KUGA U MAKARSKOJ I PRIMORJU 1815.

PLAGUE IN MAKARSKA AND PRIMORJE IN 1815

Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog od 2. do 4. prosinca 2015. u Makarskoj

KUGA U MAKARSKOJ
I PRIMORJU 1815.

Makarska, 2017.
 Izdavač / Published by:
Gradski muzej Makarska / Makarska Town Museum

Za izdavača / For the publisher

Marinko Tomasović

Biblioteka: Zbornici / Library: Proceedings

2

Urednik / Editor:
Marinko Tomasović

Recenzenti / Reviewers:
Ana Marija Dürigl, dr. sc. / PhD
Gordan Ravančić, dr. sc. / PhD

Lektura/Language editor:
Ana Pavlinović Dorkin, prof.

Korektura / Corrector of the press

Marinko Tomasović

Fotografije / Photography:
Brankica Pejković
Autori/Authors

Prijelom / Layout:
Duplo više d.o.o.

Prijevod/Translation:
Ana Pavlinović Dorkin
Angelina Gašpar
Klaudija Pralija
Mirela Hrovatin
Autori/Authors

Tisak/Printed by:
Printera

Naklada/Printing run:
500

2
 KUGA U MAKARSKOJ
I PRIMORJU 1815.
Zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog od 2. do 4. prosinca 2015. u Makarskoj

PLAGUE IN MAKARSKA
AND PRIMORJE IN 1815
Proceedings of the academic conference
held in Makarska, December 2-4, 2015

Uredio/ Edited by:

Marinko Tomasović

GRADSKI MUZEJ MAKARSKA

MAKARSKA TOWN MUSEUM
Makarska
2017.
-------------------------------------------

CIP - Katalogizacija u publikaciji

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA
U SPLITU

UDK 616.98(497.583 Makarska)”1851”

ZNANSTVENI skup kuga u Makarskoj i

Primorju 1815. (2017 ; Makarska)
Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. :
zbornik radova sa znanstvenog skupa
održanog od 2. do 4. prosinca 2015. u
Makarskoj = Plague in Makarska and
Primorje in 1815 : proceedings of the
academic conference held in Makarska,
December 2-4, 2015 / uredio = edited by
Marinko Tomasović ; <fotografije =
photography Brankica Pejković ; prijevod =
translation Ana Pavlinović Dorkin ... et
al.>. - Makarska : Gradski muzej Makarska,
2017. - (Zbornici = Proceedings / Gradski
muzej, Makarska ; 2)

Bibliografija. - Kazalo. - Summaries.

ISBN 978-953-7139-20-9

1. Plague in Makarska and Primorje in 1815

2. Tomasović, Marinko
I. Kuga -- Makarska -- 19. st.

170123045

-------------------------------------------
Marinko TOMASOVIĆ

Makarska kuga 1815. kroz mentalnu

i stvarnu topografiju: groblja, vjerski
i memorijalni objekti, zavjeti, predaja
i njena folkloristička razrada, motiv u
umjetnosti i književnosti
UDK: Marinko Tomasović
Izvorni znanstveni rad HR – 21300 Makarska – Hrvatska
Original scientific paper Gradski muzej Makarska
Primljeno: 22. 08. 2017. Obala kralja Tomislava 17/1
Prihvaćeno: 14. 09. 2017. marinko.tomasovic1@gmail.com

Ključne riječi: U radu se donosi cjelovit prikaz svih pojmova i sadržaja u vezi ve-
epidemije kuge like epidemiji kuge 1815. u Makarskoj i Primorju. Nakon osvrta
u Makarskoj i
Primorju, kuga na ranije epidemije ovog dijela obale, topografski se iznosi pre-
1815., kužna gled kužnih grobalja i karakteristike položaja, označenih u prvoj
groblja, sedraste katastarskoj izmjeri 1835. ili sačuvanih u predaji. Pojedinačni ili
pećinice-lazareti,
manje brojni ukopi na jednom mjestu, tamo gdje ih predaja ne
kapelice, zavjeti,
pobožnosti, vile, naznačava, također se dovode u vezu s kugom. Nastoji se ukazati
demonska bića, na specifičnosti organiziranog ukopavanja u vrijeme epidemije u
A. Frari, V. C. pogledu prostorne udaljenosti kužnih grobalja od crkava ili na
Pavišić, F. Salgheti
Drioli, N. Ivellio, S.
dotada acemeterijalnim položajima. Govori se i o položajima u
Ivičević, pjesme, blizini pokapališta gdje se provodila najosnovnija karantenska
metafore zaštita. Podsjeća se na sačuvane ostatke kužnih grobalja, nad-
grobne ploče s natpisima i križeve. U pogledu zavjetnih gradnji
Sv. Roku nakon prestale kuge, ili ranijih crkvica posvećenih istom
svetačkom zaštitniku, iznose se i primjedbe o mogućim razlozima
njihova izostajanja u naseljima gdje je epidemija kuge potvrđena.
Osvrt na usmenu predaju o kugi uključuje i situacije u kojima
je došlo do folklorističke razrade stvarnih događaja. Rad se za-
ključuje prikazom književnog i umjetničkog stvaralaštva u kojima
je makarska kuga 1815. bila temom ili motivom, odnosno gdje
se motiv koristi alegorijski i metaforički neovisno o faktografiji.
Pjesme se ne razlučuju samo u pogledu literalne vrijednosti, nego

17
 promatraju u kontekstu njihova nastanka kao i odnosa s knjigom
Uspomena povistna o kugi Makarskoj god. 1815. V. C. Pavišića
iz 1851. Rad je pristupom imao cilj rasvijetliti i pojmovnu snagu
epidemije kuge, koja kao najužasnije ovozemaljsko Zlo nikada i
nije nestala iz svijesti stanovništva u Makarskoj i Primorju.

E pidemija kuge 1815. u Makar-

skoj i Primorju slijedila je nje-
nu pojavu u hercegovačkom zaleđu
i južnoj Bosni, čije je duže trajanje
i nakon tromjesečne zaraze u prio-
balju opravdalo naziv Velike kuge
(1814.-1818.).1 O kugi u Makarskoj
i Primorju sugestivnu je Uspome-
nu povistnu o kugi Makarskoj god.
1815. napisao Vjekoslav Cezar Pa-
višić (Luigi Cesare Pavissich, 1823.-
1905., sl. 1), djelo nastalo osloncem
na kazivanja preživjelih u epidemiji,
ali i s nekim osnovnim karakteristi-
kama kronike (sl. 2).2 Pavišićeva
knjiga na 42. str. je “zakašnjelo iz-
vješće” o makarsko-primorskoj kugi
i u onoj mjeri koliko je oslonjeno na
citate Sulle presenti questioni risgu- sl. 1 Vjekoslav Cezar Pavišić
ardanti il contagio iz 1847., osobito
za epidemiologe nezaobilaznog djela Antonija Anđela Frarija (1780.-
1865.), šibenskog liječnika s presudnom ulogom u suzbijanju epidemi-
je kuge 1815. u Makarskoj (sl. 3-4).3 Iako je Pavišić svoju knjigu pola
stoljeća kasnije i nadopunio,4 usklađenost činjeničnog i literalnog, na-

1 KOVAČIĆ 2002, 27; PAVIČIĆ 2011, 133-134; ŠKEGRO – IVIĆ 2011, 75-131; JOLIĆ 2015,
189-203
2 PAVIŠIĆ 1851
3 FRARI 1847. Knjiga je sastavljena od pisama, od kojih treće (str. 51-152), gdje se najvećim
dijelom govori o makarskoj kugi (str. 67-119), pisac posvećuje svom kolegi Paolu Fariju.
Netočno se ustvrdilo kako Pavišić citira Frarijevo djelo Della peste e della pubblica ammini-
strazione sanitaria iz 1840.: JUTRONIĆ 1963, 146, što se provlači i u ponovnoj objavi rada:
JUTRONIĆ 2002, 185, bilj. 10.
4 PAVIŠIĆ 1900

18
sl. 2 Uspomena povistna o kugi Makarskoj god. 1815. V. C. Pavišića
(Nadbiskupijska knjižnica u Splitu)

19
turalističkih opisa unutar gotovo
romantičarske scenografije i he-
roizacije pojedinaca, dobrim je
dijelom zacrtao u prvom izdanju.
U trajanju tri mjeseca, od svib-
nja do kolovoza 1815., Makarska
je od kuge izgubila između 555
i, navodno, više od 600 stanov-
nika.5 Ipak, ovo je bila i među
posljednjim u nizu većih kužnih
epidemija prethodnih stoljeća u
Dalmaciji,6 iako je Makarska i
njeno primorje sretno izbjeglo
dugotrajnu epidemiju 1783.-84.
u Splitu i okruženju.7 Kuga 1815.
nije bila prva epidemija ove bo-
lesti u makarskom priobalju, ali
za ovaj je prostor bila posljednja sl. 3 Angelo Antonio Frari
i, sudeći prema literaturi, najstra-
hotnija u pogledu relevantnih činjenica.8 Pojačana je i dojmovima objek-
tivnog sagledavanja epidemije od Frarija, ali i Pavišićevih presugestivno
naznačenih momenata. Možda i zbog neskrivenog “naturalizma” u tim
knjigama, stvarnu je sliku stanja u kasnom proljeću i ljetu 1815., barem

5 Frari navodi 569 umrlih na 1646 stanovnika, a Pavišić 555 umrlih na 1575 stanovnika:
FRARI 1847, 108, 110; PAVIŠIĆ 1851, između str. 32 i 33. U Makarskoj se od 7. svibnja
do 5. studenog 1815. u službenim maticama (Matična knjiga umrlih Makarske 1709.-1829.
– Državni arhiv Zadar) nije upisivalo umrle. Stoga su podrazumljive nedoumice i razlike u
broju umrlih od kuge, o čemu vidi: TOMASOVIĆ 2015 A, 15, bilj. 3.
6 Kužne epidemije u srednjoj i južnoj Dalmaciji još 1816.-1817. navodi: FRARI 1847, 116-
117. Pak, upadljivo je izostavljanje osvrta na djela A. Frarija i V. C. Pavišića, ali i drugih
pisaca, u jednom pregledu kužnih epidemija u Dalmaciji 1813.-1818., gdje se za Makarsku
autor neutemeljeno zauzima za njeno trajanje čak do 1816.: MIHAJLOVIĆ 1961, 90. Do-
datni oslonac takvoj tvrdnji nalazi u iznenadnom odlasku J. Klobuchitzkog u Dalmaciju te je
u takvom začuđujućem povezivanju kugu potražio upravo u Makarskoj, ne navodeći nigdje
epidemije u susjedstvu.
7 DONADINI 1988
8 Stoga i iznenađuje manjkavo poglavlje o kugi 1815. u temeljnoj knjizi franjevca S. Zla-
tovića. Štoviše, u njoj se (iako podosta rezervirano) govori tek o epidemiji u Makarskoj i
Gradcu, nigdje ne dajući do znanja ili barem sugerirajući kako je zahvatila i druga mjesta
u Primorju. Uz sve to, Zlatović ne donosi kakav faktografski podatak o broju umrlih, koju
topografsku ili kakvu drugu zanimljivost, dok se tek za Makarsku jedva naslućuje položaj
jednog pokapališta. Propušta se pozivati na Frarijevo ili Pavišićevo djelo te se doima kako
je osvrtom imao cilj dokazivati tek herojstvo dvojice subraće u danima epidemije. Takvom
oskudnošću poglavlje nije usklađeno s prethodnim, iscrpnijim faktografskim nizanjem za
kugu 1783.-84. u Splitu i široj okolici: ZLATOVIĆ 1888, 310-313, 402-405.

20
sl. 4 Sulle presenti questioni risguardanti il contagio A. A. Frarija

21
jednim dijelom, otežano sagledati u cijelosti. I po pitanju broja umrlih
u Makarskoj i Primorju Frari i Pavišić iznose ponešto disparatne podat-
ke, o čemu će biti riječi.9 Pak, zastane li se načas na donjonerevanskom
pojasu, na kojemu epidemija 1815. ipak nije imala tolike razmjere kao
u Makarskom primorju, njihovi su podatci o broju umrlih usklađeni.10
Unatoč tome ovi podatci ne čine se toliko pouzdani jer za selo Dobranje
na lijevoj strani Neretve obojica govore o tek jednoj osobi umrloj od
kuge, iako knjiga umrlih župe navodi 14 osoba umrlih s pojedinim mje-
stima ukopa.11
Nedugo nakon epidemije 1815. zavladala je 1817. strahovita glad koja je
dodatno usporila natalitet Makarske i njenog priobalja.12 U biti, kuga je
na makarskom pojasu tek imala “predah” u čestim nerodnim godinama
18. st.13 Njenom pojavom početkom 19. st. sada je glad nakratko pala
u sjenu epidemije. Nesumnjivo su stoga ranije nerodice i glad dodatno
omogućili razornije širenje i učinak kuge među pothranjenim i imunološ-
ki posve neotpornim stanovništvom.
Kao najužasnije ovozemaljsko zlo kuga nikada i nije nestala iz svije-
sti stanovništva. Na nju podsjećaju i protokolarna upozorenja i odredbe
upravne vlasti još potkraj 19. st., kakav je zahtjev makarskog Kotarskog
povjerenstva 1894. i 1896. Župnom uredu Baška Voda u dostavi popisa
eventualno oboljelih od kužnih ili sličnih bolesti.14

9 U članku obilježavanja 150. godišnjice kuge u Makarskoj povjesničar medicine Lavoslav

Glesinger iznio je neke netočnosti, a i kontradiktornosti, iako daje do znanja da je u upo-
znat s Frarijevim i Pavišićevim djelom. Iznosi tvrdnju o polovini pomrlih Makarana u epide-
miji te da je do 21. svibnja umiralo po 20 ljudi dnevno, što i nije posve prikladna formulacija
s obzirom na to da je tada epidemija, očitovana 17. svibnja, bila tek na početku. Uz to,
piše o evakuaciji gotovo svih stanovnika Makarske, odmah po pojavi bolesti, na ravnici 5
milja zapadno od grada. Potom je isto (ali sada govoreći o udaljenosti od 6 milja!) ustvrdio
za sredinu kolovoza, da bi za međuvrijeme govorio o daščarama u blizini grada prepunih
zarazom osumnjičenih ljudi: GLESINGER 1966, 48-51. Posve je jasno kako se takva “če-
tverostruka seoba” stanovnika nije mogla organizirati u trajanju epidemije, niti podatci koje
iznosi o broju umrlih u Makarskoj odgovaraju polovini, već približno trećini stanovništva.
Uz to iznosi podatak o 596 umrlih (str. 52) pozivajući se na Frarija, iako ovaj govori o 569
umrlih (vidi bilj. 5).
10 FRARI 1847, 110; PAVIŠIĆ 1851, između str. 32 i 33. Prigovore malom broju umrlih, iako
ne donosi preciznije podatke, iznio je: JERKOVIĆ 2000, 175. Za Opuzen (str. 366), gdje za
1815. nema matice umrlih, ponavlja Pavišićev navod o 9 umrlih, koji ističe i Frari.
11 VIDOVIĆ 1998, 160
12 GLAVINA 2010, 109-110
13 GLAVINA 2010, 108-109; PERIČIĆ 1981, 179-194
14 NIKIĆ 2004, 80, 89

22
Ranije epidemije kuge u Makarskom primorju i donjoj Neretvi

Literatura, osobito kada nije oslonjena na izvore, ne pruža dovoljno po-

uzdane podatke o ranijim epidemijama u Makarskoj i Primorju.15 Uz to,
i oskudnost provjerenih navoda o pojedinim zarazama ne dopušta da se
sa sigurnošću govori o kugi ili “crnoj kugi” (pestis bubonica). Tako nije
poznat karakter bolesti (infirmitatus febrem) koja je sredinom kolovoza
1403. opustjela nedaleko trgovište Drijeva (Gabela).16 Svejedno, brojnost
zabilježenih epidemija kuge u poneretavlju koje gotovo redovito slijede
zaraze najčešće prispjele trgovinom iz susjednih ili udaljenijih krajeva,
upućuju kako su njeni smrtonosni valovi dotaknuli i Makarsko primorje.
Kuga je u Drijevima zabilježena 1401., a pretpostavlja se i nešto ranije,
a poharala ga je i 1403.17 Nedugo potom, 1411., u Drijevima se spominju
i kacamorti kojima se tada nalaže zbrinjavanje zaraženih u udaljeniju
karantenu.18 Pak, izostaju podatci, uopće i usputniji navodi o mogućoj
pojavi kuge na makarskom i neretvanskom priobalju 1422., o kojoj je
poznato kako je harala na cijelom prostoru od otoka Paga do Grčke.19
U drijevskom trgovištu bile su uspostavljene nadzorne službe u sprje-
čavanju prispjeća bolesti u neretvanski kraj, čija je i naredba o javnom
proglasu iz 1434. usmjerena čuvanju trgovišta od zaraze.20 Zbog pro-
pusta u zaštiti koji su kažnjavani i dubrovačkim zatvorima,21 očito nije
bilo moguće spriječiti povremene epidemije. U Drijevima je tako kuga
harala u ožujku 1450.,22 u proljeće 1454.,23 a navodno je opustošila Ma-
karsku 1456., iako se ne navode izvori koji bi je određenije potvrdili.24

15 Uopće, dobar uvid u literaturu o epidemijama kuge u Hrvatskoj, osobito za pandemiju

„Crnu smrti“ 14. st. u obalnim gradovima, pruža: RAVANČIĆ 2010, 42-44.
16 TOŠIĆ 1987, 121, 133, bilj. 14
17 HRABAK 2008, 12
18 TOŠIĆ 1987, 258
19 HRABAK 2008, 12
20 TOŠIĆ 1987, 256
21 TOŠIĆ 1987, 256, bilj. 274, bilj. 190
22 HRABAK 2008, 13
23 TOŠIĆ 1987, 171
24 GLAVINA 2010, 97. Autor pritom upućuje na stariju nereferentnu literaturu iz koje preuzima
navod o trećini umrlog stanovništva Makarske. Podatak o kugi u Makarskoj iste 1456.
donosi i: KPV 1926?, 50, pri čemu se govori kako je pomrlo više od polovice stanovnika.
Te godine kuga se javila u Splitu i Zadru: LO, knj. X (1453.-1469.), 1891, 92; HRABAK
1957, 21. Sumnju u iznijete podatke o tako velikom broju (postotku) umrlog stanovništva
Makarske tijekom ove navodne epidemije kuge dodatno pojačava i nemogućnost, barem
približnog, utvrđivanja broja tada umrlih u Splitu: BERIĆ 1950, 302, 305.

23
Nije poznato je li epidemija velike kuge 1526.-27., čija je smrtnost od
Dubrovnika do Šibenika bila ogromna, zahvatila i Makarsko primorje.25
Pouzdani su pak dubrovački izvještaji 1545. i 1570. kada govore o kugi u
donjoneretvanskom kraju, od kojih je ona kasnija bila osobito izražena u
listopadu.26 Od kuge su u Neretvi, vjerojatno u Gabeli, negdje 1588. umr-
la dvojica dubrovačkih brodograditelja.27 Međutim, ni za epidemiju kuge
1545., koja se s donje Neretve proširila na cijelu Dalmaciju, nije izrije-
kom naznačeno kako je zahvatila i Makarsko primorje.28 Uopće, prema
ovdje iznijetim napomenama s pravom se može tek pretpostavljati kako
su neke od obalnih epidemija kuge u srednjem i početkom ranog novog
vijeka zahvatile i Makarsko primorje, osobito u pogledu prispjeća zaraze
karavanskim trgovačkim prometom s unutrašnjošću u osmanlijskom raz-
doblju, počev od druge polovine 15. st. Međutim, u prilog njenog izgled-
nog očitovanja još uvijek izostaju pouzdani dokazi u izvorima. Tek se od
početka 17. st. raspolaže s nešto konkretnijim podatcima o kužnoj bolesti
i u makarskom priobalju. Govori se tako, ne odveć jasnom formulacijom,
o opasnosti od kuge u Makarskoj 1602.,29 iako se radilo o zaraženim
uskocima u vodama između Lastova i Pelješca koje su mletački vojnici

25 U Splitu je u ovoj epidemiji umrlo 6000, a na prostoru Dubrovačke Republike 20.000 ljudi.
Za Šibenik se ne iznose podatci o broju umrlih, ali se veli kako je grad posve stradao:
HRABAK 2008, 18.
26 HRABAK 1957, 29, 32; 1979, 330; 2008, 22. Kuga je 1543. pomorila, navodno, 90% sta-
novništva Stona. O tome, uključujući navod o strahovitoj epidemiji 1466. i nekoj smrtono-
snoj groznici 1495., piše još: BJELOVUČIĆ 1921, 142, 145. Toliko visok postotak umrlih
u Stonu, inače često zahvaćenog epidemijama kuge kao i cijelo dubrovačko područje,
medicinska znanost odavno ne dovodi u isključivu vezu s njegovim položajem i neugod-
nim isparavajućim zrakom koji ga okružuje. Dubrovački pjesnik Ilija Crijević ogorčen je
boravkom u Stonu 1495. na zaduženju gradskog kneza, iste godine kada u njemu počinje
harati neka šestogodišnja groznica. Žali za Dubrovnikom kojemu posvećuje Odu: ”…jer
puštaš da ginem, a ne daš da poginem,/zapovjednik u groznoj tvrđi na Istmu, zatočen/
pod žarkim suncem sred kužna zraka, u kugi dvomorskog Stona,…” (prev.s lat.: Tomislav
Ladan): HRV. LAT. 1969, 384. Slično metaforičko “pozivanje” na kugu, iako ne u duhu
Crijevićeva pjesničkog izričaja, prepoznaje se dosta kasnije u prosvjetiteljskom ozračju 18.
st. i “slučaju” Fortisova prirodoznanstvenog okruženja pri tumačenju malaričnih groznica
donjoneretvanske nizine upravo kao “nekom vrstom kuge”, o čemu vidi: ČVRLJAK 2006.,
214-221. Inače, Dubrovnik je već 1345. zaposlio liječnika na godinu dana za teritorij Stona
i Pelješca, ali čini se kako se ovdje povremeno zadržavao: TALJERAN 1935, 92. Svog
stalnog liječnika (medicus Stagni) Ston je dobio negdje između 1458.-1489., a do tada su
dubrovački liječnici (uz zaposlene stonske brijače-kirurge) ugovorom bili obavezni dolaziti
u ovaj istureni grad na zapadnoj strani Dubrovačke Republike. U njemu se od 1456. spo-
minje bolnica, a lazaret je imao i prije 1430.: KAČIĆ 1987, 148-153. Takvi podatci o Stonu
očituju dosta raniju organiziranu zaštitu i liječenje u odnosu na Makarsku, gdje se prvi
poznati spomen liječnika vezuje tek za 1716.: GLAVINA 2010, 81.
27 HRABAK 2008, 24
28 HRABAK 2008, 20
29 HRABAK 2008, 25, bilj. 1

24
pobili kako ne bi širili zarazu kugu.30 U Makarskoj je 1607. prema Frari-
ju, iako za to pobliže ne navodi izvore, i došlo do kratkotrajne epidemi-
je.31 Dubrovački izvori govore o travanjskoj kugi 1602. u Zaostrogu, od
koje je pomrla 31 osoba.32 Kuga je u Zaostrogu ponovo zabilježena kra-
jem 1628., ali nije poznat broj umrlih.33 Klek kod ušća Neretve ostao je
u prosincu 1643. bez stanovnika u zarazi bubonske kuge.34 Mletački pro-
vidur u tri navrata tijekom 1647. i 1648. piše makarskom biskupu (tada
u Omišu) o kugi u Gabeli, iz čega se doznaje o provedbi strogih zdrav-
stvenih mjera.35 Isti izvori govore i o pojavi kuge 1649. u Vrgorcu.36
Tijekom ljeta 1690. epidemija kuge zahvatila je Makarsku, a u rujnu je
već prestala.37 Navodno, kuga je harala u Zaostrogu i 1707., a odnijela je
64 života.38 Nije poznato o kakvoj se to bolesti u kolovozu 1719. radilo,
kada su navodno svi stanovnici Makarske oboljeli, a dosta ljudi je pomr-
lo, dok je bolest zabilježena i u Kotišini te u Tučepima.39 Najvjerojatnije

30 Commiss. relat. venet., 1960, 87, 94

31 FRARI 1847, 80, gdje govori o malom broju umrlih. Te godine kuga je iz Bosne preko obal-
nog zaleđa prenijeta u Split, gdje je zabilježena i prethodne godine, kao i 1608: HRABAK
2008, 25.
32 HRABAK 2008, 25. Izvor veli kako je u kući obitelji Banović preživio jedino mačak! Arhivski
izvor za ovu kugu naveden je pod nadnevkom 19. IV. 1602., stoga očitom omaškom kod
Hrabaka u tekstu stoji 1604.
33 HRABAK 2008, 28
34 HRABAK 2008, 29-30
35 HRABAK 2008, 31. Osim u Gabeli, kuga je 1648. harala i u drugim mjestima u blizini i
dijelovima istočne Hercegovine: ORLIĆ 1956, 55
36 HRABAK 2008, 31-32
37 HRABAK 2008, 37. Mletačke zdravstvene službe sumnjaju kako je zaraza u Makarskoj i
Opuzenu prisutna i u listopadu.
38 GLAVINA 2010, 97. Autor oslonac za tvrdnju nalazi tek u “svjedočenju nekog Mate Koso-
vića, zvanog Kudra”, ne kazavši odakle mu je ono poznato. Kako se spomenuti Kosović,
nadimkom Kudra, iz Zaostroga često navodi u tamošnjim maticama krštenih 17. i 18. st.,
tako 1697. i 1699. prilikom krštenja sina Antuna i kćeri Matije, kod kumstava 1691., 1692.
i 1693., 1699., 1703. i 1704., 1708. i 1709., ali i kod kumstava njegove žene Mande,
sina Antuna i kćeri Ivanice, 1684., 1700., 1708. i 1716., te u istom svojstvu Mande u dva
navrata 1717. (Codex AFSZ, SK-198, 39.2, 47.1, 49.2, 61.3, 67.5, 72.2, 76.1, 81.1, 86.1,
118.1, 118.3, 118.7, 119.3, 120.1, 135.2, 135.7, 139.2), moguće se radi o kakvom izvoru
iz zaostroškog samostana. Teško je nagađati je li Kosović Kudra “svjedočio” o epidemiji
spomenute 1707., ili je došlo do omaške u pogledu navođenja godine. Pak, autor ne navodi
pouzdanu zaostrošku epidemiju iz početka 17. st. Spomen na ovu kugu izostaje i u Juriši-
ćevu iscrpnijem nizanju povijesnih crtica i baštine Zaostroga, iako pozivanjem na Glavinu
podsjeća na onu iz 1707. Iznenađuje pritom što u osvrtu na crkvicu sv. Roka uključuje i
natpis na pročelju koji govori upravo o zavjetnoj gradnji zbog kuge u 17. st.: JURIŠIĆ 1989,
309, 313. Inače, kuga 1707. zahvatila je Sarajevo te se u idućim mjesecima proširila po
drugim dijelovima Bosne te Srijemu: HRABAK 2008, 39. Iste godine kuga nije zabilježena
u Splitu, već 1710., ali za ovu godinu nije poznat broj umrlih: BERIĆ 1950, 305
39 Mak. ljet. 1993, 85, gdje ljetopisac bolest u ovim selima u dovodi vezu s ribarenjem (!) u
Makarskoj.

