala je, ali se nije mogla dosjetiti nijedne druge
aktivnosti kojom bi se bavio. Bio je prava enigma, zar ne? Njegov je život
bio posvećen požrtvovnosti, no svejedno je veliki dio sebe držao tajnim.
Kad bi samo...
Vrata boravka su se otvorila, a Isabel je podignula pogled očekujući da
će na njima zateći Pinkney.
Umjesto nje, na vratima je stajala malena, starija žena.
»Oh! Ispričavam se, madam.«
»Gazdarice Medina«, glas Wintera Makepeacea bio je promukao od
pospanosti. Nije se pomaknuo, no očigledno se probudio čim su se vrata
otvorila.
»Trebaju nam vaše usluge.« Sićušna je žena nakrivila glavu.
»Gospodine?«
Pokazao je na Isabel.
»Ledi Beckinhall me upravo ukorila zato što nemamo dobrog kuhara.«
Isabel je stisnula obrve. »Nisam vas ukorila...«
Ignorirao je njezino protivljenje i okrenuo se prema gazdarici Medini.
»Možete li odmah početi?«
»Naravno, gospodine.«
»Dobro, onda...«
Jato malenih djevojčica s pladnjevima u rukama ušetalo je u boravak,
s Pinkney na čelu, nešto manje uredna nego inače.
»Evo čaja, moja ledi«, rekla je Pinkney.
»Izvrsno.« Isabel se osmjehnula i mahnula rukom prema stoliću sa
strane. »Čaj možete odložiti ondje, a gospodin Makepeace i ja ćemo jesti
dok razgovaramo,«
75
Winter Makepeace se zloslutno nakašljao. »O čemu bismo to trebali

razgovarati?«
Isabel se odlučno nasmiješila.
»O tome kako da vam pomognem zadržati vaše radno mjesto.«
NARAVNO DA su sve curice zabezeknuto pogledale u ledi Beckinhall.

Winter nije spavao više od nekoliko minuta otkako je noć prije
pronašao »Peach«, no prisutnost ledi Beckinhall bila je neobično
okrepljujuća.
Premda i pomalo iritantna.
Okrenuo se prema djevojčicama. »Mary Whitsun, molim te povedi
gazdaricu Medinu do kuhinje. Ona će biti naša nova kuharica, stoga je
morate slušati i pomagati joj, što god joj bude trebalo. Ostale bi curice
trebale biti na nastavi u učionici, koliko ja znam.«
Počelo je grupno slijeganje ramenima, no curice su naposljetku izašle.
Mary Whitsun je kratko kimnula i nasmiješila se gazdarici Medini prije
nego je povela novu kuharicu iz boravka.
Okrenuo se natrag prema ledi Beckinhall koja je izgledala opasno
privlačno u tamno zelenoj haljini koja je naglašavala nijanse mahagonija u
njezinoj kosi.
»A sad, o čemu to pričate?«
»Prvo ručak.« Ustala je, dohvatila tanjur i počela na njega stavljati
meso, sir i kruh. Količina hrane doimala se prevelika za jednu damu.
»Smatram da je prepiranje - a mi se, izgleda, dosta prepiremo - bolje
s punim želucem.«
Zbunjeno ju je promatrao. Što li je sad smjerala?
76
Ledi Beckinhall se okrenula, primijetila kako je namrgođeno

promatra i zablistala.
»Pojedite nešto. Osjećat ćete se bolje.«
Dodala mu je pun tanjur.
Pa, nije se mogao i dalje mrštiti kad je bila tako ljubazna prema
njemu. Winter je primio tanjur, osjećajući kako mu se toplina uvlači u
grudi. Vrlo rijetko se netko tako brinuo o njemu. Obično je bilo obrnuto.
Nakašljao se prije nego je progunđao:
»Hvala.«
Nepokolebana, kimnula je i odabrala malenu krišku sira, kao i krišku
kruha prije nego je ponovno sjela na divan.
»Jeste li razmišljali o tome da smjestite nešto u onaj kut?« Mahnula je
kriškicom sira prema desnoj strani kamina.
»Možda nekakav kip? Imam divan, maleni, bijeli mramorni kip kod
kuće. Roda i žaba.«
Smeteno je trepnuo. »Roda.«
Kimnula je.
»I žaba. Rimska škola, mislim. Možda grčka. Možda predstavlja likove
iz Ezopovih basni, on je bio Grk, zar ne?«
»Mislim da jest.« Winter je odložio tanjur sa strane i osokolio se.
»Ma kako šarmantan bio ovaj posjet, mislim da sad moramo prijeći na
stvar, moja ledi.«
Snuždeno se osmjehnula. »Prepiranje, zar već?«
Njezin je osmijeh odaslao munju ravno kroz njegovu kralježnicu, no
nastavio je dalje, ne mijenjajući izraz lica.
»Ako baš moramo.«
77
»Oh, mislim da moramo«, rekla je blago. »Čula sam da ledi Penelope

ustrajava na tome da pronađe novog upravitelja doma.«
Očekivao je nešto slično, no udarac ga je svejedno zabolio. Nije se radilo
samo o domu, radilo se i o njemu. Shvatio je to sinoć, kad je spasio Peach.
Nije mogao napustiti dom jednako kao što nije mogao ni odsjeći desnu
ruku.
No nije dopustio da mu se te teške emocije vide na licu. Bile su pomno
skrivane. Brižno čuvane.
»A kako ćete mi vi pomoći sačuvati dom?«
Elegantno je slegnula ramenima, premda je primijetio da nije uspjela
sakriti napetost na licu. Možda on nije bio jedini koji je skrivao osjećaje.
»Podučit ću vas ponašanju u društvu, dokazat ću da možete biti
graciozni koliko i svaki drugi kicoš kojeg pronađe ledi Penelope. To je
jedini način da osujetimo njezine planove.«
Razdragano je podignuo obrve čuvši njezin odabir riječi.
»A vi ste se imenovali mojom spasiteljicom? Zašto?«
»Zašto ne?« bezbrižno se osmjehnula.
»Ispostavilo se da mi se u posljednje vrijeme sviđa spašavati gospodu u
nevolji. Jeste li znali da sam nekidan pomogla Duhu St. Gilesa da
pobjegne od pomahnitale rulje?«
Srce mu je stalo. »Ne, nisam znao.«
»Prilično hrabro od mene, ne mislite li?« Podrugljivo je iskrivila usne,
izrekavši te riječi.
»Da«, rekao je savršeno ozbiljno. »Mislim da jest.«
Podignula je pogled, a on ju je netremice promatrao. Njezine mekane
usne su zatitrale. O čemu li je razmišljalo to prekrasno, egzotično
78
stvorenje? Nije pripadala tu, u taj obični dnevni boravak, nije pripadala u
St. Giles kao ni u njegov život. Pa ipak je osjećao gotovo neodoljiv poriv da
je povuče u krilo i poljubi.
Duboko je udahnuo i ukrotio životinju u sebi.
»Dakle, tako. Pretpostavljam da je najbolje da se prepustim vama.«
»Dobro.« Ustala je iznenada i bez uobičajene gracioznosti. »Onda
počinjemo sutra ujutro.«
IDUĆEG JUTRA Winter je stajao i promatrao fasadu gradske

kuće ledi Beckinhall. Bila je točno onakva kakvu je i očekivao:
nova, raskošna, u najmodernijem dijelu Londona.
Unutrašnjost je bila sasvim druga priča.
Winter se zaustavio na pragu velikih vrata, odmarajući desnu nogu i
pokušavajući pojmiti svu tu različitost, na trenutak ignorirajući gordog
batlera koji ga je primio. Kuća je bila veličanstvena, da, bogata i
elegantno namještena, no postojalo je još nešto.
Batler se nakašljao. »Ako biste pričekali ledi Beckinhall u manjem
boravku, gospodine?«
Winter je odlijepio pogled od sunčevih zraka koje su plesale po
mramornom podu i odsutno kimnuo muškarcu.
Poveo ga je u »mali« boravak koji, jasno, uopće nije bio malen - gotovo
da je bio veličine blagovaonice u novom domu. No prostorija je bila
namještena tako da se njezina veličina nije doimala hladnom ni neugodno
formalnom. Tu i tamo su se nalazile skupine razbacanih stolica i divana,
stvarajući tako manje, intimnije prostore za sjedenje. Iznad glave,
kerubini su plesali po oslikanom stropu, provirujući iza valovitih bijelih
oblaka. To ugledavši, Winter je tiho frknuo. Otišao je do kamina na
79
udaljenom kraju sobe, ne zamarajući se prikrivanjem šepanja sad kad je

ostao sam. Ružičasto-bijeli pozlaćeni sat otkucavao je iznad kamina, a lice
su mu zaklanjale vitice i Kupidi. Dnevni se boravak nalazio u stražnjem
dijelu kuće, a zvukovi s ulice bili su prigušeni, stoga je vladala ugodna
tišina.
Winter je dotaknuo sat. Bio je to smiješan predmet, pa ipak...
neobično neodoljiv i sasvim prikladan za dnevni boravak ledi Beckinhall.
Namrštio se, zbunjen. Kako jedan sat može biti neodoljiv?
Nešto je projurilo iza jednog od ružičastih divana.
Winter je podignuo obrve. Sigurno ledi Beckinhall nije imala
problema sa štakorima? Možda je imala psića, kao mnoge druge dame.
Protegnuo se kako bi povirio iza divana.
Velike smeđe oči promatrale su ga s lica malenog dječaka.
Djetetu nije moglo biti više od pet godina, no bio je odjeven u fni
grimizni kaput i hlače, s čipkom oko vrata. Očigledno se nije radilo o
djetetu nekog sluge.
Nije znao da je bila majka. Od te mu se pomisli nešto stisnulo u srcu.
Winter je nakrivio glavu.
»Dobar dan.«
Dječak je polako izašao iz svog skrovišta i stavio jednu nogu na gusti,
debeli tepih.
»Tko ste vi?«
Winter se naklonio. »Gospodin Makepeace. Kako si?«
Neki instinkt - ili, vjerojatnije, sati podučavanja - naveli su dječaka da
se i sam nakloni.
Winter je osjetio kako mu se usne veselo trzaju.
80
»A ti si?«
»Christopher!« Odgovor nije stigao od dječaka, već od umorne
sluškinje na vratima.
»Oh, jako mi je žao, gospodine, ako vam je smetao.«
Winter je odmahnuo glavom. »Nimalo mi nije smetao.«
Ledi Beckinhall se pojavila iza sluškinje, neutralnog izraza lica.
»Christopher, strašno si zabrinuo gđu Carruthers. Molim te da joj se
ispričaš.« Christopher je pognuo glavu. »Oprosti, Ruthers.«
Gđa Carruthers nježno se osmjehnula.
»U redu je, gospodine Christopher, ali mislim da je zadnji čas za vašu
kupku ako mislimo otići do parka poslijepodne.«
Dijete je žalosno napustilo sobu, nesumnjivo osuđeno na kupanje.
Winter je pogledao u ledi Beckinhall kad su se vrata zatvorila.
»Nisam znao da imate sina, moja ledi.«
Na djelić sekunde šokiralo ga je kad je ugledao bol na njezinom licu.
Zatim se blistavo osmjehnula kao da želi prikriti kakvu god iskrenu
emociju da je osjetila. »Nemam. Nemam djece.«
Podignuo je obrvu. »Onda kako...«
No ona se već okretala kako bi sjela na divan, cijelo vrijeme govoreći:
»Mislila sam da bismo jutros mogli početi s jednostavnim stvarima.
Bal kod vojvotkinje od Arlingtona je za tjedan dana, a osim ako već ne
znate plesati...«
Očigledno nije htjela razgovarati o djetetu. Zanimljivo. Odmahnuo je
glavom kad ga je upitno pogledala.
»Ne, naravno da ne«, uzdahnula je. »Onda ćemo uskoro morati početi
sa satovima plesa. Morate barem znati korake - ne nadam se da ćete ih
81
odista i savladati, ali ako vas barem uspijemo naučiti da ne gazite dami po
prstima, bit ću i više nego zadovoljna.«
»Previše ste ljubazni«, promrmljao je.
Zaškiljila je kao da ju je njegov ravnodušan ton glasa uvrijedio.
»Mislim da bi vam dobro došlo i novo odijelo. Možda nešto od
svile kremastih ili svijetlo plavih tonova?«
Ponos mu se usprotivio. »Ne.«
Njezine pune usne su se stisnule.
»Ne možete se pojaviti u otmjenom društvu u pohabanoj odjeći koju
sad nosite. To odijelo izgleda kao da je staro barem jedno desetljeće.«
»Samo četiri godine«, blago je rekao. »I ne mogu prihvatiti takav
luksuz, tako osoban poklon od vas, moja ledi.«
Nakrivila je glavu proučavajući ga, a on se sjetio vrane koja pogledava
najprije u jednu stranu, a zatim u drugu, ne bi li dokučila kako razbiti
orah.
»Smatrajte to poklonom Damskog društva. Cijenimo sve što ste
učinili za dom, a nova odjeća za nadolazeće društvene prigode teško da je
potraćen luksuz.«
Htio je odbiti, no njezin blagonakloni argument imao je smisla. Tiho
je uzdahnuo. »U redu, ali inzistiram na tamnijim nijansama. Crna ili
smeđa.«
Očito se morala suzdržati od poriva da ga pokuša nagovoriti da odjene
nešto skandalozno - svijetlo ružičasto ili boju lavande, možda - no
naposljetku je vjerojatno uvidjela prednosti kompromisa.
82
»U redu«, kratko je kimnula. »Naručila sam čaj tako da bismo barem

to mogli danas uvježbati. I, naravno, pretpostavila sam da ćemo voditi
razgovor.«
»Naravno.«
»Premda sarkazam ima svoje mjesto u otmjenom društvu, najbolje je
koristiti ga umjereno«, slatko je odvratila. »Izuzetno umjereno.«
Zavladala je kratka tišina dok ga je gledala ravno u oči. Njezine su
plave oči bile iznenađujuće odlučne. Iznenađujuće snažne.
»O čemu želite razgovarati?«
Opet se osmjehnula, što je osjetio duboko u trbuhu, kao i snagu
privlačnosti prema njoj. Nadao se da mu se to nije očitovalo na licu.
»Pravi gospodin često daje komplimente dami«, rekla je.
Htjela je komplimente od njega? Promatrao je njezino držanje ne bi li
shvatio Šali li se ili ne, no ona se doimala ozbiljnom.
Winter je tiho uzdahnuo.
»Vaš je dom veoma... ugodan.«
U tom je trenutku shvatio čime je to odisala njezina kuća: osjećajem
ugode. Udomaćenosti. O tome se radilo.
Pogledao je u nju, prilično zadovoljan samim sobom.
Ledi Beckinhall je izgledala kao da pokušava zatomiti osmijeh.
»Nisam sigurna da je to kompliment.«
»Zašto ne?«
»Trebali biste pohvaliti uređenje kuće«, strpljivo je rekla. »Gazdaričin
ukus.«
83
»Ali ja ne marim ni za uređenje ni za ukus o kojem govorite.« Ponio ga

je vlastiti argument. »Sigurno se kvaliteta nečijeg doma mjeri osjećajem
ugode u njemu? U tom slučaju, nazvati vaš dom veoma ugodnim znači dati
mu najveći mogući kompliment.«
Nakrivila je glavu kao da razmatra njegove riječi.
»Pretpostavljam da ste u pravu. Trebali biste se osjećati ugodno u
nečijem domu. Zahvaljujem vam na vašem ljubaznom komplimentu.«
Čudno, njezino je odobravanje upalilo mali plamen topline u njegovim
grudima. Naravno, ničim to nije pokazao. Umjesto toga, potvrdno je
kimnuo glavom.
»No«, nastavila je ona, »društvo ne cijeni osjećaj ugode u nečijem
domu, stoga, ma koliko vaše riječi meni bile drage, one neće biti dovoljne
na balu ili mjuziklu, čega ste zasigurno i sami svjesni.«
Iza njega su se otvorila vrata, a falanga sluškinja ušla je u boravak s
pladnjevima u rukama.
Pričekao je dok sluškinje nisu odložile teret koji su nosile, a ledi
Beckinhall ih otpravila.
Zatim je pogledao u nju, u tu ženu previše inteligentnu za lakomisleno
društvo u kojem se kretala.
»Htjeli biste da u potpunosti promijenim svoje ponašanje, koliko
shvaćam.«
Uzdahnula je i nagnula se naprijed kako bi im natočila čaj.
»Ne u potpunosti. Osim toga«, dobacila mu je još jedan kratak,
razoružavajući osmijeh dok je spuštala čajnik na stol, »sumnjam da je
vaša osobnost tako krhka da bi se lako promijenila. Dođite. Molim vas da
sjednete ovdje sa mnom.«
84
On je i dalje stajao, usprkos boli u desnoj nozi, kao da bi u bilo kojem

trenutku mogao pobjeći ili potući se. Zbog te je žene i ono malo manira
koje je imao isparilo.
Winter je sjeo preko puta ledi Beckinhall, a nizak stol s posuđem za
čaj formirao je sigurnosnu barijeru između njih. Odupro se porivu da
izmasira ozlijeđenu nogu koja ga je počela neugodno probadati.
Izazovno ga je pogledala, ali nije komentirala njegov odabir sjedala,
već mu je umjesto toga uručila jednu šalicu za čaj.
»Ne stavljate ni šećer ni mlijeko, pretpostavljam.«
Kimnuo je, prihvaćajući šalicu. Čaj je bio vruć i jak, kvalitete kakvu je
rijetko imao priliku kušati.
»A sad«, rekla je ledi Beckinhall miješajući šećer i mlijeko u svoj čaj,
»premda cijenim kompliment koji ste udijelili mom domu, većina
komplimenata koje ćete morati davati u plesnoj dvorani bit će osobnije
prirode. Nešto o daminim očima, kosi ili haljini, na primjer, bilo bi sasvim
prikladno.«
Pijuckala je čaj promatrajući ga preko ruba čaše tim svojim vraški
pronicljivim plavim očima.
Nije mogao kontrolirati vlastiti pogled. Pažljivo ju je promatrao u
potrazi za primjerenim komplimentom. Dame bi trebale sjediti uspravno,
čak je i on to znao, no ledi Beckinhall kao da se nekako ležerno naslanjala
na jastuke, zabačenih ramena, stopala uguranih ispod divana. Taj je
položaj isticao njezine grudi, premda nije mislio da je to radila namjerno.
Nosila je dekoltiranu haljinu tamno zlatne boje, a tkanina je nježno
uokvirivala njezine blijede, mekane grudi.
Počinio bih zločin samo da vidim tvoje gole grudi. Krvario za jedan
trenutak tvojih bradavica na mom jeziku.
85
Ne, to vjerojatno nije bio kompliment koji je tražila.

Nakašljao se. »Na vaš bi glas, moja ledi, i slavuj bio ljubomoran.«
Trepnula je kao da ju je iznenadio. »Nitko nikad nije pohvalio moj
glas, gospodine Makepeace. Jako dobro.«
Jesu li joj obrazi bili malo rumeniji nego prije?
Spustila je trepavice.
»Još koji takav kompliment, gospodine Makepeace, i pomislit ću da mi
se udvarate.«
Osjetio je kako mu se obrve podižu.
»Željeli biste da vam se udvaram?«
Slegnula je ramenima. »Većina razgovora između dame i gospodina na
društvenim događajima zapravo je udvaranje.«
»Onda sigurno fertujete s desecima njih u jednoj noći«
»Slutim li prijekor u vašim riječima, gospodine Makepeace?« blago je
upitala.
»Ni blizu«, sredio je misli. »Samo sam primijetio da po ovom pitanju
imate mnogo više znanja od mene.«
»Više iskustva, mislite?«
Samo ju je promatrao, budući da je odgovor bio očit sam po sebi. Bila
je iskusnija, i u fertovanju i u drugim nesumnjivo jednostavnijim
interakcijama između muškarca i žene. Ta je pomisao probudila neku
nepoznatu emociju u njemu.
Trebao mu je trenutak da shvati - donekle zapanjen - da je ono što je
osjetio bila ljubomora. Živio je životom punog suzdržavanja. Dame, bilo
kakve vrste, bile su strogo zabranjene na životnom putu koji je odabrao.
Pa ipak...
86
Pa ipak je dio njega - dio koji nikad prije nije ni primijetio - postao
nervozan zbog samonametnutih pravila.
»Ali sigurno ste se već nekome udvarali«, govorila je, a glas joj je bio
dubok i baršunast. Prijazan i zavodljiv. Sve što je bilo ženstveno i
privlačno.
»Ne.«
Njezine nježne obrve su se podignule.
»Znam da vam je život pun obaveza, ali zasigurno ste već gajili
osjećaje za neku mladu djevojku? Možda prijateljicu vaših sestara? Ili
susjedu?«
Polako je odmahnuo glavom. »Nikoga.« Je li shvaćala što joj je upravo
priznavao? Zvijer u njemu je zijevnula i protegnula se.
»Predajem se u potpunosti u vaše ruke, ledi Beckinhall. Molim
vas. Naučite me.«
87
Peto poglavlje
Otmjena dama i Harlekin postadoše ljubavnici,

no takvo je što veoma teško kriti,
jer je ugledna dama imala udvaraše imućne i ljubomorne,
do kojih su vrlo brzo stigle glasine o Harlekinu.
Jedne noći punogMjeseca, pratili su Harlekina do četvrti
St. Gilesi uperili u njega svoje čelične mačeve.
Harlekin je za obranuimao samo svoj rekvizit,
drveni bodež iz predstave. Borba nije potrajala dugo,
kad je završila, udvarači ostaviše Harlekina da umre na ulici ...
Isabel je progutala knedlu začuvši tihe riječi gospodina Makepeacea.

Njegov je glas pokrenuo trnce u njezinim živcima, od čega su joj se
ukrutile bradavice. Je li ga dobro čula? Je li to on upravo priznao da je
djevac? Bio je neoženjen, istina, a sam je priznao da nikad nije imao
dragu, pa ipak. Mnogi su se muškarci utjecali prostitutkama, a on je živio
u četvrti koja je njima obilovala.
No samo jedan pogled na ponosno, strogo lice gospodina Makepeacea
odagnao je tu misao. Nekako je znala da on nikad ne bi platio za tako
intiman čin.
Što je značilo da je bio djevac... koji je upravo zatražio od nje da ga
poduči. Zasigurno nije mislio...
88
»Vaša je šutnja neuobičajena, moja ledi«, rekao je onim svojim

dubokim, odmjerenim glasom koji joj je draškao osjetila.
»Nadam se da vas nisam šokirao svojim manjkom iskustva... u
fertovanju.«
Flert. Jasno. O tome su razgovarali. No svejedno nije umislila sjaj u
njegovim tamnim očima, kao ni suptilnu stanku prije nego je rekao
»fertovanju«.
Isabel se uspravila. Na kraju krajeva, ona je ipak imala iskustva.
»Smatram da bismo onda morali poraditi na vašem predstavljanju.«
On je samo podignuo jednu obrvu.
Nakašljala se. Kad se posljednji put tako pogubila? I to zbog jednog
običnog, ukočenog školskog ravnatelja, muškarca mlađeg od sebe!
»S fertovanjem je najbolje početi odmah, čak i prije
samog upoznavanja. Možete li mi pokazati kako biste se naklonili?«
Polako je ustao i, ne skidajući pogled s nje, kratko se naklonio.
Namrštila se. »Ne. Malo elegantnije. Da vam pokažem?«
»Nema potrebe.« U njegovom je pogledu slutila ironiju.
Ovog je puta zakoračio unatrag, pretvarajući se da skida zamišljeni šešir,
klanjajući se u struku i graciozno šireći ruke. Isabel je razrogačila oči.
»Ako ste cijelo vrijeme znali kako se propisno nakloniti, zašto to niste
ranije učinili?« Polako se uspravio i slegnuo svojim širokim ramenima.
»Jednostavno kimanje glavom ukazuje na jednako poštovanje i bez
tog smiješnog šepirenja.«
Zakolutala je očima. »Pa, odsad nadalje, molim vas da se šepirite kad
ste u otmjenom društvu.«
»Kako želite«, ozbiljno je rekao.
89
»A sad...« Morala je zastati i udahnuti jer joj je neočekivano ponestalo

daha. »Sad bih voljela da vježbate ljubljenje ruke dami.«
Ispružila je ruku, nadajući se da neće primijetiti da su joj prsti blago
drhtali.
Prišao joj je, primio ruku i nagnuo se nad njom. Na trenutak je
njegova pognuta glava zaklonila pogled na njihove ruke, no osjetila je
dodir - topao i intiman - njegovih usana na svom dlanu.
Udahnula je. »Trebali biste poljubiti zrak iznad daminog dlana.«
Podignuo je glavu, i dalje nagnut nad njezinom rukom, a u tom je
položaju njegovo lice bilo mnogo bliže njezinom. Mogla je vidjeti sićušne
zlaćane krhotine u njegovim smeđim očima.
»Zar nije ovo lekcija iz fertovanja?«
»Da, ali...«
Uspravio se.
»Onda mi se pravi poljubac čini poželjnijim od odglumljenog.« Tek je
tada primijetila sjenu osmijeha kako vreba u kutku njegovih očiju. I sama
je zaškiljila pokušavajući izvući svoju ruku iz njegove. Čvrsto ju je držao.
»Gospodine Makepeace.«
Otvorio je dlan, ali jedva primjetno tako da joj je, dok je povlačila
svoju ruku iz njegove, prstima lagano pomazio dlan.
»Možda vam uopće ne treba poduka«, promrsila je.
»Oh, ali treba mi, uvjeravam vas.« Ponovno je sjeo nasuprot nje.
»Koliko ste vi imali ljubavnika?« Namrštila se, iskreno šokirana.
»Ne možete me to pitati.«
»Vi ste mene već pitali«, podsjetio ju je, nepokolebano odgovorivši.
»Sigurno nisam koristila riječ ljubavnik«, odvratila je.
90
»Ali značenje je isto, zar ne?«

»Možda.« Naravno da je značenje bilo isto . Napućila je usne.
»Ispričavam se. Nisam bio svjestan da ste tako osjetljivi.«
Prokleti joj se čovjek rugao! Njegov izraz lica bio je sasvim ozbiljan,
no prema načinu na koji ju je promatrao, mogla je zaključiti da mu je
namjera bila provokacija.
Isabel se ponovno naslonila na jastuke i nakrivila glavu.
»Tri.«
Brada mu se trznula, jedva primjetno, ali ona je to primijetila.
Iznenadila ga je. Prikrivajući osmijeh, ležerno je mahnula rukom.
»Četiri, ako računate mog muža, ali mislim da se muževi ne bi smjeli
računati među ljubavnike, zar ne?«
Napola je spustio kapke.
»Ne bih znao. Jeste li imali ljubavnike dok ste bili udani?«
»Ne.« Napravila je grimasu kao da o nečemu razmišlja.
»Prilično buržujski od mene, znam, ali tako je. Nikad nisam pogazila
svoje bračne zavjete.«
»A on?«
Odvratila je pogled. »Ne sviđaju mi se ova pitanja.«
»Žao mi je. Nisam vas htio povrijediti.« Glas mu je bio dubok i iskren.
»Niste.« Očajnički je nastojala vratiti izraz lica koji je nosila u
javnosti. Prkosno je podignula bradu, gledajući ravno u njega.
Kutevi njegovih usana malčice su se iskrivili.
»Dakle, imali ste ljubavnike nakon muževe smrti?«
Kako je dopustila da je navede na tako opasan razgovor? Pa ipak, sad
kad su već tu, neće se povući.
91
»Da. Pričekala sam da prođe određeno vrijeme nakon što je Edmund

pokopan, naravno.«
»Naravno.«
Zaklela bi se da on nije odobravao činjenicu da dame imaju ljubavnike,
no nije mogla uočiti nikakav znak neodobravanja u njegovu tonu glasa.
Prekrižio je ruke u krilu, opuštenog držanja kao da su razgovarali o cijeni
svježih kamenica.
»Imate li i sada ljubavnika?«
Kako bi bilo podučavati ovakvog muškarca umijeću iz spavaće sobe?
Misao koja joj je tiho prošla kroz glavu iznenadila ju je. Nije bio
čovjek iz njezinog miljea, nije bio tip muškarca kojeg bi inače uzela za
ljubavnika. Voljela je sofsticirane muškarce. Muškarce koji su bili brzi na
jeziku i duhoviti. Muškarci koji su znali kako je zabaviti, možda i
iznenaditi u spavaćoj sobi, ali koji su svejedno bili diskretni - čak i pomalo
odsutni - izvan nje. Muškarci koji umijeće ljubavi nisu shvaćali previše
ozbiljno.
Srce joj je brže zakucalo.
»Ne.« Koliko će daleko ići? Nagnula se naprijed, zavodljivo. »Jeste li
zainteresirani za tu poziciju?«
Ako se nadala da će ga time navesti da se povuče, gadno se razočarala.
Usne su mu se trznule, što je privuklo njezin pogled na njegovu punašnu
gornju usnu. Zamišljeno je stisnula obrve.
»Zanimaju me mnoge stvari«, rekao je, njegov duboki glas bio je
odmjeren i strpljiv, »ali ne vjerujem da mi iskreno nudite tu poziciju, moja
ledi. Na kraju krajeva, već sam priznao da nemam iskustva.«
Bilo koji drugi muškarac posramio bi se ponovno je podsjećajući na
svoje neiskustvo. Ali gospodin Makepeace doimao se savršeno spokojnim,
92
čak i samouvjerenim. Nekako je znala da bi on ljubavnu vezu shvatio

itekako ozbiljno.
Jednom kad se na nekog namjeri, dušom i tijelom predao bi se toj vezi.
Predao bi se ženi koju je odabrao za ljubavnicu.
Sva je protrnula pri toj pomisli. Biti predmet tako vatrenog
obožavanja bilo je primamljivo, ali ju je isto tako tjeralo da zastane.
Oprezno , um joj je šaptao. Ne upuštaj se ni u sto s tim muškarcem bez
promišljanja. Neće ga biti lako odbaciti kao ostale kicoše londonskog
društva.
Isabel se polako naslonila promatrajući svog učenika.
»Onda ćemo morati poraditi na vašim socijalnim vještinama, zar
ne?« Osmjehnula se i odložila već ohlađen čaj i natočila si novu šalicu. »Da
vježbamo razgovor za večerom?«
Kimnuo je, a ako i jest vidjela razočaranje u njegovim očima,
ignorirala ga je. Možda je voljela fertovati i zadirkivati, ali nije
bila budala.
»Ako tako želite«, polako je rekao.
WINTER JE GLEDAO kako ledi Beckinhall dohvaća njegovu šalicu s

čajem, izlijeva sadržaj i nalijeva mu svježi. Nekako ju je uspio preplašiti
i odvratiti od tog riskantnog razgovora pa se sad prebacila na priču o
vremenu ili nečemu jednako dosadnom.
Najčudnije od svega bilo je to što je osjećao tračak razočaranja. Volio
se prepirati s njom. Još je više volio pogledavati ispod maske koju je nosila
u javnosti. Njezin ju je muž zbilja povrijedio, i premda nije htio u njoj
buditi tužna sjećanja, želio je još jednom vidjeti golo lice koje mu je
pokazala. Pravu ledi Beckinhall.
93
Tad ga je pogledala, odlučno glumeći domaćicu.

»Jeste li pogledali novu operu u Royal Playhouse?«
»Ne«, otpio je gutljaj čaja, promatrajući je. »Nikad nisam bio na
operi.«
Stisnula je oči, neznatno ali razdraženo, kako mu se činilo.
»Predstavu, onda?«
Šutke je odmahnuo glavom.
»Mjuzikl? Sajam?«
Samo ju je promatrao i čekao.
Nije imala puno strpljenja, ta njegova ledi Beckinhall.
»Moram vam priopćiti da ste najdosadniji muškarac kojeg sam ikad
srela, gospodine Makepeace. Sigurno još nešto radite osim što
neprestano crnčite u domu.«
Osjetio je kako mu se kutevi usana podižu.
»Ponekad čitam.«
»Nemojte mi reći«, strogo je podignula svoj maleni dlan. »Potajno
proždirete šašave romane Daniela Defoa.«
»Priznajem da mi se sviđa Robinson Crusoe «, rekao je. »A njegovi su
mi pamfeti o džinu i destilaciji džina zanimljivi, premda je promašio bit.«
Trepnula je kao da ju to ipak zanima. »Kako to?«
»Defoe tvrdi da je destilacija džina sastavni dio postizanja blagostanja
engleskih farmera jer oni prodaju žito destilanama. Taj argument možda i
jest točan, ali ne uzima u obzir ono što isti taj džin čini londonskim
siromasima.«
94
Već je odmahivala glavom. »Ali Defoe je kasnije napisao da džin

uništava potomke istih tih londonskih majki koje su pile... Zašto mi se
smijete?«
»Čitate političke pamfete, moja ledi?« opomenuo ju je kao da je
šokiran. »Zna li ostatak Damskog društva za to?«
Porumenjela je kao da ju je uhvatio da radi nešto zločesto, pa ipak je
tvrdoglavo podignula bradu. »Iznenadili biste se kad bi čuli koliko dama
čita političke pamfete.«
»Ne«, polako je rekao, »mislim da ne bih. Nikad nisam sumnjao da je
ljepši spol zainteresiran za politiku i društvene nepravde u Londonu
jednako kao i muškarci. No pomalo sam iznenađen da ste vi
zainteresirani«
Slegnula je ramenima. »Zašto ne bih bila?«
Nagnuo se naprijed.
»Zato što se svojski trudite glumiti da vas ne zanima ništa iole
ozbiljno. Zašto?«
Na trenutak je uistinu pomislila da bi mu mogla iskreno odgovoriti.
No onda je odvratila pogled i ravnodušno mahnula rukom.
»Trebala bih vas podučavati razgovoru za stolom. Politika nikad nije
dobra tema za miješano društvo...«
»Moja ledi«, opomenuo ju je.
»Ne.« Odmahnula je glavom, namjerno ga ne gledajući u oči. »Nećete
me opet uvući u taj razgovor. Romani su mnogo primjerenija tema.«
Nije se namjeravala predomisliti, to mu je bilo jasno, pa joj je
udovoljio. »Čak i Moli Flanders«
95
»Naročito Moli Flanders «, rekla je. »Roman o ženi na lošem glasu

svakako je tema za živahan razgovor.«
»Pa ipak«, rekao je blago, »usprkos Mollinoj dramatično teškoj
propasti, ne mogu je voljeti jednako kao gospodina Crusoa.«
Vidno se pokolebala, pa je pomislio da će se opet vratiti svojoj
uobičajenoj društvenoj maski. No onda se nagnula naprijed, znatiželjna
kao i svaki curetak.
»Oh! A kad je pronašao otisak stopala u pijesku?«
Nasmijao se. »Uzbudljivo, zar ne?«
»Cijelu sam noć probdjela kako bih ga pročitala do kraja«, rekla je,
zavalivši se na jastuke i zadovoljno uzdahnuvši. »Otad sam ga još dvaput
pročitala. Iznenada ga je prodorno pogledala.
»A ako ikad kažete ijednoj dami da više volim Robinsona Crusoa od
Moli Flanders , iščupat ću vam jetru.«
Svečano se naklonio. »Vaša je tajna sigurna sa mnom, moja ledi.«
Kutevi njezinih punih usana su se trznuli. »Tko bi pomislio«, promrsila
je, »da uvijek ozbiljni gospodin Makepeace voli pustolovne romane?«
Nakrivio je glavu. »Ili da lakomislena ledi Beckinhall više voli
pustolovne romane od skandaloznih biografja?«
Na trenutak - samo na trenutak - skinula je masku i osmjehnula mu
se gotovo sramežljivo.
Uzvratio joj je osmijeh, a srce mu je zakucalo triput brže nego inače.
Zatim je odvratila pogled, grizući se za usnu.
»Oh, kako je vrijeme proletjelo. Mislim da je to dovoljno za danas,
slažete li se? Sutra ću doći u dom pa možemo tamo nastaviti s
podučavanjem.«
96
Nije se ni pokušao usprotiviti. Danas ju je očigledno gurnuo do kraja.

Umjesto toga, osjećajući se zaštitnički prema njoj, ustao je i naklonio se, i
uz nekoliko tihih riječi napustio prostoriju.
No kad mu je batler pokazao vrata, Winter se zapitao: tko je koga
razotkrivao u toj njihovoj maloj igri?
ISABEL JE TE VEČERI sjedila za svojom komodom i češljala se,

nakon Što je već otpravila Pinkney za taj dan. Opasnu je igru igrala s
gospodinom Makepeaceom, bila je toga svjesna. Nije bio čovjek na istom
položaju kao i ona, nije imao čak ni jednako godina, pa ipak je bila
neobično ovisna o njegovom upornom pogledu. Bilo je opojno biti u centru
pažnje tako ozbiljnog muškarca. Nitko ju nikad nije promatrao onako
kako ju je promatrao Winter Makepeace, ni njezini ljubavnici, a svakako
ne njezin muž.
Spustila je četku. Je li ga zato uporno htjela nagovoriti na... što?

Možda da spusti masku?
Čudna pomisao. Jer, sad kad joj je pala na pamet, otvorenost njegovog
govora umnogome ju je podsjećala na drugog muškarca - maskiranog
Duha St. Gilesa. I on je odbio bezbrižno fertovanje radi izravnijeg
razgovora s njom. Kako bizarno da je gospodin Makepeace, trezveni
školski ravnatelj, podsjeća na odmetnutog Duha St. Gilesa.
Pogled joj je ulovio neku kretnju u zrcalu. Zastor na krevetu iza nje se
pomaknuo.
Isabel je odložila četku na komodu, okrenula se i pogledala prema
krevetu. »Christopher?
97
Nastala je pauza pa se počela pitati nije li sve to umislila, kad je dječji

glas rekao:
»Madam?«
Uzdahnula je. »Christopher, mislim da sam ti već rekla da se ne smiješ
skrivati po mojoj sobi.«
Tišina.
Isabel je piljila u krevet, zbunjena. Što ako odbije izići? Da zovne
nekog da ga silom izvuče? Da ga dadilja istuče po stražnjici? Gdje je
Carruthers, dovraga?
Zastor se opet pomaknuo kao da su maleni prsti prešli preko njega.
»Sviđa mi se ovdje.«
Odvratila je pogled, grizući se za usnu, osjećajući suze u očima. Bio je
to tek dječačić. Sigurno se može snaći s malenim dječakom?
Udahnula je. »Prošlo je vrijeme za spavanje.«
»Ne mogu spavati.«
Osvrnula se po sobi kao da traži pomoć.
»Reći ću da ti donesu malo toplog mlijeka.«
»Ne volim mlijeko.«
Zagledala se u zastor, ogorčena. »A što voliš?«
»Možete li...« Primijetila je nećkanje u njegovom slabašnom glasiću,
od čega joj se srce stisnulo. »Možete li mi ispričati neku priču, ledi?«
Priču. Um joj je bio prazan. Sve čega se mogla sjetiti bila je
Pepeljuga, a imala je osjećaj da malenog dječaka neće zanimati podvizi
djevojke i naočitog princa. Spustila je pogled, razmišljajući, i ugledala
četku.
Isabel se nakašljala.
98
»Jesi li čuo za Duha St. Gilesa?« Zastor se prestao pomicati.

»Duha? Pravog duha?«
»Pa...« zamišljeno je skupila obrve. »Ne, on je pravi čovjek, ali kreće se
poput duha i lovi noću, baš kao duh.«
»Koga lovi?«
»Zločeste ljude«, odgovorila je, malo sigurnija u sebe. Čula je priče o
tome kako Duh zlostavlja mlade djevojke i otima dame, ali nakon što ga je
doista i srela, bila je sigurna da su te priče izmišljene.
»Kažnjava lopove i lupeže, one koji hvataju nedužne.«
»Hvataju ih kao u igri lovice?«
»Ne. Više kao kad mačka uhvati miša.«
»Oh.«
Pogledala je prema krevetu i primijetila da je Christopher raz-
maknuo zastor. Jedno smeđe oko pogledalo je u nju. Isabel se pokušala
nasmijati.
»A sad stvarno mislim da bi morao u krevet, Christopher.«
»Ali to nije bila priča«, istaknuo je.
U grudima joj se stisnulo od blage panike.
»To je najbolje što trenutačno mogu.«
»Jesi li ti moja majka?« Ono jedno smeđe oko bilo je rašireno i nije
treptalo.
Prije odgovora, morala je odvratiti pogled.
»Znaš da nisam. Već sam ti to rekla.« Ustala je i hitro rastvorila
zastor iznad svog kreveta, pazeći da ga ne dodirne.
»Da pozovem Carruthers ili sam možeš pronaći dječju sobu?«
»Sam.« Skočio je s kreveta i polako otišao do vrata.
99
»Laku noć, ledi.«

Glas joj je bio hrapav kad mu je odgovorila:
»Laku noć, Christopher.«
Srećom, zadržala je suze sve dok nije zatvorio vrata za sobom.
»KOČIJA LEDI BECKINHALL je vani«, rekla je Mary Whitsun

idućeg popodneva ulazeći u dnevni boravak.
Winter je podignuo pogled s pisma koje je čitao taman na vrijeme da

ugleda malenog crno-bijelog terijera kako kaska prema njemu kao da je
glavni.
»Dođi ovamo, Dodo«, uzviknula je Mary. Sagnula se i dohvatila psa,
koji joj se predao niti ne zarežavši.
Winter je podignuo obrvu, impresioniran. Dodo je upozoravajuće
režao kad god bi mu se približio.
»Je li Peach sišla?«
»Nije, gospodine«, Mary je žalosno rekla. »Još je u krevetu i ne priča,
jadno stvorenje. Ali zato je Dodo odlučio istražiti dom. Jutros ga je
gazdarica Medina morala otjerati od kolača koji se hladio na kuhinjskom
stolu.«
»Ah.« Winter je promatrao terijera, koji je sklopio oči kao da se
sprema zadrijemati u naručju Mary Whitsun.
»Najbolje da zadužimo neke od malenih dječaka da se brinu za njega i
paze da obavlja nuždu na ulici. Možeš li se pobrinuti za to, Mary?«
»Da, gospodine.«
Djevojčica se okrenula prema vratima, no Winter se nečega sjetio.
100
»Samo trenutak, Mary.«

Pogledala je u njega. »Gospodine?«
Premetao je papire koji su mu ležali u krilu prije nego je pronašao
maleno, savijeno pismo. Pružio joj ga je.
»Moja je sestra priložila poruku za tebe u pismu koje mi je napisala.«
Lice joj je zablistalo, a Winter je u tom trenutku zapanjeno primijetio
da Mary Whitsun izrasta u prekrasnu mladu damu. Morat će paziti na
dečke koji će se motati oko nje za koju godinu.
»O, hvala vam, gospodine!«
Uzela je pismo od njega i nestala kroz vrata prije nego je Winter
stigao prokomentirati da nije učinio ništa na čemu bi mu trebala
zahvaljivati.
Tek što je ponovno presavinuo pismo, vrata su se otvorila. Ledi
Beckinhall je uklizala unutra, već skidajući šešir s glave, u pratnji svoje
služavke koja je držala košaru. Iza njih je stajao mršavi maleni čovjek u
predivno skrojenom svilenom odijelu boje breskve.
Winter je ustao i naklonio se. »Dobar dan, moja ledi.«
»Dobar dan.« Okrenula se prema svojoj sluškinji.
»Zatraži malo čaja, hoćeš li, molim te, Pinkney?« Ponovno je pogledala
u Wintera dohvaćajući košaru od Pinkney i stavljajući je na stol.
»Donijela sam krasne male ledene kocke. Morate kušati barem tri.«
Podignuo je obrvu i blago rekao: »Upravo sam ručao.«
»Nedovoljno, kladim se«, rekla je promatrajući ga s neodobravanjem.
»Planirate me udebljati, moja ledi?«
»Između ostalog«, rekla je nonšalantno. Danas je odjenula tamno
plavu haljinu s bijelim prugama koja joj je isticala plave oči.
101
Winter je skinuo pogled s nje, »A tko je to?« upitao je kimajući

glavom prema malenom čovjeku u odijelu boje breskve.
»Vaš krojač.« Ledi Beckinhall se slatko osmjehnula.
»Molim vas da skinete hlače.«
Služavka se vratila u dnevni boravak upravo u trenutku kad je to
rekla. Naravno da se nasmijala prije nego je dlanom prekrila usta i
povukla se do stolice u kutu.
Winter je pogledao u ledi Beckinhall.
»Ako ćete me doista mjeriti za odijelo, možda biste vi i vaša služavka
trebale otići prije nego se razodjenem.«
Frknula je dohvaćajući tanjur s plavim cvjetovima iz košare i slažući
na njega ukusne male ledene kocke.
»Pinkney i ja znamo kako okrenuti leđa, uvjeravam vas.«
Skupio je usne pokušavajući stišati alarm u grudima.
»Radije bih da iziđete.«
»A ja bih radije ostala u slučaju da se gospodin Hurt mora
posavjetovati sa mnom oko kroja odijela koje želim da napravi.«
Pogledao ju je, stisnutih očiju. Osim što je bilo neprilično da se
razodijeva u prostoriji u kojoj su se nalazile dvije žene, također je postojala
mogućnost da krojač vidi njegove ožiljke - pogotovo onaj od prošlog
tjedna - i postavi neugodna pitanja.
No ona ga je uporno ignorirala. Dvije su djevojčice ušle noseći čaj pa
ih je ledi Beckinhall uputila kamo da ga odlože.
»Bal vojvotkinje od Arlingtona održava se za svega pet dana. Stignete
skrojiti odijelo do tad, zar ne, gospodine Hurt?« upitala je nakon što je
otpravila djevojčice.
102
Natočila je dvije šalice čaja i jednu dodala Wintern prije nego je u

svoju dodala i šećer i mlijeko.
Krojač se naklonio.
»Da, moja ledi. Uposlit ću sve svoje momke da izrade odijelo za
gospodina Makepeacea.«
»Divno!« ledi Beckinhall je otpila gutljaj čaja. »Reći ču vam da je čaj
mnogo bolji danas nego prošli put kad sam vas posjetila.«
»Jako mi je drago da ga odobravate«, rekao je Winter.
»Sarkazam, gospodine Makepeace. Već smo o tome razgovarali«,
ukorila ga je, a zatim, ne čekajući odgovor, rekla:
»Mislim da se vaš govor znamo popravio, ali jučer ipak nismo stigli
zaplesati. Stoga, kad gospodin Hurt obavi svoje...«
Krojač je preuzeo odade:
»Biste li ustali i skinuli vanjske odjevne predmete, gospodine
Makepeace?«
Winter je tiho uzdahnuo i odložio šalicu čaja sa strane. Primijetio je
da su i ledi Beckinhall i služavka koja je stajala iza nje prestale sa svime
što su radile i zagledale se u njega. Podignuo je obrvu.
»Oh! Oh, naravno.« Ledi Beckinhall se uspravila i dala znak svojoj
služavki da se okrene. Još je jednom upitno pogledala Wintera, a budući
da se izraz na njegovu licu nije promijenio, i sama se okrenula,
promrmljavši nešto o »puritanskom poimanju skromnosti«.
Winter je pričekao trenutak kako bi se uvjerio da se neće opet
okrenuti, a zatim skinuo jaknu i prsluk. Jasno se sjetio činjenice da je već
bio gol pred tom ženom prije samo tjedan dana.
Premda ona toga nije bila svjesna.
103
Zatim je skinuo hlače i ostao samo u košulji i donjem rublju. Pogledao

je u krojača.
»I košulju, gospodine«, rekao je gospodin Hurt.
»U modi su uzak prsluk i gornja jakna.«
»Da, doista«, rekla je ledi Beckinhall preko ramena.
»Želim da odijelo bude posljednji krik mode.«
Winter je napravio grimasu, ali je svejedno skinuo košulju.
Krojač je kimnuo. »To je dovoljno za sad, gospodine.«
Winter je stajao raširenih ruku, osjećajući se nevjerojatno blesavo dok
se krojač motao oko njega i razvlačio metar.
»Jeste li vježbali laskanje?« upitala je ledi Beckinhall upravo u
trenutku kad je krojač palcem, kojim je pridržavao metar, podignuo donji
rub Winterovih gaća.
»Kako ste me i uputili«, odgovorio je Winter primjećujući da je
gospodin Hurt ugledao kraj ožiljka koji su dotad sakrivale naborane gaće.
Krojač je nakratko oklijevao, a zatim nastavio s poslom.
Ledi Beckinhall je posve tiho uzdahnula.
Winter se ponovno usredotočio na nju;
»Divim se načinu na koji tražite čaj, tako... mmm.... učinkovito, moja
ledi.«
Gospodin Hurt ga je sažalno pogledao.
Zavladao je tajac.
»Hvala vam, gospodine Makepeace«, glas ledi Beckinhall bio je
prigušen. »Moram priznati, dajete strašno maštovite komplimente.«
»Vaša poduka me nadahnjuje, madam.«
Krojač je izgledao sumnjičavo.
104
Winter se nakašljao. »I, naravno, tko ne bi bio, ah... oduševljen vašim

držanjem i fgurom.«
Podignuo je obrvu promatrajući gospodina Hurta.
Krojač je napravio grimasu kao da želi reći - nije loše.
Što je vjerojatno bilo najviše što će Winter postići u tom umijeću.
No ledi Beckinhall nije bila gotova. Nakrivila je glavu u stranu čuvši
njegove riječi, od čega je nekakav pozlaćeni ukras u njezinoj sjajnoj kosi
zasvjeducao na svjetlu.
»Mojom fgurom, gospodine Makepeace?«
Ah, bio je to opasan teritorij. »Da, vašom fgurom, moja ledi, Imate
snažnu i ženstvenu fguru, ali mislim da to već i sami znate.«
Zahihotala se, tiho i hrapavo, a njemu su ruke protmule. »Da, ali dami
nikad nije dosta komplimenata, gospodine. Tu činjenicu morate imati na
umu.«
Njezina mala sluškinja žustro je kimala s odobravanjem.
»Doista?« Winter se zagledao u leđa ledi Beckinhall, poželjevši da joj
može vidjeti lice. Njezine pune usne vjerojatno su se blago iskrivile od
razdraganosti, njezine plave oči mora da su plesale. Tijelo mu je reagiralo
na tu pomisao pa je bio istinski sretan što se gospodin Hurt u tom
trenutku prebacio na leđa.
»No vi sigurno plivate u moru komplimenata, moja ledi«, rekao je
Winter. »Svaki gospodin kojeg sretnete mora iskazati svoje divljenje,
želju da vodi ljubav s vama. A to su samo oni koji smiju reći takve misli na
glas. Oko vas je pregršt muškaraca koji ne mogu iskazati svoju očaranost,
koji moraju šutjeti jer nisu na dovoljno visokom društvenom položaju ili
strahuju da će vas uvrijediti. Samo njihove misli ispunjavaju zrak oko vas,
prate vas poput parfema, opojne ali nevidljive.«
105
Čuo je kako je zapanjeno udahnula.

Služavka je uzdahnula sanjarski.
Gospodin Hurt je zaustavio svoje brze, spretne pokrete, no kad ga je
Winter pogledao, trepnuo je i nastavio s poslom.
»Hvala vam, gospodine Makepeace«, tiho je rekla ledi Beckinhall. »To
je... To je bilo uistinu čudesno.«
Slegnuo je ramenima premda ga nije mogla vidjeti.
»Samo govorim istinu.«
»Mislite li...« Nećkala se, ali zatim je rekla grlenim glasom: »Mislite li
da sam površna jer uživam u takvim komplimentima?«
Leđa su joj bila samouvjerena i uspravna, ali njezin vrat, koji je
otkrivala podignuta kosa, bio je bijel i tanak, i na njemu je slutio tračak
ranjivosti. Bila je tako izravna, tako samouvjerena da nikad prije nije
primijetio to nježno mjesto.
»Mislim da se ponekad volite skrivati iza te vesele fasade, moja ledi.«
Nakašljao se. »Također mislim da se, kad uđete u prostoriju, sve oči
okrenu prema vama. Svijetlite poput baklje, osvjetljavate i najtamnije
kuteve, čak i one koji su možda mislili da su već žarko osvijetljeni.
Donosite radost i veselje, a za sobom ostavljate sjaj koji daje nadu onima
koje ste za sobom ostavili.«
»A vi, gospodine Makepeace? Jeste li i vi jedan od onih koji misli daje
već dovoljno osvijetljen?«
»Ja sam mračan kao duboka jama.« U tom mu je trenutku bilo drago
da je okrenuta leđima. »Čak bi i vaša baklja teško osvijetlila moj mrak.«
106
MRAČNA JAMA ? Isabel si nije mogla pomoći a da se ne okrene kad

je gospodin Makepeace izrekao te riječi.
Stajao je raširenih ruku, dok je gospodin Hurt mjerio dužinu rukava.
Zastao joj je dah. U toj je pozi bio kao prava pravcata skica Vitruvijeva
čovjeka. Kao i da Vincijevo remek-djelo, i njegova su gola prsa bila pravo
umjetničko djelo. Mišići su mu prekrivali ispružene ruke, vene na
bicepsima jasno su se ocrtavale. Grudi su mu bile glatke i široke. Tračak
kovrčavih dlaka bio je razbacan između tamnih bradavica, dok su gušći
čuperci rasli ispod pazuha.
Od tog joj se prizora ubrzao dah. Bilo je to pogrešno, znala je. Nije
smjela tako piljiti u njega. Nije se smjela pitati kako to da je jedan
ravnatelj tako divno mišićav. Kao daje skinuo sloj kojim se prikrivao
skupa s odjećom. Njegovo je tijelo bilo muževno i lijepo koliko i tijelo
posljednjeg muškarca kojeg je vidjela golog - Duha St Gilesa. Kad joj je
pogled pao na njegove noge, on se blago okrenuo, skrivajući desno bedro.
Na trenutak je zaškiljila.
Krojač je tiho uzdahnuo, na što se Isabel trgnula iz sanjarenja.
Podignula je pogled prema očima gospodina Makepeacea.
Unatoč ustrajanju u tome da se okrene dok se razodijevao, nije
pokazivao ni trunčicu srama sad dok je stajao pred njom, samo s donjim
rubljem na sebi.
Njegov je pogled sreo njezin, ponosan i izazovan, no ona je u njemu
vidjela dubinu o kojoj je ranije govorio.
»Zašto ste mračna jama?« upitala je.
Slegnuo je ramenima, koja su se elegantno pokretala.
»Živim i radim u najmračnijem dijelu Londona, moja ledi. Ovdje ljudi
prose, kradu i prostituiraju se, pokušavajući zadovoljiti najosnovnije
107
ljudske potrebe: hranu, vodu, skrovište i odjeću. Nemaju vremena

dizati glavu od posla, nemaju vremena živjeti kao ljudska bića kojima
je podaren Božji dar smijeha i ljubavi.«
Spustio je ruke dok je govorio i nesvjesno joj prišao korak bliže. Zatim
je podignuo ruku i pokazao na strop, a mišići na podlaktici su mu se
stisnuli.
»Peach još leži gore u krevetu. Napuštena je i zlostavljana. Dijete koje
bi trebalo paziti, i voljeti, utjelovljenje svega što je dobro na ovom svijetu.
To je St. Giles. Tu ja živim. Zar ne bi stoga bilo čudno kad bih i ja
skakutao okolo? Smijao se i hihotao?«
Gola prsa su mu se nadimala od žara toliko blizu nje da je umalo
dotaknuo njezin korzet. Morala je zabaciti glavu unatrag kako bi zadržala
njegov pogled, osjetivši kako sa svakim udahom do nje dopire njegov
opojan miris.
Muškarac, pravi muškarac.
Teško je progutala knedlu.
»I ostali ovdje rade pa nisu mračne jame. Vaše su sestre ovdje radile.
Mislite li da su išta manje pronicljive od vas?«
Primijetila je da mu se nosnice šire kao da je i on ulovio njezin miris.
»Ne znam. Znam da me tama praktički proždire. To je životinja s
kojom se borim svakog dana. Tama je teret koji sam prisiljen nositi.«
Je li to bio pravi Winter Makepeace, skriven ispod maske koju je
inače nosio? Željela ga je dotaknuti, željela mu je pomaziti obraz, osjetiti
toplinu njegove kože i reći mu da mora ustrajati, da se mora boriti protiv
tame koja ga preuzima. Reći mu da bi se ona borila umjesto njega kad bi
samo mogla. U isto vrijeme, uživala je u tom njegovom dijelu. Je li čovjek
ispod maske bio čista tama?
108
Ili je dijelom bio i strast?

No, u tom se trenutku nakašljao gospodin Hurt.
»Mislim da sam gotov, moja ledi.«
Gospodin Makepeace istog je trena zakoračio unatrag, sklopio oči i
dohvatio košulju.
»Naravno.« Isabelin je glas bio piskutav. Progutala je knedlu.
»Hvala vam, gospodine Hurt, na vašem vremenu.«
»Moje zadovoljstvo, ledi.« Krojač se naklonio i odjurio iz prostorije s
bilješkama u rukama.
Gospodin Makepeace je oblačio hlače, okrenut leđima. Pinkney ga je
lakomo promatrala iz drugog dijela sobe.
Isabel ju je prijekorno pogledala tražeći riječi kojima bi mu se
obratila. No bilo je preteško voditi intiman razgovor s njegovim leđima.
»Nadam se da moja... moja baklja, kako ste je nazvali, može donijeti
svjetlo i u vašu tamu, gospodine Makepeace. Istinski se...«
Iznenada se okrenuo, dohvaćajući prsluk i jaknu. »Žao mi je, ledi
Beckinhall, ali danas imam obaveze koje jednostavno ne mogu čekati.
Nadam se da ćete me ispričati.«
Pa, svakako je znala prepoznati kad ju je netko otpravljao. Isabel se
blistavo osmjehnula, nastojeći sakriti oštru krhotinu boli koju su njegove
riječi žarile u njezine grudi.
»Naravno, ne pada mi na pamet prekidati vaš posao. No, morali bismo
početi sa satovima plesa. Što kažete na sutra poslijepodne?«
»Da, može tada«, osorno je rekao i, kratko se naklonivši, izišao iz
prostorije.
109
»Trebat će njemu još mnogo satova«, rekla je Pinkney, očigledno za

sebe. Uhvatila je Isabelin pogled i uspravila se.
»Oh, žao mi je, moja ledi.«
»Ne, u redu je«, Isabel je odsutno odgovorila. Gospodinu Makepeaceu
doista će i trebati još mnogo poduke, možda i više nego sto će stići do bala
vojvotkinje od Arlingtona.
Isabel je poslala Pinkney da pronađe dječaka koji će otići po kočiju, a
zatim se uskoračala po malenom dnevnom boravku, razmišljajući o
problemu gospodina Makepeacea. Njegova osornost - koja je povremeno
graničila s pravim bezobrazlukom - bila je više od nesavladanih društvenih
manira. Na kraju krajeva, nije se rodio u Špilji, nisu ga odgojili vukovi.
Ne, potekao je iz ugledne obitelji. Njegova je sestra, Temperance, uspjela
postići maksimalan ugled u društvu - toliko da se s lakoćom naviknula na
ulogu barunice - iako nije bila do kraja prihvaćena u plemićkim
krugovima.
Pinkney se vratila i obznanila da je kočija stigla. Isabel je odsutno
kimnula i povela ih kroz ulazna vrata do kočije. Promrmljala je par riječi u
znak zahvalnosti dok joj je Harold pomagao da se popne, a zatim se
smjestila na sjedalo.
»Jeste li odlučili što ćete odjenuti za vojvotkinjin bal?« Pinkney je
oprezno upitala sa sjedala nasuprot.
Isabel je trepnula i pogledala u svoju služavku. Pinkney je izgledala
snuždeno. »Najnoviju izvezenu kremastu haljinu, mislim. Ili možda zlatnu
na prugice?«
Razgovor o modi uvijek bi razveselio Pinkney.
110
»O, kremesta izvezena«, služavka je odlučno rekla. »Smaragdi će

krasno ić s njom, a upravo smo dobile pola tuceta čipkastih čarapa koje
ste naručili. Francuska moda.«
»Mmm«, promrmljala je Isabel, mislima daleko od teme. »Vjerojatno
bih mogla odjenuti i kremaste cipele s tim.«
Preko puta je nastala negodujuća tišina pa je Isabel podignula pogled.
Pinkneyne lijepe obrve bile su skupljene da je čak izgledalo kao da se
mršti. »Kremaste su izlizane oko pete.«
»Stvarno?« Isabel nije primijetila da su se izlizale, tako da vjerojatno
nije bilo strasno. »Sigurno ne previše...«
»Bilo bi bolje nabaviti nove, možda od zlatne tkanine.« Pinkney je
izgledala zainteresirano.
»Možemo popodne nazvati postolara.«
»U redu.« Isabel je uzdahnula, pristajući na poslijepodnevnu kupovinu.
Obično joj je ta aktivnost pričinjala užitak, no u tom je trenutku
razmišljala samo o zagonetki po imenu gospodin Makepeace, jer upravo je
došla do važnog zaključka po pitanju tog vražjeg čovjeka. Kako
nepristojnost gospodina Makepeacea nije potekla iz odgoja, onda mora
biti urođena - sastavni dio njegovog karaktera.
Ako je to bio slučaj, a Isabel je istinski strahovala da jest, onda će
podučiti ga fnim manirama biti mnogo teže nego je mislila. Naime, ili će
gospodin Makepeace naučiti neprestano nositi masku lažne uljudnosti u
društvu, u što nije vjerovao, ili će ga ona morati izvući na svjedost i naučiti
ga promatrati svijet kao radosnije mjesto.
A to je tek bio zastrašujući zadatak.
111
Šesto poglavlje
Dok je Harlekin ležao na tlu, a krv mu otjecala u kanal

nasred ulice pristupio mu je neobičan čovjek. Nosio je plašt koji
mu je skrivao većinu tijela, no svejedno se vidjelo da hoda na
rascijepljenim kozjim kopitima. Sjeo je pored umirućeg Harlekina
i iz džepa izvadio lulu od bijele gline.Upalio je lulu i pogledao u Harlekina.
»Onda, Harlekine«, reče on, »želiš li se osvetiti svojim neprijateljima?«
iz Legenda o Harlekina, Duhu St. Gilesa
Winter Makepeace je preskočio razmak između krovova i doskočio s

lakoćom. Malo je proklizao unatrag na strmo postavljenom drugom krovu,
čizmama stružući po crijepovima, no svejedno se uspio spretno zaustaviti
zahvaljujući bogatom iskustvu. Te je večeri bio Duh St. Gilesa.
Čuo je tihi uzdah s ulice ispod sebe dok je prolazio, ali nije se zaustavio
kako bi bolje pogledao. Riskirao je, sunce još nije zašlo, a takve je
aktivnosti volio raditi pod okriljem noći, no nije namjeravao izgubiti još
jedno dijete. Ranije te večeri, stanari doma jedva da su sjeli za stol i počeli
večerati, kad im je dojavljeno da neko dijete treba njihovu pomoć. Neka je
bludnica podlegla jednoj od mnogih bolesti koje su harale njezinom
profesijom i za sobom ostavila dijete od svega tri godine.
Nažalost, bila je to česta pojava u St. Gilesu i razlog zbog kojeg je dom
i postojao. Winter nije mogao ni nabrojati sve prilike u kojima je poslao
sluškinju ili sam otišao po kakvo siroče ili napušteno dijete i doveo ga u
112
dom. Ono po čemu se ovaj slučaj razlikovao od ostalih bila je činjenica da

je posljednja dva puta netko drugi bio brži od glasnika koji im je dojavio
za dijete.
Winter je strahovao da netko - dobro organiziran - otima siročad s
ulica St. Gilesa.
Winter je trčao uz rub kuče i skočio na susjedno, niže zdanje.
Građevine u St. Gilesu nisu bile pomno isplanirane. Stanovi, trgovine,
skladišta i radionice redom su građene navrat-nanos, jedna tik do druge,
ponekad i doslovno jedna na drugoj. Nekom izvana to je izgledalo kao
zbunjujuća skupina zgrada, no Winter se i zatvorenih očiju snalazio po St.
Gilesu.
K tome još po krovovima.
Naravno, poslao je Tbmmyja da dovede dijete u dom, no nadao se da će
stići do djeteta prije Tbmmyja. Ispričao se od stola, rekavši da ga noga
ponovno boli, žurno obukao Duhov kostim i iskrao se kroz prozor svoje
tavanske sobe.
Promatrajući odozgo, primijetio je da se nalazi iznad ulice Chapel.
Vlasnik trgovine svijeća, koji im je dojavio za siroče, rekao je da je
djetetova majka živjela u sobičku blizu ulice Phoenix, nedaleko odade.
Winter je skočio na balkon ispod sebe, pretrčao niz ogradu, uhvatio se za
rub ciglene zgrade i spustio na ulicu.
Tik do zida, djevojčica od desetak godina razrogačenih je očiju
promatrala njegovo spuštanje, stišćući košaru na grudima.
Nekoliko uvenulih kitica na dnu košare bilo je sve što joj je ostalo nakon
cjelodnevnog branja cvijeća.
»Gdje živi Nelly Broom?« Winter je upitao djevojčicu, kazavši joj ime
mrtve prostitutke.
113
Djevojčica je pokazala na nakrivljenu kuću u dnu ulice.

»Drugi kat, otraga, al jutros je umrla.«
»Znam.« Winter je kimnuo u znak zahvalnosti.
»Došao sam po dijete.«
»Onda bolje požurite«, rekla je djevojčica s cvijećem.
Winter je zastao kako bi je pogledao.
»Zašto?« Slegnula je ramenima.
»Kradljivci curica već su unutra.«
Winter se okrenuo i otrčao. Kradljivci curica? Je li to bila
organizirana skupina otimača koja je djelovala u St. Gilesu, i jesu li već
bili toliko poznati da ih je i malena djevojčica znala po imenu?
Rastvorio je vanjska vrata kuće na koju ga je djevojčica uputila.
Unutra, usko se stubište nalazilo točno nasuprot vanjskih vrata. Winter je
otrčao uz njega na vršcima prstiju, pazeći da ne uznemiri svoj plijen.
Stepenice su završavale na uskom prolazu sa samo jednim vratima.
Winter ih je otvorio i iznenadio obitelj koja je upravo večerala. Troje se
djece stisnulo uz majčinu suknju, s koricama kruha u rukama. Otac,
mršavi tip s gustom crvenom kosom na glavi, palcem je pokazao preko
ramena gdje su se nalazila druga vrata. Winter je šutke kimnuo muškarcu
i prošao pored njih. Vrata su vodila u manju sobu koja je očigledno bila
odijeljena od glavne prostorije. Dvije prljave žene stiskale su se u kutu.
Preko puta njih nalazio se rastvoren prozor.
Winter nije morao ni pitati. Otišao je do prozora i nagnuo se prema
van. Prozor je bio na visini od barem šest metara, no uski greben stršao je
tik ispod prozora. Winter je prebacio nogu preko i uhvativši se za rub
114
prozora, stao na izbočinu. Otprilike trideset centimetara iznad sebe vidio

je kako muška noga nestaje preko ruba. Winter se uhvatio za trošan oluk i
povukao uvis. Na krovu su stajali stariji muškarac i jedan mladić, a u
mladićevim se rukama nalazilo dijete toliko uplašeno da nije čak ni
plakalo.
Čovjek je viknuo kad je ugledao Wintera kako se penje preko ruba
krova.
»Duh! Duh je došao da nas odvuče u pakao!«
»Bježi!« viknuo je mladić pa su se okrenuli.
No Winter ih je već dostigao, krv mu je pumpala kroz vene,
pravednički gnjev umalo ga je zaslijepio. Zgrabio je čovjeka za kaput i
povukao ga unatrag. Muškarac je pomahnitalo zamahnuo rukom i udario
Wintera u rame prije nego ga je ovaj odalamio šakom u zube i oborio s
nogu.
Mladić se nije zaustavio. Bio je već blizu ruba krova i mozgao o tome
može li preskočiti razmak od skoro dva metra koliko ga je dijelilo od
susjednog. Zakoračio je unatrag kako bi uhvatio zalet, s djetetom u
rukama.
U tom ga je trenu Winter uhvatio.
Mladić se hitro okrenuo, otrovan kao zmija i zario mu zube u zapešće.
Winter je stisnuo zube od boli i ščepao ga za kosu tresući ga kao
štakora. Mladić mu je pustio zapešće u istom trenu kad je pustio i dijete.
Dijete se otkotrljalo, umalo i preko ruba krova gdje je ostalo ležati kao
zabezeknuto, a malene su oči netremice promatrale Wintera.
Slobodnom je rukom Winter uhvatio dijete za stopalo i odvukao ga
dalje od ruba krova. Dijete je bilo umotano u dekicu koja je zapela za
crijepove dok ga je povlačio prema sebi, našto je ostalo sasvim golo.
115
Winter se sagnuo i prebacio kraj dekice preko djeteta.

»Ostani tu«, šapnuo je.
Maleni je dječak šutke kimnuo.
Zatim se Winter okrenuo prema mladiću kojeg je i dalje držao za
kosu. Ponovno ga je protresao.
»Dijete je moglo pasti preko ruba.«
Mladić je slegnuo ramenima. »Ima njih koliko hoćete, zar nije tako?
Osim toga, dječak je.«
Winter je zaškiljio.
»Svodnik za kojeg radiš ne uzima mušku djecu?«
»Dečki nisu spretni ko cure.« Mladić je iskesio zube poput divljeg psa.
»Osim toga, ne radim za nikakvog vražjeg svodnika. Bolje ti je da se bojiš
onoga koji mene plaća, to je pravi kicoš.«
»Kakav kicoš?«
Mladić je bacio pogled preko Winterova ramena.
Winter se sagnuo u stranu, spretno izbjegavši udarac namijenjen
njegovoj glavi. Stariji je čovjek zateturao unatrag. No mladić je sad bio
slobodan i potrčao je za njim nakon čega su obojica utekla preko krovova.
Winter je instinktivno krenuo za njima, no iznenada se zaustavio kad se
sjetio malenog dječaka. Okrenuo se natrag prema djetetu.
Dječak je ležao tamo gdje ga je Winter ostavio, i dalje nepokretan.
Razrogačio je oči kad mu je Winter prišao i podignuo ga, umotanog u
pohabanu dekicu. Bio je prelagan. Nesumnjivo je bio pothranjen kao i
mnoga djeca u St. Gilesu. Ako je dijete i imalo odjeću prije nego mu je
majka umrla, ostali stanari kuće u kojoj je živio očigledno su mu je ukrali.
116
Mračan teret kao da se spustio na Winterova ramena. Možda je uspio

spasiti tog malenog dječaka, no »kradljivci curica« i dalje su lutali nekim
drugim dijelom St. Gilesa, i dalje su se bavili svojom okrutnom trgovinom,
čak i sad dok je stajao tu na ovom krovu.
»Kako se zoveš?« Winter je šaptom upitao dječaka, odmičući zlatne
pramenove s njegova malenog čela.
Dijete je ispružilo debeljuškastu ručicu i začuđeno dotaknulo zaobljeni
nos Winterove maske. Kad je to učinilo, komadić papira ispao mu je iz
malene šake.
Winter se sagnuo i dohvatio papir. Dijete je bilo golo, stoga je
vjerojatno nekako uzelo papir od čovjeka koji ga je oteo. Winter nije uspio
razaznati što je, ako išta, pisalo na papiriću, no pod prstima je mogao
osjetiti dio voštanog pečata. Pažljivo ga je pospremio u džep i zatim
objema rukama zagrlio malenog dječaka.
»Najbolje da te odvedemo u dom, Joseph Chance.«
»DAKLE«, rekla je Isabel rano idućeg poslijepodneva, »najvažnije što

morate upamtiti dok plešete jest da ne gazite dami po stopalima.«
Odjeven kao i obično u crnu jaknu i prsluk, Winter Makepeace nalikovao
je zbunjenom strašilu. Ozbiljno je kimnuo.
»Nastojat ću sačuvati vaša stopala, moja ledi.«
»Dobro.« Isabel je udahnula i okrenula se prema naprijed. Nalazili su
se u njezinoj plesnoj dvorani, prekrasnom prostoru sa zeleno-crnim
mramornim podom i dragocjenim čembalom crvene boje s pozlaćenim
rubovima.
117
»Gospodin Butterman se prilično dobro snalazi s čembalom i pristao je

na to da nam odsvira nešto za ples.«
Batler se ozbiljno naklonio sa sjedala za čembalom.
»Kako lijepo od njega«, promrmljao je gospodin Makepeace.
Isabel mu je uputila oštar pogled, no malčice se iznenadila kad je
primijetila da na njegovom licu nema ni traga sarkazmu. Kimanjem glave
iskreno je zahvalio batleru koji je,i sam donekle iznenađen, kimnuo
natrag. Možda je sarkazam čuvao isključivo za nju.
Kako depresivna pomisao.
»Da počnemo?« kratko je upitala pruživši mu ruku.
Primio je njezin dlan svojim toplim prstima i ozbiljno je pogledao.
»Kako želite.«
»Na tri. Jedan, dva, tri.« Krenula je naprijed koracima koje je ranije
pokazala gospodinu Makepeaceu i zapanjila se primijetivši da ne samo da
ih je shvatio nakon prvog pokazivanja, već se i kretao s gracioznošću.
Iskosa ga je pogledala i primijetila da je promatra, prilično veselog izraza
na licu kao da joj čita misli.
»Kad ste naučili plesati, moja ledi?«
Na trenutak su stajali okrenuti jedno prema drugom, a zatim su se
razdvojili i laganim se koracima odmaknuli jedno od drugog.
»Oh, još kao mlada«, rekla je bez daha premda je ples bio spor. »Imala
sam učitelja plesa kad mi je bilo dvanaest, a vježbala sam zajedno s
rođakinjom s kojom se, nažalost, nisam dobro slagala.«
Okrenuli su se i hodali paralelno jedno pored drugog.
»Nemate braće ni sestara?« upitao je.
118
»Ne koliko ja znam«, odgovorila je. »Imala sam starijeg brata koji je
umro kao dijete prije nego sam se rodila. A sad me uzmite za ruku.«
Poslušao ju je i primio njezinu ruku u svoj topli dlan dok je kružila oko
njega.
»Zvuči kao da ste imali usamljeno djetinjstvo«, promrsio je, dovoljno
tiho da ga Butterman ne čuje.
»Zaista?« Opet je pogledala u njega.
»Ali nije bilo. Imala sam mnogo prijatelja, a ta ista rođakinja s kojom
sam se svađala kao mlada, sad mi je veoma bliska. Išli smo na zabave i
čajanke i piknike na selu. Bila sam jako sretna kao djevojka.«
Ona se kratko naklonila, a on nešto dublje.
»Kad sam dosegnula određenu dob, pojavila sam se i u društvu - na
opću radost, ako smijem reći za sebe.«
»Vjerujem. Sigurno vam se udvarala hrpa plemića.«
»Možda.«
Odmahnuo je glavom.
»Jeste li razmišljali o tome što tražite kod muža? S kakvim ste
muškarcem htjeli provesti ostatak života?«
Na što li je ciljao?
»Pretpostavljam da sam najviše mislila na eleganciju i izgled, kao
većina mladih djevojaka«, oprezno je odgovorila.
Zaškiljio je. »Pa ipak ste se udali za Beckinhalla?«
Nasmijala se, nije si mogla pomoći. »Sudeći po vašim riječima, jadni
Edmund zvuči kao strašna sudbina. Ali nije bio, znate. Bio mi je veoma
drag, kao i ja njemu.«
Lice mu je bilo bezizražajno.
119
»Ali bio je i mnogo stariji od vas.«

»Ne, sad nalijevo.« Slegnula je ramenima dok je radio krug oko nje u
smjeru u kojem ga je uputila.
»Pa što? Mnogi supružnici nemaju iste godine.« Lukavo ga je
pogledala osjetivši iznenadan poriv da mu se usprotivi, danas je bio
strašno ozbiljan! »Uvjeravam vas da sam bila prilično... zadovoljna... u
svom braku.«
Spojili su dlanove, pripremajući se za korake postrance, no on ju je
prejako povukao za dlan pa je zateturala prema njemu.
»Uh!« Podignula je pogled prema njemu, zabezeknuta.
Čembalo je neskladno zasviralo prije nego je gospodin Butterman opet
uhvatio ritam.
»Ajoj«, polako je rekao gospodin Makepeace.
»Istinski se ispričavam.«
Isabel ga je pogledala stisnutih očiju. Sa svakim novim udahom
njezine su se grudi pritiskale o njegove.
»Budite pažljivi, gospodine Makepeace. Komplicirane manevre kao
ovaj koji ste upravo pokušali izvesti, bolje je ostaviti onima s više
iskustva.«
»Ali, ledi Beckinhall«, rekao je kad su mu se kutevi usana trznuli,
»nadam se da ću nakon vaše poduke uskoro biti prilično iskusan.«
»Da, pa...« Zakoračila je unatrag pokušavajući smiriti dah. »Da
pokušamo ponovno?«
Naklonio se. »Kako želite.«
»Želim.« Kimnula je Buttermanu.
120
Ponovno su se okrenuli prema naprijed i ponovili korake, premda nije

bila sigurna zašto, budući da se doimalo kao da ih je već naučio u to jako
malo vremena. Kad ga je pogledala, primijetila je da ju zamišljeno
promatra.
»O čemu razmišljate?« promrsila je.
»Upravo sam razmišljao o tome«, rekao je koračajući prema njoj,
»kako vaš muž mora da je bio strašno glup što se tako udaljio od vas.«
Zauzela je odlučan stav, no svejedno su je njegove riječi zaboljele.
»Nikad to nisam rekla.«
Samo ju je pogledao.
Udahnula je.
»Uvjeravam vas da o tome nisam tako razmišljala. U brakovima ljudi
na mom položaju češće se radi o prijateljstvu negoli o strasti.«
»Pa ipak, vi ste strastvena žena«, šapnuo je uzimajući je za ruku i
podižući joj dlan. Kružili su jedno oko drugog dok je govorio:
»Je li vas itko iskreno volio?«
Podignula je pogled i nasmijala mu se.
»Pita čovjek koji se brine za sve ostale, dok se za njega samog nitko ne
brine?«
Blago se namrštio. »Nisam...«
»Ne, ne«, rekla je nježno polažući dlanove na njegove čvrste bokove i
okrećući ga. »Ovako. I znate točno na što mislim.«
Prestali su plesati, nesvjesni glazbe koja je i dalje svirala.
»Da?« pitao je.
121
»Naše se porijeklo možda strašno razlikuje, gospodine Makepeace«,

mrmljala je, »no uvjeravam vas da mogu prepoznati nekog usamljenog
poput mene.«
Umirio se. »Neprestano me iznenađujete, moja ledi.«
»Što radite noću«, instinktivno je šapnula, »kad sva djeca odu u
krevet? Ležite li u svom samotnom krevetu ili tumarate ulicama St.
Gilesa?«
Lice mu se zatvorilo kao kad zalupite vratima.
»Neprestanome mamite k sebi«, mrmljao je odmičući se od nje, »a
svjestan sam da predstavljate opasnost za moju misiju u St. Gilesu.«
Skupila je obrve. Misiju? To je zvučalo prilično religiozno. Valjda
nije...
»Mislim da je naša današnja lekcija završena«, dodao je.
Naklonio se i nestao kroz vrata prije nego je uopće stigla reagirati.
»Da se povučem, moja ledi?« Butterman je sramežljivo upitao sa svog
mjesta.
»Da. Da, to će biti sve, Butterman. Hvala vam«, Isabel je odsutno
odgovorila, no onda se predomislila. »Čekajte.«
»Moja ledi?«
Pogledala je u svog batlera, čovjeka koji joj je služio još otkako se
udala. Premda nikad o tome nije razmišljala, bezuvjetno mu je vjerovala.
Zato je i donijela odluku.
»Voljela bih da učinite za mene nešto pomalo neobično, Butterman.«
Naklonio se. »Uvijek sam vam na usluzi, moja ledi.«
»Hvala vam na tome«, prijazno je rekla. »Voljela bih da saznate sve sto
možete o Duhu St. Gilesa.«
122
Butterman nije ni trepnuo.

»Naravno, moja ledi.«
Nastavila je promatrati vrata kroz koja je izišao gospodin Makepeace
dugo nakon što je i batler otišao za svojim poslom.
Pogodila je neko osjetljivo mjesto u njihovom međusobnom bockanju,
a njegova je reakcija bila neočekivana. Morat će dobro razmisliti o idućem
potezu.
VEČERA U DOMU ZA siročad i nezbrinutu djecu uvijek je bila

kaotična.
»Amen.« Winter je podignuo glavu kad je neuštimani zbor dječjih

glasova dovršio večernju molitvu.
Bilo je dobro biti natrag u domu nakon poslijepodnevnog susreta s ledi
Beckinhall. Dama se previše približila - i Duhu St. Gilesa i njegovoj
vlastitoj unutarnjoj zvijeri. Prošle se noći zatekao kako je sanja, i to
prilično eksplicitno. Probudio se čvrst i napet, trebalo mu je sat vremena
pripreme školskih satova i pisanja pisama da mu se ud malo smiri. Čak i
sad, sjećanje na te blistave grudi iz snova, sladostrasno ponuđene, bilo je
dovoljno da...
»Možete mi dodat sol?« rekao je Joseph Tinbox, prekidajući njegovo
neprimjereno sanjarenje.
»Da, naravno«, odgovorio je Winter i dodao mu sol.
Promatrao je tanjur s iščekivanjem. Te su večeri za jelo imali čudesno
gust goveđi gulaš s hrskavim kruhom i kremasti sir kao prilog. Gazdarica
Medina nadmašila je njegova kulinarska očekivanja.
123
»Jao! Volim govedski gulaš«, uzviknuo je Joseph Tinbox sa svoje

stolice nasuprot Wintera, na glas izrekavši i njegove vlastite misli.
»Goveđi gulaš, Joseph Tinbox«, Winter ga je blago ispravio.
»I ja«, oglasio se Henry Putman koji je sjedio pokraj Wintera, ne
hajući. »Voliš li i ti gulaš, Joseph Chance?«
»Da!« Maleni dječak, novi u domu, živahno je kimnuo glavom
prinoseći veliku žlicu gulaša ustima.
»Da je po mome«, obznanio je Henry Putman, »jeli bi goveđi gulaš
svake večeri.«
»Ali onda ne bi jeli pitu s ribom«, prigovorio je Joseph Smith s
Winterove druge strane.
»Skoro da više i ne jedemo pitu s ribom«, istaknuo je Joseph Tinbox.
»Osim toga, nitko ne voli tu pitu osim tebe, Joseph Smith.«
Osjetivši da bi se ukusi u kulinarstvu mogli pretvoriti u povod za
svađu, Winter je pročistio grlo.
»Do kud si stigao u proučavanju Biblije, Joseph Tinbox?«
»Otkrivenje«, rekao je Joseph Tinbox. »I stvarno je zabavno,
gospodine. Sami zmajevi, krv teče u potocima, a tek...«
»Da, baš tako«, Winter je brzo dodao. »A ti, Henry Putman, koji
psalam ovog tjedna učite napamet?«
»Psalam 139«, Henry je snuždeno rekao. »Dugačak je.«
»Ali jako lijep, zar ne?« rekao je Winter. »Reknem li: Nek’ me barem
tmine zakriju, i nek me noć umjesto svjetla okruži! Ni tmina tebi neće biti
tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost.«
Henryjev se nos žalosno namreškao. »Ako vi tako kažete, gospodine.
Ali meni nije jasno što sve to znači.«
124
»Znači da Gospodin vidi i u tami«, rekao je Joseph Tinbox

autoritativnim glasom jedanaestogodišnjaka.
»Kao i to da se ni u koje doba dana ni noći ne može sakriti od
Gospodina«, rekao je Winter.
Na trenutak su svi za stolom izgledali zabrinuto.
Winter je nježno uzdahnuo. »Što se još dogodilo u domu dok me nije
bilo?«
»Tučnjava između Čađe i Dode«, rekao je Joseph Smith.
»Jest!« Henry Putman je mahnuo žlicom i umalo Josephu Chanceu
uprljao kosu gulašem.
»Pas je ušao u kuhinju i previše se približio Čađi koji je spavao pokraj
vatre. Onda je Čađa skočio i ogrebao Dodu po nosu. No pas je uzvratio i
lajao sve dok Čađa nije pobjegao van.«
Winter je podignuo obrve.
»Stvarno? Jako hrabro od Doda. Nisam znao da je takav borac.«
»Ona«, rekao je Joseph Tinbox. »Dodo je ženski pas.«
»Je li?« Winter je prelomio krišku kruha.
»Jest«, rekao je Joseph Tinbox. »I strašno voli sir.«
»Hm.« Winter je strogo pogledao dječaka. »Psi često vole sir, ali on ne
voli uvijek njih. Osim toga, ne želimo tratiti dobar sir na psa, zar ne?«
»Neee«, Joseph je polako odgovorio kao da nije siguran slaže li se s
njim ili ne.
Winter je odlučio popustiti im ovaj put.
»A kako je Peach?«
»Sjedi gore«, razvedrio se Joseph Tinbox. »I mazi Dodu.«
»Ah. Je li još nešto rekla?«
125
Između Josephovih obrva pojavila se zabrinuta bora.

»Ne, još ne. Možda samo mora još malo ojačat’, što mislite,
gospodine?« Winter je odsutno kimnuo kad su dječaci prebacili temu na
slatkiše. U sebi je ipak izveo neke zaključke. Dijete se nije doimalo kao da
je umno zaostalo, a prema izvještajima koje su mu davale Nell i Mary
Whitsun, Peach je fzički napredovala. Pa ipak je odbijala razgovarati i s
kim osim s Josephom.
Stoga se, na kraju večere, Winter pobrinuo da su svi dječaci otišli na
večernju molitvu prije nego je ušao u kuhinju. Gazdarica Medina
nadgledala je pranje kuhinjskih lonaca, no podignula je pogled kad je
Winter ušao.
»Došli ste vidjet kako mi ide, je li, gospodine Makepeace?«
»Ne, uopće«, rekao je Winter.
»Zapravo sam vas došao zamoliti za uslugu, gazdarice Medina.«
»A što bi to bilo?«
»Imate li još onog izvrsnog sira koji ste nam poslužili za večeru?«
»Igrom slučaja, imam.« Gazdarica Medina otišla je do ormara i
otključala gornja vratašca ključem koji joj je visio oko pasa.
»Niste stigli dovoljno pojest’ za večerom, ha?«
»Zapravo, prilično dobro sam jeo«, promrsio je Winter. »Ovo je za...
mm... Peach.«
»Ah.« Kuharica je mudro kimnula režući krišku sira i umotala je u

gazu prije nego ju je dala Winteru.
»Njoj treba i malo više, kol’ko čujem.«
»Da, treba joj«, Winter je ozbiljno rekao.
Gazdarica Medina rukom je pokazala na pladanj.
126
»Pripremila sam joj pladanj za večeru, ali nijedna od služavki nije

imala minutu da ga odnese gore, jadno djevojče. Smijem li ga odmjeri
gore skupa s vama?«
»Naravno«, odgovorio je Winter. Možda će majčinska prisutnost
starije žene potaknuti Peach da progovori.
»Jako ljubazno od vas.«
»Ništ posebno«, grubo je odvratila gazdarica Medina. Dohvatila je
pladanj pa su se zajedno popeli uz stepenice i otišli u sobu za oporavak.
Kad je ušao u sobu, Winter je pomislio da su i curica i pas zajedno
zaspali na uskom krevetiću. No onda je Dodo podignula glavu i uobičajeno
blago zarežala. Kad je pogledao djevojčici u lice, primijetio je da su joj oči
širom rastvorene.
Gazdarica Medina je gunđala stavljajući pladanj na stol.
»Spletkarošica vam je to, ovo pseto. Popodne se potukla s mačkom u
kuhinji.«
»Čuo sam«, Winter je rekao mirnim glasom primičući stolicu krevetu.
»Dobra večer, Peach.«
Dijete nije pokazalo ni znaka da ga je čulo, premda su njezine velike
tamne oči bile prikovane za njegovo lice.
Winter je kimnuo kao da ga je Peach uistinu pozdravila.
»Ne znam sjećaš li me se, ali ja sam onaj koji te pronašao na ulici.«
Nikakva odgovora, osim što su se tanašne ručice jače stisnule oko
psećeg vrata.
»Ah. Umalo sam zaboravio.«
Winter je izvadio krišku sira iz džepa.
127
Dodo je podignula glavu prema naprijed, željno njuškajući čak i prije

nego je odmotao sir. Joseph Tinbox je imao pravo, pas je zbilja obožavao
sir.
»Gazdarica Medina, naša kuharica, priredila ti je večeru. Mogu
potvrditi da je prilično ukusna.« Osvrnuo se prema gazdarici Medini koja
je šutke stajala pored vrata.
Gazdarica Medina uhvatila je njegov pogled i smireno kimnula.
Winter je opet pogledao u djevojčicu.
»Donio sam poklon i za tvog psa. Želiš li joj ga dati?«
Na trenutak se preplašio da mu trik neće upaliti. No onda je Peach
ispružila ruku.
Winter je otkinuo komadić sira i položio ga u njezin sićušni dlan.
»Sigurno si bila jako preplašena i promrzla one noći«, rekao je
gledajući kako daje sir psu. Otkinuo je još jedan komadić i pružio joj ga.
Nakon kraćeg oklijevanja, i taj je komadić pripao psu.
»Pitao sam se odakle si stigla.« Winter je nastavio kidati komadiće
sira i davati ih njoj.
»Bilo je veoma hladno one noći, stoga mislim da nisi jako dugo tamo
stajala. Živiš li u blizini? Ili ste došetali do tamo, ti i Dodo?«
Tišinu je remetilo samo mljackanje jako sretnog psa.
Kad je posljednji komad sira nestao, Winter je imao osjećaj da
djevojčica neće htjeti pojesti večeru dok je on u sobi.
Ustao je. »Kad budeš mogla, zaista bih volio čuti tvoj glas, Peach.«
Upravo se okretao pa je umalo propustio tihi šapat s kreveta. Winter
se osvrnuo.
»Oprosti?«
128
»Peela«, šapnulo je dijete. »Zovem se Peela.«

Winter je trepnuo. »Peela?«
»Pilar«, iznenada je rekla gazdarica Medina. Winter je primijetio da
na licu ima neki čudan izraz. Zakoračila je prema krevetu.
»Pilar, zar ne?«
Dijete je kimnulo jednom, kratko, a zatim potonulo pod plahte.
Kuharica je pogledala u Wintera, a potom napustila sobu. Krenuo je za
njom, tiho zatvarajući vrata za sobom.
»Kako ste znali njezino ime?« Winter je znatiželjno upitao.
»Pilar je španjolsko ime, zar ne?«
Gazdarica Medina dlanom je prekrila usta, a na trenutak mu se učinilo
da je ugledao kako joj suze svjetlucaju u očima.
Potom je sklonila ruku i otkrila ljutitu grimasu.
»Pilar je također portugalsko ime.« Riječ portugalsko izgovorila je
naglaskom koji nije bio engleski.
»Znam, zato što je poput mene. Ona je Abrahamova kćer.«
»NE MOGU TO NOSITI«, rekao je Winter Makepeace na rubu

strpljenja pet dana poslije.
Isabel se svim silama trudila ne zakolutati očima. »Odijelo je crno-
smeđe boje. Prilično je umjereno.«
Gospodin Makepeace ju je sumnjičavo pogledao, vjerojatno zato što je,
premda su hlače i jakna njegova novog odijela doista i bili crni, a prsluk
smeđi, prsluk bio umjeren samo ako biste svojski upregnuli maštu.
Jakna i hlače bili su vrhunski skrojeni od blistave tamne svile, toliko
tamne da je bacala čak i plavkastu sjenu. Našivena srebrna dugmad rešila
129
je džepove, rukave, rubove odijela. I prsluk. Prsluk je uistinu bio remek-

djelo. Isabel je uzdahnula promatrajući lijepo oblikovani torzo gospodina
Makepeacea. Bio je pravi zločin reći da je prsluk smeđe boje. Imao je
prekrasnu nijansu boje duhana, bio je elegantno porubljen, s džepovima
boje zelene jabuke, srebrne, svijetlo plave i ružičaste.
»To je«, rekla je Isabel odmarajući se na jednom od divana u svom
dnevnom boravku, »najotmjeniji prsluk koji sam ikad vidjela. Ni vojvoda
ga se ne bi posramio.«
Nije mogla prikriti svoje zadovoljstvo - kako izvrsnim krojem odijela
tako i činjenicom da se napokon vratio u njezin dom. Još od poduke iz
plesa, gospodin Makepeace neprestano se ispričavao, izbjegavajući novu
poduku, čak i susrete, sve do te večeri. Već je bila pomislila da ga je
preplašila.
A sad je stajao pred ogledalom na njezinoj komodi i polaganim
pokretima namještao šal oko vrata. Ironično ju je pogledao.
»Ja nisam vojvoda.«
»Ne, ali možda ćete se družiti s njima.« Isabel je ustala i uzela
gospodina Makepeacea za ruku. »Prestanite s tim. Uništit ćete sav dobar
posao koji je moj krojač napravio kako bi vas lijepo odjenuo.«
Gospodin Makepeace iznenada je okrenuo ruku tako da ju je sad
uhvatio za prste. Nakrivio je glavu prema njoj, promatrajući je svojim
tajanstvenim smeđim očima, a zatim je polako - veoma polako - pognuo
glavu i poljubio jagodice njezinih prstiju.
Udahnula je i pogledala ga u oči. Proklet bio! Zašto bi dodir usana tog
čovjeka na njezinim prstima, od svih mogućih mjesta, prouzročio takvu
vrućinu u njezinom trbuhu? I zašto se poigravao njome na taj način?
»Kako želite«, promrsio je uspravivši se.
130
»Želim«, rekla je donekle nejasno. Otrgnula je svoju ruku iz njegove i

zagladila haljinu.
»Kočija čeka, ako vas je prošla trema.«
»Itekako me je prošla.« Usne su mu se trznule kad joj je pružio ruku.
»Dobro«, uzdahnula je, samo kako bi nešto rekla, i položila dlan na
njegovu podlakticu prije nego ju je poveo prema vratima.
Osjetila je ugodnu svježinu noći na ramenima dok joj je pomagao da se
popne u kočiju. Za tu je večer odjenula izvezenu, kremastu haljinu,
bogatih i dugačkih nabora, a dok se smještala u kočiju, Isabel je
primijetila da se boje odijela gospodina Makepeacea prilično dobro slažu s
njezinima.
Pogledala je u njega kad je sjeo preko puta. Začulo se nekakvo
šuškanje kad se pomaknuo, a primijetila je i izbočinu na džepu njegove
jakne.
»Imate li nešto u džepu?« upitala je.
»Ne mogu vjerovati da je gospodin Hurt napravio prave džepove.«
»Zamolio sam ga da to učini.« Gospodin Makepeace uputio joj je
značajan pogled vadeći zgužvani komad papira iz džepa. »Lažni su mi se
džepovi doimali kao traćenje materijala.«
»Ali uništavate liniju ako stavljate nešto u džepove.« Isabel se nagnula
prema naprijed kako bi pogledala mrlju na papiru. »Što je to, uostalom?«
Slegnuo je ramenima. »Nešto što sam pronašao u ruci jednog

dječačića.«
»To je grb obitelji d’Arque«, rekla je kad joj je napokon došlo do glave
da gleda u crveni voštani pečat.
»Tko je bio dječačić koji ga je imao?«
131
»Poznato vam je?« Širokim je palcem prešao preko grudice stisnutog

voska.
»Mislim da jest.« Uzela ga je od njega i primaknula lelujavom svjetlu
u kočiji. »Da, vidi se sova. To je karakteristično za grb obitelji d’Arque.«
Papir je izgledao kao da je otrgnut od nekog pisma, a pečat je i dalje
bio prilijepljen za jedan kraj. Na njemu, našvrljane rukopisom koji se
jedva doimao pismenim, nalazile su se dvije riječi:
ul chapl
Pogledala je i drugu stranu. Tu je bilo nešto više teksta, ali napisanog
fnim, učenim rukopisom:
12 listop
Posljednja dva slova riječi listopad bila su otrgnuta. Opet je okrenula
papir i pogledala u njega. »Sumnjam da je ovo d’Arqueov rukopis, premda
bi datum mogao biti, a pečat sigurno jest. Kako neobično. Što mislite,
kako je maleni dječak iz St. Gilesa pronašao tako nešto?«
Uzeo je komad papira iz njezine ruke i pažljivo ga okrenuo.
»To je dobro pitanje. Pričajte mi o tom d’Arqueu.«
Odmaknula je pogled od njega i nonšalantno slegnula ramenima.
»Uskoro ćete ga upoznati, sigurna sam da će biti ondje večeras. On je
vikont d’Arque. Naslijedio je tu titulu od svog strica, ako se ne varam, i to
ne tako davno, možda prije tri godine.«
»Radi se o mladiću?« Naslonio se na jastuke pa mu je sjena zaklanjala
gornju polovicu lica. Nije mu mogla vidjeti oči, samo usne.
»Mladić je relativan pojam, zar ne?« Nakrivila je glavu, promatrajući
ga. »Pretpostavljam da nije mnogo stariji od mene, ako biste to nazvali
mladim.«
132
Blago se osmjehnuo. »Bih.«

Mogla je osjetiti kako joj se crvenilo penje uz obraze, proklet bio taj
čovjek!
»Većina bi, pretpostavljam. Imam trideset i dvije godine i pokopala
sam muža. Daleko sam od mlađahne djeve, gospodine Makepeace.«
»Ali ste isto tako daleko i od krhke starice, moja ledi«, odgovorio je.
»Smatrate li lorda d’Arquea starim?«
»Naravno da ne.« Uzdahnula je i odvratila pogled. »No muškarci stare
mnogo sporije od žena. Mnogi bi rekli da je u najboljim godinama.«
»A vi?«
Nasmijala se, ne baš dražesno, i opet ga pogledala. »Da. Da, mislim da
bih.«
Usne su mu se stisnule. »On je naočit muškarac.«
Je li bio ljubomoran? I zašto je ta mogućnost pokretala nekakvo
zločesto uzbuđenje u njoj ?
»Da.« Nije si mogla pomoći, glas joj je zvučao kao grleno predenje.
»Visok je i lijepo građen, a njegove kretnje imaju onu vrstu životinjske
elegancije koja privlači ženske poglede. I duhovit je. Zna reći najobičniju
stvar, da bi tek poslije shvatili njezino dvostruko značenje ili ubojitost. To
je pravi talent, zaista.«
»Mmm.« Njegove pune, široke, grešno lijepe usne jedva da su se
pomaknule. »A ja sam izravan, ponekad i previše.«
»Da.«
Neočekivano se nagnuo naprijed, na što je ona iznenađeno kriknula.
Gurnuo je lice na svjetlo pa je na njemu vidjela ljutnju - uzavrelu i divlju -
u inače smirenim smeđim očima.
133
Srce joj je zakucalo triput brže.

»Više biste me voljeli kad bih znao lažno se smješkati i izvrtati riječi?«
upitao je.
Njegova iznenadna agresivnost izvukla je iz nje odgovor bez
razmišljanja, ravno iz srca. »Ne. Sviđate mi se takvi kakvi jeste.«
To priznavši, polizala je usne, a njegov se zamišljeni pogled smjestio
na njima. Kao da ju je njime žigosao. Bio je poput fzičkog dodira
intimnijeg od ijednog zagrljaja. Začuđeno je razmaknula usne, a njegov se
pogled polako podignuo kako bi se susreo s njezinim, konačno
nezaštićenim.
Dragi Bože, što li je vidjela u tom pogledu! Kako se uspijevao tolikih
godina kriti ispod krinke školskog ravnatelja, nije imala pojma. Ljutnja,
strast, požuda, rastuća glad, sve se kovitlalo u njegovim olujnim očima.
Osjećaji toliko izravni, toliko snažni, da nije mogla shvatiti kako ih je
uopće uspijevao kontrolirati. Izgledao je kao da se sprema napasti je, oteti
je, pokoriti i London i čitav svijet. Mogao je biti ratnik, državnik, kralj.
Kočija se zaustavila, a on je bio taj koji se prvi pomaknuo.
Pružio joj je ruku. »Hoćemo li sići pa da upoznam tog vikonta
d’Arque?«
Kad je položila svoje drhtave prste na njegove, zapitala se - zašto
imam osjećaj da sam upravo prihvatila izazov .
134
Sedmo poglavlje
Posljednjim je dahom Harlekin šapnuo: »Da.« Oči misterioznog čovjeka blistale su crvenim sjajem
dok su Harlekinove gubile boju, poprimajući bijelu nijansu smrti, kad je šapnuo: »Neka bude tako.«
Istog je trena Harlekin opet bio čitav, ruke i noge ravne i snažne.
U svakom je pogledu bio isti kao prije, osim , u dvije stvari: oči su mu ostale bijele i imao je
dva mača... Nijedan nije bio drveni...
Winter je osjetio Isabeline vitke prste na svom dlanu i upoznao

značenje zadovoljnog uzbuđenja. Možda ju je i privlačio taj d’Arque -
duhovit muškarac bliži po godinama i društvenom položaju - no
trenutačno je držala njegovu ruku.
Sišao je s kočije i sjetio se da se mora okrenuti i pomoći joj da siđe.
Zahvalno mu se nasmiješila kad se primaknula još jedna kočija. Winter je
podignuo pogled taman na vrijeme da ugleda karakterističan grb sa
sovom na vratima kočije. Zaškiljio je, promatrajući kočijaša koji mu se
doimao neobično poznatim.
»Nema razloga za napetost«, šapnula je Isabel očigledno pogrešno
shvativši njegovo zastajkivanje.
Kimnuo joj je. »Naravno, kad ste vi uz mene, moja ledi.«
Tek je tada Winter ugledao kuću vojvotkinje od Arlingtona. Bila je to
jedna od najgrandioznijih kuća u Londonu, za koju se govorilo da ju je
djelomično platila kraljevska veza nekadašnje vojvotkinje. Usprkos tomu,
135
sadašnja je vojvotkinja preuredila kuću zbog čega je njezin muž upao u

velik dug.
Što se nije moglo zaključiti prema raskošnom balu.
Deseci uniformiranih kočijaša uvodili su goste u širok hodnik blistavo
osvijetljen golemim lusterima. Zavojito stubište vodilo je na gornji kat i
veliku plesnu dvoranu već krcatu znojnim, namirisanim tijelima.
Winter se sagnuo kako bi šapnuo nešto Isabel na uho, osjećajući da
miriše na lavandu i limetu.
»Sigurni ste da će druženje s ovim aristokratima pomoći domu?«
»Apsolutno«, izdahnula je s naznakom smijeha u promuklom glasu.
»Hajdemo, da vas upoznam s nekim ljudima.«
Zakoračili su u plesnu dvoranu, a Winter je osjetio kako su mu se
osjetila pojačala. D’Arque je bio tu. Uskoro će upoznati čovjeka koji je bio
njegova jedina poveznica s kradljivcima djece u St. Gilesu.
Isabelini su se prsti nalazili na njegovoj ruci, no ona je bila ta koja ih
je diskretno vodila kroz gomilu ljudi. Zidovi plesne dvorane bili su obojeni
blagom nijansom plavo-zelene, naglašene kremastom i zlatnom bojom.
Takve su nijanse prostoriju trebale činiti umirućom premda je bila daleko
od toga. Oko njih ljudi su se smijali i glasno razgovarali. Kvartet
glazbenika pokušavao je svirati plesnu glazbu, a smrad gorućeg voska i
gomile ljudi bio je gotovo preintenzivan.
Čudno kako namirisane aristokratske plesne dvorane mogu biti
gotovo jednako smrdljive kao i fekalijama zamazane ulice St. Gilesa.
»Koga biste htjeli da večeras upoznam?« promrsio je Winter dok su
polako koračali.
Isabel je slegnula ramenima.
136
»Oh, kremu društva, pretpostavljam.« Nagnula se prema njemu,

tapkajući mu sklopljenom lepezom po ruci. »Zapravo, one ljude koji bi
najviše mogli pomoći domu.«
Podignuo je obrve. »Primjerice?«
Kimnula je prema dvojici muškaraca koji kao da su bili utjelovljenje
stupova londonskog društva. Glave su im bile primaknute dok su
očigledno razgovarali o nečemu važnom. »Vojvoda od Wakefelda, na
primjer.«
Pogledao je u visokog, tamnokosog muškarca.
»Stariji brat ledi Hero i ledi Phoebe, koliko se sjećam.«
»Upravo taj«, Isabel je kimnula. »Prilično je utjecajan, i naravno,
strašno bogat. Wakefeld je jedan od glavnih u parlamentu. Priča se da Sir
Robert Walpole ništa ne radi , a da se najprije s njim ne konzultira. A
njegov je prijatelj, markiz od Mandevillea, gotovo jednako utjecajan. On
je stariji brat ledi Margaret, naravno. Odmah bih vas upoznala, no čini mi
se da su se usredotočili na neki važan razgovor.«
»Onda ćemo potražiti drugi plijen.«
»Doista.« Isabel je napravila neku suptilnu grimasu pomno
promatrajući okupljene.
Winter je morao odmaknuti pogled s njezinih napućenih usana.
»O, jadan čovjek!« Isabel je tiho uskliknula.
»Tko?«
No ona ga je već vodila prema čovjeku koji je sam stajao postrance.
Nosio je sivu periku, a pogled mu je bio odsutan iza naočala u obliku
polumjeseca. Doimao se kao da je veoma daleko od gomile ljudi oko sebe.
Taj je gospodin bio djelomično okrenut od njih i nije se okrenuo sve dok
mu se nisu sasvim približili.
137
»Gospodine St. John«, ledi Beckinhall ga je pozdravila.

St. Johnove smeđe oči raširile su se iza naočala, promotrile ih jedno po
jedno, a onda se toliko brzo zatvorile da većina ne bi ni primijetila
reakciju.
»Ledi Beckinhall.« Primio ju je za prste i naklonio se iznad njih.
Drugom je rukom graciozno pokazala na Wintera. »Smijem li vam
predstaviti gospodina Wintera Makepeacea, upravitelja doma za siročad i
nezbrinutu djecu? Gospodine Makepeace, gospodine Godric St. John.«
Winter je pružio ruku drugom muškarcu. »Zapravo, već smo se
upoznali.«
Ledi Beckinhall je podignula obrve. »Jeste?«
»Ja sam prijatelj lorda Cairea«, rekao je St. John primajući
Winterovu ruku. Nije se osmjehnuo, no manire su mu bile ugodne .
»Bio sam tamo prošle godine kad je izgorio stari dom. Drago mi je da vas
opet vidim, Makepeace.«
»I meni vas, gospodine«, odgovorio je Winter. »Te ste nam noći mnogo
pomogli, koliko se sjećam. Iznenadio sam se što niste nazočili vjenčanju
moje sestre .«
Drugom se muškarcu stisnuo mišić u vilici. »Žao mi je što nisam bio
tamo. Bilo je to netom nakon što je Clara...« St. John je stavio ruku na
usta i odvratio pogled.
»Bilo mi je veoma žao kad sam čula da je umrla gospođa St. John«,
tiho je rekla ledi Beckinhall.
St. John je kimnuo jednom, brzo, i progutao knedlu.
»Moramo dalje, ima još gospode kojoj bih htjela predstaviti gospodina
Makepeacea«, ledi Beckinhall glatko je dodala.
138
Godric St. John kao da nije ni primijetio kad su se uputili dalje.

Ledi Beckinhall je primaknula glavu Winterovoj vilici, na što se
njezin nježan miris na trenutak probio kroz smrdljivo isparavanje
u prostoriji.
»Gospodin St. John je prošle godine izgubio ženu nakon duge bolesti.
Bili su veoma odani jedno drugom. Nisam znala da se opet vratio u
društvo.«
»Ah«, promrsio je Winter. Osvrnuo se preko ramena. St. John je opet
stajao sam i zurio u prazan prostor.
»On je poput hodajućeg mrtvaca.«
»Jadan, jadan čovjek«, ledi Beckinhall je protrnula. »Pođimo. Vidim
neku gospodu s kojom bih vas htjela upoznati.«
»Vodite me.«
Ledi Beckinhall blistavo se osmjehivala kad su se primaknuti malenoj
skupini. »Gospodo, pitam se jeste li dosad imali zadovoljstvo upoznati mog
pratitelja, gospodina Wintera Makepeacea?«
Kolektivno su zanijekali na što je Isabel predstavila Wintera trojici
muškaraca..
»Dom za siročad i nezbrinutu djecu, ha?« rekao je Sir Beverly
Williams. »Jedva se izgovara, zar ne? U St. Gilesu, kažete?«
»Tako je, gospodine«, rekao je Winter.
»Najbolje da ga maknete iz te septičke jame, to vam je moj savjet«,
frknuo je Sir Beverly.
»Trebao bi se nalaziti zapadnije, u novijim dijelovima grada. Na trgu
Hanover ili negdje slično.«
139
»Sumnjam da bismo si tamo mogli priuštiti stanarinu«, Winter je

blago odvratio. »Osim toga, naši stanari ne pohađaju novije dijelove
Londona.«
»Ha? Stanari?« Sir Beverly se doimao zbunjenim.
»Misli na siročad, Williams«, rekao je grof od Kershawa, jednako
otmjen muškarac sa širokim nosom i svjetlucavim očima na okruglastom
licu. »Zar ne, Makepeace?«
Winters se naklonio grofu.
»Upravo tako, gospodine. Siročad dolazi iz St. Gilesa, stoga je dom
smješten upravo tamo.«
»Ima smisla«, rekao je treći muškarac, gospodin Roger Fraser
-Burnsby.
»No, St. Giles je opasno mjesto. Zar se neki luđak ne smuca onuda?«
»Duh St. Gilesa«, Kershaw je odmahnuo glavom narugavši se.
»Nemojte mi reći da se bojite baba roga, Fraser-Bumsby? To
je obična legenda, ništa više.«
Winter je osjetio kako ga je Isabel pogledala, no potrudio se da mu
lice ostane ugodno i zainteresirano.
»Upoznala sam Duha«, rekla je. »Prije dva tjedna. Pronašla sam ga
onesviještenog na ulici i zaustavila kočiju kako bih mu pomogla, naravno.«
Njezine plave oči izazovno su ga pogledale.
Winter je smireno kimnuo.
»Sigurno vam je Duh uistinu zahvalan.«
»Gospode dragi, zar se niste nimalo zabrinuli za svoju malenkost, ledi
Beckinhall?« Sir Beverly je zvučao prilično šokirano.
140
»Kako hrabro od vas«, Fraser-Burnsby se dječački nacerio. »Bilo kako

bilo, jako mi je drago da ste prošli neozlijeđeno, moja ledi.«
Elegantno je slegnula ramenima.
»Nije bio u stanju da me napadne.«
»Onda moramo zahvaliti Bogu«, zagrmio je Kershaw, »što je pazio na
vas, jer je taj Duh pravi luđak, ako je barem pola priča o njemu istinito.
Jeste li vidjeli tog Duha, gospodine Makepeace?«
»Samo izdaleka«, Winter je nonšalantno odgovorio.
»Doima se kao sramežljiv tip. A sad, ako ćete nas ispričati, obećao sam
ledi Beckinhall čašu punča.«
Trojica muškaraca su se naklonila kad je poveo Isabel dalje.
»Zašto ste to učinili?« prosiktala je čim su se odmaknuli dovoljno da ih
ne čuju.
Pogledao je u nju, podignutih obrva. »Zar to nije bio pristojan način
da se udaljimo?«
»Da, naravno, sasvim pristojan«, rekla je mrzovoljno. »Ali mogli smo
još malo ostati s njima.«
»Mislio sam da je smisao ovog bala da upoznamo što više ljudi«, rekao
je prilično veselo. Namreškala je nos kao da je spremna usprotiviti mu se.
»O, ledi Beckinhall, kako vas je lijepo vidjeti večeras.«
Ledi Margaret Reading doklizala je do njih i razmijenila s Isabel
nekoliko lažnih poljubaca koje su dame očigledno jako voljele.
Ledi Margaret oprezno mu je pružila ruku. Winter ju je primio i
poljubio zrak iznad njezinog dlana.
Djevojka je zablistala kad se uspravio kao da je španijel koji je upravo
izveo naročito složen trik.
141
»Gospodine Makepeace, izgledate uistinu divno.«

»Hvala vam, moja ledi«, odgovorio je.
Isabel je zaškiljila promatrajući ga, vjerojatno zbog suhoće njegova
glasa.
Nakašljao se.
»Od vašeg osmijeha blista cijela prostorija, ledi Margaret.«
»Oh, hvala vam.« Odsutno je pogledala preko njegovog ramena, a
Winter je morao suzbiti poriv da i sam ne učini isto. Ovo nije bio St. Giles,
tu bi trebao biti siguran od napada.
Ili barem one vrste napada na koju je navikao.
»Ledi Beckinhall, bojim se da sam sav uvenuo od brige da večeras
nećete doći«, rekao je visok, naočit muškarac s Isabeline druge strane. »Pa
ipak, evo vas ovdje, i cijelo moje biće lebdi od radosti što vas vidi.«
Isabel se nasmijala toj besmislici i pustila Winterovu ruku kako bi je
ponudila pridošlici.
»Lorde d’Arque, gdje li samo nalazite tako kreativne komplimente?
Ako ne budem pazila, glava će mi se okrenuti naopačke.«
»Samo ako ne budete pazili?« D’Arque je ležerno upitao naginjući se
nad njezinu ruku.
Winter je umalo zarežao na njega jer je bio sasvim siguran da se drugi
muškarac nije samo pretvarao da joj ljubi dlan.
D`Arque se polako uspravio, netremice promatrajući Isabel.
»Izgleda da ću morati poraditi na svom laskanju, moja ledi.
Možda biste mi vi mogli pomoći? Nakon vaše nježne poduke, ima nade
da postanem dostojan vašeg dražesnog pogleda.«
Winter se nakašljao. »Već nekog podučava.«
142
Isabel je ustuknula kao da je uistinu podlegla čarima tog drznika.

»Gospodine, mogu li vam predstaviti gospodina Wintera Makepeacea,
upravitelja Doma za siročad i nezbrinutu djecu? Gospodine Makepeace,
ovo je Adam Rudedge, vikont d’Arque «
»Ah, Makepeace« rekao je lord d’Arque nakon što su se naklonili jedan
drugom. »Kakva je to priča o poduci?«
»Ledi Beckinhall ljubazno je ponudila svoje usluge dotjerivanja mojih
manira«, Winter je izjavio ravnodušnim glasom.
»Kako bih bolje predstavljao dom.« D’Arqueove su se obrve lijeno
podignute.
»Ali koji je smisao, molim vas da mi kažete ? Na kraju krajeva, uskoro
ću preuzeti vaše mjesto upravitelja.«
Winter se ukočio, a puls mu je glasno udarao u ušima.
»Molim?« D’Arque je nakrivio glavu kao da je zaintrigiran.
»Prema onome što mi je rekla ledi Penelope, uskoro napuštate mjesto
upravitelja. Nemojte mi reći da ste se predomislili? To mi je radno mjesto
već priraslo srcu.«
»Nemam nikakvu namjeru odreći se svog položaja«, Winter je
procijedio kroz stisnute zube. »Ni sad ni ikad.«
WINTER MAKEPEACE IZGLEDAO JE APSOLUTNO GNJEVNO.

Za čovjeka koji je inače strogo kontrolirao svoje emocije, prizor je bio
prilično zastrašujući. Isabel se instinktivno počela udaljavati od njega, no
on je dlanom pritisnuo njezine prste na svojoj ruci, držeći je blizu sebe.
Polusklopljene oči lorda d’Arque sijevnule su prema mjestu gdje je
Winterova ruka zarobila njezinu, a njegov se ciničan osmijeh ukočio.
143
»Rečeno mi je da više niste korisni u domu, Makepeace.«

Isabel je otvorila usta kako bi to porekla, no Winter je već govorio,
polako i ubojito.
»Nimalo ne sumnjam da je ledi Penelope vas izvor informacija. Dama
se svakako razumije u cipele i rukavice, ali ne posjeduje praktično iskustvo
vođenja sirotišta u srcu St. Gilesa. Bio sam i ostat ću najbolja osoba na
mjestu upravitelja doma.«
»Je li tako?« D’Arqueove su se usne okrutno iskrivile.
»Možda ste još uvijek sretni u domu, no koliko ja shvaćam, dom vas je
prerastao. Oprostite mi, ali vjerujem da s ovako
otmjenim pokroviteljicama kakve sad ima, možda ga čak i sramotite.«
»Adame!« Isabel je šokirano uzviknula prije nego je stigla promisliti.
Osjetila je kako se Winterova podlaktica pretvara u čelik pod njezinim
prstima kad je d’Arque nazvala krsnim imenom.
Ledi Margaret ju je znatiželjno pogledala, a izraz na d’Arqueovu licu
postao je samodopadan.
Isabeline su se obrve hladno podignule. Ona i Adam Rudedge možda i
jesu igrali profnjenu igru zavođenja cijelu proteklu godinu, možda joj i
jest suptilno dao do znanja da je zainteresiran za vezu, a ona možda i jest
natuknula da joj ta ideja nije odbojna, no nikad uistinu nije pristala ni na
što.
Nije imao pravo izgledati tako prokleto zadovoljno samim sobom, a
svakako nije imao pravo napasti Wintera glumeći nekakvu mušku
posesivnost.
Ledi Margaret se nakašljala i prekinula nelagodnu tišinu.
»Mislim da je gospodin Makepeace izvrstan upravitelj... i predstavnik
doma.« D’Arque se naklonio ledi Margaret.
144
»Vaša obrana Makepeacea govori o vašem nježnom karakteru, moja

ledi.« Ledi Margaret stisnuto se osmjehnula.
»Prema vašim riječima, zvučim kao kućna mačka, gospodine. «
»Kućna mačka s pandžama«, Isabel se nasmijala. »Doista je jako ružno
od vas da tako provocirate gospodina Makepeacea, gospodine. Uostalom,
zašto biste vi marili za vođenje sirotišta?«
Vikont je lijeno slegnuo ramenima. »Možda se radi o novootkrivenom
porivu da činim dobra djela?«
»Ili vas možda zanima nešto drugo u St. Gilesu?« Winter je blago
upitao.
D’Ärqueove su se obrve zbunjeno podignule, a Isabel je oštro pogledala
u Wintera.
»Primjerice?« vikont je otegnuto upitao.
»Optužujete li me da tajno uživam u džinu?« Sad je na Wintern bio
red da slegne ramenima.
»I druge se stvari mogu konzumirati u St. Gilesu osim džina.
Djevojke, na primjer.« D’Arqueove su se obrve polako podignule.
»Sigurno niste mislili da više volim dečke?«
»Nemam pojma«, Winter je hladno rekao. »Na kraju krajeva, ne
poznajem vas, gospodine, a ima ljudi koji su toliko izopačeni da uživaju u
bludničenju s djecom.«
»Uvjeravam vas da više volim žene koje su do kraja, ali, sazrele.
Vikont je značajno pogledao u Isabel.
Ona je podignula obrvu i odvratila pogled.
D’Arque je iznenada pljesnuo dlanovima, a ta je gesta bila tako
neočekivana i nagla da je ledi Margaret, koja je stajala pored njega,
145
ustuknula. Bio je čovjek s nadaleko poznatom pristojnom fasadom, no sad

je iz njegovih svijetlo sivih očiju isijavala čista ljutnja.
»Hajdemo«, rekao je vikont. »Testirat ćemo moje i Makepeaceove
socijalne vještine. Predlažem natjecanje u džentlmenskim manirama, a
prvo će bojište biti opera. Što kažete, Makepeace?«
Isabel je počela odmahivati glavom. Opera se doimala dovoljno
pitomim okruženjem, no nije vjerovala trenutačnom raspoloženju
I vikonta d’Arque.
»Dogovoreno.« Winterov je glas bio ravnodušan i dubok, ali nije bilo
sumnje da je prihvatio bačenu rukavicu.
»Izvrsno!« D’Arqueove su oči okrutno zablistale. »A kako bismo
začinili cijelu priču, pozvat ću još nekoliko cijenjenih džentlmena da nam
pomognu presuditi.«
»U redu.« Winter se naklonio glavom. »A sad vas molim da ispričate
ledi Beckinhall i mene, u potrazi smo za osvježenjem.«
»Ah«, D’Arque se ironično naklonio.
»Molim vas, nemojte dopustiti da vas ja zadržavam u obilasku.«
Winter se okrenuo i udaljio kroz gomilu.
Ljudi bi ga samo jednom pogledali u lice i maknuli mu se s puta, dok
je Isabel skakutala kako bi išla ukorak s njim.
»Ne morate baš otrčati odavde«, dahtala je, nastojeći stišati glas.
»Radije biste da ostanem i odalamim tu budalu?« Winter je j prasnuo.
»Nikad ne biste učinili takvo što, to nije nalik vama.«
Oštro ju je pogledao iskosa. »Možda uopće ne znate kakav sam.«
Podignula je bradu.
146
»Mislim da znam. Mislim da se ponosite time što se suzdržavate od

emocija, pomno ih skrivajući iza pristojne maske koju nosite u javnosti.
Mislim da se bojite dubokih emocija, a možda se bojite i emocija općenito.«
Pogledao ju je u nevjerici.
»Istina je. Proučavala sam vas proteklog tjedna. Osim toga«, istaknula
je, »da ste udarili d’Arque, samo biste dokazali da je u pravu.«
Stigli su do separea pored glavne plesne dvorane, diskretno skrivenog
nekolicinom velikih vaza i kipova. Povukao ju je unutra, zatim zastao i
okrenuo je, kad je ugledala kako mu iz očiju isijava tama. Uhvatio ju je za
nadlaktice i ljutito stisnuo.
»U pravu? Da sam nekakav polumajmun, jedva primjeren za uljuđeno
društvo?« rekao je, a glas mu je vibrirao od bijesa. »To mislite? Zgraža li
vas pomisao da vas vide kako se naslanjate na moju ruku pred licem svoga
ljubavnika?«
»On mi nije ljubavnik«, prosiktala je.
»Želio bi to biti.«
»Da, želio bi!« viknula je, umorna od muškog bijesa, umorna od tog
čovjeka koji je najprije fertovao s njom, da bi se onda povukao.
»I vi to želite?« zarežao je, a usta su mu se grubo iskrivila. »Želite leći
s njim?«
Podignula je svoje izazovno rame. »Možda.«
Lice mu je bilo tako blizu njezinog da je mogla osjetiti njegov dah na
svojim usnama. Kad je njegov pogled pao na njezina usta, znala je da će je
poljubiti. Napokon će osjetiti usta Wintera Makepeacea na svojima,
napokon će otkriti što se skrivalo ispod maske. Na trenutak je zaboravila
gdje se nalaze, zaboravila tko su. Željela ga je. Željela je rasparati šal oko
njegovog vrata, rastvoriti mu košulju, položiti usta na njegove grudi, na
147
njegovo uzavrelo srce. Podignula je lice, razmaknula usne, mamila ga

pogledom.
No on je samo podignuo glavu i zatreptao očima kao da izbija na
svjetlo iz zamračene prostorije.
Kad ju je Winter Makepeace pogledao, jasno je prepoznala trenutak
kad su mu se oči sklopile, sekundu u kojoj je opet navukao svoju masku i
povukao se od nje, i fzički i emotivno.
Zakoračio je unatrag, podižući ruke.
»Molim vas za oprost, ledi Beckinhall. Bilo je to neoprostivo s moje
strane.«
Poželjela je zavrištati od frustriranosti. Umjesto toga, udahnula je i
poželjela da se može osloboditi strasti jednako brzo kao što je i on to činio.
»Ne, gospodine Makepeace, ono što je sasvim neoprostivo je vaša isprika.«
UMALO JE prekršio prešutni zavjet. Umalo je poljubio ženu -

poljubio Isabel . Jednom ga je poljubila djevojka, dok je još bio mlad, prije
nego je navršio sedamnaest godina. Prije nego je shvatio koja je
njegova istinska svrha u St. Gilesu i u ovom životu. Upoznao ju je na
putovanju u Oxford i više se nije mogao sjetiti njezina imena, možda ga
nikad nije ni znao. Njihov je poljubac bio čudan i nespretan, i nikad je više
nije vidio.
Isabel je bila poput sunca u usporedbi sa svijećom i tom djevojkom

prije tako mnogo vremena. Želio ju je dotaknuti više nego što je želio
ponovno udahnuti Više nego što je žudio za hranom onda kad je bio
najgladniji. Više nego što je žudio za vodom kad je bio najžedniji. Toliko
ga je golicala pod kožom da je čak i sad osjećao kako njegovo tijelo žudi za
148
njom. Želio ju je uzeti, proždrijeti i samu tu glad. Ukopati svoje tijelo u

njezino i pokoriti je primitivno kao kakav vikinški divljak.
Ali nije mogao .
Djeca u domu - djeca poput Pilar - ovisila su o njemu. Počinio je
pogrešku, dopustio si je previše slobode, pretvarao se da je nešto što nije.
Winter je zurio u Isabeline prekrasne, olujno plave oči, svjestan da je dio
njega do kraja zaveden tom ženom i tim trenutkom. Navela ga je da
zaboravi svoje dužnosti. Navela ga je da zaboravi da sve ovisi o njemu. Bila
je utjelovljenje iskušenja.
Okrenuo je glavu.
Uhvatila ga je za ruku, a stisak joj je bio iznenađujuće snažan -
doduše, iznenađivala ga je svojom ženskom snagom još otkako ga je
pronašla odjevenog u Duha, onesviještenog u St. Gilesu.
»Kamo idete?« upitala je.
Odvratio je pogled s njezinog lica. »Moramo se vratiti na bal.«
»Zašto?«
Nasmijao se.
»Morao bih se upoznavati s dostojanstvenicima, sjećate se?«
»Sjećam se da ste se spremali napustiti me kao da sam nitko i ništa.«
Napokon je opet pogledao u nju. Morao je nekako pronaći način da se
odupre tom snažnom porivu u sebi, a taj je trenutak bio dobar kao i svaki
drugi.
Njezine pune usne bile su stisnute, obrve skupljene, a lijepe oči odavale
su da je... povrijeđena. Dragi Gospode. Nešto u njemu počelo je krvariti.
»Što želite da učinim?« promrsio je, svjestan da se bal - i svi ljudi koji
su mu nazočili - nalaze samo metar dalje od njih.
149
»Ispričao sam se, a vi ste uvrijeđeni.«

»Izbjegavate temu.« Spustila je ruku, a on je osjetio kako toplina
otječe s mjesta za koje ga je držala. »Izbjegavate mene. Minutu prije htjeli
ste me poljubiti. Osjetila sam to i...«
»Ali nisam.« Želio si je počupati kosu s glave, udariti šakom o zid, opet
je zgrabiti, predati se iskušenju. Ljubiti je sve dok taj užasan izraz ne
nestane s njezinog lica.
Naravno, nije učinio ništa od toga.
»Ne, niste«, rekla je polako. »Očigledno je meni lako odoljeti.«
»Lako.« Nasmijao se na tu riječ, prekriživši ruke na prsima kako bi ih
držao na mjestu. Kako je mogla pomisliti da je njemu ovo lako .
»Ne sumnjam da ste naviknuti na to da vas muškarci ljube, čak i
više od toga, kad ih pogledate onako kako ste upravo pogledali mene.«
Razmaknula je usne. »Nazivate li vi to mene kurvom.«
Odmaknuo je glavu unatrag. »Ne. Nisam...«
Zakoračila je prema njemu, stala tik do njega i prilično snažno
gurnula prst u smiješno izvezen prsluk. »Možda ne zadovoljavam
vaše redovničke standarde ponašanja, no to me nipošto ne čini lakom
ženom. Je li vam to jasno, Winter Makepeace? Uživam u društvu
muškaraca i uživam u aktivnostima u krevetu. Ako vam je zbog toga
neugodno, onda biste se možda morali zabrinuti za svoje standarde.«
Isabel se elegantno okrenula, očigledno u namjeri da napusti maleni
separe i ode što dalje od njega.
Winter je ispružio ruku. Sad je na njemu bio red da je uhvati.
»Ne mislim o vama ništa od navedenog«, rekao je, nastojeći je
natjerati da se okrene prema njemu.
150
»Onda zašto ne učinite idući korak?« pitala je, lica okrenutog od

njega.
»Ne mogu.«
Okrenula se, a on je praktički sklopio oči, toliko je bio zaslijepljen
njezinim vatrenim pogledom.
»Zašto ne? Jeste li fzički nesposobni?«
Usne su mu se iskrivile. »Ne. Barem koliko ja znam.«
Pogled joj se smekšao.
»Ako se radi o strahu zbog neiskustva, uvjeravam vas da neću
očekivati iskusnog ljubavnika, barem ne ispočetka.«
Winterove su se usnice trznule.
»Ne, ne radi se o tome. Ne razumijete...«
»Onda mi objasnite.«
Izdahnuo je i zabacio glavu unatrag, zagledavši se u debeljuškaste
Kupide koji su skakutali po stropu kneginje od Arlingtona.
»Posvećen sam domu i St. Gilesu. Zakleo sam se da ću pomagati onima
kojima je moja pomoć potrebna, koji je očajnički trebaju, u tom prokletom
dijelu Londona.«
»Zvučite kao da ste dali svećenički zavjet«, rekla je začuđeno.
Okrenuo je pogled od nje, pokušavajući srediti misli. Nikad ih nije
oblikovao u riječi, nikad nijednom živom biću nije rekao za svoju misiju.
Zatim je udahnuo i pogledao u nju.
»Veoma je slično, više ciljem nego flozofjom, svećeničkom zavjetu. Ja
nisam poput ovih lupeža iz vašeg društva, Isabel. Fizičko vođenje ljubavi
promatram kao nešto sveto. A ako bih volio neku ženu dovoljno da je
odvedem u krevet, onda bih je volio dovoljno da je vjenčam. Nikad se ne
151
namjeravam vjenčati, stoga se niti ne namjeravam toliko približiti

nekoj ženi - fzički ili emotivno - da bih s njom vodio ljubav.«
»Ali vi niste svećenik«, rekla je. »Sigurno možete imati ženu i obitelj, i
istovremeno pomagati ljudima u St. Gilesu.«
Pogledao je u nju, tako lijepu, tako punu života.
»Ne, ne vjerujem. Mužu i ocu na prvom mjestu mora biti njegova žena
i njegova obitelj. Sve ostalo dolazi nakon toga. Kako bi ljudi iz St. Gilesa
ikad mogli biti na prvom mjestu kad bih se vjenčao?«
Zapanjeno je razrogačila oči.
»Ne mogu vjerovati. Pokušavate postati svetac.«
Stisnuo je usne. »Ne, samo sam posvetio svoj život pomaganju
drugima.«
»Ali zašto?«
»Rekao sam vam zašto«, odgovorio je, nastojeći smiriti vlastito
nestrpljenje. Za njega je ta rasprava bila kao da si je rasparao
grudi, gurnuo ruku unutra i promiješao organe. Nimalo mu se nije sviđala.
»Djeca, siromašni u St. Gilesu, njihovi užasni životi. Zar me niste čuli
dok sam to govorio?«
»Jako dobro sam vas čula«, prasnula je. »Pitam zašto vi. Zašto vi
morate biti taj koji će žrtvovati čitav svoj život?«
Bespomoćno je odmahivao glavom. Dolazila je iz privilegirane klase.
Nikad nije upoznala čežnju, nikad nije brojala kovanice ne bi li izračunala
hoće li kupiti ugljen kojim bi ogrijala tijelo ili kruh kojim bi ga nahranila,
jer je uvijek bilo samo za jedno, nikad za oboje. Jednostavno nije mogla
shvatiti.
152
Winter je spustio ruku s nje i zakoračio unatrag, držeći se na

pristojnoj udaljenosti. Glas mu je bio pažljivo odmjeren kad je progovorio.
Namjerno nježan. »Ako ne ja, onda tko?«
MEGS JE uzdahnula i protegnula leđa, uživajući u divnom osjećaju

nakon vođenja ljubavi. Bila je to jedna od mnogih stvari koje je otkrila
nakon što ju je dragi Roger upoznao s tajnama spavaće sobe - koliko joj je
mekano i opušteno bilo tijelo nakon toga. Premda zapravo nikad nisu
imali priliku biti u spavaćoj sobi.
U tom se trenutku odmarala na divanu u veoma mračnoj primaćoj

odaji u stražnjem dijelu kuće kneginje od Arlingtona. Do nje su dopirali
zvukovi s bala, prigušeni zidovima i sobama koje su ih dijelile, no svejedno
je to bilo dražesno, ugodno skrovište samo za njih dvoje.
»Vrijeme je da ustanemo, ljubavi moja«, Roger joj je šapnuo na uho.
»Tako skoro?« Megs je napućila usne.
»Da, smjesta«, hinio je ljutnju. Roger je ustao i poravnao odjeću.
»Ne želiš valjda da domaćini bala primijete da te nema, zar ne? Hi još
gore, da to primijeti tvoj brat, markiz.«
Megs je protrnula na tu pomisao. Oba su njezina brata, svaki na svoj
način, bila u prilično skandaloznim brakovima, što nije značilo da bi s
naklonošću gledali na bilo kakav znak nedoličnosti s njezine strane.
Nevoljko je ustala i počela se sređivati.
»Osim toga«, Roger je nonšalantno nastavio, »želio bih ostati u
dobrim odnosima sa svojim budućim šogorom.«
Megs je zastao dah pa je podignula pogled, a grudi su joj se ispunile
radošću. Roger se toplo nasmijao vidjevši izraz na njezinom licu.
153
»Zar si mislila da te ne želim za ženu, slatka Meggie? Zar još nisi

shvatila da sam preko ušiju zaljubljen u tebe?«
Budući da je samo zurila u njega, skamenjena, sav se snuždio.
»Naravno, ako pristaješ na moj prijedlog. Bojim se da sam
možda pretjerao...«
Bacila se na njega prije nego je stigao dovršiti rečenicu.
»Uuh!« Roger je pao unatrag na divan koliko se žestoko na njega
bacila.
»Da, da, da!« promrsila je Megs između pomahnitalih poljubaca
kojima je obasipala njegovo slatko, dražesno, prekrasno lice.
»O, Rogere, kako uopće možeš pomisliti da te ne volim svim
svojim srcem?«
Uzeo je njezino lice među svoje dlanove i dugo ga držao, utiskujući
malo iskusnije poljupce na njezine usne.
»Oh, slatkišu«, šapnuo je odvajajući se od nje. »Učinila si me
najsretnijim muškarcem na svijetu.« Položila je glavu pored njega,
jednostavno uživajući u trenutku.
Zatim se on sagnuo ispod nje i dražesno je udario po stražnjici.
»Ustaj, ustaj, ustaj.«
Megs je zastenjala, ali ga je poslušala. Na brzinu se pogledala u
malenom ogledalu, a zatim se okrenula prema Rogeru.
»Hoćemo li imati kratke zaruke?«
»Da, molim te.« Nasmijao joj se, a na desnom mu se obrazu pojavila
rupica koju je strašno zavoljela.
»No, može malena usluga? Možemo li držati zaruke u tajnosti dok ne
sredim svoje imanje i zamolim tvoju ruku od tvog brata kako i priliči?
154
Nisam bogat koliko bi on sigurno htio da jesam, ali imam jedan poslovni
prijedlog koji...«
»Tiho.« Stavila je prst preko usana. »Udajem se za tebe zato što te
volim, ne zbog tvog novca.«
Namrštio se. »Mogla bi se udati za nekog s titulom. Nekog mnogo
bogatijeg.«
»Mogla bih, ali neću.« Osmjehnula mu se, blaženo sretna. »A svakako
ću to napomenuti i Thomasu kad za to dođe vrijeme.«
Svojim se čelom naslonio na njezino. »Stvarno te volim.«
»Znam.« Popela se na prste kako bi ga ovlaš poljubila u usta.
»Neću nikome reći za naše zaruke ako mi obećaš da nećeš
predugo čekati da popričaš s Thomasom.«
»Četrnaest dana, ne više.« Njegove su se nestašne, smeđe oci uozbiljile.
»Doista, radi se o sjajnoj investiciji, Meggie. Ako sve bude išlo po
planu, čak će i tvoj brat biti impresioniran.«
Nježno je kimala glavom, šapćući:
»Ne treba ti novac da bi me impresionirao, Roger Fraser-Bumsby.«
Stala je na sekundu i samo ga gledala u oči, želeći reći mnogo više, ne
mogavši pronaći riječi.
Umjesto toga, na kraju mu je samo dotaknula obraz, okrenula se i
nestala iz prostorije.
ISABEL SE povukla do vrata ženskog boravka i zamišljeno zagledala

niz hodnik. Ako se ne vara, ledi Margaret je upravo izišla iz jedne
prostorije u dnu hodnika koji je u tom dijelu bio slabo osvijetljen. Zatim je
Isabel najprije razrogačila oči, a onda ih i stisnula. Gospodin Roger
155
Fraser-Bumsby upravo je izišao iz prostorije koju je maločas napustila

Megs.
Dakle tako.
Imala je dovoljno iskustva da bi znala da su se potajni susreti jedan na
jedan nerijetko događali na balovima. No, ledi Margaret je bila neudana
nasljednica. Istina, gospodin Fraser-Burnsby ostavljao je dojam ugodnog
mladog čovjeka, no Megs je riskirala svoj ugled, kao i ostatak života,
sastajući se potajno s njim.
Isabel je provjerila je li joj haljina uredna, a zatim krenula natrag na
bal. Morat će pronaći način da nježno natukne Megs da nije bila diskretna
onoliko koliko je mislila da jest. U međuvremenu, Isabel se morala vratiti
balu i Wintern Makepeaceu. Već je previše vremena provela u ženskom
boravku i posumnjala je da je tome razlog kako bi se od njega sakrila.
Isabel je uzdahnula. Nikad nije bila kukavica. Jednostavno će se morati
suočiti s tim čovjekom i zapodjenuti neki neobvezan razgovor dok ta
prokleta večer ne završi.
Potom će morati pronaći način da izbaci Wintern Makepeacea iz
glave - a možda i iz srca.
156
Osmo poglavlje
Te se noći Harlekin osvetio onima koji su mu nanijeli nepravdu. Njegovi napadači nisu ni
napustili St. Giles kad ih je pronašao,i premda su vrisnuli kad su ugledali bezbožne mu bijele oči i
pokušali seobraniti, nisu imali šanse protiv Duha St. Gilesa! Borio se nadljudskom snagom i
vještinom, sve ih ubivši, ne udijelivši im ni riječni pogled milosrđa. No tu nije bio kraj. Uskoro će.
se svi koji su ikadpočinili kakvo zlodjelo noću držati Što dalje od St. Gilesa, jer Duh je vapio za
krvlju...
O, moja ledi, te su čarape vrhunac elegancije«, Pinkney je uskliknula

iduće večeri kad je Isabel povukla svoje nove čarape preko lista.
»I po tako razumnoj cijeni. Da naručim još tucet?«
Isabel je ispružila stopalo kako bi bolje pogledala izvezeni dezen preko
čipke koja je pokrivala vanjski dio gležnja. Doista su bile veoma otmjene.
Nema sumnje da će Winter Makepeace smatrati čipkaste čarape s
uzorkom na gležnju šokantnim traćenjem novca. Prkosno je kimnula
prema Pinkney.
»Kupi dva tuceta.«
Služavka se nasmijala, uvijek entuzijastična kad je u pitanju bila
nabavka skupe odjeće, i raširila podsuknju kako bi Isabel zakoračila u nju.
»Učinit ću tako, moja ledi.«
»Dobro«, Isabel je odsutno rekla proučavajući se u zrcalu. Unutarnja
košulja bila je bogato ukrašena čipkom po rukavima duljine lakta i oko
vrata, a materijal tanak poput paučine otkrivao je njezine tamno crvene
bradavice. Bi li takav prizor uspio namamiti pobožnog Wintera?
157
Je li ga uopće htjela namamiti?