25
se radi o istoj epidemiji u Makarskoj i Primorju iz 1720., kada je pomrla
većina od 1600 oboljelih,40 a koju je ljetopisac pogrešno naznačio pret-
hodnom godinom.41 Ako je suditi tek prema izostanku spomena kuge u
izvještaju upućenom Sv. Stolici, u kojemu se govori o zloćudnoj groznici
(febre maligna), radilo bi se o kakvoj drugoj zaraznoj bolesti, a ne kugi.42
Opasnost od epidemije kuge u Bosni primorala je vlasti 1730.-1731. na
zabranu kretanja među naseljima zapadne strane Primorja.43 Tada je kuga
poštedjela Makarsku i Primorje, ali je do kolovoza 1732. bila izraže-
na na splitskom, šibenskom, kninskom i sinjskom području.44 Za kugu
koja je 1732. opustošila Pelješac navodi se kako je prenijeta s Neretve,45
odnosno iz Hercegovine kada je krajem veljače iduće godine harala u
Stonu.46 Te 1731.-1732. kuga je toliko bila izražena u Sarajevu i Mostaru
da je zaprijetila Opuzenu. Tada je u Mostaru u svega osam dana prosin-
ca 1731. od kuge pomrlo 2000 ljudi.47 Unatoč svemu tome mletačke su
vlasti 1733. uvjeravale Osmanlije u Bosni o pogodnosti njihova trgova-
nja preko Makarske i Kaštel Novog, prilikom čega se ističe provedba
karantene u lazaretima ovih dvaju središta .48 Iako je pritom politička
aktivnost Mlečana takvim pravcima trgovanja ponajprije bila usmjerena
slabljenju dubrovačke trgovine, ovim pregovorima dokazuje se sanitarni
nadzor prometa u Makarskoj upravo u vrijeme njenog procvata nakon
prestanka osmanlijske vlasti. Svakako, ovom makarskom lazaretu ne tre-
ba pridavati takav stupanj organiziranosti i strogosti u nadzoru kakve su
imali dubrovački, ali zacijelo je odigrao svoju ulogu u primarnoj svijesti
o potrebi kontrole trgovine kao putevima zaraze zajedno s prispjelom

40 VIDOVIĆ 1981, 109. Makarski biskup N. Bijanković, i sam zaražen u epidemiji, te godine
nije obavio vizitaciju.
41 Očito se radi o nedovoljno urednom ažuriranju događaja po godinama, gdje se fra Nikola
Gojak negdje na početku ljetopisa s 1719. godine navraća na 1716., potom na 1713., da bi
tek od 1719. uredno bilježio događaje u vremenskom slijedu: Mak. ljet. 1993, 85-86.
42 Međutim, u izvorima je terminom febre maligna označena upravo kuga u Konstantinopolu
1630-ih. Podatak zahvaljujem povjesničaru Gordanu Ravančiću. Neovisno, tako veliki broj
umrlih u Makarskoj i Primorju 1720. i bio je razlogom da se za 1729. naglasi kako “bi dosta
bolesti ali ne bi pomora”: Mak. ljet. 1993, 93. Isti ljetopisac, fra Nikola Gojak, za ožujak
1755. navodi “priljepčivu bolest” prispjelu sa Sumartina u Makarsku, u kojoj je od nje umrlo
12 ljudi, a u Bastu 10: Mak. ljet. 1993, 159.
43 Mak. ljet. 1993, 95, 97
44 Mak. ljet. 1993, 99-105
45 BJELOVUČIĆ 1921, 158-159
46 HRABAK 2008, 44
47 HRABAK 2008, 42-43
48 GRMEK 1959, 105

26
robom.49 Zbog kuge oko Carigrada i Sarajeva 1751. i Makarsko primorje
osjeća opću zabranu kretanja popraćenu glađu.50 Epidemije u narednim
desetljećima postaju učestalije, a prilikom jedne od njih 1781. opovrgnu-
ta je vijest kako hara i u Makarskoj.51 Naposljetku, već je rečeno kako
je Makarska i njeno primorje izbjeglo veliku kugu 1783.-1784. u Splitu
i njegovu okruženju, kada je grad ostao odsječen i od bližeg biokovskog
zaleđa .52 Osim Makarskog primorja i samog neretvanskog ušća, o čemu
će za 1815. podrobnije biti govora, kuga je u dosta dužem vremenskom
rasponu poharala i širi donjoneretvanski hercegovački kraj. Ovdje češće
spomenuta Gabela (srednjovjekovna Drijeva) izgubila je 77 stanovnika,
iako se podaci odnose na razdoblje od srpnja 1814. do listopada 1815.53
Uz to, na donjoneretvanskom prostoru kuga je harala i nakon prestan-
ka epidemije u Makarskom primorju. Osim zaraze u Plini, od studenog
1815. do veljače 1816. navraćala se na prostor Dobranja i Vidonja, a
trajanjem od nešto više od mjesec dana u svibnju i lipnju 1817. od kuge
je umrlo 14 od 66 žitelja Glušaca kod Metkovića.54

Groblja umrlih od kuge 1815. u Makarskom primorju

Naredba ministra zdravlja Klobuchitzkog 1816. o obzidavanju grobalja

umrlih od kuge u Makarskom primorju, kao i postavljanju križeva s godi-
nom i natpisom, sa sigurnošću je provedena u Makarskoj i Gradcu, što je
omogućilo njihovo ucrtavanje 1835. u prvoj austrijskoj katastarskoj izmje-
ri. Za preostala mjesta u Primorju zahvaćena kugom izostaju podatci ili ka-

49 I danas su mjestimice sačuvani zidovi na Žbarama podignuti od kraja 17. st. ili u 18. st.,
a koji su imali priječiti ulaz u grad trgovcima i karavanama iz zaleđa prije izvršenog sani-
tarnog uvida: KAER 1914, 98. Unatoč opreznosti ponekad se nepromišljeno postupalo.
Poznat je slučaj kada je u Makarskoj 1778. mletački Providur Marchio Quirini iz koristo-
ljublja zaplijenio robu iz Hercegovine prispjelu Neretvom, te je odmah dao na prodaju,
dok je trgovce kao potencijalno zaražene zatvorio na petnaest dana: Mak. ljet. 1993, 300.
Nesumnjivo je strah od zaraznih bolesti, osobito kuge, poticao samovoljne postupke i zlo-
uporabe od strane lokalnih moćnika. Primjer se lako prepoznaje i u događaju 1727. kada
se na Braču jedna barka iz Makarske stavila u karantenu, iako u gradu nije bilo zaraze:
JUTRONIĆ 2002, 237.
50 Mak. ljet. 1993, 148
51 ČOLAK 1995, 496-497
52 Makarski ljetopisac vjerno dočarava stanje opreznosti u Makarskoj od kolovoza 1783. do
studenog 1784., kada je grad i Primorje bilo okruženo epidemijom kuge koja je harala i Su-
martinom na Braču: Mak. ljet. 1993, 312-316. Literaturu i preostale izvore o ovoj epidemiji
kuge vidi u: TOMASOVIĆ 2015 A, 16, bilj. 4.
53 JOLIĆ 2015, 197
54 FRARI 1847, 125, T. II, 127, T. III

27
kve sugestije o ogradama kužnih grobalja, iako su ona veća mogla biti ba-
rem rudimentarno ograđena. Moguće su i na njima postavljeni samostojeći
križevi, možda i s natpisom o kugi, što se istaknulo i u spomenutoj naredbi
Klobuchitzkog. Na žalost, izuzetkom križeva kao oznaka pojedinačnih
ukopa ništa nije poznato o njihovom postojanju kao oznakama masovnih
grobnih jama, iako ih ne treba zamisliti kao nešto veće ili pravilnije nači-
njene. Uz sve to, za Brela, Makar, Kotišinu, Tučepi, Podgoru, Živogošće
i Gradac, mjestima u Makarskom primorju pogođenih epidemijom kuge
1815., literatura tek izuzetno pruža podatke o mjestima ukopa.55 Vjerojat-
no je do pojedinačnog ukopavanja u prvim danima epidemije, dok se prava
priroda uzroka smrti još nije sagledala, dolazilo i na grobljima uz crkve,56
što je prihvaćeno i za makarsko groblje na Sv. Petru .57 Uskoro se otvaraju
masovna ukopišta koja se, što je razumljivo, ne vezuju uvijek za blizinu
crkava ili grobalja.58 Izuzetkom groba u franjevačkoj crkvi sv. Marije u
Makarskoj, označenom natpisom “ob pestem 1815”,59 izostaju pouzdani

55 Donekle je otvoreno pitanje je li kuga 1815. uopće zahvatila Baćinu u južnom susjedstvu
Gradca koju Frari i Pavišić, kao i službeni izvještaji ne spominju među stradalim selima.
Frari izričito daje do znanja kako je Baćina bila pošteđena u epidemiji: FRARI 1847, 79, te
nema razloga pomišljati kako su ovdje eventualno umrli u epidemiji pribrojeni mjestima u
bližem ili nešto udaljenijem susjedstvu, Gradcu ili Rujnici (Desne) u Neretvi. Kako su žup-
ske matice Baćine, vođene od 18. st., uništene u Drugom sv. ratu nemoguće je dokazivati
ili opovrgavati tada umrle od kuge. Primjedbu iznosim u pogledu novije tvrdnje o epidemiji
kuge 1815. i u Baćini, kojom se prilikom nije naveo broj umrlih, ni upućivalo na kakve druge
indicije. Dojam je kako se autorima epidemija podrazumijevala sama po sebi, a pretpostav-
ljeni broj umrlih iznijeli u pogledu stanja u Makarskoj i Gradcu. Ovaj se u njihovu mogućem
domišljanju kao sličan, proporcionalno broju stanovnika, uzeo i za Baćinu: MARINOVIĆ –
ŠUTIĆ – VISKIĆ 2005, 72.
56 Dobar primjer za to predstavljaju prvi slučajevi smrti u epidemiji kuge u Čepikućama kra-
jem 1815., kada se pokapalo na seoskom groblju. Župnik im kao uzrok zavodi “iznenadnu
smrt”. Uskoro, kada je postalo očito kako se radi o kugi koja se izrijekom i navodi, dolazi
do pokapanja na njivama u blizini kuća umrlih, ili spaljivanja tijela i kuća. Konačno, pokapa
se na groblju za umrle od kuge formiranom pored postojećeg: VEKARIĆ 1998, 135-136.
Sličnu situaciju nalazimo u gornjoprimorskom Gradcu.
57 TOMASOVIĆ 2015 A, 24
58 Prema župničkoj zabilješci, naknadno unijetom olovkom 50-ih godina 20. st., u Drveniku u
gornjem Makarskom primorju mjesto za ukop okuženih, što se najvjerojatnije ima odnositi
na epidemije uopće, nalazilo se izvan šimatorja sjeveroistočno od crkve sv. Jurja: Imov. Sv.
Juraj, Drvenik, 3.
59 JURIŠIĆ 1989, 56, bilj. 147

28
podatci o ukopima umrlih od kuge u crkvama u Makarskoj i Primorju.60
To je barem jednim dijelom razumljivo i u pogledu prethodne zabrane
francuskih vlasti 1808. o ukopavanjima u crkvama i središtima naselja,
iako tek ispoštovane 1826. u vrijeme austrijske vlasti.61 Uz to, topografska
sagledavanja upućivala bi i na stihijske postupke kod ukopavanja u traja-
nju epidemije. Zametnutost mjesta s grupnim ili pojedinačnim ukopima
odgovara općim slikama kakve, navodom A. Frarija o ukopavanju umrlih
1815. u makarskom kotaru, ne samo u jame, već i u blizini kuća, dočarava
V. C. Pavišić.62 Nesumnjivo su takvi postupci, shvatljivi u strahu datog
trenutka, bili “opća pravila”. Na njih se nailazi posvuda u Makarskom pri-
morju, jer se ukopavanjem u vrtovima kuća i uz puteve, uopće na samom
mjestu smrti, barem vjerovalo u manji rizik od zaraze.63 Međutim, reguli-
ranje sanitetskih propisa iz uputstava dalmatinske provincijalne uprave o
suzbijanju kuge 1814. na zadarskom području kod ukopavanja okuženih,
nalagalo je ukopavanje umrlih daleko od kuća te zasipanje tjelesa vapnom
na koje se polijevala voda.64 Za sada je nemoguće reći u kojoj su mjeri
dosljedno poštovani ovi propisi, i ranije regulirani kada je riječ o dubini
od 10 stopa (oko 3,2 m) za grobne jame okuženih,65 odnosno “barem pet

60 U vrijeme velike kužne pošasti u Dubrovniku 1527., kada su grobne jame bile već prepune,
prakticirano je i ukapanje u grobnicama crkava, samostana i bratovština: BLAŽINA TOMIĆ
2007, 152. Iz te godine sačuvan je grobni natpis sa spomenom kuge u klaustru franjevaca.
O istaknutom oprezu osobito govori zazidavanje umrlih od kuge 1691. u podtrijemu crkve
sv. Mihajla na Lapadu, nakon što su tijela polivena vapnom te grobovi obilježeni natpisom
kako se nikada ne smiju otvoriti: BAZALA 1972, 36-37. U atriju iste crkve i ranije je po-
stavljen grob s natpisom o nekoj zarazi 1601.: ORLIĆ 1956, 49. I dosta kasnije, u vrijeme
kuge u Splitu 1763.-65., kada je od zaraze u gradu pomrlo 542 stanovnika, podjednako se
u cjelokupnom trajanju epidemije ukopavalo u crkvama (5) i lokacijama na otvorenom (4)
udaljenijim od grada. Grobne ploče u crkvama, gdje se ukopavalo umrle od kuge, bile su
obilježene natpisom “ob peste”: BERIĆ 1950, 303, s tablicom gdje su poimenice navedene
crkve i položaji na otvorenom. U idućoj, još izraženijoj epidemiji kuge u Splitu 1783.-1784.
sa 1264 umrle osobe, prakticira se ukopavanje na otvorenom, glavninom preuzimanjem
ranijih mjesta. Osim Berićeva rada, o grobnim jamama te epidemije vidi i navedenu litera-
turu kod: TOMASOVIĆ 2015, 16, bilj. 4; 23, bilj. 30.
61 Nesumnjivo i dugo nakon tog vremena dolazi do ukopa u središtima naselja, ali ovi su bili
sporadični i s “posebnim” razlogom. Takav primjer naveden je za Gradac u gornjem Makar-
skom primorju, gdje je Ivan Šutić (u. 1864.) zaslugom darovane zemlje za gradnju crkve sv.
Mihovila na Gradini pokopan s njene jugoistočne strane: ŠUTIĆ – UJDUROVIĆ – VISKIĆ
2000, 212, 222. Posebno je zanimljiv položaj groblja u Vrboskoj na otoku Hvaru, unutar
naselja formiranog od 15. st. i nasuprot Gospine crkve (crkve-tvrđave). Zasnovano je iste
1826., nakon što se prestalo s ukopavanjem u crkvama, a bilo je u upotrebi sve do 1902.:
FRANULIĆ 1996, 140.
62 PAVIŠIĆ 1851, 33-34
63 JERKOVIĆ 2000, 175, govori u ukopima u vrtu kuće u Bagalovićima.
64 STOJANČEVIĆ 1973, 157
65 TARTALJA 1979, 441

29
noga” kako 1814. stoji u uputstvima.66 Kada je riječ o većim ukopištima u
Makarskoj, a potom i u Tučepima i Gradcu, može se pretpostaviti kako je
dubina jama odgovarala navedenoj vrijednosti. Veća dubina zasigurno se
nastojala postići i kod pojedinačnih ukopa ili manjeg broja osoba. Ipak, po-
trebnu dubinu grobne jame vjerojatno se i nije moglo uvijek načiniti. Same
okolnosti prilikom ukopavanja, osobito užurbanosti u strahu od zaraze nisu
pogodovale da se načini dovoljno duboka jama. Također i izostanak oso-
be zadužene za nadgledanje provedbe propisanih mjera kod ukopavanja,
svakako su morale rezultirati nepoštovanjem spomenutih pravila. O tome
govore i sama mjesta ukopa umrlih od kuge na prostoru okućnica ili na
manjoj udaljenosti od kuća.
Na determiniranja grobnih mjesta umrlih od kuge pozornost navraća,
što je izuzetno, i jedno arheološko istraživanje. Riječ je o lokalitetu Sv.
Juraj u Tučepima, s kojega potječe upravo takvo zapažanje. O njemu će
također biti govora, osobito što bi mogao predstavljati jedini pouzdani
slučaj pokapanja umrlih od kuge na prostoru starih, odnosno zapuštenih
grobalja u Makarskom primorju tijekom jedne od epidemija.67 Sporadič-
no pokapanje u prapovijesnim tumulima, o čemu će u pogledu lokalne
predaje također nakratko biti riječi, ne uklapa se posve u takav vid reak-
tiviranja ranijih grobljanskih položaja.

Makarska
Pavišić je groblja u Donjoj luci na kojima se u Makarskoj pokapalo od
kuge 1815. gledao već zapuštena, pri čemu je navodom o trima ogradi-
cama ciljao na broj izdvojenih grobnih parcela.68 Za pretpostaviti je kada
govori o porušenim grobljanskim ogradama misli na njihovu derutnost i
dotrajalost, jer su one posve uklonjene tek tijekom druge polovine 19. st.,
čime su i groblja uskoro postala posve zametnuta.69 Zapuštene grobove
s ponekim natpisom podno Sv. Petra gledao je boravkom u Makarskoj,
1846. ili 1847., diplomat i putopisac Škot A. A. Paton, kasniji dubro-

66 STOJANČEVIĆ 1973, 157

67 Umrle od kuge u epidemijama u Dubrovniku pokapalo se ponajprije na Jaminama, prostoru
nekadašnjeg groblja vlastele uz prvi franjevački samostan na Pilama prije njegova premje-
štanja unutar zidina početkom 14. st.: BAZALA 1972, 34.
68 PAVIŠIĆ 1851, 5-6
69 U drugom izdanju Uspomene povistne… Pavišić 1900. ponavlja rečenice opisa zapuštenih
grobalja uz more: PAVIŠIĆ 1900, 28. Teško je vjerovati kako je nakon pedeset godina sta-
nje ostalo nepromijenjeno, tim više što se još sredinom 19. st. stoljeća naglašava njihova
zapuštenost.

30
vački konzul.70 Za razliku od Pavišića naznačava tek groblje na prevlaci
Sv. Petra, ne sugerirajući ničim kako je ograda zatvorena prema pješča-
noj plaži oštećena ili porušena. Stoga Pavišić prije hiperbolički uzvisuje
sjetu zbog zapuštenosti grobljanskih položaja, nego što vjerno odražava
njihovo stanje. S druge strane došljak Paton primjećuje (ili se to barem
podrazumijevalo) kako groblje izbjegavaju djeca za igru, čime je u smi-
rujućoj rezignaciji suprotan Pavišićevu „lamentiranju“.
O položaju i veličini kužnih grobalja u Donjoj luci (karta 1), najvećeg
izduženog i nepravilnog oblika na prevlaci poluotoka Sv. Petar (4000,20
Karta 1 Označena (plavo) kužna groblja na prevlaci Sv. Petra i uz potok Gorinka u
Makarskoj na katastarskom planu iz 1835. (Državni arhiv Split)

70 PATON 1849, 226

31
Karta 2 Označena (plavo) kužna groblja na Bilajama jugoistočnije od Gradskog groblja u
Makarskoj na katastarskom planu iz 1835. (Državni arhiv Split)

m2 ) i dvama manjim sjeverozapadnije uz lijevu stranu potoka Gorinka

(122,5 m2 i 90 m2 ), kao i ukopištu s dvije grobne parcele na Bilajama
jugoistočno od današnjeg groblja na suprotnoj strani grada, od kojih je
veća imala površinu 266,40 m2 dok je jugoistočnija bila dvostruko manja
(karta 2), tek se nedavno pisalo.71 Grobljima u Donjoj luci i Bilajama pri-
dodalo se i nekoliko položaja s pojedinačnim, sa sigurnošću utvrđenim
ili češće tek mogućim kužnim ukopima, kao i kosturnicama (?) unutar

71 TOMASOVIĆ 2015 A, 20-23, gdje se za Bilaje omaškom spominju tri grobne parcele. Uz
to, većoj je navedena neznatno manja površina (257,60 m2 ). O njihovom položaju i površini
u austrijskim klafterima (74 i 35 klaf. - 1.klaf. četvorni = 3,60 m2) vidi katastarski prikaz: HR
– DAST – 152, sign. 268, k.o. Kotišina, list. X (1835.), k.č. 250 i 251, br. kut. 268. Ograde
ovih grobnih parcela najvjerojatnije su uklonjene ranije od onih u Donjoj Luci, jer je samo
na neoznačenom i zaboravljenom ukopišnom polju moglo početkom 20. st. doći do nalaza
kostura prilikom obrade vinograda: TOMASOVIĆ 2015 A, 23.