»Moja ledi«, Pinkney joj je pružila čipkasti korzet, a Isabel je kimnula,
podižući ruke kako bi joj ga služavka mogla prebaciti preko glave.
Pinkney je prišla Isabel s prednje strane i počela vezati vrpce dok je
malena sluškinja po imenu Suzie kleknula kako bi dohvatila korzet odozdo
i pridržala ga čvrsto na mjestu.
Rekao je da ne želi vezu s njom, ili bilo kojom drugom ženom,
najjednostavnijim jezikom koji je ikada čula. Posvetio se - umom, dušom i
tijelom, očigledno - St. Gilesu i njegovim stanovnicima. Zašto bi se
ponižavala ganjajući jednog muškarca - k tome još i ravnatelja škole! -
dok su je drugi priželjkivali? Lord d’Arque, primjerice. Bio je zgodan i
duhovit i nesumnjivo veoma iskusan i vješt partner u krevetu.
Služavke su ustale i počele namještati njezinu haljinu.
Te je večeri Isabel nosila ljubičastu brokatnu haljinu s izvezenim
uzorkom medaljona u tamnijoj nijansi iste boje. Pažljivo je zakoračila u
oblak tkanine i stajala na mjestu dok su služavke pridizale haljinu i
stiskale je oko struka.
Problem je bio u tome što nije bila naročito zainteresirana za
romantičnu vezu s d’Arqueom - ili bilo kim osim Wintera. Čudno kako bi
se prije samo tjedan dana ili otprilike toliko nasmijala samoj pomisli na to
- ona i upravitelj doma. No u toku prošlog tjedna njezino se mišljenje o
njemu promijenilo.
Razgovarao je s njom kao sa sebi ravnom, kao da njezin status i
njegov položaj u društvu jednostavno nisu bili važni. Štoviše, mnogi su
muškarci smatrali žene ili eteričnim bićima koje su stavljali na pijedestal
ili pak djetinjastim stvorenjima koja nisu sposobna logično razmišljati.
Winter je razgovarao s njom kao da je jednako inteligentna kao i on. Kao
158
da bi i nju mogle zanimati stvari koje su zanimale njega. Kao da ga

zanima njezino mišljenje. Razgovarao je s njom kao da je nešto značila.
A dok je sad razmišljala o tome, shvatila je da se nikad nitko nije
zanimao za nju, Isabel, kao ženu. Bila je supruga i kćer, ljubavnica i
duhovita dama. No nitko nikad nije pogledao ispod tih maski kako bi
otkrio što doista misli žena koja ih je nosila.
Zar je bilo tako strašno željeti se zbližiti s muškarcem koji ju je
promatrao kao osobu?
Pinkney joj je pomogla da se uvuče u uski steznik. Navukla je izvezenu
ukrasnu tkaninu u obliku slova V na prednji dio steznika, a zatim je
pažljivo povezala s haljinom. Služavka je nježno provukla i potegnula
čipku košulje kako bi se ispod četvrtastog steznika vidjeli samo rubovi, a
zatim je privezala rukave haljine kod laktova kako bi čipka ispod njih
slobodno padala.
»Eto«, Pinkney je zamišljeno zakoračila unatrag, »večeras izgledate
uistinu veličanstveno, moja ledi.«
Isabel je podignula obrvu, okrećući se najprije u jednu, a zatim i u
drugu stranu kako bi se proučila u ogledalu iznad komode.
»Dovoljno veličanstveno da zavedem svećenika, što misliš?«
»Moja ledi?« Pinkney je zbunjeno namreškala obrve.
»Nije važno.« Isabel je dotaknula dijamantima ukrašenu svilenu
crvenu ružu u kosi i kimnula za sebe.
»Je li gospodin Makepeace već stigao?«
»Nije, moja ledi.«
»Proklet bio«, Isabel je promrsila, u istom trenutku ugledavši maleno
stopalo kako viri ispod jednog naslonjača. »Idi i pobrini se da kočija bude
spremna. Sići ću za nekoliko minuta.«
159
Isabel je pričekala dok obje služavke nisu izašle, a zatim je otišla do

naslonjača. »Christopher.«
Stopalo se povuklo ispod naslonjača. »Moja ledi?«
Uzdahnula je. »Što radiš tu dolje?«
Tišina.
»Christopher?«
»Ne želim se ići kupati«, čuo se tanašan, prkosan glas.
Ugrizla se za usnu kako se ne bi nasmijala premda ju on nije mogao
vidjeti. »Ako se nikad ne budeš kupao, imat ćeš sloj prljavštine na sebi pa
ćemo je morati skidati lopatom.«
Ispod naslonjača se čulo hihotanje.
»Hoćete li mi opet pričati o Duhu, moja ledi?«
Podignula je obrvu gledajući u naslonjač. Zar ju je mališan već
ucjenjivao?
»U redu, ispričat ću ti priču o Duhu St. Gilesa, ali onda se moraš
vratiti gospođi Carruthers.«
Težak uzdah. »Dobro.«
Isabel se osvrnula po sobi u potrazi za inspiracijom. Butterman ju je
tog poslijepodneva izvijestio o najnovijim otkrićima vezano uz Duha.
Uglavnom se radilo o budalastim glasinama i bajkama čija je namjera bila
da preplaše malu djecu. U nekim je pričama Duh imao velik ožiljak, a u
drugima se hranio jetrom mladih djevojaka. Imao je sposobnost da bude
na dva mjesta u isto vrijeme, a iz očiju mu je isijavao narančasti plamen. U
nekim je pričama mogao čak i letjeti pa je kucao o prozor zločestim
dječacima. No neke su priče ipak zvučale kao da bi u njima moglo biti
zrnce istine.
160
»Moja ledi?« Maleno se stopalo polako pojavljivalo iza naslonjača, a

Christopherov je glas zvučao nestrpljivo.
»Nekoć davno...« Zar nisu sve priče tako počinjale? »Živjela je
siromašna udovica koja je prodavala peciva s grožđicama. Svakog se jutra
budila mnogo prije nego bi pijetao zakukurikao i pekla svoja peciva.
Zatim bi ih složila u veliku, široku košaru, stavila košaru na glavu i hodala
ulicama Londona vičući: "Peciva s grožđicama! Peciva s grožđicama!
Nećete naći bolje! Kupite moja peciva! "«
»Po čitave je dane hodala i vikala, a do večere bi njezina košara bila
prazna i stopala otečena. Jadna je udovica nakon svega imala svega par
penija u džepu. Zatim bi kupila malo mesa, komad kruha i nešto mlijeka, i
otišla kući kako bi nahranila svoju djecu.«
Isabel je zastala da provjeri je li izgubila svog slušatelja, no
Christopher se smjesta oglasio: »Ali što je s Duhom?«
»Dolazimo do toga«, rekla je. »Jednog dana, dok je udovica hodala
prema svojoj kući, banda muškaraca namjerila se na nju, pretukla je i
uzela joj sav novac. "O, prestanite, prestanite", vikala je udovica. "Tko će
mi pomoći ?" No, svi su se bojali pljačkaša i nitko joj nije priskočio
upomoć. Udovica je ostala uplakana na ulici i morala je prodati šal kako bi
djeci kupila večeru. Idućeg je dana ponovno ispekla i prodala svoja peciva,
no dok je hodala natrag kući, opet ju je napala ista banda lopova. Ponovno
su pretukli jadnu udovicu i uzeli joj novac, samo se nacerivši kad je
viknula, "tko će mi pomoći ?"«
»O-ho«, šapnuo je Christopher ispod naslonjača.
»Da ja imam pištolj, pucao bi na njih da je spasim!«
161
»To bi bilo veoma hrabro od tebe«, Isabel se morala nakašljati, osjetila

je knedlu u grlu pri pomisli da maleni dječak toliko želi pomoći nekom
neznancu.
»Tog je puta jadna udovica morala prodati svoje cipele kako bi djeci
kupila večeru. Trećeg je dana udovica bila očajna, ali nije mogla učiniti
ništa drugo neko opet ispeći peciva i bosonoga hodati Londonom ne bi li ih
prodala. Kad se te večeri uputila kući, stopala su joj bila krvava i bila je
iscrpljena. Kad su je lopovi opet napali, mogla je samo šapnuti, "tko će mi
pomoći"?« Isabel je zastala. »No tog ju je puta netko čuo. Duh St. Gilesa
nadvio se nad zločeste pljačkaše poput snažne oluje.«
»Hura!« Christopher je glavom provirio ispod naslonjača obgrlivši se
rukama od uzbuđenja dok je Isabel nastavljala priču.
»Duh ima dva mača, znaš, jedan dugački i jedan kratki, i oba je
iskoristio za napad na pljačkaše. Urlali su od boli i straha, a kad je završio,
strgao je odjeću s njih. Pljačkaši su bili prisiljeni trčati goli i bosi kroz
ulice St. Gilesa kako bi pobjegli od Duha, Ljudi St. Gilesa pobrinuli su se
za to da im bude strašno žao zbog tuge i boli koju su nanijeli siromašnoj
udovici i nikad joj više nisu prišli.«
»Oh!« rekao je Christopher stišćući ruke oko sebe.
»Oh!« Oči su mu bile razrogačene, a obrazi rumeni pa se Isabel
ponadala da ga nije previše uzbudila.
»To je najbolja priča ikad«, rekao je Christopher.
Isabel se osmjehnula, osjećajući trunčicu srama što se i sama zanijela
pričom. Bilo je neobično uopće pomisliti da je zapravo srela zanosnog,
mitskog Duha. Još čudnije je bilo to što je sumnjala tko bi se mogao
nalaziti ispod one groteskne maske.
Trepnula je i usredotočila se na dječaka. »Ima još. Želiš li čuti?«
162
Christopher je kimnuo.
Epilog nije bio jednako uzbudljiv, ali Isabel je to bio najdraži dio.
»Idućeg jutra, kad je udovica ustala kako bi ispekla svoja peciva s
grožđicama, pogodi što je pronašla pored pećnice? Vreću s novcem - više
nego su joj ukrali lopovi - i novi par cipela.«
»Kako je Duh ušao u njezinu kuću? Je li bila zaključana?«
»Da, bila je«, rekla je Isabel. »Nitko ne zna kako je ušao.«
Christopher je razrogačio oči razmišljajući o tome.
»A sad«, rekla je Isabel, ja moram na operu, a ti se moraš okupati,
sjećaš se?«
Christopher je namrštio nos, no brzo se izvukao ispod naslonjača.
Zaustavio se pored vrata.
»Hoćete li kasnije doći da mi poželite laku noć?«
Progutala je. Njezino pričanje priče - i njegovo očigledno uživanje -
dalo joj je malo pouzdanja u ophođenju s Christopherom. Sad je opet bila
na klimavom terenu.
»Znaš da ne mogu.«
Kimnuo je, ne gledajući u nju, i otišao.
Zbunjeno je gledala za njim. Što li je htio od nje? Što god to bilo, je li
mu mogla to i pružiti? Nije imala vremena za to. Morala je na operu.
Isabel je otišla do vrata svoje spavaće sobe i izašla na hodnik, praktički
trčeći niz stepenice. Netko bi pomislio da bježi od demona, a ne od
malenog dječaka, gorko je pomislila.
Dolje u prizemlju, Butterman je stajao pored ulaznih vrata. Naklonio
se. »Kočijaš John kaže da je gospodin Makepeace javio da ga je zadržala
neka neodgodiva obaveza i da će se naći s vama u operi.«
163
»Oh, u redu«, frustrirano je promrsila. Što li je Winteru na pameti?

Zar je namjeravao pustiti lorda d’Arque da pobijedi u natjecanju u fnim
manirama i prije nego je počelo?
»Onda smjesta krećem. Oh, još nešto, Butterman.«
»Moja ledi?«
Udahnula je, smirujući disanje.
»Molim vas da poručite gospođi Carruthers da je Christopher opet bio
u mojoj sobi.« Izraz na Buttermanovu licu nije se promijenio.
»Recite joj da ne bude prestroga prema dječaku, molim vas.«
Kimnuo je i pucnuo prstima na što je kočijaš požurio do stubišta za
sluge dok je Butterman pridržao Isabel vrata.
Isabel se namrštila silazeći niz prednje stepenice. Možda je došlo
vrijeme da zamoli Louise, Christopherovu majku, da djetetu pronađe
drugi smještaj. Problem je bio u tome što šašava žena nikad nije znala
raspolagati novcem - s ono malo što je imala - i nije si mogla priuštiti da
Christopher živi s njom. Da i ne spominje ljude s kojima se družila...
»Dobra večer, moja ledi«, Harold se naklonio, pružio ruku i pomogao
joj da se popne u kočiju.
»Hvala, Harolde.« Smjestila se na mekane jastuke, lijeno gledajući
kroz prozor dok se kočija ljuljala po mračnim ulicama Londona.
Kočije su bile poredane na ulici ispred opere na Covent Gardenu, a i
njezina se tamo zaustavila kad su stali na začelje dugačkog reda. Isabel je
protegnula vrat, tražeći bilo kakav znak Winterove prisutnosti. Vidjela je
d’Arqueovu kočiju s karakterističnim grbom, a minutu poslije ugledala je i
samog vikonta kako vodi dvije dame u operu. Srce joj je potonulo kad je
shvatila da se radi o ledi Penelope i njezinoj pratiteljici, gospođici Greaves.
164
Divno. Odabrao je Winterove najveće kritičare za suce u tom smiješnom

natjecanju u manirama.
A od Wintera Makepeacea ni traga ni glasa.
U SKLADIŠTU OPERE, Winter je skidao odjeću sa sebe brzim,

učinkovitim pokretima.
Zadržao se u domu zbog nepredviđenog hitnog slučaja kad je nestalo
jedno od najmlađe djece. Mary Morning, koja nije napunila ni dvije
godine, naposljetku je pronađena živa i zdrava, skrivena u jednom od
kuhinjskih ormara. Ostavio je dijete u rukama sposobne Nell, no zbog
potrage za Mary Morning stigao je u operu kasnije nego što je
namjeravao.
Winter je navukao harlekinski kostim i izračunao da ima jedva
dvadeset minuta da se preodjene u Duha St. Gilesa, protrči kroz stražnji
dio opere, pronađe ova kočijaša i raspita se o njegovom noćnom poslu kao
kradljivca curica u St. Gilesu. Naime, Winter je prepoznao d’Arqueova
kočijaša na balu kneginje od Arlingtona: bio je to stariji od dva otimača
koji su pokušali oteti Josepha Chancea.
Izvadio je masku iz mekane torbe koju je ponio sa sobom u operu. Nije
želio nikakva dodatna pitanja na putu do tamo pa je došao s kostimom i
mačevima skrivenim u torbi. Kasnije će, kad večer dođe svome kraju, opet
otići pješice u dom. Privezao je masku za lice i uživao u neobičnom
osjećaju slobode koji mu je pružala. Poput velike mačke, protezao je udove,
mentalno se rastežući prije lova.
Obuzdaj životinju.
Nešto u njemu je zarežalo. Zvijer je morala biti slobodna dok je bio
Duh, no istovremeno ju je morao kontrolirati. Samo malo slobode. Samo
165
malo svježeg zraka. Što će učiniti ako opet sretne Isabel skriven ispod
krinke? Hoće li uzeti ono što se nije usuđivao uzeti na svjetlu dana?
Winter je izbacio uznemirujuću misao iz glave i gurnuo torbu s
odjećom iza vrata. Oprezno je provirio u hodnik. Imao je dvadeset minuta,
a kad dobije odgovore od d’Arqueova kočijaša, vratit će se i opet obući
svoje odijelo. Navući će zaštitni oklop u liku Wintera Makepeacea i opet
postati strogi, ukočeni ravnatelj škole i upravitelj sirotišta.
Muškarac koji se samo u snovima usuđivao zamišljati kako ljubi Isabel
Beckinhall.
ISABELINA SE KOČIJA napokon primaknula ulaznim vratima

opere, a Haroldovo jednostavno, iskreno lice pojavilo se na vratima.
»Moja ledi.«
»Hvala vam«, promrmljala je silazeći.
Kočija se odvezla dalje, a Isabel se sama popela uz stepenice koje su
vodile u operu. Jednostavno će morati doći u d’Arqueovu ložu bez svog
učenika, iako će se to loše odraziti na Wintera. Ledi Penelope će zasigurno
primijetiti njegovo kašnjenje.
Publika je bila još gušća kad je ušla u operu. Dame u blistavim
haljinama čavrljale su s gospodom koja nisu bila ništa manje elegantno
odjevena. Iznad nje, strop predvorja uzdizao se visoko, uvučeni četvrtasti
dio bio je obojen plavom, kremastom i grimiznom bojom.
»Oprostite«, promrsila je Isabel kad se starija dama s napuhanim
čipkastim šeširićem sudarila s njom. Žena se okrenula, a Isabel je osjetila
kako joj nešto povlači haljinu. Spustila je pogled i primijetila da dio čipke
visi s ruba haljine.
»Dovraga«, promrsila je u bradu.
166
Sjetila se da se maleni boravak nalazi u hodniku nedaleko od glavnog

dijela predvorja. Pažljivo je podignula haljinu i uputila se u tom smjeru.
Ako se požuri, trebala bi imati dovoljno vremena da pričvrsti čipku natrag
na haljinu i stigne u d’Arqueovu ložu prije nego opera počne.
Hodnik je bio slabo osvijetljen, no boravak se nalazio iza prvih vrata s
desne strane. Upravo dok ih je otvarala, ugledala je siluetu koja je
projurila na drugom kraju hodnika. Crno-grimizni kostim zablistao je na
svjetlu.
Ne može biti. Isabel je govorila samoj sebi da je sigurno pomiješala
uzorak kostima dok se spuštala niz mračan hodnik. Duh nijednom nije
viđen izvan St. Gilesa. Dobro, osim onog dana kad ga je pronašla. Tog je
dana otišao sve do Tybuma kako bi spasio gusara od vješala. Osim toga,
Winter Makepeace u tom je trenutku trebao biti na operi. Ako je doista
on Duh...
Isabelino je srce lupalo u brzom, neujednačenom ritmu kad se
primaknula mjestu na kojem je načas ugledala grimiznu
tkaninu. Osvrnula se oko sebe. Samo je nekoliko svijeća u svijećnjacima
pričvršćenima za zid osvjetljavalo taj dio hodnika. Sudeći prema
golom drvenom podu i neukrašenim zidovima, očito se radilo o prolazu za
radnike. Isabel je na vršcima prstiju prehodala hodnik, prolazeći pored
poluotvorenih vrata koja su vodila u skladište. Na samom kraju, hodnik je
skretao udesno. Povirila je iza ugla. Usko je stubište vodilo na kat poviše.
Prazno.
Uzdahnula je i razočarano se uspravila.
»Tražite nešto, ledi Beckinhall?« Šapat je bio hrapav i tih, no izražajno
muževan.
Okrenula se.
167
Naslanjao se na zid hodnika, ležeran i elegantan kao leopard dok se

odmara. Prošlog ga puta nije vidjela na nogama, bio je ranjen i bolestan.
Sad je stajao uspravno, atletski muževan, a harlekinski je kostim savršeno
isticao linije mišića na njegovim nogama, prsima i rukama, dok je s
maskom s dugim nosem izgledao pomalo vražje.
Nakrivio je glavu u stranu, a njegova su se usta - te već poznate,
senzualne usne - iskrivila od zločeste radosti.
»Ili tražite nekoga, moja ledi?«
»Možda i tražim.« Podignula je bradu premda je osjetila kako joj
rumenilo grije obraze. »A što vi tražite na ovom mjestu?«
»Nevolju, nered, nepodopštine?« Slegnuo je ramenima. »Zar je važno?«
Oprezno mu se primaknula korak bliže. Glas je bio isti, tijelo je bilo
iste visine i građe, no posjedovao je onu slobodnu, drsku nesmotrenost
koju Winter Makepeace nikad nije pokazao. S druge strane, Winter
Makepeace nikad nije pokazao nijedan znak nasilnog ponašanja, a ako je
za vjerovati pričama, čovjek koji se nalazio pred njom ne samo da je
navikao na nasilje, već je u njemu bio i spretan.
Isabel je bila strašno fascinirana. »Važno je ako se ne bojite za vlastiti
život. Morate znati da mnogi priželjkuju vaše uhićenje, pa čak i smrt.«
»Sve i da jest tako?« Nevjerojatno, zvučao je kao da mu je to zabavno.
Napravila je još jedan korak.
»Možda bi me... rastužilo... kad bi vam se nešto dogodilo.«
»Doista?«
Polako je ispružila ruku i prstom prešla niz deformirani nos njegove
maske. »Tko ste vi?«
Njegove prekrasne usne su se iskrivile.
168
»Tko god želite da budem.« U tom se trenutku nasmijala, bez daha.

»Ne obećavajte nešto što ne možete ispuniti.«
»Nikad to ne radim.« Njegov su šapat registrirala sva njezina osjetila.
Pogledala ga je u oči, smeđe iza rupica na maski, i pružila ruku prema
njegovom potiljku. Prstima je pronašla vrpcu koja je držala masku na
mjestu i nježno je povukla.
Podignuo je ruku, a ona se na trenutak razočarala, misleći da ju time
namjerava zaustaviti.
No onda je skinuo krutu kožnu masku s lica. Kao i prošlog puta, ispod
nje je nosio crnu svilenu polumasku.
Nakrivio je glavu.
»Ovo želite?«
»Ne«, šapnula je, stojeći na vršcima prstiju, dlanovima naslonjena na
njegova čvrsta prsa. Ovako ili onako, otkrit će ono što ju je zanimalo.
»Želim ovo.«
Rastvorila je usne naslonjene na njegove. Poljubio ju je poput divljeg
razbojnika. Poljubac je bio grub, neuvježban, neuglađen, pa ipak je Isabel
osjetila kako treperavo uzbuđenje struji kroz nju. Bila je naviknuta na
pristojne zagrljaje, pomno promišljene, besprijekorno izvedene. Uglađene
i staložene. Za razliku od njih, Duh St. Gilesa bio je poput oluje koja je
bjesnila oko nje, čista strast i emocije.
Čisti muškarac.
Osjetila je njegove ruke na sebi, kako je povlače prema njegovim
prsima dok ju je naginjao, bespomoćnu, izgubljenu, pobijeđenu, srce joj je
zamalo iskočilo iz grudi. Znala je, sasvim dobro je znala, da u tom
trenutku ljubi ne samo Duha St. Gilesa već i Wintera Makepeacea.
169
Odmaknula se, uzdišući, pogledom tražeći poznate obrise ispod maske.

Zatim joj se nečija teška ruka spustila na rame i povukla je iz
njegovog naručja.
»Kako se usuđujete!« viknuo je d’Arque odgurujući Isabel prema zidu.
Trepnula je, šokirana, i pogledala u Duha.
Privezivao je kožnu masku za lice.
,
»Odgovori mi, kukavico«, vikao je d Arque. Izvukao je mač.
»Ne!« vrisnuh je Isabel, no već je bilo prekasno.
D’Arque je mačem zamahnuo prema Duhu St. Gilesa.
WINTER JE IZVUKAO MAČ taman na vrijeme da se obrani od

d’Arqueova napada. Zarežao je u bradu zbog uglađenih manira, koje je
pokazao u svom ophođenju s Isabel i prezrivo odgurnuo d’Arqueov mač.
Winter se povukao natrag prema stepenicama iza ugla uskog prolaza.
Nije se bojao usprotiviti vikontu, no ako ga gume, ovaj će se povući...
prema Isabel, koja se nalazila iza d’Arque. Nije mogao riskirati da se ona
nađe između njihovih ukrštenih mačeva.
No vikont se nije dao tako lako razuvjeriti. Očigledno vjerujući da je
natjerao Duha St. Gilesa u bijeg, krenuo je za Winterom. Winter je
stiskao zube i nekoliko puta zamahnuo mačem na d’Arque misleći da će
ovaj zauzeti obrambeni položaj. No vikont se samo nacerio i odgurnuo
Winterovu oštricu. Na trenutak je Winter zbunjeno piljio u njega.
Zatim se okrenuo i brzo otrčao uz stepenice, ubrzano dišući.
D’Arque je krenuo za njim - budala - natjeravši Wintera da se okrene
na vrhu stepenica taman na vrijeme da izbjegne ubod u leđa.
170
»Bježiš, Duše?« D’Arque mu se rugao. Doimao se kao da ga trk uz

stepenice nije ni umorio.
»Nisam čuo da si takva kukavica, no s druge strane, lakše je boriti se u
mraku, protiv ljudi koji nemaju nikakva iskustva u mačevanju.«
Oh, kako bi bilo divno odgovoriti mu! No Winter se nije usuđivao
odgovoriti, već je dovoljno riskirao razgovarajući s Isabel. Umjesto toga,
šutke se bacio naprijed, iskoračivši nogom u trenutku kad je zamahnuo
mačem.
D’Arque je ulovio oštricu, bicepsi su mu nabrekli u uskom svijetlo
plavom baršunastom kaputu. Vikont je razrogačio oči ljuljajući se na vrhu
stepenica.
Jedan snažan udarac.
Samo toliko je bilo potrebno da gurne tog muškarca niz stepenice i u
zaborav. Winteru je dah zastajao u grlu, srce udaralo kao ratnički bubanj.
Nije zivotinja...
Winter je zakoračio unatrag, prema vratima koja su se nalazila iza
njega i pružio ruku kako bi ih otvorio...
D’Arque je povratio ravnotežu i jurnuo prema njemu.
Winter je podignuo mač, ulovivši d’Arqueov divljački napad, a oštrice
su vrisnule kad su se dotaknute. Zateturao je prema vratima, u daljini
začuvši ženski vrisak.
Nalazili su se u hodniku iza loža. Oko njih, ljudi koji su pristizali na
operu ispunili su hodnik.
Winter je spustio mač i sklonio ga, odlijepivši ga od vikontova, a
zatim je udario d’Arquea u bedro donjim dijelom čizme. Osjetio je kako
mu se vikontova oštrica očešala o kožne čizme kad je drugi muškarac
zamahnuo rukama ne bi li održao ravnotežu.
171
»Vrag me odnio!« povikao je raskošno odjeven stariji gospodin kad se

Winter povukao prema njemu.
D’Arque se sav zarumenio, kapljice znoja blistale su mu na čelu, no
svejedno se cerio, pokazujući bijele zube na tamnoj koži.
»Predaj se, lopove.« Winter je iskesio zube i odmahnuo glavom.
Zatim je uletio u jednu ložu.
Bila je zauzeta, naravno. Dva su gospodina pobjegla, ostavivši samu
mladu damu koja je zinula ugledavši ga.
»Oprostite«, šapnuo je Winter prolazeći pored nje.
Nagnuo se preko ruba balkona lože. Nalazili su se na prvom katu, no
od donjeg ih je dijela svejedno dijelilo šest metara. Široka se ograda
protezala cijelim kazalištem u obliku potkove, završavajući na drugoj
strani pozornice. Kad bi barem mogao...
Iza njega, mlada je dama uzdahnula.
Winter se hitro okrenuo. Vikont je već bio na njemu, zamahujući
mačem. Winter mu se usprotivio, ali nije bilo dovoljno mjesta za manevar.
Odjednom se d’Arqueov mač našao na njegovom grlu od kojeg ga je dijelio
samo Winterov mač. Winter je zakoračio unatrag, donjim dijelom leđa
udarivši o balkon iza sebe. Oštrice su grebale jedna o drugu, cvileći kao da
su žedne krvi, dok se d’Arque cijelom težinom naslanjao na njega. Polako,
trpeći bol, Winter se unatraške nagnuo nad balkonom. Mogao je osjetiti
toplinu daha drugog muškarca, namirisati njegov presladak parfem
pomiješan s oštrim, kiselim mirisom znoja. Glava i gornji dio tijela visjeli
su mu u zraku.
Iza njega je bila praznina visine dva kata.
Vikont je teško disao od napora i režao:
»Predaj se. Stisnut si u kut.«
172
»Ne!« Vrisnuo je poznati ženski glas odozdo iz gledališta. »Adame, ne!

Moraš ga pustiti.« Winter se polako nacerio i podigao obrve iza maske.
Vikontu se to nije sviđalo. Njegove su svijede oči zaškiljile, a Winter je
pomislio kako je Isabel upravo potpisala njegovu smrtnu presudu.
Ili bi to bio slučaj da Winter nije proveo mnoge, mnoge duge noći
vježbajući umijeće mačevanja. Iskoristio je trenutak vikontove nepažnje i
svom ga snagom gurnuo.
D’Arque je pao unatraške, a Winter je skočio na ogradu balkona.
Čuo je vrisak iz gledališta ispod sebe, ali nije se usudio pogledati dolje.
I d’Arque je skočio na ogradu. Drugi je muškarac zamahnuo mačem
ciljajući na Winterovo lice. Winter je odgurnuo d’Arqueov mač sa strane i
zamahnuo nisko, prema njegovoj zdjelici.
Nijedan muškarac nije priželjkivao udarac u to mjesto. d’Arqueova je
reakcija bila previše nagla i na trenutak je izgubio ravnotežu, zamahnuvši
slobodnom rukom iznad gledališta.
Uzdasi odozdo.
Winter ga je tiho ukorio.
»Proklet bio«, zarežao je d’Arque, ponovno navalivši na njega.
Winteru se čovjek nije sviđao, no s druge strane, nije ga htio ni ubiti.
Nije imao nikakav očit dokaz protiv d’Arque. Još se moglo ispostaviti da
je čovjek bio nevin.
Winter je skakutao unatrag po ogradi, parirajući d’Arqueu i povlačeći
se prema pozornici. Umalo da se nasmijao na glas. Srce mu je lupalo, udovi
su mu bili snažni i okretni, osjećao se slobodnim.
Samo budale uzimaju pobjedu zdravo za gotovo . Poput duha, glas Sir
Stanleyja odjeknuo mu je kroz glavu.
173
Borili su se na ogradi, približavajući se pozornici, a gosti u ložama

razbježali bi se čim bi stigli do njih.
D’Arque je zamahnuo prema Winterovu licu. Winter se nagnuo u
stranu i ubo vikonta u nadlakticu lijeve ruke. Vrh njegovog mača rasparao
je vikontov svileni kaput svijetlo plave boje, otvarajući dugačak
dijagonalan prorez kad je potegnuo mač natrag prema sebi.
Crvenilo je počelo prljati svijetlo plavu tkaninu.
D’Arque je navalio na njega u nekom neobičnom naletu bijesa, a
Winter je s lakoćom izbjegao njegov napad. No vikont se s previše težine
oslonio na vanjsko stopalo. Nagnuo se nad provaliju i zanjihao se kad su se
odozdo začuli krici.
Winter nije zastao da razmisli. Hitro ga je ulovio za slobodnu ruku i
povukao ga natrag, spasivši ga od smrti.
D’Arqueov je mač pao u gledalište i zabio se u plišanu fotelju, gdje je
ostao stajati uspravno, ljuljajući se s jedne strane na drugu.
Winter je podignuo glavu i pogledao ravno u d’Arqueove razrogačene
oči.
Drugi je muškarac teško progutao. »Hvala ti.«
Winter je kimnuo i pustio vikontovu ruku. Okrenuo se i otrčao
nekoliko metara niz ogradu prema pozornici. Iza njega su se čuli krici, a
netko ga je u trku čak pokušao zgrabiti za kaput. Stigao je do ruba
pozornice i pronašao uže zastora privezano za prečku sa strane. Dvaput je
zamahnuo mačem i uže je bilo slobodno. Winter ga je uhvatio, osjetivši
žarenje u bicepsima kad je zamahnuo i poletio preko pozornice. Ispod
njega, glazbenici su u valu redom ustali sa sjedala.
Spustio se na pozornicu, s lakoćom sletjevši na jastučiće stopala,
mačem u ruci. No nije se morao brinuti. Tehničko osoblje koje se nalazilo
174
najbliže njemu već se povuklo. Winter se okrenuo i uletio među krila

zastora, bježeći od pozornice i kaosa koji je dvoboj prouzročio. Projurio je
pored nekog radnika nakon čega je otrčao niz mračan hodnik u nadi da
vodi prema stražnjem dijelu kazališta i vratima koja su izlazila na uličicu.
Bila je to ludost. Nije smio dati Isabel do znanja da je tu. Bio je to
prerizičan potez. No kad ju je ugledao i shvatio da je i ona ugledala njega -
da ga je, zapravo, pokušavala naći - nije više mogao kontrolirati nagon da
joj se suprotstavi. Da se prepiru. Da je poljubi bez ustezanja.
Duh je noću mogao činiti ono što se Winter Makepeace danju nije
usuđivao.
Hodnik je iznenada završio pred vratima koja su izgledala staro i malo
korišteno. Na njima se nalazila brava, no bila je zahrđala i Winter ju je s
lakoćom skinuo.
Oprezno je otvorio vrata. Ovo je bilo još bolje od stražnje uličice.
Nalazio se u bočnoj ulici na kojoj su čekale poredane kočije koje su dovele
aristokrate na operu. Međutim, zbog mačevanja je imao svega nekoliko
minuta da dobije informaciju po koju je došao.
Winter je spremio dugački mač u korice i izvukao kratki.
Kliznuo je kroz vrata i odšuljao se niz red kočija, držeći se sjene.
Skupina kočijaša i nosača stajala je u grupici pred njim i pušila lule, no
među njima nije primijetio d’Arqueova kočijaša.
Nešto dalje, primijetio je sovu na bočnoj strani kočije, a na sjedalu
kočijaša koji je drijemao. Winter je skočio na sjedalo i zgrabio čovjeka za
okovratnik prije nego se ovaj probudio.
»Što radite?« promrmljao je kočijaš prije nego je ugledao Winterovu
oštricu. Razrogačio je oči kad je primijetio masku harlekina.
175
Čak i na prigušenom svjetlu lampi u kočiji, Winter je uspio razaznati

da se doista radi o istom čovjeku koji je umalo oteo Josepha Chancea.
Tresao ga je poput štakora, šapćući: »Za koga radiš?«
»Za gospodina d’Arque«, ciknuo je kočijaš.
»Zašto naručuje otmice djevojčica iz St. Gilesa?«
Kočijaš je odvratio pogled.
»Ne znam na što mislite.«
Winter mu je uperio vrh mača ravno u oko. »Razmisli.« »T-to ne radi
d’Arque«, promucao je čovjek.
Winter je zaškiljio. »To nije d’Arque? Što želiš reći?«
Čovjek je odmahivao glavom, očigledno uplašen.
Winter mu je vrhom mača dotaknuo obraz.
»Govori.« »Hej!«
Privukli su pažnju pušača. Neočekivano se okrenuvši, kočijaš mu je
kliznuo iz ruku. Winter se bacio na njega - i promašio - kad je ovaj pao
kroz druga bočna vrata kočije, ustao i otrčao u noć.
Winter je brzo skočio kroz vrata s druge strane kočije i otrčao u sjenu.
Kad se našao na sigurnoj udaljenosti, zastao je i naslonio se na zid,
pokušavajući doći do daha. Ruke su ga boljele od dvoboja i letenja preko
pozornice, ništa nije saznao od kočijaša, a noć još nije bila gotova.
Čekala ga je još i opera.
176
Deveto poglavlje
Dakle, Harlekinova Prava ljubav uskoro je čula priče o sudbini koja ga je snašla.
Kako je bio napadnut i ostavljen da umre.
Kako je nekim čudom uspio preživjeti i kako je noću tumarao ulicama St. Gilesa ubijajući
izopačene. Znala jeda muškarac kojeg je voljela nikad nije bio tako nasilan, stoga je
odlučilapronaći Harlekina i popričati s njim ne bi li ga urazumila ...
Deset minuta poslije, ledi Penelope je rekla: »Napokon stiže i gospodin

Makepeace«, a Isabel je konačno odahnula. Netremice je gledala naprijed
dok je on pozdravljao ostale goste u raskošnoj loži lorda d’Arque. Lord
d’Arque očigledno je pozvao hrpu ljudi da posvjedoče njegovoj pobjedi nad
Winterom u tom blesavom natjecanju u manirama. Osim nje, ledi
Penelope i gospođice Greaves, bili su tu i njegovi prijatelji, grof od
Kershawa i gospodin Charles Seymour, skupa s gospođom Seymour,
ženom jednostavnog lica, starijom od svog muža.
»Mislim da je očito da je gospodin Makepeace izgubio u duetu
džendmenskih manira«, rekla je ledi Penelope.
»Da proglasimo gospodina d’Arque pobjednikom?«
»Laskate mi, moja ledi«, d’Arque je odgovorio uobičajeno otegnutim
glasom. »No, zbog neočekivane pojave Duha, mislim da je najbolje da ovu
rundu proglasimo neriješenom i ponovno se sastanemo neke druge večeri.
Možda bismo mogli iskoristiti bal kod moje bake sutra navečer?«
»Ali...« počela je ledi Penelope.
177
Prekinuo ju je nježan glas gospođice Greaves.

»Jako dobro, lorde d’Arque. Poštenje prema protivniku svakako je
jedna od najvećih karakteristika džentlmena. Slažete li se, gospodine
Makepeace?«
Isabel se umalo nasmijala. Gospođica Greaves očigledno je poremetila
planove ledi Penelope. Svejedno, nadala se da njezina družica neće kasnije
ispaštati zbog svoje drskosti.
»Slažem se, gospođice Greaves«, odgovorio je Winder i zaključio
raspravu.
Isabel je odsutno promatrala pozornicu na kojoj su se dva muškarca
hrvala sa zastorom. Nije imalo smisla dati Wintern Makepeaceu do znanja
koliko je bila zabrinuta - i bijesna. Ako već želi trčati okolo s maskom i
plaštom, sebe smatrajući nepobjedivim, a nju budalom, onda neka mu je!
Trenutak poslije začula je tiho šuškanje odjeće kad je sjeo pored nje.
»Dobra večer, moja ledi.«
Kimnula je, ne okrenuvši se prema njemu.
Nakon meteža dvoboja, uzbuđenih upita i usklika zbog sitne rane
lorda d’Arquea, vikont je smjestio svoju pratnju u ložu točno iznad
pozornice. Vikont je dogovorio da im tamo serviraju slatkiše i vino, a
Isabel je prilično cinično pomislila kako bi Winter ionako izgubio u
natjecanju u manirama sve i da dvoboj nije učinio lorda d’Arque junakom
večeri.
Ispod njih, radnici koji su napokon uspjeli zavezati zastor, svesrdno su
se klanjali na pozornici uz klicanje publike iz gledališta.
»Izgleda da ste odlučili ne razgovarati sa mnom«, uzdahnuo je Winter
Makepeace.
178
»Iskreno se ispričavam zbog kašnjenja. Zadržali su me u domu. Jedno

dijete...«
Nestrpljivo je napučila usne. Bilo joj je dosta njegovih laži. »Sigurna
sam da ste dosad već čuli da ste propustili pojavljivanje ozloglašenog Duha
St. Gilesa.«
Napokon se okrenula i pogledala ga. Usne su mu bile stisnute - dotad
je već naučila da taj izraz znači da je nestrpljiv - no osim toga izgledao je
jednako kao i uvijek.
S njezine druge strane, ledi Penelope je silovito mahala dlanom.
»Umalo sam se onesvijestila kad sam vidjela da lord d’Arque
riskira život boreći se s tim nitkovom! Da ste pali s balkona...« Dramatično
je protmula. »Vaša nas je hrabrost uistinu sve spasila večeras, gospodine.«
Vikontu d’Arqueu odavna se vratila njegova uobičajena arogancija.
Rana na ramenu bila je ljupko omotana grimiznim rupcem. Nekoliko se
dama zamalo potuklo nadmećući se za privilegiju da mu ponude svoje
šalove, rupčiće pa čak i podsuknje koje bi žrtvovale za zavoj.
Lord d’Arque je izgledao trunčicu zlobno kad se naklonio ledi
Penelope. »Da sam i žrtvovao život za to, bila bi to i više nego vrijedna
smrt.«
»Šteta što nijedan drugi gospodin nije bio dovoljno hrabar da se
usprotivi Duhu«, rekla je ledi Penelope značajno pogledavši Wintera.
»Neki od nas su prestari da bi skakali po balkonima s mačevima u
ruci«, lord Kershaw je suho rekao. Njegove su riječi bile podrugljive,
budući da mu nije moglo biti više od četrdeset godina.
»Iako sam siguran da bi se sa Seymourom Duh dobro
namučio, prilično je poznat u mačevalačkom klubu. Prošlog je puta
pobijedio i Rushmorea i Gibbonsa, zar ne, Seymoure?«
179
Pored njega, gospodin Seymour doimao se prilično povučenim.

No ledi Penelope ih je obojicu ignorirala. »Mislila sam na mlađeg
muškarca kao što je, primjerice, gospodin Makepeace.«
»Ali gospodin Makepeace nije bio tu. Osim toga, on ne nosi mač«, tiho
se usprotivila gospođica Greaves.
»Sve i da je bio tu dok je Duh kao lud trčao uokolo, sigurno ne biste
očekivali od jednog džentlmena da se bori bez mača.«
»Istina, no s druge strane, ne vjerujem da gospodin Makepeace uopće
ima pravo nositi mač, zar nije tako?« ledi Penelope je upitala svisoka.
»Samo plemići to smiju.«
»Upravo tako, moja ledi«, promrsio je Winter nezainteresirano.
»Biste li nosili mač da možete?« upitala je gospođica Greaves. Winter
se naklonio u njezinom smjeru. »Vjerujem da civilizirani ljudi mogu
pronaći način da riješe razmiricu i bez korištenja nasilja, madam, dakle
ne, ne bih.«
Gospođica Greaves se osmjehnula.
Isabel je frknula sebi u bradu, zbog čega ju je Winter oštro pogledao.
»Kako plemenit stav«, polako je rekao lord d’Arque.
»Bojim se da sam, kad sam vidio kako je Duh pristupio ledi Bec-
kinhall, bio zainteresiraniji za njezino dobro nego za flozofsku raspravu.«
Lord Kershaw je oštro pogledao u Isabel.
»Nisam znao da vam je prišao Duh, moja ledi.«
Isabel je podignula bradu i pogledala ga ravno u oči. »Žao mi je što vas
nisam o tome obavijestila, gospodine.«
180
»Takav stav vam i priliči, lorde d’Arque«, nastavila je ledi Penelope, ne

hajući za ostale. »Sigurna sam da je ledi Beckinhall umalo poludjela od
straha.« Zbunjeno je namrštila obrve.
»Kako ste se uopće našli nasamo s Duhom St. Gilesa, moja ledi?«
Ledi Penelope redovito je isticala najneugodniji dio večeri.
Grof je podignuo obrvu i osmjehnuo se.
»Jednom ste rekli da ste spasili Duha. Poznajete li ga bolje nego što
mislimo?«
»Vidjela sam da se Duh ušuljao u prolaz iza pozornice pa sam ga
pratila.«
»Sama?« Lijepe tamne obrve ledi Penelope gotovo da su joj nestale
ispod ruba kose.
»Kako hrabro od vas, moja ledi, da ste mu se sami tako suprotstavili.
Jeste li ga mislili samostalno uhititi ili ste imali neki drugi razlog da ga
pratite u taj mračni prolaz?«
»Bojim se da je znatiželja prevagnula nad razumom, moja ledi«, Isabel
se osmjehnula kroz stisnute zube.
»Avaj, znatiželja je ubila mnoge nježne mačkice«, promrsio je Winter.
Lord d’Arque je zaškiljio pogledavajući najprije u Wintera, a zatim i u
nju. »Znatiželja nipošto nije vrijedna vašeg dragocjenog života, ledi
Beckinhall. Vjerujem da ćete u budućnosti znati bolje obuzdati tako
riskantne porive.«
»Zagovarate razboritost, lorde?« Isabel je sumnjičavo nakrivila glavu.
181
»Kad se radi o ludim ubojicama, da.« Vikont je izgledao prilično

ozbiljno. »Ne želim se s vama mačevati riječima, moja ledi, no kad sam vas
vidio s Duhom, doimali ste se... ugroženo.«
Isabel je oštro udahnula. Sve do tad, lord d’Arque se te večeri doista i
ponašao kao džendmen. Nije rekao ni riječ o tome kako ju je zatekao u
zagrljaju s Duhom, tek je nejasno natuknuo da joj je Duh zaprijetio. Bila
mu je zahvalna na takvoj obzirnosti. Naime, kad bi se pročula vijest o
poljupcu, njezin bi ugled došao na loš glas.
No sad je osjetila tračak prijetnje s vikontove strane. Bilo kako bilo,
nije mogla dopustiti da kleveće Duha.
»Ne vjerujem da mi je prijetila ikakva opasnost.«
»Ne?« promrsio je vikont.
»Ne«, odgovorila je ravnodušnim glasom.
»Kako to možete reći kad je svima poznato da je Duh ubojica?«
kliknula je ledi Penelope.
»Vjerujem da su glasine o njegovim ubojstvima upravo to, glasine«,
rekla je Isabel. »Duh mi nikad nije učinio ništa nažao.«
»Koliko ste ga puta sreli?« upitala je gospođa Seymour.
Isabel je osjetila kako joj se toplina penje uz vrat.
»Jednom prije. Sad drugi put.«
»Mnogi su u St. Gilesu tu i tamo nabasali na Duha«, Winter je dodao
neodređeno.
»Prema onome što sam vidio, doima se čak i kao džendmen.« Isabel ga
je sumnjičavo pogledala.
Usne su mu se trznule.
182
»Tko god bio, Duh mi nikad nije zaprijetio. Zapravo, upravo suprotno.
Prošle mi je godine pomogao uloviti opasnog ubojicu.«
»Onda se možda lord d’Arque nije ni trebao boriti s njim«, rekla je
gospođica Greaves uznemirenim glasom.
»Možda Duh nije skrivio nikakav zločin i ne bi ga trebalo ganjati.«
»Smiješno«, frknula je ledi Penelope. »Vaše je srce premekano, draga
moja Artemis. Oni koji su počinili strašne zločine ne zaslužuju naše
suosjećanje. Pripadaju ili u ludnicu ili u zatvor, ili ih treba objesiti na
vješalima.«
Gospođica Greaves iznenada je problijedila.
»U svakom slučaju, ja tako ne mislim;« Ledi Penelope dramatično je
protmula. »Hrabrost lorda d’Arque i njegovo čudesno umijeće mačevanja
spasilo nas je od tragedije, po mom mišljenju.«
Vikont se naklonio ledi Penelope.
»Hvala vam, moja ledi. Bilo mije zadovoljstvo, zaista.«
»Jednu stvar ne razumijem«, rekao je lord Kershaw.
Isabel je podignula obrve.
»Lorde?«
»Zašto je Duh uopće bio ovdje večeras?« pitao je grof. »Koliko sam
shvatio, kreće se po St. Gilesu. Odade i njegovo ime.«
»Prije svega četrnaest dana otišao je do Tybuma.«
»On je kriminalac. Nema sumnje da je planirao napasti nas i
opljačkati«, ledi Penelope je samouvjereno izjavila.
»A možda je došao nekoga spasiti«, rekla je gospođica Greaves.
Ledi Penelope je zakolutala očima.
183
»Možda lovi nekog«, rekao je Winter.

»To sam i ja rekla«, prasnula je ledi Penelope.
»Oprostite, moja ledi«, rekao je Winter, »ali mislio sam na to da
možda traži nekog tko mu je počinio kakvu nepravdu, ili je pak nanio zlo
njegovim štićenicima u St. Gilesu.«
»Kako neobična ideja«, rekao je lord d’Arque.
Winter ga je pogledao bez ikakva izraza na licu.
»Doista?«
Zar je taj prokleti čovjek htio biti otkriven?
»Mislim da opera upravo počinje«, ubacila se Isabel. Orkestar je
prestao s neodređenim zvukovima ugađanja instrumenata i započeo s
najnovijom čudesnom kompozicijom gospodina Handela.
»Da«, gospođica Greaves zainteresirano se nagnula prema naprijed.
»Tamo je La Veneziana. Kažu da je ona najveća sopranistica našeg
vremena.«
»Doista?« ledi Penelope je stavila draguljima optočene naočale za
operu. »Ali to je tako žgoljavo stvorenje.«
Isabel je pogledala u sopranisticu na pozornici. Nosila je blistavu
crveno-bijelu haljinu, a čak i tako niska kakva je bila, dominirala
je pozornicom.
I to prije nego je uopće otvorila usta.
Kad je visoki, slatki glas odjeknuo kroz kazalište, Winter se
primaknuo bliže Isabel.
»Glas joj je čudesan«, šapnuo je. »Gotovo da biste mogli zaboraviti
koliko je žgoljava.«
184
Okrenula se i pogledala u njega, primijetivši da u njegovim ozbiljnim

tamnim očima svjetluca nešto vragolasto. Osjetila su joj iznenada
proradila. Svega pola sata ranije, iste te oči promatrale su je kroz rupice
na maski, sa strašću i željom, čistom gladi od koje joj je zastao dah.
Osjetila je isti taj trenutak, isto to ljuljanje na nogama i osjećaj padanja -
i otkrila značenje čistog užasa.
Dragi Bože, ovaj bi je čovjek mogao dokrajčiti.
Prošla je ponoć kad se Winter premoren vratio u dom. Kazalište se
nalazilo na manje od kilometar i pol od St. Gilesa pa se doimalo strašnim
bacanjem novca unajmiti kočiju za tako kratku vožnju. Da i ne spominje
da je preko ramena nosio mekanu, duguljastu torbu u kojoj se nalazio
kostim Duha, skupa s mačevima, što mu se nije dalo nikome dodatno
pojašnjavati.
Neka je kočija protutnjala pored njega, a Winter je žurno skočio
unatrag kad su kotači zagazili u lokvu na cesti i napravili val od smrdljive
vode i blata. Blatnjava mu je voda došla do nogu pa je snuždeno pogledao
tamne mrlje na svojim dotad bijelim čarapama. Krasno. Sad je smrdio na
kanalizaciju i morat će oprati čarape prije nego ode u krevet.
Winter je uzdahnuo. Koga briga ako su mu nove čarape bile prljave?
Jedini razlog zbog kojeg je izgubio okladu s d’Arqueom prije nego je
natjecanje uopće počelo, bio je taj što je d’Arque proglasio prvi dvoboj
neriješenim. Ledi Beckinhall je ostatak večeri bila hladna, upućivala mu je
sumnjičave poglede i podrugljive primjedbe, ako bi uopće s njim
razgovarala. Je li znala da je on Duh? Mora da je barem posumnjala,
nakon onog poljupca... Ili nije? Sigurno bi mu tako otvorena žena poput
nje već očitala bukvicu da je znala da je on Duh. A ako pak ništa nije
sumnjala, možda nije bila ni zainteresirana za Wintera Makepeacea.
185
Možda joj se samo sviđalo ljubiti muškarce s maskama na licu! Winter je

udario slomljeni oblutak na cesti toliko snažno da se glasno odbio o cigle
na zidu zgrade.
Winter se zaustavio kako bi smirio disanje. Nije ju smio poljubiti .Da
nije bio preodjeven u Duha, uspio bi joj odoljeti - ili se barem nadao da bi
mu to pošlo za rukom. Istini za volju, čim je svojim usnama dotaknula
njegove, bio je izgubljen. Isabel je imala okus topline i mente, meda i
čežnje. Kad je jezikom prešla preko njegovih usana, osjetio je trenutačnu,
bolnu erekciju. Jednim jedinim dodirom otvorila je Pandorinu kutiju
strasti u njemu.
Oprez je nalagao da se drži što je dalje moguće od te dame. Ova bi mu
večer trebala poslužiti kao upozorenje i znak za povlačenje. Pa ipak je znao
da to neće moći. Isabel je predstavljala jedinu nadu da će ostati u domu.
Štoviše, nudila je mogućnost da bolje istraži d’Arque, jer da nije bilo Isabel
i njezinog »mentorstva«, ne bi mogao ući u ekskluzivne krugove u kojima
se kretao d’Arque.
Winter je frknuo. Lagao je samom sebi ako je mislio da je to pravi
razlog za ponovni susret. Ma koliko važan bio dom i otkrivanje veze
između d’Arque i kradljivaca djevojčica, u srcu je znao da se jednostavno
nije mogao držati podalje od Isabel. Privlačila ga je. Radilo se o
životinjskom instinktu koji je isplivao na površinu - muškom dijelu za koji
je vjerovao da ga je davno potisnuo - ili nečem duhovnijem, zapravo nije
bilo ni važno. Nije ju mogao ostaviti na miru jednako kao što nije mogao
prestati disati.
Winter se nakratko naslonio na oronuli kutak neke ciglene kuće.
Opasno se zapleo s Isabel. A s d’Arqueom je sporo napredovao. Što li je
d’Arqueov kočijaš mislio kad je rekao da se ne radi o vikontu? Je li neki
186
drugi kicoš stajao iza otmice djevojčica? Ako jest, onda zašto je Joseph
Chance stiskao komadić papira s d’Arqueovim pečatom na njemu?
Winter se uspravio i odmahnuo glavom. Vjerojatno je previše
komplicirao cijelu priču. Nema sumnje da je kočijaš lagao kako bi spasio
glavu svoga gospodara, a i svoju vlastitu. d’Arque je sigurno upleten, zašto
bi inače...
Iznenadno kloparanje kopita po oblutcima navelo je Wintera da se
povuče u sjenu, no nije bilo mnogo prostora da se sakrije.
Kapetan Trevillion pojavio se iza ugla, a za njim i pola tuceta kolega
policajaca.
Trevillion mora da je primijetio Wintera jer je smjesta naredio svom
škopcu da se zaustavi.
»Gospodine Makepeace, St. Giles nije sigurno mjesto za kasnonoćno
tumaranje, kao što sigurno i sami i već znate.«
»Znam.« Budući da ga je policajac na konju ionako već vidio, Winter
je zakoračio na svjetlost mjesečine. »Lovite starice koje prodaju džin,
kapetane?«
Trevillion je stisnuo usne, a Winter se zapitao koliko je podbadanja
kapetan doživio tijekom svoje nimalo uspješne kampanje istjerivanja
proizvođača i prodavača džina iz St. Gilesa.
»Večeras lovim veći plijen«, Trevillion je odrješito rekao. »Uočili su
Duha blizu crkve St. Giles in the Fields.«
»Doista?« Winter je izvio obrvu.
»Onda je večeras prilično aktivan. Upravo se vraćam s opere, gdje se
također pokazao ranije ove večeri.«
»Iz opere?« Trevillion je podrugljivo podignuo jednu obrvu.
187
»Krećete se u otmjenim krugovima za nekog tko živi u St.

Gilesu, Makepeace.«
»Pa što onda?« Winter je ravnodušno odvratio.
Kutak kapetanovih strogih usana čak se malo podignuo na te riječi.
»Onda nemam što zabadati nos, pretpostavljam.« Trevillion je
pokazao bradom na torbu koja je visjela preko Winterova ramena. »Uvijek
nosite tako težak teret u operu?«
»Ne, naravno da ne«, Winter je ležerno odvratio.
»Zaustavio sam se kod jednog prijatelja na putu doma. Donirao nam je
nešto knjiga.« Winter je hinio ravnodušnost premda je zadržavao dah.
Ako policajac zatraži da pogleda u torbu, ničim neće moći
opravdati Duhov kostim.
Trevillion je nešto progunđao i okrenuo glavu. »Pazite na sebe na putu
do doma, Makepeace. Imam dovoljno posla i bez da vas ubiju.«
»Ganut sam vašom brigom za moju dobrobit«, rekao je Winter.
Trevillion je kratko kimnuo i okrenuo konja.
Winter je gledao za njim sve dok i njega i ostale policajce nije
progutala noć. Tek tad je odahnuo i opustio ramena.
Ostatak puta prošao je bez incidenata. Dvadeset minuta poslije,
Winter je ušao u kuhinju u domu. Čađa, crna kućna mačka, protegnula se
pored kamina, svojim oštrim pandžama nježno grebući crvene cigle prije
nego se uspravila i prišla kako bi se glavom pomazila o Winterove listove
u znak pozdrava.
Winter se sagnuo kako bi počeškao starog mačka iza ušiju.
»Stražariš, ha, stari?«
188
Mačka je zijevnula i vratila se svom toplom ognjištu. Jednu su lampu

ostavili upaljenu za Wintera pa ju je podignuo i usmjerio prema stražnjim
stepenicama koje su vodile prema njegovoj tavanskoj sobi. Tek kad je
svjetlo obasjalo kutak pored stepenica shvatio je da nije sam.
Joseph Tinbox sjedio je zavaljen u stolici, sklopljenih očiju, a disanje
mu je bilo blago i ujednačeno.
Winteru se srce stisnulo kad ga je ugledao. Zar ga je dječak čekao?
Nježno je položio ruku na njegovo rame. »Joseph.«
Joseph je trepnuo, a pogled mu je bio pospan i zbunjen. Winter se
iznenada sjetio dvogodišnjeg djeteta koje je pronašao na
prednjim stepenicama starog doma prije gotovo deset godina. Bio je
svjetlokos, njegovo je maleno lice bilo prekriveno suzama, a za zapešće mu
je bila privezana malena limena kutija. Dječak je duboko uzdahnuo kad ga
je Winter podignuo i položio glavu na njegovo rame sa svim povjerenjem
ovog svijeta.
Joseph Tinbox je opet trepnuo, a na licu mu se vidjelo da je napokon
došao k sebi.
»O, gospodine, čekao sam vas.«
»Vidim«, rekao je Winter, »ali prošlo je tvoje vrijeme za krevet.«
»Ali, gospodine, važno je.«
Winter je već odavno shvatio što su dečki smatrali »važnim« -
prepirke s drugim dječacima, izgubljeni zvrk ili novootkriveni mačići u
ulici.
»Siguran sam da jest«, rekao je smirujućim glasom, »ali...«
»Peach je progovorila!« Joseph ga je hitro prekinuo.
»Rekla mi je odakle dolazi.«
189
Winter, koji samo što nije prekorio Josepha Tinboxa jer ga je

prekinuo, zadržao je dah. »Što je rekla?«
»Mislim da bi vam trebala sama reći «, rekao je Joseph ozbiljnošću
gospode iz parlamenta.
»Vjerojatno spava.«
»Ne, gospodine«, rekao je Joseph. »Uplašena je. Rekla je da će čekati
dok se ne vratite.«
Winter je podignuo obrve.
»U redu.«
Joseph Tinbox se okrenuo i poveo ga uz stepenice.
Winter ga je pratio s lampom u krilu i torbom preko ramena.
Kuća je bila tiha u to doba noći, a svjetlo lampe treperilo je na
jednostavnim gipsanim zidovima stubišta. Winter se zapitao kakva bi to
tajna natjerala dijete da šuti više od tjedan dana. Promatrao je Josephova
uska leđa. Imao je osjećaj da je dječak morao upregnuti svu svoju moć
nagovaranja ne bi li naveo Peach da te večeri popriča s njim.
Joseph je zakoračio na kat na kojem su se nalazile spavaonice. I tu je

vladala tišina, no tu i tamo mogli su se čuti slabašni zvukovi: mrmljanje,
uzdah, šuškanje plahti.
Joseph se osvrnuo preko ramena prema Winteru kao da se htio

uvjeriti da ga ovaj još prati, a zatim se na prstima odšuljao do sobe za
oporavak.
Kad je Joseph odškrinuo vrata, Winter je primijetio da je ranije imao

pravo. Peach je bila sasvim budna. Djevojčica je ležala točno na sredini
190
krevetića u sobi za oporavak, plahte povučene do brade, s jednom rukom

oko psa. Jedna jedina svijeća gorjela je pored njezinog kreveta.
Winter je pogledao u svijeću, a zatim u Josepha.