32
sl. 5 Položaj kužnog groblja na prevlaci Sv. Petra (foto: Marinko Tomasović)

prostora suvremene Makarske kojima je dvojben karakter.72

O današnjoj percepciji kužnih grobalja u Makarskoj ponajbolje govori to
što se kod stanovništva tek položaj na prevlaci Sv. Petra uzima za groblje
(sl. 5), nerijetko poistovjećujući ga i s tada jedinim gradskim ukopištem
na zaravni poluotoka. Za manje grobne parcele uz potok Gorinku bliže
morskoj obali tek se iznimno moglo doznati kako se i ovdje ukopavalo
okužene.73 Zanimljivost je i u tome što je ova grobna parcela bila manja
od one sjeveroistočnije, koju je u svojem crtežu naznačio inženjer P. Pe-
kota.74 Za ovu grobnu jamu nije se iz kazivanja ništa određenije doznalo
u smislu njenog užeg topografskog ubiciranja, ali je valja prepoznati u

72 TOMASOVIĆ 2015 A, 23-26. Ovdje se upozorilo i na dvojbeno Pavišićevo pisanje o ka-

pacitetu grobnih jama. Teško je povjerovati kako su one mogle zaprimiti tek 10-12 tjelesa,
osobito kada je riječ o najvećoj na prevlaci Sv. Petra. Broj umrlih u Makarskoj, iznad 555
osoba, pretpostavio bi u tom slučaju neusporedivo veći broj grobnih mjesta od onih pouz-
danih i pretpostavljenih, pa sve ako bi uključivao i mjesta s pojedinačnim ukopima.
73 TOMASOVIĆ 2015 A, 22, bilj. 24
74 PIPLOVIĆ 1987, 157

33
navodu iz predaje kako se umrle od kuge pokapalo i na Peškeri.75 Tako-
đer i za Bilaje postoji tek jedna usmena informacija o groblju koje se u
obiteljskoj predaji posjednika zemljišta, u pogledu nalaza kostiju izmje-
šanih vapnom, s pravom uzelo za kužno.76 Stoga se na temelju višegodiš-
njeg anketiranja stanovništva Makarske o ukopišnim mjestima u vrijeme
kuge, koja sam poduzimao i nakon rijetko dobivenih pozitivnih iskaza,
može zaključiti kako je transformacija grada tijekom 20. st. i u ovom
pogledu imala negativne posljedice.77 Brisanje memorije unutar jednog,
relativno kratkog razdoblja od dvaju stoljeća, nadomješteno je “općim
sjećanjem” na kugu. U takvim okvirima, u konačnici, i jedino je moguće
tumačiti “nabujalu” topografiju vrlo dvojbenih položaja kao onih mjesta
na kojima se pokapalo okužene.78

75 Terenske bilježnice (dalje Tb) – 19. X. 2015. U bilježnicama i drugdje pod nadnevkom
navodim kazivače, kao i podatke s terenskih uvida i obilazaka.
76 Tb – 30. V. 2003. Današnje gradsko groblje položajem sjevernije od parcela na Bilajama
netočno se uzelo, vjerojatno povodeći se prikazom njegove ograde, kao pokapalište umrlih
od kuge. Na prirodu takve pogreške već se upozorilo: TOMASOVIĆ 2015 A, 24, bilj. 32.
77 Bez ikakve sumnje bilo bi zanimljivo predočiti (i uzrokom nastojati protumačiti!) razmišlja-
nja upravo onih stanovnika s “predznakom” starosjedilaca ili, kako se uobičaje reći, fetivih
Makarana, a koja sam iz razgovora ili susreta s njima dugo bilježio i u vezi široko shvaćenih
pojmova spomeničke baštine i prošlosti grada. U okviru teme kojom se ovdje zadržavam
iznijeti ću jedan zanimljivi “monolog”, kojega sam imao prilike čuti slučajno se, 24. siječnja
2017., zatekavši u blizini jednog starijeg Makaranina. Začudo, bilo je to upravo na zaravni
Sv. Petra uz arheološki lokalitet čijim višegodišnjim istraživanjima rukovodim, a kojih su
dosadašnji rezultati transparentno iznijeti u svim oblicima tiskanih i elektroničkih medija, od
lokalnih i regionalnih dnevnika i tjednika, do stručnih i znanstvenih časopisa, preko preda-
vanja (u Makarskoj također) i, osobito, mogućnošću posjete svim zainteresiranih lokalitetu
u trajanju istraživanja. Dakle, čovjek je jednoj mlađoj osobi (možda gostu?), šetajući uz po-
vršinu s istraženim i platnom prekrivenim zidovima rimske utvrde te još otvorenim srednjo-
vjekovnim grobovima, stao govoriti: “ Ovdje blekovi (budale) traže stare kosti, ali nji’ nema.
Vraga će išta nać. Tu se samo pokapalo u vrime kuge”. Na ovom fascinantnom primjeru
upravo je dokaziva dvostruka razina neobrazovanosti. Kudikamo više od nepoznavanja
činjeničnog o lokalitetu, materijalnom kontinuitetu u rasponu od 2500 g. pr. Kr. do groblja
(ekshumiranog 2012.) vojnika Wehrmachta u Drugom sv. ratu, zabrinjava agresivnost ne-
poznavanja upravo one najosnovnije činjenice za koju bi se inače trebalo podrazumijevati
da je “domaćem” čovjeku poznata: kako se upravo na istoj zaravni Sv. Petra nalazilo i staro
makarsko groblje, ali isključivo tek prije i, barem još koju godinu, nakon kuge.
78 TOMASOVIĆ 2015 A, 23-24. Tako se i za iskop uz cestu nasuprot kuće Juranović na istoč-
noj strani potoka Ratac moglo čuti kao o mjestu s nalazima kužnih grobova: Tb – 16. VI.
2005., iako je riječ o dosta udaljenom predjelu zapadno od grada s prethodno uništenim
grobovima iz dosta ranijeg razdoblja: TOMASOVIĆ 2010 A, 26-28. Pak, položaj pouzdanog
groblja okuženih uz potok Gorinka, o kojemu se ipak sačuvala predaja, jednom je prilikom
označeno kao mjesto na kojemu su u Drugom sv. ratu pokapane strvine: Tb – 15. X. 2005.
Svakako, mogućnost takvog korištenja prostora uz grobnu jamu okuženih (ili dijelom na
njenoj površini), ne treba odbaciti. Zanimljiv je i kombinirani iskaz o kužnim te paljevinskim
grobovima na Zakuću u Velikom Brdu (Tb – 13. XI. 2009). Ovdje se uistinu u sklopu du-
gotrajnog rimskog imanja nalazilo groblje, ali unutar kojega nije zabilježena incineracija:
MEDINI 1970, 25; TOMASOVIĆ 2009, 225 . Moguće se u iskazu objedinjuju pojmovi pa-
ljenja kuća u vrijeme epidemije s činjenicom o grobovima, a ovi su kakvim domišljanjem
postali paljevinski. Stoga je i manje vjerojatno kako se eventualno slučajno otkriće kojeg
paljevinskog groba kod lokalnog stanovništva uopće i moglo percipirati kao takvo.

34
Brela
Iako Pavišić među mjestima u Makarskom primorju zahvaćenim epide-
mijom kuge 1815. isprva nije uključio Brela, učinio je to dosta kasnije
u ponovljenom izdanju Uspomene povistne.79 Piše o 22 umrle osobe u
trajanju epidemije od 12 dana, dok Frari navodi 24 umrlih.80 Premda
su njihovi podatci o broju umrlih približno podudarni onima koji se ka-
snije donose, razlikuju se po pitanju samog trajanja epidemije. Navodu
breljanskog župnika J. Bebića o 21 umrloj osobi u trajanju epidemije od
23. svibnja do 24. lipnja bitno su suprostavljeni službeni podatci. Ovi je
uzimaju za dvostruko kraću, i to unutar mjeseca srpnja, dok je broj od 20
umrlih gotovo podudaran.81 Kraće trajanje epidemije donekle bi bilo pri-
hvatljivije u pogledu relativno malog broja umrlih, prema Frariju ujedno
i svih zaraženih, čime Brela i nisu posebno istaknuta među naseljima u
Makarskom primorju pogođenih epidemijom.82 Vjerodostojnost Bebiće-
vih podataka osobito podcrtavaju nadnevci umrlih u lipnju. Stoga njegov
navod o četiri umrle osobe 5. lipnja isključuje zabunu u eventualnom
pripisivanju kugi kakvog drugog uzroka smrti. Iako pritom nije izravno
istaknuo izvor za svoje navode gotovo je sigurno oslonac imao u Mati-
cama umrlih.83 Tvrdnju kako umrli Breljani nisu pokopani na groblju,
od straha zaraze, već u vrtovima uokolo kuća,84 podupirala bi i predaja o
ukopu dviju zaraženih trudnica na Rebinjaku, zapadnom dijelu obalnih
Brela oko 100 m jugozapadno od Novaka i niže Jadranske ceste. Mjesto
ukopa je uz kamenu među pored gustirne na Braićevu vinogradu, oko
50 m južnije od napuštene Buškine kuće.85 Kužno groblje sa sigurnošću
se nalazi na Podskalicama sjeverno od priobalnih Sokola, u blizini na-

79 PAVIŠIĆ 1900, 37
80 FRARI 1847, 73-74, 110. Upadljivo je da Pavišić u prvom izdanju Uspomene povistne ne
prihvaća Frarijeve navode o kugi u Brelima, iako se obilato koristio citatima njegove knjige.
81 BEBIĆ 1985, 63; GLAVINA 2010, 105
82 Vidi tablicu oboljelih i umrlih u Primorju, donjoneretvanskom i imotskom području, ali bez
Brela: PAVIŠIĆ 1851, između str. 32 i 33; 1900, ali ne unoseći Breljane u tabelarni prikaz ni
kod rekapituliranja broja umrlih (str. 74-75); GLAVINA 2010, 105, gdje je upadljiv izostanak
broja stanovnika za Brela.
83 Spomen breljanskih Matica umrlih za 1815.-1817.: BEBIĆ 1985, 57.
84 BEBIĆ 1985, 63
85 Tb - 24.IV. 2017.; 10. V. 2017.; 12. V. 2017. Danas je ovo posve nepristupačan teren
zarastao u vegetaciju, nekih 200-ak m zapadno od napuštenog zaseoka Kočina, nekada
pretežno nastanjenim Ivancima.

35
sl. 6 Položaj kužnog groblja na Podskalicama u Brelima (foto: Marinko Tomasović)

puštenih kuća Brkulja, oko 100-200 m istočnije od Šošića puta (sl. 6).86
Ovdje je i sačuvan natpis sa spomenom kuge i 1815. godinom, urezan u
polegnuti kamen svega četiri metra niže puteljka uz litice. Mjesto koje-
ga natpis obilježava predstavlja nakup većeg kamenja tek navaljenog na
jamu ukopanih. Kužne grobove predaja vezuje i za Podstranu uz zapadnu
stranu Šošića puta, oko 500 m zapadnije od Podskalica.87
Četvrti položaj kojega lokalna predaja vezuje za ukop umrlog (umrlih?)
od kuge odnosi se na crkvu Gospe od zdravlja u Gornjim Brelima.88 Na-
vodno bi tragovi rudimentarnog kamenog vijenca (?) razom tla, nekoliko
metara zapadnije od crkve, imali označavati grobno mjesto.89
I Na brigu, oko 500 m južnije od groblja kod crkve sv. Stjepana, odnosno
svega 50 m sjevernije od pristaništa uvale Stomorica (Stomarica), dva

86 Tb - 3.III. 2008.; 10. V. 2017.

87 Tb - 11.V. 2011.; 21. VII. 2016.
88 Tb - 27.IV. 2004.
89 Tb - 1.X. 2015. Možda se radi upravo o Stipanu Mediću, za kojega se veli kako je pokopan
u Gornjim Brelima gdje ga je zatekla smrt: BEBIĆ 1985, 63. Pak, zapadno uz crkvu ocrtava
se razom tla nešto pravilnija struktura gradnje koja ne upućuje sa sigurnošću na mjesto
ukopa: Tb – 10. V. 2017.

36
kosturna groba “ograđena kamenjem“, otkrivena 1975. u iskopu za kuću,
uzimaju se za kužne ukope. Nije posve jasno jesu li kao takvi poznati iz
predaje ili nakon, navodnog, uvida arheologa.90
Kao moguće ukopište umrlih u kuge tek je donekle indikativan položaj
sa zametnutim grobovima oko 200 m južnije od Šošića kuća.91 Mjesto
nalaza nekoliko grobova zatečenih prilikom obrade zemljišta negdje na-
kon Drugog sv. rata, inače Breljanima tek izuzetno poznatih, vezuje se za
danas zapušteni vinograd uz cestu, s južne strane omeđenog grebenom,
a sa zapada potokom. Sagledavanje ovih ukopa kao kužnih, o čemu ne
govori predaja, bilo bi prihvatljivo tek u pogledu toponima Gubavica,
koji se kao naziv čuje za ovaj ili nešto širi teren.92 Ipak, ako je točan na-
vod o keramičkim prilozima u jednom od grobova, mogućnost o ukopu
umrlih u epidemiji na tom mjestu sa sigurnošću treba odbaciti. Svejedno,
breljanska Gubavica upućuje na etimologiju u zaraznoj bolesti, uopće
u narodnom povezivanju “gubavaca” za zaražene osobe, ali se ne može
konkretnije dovoditi u vezu s kugom 1815. Priče o “gubavcima” vezuju
se i za još neka mjesta u Makarskom primorju, koja predaja, o čemu će
biti riječi, utemeljenije povezuje kugu i blizinu kužnih grobova. Među-
tim, Gubavica je za Makarsko primorje usamljeni naziv kada je riječ o
toponimiji kojom se upućuje uopće na neku bolest.93 Štoviše, za razliku
od evidentiranih Kužnih grobalja učestalih u širokom priobalnom i du-
bljem zaleđu,94 u Makarskom primorju nije poznat ni jedan toponim koji

90 TOMASOVIĆ 2012, 129-130, bilj. 182; Tb - 13. I. 2012.

91 Tb - 12. VIII. 2005.; 16. X. 2005.
92 Tb - 3.III. 2008.
93 Gubavac je naziv otočića uz ušće Male Neretve, pogodnog za odvajanje zaraženih ili
osumnjičenih kakvom zaraznom bolešću.
94 Toponim Kužno groblje relativno je učestao u nedalekom Zažablju, širem prostoru lijeve
strane donjeg toka Neretve. Zabilježen je pet puta, uključujući i indikativni toponim Korun-
tina (karantena): VIDOVIĆ 2014, 247, 263; VUKOREP – KATIĆ 2009, 316. U središnjoj
Bosni, gdje se za brojna groblja pretpostavlja ili dokazuje ukopavanje i u vrijeme Velike
kuge 1814.-1815., izostaju izravni toponimi koji bi na nju upućivali. Izostanak se nesum-
njivo može objasniti razlogom što su razmatrana katolička groblja uglavnom zasnovana
prije ove epidemije: ŠKEGRO – IVIĆ 2011, 78-126. U pogledu arheoloških lokaliteta naziv
Kužno groblje zabilježen je za sjeverozapadnu Bosnu, neovisno o njegovu vremenskom
karakteru: JAMAKOVIĆ 1982; 23, 25; ŽERAVICA 1982, 82. Uopće, za BiH ovaj toponim
većim dijelom vezuje se za srednjovjekovna groblja, a rasprostiranje mu uključuje cijeli
prostor osim većeg dijela Hercegovine i sjeveroistočne Bosne: ALBIH 1988, 2: 66, 78,
119-120, 148, 181, 201; 3: 23, 126. Dakako, u pogledu učestalosti i rasprostranjenosti
toponima Kužno groblje u BiH, što bi vjerojatno vrijedilo i za širi teritorij, radi se o nedovolj-
no pouzdanom uzorku jer većinom uključuje tek evidentirane arheološke lokalitete (14).
Unatoč svemu, osobito pribroje li se toponimi u Zažablju u istočnoj Hercegovini (ili na gra-
nici s Hrvatskom), zabilježeni neovisno o karakteru lokaliteta, broj od 20-ak toponima koji
etimologijom upućuju na kugu i nije odveć visok, osobito ako se zna za brojnost epidemija
u BiH kroz srednji i rani novi vijek: HRABAK 2008.

37
bi izravno upućivao na kugu ili uopće zaraznu bolest. Izuzetci su hagio-
toponomastički sadržaji, osobito gradnje posvećene Sv. Roku te izuzetno
Sv. Kuzmi i Damjanu, svetcima liječnicima, zaštitnicima od bolesti op-
ćenito, ali i vojnika.95

Veliko Brdo – Makar – Kotišina

Trajanje epidemije i broj umrlih u selima uz Makarsku, Velikom Brdu
(7), Makru (1) i Kotišini (15) donekle ukazuje na relativno uspješnu pro-
vedbu lokalne zaštite od kuge čije je trajanje zaustavljeno već početkom
srpnja.96 Preventivne mjere moguće je pretpostaviti upravo na primjeru
Velikog Brda, kojima bi se i doveo u vezu manji broj umrlih u odnosu
na Kotišinu, koja je uz to imala i nešto manje brojno stanovništvo.97 Pri-
hvate li se podatci Frarija koji govori o još većoj smrtnost u Kotišini,
gdje su od 22 zaražene osobe sve umrle,98 tada bi odnos bio i trostruko
veći. Za širi prostor Velikog Brda zabilježen je navod o kužnim ukopima
iznad kapelice sv. Nikole na Zakuću, iako je nejasno iznijet u kontekstu
navodnih “paljevinskih grobova”.99 Iz istog izvora naknadno se doznaje
i o predaji koja za isti prostor govori o ukopu „gubavaca“ na Dubovini,
ali sada bez izravnog povezivanja za epidemiju kuge.100 Ukopavanje za-
raženih od kuge vezuje se i za „tri“ prapovijesna tumula na Brdu iznad
Žliba,101 za što je također potrebno zauzeti oprez. Ovaj uzdignuti položaj
s 9 evidentiranih tumula relativno je dosta udaljen od zapadne strane
naselja, što osobito vrijedi za tumule na istočnijim Budoščićima, za koje
se također vezuje predaja o ukopavanjima u vrijeme kuge.102 Samim tim
teže je opravdati nastojanje da se upravo ovdje prenosilo umrle od zara-
ze u Velikom Brdu radi ukapanja, pa i ako se i radilo tek o slučajevima

95 Temeljni ostatci romaničke crkvice posvećene Sv. Kuzmi i Damjanu nalaze se u Drveniku
na položaju Na Kuzmi, zapadnoj padini Gradine: TOMASOVIĆ 2012, 122.
96 PAVIŠIĆ 1851, tablica između str. 32 i 33. Isto: GLAVINA 2010, 105. A. Frari naglašava
kako se kuga u Kotišini očitovala, u tri slučaja, i krajem rujna: FRARI 1847, 71.
97 Kotišina 1817. broji 91 stanovnika, a takvom stanju, osim umrlih od kuge, pretpostavila se
i smrtnost od gladi 1817.: TOMASOVIĆ 2015 A, 15, bilj. 3.
98 FRARI 1847, 110
99 Vidi bilj. 78
100 Tb – 8. II. 2010.
101 Tb – 2. XII. 2005.
102 Tb – 3. X. 2017. O karakteristikama ovih uzdignutih prapovijesnih grobalja vidi: TOMA-
SOVIĆ 2004, 15-17, iz čega je razvidno kako na njima nije moglo doći do ukopavanja u
vrijeme epidemija.

38
iz bližih zaseoka u Žlibu u podnožju Brda. Stoga je u slučaju predaje o
naknadnim ukopima na Brdu vjerojatnije došlo, što je inače učestalo u
sadržajima predajnog karaktera, do povezivanja jednog nesvakidašnjeg
događaja drugim. Eventualno naknadno ukapanje u kamene tumule u
Brdu iznad Žliba, stranaca ili uopće osoba ponašanjem ili shvaćanjima
nesklonih vjerskom i društvenom svjetonazoru, možda se tako i dovelo u
isključivu vezu s pokopom umrlih od kuge.103 Ovim se, barem dijelom,
može protumačiti devastiranost tumula, kod nekih i s vidljivim grobovi-
ma na površini.104 Ipak, ne treba posve isključiti mogućnost da je došlo i
do kojeg pojedinačnog ukopa umrlog od kuge u neki od tumula na Brdu,
kao i gdje drugdje, ako se radilo o smrti u njihovoj neposrednoj blizini.105
Moguće se koji ukop okuženog, ako se nije prepoznao uzrok smrti ili
možda stoga što broj umrlih nije bio velik, dogodio i na groblju crkve sv.
Mihovila u Žlibu ili u njegovoj blizini.106

103 U gornjoprimorskom Drveniku postoji predaja o ukopu “kažnjenika – odbačenika od ka-

toličke vjere; griješnika” u kameni tumul na Križini južno od gradine Kupe: Tb – 15. IX.
1998. Isto vrijedi i za tumul na Plišivcu, nižoj uzvisini jugozapadno od drveničke Gradine.
U župskoj spomen knjizi, 50-ih godina 20. st., za ovo se mjesto bilježi ukop nekog Miličića,
za kojega stoji kako je bio “bezbožac na glasu”: SKD, 28. Nije naznačeno vrijeme kada je
došlo do ukopa te je podatak nesumnjivo unijet osloncem na predaju. Ona govori i o ukopu
nekog Ivičevića u isti tumul, koji se kod dolazaka u crkvu nikada nije molio: Tb – 23. IX.
2008. Teže je reći radi li se ovdje o istoj ili dvjema osobama, osobito što se govori i o ukopu
samoubojice u isto mjesto: Tb – 7. II. 2000. U Zaostrogu je 1729. Marko Kosović (31. g.)
pokopan “extra Locum sacrum” jer nije pokajao ubojstvo: Codex AFSZ, 236.8.
104 Iz susjednog Makra poznat je takav slučaj ukapanja izopćenika iz Crkve izvan groblja
1737.: Mak. ljet., 111. Glavica, kao spomenuto mjesto ukopa, vjerojatno se ne odnosi na
uzdignuti kameni tumul tzv. Biskupov greb na planinskom prilazu ili iznad kuća u selu. Su-
deći prema sačuvanom toponimu prije bi se radilo o položaju jugoistočnije od kapelice sv.
Roka u Piracima. Zanimljiv slučaj naknadnog ukopavanja u stariji grob, i to osobe umrle od
kuge 1814., zabilježio je 1867. fra P. Bakula: Herceg. pr. sto god., 1970, 77. Osim izrazite
folklorističke potke, koju u pogledu uščuvanog tijela ranije ukopane osobe primarno i sadrži
jedna priča iz Hercegovine (vidi bilj. 285), ističe kako je to bio „prastari grob“.
105 Možda je takav kužni ukop predstavljao kostur, otkriven negdje 70-80-ih godina 20. st., uz
put oko 30 m istočnije od crkve sv. Jeronima: Tb – 25. II. 2012. Na to, iako izostaju podatci
o izgledu groba, donekle bi upućivala okolnost što na širem prostoru današnje župne crkve
nije poznato ukopavanje umrlih.
106 Donekle bi na takvu pretpostavku navodilo ukapanje osam umrlih Kučićana od kuge 1815.
u “drugi red grebe prid carkvom S. Luke, prid vratim velik, i u koje je grebe zabranjeno
kopat”, kako je zapisao don I. Božić nepunih dva mjeseca nakon prestanka epidemije:
KOVAČIĆ 2002, 27. Početkom 19. st. položaj ovih grobova predstavljao je rubni dio neveli-
kog kučićkog groblja. Nakon produžetka crkve sv. Luke krajem 19. st. ovi su grobovi ostali
unutar nje. Vidjeti će se kako do ukopavanja umrlih od kuge dolazi i na formiranom groblju
nedaleko postojećeg u Gradcu, u gornjem Makarskom primorju.

39
U selu Makar pokop umrlih od kuge, možda upravo one osobe umrle u
epidemiji 1815., vezuje se za tumul Na križu (Križ), čiji su ostaci sve do
unazad nekoliko godina bili vidljivi uz samu cestu južnije od groblja.107
Navodno, uže mjesto ukopa nalazilo se uz oputinu na istočnom rubu tu-
mula.108 Predaja o ukopavanju okuženih u tumule vezuje se i za položaj
Zagon na južnom prilazu selu Kotišina, oko 500 m udaljenosti od ku-
ća.109 Za takvu mogućnost vrijedi ono što je već rečeno za Veliko Brdo
te je vjerojatnije kako se i ovdje radilo o kojem strancu ili „izopćeniku“
iz zajednice. U Kotišini se groblje okuženih gotovo sigurno nalazilo na
Vrisovici, odmah ispod novoprobivene ceste na zapadnom prilazu se-
lu.110 Vjerodostojnost predaje o groblju na tom mjestu, strojno uništenom
70-ih godina 20. st., potvrđuje sačuvani kameni križ s oštećenim natpi-
snim dijelom. Nekada je stajao na položaju Po Pavlovići, odnosno Na
Križu, uz samo raskrižje oputine za Pavloviće, odmah iznad mjesta gdje
su uništeni grobovi. Ovo pokapalište umrlih od kuge 1815. nalazi se oko
150-200 m južnije od uzdignutog groblja kod srednjovjekovne crkve sv.
Martina, što je još jedan pokazatelj neprakticiranja ukopavanja umrlih
od kužne zaraze na seoskim grobljima. U tom pogledu zanimljiv je nalaz
groba tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja crkve sv. Martina 2015.,
odnosno dijela terena bliže njenim ruševnim ostatcima.111 Uz sjeverno
pročelje crkve istražen je zidani grob s pravilnijim poklopnicama, u ko-
jemu su zatečeni kosturi dviju odraslih osoba prekritih slojem kompak-
tnog vapna koji je nanijet i na poklopnice groba i kamenje nabacano nad
njima. Korištenje živog vapna kojim su prekrivena ne samo tijela, već i
grob nakon izvršenog ukopa, u ovom slučaju ne treba dovoditi u vezu
pokopa osoba umrlih od kuge ili kakve druge infektivne bolesti. Činje-
nica da je grob zidan i ukopan u nizu preostalih, datiranih u kasni srednji
i rani novi vijek, ne govori u prilog njegovog korištenja tijekom jedne
od epidemija. Osobito je siptomatično obilato korištenje živog vapna,
ne samo nanijetog u grob, već u izrazitijim nanosom iznad njega. Goto-
vo da nema sumnje kako takvo “hermetičko zatvaranje” ukopane osobe
predstavlja vid zaštite najvjerojatnije povezan sa strahom od vampira.
Dodatne indicije za strah od povratka “neumrlog” iskazuju i nalazi ča-

107 TOMASOVIĆ 2004, 14

108 Tb – 3.VI. 2005.
109 Tb – 19.II. 1999.; TOMASOVIĆ 2004, 19, bilj. 35
110 TOMASOVIĆ 2015 A, 21, bilj. 19
111 TOMASOVIĆ 2015 C

40
vala u dva groba. Korištenje vapna za prekrivanje grobnih ploča u svrhu
zaštite od vampira spomenuto je u dubrovačkim izvorima,112 a poznato je
i na Balkanu,113 kao i iz pripovijedanja u južnijim primorskim krajevima,
u okolici Bara.114

Tučepi
Nakon Makarske Tučepi su imale najveću brojčanu smrtnost u epidemiji
kuge 1815. Frarijevu navodu o 364 umrle osobe, odnosno 363 prema
Pavišiću, suprotstavio je tučepski župnik fra M. Šetka podatak o 262
osobe upisane u knjizi umrlih, ali i ispravio datum početka epidemije
s 25. na 17. svibnja.115 Neovisno, u pogledu ukupnog brojčanog udjela
stanovnika Tučepi su podjednako, ako ne i više od Makarske, stradali
u epidemiji.116 Umrle od kuge pokapali su na nešto većem groblju na
Ravnicama kod zaseoka Čovići, ali je podrazumljivo kako je toliko velik
broj žrtava rezultirao i brojnim, danas zametnutim mjestima ukopa. Kao
groblje žrtava epidemije u njenom početku predaja navodi Repanovicu,
neveliku zaravan iznad ceste na zapadnoj padini Sutvida, danas pod gu-
stom borovinom.117 Kužno groblje predajom se navodi i za potplanin-
ski položaj Busilišće, oko 500 m sjeveroistočnije od Sutvida,118 kao i za
Rudine na manjoj udaljenosti sjevernije od Sutvida.119 Na ovom danas
teže prohodnom terenu zaraslom u vegetaciji, same istočne potplaninske
strane Tučepa iznad ceste za Vrgorac, nalaze se sedrasti pripećci koji
većim dijelom i opravdavaju predaju. Riječ je o položaju Prispile, oko
200 jugozapadno od Busilišća i tek nešto veće udaljenosti sjeveroistočno
od Sutvida. Ovdje su se u pećinicama širine 10 i dubine do 3 m, udu-
bljenjima u podnožju velikih sedrastih gromada, prema predaji okupljali

112 BENYOVSKY 1996, 14, bilj. 84

113 ĐORĐEVIĆ 1953, 58, bilj. 464; 60
114 JOVIČEVIĆ 1922, 64; ĐORĐEVIĆ 1953, 29, 55, 64
115 FRARI 1847, 110; PAVIŠIĆ 1851, 32 i tab. između str. 32-33; ŠETKA 1968, 95. Ranije
statističke podatke donosi i: GLAVINA 2010, 105, bez upozorenja ili kakvog osvrta na tako
veliku razliku u broju umrlih, premda se drugdje poziva na Šetkino djelo. Gotovo i nema
sumnje kako u tučepski mrtvar nisu upisani svi umrli od kuge, ali je nemoguće upućivati na
brojnost takvih propusta. Broj od 316 umrlih iznijet je u nepotpisanom (urednik?) prigod-
nom tekstu u župnom listu Izvor: NP 1995.
116 Između 10. i 18. lipnja umiralo je 14 do 19 ljudi dnevno: ŠETKA 1968, 95
117 Tb – 11. IX. 2017.
118 Tb – 23.VI. 2012.
119 Tb – 10. IV. 2017.