Dječak je pocrvenio.
»Znam da ste rekli da ako ostavimo upaljenu svijeću, možemo
napravit’ požar, ali...«
»Ne volim mrak«, Peach je razgovijetno rekla.
Winter je pogledao u djevojčicu. Zagledala se u njega, preplašena ali
prkosna, a smeđe su joj oči bile toliko tamne da su bile gotovo crne.
Kimnuo je i spustio torbu na pod prije nego je sjeo na stolicu kod
kreveta.
»Mnogi ne vole noć. Toga se ne moraš sramiti, Pilar.« »Meni se sviđa
Peach, ako može tak, gospodine.«
Winter je kimnuo, gledajući kako Joseph Tinbox odlazi do druge
strane kreveta i uzima Peach za ruku. »Onda neka bude . Joseph mi kaže
da mi moraš nešto reći.«
Peach je kimnula samo jednom, a njezina se šiljasta malena ukopala u
bijele plahte.
»Uvatili su me kradljivci djevojčica.« Winter je osjetio kako mu se
puls ubrzao, no ostao je smiren , kao da ono što je djevojčica rekla nije bilo
od velike važnosti.
» Oh? «
Peach je progutala knedlu i gurnula ruku u Dodino zamršeno krzno.
Kujica se trznula, ali nije pokazala nikakav drugi znak da je djevojčica
čupa za dlaku.
»Bila sam... Bila sam na uglu, kraj crkve.«
191
»St. Giles in the Fields ?« promrsio je Winter.

Djevojčica je namrštila čelo. »Valjda. Tam’ sam prosila.«
Winter je kimnuo. Nije htio prekidati tijek Peachine priče, ali nešto je
ipak morao saznati.
»Jesu li i tvoji roditelji bili tamo, ! Peach?«
Peach je pogrbila jedno rame i okrenula lice od njega. »Mrtvi su.
Mama je umrla od groznice, a tata od kašlja, i mala Raquel, isto. Svi su
umrli.«
Winter je osjetio kako mu se srce stisnulo. Mnogo je puta već čuo
takvu priču , obitelji razorene bolešću i siromaštvom, za kojima je ostajala
samo siročad prisiljena da se nekako snađe u svijetu koji nije mario za
njih. No to mu nimalo nije olakšalo slušanje njezine verzije.
»Žao mi je«, tiho je izustio.
Peach je slegnula ramenima i sramežljivo ga pogledala.
»Tata je pitao gospođu Calvo da me primi k sebi prije nego je umro.
Malo sam bila kod nje. Ali gospođa Calvo je rekla da već ima previše
usta za hranit i da moram otići«
»Hladnokrvna vještica«, Joseph je ljutito promrsio.
Winter ga je prijekorno pogledao. Dječak je pognuo glavu, no i dalje
se mrštio.
»Molim te, nastavi, Peach«, Winter je nježno rekao.
»Pa, pokušala sam naći posao, stvarno jesam, ali ničeg nije bilo«, rekla
je Peach.
»A prosit’ nije bilo ništa bolje. Stalno sam se morala micat da me
stariji ne bi tukli.«
192
Postojale su bande koje su upravljale skupinama prosjaka i druge koje

su iskorištavale prosjake tražeći od njih određeni postotak od dnevne
zarade. Jedno dijete, samo, kao što je bila Peach, nije imalo šanse protiv
tih bandi.
»Reci mu što se onda dogodilo, Peach«, šapnuo je Joseph Tinbox.
Djevojčica se zagledala u dječaka kao da od njega crpi snagu, a zatim
je duboko udahnula i pogledala u Wintera.
»Druge noći kad sam bila kod crkve, ulovili su me. Kradljivci curica.
Probudili su me i odnijeli sa sobom. Mislila sam«, djevojčica je teško
progutala, »mislila sam da će me možda ubit’, ali nisu.«
»Što su učinili, Peach?« pitao je Winter.
»Odveli su me u neki podrum. Bio je pun djevojčica, taj podrum, sve su
nešto šile. Najprije sam pomislila, nije loše. Ne smeta mi radit, stvarno mi
ne smeta. Mama je rekla da sam dobar pomoćnik. A Dodo je isto bila tamo,
iako joj nitko nije dao ime i stalno su je pokušavali otjerati.«
Malena je curica ukopala lice u Dodin vrat kad joj je terijerka polizala
uho. Toliko je tiho šaputala da se Winter morao nagnuti prema naprijed
kako bi čuo njezine iduće riječi.
»Ali nisu nam skoro ništa davali za jest’. Samo kašu i vodu, a u kaši je
bilo buba.« Peach je počela jecati.
Joseph Tinbox se ugrizao za usnu, izgledajući zabrinuto i napeto.
Nećkajući se, pružio je ruku prema djevojčici, no onda se zaustavio, a dlan
mu se vrzmao u zraku iznad njezinog mršavog ramena. Pogledao je u
Wintera.
Winter je kimnuo dječaku.
Joseph je nezgrapno potapšao Peach po leđima.
Peach je protrnula i podignula glavu.
193
»A to nije bilo najgore. Tukli su nas ako nismo radile dovoljno brzo.
Jedna se cura zvala Tilly. Tukli su je sve dok se nije onesvijestila, a idućeg
jutra više je nije bilo.«
Peach je pogledala u Wintera, oči su joj bile velike i izmučene.
Nije to rekla na glas, ali negdje u svom dječjem umu znala je da je
njezina prijateljica Tilly vjerojatno mrtva.
»Bila si veoma hrabra«, Winter je rekao malenoj djevojčici.
»Kako si pobjegla?«
»Jedne noći«, šaptala je Peach, »kradljivci su stigli s novom curicom.
Svađali su se s gazdaricom Cook, ona je bila ta koja nas je sve tjerala da
radimo. Ali za sobom su ostavili otključana vrata. Vidjela sam da su malko
otvorena. Pa smo Dodo i ja otrčale, trčale smo brzo kol’ko smo mogle, sve
dok više nisu vikali za nama.«
Peach je teško disala kao da ponovno proživljava taj užasan trenutak i
bježi pred nemilosrdnim ljudima kroz noć.
»Hrabra, hrabra djevojčica«, mrmljao je Winter, a Joseph je odlučno
kimao glavom. »Znaš li gdje se nalazio taj podrum, Peach?«
Djevojčica je odmahnula glavom. »Ne, gospodine. Ali znam da je ispod
trgovine svijeća.«
»Ah«, rekao je Winter, nastojeći suzbiti razočaranje. Postojali su
deseci malenih trgovina svijećama u St. Gilesu. Svejedno, bolje i to nego
ništa. »Kako si ti pametna djevojčica, Peach, kad si to primijetila.«
Peach je sramežljivo porumenjela.
»A sad, mislim da vam je oboma vrijeme za spavanje«, rekao je Winter
ustajući. Gledao je kako Joseph još jednom utješno tapše Peach po ramenu
prije nego se uputio za njim prema vratima. Winter je otvorio vrata, no
onda se nešto zamislio i stao. »Peach?«
194
» Gospodine ?«
»Što ste ti i ostale djevojčice izrađivale u podrumu?«
»Čarape.« Peach je izrekla tu riječ kao da je imala odvratan okus.
»Svilene čarape s uzorkom.«
IDUĆEG JE POSLIJEPODNEVA Winter širom zijevnuo kad ga je

Isabelin batler pustio u njezinu gradsku kuću.
Negodujući, batler je za djelić milimetra podignuo obrvu. »Ledi

Beckinhall vas čeka u malenom boravku, gospodine.«
Winter je umorno kimnuo i krenuo za batlerom. Izašao je na ulice St.
Gilesa čim je svanulo, tražeći trgovinu svijeća s radionicom u podrumu, no
još nije uspio pronaći to mjesto. A nitko nije ni čuo za gazdaricu Cook.
Peach se možda zabunila oko trgovine svijećama, na kraju krajeva, možda
je bila prestravljena kad je utekla od gazdarice Cook i kradljivaca
djevojčica, a možda je gazdarica Cook preselila svoju ilegalnu radionicu
negdje drugdje.
Naravno, postojala je i treća, uznemirujuća, mogućnost. Nekolicina
njegovih uobičajenih izvora informacija postala je prilično nervozna i
oprezna. Možda su se stanovnici St. Gilesa previše bojali kradljivaca
djevojčica i gazdarice Cook da bi odali njihovu lokaciju.
Batler je otvorio žuto obojena vrata, a Winter se pripremio kad je ušao
u maleni boravak. Isabel je stajala pored jednog od niza visokih prozora na
udaljenoj strani prostorije, nježnog profla lica, dok je sunčeva svjetlost
blistala na njezinoj tamnoj sjajnoj kosi.
Grudi su mu se stegnule, prvi pogled na nju bio je poput fzičkog
udarca. Obično bi opetovano izlaganje određenom podražaju ublažilo šok
195
nakon nekog vremena. Pa ipak, kad je Isabel bila u pitanju, svaki bi ga

pogled iznova uzdrmao, obuhvačajući mu i udove i um. Strahovao je da je
opetovano izlaganje Isabel samo prouzročilo još intenzivniju žudnju za
njom.
»Gospodine Makepeace«, rekla je okrećući se prema njemu. Njezina je
silueta bila uokvirena svijetlim prozorom, dok joj je lice bilo u sjeni.
»Pitala sam se hoćete li uopće doći danas.«
Ah. Nije mu oprostila što je večer prije zakasnio.
»Doista, madam?« rekao je, oprezno se primičući. »Ali vidim da ste već
pripremili čaj.« Pokazao je na set za čaj postavljen na niskom stolu.
»Rekao sam da ću doći u četiri sata, a prema satu iznad vašeg
kamina, sad je upravo toliko.«
Odmaknula se od prozora, a prema izrazu njezinog lica vidio je da je
njegove riječi nisu nimalo umirile. »Nešto sasvim novo - usudila bih se reći
i jedinstveno - za vas, gospodine Makepeace.«
»Zar nije vrijeme da me zovete Winter?« promrsio je, iskušavajući
novu taktiku budući da nikako neće moći dobiti raspravu na temelju
točnosti.
»Je li?«
»Jest.« Odlučno se nasmijao. »Isabel.«
Namrštila se. »Ja ne...«
U tom se trenutku slabašan jecaj začuo iz smjera bogato izrezbarenog
ormara.
I on i Isabel pogledali su u smjeru tog komada pokućstva, a nekim je
čudom njezin izraz lica prešao iz ljutitog u nesiguran. Krenula je naprijed,
no onda se zaustavila.
196
Više se nije micala, pa je Winter prišao ormaru, čučnuo na jedno

koljeno, a zatim otvorio vratašca u donjem dijelu.
Suzno je lišće provirilo van.
»Christopher«, rekao je Winter sjetivši se dječakova imena od prvog
puta kad je bio tu. Pogledao je preko ramena, no Isabel se doimala
skamenjenom. Opet je pogledao u dječaka.
»Je li udobno u tom ormaru?«
Dječak je baršunastim rukavom obrisao nos. »Nije, gospodine.«
»Bi li izašao van?«
Dječak je šutke kimnuo. Winter je nježno ispružio ruku i podignuo
dijete u svoje naručje. Iz te je blizine mogao primijetiti daje Christopher
bio lijep dječak od svega četiri ili pet godina. Winter je stajao s djetetom u
naručju i okrenuo se prema Isabel. Mnoge bi žene osjetile prirodan
instinkt da uzmu dijete od muškarca - možda se majčinski instinkt
smatrao jačim od očinskog - ali Isabel to nije učinila. Zapravo, prekrižila
je ruke kao da samu sebe sprječava od toga da ga prihvati.
Winter je podignuo obrve prema njoj, a ona je odmahnula glavom kao
da napokon dolazi k sebi.
»Pozvat ću Carruthers.«
»Želim ostati«, plakao je Christopher.
Isabel je teško progutala. »Ja... Mislim da je najbolje da se vratiš
svojoj dadilji.«
Kad je ledi Beckinhall zadnji put bila nesigurna u sebe, a kamoli
mucala? Nešto mu je tu promaknulo.
Winter se nakašljao i tiho rekao dječaku: »Mislio sam da bih mogao
probati jedno od onih peciva na pladnju s čajem. Bi li i ti jedno?«
197
Christopher je kimnuo.
Winter je sjeo na divan pored niskog stolića, s dječakom na koljenu, i
dao Christopheru jedno pecivo prije nego je drugo uzeo za sebe.
Zagrizao je prhku pogačicu, promatrajući Isabelina ukočena leđa.
Ponovno je otišla do prozora, potpuno ignorirajući njega i dječaka. Čudno.
»Ukusnoj zar ne?« pitao je dječaka.
Christopher je kimnuo i rekao punim ustima:
»Pogače naše kuharice su najbolje.«
»Ah.« Neko su vrijeme samo žvakali u tišini.
»Gdje li je Carruthers?« Isabel je promrmljala na drugoj strani
sobe.
Christopher, koji se taman spremao ponovno zagristi pogačicu,
spustio je pecivo i ljepljivim ga prstima stisnuo u svom krilu.
»Baš me i ne voli, najčešće.«
Winter je poželio da može zanijekati dječakove riječi, ali nikad nije
vjerovao u to da djeci treba lagati, a Isabel se nalazila preko
puta prostorije i vidno se pretvarala da dječak nije s njima.
Nagnuo se naprijed i natočio malo mlijeka iz vrča u šalicu za čaj, u
koju je dodao nekoliko kapljica vrućeg čaja. Podignuo je šalicu i pružio je
dječaku.
Christopheru je ispalo pecivo - nažalost, na pod pa je šalicu dohvatio
objema rukama, željno ispijajući sadržaj. Kad je spustio šalicu, gornja mu
je usna bila bijela od mlijeka.
»Ali sinoć mi je ispričala super priču.«
Dječak je čeznutljivo pogledao u Isabelina leđa.
Dadilja, jednostavna žena srednjih godina, uletjela je u sobu.
198
»Oh, moja ledi, tako mi je žao.« Prišla je kako bi podignula

Christophera iz Winterova naručja prije nego se opet okrenula
prema Isabel. »Neće se ponoviti, moja ledi, obećavam.«
Isabel je i dalje bila okrenuta leđima. »Molim vas da se pobrinete da se
to ne ponovi.«
Jadna je Carruthers sva problijedila prije nego se naklonila i požurila
van zajedno s Christopherom.
Winter si je pažljivo natočio šalicu čaja.
»Mislite da sam zlobna«, rekla je Isabel.
Winter ju je pogledao. Leđa su joj bila uspravna, ali prema njezinim
pognutim ramenima mogao je naslutiti da se obujmila rukama kao da se
želi zaštititi.
»Mislim«, rekao je polako, »da bih htio znati tko je Christopher i što
vam znači.« Zavladao je tajac tijekom kojeg se zapitao hoće li mu uopće
odgovoriti na pitanje, a onda se začuo njezin glas, odmjeren i bez emocija.
»Christopher je sin mog pokojnog muža.«
Winter je stisnuo obrve, ali prije nego je stigao postaviti novo pitanje,
ona se okrenula i stala na sredinu sobe.
Njezina prekrasna lista bila su stisnuta u ravnu crtu kao da nastoji
suzbiti neku golemu emociju. »Njegova je majka bila Edmundova
ljubavnica.«
»Ah... Shvaćam«, rekao je Winter, iako to nije bio slučaj. »Živi tu s
vama? Tako je htio vaš muž?«
Slegnula je ramenima. »Nisam ni znala za Christophera i Louise -
njegovu majku - sve dok Edmund nije umro. Ispostavilo se da se uopće nije
pobrinuo za njih.«
199
Samo ju je gledao, čekajući i priželjkujući da udaljenost među njima

nije tako velika.
Isabel je položila ruke na struk. »Louise je došla k meni mjesec dana
nakon što smo pokopali Edmunda. Rekla je da ju je Edmund smjestio u
malenu kuću u gradu, no otkako je umro, nitko više nije plaćao najam.
Nije imala novca. Otkrila sam da ne razumije čak ni najosnovnije stvari
oko upravljanja sredstvima. Zatražila je nešto novca od mene, a ja...«
Odlutala je i slegnula ramenima.
Izgledala je tako usamljeno stojeći sama nasred prostorije, stisnutih
dlanova kao da se sprema za neki neugodan ali neizbježan govor.
»Isabel, dođite i popijte malo čaja.«
Na njegovo veliko olakšanje, prišla mu je i sjela na divan nasuprot
njegovog, tupo ga promatrajući dok joj je ulijevao čaj i dodavao mnogo
mlijeka i šećera.
»Ne biste mi smjeli ulijevati čaj«, odsutno je izjavila primajući šalicu.
Ironično ju je pogledao.
»Ni meni ga nitko ne ulijeva kod kuće, uvjeravam vas.«
»Oh«, otpila je gutljaj. »Da, naravno.«
Promatrao ju je s nelagodom. Nešto mu je promicalo pred nosom.
Nešto što mu još nije rekla.
»Jeste li znali da je vaš muž imao ljubavnicu?«
Odmahnula je glavom spuštajući šalicu čaja u krilo, držeći je s oba
dlana. »Ne, zapravo i ne, ali to me nije iznenadilo. Edmund je mnogo
godina bio udovac prije nego smo se vjenčali, i imao je svoje potrebe.«
200
Otpio je gutljaj čaja koji se dotad već ohladio. »Već ste mi rekli da ste
bili vjerni svom mužu. Sigurno ste se osjećali izdano kad ste otkrili da on
nije bio vjeran vama.«
Cinično ga je pogledala.
»Zaboravljate da se takve stvari - poput muškaraca koji imaju
ljubavnice - smatraju gotovo neizbježnima u mojim krugovima. Iznenadila
sam se kad sam saznala za Louise, ali nisam bila šokirana. Na kraju
krajeva, nismo bili ljubavni par iz snova. Edmund je uvijek bio
maksimalno učtiv prema meni. Pobrinuo se za mene čak i nakon smrti.
Što bi više jedna žena mogla tražiti od muškarca?«
»Vjernost. Strast. Ljubav«, Winter je prebrzo dodao. Preoštro.
Pogledala ga je, a njezin se ciničan izraz pretvorio u znatiželju.
»Doista? Mislite da to čini brak?«
»Da.«
Sklopila je oči.
»Onda je prava šteta što ste odlučili da se nikada nećete oženiti,
gospodine Makepeace.« Sad je na njemu bio red da odvrati pogled.
»Zašto jednostavno niste dali Louise novac?«
Jednim je prstom kružila po rubu šalice.
»Jesam, ali... Ona se seli od mjesta do mjesta, a moja kuća je velika.«
Ugrizla se za usnu. »Christopher je tad još praktički bio beba, a Louise se
doimala prilično rastresenom majkom.«
»Pa ste joj ponudili da ga ostavi s vama?« upitao je. »Dijete vašeg
muža?«
Kimnula je. »Da.«
»Jako lijepo od vas.«
201
Namrštila je nos. »Nije bilo teško, naročito dok je Christopher bio još
mali. Zaposlila sam Carruthers, pobrinula se da ima sve...« Glas joj je
neodređeno odlutao.
»Ali? « pitao je.
Ljutito ga je pogledala. »Kad je Christopher odrastao, postao je
neobično fasciniran mnome. Kradomice ulazi u moju sobu, skriva se iza
zastora, ispod kreveta, gleda mi u ormare i kutije s nakitom.«
Winter je trepnuo.
»Uzima li što?«
»Ne. Nikad nije.« Odlučno je odmahnula glavom. »No ipak... Zašto bi
to činio?«
»To i nije neka misterija«, odgovorio je Winter. »Vi ste glava ove
kuće, prekrasna, šarmantna žena. Prirodno je da je fasciniran vama.«
Osmjehnula se po prvi put otkako ju je vidio tog dana.
»Pa, gospodine Makepeace, vjerujem da je to najljepši kompliment
koji ste mi dosad dali.«
Nije htio da ga time dekoncentrira. »Dječak vam smeta. Zašto?«
Gotovo da je požalio to pitanje, njezin je osmijeh izblijedio, a ona je
okrenula pogled. »Možda baš i ne volim djecu.«
Zašto ste onda postali mecena sirotišta , pomislio je, no srećom ništa
nije rekao.
»Pa«, Isabel je popila ostatak čaja, odložila šalicu i zatim ustala. »Ledi
Whimple - baka lorda d’Arquea - večeras organizira bal u d’Arqueovoj
gradskoj kući. Predlažem da vježbamo ples.«
Winter je uzdahnuo. Plesanje mu je postalo najmanje omiljena
aktivnost.
202
»Naravno«, Isabel je grubo dodala, »ako uopće mislite ići večeras.«

Winter je ustao, gledajući odozgo u Isabeline svijetlo plave oči. Posjet
d’Arqueovoj gradskoj kući bit će savršena prilika da pretraži njegovu
radnu i spavaću sobu.
»Oh, ne bih to propustio ni za što na svijetu.«
203
Deseto poglavlje
Dvije je noći Harlekinova Prava ljubav hrabro koračala opasnim

ulicama St. Gilesa, tražeći i tražeći svoju ljubav, samo kako bi se u zoru vratila kući
razočarana. No treće ga je noći Prava ljubav pronašla kako stoji
iznad tijela lopova kojeg je upravo zaklao. »Harlekinu, o, Harlekinu!«
kriknula je Prava ljubav. »Zar me se ne sjećaš?«
No on se samo okrenuo u stranu i otišao kao da je nije mogao ni čuti ni vidjeti...
Premda ju je Winter uvjeravao da će nazočiti balu ledi Whimple,

Isabel je te večeri ušla u plesnu dvoranu lorda d’Arque ne očekujući da će
ga tamo doista i sresti. Ponovno je odlučio da dođu odvojeno, ovog se puta
pravdajući time što su ga ravnateljske dužnosti zadržale dokasna.
Takve su je priče već umarale, bila je umorna od prozirnih laži čovjeka
koji je inače bio besprijekorno moralan. Hoće li ikad priznati da je Duh? Ili
ju je smatrao toliko glupom da ga ne može prepoznati ispod maske i
kostima? Što se duže pretvarao da je sve uobičajeno, to je ona postajala
gnjevnija.
Isabel je duboko udahnula kako bi se smirila i osvrnula se oko sebe.
Dvorana je bila ekstravagantno uređena, jasno, obojena elegantnom
grimiznom bojom. Doimalo se kao da je lord d’Arque potrošio cijelo
bogatstvo na karanfle iz staklenika, omiljeno cvijeće njegove bake. Bijeli,
crveni i ružičasti brežuljci prekrivali su cijelu prostoriju i ispunjavali zrak
svojim opojnim mirisom.
204
Vikont d’Arque stajao je pored svoje bake dok su primali goste, a kad
im se Isabel primaknula, kratko se naklonila starijoj dami. Ledi Whimple
sad je živjela sa svojim unukom. Pričalo se da je bila prava ljepotica u
mladosti, no godine su ostavile traga na njezinom licu i opustile ga,
rastežući kožu oko usta, očiju i vrata. Kapci su joj bili spušteni pri sredini
obrva zbog čega je izgledala kao da je neprestano tužna, no svijedo sive oči
ispod njih blistale su inteligencijom.
»Ledi Beckinhall«, polako je rekla starija dama, »unuk mi je rekao da
se zalažete za nekog upravitelja nekakvog doma za djecu.«
Isabel se pristojno osmjehnula. »Uistinu, madam.«
Ledi Whimple je frknula.
»U moje vrijeme, velike pokroviteljice društva bile su zainteresiranije
za romantične intrige i tračeve, ali pretpostavljam da ste vi, današnje
cure, čednije zbog vašeg humanitarnog djelovanja.« Tonom glasa jasno je
dala do znanja da čednost nije karakteristika koja se naročito cijeni.
»Nadam se da ću izdržati pod pritiskom«, promrsila je Isabel.
»Hm«, ledi Whimple skeptično je odgovorila. »d’Arque mi je također
rekao da je i on zainteresiran za upravljanje tim domom za nevaljalce, ali
on me i inače voli obmanjivati pa nisam obraćala pažnju.«
» Grand-mère .« Vikont se sagnuo kako bi poljubio baku u obraz, što
ju je naoko iritiralo.
»Znam da vam je ideja da radim nešto što nije izravno povezano s
vlastitom dobrobiti strašno neobična, ali moramo naučiti ići ukorak s
vremenom.« Podrugljivo je pogledao u Isabel. »A ako mi dom dosadi,
uvijek mogu zaposliti nekog da na njega pazi.«
205
Isabel ga je pogledala kroz stisnute oči. D’Arque ju je samo provocirao

glumeći hirovitog besposličara. Jedina dobra stvar oko tog njegovog
promjenjivog raspoloženja bila je ta što bi se mogao umoriti od tog
»natjecanja« i odustati od svega prije nego bude prekasno.
»Ha. Sve dok od mene ne očekujete da se pridružim tom ludilu«,
promrmljala je ledi Whimple.
»Slažem se, moja ledi«, rekao je muški glas sa strane.
Isabel se okrenula i primijetila da su gospodin i gospođa Seymour
stajali na čelu uzvanika.
Lord d’Arque se osmjehnuo. »I ti si se udružio protiv mene, Seymour?«
»Ne protiv tebe, d’Arque.« Gospodin Seymour se hihotao, dok je
njegova žena izgledala kao da se dosađuje.
»No moraš priznati da ledi Whimple ima pravo kad kaže da je čudno
uopće te zamisliti kao upravitelja sirotišta.«
»Bilo čudno ili ne, to je ono što želim«, d’Arque je tvrdoglavo izjavio.
»Ako ni za što drugo, onda zato što je nekoliko krasnih dama odlučilo biti
njegovim pokroviteljicama. Osim toga, London mi je postao dosadan.
Nadgledanje nevaljalaca možda bude strašno zanimljivo.«
Njegova je baka frknula.
»Ako ti tako kažeš«, odgovorio je gospodin Seymour pokajnički
odmahujući glavom. »Pretpostavljam da nema smisla odgovarati te. Stoga
ću se radije obratiti ledi Beckinhall s pitanjem je li se oporavila od susreta
sa svojim prijateljem, Duhom St. Gilesa.«
Isabel se namrštila, spremna prigovoriti mu, no vikont je bio brži.
»A evo i mog protivnika«, rekao je d’Arque. »Mislim da bismo mu
mogli dati bod što je stigao na vrijeme.«
206
Iznenada je stigao Winter i stao tik do nje, a njegovo je prisustvo

preplavilo sva njezina osjetila. Nosio je novo odijelo s prslukom boje
duhana pa ju je iznova iznenadilo koliko je naočito izgledao u njemu.
»Gospodine«, Winter Makepeace se kratko naklonio vikontu. Uhvatio
je Isabel za ruku.
»Ako biste me ispričali, red gostiju je sve veći.«
Isabel je jedva stigla kimnuti ostalima prije nego ju je Makepeace
odvukao odatle. »To niste dobro učinili.«
»Ne?« Večeras je sav odisao uobičajenom ravnodušnošću. »Ali zar nije
nepristojno da domaćin tjera goste da tako dugo čekaju uredu?«
»Možda.« Isabel se okrenula prema naprijed dok su koracali kroz
dvoranu. »Ali je bilo gotovo jednako nepristojno samo ušetati i ukrasti me
bez pozdrava.«
»Pozdravio sam vikonta.«
Zaustavila se i pogledala ga. Zašto je večeras bio tako svadljiv?
»Ali ne i mene, ledi Whimple, kao ni gospodina i gospođu Seymour.«
Stisnuo je usne. »Mislim da ples samo što nije počeo.«
Podignula je obrve u nevjerici. »Je li to poziv?«
Pogledao ju je, ali je potom okrenuo glavu kao da je on imao pravo
ljutiti se na nju. »Ako tako želite.«
»Želimo, jednostavno je rekla zato što je uistinu željela plesati s njim,
usprkos ljutnji. Tijekom poduke, bio je iznenađujuće graciozan, no više od
toga, usprkos njegovom raspoloženju i usprkos njegovoj zakletvi da se
neće vezati uz nju, željela je biti s njim.
Željela je njega.
207
Stoga, kad je ispružio ruku, ona ju je primila i pustila ga da je povede

na plesni podij. Svirao je neki seoski ples, koraci su bili okretni i zamršeni,
no ona je cijelo vrijeme bila svjesna njegova krupnog tijela koje je vijugalo
oko njezina. Glatko klizanje njegovih cipela po podu, način na koji se
klanjao i saginjao suzdržanim pokretima koji su bili defnicija elegancije.
Nikad nije vidjela gracioznijeg plesača, pa ipak, uopće nije privlačio
pažnju na sebe, nimalo se nije šepirio.
Kad su se napokon zaustavili, licem u lice, držeći se za ruke, nije mu
čak ni ponestalo daha, premda su se njezina prsa dizala i spuštala brže
nego inače. Spustio je pogled prema njoj, a njegove su smeđe oči bile
zamišljene i pomalo tužne.
Nakašljala se. »Nešto mi želite reći?«
Nakrivio je glavu, a pogled mu je postao oprezan. »Ničega se ne mogu
sjetiti. Ako želite da se ispričam što sam tako odrješito otpilio d’Arque,
neću to učiniti.«
Stisnula je usne. Dakle, i dalje ju je namjeravao držati u mraku oko
Duhova identiteta!
»Ne ?« duboko je disala. »Onda sam jednako tako mogla misliti i na
nešto drugo.«
»A što bi to bilo?« Nije čak ni gledao u nju.
Stisnuto se osmjehnula. »Mislila sam na sinoć. Nikad niste objasnili
zašto ste toliko zakasnili na operu da ste sasvim propustili Duhovo
pojavljivanje.«
»Pokušao sam vam reći da sam imao hitan slučaj u domu...«
»Izgleda da se to prilično često događa«, prasnula je.
Napokon ju je pogledao, a oči su mu bile mračne i bezizražajne.
208
»Da, događa se. Na kraju krajeva, to je dom za djecu, a djeca

su prilično nepredvidiva.«
»Nisu jedina.«
Na trenutak je samo zurio u nju, a onda je odvratio pogled.
»Doimate se uzrujano. Možda bi vas šalica punča malo osvježila.«
Otišao je prije nego mu je stigla reći da mrzi punč.
Otišao je od nje , ostavivši je samu nasred plesnog podija. Takvo što
nikad joj se nije dogodilo. Dragi Gospode, što li je umislio, da je kralj
Engleske? Zar ju je smatrao običnom droljom?
Ukočeno se osmjehnula nekoj gospođi koja ju je otvoreno promatrala,
a zatim se okrenula i udaljila od plesnog podija. Nekoliko poznanika ju je
pozdravilo, ali nije bila sigurna što im je uopće odgovorila. Mnogo
vremena poslije, opet se zatekla na plesnom podiju ni sama ne znajući
koliko je krugova napravila oko prostorije. Odlučila je što će reći Wintern
kad se vrati. Uostalom, gdje se izgubio? Ne bi mu trebalo toliko vremena
da uzme šalicu punča. Osim ako je nije odlučio izbjegavati pa se išuljao iz
dvorane poput kukavice...
Ili se otišao pozabaviti nečim što je Duh morao obaviti.
Odjednom joj je ta pomisao došla do glave. Naglo je podignula glavu,
pomno promatrajući plesnu dvoranu. Nije ga bilo nigdje na vidiku.
Sigurno ne bi... ne tu . Obilazeći jednu sobu za drugom, uskoro je otkrila
da Wintera Makepeacea nema ni u jednoj od javnih prostorija.
Ostale su samo još privatne obiteljske odaje.
Isabel se nalazila u kutu plesne dvorane. Trebalo joj je svega pet-šest
koraka da klizne na hodnik. Već je jednom bila u kući vikonta d’Arque pa
se sjećala da se knjižnica nalazila na kraju tog hodnika. Žurno je otišla do
vrata i provirila unutra. Jedna je svijeća osvjetljavala sobu, ali vidjelo se
209
da u njoj nema nikoga. Svega nekoliko minuta poslije zaključila je da

Winter nije na tom katu.
Isabel je duboko udahnula i popela se uz stepenice do drugog kata.
Riskirala je svoj ugled. Dok je tumarala katom na kojem se nalazila plesna
dvorana, uvijek je mogla reći da se izgubila, ako bi je tko otkrio. Takva bi
izlika teže prošla na drugom katu.
Oprezno je otvorila vrata i iza njih zatekla žensku spavaću sobu,
vjerojatno sobu ledi Whimple. Srećom, unutra nije bilo služavke, ali nije
bilo ni Wintera. Hodnik je skretao za ugao gdje se našla ispred vrata još
jedne spavaće sobe. Isabel je duboko udahnula i provirila unutra.
Soba je bila uređena u muževnoj nijansi tamno crvene i smeđe boje,
očigledno je to bila privatna odaja lorda d’Arque. Golemi krevet s
baldahinom zauzimao je veći dio sredine prostorije, a usklađene zavjese
prekrivale su prozore. Nekoliko pomno izrezbarenih komada namještaja
bilo je poredano uza zidove. Isabel se ušuljala unutra i, osjećajući se
budalasto, pogledala ispod kreveta. Ništa. Tik što je osjetila razočaranje,
čula je nekog kako pjevuši u sobi pored te. Dragi Gospode, sigurno je to
bio sobar lorda d’Arque - a sudeći prema zvuku, išao je ravno prema
njoj. Isabel se uspravila, spremna pobjeći...
Kadli se nečija čvrsta ruka provukla kroz zavjese i povukla je u
odvojeni kutak iza njih.
Udahnula je - sasvim tiho - no on joj je stavio ruku preko usta. Oči joj
se još nisu bile naviknule na tamu, no odmah je znala o kome je riječ.
Sagnuo se, a nos njegove dugačke maske kliznuo joj je niz kosu dok je
šaputao: »Tiho.«
Skamenila se, srce joj je lupalo kao u ulovljenog zeca. Čvrsto ju je
držao uza se dok su osluškivali pjevušenje sobara koji se kretao po sobi.
210
Ruka mu je bila topla, čak i kroz kožnu rukavicu, a mogla je i osjetiti

njegova čvrsta prsa oslonjena o njezina leđa. Sad joj se srce uzlupalo iz
sasvim drugačijeg razloga.
Sasvim neprimjerenog razloga.
Čuo se zvuk nekakvog klizanja kao da netko otvara ladicu s druge
strane zavjesa. Dah mu je bio ujednačen i dubok. Jednako su tako mogli
sjediti u dnevnom boravku i piti čaj, koliko je bio smiren.
Osjetila je snažan i dubok biješ. Kako se usuđuje biti tako miran, tako
sabran? Kako se usuđuje natjerati joj bradavice da se stisnu, da je iznutra
tako obuzima toplina? Kako se usuđuje raditi joj sve to što joj je radio - a
nikad ništa ne priznati?
Objema je rukama stiskala njegovu, no onda ju je pustila. Sobar je
započeo novu melodiju, nešto poznato, premda je nije mogla prepoznati.
Pipala je iza sebe i prstima dotaknula glatki materijal iza kojeg su se
nalazila njegova bedra. Pomaknuo se kao da se želi odmaknuti od nje, ali u
tom kutku sobe nije bilo previše prostora. Iza njih se nalazio prozor koji je
sezao do poda, a ispred njih zavjese.
Nije joj mogao pobjeći. Gurnula je ruku koliko je god mogla iza sebe u
tom čudnom položaju. Mogla je osjetiti njegova bedra i početak krivulje
kuka, ali ništa više od toga. Frustrirano je stisnula šake i donijela odluku.
Hitro se okrenula u njegovom naručju. Mogao ju je spriječiti, naravno,
ali bilo kakav znak borbe uznemirio bi raspjevanog sobara.
Podignula je pogled i primijetila sjaj u očima iza neobične maske. Je li
bio ljut? Znatiželjan? Uzbuđen?
Nije bilo važno. Umorila se od čekanja da napokon prizna tko je.
Umorila se od skrivanja iza lažne, nasmijane maske kad je bila mnogo više
od toga - osjećala je mnogo više. Nitko nikad nije ni primijetio njezinu
211
masku. Nitko osim njega. Ako on nije mogao ili htio napraviti prvi korak,
onda će ga, prokleta bila, napraviti ona.
Spustila se na koljena.
Oštro je udahnuo. Osjetila je taj pokret premda ga nije čula. Podižući
ruku, pronašla je dugmad njegovog plašta i počela ih otkopčavati.
Uhvatio ju je za zapešća, držeći joj ruke na svojim slabinama.
Podignula je pogled kad se začuo jasan zvuk otvaranja i zatvaranja
vrata.
Tišina.
Glava mu je bila pognuta dok je gledao u nju, mišići na njegovim
bedrima čvrsti i napeti pod njezinim podlakticama. Čekala je, ali on se nije
ni pomaknuo.
Polako se nagnula prema naprijed i nježno poljubila tanku kožu
njegovih rukavica. Otvorila je usta. I ugrizla ga za dlan.
Ustuknuo je. Bio je to malen, jedva primjetan pokret, ali ga je ona
svejedno osjetila i nasmijala se.
»Nemoj «» šapnuo je, toliko tiho da se moglo raditi i o uzdahu.
Ispod zarobljenih ruku osjetila je erekciju.
Riječi su joj bile tihe, ali jasne.
»Pusti me.«
Polako, kao da se bori sa samim sobom, rastvorio je dlanove.
Nije čekala da vidi hoće li se predomisliti. Naginjući se prema
naprijed, povukla je plašt, rastvorila ga, pipala i pronašla ono što
je tražila.
212
Bio je točno onakav kakvog ga je pamtila: debeo i krupan, tako

prekrasan. Izvukla je njegov ud iz donjih hlača i prstima prešla preko
tople, napete kože.
Umirio se kao da je spreman ili pobjeći ili boriti se, stoga je njezin
idući pokret bio brz i siguran: otvorila je usta i usisala vrh njegova uda.
Iznad nje, šapnuo je neku riječ, kratku i grubu.
Sklopila je oči, uživajući u njegovom mirisu, muževnom i senzualnom.
Imao je okus soli, muškarca, revno ga je sisala, osjećajući život pod svojim
jezikom. Pomaknula je desnu ruku, gladeći ga nježno ali odlučno, jer je
htjela da potraje. Htjela je da to zapamti dok god je živ.
Njegove su se velike ruke oprezno pomaknute, dodirujući joj kosu,
obraze, šapćući iznad njezinog čela najnježnijim mogućim dodirima.
Suze su je zapekle u očima pa je uzdahnula, puštajući ga da joj ispadne
iz usta, i dalje ga držeći u rukama. Podignula je pogled, a suze su joj se
cijedile niz obraze, osjetila je kako je jednu obrisao vrhom prsta u rukavici.
Zbog njega je osjećala... previše. Tjerao ju je da poželi ono što nikad neće
imati.
Njegove su se savršene usne razmaknute.
»Isabel.«
»Ne«, promrsila je i vratila se svom zadatku.
Šašave suze nisu prestajale, osjećala je njihov okus dok ga je lizala.
Bio je tako čvrst, tako topao! Kružila je oko glavića, lizala vrh, slušajući
ga kako tiho stenje.
Zatim ga je još jednom uzela u usta i usisala. Zaljuljao se na nogama
kao da ga je snažno gurnula, na što je ona još jače stisnula usne oko njega.
Ponovno je sklopila oči i pustila da sve oko nje, tuga u njoj i muškarac s
kojim je bila, jednostavno nestanu. Usredotočila se samo na ono što joj se
213
nalazilo u ustima. Tako čvrst, tako željan, sasvim prepušten njezinoj

milosti. Sneno ga je gladila, osjećajući svaku pulsirajuću venu, gurajući
ruku u njegove gaće kako bi pronašla i testise. Cijelo to vrijeme sišući,
sišući i sišući.
A kad ju je snažno uhvatio za kosu, znala je da je stigao do one točke.
U tom je trenutku podignula pogled, želeći ga vidjeti u njegovoj muci,
promatrajući kako mu se glava nemirno ljulja na stisnutim ramenima,
kako mu se usta otvaraju, kako mu zubi blistaju na mjesečini.
Prvi je mlaz bio snažan i gotovo bez okusa, no drugi je imao muževan,
slan okus na jeziku, a s njegovih je usana sišao vapaj kao da trpi beskrajnu
agoniju, a ona se sva stisnula kao da suosjeća s njim.
Sisala je i sisala, uhvativši ga za kukove kako bi ga zadržala u ustima,
jer se naradila za tu nagradu i stoga je zaslužila svaku kap. Kad se
napokon počeo opuštati, popustila je i nježno ga lickala. Bila je mokra
među bedrima, tijelo joj je bilo pripremljeno i spremno da ga primi, ali on
neće moći...
Iznenadila ju je njegova nagla kretnja. U jednom je trenutku klečala
pred njim, a u drugom ju je povukao uvis. Bolno ju je uhvatio za ruke pa je
tiho kriknula, razrogačivši oči kad je ugledala...
Zatim su se njegova usta našla na njezinim, njegov jezik ju je
preuzimao, obujmio ju je svom svojom snagom. Potonula je u njemu,
spremna na sve što se spremao učiniti...
A onda je nestao.
Isabel je trepnula, jagodicama prstiju dodirujući bolne usne. Dragi
Bože, što je učinila? Postala je svjesna ostatka svijeta - tko je bila i, što je
još važnije, tko je on bio. Jer, mjesečina mu je obasjala lice prije nego ju je
poljubio, a ona je na njemu jasno vidjela da mu u očima blistaju - suze.
214
WINTER MAKEPEACE naprasito se zaustavio u mračnom kutku i

naslonio na zid, podižući masku s lica i trljajući ga rukama. Bilo je mokro
od suza. Rasplakao se poput djeteta. Dragi Gospode, ono što mu je Isabel
napravila do kraja ga je potreslo. Biti tako blizak drugom ljudskom biću,
činjenica da je uistinu kleknula pred njim i... Kao da se iznenada otvorilo
neko novo osjetilo. Osjetio ju je, osjetio je svijet oko sebe, istovremeno
svjestan da su u samom njegovom središtu, samo njih dvoje. U tom se
trenutku životinja koju je nastojao obuzdati i držati zatvorenom svih tih
godina oslobodila i riknula.
Teško je uzdahnuo, uspravio se i vratio masku na lice. Je li znala tko je
on? Je li to učinila Winteru Makepeaceu ili Duhu? Ako se radilo o Duhu,
došlo mu je da umre, ali ako se radilo o Winteru Makepeaceu, onda je
upravo sve promijenila. Predivna, tvrdoglava, strašna žena! Što li je
izigravala?
Ljutito je odmahnuo glavom. Mogao ju je zaustaviti. Bio je krupniji
od nje, snažniji od nje. Ali jednostavno ju nije htio zaustaviti. U tom
trenutku, dok mu je rastvarala plašt, dok se njegov ud napinjao od želje da
se oslobodi, mogao je umrijeti da je samo otišla, ne dodirnuvši ga.
Suzdržavao se koliko je mogao sve dok ju nije dotaknuo. A kad ga je
konačno uzela - njezina slatka, prekrasna usta na golom vrhu njegova
uda...
Od same pomisli na to opet se uzbudio.
Winter je opsovao i oprezno se izvukao iz sjene. Morao bi se vratiti na
bal, pojaviti se tamo, ali sad je imao drugih stvari na pameti. Sa stepenica
su se začuli koraci. Brzo se povukao u neku sobu. Bila je malena i mračna -
garderoba, možda - no u njoj se nalazio prozor, blago osvijetljen
mjesečinom. Dohvatio je torbu u kojoj se nalazila njegova odjeća, a koju je
215
tu sakrio prije nego se preodjenuo u Duha. Bilo je sigurnije pretraživati

d’Arqueovu kuću kao Duh, u slučaju da ga netko otkrije. Plan mu je bio da
ponovno navuče odijelo i vrati se na bal, no sad se predomislio.
Winter je otišao do prozora i podignuo okvir, provirujući van. Nalazio
se iznad stražnjeg vrta, a mjesečina je bacala sjene na geometrijski
porezanu živicu. Bio je na trećem katu. Srećom, ispod svakog se prozora
nalazila ukrasna rešetka. Samo osam centimetara široka - ako i toliko - no
trebalo bi biti dovoljno.
Pet minuta poslije, Winter se spustio na tlo. Sagnuo se kako bi izvadio
komadić papira koji je sakrio u čizmu i nakrivio ga tako da je mjesečina
osvijetlila riječi naškrabane na njemu: Ulica Calfshead, broj 10.
Adresa u St. Gilesu. Pronašao je taj papirić uguran u ladicu u
d’Arqueovom radnom stolu. Stisnuo je usne. Je li d’Arque bio tako siguran
u sebe da je na papir zapisao adresu na kojoj je držao djecu? To se doimalo
malo vjerojatnim, no Winter nije namjeravao ignorirati trag.
Ženski je smijeh doletio na noćnom vjetru. Winter se ukočio,
pogledavajući prema kući. Svjetlost se prosula u vrt kad su se vrata
otvorila, a neki par izašao kroz njih. Dama se naginjala prema svom
udvaraču, očigledno strašno entuzijastična oko toga što bi se
moglo odigrati u mračnom vrtu.
Winter je dohvatio torbu i okrenuo se, s lakoćom pretrčavši preko
pokošene trave, prema vratima koja su vodila do staja.
Je li njihov tajni sastanak za Isabel bio samo igra? Neozbiljna
zanimacija na raskalašenom balu?
Ili je točno znala o kome se radi?
216
ISABEL je požurila natrag u dvoranu, nadajući se da nitko nije

primijetio da je nema, no nije se morala brinuti.
Cijela je dvorana brujala oko nečeg drugog.

Ljudi su se okupili oko muškarca pored ulaza u dvoranu, odakle je
dopiralo šokirano mrmljanje i jauci. Isabel se nalazila predaleko da bi
razaznala zbog čega je nastala tolika pomutnja. Krenula je naprijed i
,
naletjela na lorda d Arquea točno ispred sebe.
Povukla ga je za rukav. »Što je bilo? Što se dogodilo?«
Odsutno ju je pogledao.
»Ne znam. Nisam mogao čuti što je rekao. Pođimo saznati.«
Vikont je probijao put kroz gomilu, a Isabel je koračala za njim. Kad
su se približili vratima, Isabel je primijetila čovjeka u tamno zelenom
odijelu - d’Arqueove su boje bile bijela i plava - strašno uzrujanog.
Šokirala se kad je vidjela kako mu se suze cijede niz obraze.
»Gospodine!« jaukao je muškarac kad je ugledao vikonta.
»O, gospodine, užasna vijest.«
Ljudi su nešto uzvikivali i razgovarali, no Isabel je sasvim jasno čula
nekog kako kaže:
»Ne.« Okrenula se ulijevo i ugledala ledi Margaret.
Lice djevojke je posivjelo.
Isabel je krenula prema njoj.
»Što je bilo?« rekao je lord d’Arque, a njegov aristokratski glas kao da
je malo smirio muškarca. »Reci mi.«
217
Isabel je u tom trenu već stigla do ledi Margaret pa ju je uhvatila za

ruku. Ledi Margaret nije dala nikakav znak da ju je uopće vidjela. Njezine
velike smeđe oči netremice su molećivo promatrale slugu.
»Gospodaru...« kočijaš je mucao dok su mu se nove suze cijedile iz
očiju. »Dragi Bože, gospodaru, gospodin Fraser-Burnsby je ubijen!«
Neka je žena vrisnula. Lord d’Arque je problijedio, lice mu je bilo kao
od kamena, a Isabel se sjetila da su gospodin Fraser-Bumsby i on - bili -
dobri prijatelji.
»Nisam... Nisam znao kamo otići, gospodaru«, rekao je kočijaš prije
nego se opet slomio.
Oko njih, gomila je počela još glasnije mrmljati, no Isabelinu je pažnju
privukla ledi Margaret. Djevojka se ljuljala na mjestu, rastvorenih usta iz
kojih nijedna riječ nije izašla. Izgledala je poput malenog djeteta koje je
netko iznenada ošamario po licu.
Isabel ju je uhvatila za ruku. »Nemoj.«
Napokon su njezine riječi imale učinka i navele su ledi Margaret da se
okrene prema njoj, premda je i dalje samo tupo zurila.
»Roger...«
»Ne«, Isabel je odlučno šapnula. »Ne smiješ. Ne sad.«
Ledi Margaret hipnotizirano je trepnula. Odjednom je bez ikakva
zvuka potonula na pod. Isabel se pomaknula, ali nije bila ni približno
dovoljno brza da uhvati djevojku.
Na sreću, netko drugi jest. Gospodin Godric St. John doletio je
brzinom munje i uhvatio ledi Margaret prije nego je glavom udarila o pod.
Kao hipnotiziran, piljio je u njezino blijedo lice.
Isabel mu je dotaknula ruku. »Pođite sa mnom.«
218
Podignuo je obrvu i ne rekavši ni riječ, povukao mlohavo tijelo

djevojke u svoje naručje. Isabel nije mogla a da ne primijeti s kolikom ju je
lakoćom podignuo. Neobično. Nije mislila da je gospodin St. John,
muškarac poznat kao učeni flozof, bio tako snažan.
No u tom trenutku to i nije bilo naročito važno. Isabel je brzo Hodala
prema kutku dvorane, dalje od brbljave gomile, dalje od mogućih tračeva.
»Donesite je ovamo«, uputila je gospodina St. Johna. Pronašla je
maleni dnevni boravak tik do ženskog boravka. Srećom, u blizini nije bilo
nikoga, svi su otišli provjeriti zašto je nastao takav metež u dvorani.
Nježno je položio ledi Margaret na divan, a zatim pogledao u Isabel,
po prvi put progovorivši: »Da pozovem nekoga?«
»Ne.« Kleknula je pored divana i pomazila ledi Margaret po obrazu.
Djevojka je tiho zastenjala kad je došla k sebi.
Pogledala je u St. Johna.
»Hvala vam na pomoći. Bilo bi najbolje da ovo ne spominjemo.«
Stisnuo je usne. »Možete se pouzdati u moju diskreciju.«
Još jednom je pogledao u Megs, a zatim tiho napustio prostoriju.
»Roger?« plakala je Megs.
»Ššš«, mrmljala je Isabel. »Možemo malo ostati ovdje, dok se ne
sabereš, ali ne smijemo ostati predugo. Netko će primijetiti da si nestala i
to povezati sa smrću gospodina Fraser-Bumsbyja i onda...«
»O, Bože«, ledi Margaret je uzdahnula i počela jecati toliko snažno da
joj se cijelo tijelo treslo.
Isabel je nakratko sklopila oči, preplavljena golemom tugom druge
žene. Odakle joj pravo da se miješa? Odakle joj pravo da govori toj djevojci
219
da nikome ne smije dati do znanja koliko je očajna, i da je taj očaj

prouzročila ljubav koju je osjećala prema gospodinu Fraser-Burnsbyju ?
Međutim, nikog drugog nije bilo.
Stoga je Isabel otvorila oči i sjela pored uplakane ledi Margaret.
»Hajde, hajde«, slabašno ju je tješila, prebacujući ruke preko nje. »Ne
smiješ tako plakati. Razboljet ćeš se.«
»Voljela sam ga«, jecala je ledi Margaret. »Trebali smo se vjenčati.
Upravo me... upravo...« Odmahivala je glavom kao da ne može ni izreći te
riječi
Oh, zašto mora postojati smrt? Očaj, tuga? Zašto se dražesnoj mladoj
curi moraju urušiti sve nade, uništiti snovi o obitelji i ljubavi?
Jednostavno nije bilo pošteno, nije bilo ispravno. Dok ostali
svakodnevno rovare i rade jedni protiv drugih, kakav to Bog kažnjava
nedužnu djevojku?
Isabel je gorko iskrivila usne. No ledi Margaret više nikad neće biti
nevina. Pila je iz čaše tuge i gubitka i to će je zauvijek obilježiti.
Isabel je udahnula. »Hajde. Pronaći ćemo tvoju majku...«
Ledi Margaret je odmahivala glavom.
»Nije tu. Otišla je na kućnu zabavu negdje na selo.«
»Onda tvog brata, markiza.«
»Ne!« ledi Margaret tupo je podignula pogled. »On ne zna za mene i
Rogera. Nitko ne zna.«
Isabel se ugrizla za usnu. »Onda moramo biti diskretne. Ako te oni
gosti tamo vide kako plačeš, pomislit će najgore, reći će najgore.«
Ledi Margaret je sklopila oči. »Imali bi pravo. Mi smo... Bili smo
zaljubljeni.«
220
Ah. Pa, barem joj Isabel nije mogla suditi. Zapravo, čak se i divila
jednostavnoj izjavi druge žene: u glasu ledi Margaret nije bilo srama zbog
njihove veze, samo tuga.
Što nije mijenjalo činjenicu da će ledi Margaret biti nepovratno
uništena ako se pročuje da su ona i Roger Fraser-Burnsby bili ljubavnici.
»Tim više se moraš sabrati«, Isabel je nježno izjavila.
»Nije me briga«, šapnula je ledi Margaret.
»Znam, draga, ali u budućnosti će te biti briga.« Isabeline su riječi bile
toliko direktne da su graničile s okrutnošću, i toga je bila svjesna, no
morale su biti izrečene.
»Saberi se, draga. Moramo proći kroz dvoranu na putu do tvoje kočije.
Sad, s kim si došla ovamo večeras?«
»Moja... moja prateta boravi kod mene dok je mama na putu.«
Isabel se blijedo sjećala starije, sijede žene koja je ponekad pratila ledi
Margaret.
»Dobro. Najprije ću te smjestiti u kočiju, a onda ću i nju poslati k
tebi.«
To i nije bilo tako jednostavno, naravno. Trebalo je još petnaest
minuta i mnogo nagovaranja s Isabeline strane, no naposljetku je ledi
Margaret bila spremna napustiti boravak. Oči su joj bile crvene po
rubovima, lice napuhnuto, bilo je očito da je plakala, no barem je prestala.
»Moraš samo doći do svoje kočije«, promrsila je Isabel prateći djevojku
natrag do dvorane. »Još nekoliko koraka i onda se možeš opustiti.«
Ledi Margaret mehanički je kimnula.
221
»Dobra cura«, rekla je Isabel. Stigli su do plesne dvorane. Ljudi su i

dalje stajali okupljeni oko ulaza i nitko kao da nije obraćao pažnju na njih,
hvala nebesima.
»Jednostavno ćemo reći tvojoj teti da imaš migrenu. Možeš li vjerovati
svojoj služavki?«
»Molim?« Ledi Margaret je izgledala zbunjeno.
Djevojka vjerojatno nije ni mislila na to koliko se brzo tračevi šire
među poslugom. »Nije važno. Samo se što prije riješi služavke, čim ti
pomogne da se razodjeneš. Zaključaj vrata i odmaraj se.«
»Ledi Beckinhall, tu ste!« Začuo se muški glas s Isabelina boka.
Okrenula se, napola blokirajući pogled govornika na ledi Margaret.
Gospodin Seymour je stajao s lordom d’Arqueom. Obojica su izgledala
ozbiljno. Vikont je još bio malo zelen oko usta.
Za razliku od njega, gospodin Seymour izgledao je grozničavo.
»Kakav monstruozan čin. Hladnokrvno ubojstvo jednog
džentlmena usred Londona.« Znatiželjno je pogledao u ledi Margaret.
»Sigurno je ta vijest bila previše za one malo osjetljivije.«
Isabel mu je uputila pogled kojim ga je nastojala umiriti. »Upravo
tako. Čak i za one uobičajeno osjetljive. Gospodin Fraser-Burnsby bio je
jako uglađen gospodin, miljenik mnogih. Nedostajat će nam.«
Lord d’Arque promrmljao je nešto u bradu i naglo se udaljio.
»Bili su bliski«, rekao je gospodin Seymour, kimajući u smjeru u
kojem je otišao d’Arque.
»Izgleda da su išli zajedno u školu. Nisam imao pojma. d’Arque sve
drži za sebe, dok je Roger bio prijatelj sa svima.« Odmahnuo je glavom.
222
»Pronaći ćemo njegova ubojicu, ne bojte se, moje dame. Pozvali smo
konjicu, policija upravo pretražuje St. Giles. Do zore će biti u zatvoru.«
Isabel se smeteno zagledala u njega. »Tko?«
Na to je gospodin Seymour samo podignuo obrve.
»Tko je ubio Rogera Fraser-Burnsbyja?« Isabel je nestrpljivo upitala.
»Ispričavam se, ledi Beckinhall, ali mislio sam da ste čuli«, gospodin
Seymour je nježno rekao. »Rogera Fraser-Burnsbya ubio je Duh St.
Gilesa.«
223
Jedanaesto poglavlje
Harlekinova je Prava ljubav gorke suze lila, ali nije odustajala.

Idućeg se jutra otišla posavjetovati s vračarom.
»Ah!« rekla je vračara kad je čula priču Prave ljubavi. »Harlekin je predao svoju dušu
Gospodaru noći i više se ne može kretati na sunčevoj svjetlosti.
Cijelu će vječnost tako provesti, ne mogavši ni vidjeti ni čuti one oko sebe, samo s osvetom na
pameti. Takvo što nije lako učiniti, ali ako ga želiš vratiti natrag na svjetlost, moraš ga prvo vezati
ljubavlju, zatim mu oprati oči tugom i naposljetku ga navesti da dotakne Nadu...«
Mjesec je visio nisko na noćnom nebu, kao boginja koja mu je

pokazivala put dok je Winter Makepeace skakao s jednog krova na drugi,
svega pola sata kasnije. Sletio bi na sve četiri, ali bi se smjesta pridignuo, s
lakoćom trčeći preko crijepova. Tako blizu. Bio je tako blizu da je to
osjećao u venama. Djeca koja su trebala njegovu pomoć bila su blizu, a on
će ih pronaći i spasiti. Mora pokušati zaboraviti osjećaje koje je u njemu
probudila ledi Beckinhall. Mora ponovno uhvatiti i obuzdati sve ono što je
oslobodila. Odsad će s njom biti isključivo Winter Makepeace, pobrinut će
se za to da nikad više ne susretne Duha. Ako mu to pođe za rukom, onda će
možda imati šansu da nastavi sa svojim životom baš kao i prije. Jer, ma
koliko lijepo bilo biti s njom, zakleo se da će slijediti drugačiji put. Ovaj
put. Za ovo je bio stvoren, da osigura pravdu onima koji nisu imali glasa.
Da ispravi nepravdu koja je prijetila čitavom St. Gilesu.
Skočio je s krova najprije na zid, a onda i na ulicu Calfshead. Na broju
10 nalazila su se iskrivljena vrata iza kojih nije bilo svjetla. Iznad njega,
224
dvoja vrata dalje, neki se natpis ljuljao na vjetru, no ako je na njemu nešto
i pisalo, bilo je premračno da bi to pročitao. Winter je pokušao okrenuti
kvaku, a kad je ona odbila pomaknuti se, malo se odmaknuo i zatim
nogom lupnuo u vrata.
Odletjela su unatrag na hrđavim šarkama, udarila o unutarnji zid i
odbila se natrag. Winter ih je ulovio jednom rukom i provirio unutra.
»Odlazi!« prodoran je glas viknuo iznutra.
Winter je pogledao u tamu. Neka je žena čučala tik iza vrata, a u
drhtavoj je ruci držala nož.
»Dragi Bože, sam vrag je došo!«
»Gdje su djeca?« Winter je oštro upitao.
Žena je zbunjeno promatrala oko sebe. »Djeca? Nema ovdje djece.«
Winter je zašao dublje kad je žena utekla unutra. »Znam da su tu.
Gdje su?«
Ženine krmeljave oči širom su se rastvorile. »Jes’ došo da me odvedeš u
pakao?«
Winter se zagledao u nju. Nekoliko je prilika - mrtvih ili mrtvih
pijanih - ležalo u kutu malene sobe, no očigledno se radilo o odraslim
osobama. A žena koja se nalazila pred njim nije se doimala sposobnom da
vodi dječju radionicu. »Ima li još nekoga ovdje?«
Trepnula je, a usta su joj se napola objesila. »Ne otkako je oso vlasnik
zalagaonice. Mjeseci prođoše otada.«
Winter je hitro otišao do jedinih vrata koja su se nalazila u prostoriji i
otvorio ih. Iza njih se nalazio maleni, goli prostor čiji strop niije bio
dovoljno visok niti da čovjek unutra stane uspravno.
I bio je sasvim prazan.
225
Razočaranje ga je stegnulo u grudima. Ovo je trebalo biti mjesto na

kojem su držali djecu. Ta je adresa bila jedini trag koji je uspio pronaći u
d’Arqueovoj spavaćoj sobi. Ako je trag pogrešan, izgubljen je.
Djeca su izgubljena.
Izvana se čuo topot kopita na oblutcima.
Winter je istrčao iz sobe.
Falanga muškaraca na konjima tutnjala je niz ulicu. Trevillionovi
policajci s visoko podignutim bakljama. Na treperavom svjetlu imao je
taman dovoljno vremena da pogleda natpis iznad susjednih vrata kad su
kasom prošli pored njega.
Na znaku se nalazila svijeća.
»Stani!« viknuo je kapetan.
E pa, neće ga poslušati. Winter je skočio i uhvatio se za rub kuće.
Počeo se penjati uza zid koristeći se samo jagodicama prstiju i vršcima
stopala. Zid mu se rasipao po licu, a krhotine cigle upadale su mu ispod
maske. Prekasno, oglasio se i pucanj.
»Siđi ili ću te upucati na mjestu«, viknuo je Trevillion.
Winter se uhvatio za rub oluka i skočio na krov upravo u trenutku kad
je drugi pucanj pogodio crijep ispod njegove pete. Otrčao je, jurišajući, na
mareći kuda staje, svjestan da ga odozdo prati konjica. Stigao je do ruba
krova, skočio preko njega niz drugu stranu hice, crijepovi su mu se
odlamali pod nogama i bučno padali na pod. Policajci na konjima zašli su
za ugao i kasom gazili niz ulicu pod njim. Skok do druge kuće bio je
prevelik zalogaj, nije mogao preskočiti a da ne padne, a pasti je značilo da
će ga policajci smjesta ščepati.
»Odustani!« vikao je Trevillion. »Stjeran si u kut.«
226
Doista, primijetio je da su policajci čekali na ulici i s njegove desne

strane. Ovaj ih je put bilo nekoliko desetaka. Zašto je Trevillion odjednom
odlučio pokrenuti sve svoje trupe? Više nije imao izbora.
Winter je napravio dva koraka unatrag i počeo trčati niz rub krova,
prema najbližoj kući.
»Nećeš uspjeti, čovječe!«
Pucanj je odjeknuo, a on je kriknuo kad je skočio. Predaleko.
Predaleko.
Winter je udario u rub susjedne kuće, a od udarca mu se strasna bol
prolomila kroz prsa. Raširio je ruke i grebao prstima prije nego je počeo
padati. Kliznuo je unatrag, a njegove kožne rukavice parale su se o
hrapave crijepove.
A onda se ulovio.
Visio je na trenutak, zahvaljujući Bogu, a zatim se pogurnuo vršcima
prstiju o izbočeni zid, skočio i prešao preko krova.
Trčeći ne bi li spasio živu glavu.
PUCANJ JE ODJEKNUO kroz noć.

Isabel je teško uzdahnula kao da su nju pogodili. Otvorila je vrata
kočije i, držeći se za pojas iznutra, glavom provirila iz jurećeg vozila.
»Vozi prema pucnjavi, Johne!«
Njezin je kočijaš inače bio nepokolebljiv čovjek, no kad je čuo njezine
riječi, na licu mu se vidjelo da se uspaničio.
»Jeste li sigurni, moja ledi?«
»Da, da. Samo me poslušaj.«
227
Isabel je opet zatvorila vrata, ali se držala pored prozora, napeto

pogledavajući prema van. Čim je čula da su Duha optužili za ubojstvo
gospodina Fraser-Bumsbyja, znala je da je Winter u gadnoj opasnosti.
Otišao je prije nego se pročula vijest o ubojici, stoga nije znao da baš ove,
od svih noći, ne smije izaći na ulicu kao Duh.
Nakrivila je glavu, napeto osluškujući. Pucnjevi su odjeknuli veoma
blizu. Ako su pucali na Wintera, onda mora da je bio u blizini. Osim ako
meci već nisu pogodili svoju metu...
U mraku se pomaknula sjena.
Srce joj je poskočilo. Isabel je rastvorila vrata i prije nego je
prepoznala masku s dugim nosom. »Brzo! Ovamo.«
Uskočio je u kočiju ne čekajući da uspori. Isabel je zatvorila vrata i
zalupala po krovu. »Kući, John!«
Zatim je sjela na jastuke i zagledala se u njega. Rukavice su mu bile
rasparane, no osim toga, kostim mu je bio na mjestu. Bio je živ. Živ, živ,
živ! Hvala Bogu i svim anđelima i kojem god svecu da se našao u blizini.
Dragi Bože, kako joj je laknulo!
Skinuo je šlampavi šešir i bacio ga na jastuke, a zatim je počeo skidati
i rukavice kao da ga ništa od toga nije uzrujalo. Kao da nije upravo
preživjela tisuću smrti tragajući za njim. Osim toga, da je bilo po
njegovom, ne bi ga ni bila tražila zato što ne bi znala da je on Duh. Bijes -
divlji i neobuzdan - počeo joj je kuhati u grudima.
»Vi glupi čovječe«, tiho je siktala.
»Zar ne znate da vas svaki vojnik u Londonu traži s nalogom da vas
privede, mrtvog ili živog?«
Samo je sjedio, teško dišući, ne rekavši ni riječ dok je spremao
rukavice iza pojasa.
228
Željela ga je protresti. »Winter!«

Umirio se prije nego je skinuo kožnu masku s lica, kao i svilenu koja
se nalazila ispod nje. Lice mu je izgledalo prijeteće, no vidjela je da su mu
oči plamtjele čak i na prigušenom svjetlu kočije.
»Dakle, znate.«
»Nikad mi niste namjeravali reći, zar ne?« Ljutito se nasmijala,
previše joj se emocija komešalo u grudima.
»Naravno da znam. Mislite da mogu poljubiti nekog muškarca i ne
znati o kome se radi?«
Ako ništa drugo, izraz mu je postao malo ozbiljniji.
»Onda ste znali, i ranije, kad ste mi...«
»Popušili?« Ako ga je time htjela šokirati, razočarala se.
Nije se ni lecnuo. Samo ju je promatrao pogledom koji nije znala
protumačiti, ma koliko se trudila. Njezin je osmijeh ovaj put graničio s
histeričnim.
»Jeste li bili ljubomorni na samog sebe, gospodine Makepeace, ili ste
me smatrali kurvom koja traži gospodu po balovima samo kako bi im...«
Nije joj dopustio da dovrši tu strašnu rečenicu. Skočio je preko kočije,
zgrabio je svojim snažnim rukama, i povukao je prema sebi prije nego je
uopće stigla ustuknuti. Ležala mu je na krilu kao nekakav lopovski plijen,
posve prepuštena njegovoj milosti.
Nešto u njoj se stišalo.
»Nemojte«, promrsio je, promatrajući njezina usta.
»Zakleo sam se da to neću učiniti. Imate li uopće predodžbu što se
napravili?«
229
Nije joj dopustio da odgovori, umjesto toga, zgrabio je njezina usta

svojima.Usne su joj zadrhtale, a ona je zajecala, no samo jednom. Zbog
straha koji joj je priuštio, zbog tuge koju je trpjela ledi Margaret, za sve
nade i snove koji se nikada neće obistiniti.
Sve je to sad bilo iza nje. Sada i tu, postojao je samo on.
Stoga je Isabel uokvirila njegovo lice svojim dlanovima, prihvaćajući
njegov poljubac, otvarajući svoja usta njegovom jeziku, uživajući u
njegovoj nenadanoj silovitosti. Bio je velik i topao ispod nje, njegov je
poljubac bio prepun neodgodive muške potrebe. I u njoj je pokrenuo vatru.
Htjela je tog čovjeka. Htjela ga je u sebi. Htjela ga je odmah. Zubima je
uhvatila njegovu donju usnu i nježno zagrizla, zbog čega je bila nagrađena
njegovim divljačkim režanjem. Njegovo bi divljaštvo trebalo sijati strah u
njezinom srcu, činiti je opreznijom. Umjesto toga, samo je poticalo njezine
ženske nagone.
Dlanovima je klizila niz njegovu tuniku, osjećajući čvrste mišiće
njegovih grudi pod jagodicama svojih prstiju. Bio je poput mladog tigra,
sav od mišića i strasti, a ona ga je htjela zajahati - ne kako bi ukrotila
zvijer, već kako bi barem na djelić sekunde osjetila svu njegovu vitalnost.
Posegnula je prema njegovom plaštu, a on je zastenjao i nakrivio
glavu kako bi je još gorljivije poljubio. Pod prstima je već osjećala
erekciju, živu i vrelu. Petljala je po njemu, njezini inače okretni prsti bili
su nespretni od želje, a na trenutak je pomislila da će morati rastrgati
tkaninu koliko je očajnički željela dotaknuti njegovo golo tijelo.
No dugmad je napokon popustila, a ona je izdahnula od zadovoljstva
osjetivši vrelu kožu pod dlanovima. Bio je toliko čvrst da se doimalo kao da
je dotaknula željezo umotano u baršun, mekano ali nepopustljivo. Mazila
ga je, nježno stišćući.
230
Kad je počeo žurno potezati njezinu haljinu, podignula je stražnjicu

kako bi mu pomogla da je uzme.
Bila je to ludost, delirij.
Pronašao je njezine gole kukove ispod haljine! uhvatio ih rukama, još
neobuzdanije je ljubeći. Osjetila je kako je prstima mazi po stražnjici, a
zatim kruži po bedrima.
Bili su u kočiji, za Boga miloga. Trebala bi smjesta to prekinuti. Ali
jednostavno nije htjela. Toliko joj je toga bilo uskraćeno, zar bi bilo tako
strašno ako uzme ono što može?
Zabacila je jednu nogu preko njegove i zajahala ga, a zatim posegnula
rukom ispod sebe i ponovno ga pronašla.
Odmaknuo je usta od njezinih. »Čekaj.«
»Ne.« Pogledala ga je ravno u oči. »Briga me ako odmah svršiš.
Trebam te u sebi, odmah.«
Njegove prekrasne oči su se raširile, a zatim i skupile.
»Nećete uvijek vi držati uzde, moja ledi.«
Slatko se nasmijala. »Naravno da ne, ali ih držim sad.«
Namjestila ga je na sebe. Već je bila toliko vlažna da je jednim dijelom
odmah ušao. Zastenjao je i sklopio oči, glavu zabacivši unatrag na sjedalo
kočije kao da ga je mučila. Od toga se samo još više navlažila.
Polako je kliznula na njega, ugrizavši se za usnu, osmjehujući se od
čistog zadovoljstva, promatrajući njegovo lice dok je sjedila na njemu.
Teško je gutao, grlo mu se micalo, mišići na vratu jasno su se
ocrtavali. Blago, nježno, malo se pridignula, pazeći da i dalje bude u njoj,
zbog trenja uzdahnuvši od zadovoljstva.
»Nemoj«, šapnuo je. »Prerano ću svršiti.«
231
»Znam«, pjevušila je, lickajući mu vrat.

»Ali nikad ovo nećeš zaboraviti. Nećeš zaboraviti mene.«
Otvorio je oči, a njegova senzualna gornja usna iskrivila se kao da
reži: »Nikad te neću zaboraviti, kako god da okreneš.«
Snažno ju je uhvatio za bokove i prodro još dublje u nju. Bio je
neiskusan, nezgrapan, naprasit, grub - a njoj se to strašno svidjelo.
Zabacila je glavu unatrag, smijući se bez daha.
»Prokleta bila«, zarežao je, gurajući se u nju i izvlačeći se iz nje, ud mu
je bio nemilosrdan i čvrst. »Učini to.«
Spustila je pogled prema njemu, kao prava boginja.
»Da te poševim, misliš?«
Oči su mu se stisnule u tanke linije. »Vodi ljubav. Vodi ljubav sa
mnom. Sad.«
Njegove duboke riječi potaknule su njezin orgazam. Zadrhtala je, više
se nije smijala, bjesomučno želeći privesti sve kraju, ma kako on to
nazivao. Naslanjala se na njega, podizala stražnjicu, spuštala je na njega,
tjerala ga da stenje osjećajući njihova tijela kako se zajedno napinju.
Htjela je... Žudjela je za... nečim.
Bila je stvorenje od čiste želje. Kočija se ljuljala niz ulice, a ona se
ljuljala na njemu, pojačavajući tu kretnju. Sve dok joj zvijezde nisu
zasvijetlile iza zatvorenih kapaka. Sve dok joj se iz slabina vrućina nije
podigla u valovima. Dok se nije zadihala, dok više nije mogla udahnuti,
razmišljati, sve dok nije mogla ništa drugo osim osjećati.
Njega. U sebi.
A kad je zastenjao, glasno i dugo, otvorila je oči i ugledala ga kako
stišće zube dok ju divljački povlači prema sebi. Ud mu je bio ukopan
232
duboko u nju, a ona se mogla zakleti da je osjetila njegovo pulsiranje,

vrućinu njegovog sjemena koje ju je punilo do ruba. To se nastavljao i
nastavljalo, kao ništa što je ranije osjetila, kao da je označava na neki
primitivan način.
Napokon je uzdahnula, napokon je prodisala i pala na njega poput
cvijeta koji je uvenuo od vrućine,
Polizala je usne, uzdahnula i rekla:
»Misle da si ti ubio Rogera Fraser-Burnsbyja.«
Jače ju je stisnuo. »Mrtav je?«
»Da.« Oslonila je dlanove o njegova prsa i pridignula se. Glava mu je i
dalje bila naslonjena na sjedalo pa ju je promatrao kroz
poluotvorene oči.
»Kočijaš gospodina Fraser-Burnsbyja prenio je vijest svima na balu -
nakon što si ti otišao.«
Nije ni porumenio zbog te optužbe.
»Nisam ubio Fraser-Burnsbyja.«
Napravila je grimasu. »Znam. Bio si sa mnom.«
Podignuo je obrvu. »Mislila bi najgore o meni da nisam bio?«
»Ne, naravno da ne«, rekla je nestrpljivo. »Nisi sposoban ubiti
nekoga.«
»Tako dobro me poznaješ, dakle«, rekao je neutralno, iako mu je ton
glasa bio skeptičan.
»Možda ne znam sve o ovome«, dotaknula je Duhov kostim i tuniku,
»ali mislim da tebe znam dovoljno dobro da bih vjerovala kako nikad ne bi
počinio ubojstvo, ma kakvu krinku nosio.«
»Hm«, kratko je komentirao.
233
»Hoćeš li mi reći?«
Pogledao je kroz prozor. Približavali su se njezinoj kući. »Reći što?«
Pogladila je tuniku. »Zašto to radiš?«
Oštro ju je pogledao.
»Možda. Ali sad moram ići, prije nego kočija stigne do tvoje kuće.«
»Molim?« Isabel se bez puno pompe našla na sjedalu nasuprot.
Zabezeknuta, promatrala je kako se odijeva u nekoliko brzih pokreta.
»Ne možeš otići! Konjica te traži.«
Nestrpljivo je podignuo pogled vežući svilenu masku. »Večeras me
čeka još posla.«
»Jesi li poludio.«
Usne su mu se trznule ispod kožne maske s dugim nosom. »Možda, ali
moram to obaviti.«
»Ne, ne moraš...« počela je, no on je već otvorio vrata kočije i iskočio
van.
Isabel se osvrtala po praznoj kočiji. Njegovo je sjeme još curilo iz nje,
uzaludno, što na kraju krajeva nije bilo ništa novo.
MEGS je sjedila pored prozora svoje spavaće sobe i gledala u mračnu

noć. Beskrajnu, mračnu noć. Isplakala se čim je stigla kući. Držala je suze
u sebi sve dok konačno nije mogla otpraviti služavke i rasplakati se. Tiho,
neumoljivo, sve dok je kapci nizu zapekli od slanosti suza, sve dok nije
legla, iscrpljena, rastvorenih usta, izgubljena. Sad više u njoj nije bilo
ni suza ni ičega drugog. Um joj se vrtio u umornim krugovima
poput predugo zatočene životinje.
234
Roger je bio mrtav. Vidjela ga je prije svega nekoliko dana i bio je živ
- veličanstveno živ, snažan, pametan, pun ljubavi. No sad je bio mrtav.
Živ, pa mrtav.
Možda su pogriješili. Možda je neki drugi muškarac - o, opake li
pomisli! - brutalno ubijen umjesto Rogera. Možda je Roger samo ranjen, a
užasnuti je kočijaš pojurio kako bi prerano prenio vijest.
Ali ne. Donijeli su njegovo tijelo. Služavke su joj to rekle dok su je
razodijevale. Tračevi su strašno brzo putovali među poslugom, a njihovi su
glasovi bili gotovo uzbuđeni dok su opisivali kako je Roger polegnut, sav
krvav i beživotan, u kočiju lorda d’Arque i doveden kući. Lord d’Arque
sigurno nije zamijenio Rogera za nekog drugog.
Megs se morala boriti protiv poriva da ošamari služavke - nešto što
nikad prije nije učinila. Umjesto toga, pregrubo ih je otjerala. Ledi
Beckinhall ne bi to odobrila.
Ton njezina glasa nije bio diskretan, a njezine su je služavke
znatiželjno gledale dok su odlazile.
Pa ipak, Megs nije hajala.
Lijevo stopalo joj je utrnulo. Neočekivano bockanje iglica bio je
nepoželjan znak života. Kad se pomaknula, nešto je šušnulo. Rukom je
pipala ispod sebe i pronašla pismo. Naravno. Bilo je to pismo od ledi Hero,
supruge njezina brata Griffina, koje joj je bilo dostavljeno dok se te večeri
odijevala za bal. Bacila ga je na divan pored prozora kako bi ga kasnije s
užitkom pročitala.
Pa, to kasnije je bilo sad.
Megs je ustala i upalila svijeću žarom iz kamina prije nego se vratila
do prozora. Koncentrirajući se, odlijepila je pečat i rastvorila papir.
235
Najdraža sestro, počela je Hero. Kako slatko. Čim se udala za Griffina,

Hero se u svojim pismima tim riječima obraćala Megs. Megs se zamalo
nasmijala prije nego se svega sjetila. Pismo je bilo dugačko i brbljavo,
donosilo je vijesti o novom krilu u kući Griffinovih, poteškoćama s
kuharicom, stablu jabuke koje su posadili u vrtu. Hero je vijest koja ju je
očigledno oduševljavala ostavila za kraj pisma:
... I, draga, mislim da ćeš biti sretna kad čuješ moju tajnu. Postajem
sve veća, i do neba sam sretna; Tvoj brat je oduševljen, premda je ponekad
pravi davež koliko se brine za moje zdravlje. Mislim da će biti ponosan
otac jednom kad stigne zima.
Na trenutak je Megs samo zurila u papir koji je držala u ruci. Sretna,

trebala bi biti sretna zbog svog brata i Hero.
Pognula je glavu i rasplakala se.
UPRAVO JE ISKUSIO NEŠTO ČUDESNO .

Winter je uklizao u sjenu dovratnika i zastao kako bi promatrao
Isabelinu kočiju dok nestaje iza dalekog ugla ulice. Je li i ona to osjećala?
Je li i njoj sve to bilo čudesno kao i njemu? Di je bio poput svih ostalih
muškaraca s kojima je dotad spavala?
Gornja mu se usna ljutito stisnula na tu pomisao, prije nego mu je
uopće došla do glave. Odbijao je biti samo još jednim ljubavnikom u nizu -
s lakoćom odbačen, brzo zaboravljen. Možda i jest samo ravnatelj škole, a
ona barunica, no zajedno su, njih dvoje, bili muškarac i žena. Neke su
stvari bile osnovne.
Odgurnuo je od sebe vreli nalet ljubomore. Neće mu koristiti, a čekale
su ga druge obaveze prije nego se opet sastane s Isabel.
236
Winter se okrenuo i jurnuo prema St. Gilesu. Nema sumnje da ga

policija još traži, ubojstvo plemića šokiralo je sve moćnike u Londonu.
Uključit će sve vojnike koje su imali u traganje za njim. Winter se pitao
tko je uistinu ubio Fraser-Burnsbyja, no onda je i o tome prestao
razmišljati. Vjerojatno se radilo o pljački, a Duh St. Gilesa bio je prikladan
krivac.
Dvadeset minuta poslije, približio se ulici Calfshead, krećući se s
oprezom. Prošao je pored broja 10 ne zaustavljajući se. Znak trgovine
svijećama nalazio se iznad njega. Perifernim je vidom primijetio znak
upravo u trenutku kad su Trevillionove trupe navalile na njega. Mora da
mu je promaknuo kad je ranije pretraživao St. Giles. Znak je bio malen i
istrošen, bilo ga je lako previdjeti među tisućama znakova obješenih po
ulicama i uličicama St. Gilesa poput jata prljavih vrana.
Vrata ispod znaka bila su uska i oronula, no brava na njima bila je
nešto novija i u boljem stanju. Winter je pokušao pomaknuti kvaku i
iznenadio se kad su se vrata s lakoćom otvorila prema unutra. Vladao je
mrkli mrak. Winter je pričekao da mu se oči priviknu na tamu, no nigdje
nije bio ni traga svjetlosti. Ponovno zatvorivši vrata, vratio se na ulicu i
otišao do trgovine gdje se nalazio maleni fenjer. Zgrabio je fenjer i vratio
se u malenu trgovinu svijećama.
Ovaj put, kad je otvorio vrata, posuđeni je fenjer osvijetlio široku ali
plitku prostoriju. Uske su police i kukice bile nasumice razbacane po
zidovima, vjerojatno za trgovčevu robu. Međutim, sve su bile prazne, a
sudeći prema prašini, takve su bile već neko vrijeme.
Iznenadan nalet vjetra udario je u vrata, a nešto se pomaknulo u sjeni.
Winter je podignuo fenjer i ugledao štakora koji se kretao uza zid.
Štetočina nije niti zastala u svom noćnom obilasku.
237
No, iza štakora su se nalazila još jedna vrata. Winter im je prišao i

oprezno naslonio uho na drvo. Čekao je trenutak, osluškujući vlastito
disanje i grebanje štakora, ali s druge strane nije dopirao ni zvuk.
Zakoračivši unatrag, izvukao je oba mača i odložio fenjer na pod
odakle je mogao osvijetliti i drugu prostoriju jednom kad otvori vrata.
Zatim je udario nogom o njih.
Maknuo se u stranu, što dalje od napada koji bi mogao doći iznutra,
ali ništa se nije dogodilo. Prostorija se doimala praznom.
Winter je čekao i osluškivao. Do njegovih ušiju nije dopiralo ništa
osim vjetra. Oprezno je spremio svoj dugi mač u korice, dohvatio fenjer i
ušao. Osjetio je neki slabašan smrad iznutra od čega su mu
se nakostriješile dlake na vratu: mokraća, bljuvotine, strah. Prostorija
je bila prazna, osim kostura jednog štakora i nekoliko dronjaka.
Nešto je zasvjetlucalo među pukotinama na podu kad se okrenuo
držeći fenjer visoko u zraku. Sagnuo se i bolje promotrio prašnjave podne
grede. Među njima je bila zapela neka svjetlucava nit. Pažljivo ju je
izvukao vrškom kratkog mača i primaknuo svjetlu fenjera.
Svilena nit.
Odložio je fenjer i zubima skinuo rukavicu. Zatim je skinuo nit s vrha
mača i pospremio ga u tuniku.
Tu više nije bilo ničega korisnog za njega. Očigledno su napustili to
mjesto. Je li radionica bila trajno zatvorena ili su jednostavno preselili
djecu i taj strašan posao?
U tom trenutku nije bilo ni važno. Bilo kako bilo, te večeri nije uspio.
Nije spasio djecu.
Winter je dohvatio fenjer i otišao. Vani se vjetar pojačao i donosio mu
kapljice kiše u lice. Osluškivao je, ali nije se čuo nijedan drugi zvuk osim
238
škripanja znaka trgovine svijećama iznad njegove glave. Policajci su očito

pretraživali neki drugi dio St. Gilesa. Vratio je fenjer na mjesto i pognuo
se na vjetru, ubrzavši korak. Dvaput se morao skloniti u drugu ulicu ili
kakvu vežu kako bi izbjegao druge pješake, a jednom se morao popeti i na
krov kako bi izbjegao konjicu koja ga je tražila. Sve je to činio gotovo
mehanički, a tek kad se našao u urednom vrtu na zapadnoj strani
Londona, shvatio je kojim je putem krenuo.
Stajao je pred Isabelinom gradskom kućom i promatrao prozore u
stražnjem dijelu, pitajući se koji bi mogao pripadati njezinoj spavaćoj sobi.
Čudno da su ga stopala instinktivno tu dovela. Ona nije bila dio njegova
svijeta. Neće mu ponuditi čaj i prepečenac pored vatrice kao neka druga
domaćica u St. Gilesu. Ne bi shvatila zjapeći ponor žudnje kakav je bio St.
Giles ili potrebu koja ga je tjerala da ga pokuša ispuniti. A možda i bi.
Isabel se dokazala mnogo kompleksnijom ženom negoli je isprva mislio.
No njihove različitosti ionako nisu bile važne kad je ono što ih je
privuklo jedno k drugom bilo staro koliko i Adam i Eva. Izvukla je zvijer
iz njega, natjerala ga da osjeća, nakon što je dugo vremena živio u
hladnom, nepomičnom svijetu. Nijedna druga žena nikad to nije učinila.
Nijedna druga nikad i neće. Za njega je sad postojala samo ona. Možda bi
joj trebao to i pokazati.
Dok je tako stajao, oblaci su se rastvorili i počela je padati jaka kiša.
Winter je podignuo lice u pljusak, puštajući da kiša spere s njega sumnje i
neuspjehe te noći. Pustio je da ga kiša ispire.
Pojavilo se svjetlo u prizemlju. Ponoć je davno prošla. Možda je neka
služavka pospremala kuću. Ili je jedan od kočijaša kradomice pio čašicu
zabranjenog brendija. A možda Isabel nije mogla spavati.
Bilo kako bilo, uskoro će saznati.
239
Dvanaesto poglavlje
Prava je ljubav dugo i pomno razmišljala o riječima vračare. Zatim je raspustila svoju dugu,
zlatnu kosu i iščupala nekolikovlasi koje je počela plesti u fno uze. Dok je to radila, sjetila se svih
sati otkako je upoznala Harlekina, svih trenutaka u kojima je čeznula za njim, tisuća sekundi
ljubavi koju je osjećala prema njemu...
Isabel je tupo promatrala Edmundovu pomno prikupljenu knjižnicu.

Njezin je pokojni muž uživao u posjedovanju nevjerojatno skupih kolekcija
knjiga, premda ih je rijetko čitao. Pa ipak, pružale su utjehu u noćima
poput ove kad je san tvrdoglavo bježao od nje.
Uzdahnula je i s police skinula malenu knjigu erotske poezije. Bila je
prilično banalna - pjesnik je bio pretjerano zadovoljan vlastitom
dovitljivošću - no možda je barem malo uspava. Već se bila zavalila u toplu
kupku, već je popila i toplo mlijeko i času vina. Malo toga je još mogla
pokušati ako je mislila barem nešto odspavati ove noći.
Isabel se smjestila u udobnu kožnu fotelju pored ugašenog kamina i,
ne skidajući papuče, gurnula stopala ispod ruba ogrtača koji je nosila na
sebi. U sobi je bilo prohladno bez vatre, no nije se namjeravala zadržati
dovoljno dugo da bi je palila.
Otvorila je knjigu, naginjući je prema svjetlu svijeće, i počela čitati.
Poezija mora da je odradila svoj posao jer nije znala koliko je prošlo
vremena kad je idući put podignula pogled, isprva se zapitavši sanja li.
240
Stajao je tamo, svega nekoliko koraka od nje, i dalje odjeven u Duha

St. Gilesa.
Srce joj je poskočilo od lude radosti. Sve do tad, pitala se je li se radilo
o pukom fzičkom olakšavanju, š njegove strane. Kao fni obrok kojim ste
utažili strašnu glad. Zahvalni ste i sretni zbog tog obroka, ali kasnije o
njemu više i ne razmišljate.
No vratio joj se, nepozvan. Barem nije bila običan odrezak ili pita od
bubrega.
»Kaplješ mi po tepihu«, rekla je.
Skinuo je masku vrlo usporenim kretnjama.
»Treba ti nova brava.«
Podignula je obrve i sklopila knjigu. »Moje brave nisu tako stare.«
»Da, ali«, skinuo je i svilenu masku i obje spustio na tepih pored
kamina, »više su ukrasne nego korisne.«
Promatrala ga je kako skida šešir.
»Objašnjava li to kako si ušao?«
»Djelomično.« Otkopčao je remen o koji je visio mač i pažljivo ga
odložio na pločice pored kamina. »Ušao bih svejedno, ma kako dobre bile
tvoje brave, ali ne bih smio ući baš tako lako.«
Počeo je otkopčavati tuniku.
»Možda ne posjedujem ništa vrijedno zaključavanja«, rekla je pomalo
odsutno.
Uputio joj je blistav pogled ispod spuštenih kapaka.
»Imaš sebe.«
Kako lijepo. Zašto su njegove obične rijeci značile mnogo više od svih
lepršavih laskanja muškaraca iz prošlosti?
241
Isabel se ugrizla za usnu. »Što radiš ovdje?«

Skinuo je tuniku, ali nije se trudio podignuti pogled dok je sjedao
kako bi skinuo i čizme.
»Želim da mi pokažeš.«
»Da ti pokažem što?«
Na to je podignuo pogled, s jednom čizmom u rukama, a oči su mu se
ukopale ravno u njezinu dušu. »Sve.«
Progutala je knedlu, jer se iznutra sva stisnula kad je to čula.
»Zašto misliš da me zanima išta ti pokazivati?«
Umirio se, a od njegove neočekivane i savršene mirnoće, srce joj je
brže zakucalo,, kao da je predator koji se sprema napasti.
»Pogrešno pretpostavljam?«
Polizala je suhe usne. »Ne.«
»Ne šali se sa mnom, Isabel. « Sagnuo se prema drugoj čizmi.
Na trenutak je samo promatrala kako skida čizmu s noge, a zatim
otkopčava košulju. »Zašto to radiš?«
Slegnuo je ramenima i povukao košulju preko glave, ponovno
otkrivajući svoja divna mišićava prsa.
»Nikome ne nedostaju.«
»Tko to? «
»Siromasi, djeca iz St, Gilesa.« Zastao je, s rukama na hlačama, i
pogledao u nju. Primijetila je plamen ljutnje u njegovim očima.
»Šalju cijele trupe zbog smrti jednog plemića dok deseci djece
umiru svakog mjeseca, a oni i ne mare.«
Nakrivila je glavu u stranu, znajući da mora biti oprezna.
»Roger Fraser-Burnsby je bio dobar čovjek.«
242
Kimnuo je.
»A da je tukao svoje sluge, zavodio djevojke i zanemarivao svoje stare
roditelje, njegova bi ubojicu svejedno jednako žučno lovili.«
»Istina.« Kao da ga je večeras nešto iznova naljutilo. Nešto se dogodilo
nakon što je napustio njezinu kočiju.
»A što bi točno htio da društvo čini?«
»Da pokaže da mari.« Rastvorio je hlače i izvukao se iz njih, stojeći
samo u donjem rublju. Erekcija mu se napinjala iza tankog materijala.
»Želim da im bude jednako stalo do siromašne djece koliko i do
gospode. Želim da se pobrinu za to da je svako dijete nahranjeno i
odjeveno i da ima krov nad glavom. Želim da uvide da London ne može
nastaviti dalje ovako, ne dok ljudi umiru u kaljuži.«
»Pričaš o revoluciji«, promrsila je.
»Pa što i da je tako?« stisnuo je ruke u šake. »Možda nam i treba
druga revolucija, vođena potrebom, a ne vjerskim pobudama. Umoran sam
od spašavanja siročadi i napuštene djece. Nikad više ne želim paziti na
neko dijete čitavu noć i onda ga ujutro gledati kako umire, ne želim
pokopati više nijedno dijete, ne želim nikad vise tražiti napuštenu djecu i
pronalaziti samo...« Iznenada je stao i odvratio pogled.
Ali, primaknuli su se onome što ga je činilo tako napetim. Željela ga je
zagrliti, ali bojala se da će odbiti takvu vrstu suosjećanja, »što se večeras
dogodilo?«
Iskrivio je usta. »Tražio sam tvornicu koju vode otimači djece i koji
tjeraju djecu da rade bez plaće i dovoljno hrane. Mislio sam da sam večeras
uspio pronaći to mjesto - napokon, nakon što sam danima tragao za njim -
ali ispostavilo se da je prazno. Djece nema, ili su ih preselili na neko drugo
mjesto ili su ih čak ubili, kako bi zametnuli tragove.«
243
Pogledao je u nju, a njoj je zastao dah od tjeskobe u njegovim očima.

»Svakako ne misliš da sam možeš nositi toliki teret? Zar nije to grijeh
oholosti, gospodine Makepeace?«
Bilo koji drugi muškarac bi joj se narugao. No on je samo sklopio oči.
»Možda. Možda sam previše ohol.« Hitro je otvorio oči.
»No to ne mijenja činjenicu da sam zakasnio. Iznevjerio sam tu djecu.«
Pognula je glavu. Kako bi mu mogla pomoći, tom čovjeku koji je sve
preintenzivno osjećao, koji je nosio sve probleme St. Gilesa na svojim
ramenima? Što bi mu mogla ponuditi osim onoga što mu je već dala - svoje
tijelo?
Pažljivo je odložila knjigu na stolić pored svijeće. Zatim je dohvatila
svijećnjak i prišla kaminu. Ugljen je već bio postavljen. Kleknula je i
upalila vatru.
»Što to radiš?« upitao je iza nje.
Uspravila se i okrenula prema njemu.
»Mislila sam da bi nam dobro došla toplina, za ono što želiš.«
Zatim je pustila da joj ogrtač padne na pod. Ispod njega se nalazila
samo spavaćica, lepršavi predmet od čipke i svile. Povukla ju je preko
glave i odbacila papuče sa stopala. Ostala je gola pred njim poput nešto
zrelije Venere. Zabacila je ramena, prkosno se osmjehujući
Njegov pogled nije bio nimalo razočaran. Zapravo, čak je i izgledao
preneraženo.
Polizala je usne, primijetivši da blago drhte, i prišla mu.
»A sad, što točno želiš da ti pokažem?«
»Sve«, ponovio je.
244
Zastrašujuća riječ, s nekim drugim muškarcem moglo bi se raditi o

hiperboli. S Winterom Makepeaceom to nije bio slučaj.
»Onda me dotakni«, rekla je hrapavim glasom.
Dlan mu je bio širok i gotovo savršeno je pristajao njezinoj lijevoj
dojci. Tamo ga je položio, toplog i snažnog, a zatim podignuo palac kako
bi joj nježno pomilovao bradavicu.
»Ovako?« Glas mu je bio isprekidan, a pogled usredotočen na ono što
je ruka dodirivala.
»Da, to je lijepo«, rekla je.
Pogledao ju je u oči. »Lijepo. «
Osmjehnula se.
»Uštipni me za bradavicu.« Nježno ju je stisnuo - prenježno.
»Jače.«
Namrštio se. »Ne želim te povrijediti.«
»Nećeš«, šapnula je.
Ovog ju je puta uštipnuo tako da je to osjetila cijelom svojom ženskom
srži. Objema joj je rukama primio grudi, gladeći ih i štipkajući sve dok
nije počela teško disati.
Zatim je zakoračio unatrag.
»Što to radiš?« upitala je, pomalo oštro, jer je samo stajanje na mjestu
dok ju je on tako dodirivao bilo neobično uzbuđujuće.
»Lezi«, rekao je. »Želim te vidjeti cijelu.«
Teško je progutala, ali je pažljivo raširila svoju svilenu košulju preko
tepiha ispred kamina i legla na nju. Gledala je kako skida donje rublje i
spušta se na koljena, sasvim gol.
245
Koža mu je blistala na plamenu vatre i bacala sjene dok je svjetlost

plesala preko čvrstih mišica njegovih ruku i grudi. Kosa mu je i dalje bila
svezana otraga, no kad se zaustavio kako bi promotrio njezino tijelo,
podignula je ruku želeći povući jednostavnu crnu vezicu.
Iznenađeno ju je pogledao.
Nasmijala se, prstima prolazeći kroz njegovu ravnu smeđu kosu.
Padala mu je do ramena, a dok mu je prekrivala lice, izgledao je pomalo
divlje. »Pošteno je pošteno.«
Zar su se to njegovi lijepo oblikovani obrazi zarumenjeli?
»Želim te dotaknuti«, rekao je dubokim glasom. »Osjetiti i... okusiti.«
Kimnula je, a u plućima joj je odjednom nestalo zraka.
Nagnuo se nad njom, oslonivši jednu ruku pored njezinog lica, poput
divlje mačke koja zarobljuje svoj plijen. Gledala je kako spušta glavu
prema njezinim grudima i sklopila oči kad je njegov jezik dotaknuo
njezinu bradavicu. Bio je nježan, znatiželjan. Je li tako Adam prvi put
dotaknuo Evu? S čuđenjem, s poštovanjem?
Iznenada je stisnuo zube oko bradavice pa je uzdahnula.
Smjesta ju je pustio, gledajući je kroz kosu.
»Jesam li te povrijedio?«
»Ne«, ugrizla se za usnu. »U redu je... Sviđa mi se.«
Još ju je malo promatrao kao da analizira njezinu reakciju, a zatim se
opet nagnuo nad njom. Ovog je puta lizao njezinu bradavicu dugim,
odlučnim potezima prije nego ju je neočekivano usisao.
Morala je stisnuti šake kako ne bi ispustila ni zvuka. Mogao bi stati
ako bi to učinila, a ona to zbilja nije željela.
Iznenada je pustio dojku, sjeo i zagledao se u nju.
246
»Želim te otkriti cijelu.«

»Onda to učini«, tiho je prela.
Jagodicama prstiju nježno je pratio krivulje njezinih grudi, sve do
pazuha i ključne kosti. Zatim ju je uzeo za ruku i podignuo je preko glave
kako bi pomazio donji dio njezine nadlaktice.
Promeškoljila se.
Brzo ju je pogledao. »Boli te?«
»Ne, naravno da ne«, dahtala je. »Škakljaš me!«
Kutak njegovih usana se podignuo, a ruka mu je iznenada poletjela
prema osjedjivoj koži tik ispod njezinog pazuha.
»Oh!« Trznula se, hihoćući se, pa se bacio na nju kako bi zaustavio
migoljenje.
»Lezi mimo«, rekao je strogo, usnama svega nekoliko centimetara od
njezinih.
»Onda me prestani škakljati«, promrmljala je. Promatrala je njegove
oči, duboke i tajanstvene, osjećajući uporno gurkanje njegove erekcije na
svom trbuhu.
Lice mu se opet uozbiljilo. Kimnuo je i polako se odmaknuo od nje, kao
da želi vidjeti hoće li pobjeći.
Raširila je ruke na tepihu i nasmijala se, premda su joj usne drhtale.
Kratko ju je promatrao prije nego se povukao i spustio glavu na njezin
trbuh.
Suspregnula je dah.
»Škaklja te?« promrmljao je o njezinu kožu.
»Ne«, šapnula je.
247
»Mmm.« Njegovo joj je mrmljanje vibriralo na trbuhu, zbog čega je

zgrčila prste na nogama.
Rastvorenih usta, jezikom je lagano prošao oko njezinog pupka, a
zatim dodatno usporio dok je istraživao donji dio trbuha. Kad je stigao do
dlačica, zaustavio se.
»Koža ti je tako mekana«, rekao je. »Nauči me. Ne znam što treba
raditi.«
Njegov je dah grijao njezine dlačice, dok je prstima lagano doticao
njezino spolovilo, zorno pokazujući što je htio da ga nauči.
Raširila je noge i duboko udahnula kako bi se sabrala.
»Postoji malena kvržica, skrivena pri vrhu otvora.«
Prsti su mu bili tamo, razmicali tkivo, otkrivali.
»Ovdje?« Nježno je prstima prešao preko nje, na što je sklopila oči.
»Da. Samo me... dodiruj.«
Umirio se, a ona gotovo da ga je čula kako razmišlja.
Da su mu prsti bili igdje drugdje, možda bi se nasmijala, ali u tom
trenutku... Pa, bilo je jednostavno jače od nje. Čekala je, udisala, izdisala,
osluškivala nježno pucketanje vatre. Čudno. Muškarci su je već tamo
dodirivah, ali nikad nisu pitali kako. Ako su bih vješti, uživala je. Ako
nisu, uputila bi ih na neko drugo mjesto. Muški je ponos bio tako osjetljiv.
Nikad joj nije ni palo na pamet da im kaže kako da je dodiruju.
Da im kaže što joj se najviše sviđa.
Napokon se pomaknuo, probno pritišćući.
Ugrizla se za usnu.
»Možeš li me... pomaziti?«
»Ovako?«
248
Udahnula je. »Nježnije.«

»Ovako?«
Nasmijala se, no zvuk je bio pomalo frustrirajući. Bio je previsoko, nije
uspio pronaći pravo mjesto. Možda bi morala...
»Isabel«, iznenada joj je dahtao na uho.
»Imam cijelu noć. Sigurno do zore stignem naučiti. Molim te da mi
pokažeš.«
Pa, to je bilo prilično izravno. Čudno, nije zvučao kao da je njegov
muški ponos povrijeđen. Jednostavno je zvučao... znatiželjno. Ako je on
mogao govoriti tako iskreno, onda može i ona. Na kraju krajeva, ona bi
trebala biti ta koja je profnjena, koja je vidjela svijeta. Sigurno je to
značilo da bi trebala biti i otvorenija za seksualna istraživanja od njega.
Zar ne?
A možda postoji i druga strana običnih školskih ravrvatelja koju
nikad prije nije vidjela.
Predugo je oklijevala.
»lsabel.«
»Samo...« Spustila je ruku i pronašla njegov dlan, velik i sposoban. Na
trenutak su se njezini prsti isprepleli s njegovima.
»Nije jako velika, veličine malo većeg graška, pa ipak je strašno
osjetljiva i mora se dotaknuti baš na pravo mjesto.« Vodila ga je.
»Postoji i malena kapica, kao kožica kod tebe, valjda. Ako je dotakneš,
bude se snažni osjećaji, ali ja ne volim kad je se povlači. Ako bi samo...«
Pomicala je njegov srednji prst u nježnim krugovima, dodir koji joj se
najviše sviđao. Dodir koji joj nijedan drugi muškarac nije priuštio.
»Ovako?« tiho je upitao. Osjetila je njegov dah na svom bedru.
249
»Da, da, to je baš... « Teško je progutala, doista je bio čudesan osjećaj

ležati tako, pustiti ga da je mazi. No ako nastavi... »možda bismo sad
mogli dalje.«
»Pošteno je pošteno«, rekao je, a u glasu mu se slutio prizvuk mračnog
osmijeha. »Sviđa mi se promatrati te. Njuškati te.«
Dragi Bože !
Osjetila je kako joj je još više raširio bedra, osjetila kako su mu se prsa
smjestila među njih, kako joj je rukama obgrlio noge. Sigurno se njegovo
lice nalazilo točno iznad njezinog spolovila, da je gleda dok...
Položio je usta na njezine razmaknute stidne usne, a ustuknula, ne
mogavši normalno disati. I dalje ju je dirao... »Boli te?«
»Ne « Uhvatila ga je za kosu i povukla prema dolje, za čednost,
dostojanstvenost, profnjenost.
Brzo je učio. Lizao ju je, jezikom kružeći oko prsta , ljubeći je duboko,
sve dok ju nije odnijela ta oluja, dahtala je, uzdisala, gubila osjećaj za sebe
i za vrijeme, tek donekle svjesna da ju je uhvatio za bokove kako se ne bi
micala, utrkujući se s olujom.
Kad je naposljetku otvorila oči, ležao je pored nje i strpljivo čekao,
posesivno držeći ruku na njezinom trbuhu.
Ispružila je ruku, zamišljeno prateći linije oko njegovih usana.
»Dođi k meni.«
Raširila je noge, pozivajući ga, a on se popeo na nju. Uzela je njegov
čvrsti ud u ruku i stavila ga na svoj vlažni ulaz, kroz spuštene kapke
promatrajući napetost na njegovom licu. »Sad«, šapnula je. »Sad.«
Pridignuo se, pomičući se na njoj, pa potom u njoj, no vidno se
suzdržavajući.
250
Izvila je bokove. »Pusti se.«

»Ne želim te povrijediti«, procijedio je kroza zube.
»Nećeš«, šapnula je s osmijehom na licu. »Želim te osjetiti. Svaki
centimetar.« Palcem i kažiprstom mu je stisnula bradavicu.
Nešto u njemu kao da je popustilo. Izvio se i prodro u nju, snažno i
brzo. Pogledi su im bili spojeni, čak i kad ga je obuzeo orgazam, grčeći mu
lice, stišćući mu žile na vratu. Još je jednom prodro u nju i zadržao se
tamo, stisnut uz nju, kao da je želi zauvijek zadržati za sebe.
Osmijeh joj je bio nesiguran. Zauvijek im nije bilo suđeno.
NA JEDAN KRATAK TRENUTAK, Winterov se um ugasio. Sve

njegove muke i brige, sve njegove misli , jednostavno su prestale postojati.
Ležao je na tepihu pored kamina, prsa su mu se ubrzano dizala i spuštala,
samo je osjećao kako mu se svi mišići opuštaju. Osjećao divnu toplinu žene
koja je ležala pored njega.
Posvemašnji mir.
Isabel je prstima prešla preko njegovih prsa, lagano ga poškakljavši.
»Winter?«
»Mmm?«
»Kako to da si postao Duh St. Gilesa?«
Otvorio je oči , a misli i sjećanja navrla su natragu njegov prazan um
tolikom brzinom da ga je skoro zaboljelo. »Čovjek imenu Sir Stanley
Gilpin me naučio.«
Pridignula se na lakat, naginjući se nad njim. Pri tom si se pokretu
grudi lagano zanjihale, na trenutak privukavši njegovu pažnju.
»Kako to misliš ?«
251
Kosa joj je i dalje bila elegantno svezana pa je poželio da raspusti.

Nikad ju nije vidio s raspuštenom kosom.
»Sir Stanley bio stari prijatelj mog oca i dobročinitelj doma prije nego
je umro prije dvije godine. Bio je udovac. Dok sam bio još mlad, dolazio
bi u našu kuću kako bi s ocem raspravljao o religiji i flozofji. Bili
su prijatelji iz djetinjstva, ali veoma različiti.«
»Na koji način?«

Odsutno je izvukao ukosnicu iz njezine kose, razmišljajući.
»Moj je otac bio prilično ozbiljan.«
Nasmijala se. »Poput tebe.«
Kimnuo je, pronašavsi i izvukavši još jednu ukosnicu.
»Da, poput mene. Naporno je radio po čitave dane, a noću je čitao
Bibliju i provjeravao znanje moje braće i mene. Sav višak novca koji je
imao je čuvao i naposljetku uložio kako bi osnovao sirotište. Vjerovao je da
moramo posvetiti svoje živote pomaganju drugima.«
Sklopila je ruke na njegovim prsima i bradom se oslonila o njih.
»A Sir Stanley?«
»Moj otac ga je volio kao prijatelja, ali smatrao ga je neozbiljnim. Sir
Stanley je volio čitati romane i poeziju, uživao je u kazališnim
predstavama i operi, čak je i napisao nekoliko drama, iako moram priznati
da nisu bile naročito dobre.«
»Zvuči kao divan čovjek«, nasmijala se Isabel.
Winter je trepnuo, a ruke su mu se umirile u njezinoj kosi. Nikad.
prije o tome nije razmišljao.
»Valjda je i bio. U svakom slučaju, bio je potpuna suprotnost mom ocu,
a ja sam mu se strašno divio kao dječak.«
252
Osjetio je poznatu krivnju. Njegov je otac bio sve što bi dobar čovjek
trebao biti - pobožan, marljiv, darežljiv. Za razliku od njega, Sir Stanley
je bio razmetljiv, pun ekstravagantnih ideja, ne naročito praktičan - i
neobično zanimljiv mladom muškarcu.
»Teško je ne osjetiti privlačnost prema takvom čovjeku«, Isabel je
nježno komentirala.
Pogledao je u njezino lice. Je li znala za krivnju koju je osjećao?
Odmahnuo je glavom, vraćajući se svojoj priči.
»Sir Stanley je bio lukav poslovni čovjek u mladosti. Zaradio je
bogatstvo preko dionica u East India Company. Čini mi se da je kasnije
posjedovao jedno kazalište. Bilo kako bilo, kad sam napunio sedamnaest
godina, pomagao sam ocu u domu...«
Odjednom se pridignula oslanjajući se na ruke.
»Tako mlad si počeo?«
Uspio je osloboditi jedan dugačak uvojak njezine kose. Vrtio ga je oko
prsta, promatrajući je.
»Da. Zašto? Mnogi u toj dobi već rade.«
Njezine lijepe obrve su se stisnule. »Naravno, ali...« Odmahnula je
glavom, razmišljajući. »Jesi li imao pravo glasa prilikom odlučivanja tko
će upravljati domom?«
»Misliš, jesam li ikad pomislio na to da napustim dom i svu djecu u
njemu...«
»Winter«, ukorila ga je.
Nježno ju je povukao za uvojak. »Tako bi to izgledalo.«
Izgledala je buntovnički.
Pronašao je još jednu ukosnicu i oslobodio je.
253
»Ako će ti biti lakše, oduvijek uživam u svom poslu.«

»A da ne uživaš?«
»Svejedno bih ga radio«, nježno je rekao. »Netko mora.«
Opet je potonula na njegova prsa. »Ali upravo o tome se i radi. Zašto
to uvijek moraš biti ti ?«
»Zašto ne?« Drugi uvojak kose pao joj je na ramena, a on ga je
povukao kako bi ga stavio među svoje usne. Kosa joj je mirisala ljubičice.
»Želiš li se nastaviti prepirati oko toga ili želiš čuti kako sam postao
Duh St. Gilesa?«
Slatko je namrštila nos, a iskrica čiste, slatke sreće zatitrala joj je u
grudima. »Duh.«
Kimnuo je. »Radio sam vi domu -već tri ili četiri mjeseca kal se... nešto
dogodilo.«
Na trenutak se usredotočio na rasplitavanje ukosnice iz kose na
njezinom zatiljku., svjestan da odugovlači. Ona je tiho čekala, ne pomičući
se i ne govoreći ništa, kad ju je naposljetku, poredao u oči.
Winter je progutao knedlu.
»Poslali su me da dovedem, dijete za koje svi rekli da je ostalo siroče
nakon očeve smrti. Kad sam stigao u strašne prostorije u kojima je dijete
živjelo sa svojim ocem, jedan je svodnik upravo procjenjivao njegovu
vrijednost.«
Čuo je kako je oštro udahnula. »Dragi Bože.«
Dragi Bože, upravo tako. Sjetio se tog tijesnog sobička, desetak
odraslih koji su se nagurali u njega, i prestrašenog malenog dječaka.
Bio je riđokos, kosa mu je blistala poput svjetionika usred, te nevolje.
254
»Što se onda dogodilo?« upitala je, a njezin duboki, grleni glas dozvao
ga je natrag iz strašnih. sjećanja.
»Pokušao sam zaustaviti aukciju«, rekao je oprezno,koncentrirajući se
na dodir svilenkaste kose pod prstima. Nespretno šaketanje. Probadajuća
bol polomljenih rebara. Dječakovo uplakano lice dok su ga odvodili .
»Nisam uspio spasiti dijete.«
»O, Winter«, šapnula je. Odjednom ga je ljubila, njene mekane ruke
grabile su mu lice. Žao mi je . Žao mi je .Žao mi je .« Svaka je riječ bila
poljubac na njegovom licu, vratu, usnama.
Podignuo je ruku i mirno joj držao glavu da je poljubi kako treba:
duboko i iskreno. Nekadašnja bol spojila se i pomiješala s dašnjom slasti
sve dok naposljetku nije izblijedjela.
Trunčicu.
Nevoljko se odmaknuo unatrag, palcem joj milovao lice. »Hvala ti.«
Izgledala je ljutito.
»Nisi se smio suočiti s već tako ranoj dobi.«
»A što je s malenim dječakom« nježno je upitao ...
Sad je izgledala još ljuće. »Ni on nije smio to doživjeti.«
Njegov je osmijeh bio tužan. Zar ne zna da se to svakodnevno događa
u St. Gilesu?
»U svakom slučaju, Sir Stanley je saznao za to kad je idućeg jutra
došao posjetiti mog oca. Odveo me sa strane i pitao želim li naučiti način
na koji se mogu časno obraniti. Rekao sam da želim.«
Sir Stanleyju je bilo oko šezdeset godina u to vrijeme, a Winter se još
sjećao da je njegovo široko, crveno lice, obično veselo i nasmijano, bilo
strašno ozbiljno.
255
Izvukao je posljednju ukosnicu iz njezine kose i prstima prošao kroz

guste uvojke, češljajući ih i raspuštajući. »Sir Stanley me pozvao u svoju
kuću i cijelu narednu godinu učio mačevanju i raznim akrobatskim
manevrima. Sve je to naučio u kazalištu, a bio je strog učitelj.«
»Je li tvom ocu to smetalo?«
»Nije znao što radim tamo«, Winter je slegnuo ramenima.
»Imao je puno posla oko pivovare i sirotišta. Mislim da mu je
bilo drago da se Sir Stanley zainteresirao za mene. Sir Stanley je
vjerojatno malo izmijenio istinu oko toga što sam radio kod njega.«
Podignula je obrvu. »Izmijenio istinu? Winter Makepeace, jesi li ti to
lagao svom bezgrešnom ocu?«
Osjetio je kako mu lice gori. »Zločesto od mene, znam.«
Nasmijala se i brzo ga poljubila u nos.
»Mislim da mi se više sviđaš kad si zločest.«
»Da?« Pogledao ju je u oči. »Pa ipak se svakog dana trudim
kontrolirati taj dio sebe.«
»Zašto?«
»Radije bi da tumaram ulicama kao kakva divlja zvijer?«
»Ne.« Čelo joj se namreškalo kad je nakrivila glavu, proučavajući ga.
»Ali mislim da nema opasnosti da će se to dogoditi. Zar nemamo svi
malo zločestoće u sebi?«
Namrštio se. »Možda. Ali moja zločestoća je mračna.«
Kosa joj se veličanstveno i slobodno rasipala po ramenima.
»Mračna jama koju si onomad spominjao.«
256
»Da.« Napravio je grimasu. »Možda. Jednom si me pitala zašto na

moje sestre St. Giles ne djeluje kao na mene. Mislim da je to zato što nešto
u meni upija svu tu zlobu iz St. Gilesa. Ponekad, kad vidim da je netko
ozlijeđen ili da je neko dijete zlostavljano, osjetim poriv da... ubijem.«
»Ali to ne radiš.«
Odmahnuo je glavom. »Ne. Borim se protiv tog poriva, suzbijam ga,
pomno pazim da nanosim bol samo onima koji to zaslužuju.«
»Jesi li...« Obrve su joj se skupile kad je ispružila ruku i prstom prešla
preko njegove prsne kosti. »Jesi li ikad morao nekoga ubiti?«
»Ne.« Udahnuo je pod njezinim dodirom. »Bio sam blizu, ali uvijek
sam se uspio suzdržati.«
Prebacila je ruku preko njegovih prsa.
»A ja mislim da ćeš to uvijek i uspjeti. Možda se bojiš tame u sebi, ali
ja je se ne bojim. Ti si dobar čovjek, Winter Makepeace. Mislim da upijaš
to zlo iz St. Gilesa, kako si sam rekao, zato što sve tako duboko osjećaš.«
Kutak usana mu se trznuo. »Mnogi su me optužili da ne osjećam
ništa.«
Lukavo ga je pogledala. »Zato što si se pobrinuo da sakriješ svoje
osjećaje, svoje želje. Nisu sve baš tako mračne, znaš. Neke mogu biti i
prilično... lijepe.«
Je li bila u pravu? Zagledao se u strop njezine knjižnice, razmišljajući.
Možda i jest. Isabel je bila veoma pronicljiva žena, kako se ispostavilo. No
ako je u krivu, ako se opusti i kasnije izgubi kontrolu... ne, previše bi
riskirao.
»Ne moraš odmah odlučiti«, rekla je. »Pričaj mi o harlekinovom
kostimu. Kako ti je palo na pamet da ga nosiš?«
257
»Bio je to Sir Stanleyjev izum«, odgovorio je, odahnuvši kad su

promijenili temu. »Znaš, on je bio originalni Duh St. Gilesa, kad je bio
mlad.«
» Što ?« Opet se uspravila. »Hoćeš reći da ih je bilo više?«
»O, da«, nasmijao se njezinoj nevjerici. »Zapravo... pa, reći ću samo da
legenda o Duhu St. Gilesa kruži već neko vrijeme. Barem desetljećima.
Možda čak i duže. Sir Stanley je jednostavno uzeo tu legendu i učinio je
stvarnom. Njegovo iskustvo u kazalištu nadahnulo je ideju za kostim.
Ljudi vide ono što žele vidjeti, tako mi je uvijek govorio. Ako im pokažeš
nešto što izgleda kao sablastan lik, nadnaravan, s nadljudskim moćima,
vjerovat će u to što vide. To je strašna prednost u borbi. Ponekad je
protivnik toliko preplašen maskom i kostimom da jednostavno pobjegne.«
»Mmm«, mrmljala je prstom crtajući krug oko njegove lijeve
bradavice. Osjetio je da ponovno postaje čvrst i pitao se hoće li je njegova
požuda preplašiti.
»I tako ti danju upravljaš domom, a noću trčiš po St. Gilesu kao Duh.
Je li tako?« Namrštio se. Namjerno je to rekla neutralnim tonom glasa.
»Ne svake noći, naravno...«
»Oh, naravno«, rekla je, a glas joj je bio čak i pomalo grub.
»Pretpostavljam da koju noć moraš i odspavati. Barem noć-dvije ! na
tjedan.«
Promatrao ju je, pitajući se što ju je ražalostilo. Uzdahnula je i
zajahala mu kukove. Odmah je izgubio tok misli, svjestan da se njezini
vlažni ženski dijelovi nalaze veoma blizu njegovu udu.
»Hoćeš li zauvijek to raditi?«.
»Što?« Opet se usredotočio na njezino lice. Mrštila se gledajući ga.
»Juriti po St. Gilesu?«
258
»Što ako te netko rani?« sagnula se, svojim nosem praktički

dodirujući njegov. Grudi su joj se zamamno zanjihale pa je uhvatio jednu
dojku u dlan, osjećajući mekanu težinu.
»Winter! Što se dogodilo nakon što sam te ranjenog dovela kući iz St.
Gilesa?« Slegnuo je ramenima, palcem joj milujući bradavicu. »Vratio sam
se u dom i odmarao, kao i svaki put prije toga.«
»Svaki put prije toga?« Sa zakašnjenjem je shvatio da je počinio
pogrešku. Njegovo priznanje kao da je samo rasplamsalo njezinu ljutnju.
»Koliko si puta bio ranjen?«
»Ne često«, tješio ju je. Začudo, njezina ljutnja nije smirila njegovu
želju. Zapravo, upravo suprotno. No, premda je bio tek novak u umijeću
vođenja ljubavi, znao je da ima veću šansu ponoviti ono otprije ako ona
bude miroljubivije raspoložena.
»Koliko puta?« pitala je, naga firija.
»Tri, možda četiri puta«, odgovorio je, okolišajući oko odgovora. Istini
za volju, nije mogao niti nabrojati koliko je puta Duh bio ranjen.
»Winter!« izgledala je istinski uzrujano. »Moraš pronaći način da
prestaneš s tim.«
Blago je podignuo obrve. »Zašto?«
Pljesnula je dlanom o njegova prsa gotovo bolno.
»Zar ne vidiš? Naposljetku će te ozlijediti ili čak ubiti!«
»Ššš.« Uhvatio je njezinu ruku i prinio je svojim usnama, milujući joj
dlan. »Dobro sam uvježban, radio sam to godinama prije nego sam te
upoznao, Isabel.«
»Ne otpuhuj moju brigu kao prašinu«, rekla je, spuštajući drugu ruku
gotovo jednako bolno.
259
»Isabel.« Sad je uhvatio i drugu ruku i obje ih raširio.

»Uh! « Izgubila je ravnotežu i pala na njega, njezine su se grudi
ugodno srušile na njegova prsa. »Winter, moraš...«
Bio je umoran od tog beskorisnog prepiranja, pa ju je primaknuo bliže
i poljubio. Na trenutak se nećkala. A onda je uzdahnula i predala mu se,
rastvorila usta pod njegovima, dajući mu ono za čim je žudio. Ispustio je
neki zvuk u dnu grla, dubok vapaj koji je zvučao skoro kao režanje.
Oduzela mu je svu njegovu učtivost - sav razum i volju. Sve što je mogao
bilo je osjećati i djelovati. Zvijer je urlajući izronila na površinu. Kukovi su
mu se već pomicali ispod njezinih, mameći je k sebi. Bio je toliko čvrst da
je mogao osjetiti puls u udu, bol želje, seksualnu potrebu.
Trebao ju je.
Kao da je bila svjesna siline njegove želje, ispustila je neki smirujući
zvuk. Naposljetku joj je pustio zapešća. Mazila ga je, poput djeteta koje
smiruje divlju zvijer, a jedan dio njega poželio se nasmijati toj pomisli.
Drugi dio je samo htio uzeti ono Što je nudila.
Nasreću, podignula se i uhvatila ga u svoje ruke. Stisnuo je zube kad
je osjetio njezin dodir i otvorio oči.
Gledala ga je ravno u lice spuštajući se prema njemu.
»Ššš. Imam ono što ti treba.«
Zar mu se rugala? Nije bilo važno. Prihvatit će je bilo kako bilo, bio je
previše izvan sebe da bi zanijekao njezinu ili vlastitu želju.
Uzela je glavić njegova uda, što je bio tako čudesan osjećaj da je umalo
smjesta svršio. Grizao se za unutrašnju stranu obraza kako bi spriječio
takvu sramotu. Kako bi spriječio da sve prerano završi.
Promatrao ju je kroz spuštene kapke. Kao da se izgubila u vlastitom
zadovoljstvu, zabacila glavu unatrag, njezina lijepa kosa padala joj je niz
260
leđa. Taj je prizor probudio nešto divlje i nerazumno u njemu. Njegov je

ud primala u sebe. Njegovo joj je tijelo pružalo toliku ekstazu. Možda je
ona i smatrala da se radi samo o tjelesnom spajanju, no on je znao da je
više od toga.
Uzimao ju je kao svoju. Jednom ju je već upozorio što mu takav
tjelesni čin znači. Ovo je bilo združivanje. Ovo je zauvijek. No bio je
dovoljno mudar da zna da ona još tako ne misli. Mora ići polako. Uzeti
vremena.
U međuvremenu, ako ga i jest željela samo radi seksa, onda će ga
iskoristiti da je njime veže uza se.
Stoga je pružio obje ruke i uhvatio njezine dojke onako kako joj se
sviđalo, a kad je zbog toga duboko uzdahnula, shvatio je što znaci golemo
zadovoljstvo. Ta žena. Ta je žena bila njegova.
Jednim je dlanom klizio niz njezin trbuh sve do fnih kovrča koje su
krasile njezino gnijezdo. Tražio je onu malenu kvržicu koju mu je
pokazala. Kružio je prstom, blago milujući.
Opet je uzdahnula i rastvorila plave oči u kojima je plamtio požudni
nestašluk. »Pokušavaš mi oduzeti uzde?«
Premda je njegov ud još bio ukopan duboko u njoj, premda je bio
nadomak klimaksa, podignuo je obrvu. »Držiš ih samo zato što sam ti ja to
dopustio.«
» Gledaj .«
Položila je ruke iza sebe, na njegove noge, blago izvijajući leđa,
nagnula zdjelicu i polako je podignula. Iz tog je položaja mogao sasvim
jasno vidjeti svoj vlažni ud kako izlazi iz njezinih nježnih usana. Gledao je,
ne mogavši odvojiti pogled dok je ona polako mijenjala smjer, a njegovo
rumeno meso ulazilo u njezin slatki otvor.
261
»Dobro?«
Čuo je kako se smije bez daha i podignuo pogled. Sva se zarumenjela,
lice joj je svjetlucalo od znoja. Bila je prava boginja.
Boginja koja mu se rugala i koja ga je namjeravala dovesti do ludila.
Pomaknuo se bez razmišljanja, uhvatio je za bokove, izvio se i okrenuo
je. Sad je ležala na leđima, a on se nadvio nad njom, ne izlazeći iz nje dok
je mijenjao položaj.
Ruke je oslonio pored njezina zapanjenog lica i nasmijao se, premda
ga je to umalo ubilo. »Gledaj.«
Spustila je pogled prema mjestu gdje su se spajali, a on je osjetio kako
se stišće u njoj. Polako se izvukao, svaki je centimetar bio blažena agonija,
sve dok samo glavić nije ostao u njoj. Zatim je promijenio smjer i polako,
ciljano, ušao natrag u nju, do kraja, sve dok mu se kukovi nisu čvrsto
spojili s njezinima.
Sagnuo se, usne su mu bile na centimetar od njezinih. Slatkih.
Zamamnih. Šapnuo je:
»Dobro?«
»O, Bože, Winter«, stenjala je, a njezine su plave oči bile hipnotizirane
uzbuđenjem. »Ponovi to.«
»Sa zadovoljstvom«, procijedio je.
I ponovio je. Opet. I opet. I opet.
Sve dok nije stenjala pri svakom ulasku i izlasku. Sve dok mu se prsa
nisu toliko napela da mu se činilo da će eksplodirati. Sve dok ga nije
grebala po stražnjici i preklinjala.
Sve dok se više nije mogao suzdržati. Dok nije pustio zvijer na slobodu
i snažno upirao u nju, izgubivši kontrolu, izgubivši razum od požude.
262
N, kraju,kad mu se lice iskrivilo u grimasu sladostrasnog užitka, a

ona ga pogledala svojim morskim plavim očima i nježno prstom
dotaknula, njegov znojni obraz, znao je.
Skupa sa sjemenom, prosuo je svoju dužu u nju.
263
Trinaesto poglavlje
Nakon toga, Prava je ljubav uzela malenu staklenu bočicu i sjela, razmišljajući o tonu sto joj je
Harlekin značio i koliko je zalila za tim sto je nestao iz njezina života. Dok su joj se tužne misli
vrtjele po glavi,suze su joj kapale iz očiju i svaku je pomno hvatala u staklenu bočicu...
Još je bio mrak kad se Isabel popela uz stepenice natrag do svoje sobe.
Ali ne zadugo. Ležala je pored Wintera nakon što su po drugi put vodili
ljubav i malčice zadrijemala, uživajući u njegovoj blizini. Kad je napokon
ustao i odjenuo se, nevoljko je morala napustiti knjižnicu. Samo ju je
saznanje da bi slugama moglo biti neobično što je tamo provela noć
natjeralo da ode. Vjerovala je svojim slugama - i dobro ih je plaćala - no
na kraju krajeva, i oni su bili samo ljudi. Nema smisla poticati nove
tračeve kad su imali već dovoljno toga nakon njezinih susreta s Duhom St.
Gilesa.
Bilo je prerano čak i za sobaricu koja je inače pripremala kamine, no
Isabel je primijetila da nije sama kad je ušla u svoju spavaću sobu. Malena
je fgura ležala tik do njezinih vrata.
Isabel se zaustavila i zbunjeno pogledala u Christophera. Hodnik je
bio prekriven tepihom, no unatoč tomu, pod nije bio naročito udoban
krevet. Pa ipak se dječak sklupčao na boku poput malenog miša, prsa su
mu se nježno dizala i spuštala u snu. Izgledao je tako malen u snu, poput
bebe. Imao je majčinu lijepu kosu, no dok ga je promatrala, zaključila je
da su mu brada i nos nalikovali očevima. Jednog bi dana mogao izgledati
kao njezin dragi Edmund.
264
Isabel je uzdahnula. U blizini nije bilo nikoga, a jadna Carruthers

sigurno je još mirno spavala u svom krevetu u dječjoj sobi. Nije bilo druge.
Pažljivo se sagnula i primila toplo malo tijelo u naručje, pomalo
nezgrapno, zato što nije bila na to naviknuta. Nije ispustio ni zvuka dok
ga je nosila u svoj krevet, no malo se iznenadila kad je osjetila njegovu
težinu. Nježno ga je položila na krevet i povukla mu prekrivač do brade.
»Je li tu?« Christopherove pospane smeđe oči su trepnule,
promatrajući je. Riječi su mu bile tako nerazgovijetne da nije bila sigurna
je li se uopće probudio.
»Tko?« šapnula je.
»Duh«, rekao je, prilično razgovijetno ovaj put.
»Sanjao sam da je došao i spasio vas, moja ledi.«
Osjetila je kako joj se kutak usana pomiče uvis.
»Spasio me od čega?«
Sklupčao se u malenu kuglu i legao na bok, ne trepćući. »Sanjao sam
da ste plakali u nekom visokom tornju, sami samcati, a Duh je došao i
spasio vas.«
»Ah«, uzdahnula je, skupljajući obrve. Kako čudan san je sanjao taj
dječak.
»Bio je to samo san, Christopher. Dobro sam.«
Kimnuo je i raširio cijelo lice zijevajući .
»Znači, spasio vas je.«
Trepnula je čuvši njegov zaključak, a Christopher je počeo tiho hrkati.
Na trenutak ga je samo promatrala, to dijete koje nikako nije htjelo
otići, ma koliko ga ona ganjala. To dijete koje je od nje zahtijevalo
265
majčinsku ljubav, ma kako uporno ona to odbijala. Oči su joj se iznenada

napunile suzama. Sjetila se riječi koje je Winter uporno ponavljao:
»Ako ne ja, onda tko?« Nikad neće biti svetica poput njega, no možda
bi jednu, malenu stvar ipak mogla učiniti.
Sagnula se i poljubila Christophera u čelo prije nego se i sama popela
u krevet.
WINTER JE gledao Peach kako spava, pitajući se što bi bilo najbolje

učiniti s tom malom Židovkom. Nije znao mnogo o Židovima u Londonu,
osim toga da su gotovo bili ilegalci i stoga veoma tajno društvo.
Pretpostavljao je da bi mogao preobratiti djevojčicu i odgojiti je kao
kršćanku, no nešto u njemu se protivilo pomisli da je tako korjenito
mijenja. Da je uči da mora lagati cijeli svoj život.
Barem je izgledala bolje nego kad je prvi put došla u dom. Obrazi su
joj se popunili i imali su zdravu, ružičastu boju, a činilo se da je čak i malo
narasla, ako je to bilo moguće u tako malo vremena. Dodo je ležala pored
nje, sigurno smještena pod jednom rukom. Malena ga je terijerka oprezno
gledala, ali nije režala.
Winter je pogledao u drugu osobu na uskom krevetu. »Joseph.«
Joseph Tinbox, koji je ležao s jednom rukom prebačenom preko glave,
dok mu je druga visjela s kreveta, pospano je otvorio oči. »Što...«
»Što radiš u Peachinom krevetu?« Winter je blago upitao.
Dječak se uspravio, kosa mu se zalijepila za stražnji dio glave, dok je
sprijeda stršala. »Peach je imala noćnu moru.«
Winter je sumnjičavo iskrivio obrvu. »Noćnu moru.«
266
»Da.« Dječak se skroz razbudio i na lice nabacio najiskreniji mogući

izraz. »Nakon toga je nisam mogao pustiti da spava sama.«
»A čuo si tu noćnu moru s druge strane hodnika, iz muške
spavaonice?«
Joseph je zinuo i iznenada shvatio u čemu je problem. Bilo je
jednostavno nemoguće čuti išta osim gromovitog vriska iz spavaonice na
drugom kraju hodnika. Spustio je bradu, gledajući Wintera kroz svoju
gustu kosu.
»Ima noćne more, rekla mi je.«
Winter je uzdahnuo. Zaštitnički nagon koji je dječak osjećao je bio
dobar, ali...
»Dosegnuo si dob, Joseph, u kojoj više ne možeš spavati u istom
krevetu s djevojčicom, ma kako plemenit bio tvoj razlog.«
Prema Josephovu zbunjenom pogledu mogao je zaključiti da dječak
nema pojma o čemu priča. Pa ipak, tužna činjenica je bila ta da su ljudi
najčešće sudili jedni druge ne prema onom najboljem što bi mogli biti već
prema onom najgorem u vlastitim srcima.
»Hajde, Joseph. Peach je dovoljno odrasla da spava sama«, I rekao je
Winter i pružio ruku. »Na kraju krajeva, Dodo je tu da je štiti.«
Joseph Tinbox ga je pogledao pogledom punim drevne dječje
mudrosti. »Dodo je pas, gospodine. Ne može odgovoriti kad Peach poželi
razgovarati o onome što joj se dogodilo.«
»Žao mi je, sasvim si u pravu«, rekao je Winter. Nakrivio je glavu.
»Peach ti priča o svemu što joj se dogodilo?«
Joseph je kimnuo, čvrsto stišćući usne.
»Jasno mi je.« Winter se osvrnuo po sobi, namrštena čela.
267
»Onda je možda i kompromis u redu. Što kažeš na to da spavaš u