41
Sl. 7 Prispile u Tučepima – zazidane pećinice kao zakloništa u vrijeme epidemije kuge
(foto: Marinko Tomasović)

zaraženi od kuge, gdje su bili i ukopani (sl. 7).120 Ne odbacujući vjero-

jatnost i postojanja grobova u neposrednoj blizini, dok bi i ljudske kosti
u pećinicama, koje su se navodno vidjele još sredinom 20. st., upućivale
i na ostavljena tijela, položaj primarno upućuje na zaklonište u vrijeme
epidemije. Veća udaljenost Prispila od tučepskih zaseoka u podnožju i na
zapadnoj strani sela, kao i blizina izvora vode kojima Busilišće i danas
obiluje, gotovo sigurno su u svijesti preplašenog čovjeka značile bijeg i
spas od užasne smrti. Sami grobovi istaknuti u predaji za ovaj položaj,
jasno je, vezuju se za nepoznati broj umrlih koji su ovdje uzaludno pro-
nalazili spas.121

120 Tb – 11. V. 2017.

121 Moguće se jedno tučepsko kazivanje o grobovima umrlih od kuge na Poganovcu, nazivom
poznatijem podgorskom predjelu Staze, odnosi upravo na teren nedalekih Prispila: Tb –
27. VIII. 2003 Inače, za Poganovac, uzdignuti potplaninski predjel, ne vezuje se ukopava-
nje u vrijeme epidemije kuge.

42
Kao grob okuženih istaknuo se položaj s natpisnim kamenim križem po-
stavljen 1816. u Tomašima, nesumnjivo na samom mjestu ukopa žene
i djece.122 Ukop majke i djeteta umrlih od kuge predaja vezuje za Pla-
musov grob, sačuvan do Drugog sv. rata nedalekom puta između crkvi-
ce sv. Kate i Grebišća.123 Posve moguće da ukop osobe umrle od kuge
predstavlja i kostur pronađen u Brbićima na istom dijelu Sela zapadnije
od crkve sv. Ante. Ovdje je u iskopu za gradnju kuće 1994. uz zapadnu
stranu oputine za zaselak, 30-ak metara od suvremene ceste, u kamenoj
ogradi puta nađen kostur s nekakvom “metalnom kopčom”.124 Prostorni,
i uopće širi arheološki kontekst prostora, isključuje ranije groblje na tom
položaju ili u blizini, čime ukop ponajprije upućuje na samo mjesto smr-
ti zaražene osobe.125 Predaja u Tučepima, iako se rjeđe čuje, pokapanje
umrlih od kuge vezuje i za teren s uzvišenjem Sv. Jelena (313 n/m) niže
puta između Sride sela i Podpeći.126 Ovo ukopište, iako pobliže nelo-
cirano, odgovaralo bi blizini sjeverozapadnijih zaselaka Podpeći, dosta
udaljenih od Ravnica.
Kao kužni ukopi vrlo su indikativni nalazi kostura uz morsku stranu lo-
kaliteta Sv. Juraj. Ovaj rimskodobni i srednjovjekovni lokalitet arheo-
loški je istraživan 1992.-93., čime je obuhvaćen tek pojas oko crkve.127
Opseg ranijih devastacija, arhitekture i grobova, na južnoj strani nije bilo
moguće utvrditi. Do uništavanja na toj strani došlo je i nakon zaštitnih
istraživanja, kada je prilikom iskopa uz hotel Tamaris zatečeno nekoliko
kostura na jednom mjestu, ukopanih bez grobne gradnje.128 Mogućnost
kako se u ovom slučaju radilo o kosturnici umrlih od kuge podcrtavaju

122 ŠETKA 1965, 95; JURIŠIĆ 1999, 19, sl. 8. Križ je postavljen na širokoj kamenoj međi uz
obradive parcele iznad kuća, nasipavanoj prilikom kasnijeg kultiviranja zemljišta: Tb – 27.
IX. 2017.
123 Tb – 11. IX. 2017. Navodi ga: ŠETKA 1968, 95-96, ali nedovoljno preciznim ubiciranjem
kako se (još uvijek) nalazi iznad Gradine.
124 Tb – 25. X. 2015.; 27. III. 2016.
125 Za ukop umrlih od “kuge”, kojom se uopće označavala i druga zarazna bolest u drugoj
polovini 19. st., na mjestu gdje ih je zatekla smrt, u ogradama ili pokraj puta, vidi i: ZOVKO
1997, 90.
126 Tb – 27. VIII. 2003; TOMASOVIĆ 2012, 120-121. Posve moguće da je ono uokvireno
folklorističkim sagledavanjem položaja, pri čemu se podizanje svetičine crkvice dovodi u
vezu mjesta gdje “nešto plaši“. Ostatci crkvice nisu vidljivi, niti se razaznaju tragovi groblja.
Donekle je indikativna u 19. st. zapisana predaja o Sv. Jeleni Križarici koja podiže, uz još
neke u Makarskom primorju, i tučepsku crkvu sv. Jurja: KADČIĆ-PEKO 1863, 96. Predaja
predstavlja odjek vezivanja gradnji za ovu sveticu prožetog i shvaćanjem njene pomoći u
obrani od nečistih sila, tako i kužne bolesti. O tome vidi bilj. 221, 286 i 287.
127 TOMASOVIĆ 1995
128 Tb – 11. IX. 2006.

43
nalazi u neposrednoj blizini, evidentirani 2002. (u isto vrijeme?) zaštit-
nim arheološkim radovima pri obnovi hotela. Pojedini kosturi bili su pre-
kriti slojem žbuke, što sa sigurnošću navodi na kužne ukope na prostoru
starijeg groblja.129 Otvoreno je pitanje je li grobovi potječu iz epidemije
1815. ili vremena koje ranije kužne pošasti.130

Podgora
Iako je i na početku 19. st. Podgora bila mnogoljudnija od Tučepa, broj
umrlih u epidemiji kuge, između 72 i 81 osobe, osjetno je manji nego u
susjednom selu.131 Matična knjiga umrlih u Podgori ne navodi mjesta

129 Podatak zahvaljujem kolegi Tihomiru Glavašu, voditelju zaštitnih istraživanja.

130 Zbog devastiranosti lokaliteta s morske strane crkve sv. Jurja nije poznat stvaran opseg
groblja koje je, naredbom vizitacije, ograđeno između 1789.-1800.: TOMASOVIĆ 1995, 40,
bilj. 47-48. Tada najvjerojatnije više nije bilo u upotrebi, sudeći prema izostanku podataka o
vremenu i prestanku ukopavanja na njemu: ŠETKA 1968, 87. Stoga je teško odgovoriti na
pitanje jesu li zatečeni kužni grobovi predstavljali ukope u blizini ili uz rub tada aktivnog i
neograđenog groblja, što bi podrazumijevalo jednu od ranijih kužnih epidemija u Tučepima,
ili je do njih došlo 1815. na arealu samog groblja u vremenu kada se ovdje već prestalo s
ukopavanjem. Inače, groblje kod crkve sv. Jurja tek se u jednom prilici vezivalo za kužne
ukope, u dokumentu 1925. koji govori o uistinu nesvakidašnjem lokalnom sporu. Naime, u
dopisu Sreskom poglavarstvu Makarska 25. 4. 1925. Stipe Šimić, glavar sela Tučepi, iznosi
pritužbu na župnika fra Petra Glavaša kako je ovaj 23. 4. uoči mise u crkvi sv. Jurja dao
otvarati grobove uokolo crkve radi pretraživanja i vađenja kostiju: DT, 25. 4. 1925. Optužba
između ostalog navodi kako su ti grobovi, prema pričanju starijih ljudi, bili kužni te ih se nije
smjelo otvarati ni iz zdravstvenih razloga. Nakon žandarmerijskog uviđaja slučaj je potvr-
đen istom tijelu: ŽSM, Br. 710, 26. 4. 1925. Međutim, izvještaj sadržava i jednu indikativnu
napomenu u vezi župnikova postupka koji je ovaj pravdao “znanstvenim svrhama”. U nje-
mu stoji kako se pretraživalo grobove ispod dviju velikih ploča kojih je Šimićev dopis očito
svjesno prešutio. Kako spomen kužnih grobova iz optužbe nije utemeljen dokazuju upravo
te ploče - neovisno o rečenom kazivanju starijih ljudi o kužnim grobovima na lokalitetu,
možda zasnovanom i na dojmovima o starosti ploča i nepoznavanju stvarnog konteksta
groblja, ali i same mogućnosti kako je postojala predaja u pogledu samog lokaliteta na
kojemu se nekoć uistinu ukopavalo i okužene - već se prije radi o neobjektivnoj i pristranoj
tvrdnji kojoj bi se dodatno pojačao dojam sablaznosti postupka. Ove velike nadgrobne plo-
če iz 15. st. oduvijek su bile namijenjene gledanju izvana, od kojih je jedna ukrašena i da-
nas sačuvana: TOMASOVIĆ 2007, 94, T. X, 4. Stoga i nije bilo potrebno raskopavati teren
kako bi se došlo do njih. To i dokazuje kako se u grobnim komorama, koje su ploče izravno
prekrivale, nikada i nije moglo doći do ukopavanja okuženih. Kopiju prijepisa upućenih
Sreskom poglavarstvu zahvaljujem Marinu Srziću iz Gradske knjižnice u Makarskoj. Sami
slučaj nedavno je spomenut i u literaturi, iz čega je razvidno kako je potaknut ekstremnom
političkom i svjetonazorskom različitošću između pravaški nastrojenog tučepskog župnika
fra Petra Glavaša i glavara sela Stipe Šimića, zadrtog pripadnika Organizacije jugoslaven-
skih nacionalista (Orjuna): HRSTIĆ – BIOČIĆ 2012, 99, bilj. 99, gdje se navodi isti izvor.
131 ŠUNDE 2001 B, 15, govori o 81 umrloj osobi od kuge u Podgori. Broj je, pozivanjem na
izvor iz Državnog arhiva u Zadru, naoko bitno veći od dotadašnjih podataka o 73 umrlih:
FRARI 1847, 110, odnosno 72: PAVIŠIĆ 1851, tablica između str. 32 i 33; GLAVINA 2010,
105. Međutim, to ne znači kako su u tom razdoblju svi upisani u matici uistinu i umrli od
kuge. Posljednji takav upis odnosi se na 13. kolovoza 1815: DAZ, Podgora, f. 44 r., što je
u suprotnosti s Pavišićevim i Glavinovim navodom o trajanju epidemije do 28. srpnja.

44
ukopa umrlih od kuge 1815.132 Na njih ne upućuje pouzdanije ni topo-
grafski pregled grobalja na širokom prostoru primorske strane Podgo-
re.133 Svejedno, barem oni položaji bez relevantnih podataka o izgledu
ukopa, i izvan mogućnosti sagledavanja kroz jasniji arheološki kontekst,
dopuštaju pretpostavku kako se u njihovu slučaju zapravo radi o kužnim
grobovima. Ponekad se u vezi njih i navodila kužna bolest, iako je neri-
jetko bilo teže razlučiti radi li se o predaji ili, ponegdje posve moguće,
naknadnom domišljanju kazivača. U takvom su značenju spomenute i
prapovijesne Troje gomile, neovisno što je i u njima, kao i u slučaju
tumula u Velikom Brdu i Kotišini, možda čak i izvršen koji sporadičan
ukop umrlog od kuge.134
Lokalna predaja govori o ukopima umrlih od kuge uz crkvu sv. Roka, za
čiji se prostor znalo govoriti kao šimatorju.135 Ova crkva, možda začet-
cima kasnosrednjovjekovna gradnja sudeći prema spomenu u kasnijem
osmanskom razdoblju, 1672.,136 u službenim se izvještajima ne navodi
kao grobna. Zasigurno se pored nje nije ukapalo u godinama koje su pret-
hodile ili slijedile epidemiju kuge.137 Stoga se predaja o groblju okuženih
kod crkve može protumačiti u smislu njegova zasnivanja tek u vrijeme
epidemije, 1815. ili možda koje ranije te isključiva korištenja u njenom
trajanju. Na zametnuto groblje upućuje i nekadašnja ograda oko crkve,138
čije se podizanje ne mora isključivo dovoditi u vezu naredbe 1816. o ob-
zidavanju grobalja umrlih od kuge. Slučajevi smrti od zaraza zahtijevali
su brzi ukop te je u duhu takvog pripovijedanja u vezi kuge spomenu-
to i groblje na Sutikli (“Ka je bila kuga…odma ga nosi na Sutiklu”).139
Najvjerojatnije, što je već istaknuto, do ukopavanje umrlih od kuge na
postojećim grobljima, tako i Sv. Tekle, dolazi u danima dok se priroda
epidemija još nije prepoznala, ili uz njegove rubove gdje se mogao pri-

132 DAZ, Podgora, f. 39 - 44 r. Mjesto ukopa, u crkvi Uzvišenja Sv. Križa, navedeno je za umrlu
Margaretu, ž. Mate Radonića, umrlu u porodu 30. srpnja: f. 44. r.
133 KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 20-27, 31-34
134 Unatoč tome dosta je naivno shvaćanje kako se u Trima gomilama ukopavalo umrle od
kuge kada je groblje (koje?) već bilo prepunjeno: Tb – 2. VII. 2003.
135 ŠUNDE 2001 A, 26
136 JURIŠIĆ 1969, 116
137 Barem se ne navodi za vrijeme od 6. VIII. 1808. do 14. II. 1822.: DAZ, Podgora, f. 25v - 56
v., kada se redovito, izuzetkom triju slučaja i ne poznavajući mjesta ukopa umrlih od kuge
1815., ukapa na groblju kod obalne crkve sv. Tekle („in coemeterio S. Thecle“).
138 ŠUNDE 2001 A, 26
139 ŠUNDE 2001 A, 85

45
mjerenije, zbog blizine groblja, načiniti veći zemljani iskop za umrle.140
U središnjem dijelu Sela, terenu zapadnije od crkve Svih Svetih (Sv. Li-
berana) i sjevernijih Vrseja, opravdano je slučajno otkrivene ukope do-
voditi i u vezu kuge. Takvi su davni nalazi ljudskih kostura na prostoru
Vranješevih kuća, uostalom koje predaja izravnije dovodi u vezu kuge,
i tzv. Ščirline ulice, gdje je 1914. uočeni ukop ostao netaknut u temelju
141
danas napuštene kuće uz cestu. Isto vrijedi i za kosture višekratno za-
tečene zapadnije od crkve Svih Svetih (Sv. Liberana), premda ih predaja
ne dovodi izravnije u vezu s kužnim ukopima. Ipak, na takvu mogućnost
osobito upućuje njihov raspored uz put te izostanak navoda o gradnji
grobova (za razliku od onih na terenu ispod crkve). Opis položaja kostura
nađenog prilikom obrade zemljišta, zatečenog potrbuške ispod kamene
ograde i s “metalnom polugom kovačkog tipa”,142 kakav se odnosi na
nalaz s početka 20. st., upućuje na dovlačenje umrlog spomoću kakve
metalne hvataljke te nabacivanja kamenja i zemlje nad tijelom.143 Kao
kužni ukopi spomenuti su i grobovi na poremećenom tumulu na Zagrebi-
cama iznad ceste, oko 300 sjevernije od Vrutka.144 Podgoranima ovo ina-
če manje poznato grobno mjesto dovodi se u vezu s kugom tek u pogledu
uzrečice “Ako oriš kamenje, tu je bila kuga”,145 kojoj se djeci odvraćala
pozornost od vidljivih kostura u njima. U vezu s kužnim ukopima done-
kle se mogu dovoditi oskudni navodi o davnim nalazima pojedinačnih

140 U gornjoprimorskom Zaostrogu, kojega nije zahvatila epidemija 1815., umrle od ranije
kuge ukopavali su uz rub groblja kod crkve sv. Barbare u Selu. Njima su pripisani kosturi
otkriveni prilikom proširenja groblja krajem 19. st.: BANOVIĆ 2000, 58. Radilo bi se kugi iz
početka 17. st., ili onoj navodnoj iz 1707., za koju se veli kako su od nje umrle 64 osobe:
GLAVINA 2010, 97.
141 ŠUNDE 2001, 43; KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 26
142 KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 25
143 Predaja za Makarsku govori o gančicima, kukama na lancima kojima su se dovlačili leševi:
TOMASOVIĆ 2015 A, 20. Zanimljiv je stoga kostur “okovan lancima” i ukopan bez grobne
gradnje, nađen navodno u Svinišćima u omiškom zaleđu, na širem predjelu Strane oko
300 m južno od Burića: Tb – 5. XI. 2010. Ukop se nije vezivao za kugu. Uopće, u selima
lijeve strane donjeg toka Cetine, bogatim usmenim folklorističkim blagom, izostaje veziva-
nje starijih, nerijetko zametnutih grobalja ili slučajno zatečenih ukopa za epidemije kuge.
Izuzetak je Velika gomila uz cestu iznad Povila u Kučićima: Tb – 2. VIII. 2016., iako se i
za ovaj položaj predaja o kužnim ukopima ravnomjerno iznosi s pričom o “groblju vojske”.
Vjerojatno je tome, barem jednim dijelom, razlog što je u omiškom zaleđu epidemija 1815.
zabilježena tek za Kučiće. Tada je umrlo osam osoba “kada je morila kuga u Makarskoj”,
kako je zapisano u kučićkoj matici: KOVAČIĆ 2002, 27. Iscrpan topografski pregled zamet-
nutih grobljanskih lokaliteta, uz anketiranje stanovništva tijekom dužeg razdoblja, donosi:
TOMASOVIĆ 2003; 2008, 13-16.
144 KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 24
145 Tb – 21. VII. 2005.; KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 24, bilj. 6

46
kostura na Poratu, Šuškovoj maloj (Nolići), a možda i Na grobu,146 iako
im je donekle saglediv i nešto širi arheološki kontekst.147

Živogošće
Kuga 1815. najduže je harala u Živogošću, do 15. kolovoza, čime ovo
priobalno selo s Makarskom ima i najduži tijek epidemije, u ostalim mje-
stima zaustavljene do srpnja. Proporcionalno broju stanovnika u odnosu
na Podgoru imala je upola manje umrlih, prema Frariju 44, a Pavišiću
42.148 Literatura je posve izostavila navode o živogoškim grobljima u
vrijeme epidemije i bilo kakvim indicijama u vezi njih. Sagledavanje
cjelovite arheološke topografije naselja, uz anketiranje stanovništva,
umnogome je pridonijelo rasvjetljavanju pitanja njihovih položaja. Kao
nešto veća pokapalištima umrlih od kuge u Živogošću predaja upuću-
je na Benažnu (Benažinu), Muravu i Donju Dubu. Zametnuto ukopište
na Benažni nalazilo bi se na potplaninskom predjelu, iznad ili zapadnije
od Lozina kuća,149 odnosno iznad Donjih kuća.150 Kao drugo navodi se
prostor izvan južnog ogradnog zida i danas aktivnog groblja na Mura-
vi.151 Treći položaj s ukopima umrlih od kuge odnosio bi se na nešto širi
teren obalnog rimskog lokaliteta na Pločicama u Maloj Dubi. Ovdje su
svi slučajno otkriveni ukopi promotreni kao rimski, a pripadali bi villi s
višekratno otkrivenim ostacima njenih temelja.152 Međutim, za (Pod)gre-
bine na njegovu rubnom, jugoistočnom dijelu, na prostoru uske šetnice
uzdignute iznad plaže, udaljenog oko 30 m od lijeve strane betoniziranog
potoka, predaja izravno vezuje ukopavanje umrlih od kuge.153 Pritom je
vrlo indikativno kako se sedraste pećinice uz morsko žalo na tom mjestu

146 KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006, 22, 25-27

147 TOMASOVIĆ 2006 A, 54, 60
148 FRARI 1847, 110; PAVIŠIĆ 1851, između str. 32 i 33
149 Tb – 22. VIII. 2016.
150 Tb – 30. XI. 2016.
151 Tb – 22. VII. 2016.
152 TOMASOVIĆ 2006 B, 35-36. Kazivaoci na terenu imali su saznanja kako ostaci na Ploči-
cama pripadaju rimskoj villi, za koju neodređeno vezuju i zatečene grobove uz nedaleki
Mihaljevića potok iznad ceste. Međutim, pripovijedanje im je protkano pričama o ukopima
umrlih od kuge, iz čega se iščitava prožimanje dvojake svijesti, one o rimskim grobovima,
ali i ukopima okuženih. Pak, samu epidemiju, dojam je, nisu izričito smještali u 19. st., već u
neodređeno vrijeme. Stoga, logikom navedenog, pomišljali su možda i na kugu u antičkom
razdoblju: Tb – 15. III. 2006.
153 Tb – 15. III. 2006.

47
sl. 8 Položaj pećinica, improviziranih lazareta uz morsko žalo u Maloj Dubi
(foto: Marinko Tomasović)

vezuju za ostavljene “gubavce” (sl. 8). Ovim se donekle pouzdano može

govoriti u prilog jednog manjeg improviziranog lazareta uz more u koje-
mu se provodila karantena za osumnjičane od bolesti, možda i smještalo
već oboljele od kuge, kao i groblja odmah iznad.
Za kugu se vezuje i vremenom nasipavan grob uz okućnicu u Franičevi-
ćima.154 Izgled mjesta i kamene oznake ukopa, kao i sama činjenica što
je ostao netaknut upravo sviješću kako se radi o grobu, dosta pouzdano
upućuju kako se uistinu radi o ukopu osobe (osoba?) umrle od kuge na
samom mjestu smrti.
U Živogošću je sačuvana i predaja o kugi na mjestu ruševnih kuća “sta-
rih oko 400-500 godina” na spomenutom predjelu Benažne, u zaseoku
Grbići.155 Iako pritom nije istaknuto kako se na tom predjelu nalazilo
pokapalište okuženih, što se doznalo iz drugog spomenutog kazivanja,
ali i zanemarujući rečeno vrijeme prema kojem bi se radilo o izmaku
srednjeg vijeka, predaja ponajprije izravnije upućuje na zamiranje dijela
zaselka visoko iznad crkve i današnjeg groblja na Muravi upravo u vri-
jeme epidemije 1815.

154 TOMASOVIĆ 2006 B, 36, bilj. 18; Tb – 15. III. 2006.

155 Tb – 21. III. 2006.; 11. VIII. 2016.

48
Gradac
Premda se kuga u Gradcu 1815. očitovala 22. svibnja, tjedan dana kasni-
je nego u Živogošću, a uz to trajala i četrdeset dana kraće, do 5. srpnja,
broj od 105 umrlih predstavljao je i više od dvostrukog broja u odnosu
na umrle u zapadnijem obalnom selu, tada s približno istim brojem sta-
novnika.156 Nesumnjivo, četvrtina pomrlog stanovništva Gradca u epide-
miji znači visoki postotak umrlih. Stoga je vrlo upadljiv izostanak iole
podrobnijih historiografskih osvrta na ovu tragičnu povijesnu epizodu
Gradca u gornjem Makarskom primorju. Nakon Kadčić-Pekina spomena
1859. “strašne ograde koja spominje udesnu godinu 1815”,157 u literaturi
se nailazi tek na jedan noviji i najusputniji spomen epidemije, bez ra-
svjetljavanja kakvih nedoumica i topografskih pitanja u vezi grobalja.158
Umrle u epidemiji pokapalo se na položaju Ratac uz more, u središnjem
dijelu današnjeg naselja, uz desnu stranu korita potoka Mlatinje (karta 3).