krevetu pored Peachina? Tako je i dalje možeš čuti ako poželi s nekim
razgovarati, a oboje biste se i bolje naspavali.«
Joseph je duboko promišljao o odluci kao kakav sudac prije negoli je
odlučno kimnuo. »To bi moglo ić, pretpostavljam.«
Popeo se na krevet i jako zijevnuo.
Winter je dohvatio svijeću i okrenuo se da ode. Uskoro će svanuti. No
Joseph ga je preduhitrio pitanjem.
»Gospodine?«
»Da?«
»Kamo idete noću?«
Winter se zaustavio i pogledao preko ramena. Joseph ga je promatrao
strašno pronicljivim pogledom za nekog njegovih godina.
U tom se trenu Winter umorio od laži.
»Ispravljam nepravde.«
Očekivao je još pitanja - Joseph ih je obično bio pun, a njegov je
odgovor bio nejasan - no dječak je samo kimnuo.
»Hoćete li me jednom naučit kako se to radi?«
Winter je razrogačio oči. Naučiti ga...? Um mu je istog trena
ustuknuo pred pomisli da dovede Josepha u opasnost. No ako bi ikad
tražio naučnika za Duha, instinktivno je znao da neće naći hrabrijeg od
tog dječaka.
Nećkao se prije nego je odgovorio: »Razmislit ću o tome.«
Dječak je pospano trepnuo.
»Hvala vam što ste me pustili da ostanem s Peach, gospodine.«
Neka neočekivana emocija napunila je Winterove grudi.
268
»Hvala tebi što paziš na nju, Joseph«, šapnuo je, a zatim zatvorio
vrata.
»KAMO IDEMO?« Christopher je znatiželjno upitao idućeg

poslijepodneva.
»Negdje gdje ima puno djece«, odgovorila je Isabel.
»Mogao bi pronaći nekoga za igru.«
Christopher je izgledao nesigurno. »Hoću li im se svidjeti?«
Isabel je osjetila žalac boli. Impulzivno je povela Christophera sa
sobom u posjet domu. Bio je toliko sretan tog jutra kad se probudio u
njezinoj sobi, a ona ga nije zbog toga ukorila. Pomislila je da bi mu se
moglo svidjeti druženje s djecom njegove dobi, no što je ona znala o djeci,
na kraju krajeva? Možda je sve to bila strašna pogreška. Christopher se
doimao tako prestrašenim! Došlo joj je do glave da je imao jako malo
iskustva s drugom djecom. Louise ga je povremeno uzimala k sebi u
posjet, no ona nije imala obitelj, a njezini prijatelji nisu imali djecu.
Cijelog svog kratkog života Christopher je bio prilično izoliran.
Nije bila njegova majka, no svejedno se osjećala krivom. Već je ranije
trebala primijetiti koliko je dječak usamljen. Iznenada je shvatila da joj je
to napokon došlo do glave upravo zbog Wintera. On ju je naveo da na
život i na svijet gleda drugim očima. Od te joj je pomisli postalo
nelagodno. Ono što su imali bilo je neizbježno osuđeno na kratko trajanje.
Jednog dana - možda uskoro - morat će napustiti Wintera. Pa ipak, što je
više vremena provodila s njim, to su je više privlačile njegove ozbiljne,
tamne oči. Te su oči vidjele njezino pravo lice, kao što ga nitko prije nije
vidio.
269
Isabel je zadrhtala. Jednom kad bude napuštala Wintera, bit će to kao

da uklanja sloj vlastite kože.
»Moja ledi?« Christopherov visoki glas vratio ju je na javu. Pogledala
ga je i utješno se osmjehnula.
»Ne znam hoćeš li se drugoj djeci svidjeti«, odgovorila je Isabel, »ali
pretpostavljam da ako budeš ljubazan prema njima, neće imati što
zamjeriti.«
Christopher se doimao samo djelomično razuvjerenim, a Isabel je tiho
uzdahnula i pogledala kroz prozor. Nema sumnje da će je Winter smatrati
budalom što je povela Christophera.
No kad je ugledala Wintera pola sata kasnije, on je imao drugih stvari
na pameti. Stajao je na ulaznim stepenicama i razgovarao s kapetanom
Trevillionom, policijskim poručnikom. Isabel je podignula haljinu kad ih
je ugledala i ubrzala korak.
»Dobar dan, gospodo«, viknula je kad se približila.
Kapetan Trevillion je skinuo svoj visoki šešir i naklonio se s konja, no
Winter ju je samo kratko pogledao prije nego je ugledao malenog
Christophera iza nje. Nakon toga se opet okrenuo prema kapetanu.
»Kako rekoh, sinoć nisam vidio Duha, kapetane.«
Isabelino se srce stisnulo. Dragi Gospode, zar je kapetan nešto
sumnjao?
»Pa ipak ste dokasno bili vani, kažu djeca«, Trevillion je glatko
odvratio, potkrijepivši Isabelin strah. »Sigurno ste barem nešto čuli«
»Pucnjavu«, Winter je blago odvratio. »No, uvjeravam vas, navika mi
je bježati što dalje od nasilja, kapetane.«
270
Kapetan Trevillion je gunđao. »Sinoć je Duh ubio jednog otmjenog

gospodina, siguran sam da ste čuli. Vjerujem da ćete obavijestiti mene ili
moje ljude ako čujete nešto po tom pitanju.«
»Imate moju riječ«, Winter je ozbiljno rekao.
Kapetan je kimnuo. »Dobro.« Okrenuo se prema Isabel.
»Siguran sam da ste i vi čuli vijest, moja ledi St. Giles trenutačno nije
sigurno mjesto za šetnju.«
»Vaša zabrinutost mi godi, kao i obično, kapetane.« Isabel se
nasmijala i rukom pokazala prema Haroldu, koji je pristojno
stajao nekoliko koraka iza nje. »No, povela sam i svog kočijaša.«
»Je li naoružan?« upitao je policajac.
»Uvijek«, Isabel ga je uvjeravala.
»Pa, pobrinite se da napustite ovo mjesto prije mraka«, naredio je
kapetan Trevillion kao da je i ona jedan od njegovih vojnika. Okrenuo je
glavu svog velikog, crnog konja.
»Upamtite svoje obećanje, gospodine Makepeace.«
Ne čekajući njihove odgovore, otišao je dalje.
»Zašto je vojnik bio ljut?« pitao je Christopher gledajući policajca
kako odlazi. Tijekom cijelog razgovora zadivljeno je promatrao velikog
konja i jahača u impresivnoj uniformi.
»Cijelu noć je na poslu«, Winter je nježno rekao, obraćajući se izravno
dječaku. »Pretpostavljam da je kapetan Trevillion umoran. Došao si nas
posjetiti, Christopher?«
»Da, gospodine«, dječak se sramežljivo stisnuo uz Isabelinu haljinu.
»Moja ledi kaže da ovdje ima djece s kojom bih se mogao igrati.«
271
»Doista i ima.« Winter je uputio Isabel široki osmijeh od kojeg joj je

srce brže zakucalo.
»Drago mi je da se ledi Beckinhall sjetila povesti te. Jeste li me došli
podučiti još nekim manirama, moja ledi?
»Danas ne, premda strahujem da naše lekcije nisu ni blizu kraju.«
Napućila je usne. »Ne, nakon onoga što se dogodilo sinoć i...« pogledala je
u Christophera, »odlaska gospodina Fraser-Bumsbyja, mislim da se
natjecanje između vas i lorda d’Arque mora privremeno obustaviti. Što je i
dobro, s obzirom na to da ste napustili bal ne trudeći se ikoga pritom
pozdraviti.«
»Vaša je misija uistinu teška«, Winter je promrmljao otvarajući
ulazna vrata i vodeći ih unutra.
»Hm«, Isabel je zakolutala očima, no bila je predobro raspoložena da bi
tog poslijepodneva raspravljala o fnim manirama.
»Mislim da je kuharica jutros pripremila svježe pogačice, ako biste
željeli kušati«, Winter je rekao Haroldu.
»Da, gospodine.« Kočijaš se uputio prema kuhinji. Christopher je
čeznudjivo gledao za njim.
»Možda bismo i mi uskoro mogli kušati koju pogačicu«, promrmljao je
Winter. »No, najprije da vidimo što rade dečki na satu.«
Na spomen djece, Christopher je istovremeno izgledao i preplašeno i
uzbuđeno. Ništa nije rekao, no primio je ruku koju mu je pružio Winter.
Winter je pogledao u Isabel preko dječakove glave, a pogled mu je bio
topao.
Uputili su se uz stepenice prema katu s učionicama koji se nalazio
iznad spavaonica. Kad su im se približili, Isabel je pomislila kako su
učionice bile neuobičajeno tihe, a kad su ušli, mogla je vidjeti i zašto.
272
Djeca su pila popodnevni čaj. Postavljeni su dugački stolovi, a svako je

dijete ispred sebe imalo kipuću šalicu i tanjurić s pecivom.
»Ah, vidim da smo stigli taman na vrijeme«, tiho je rekao Winter.
Na zvuk njegova glasa, glave su se okrenule, a na znak koji im je dala
Nell Jones, djeca su rekla uglas:
»Dobar dan, gospodine Makepeace.«
»Dobar dan i vama, dečki.« Winter je pokazao prema praznom mjestu
na jednoj od dugačkih klupa, a izraz na licu bio mu je nekako veseo
premda se nije smijao.
»Biste li nam se pridružili, ledi Beckinhall?«
Uputila mu je pogled koji je obećavao da će ga zbog toga kasnije
kazniti, a njegove su se usne raširile u osmijeh.
Sjeo je pored nje i nalio joj šalicu jakog čaja, bez pitanja dodavši
mlijeko i šećer prije nego joj ga je pružio. Christopher je ukočeno sjedio
nasuprot njih, i ne dotaknuvši čaj, premda je gladno promatrao pogačicu
pred sobom.
»Jel ti to mama?« Jedan od dječaka koji se doimao Christopherovim

vršnjakom nagnuo se i promuklo šapnuo.
Christopher je oprezno pogledao u Isabel. »Nije.«
»Imaš mamu?« pitao je dječak.
»Da«, rekao je Christopher. »Ti ne?«
»Ne«, rekao je dječak. »Nitko od nas nema. Zato i živimo ovdje u
domu.«
»Oh.« Christopher je kratko razmišljao, a onda je dohvatio pogačicu i
zagrizao je. »Ja nemam tatu.«
Dječak je mudro kimnuo. »Ni ja. Želiš vidjeti miša?«
273
Christopher se zainteresirao. »Da, molim.«

»Henry Putman«, rekao je Winter ne podižući pogled.
»Da, gospodine?« Dječak koji je razgovarao s Christopherom nedužno
ga je pogledao.
»Vjerujem da se taj miš nalazi izvan doma?«
Henryju Putmanu se naboralo čelo.
Winter je uzdahnuo.
»Možda biste ga nakon čaja ti i Christopher mogli izvesti van.«
»Da, gospodine.« Henry Putman živahno je kimnuo i popio svoj čaj.
»I Joseph Chance nam može pomoći. On je taj koji ga je spasio od
Čađe.«
Treći se dječačić nasmijao iza svoje pogačice.
Pet minuta poslije, Isabel je promatrala kako Christopher odlazi sa
svojim novim prijateljima. I ostala su djeca krenula za njima. Očito je to
vrijeme bilo namijenjeno za aktivnosti izvan doma.
»Jako si dobar s njima.«
»Nije tako teško«, rekao je. »Samo ih treba poštovati i slušati.«
»Tebi je možda lako«, rekla je. »Ja kao da se neprestano brinem oko
toga što sam rekla, ili toga što nisam rekla.«
Kimnuo je. »Pretpostavljam da se sve majke brinu oko toga kako
odgajaju svoju djecu.«
Namrštila se. »Ja mu nisam majka.«
»Naravno da nisi«, promrsio je. »Pa ipak si ga danas ovamo dovela.
Posljednji put kad sam te vidio s Christopherom, potjerala si ga iz sobe.
što se promijenilo?«
»Ne znam«, rekla je. »Možda se malo tvoje svetosti prenijelo na mene.«
274
Pogledao je u nju i podignuo obrvu.

Uzdahnula je.
»A možda sam se umorila od toga da nam oboma nanosim bol tjerajući
ga od sebe.«
Nasmijao se, neočekivano i toplo, a na trenutak se zapitala hoće li se
ikad pred njom istinski nasmijati.
»Bilo kako bilo, jako mi je drago da si ga dovela.«
Nelagodno je slegnula ramenima, osvrćući se po učionici. Osim
dugačkog stola i klupa, u učionici gotovo da nije bilo ničeg
drugog. Mramorni je pod bio gol, a na jedinoj polici za knjige stajala je
hrpa pločica od škriljevca i jedna knjiga, sudeći prema veličini,
vjerojatno se radilo o Bibliji.
Opet je pogledala u njega. »Ova je prostorija vrlo spartanski uređena.
Sigurno sad imate dovoljno sredstava da uredite dom.«
Winter je podignuo obrve kao da ga je taj komentar iznenadio.
»Kako bi ga ti promijenila?«
»Teško da to ovisi o meni...« Odlutala je pogledom i odmahnula
glavom. »Tepih, kao prvo. Zimi će pod biti jako hladan. Nekoliko
uokvirenih crteža, pa čak i slika, koje bi djeca mogla gledati. Zavjese na
prozorima...« Malo se zbunila jer joj se osmjehivao.
»Zašto me tako gledaš?«
»Samo se divim tvom umijeću pretvaranja kuće u dom.«
Frknula je. »Nije to tako teško.«
Sad su već bili sami u učionici pa ju je iznenada povukao k sebi, ljubeći
je snažno i brzopleto. Podignuo je glavu dok je ona još duboko disala.
»Hoćeš li učiniti moju kuću domom, Isabel?«
275
Kimnula je, neuobičajeno šutljiva, jer je izgledao strašno zadovoljno.

Preplašena, zapitala se znače li te riječi nešto više.
ISABEL NIJE znala bi li ga trebala očekivati te noći ili ne. Winter joj
nije dao nikakav znak - osim onog vatrenog poljupca u učionici - da je želi
opet vidjeti.
Da želi opet spavati s njom.

No ona se svejedno zatekla u svojoj knjižnici kasnije te večeri nakon
što su svi u njezinom domaćinstvu već otišli na spavanje. Lutala je među
policama, prstima prateći hrbate knjiga od kože i tkanine, tu i tamo
dohvaćajući neku knjigu, samo da bi je trenutak potom odložila. Ma! Bila
je jadna kao kakva zaljubljena šiparica koja žudi za tim da ugleda kočiju
svog potencijalnog udvarača iza zavjesa u majčinom dnevnom boravku.
Kad je napokon začula tiho pomicanje vrata knjižnice, nije mogla ni
odglumiti ravnodušnost. Okrenula se kako bi ga pogledala, na što joj je
srce poskočilo.
Opet je bio maskiran u Duha.
»Ti baš želiš da te objese?« prekorila ga je prilazeći mu. »Žudiš za tim
da postaneš mučenik za stanovnike St. Gilesa? Zar nije dovoljno da im se
daješ noću i danju, sad moraš dati i vlastiti život?«
»Nemam želju postati mučenikom«, rekao je blago, gledajući kako mu
skida šešir i masku i baca ih na pod, da bi mu potom otkopčala ogrtač.
»Pokazuješ to na jako čudan način.« Namrštila se promatrajući
dugmad njegove tunike. Ili to ili bi se rasplakala. »Ako te uhvate, objesit
će te što je prije moguće, i neće biti spasa u zadnji čas kao što se dogodilo
Mickeyju O’Connoru. Nema nikog da te spasi.«
276
»Isabel.« Uhvatio je njezine drhtave ruke, držeći ih na mjestu premda

ih je ona pokušavala otrgnuti. »Sšš. Nitko me neće uhvatiti.«
Neće plakati pred njim.
»Nisi nepobjediv«, šapnula je. »Znam da misliš da jesi, ali nisi. I ti si
satkan samo od mesa i krvi, ranjiv si kao i svaki drugi čovjek.«
»Smiri se«, šapnuo je, usnama joj ovlaš dotičući vrat.
»Kako da se smirim kad uporno riskiraš život?«
Podignuo ju je i posjeo na stol u knjižnici, i stao među njezine
razmaknute noge.
»Moram pronaći onu otetu djecu. Trebaju me, Isabel.«
»Svi u St. Gilesu te trebaju.« Uhvatila ga je za kosu objema rukama.
»Pa ipak, kad bi ti trebao njih, nitko ne bi mario. Štoviše, ganjali su te i
pretukli onda kad si spasio gusara!«
»Zar bih trebao pomagati samo onima koji su dovoljno hrabri da meni
pomognu?« mrmljao je, šakama joj stišćući haljinu. »Da spašavam samo
one koji prođu test milosrđa?«
»Ne, naravno da ne.« Uzdahnula je kad je svojim širokim dlanom
prešao preko njezinih bedara. Pogledala je u njega. »Čak i kad bi takav
test postojao, ti bi ga ignorirao. Spašavaš one koji su to zaslužili i one koji
nisu, svejedno ti je. Ti si odmetnuti svetac.«
Samo jednom se zahihotao, a ona je kutkom uma opazila da je to bio
prvi put da je čula taj zvuk.
Zatim je pomaknuo ruke tamo i sve su misli nestale iz njezine glave.
Nagnuo se bliže, promatrajući je dok je svojim pametnim prstima
pronalazio pravu točku i nježno je milovao.
»Žao mi je što se tako brineš. Sve bih učinio da budeš sretna.«
277
Širom je rastvorila oči i ispružila ruku kako bi ga pomazila po obrazu.

»Čak i odustao od toga da budeš Duh St. Gilesa?«
No on na to nije odgovorio - bilo zato što ju nije htio razočarati, ili
zato što su ga njezini prsti na njegovim hlačama dekoncentrirali.
Okrenuo se prema njoj upravo u trenutku kad je pronašla posljednje
dugme i gurnula ruku unutra. Bio je čvrst i topao, kao što je i znala da će
biti, i nestrpljivo ju je čekao. Uhvatila ga je, istovremeno primajući njegov
jezik u svoja usta, njegove prste u svoje dubine, stenjući. Znala je da ga je
crpila, ali nije si mogla pomoći. Nikad prije nije bilo tako - tako
neodgodivo, tako blistavo stvarno. Sve boje njezina svijeta pojačavale bi se
kad bi bila s njim. Zbog njega bi se sve ubrzalo.
Zbog njega je oživjela.
Bila je na samom rubu, ali nije htjela sama pasti preko njega.
Prekinula je poljubac, dašćući mu na usnama. »Uđi u mene.«
Poljubio ju je otvorenih usta, žestoko, polako izvlačeći prste iz nje.
Bokovima je dodatno raširio njezina bedra i primaknuo se njezinom
središtu. Odmaknuo se unatrag taman onoliko koliko mu je trebalo da je
pogleda u oči. »Ovako?«
Klizila je vrhom njegova uda po svom vlažnom spolovilu, na trenutak
sklapajući oči dok ga je trljala o klitoris. Zatim ga je pogledala u oči,
gurajući ga još niže, na sam ulaz.
»Da«, dahtala je. »Točno tako.«
Nakon toga je snažno prodro u nju, šireći je, rastežući joj mišiće,
praveći mjesta za sebe. Stisnula ga je za ramena i prebacila noge visoko
preko njegovih kukova, balansirajući na rubu stola, do kraja rastvorena i
ranjiva pred njim.
278
Uhvatio ju je za bok, polako se izvlačeći, pogledom usredotočen na

mjesto gdje se njegovo tijelo spajalo s njezinim. Osjetila je klizanje
njegova uda, kontroliranu snagu njegova povlačenja, znala je da bi mogla
potpuno izgubiti razum ako nastavi tako polako.
»Brže«, zahtijevala je, stišćući ga za ramena. »Brže.«
Odmahnuo je glavom. »Ne požuruj me.«
Promijenio je smjer, neumoljivo ulazeći opet u nju, centimetar po
centimetar. Polako.
Presporo.
»Winter«, preklinjala je, izvijajući se oko njega, nastojeći naći oslonac,
nastojeći ga požuriti.
No on ju je iznenada podignuo i skinuo sa stola. Ciknula je, grčevito se
držeći za njega, bojeći se da će pasti.
Stajao je na nogama, ona omotana oko njega, kao priljepak, zatim je
polako udahnuo, a prsa su mu se podignula pod njezinim tijelom.
»Polako«, šapnuo je, i prekrio njezina usta svojima.
Na trenutak je sve zaboravila. Njegov je jezik bio u njezinim ustima,
topao i snažan, muževan i uporan, a njegov je ud ušao tako duboko u nju
da su joj stidne usne bile širom raširene. Imao ju je. Kontrolirao je
situaciju.
Zatim je počeo koračati, i dalje je ljubeći, a ti su pokreti bili tako
nevjerojatno zavodljivi, to suptilno gurkanje, slatko, ritmično ljuljanje.
Stenjala mu je na usnama. »Winter.«
»Da«, mrmljao je i on. »Da.«
Zatim su se njezina leđa nasla oslonjena o zid, dok se on nogama
odgurivao o pod. Prodirao je u nju. Brzo. Jako. Duboko. Baš kako treba.
279
Stisnuo je usne, a oči su mu blistale dok je gledao u nju. »Da.«

Znala je da stiže, bojala se da će sasvim izgubiti kontrolu. Uhvatila je
njegova usta, ugrizla ga za usnu, jecajući dok se raspadala. Bio je tako
snažan, tako širok, tako savršen. Nikad neće pronaći muškarca poput
njega, dok god je živa. Upropastio ju je za sve ostale, a zadovoljstvo koje je
pritom osjećala jedva je uspijevala podnijeti.
Osjetila je kako mu se mišići grče pod njom, osjetila kako ulazi u nju,
kako joj donji dio leđa pritišće o zid. Stajao je tako dok mu je ud pulsirao
u njoj, sve dok mu se usne nisu smekšale na njezinima.
Nešto je mrmljao, šaputao, mucao, čak i dok mu se cijelo tijelo grčilo,
a njezina je muka bila tako velika da joj je trebalo nekoliko trenutaka da
shvati što je rekao. Kad je napokon shvatila, odmaknula se od njega,
užasnuto ga promatrajući.
On je izgledao jednako kao prije, siguran u sebe, uvjeren u svoje
sposobnosti. »Volim te.«
280
Četrnaesto poglavlje
Naposljetku je Harlekinova Prava ljubav pognula glavu, sklopila ruke i pomolila se svim svecima i
anđelima, pa čak i samom Bogu, da joj
pruže Nadu potrebnu da spasi Harlekina od strasne sudbine koja ga je snašla. Molila se te
večeri sve dok se Mjesec nije digao na nebu, a onda je,
sakupivši Uze Ljubavi, Bočicu Tuge i vlastitu Nadu, ustala i krenula putem St. Gilesa... iz
Legenda o Harlekinu, Duhu St. Gilesa
Winter je odmah shvatio da je počinio taktičku pogrešku. Um mu se

naprezao, nastojeći misliti. Nije imalo smisla pokušati sakriti pogrešku.
Ako u bitki pokažeš slabost, napadni, nemoj se povlačiti . Bilo je prerano,
znao je, ali sad više nije bilo pomoći. Udahnuo je, dolazeći do daha, a zatim
je pogledao ravno u oči.
»Hoćeš li se udati za mene?«
Oči su joj već bile razrogačene od šoka, no na te su se riječi čak i
njezina slatka usta rastvorila. Da situacija nije bila tako ozbiljna, možda bi
se nasmijao.
»Jesi li poludio?«
S obzirom na sve, usne su mu se nehotice trznule.
»Neki me takvim nesumnjivo i smatraju.«
»Ne mogu se udati za tebe!« Očekivao je udarac, ali svejedno ga je
zabolio. Lice joj je bilo oličenje nevjerice.
Barem više nije osjećao želju da se smije.
»Zapravo, možeš. Nisam obećan drugoj, ti nisi obećana drugome.
Rekao sam ti da te volim, a ti si mi se već podala.«
281
I dalje su bili spojeni, a njegova se erekcija nije do kraja povukla.

Teško da mu je mogla proturječiti.
Pa ipak jest.
»Nisam ti se podala« puhnula je, lice joj je još bilo prekrasno rumeno
nakon vođenja ljubavi.
»Ovo je bio trenutak razbibrige, ništa više.«
Bila je odlučna žena, starija i na položaju daleko višem od njegova.
Ako joj dopusti, živog će ga pregaziti. Dakle, sad je morao zauzeti stav,
dati primjer kako će to izgledati u budućnosti.
Jer je uistinu i namjeravao budućnost provesti s njom - legalno i
potvrđeno u crkvi, što se javnosti tiče, intimno i nježno kad god budu
nasamo. Nikad nije otvorio svoju dušu ovako kako je to učinio s njom.
Vidjela je životinju u njemu i usudila se pomaziti je.
Volio ju je.
A vjerovao je i da je ona voljela njega, iako to još nije bila spremna
priznati. Ako joj dopusti da ga otjera od sebe, nikad više neće biti tako
bliski. Bit će ono što su bili i prije, dvije duše koje lutaju, same i izolirane,
zauvijek odvojene od ljudi koji ih okružuju.
Više nije mogao tako živjeti, a nije namjeravao dopustiti ni njoj da se
vrati u taj limb.
Stoga se nagnuo nad njom, koristeći se snagom i visinom da naglasi
ono što je govorio. A njegovo se golo meso i dalje nalazilo duboko u njoj. I
to je iskoristio.
Gurnuo je bokove prema njoj, podsjećajući je na ono što su upravo
učinili, i rekao:
»Nikad nisam spavao sa ženom prije tebe.
282
To sam ti jasno dao do znanja. Misliš li da sam ti samo tako dopustio

da me zavedeš ? Ne, nisam. Ti si pristala na taj dogovor onog trena kad si
me pustila u svoje tijelo.«
»Nisam pristala ni na kakav dogovor!« Pogled joj je bio ljutit - i
uplašen - ali on nije namjeravao dopustiti da ga pokoleba.
»Draga Isabel«, šaptao je. »Pristala si na dogovor sa svojim srcem,
svojom dušom i svojim tijelom, i zapečatila si to svršavanjem po meni.«
Trepnula je, izgledajući zapanjeno. Nikad prije nije koristio takve
riječi, naročito ne s njom, no takva je izravnost bila potrebna.
»Ne... Ne mogu se udati za tebe«, promrmljala je gotovo za sebe.
U očima su joj se pojavile suze, izgledala je zarobljeno. Bilo mu je žao
zbog tjeskobe koju joj je prouzročio, ali nije namjeravao popustiti.
»Ti si samo siromašni ravnatelj škole. Zašto misliš da ću se udati za
tebe?« Povrijedila ga je tim riječima, nisu mu se sviđale, stoga je njegov
odgovor bio grub i izravan. Nagnuo je zdjelicu prema njezinoj, gurajući
novu erekciju kroz njezin vlažan prolaz.
Uzdahnula je, pogledavši ga ravno u oči, a on je u njima točno
prepoznao trenutak kad su svi njezini labavi argumenti pali u vodu. Kad je
njezina nada da će se izvući umrla.
»Jalova sam.«
Njezine su riječi bile grube, gorke. Čuo ih je, a zatim neko vrijeme više
nije čuo ništa. Promatrao je njezino žalosno lice, stisnuto i nekako
usamljeno otkako mu je to rekla.
»Nakon trećeg pobačaja, znala sam da nikad neću roditi živo dijete«,
čuo ju je kako govori kad mu se vratio sluh.
»Unatoč svim liječnicima koje je Edmund doveo. No četvrti je pobačaj
bio najgori. Jako dugo sam krvarila, a liječnici su rekli da mogu biti
283
sretna što sam preživjela, no, postoji cijena za to, rekli su. Iznutra sam
nepopravljivo oštećena.«
Smireno je to rekla, premda je znao da je vjerojatno vrištala i plakala
kad je tek primila tu vijest, jer Isabel nipošto nije bila pasivna žena. Borila
bi se protiv te presude. Umrla bi pokušavajući ponovno zanijeti. Hvala
Bogu da je to bilo nemoguće.
Winter je znao da će uskoro, strašno brzo, morati oplakivati djecu
koju nikad neće imati. No u tom je trenutku imao samo jedan cilj.
»Nije važno«, rekao je kad je prestala jecati.
Pogledala ga je gotovo prezrivo.
»Naravno da je važno. Svi muškarci žele vlastitu djecu, a ja ti ih ne
mogu dati. Nikad neću moći imati ono što druge žene imaju s lakoćom.
Dijete - djeca - meni nisu suđena.«
»To je gubitak, slažem se«, rekao je, nježno se izvlačeći iz nje.
Pustio je da joj noge dotaknu pod, no u trenutku kad je mislila pobjeći
od njega, samo ju je opet podignuo u svoje naručje i odnio do divana, gdje
ju je smjestio u svoje krilo poput djeteta. Nije mogao ni nabrojati na prste
koliko je puta tako tješio uplakanu djecu.
»Winter...« počela je.
»Ššš .« Stavio joj je prst preko usana., »Saslušaj me. Ne mogu poreći
da bih volio imati djecu s tobom. Malenu curicu koja bi imala tvoju kosu i
oči, i koja bi bila radost mog života. Ali ti si ta koju želim prije svega, a ne
izmišljena djeca. Mogu preživjeti gubitak nečega što nikad nisam imao.
Ali ne mogu preživjeti da izgubim tebe.«
Već je odmahivala glavom, ne poštujući njegovu želju da ga sasluša
»Ti si mlad čovjek, Winter Makepeace. Možda ti se sad čini da te nije
briga za vlastitu djecu, ali to će se promijeniti. Što misliš zašto se nikad
284
nisam preudala? Jednog ćeš me dana pogledati i vidjeti samo jalovu

vješticu.«
Nešto u njezinu glasu navelo ga je da je bolje pogleda.
Oči su joj bile nemirne, lice posramljeno.
»Je li te tvoj muž tako gledao?«
»Ne. Ne, naravno da nije.« No onda je sklopila oči kao da ne može
podnijeti neku strašnu bol. »Edmund je uvijek bio džentlmen.«
»Pa ipak ti je ostavio svoje kopile da ga odgajaš. Sol na ranu.«
Rastvorila je oči, divlje i očajnički. Odmahivala je glavom, govoreći:
»Ne želim biti kamen oko tvog vrata koji će te spriječiti da imaš
pravu obitelj. Ne bih mogla podnijeti da me neki muškarac opet tako
pogleda, a naročito ne... ne ti.«
Srce ga je zapeklo zbog tog kratkog mucanja na kraju rečenice.
U tom je trenutku znao da se radi samo o vremenu i strpljenju.
Vjerojatno mnogo strpljenja.
»Nikad te neću gledati nikako osim s potpunim obožavanjem.«
Utješno joj je gladio kosu. »Nikad nećeš biti kamen oko moga vrata.
Štoviše, ti si sunce koje osvjetljava moj dan.« Teško je progutao. »Zar ne
vidiš? Ti si me izvela na svjetlost. Ti si prigrlila dijelove mene kojima
nikad nisam znao dopustiti da uopće vide svjetlost. Ne dopusti da se opet
povučem u mrak.«
Umorno je sklopila oči. »Nije dovoljno. Nemoj to činiti sebi, ni meni.
Čak ni moj novac za nekoliko godina neće biti dovoljan da ti se učinim
dostojnom ženidbe.«
285
Lecnuo se kad se tako podsmjehnula. Njezin je muž ostavio dubok

ožiljak na njoj, u mislima je već panično bježala. Odlučio je da je neće više
nagovarati. Nježno ju je smjestio na divan i ustao, namještajući hlače.
»Očito je da te večeras neću uvjeriti. Umorna si, a priznajem da sam i
ja umoran. Ostavimo ovo za sutra.«
Opet je zinula, naravno, no on je to i očekivao pa je prekrio njezine
slatke usne vlastitima, ljubeći je sve dok se nije opustila.
Zatim je podignuo glavu. »I upamti, draga Isabel, da me ne vrijeđaš
previše dok se prepiremo, u redu?«
Pobrinuo se za to da što brže ode, prije nego je stigla išta više reći.
»MOJA LEDI!«
Isabel je otvorila oči i ugledala Pinkney kako napeto stoji pored
kreveta.
Služavka joj je pružila presavijeni komad papira:
»Moja ledi, ova je poruka upravo stigla za vas. Mladić koji ju je donio
rekao je da su mu dali šiling više da vam ga što prije donese. Moglo bi biti
nešto važno, zar ne?«
Sinoćnji su joj se događaji odmah vratili u glavu prije nego se stigla
pripremiti za njih. Winterova prosidba. Njezino šokirano odbijanje.
Užitak koji su pružili jedno drugom. Zašto je želio sve to promijeniti?
Isabel je poželjela gurnuti glavu pod jastuk.
Zastenjala je. »Koliko je sati?«
»Jedan poslijepodne«, Pinkney je skrušeno rekla. Naravno. Služavka
je vjerovala da je spavanje do sredine poslijepodneva znak vrhunske
elegancije.
286
No Isabel je bila budna.

Uspravila se u krevetu.
»Naruči malo kave, hoćeš li? I daj da vidim tu poruku.«
Papir je bio presavijen i zapečaćen pa je Isabel rastvorila vosak dok je
Pinkney odlazila do vrata spavaće sobe kako bi naručila kavu. Otvorila je
poruku i pročitala:
L. Penelope će ovog poslijepodneva otpratiti lorda d’Arquea u dom .
Mislim da namjeravaju otpustiti gospodina Makepeacea.
-A.G.
Artemis Greaves. Ledina je pratiteljica ovime riskirala svoj položaj.

Isabel je već gužvala papir dok je ustajala iz kreveta.
Rekao joj je da je voli. Trenutačno nije mogla misliti o tome.
Ne ako misli pomoći Winteru.
»Moja ledi?« Pinkney je izgledala začuđeno kad se okrenula i zatekla
svoju gazdaricu na nogama kako premeće po ladicama ormara.
»Zaboravi kavu«, Isabel je odsutno izjavila bacajući papir u vatru.
»Pomozi mi da se odjenem.«
Deset minuta kasnije - što je bio nevjerojatan rekord u odijevanju koji
je umalo raspametio Pinkney - Isabel se penjala u svoju kočiju.
»Da sam barem imala pet minuta više, mogli ste odjenuti svoju novu
jaknu vojnički zelene boje«, jaukala je Pinkney.
Isabel se smjestila na jastuke i nestrpljivo gledala kroz prozor.
»Upravo o tome se i radi, nisam imala pet minuta više. Nadam
se samo da zbog utrošenog vremena nećemo previše zakasniti.«
287
Ulice Londona tog su se dana doimale još zakrčenijima nego prije.

Dvaput se njezina kočija morala zaustaviti zbog životinja na cesti, a čak i
dok se kretala, išla je tek mrvicu brže od hoda.
Kao da im je trebalo stotinu mučnih sati da stignu do Doma za siročad
i nezbrinutu djecu, premda nije moglo proći više od pola sata. Pa ipak,
kočija vikonta d’Arque već je bila pred domom kad su se zaustavili.
»Čekaj ovdje«, Isabel je naredila žurno izlazeći iz kočije.
Otrčala je uz prednje stepenice i pokušala otvoriti vrata. Zaključana.
Podignula je kvaku i pustila je da padne, nastavljajući galamiti sve dok se
vrata nisu naprasito otvorila. Mary Whitsun se zagledala u nju, blijeda u
licu. Iz unutrašnjosti doma dopirali su podignuti glasovi.
»Dođite brzo, moja ledi«, dahtala je Mary.
Ne rekavši ništa više, okrenula se i otrčala natrag unutra.
Isabel je podignula suknju i požurila za njom. Dragi Bože, o čemu je to
galamio lord d’Arque? Naime, sad je već primijetila da je podignuti glas
pripadao njemu.
Ona i Mary Whitsun utrčale su u dnevni boravak upravo u trenutku
kad se vikont d’Arque okrenuo od kamina.
»... znate ubojicu, Makepeace! To ste već priznali. Odajte njegovo ime
onda, molim vas, ili ću vas odvesti pred sud zato što štitite lopova i
ubojicu.«
Scena je bila dramatična. Lord d’Arque izgledao je kao da nije ni oka
sklopio otkako je primio vijest o ubojstvu svog prijatelja dvije noći prije.
Lice mu je bilo umorno, oči manično svjetlucale, a jakna i hlače bili su mu
prljavi. Pored njega, grof od Kershawa i gospodin i Seymour izgledali su
namrgođeno, dok je ledi Penelope ostavljala dojam kao da bi mogla
288
eksplodirati od uzbuđenja. Gospođica Greaves koja je stajala pored svoje

gazdarice, oprezno je pogledala u Isabel.
Za razliku od ostatka zbijene male skupine, Winter je stajao sam
samcat na drugoj strani sobe, mimo promatrajući. Lice mu je bilo toliko
stisnuto da Isabel nije imala pojma o čemu razmišlja. U tom je trenutku
poželjela da mu može prići i stati pored njega.
Nemoguće.
»Već sam vam rekao«, Winter je izjavio tihim, zlokobnim glasom,
»iako sam vidio Duha St. Gilesa, ne znam o kome se radi.«
»Nemojte okolišati, gospodine Makepeace«, uzviknula je ledi Penelope.
Polako se okrenuo prema njoj.
»Zašto bih to radio, moja ledi?«
»Doista, zašto«, blago je rekao gospodin Seymour.
»Možda je Duh... vaš prijatelj? Možda i nešto više? Već vas dva puta
nije bilo kad se Duh pojavio, jednom na operi, a onda i one noći
na d’Arqueovom balu.«
Čisti je užas prostrujao kroz Isabeline vene. Ako otkriju Wintera,
mogli bi ga objesiti zbog ubojstva Rogera Fraser-Burnsbyja, bio kriv ili
ne.
Instinktivno je zakoračila naprijed.
»Dajte, gospodine Seymour! Kakva smiješna optužba. Gospodin
Makepeace možda i jest zakasnio na operu, no bio mi je pratnja na balu
kod lorda d’Arque, kao što i sam lord d’Arque može potvrditi. Optužujete
gospodina Makepeacea zato što je uspio odletjeti od d’Arqueove gradske
kuće do St. Gilesa u svega nekoliko sekundi? Osim toga, mnogi su vidjeli
Duha. Hoćete li sve njih optužiti za prijevaru?«
289
Lord Kershaw se naklonio u njezinom smjeru.

»U pravu ste, moja ledi. Čak ste se i vi nekoliko puta našli oči u oči s
Duhom, zar ne?«
»Zar optužujete mene, gospodine?« Isabel se slatko nasmiješila.
»Možda mislite da sam ja pomogla Duhu da ubije jadnog
gospodina Fraser-Burnsbyja iz puke obijesti?«
»Naravno da ne«, rekao je lord Kershaw. »No kakva sretna slučajnost
da ste se pojavili baš na vrijeme da obranite gospodina Makepeacea, ledi
Beckinhall.«
Podignula je obrvu, pazeći da ne gleda u gospođicu Greaves.
»Slučajnost? Teško. Imala sam dogovor s gospodinom
Makepeaceom da danas obiđem dom.«
»Udaljili smo se od teme, gospodo«, prasnuo je vikont. Cijelo to
vrijeme nijednom nije skinuo pogled s Wintera.
»Možete mi barem reći gdje bih mogao pronaći Duha, Makepeace.«
Winter je odmahnuo glavom.
»Ne znam ništa više od vas, gospodine. Znam da to ne želite čuti, ali
nisam ni siguran da je Duh ubio gospodina Fraser-Bumsbyja.«
Krv je navalila lordu d’Arqueu u lice, na što je poprimilo ljutim crvenu
boju, no prvi je progovorio gospodin Seymour.
»Zaboravljate, Makepeace, da postoji svjedok. Kočijaš Rogera Fraser-
Burnsbyja prenio nam je nekoliko detalja o ubojici.«
»Čuo sam«, promrsio je Winter. »Čudno da Duh nije ubio i kočijaša
kako ne bi za sobom ostavio tako pedantnog svjedoka.«
»Nemam vremena za ovo«, rekao je lord d’Arque. »Pronaći ću Duha
St. Gilesa s vašom pomoći ili bez nje, Makepeace. Kapetan Trevillion mi je
290
rekao da su njegovi ljudi zamalo uhvatili Duha one noći kad je počinjeno
ubojstvo. Samo je pitanje vremena kad ćemo ga uhvatiti.«
Krenuo je van, no ledi Penelope ga je zaustavila.
»Što je s vašim poklonom, gospodine ?«
Lord d’Arque se zaustavio i okrenuo, a na licu mu se pojavio čudan,
odlučan osmijeh. »Kako sam mogao zaboraviti? Mislim da je posljednjih
nekoliko dana dokazalo da sam pobijedio u našem malom natjecanju u
manirama, Makepeace. Možemo pričekati da se ledi Hero i ledi Caire
vrate u grad kako bismo sve raščistili, no palo mi je na pamet da bi bilo
najlakše damama jednostavno prenijeti već donesenu odluku.«
»Rekao sam vam da neću dignuti ruke od doma«, Winter je
nonšalantno izjavio.
Vikont je odmjereno kimnuo glavom.
»Sjećam se. No pitao sam se bi li možda... promijenili mišljenje... ako
bih vas nečim motivirao.«
Winter se ukočio. »Ako mislite da će me vaš novac natjerati da se...«
Lord d’Arque je odmahnuo rukom i prekinuo ga.
»Ništa tako glupavo. Na prvom mjestu mi je dobrobit doma - i djece u
njemu. Nadam se da je tako i kod vas?«
Winter je samo zaškiljio.
»Što želite reći?« Isabel je oštro upitala. Nisu joj se sviđale d’Arqueove
sladunjave fraze. Vikont je uvijek mislio samo na sebe, što obično nije
predstavljalo problem, no sad kad ga je motivirala tuga zbog smrti
gospodina Fraser-Bumsbyja, kao da je sasvim izgubio kontrolu. »Što
predlažete, gospodine?«
Lord d’Arque je podignuo obrve.
291
»Želio bih dodijeliti mornarički čin najstarijem dječaku u domu, tko

god on bio. Mislim da biste vi i gospodin Makepeace odobrili takvo što?«
Isabel je udahnula. Mornarički su se činovi morali kupovati, stoga su
se obično dodjeljivali sinovima gospode ili plemstva. Dati jedan takav čin
siročetu nepoznatog porijekla bilo je jednostavno nečuveno. Što li je lord
d’Arque smjerao?
A onda je shvatila. Najstariji dječak u domu bio je Joseph Tinbox.
Mišić u Winterovoj vilici se stisnuo.
»Veoma ste darežljivi, gospodine.«
Vikont se naklonio glavom.
»Hvala, znam. No, naravno, takva darežljivost ima i svoje uvjete.
Dodijelit ću taj čin samo ako postanem upravitelj doma. Morali biste
pristati na to da mirno odstupite. Ovog trena.«
Isabel je već zakoračila naprijed, odmahujući glavom.
»Gledajte...«
No Winter ju je nadglasao, smirenim tonom.
»Dajete li svoju časnu riječ kao džentlmena, gospodine, da ćete to
učiniti čim odstupim?«
Lord d’Arque je izgledao gotovo iznenađeno. »Da.«
»U redu. Slažem se.«
»Winter«, šapnula je Isabel, no on je već odlazio prema vratima,
nepomična izraza na licu.
Okrenula se prema lordu d’Arqueu, otišla ravno do njega i popela se
na prste kako bi prosiktala riječi ravno u njegovo samodopadno lice:
»Trenutno te strašno mrzim.«
Zatim je pošla za Winterom.
292
WINTER JE VEĆ izvadio mekanu torbu i pakirao je kad ga je Isabel

pronašla pet minuta poslije u skromnoj malenoj sobi na vrhu stepenica
petog kata kuće.
Odmah je izvadila košulje koje je spremio u torbu. »Što to radiš?«

Zaustavio se, izgledajući umorno, strpljivo, izmučeno, jadnik.
»Pakiram se.«
»Da se nisi usudio izigravati mučenika preda mnom«, prosiktala je
ljutito. »Igraš točno onako kako lord d’Arque želi.«
»Znam«, rekao je. »Nije važno.«
»Naravno da je važno!«
»Temeljim svoju odluku na onome što smatram najboljim, a ne na
njegovim razlozima.«
»Ali ne možeš smatrati najboljim to da napustiš dom. Da te Joseph
Tinbox napusti i ode na more.«
Okrenuo se natrag prema torbi. »Pa ipak to mislim.«
Očajnički se osvrtala po sobi, tražeći nešto, bilo što, što će ga natjerati
da se predomisli. Soba je bila malena i spartanski uređena, stisnuta pod
krovom. Očigledno je bila namijenjena slugama, a ne upravitelju doma.
Od te se pomisli samo još više razljutila.
»Zašto?« upitala je. »Zašto uvijek tražiš mučeništvo? Odijevaš se što je
jednostavnije moguće, riskiraš vlastiti život radi onih koji te ganjaju, koji
bi te ubili da to mogu, čak si za sebe odabrao najskromniju spavaću sobu u
ovom domu.«
Iznenađeno je podignuo obrve. »Što fali ovoj sobi?«
»To je soba za sluge i ti to znaš«, ljutito je prasnula. »I ne pokušavaj
promijeniti temu.«
293
Kleknuo je kako bi dohvatio nešto ispod kreveta. »Ne pada mi na

pamet.«
Položila je ruke na bokove, svjesna da gubi svaki tračak elegancije
tako razjarena. »Lord d’Arque misli da imaš neke veze s Duhom St.
Gilesa...«
»I u pravu je.« Winter je izvukao Duhov kostim ispod kreveta.
»Jesi li poludio?« siktala je, žurno se okrećući i zaključavajući vrata.
»Uporno mi postavljaš to pitanje«, promrmljao je.
»S dobrim razlogom!« Stisnula je šake vraćajući se na svoj argument.
»On to radi samo iz osvete. Dom ga zapravo ne zanima, njemu je to samo
hir. Što misliš, kako će upravljati njime?«
»Ne baš dobro«, rekao je Winter slažući kostim i stavljajući ga u
torbu. »Ali nema smisla raspravljati o tome. D’Arque je i sam rekao da će
zaposliti nekog da upravlja domom.«
»I ti doista misliš da bi netko to mogao raditi jednako dobro kao ti?«
očajnički je upitala.
Ironično ju je pogledao. »Teško mi je odgovoriti na to pitanje a da ne
zvučim oholo, ali ne, mislim da nitko neće biti dobar kao ja.«
Raširila je ruke.
»Eto. Sam si priznao, ne možeš napustiti dom.«
Odmahnuo je glavom. »Priznao sam samo da moja zamjena
najvjerojatnije neće biti dobra kao ja. Sve u svemu, mislim da dom neće
previše patiti. Neil Jones je s nama gotovo jednako kao ja. Sad imamo veći
broj posluge, kuharicu, a vodi nas Damsko društvo. Vjerujem da će dom
pronaći način da se snađe i bez mene.«
»Dom bi se mogao snaći, ali hoćeš li ti?« blago je upitala.
294
Zaustavio se i polako pogledao u nju. »Što želiš reći?«

»Ovo ti je sve na svijetu, zar ne?« Rukom je pokazala po sobi.
»Sam si to rekao, nekoliko puta. St. Giles, ovaj dom, djeca u njemu. To
je tvoje životno djelo.«
Kimnuo je. »Istina. Morat ću pronaći neko drugo životno djelo,
izgleda.«
Srce joj je naticalo od tuge. Zbog njega. Zbog svega što nije htio
priznati.
»Kamo ćeš otići, Winter?«
Slegnuo je ramenima.
»Imam sredstava. Pronaći ću drugo mjesto za život.«
»A hoćeš li pronaći drugog dječaka kao što je Joseph Tinbox?«
»Ne«, rekao je tiho, sa žaljenjem, stavljajući nekoliko knjiga u torbu i
zatvarajući je. »Ne, Joseph Tinbox je jedinstven.«
»Voliš ga, Winter«, rekla je. »Ne možeš ga pustiti na more.«
Na trenutak je sklopio oči i odjednom se sve pojavilo na njegovom licu:
sva tuga, sva bol koju je i očekivala vidjeti.
Zatim ih je otvorio, a pogled mu je bio odlučan: »Upravo zato što
volim Josepha, puštam ga da ode.«
295
Petnaesto poglavlje
Harlekinova se Prava ljubav držala gena pretražujući uske ulice St. Gilesa u potrazi za njim.
Dvaput je pobjegla od muškaraca koji su se doimali opasnima, a jednom se dugo morala skrivati iza
vrata sve dok skupina pijanih neotesanaca nije otišla dalje. No ma kako joj srce lupalo od straha,
nijeodustala od potrage za Harlekinom ...
iz Legenda o Harlekinu, Duhu St. Gilesa.
U sirotištu se vijesti brzo šire. Mnogo je ušiju, mnogo budnih malih

očiju koje prikupljaju informacije i šalju ih dalje.
Svi su dječaci bili na satu. Čim je Winter ušao u učionicu, pola sata
kasnije, i ugledao Josepha Tinboxa, znao je da je dječak već čuo novost.
»Joseph Tinbox, mogu li popričati s tobom?«
Ostali su se dječaci zagledali u Josepha kao da promatraju osuđenog
zatvorenika. Joseph je progutao knedlu i ustao s klupice na kojoj je sjedio.
Dok je dječak hodao prema njemu, Winter je primijetio koliko je narastao.
Gotovo da ga je mogao pogledati u oči. Prije svega godinu dana nije mu
sezao ni do ramena. A sad je bio visok gotovo kao odrastao muškarac.
Joseph je stao pred njega i rekao tiho da ga ostali dječaci ne bi čuli:
»Moram li?«
Zvuk njegova glasa koji je napuknuo na posljednjoj riječi gotovo da je
rascijepio Winterovo srce na pola. »Da, moraš.«
Joseph je pognuo glavu i krenuo van ispred Wintera. Winter se
kratko osvrnuo po hodniku, sav zbunjen, prije nego je poveo
Josepha prema sobi za oporavak. U tom je trenutku bila prazna, Peach
se osjećala dovoljno dobro da se pridruži ostalim djevojčicama na satu.
296
Zatvorio je vrata i pogledao u dječaka.

»Čuo si, pretpostavljam?«
Joseph Tinbox je šutke kimnuo.
»Neki kicoš me želi poslat na more.«
Winter je sjeo na Peachin prazan krevet.
»Želi i više od toga, Joseph. Obećao je da će ti kupiti čin u Kraljevskoj
mornarici.«
Sam prizvuk kraljevskog imena bio je dovoljan da ga Joseph
zapanjeno pogleda, no samo na sekundu, ne više. Zatim je njegovo lice
opet poprimilo tvrdoglav izraz koji je imalo i kad je tek ušao u sobu.
»Ne želim ić.«
Winter je kimnuo. »Naravno da ne želiš. Nikad nisi bio na moru, a
morat ćeš napustiti sve i svakoga koga poznaješ. No, bojim se da to
trenutačno nije važno. Morat ćeš biti hrabriji nego ikad, Joseph, zato što
jednostavno ne smiješ propustiti ovu priliku.«
Joseph je pogledao u krevet na kojem je Winter sjedio.
»Ne mogu. Peach me treba.«
Na trenutak je Winter poželio sklopiti oči i priznati poraz. Većina je
djece sama dolazila u dom, nisu imali ni rodbine ni prijatelja. Stoga je bilo
i više nego divno ako bi odlučili steći prijatelje, zbližiti se s drugim
djetetom koje je također bilo samo i usamljeno u svijetu. Joseph je, iz
čistog altruizma, odlučio postati Peachin zaštitnik... i prijatelj. Raskinuti
takvu vezu sigurno je bio grijeh.
No to nije bilo važno.
Winter se nagnuo naprijed, nalaktivši se na koljena.
297
»Većina dječaka koji odu odavde postanu šegrti. Znaš to, zar ne,
Joseph?«
Joseph je oprezno kimnuo.
»Ako imaju sreće, nakon godina naukovanja, možda postanu postolari
ili mesari ili tkalci. Redom pošteni zanati. Sasvim dobri životi.«
Winter je raširio ruke. »Ali ti, Joseph, ti sad imaš priliku postati
mnogo više. Možeš postati gospodin. Jednom kad uđeš u Kraljevsku
mornaricu - kao časnik, ne kao običan mornar - ako budeš marljivo radio,
ako budeš hrabar i pametan, možeš se uzdići daleko iznad svih ostalih
dječaka ovdje. Jednog bi dana mogao biti kapetan vlastitog broda.«
Dječak je razrogačio oči prije nego se ugrizao za usnu.
»Ali more... Što ako mi se ne svidi more, gospodine?«
Na to se Winter nasmijao, jer je to bilo jedino u što je bio siguran.
»Svidjet će ti se. Naučit ćeš ploviti, slušat ćeš priče starijih mladića i
muškaraca, putovat ćeš u čudesne zemlje, daleko, daleko od Engleske.
Joseph, bit će to najljepša pustolovina tvog života.«
Na trenutak je Winter bio siguran da je pobijedio. Da je uvjerio
Josepha kako je ta odluka, dugoročno gledano, najbolja za njega:
No onda je Joseph Tinbox spustio pogled prema jastuku, i dalje
udubljenom na mjestu gdje je Peach položila glavu. Promatrao je to
mjesto neko vrijeme, nesigurnim pogledom, a zatim je odlučno pogledao u
Wintera.
»Žao mi je, gospodine. Zvuči super, stvarno, ali ne mogu ostavit’
Peach samu.«
Winter je progutao knedlu. Bio je tako iscrpljen, tako umoran od
neprestane borbe. Bez imalo odmora.
No to je bilo samo sentimentalno samosažalijevanje.
298
»I meni je žao, Joseph Tinbox, ali bojim se da si pogrešno shvatio.«

Ustao je s kreveta. »Ne predlažem ti da odeš. Naređujem ti.«
ISABEL JE sjela za usamljeni kuhinjski stol u svojoj privatnoj

blagovaonici kasnije te večeri. Vatra je pucketala u kaminu iza nje, svježe
se cvijeće nalazilo u malenoj porculanskoj vazi na okruglom stolu, a
kuharica je pripremila izvrsnu bistru juhu. No ona kao da nije imala
apetita.
Pozvana je na neki ples, no kako je Winter napustio dom, a gospodin

Fraser-Burnsby bio mrtav, jednostavno nije imala volje ići van. Jadna ledi
Litdeton će nesumnjivo imati otužan broj uzvanika, ako se tko uopće i
pojavi.
»Da donesem ribu, moja ledi?« pitao je kočijaš Will.
»Molim te«, Isabel je odsutno uzdahnula.
I dalje je bila jako potresena, što zbog Winterove prosidbe što zbog
njegova napuštanja doma. Jer to je bila istina, ma koje razloge on naveo i
ma koliko pravednim ih smatrao. Odustao je od doma zbog budućnosti
jednog djeteta. To jednostavno nije bilo moralno ispravno, bez obzira na
njegove argumente i privrženost Josephu Tinboxu.
A bila je tu i još veća briga. Gdje je on uopće? Pinkney joj je ranije
uzbuđeno prenijela vijest da je Duh viđen kako bježi preko krovova St.
Gilesa dok ga ganjaju Trevillionove trupe. Prema onome što je znala,
mogao je negdje ležati teško ozlijeđen ili, još gore, mrtav.
Isabel je odgurnula vinsku čašu sa strane. Odjednom je osjetila
strašnu mučninu.
299
»Moja ledi, imate posjetitelja«, rekao je Butterman negodujući s vrata.

»Inzistirao je na tome da vas vidi, inače bih ga odbio. Kako stvari stoje...«
»U redu je«, začuo se muški glas iza batlera.
O, hvala Bogu!
Winter ga je zaobišao.
»Hvala, gospodine Butterman.«
Bader se ukočio. »Samo Butterman, gospodine.«
Winter je ozbiljno kimnuo. »Nastojat ću upamtiti.«
»Gospodine Makepeace«, rekla je Isabel, »hoćete li mi se pridružiti za
večerom?«
Okrenuo se prema njoj, podigavši obrve kao da je iznenađen - što li je
očekivao od nje, da ga izbaci van? - i rekao:
»Jako ljubazno od vas, ledi Beckinhall.«
Pa... Zar nije to bilo strašno formalno s obzirom na to da ju je još sinoć
divlje ševio u knjižnici?
»Molim vas da zamolite gospođu Butterman da postavi još jedan
pribor za jelo«, Isabel je uputila batlera.
Otišao je, pritom uspijevajući izgledati šokirano, kao svaki pravi
batler. Čim su se vrata za njim zatvorila, Isabel se nagnula nad ulašteni
kuhinjski stol od mahagonija i prosiktala:
»Gdje si bio? Stižu vijesti o tome da Duh čitavu noć trci po St. Gilesu.
Nisam znala jesi li - opet - riskirao glavu ili su sve to samo lažne dojave.«
»O, neke su itekako stvarne.« Izvukao je stolicu nasuprot njezine i
potonuo na nju.
»Namučio sam se izbjegavajući Trevilliona i njegove ljude večeras.«
300
Koji luđak! Jednostavno nije htio odustati - ma kako opasne bile ulice
St. Gilesa u tom trenutku. Nije znala bi li ga gađala priborom za jelo ili
skočila preko stola i poljubila ga.
Srećom, gospođa Butterman uletjela je u blagovaonicu točno u tom
trenutku, sa služavkom u pratnji. Tišina između nje i Wintera bila je
bremenita, ali domaćica kao da nije ni primijetila atmosferu.
Jednom kad je natočila Winteru vino, gospođa Butterman je
zadovoljno kimnula, pitala treba li im još što, a zatim otišla. Ostali su
sami, budući da se Will još nije vratio - vjerojatno je nabavljao ribu.
Isabel je iskoristila priliku da priupita:
»Jesi li pronašao radionicu u kojoj izrabljuju djecu?«
Winter je odmahnuo glavom, izgledajući strašno razočarano dok je
podizao čašu s vinom. »Samo glasine. Priča se da djeca žive negdje u
nekom potkrovlju, no moj izvor - kojem sam morao dvostruko platiti da
progovori - nije znao točno opisati lokaciju. Pokušao sam s jednom
sličnom zgradom, no otamo su me otjerali policajci koji su se nalazili u
blizini. Noćas ću morati pokušati ponovno.«
Njegovo izlaženje svake noći dok su mu policajci bili za petama nasmrt
ju je plašilo.
»Žao mi je«, rekla je oprezno, »ali zar ne bi mogao pričekati koju noć
prije nego opet izađeš?«
Nestrpljivo ju je pogledao ispod obrva.
»Svaki dan u kojem ih ne uspijem pronaći, tu djecu zlostavljaju.«
Odmahnula je glavom i namrštila se, zureći u vlastiti tanjur, poželjevši
da mu može nekako pomoći, prije nego se sjetila nečeg drugog.
»A Joseph Tinbox? Kako je primio vijest o preseljenju?«
301
»Ne baš dobro.« Winter je pijuckao vino, nakratko sklopivši oči

upijajući okus. Zatim ih je otvorio i pogledao u nju.
»Morao sam mu reći da nema drugog izbora nego da prihvati ponudu.
Kad sam otišao, više nije razgovarao sa mnom.«
»Oh, Winter.« Taman je ispružila ruku preko stola kad je Will otvorio
vrata. Will je u tišini poslužio ribu, nervozno pogledavajući u Wintera pa
u nju.
»To će biti sve«, Isabel je čvrsto rekla.
»Da, moja ledi«, promrsio je kočijaš povlačeći se prema vratima. Nema
sumnje da je čitava njezina posluga čekala ispred vrata kako bi čula
Willovo izvješće. Isabel je uzdahnula i pogledala u Wintera.
On je otpio još jedan gutljaj vina. »Ovo je jako dobro. Talijansko?«
»Da, upravo je stiglo.« Zaškiljila je.
»Ti si sin proizvođača piva. Kako to da se razumiješ u vina?«
Nije li ugledala tračak srama u njegovim očima? Slegnuo je
ramenima. »Volim vino.«
»Upravo kad pomislim da sam te upoznala, ti otkriješ nešto sasvim
neočekivano o sebi«, rekla je.
»Ah«, odložio je vinsku čašu. »Tu se ti i ja razlikujemo. Ne očekujem
da ću ikada saznati sve tvoje tajne. Radujem se, godinama nadalje,
svakodnevnom otkrivanju nečeg novog.«
»Winter...« Srce joj se umalo slomilo od topline u njegovim očima.
Nije smjela dopustiti da pomisli kako će se predomisliti.
»Znaš da nemamo budućnosti zajedno.«
Ništa nije odgovorio, već je umjesto toga uzeo zalogaj ribe, no tišina je
samo naglašavala njegovu tvrdoglavost.
302
Uzdahnula je. »Što ćeš sad raditi?«

»Mislio sam da bih se mogao prihvatiti podučavanja«, odgovorio je,
»jednog mladića.«
Namrštila je obrve. »Znaš li nekog tko ima...«
Osmjehnuo se kad su joj se oči razrogačile i kad joj je sinulo.
»Ali Christopheru je tek pet«, usprotivila se. »Premlad je za učitelja.«
»Naučio sam da je s podučavanjem, naročito kod dječaka, najbolje
početi što je prije moguće«, rekao je nepokolebano. »Sutra započinjem s
prvim Christopherovim lekcijama.«
»Ali... ali...« Pokušala se dosjetiti izlike zašto ne bi trebao početi
podučavati Christophera, no činjenica je bila da bi Christopheru dobro
došlo malo muške discipline. Sam Bog zna da je bio praktički divlje dijete,
a samo ga je Carruthers pokušavala ukrotiti.
»Dobro. Drago mi je da smo to sredili«, rekao je Winter kao da mu je
dala pun i svesrdan pristanak.
»Odnijet ću stvari gore.«
»Čuj, sad...« počela je prije nego su joj njegove posljednje riječi došle
do glave. Skamenila se, zbunjeno trepćući. »Što?«
Osmijeh mu je postao gotovo vučji dok se odgurivao od stola.
»Jedna od prednosti zanimanja privatnog učitelja naspram
školskog ravnatelja jest ta da učitelji žive s obitelji čijeg člana podučavaju.
A sad, u koju sobu želiš da se smjestim?«
TRI DANA KASNIJE, Winter je sjedio za niskim stolom u

Isabelinoj dječjoj sobi. Bila je to prostorija na samom vrhu kuće, no mjesto
je bilo dobro odabrano. Kroz visoke je prozore dopiralo svjetlo, a bili su i
303
dobro osigurani pri dnu kako ne bi došlo ni do kakve nesreće. Impresivna

kolekcija limenih vojnika marširala je niz policu s knjigama, a relativno
izlizani plišani lav odmarao se na fotelji pored Winterova učenika.
Winter je pogurnuo tanjur s mini tortama prema središtu stola.
»A sad, Christopher. Kuharica nam je ljubazno pripremila tortice
uz čaj. Koliko nam ih je dala?«
Sjedeći za suprotnom stranom stola, dječak se nalaktio i zagledao u
tortice. Svaka je na vrhu imala jagodu i izgledale su jako primamljivo.
»Dvanaest!« rekao je nakon što je par trenutaka proveo mičući
usnama i brojeći.
»Točno«, rekao je Winter. »A ako bismo podijelili tortice između tebe i
mene, koliko bi svaki od nas dobio?«
Christopherovo se čelo strašno naboralo dok je razmišljao o
postavljenom pitanju. Winter mu je natočio šalicu čaja s mlijekom i dodao
žličicu šećera dok je čekao odgovor.
»Šest?« dječak je napokon upitao.
»Točno toliko«, Winter se potvrdno osmjehnuo. »Ali od šest ovakvih
tortica po glavi tebe bi sigurno zabolio trbuh, a ja bih mogao dobiti giht.
Stoga«, kimnuo je prema Isabel kad je ušla u dječju sobu, »imamo sreće
što nam se ledi Beckinhall došla pridružiti na čaju.«
Isabel se osmjehnula. »Dobar dan, gospodine Makepeace.
Christopher.«
»Učimo matematiku, moja ledi!« Christopher je poskakivao na stolici.
»A kuharica je pripremila tortice uz čaj!«
»Divno!« Isabel je Wintern dobacila osmijeh dok je sjedala. U
posljednjih nekoliko dana došlo je do značajnog napretka oko njezinog
opuštanja u Christopherovu društvu.
304
»O čemu si još danas razgovarao s gospodinom Makepeaceom?«