156 FRARI 1847, 110; PAVIŠIĆ 1851, između str. 32 i 33

157 KADČIĆ-PEKO 1859, 322
158 I to ponavljanjem Pavišićevih navoda o broju umrlih u svim (!) naseljima Makarskog primor-
ja, te za Gradac proizvoljno (?) izmijenjenim datumom početka epidemije na 29. svibnja:
VISKIĆ 2008, 76. Uopće, u knjizi se za ranija razdoblja neprimjereno nižu nepregledni sadr-
žaji (i zbog čestog umetanja događaja koji ne pripadaju vremenu o kojemu se govori), kao
što se i vremeplovski nabacuje podatcima. U njoj je prva polovina 19. st., uopće poglavlje
druge vladavine Austrije, zauzelo tek tri stranice. Propust osvrta na epidemiju 1815. osobito
je razvidan činjenicom publicističke i povijestne literature o Gradcu u posljednjih dvadesetak
godina, većim dijelom iz pera lokalnih pisaca. Znakovito je da se spomen epidemije kuge
1815. ne nalazi ni u brojnim svescima župskog lista Lapčanj, unatoč što se na njegovim
stranicama nerijetko pisalo o Sv. Roku, a i redovito izvještavalo o svetčevoj procesiji kroz
mjesto. Ova se u Gradcu iznimno održava 3. siječnja, a vezana je uz spasonosni zavjet
da se istog dana 1912. zbog velikog pomora djece, započetog kraja prethodne godine,
održi procesija: ANON 1993, 23. Pobožnost se održava do danas: ANON 1995, 44-45, gdje
se bolest netočno naziva “španjolicom”. Dosta je nesporazuma iskazano, ali i nelogično-
sti, kada su na stranicama lista prenijeti medijski izvještaji o istim pobožnostima u Grad-
cu 2002., nesumnjivo potaknuti sudjelovanjem vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka
Puljića u procesiji i blagoslovu djece. Bolest je u tim izvješćima, opet netočno, nazivana
“kugom”, a u jednom, uz “kugu”, i virusnom bolešću: DTKP 2002, 16-19. Upadljivo je da
se “kugom” naziva i kod: ANON, 2002, 20. U svim tim osvrtima i člancima, neka se ponovi,
nigdje nema ni spomena one stvarne kuge 1815. u Gradcu. Ipak, u spomenutim poistovje-
ćivanjima zaraze s kugom odražava se opća metaforika takvog shvaćanja. Kuga je tako
postala simbol za sve zarazne bolesti i epidemije još dugo nakon njenog nestanka u Europi.
Uz to, i kada se jasno prepoznaje o kojoj je bolesti riječ, koriste se termini svojstveni kugi.
Za neretvansko Slivno se piše kako je u njemu 1857. harala “kužna bolest kolera”, nakon
Prvog sv. rata “kužna bolest španjolica”, a 1914. “neka kužna bolest”: BEBIĆ 1990, 69-70. O
svemu tome možda i ponajbolje govore izvori “iz prve ruke”. Općinski biskupijski vikarijat u
Makarskoj šalje 26. V. 1915. svim župnicima u Primorju dopis o “kugi koja vlada Primorjem”,
dok Kotarsko poglavarstvo u Makarskoj 21. II. 1916. upućuje na liječnički savjet o “kužnim
bolestima”: NIKIĆ 2004, 193, 198. Kronika franjevačkog samostana 21. listopada 1918. kod
pojave španjolice u Makarskoj navodi: “Ima dvije sedmice da se je i u našem gradu pojavila
k u ž n a bolest. Nazivlju je “španjolicom hunjavicom” – vještaci govore kako je to zapravo
“p l u č n a k u g a” kojoj je domovina Azija (istaknuo: MT).”: KFSM I, 269. Vidi i bilj. 264.

49
Karta 3 Kužno groblje na Ratcu u Gradcu (plavo), uz desnu stranu potoka Mlatinje, na
katastarskom planu iz 1835. (Državni arhiv Split)

Grobna parcela, površine 183,60 m2, bila je smještena uz morsko žalo i

uz gornju stranu ceste za Baćinu.159 O njenom položaju govori i predaja,
ali i iskazi u pogledu uništavanja grobova gradnjom obiteljskih kuća i
osobito 60-ih godina 20. st. prilikom izgradnje danas ruševnog restorana
zapadno uz potok Mlatinje.160 To bi govorilo kako se na Ratcu ukopavalo

159 HR – DAST – 152, sign. 186, k.o. Gradac, list. VI (1835.), k.č. 920, kut. br. 186/1
160 Tb – 19. VII. 2016., 20. XII. 2016.

50
Karta 4 Kužno groblje (plavo) jugoistočno od groblja s crkvama sv. Mihovila i sv. Roka na
katastarskom planu Gradca iz 1835. (Državni arhiv Split)

i na površini izvan ucrtane središnje grobne jame, rasprostiranjem na 150

m širokom terenu između korita Mlatinja i zapadnijeg Cikovog potoka.
Položaj groblja bio je gotovo podjednako udaljen od priobalnih kuća uz
Gradinu i napučene Grme, za ove dijelove Gradca kudikamo prihvatljiviji
za pokapalište u epidemiji od udaljenog i uzdignutog terena s grobljem
kod crkve sv. Mihovila. Osobiti razlog za odabir Ratca za pokapanje bio
je i u tome što se nalazio uz potok Mlatinje. Za njega predaja vezuje bora-
vak osumnjičenih zarazom u sedrastim pećinicama korita, gdje im se kroz
šupljine uz oprez davalo hranu.161 Identičnu situaciju već smo naveli za
Malu Dubu u Živogošću, gdje se u neposrednoj blizini ovih improvizira-
nih lazareta također nalazilo groblje, a donekle je slična i onoj u Tučepi-
ma. Gotovo sigurno ukopište okuženih 1815., površine 474,40 m2, bilo je
formirano i oko 30 m jugoistočno od župnog gračkog groblja s crkvom sv.
Mihovila (karta 4). Bilo je veće površine od južnijeg uz more, a odgova-

161 Tb – 20. XII. 2016.

51
ralo je potrebama za ukopavanje umrlih u nedalekom istočnijem gračkom
zaselku Miljačići. Uostalom, položaj groblja niže kolnog puta omoguća-
vao je lakši prijenos zaraženih tjelesa. Zanimljivo je kako u Gradcu izo-
staje predaja o groblju na tom mjestu. Najvjerojatnije se i Kadčić-Pekin
navod 1859. o ogradi groblja umrlih od kuge odnosio na priobalnu par-
celu, a ne ovu. Zametnutost groblja, time i nesačuvanost u predaji, može
se objasniti okolnošću što je, iako katastarski upisano kao groblje, potom
kultivirano.162 Kao i drugdje u Gradcu se grupno i pojedinačno pokapalo
uz puteve i unutar okućnica. Kosturi prekriti vapnom, navodno njih 3-4,
otkriveni su 1935.-36. prilikom gradnje ceste na Podgradini, sjeveroistoč-
nom podnožju Gradine nasuprot kapelice kod silaska za Porat, oko 300 m
sjeverozapadnije od Ratca. Nešto niže, prilikom iskopa 1968. za garažu
uz obiteljsku kuću Balde Šutića na Poratu, također je zatečen kostur pre-
krit vapnom.163 Mjesto gdje se ukopavalo umrle od kuge predaja vezuje
i za Zagomilu, oko 50 m sjeveroistočnije od kuća u Grmi.164 Pojedinačni
ukop zapamćen je u uzdignutom zaseoku Čista, u vrtu najsjevernije kuće
iznad kule.165
U pogledu katastarskog ucrtavanja 1835. grobalja umrlih od kuge 1815.
tek u Makarskoj i Gradcu može se iznijeti zaključak kako je ono pokaza-
telj da je u ovim mjestima organizacija zaštitnih mjera tijekom epidemije
bila i ponajbolje provedena.166 Iako je i ovdje dolazilo do pojedinačnih
i stihijskih ukopavanja umrlih, kao i formiranja manjih grobalja, bilo je
uspješno omogućeno ukopavanje unutar većih grobnih jama. To je i bio
razlog da se takve grobne ograde iz 1816. katastarski ucrtaju 1835. Po
svemu sudeći veliki postotak umrlih u Tučepima podrazumjevao je i veći
broj manjih grobalja, neorganiziranog ukopavanja i stihijskih, time i po-
jedinačnih grobova. Groblje na Ravnicama, unatoč što je u predaji ponaj-
više i sačuvano kao groblje umrlih od kuge, moralo je predstavljati tek
“jedno od njih”, vjerojatno ne takvog kapaciteta kakvog je mogla garan-
tirati tek bolje organizirana provedba zaštite. Najvjerojatnije je bilo tek
rudimentarno ograđeno i neupadljivo, stoga i nije katastarski ucrtano po-
put grobalja s ogradama u Makarskoj i Gradcu. Slično vrijedi i za groblja

162 HR – DAST – 152, sign. 186, k.o. Gradac, list. VI (1835.), k.č. 2210, kut. br. 186/1
163 Tb – 20. XII. 2016.
164 Tb – 23. V. 2017.
165 Grob osobe preminule na tom mjestu udaljen je svega par metara od zapadnog zida kuće:
Tb – 19. VII. 2016.
166 Vidi i bilj. 189

52
u preostalim naseljima Makarskog primorja pogođenih epidemijom kuge
1815., osobito što je broj umrlih u njima bio manji nego u Tučepima.

Nadgrobni spomenici,
oznake grobova i memorijalna obilježja
Za pojedina mjesta u Makarskom primorju pogođenih kugom 1815. po-
znato je postojanje ili su sačuvane oznake i spomenici masovnih ukopišta,
kao i pojedinačnih grobova. Tamo gdje za brojna pojedinačna grobna mje-
sta izostaju podaci o takvim oznakama vrijedi pomišljati da su i ona, ne-
dugo po ukopu, bila obilježena križem nasađenim na gomilu kamenja.167
U Makarskoj su najbrojniji dokazi u vidu takvih ili sličnih nadgrobnih
podsjećanja na epidemiju, dok su u Brelima, Kotišini,Tučepima i Živo-
gošću rjeđe sačuvani, uglavnom pojedinačno. Za Veliko Brdo, Makar i
Podgoru izostaju podaci o njima, dok je u Gradcu tek sigurno postojanje
ograde groblja okuženih još sredinom 19. st.
Valja razlikovati pojedinačna obilježja osobama postavljenim nedugo
nakon prestanka epidemije od općih spomenika umrlim od kuge, kojim
se naknadno obilježavalo tek jedno od ukopišta, redovito ono najveće.
Uz to, položaj spomenika određenoj osobi ili manjem broju ne vezuje se
uvijek za odvojena mjesta ukopa. Ponekad se, kao u Makarskoj, radilo i
o obilježavanju na masovnim grobljima.
Makarska, gdje je u epidemiji i pomrlo najviše stanovništva, osobito
upućuje na nekadašnju brojnost spomeničkih obilježja umrlim od kuge
i njihov razmještaj. Ujedno se može i sa sigurnošću reći kako je ovdje i
stradao najveći broj takvih obilježja. Groblje na prevlaci Sv. Petra, kao
i dva manja na sjeverozapadu uz potok Gorinka, obzidani su već 1816.
kada se na njima i počinju postavljati nadgrobni spomenici. Do 1845.,
godine u kojoj je Pavišić, kako veli, svoju Uspomenu povistnu već imao
napisanu,168 zidovi grobalja su nebrigom već dotrajali (vjerojatno i onog
na Bilajama). Prema njemu ondje se moglo vidjeti “grobe i njihovo po-
rušenje” i natpisne spomenike djelomično vidljive (“karnjatke nadpi-
sah”).169 Pavišić osobito naglašava kako je porušen i križ postavljen još

167 Barem kako se to u uputstvima dalmatinske provincijalne uprave 1814. nalagalo za zadar-
sko područje: STOJANČEVIĆ 1973, 157.
168 PAVIŠIĆ 1851, 7, bilj. 3
169 PAVIŠIĆ 1851, 6

53
 sl. 9 Grobni natpis fra
Anđelu Mariju Kačiću
Miošiću u unutrašnjem
pročelju franjevačke
crkve sv. Marije u
Makarskoj
(foto: Brankica Pejković)

1816. nakon što su, po njemu, porušene ograde grobalja.170 Iz njegova

pisanja može se zaključiti kako je križ s natpisom “Kuga god. 1815.”
označavao tek najveće groblje, ono na prevlaci Sv. Petra.
S ovog pokapališta na prevlaci Sv. Petra potječe tek jedan sačuvani nat-
pis, fra Anđelu Mariju Kačiću Miošiću koji svjestan oboljenja sam odlazi
u Donju luku na čijem su prostoru i grobne jame.171 Natpis, vel. 0,64 x
0,64 m, uzidan je 1965. u unutrašnjem pročelju stare franjevačke crkve
sv. Marije desno od ulaza (sl. 9), a u samostan je prenijet, kako se jasno
istaknulo, “pred najezdom turizma 1931. g.”172 Prema opisu ovog dijela
Donje luke don P. Kaera natpis je već tada bio i jedini preostatak koji
bi upućivao na groblje okuženih, iako ga je vjerojatno tek istaknuo kao
najočitijeg među drugim neuglednijima i zacijelo već posve rijetkima.
Kaerovo pisanje uzelo se i kao dokaz za tek nešto kasnije postavljanje,
vjerojatno 1915. u stotoj obljetnici epidemije, piramidalnog spomenika

170 PAVIŠIĆ 1851, 6, bilj. 1

171 Objavljuje ga: KAER 1914, 54; JURIŠIĆ 1989, 56, donosi i prijevod ovog grobnog latinskog
natpisa na hrvatski.
172 JURIŠIĆ 1989, 56, bilj. 147

54
 sl. 10 Piramidalno obilježje
groblja na prevlaci Sv. Petra u
Makarskoj na staroj fotografiji
(fotoarhiv Gradskog muzeja)

na stepenicama upravo na mjestu ove najveće grobne jame (sl. 10).173

Teško je vjerovati kako ovaj relativno velik spomenik, visine oko 2,30 m,
ne bi bio spomenut s njegove strane da je tada postojao. Uklonjen je mo-
guće iste 1931. kada i natpis fra A. M. Kačiću Miošiću, kao nepoželjna
oznaka u godinama već razvijenog turizma, kada su i djelovanjem mora
ljudski ostaci zametnutog groblja izbijali na površinu. Značio je to ujed-
no i konačni kraj vizualnog doživljavanja položaja kao groblja okuženih.
Može se pretpostaviti kako su grobni natpis fra A. M. Kačiću Miošiću
nad jamom postavila njegova redovnička braća nedugo po prestanku epi-
demije, možda od samog kraja 1815. ili 1816. Takvu dataciju izrade valja
pretpostaviti i za kameni natpis, vel. 0,40 x 0,40 x 0,09 m, od kuge umr-
lom djetetu Antonu Ivaniševiću (sl. 11). Okolnosti njegova nalaza, kao i
predaja o grobu djeteta u vrtu palače Ivanišević na istočnoj strani grada,
potvrđuju kako je obilježavao mjesto ukopa na tom mjestu.174 Ovdje se
prvi put i donosi čitanje te prijevod ovog latinskog natpisa u 9 redova:

173 TOMASOVIĆ 2015 A, 22, bilj. 26

174 TOMASOVIĆ 2015 A, 26, bilj. 36, gdje sam pohitao iznijeti neopravdanu nedoumicu u
pogledu datuma djetetove smrti. Prema tradiciji rimskog računanja vremena dijete je umrlo
22. srpnja 1815., kako i stoji u popisu: GLAVINA 2010, 131. Odabir takve formule kod da-
tiranja, kao i smirujući te ponešto svečani ton skladnog natpisa, navode na pomisao kako
ga je sročio makarski svećenik Ivan Josip Pavlović Lučić, još za života glasoviti epigrafičar
i sabirač rimskih natpisa. Cjelokupno vrijeme epidemije proveo je u gradu, što je rezultiralo
i jednom zanimljivom epizodom o kojoj u ovom zborniku piše don Slavko Kovačić. Natpis je
60-70-ih godina 20. st. prenijet u franjevački samostan. Zaslugom fra Karla Jurišića nalazi
se od 2002. u Gradskom muzeju Makarska (GMM, 146/02).

55
 sl. 11 Grobni
natpis djetetu
Antonu
Ivaniševiću
(foto: Brankica
Pejković)

D(EO) O(PTIMO) M(AXIMO)

[A]NTONIO IUANISCEUICH
FELICISSIMO UNDEVIGINTI
MENSIBUS INFANTULO QUI
GRASSANTE MACARENSI P[E]
STILENTIA CIUITATE ET D
OMO SUA CUM FAMILIA
EXTORRIS XI KAL AUGUS
TI ANNO MDCCCXV”

BOGU PREDOBROM SVEVIŠNJEM

ANTONU IVANIŠEVIĆU
SRETNOMU DEVETNAESTOMJESEČNOM DJEČAČIĆU
KOJI JE ZA BJEŠNJENJA MAKARSKE KUGE
IZ GRADA I SVOJEG DOMA S OBITELJI UGRABLJEN
XI DANA PRIJE KOLOVOŠKIH KALENDA
GODINE 1815

56
 sl. 12 Grobni natpis
na ploči u podu
franjevačke crkve sv.
Marije u Makarskoj
(foto: Brankica
Pejković)

Treća sačuvana natpisna ploča, vel. 0,80 x 0,73 m, u podu je franjevačke

crkve, udaljena svega 1,40 m od uzidane u pročelju desno od vratiju (sl.
12).175 Ploča sadrži natpis “1815 OB PESTEM”. Prema pravilnoj kapitali
slova, uz to i naopako postavljenom tekstu, vidljivo je da je urezan unutar
već postojećeg natpisa Nemčića i Pavla Pavišića. Natpis, točnije upozo-
renje kako su u grobnici ukopani umrli “od kuge”, označeno je mjesto u
koje se nije smjelo dirati. Grobnica je poslužila za ukop umrlih od kuge
u danima zamaha epidemije, u trenutku kada se učinilo nepoželjnim iz-
vršiti prijenos tijela do udaljene grobne jame ili je ova već bila prepuna.
U pogledu sačuvanosti na izvornom mjestu najzanimljivije obilježje uko-
pa okuženih nalazi se u breljanskim Podskalicama (sl. 13). Ovdje je na
kamenu, vel. 0,90 x 0,65 x 0,40 m, grublje urezan unutar hasti i ispod
latinskog križa, vel. 0,30 x 0,30 m, natpis “1815 AD KUGA” (vel. natpis.
polja godine 0,33 x 0,10 m, A(nno) D(omine) 0,23 x 0,10 m i riječi 0,37
x 0,10 m; sl. 14). Širina ureza iznosi 2 cm. Pri dnu kamena nasuprot-

175 Natpise s ploče, danas dijelom nečitljive, donosi: KAER 1914, 38, br. 29. Ploču najusputni-
je spominje, iako tek u pogledu natpisa o kugi: JURIŠIĆ 1989, 56, bilj. 147.

57
 sl. 13 Grobno
mjesto umrlih od
kuge 1815. na
Podskalicama
u Brelima (foto:
Brankica Pejković)

sl. 14 Križ i natpis

o kugi 1815. na
Podskalicama
u Brelima (foto:
Brankica Pejković)

sl. 15 Urezani križ

na Podskalicama
u Brelima (foto:
Brankica Pejković)

58
ne strane ovog navaljenog nakupa urezan je, vjerojatno kao neuglednija
oznaka mjesta ukopa okuženih, posve rustičan i teže zamjetan manji križ,
vel. oko 8 x 6 cm (sl. 15). Za pretpostaviti je kako je i ovdje do ureziva-
nja natpisa došlo nedugo po prestanku epidemije, možda i u nešto šire
shvaćenoj provedbi spomenute naredbe ministra zdravlja Klobuchitzkog
1816. o obzidavanju grobalja umrlih i postavljanju križeva s godinom i
natpisom o kugi. Razvedenost priobalnih zaselaka u Brelima, ujedno i re-
lativno manji broj umrlih podrazumijevalo je i korištenje manjih grobnih
jama koje u smislu javne zaštite nije bilo potrebno obzidavati. Naznačilo
ih se, kao najprikladnije rješenje, urezivanjem na pravilnije lice jedne od
gromada nagomilanih na jamu odmah niže puta u Podskalicama. Ovim
je, osim samog upozorenja o mjestu u koje se iz obzira ali i zdrastvenih
razloga ne smije dirati, načinjen i s puta dobro uočljiv grobni spomenik.
Osobito je bio uočljiv kameni križ u Kotišini, danas sačuvan bez donjeg
dijela vertikalne haste, vel. 0,35 x 0,51 m (sl. 16), nekada postavljen na
zapadnom prilazu selu uz samo raskrižje oputine za Pavloviće, odnosno

sl. 16 Natpis na kamenom križu s groblja umrlih od kuge 1815. na Vrisovici u Kotišini
(foto: Marinko Tomasović)

59
položaju Na Križu iznad kužnih grobova na Vrisovici.176 Odlomljen je na
rubnom mjestu s godinom i natpisnim dijelom te se kao čitanje predlaže:

181[5.]
OD KUGHE UM[R]I
P[OKOJNI] MARTIN.D[RVIŠ] C[ELEBIĆ].177

Za gračka i najveće tučepsko groblje umrlih od kuge, na Ravnicama, nije

poznato najranije obilježavanje masovnih ukopišta, a čije postojanje ne

176 Zavrjeđuje navesti teže dokučivu, ali i bizarnu sudbinu ovog kotiškog križa koji je više od
150 godina stajao uz put i označavao mjesto ukopa od kuge. Prema njemu sam iskazao
poseban interes nakon što sam doznao kako je stajao uz cestu još 70-ih godina 20. st.,
kada je strojno uništeno groblje koje je obilježavao (Tb – 6. XI. 2008.; 21. II. 2009.), dakle
još duže vremena nakon 1924. kada je prvi put i spomenut. Prema istom iskazu upućen
sam i na osobu koja je križ po uništavanju groblja navodno zatekao odbačenog na gomili
i potom ga prenio u kućicu, spremište alata u kotiškom Botaničkom vrtu (24. II. 2009.). S
obzirom na kontradiktorne informacije da se križ donedavno nalazio ispred stare franjevač-
ke crkve, što se ispostavilo netočnim unatoč tamošnjeg smještaja cjelovitog i aepigrafskog
kamenog križa u Institutu planina i more (navodno i ovog iz Kotišine, ali nepoznatog izvor-
nog položaja – Tb – 24. II. 2009.; 2. III. 2009.), kao i da se nalazi u Gradskom muzeju (Tb
– 21. XI. 2009.) te da je čak ukraden (nakon što je neko vrijeme bio sklonjen u montažnoj
kućici Botaničkog vrta - i unatoč tvrdnji iz istog izvora kako je križ još uvijek u franjevačkom
samostanu! Tb – 24. II. 2009.), interes sam neko vrijeme ostavio po strani. Nekoliko godi-
na kasnije, tijekom arheoloških istraživanja crkve sv. Martina u Kotišini, doznao sam kako
se križ još uvijek nalazi, prekrit alatom i priborom, u montažnoj kućici uz cestu (Tb – 21.
III. 2015.). Uskoro sam se s jednim djelatnikom Parka prirode Biokovo (inače, kojemu je
postojanje križa uopće bilo nepoznato) uvjerio u točnost te informacije (Tb – 21. III. 2015.).
Tada sam križ i fotografirao, a dotični se, kao Kotišanin, obvezao prenijeti ga na neko dolič-
no mjesto, kako bi obnovljen bio vraćen na svoj izvorni položaj uz cestu nadomak zapad-
nom prilazu selu. Takva zamisao učinila se idealnim i u pogledu predstojećeg obilježavanja
200 godišnjice kuge u Makarskoj i Primorju, time i u Kotišini koja je bila među mjestima
pogođenih epidemijom. Dva mjeseca kasnije isti me prilikom slučajnog susreta obavijestio
kako je križ prenio u svoju obiteljsku kuću te načelno dogovorio s jednim starijim mješta-
ninom prijenos na izvorno mjesto (Tb – 17. V. 2015.). Više od dvije godine kasnije doznao
sam (posve slučajno!) kako je križ iznijet iz službenog automobila Parka prirode Biokovo
u garažu obiteljske kuće, sada drugog djelatnika iste ustanove, i to, kako mi je rečeno,
nakon što je dugo vremena zauzimao mjesto u vozilu i neposredno uoči njegova korištenja
za odlazak na dužu relaciju (Tb – 1. VII. 2017.). Navodno, dogodilo se to nekih mjesec i po
dana ranije nego sam o potonjem informiran. Ostalo je nepoznato (iako u svemu ovome to
i nije od neke presudne važnosti), zbog čega se kotiški križ uopće toliko vremena nalazio
u službenom autu Parka prirode Biokovo, ako je još 17. svibnja 2015. rečeno da je privre-
meno prenijet u kuću. Svejedno, križ sam s kolegom Velimirom Urlićem konačno prenio 20.
srpnja 2017. u Gradski muzej Makarska.
177 Ne čini se vjerojatnim kako je na križu stajala “1812.”, kako piše R. Simonović u svom
putopisu: SIMONOVIĆ 1924, 44. Valja pretpostaviti kako je godinu površno pročitao, prije
nego što se radilo o pogrešci prilikom dosta kasnijeg urezivanja. Netočno je naveo i prezi-
me prve osobe kao “(P.) Martin”, dok je danas nesačuvani dio pročitao kao “D.C. Derviš”.
Prezime Celebich Dervis navodi se 1797. za 3 obitelji u Kotišini te 5 u Makarskoj: VITTURI
1883, 77-79, 81. Iste obitelji Celebich Dervis u Kotišini navodi popis pučanstva 1802., dok
su dvije u Makarskoj: UJDUROVIĆ 2002, 160, 190, 193. Popis navodi Martina Čelebića
Derviša, pok. Ivana, te se gotovo sigurno radi o osobi kojega spominje natpis. Prema navo-
du o 22 godine starosti u trenutku smrti imao je 35 godina: NAS, M 113, f. 3r. Inače, među
umrlim od kuge u Makarskoj se navode odvojena prezimena Drviš i, dosta rjeđe, Ćelebić:
GLAVINA 2010, 126-131.

60
sl. 17 Groblje umrlih od kuge 1815. na Ravnicama u Tučepima (foto: Marinko Tomasović)

treba isključiti. Ova groblja su morala imati barem drveni križ, a možda
i kameni s natpisom. Međutim, za tučepske Ravnice izričito se govori
kako u vrijeme do sredine prošlog stoljeća nije postojao.178 Ovo bi done-
kle upućivalo i na traumatsko značenje kuge 1815. i potrebe za njeno po-
tiskivanje. Groblje je označeno, negdje 1967., željeznim križem vel. oko
0,50 x 0,50 m, uklonjenim nakon desetak godina, da bi se 1995. postavio
drveni križ s natpisom prigodom 180. godišnjice obilježavanja kuge.179
Uskoro je obilježeno i kamenom pločom s natpisom, odlomkom teksta o
kugi iz knjige Tučepska spomenica fra Milana Šetke (sl. 17).
Natpisni kameni križ postavio je 1816., kako treba tumačiti urezanu go-
dinu, Ivan Tomaš svojoj ženi i djeci, nesumnjivo na samom mjestu ukopa

178 Tb – 11. IX. 2017.

179 Učinjeno je to inicijativom nekadašnjeg tučepskog župnika fra Milana Šetke: Tb – 27. IX.
2017. Za kasnije obilježavanje: ŽK 1996, 24.

61
 sl. 18 Natpisni kameni križ
umrlih od kuge 1815. u
tučepskim Tomašima
(foto: Marinko Tomasović)

sl. 19 Grob umrle (umrlih?)

osobe od kuge u živogoškim
Franičevićima
(foto: Marinko Tomasović)

u zaseoku Tomaši, o čemu govori i predaja (sl. 18).180

Iako se ne radi o obilježju izrađenom za ukop umrlog od kuge, odnekud
preuzeta kamena profilacija i manji blok nad ograđenim grobom u živo-
goškim Franičevićima vjerojatno su postavljeni u kasnije vrijeme kao
improvizirana oznaka takvog mjesta (sl. 19).

180 Tb – 27. IX. 2017. Odlomljeni križ, bez donjeg dijela, vel. 0,41 x 0,50 x 0,16 m, sadrži ošte-
ćeni natpis. Prema ranijem čitanju K. Jurišića (vidi bilj. 122) na prednjoj strani križa pisalo bi:
KRIX (?)
IVANA TO-
MASA CINI
SVOIOI XE-
NI I
GNIOVE DICE KOI SU PRIMINULI
OD KUGHE GODINE 1816 ZA
U SPOMEN GNIOVI DUSA

62
Paljenje kuća i drugi oblici
praktične zaštite tijekom epidemije
Kao najefektniji vid zaštite od kužne bolesti smatralo se korištenje vatre.
Za Brela je istaknuto spaljivanja kuća pokrivenih slamom,181 a jedna je
zapaljena zajedno s umrlim Pavom Vilovićem.182 Pavišić koji je prema
takvom postupku suspektan, govori kako se spaljivanje osobito praktici-
ralo u Tučepima.183 Ovdje se navodni broj od čak 90 spaljenih kuća, od
113 okuženih, i pretpostavio kao razlog zbog kojega nije uzeo potrebnim
navoditi takve, možda više sporadične slučajeve pretpostavljene za Ma-
karsku.184 Velik broj umrlih od kuge u Tučepima ukazivao bi i na štetnost
takvog prakticiranja zaštite, jer naročito je vatra poticala kontinuitet i
širenje epidemije rastjerivanjem štakora zajedno s buhama koje su bile i
prenosnici bolesti.185 Predaja o ruševnim kućama Lozina (Grbići) u Živo-
gošću, navodno napuštenih u epidemiji 1815., upućuje kako se i ovdje na
predjelu Benažna, tada i jednom od pokapališta, pribjeglo paljenju kuća
u kojima su boravile okužene ili zarazom osumnjičene osobe.
A. Frari i sam je obolio od kuge. Svoja iskustva naznačio je koristnošću
prekomjernog znojenja, vjerojatno potaknutog stimulativnim djelova-
njem kvasine. Kao liječnik ponajbolje je bio upućen u primjenjivanje
sredstava kod preveniranja zaraze. Za raskuživanje, uz ostala kemijska
sredstva, navodi solnu i sumpornu kiselinu, ali i potrebu pribjegavanja
uobičajenog pranja u vodi, provjetravanja te zadimljavanja prostorija,
kao i paljenja pojedinih predmeta.186 Koristnost čišćenja nije se dovodila
u pitanje, a primijenjena je, osim paljenja, i u jednoj kući u Brelima.187

181 FRARI 1847, 78

182 BEBIĆ 1985, 63
183 PAVIŠIĆ 1851, 34
184 Spaljivanje kuća pretpostavilo se kod: TOMASOVIĆ 2015 A, 27. Ono se kod Pavišića ne
navodi izrijekom, ali se takav postupak razaznaje iz sumornog opisa Makarske kod pro-
vedbe zaštitnih mjera raskuživanja nakon završetka epidemije: “… i carne guste oblačine
prekrivaše i nebo i more i ulice i prebivališta”: PAVIŠIĆ 1851, 39.
185 BAZALA 1972, 34, gdje se u tom pogledu i govori o besmislenosti takve zaštite.
186 FRARI 1847, 112-114. Uopće su takve zaštitne mjere, osobito uz korištenje octa i drugih
lako pribavljivih sredstava, voća i ljekovitih biljaka, korištene prema liječničkim napucima.
Jedno pisano djelo s takvim uputama, svojevrstan priručnik i za širu namjenu u preventiv-
noj zaštiti od kuge, autorstvom je pripisan upravo A. Frariju kao njegovo vjerojatno prvo
djelo, tiskano negdje od 1817.: TARTALJA 1980. Prihvati li se takva pretpostavka značio bi
to još jedan dokaz, u ovom slučaju i najraniji, makarskog iskustva u stvaranju djela glaso-
vitog epidemiologa.
187 FRARI 1847, 78

63
Duboke jame u koje se pokapalo umrle te korištenje živog vapna za pre-
krivanje tjelesa, uostalom i sami oprez kada do pokapanja umrlog do-
lazi na samom mjestu ili u blizini smrti, također odražava svijest o naj-
nužnijoj zaštiti.188 Za Tučepi, Živogošće (Mala Duba) i Gradac već je
spomenuta sačuvana predaja o improviziranim lazaretima u sedrastim
pećinicama uz more i potok u kojima se provodila karantena, što done-
kle upućuje na stanoviti stupanj organizirane lokalne zaštite.189 Grobne
jame u njihovoj neposrednoj blizini osobito potvrđuju njihov karakter
kao malih lazareta, a podrazumljive su i u pogledu nešto većeg broja
umrlih. Svojom pojavom i ne moraju odražavati izravnu povezanost s
tadašnjim općim propisima o smještaju grobalja u blizini lazareta,190 kao
na primjeru Makarske gdje se provedbom naloga inspekcije groblja za
okužene postavljaju nedaleko većih lazareta,191 već logičan odabir naj-
bližeg mjesta za ukopavanje umrlih. Ipak, karakter lazareta tek se jednim
dijelom može prepoznati na tučepskim Prispilama, gdje sedraste pećinice
primarno odražavaju mjesto bijega i zaklona ustrašenog stanovništva, a
tek potom upućuju na organiziranu karantenu u njima. Stradavanje Tu-
čepa u epidemiji kuge, osobito podcrtano užasnim slikama i prizorima
o kojima pišu Frari i Pavišić, stoga prije upućuje kako se ovdje radilo
o donekle i stihijski odabranom položaju bez mogućnosti iole organizi-
ranijeg pokapanja umrlih u blizini. Neovisno o tome, položaji svih ovih

188 Ukopavanje umrlih od kuge u vrtovima kuća vid je zaštite od zaraze primarno iskazan pre-
komjernim, ali i razumljivim strahom. U narodnom se pjesništvu prepoznaje kao motiv tu-
žaljke u općepoznatom, gotovo podrazumijevajućem postupku pokapanja kugom zaražene
osobe: “Morak mori grada Carigrada/ter pomori mlado i veliko,/majci nosi sina jedinoga,/
ne dali g’ u crkvi ukopati,/već u žardine u bile dvore”. Pak, kada Kraljević Marko pokapa
brata Andriju “u bašču zelenu”, postupak nije povezan s motivom bolesti, već žurbom pri
odlasku nakon izvršene osvete: NPP 2015, 569, 612. Uopće, konkretni slučajevi pokapa-
nja izvan grobalja kroz povijest upućuju na, više ili manje jasno, očitovanje iznenadnih,
a i kataklizmičkih situacija. O tome arheologija nudi bezbroj primjera, pri čemu strah od
zaraznih bolesti nije njihov isključivi pokretač. Za Makarsku se tijekom dužeg razdoblja,
osobito staru gradsku jezgru, vezuje nekoliko položaja sa slučajno otkrivenim grupnim i po-
jedinačnim grobovima posve otvorene datacije. Pobližu vremensku determinaciju dodatno
otežava okolnost što su zatečeni i unutar areala sa sigurno potvrđenim rimskim grobovima:
TOMASOVIĆ 2015 A, 26, bilj. 36.
189 Stoga ne bi trebalo olako zaključivati kako se upravo na takve pećinice-lazarete isključivo
odnosi spomen Frarija, čiji odlomak s navodom o sklanjanju ustrašenih ljudi u njih prenosi
Pavišić: PAVIŠIĆ 1851, 33. Pritom se primarno naglašava stihijski bijeg ljudi u pećine, a ne
pokušaj organiziranijeg sklanjanja u njima. Uopće, najčešće je i nemoguće povlačiti jasnu
crtu razdjelnicu u samim motivima zadržavanja ljudi u pećinama u trajanju epidemije kuge.
U slučaju Gradca A. Frari naglašava kako je kod pojave epidemije zdravo stanovništvo
okupljeno na plaži: FRARI 1847, 72. Nesumnjivo se radi o spomenutom predjelu Ratac
gdje je i korito potoka Mlatinje.
190 TARTALJA 1979, 441
191 PIPLOVIĆ 1987, 157, TOMASOVIĆ 2015 A, 21-23

64
zakloništa podudarni su u pogledu blizine vode potrebne za održavanje
najosnovnije higijene i pranja odjeće. U Maloj Dubi i Gradcu, smještenih
uz morsko žalo ili u njegovoj najneposrednijoj blizini, radi se o morskoj
vodi, dok se u Tučepima koristila izvorska voda.
Za Gradac je sačuvana predaja i o sklanjanju u velikim bačvama u vri-
jeme epidemije kuge 1815.192 Takva zaštita, ali i zaklon prestrašenim
ljudima od kiše i žege, osobito se naglasila za blizinu daščara lazareta
kod prevlake Sv. Petra u Donjoj luci u Makarskoj,193 a poznato joj je ra-
nije korištenje i u prihvatilištima za osumnjičene u splitskoj kugi 1783.-
1784.194 Sklanjanje u bačvama u vrijeme maskarske kuge 1815. poznato
je i za neretvanski kraj.195
Vid zaštite od zaraze prakticiran je i korištenjem pribora, odnosno sred-
stava kojima se dovlačilo tjelesa umrlih. Za Makarsku je već spomenuta
predaja o gančicima, kukama na lancima i poprečnim drvenim letvama
koje su s obješenim leševima vukli konji.196 Slična namjena, iako u izgle-
du manje hvataljke, možda se da naslućivati i u slučaju, također spome-
nutog, metalnog predmeta zatečenog uz kostur u Podgori.197 U Tučepima
su, predajom, iz zaselaka Sride Sela umrle do nižih, 600-700 m uda-
ljenih, Ravnica nosili u plahtama ili pokrivačima.198 Na točnost predaje
upućuje i okolnost što na ovom strmom terenu nije postojao kolni put.

Zavjeti (crkve, kapelice, umjetnine) i pobožnosti

Među gradnjama posvećenim Sv. Roku u Makarskom primorju, zaštitni-
ku od kužnih i drugih zaraznih bolesti, najstarije su crkve u Bastu i Po-
dgori (sl. 20-21). Obje su spomenute u pisanim izvorima 1672.,199 pred
kraj osmanske vladavine ovim krajevima, što upućuje kako su i dosta sta-
rije gradnje. Izostankom izrazitijih stilskih oznaka na njima najvjerojat-

192 Tb – 20. XII. 2016.

193 PAVIŠIĆ 1851, 28
194 DONADINI 1988, 72-73
195 Navedeni slučaj donekle se anegdotalno prikazao: JERKOVIĆ 2000, 175.
196 TOMASOVIĆ 2015 A, 20; Tb – 19. IX. 2015; 19. X. 2015. Donekle slično sredstvo za prije-
voz zaraženih tjelesa navodi se za epidemiju kolere 1855. u Starom Gradu na Hvaru (vidi
bilj. 309).
197 Možda i lanci zatečeni uokolo otkrivenog skeleta u selu Svinišće u omiškom zaleđu govore
u prilog dovlačenja kužne ili lešine od koje druge zarazne bolesti: Vidi bilj. 143.
198 Tb – 27. IX. 2017.
199 JURIŠIĆ 1969, 106, 116

65
sl. 20 Crkva sv. Roka u Bastu (foto: Brankica Pejković)

sl. 21 Crkva sv. Roka u Podgori (foto: Antonia Vodanović)

66
sl. 22 Zavjetna kapelica sv. Roka na sl. 23 Crkvica sv. Roka zapadno od župne
Gornjem Kričku u Brelima (foto: Brankica crkve u Brelima (foto: Brankica Pejković)
Pejković)

nije se radi o pregrađenim ili nanovo podignutim crkvama iznad izgled-

nih srednjovjekovnih gradnji. U Baškoj Vodi i Bastu govorilo se kako
neće biti kuge na prostoru koji se zahvaća pogledom s bašćanske crkve
sv. Roka.200 Zavjetna kapelica sv. Roka na Gornjem Kričku u priobalnim
Brelima sagrađena je nedugo po prestanku epidemije kuge, što se čita i
u pročelnom natpisu “1816.” (sl. 22).201 Svetčeva crkvica sjeverno od
župne crkve sv. Stjepana, u novije vrijeme premještena nešto zapadnije,
gradi se 1856. (sl. 23)202 Imala je palu s prikazom Gospe sa Sv. Nikolom
i Sv. Rokom, dok se u župnoj crkvi od početka 18. st. nalazio svetčev
oltar.203 Nesumnjivo je zavjetna u pogledu prestanka kuge 1815. i kape-

200 Tb – 5. III. 2009.

201 Ne čini se posve uvjerljivim kako gradnja svečeve crkve u rogozničkim Mimicama pred-
stavlja zavjet što je kraj zaobišla makarska kuga. Iako se govori o zavjetu Mimičana 1815.
Sv. Roku da ih poštedi od kuge, nigdje se ne veli u kakvom je vidu ispunjen nakon uslišane
molitve: MIMICA 1972, 66. Do gradnje crkve sv. Roka u Mimicama dolazi tek 1857., ipak
duže vrijeme nakon prestanka epidemije: VIDOVIĆ 2004, 379.
202 BEBIĆ 1985, 88, 90
203 BEBIĆ 1985, 77

67
sl. 24 Kapelica sv. Roka u Živogošću (foto: Marinko Tomasović)

lica sv. Roka u Selu ili Donjim kućama u Živogošću (sl. 24). Iako je pod
upitnikom datirana u 19. st.,204 arhitektonskim izgledom s piramidalnim
krovom upućuje na nešto šire vrijeme prve polovine istog stoljeća.205 U
Gradcu se crkvica sv. Roka nalazi uz zapadni ulaz u groblje. Iako je ne na-
vodi shematizmi,206 njen titular valja dovoditi u vezu s epidemijom kuge
1815.207 Očito je podignuta u prijelaznom razdoblju, kada se u postojećoj
župnoj i grobljanskoj crkvi sv. Mihovila zbog dotrajalosti više nisu smjeli
održavati obredi, a gradnja nove na priobalnoj Gradini, posvećene 1852.,
još nije započela ili dovršena. Crkvica sv. Roka ucrtana je u katastarskoj

204 JURIŠIĆ 1978, 220

205 Ovakav tip kapelica karakterističan je za gornjomakarsko i neretvansko primorje: TOMA-
SOVIĆ 2015 B, 107.
206 Ne nalazi joj se spomena u godištima: SPL 1898, 84; 1899, 88; 1900, 88; 1902, 76; 1903,
75; 1905, 86; 1909, 88, 1910, 102; 1911, 102; 1925, 100, gdje se za Gradac, osim župne
crkve sv. Mihovila Arhanđela navodi tek grobljanska crkvu sv. Ante (preuređena apsida po-
rušene crkve sv. Mihovila) i kapelica sv. Paškala na vrhu Plame. U istim godištima redovito
izostaje i navod o tada postojećoj crkvici sv. Roka u Brelima.
207 VIDOVIĆ 2004, 263, također ne spominje njen titular, iako piše o popravcima 1987. i 2003.
te navodi kako je portal preuzet sa stare crkve.

68
Karta 5 Crkvica sv. Roka u Drveniku na katastarskom planu iz 1835. (Državni arhiv Split)

izmjeri 1835. kao postojeća gradnja (karta 4),208 te i ovo potvrđuje rečeni
slijed gradnji. Kako su vrata crkvice sv. Roka prenijeta s porušene crkve
ujedno bi i to dokazivalo i skoro vrijeme uzimanja građe s porušene crkve
za gradnju nove na Gradini, katastarski naknadno ucrtane. Teže je reći je
li drveni kip s oltara Sv. Roka u župnoj crkvi sv. Mihovila nabavljen
prilikom njena opremanja ili je možda prenijet iz grobljanske crkvice. I
do gradnje crkvice sv. Roka na Čmilju, između Gornje i Donje vale u Dr-
veniku, najvjerojatnije dolazi nedugo nakon 1815., svakako prije 1835.
kada je katastarski ucrtana (karta 5),209 kao vid zahvalnosti u pogledu
spasonosnog utjecanja svetcu što je ovo gornjeprimorsko selo zaobišla

208 HR – DAST – 152, sign. 186, k.o. Gradac, list. VI (1835.), k.č. 148
209 HR – DAST – 152, sign. 132, k.o. Drvenik, list. XV (1835.), k.č. 332

69
 sl. 25 Crkvica sv. Roka u
Drašnicama (foto: Marinko
Tomasović)

sl. 26 Novija crkvica sv. Roka

u Drašnicama (foto: Marinko
Tomasović)

epidemija.210 I drugdje, gdje nije bilo kuge 1815., podizane su crkve i

zavjetne kapelice Sv. Roku. U Drašnicama svetčeva crkvica zasigurno
postoji do sredine 18. st., a nedaleko koje se podiže u 20. st. i nova (sl.
25-26). Sredinom 18. st. M. Sabljar je spominje kao zapuštenu,211 u ka-
kvom je stanju i danas. A. Fortis piše 1774. o reljefu antičkog božanstva,
vjerojatno Silvana, čije su ikonografske poveznice, ponajprije pas pored
njegovih nogu, i omogućile štovanje prikaza u drašničkoj crkvici kao Sv.

210 Za ovu crkvicu, porušenu gradnjom Jadranske ceste 1964., postoje tek opisni podatci:
Imov. Sv. Juraj, 5. Donekle se isto prenosi, iako s pogrešnim navođenjem njene dužine
i bez inventara te upozorenja o nepoznatoj godini gradnje, kod: CVITANOVIĆ DANKIĆ
2003, 56. Pak, na prethodnoj stranici, faksimilu Nadbiskupskog ordinarijata u Splitu iz
1998. o “ Dozvoli promjene titulara nove crkve Gospe od Karmela u crkvu sv. Roka” near-
gumentirano stoji kako je ranija svečeva crkvica podignuta 1815.
211 TOMASOVIĆ 2013, 22

70
sl. 27 Reljef Sv. Roka i natpis o zavjetu na crkvici u Zaostrogu (foto: Marinko Tomasović)

Roka.212 Reljef je odnijet u Veneciju tek nešto ranije od Fortisova dolaska

u Drašnice (1771.-1773.), i to ne bez protivljenja lokalnog stanovništva,
o čemu će kroz predajnu razradu događaja biti više riječi. Vjerojatno do
propadanja crkvice i dolazi od tog vremena, kada oduzimanjem prikaza i
nestaje poticaja za čašćenje Sv. Roka. Posebno je intrigantno pitanje sta-
rosti crkvice sv. Roka u Zaostrogu-Selu, obnovljene 1899. Prema natpisu
na pročelju ispod svetčevog reljefa predstavlja zavjet od kuge iz 17. st.
(sl. 27), ali posve moguće kako je podignuta tek nakon 1815. kao vid za-
hvalnosti što nedavna epidemija nije zahvatila Zaostrog, ali i kao osobito
sjećanje na ranije kužne pohare. Ovim bi se obnova 1899., spomenuta u
natpisu, prije odnosila na vjerojatno manju kapelicu, moguće podignutu
nedugo nakon 1815., a ne gradnju iz 17. st.213 I još nekim kapelicama
u Makarskom primorju posvećenim Sv. Roku nije lako pobliže odrediti
vrijeme gradnji. U Piracima u Makru iznad Makarske izgled kapelice ne

212 FORTIS 1984, 231

213 Kako to možda olako zaključuje JURIŠIĆ 2003, 111, navodeći uz to netočno “XIII. vik” na
natpisu.

71
sl. 28 Crkvica sv. Roka u Tučepima (foto: Marinko Tomasović)

upućuje kako je podignuta po prestanku kužne pohare 1815., već negdje

od sredine 19. st. ili na njegovom samom kraju. Svetčeva kapelica, niša
na obiteljskoj kući u Vruji, također je pobliže nedatirana.214 Najmlađa
gradnja posvećena Sv. Roku je betonska crkvica u Tučepima, podignuta
1924. iznad stare župne kuće u Selu (sl. 28).215
Izuzmu li se crkve sv. Roka u Bastu i Podgori kao najstarije gradnje po-
svećene svetcu zaštitniku od kužnih i drugih zaraznih bolesti, podignute
zasigurno do 17. st. moguće i u prilici neke od ranijih epidemija, slijedi
crkva u Drašnicama iz 18. st. Kuga 1815. bila je izravnim poticajem
skorašnjeg podizanja zavjetne kapelice na Gornjem Kričku u Brelima.
Kapelice u Živogošće Selu, Drveniku i u Zaostrogu izostankom pouzda-
ne datacije ne upućuju sa sigurnošću kako se radilo o brže ostvarenom
zavjetu u pogledu prestanka kuge 1815. i uslišanih molitava Sv. Roku.
Svejedno, podignute su do sredine 19. st., a drvenička i gračka pouzda-
no prije 1835., u još živom sjećanju na minulu epidemiju. U pogledu

214 JURIŠIĆ 1978, 220; ŠUNDE 2001 A, 34

215 ŠETKA 1968, 78

72
 sl. 29 Drveni kip Sv. Roka iz
svetčeve crkvice u Tučepima (foto:
Marinko Tomasović)

velikog broja umrlih u epidemi-

ji kuge 1815. iznenađuje i do-
sta kasno podizanje crkvice sv.
Roka u Tučepima, 1924.-1925.,
i to izvan kakve obljetnice obi-
lježavanja kuge.216 Može se tek
pretpostaviti kako je, iz pobliže
nepoznatih razloga, ali i ratne
1915., došlo do odugovlačenja
s početkom predviđene gradnje.
Nesumnjivo da je tome dobrim
dijelom razlog i u okolnostima
iscrpljenosti sela pripremama za
gradnju i podizanje nove župne
crkve sv. Ante (1898.-1901.),
kao i obzidavanju njenog okoli-
ša do 1912.217 Smještaj crkvice
sv. Roka unutar skladne kamene
ograde očituje raniji zamašniji
pothvat dok se na njenom mje-
stu nalazila do 1891. dotrajala
župna crkva, a ne doličniju zahvalu jedne seoske sredine svetcu zaštit-
niku od zaraznih bolesti. Ranije čašćenje Sv. Roka u Tučepima očituje
se i u njegovu drvenom kipu prenijetom 1925. u crkvicu iz župne cr-
kve sv. Ante posvećene 1901. (sl. 29)218 Datacija kipa u 18. st., kao i

216 ŠETKA 1968, 78. Među četiri tučepske kapelice ne nalazi se ona Sv. Roka, već dvije
Gospine, Sv. Katarine i Sv. Ante: JURIŠIĆ 1978, 220. Inicijativa gradnje (željom naroda)
crkvice sv. Roka na šimatorju zasađenom borovinom 1922. vezuje se za blagdan Velike
Gospe 1924. Crkvica je dovršena iduće godine, kada je u njoj 24. kolovoza, dan nakon
prijenosa kipa Sv. Roka iz župne crkve, i rečena prva misa: AŽT – 30, Ljetopis, I, 65, 74.
217 ŠETKA 1968, 64-68
218 ŠETKA 1968, 66

73
atribucija mletačkom majstoru,219 govore kako je nabavljen za jednu od
ranijih oprema prethodne crkve sv. Ante, izgorjele 1891.220 Možda kip
i nije bio izvornom opremom ove barokne crkve, već nabavljen kasnije
upravo kao zavjet nakon prestanka kuge 1815. Stoga se i teže zauzimati
kako je čašćenje Sv. Roka u Tučepima preuzela Sv. Jelena, što bi se do-
nekle uklopilo u njenu ulogu zaštite od demonskih sila, posredno i kuge.
Crkvica svetice, iako tek pretpostavkom, nedavno se sagledala u lokalnoj
hagiotoponomastici,221 a o čijem će značenju svetice još biti riječi. Drug-
dje razlozi izostanka svetišta Sv. Roku u naseljima pogođenih kugom
1815. nisu posve jasni. Crkvice ili kapelice Sv. Roka ne nalaze se u ma-
karskim prigradskim selima, Velikom Brdu i Kotišini, u kojima su poslje-
dice epidemije 1815. također iskazane relativno većim brojem umrlih. U
Makarskoj je odranije postojao drveni oltar Sv. Roka u njenoj stolnici,222
zamjenjen mramornim nedugo nakon 1878. po nacrtu odranije postoje-
ćeg.223 Oltar s drvenim kipom svetca nalazio se u prvoj niši lijevo od
ulaza u sustolnicu (sl. 30),224 a uklonjen je nakon nepotrebnih preinaka
unutrašnjosti crkve 60-ih godina 20. st., kada je došlo i do premještanja
većine oltara u crkvi.225 Oltar Sv. Roka (“građen i posvećen”) nalazio
se je, prema Imovniku 1622., i u Gospinoj franjevačkoj crkvi u Makar-
skoj.226 Drveni kip svetca premješten je kasnije na lijevu stranu nekadaš-