Winter je na brzinu otpio gutljaj čaja, izbjegavajući njezin pogled.
Za razliku od njega, Christopher se urotnički nagnuo naprijed.
»Bitka kod Hastingsa. Jeste li znali da je kralj Harold stradao
tako što ga je strjelica pogodila u oko . «
»Stvarno?« Isabelin je glas zvučao pomalo slabašno. »Je li to
primjerena tema za malene dječake, gospodine Makepeace?«
Winter se nakašljao.
»Primijetio sam da u učenju povijesti dječju pažnju najbolje privlače,
mmm, živopisni trenuci.«
»Hm.« Natočila si je šalicu čaja i dodala mlijeko i šećer. »Nisam imala
pojma da je podučavanje dječaka tako, mmm, dramatično.«
»To je fascinantno zanimanje«, Winter je ozbiljno rekao. »Primjerice,
Christopher i ja upravo smo htjeli popričati o dijeljenju. A sad,
Christopher, moramo podijeliti ove tortice na tri poštena dijela, za ledi
Beckinhall, mene i tebe. Što misliš, koliko će svaki od nas dobiti?«
Christopher je zamišljeno namrštio nos. »Pet?«
»Ah. Da provjerimo?«
Christopher je veselo kimao glavom.
»Onda te molim da jednako raspodijeliš tortice.«
Winter je pijuckao čaj i gledao kako Christopher pažljivo stavlja
tortice na svačije tanjure sve dok na pladnju više nije ostala nijedna.
»Dobro«, rekao je Winter. »A sad...«
»Smijemo li na kraju pojesti te tortice?« Isabel je promrsila,
promatrajući svoj tanjur.
305
»Strpljenja, ledi Beckinhall. Učenje se ne smije požurivati«, ukorio ju

je. Pogledom mu je poručila da će ga kasnije kazniti zbog toga. »A sad,
Christopher, možeš li prebrojati tortice na svom tanjuru?«
Christopher je brojao. »Četiri.«
»A nas je troje«, rekao je Winter. »Dakle, tri puta četiri je...?«
Christopher je pogledom lutao od jednog do drugog tanjura prije
nego mu je cijelo lice zablistalo. »Dvanaest! Tri puta četiri je dvanaest,
gospodine Makepeace!«
»Upravo tako, Christopher«, pohvalio ga je. »A sad, ledi Beckinhall,
možemo pojesti tortice.«
»Hura!« uzviknuo je Christopher pokušavajući ugurati cijeli kolač u
usta.
Izgleda da će o ponašanju za stolom popričati neki drugi put.
Gledao je kako Isabel profnjeno uzima zalogaj kolača i jezikom miče
mrvicu s ruba usana, a slabine su mu se pritom stisnule. Dobro je to
skrivao, vjerovao je, no živjeti u istoj kući s njom, jesti s njom - na čemu je
ustrajala - samo udisanje istog zraka kao i ona bilo je ravno agoniji.
Winter je mrgodno uzeo zalogaj kolača i prožvakao ga. Zakleo se da
više neće spominjati temu braka sve dok se ona ne navikne na tu ideju.
Očigledno je taj prijedlog iznio prerano za njezin ukus. Stoga je morao
igrati igru čekanja i pustiti je da se postepeno navikne na njegovu
prisutnost u svom životu. Osim toga, zaključio je, bilo bi najbolje da se za
to vrijeme suzdržavaju od seksa. Bila je to odluka koju je već požalio.
»Biste li htjeli malo čaja?« Nagnula se kako bi si natočila još jednu
šalicu, a taj pokret mu je osigurao prekrasan pogled na njezine grudi.
»Gospodine Makepeace?«
Podignuo je pogled. Nedužno je treptala. »Da. Da, naravno.«
306
Ovo bi ga čekanje moglo ubiti. Osmjehnula se ulijevajući mu čaj u

šalicu. »Nadam se da vam je soba udobna?«
»Prilično.« Prebrzo je otpio gudjaj čaja i opekao jezik.
»Pogled vam odgovara?«
Gledao je na zid od cigle. »Sasvim.«
Mahala je trepavicama iznad ruba svoje šalice. »A krevet? Je li mekan
i... podatan?«
Umalo se ugušio komadom kolača koji je upravo stavio u usta.
»Mislim da...« Zaškiljio je gledajući je.
»Kakav god bio madrac na krevetu koji ste mi dali, za mene je
savršen. No recite mi, moja ledi, kakav madrac vi volite? Sav mekan, od
guščjeg perja, ili neki malo... tvrđi?«
Trajalo je tren oka, ali on je to primijetio. Pogled joj se spustio prema
spoju njegovih bedara, a zatim opet podignuo. Ako prije tamo nije bilo
ničega za vidjeti, sad je svakako bilo.
»O, ja volim fn, čvrst madrac«, prela je. »Dobro zagrijan, spreman za
dugu vožnju.«
Nosnice su mu se nehotice raširile, zakleo bi se da je može nanjušiti -
mekanu i spremnu za njega. Da su bili sami, da se u blizini nalazio krevet
ili barem...
»Zašto biste vozili svoj madrac, moja ledi?« Christopher je
nerazgovijetno upitao punim ustima. »Ja u svom krevetu volim spavati.«
»Mmm...« Isabel je zaškiljila pokušavajući pronaći odgovor na to
nedužno pitanje.
»I ledi Beckinhall spava u svom krevetu, Christopher«, rekao je
Winter mirnim glasom.
307
»A sad, upamti, nemoj pričati punih usta i popij još malo čaja.«
Dječak je radosno pružio šalicu.
Winter ju je napunio, pazeći da ne gleda u Isabel. Kad bi barem i
njega bilo tako lako dekoncentrirati kao Christophera...
308
Šesnaesto poglavlje
Napokon je Harlekinova Prava ljubav začula urlike i zvukove borbe. Umjesto da pobjegne od
nasilja, ona mu se primaknula,povirivši iza ugla.
Tamo je, na malenom trgu, ugledala Harlekina kako se bori s petoricom. Muškarci su vikali i
gunđali od napora, ali Harlekin nije pustioni zvuka dok je redom skidao neprijatelje, jednog po
jednog...
Isabel je te noći ležala u krevetu, svilenim pokrivačem pokrivena do

brade, pitajući se što radi. Odbila je Wintera, rekla mu je u lice da se ne
može udati za njega. Da se radilo o bilo kojem drugom muškarcu, takva bi
vijest bila primljena s olakšanjem. Nastavio bi svoju tajnu vezu s njom, bez
obaveze braka. Opcije bi bile ili nastaviti kao prije ili sve skupa prekinuti.
Umjesto toga, on se nekako uspio useliti u njezinu kuću. Nije bila
naivna. Bio je tvrdoglav i ponosan. Nije odustao od svoje smiješne zamisli
da se vjenčaju. Možda ju je zbilja volio.
Sklopila je oči u tami, a srce joj se stegnulo pri toj pomisli. Dotad si
nije ni dopuštala razmišljati o tome. Bila je to jednostavno prestrašna
pomisao. Nije bila poput njega, sposobna za duboke osjećaje. Bježala je od
velikih emocija gotovo cijelog svog života. U svom srcu, Isabel je znala da
jednostavno nije bila vrijedna njegove ljubavi. Jednog će dana on to i
otkriti, a kad se to dogodi...
Nije se začuo nikakav zvuk, no osjetila je pokret, preraspodjelu
molekula zraka u sobi, toplinu prisustva druge osobe.
309
Isabel je otvorila oči. Stajao je tamo, u dnu kreveta, s jednom jedinom

svijećom u ruci, odjeven samo u košulju, prsluk i tajice.
»Oprosti mi«, šapnuo je spuštajući svijeću.
»Nisam mogao podnijeti razdvojenost.«
Pridignula se na laktove, a puls joj se ubrzavao dok ga je promatrala
kako otkopčava prsluk.
»Jako čudno, zapravo«, rekao je gotovo kao da razmišlja za sebe.
»Moja je samokontrola prilično strogo pravilo. Devet sam godina
čuvao tajnu Duha, i od prijatelja i od obitelji .Rijetko kad se naljutim.
Pretrpio sam mnoge rane, a da ni djelom ni riječima nikom to nisam dao
do znanja, iako je to ponekad značilo da si sam čistim i šivam rane.«
Skinuo je prsluk. »Objektivno, mislim da bismo se mogli složiti da je
moja kontrola veća nego u prosječnog muškarca. Na kraju krajeva, bio
sam u celibatu dok tebe nisam upoznao, i bio time zadovoljan.«
Složio je prsluk i odložio ga na stolicu.
»No onda sam te upoznao i sve je odletjelo kroz prozor, uključujući i
sva moja pravila ponašanja za što si smatram, isključivo ti kriva.«
Ta nevjerojatna primjedba potaknula je Isabel da nešto kaže, po prvi
put otkako je ušao u njezinu sobu.
»Ja sam kriva?«
Kimnuo je, ozbiljan kao sudac. »Točno tako. Pogledajmo činjenice.
Pridružila si se Damskom društvu za dobrobit Doma za siročad i
nezbrinutu djecu i smjesta započela svoju provokativnu kampanju.«
Sasvim se uspravila, fascinirana i njegovim tokom misli i činjenicom
da je upravo skidao i košulju. Ruku na srce, njegova su joj prsa vjerojatno
bila nešto najdraže na svijetu.
310
Doduše, nije mu namjeravala to i reći. »Provokativnu?«

»Provokativnu.« Složio je i košulju, a mišići na njegovim rukama
pritom su se napeli, uspješno privlačeći pažnju. »Sitne dosjetke,
prepredeni pogledi kojima si mi uvijek davala do znanja koliko si mudra
kad me tako bockaš strelicama, duboki, provokativni steznici...«
Isabel je nehotice spustila pogled prema svojim grudima.
»Moji steznici nisu provokativni!« Pa, barem ne svi.
Strogo ju je pogledao. »Provokativni.« Otkopčao je dugmad na
hlačama, a ona je zamalo zaboravila o čemu uopće pričaju. »A da pritom
nisam niti uzeo u obzir igre riječima koje su uslijedile poslije, poduku iz
fertovanja, satove plesa kad si iskoristila svaku priliku da mi dotakneš
stražnjicu.«
»Nikad, nikad«, skoro nikad , »nisam dirala tvoju stražnjicu.
Namjerno.« Širom je otvorila oči i uputila mu pogled toliko šokiran i nevin
da bi rastopio i srce svećenika španjolske inkvizicije.
Namrštio se i vatreno je pogledao, skidajući i vanjske i unutarnje
hlače, razotkrivajući erekciju koja je stajala gotovo vertikalno, sežući
prema pupku.
»Ti si«, rekao je blago, ali prijeteći dok se primicao krevetu, »pohotna
zavodnica nevinih mladića, previše neiskusnih da bi izmakli tvojim
smicalicama, čak i kad bi to htjeli.«
Popeo se na krevet, iznenada se nadvivši nad njom, toliko blizu da je
osjetila njegovu toplinu i ustuknula.
Oslonio se na jednu ruku, a drugom prešao preko njezino vrata,
između grudi, preko trbuha, do spolovila, preko kojeg je raširio dlan. Na
trenutak je samo gledao u svoju ruku koja je prekriva njezinu ženstvenost.
311
A zatim se njegov pogled podignuo prema njezinom, te je zamijetila

da je u njima nestalo sve zaigranosti. Toliko su se smračile da su bile
gotovo crne. »Kako sam mogao odoljeti tvom zavođenju ? Kako sam se
mogao oduprijeti tvojim čarima? Zar je uopće čudno što sam noćas
ovdje?«
Teško je progutala jer ga nikad prije nije vidjela u takvom
raspoloženju. Shvatila je da je njegovo prijašnje zadirkivanje samo
prikrivalo činjenicu daje zamjerao i njoj i njezinim »čarima«.
»Što hoćeš?«
Spustio je kapke proučavajući joj usne.
»O, dobro znaš što ja hoću.«
Nije čekao ni odgovor ni dopuštenje. Jednostavno je uzeo njezina usta,
raširivši svoja nad njima kao da je želi progutati. Kao da bi je tako mogao
učiniti svojom.
Lickao je i grickao njezine usne, ne dopuštajući joj da ga povuče
dublje u sebe. Kontrolirao se i držao uzde njihovog spajanja. Mogla je
osjetiti njegova gola prsa pod svojim dlanovima, snažno, uzbuđeno
kucanje njegova srca. Njegova toplina i napetost bili su svuda oko nje, no
svejedno ga nije uspjela navesti da legne na nju. Namamiti njegov jezik u
svoja usta.
Zastenjala je zbog njegova zaigranog juriša na nju, čak joj se učinilo i
da ga čuje kako se smije.
Zato je nagnula glavu unatrag i ukopala nokte u mišiće na njegovim
prsima.
»Ne«, rekao je odlučno kao da se obraća djetetu. »Noćas sam ja glavni,
moja ledi. Noćas ja držim uzde.«
312
Nadvio se nad njom, atletski građen, brz, i uhvatio je za bokove kako

bi je okrenuo.
»Uh!« Borila se da pronađe oslonac za ruke, no on je baš tad odlučio
leći cijelom svojom težinom na nju, pritisnuvši je o madrac.
»Winter, pusti me.«
»Ne«, mrmljao joj je na uho. Njegov vreli dah puhao joj je u kosu pored
uha dok joj je nježno odmicao uvojke. Gladio ju je po kosi kao da ima sve
vrijeme ovog svijeta.
Kao da se njegov debeli ud nije već čvrsto pritiskao o njezinu
stražnjicu.
Na sebi je imala samo tanku svilenu košulju, tkaninu nježnu poput
kože, i nije predstavljala nikakvu barijeru između njihovih tijela. Zapravo,
kao da je samo pojačavala dodire, dopuštala mu da klizi niz nju i
naglašavala svaki pokret.
»Obožavam tvoju kosu. Znaš li to?« šapnuo je.
»Znao sam sanjati o njoj u svom usamljenom, redovničkom krevetu, o
dugim uvojcima boje mahagonija kako se pletu oko mene dok spavam.
Probudio bih se uzbuđen, bolan, proklinjući te.«
Nagnuo je bokove prema njezinoj stražnjici, a njegov je ud slatko
klizio niz nju, kao da želi naglasiti njegove riječi.
Osjetila je kako je postala vrela i vlažna, no svejedno je polizala usne,
izazivajući ga riječima:
»Ne vjerujem ti. Nikad te nisam čula da psuješ, čak ni dok si trpio
veliku bol.«
»Izgovaranje Božjeg imena uzalud smatram grijehom«, rekao je
odmičući joj kosu s vrata. »Pa ipak, ti me navodiš na grijeh.«
313
Usne su mu bile na njezinoj koži, na osjetljivom mjestu gdje se vrat

spaja s ramenom. Tamo ju je lickao, kao da želi osjetiti njezin okus, kao da
eksperimentira.
A onda ju je neočekivano ugrizao, ugriz mu je bio oštar i jak, pa je
uzdahnula.
»Nanosim ti bol?« dahtao je u njezinu kožu.
»Ne«, rekla je drhtavim glasom, jer joj nikad nije nanosio bol ma
koliko agresivno navalio. Uvijek je bio nježan s njom, uvijek svjestan da je
veći i jači od nje.
»Ti meni da«, nastavio je. »Svakog dana. Svakog sata. Sekundu za
sekundom.«
»Žao mi je.« Pokušala se okrenuti, pokušala uzeti njegovo lice u svoje
dlanove i reći mu da joj to doista nije bila namjera. Radila je ono što je
smatrala najboljim za njih.
No, s vremenom je čak i njegova beskrajnog strpljenja ponestalo.
»Ne.« Opet ju je ugrizao, poput pastuha koji kažnjava kobi »Noćas će
biti po mome.«
Rukama joj je kliznuo niz bokove, prelazeći preko svile, dok nije
pronašao rub njezine košulje. Zatim ju je povukao gore, polako,
centimetar po centimetar, polagano izlažući svaki njezine kože noćnom
zraku.
Na trenutak su se njegovi bokovi podignuli s njezinih, dlanovima joj je
obujmio stražnjicu, a ruke su mu bile čvrste i tople. Palcem je pronašao
procjep između guzova i prešao preko njega, lagano, kao da je škaklja,
uzbudivši sva njezina osjetila. Zaustavio se na mjestu gdje joj se stražnjica
spajala s bedrima, a zatim brzo gurnuo prste među njezine noge.
314
»Vlažna si«, rekao je, a premda su njegove riječi bile ležerne, gotovo
opuštene, nije mogao sakriti da mu je glas postao dublji.
Njezino je uzbuđenje i njega uzbudilo. Životinja je preuzimala ljudsko
tijelo. No, životinje nisu osjećale ljubav. Nisu osjećale kajanje ni tugu.
Nije htjela sad o tome razmišljati. Njegovi su je prsti dirali odostraga,
na što je molećivo podizala bokove. Osjetila je požudi; kad je polako
gurnuo jedan prst u nju. Odostraga je ulaz bio još tješnji, pa je pomislila
koliko će i njemu biti tijesno iz tog kuta.
Ugrizla se za usnu, sklapajući oči, osjećajući kako njegov prst ulazi i
izlazi iz nje, kako je skliska poput svilene košulje. Nakratko je njegova
ruka nestala.
»Volim ovaj miris«, rekao je, šapćući joj na uho. Ruku je položio na
jastuk pored njezinog lica pa ju je i ona pomirisala: njezina vlažnost.
Njezino uzbuđenje.
»Tvoj miris. Egzotičan, tajanstven, primitivan. Odozdo ga želim.
Gubim razum dok te mirišem.«
Zastenjala je. Od njegovih je riječi samo postajala sve vlažnija. Zašto
je jednostavno ne okrene i uzme? I ona je njega željela.
No njegova se ruka opet spustila, gotovo ležerno, prema njezinom
boku. »Digni se za mene.«
Poslušala ga je, a on je tad gurnuo ruku ispod nje, pronalazeći je
odozdo. Raširio je prste i ugurao ih u nju.
»Vlažna, tako vlažna«, mrmljao je.
Razmicao joj je bedra namještajući koljena između njih pa je osjetila
njegov ud, uporan i čvrst, na svom ulazu. Nije bila sigurna hoće li uopće
uspjeti iz tog kuta. Praktički je ležala na trbuhu. No on je navalio, a ona je
315
osjetila kako ulazi u nju, kako je veliki okrugli glavić neumoljivo razmiče,
kako joj se mišići slatko šire.
Zaustavio se kao da razmišlja, a onda opet prodro u nju, gurajući se
unutra, praveći si mjesta u njezinoj toplini.
Stiskala je jastuk pored lica, želeći se pridignuti na koljena i
odgurnuti se unatrag. Požuriti do neizbježnog završetka.
No bio je prejak, preuporan. Nije joj dao mjesta za manevar. Opet se
stisnuo, ušao još jedan debeli centimetar dublje u nju.
Učinilo joj se da ga čuje kako stenje, no zvuk je zaglušio njezin vlastiti
željni vapaj. Rastvorio je usne na njezinom vratu i odjednom snažno
prodro u nju, ulazeći do kraja.
Zamalo je svršila.
Pažljivo, nježno, pronašao je njezin klitoris jagodicama prstiju i
zadržao kažiprst na njemu. Nije morao učiniti ništa više od toga, njezina
vlastita težina, kao i njegova na njoj, pritiskale su je o njegov prst.
Pokušala je kružiti bokovima, pomicati se na njemu, no bila je zarobljena
odostraga, nepokretna, njegovom voljom.
»Sad«, šapnuo je i jedva primjetno se izvukao. Tako malo, manje od
centimetra, sigurno. Toliko malo da ne bi trebala ni osjetiti.
No kad je opet prodro u nju, brzo, jako, gotovo brutalno, taj je pokret
nabio njezine bokove na njegovu ruku, zarobljenu između nje i madraca.
Hvatala je dah dok je taj osjećaj donosio gotovo bolan užitak svim
krajevima njezinih živaca.
»Volim te«, šapnuo je, ponovno prodirući u nju. Ponovno. Svaki je
pokret bio kontroliran. Svaki razoran na svoj način. »Volim te.«
Izgubila je sav osjećaj za vrijeme. Osjećaj za mjesto i okolinu. Nije se
mogla sjetiti tko je on, tko je ona. Izgubila je razum.
316
Jer je taj osjećaj boli i užitka bio toliko sladak, toliko beskrajno
božanstven, da ništa drugo nije bilo važno nego da se nastavi. Bila je
zavedena, očarana, omamljena njihovim vođenjem ljubavi. U tom joj je
trenutku samo to bilo važno.
A on nije prestajao. Teško je disao, dah mu je isprekidano izlazio iz
pluća dok je prodirao u nju i izvlačio se, pokreti su mu postali
neravnomjerni.
»Svrši, dovraga«, režao joj je na uho. »Utopi me u sebi.«
Taj je prosti zahtjev bio kap koja je prelila čašu. Zgrčila se, zarobljena
između njegovih prstiju i uda, do kraja mu predana, dok je on samo
nastavljao svoje beskrajno upiranje, izvan svih nada i snova i obzira.
Bila je stvorenje od osjeta i ničega više, treperavi užitak strujao joj je
kroz vene, srce joj je lupalo, tabani su je škakljali. Bila je sve i ništa, i to
sve zbog njega. Izvlačio je orgazam iz nje, rastezao ga, kao da namjerava
zauvijek ulaziti u nju.
No i on je bio tek smrtnik. Osjetila je trenutak kad je taj čudesni
osjećaj i za njega postao previše. Trznuo se na njoj, prstom je i dalje
snažno pritišćući, ulazeći u nju do kraja, gdje se zadržao, trzajući se,
preplavljujući je.
Prigušeno joj je kriknuo na rame.
Odlutala je, tekuća i mekana, gotovo otupljena tolikim blaženstvom.
Bio joj je težak na leđima, zavaljen na nju, njegov dah topao na njezinom
uhu, ali nije marila. Bilo je nekako ugodno, neka suluda ideja prostrujala
joj je kroz glavu, da ga upita da prenoći tu s njom. Pa što ako ga služavke
ujutro tu zateknu? Na kraju krajeva, to je bila njezina kuća, a ona je bila
udovica. Sigurno...
317
Podignuo se s nje jednim gipkim pokretom, a njoj je istog trena

postalo hladno bez topline kojom ju je ranije pokrio. Bez riječi, navukao je
hlače, pokupio svoju odjeću i dohvatio svijeću.
Zatim je napustio sobu.
WINTER JE kroz noć poput duha, što je i bio. Ponoć je prošla

odavno, a ulice St. Gilesa bile su sumorne i mračne, no on nije mogao
spavati nakon što je napustio Isabel. Pomislio je da bi mogao ponovno
pokušati pronaći djecu za koju se govorilo da žive u nekom potkrovlju. I
prije je već slijedio takve glasine - iznova i iznova - samo da bi se
naposljetku razočarao, no to nije bilo važno. Noćas mu je trebala fzička
aktivnost. Trebao mu je zaborav.
Zvijer je te noći utekla. Prekršio je zavjet da se drži što dalje od Isabel
jednostavno zato što mu je to postalo nemoguće. A kad je napokon došao k
njoj, vodio je ljubav s njom poput životinje izluđene požudom. No ona je
bila vlažna, predivno, čudesno vlažna, pa stoga možda i nije bila jednako
preneražena kao i on primitivnošću njegovog napada. Nije se preplašila,
što je bilo dobro, jer je tama koju je nosio u sebi njega svakako plašila. Kao
da je otvorila kavez koji se više nije dao zatvoriti. Zvijer je sad bila vani,
slobodna i neukroćena, i obožavala ju je. Njezinu brzu dovitljivost,
ranjiva mjesta u njoj, čak i bol koju joj je jalovost prouzročila. A
ponajviše pogled koji se pojavljivao u njezinim divnim, plavim očima dok
ju je dolje dodirivao. O, zvijer je to voljela više od ičega.
Zarežao je u bradu skačući preko zgrada. Prolaz je bio prevelik, skok
preopasan, pa ipak je s lakoćom doskočio na drugu stranu. Možda ga je
neuzvraćena ljubav učinila polubožanskim.
318
Kakva bogohulna misao. Stajao je na krovu, mjesečina je dopirala

odostraga, osvjetljujući ukošena krovna vrata pred njim. Odmahnuo je
glavom, nastojeći je raščistiti od emocija prije nego je izvukao oba mača i
lupio nogom o njih.
Otvorila su se prema unutra i zaljuljala na polomljenim šarkama,
udarajući o nevidljivi zid. Prostorija iza njih bila je neosvijetljena.
Nekoliko mračnih fgura počelo je ustajati, nespretne od sna i zbunjenosti.
Winterove su se oči već naviknule na tamu. Imao je prednost iznenađenja i
povišenog položaja.
Uvijek napadni odozgo ako si u mogućnosti.
Sablasni glas njegova mentora šaputao mu je na uho dok je uskakao u
prostoriju ispod sebe. Sletio je na najveću osobu, muškarca sa širokim
ramenima koji je zaudarao na znoj. Čovjek se jedva uspio pridignuti na
koljena, no Winterova ga je težina pritisnula licem o pod. Nije se pomicao,
pa se Winter bacio na drugog muškarca i udario ga po obrazu.
BANG! Opalio je pištolj, a bljesak je zaslijepio sve koji su se našli u
tami.
Winter je sklopio oči i nastavio se boriti. Prije mnogo godina, Sir
Stanley ga je tjerao da vježba mačevanje s vrećicom preko glave upravo iz
tog razloga. Osjetio je nečije tijelo na sebi pa ga je laktom udario visoko u
trbuh. Čuo se udarac kad je čovjek pao, a zatim i trk koraka u bijegu.
Winter je otvorio oči.
Čovjek kojeg je upravo oborio vrpoljio mu se pod nogama. Pet-šest
čudnih strojeva, oblikom nalikujući prevelikim stolicama, stajalo je
naslonjeno na zid u niskoj tavanskoj prostoriji.
Osim toga, u prostoriji nije bilo ničega, samo tijelo prvog muškarca, i
dalje nepokretno otkako je Winter sletio na njega.
319
Osjetio je razočaranje, još jače zgrabivši muškarca kad ga je povukao

na noge.
»Gdje su?« pitao je jer ništa drugo nije mogao. »Gdje su djeca?«
Na njegovo čuđenje, žrtva je pokazala prema udaljenom kraju sobe.
»Tamo.«
Winter je sumnjičavo zaškiljio. Ili ga se muškarac pokušavao riješiti
ili se radilo o zamki, u svakom slučaju, morat će pogledati.
Uhvatio ga je za okovratnik kaputa i odvukao do udaljenog kraja
sobe. Kako se Winter primicao, mogao je primijetiti da su se u zidu
nalazila malena vrata. Nada mu se počela buditi u grudima, ali on se divlje
opirao. I prije je nailazio na skrovišta. Sva su bila ili prazna ili puna
odraslih.
Preko vrata je stajala čvrsta drvena greda pa ju je Winter podignuo
prije nego je oprezno otvorio vrata. U drugoj je prostoriji bilo još mračnije
nego u prvoj, bila je to vražja mala jama bez svjetla i nade. Zrak je
zaudarao na očaj. Isprva je pomislio da je jeziva mala soba prazna. A onda
se nešto minijatumo pomaknulo. Pa još nešto. I još nešto.
Iz jame se pojavilo lice malene djevojčice, mršavo i izgladnjelo.
»Molim vas«, bilo je sve što je uspjela izustiti.
Pronašao ih je. Napokon ih je pronašao.
»IMATE POSJET, MOJA LEDI .«

Idućeg je jutra Megs neodređeno podignula pogled s otvorene knjige
koja joj je stajala u krilu. Nije se mogla sjetiti koliko je dugo sjedila tu u
knjižnici, s knjigom kao krinkom, no pored lakta joj se nalazila prazna
šalica čaja, stoga je očigledno prošlo dosta vremena.
320
»Ne primam posjetitelje«, rekla je odsutno.

»O, to se sigurno ne odnosi na mene.« Ledi Beckinhall je ušetala u
knjižnicu iza batlera, kimajući mu glavom da slobodno ode.
Dok je napuštao sobu, izgledao je kao da mu je laknulo.
»Došla sam te izvesti van«, obznanila je ledi Beckinhall, gledajući
golemu Bibliju na polici.
»Boli me glava.«
»Tim bolje«, hitro je odvratila ledi Beckinhall. »Svjež zrak će ti
pomoći.«
»Liječnici obično nalažu odmaranje kad se radi o glavobolji«, istaknula
je Megs.
»Oni nalažu odmaranje za sve«, rekla je ledi Beckinhall pomalo
neodređeno. Skinula je pogled s Biblije, malo se smekšavši.
»Molim te? Prošlo je skoro tjedan dana otkako je gospodin Ma-
kepeace napustio dom. Pretpostavljam da ga je ledi Penelope dosad već
upropastila. Mislila sam da bismo barem mogle otići pogledati.«
»Gospodin Makepeace je otišao?« Megs je na trenutak osjetila iskricu
znatiželje.
»Da. Dva dana nakon što je...« ledi Beckinhall se lecnula i zaustavila,
bespomoćno promatrajući Megs.
Dva dana nakon što je Roger stradao.
Megs je opet pogledala u knjigu u svom krilu, a riječi na stranici su se
zamaglile. »Ne mogu. Žao mi je.«
Osjetila je da joj se ledi Beckinhall primaknula. »Zašto? Zašto ne
možeš otići odavde?«
»Jednostavno ne mogu.«
321
»O čemu se radi?« ledi Beckinhall je položila svoju hladnu ruku na

njezino čelo. »Jesi li zbilja bolesna? Je li te pregledao liječnik?«
»Ne!« Megs joj je odmaknula ruku. »Ne radi se o tome.«
»Onda o čemu?«
Riječi su joj sišle s usana prije nego ih je stigla zaustaviti.
»Nosim dijete.«
Otvorila je oči i podignula pogled, vidjevši na licu ledi Beckinhall izraz
koji nikad prije nije vidjela. Doslovce je posivjela, a oči su joj se užasnuto
razrogačile.
O, krasno. Očigledno je uspjela šokirati uvijek staloženu ledi
Beckinhall.
»Žao mi je«, Megs je slabašno promrsila. »Ne znam što mi je bilo na
pameti da ti kažem. Zaboravi da sam uopće...«
»Mislila si da bi ti dobro došla pomoć.« Onaj izraz na licu ledi
Beckinhall nestao je munjevito kako se i pojavio, a boja joj se počela
vraćati u obraze. »Na sreću, obratila si se pravoj osobi.«
322
Sedamnaesto poglavlje
Kad je Harlekin ubio i posljednjeg muškarca, Prava je ljubav potrčala prema njemu, no kad je to
učinila, on se okrenuo i pobjegao, brz kao jelen. Mnoge je sate Prava ljubav provela ganjajući
Harlekina, ne gubeći ga iz vida svedok se nije našao u slijepoj ulici. Brzo poput munje, Prava je
ljubav jurnula prema njemu i bacila uze što ga je od vlastite kose isplela preko gornjeg dijela
njegova tijela, stisnuvši gatoliko snažno da su mu se ruke prilijepile za bokove. Na taj ga je način
svezala svojom ljubavlju...
Isabel je ušla u svoju lijepu malu blagovaonicu i zastala. Ona i ledi

Margaret naposljetku nisu otišle posjetiti sirotište. Umjesto toga, vratila
se kući, napisala i poslala pismo u ime ledi Margaret. A sad je bila
spremna za ručak. No Winter je sjedio za stolom od paliandera, sa šalicom
čaja ispred sebe. To je bilo neobično. Winter je obično skandalozno rano
doručkovao, a zatim bi otišao u dječju sobu ili radnu sobu koju mu je dala
na korištenje. Pa ipak se sad nalazio tu, satima nakon što je
Christopherova poduka trebala početi.
»Što je bilo?« upitala je bez okolišanja.
Nije podignuo pogled sa šalice. »Pronašao sam ih.«
Brzo je pogledala u slugu koji je stajao u kutu, pretvarajući se da ih ne
sluša.
»Reci kuharici da će nas biti dvoje na ručku.« Pričekala je dok ovaj
nije otišao prije nego je pitala Wintera.
»Koga si pronašao?«
»Djecu.« Glas mu je bio miran.
323
Namrštila se. »Ali, to je zasigurno dobra vijest?«

Napokon je podignuo pogled prema njoj pa je primijetila da su mu oči
bile upale i crvene oko rubova. Vratila se na prijašnju misao, nije se radilo
o tome da je jutros kasno ustao. Nije ni išao spavati.
Izvukla je stolicu i sjela na nju.
»Pričaj mi.«
Ispružio je ruke ispred sebe i zagledao se u dlanove kao da pokušava
vidjeti prošlost ili budućnost.
»Bili su u potkrovlju neke kuće, podijeljene na hrpu soba. Petnaest
djevojčica, naguranih u sobi bez prozora, bez ventilacije, sa stropom koji
nije viši od mog ramena, u najboljem slučaju. Nijedna se nije osmjehnula
od sreće, pa čak ni od olakšanja kad sam otvorio zaključana vrata i spasio
ih. Mislim da su već izgubile svaku nadu.«
Sklopila je oči, oplakujući tu djecu, skrivenu i iskorištenu. Oplakujući
Winterovu bol.
»Ali naposljetku si ih ipak pronašao. Naučit će se opet smijati.«
»Hoće li?« upitao je, a ona je otvorila oči i primijetila da odmahuje
glavom.
»Ne znam.«
»Gdje su sad?«
»Odveo sam ih u dom. Pokucao sam na vrata i stajao u sjeni sve dok se
nisu otvorila i dok ih nisu pustili unutra na sigurno. Nisu se ni pomaknule,
nisu ni pokušale pobjeći dok su čekale.«
Sluga se vratio u pratnji još dvojice noseći pladnjeve s hladnim
mesom, sirevima, kruhom i voćem.
»Ovdje ih odložite«, rekla je Isabel pokazujući na stol.
324
»Sami ćemo se poslužiti.«

Pričekala je dok nisu opet izašli iz blagovaonice prije nego je napunila
Winterov tanjur odabirući od svega pomalo.
»Evo, pojedi ovo.«
Zagledao se u hranu kao da se radilo o nečemu što nikad nije vidio.
»Kad sam tek stigao, u drugoj je prostoriji bilo odraslih , no većina je
pobjegla. Jednog sam ipak stisnuo, no on se doimao malo ludim. Nije mi
znao reći tko stoji iza radionice. Tko je aristokrat koji zarađuje na muci
malene djece. Možda nikad nije vidio d’Arque.«
Točila mu je novu šalicu čaja, no onda se zaustavila. »Lore d’Arquea?«
»Da.« Nestrpljivo je prošao rukom kroz kosu.
»Rekao sam ti našao sam komadić papira s njegovim pečatom u ruci
djeteta koje sam spasio od tih ljudi.«
Podignula je obrvu i blago rekla: »Rekao si mi da si pronašao komad
papira u ruci nekog dječaka iz St. Gilesa. Nikad nisi rekao da je dječak
povezan s radionicom za kojom tragaš.«
»Nisam?« Namrštio se, izgledajući strašno umorno.
»Pa, jest. Ljudi u St. Gilesu zovu ih "kradljivci curica", jer očigledno
biraju djevojčice za taj posao. Malene curice imaju malene prste i
spretnije su u delikatnim poslovima.«
Namrštila se. »Ali nije mi jasno kako bi vikont d’Arque mogao biti
upleten u to.«
Winter ju je skeptično pogledao. »Prepoznao sam d’Arqueova kočijaša
kao jednog od otimača.«
To čuvši, kratko je zastala. »Jesi li razgovarao s kočijašem?«
»Da.« Winter se nacerio. »Rekao je da d’Arque nema veze s tim.«
325
»Pa, onda...«
»A zatim je kočijaš pobjegao prije nego sam uspio išta više izvući iz
njega. Koliko ja znam, možda je samo prikrivao svog gospodara.«
»Ili je možda govorio istinu«, rekla je Isabel. »Znam da ne voliš
vikonta, a i ja priznajem da katkad zna biti stvarno naporan, no to ga ne
čini kriminalcem. To ga ne čini osobom koja bi dopustila da radi novca
naude nekoj djevojčici.«
Odmahnuo je glavom. »Mislim da si pristrana.«
Sjetila se izraza na njegovom licu kad je lord d’Arque fertovao s njom
na balu kod kneginje od Arlingtona. »Mislim da si i ti pristran.«
Zlovoljno je slegnuo ramenima, ne rekavši ni riječ.
Iskoristila je priliku da uzme malo sira i voća.
»Zašto ne pokažeš lordu d’Arqueu taj komad papira? Zašto ga ne pitaš
kome ga je napisao?«
Ironično ju je pogledao, ali nastavio je šutjeti.
Natočila si je šalicu čaja, dodala kapljicu mlijeka i žličicu šećera prije
nego je otpila gutljaj.
» Što su izrađivali u toj radionici, uostalom? Nikad mi nisi rekao.«
»Čarape.« Zvučao je ogorčeno. »Možeš li zamisliti? Nasmrt izrabljuju
tu djecu kako bi proizveli čipkaste čarape s fno izvezenim uzorcima na
gležnjevima, za budalaste dame koje vole francuski stil.«
Isabeline su se grudi stisnule od iznenadne bojazni. Odložila je šalicu.
»Jesi li vidio te čarape?«
»Tek sinoć«, odgovorio je. »Ostavili su za sobom kutiju dovršenih
uzoraka koje su namjeravali kasnije ušiti na čarape.«
326
Bili su sami u blagovaonici. Isabel je ustala, zaobišla stol i prišla mu.

Zbunjeno ju je promatrao sve dok nije naslonila jednu nogu na stolicu
pored njegove i podignula suknju.
»Nalikuju li ti uzorci ovima?« tiho je upitala.
Skamenio se, zureći u fni ružičasto-zlatno-plavi uzorak na njezinom
gležnju. Bio je našiven na čarapu od bijele čipke koja je sezala od stopala
do preko koljena. Nježna, strašno skupa čipka, prodana za djelić cijene
koliko bi koštala negdje drugdje. Kakva budala je bio...
Podignuo je pogled prema njoj.
»Gdje si ih nabavila?«
»Moja služavka, Pinkney, ih je nabavila. Nisam sigurna gdje, ali znam
da je bila oduševljena cijenom.« Usne su mu se mrgodno stisnule.
»Možeš li je pozvati ovamo, molim te?«
»Naravno«, rekla je nastojeći održati glas smirenim dok je odlazila do
vrata i obraćala se slugi koji je stajao s druge strane,
Winter je bio strašno ljut, to je i sama mogla vidjeti. Budalaste dame.
Zar je i nju smatrao jednom takvom budalastom damom koje je
spomenuo? Osobom koja uopće ne mari tko je izradio njezine čarape sve
dok su po najnovijoj modi ? Pa, i je jedna od njih zar ne ?
Potonula je u stolicu, čekajući Pinkney;
Ništa više nije rekao već se zagledao u dio stola među svojim
dlanovima, a među obrvama mu se urezala bora.
Vrata blagovaonice su se rastvorila prije nego je ušla Pinkney.
»Htjeli ste me vidjeti, moja ledi?«
»Da.« Isabel je sklopila ruke u krilu. »Želim znati nešto o čipkastim
čarapama koje si mi kupila.«
327
Pinkneyno lijepo čelo se naboralo.

»Čarapama, moja ledi?«
»Gdje si ih nabavila?« Winter je mračno upitao.
Pinkneyne plave oči su se razrogačile, a u njima se pojavila mješavina
zbunjenosti i straha. Winter je u tom trenutku izgledao prilično
zastrašujuće. »Ja... Ja... Postoji malena trgovina u ulici Baker, moja ledi.
Trgovac drži čipkaste čarape otraga. Morate to znati da biste pitali.«
»A kako si ti znala?« pitala je Isabel.
Pinkney je bespomoćno slegnula ramenima.
»Čujete takve glasine tu i tamo, moja ledi. Gdje možete pronaći
najnovije fne rukavice, koji postolar radi najbolje cipele s potpeticom, tko
ima čipkaste čarape napravljene po najnovijoj francuskoj modi i to u pola
cijene.
To mi je posao, moja ledi.«
Pinkney ih je promatrala s nekim neobičnim dostojanstvom, jer je
doista i imala pravo - to i jest bio njezin posao i ona ga je dobro obavljala.
»Hvala ti, Pinkney, to će biti sve«, Isabel je tiho rekla.
Služavka se kratko naklonila. »U redu, moja ledi.« Okrenula se kako
bi izašla.
»Čekaj.« Isabel je brzo opet podignula suknju i zakotrljala obje čarape,
skidajući ih s nogu. Pružila je služavki obješenu tkaninu od svilene čipke.
»Spali ovo skupa s ostalima, molim te.«
Pinkney je zinula kad je Isabel podignula suknju pred Winterom. No
sad je zatvorila usta.
Uzela je čarape i pobjegla.
328
»Zašto si je pustila?« Winter je iznenada upitao. »Možda bi se još

nečega sjetila da smo je ispitali.«
»Sumnjam«, Isabel je odmahnula glavom. »Ona je vrhunska služavka,
ali mislim da detalji vezani uz njen položaj, sve one stvari koje je upravo
nabrojila, zauzimaju svaki slobodan prostor u njezinoj glavi.« Isabel je
skrušeno slegnula ramenima.
»Ne zanima je ništa osim mode.«
Winter se odgurnuo od stola. »Onda idem posjetiti tu trgovinu u ulici
Baker. Možda će mi trgovac znati reći više.«
»Ali što je s Christopherom?« pitala je Isabel. »Zar ga danas nećeš
podučavati?«
Winter se okrenuo i pogledao je s vrata. »Trebao sam, da, ali izgleda
da je njegova majka imala druge planove. Rečeno mi je da ga je rano
jutros odvela po nekom zadatku.«
»Što...« rekla je Isabel, no on je već otišao.
To je bilo čudno. Louise je posjećivala Christophera samo jednom
mjesečno, ako i toliko, i obično samo na jedno poslijepodne. Rijetko kad bi
se budila prije podne, a kamoli ustala iz kreveta.
Uzdahnuvši, Isabel se vratila svom ručku. Možda je trebala pomno
pregledavati svu odjeću koju joj je Pinkney donosila? Paziti da nije
skrojena u kakvoj ilegalnoj radionici? Ili se trebala jednostavno odreći
otmjenih čipkastih čarapa, pozlaćenih cipela s potpeticom, haljina koje su
se šivale mjesecima?
Mogla bi se odijevati poput redovnice, izbaciti sve boje iz svog života...
i tiho poludjeti u roku od tjedan dana. Sviđale su joj se ekstravagantne
haljine, lijepo donje rublje, čarape s uzorcima i sve ostale drangulije koje
329
je Winter nesumnjivo prezirao. Nije se mogla natjerati da ih prestane

nositi kako što se ni paun nije mogao riješiti svog perja.
Pa, onda je to bio samo još jedan razlog zbog kojeg se nisu mogli
vjenčati. Sve i da je Winter istinski voli, uvijek će se zgražati nad
njezinom sklonošću lijepoj odjeći i draguljima. Bio je to samo još jedan
čavao na lijesu njihove veze. Jednostavno nisu bili jedno za drugo.
Isabel je namrštila nos i vilicom zgnječila ostatak sira. Trebalo bi joj
biti drago što je pronašla još jedan razlog zašto ne bi smjeli, ne bi mogli,
zašto se naposljetku i neće vjenčati, no sve što je osjećala bila je tuga koja
joj je kuhala u želucu. Mozak joj je bio uvjeren, ali srce se bunilo.
Vrata su se rastvorila pa se Isabel okrenula, sretna što joj netko
odvlači pažnju od turobnih misli.
Louise je uklizala unutra, rumenih obraza i blistavih očiju, zlatna joj
je kosa bila naglašena ružičastom vrpcom, a ako se Isabel nije varala,
nosila je i novu haljinu.
»O, Isabel, nešto najčudesnije na svijetu se dogodilo! Pronašla sam
zaštitnika i dao mi je kuću. Mogu dovesti Christophera da živi sa mnom
već krajem ovog tjedna.«
Isabel je zinula, ali iz njezinih usta nije izašla ni riječ. Louise je
nastavila brbljati o svom novom zaštitniku, kući u koju će se
uskoro useliti, no glas kao da joj je bio prigušen.
Isabel je nevoljko prihvatila odgovornost da skrbi o Christopheru,
ponajviše stoga što nije bilo nikog drugog da se brine za njega. Bio je
teret, nedužan podsjetnik na Edmundovu nevjeru i njezinu neplodnost.
Trebalo bi joj biti drago što je Louise napokon pronašla način da se sama
brine za njega. Djetetu treba majka, a Louise je, ma koliko mana imala,
bila upravo to.
330
Ako je i osjetila neko sitno razočaranje zbog Christopherova odlaska,

to je bilo očekivano. Nekako ga je... zavoljela.
»Sutra ću doći po njega, može?« rekla je Louise.
Isabel je trepnula.
»Da. Da, naravno. To je sasvim u redu.«
I jest, zar ne?
KASNIJE TE NOĆI, Winter je otvorio vrata svoje sobe u Isabelinoj

kući, umoran i tijelom i duhom. No ono što je zatekao unutra razbudilo je
sva njegova osjetila: Isabel je ležala u njegovom krevetu, a prema onome
što je uspio vidjeti, na sebi nije imala ništa.
Zatvorio je vrata za sobom. Soba koju mu je dodijelila bila je mnogo

ljepša od njegove nekadašnje sobe u domu. Nalazila se na istom katu kao i
njezina, a pretpostavljao je da se radi o gostinskoj sobi, umjesto one koja
se inače davala slugama. Krevet je bio prostran i udoban, a unutra je bilo
taman dovoljno namještaja da bi se soba doimala ugodnom: stolica za
sjedenje pored vatre, ormar s ladicama i komoda s umivaonikom, kao i vrč
za polijevanje. Znao je da se pobrinula za to da mu omogući sobu u kojoj će
se osjećati kao kod kuće i koja nije pretjerano razmetljiva.
»Što radiš ovdje?« upitao je.
Spustila je kapke, a u kutevima njezinih punih usana pojavio se
osmijeh.
»Pa, gospodine Makepeace, znam da su naše lekcije bile kratke, ali
mislim da smo dosad već naučili dovoljno da možete zaključiti zašto sam
ovdje.«
Glas joj je bio toliko krhak da se odmah zabrinuo.
331
»Što se dogodilo?«
Napućila je usne. »Mora li se nešto loše dogoditi da bih bila ovdje?«
»U ovim okolnostima, da.« Prišao je krevetu, promatrajući je.
»Kaži mi, Isabel.«
Okrenula je lice u stranu, ne govoreći ništa, no njezine slatke usne su
drhtale. Nije mogao podnijeti taj prizor. Popeo se na krevet, sasvim
odjeven, i stisnuo to toplo malo tijelo uza se, gladeći njezinu divnu kosu.
»Isabel.«
Dah joj je zapinjao u grlu.
»Sjećaš li se kad si prvi put došao ovamo i upoznao Christophera?«
»Da«, mrmljao joj je u kosu, pitajući se kamo to vodi.
»Bila sam prilično hladna prema njemu«, rekla je.
»Isabel«, usprotivio se.
Dlanom je prešla preko lica.
»Ne, bila sam. On je tek maleni dječak i ni za što nije kriv, no
podsjećao me na sve što nemam - sve što nikad neću imati - i jednostavno
ga nisam mogla gledati.
Previše bih osjećala gledajući ga. U to sam vrijeme očajnički željela da
ga Louise jednostavno odvede. Da mu pronađe drugi dom u kojem će
živjeti.« Zastao joj je dah.
»Smijat ćeš se, ali moja želja je ostvarena.«
Žalosno je sklopio oči. Tek je počela otvarati svoje srce radosti. Počela
si je dopuštati da osjeti barem malo radosti u tom odnosu. Christopherov
odlazak u ovom je trenutku bio strašan udarac.
»Žao mi je«, rekao je. »Kamo ga namjerava odvesti?«
Prstima je dodirivala prednji dio njegova kaputa.
332
»Pronašla si je zaštitnika, nekog bogatog uvoznika. Tamo je jutros

bila. Odvela je Christophera u kupovinu nove odjeće za sebe i za njega, na
bogatašev trošak. Lud je za njom, kaže Louise, i unajmio joj je lijepu kuću
u gradu.«
Namrštio se, zagledavši se negdje iznad njezine glave.
»To ne zvuči kao najbolje mjesto za dječakov život i odrastanje.«
Umirila se.
»I ja sam to pomislila, ali bojim se da mi sklonost prema njemu utječe
na prosudbu. Želim da Christopher bude sretan. Sigurno bi bio najsretniji
sa svojom majkom?«
Glas joj je istovremeno bio i pun nade i pun straha dok mu je
nesigurno postavljala to pitanje.
Uzdahnuo je. »Ne znam je li tako. Sve što znam jest da mi se ovdje
doima prilično sretnim. Ti se doimaš sretnom što je ovdje s tobom.«
»Da, ali ono što ja osjećam i mislim nije važno«, rekla je iskreno.
»Trebala bih misliti samo na Christophera i njegove interese. Moram
ispravno postupiti.«
Naslonio je glavu na njezinu, udišući njezin miris, zadovoljan što je
samo drži u naručju.
»Ponekad ispravno postupiti ne znači žrtvovati se.«
ISABEL SE NASLONILA na Winterov vuneni kaput, prekrivača

povučenog do ramena, osluškujući njegov dah pored svog uha.
»Ima još.« Glas mu je zatutnjao na njezinom obrazu.
»Još nešto osim Christophera, zar ne?«
333
Ukopala se u njegovu toplinu. Nije se željela suočiti s tim, nije željela o

tome razmišljati. Zar ne može jednostavno voditi ljubav s njom pa da sve
zaboravi ?
No umjesto toga on ju je nježno milovao po kosi. Nitko to nikad nije
činio, pa je pomislila kako će joj zauvijek nedostajati njegove ruke u
njezinoj kosi jednom kad ode.
»Kaži mi«, rekao je.
Stisnula je oči poput malene curice, kao da će joj biti lakše izgovoriti
ako ga ne bude vidjela.
»Danas sam posjetila... prijateljicu, dragu prijateljicu, koja mi je
povjerila da čeka dijete.«
Njegova se ruka načas zaustavila u njezinoj kosi prije nego ju je
nastavio gladiti. »Žao mi je.« Glas mu je bio kao dubok šapat. »Znam da ti
je to sigurno bilo teško čuti.«
»Ne bi trebalo biti«, ustrajala je, uhvativši ga za rever kaputa i
potegnuvši. »Morala bih znati primiti radosne vijesti i zatim slaviti sa
svojom prijateljicom. Ne bih smjela biti tako malodušna, tako zaokupljena
vlastitim problemima. Morala bih biti bolja osoba.«
Njegova su se prsa pomaknula pod njezinim licem kad je slegnuo
ramenima. »Svi bismo to trebali biti.«
»Ti ne moraš«, šapnula je. »Ti si savršen takav kakav jesi.«
»Daleko sam od savršenstva«, promrsio je. »Mislio sam da si dosad to
već shvatila.«
Ne, što ga je više upoznavala, to joj se savršenijim doimao: nesebičan,
snažan, drag, nježan... popis se samo nastavljao. Za razliku od njega, ona
se osjećala malenom i zlobnom, nedostojnom ljubavi.
»Ne znaš ono najgore«, rekla je.
334
»Onda mi kaži.«
Udahnula je kako bi se pripremila za ispovijed.
»Moja prijateljica nije vjenčana. Dijete koje nosi je kopile. Naravno da
je uzrujana. Praktički ne zna što bi sa sobom. Tako očajna, plakala je dok
mi je pričala svoju muku, a ja sam samo mislila na to kako...«
Bilo je prestrašno, nije mogla izreći riječi.
No on ih je svejedno pogodio.
»Željela si da je to dijete tvoje.«
»Zašto?« Otrgnula se iz njegova zagrljaja, no i dalje ga je držala za
kaput. »Zašto? Zašto ona mora nositi dijete koje će joj uništiti život, dok
ja... dok ja ne mogu...« Nije mogla nastaviti. Grlo joj se stisnulo od suza
koje je svih tih godina zadržavala.
Obujmio ju je rukama, a ona se na trenutak opirala, povlačeći se.
Njezini strahovi, njezine malene ljubomore, njezin plač, sve je bilo tako
grozno. Tako ružno. Mora da ju je sad zamrzio, ili ju je barem sažalijevao,
a sažaljenje je bilo posljednje što je htjela od njega.
Nije bilo pošteno da je od svih muškaraca baš on bio taj koji ju je vidio
bez obrambene fasade. No naposljetku je ipak popustila, jer se radilo o
Wintern, a u posljednjih je nekoliko dana shvatila da mu ne može dugo
odolijevati. Nekako joj je postao više od ljubavnika, više od prijatelja. Ono
što joj je značio nije mogla ni skupiti u riječi, no strašno se bojala da
se radi o nečemu dugotrajnom i vječnom, kao da joj se urezao u meso.
Nadala se da on to nikad neće saznati.
Okrenula se i poljubila ga poput neiskusne djevojčice, usne su joj bile
mekane i zatvorene, lice mokro od suza. Oči su joj bile sklopljene dok ga je
ljubila, no osjetila je kad su mu se ruke ukočile.
Odmaknuo se.
335
»Isabel, ne smijemo, ne dok se tako osjećaš.«

Doista ju je sažalijevao, znala je to prema izrazu na njegovom licu.
Maknut će se od nje i ostaviti je zato što je više nije mogao gledati. Bacila
je prekrivač i skočila na njega, praktički ga oborivši na krevet i popevši se
na njega.
»Nemoj, Isabel«, rekao je, no glas mu je već postao dubok, hrapav,
znala je da će ga uskoro imati. Osjetila je tkaninu njegovih tajica i kaputa
na svojoj goloj koži.
Uzela je njegovo lice među dlanove i opet ga poljubila, rastvorenim i
željnim usnama - jer ga je trebala, više nego što će on ikada biti svjestan.
Stenjao je pod njezinim usnama, nakrivivši glavu kako bi lakše došao do
njezinog jezika. Imao je okus vina, muškarca, potrebe. Imao je okus svega
što nikad nije mislila da će htjeti, ali što je cijelo vrijeme tražila.
Okus Wintera.
»Isabel«, šapnuo je, prstom joj milujući obraze. »Isabel, ne.«
»Zašto ne?« mrmljala je grickajući mu usne, mazeći mu vilicu. »Želim
te. Želim zaboraviti.«
Pogled mu je bio tužan. »Možda, ali ne ovako. Ja ne želim biti
iskorišten kao žigolo, a ti si, moja draga Isabel, ionako bolja od toga.«
Nehotice je zabacila glavu unatrag. Osjećala se kao da ju je ošamario.
»Kako znaš?« zlobno je upitala, odmičući se od njega.
»Možda za mene i nisi više od žigola. Možda ja nisam bolja od toga.«
Ustao je i popeo se na nju toliko brzo da nije stigla ni ustuknuti.
Obujmio ju je rukama, stisnuo joj ruke uz bokove, držeći je čvrsto, a kad je
podignula pogled prema njemu, prema njegovom licu, očekivala je da će
zateći ljutnju.
336
Umjesto toga, vidjela je suosjećanje.

Bilo je to previše. Udahnula je, dah joj je rasparao grudi, rastvorio
srce, prosuo iz njega sav bijes i strah i razočaranje. Plakala je, jako,
snažno jecajući, zaslijepljena suzama, usana rastvorenih u
bešumnom vapaju.
Privukao ju je bliže, naslonio svoje lice na njezino, i ljuljuškao je u naručju
kao da je novorođenče.
No njegova je nježnost samo dolijevala ulje na vatru njezinog očaja.
Okrenula se, stisnutim šakama udarajući po njegovim ramenima, grčeći se
u svojoj žalosti. A on ju je samo još čvršće držao, mrmljajući nešto utješno
dok je ona plakala zbog braka koji nije bio onakav kakav je sanjala, zbog
pobačaja, zbog djece koju nikad neće imati. Tuga je eruptirala iz nje, vrela
i snažna, predugo potiskivana, predugo poricana.
Plakala je sve dok joj se kosa nije slijepila od znoja, sve dok joj oči nisu
natekle, sve dok se njezini jecaji nisu stišali i dok nije mogla čuti što je
Winter govorio dok ju je ljuljao u svom naručju.
»Tako hrabra«, mrmljao joj je u kosu, milujući je. »Tako prekrasna i
hrabra.«
»Nisam prekrasna«, procijedila je. »Ne bi me smio vidjeti ovakvu.«
Sigurno je izgledala poput vještice. Posramljena vlastitim nespretnim
izljevom emocija i golom ranjivošću, ukopala je lice u njegovo rame.
No on joj je nježno spustio dlan do brade i okrenuo joj lice prema
svojem.
»Privilegiran sam što te vidim takvu«, rekao je, odlučno je
promatrajući. »Nosi svoju masku kad si na balovima i zabavama, dok
posjećuješ prijateljice, no kad smo sami, samo nas dvoje, obećaj mi,
pokazivat ćeš mi samo svoje pravo lice, ma kako ružnim ga smatrala. To je
337
naša istinska intima, ne seks, već mogućnost da budemo ono što jesmo kad
smo zajedno.«
Zagledala se u njega, zapanjena, i položila dlan na njegov obraz,
pomalo grub od bradice.
»Kako si ti tako mudar?«
Odmahnuo je glavu. »Nisam. Ti si ta koja je ovo započela. Ti si ta koja
mi je pokazala put.«
Previše joj je toga pripisivao, no bila je preumoma da bi mu se
usprotivila.
Legao je na leđa i naslonio je na sebe. »Spavaj.«
Sklopila je oči i poslušala ga, no dok je tonula u san, nešto je shvatila.
Voljela je tog čovjeka, sad i zauvijek.
338
Osamnaesto poglavlje
Harlekin je bio vezan ljubavlju, no njegove su bijele oči svejedno slijepo zurile. Prava je ljubav
pažljivo skinula poklopac sa staklene bočice SUZA, stojeći na vršcima prstiju, i nagnula je nad
njegove oči. Kad mu jeprva kap pala na oko, Harlekin je kriknuo, zabacujući glavu naprijed-
natrag, no Prava je ljubav bila upornadok mu je oba oka ispirala vlastitim suzama tuge. Kad je
ispraznila bočicu, odmaknula se i ugledala oba njegova oka opet smeđa i zdrava...
Idućeg se jutra Winter probudio prije zore. Isabel je ležala pored

njega, duboko dišući u snu, mirišući na mekanu, toplu ženu. Razmišljao je
o onome što joj je rekao noć prije: ponekad ispravno postupiti ne znači
žrtvovati se. Možda je došlo vrijeme da posluša vlastiti savjet. Ako se
namjerava vjenčati za Isabel, mora se odreći maskiranja u Duha St. Gilesa.
Cijelo mu je vrijeme ta misao kuhala u zakutku uma. Nije mogao imati
Isabel i istovremeno biti Duh. To je, uostalom, i bio razlog zašto je toliko
godina bio u celibatu.
Biti Duh bio je prezahtjevan posao. Oženjenom muškarcu, s druge
strane, obitelj mora biti na prvom mjestu, a upravo to je i želio s Isabel.
No prije nego Duh jednom zauvijek nestane, morao je dovršiti potragu
za kradljivcima curica i »kicošima« koji su stajali iza toga. Morao se
suočiti s d’Arqueom, otkriti stoji li on iza radionice ili ga odbaciti kao
sumnjivca.
A bilo je tu i još nešto što je morao učiniti.
Tiho je ustao, odjenuo se i stavio nekoliko stvari u torbu. Pogledao je u
Isabel. Bila je u dubokom snu, jednu je ruku savila ispod brade poput
339
malenog djeteta. Osjetio je poriv da je poljubi prije nego ode, no

naposljetku mu se odupro jer ju nije htio probuditi.
Vani se London tek počinjao buditi. Pospana je služavka klečala na
stepenici susjedne kuće i laštila vrata, ne podigavši pogled kad je prošao
pored nje. Mljekarica ga je živahno pozdravila kad je prošao, a on joj je
kimnuo zauzvrat.
Kad je Winter stigao u St. Giles, sunce se već dokraja diglo, no nebo je
bilo toliko oblačno da se doimalo kao da je večer. Ušuškao se u svoj
dugački ogrtač, sretan što ga je odlučio obući. Ako se ne vara, najavili su
kišu prije podneva.
U domu su svi već ustali, naravno, jedini kuhinjski prozor bio je
osvijetljen. Tiho je pokucao na stražnja vrata.
Gazdarica Medina ih je otvorila, a njezina inače uredna kapica stajala
je ukrivo. Podignula je obrve kad ga je ugledala.
»Onda, jeste se vratili u dom, gospodine Makepeace?«
»Ne, žao mi je«, odgovorio je Winter. »Obećao sam da ću otići i jesam.
No pitam se bih li mogao porazgovarati s Josephom Tinboxom, tamo
vani«, pokazao je na ulicu.
Gazdarica Medina je napućila usne.
»Ne čini se kak’ treba, da ne smijete ući u dom. A sam Gospod zna da
vas trebamo.« Uvukla se natrag unutra prije nego je stigao išta
komentirati.
Iznutra se čulo nekoliko glasnih udaraca, nakon čega je uslijedio
ljutiti povik. Winter je podignuo obrvu. Zvučalo je kao da je unutra pravi
rat. Minutu poslije, Joseph Tinbox je izašao. Kosa mu je bila raspuštena, a
ne uredno svezana otraga kao obično, a na prsluku je imao mrlju koja se
doimala starijom od doručka.
340
Dječak je zurio u vlastita stopala, a usne su mu se objesile.

»Što želite?«
»Došao sam se pozdraviti s tobom, Joseph«, Winter je blago rekao.
»Sutra se moraš javiti na brod, zar ne?«
Joseph je šutke kimnuo.
Winter je odvratio pogled s njegova potištenog lica, iznenada
prepunog tuge. Možda to nije bilo dobro za Josepha. Možda će ga dječak
mrziti do kraja života, okrivljavati ga zbog toga što ga je poslao na more i
natjerao na težak život mornara.
Ali on neće biti običan mornar. Postat će časnik. Taj je položaj otvarao
razne mogućnosti za karijeru, za dobru zaradu, ako ne i bogatstvo, jednog
dana čak i dom negdje na selu. Taj će čin promijeniti cijeli Josephov život
onako kako ništa drugo ne bi moglo: osigurat će mu slobodu uvaženog
gospodina.
Winter je opet pogledao u dječaka.
»Vjerujem da ćeš pisati, Joseph. Ako ne meni, onda Peach i Nell, kao i
ostaloj djeci u domu.«
Dječakove su usne drhtale, no ipak je promrsio: »Da, gospodine.«
»S tim na umu, imam nešto za tebe«, rekao je Winter. Odložio je torbu
i izvukao iz nje drvenu kutijicu. Znatiželja je oduvijek bila jedna od
Josephovih glavnih karakteristika. Nagnuo se naprijed, povirujući u
kutiju. »Što je to, gospodine?«
Winter je otključao kutiju i podignuo ravni poklopac. Unutra se
nalazio maleni spremnik za tintu, papiri, razne naoštrene olovke, čak i
maleni nož.
341
»To je putni pribor za pisanje. Moj ga je otac uvijek nosio sa sobom

kad bi odlazio na selo u nabavku hmelja. Vidiš? Sve je uredno spremljeno
kako se ne bi micalo ili uništilo ako se kutija drmusa.«
Winter je ponovno zaključao kutijicu i ustao, pružajući je Josephu.
»Želio bih ti je pokloniti.«
Josephove su se oči raširile kao tanjuri, a vilica razjapila, no ništa iz
njega nije izašlo. Doimalo se kao da ga je Winter ipak uspio ostaviti bez
teksta. Joseph je uzeo kutiju i na trenutak je samo nijemo promatrao.
Prstima desne ruke nježno je prelazio preko izlizanog poklopca, a
zatim je pogledao u Wintera.
»Hvala vam, gospodine.«
Winter je kimnuo. Nakratko je i on ostao bez teksta jer mu se grlo
stisnulo. Kad se glas napokon pojavio, bio je hrapav.
»Joseph, što kažeš na to da se rukujemo?«
Dječakova donja usna je drhtala.
»U redu, gospodine.« Pružio je ruku.
Winter ju je primio, a zatim je učinio nešto što nije nikad učinio ni s
jednim djetetom u domu. Nezgrapno se sagnuo i povukao dječaka u
zagrljaj, sav ukočen kao drveni stol. Josephova slobodna ruka našla se oko
njegova vrata i snažno ga stisnula. Winter je pognuo glavu i namirisao
džem i dječji znoj.
Ovako izgleda kad osjeća cijelim svojim bićem.
Winter se odmaknuo unatrag, trepćući »Pazi na sebe, Josephe.«
Dječakove su oči svjetlucale.
»Hoću, gospodine.« Utrčao je u dom, no sekundu poslije opet je
provirio kroz vrata. »I pisat ću vam, gospodine. Obećavam.« ,
342
Tad je nestao, a Winter je samo tupo piljio u vrata, s knedlom u grlu,

pitajući se kad će opet vidjeti Josepha Tinboxa. Hoće li mu dječak
zahvaliti što ga je poslao na more? Ili ga zbog toga prokleti?
Winter je nagnuo glavu unatrag, osjećajući prve ledene kapljice kiše
na licu. Bilo kako bilo, opet bi donio istu odluku.
»Mislio sam da ste dali riječ da ćete napustiti dom, Makepeace«, iza
njega se začuo glas vikonta d’Arque.
»I jesam, gospodine«, Winter se polako okrenuo pokazujući prema
zatvorenim kuhinjskim vratima.
»Primijetit ćete da se nalazim izvan doma.«
D’Arque je stajao sa svojim prijateljima, grofom od Kershawa i
gospodinom Seymourom, u uličici iza njega.
Vikont je sumnjičavo gunđao.
»Pa, pobrinite se za to da se držite što dalje. Uvijek mogu poništiti naš
dogovor.«
»Ne, ne možete«, Winter je blago rekao. »Dali ste svoju džentlmensku
riječ. Ako ga poništite, pobrinut ću se za to da vijest o ome da ste prekršili
riječ bude glavna tema u svakoj blagovaonici prije podneva idućeg dana.«
D’Arque je izgledao zatečen iznenadnom odlučnošću u Winterovom
glasu. Dobro. I trebao je naučiti da se ne smije igrati ljudskim životima.
Gospodin Seymour se nakašljao.
»Ako niste ovdje kako biste posjetili dom, gospodine Makepeace, onda
zašto?«
»Mislim da bih isto mogao i ja vas pitati«, rekao je Winter.
343
»Primjećujem da se i vi i lord Kershaw često motate oko ovog

mjesta.« Lord Kershaw se ukočio, očigledno uvrijeđen Winterovim
prisnim tonom, no gospodin Seymour se samo smeteno osmjehnuo.
»Morat ćete oprostiti nama, dokonoj gospodi, gospodine
Makepeace. Sirotište je, na neki način, strašno fascinantno. Osim toga,
čuli smo da je Duh St. Gilesa preksinoć ovamo doveo čopor divlje djece.
Kershaw i ja pomislili smo da bismo mogli doći vidjeti o čemu se radi.«
»Ah, onda se vaša misija ne razlikuje mnogo od moje«, odgovorio je
Winter.
»Ja želim otkriti tko je držao tu djecu zatočenom. Zato sam pomislio
da bih ponovno mogao pretražiti mjesto gdje ih je Duh našao.«
»Doista?« Gospodin Seymour se zainteresirao.
»Znate gdje ih je Duh našao?«,
Winter je kimnuo, promatrajući ga. Samo se Seymour doimao
zainteresiranim za ilegalnu radionicu. Kershaw je zijevao, a d’Arque je
samo tupo piljio oko sebe kao da razmišlja o nečemu drugom.
»Onda bih vas, uz vaš pristanak, rado otpratio pa da i sam proučim to
mjesto«, rekao je gospodin Seymour.
Winter se namrštio.
»Mislio sam ići sam...«
»Ali dva para očiju su bolja od jednog, ne slažete li se?« pitao je
gospodin Seymour.
»Istina.« Winter je pogledao u druga dva gospodina. »Želi li se još
netko pridružiti našoj istrazi?«
Izgledajući nezainteresirano i nestrpljivo, d’Arque je samo odmahnuo
glavom. Lord Kershaw je arogantno podignuo obrve.
344
»Mislim da ne.«
Winter je kimnuo i okrenuo se prema gospodinu Seymouru.
»Onda, da krenemo?«
»NE«, REKLA JE ISABEL što je strože mogla, a po svemu

sudeći, bila je prilično stroga. Bilo je rano - prerano za društvene posjete -
no Louise je stigla netom nakon što je Isabel ustala.
Louiseine lijepe oči širom su se rastvorile.
»Ali ja sam Christopherova majka. Trebao bi biti sa mnom.«
»Da, to sam i ja isprva mislila«, promrsila je Isabel lijevajući čaj u
šalicu. Pozvala je Louise. u dnevni boravak kako bi popričale o
Christopheru.
»No onda sam malo razmislila i shvatila da to baš i nije istina.«
Louise je trepnula. »Ne mislite valjda da ja nisam njegova majka.«
»Na neki način i mislim.« Isabel joj je pružila Šalicu čaja, a žena ju je
odsutno primila.
»Vidite, Christopher živi sa mnom još otkako je bio beba. Brinula sam
se za njega, pazila da je odjeven i sit, da ima dobru dadilju, a u posljednje
vrijeme uživam i u njegovom društvu. Vi ga, s druge strane, viđate jednom
mjesečno, ako i toliko, i nikad se niste ni sjetili pitati kako je.«
»Ja... Imala sam posla.« Louise je izgledala buntovno.
»Naravno da jeste«, Isabel je glatko odvratila. Prije problematičnog
dijela.
»No u tome i jest stvar, zar ne vidite? Imate bogat društveni život,
toliko stvari na pameti. Zar zbilja želite da maleni dječak trčkara oko vas i
smeta vam?«
345
Louise je skupila obrve.