219 TOMIĆ 2011, 44, gdje se ne govori o veličini kipa. Visine je bez postolja (uključujući štap)
0,80 m, što je u suprotnosti s navedenom visinom (oko 1,45 m) na naslovnici elaborata
obnove kipa: AŽT – DKRR, 2011.
220 JURIŠIĆ 1969, 114
221 TOMASOVIĆ 2012, 120
222 Najvjerojatnije je i postavljen odmah po završetku gradnje katedrale sv. Marka, čije su oltar-
ne niše zacrtane u vremenu podizanja bočnih zidova između 1733.-1755.: BILIĆ 2009, 54.
223 Prema Kaeru izrađen je u splitskoj radionici F. Montija: KAER 1914, 21.
224 Kao inventar crkve oltar Sv. Roka i kip navode se 1925.: AŽM – Imovnik, 2, red. br. 8.; 5,
red. br. 48. Raniji oltar, očito drveni, izgorio je u požaru u vrijeme kuge 1815., o čemu piše
Pavišić naglašavajući kako je kip Sv. Roka pritom ostao netaknut: PAVIŠIĆ 1851, 21, bilj. 6.
225 TOMIĆ 1990, 136, bilj. 21. Oltar Sv. Roka prenijet je, nakon proširenja pjevačkog kora,
14. prosinca 1965. iz Sustolnice sv. Marka u Gospino svetište u Vepricu. Uskoro je, 23.
prosinca, prenijet i nasuprotni oltar Sv. Josipa ili Sv. Ane. Kronika Svetišta u Vepricu navodi
kako je od jednog oltara, ne navodeći kojeg, načinjen oltar u crkvici na makarskom groblju,
biskupska katedra u Sustolnici sv. Marka te mali oltar u kapeli sakristije vepričkog Svetišta:
ZSV, 1908.-1971., sv. I, 268-270, 358. Prema riječima don Pavla Banića, župnika crkve
sv. Marka u Makarskoj, dijelovi drugog oltara su prije 15-ak godina prenijeti iz Veprica u
jednu od prostorija filipinskog samostana na obali (Tb – 16. V. 2017.). Na žalost, drvenom
kipu Sv. Roka nismo uspjeli ući u trag. Do kraja 90-ih 20. st. nalazio se u niši zida s lijeve
strane od ulaza u crkvu sv. Marka, na istom mjestu gdje se nekada nalazio njegov oltar,
zamijenjen konačno restauriranom slikom evanđelista Sv. Luke. Izgled kipa tek je donekle
poznat, zahvaćen siluetom na fotografiji oltara u crkvi sv. Marka uoči njegova demontiranja.
226 JURIŠIĆ 1969, 110, 149-150

74
 sl. 30 Oltar Sv. Roka u
sustolnici sv. Marka u
Makarskoj (Arhiv Svetišta
Vepric)

njeg oltara Sv. Križa

uklonjenog 1959.,227
kojega 1622. ne navo-
di Imovnik, a ne spo-
minje se ni 1625.228
Zanimljivo je kako se
te godine ne navodi
ni oltar Sv. Roka, već
glavni Gospin i onaj
Sv. Mihovila, iako
je naznačen postoja-
njem 1688. u prijepisu
Imovnika iz 1622. Stoga se može zaključiti kako je do uklanjanja oltara
Sv. Roka došlo negdje krajem 17. st. kada se crkva preuređuje, moguće i
zbog njegove dotrajalosti ili oštećenosti te je njegov kip prenijet na oltar
Sv. Križa. Posve je otvoreno pitanje kada je podignut oltar Sv. Roka u ma-
karskoj franjevačkoj crkvi, nedugo nakon obnove crkve stradale 1572.-
73. u ciparskom ratu ili je u vezi zavjeta u pogledu epidemije kuge iz
početka 17. st.
Poseban zavjet od minule kuge predstavlja srebrni tabernakul načinjen
za makarsku stolnicu sv. Marka 1818. od zlatara Luigija Merloa iz Vi-

227 KFSM I, 61; TOMASOVIĆ 2013, 46. Za drveni kip se pretpostavilo kako je rad domaćih
rezbara 18. st.: FISKOVIĆ 1970, 253. Takvom datacijom može se olako zaključiti kako je,
nesumnjivo postojeći, raniji kip s oltara spomenutog 1622. zamijenjen novim. Međutim,
razložno je pomišljati kako je Fiskovićeva ocjena ove, ne odveć vrijedne umjetnine, i neo-
bavezno iznijeta.
228 JURIŠIĆ 1972, 100, bilj. 628

75
sl. 31 Zavjetni srebrni tabernakul
iz 1818. u sustolnici sv. Marka u
Makarskoj (foto: Brankica Pejković)

cenze (sl. 31), kako se i čita

na njegovom podnožju (Lui-
gi Merlo – Fabro Orefice – a
Vicenza – Peso oncie 735 2/4
anno 1818.).229 Zavjet je bio
usmjeren Gospi od Ružarija,
na čijem oltaru tabernakul
i okviruje kasnobizantsku
sliku Gospe s Djetetom.230
Ovim je podcrtana i uloga
Gospe Zaštitnice, kojom
su zavjeti u Dalmaciji bili
usmjereni i u vidu njenih za-
govora u obrani od kuge.231
Za Makarsku je i sačuvana
predaja o slici Gospe s Dje-
tetom koju su u danima epi-
demije nosili po kućama za
molitvu ispred nje.232

229 KAER 1914, 27-28. Pavišić i ovdje patetičnim tonom naglašava prinose i najsiromašnijih
Makarana kako bi se ispunio zavjet izrade tabernakula u pogledu prestanka kuge 1815.:
PAVIŠIĆ 1851, 40, bilj. 8.
230 Pavišić donosi natpis posvete sa stražnje strane tabernakula (“…in honorem B. M. Virginis
S. S. Rosarii…”: PAVIŠIĆ 1851, 41, bilj. 8. Ikonu Gospe s Djetetom nabavio je 1707. u Ve-
neciji makarski biskup N. Bijanković. Prema D. Farlatiju ikona je već tada imala lijepi ukras
i bila obdarena zavjetnim zlatnim i srebrnim predmetima: FARLATI 1769, 202.
231 U 18. st. u predjelu Dobri u Splitu, tijekom epidemije kuge, nabavljena je Gospina slika,
te je njoj u čast spjevana i pjesma: “Kad je kuga zor činila/Naokolo svud mreći/K Dobrom
nije pristupila/Na Dobrom tu stojeći/I zato se ti nazivaš/Gospa Zdravlja dobrostiva/Jer ga
bolnim ti darivaš/Kako majka milostiva.”: ZELJKO SELAK 2012, 142. Gospine slike nosile
su se i u procesijama na Veliku Gospu u vrijeme epidemija kuge u 17. i 18. st.: PRIJA-
TELJ-PAVIČIĆ 1998, 186.
232 Tb - 10. IX. 2017. Slika je navodno bila (ili još uvijek) sačuvana i u naše vrijeme, u posjedu
jedne zagrebačke obitelji porijeklom iz Makarske.

76
 sl. 32 Slika Srca Isusova
A. Bevilacque iz 1791.
u sustolnici sv. Marka u
Makarskoj (foto: Marinko
Tomasović)

Zavjetni natpis (QUADRO

VOTIVO IN MEMORIA
DELLA PESTE DELL
ANNO 1815.) ukucan je i
na srebrni okvir slike Srca
Isusova A. Bevilacque iz
1791., za koju nije pozna-
to je li u makarsku stolnicu
prispjela u vrijeme zavjeta
od kuge ili ranije (sl. 32).233
Pučke pobožnosti u vezi
epidemija kuge osobito su
istaknute u Makarskoj. Kao
zahvalnost zbog prestanka
kontumacije, strogo podu-
zete u pogledu epidemije
koja je 1783.-1784. zahva-
tila širi prostor oko Primor-
ja, u Makarskoj je 15. rujna
1784. oko grada održana
procesija s Presvijetlim sa-
kramentom i pjevanjem Tebe Boga hvalimo.234 Zavjetnu obvezu zahvale
zbog prestanka kuge 1815., time i odvraćanja te zaštite od ove bolesti,
dostojanstvenije je preuzelo čašćenje Presvetog Srca Isusova. Makar-
ski biskup Fabijan Blašković na blagdan Srca Isusova 2. lipnja, u dani-
ma najužasnijeg očitovanja epidemije, posvetio je biskupiju Presvetom
Srcu Isusovu te se s narodom zavjetovao na svetkovanje ovog blagda-

233 DEMORI-STANIČIĆ 1997-1998, 334, bilj. 6, 340.

234 Mak. ljet. 1993, 315. Procesija s Presvetim na Tijelovo i u nedjelju u osmini tog blagdana
bila je dugo u nadležnosti franjevaca. Tijelovsku procesiju franjevcima je 1723. oduzeo ma-
karski biskup N. Bijanković i predao svjetovnom svećenstvu, ostavivši im nedjeljnu, što je
dodatno pogoršalo ionako zategnute odnose katedrale i samostana: VIDOVIĆ 1981, 179.

77
na s procesijom. Tekst zavjeta na talijanskom jeziku, sačuvan u prije-
pisu, nekada je stajao uokviren na zidu stolnice.235 Zavjet je obnovljen
ispred sustolnice sv. Marka, 11. lipnja prigodom stogodišnje obljetnice
na blagdan Presv. Srca Isusova, od pomoćnog makarskog biskupa Jura-
ja Carića, kojom prilikom se izriče novi zavjet: Spasitelju naš Isuse!236
Do ponovne obnove zavjeta došlo je 25. lipnja 1965. na blagdan Pre-
sv. Srca Isusova, prigodom njegove 150. obljetnice, ispred sustolnice u
Makarskoj, nakon koncelebrirane mise kojoj je predsjedao biskup Frane
Franić te 12. lipnja 2015. kod 200. godišnjice obilježavanja epidemije i
zavjeta od splitsko-makarskog nadbiskupa Marina Barišića i makarskog
župnika župe sv. Marka don Pavla Banića. Osobito obredi s procesijom
kod svetkovanja Srca Isusova sadržavaju podsjećanja na presudni značaj
kuge 1815. One uključuju i nošenje slike Srca Isusova, što je i istaknuto
kod ustanovljenja zavjeta (sl. 33). Nesumnjivo je prikaz Srca Isusova u
makarskoj pobožnoj tradiciji zadobio i snagu opće zaštite od bolesti.237
Asocijacije na kugu u domašajima pučke pobožnosti sadržane su i u
obredima Velikog tjedna, u makarskim procesijama na Veliki četvrtak i
Veliki petak. Tom prilikom molio se jedan Očenaš i Zdravo Marija i za
umrle od kuge na postajama u franjevačkoj crkvi i crkvi sv. Filipa, kao i
na povratku u sustolnicu sv. Marka. Molitva je na Veliki petak uključila
i grobljansku kapelicu.238 Kuga kao jedno od zala nadahnula je stih “Od
kuge, glada, nemoći – čuvaj nas i rata”, vapaj-podsjetnik iz snažnog
napjeva Prosti Gospodine,239 koji se i danas pjeva u sv. obredu Velikog
četvrtka u makarskoj sustolnici. Nesumnjivo da se u ovoj pjevanoj moli-
tvi spomen kuge ne odnosi na 1815., jer napjev predstavlja ponešto mo-
dificiranu, pojednostavljenu i puku za pjevanje lakše izvodivu, kudikamo
stariju molitvu čiji je tvorac makarski biskup Nikola Bijanković (1699.-

235 Prema prijepisu iz župne kronike donosi ga u cijelosti: DEMORI-STANIČIĆ 1997-1998,

334, bilj. 6
236 ZAVJET 1915. U okviru zastupništva općine Makarsko-Primorske zavjet potpisuju i vijećni-
ci drugih mjesta, o čemu vidi i: BEBIĆ 1985, 63; ŠETKA 1968, 96
237 To bi osobito dokazivalo umetanja slike Srca Isusova od strane majke ispod jastuka svoje
kćeri kada bi ova bila bolesna, iako žena nije prakticirala vjeru. Primjer se vezuje za Ma-
karsku 60-ih godina 20. st.: Tb - 15. VII. 2017. Za ovakav postupak drugdje nisam dobio
potvrda.
238 AŽM –I/G/1, 17-18
239 Muka gorka 1967, 31. U šapirografiranom izdanju Muke gorke, 2014., 13, umetnut je poziv
na molitvu Očenaša u jutarnjem pjevanju muke Velikog petka “za one koji su umrli za vri-
jeme kuge, osobito 1815.” Inače, u obredima Velikog tjedna, u makarskim procesijama na
Veliki četvrtak i Veliki petak molio se jedan Očenaš i Zdravo Marija i za umrle od kuge na
postajama u franjevačkoj crkvi i crkvi sv. Filipa, kao i na povratku u sustolnicu sv. Marka.
Molitva je na Veliki petak uključila i grobljansku kapelicu: AŽM – Običajnik, 17-18.

78
sl. 33 Procesija sa slikom Srca Isusova na polasku iz sustolnice sv. Marka u Makarskoj
(foto: Marinko Tomasović)

1730.).240 U njoj je, s drugim zazivima uklopljenih u Prosti gospodine, i

molitva “Odaleci Gospodine kuggu, glaad i mac; od mistah karstianski.” 241
Otvoren je problem iz kojeg vremena potječe napjev kakav se još uvijek
pjeva u sv. obredu Velikog četvrtka, odnosno trenutka kada dolazi do
tekstualne izmjene Bijankovićeve molitve? Melodijski je svojstven ovoj
sredini, uvijek spontano izvođen od makarskih muških pjevača,242 pri
čemu i ovdje konačnu riječ trebaju dati etnomuzikolozi. Odgovor kako
je “prijelomni” trenutak nastanka napjeva označila kuga 1815. okvirno je
prihvatljiv u smislu poticaja, ali ga ipak treba provjeravati u izvorima.243
Drugdje je upadljiv izostanak podataka u literaturi o istaknutijoj pučkoj
pobožnosti sa sadržajima sjećanja na kugu 1815. Prema njima za Tučepe
izostaju potvrde kako su takve asocijacije bile uklopljene u procesija-

240 Molitva se nalazi u Bijankovićevu odjelu Kaptolskog arhiva u Makarskoj, a donosi je u

cijelosti: VIDOVIĆ 1981, 184-185.
241 VIDOVIĆ 1981, 185
242 Za napjev Prosti gospodine kao karakterističnim za Makarsku upozorio me je i glazbenik
Aleksandar Srzić, nekadašnji voditelj župnog zbora crkve sv. Marka.
243 Makarski župni arhiv već duže vrijeme nije dostupan zbog preuređenja župne kuće.

79
sl. 34 Zavjetno (?) Raspelo
iz crkve sv. Jurja u
Drašnicama (foto: Marinko
Tomasović)

ma. Tek su 1965. na 150.

godišnjicu kuge nedje-
ljom u crkvi čitana imena
umrlih te u vrijeme misi-
je 25. ožujka pokopanim
na groblju na Ravnicama
podijeljeno odrješenje.244
I prigodom 180. godiš-
njice obilježavanja, kada
je krajem 1995. u prvoj
nedjelji došašća slav-
ljena župska sv. misa za
umrle od kuge, obavlje-
no je odrješenje na Rav-
nicama.245 Ipak, predaja
daje do znanja kako su
na ovom najvećem gro-
blju umrlih od kuge Tu-
čepljani molili (“u odre-
đene dane”) sve do 2. sv.
rata.246 Nesumnjivo su
takve molitve bile organizirane, a prema pronađenom izvoru možda se
mogu dovoditi i u vezu odlaska pučanstva do 1915. na Ravnice na dru-
gi dan Duhova, kada se je pri dolasku pjevalo Dan od gnjiva i davalo
odrješenje mrtvih.247 Samoinicijativni odlazak na Ravnice te molitva uz
paljenje svijeća vezuje se za Dan mrtvih, što se prakticiralo negdje do
kraja 20. st.248 Iznenađuje kako se u zaostroškoj procesijskoj molitvi kra-
jem 19. st., među zalama kojih se od Gospodina traži oslobođenje (“Od

244 ŠETKA 1968, 96

245 ŽK 1996, 24
246 Tb – 11. IX. 2017.
247 Gdje stoji napomena kako “Ovo svršije godine 1915.,” : AŽT – 25, Obredni običaji.
248 Običaj se vezuje za vrijeme “komunističke vlasti”: Tb – 27. IX. 2017.

80
munje, groma, grada, suše, luga, rata i bića trešnje”), ne spominje kuga,
iako je zavjetom jasno istaknuta kod podizanja crkvice Sv. Roku.249 Pret-
hodno se već naglasila mogućnost kako je ova crkvica isprva podignuta
početkom 19. st. kao vid zahvale što je Zaostrog zaobišla epidemija 1815.
Za Gradac je karakteristično što je zavjetna svetkovina Sv. Roku usta-
novljena 1912. u pogledu pomora djece,250 kao što je novi svetčev kip
dobio svoje mjesto u jednoj od niša kapelice Zaštitnika župe Gradac iz
1995. Naposljetku, kao mogući zavjet u pogledu prestanka epidemije
kuge ističe se i jedno zanimljivo obilježje u Drašnicama, neovisno što je
postavljeno dugo nakon prestanka epidemije. Iako ovo selo nije zahvatila
kuga u Makarskom primorju 1815. podsjećanje na nju vezuje se za že-
ljezno Raspelo (vel. 1,47 x 0,51), koje se do 50-60-ih 20. st. nalazilo uz
staru cestu niže crkve sv. Kate (sl. 34).251 Raspelo, danas u župnoj crkvi
sv. Jurja, možda je postavljeno u prigodi stogodišnje obljetnice kuge, na
što bi upućivao i njegov neostilski izgled osobito učestao na grobljima
prijelazom 19. u 20. st. Za njega se vezuje i predaja koja govori kako
kuga neće prijeći Sv. Katu, odnosno mjesto na kojemu je Raspelo stajalo,
te je i ovo potvrda njegova, barem posrednog, zavjetnog karaktera.

Predajna razrada nekih stvarnih događaja

U zabilježenoj predaji stanovništva Makarske i Primorja kuga se tek ri-
jetko spominje. Sadržana je u općim pojmovima masovnog umiranja, u
kojima su ponajprije uključena groblja i neka mjesta pojedinačnih ukopa
te slučajnih nalaza grobova (nerijetko s pogrešnim vezivanjem za epi-
demiju), ali i vjerodostojnijim upućivanjem na spomenute pećinice u
svojstvu lazareta. Zanimljivo je da se sačuvano pripovijedanje dovodi s
kugom u vezu tek posrednim putem. Prvi primjer vezuje se za Makarsku,
gdje Pavišić piše o požaru u stolnoj crkvi kada je, već u prvim danima
epidemije, bio vatrenim plamenom zahvaćen oltar, dok je kip Sv. Roka
ostao neoštećen.252 Kod ovog istaknutog poticaja za spasonosno uticanje
svetcu, nije naveo, možda i slučajan, uzrok požara. U pogledu informira-
nosti događajem nedvojbeno se oslanjao na svog oca, kojega s časnikom
gradske straže Nikolom Antunovićem navodi kao očevidca i gasitelja va-
tre. Događaj se pripovijedanjem posve razradio dobivši izrazite folklori-

249 DESPOT 1999, 19

250 Vidi bilj. 158
251 Tb – 06. VI. 2017.
252 PAVIŠIĆ 1851, 21

81
stičke elemente.253 Prema priči ista dvojica Makarana noću su u crkvi sv.
Marka vidjeli svjetlost. Pitajući se tko je toliko pobožan da se tako kasno
moli, ušli su u crkvu te vidjeli dvije osobe okrenute leđima oko kojih je
i bila svjetlost. Kada su se okrenule vidjelo se da umjesto svijeća imaju
užarene, goruće palčeve. Bile su to dvije duše iz čistilišta.254
Predaja je požar, dakle kao stvarni događaj, posve umanjila na razinu ču-
desne svjetlosti. Uobličila ga je u priču u kojoj su kuga i Sv. Roko, stvar-
na vremenska pozadina i zaštitnik od nje, posve zagubljeni u pozadini
pripovijedanja.255 U stvari, priča predstavlja simbiozu ranijeg događanja
kojeg s danima kuge, ipak, tek povezuju imenovana lica, Pavišić (otac) i
Antunović. Njena stvarna podloga je u čudesnom događanju 1740. kada
je gradska straža noću zapazila veliku svjetlost u katedrali sv. Marka te
u povorci ljudi sa svijećama prepoznala lik biskupa Nikole Bijankovića
(umro 1730.).256
Druga priča utemeljena u stvarnom događaju, tek neizravno povezana s
pojmom kuge i uopće zaštite od zaraznih bolesti, vezuje se za oduzima-
nje reljefnog prikaza Silvana iz crkvice sv. Roka u Drašnicama. Forti-
sovo pisanje kako je ona izvršena „po nalogu visoke upravne vlasti“,257
čime je i dospjela u Veneciju, nesumnjivo se dovodi u vezu spomenutog
živog štovanja antičkog poganskog reljefa kao Sv. Roka. Iako u ovom
postupku ne treba isključiti djelovanje Crkve kroz katoličku revnost Pre-
svijetle, možda se dodatno čak radilo i o znatiželji nekog moćnika za
posjedovanjem predmeta, time i primjera samog kolekcionarstva. Pisanje
kako se narod gotovo pobunio kada je doznao da se njihova „relikvija“
oduzima, u pučkom pripovijedanju nalazi i sretan ishod događaja, putem
kojega Sv. Roko i ostaje u Drašnicama. Iako u jednoj inačici priče svet-
čev reljef Talijanima (!) predaje pleme Pavišića (dok se u drugoj ovi ne
navode) bitno je iskazano čudotvorstvom. Sv. Roko „višom silom i prav-
dom“ ostaje u Drašnicama, jer mletačka galija zbog oseke nije mogla

253 Tb – 4. XI. 2000.

254 Jedinstveno je kazivanje o upaljenim svijećama, dušama iz čistilišta, koje su se noću vi-
djele na predjelu Poganovca, dočim se istaknulo kako se ovdje ukopavalo umrle od kuge:
Tb – 27. VIII. 2003.
255 Navodno je požar pred Božić 1880. uništio i crkvu sv. Roka u Bastu, ali su misal i kip Sv.
Roka ostali neoštećeni: JURIŠIĆ 2014, 5. Nesumnjivo je duh rečenica u isticanju zaštitne
moći svetca naveo autora za netočnu tvrdnju kako je jedino Bast u Makarskom primorju
ostao pošteđen epidemije kuge 1815. U biti, ovdje dolazi tek do ponavljanja jedne ranije
tvrdnje: JURIŠIĆ 1969, 106, bilj. 23.
256 JERKOVIĆ 1943, 35
257 FORTIS 1984, 231

82
isploviti. Tek kada se odustalo od uzimanja „svetčevog“ reljefa plima se
naglo podigla te su Mlečani mogli isploviti, ali praznih ruku.258
Iako nije riječ o predaji u punom značenju, već ponajprije iskrivljenoj
percepciji činjenica, zanimljiv je jedan iskaz u vezi pokapališta u epide-
mije kuge 1815. Naime, na upit o položaju grobalja okuženih u Brelima
odgovoreno je kako se ono nalazilo na Sv. Petru u Makarskoj.259 Svakako,
pritom se nije pomišljalo kako su umrli Breljani pokopani u Makarskoj,
već je sama činjenica manjeg broja umrlih od kuge u Brelima rezultirala
nedovoljno ukorijenjenoj predodžbi o lokalnim grobljima. Velikih broj
umrlih u Makarskoj nedvojbeno se učinio prikladniji za iskaz o kužnim
grobovima, neovisno što se ono najveće nalazilo u podnožju Sv. Petra,
a ne na njegovu, tada gradskom groblju na zaravni uzvišenja poluoto-
ka. Još je indikativnije što se, na ponovni upit istoj osobi o breljanskim
grobnim lokacijama okuženih, odgovorom potom usmjerila pozornost na
groblje kod Sv. Stjepana, odnosno njegovu južnu stranu izvan šimatorja.
Na ovom nekada slikovitom mjestu, gdje su do arheoloških istraživanja
1996. ispod krošnje ogromnog hrasta ležale nadgrobne ploče djelomično
utonule u zemlju, nije se ukopavalo u vrijeme kuge. Ovdje valja potražiti
poveznicu upravo s nadgrobnim pločama kod crkve sv. Jurja u Tučepi-
ma,260 a osobito grobljem na Sv. Petru, kojemu su ostatci oznaka još dugo
nakon njegova izmještanja na današnje mjesto mogli poticali maštu kao
grobova umrlih od kuge. I više nego Brelima u Makarskoj je, o čemu
se govorilo, još uvijek prisutna netočna percepcija stvarnih položaja na
kojima su kosturnice okuženih. Stoga se, gotovo i kao jedina, nerijetko
pogrešno uzima groblje na zaravni Sv. Petra.
Sveukupna iznimnost sačuvanih predajnih sadržaja o kugi 1815., ko-
jima se i pripovijedanjem naznačava njen značaj, možda se ponajbolje
dokazuje primjerom jednog stvarnog događaja u Makarskoj. Vrijedi ga
iznijeti jer je sačuvan isključivo zahvaljujući A. Frariju, kojemu je, kako
piše, bio i očevidcem.261 Frari pripovijeda o djevojci koja se, natjerana
kišom, zaklonila u bačvi na “njivostanu” Osejave. Iako je u njoj boravio
od kuge zaraženi redovnik koji je i umro, ona je u bačvi preživjela više
dana. Njena najstarija sestra, vidjevši je nakon toliko vremena zdravu,
otjerala ju je iz bačve te se u nju zaklonila. Iste noći je oboljela te usko-

258 Tb – 20. IV. 2010.; 19. IV. 2013.

259 Tb – 26. II. 2017.
260 Vidi bilj. 130
261 FRARI 1847, 150

83
ro i umrla. Otjerana sestra povratila se u bačvu te zadržavši se u njoj
neko vrijeme, kao i u karanteni na Baškom Polju, zdrava je dočekala
svršetak epidemije. Teže je shvatljivo da je ovaj događaj mogao ostati
nepoznat u Makarskoj, ali je upitno u kakvom je obliku pripovijedanja i
trajanju predaje saživio. Možda se Pavišiću kao svećeniku ovaj događaj
učinio ponešto zazornim za opetovanje u Uspomeni povistnoj. Ipak, ako
je izostanak sestrinske ljubavi bio neprihvatljiv za potanje prepričava-
nje događaja, kršćanska Istina nadomještena je opraštanjem preživjele.
Svakako bi bilo zanimljivo znati je li Pavišiću ovaj događaj bio poznat
isključivo putem Frarija ili je o njemu slušao, u što je ipak teško posum-
njati, i pripovijedanjem Makarana. Osnovne karakteristike priče, ljuba-
vi i njenog izostanka prema bližnjem, prepoznaju se u jednoj predajnoj
inačici iz usmene baštine hercegovačkog kraja. Priča se vezuje za isto
vrijeme, gdje zaražena od kuge ne uspijeva otjerati svoju sestru od sebe
kako se ova ne bi zarazila. Na kraju obje umiru, jedna pored druge. Jedan
od razloga žive predaje ovog pripovijedanja treba sagledati i činjenicom
dvaju sačuvanih grobova koji se pričom i povezuju s umrlim sestrama.262
Makarski slučaj ipak je zastao tek oznakom bačve koja po svemu sudeći i
nije mogla imati onu poticajnu snagu vezivanja i dugotrajnijeg prijenosa
sadržaja kao što imaju grobovi i grobne oznake.
Može se stoga reći kako slaba sačuvanost predaje o kugi u Makarskoj i
njenom primorju osobito stoji u vezi izostanka sličnih „paralelnih poj-
mova“ koji bi je nadživjeli i tako se za nju vezali. Ovdje se jednim pri-
mjerom donekle može poduprijeti takav zaključak, a stoji u vezi grmo-
like biljke matar (ili motar; Crithmum maritimum L.) za koju se moglo
čuti kako se njenim kuhanjem prehranjivalo stanovništvo okupljeno u
vrijeme epidemije kuge 1815. na makarskoj Osejavi.263 Nesumnjiva nu-
tricionistička vrijednost ove biljke i danas korištene u prehrani, a i sama
okolnost da je rasprostranjena na morskoj strani poluotoka, upućivali bi
na točnost predaje.
Vrlo zanimljiv iskaz o prispjeću kuge u Makarskoj zabilježio sam u Tu-
čepima. Prema njemu kugu su „u pamuku prenijeli Židovi iz Španjolske,
po kojemu se ta bolest i zove španjolica“.264 Ovdje se iskazuje dvostruko
poimanje uzroka bolesti. Prvi je odjek dosta raširenog ranijeg shvaćanja

262 KLJAJO-RADIĆ 2011, 218

263 Tb – 29. VI. 2017.
264 Tb – 27. IX. 2017. Navodno, ovo pripovjedanje o prispjeću zaraze moglo se slušati i u
Makarskoj. Za poistovjećivanje kuge sa španjolicom vidi bilj. 158.