»A ja...« Isabel je mahnula rukom pokazujući na kuću.
»Ja imam ovu veliku, praznu kuću. Jednostavno ima više smisla da
ja zadržim Christophera i odgajam ga. Osim toga, zavoljela sam ga.«
Bore na Louiseinu čelu su nestale.
»Pa, kad to tako kažete...« »Da, doista«, mrmljala je Isabel.
Popijte još malo čaja.«
»Hvala vam.« Louise se zagledala u svoju šalicu, izgledajući veoma
mlado. »Ali i dalje ga mogu posjećivati, zar ne?«
Isabel se nasmijala, osjećajući toliko olakšanje i radost da bi najradije
zaplesala po sobi. No umjesto toga je rekla:
»Sigurna sam da bi se Christopheru to svidjelo.« Petnaest minuta
poslije, Isabel je gledala kako Butterman zatvara vrata za Louise.
Okrenula se prema badem.
»Jeste li pozvali moju kočiju?«
»Da, moja ledi.«
»Dobro. Molim vas da obavijestite Pinkney da želim izaći.«
Nemirno je koračala sve dok se služavka nije pojavila, a zatim su žurno
ušle u kočiju. Vožnja do St. Gilesa je bila monotona, zbog čega je bila još
nestrpljivija kad su napokon stigle.
Ispred doma, Isabel je sišla s kočije i zatekla se kako nemirnim
pogledom traži Wintera. Smiješno! Samo zato što nije bio u njezinoj kući -
što je otišao ne rekavši ni riječ, zapravo - nije značilo da ju je ostavio.
Doduše, nije bilo ni njegove torbe, ali ne bi trebalo odmah paničariti. Za
sobom je ostavio odjeću - ono malo što je imao - a štedljiv čovjek poput
njega sigurno ne bi samo tako ostavio odjeću koja se još može nositi.
346
Zar ne?
Duboko je udahnula nastojeći sa sabrati prije nego se popela uz ulazne
stepenice. Harold ju je pratio na pristojnoj udaljenosti. Mislila je da su
sinoć uspjeli postići dogovor, no možda se prevarila. Možda ga je, usprkos
njegovom uvjeravanju u suprotno, otjerala od sebe svojom dramatičnošću.
Vražja pomisao!
Pa, mogla je barem baciti oko na dom kad je već tu. Ledi Hero, Amelia
i mlađa ledi Caire još su bile na putu, ledi Phoebe je bila još djevojčica i
teško da je mogla samostalno išta raditi. Preostala je samo ona da provjeri
odijeva li ledi Penelope dječake u blijedožute kaputiće ili tjera djecu da
marširaju u krug ili nešto treće što bi joj moglo pasti na tu ludu glavu.
Isabel je pokucala na ulazna vrata.
Obično bi ih netko smjesta otvorio, no tog je jutra jako dugo čekala.
Isabel je tapkala stopalom, pogledavajući u nebo da vidi hoće li početi
kišiti i preplašila se kad se unutra nešto slomilo.
Podignula je obrve, i dalje pred zatvorenim vratima.
Koja su se iznenada otvorila. Jedna od mlađih djevojčica - začudo još u
pidžami - stajala je pred njom s palcem u ustima i nijemo je promatrala.
»Gdje su svi, draga?« Dijete je pokazalo prema hodniku iza sebe.
Dobro. Isabel je podignula haljinu i spremila se da uđe.
»Da ostanem vani, moja ledi?« Harold je nervozno upitao.
Isabel je pogledala najprije u njega, a zatim u dom odakle je dopiralo
neobično škripanje.
»Mislim da je bolje da pođete sa mnom. I ti, Pinkney.«
347
Služavka se dotad motala u dnu stepenica, no sad se nevoljko popela

do vrata.
U hodniku je sve izgledalo normalno, ako niste računali dugačku
zelenu mrlju u visini djeteta. Isabel je pomnije promotrila. Mrlja je
poprilično nalikovala juhi od graška. U dnevnom boravku nije bilo ničega,
osim razbijene zdjele na podu, a u kuhinji se sve doimalo normalnim osim
ljutitog mrmljanja gazdarice Medine. Nešto je protutnjalo po stropu iznad
njih pa je Isabel podignula suknju i otrčala uz stepenice.
Skoro je stigla do vrha kad je Čađa projurila pored nje, Dodo tik za
njom, povlačeći za sobom dugu crvenu vrpcu koja joj je bila svezana oko
vrata. Životinje su bučno sišle niz stepenice, nakon čega je Isabel čula
grebanje psećih i mačjih pandži na mramornom podu u prizemlju prije
nego se prolomio vrisak i tresak iz kuhinje.
Ajoj.
Pretrčala je ostatak stepenica, sve do prve učionice gdje se naglo
zaustavila ispred vrata i sagnula taman na vrijeme da izbjegne maleni
projektil koji joj je prozujao pored glave.
Nažalost, Harold nije bio tako brz.
»Au!« Harold je dohvatio nešto s poda.
»Gađaju se orasima, mali nevaljalci!«
Pinkney je stavila oba dlana preko usta kako bi prigušila smijeh.
»Oh, žao mi je, Harolde«, Isabel je tiho rekla, pomno promatrajući
kaos u učionici. Tko bi rekao da tako pristojna, slatka djeca mogu... pa,
to.
S jedne se strane vodila žestoka bitka između nekoliko mlađih
dječaka, očigledno bez ikakvih pravila jer su se koristili
praćkama, jastucima i nečim što je nalikovalo na ostatke zobene kaše. Na
348
drugoj strani učionice vladala je kakva-takva tišina dok su djeca koja su

tek naučila hodati usredotočeno bojala zid ostacima zobene kaše i
nekakvim džemom. U sredini prostorije, hrpa curica je napravila
labirint od stolova i klupa, skačući s jedne na drugu, i vičući iz sveg glasa.
Usred svega toga stajala je ledi Penelope, preneražena i zbunjena.
»Djeco«, preklinjala je. »Djeco, molim vas.«
Dok je Isabel sve to promatrala, kugla kaše doletjela je ledi Penelope u
glavu i zalijepila se za njezinu lijepu kosu, dok joj je komadić klizio niz
lijevo uho.
Naravno, Isabel je zakoračila unutra, spremna zaplijeniti sve praćke,
skinuti curice sa stolova i oprati hrpu dječice. Otvorila je usta želeći izdati
strogu zapovijed... a onda je bolje promislila. Ako sad spasi ledi Penelope,
ako joj pomogne voditi dom i disciplinirati djecu, onda više neće biti
potrebe da pozove Wintera natrag u dom.
»O, ledi Beckinhall!« Ledi Penelope ju je ugledala. Jadno je pružila
svoje nježne bijele ruke.
»Vi sigurno znate što treba raditi s ovom djecom? Poslala sam Artemis
dolje da pozove lorda d’Arque ili Nell ili kuharicu ili neku služavku, bilo
koga, ali nije se vratila. Ne mislite valjda da su je zarobili? Da su je
zavezali i gurnuli ispod kreveta?«
Ledi Penelope se pokušala nasmijati, što je više nalikovalo
preplašenom hihotanju.
Isabel ju je ozbiljno pogledala.
»Uvjeravam vas da je moje iskustvo s djecom nikakvo, moja ledi, a
ionako vam ne bih mogla pomoći. Gospodin Makepeace je uvijek bio jedini
koji je mogao kontrolirati tu djecu. Zar ne znate? Dolaze iz St Gilesa.«
349
»Ali... Ali...« Ledi Penelope je podignula ruke do glave, gdje je našla

samo zalijepljenu kašu. Njezin je vrisak na trenutak skamenio svu djecu.
Isabel se povukla iz učionice.
»Jao meni. Mislim da bih trebala otići pronaći gospođicu Greaves, zar
ne?« Okrenula se i već bila na pola puta do stepenica kad je začula vapaj
ledi Penelope. »Čekaaaajteee!«
Isabel je sišla niz stepenice mnogo smirenije nego se popela uz njih.
Harold i Pinkney tiho su hodali za njom. Najprije je provjerila dnevni
boravak, a zatim se vratila u kuhinju.
Gospođica Greaves je sjedila za kuhinjskim stolom s kuharicom, a
među njima se nalazio vrč s čajem. Gospođica Greaves je skočila na noge
čim je ugledala Isabel.
»Oh, moja ledi, Samo sam... Samo sam...«
»Pila čaj, koliko vidim«, Isabel je smireno odvratila.
»I meni bi godila šalica. Harolde, možete li pronaći lorda d’Arquea i
poručiti mu da dođe porazgovarati sa mnom?«
Kočijaš je kimnuo i izašao iz kuhinje.
»A sad«, Isabel je sjela i natočila si šalicu čaja prije nego je pogledala u
kuharicu i gospođicu Greaves. »Koliko je već dugo ovako?«
Gospođica Greaves teško je uzdahnula.
Kuharica je napravila grimasu. »Skoro otkak’ je gospodin Makepeace
orišao. Ovdje vlada prava pobuna. Malena čudovišta ne obraćaju pažnju ni
na koga. Lord d’Arque je čak dobio orah u potiljak, netko ga je fno
pogodio.«
Gazdarica Medina zvučala je gotovo zadovoljno.
350
»Ledi Penelope je pokušala«, gospođica Greaves je ozbiljno rekla.

»Drugog je dana donijela djeci trešnje, ali...«
»Koštice«, gazdarica Medina kratko je dobacila. »Da i ne spominjem
mrlje od trešnjinog soka. Svaka budala to zna.«
»Mislim da je bila spremna odustati od doma odmah nakon toga«,
promrsila je gospođica Greaves, »da lord d’Arque nije ustrajao u tome da
ga zadrže. Nije se ni potrudio zaposliti upravitelja.«
»Ali zašto?« upitala je Isabel.
»Zato što«, rekao je lord d’Arque s vrata, »Makepeacea iritira moja
prisutnost ovdje. Eto zašto. Osim toga, ovdje sam na Duhovom terenu.
Ako se pojavi, bit ću prvi koji će to saznati.«
Gospođica Greaves je ciknula kad je ušao i žurno se ispričala.
Gazdarica Medina je ustala od kuhinjskog stola, vrijeđajući ga
svojim usporenim pokretima.
Srećom, lord d’Arque to nije ni primijetio. Naslanjao se na dovratnik u
toj parodiji ravnodušnosti, očigledno naglašenoj pićem.
»Još me mrzite?«
»O, da«, Isabel je iskreno odgovorila. Ma koji bili njegovi razlozi - ako
ih je uopće imao - jako je povrijedio Wintera. Znala je kome je odana.
»No svejedno sam došla ovamo s jednim pitanjem.«
Lord d’Arque se odgurnuo od dovratnika i pažljivo joj prišao.
»Odrekli ste ga se? Došli ste po pravog ljubavnika?«
Namreškala je nos. »Nikad vas nisam vidjela tako bezobraznog.«
Naglo je sjeo na stolicu nasuprot njezine.
»Oprostite.«
351
Promatrala ga je. Nešto mu je očigledno tištilo dušu. Možda je Winter

imao pravo. Ovaj d’Arque itekako bi mogao učiniti nešto sumnjivo i
nemoralno.
»Želim vas pitati za vašeg kočijasa.«
»Mog kočijaša?« Vikont je trepnuo kao da je to bilo posljednje što je
očekivao.
»Nemojte mi reći da je upao u nevolju. Tek sam ga nekidan zaposlio.«
Sad je Isabel izgledala zbunjeno.
»Mislila sam da je kod vas već mjesecima.«
Lord d’Arque je zakolutao očima.
»Ne, to je bio moj stari kočijaš. Nestao je dok smo bili na operi.
Strašno nezgodno. Morao sam zamoliti jednog nosača da me odvede doma,
a koliko sam vidio, nikad nije držao uzde u rukama.«
Isabel se namrštila, razmišljajući. Je li netko ubio kočijaša kako bi ga
spriječio da nešto oda Wintern? Ako i jest, to svejedno nije oslobađalo
lorda d’Arque krivnje. Izvukla je komad papira s njegovim pečatom iz
svog džepa.
»Je li ovo vaše?«
Nagnuo se kako bi pogledao papir, a obrve su mu se skupile.
»To je moj pečat, svakako, a ovo je i moj rukopis.« Preokrenuo je
papir, promatrajući pogrešno napisane riječi.
»Izgleda kao da je netko iskoristio već ispisani papir za kakvu
poruku.« Slegnuo je ramenima i uspravio se.
»Gdje ste to našli?«
»Papir je pronađen u St. Gilesu«, rekla je.
»A ja bih strašno htjela znati što je tamo radio.«
352
»Odakle da ja znam?« Nestrpljivo je napućila usne. »To je vaše pismo.«

»Vi se sjećate svih kojima ste pisali?«
»Zapravo, da«, rekla je. »Jer ljudi kojima pišem obično su mi osobni
prijatelji.«
Kratko ju je promotrio. »Dajte da vidim.«
Predala mu je komad papira.
Promatrao gaje, okrećući ga. »Pa, piše listopad...« Iznenada ju je
pogledao.
»Zašto uopće želite znati kome sam to pisao?«
»Zato«, grubo se osmjehnula. »Zašto vi želite zatajiti kome ste ga
pisali?«
»Ne želim.« Opet je slegnuo ramenima i pustio papir da padne na stol.
»Pišem svojoj baki kad otputuje izvan grada, no u listopadu je bila u
Londonu. Ovo sam možda napisao nekoj ljubavnici ili...« Namrštio se,
razmišljajući.
»Kome?« šapnula je.
»U listopadu sam pisao Seymouru, vezano uz neki posao.«
Srce joj je preskočilo otkucaj.
»Kakav posao?«
Odmahnuo je glavom. »Stvar je bila delikatna. Dao sam riječ da neću
odati o čemu se radi.«
»Adame.« Iznenada se osmjehnuo svom svojom uobičajenom
privlačnošću.
»Jako mi se sviđa kad me zovete po imenu.«
»Nemam vremena za ovo«, rekla je strogim glasom.
Uzdahnuo je.
353
»Oh, u redu. Seymour je imao na umu neku brzu zaradu i htio je da

investiram u njegov naum. Poslao sam mu poruku u kojoj sam odbio
ponudu.«
»Zašto ste je odbili?«
»Naučio sam da je brza zarada dobar način da izgubite sve .«
Osmjehnuo se, rastrojen i naočit.
»A unatoč mojoj nonšalantnoj vanjštini, imam srce konzervativnog
štedljivca.«
»Hm.« Isabel je načas razmislila. Je li plan gospodina Seymoura bio
nekako povezan s radionicom čipkastih čarapa? Ili je sve to bio samo lažni
trag? »Što je Seymour imao na umu?«
»Ne znam.«
»Što?«
Vikont je elegantno slegnuo ramenima. »Nikad nismo stigli popričati
o detaljima. Odmah sam odbio. «
Napravila je grimasu.
»U redu, sama ću ga pitati. Posjetit ću gospodina Seymoura u
njegovoj kući.« Isabel je ustala, dajući znak Haroldu, no lord d’Arque opet
je odmahivao glavom.
»Nije tamo. Sreli smo Makepeacea kad smo došli ovamo. On i
Makepeace skupa su otišli do mjesta odakle je Duh izvukao sve one curice
nekidan.«
Isabel je odmah obuzela panika, a ruke su joj počele drhtati, no
natjerala se da ga smireno upita:
»Je li itko išao s njima?«
»Ne, otišli su sami. Zašto?« Vikont ju je znatiželjno promatrao.
354
»Vjerojatno nije ništa.« Isabel je pokušavala razmišljati. Pogledala ga

je.
»Kako ste našli novog kočijaša, uostalom?«
»Kakva čudna pitanja jutros postavljate«, promrsio je lord d’Arque.
Digao je ruke u zrak kad ga je oštro pogledala.
»U redu! Zapravo, Seymour mi ga je preporučio.«
O,Boze! Sigurno je gospodin Seymour aristokrat koji stoji iza
radionice, a Winter je ostao sam s njim. Zašto bi inače gospodin Seymour
to učinio osim ako nije shvatio da je Winter Duh i sad ga želi ubiti? Kako
da stigne do Wintera na vrijeme da ga upozori?
Stisnula je dlanove u nemoćne šake.
»Ne znam ni kamo su otišli. Ne znam gdje je radionica.«
»Pa, to ćemo lako riješiti«, vikont je polako rekao. »Ja znam.«
Zinula je. »Znate?«
Nasmijao se, izgledajući gotovo dječački.
»Makepeace nam je rekao gdje se nalazi to mjesto prije nego je otišao
sa Seymourom.«
WINTER SE ZAUSTAVIO pred nekom visokom kućom i podignuo

pogled. Četiri kata plus potkrovlje. Bila je to zgrada u kojoj je preksinoć
pronašao djecu. Spustio je pogled prema čovjeku pored sebe.
»To je to mjesto.«
»Jeste li sigurni?« Seymour je sumnjičavo promatrao kuću.
»Ista je kao i sve ostale ovdje.«
»Siguran sam«, rekao je Winter. »Želite li ići prvi?«
»O, ne«, rekao je Seymour. Nasmijao se i pokazao rukom.
355
»Nakon vas, gospodine Makepeace.«

Winter je kimnuo i ušao u kuću. Bila je podijeljena u više malenih
prostorija, sve su se davale u najam, neke i u podnajam, a u nekima su se
još dodamo iznajmljivali i kreveti. Tipična kuća u četvrti St. Giles.
Srećom, stepenice su se nalazile u prednjem dijelu kuće pa nisu morali
lutati hodnicima da ih pronađu.
Winter je krenuo uz stepenice.
»Iznenadio sam se kad sam danas sreo lorda Kershawa i vas u St.
Gilesu.«
»Doista?« Seymourov je glas sablasno odjekivao po golim zidovima.
»Mmm.« Winter je skrenuo za ugao. »Zašto ste došli?«
»Došli smo pomoći d’Arqueu da nađe ubojicu Fraser-Bumsbyja«,
rekao je Seymour.
»Duha St. Gilesa. I dalje ne znate ništa o njemu?«
Glas mu je odjednom bio veoma blizu.
Winter je zastao i okrenuo se, nimalo se ne iznenadivši kad je zatekao
Seymoura na stepenici odmah ispod svoje.
»Krećete se vrlo tiho, gospodine Seymour.« Drugi se muškarac više
nije smijao.
»Kao i vi. Putem ovamo primijetio sam da ste u St. Gilesu kao kod
kuće.« Winter se čudno osmjehnuo.
»Devet sam godina živio ovdje. I ne, ne znam ništa o Duhu.«
»Jeste li sigurni?«
»Veoma.«
Winter je opet krenuo uz stepenice, svjestan da ga drugi čovjek prati
u stopu. Kuća je bila stara i ispuštala je čudne zvukove - škripala je i
356
stenjala. U to doba dana bila je uglavnom prazna. Stanari su bili vani,

pokušavali zaraditi ili ukrasti nešto novca kako bi si mogli priuštiti još
jedno spavanje na tom prokletom mjestu.
Ako ih tko napadne, vjerojatno ih nitko neće čuti. A sve da ih netko i
čuje, vjerojatno ne bi učinili ništa. Zbog očaja su ljudi u St. Gilesu gledali
svoja posla. Jednako su tako mogli hodati i kroz afričku pustinju.
»Iznenadio sam se da znate za djecu koju je Duh doveo u dom«, rekao
je Seymour. Sad su se već približavali najvišem katu.
Ah, napokon.
»Jeste li?«
»Kao da ste saznali prije svih ostalih izvan doma. Gotovo istovremeno
kao i sam Duh.«
»Imam svoje izvore«, Winter je ležerno odvratio. Od penjanja se
zagrijao pa je raširio kaput.
»Vaši izvori očito su gotovo jednako dobri kao i Duhovi.«
»Možda.« Winter se zaustavio pred malenim vratima.
»Radionica je ovdje. Želite li ući prvi ?«
»Molim vas, gospodine Makepeace«, rekao je gospodin Seymour.
Winter ga je kratko pogledao, a zatim otvorio vrata. Vanjska
tavanska soba doimala se još manjom po danu. Drvo slomljenih krovnih
vrata ležalo je na podu u komadićima, među slojevima prašine. Čudno, svi
strojevi su nestali.
Vrata tavanske prostorije zatvorila su se za njim.
Winter je osjetio znak za uzbunu.
Trenutak prekasno.
Kad se okrenuo, Seymour je već izvukao mač.
357
»Mislim da biste trebali kleknuti preda mnom, gospodine Makepeace.

Ili više volite kad vas zovu Duh St. Gilesa?«
358
Devetnaesto poglavlje
Harlekin je progledao, no svejedno je stajao nepomičan i nijem pred svojom Pravom ljubavi. Stoga
se još jednom popela na prste,ovog ga puta poljubivši u obraz prije nego je šapnula: »Sjećaš li se
kako smo nekoć ležali zajedno, ljubavi? Sjećaš se kako smo postali ljubavnici, puni nade u
budućnost?Ta je budućnost ovdje, živa.« Uzevši ga za ruku, položila ju je na svoj blago nabrekli
trbuh, u kojem je rastao novi život. Tako ga je navela da dotakne Nadu ...
Iznova i iznova odgurivala ga je od sebe, ali nikad nije mislila da će

otići predaleko. Trebao je zauvijek ostati u njezinom životu, biti dio ovoga
svijeta, živjeti vlastiti život, možda se čak i vjenčati, upravljati domom,
biti sretan, dovraga.
Winter Makepeace nije trebao umrijeti. Isabel to jednostavno nije
mogla pojmiti. Bio je u formi, veoma mlad, previše vitalan. Nije bio poput
drugih muškaraca. Izazivao ju je. Vidio je sve njezine mane - a bilo ih je na
stotine - i svejedno joj rekao da je voli. Kad bi poživjela još tisuću života,
nikad ne bi našla muškarca poput njega, a nije to ni htjela.
Voljela je Wintera Makepeacea i nikoga više.
Od te joj se pomisli zavrtjelo u glavi. Isabel je doslovce teturala na
mokroj, strašnoj uličici u St. Gilesu.
»Jeste li dobro, moja ledi?« pitao je Harold uhvativši je za ruku.
»Da, da«, dahtala je. »Moramo požuriti.«
Put do adrese koju joj je vikont d’Arque dao bio je preuzak za kočiju.
Osim toga, u St. Gilesu ste se brže kretali pješice, ulice i prolazi bili su
prezavojiti za kočije i konje. Stoga je cijelim putem trčala. D’Arque su
359
ostavili za sobom, jer je čovjek bio pijaniji nego što se isprva doimalo.
Harold je trčkarao pored nje, iako mu je naredila da ide prvi. On je to
odlučno odbio, rekavši da su ulice St. Gilesa preopasne za jednu damu,
samu samcatu.
Što je bila istina, no to neće spasiti Wintera, ako ga Charles Seymour
upravo u tom trenutku bode nožem u leđa.
Visoka se kuća pojavila pred njima.
»To je to«, dahtala je Isabel. »Požurite!«
Harold je rastvorio vrata pa su se počeli penjati uz mučno dugačak niz
stepenica. Prolazili su zavoj za zavojem, naoko beskonačan, a Isabel je
neprestano osluškivala ne bi li čula pucnjeve. Vrisak ranjenog muškarca.
Ljutitu viku.
Nije čula ništa.
Napokon su skrenuli za posljednji zavoj i izbili na tavan. Ravno ispred
njih nalazila su se jezivo mala vrata, a Isabel je pojurila prema njima iako
je Harold pružio ruku ne bi li je uhvatio i zadržao.
Vrata su se širom rastvorila, a Isabel je od siline naleta praktički
uletjela u sobu - ravno na nečija leđa.
Snažne su je ruke uhvatile odostraga i na djelić sekunde sve se
umirilo.
A onda je glas iznad nje rekao:
»Ah, Makepeace, i tvoja draga nam se došla pridružiti.«
WINTER JE OSJETIO kako mu znoj curi niz donji dio leđa. Čim se
Seymour dobrovoljno javio da ga otprati do radionice, posumnjao je da je
upravo on »kicoš« kojeg traži. Seymour je bio jedini od tri plemića koji se
uopće zainteresirao za podatak o lokaciji radionice - koji je Winter mogao
360
posjedovati jedino ako je bio Duh. St. Gilesa. Kad je Winter ugledao mač,
a njegova sumnja time bila potvrđena, osjetio je zanos trijumfalne
pobjede, no već je u idućem trenutku Isabel uletjela unutra.
Seymour ju je stiskao čvrsto uz svoja prsa, s rukom preko njezina

vrata. Winter je i ranije osjetio ushit borbe, uzbuđenje opasnosti i bol od
udarca.
Ali nikad prije nije osjetio strah.
Seymour je brzo pogledao u Harolda koji je nesigurno oklijevao na
vratima.
»Baci pištolj, molim te, ili ću ti ubiti gazdaricu.«
Harold je bacio pištolj koji je ponio sa sobom.
Seymour se osmjehnuo Wintern.
»A sad. Duh St. Gilesa poznat je po tome što sa sobom uvijek nosi dva
mača. Istina, trenutačno nisi odjeven kao Duh, ali molim te, ugodi mi.
Rastvori ogrtač.«
Winter je raširio ogrtač i držao ga tako, gledajući u Isabeline
razrogačene plave oči. Bila je prestravljena. Samo to je već
zacrtalo Seymourovu sudbinu.
»Jako lijepo od vas što ste me opet došli spasiti, moja ledi, premda sam
vjerovao da će Harold biti pametniji.«
Iza nje, Harold je na vratima samo slegnuo ramenima.
Polizala je usne.
»Volim te. Ma što se dogodilo, volim te, Winter. Ako...«
»Dosta.« Seymour ju je snažno stisnuo za vrat i prekinuo.
Čini mi se da vidim dršku kako proviruje ispod ogrtača. Stavi
oba mača na pod - polako - i gumi ih preko sobe.«
361
Winterova su se prsa radosno napunila Isabelinom ljubavlju, no

trenutačno nije mogao o tome razmišljati. Učinio je kako mu je Seymour
naredio.
»A sad klekni.«
Winter je blago odmahnuo glavom.
»Ne. Ako kleknem, ubit ćeš najprije mene, a zatim i ledi Beckinhall.
Stvarno ne vidim zašto bih to učinio.«
Na trenutak je Seymour izgledao zbunjeno, što je Winter iskoristio
kako bi mu se primaknuo.
»Ja ću... Ubit ću je«, prasnuo je Seymour.
Winter je odmahnuo glavom.
»Ako je ubiješ, ja ću ubiti tebe, s mačevima ili bez njih. Ništa me više
neće moći zadržati. Zapravo, radi se o čistoj logici.«
»Ako se radi o logici«, Seymour je sarkastično dobacio, »onda što
predlažeš da učinim?«
»Bori se sa mnom kao muškarac.«
»Ne!« Isabel se napinjala ispod ruke koja ju je stiskala za vrat.
»Nisi naoružan, Winter! Ne budi budala.«
Seymour se nacerio. »U redu.«
Odgurnuo je Isabel sa strane neočekivanim pokretom kojim ju je bacio
na pod i zatim skočio na Wintera, s mačem uperenim ravno u njegovo
srce.
362
ISABEL se stropoštala na dlanove i koljena. Winter! Jecala, je dok se

okretala želeći vidjeti je li ga gospodin Seymour dokrajčio udarcem mača.
Želeći vidjeti umire li pred njom, istječe li krv iz njega.
No Winter je omotao ogrtač oko ruke, koristeći se njime kako bi se

obranio dok se kretao prema svojim mačevima. Promatrala je kako
gospodin Seymour neumorno zamahuje mačem i svaki put oštricom
dohvaća namotani ogrtač.
No cijena takve obrane bila je očita. Tamna, mokra mrlja širila se po
ogrtaču omotanom oko Winterove ruke. Dragi Bože, ako ga je osakatio,
cijela će priča završiti i prije nego se domogne svojih mačeva.
Isabel se mahnito osvrtala oko sebe kad je ugledala Haroldov pištolj.
Stajao je pored zida iza gospodina Seymoura. Počela se šuljati prema
njemu.
U tom se trenutka Winter bacio prema svojim mačevima do kraja
ispruživši desnu ruku. Gospodin Seymour je odmah krenuo za njim
osvetnički zamahujući mačem.
Winter se otkotrljao u stranu, s dugačkim mačem u desnoj ruci,
upravo u trenutku kad se oštrica Seymourova mača zabila u drvenu podnu
gredu na kojoj je maločas ležao. Winter je elegantno skočio na noge i
bacio se na Seymoura.
Isabel je dohvatila pištolj i zgrabila ga objema rukama, podižući teško
oružje i okrećući ga prema njima. No gospodin Seymour i Winter sad su
stajali pred njom jedan iza drugog. Ako opali i promaši, riskirala je da
pogodi Wintera i ubije ga. Uhvatila je Haroldov pogled kad je krenuo
prema naprijed, no rukom mu je dala znak da se vrati. Što god da pokuša,
samo će im se približiti - i stati na put njezinom metku.
363
Podignula je pištolj, naciljala gospodina Seymoura i čekala svoj

trenutak.
Seymour je odbio snažan Winterov nalet.
»Trebao bi biti nenaoružan. Ovo nije pošteno.«
»O, vi aristokrati«, siktao je Winter, jurišajući u novi napad, »sami
kreirate svoja pravila koja svi ostali moraju poštovati, a koja samo vama
idu u korist.« Gospodin Seymour je frknuo, odgurnuvši Winterov dugački
mač.
»To je prirodni poredak stvari, jači vladaju slabijima. Ako ti se ne
sviđa, žali se Bogu.«
Zamahnuo je, brzo i opako poput zmije otrovnice, i napravio dugačak
rez na Winterovu prsluku. Isabel je jauknula, tiho i prestravljeno.
Winterov je prsluk odmah potamnio, a dok se kretao, krv je kapala na pod
iz njegove lijeve ruke i s boka. Dragi Bože, gubio je strašno puno krvi!
Oslabjet će ako ovo uskoro ne završi. No muškarci su i dalje bili preblizu
jedan drugom da bi pucala.
»Spretan si«, dahtao je Winter, odskočivši unatrag nakon novog
napada.
»S druge strane, vi aristokrati obično i jeste spretni. Što još imate za
raditi osim neprestano vježbati mačevanje?«
»Umijeće mačevanja može se savladati«, rugao se Seymour, »no to je
kao da slušaš papigu kako priča. Samo imitira ono što ne razumije.«
Skočio je prema njemu, a Winter ga je dočekao na mač, oštrice su
zaškripale kad su se dotaknule, oba su muškarca svom svojom težinom i
snagom navalila jedan na drugog. Winterova se krv skupljala na podu pa
mu se čizma okliznula u lokvi krvi zbog čega se bacio u stranu kako bi
izbjegao vrh Seymourove oštrice.
364
Seymour se nacerio,
»Rijetka li je krv običnog smrtnika. Obojat ću zidove njome kad
završim s tobom.«
Winter je podignuo obrve kad je čuo tu dramatičnu prijetnju.
»Zarađuješ na muci malenih djevojčica. Nemoj misliti da ću te pustiti
da pobijediš.«
»Možda nećeš imati izbora«, režao je Seymour. Navalio je na Wintera
sa suprotne strane.
Napokon! Isabel je potegnula okidač. Pištolj je eksplodirao uz
zaglušujuće BUUM! Pala je na pod od siline udarca. S mukom je ustala i
na trenutak samo tupo piljila u njih, užasnuta.
Winter i Seymour čvrsto su se stisnuli, toliko da se doimalo kao da se
grle. Dragi Bože, zar ih je obojicu pogodila?
Zatim je Seymour mlohavo iskliznuo iz zagrljaja, a Winter je
podignuo pogled.
»Oh, Winter!« Isabel nije znala kako je tamo dospjela, no odjednom se
našla u Winterovu naručju, pogubljeno ga ljubeći dok su joj suze klizile
niz obraze. Zamalo ga je izgubila. Da u tom trenutku nije zapucala, on bi...
Spustila je pogled prema gospodinu Seymouru i namrštila se.
»Ali, gdje je rana od metka?«
Harold se nakašljao.
»Promašili ste, moja ledi.« Pokazao je na veliku rupu u zidu.
»Promašila sam?« Podignula je pogled taman na vrijeme da vidi
Wintera kako mrko promatra njezinog kočijaša.
Smjesta joj se nasmijao.
365
»Ali bila si blizu. Siguran sam da bi ga pogodila ravno u srce da si

imala vremena bolje naciljati.«
»Hmmm.« Pretjerivao je s laskanjem, no u tim okolnostima nije mu se
mogla usprotiviti. »Kako je onda stradao?«
Winter je podignuo mač. Bio je umrljan krvlju. Lice mu je bilo blijedo.
»Pustio sam zvijer.«
»Oh.« Pružila je ruku kako bi ga dotaknula, bio je previše miran,
previše suzdržan. Gotovo da je mogla vidjeti kako se povlači u sebe.
»Isuse« S vrata se začuo glas lorda d’Arque. »Što se ovdje dogodilo?«
Užasnuto se osvrtao po sobi. Isabel se skamenila. Ako odluči optužiti
Wintera za ubojstvo, teško da će ga moči obraniti. Bio je običan čovjek
koji je upravo ubio plemića.
»Vaš prijatelj Seymour napao je ledi Beckinhall«, rekao je Winter
prije nego je uopće stigla progovoriti, a glas mu je bio grub.
Vikont d’Arque je problijedio.
»Napao? Dragi Bože, moja ledi, nadam se da ste dobro?«
»Da.« Isabel je ovlaš stavila ruku na grlo, lecnuvši se kad je dotaknula
nadraženu kožu i osjetivši olakšanje kad je vidjela koliko je vikont zgrožen
Seymourovim postupkom.
»Zahvaljujući gospodinu Makepeaceu i mom kočijašu. Obojica su
riskirala svoje živote kako bi me spasili.«
Lord d’Arque zagledao se u Seymourovo tijelo.
»Kad ste rekli da Makepeaceu prijeti opasnost od Seymoura, mislio
sam da vas je vlastita mašta pobijedila.«
»Svejedno ste me pratili?« Isabel je blago upitala.
366
»Seymour se ponašao veoma čudno nakon što su ovdje bile pronađene

djevojčice«, polako je rekao lord d’Arque.
»Kad god bih spomenuo da ih moramo ispitati, namjerno bi mi
odvlačio pažnju. A onda je postao opsjednut Makepeaceom. Uporno je
govorio da je on Duh St. Gilesa i da je ubio Rogera.«
»Stekao sam dojam da ste i vi to mislili«, promrsio je Winter.
Lord d’Arque ga je pogledao. »Možda i jesam neko vrijeme, no bilo je
jednostavno prečudno da jedan obični školski ravnatelj može biti
maskirani luđak. Uostalom, zbog čega biste ubili Rogera?«
»Ni zbog čega«, Winter je sabrano rekao. »Ne znam tko je ubio vašeg
prijatelja, gospodine. Volio bih da znam.«
Lord d’Arque je kimnuo, na trenutak okrenuvši glavu.
»Pretpostavljam da je Seymour stajao iza tog užasnog robovanja? Da
je to bio njegov plan brze zarade?«
»Da«, rekla je Isabel. »Htio nas je ubiti kako njegova tajna ne bi izašla
na vidjelo.«
»Grozno.« Vikont je rukom prešao preko čela. »Na takav način
zarađivati, iskorištavajući malene djevojčice i to na tako strašnom
mjestu.« Osvrnuo se po tijesnoj sobici, a zatim opet pogledao u njih.
»Ne mogu pronaći ni trunčicu sažaljenja prema Seymouru. I više
je nego zaslužio sudbinu koja ga je snašla, no njegova je žena
prilično ljupka dama, znate. Kad se pročuje, ovaj će je skandal dokrajčiti.«
»Onda to spriječite«, rekao je Winter. Mračno se nasmijao.
»Možemo reći da je Duh uzeo još jednu žrtvu.«
Lord d’Arque je kimnuo. »Prepustite to meni.«
367
Dvadeseto poglavlje
Na trenutak je Harlekin, Duh St. Gilesa, nepomično stajao i promatrao Pravu ljubav, s dlanom na
njezinom trbuhu u kojem je raslo njihovo dijete. Prava je ljubav zadržavala dah, jer to bijaše
njezina jedina prilika.Ako je ne prepozna, ako se ne vrati danjoj svjetlosti i živima, više ga neće
moći probuditi iz te čarolije. Stoga je čekala i promatrala ga, dok se Sunce dizalo nad St.
Gilesom...
TJEDAN DANA POSLIJE...

»Imam pismo za tebe, Peach.« Winter je pružio malenoj djevojčici
papir s pomno ispisanom adresom. Peach je podignula pogled, sjedeći na
svom krevetu s kujicom Dodom, vježbajući okretanje. Ponizno je primila
papir, okrenula ga u rukama i vratila.
»Molim vas, gospodine, što piše u njemu?«
Winter je primio izvješća svih učitelja u domu nakon što se vratio na
mjesto upravitelja pa ga nije nimalo iznenadio njezin zahtjev. Izgleda da
Peach nitko nije naučio čitati.
Nešto što će smjesta ispraviti. No zasad je Winter samo sjeo na krevet
pored malene djevojčice. Dodijeljen joj je krevet i maleni sanduk za stvari
u spavaonici za starije djevojčice, budući da je tijekom jednog ispitivanja
priznala da joj je osam godina.
»Vidiš svoje ime ovdje?« Winter je pokazao na adresu. »P-E-A-C-H«,
Peach je pažljivo pročitala svako slovo.
368
»Jako dobro«, Winter se osmjehnuo djevojčici i otvorio pismo. Nagnuo

ga je kako bi ga ona mogla vidjeti i prstom prolazio ispod teksta dok je
čitao.
Draga Peach!
Pišem ti ovo pismo prije nego brod isplovi iz Londona.
Zovu ga Terijer i genijalan je! Kad se vratimo u London, dovest ću te
da ga vidiš. Spavam u nekakvom visećem krevetu. Stariji dečki kažu da se
treba naviknut. Uglavnom, nadam se da ste ti i Dodo dobro. Pazi da slušaš
gospođicu Jones i gazdaricu Medinu i sve ostale, aako se gospodin
Makepeace vrati, slušaj i njega. On je...
Winter je morao zastati i zakašljucati na tom mjestu. Peach ga je

znatiželjno promatrala.
»Što kaže?« Winter je malko treptao, a zatim nastavio:
On je najbolji čovjek na svijetu.

Tvoj prijatelj,
Joseph Tinbox
Winter je pružio pismo Peach. Djevojčica se nakratko zagledala u

rukopis prije nego je uzdahnula i pažljivo presavinula pismo.
»Kladim se da ćeš ga sama moći pročitati prije prvog snijega«, Winter
je blago rekao.
»Stvarno?«, Peach se načas razvedrila, a zatim poprimila skeptičan
izraz lica. »Zima je daleko.«
369
»Stići će prije nego što misliš.« Winter je ustao, no onda je nagonski

čučnuo ispred malene djevojčice i uzeo njezine ruke u svoje.
»Uskoro ću pisati Josephu pismo. Bi li željela ubaciti i neku svoju
poručicu?«
»Ali ne znam pisati.«
»Mogu ti pomoći.«
Peach ga je sramežljivo pogledala. »Da, rado.«
»Tu si«, Temperance se oglasila s vrata.
»Sestro«, Winter je ustao, prišao joj i povukao je u zagrljaj, »vratila si
se.«
»Winter!« Odmaknula se, čudno ga gledajući.
»Čemu to?«
»Drago mi je što te vidim«, slegnuo je ramenima.
»Ali«, osvrnula se po sobi punoj djece, koja su je redom znatiželjno
promatrala, i povukla ga u hodnik,
»ti se nikad ne grliš. I jesam li to dobro vidjela, da si primio onu
malenu djevojčicu za ruke?«
Trepnuo je. »Da?«
Temperance je položila gornji dio dlana na njegovo čelo.
»Osjećaš li se dobro?«
»Naravno.« Odmaknuo je njezinu ruku i osmjehnuo joj se.
»Kako je bilo na zabavi?«
»Grozno!«
»Doista?«
»Pa, ne«, uzdahnula je. »Neke su gospođe zapravo bile jako ljubazne, a
u blizini su i neke ruševine koje se mogu istraživati, u čemu sam uživala. «
370
»Onda iskustvo nije bilo toliko loše koliko si mislila da će biti.«

»A sad slijedi "rekao sam ti"?« sumnjičavo je upitala.
»Uopće ne.« Nakratko se zagledao u nju, zamišljen.
»Što je?« Nervozno je dotaknula nos. »Imam nešto na licu?«
»Ne, ali nešto je drugačije«, rekao je,
»Oh!« Njezini obrazi, koji su se nekako doimali još okruglijima, sad su
porumenjeli.
»Nisi smio još saznati.«
»Saznati što?«
»Očekujem prinovu ove zime«, službeno je izjavila.
»Zaista?« Na trenutak je osjetio žalac boli, negdje blizu srca. Isabel
nikad neće iskusiti takvu radost. A onda mu se na licu pojavio široki
osmijeh.
»Kako divno!«
»Hvala ti.« Ugrizla se za usnu, ali ni sama se više nije mogla
suzdržavati od smijeha.
»Oh, tako sam uzbuđena, Winter. Nemaš pojma!«
»A Caire?«
Teatralno je izdahnula. »Toliko je nervozan da bi pomislio da je on taj
koji nosi bebu. To je i dio razloga zašto sam tu. Moram te zamoliti za
uslugu.«
Podignuo je obrvu.
Sklopila je ruke ispred sebe.
»Zanima me smijem li povesti Mary Whitsun sa sobom? Da dođe
živjeti sa mnom. Caire želi da imam nekoga ako se ne budem dobro
371
osjećala, a kad stigne beba, trebat će nam dadilja. Bila bi savršena, osim
toga, strašno mi nedostaje otkako sam napustila dom. Molim te?«
»Naravno«, Winter je oduševljeno odgovorio. »Mislim da bi se i Mary
Whitsun to strašno svidjelo.«
»Oh, divno!« Temperance je sva zablistala. »Sad kad smo to riješili,
morala bih se vratiti.«
Trepnuo je.
»Vratiti se kamo?«
»Damskom društvu za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu«,
rekla je Temperance pomalo osorno.
»Zar nisi znao da imamo sastanak dolje u dnevnom boravku?«
»Sad?«
Osjetio je kako mu je venama prostrujao nalet energije. Ako se dolje
održavao sastanak Damskog društva, onda će i Isabel biti tamo. Nije ju
vidio već tjedan dana, otkako je ubio Seymoura. Za to vrijeme, imao je
posla oko preuzimanja doma i pomaganja traumatiziranim malenim
djevojčicama koje su donedavno radile u radionici, premda to nije bio
glavni razlog zašto se držao podalje od Isabel.
Njegova je mračna strana tog dana izbila na vidjelo. Ubio je čovjeka,
nešto što nikad nije napravio. Uzeti život nekome nije bilo nešto što se
treba shvatiti olako. Molio se nakon toga, razmišljao o tome treba li
pustiti Isabel da postupa onako kako misli da je najbolje za nju. No
njegova je tama imala i drugu stranu, oduvijek je toga bio svjestan. Kad
ju je pustio na slobodu, također je oslobodio i sposobnost da zagrli
Temperance. Da primi malenu djevojčicu za ruke i utješi je. Sad je znao da
nikad neće biti upravitelj kakav je bio njegov otac: udaljen, rezerviran, ali
ljubazan. Umjesto toga, on će voljeti previše, brinuti se previše, tugovati
372
previše kad neko dijete strada. A kad neko dijete uspije u životu? Kad
ozdravi ili ga spase? Onda će vjerojatno biti izvan sebe od sreće.
Nije to mogao promijeniti, sve i da je htio. Jednostavno mu je bilo
suđeno da bude takav upravitelj, a sad je vjerovao da bi mogao mimo
živjeti s tom činjenicom.
No postojala je jedna osoba - jedna krasna, tvrdoglava, zločesta dama
- bez koje nije mogao živjeti i koja je očigledno sjedila u prizemlju baš u
tom trenutku.
Tjedan dana bilo je daleko previše.
»Ispričaj me«, promrmljao je svojoj sestri.
»Kamo ideš ?« Temperance je viknula za njim.
»Pronaći svoju sudbinu«, odgovorio je.
»ŠTO VAM JE bilo na pameti?« Isabel je veselo promatrala kako

Amelia Caire strogo podiže svoju plemićku obrvu promatrajući
ledi Penelope.
Amelia se svega noć ranije vratila u grad, navodno zbog pisma koje joj
je ledi Margaret napisala prije nekoliko tjedana.
»Uvjeravam vas da su mi interesi djece bih na prvom mjestu«, ledi
Penelope rastvorila je svoje oči boje maćuhica, braneći se.
»A Artemis je rekla da je to dobra ideja.«
Gospođica Greaves, koja je upravo otpijala gutljaj čaja, zagrcnula se.
»Koliko shvaćam, gospodin Makepeace zaplijenio je trideset i tri
praćke«, ledi Hero zamišljeno je izjavila.
»Mislim da u cijelom životu nisam vidjela toliko praćki.«
»Osim toga, morali smo prebojiti sve učionice«, rekla je Amelia.
373
»A morali smo i zamijeniti četiri kreveta.«

»Kuharica je jutros pronašla još jednu košticu trešnje«, ledi Phoebe
veselo se oglasila.
»U brašnu u kuhinji.«
Sve su dame pogledale u pogačice na svojim tanjurima. Ledi Hero
pažljivo je odložila tanjur sa strane, blago pozelenjevši u licu.
»Pa, mislila sam da bi to mogao biti koristan eksperiment«, ledi
Penelope odlučno je odvratila.
»Da nisam dovela lorda d’Arquea, nikad ne bismo naučili da ne
smijemo djeci davati ušećerene trešnje kao poseban poklon.« ,
Osvrnula se po sobi kao da je upravo izvela neki važan zaključak.
Amelia je uzdahnula, a Isabel je istinski suosjećala s njom. Ma koliko
budalasta bila ledi Penelope, svejedno je i dalje bila najbogatija među
damama. Jednostavno će morati naučiti tolerirati je.
»Mislim da ćemo morati donijeti zakon po kojem će gospodin
Makepeace biti jedini upravitelj Doma za siročad i nezbrinutu djecu«,
rekla je Amelia.
»Svi koji su za, neka podignu ruku.«
Nekoliko se ruku podignulo. Ledi Penelope je podignula svoju do
visine ramena što se, po Isabelinu mišljenju, i dalje računalo. Međutim,
ledi Margaret je samo tupo zurila u svoje krilo, što je uostalom i radila
otkako je sastanak počeo.
»Megs?« ledi Hero blago je šapnula.
»Što?« ledi Margaret je podignula pogled. »Oh, da.« I ona je podignula
ruku, što je značilo da je glasanje bilo jednoglasno.
374
Isabel je imala osjećaj da ledi Margaret nije imala pojma za što je

upravo glasala. Amelia je zadovoljno kimnula i počela ulijevati čaj svim
damama.
Isabel je iskoristila priliku da se nagne prema ledi Hero koja je sjedila
pored nje.
»Jako sam sretna što ste se vratili u grad, moja ledi.«
Ledi Hero se osmjehnula. »Bili smo spremni vratiti se sa sela.«
»Muž vas je pratio, dakle?« Isabel je promrmljala.
»O, da. Ima jako važan posao u Londonu.« Ledi Hero je pritom
pogledala u ledi Margaret.
Isabel je kimnula, sretna da se netko pobrinuo za situaciju. »Nadam se
da će biti uspješan.«
Ledi Hero se pomalo tužno nasmijala.
»Lord Griffin naviknut je na uspjeh, čak i po pitanjima koja naoko
nemaju sretan kraj.«
Što je bilo najbolje, pomislila je Isabel, čemu se moglo nadati.
Vrata dnevnog boravka su se rastvorila.
Isabel se okrenula kako bi pogledala prema vratima kad joj je zastao
dah. Winter je stajao na njima, a lice mu je bilo prilično ozbiljno.
Namjeravala je stjerati ga u kut nakon sastanka. Cijeli je prošli tjedan
proveo izbjegavajući je i zbilja se umorila od toga.
No, izgleda da je promijenio taktiku.
Naklonio se tek kratko, nijednom ne pogledavši ni u jednu damu osim
u nju.
»Smijem li popričati s vama?«
Progutala je knedlu. »Ja... Sigurna sam da, kad sastanak...«
375
»Odmah, Isabel.«
Ajoj. Osjetila je kako joj se obrazi žare dok je žurno ustajala kako bi
preduhitrila još koju opasku. Ovako su dame samo sumnjičavo šutjele.
Izašla je na hodnik. »Što je?«
Samo ju je gledao, a ona je na njegovom licu vidjela sve što mu je
značila. Srce joj se stisnulo. Sad? Sad je htio razgovarati o tome?
U zadnji tren ju je uhvatila panika.
»Nikad neću imati djecu«, rekla je što je tiše mogla, budući da je
očigledno počeo odmor i sva su se djeca sjatila niz stepenice.
»Prestara sam, prebogata, previsokog staleža, pre...«
Utišao ju je jednostavnim, učinkovitim poljupcem. Tamo, na hodniku
doma, ispred cijelog Damskog društva i vjerojatno većine djece iz doma,
uskoro i sve djece, jer svi koji se u tom trenutku nisu našli tamo kako bi
posvjedočili zagrljaju, bili su pozvani od strane ostalih...
A ona jednostavno nije marila. Omotala ga je svojim rukama i
uzvratila mu poljubac, snažno, radosno, ljubeći tog muškarca kojeg je
voljela svim svojim nesavršenim bićem.
Odmaknuo se, samo malčice, kako bi joj šapnuo kroz nasmiješene
usne:
»Ovog ste me puta doista kompromitirali, ledi Beckinhall. Mislim da
biste trebali spasiti moj bijedni ugled i udati se sa mnom.«
Pogledala je u njegove tople, odlučne, nježne oči i naglas izustila
preostalu sumnju.
»Nikad nećeš imati djecu ako se vjenčaš sa mnom.«
A on je učinio nešto krajnje neobično. Winter Makepeace, čovjek koji
se nikad nije smijao, zabacio je glavu unatrag i grohotom se nasmijao.
376
Pogledao je u nju i nasmijao se, pokazujući rukom prema stubištu na

kojem se sad nalazilo mnoštvo djece svih veličina i oblika.
»O, moja draga Isabel, ovo su moja djeca, djeca mog srca, djeca
mog životnog truda. Ja sam otac desecima djece i planiram biti otac
još stotinama njih u budućnosti. Hajde. Reci da budi mi žena i pomozi mi
odgojiti potomstvo.«
»Da«, šapnula je, a nakon što su se neka djeca nagnula naprijed jer ih
nisu mogla čuti, povikala je: »Da!«
Winter se nasmijao i poljubio je u usta, snažno i brzo, a zatim se
okrenuo prema djeci koja su napeto čekala.
»Djeco, velika mi je čast obavijestiti vas da je ledi Beckinhall pristala
udati se za mene.«
Na trenutak je vladala zapanjena tišina, a onda je odjeknuo
gromoglasan urlik: »HURA!«
Winter se opet nasmijao i uhvatio Isabel oko struka, vrteći je visoko
iznad svoje glave.
»HURA!« djeca su navijala, luda od radosti.
» Nell « doviknuo je Winter služavki koja je stajala među djecom.
»Mislim da ovo zaslužuje peciva za sve koji su došli na čaj.«
E, to je potaknulo najglasniji uzvik odobravanja, a zatim i ludu trku

kad su djeca pojurila ne bi li našla svoje mjesto. Otraga, Nell je sva
blistala, a čak je i gazdarica Medina tapkala pregačom oko očiju žureći se
natrag prema kuhinji.
»Draga, nadam se da nisi upropastila savršenog upravitelja«, suho je
dobacila Amelia s vrata dnevnog boravka. Lice joj se smekšalo.
377
»No želim vam svu sreću ovog svijeta.«

»Hvala.« Isabel su zasuzile oči, a primila je i poljubac čestitke od svake
dame ponaosob, čak i od ledi Penelope koja je izgledala prilično zbunjeno.
»Da te otpratim do kočije?«, šapnuo je Winter Isabel na uho.
Brzo je kimnula, jer je htjela još nekoliko minuta nasamo s njim. No
kad su se približili vratima, iza njih su se začuli užurbani koraci.
Okrenuli su se i ugledali gazdaricu Medinu koja je Winteru pružila maleni
ključ koji je visio na vrpci. Namignula mu je.
»Zamalo sam zaboravila, u prošlotjednoj gužvi. Mislila sam da
možda želite svoj ključ natrag, gospodine. Ne bi’ voljela da sve one
praćke opet pomahnitaju.«
Vani se upravo počeo spuštati sumrak.
Isabel je pričekala dok se vrata doma nisu zatvorila za njima.
»Što je to bilo?«
Winter je izgledao kao da je nešto skrivio.
»Pa, kad sam napustio dom, po d’Arqueovu naređenju, predao sam
ovaj ključ gazdarici Medini.« Pogledala je u nedužni mali ključ i odjednom
joj je sinulo.
»A taj ključ...«
»Otključava ormarić u kojem čuvam sve praćke koje sam zaplijenio
dečkima«, radosno je kimnuo.
»Zapravo, imam krasnu kolekciju. Vidiš, skupljam ih već devet
godina...«
Zahihotala se pri pomisli na to da je gazdarica Medina naoružala sve
malene dječake u domu. Jadna ledi Penelope! Nije ni imala šanse.
Winter joj je bolje navukao ogrtač oko vrata.
378
»Jesi li sretna?«
»Presretna«, osmjehnula mu se. Iznenada se osjećala tako slobodnom,
kao da joj je veliki teret pao s ramena. »Što kažeš na kratke zaruke? Želim
se useliti u dom čim završim s uređivanjem.«
»Uređivanjem?« veselo je podignuo obrve.
»Uređivanjem«, odlučno je rekla. »Previše je asketski za djecu. Želim
dovesti gospodina i gospođu Butterman, Willa i Harolda, kočijaše, i
naravno Pinkney, premda bi ona mogla umrijeti od šoka kad čuje da će
živjeti u sirotištu, a naravno, moram dovesti i Christophera i Carruthers.«
Iznenada je zastao i pogledao u nju.
»Christopher nije otišao sa svojom majkom?«
Nisu razgovarali još od one noći kad je sve bilo tako napeto.
»Ne.« Pogledala je u njega, strašno zahvalna na svemu što je donio u
njezin život.
»Poslušala sam tvoj savjet i rekla Louise da želim da Christopher živi
sa mnom. Kako se ispostavilo, strašno joj je laknulo - izgleda da maleni
dječak i ne pridonosi romansi.«
Kutevi usana su mu se trznuli. »Ovisi o vrsti romanse, ja mislim.«
Zatim ju je ponovno poljubio, a usne su mu bile tako tople i pune
života da je sasvim zaboravila gdje se nalazi i entuzijastično mu uzvratila
poljubac.
»Doista te volim«, šapnula je kad se odmaknula. »Sad i zauvijek.
Shvatila sam to onda kad mi je sinulo da bi te Seymour mogao ubiti.«
»To se nikako nije moglo dogoditi«, promrsio je. »Sve dok živim za
tebe.«
379
»Ali ...« Odlutala je, a oči su joj se razrogačile kad mu je pogledala

preko ramena.
Winter se okrenuo.
Neki je muškarac stajao svega pet-šest koraka od njih, odjeven u
harlekinski kostim, crne čizme i masku s dugim nosom. Dok je ona samo
zurila u njega, kimnuo je i nakrivio svoj široki crni šešir prije nego je
skočio na niski balkon i odatle na krov, gdje je naposljetku nestao.
Isabel je pogledala u Wintera. »Što? Kako? Tko?«
Nasmijao se i sagnuo kako bi je poljubio u nos prije negoli je šapnuo:
»Priznao sam da sam Duh St. Gilesa, ali nikad nisam rekao da sam jedini.«
380
Epilog
Dok se nebo razdanjivalo na istoku, Harlekin, Duh St. Gilesa je zadrhtao.

Kad su mu prve zrake zore dotaknule lice, protrnuo je.
Kad je nebo naposljetku postalo plavo, a sunce iznad njega žuto, zaplakao je.
»Oprosti mi, moja Prava ljubavi«, s mukom reče padajući na koljena.
»Oprosti mi, jer bio sam u tami, ni na ovom svijetu ni na idućem, zaboravio sam tko sam i što
mi značiš.«
»Opraštam ti«, reče Prava ljubav i poljubi ga u usta.
»Jer ti si svjetlo moga svijeta. Volim te više i od života.«
»I ja volim tebe«, reče Harlekin. Položio je dlan na trbuh Prave ljubavi i pogledao je.
»Napustimo ovo mjesto i vjenčajmo se kako bi zajednoodgajali našu Nadu.« Tako i učiniše.
Harlekin i Prava ljubav napustili su St. Giles, vjenčali se i živjeli sretno do kraja života.
No, pazite, dragi moji!
Jer priča se da se čak i u svom novom, sretnome životu Harlekin ponekad uznemiri za vedre
noći. Ima onih koji kažu da se vrača na ulice St. Gilesa, u poderanom harlekinskom kostimu i mase
mačevima. A kad se to dogodi, ubojice i lopovi, svi koji nanose zlo nedužnima, svi koji čine zlodjela u
mraku, drhte pri samom spomenu Duha St. Gilesa!
Godric St. John tiho je uskočio u vrt svoje kuće, a zatim čučnuo i
nepomično čekao cijelu jednu minutu. Takva je mjera opreza po svemu
sudeći bila nepotrebna. Još od Clarine smrti, pa čak i mnogo prije nego
što je preminula, nitko nije mario za njegove odlaske i dolaske.
No, svejedno. Redovita je vježba bila korisna.
Nakon što se nitko i ništa nije pomaknulo, Godric je polako ustao.
Kliznuo je iz jedne sjene u drugu, krećući se prema vratima u stražnjem
dijelu kuće koja su vodila u knjižnicu. Večer je uglavnom potratio. Ganjao
381
je nekog lopova, a zatim ga je izgubio u labirintu stražnjih uličica, otjerao

mogućeg lopova od prodavača kolača koji se vraćao kući nakon posla - a
da nije ni znao u kakvoj je opasnosti - i vidio kako Winter Makepeace
ljubi ledi Beckinhall nasred ulice Maiden Lane. To je gotovo sigurno
značilo brak - ma kako čudan par bili - i Winterovo napuštanje njihova...
hobija.
Godric je zagunđao otvarajući vrata knjižnice. Jedan Duh manje
značio je...
»Dobra večer, gospodine St. John.« Glas je dopro iz sjene koja je
zaklanjala stari kožni naslonjač blizu kamina. Godric se okrenuo u smjeru
glasa, nisko čučnuvši, spremno izvlačeći mačeve.
Nejasna fgura u kutu sobe mu je tepala.
»Dajte, gospodine St. John, nema potrebe za nasiljem, uvjeravam
vas.«
»Tko ste vi?« šapnuo je Godric. Muškarac se nagnuo naprijed, prema
slabašnom svjetlu koje je dopiralo od žeravice u kaminu.
»Moje ime je Griffin Reading.« Godric je sad već mogao primijetiti da
je stajao laktom oslonjen o naslon stolice, a nešto mu je visjelo s prsta.
Godric je zakoračio naprijed, a fgura je poprimila oblik maske: s
dugim nosom, kožna, crna. Zapravo, ista kao ona koju je i sam imao na
licu. Ista kao rezervna maska koja bi trebala biti skrivena u njegovoj
spavaćoj sobi.
No, očigledno nije bilo tako. Godric je pogledao u lorda Griffina.
A ovaj se, pak, mračno osmjehnuo. »Imam prijedlog za vas.«
382

ELIZABETH HOYT - Kradljivac Sjena PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

ELIZABETH HOYT - Kradljivac Sjena PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Book as passion & BD

Prevela s engleskoga: Maja Klarić

Mom omiljenom šogoru, Charlesu, čudesno talentiranom

Kao obično, moram zahvaliti timu stručnjaka koji mi je pomogao

Okupite se, dragi moji, a svijeće neka gore,

LONDON, ENGLESKA SVIBANJ, 1738.

Tijelo na cesti defnitivno je bilo točka na i.

»Muu«, Isabel je promrsila u bradu dok su se otvarala vrata kočije

mu je s glave pa je primijetila da smeđu kosu drži jednostavno svezanu

Isabel se okrenula i dodala pištolje kočijašima koji su se nalazili pored

Pinkneyne oči, plave kao jaje crvendaća, raširile su se. »Tko?«

»Kapetane Trevillion. Kako mi je drago da vas vidim, nakon što smo

Sramežljivi se osmijeh pojavio na Haroldovom širokom, priprostom

»Da, gospodine«, dahtao je Harold.

»Butterman je rekao da je neki čovjek ozlijeđen«, rekla je gospođa

Jedva da su imali više mišića od nje. Pogled joj se zaustavio na liniji

Isabel je čekala, sama u sobi s Duhom St. Gilesa. Zašto ga je spasila?

DAN NIJE išao po planu. Winter Makepeace se zagledao u mudre,

»Nemojte«, ponovno je šapnuo. Njezino je zapešće bilo toplo i nježno,

»Probudio sam se dok ste mi skidali tajice.« To je sigurno bio

Podignuo je obrve. »Vjerujem da me ne mislite kriviti, madam, za

Nije spomenula da je razgovarala s njim svega nekoliko sekundi

razmišljao o svakom pojedinačnom djetetu u domu i kako će svaki od njih

»Odista, obje ste bile od velike pomoći«, rekla je ledi Beckinhall.

ISABEL je uzdahnula kad je osjetila tračak prkosa u Duhovim

Topao mišić pod njezinim dlanom napeo se kad ga je dodirnula. »Neki

» Zbilja?« Ugurala je tkaninu ispod ruba nabačenog prekrivača. Tamo

iskrenost. Ostala gospoda koju je poznavala izražavala se u elegantnim

SIVKASTO - RUŽIČASTO svjetlo zore provirilo je kroz prozor

Ukočeno se uspravila i pogledala u prekrivač. Bio je uredno

Winter Makepeace, smireni školski ravnatelj i upravitelj Doma za

Okrenuo se i gol odšepao do krčaga vode koji je stajao na ormariću i

»Samo trenutak.« Dohvatio je noćnu košulju ispod jastuka i brzo je

»A onda je Silence javila da se vjenčala za Mickeyja O’Connora i

»Kako rekoh, bilo je prilično kasno.«

»Nema potrebe«, rekao je malčice pregrubo. Liječnik će istog trena

Uzdahnula je otvorivši vrata njegove spavaće sobe. »Možda si u pravu,

RASKOŠNO JE pokućstvo u modi, razmišljala je Isabel nekoliko dana

korintskom stilu. A nisu samo vrhovi stubova bili pozlaćeni. Penelope

Što bi drugo Midina kćerka i mogla nositi osim zlata?

»Hmm.« Ledi Margaret se nakašljala, nježno ali i prilično odlučno. Ta

Beckinhall u novom domu, a nije čak ni poslao ispričnicu . Možete li to

Duh St. Gilesa vjerojatno bi se jako dobro snašao u razgovoru s

Isabel je odmaknula misao sa strane kako bi se usredotočila na razgovor.

TRI DANA POSLIJE , Winter Makepeace pažljivo je sišao niz široko

Winter se suzdržao od uzdaha premda su mu se mišići napeli od

»Molim vas, gospodine, mogu li ići s vama vidjet ledi i njezinu

zaobljenog korzeta koji je uokvirivao njezin bujni dekolte. Još čipke je

Tamne obrve ledi Beckinhall zainteresirano su se podignule.

postojala opasnost da će ga povezati s Duhom. Što prije ode iz doma, to

Dvaput godišnje Harlekinova je trupa nastupalo, u St. Gilesu.

Isabel je gledala kako Winter Makepeace polako trepće primivši

sjetila Duha i kako je izgledao ležeći na krevetu u njezinoj plavoj sobi:

od nje, no iz nekog ju je razloga beskrajno zabavljalo zadirkivati tog

Potom je nakrivio glavu.

Toliko je slabašno kimnuo da se možda radilo i o običnom trzaju.

Toliko su je zbunile vlastite misli da je tek nakon nekoliko trenutaka

ZAŠTO JE LEDI BECKINHALL ugrožavala njegovu uobičajenu

Winter Makepeace šepao je niz uličicu dok su se posljednje zrake

od nje bilo je teže nego što je trebalo biti. A to jednostavno nije

najhrabriji - ili ludo odvažni - stanovnici St. Gilesa usudili bi se noću

napinjanje mišića, uzbuđenje pred opasnošću, zadovoljstvo pobjede nad

»Upravo sam ga dovršila«, rekla je zatvarajući vrata za njim i