84
o Židovima kao krivcima za epidemije kuge (pri čemu se njihovo špa-
njolsko podrijetlo tučepskom predajom nesvjesno povezuje s državom iz
koje su 1492. prognani),265 te „lokalnog pravdanja - krivnja je u drugi-
ma“, pri čemu se prikriva stanoviti Bušelić iz Tučepa, o kojemu kao vrlo
izglednom krivcu za prijenos vreće pamuka piše i Pavišić.266 Nesumnjivo
je takvo shvaćanje i generacijski „dopunjavano“, što bi dokazivala i poja-
va španjolice (i opće kao raširenog naziva te bolesti) tek 1918.

Folklorističko upućivanje na kugu

Iako je pojam kuge, sudeći prema zabilježenom pripovijedanju, tek izni-
mno sadržan u predaji i kasnijoj folklorističkoj razradi u Makarskom
primorju, pojedini segmenti dokazuju njeno rano uključivanje unutar
usmene baštine. Stipan Ivičević daje opis lika kuge u prigodnici, za ono
vrijeme i njemu bliskoj, posve uobičajenoj pjesničkoj formi, upućenoj
pomoćnom makarskom biskupu Vinki Cimi prilikom njegova ustoliče-
nja.267 Kugu je dotjerao u liku poznatom iz nebrojenog niza opisnih pri-
kaza demonskih ženskih bića, uz to i “pojačanim” ukazivanjem na njenu
pohotu-bludnost: “…Góspodnji mi dódje mačónoša,/A š njim žéna…U
njoj sriéća lóša.//C’rna kósa, ohlo zárudjena;/Mútno čelo, tísno í lako-
mo;/Máčje óči, rázbludna pógleda;/Oštar nósić, pun zmijinja jéda. //Si-
róka joj próždorita ústa;/Zúto lice, nenávidno súvo;/Od liénosti, pódavi-
te rúke;/Zágalila suvókostne šljúke.//Rázgledav ju vélim sam ú sebi/Nú ti
žéne- “Sédam- sm’rtnih- griéhah!../Znatižéljan ja pítam joj drúga:/Kó je

265 Dubrovčanin Nikola Ranjina 1522. piše upravo o takvoj krivnji Židova kada govori o kugi
1348.: Monum. spect. histor. Slav. Merid., 1883, 227. Njegov stav uklapa se i u sliku od-
nosa vlasti kakva je prema Židovima dominirala u renesansnom Dubrovniku, od odluke
protjerivanja 1515. do njihovog prihvaćanja u dolazećem razdoblju. O tome: MIOVIĆ 2005,
9-10.
266 PAVIŠIĆ 1851, 10
267 “Na stolac makarski posadjenomu dnevom 23 studenoga 1856.” kako stoji u naslovu unu-
trašnje korice knjige: IVIČEVIĆ 1857. Ivičević je pjesmu zamislio kao svojevrsnu vreme-
plovsku iskaznicu Makarske i Primorja od antičkih vremena (zapisan od anđela) kojega
domaćin (Makaranin-Primorac) iskazuje dolazećem anđelu – gostu (biskupu Vinki Cimi).

85
óva?- Odgóvara: “kúga”!...”268 Nesumnjivo da je opis kuge Ivičević tek
dotjerao, unosivši u svoju slagalicu dijelove koje je, još godinama ranije,
morao slušati u Makarskoj.
I u naše je vrijeme u Tučepima kuga opisana kao visoka žena, zelenih
očiju kao kod mačke, s dugim oštrim nosom.269 Makarska i tučepska pri-
kaza kuge tek je dugotrajna, uopće okoštala slika Zla u obličju ženskog
demonskog bića, najkonkretnije svojstvena opisu vještice. Stoga je kod
prožimanja istih opisnih detalja nepotrebno tražiti nečiji primat “autor-
stva” te tako nepotrebno tumačiti utjecaje. Opis “tučepske” kuge pretho-
dio je, iako je bilježenjem mlađi, onom kroz pjesnički razrađenu formu
S. Ivičevića. Dakako, to podrazumijeva kako kazivalac svoj opis kuge
nije percipirao izravnim čitanjem ili posrednim prosljeđivanjem upravo
iste Ivičevićeve pjesme. Još sredinom 19. st. fra P. Kačić-Peko, uz priču
o zaštiti čovjeka koji je brodom prevozio kugu, navodi njen opis kao
ružne visoke žene.270 Među detaljima istaknuo je njene duge crne grudi
koje prebacuje preko ramena.Veli kako je nalik predodžbi kuge kod svih
naroda, čime je ocjena svakako uopćena. Na dosta širem planu, time i po-
sredno, kuga se sagledava i pojmom vila kao nadnaravnih bića, u koji se
Kačić-Pekin opis kuge-rugobne žene i ne može posve uklopiti. U folklo-
rističkoj tradiciji u Hercegovini, sjeveroistočnoj Bosni i kod rumunjskih
Hrvata, pojam zle vile poistovjećuje se i s ulogom zaraze ljudi kugom,
njenim pogledom ili dahom.271 Ovdje se vila-kuga ne spominje kao ružna
žena, iako je podudarna „defektnošću“ grudiju velikih „kao vreće braš-
na“. U Hercegovini je tijekom 19. st. zabilježena predaja o „službenici
kuge“, djevojci koja dozivanjem ljudi po gradovima i selima priprema
dolazeću epidemiju. Ovisno o broju osoba koje se pritom lakomisleno

268 IVIČEVIĆ 1857, 16-17. Fra P. Kadčić-Peko pohitao je svom radu priložiti Ivičevićev odlo-
mak opjevanog lika kuge, ne mareći za interpunkcije, i uz neke druge izmjene: “…Gospod-
njimi dojde mačonoša:/A š njimi žena…u njoj sreća loša;/Crna kosa holo zarudjena;/Mutno
čelo, tisno i lakomo;/Mačije oći, razbludna pogleda;/Oštar nosić, pun zmijina jeda. //Široka
joj proždorita usta;/Žuto lice nenavidno suho;/Od lienosti podavite ruke;/Zagalila suvokost-
ne šljuke.//Razgledav ju, velim sam u sebi:/Nu ti žene sedam smrtnih griehah!../Znatiželjan
ja pitam joj drúga,/Ko je ova? odgovara: “Kuga”!...”: KADČIĆ-PEKO 1859, 334. Stoga je
Kačić-Pekin odlomak Ivičevićeve pjesme i preuzet, s paralelnim prijevodom na njemački, u
studiji folkloriste i slaviste F. S. Kraussa o vjerovanjima i običajima južnih Slavena: KRAUS
1908, 91. U ponovnoj objavi Kačić-Pekinog rada načinjene su opet dvije izmjene u odlom-
ku Ivičevićeve pjesme (maćije –mačije; Gospodnjimi – Gospodnji mi): KAČIĆ-PEKO 2003,
35.
269 Prema kazivanju kojega u radu u ovom Zborniku donosi Marko Dragić.
270 KADČIĆ-PEKO 1859, 334
271 JUKIĆ 2009, 283-284

86
odazovu znati će se i jačina epidemije.272 Personifikacija Zla u naravi
iste priče na Pelješcu je zamijenjena vukodlakom (vampirom) koji noću
doziva ljude, a oni koji se odazovu ujutro su pronađeni mrtvi.273 Kuga
se pojavljuje i u obličju djevojke koju valja nositi na leđima i tako se
spasiti od zaraze.274 U nepreglednim inačicama pojave i djelovanja vila,
pripovijedanjem u kojima su njihove radnje isprepletene u nijansama do-
bra ka zlom, kao i poistovjećivanju vila s drugim bićima i pojavama, za
Makarsko i susjedna područja nisu zabilježena usmena pripovijedanja
o vilama kao kugi.275 Pak, Kadčić-Peko ne veli gdje je slušao priču o
prijevozu kuge brodom, iako ju je nesumnjivo čuo u Gradcu ili kojem
susjednom, svejedno, gornjeprimorskom ili donjeneretvanskom mjestu.
Gotovo identična priča zabilježena je stotinu godina kasnije, 1964. u ne-
dalekim Blacama na ušću Neretve.276 Razlika je tek u nebitnim inačica-
ma, samoj želji kuge da se brodom prebaci na otok, dok su u kasnijom
varijanti to odlučili ljudi kako bi se je riješili. U Kačić-Pekinoj inačici
priče kuga se nabola na trnje i draču, postavljeno po sredini broda kao
zaštititi od nje,277 dok se u drugoj varijanti ono zapalilo na mjestu gdje
je bezuspješno pokušala prići brodaru. Ranija priča sadržava dogovor o
prijevozu između brodara i kuge, dok je u drugoj priči kuga kriomice na-
mamljena kako bi se odvezla u Osobljavu na Pelješcu. Naposljetku, prva
inačica ima svoj završetak, jer se kuga nabola na trnje i tako razočarala
dolaskom u te krajeve. U drugoj je, pak, stigla na Pelješac, pri čemu se
sretan kraj priče dokazuje tek za Neretvane (brodara), a zlim naslućuje za

272 ZOVKO 1901, 143

273 BANOVIĆ 1918, 187
274 IVIĆ 1983, 250, 270, bilj. 37
275 Vila kao kuga, iako nije izravno detektirana, možda se naslućuje u pripovijedanju o čovjeku
koji se u 19. st. zarazio kada je svojim tijelom izmjerio dužinu otkrivenog kostura, o čemu
sam slušao kazivanjem unutar iste kučićke obitelji u razmaku od nekoliko godina: Tb – 22.
II. 2003; 7. XII. 2009. Priča se vezuje za Slapavicu, skritom i izvorom bogatom šumovitom
predjelu iznad Cetine u Kučićima u omiškom zaleđu, za koju se učestalo pripovijedalo kao
prebivalištu vila: Tb – 29. XI. 2001; 6. VIII. 2005. Iako se u tim pričama vile nisu isticale kao
zla bića, kao što se za zaraženog nigdje ne veli kako je obolio upravo od kuge, pojmove je
moguće asocijativno povezivati samim mjestom radnje, premda je riječ o odjelitim pričama
i ulogama u kojima se zaraženi nigdje ne spominje s vilama. Stoga priča odaje ponajprije
motiv kužne bolesti kao pokretača u ovom dosta eteričnom i fantazmagoričnom pripo-
vijedanju zabilježenom za omiško zaleđe, za čiji širi pojas, rečeno je, izuzetkom Kučića
izostaju predajni pojmovi o kužnim grobovima.
276 BOŠKOVIĆ – RAJKOVIĆ 1987, 61-62
277 Drača nije uvijek zaštita od bića koja personificiraju Zlo jer se vukozlaci (vukodlak; vampir)
rado zavlače u nju: BANOVIĆ 1918, 185.

87
Osobljavu gdje je pristigla.278
Neiscrpnu narodnu kombinatoriku u usmenom stvaralaštvu dokazuje i
istovremeno kazivana priča, također iz Blaca, o kugi od koje je obolio
Sv. Roko, zaštitnik od nje. Zaraženi svetac sam postavlja zaštitu od grane
lovorike po sredini trupice, kako ne bi zarazio ženu koja ga prevozi. Ne
prepoznavši ga udarila ga je, zarazila se i umrla, a njemu, doznavši tko
je, podižu kapelicu na Podgradini iznad Opuzena.279
U obje varijante priče kao zaštitno sredstvo od kuge koristi se bilje. Dra-
čom se u ovim krajevima od kuge navodno zaštitio i neki čovjek (Kugo
Romić) skrivajući se u bačvi,280 dok lovor uopće ima simboličnu snagu
zaštite od Zla, u ovom slučaju iskazane i pobjedom nad njim.281
Manje asocijativnih poveznica s kugom sadrži priča o župniku Velikog
Brda, Franičeviću, kojega su Na križu umorile štringe. Pokopan je u Žli-
bu, kod crkve sv. Mihovila, a s njim je, iako ne u isto vrijeme, pokopan
još jedan svećenik.282 Dotični fra Frane Franičević imenovan je župni-
kom u Velikom Brdu 1814., u kojemu se spominje i za 1816.,283 te se
njegova smrt i ne može dovesti u vezu s kugom.
Neizravna poveznica demonskih sila s kugom tek donekle se naslućuje

278 Osobljava na Pelješcu kao topografsko odredište prispijeća kuge najvjerojatnije i nije
slučajno odabrana u mašti stanovnika donjoneretvanskog kraja. Riječ je o naselju čiji se
razvoj vezuje za doseljenje stanovništva iz Donje Neretve, konkretno trgovišta Drijeve,
nakon pada Bosne 1463. pod Osmanlije: TOŠIĆ 1987, 174. Iscrpniji uvid u literaturu o
doseljenju Neretvana na Pelješac donosi: VEKARIĆ 1989, 99, bilj. 392. Događanja u vezi
doseljenih Neretvana u narednom stoljeću, Osobljavaca, nisu tek zastala u lokalnim ne-
suglasicama sa stanovništvom Pelješca zbog štete njihove stoke koja je nanosila vinogra-
dima. Kudikamo krupniju ulogu imali su Osobljavci kada su krajem stoljeća pljačkali stoku
u turskoj Neretvi: HRABAK 1977, 183-184, ali isto tako korišteni od Osmanlija 1540. za
pljačkanje dubrovačkih i kršćanskih brodova u donjem toku Neretve: HRABAK 1979, 327.
Takvim karakteristikama Osobljavaca u okvirima krvavih mletačko-osmanlijskih sukoblja-
vanja lako je pronalaziti ili barem domišljati poticaje koji su i bili izvorištem za “osvetničku”
donjoneretvansku predaju o kugi, ali i u samoj stvarnosti epidemija ranijih stoljeća, toliko
čestih i izmjenjivanih na tako bliskoj prostornoj relaciji: HRABAK 2008, 14-63.
279 BOŠKOVIĆ – RAJKOVIĆ 1987, 56
280 JERKOVIĆ 2000, 175
281 Autor ovoga rada slušao je kazivanje svog oca (Danijela, u. 2010.) o pripovjedanju kako je
jastuk postavljan ispod glave umrlih isključivo morao biti napunjen lovorovim lišćem, a ne
materijom životinjskog porijekla (vuna, perje i sl.) koja je dugo zadržavala bakterije kuge.
Istoznačnica vjerovanja u dugotrajnost opstanka bakterije kuge, posve saglediva u činje-
nici čestih ciklusa zaraze, nazire se u kazivanju kada kuga, ne zatekavši ukućane doma,
svoje znakove urezuje na luč ognjišta. Iako je domaćin prepoznao njene znakove i stoga
zakopao luč, nakon sto godina je izvađena, rascijepljena i zapaljena te pomorila svatove:
IVIĆ 1983, 270, bilj. 37.
282 Tb – 11. IV. 2011.; 23. VI. 2011. Položaj Na križu označava mjesto uz put u Baškovićima,
gdje se i danas nalazi Raspelo. Isti naziv čuje se i za južniju Gradinu.
283 Navodi se u pregledu župa, župnika i kapelana Makarske biskupije, potpisanom 12. rujna
1816. od biskupa Fabijana Blaškovića: DAZ, Miscellanea 130 – P. 9.

88
i za zaselak Pirake u Makru iznad Makarske, gdje se na raskrižju pute-
va nalazi kapelica sv. Roka. Pričalo se kako na tom mjestu plaši, što je
posve objašnjivo u konotacijama raskrižja kao okupljalištu zlih sila.284
Sv. Roko, zaštitnik od kuge i zaraznih bolesti, ovdje bi preuzeo i takvu
vrstu „nadležnosti“, svakako u onoj mjeri koliko je moć „davanja“ kuge,
vidjelo se, jedan od posebnih „privilegija“ vila.285
Slična svetačka zaštita nazire se i u slučaju već spomenutog položaja
Sv. Jelena u Tučepima. Ovdje je na uzvišenju nedaleko raskrižja pute-
va prema predaji podignuta svetičina crkvica, a položaj se predajom ve-
zuje i kao pokapališe umrlih od kuge.286 Predaja je nesumnjivo prožeta
shvaćanjem o nužnosti podizanja svetišta Sv. Jeleni u potrebi obrane od
nečistih sila. Uz pojmove rakrižja puteva, na kojemu se uvijek okupljaju
demonske sile, svetica se ovdje pridružuje i zaštitom od kuge. Za Makar-
sko primorje poznata je i takva njena moć, jer u iznimnom Banovićevu
prikazu vjerovanja u Zaostrogu govori se o izlječenju bolesne izrasline
(nesumnjivo i kužne) zarezivanjem križa užarenom medaljicom Sv. Je-
lene Križarice (“Ako se kome na vratu napne nicina” - micine; Bubone-
s).287 Pak, s druge strane i iznenađuje kako se u Zaostrogu, u kojemu je
posvjedočena ranija epidemija kuge s velikim brojem umrlih, njena po-
java u okviru zabilježene predaje naslućuje tek putem ove dosta uopćene
medicinske naznake bolesti.

284 Tb – 9. XII. 2010.

285 Štoviše, ponekad priča o vilama navodi na pomisao o divinizaciji. Za tijelo vile prezimenom
Lizatović, rumenih obraza i nove odjeće, negdje prije sto godina, otkriveno netaknuto u
grobu kod crkve Sv. Ivana u Župi Biokovskoj, otimali su se franjevački samostani u Imot-
skom i Makarskoj. Da kojim slučajem djevojka nije za samo jedno jutro srpom požnjela svu
pšenicu na njivi u Krstaticama, što je i skupini muškaraca bilo nemoguće, u pripovijedanju
bi se poveznice mogle nalaziti i s vampiricom: Tb – 7. IV. 2011. Ipak, i o takvoj mogućnosti,
mada nije izrijekom sadržana u priči, govorit će se drugom prilikom. Podudarnu priču o
otkriću netaknutog tijela mlade djevojke, također svečanije odjevene, za mostarski okrug
donosi Bakulin shematizam iz 1867.: Herceg. pr. sto god., 1970, 77. Indikativno je kako
obje priče vezuje i približno isto vrijeme nastanka. U Istri je, u selu Brkaču kod Motovuna,
u 17. st. nađeno tijelo ogromnog čovjeka koje se kod otvaranja groba pretvorilo u prah:
BERTOŠA 2008, 5.
286 TOMASOVIĆ 2012, 120-121
287 BANOVIĆ 1918, 214. Podudarnost liječenju, iako putem slikovnog prikaza Srca Isusova,
navedena je u bilj. 237.

89
Makarska kuga
na likovnim prikazima i u književnosti 288
Presnažna ekspresija slike Kuga u Makarskoj, u kojoj je Franjo Salghetti
– Drioli 1853. izravno pronašao motiv u Pavišićevu djelu (sl. 35), osta-
la je usamljenom u slikarstvu i samim pristupom temi-motivu epidemiji

sl. 35 Slika Kuga u Makarskoj F. Salghetti – Driolija iz 1853.

288 U namjeri da naznačim makarsku kugu 1815. kao temu, ali i najusputnije korišten motiv
u likovnim umjetnostima i književnosti, proznim i pjesničkim radovima, “dijagonalno” sam
iščitavao, ponovo ili prvi put, romane, pripovijetke i pjesničke zbirke osobito makarsko-pri-
morskih autora, uopće pregledavao i likovne kataloge ne bih li ugledao koju legendu ispod
slike s naslovom ili riječju “kuga”. Sve ako se i uzme kako “oko” i nije uvijek uspijevalo “fo-
tografirati” datu riječ-pojam, a moguće je poneki knjiški uradak i izmaknuo pažnji, rezultat
svejedno valja uzeti kao približno vjeran “statistički pokazatelj” bojažljivog udjela makarske
kuge kao motiva u lokalnom umjetničkom stvaralaštvu.

90
 sl. 36 Unutrašnja naslovnica prvog
izdanja Il bardo del Biocov Nikole
Ivellija iz 1828. (Sveučilišna knjižnica
u Splitu)

kuge 1815.289 Činjenicu oso-

bito podcrtava najusputnije
mjesto kakvo je kuga, uglav-
nom, imala i u dolazećim pro-
znim i pjesničkim književnim
ogledima, dojmom da se lite-
ralni poticaj možda i zagušio
snagom Driolijeva slikarskog
djela. Zasigurno, prvenstvo u
umjetničkom ogledu na temu
makarske kuge 1815. ipak ne pripada slikarstvu (Drioliju), a ni Pavišiću
(kojega se kao “prozaistu” u ove okvire svejedno treba “naguravati”),
već ranijem stihotvorenju tada osobito poznatog splićanina Nikole Ivelli-
ja (Niccolo Ivellio, 1767.- 1831.). Ovaj opjevatelj mletačkog providura,
potom Francuza (barem jedno vrijeme i njihov iskreni privrženik), ali i
dolazećeg glavara austrijske krune, tiskao je u Zadru 1828. neveliki spjev
Il bardo del Biocov (Biokovski bard, sl. 36).290 I unatoč sklonosti Ivellija
melankoličnom, ne treba iznenaditi “pozdrav” Biokovu (tek jednom od
lijepih brda-planina hrvatskog Jadrana) načinom da ga se čitatelju pre-
zentira tužnim događajem podno njega. U spjevu je tome iznašao dobar

289 O slici i njenoj ikonografskoj analizi vidi: TOMASOVIĆ 2015 A, 18-20. Možda bi vrijedilo
pridodati i napomenu o duševnom stanju F. Salghetti – Driolija nakon smrti žene (iste
1853.) kao poticaju za nastanak slike u zadarskoj crkvi sv. Frane, o čemu još zarana piše:
KUKULJEVIĆ-SAKCINSKI 1858, 393. Ovim je lako objašnjiva i stanovita srodnost u poi-
manju prikaza umrle, u Zadru položene na odru s mnoštvom (natrpavanjem!) djece (one
žive i njihovih duša!), dok na makarskoj slici ona leži na tlu te se kompozicija kudikamo
uspjelije zaključuje spomoću jednog djeteta.
290 Uz širi uvodni osvrt na pjesnika spjev je preveo s talijanskog Tonko Maroević, kojega se
dijelovi ovdje donose: IVELLIO 2008.

91
razlog jer kao prigodnica darovana kralju i caru Franji I Makaranima, po-
najbolje se opravdava upravo njegovim činom, novcem kojim podmiruje
štetu nastalu epidemijom 1815., uostalom kako i ističe u bilješci na kraju
knjige. Kugu 1815. Ivellio nije “pojasnio” kojom suvišnom historiotopo-
grafskom natuknicom. Ruku na srce, Makarska je kod njega obličjem go-
tovo pa neprepoznatljiva, čime je ikonografijom, topikom i jezom “svih
kuga” spjev zahvalan za proslijediti ili drugim bezimenim kuga-gradovi-
ma. Unatoč tomu, u stihovima uspijeva pridodati i istinitu, jednu osobnu
i obiteljsku epizodu. Na tom planu Ivellio je (i ovdje napomenom u bi-
lješci) detaljno opjevao pojavu svećenika Nikole Karninčića (pjesnikov
Lionco), tada župnika u neretvanskim Vidonjama koji posjećuje roditelje
i brata u Makarskoj, dok je treći (Stipe) odlaskom u Omiš uoči epidemije
sretno izbjegao strahote .291 Noćno očitovanje bolesti brata Ivana Antuna
obvezuje don Nikolu na dužnost njegove ispovijedi: “Brat njegov spava
u krevetu istom/Gdje i on leži; odjednom se bijednik/budi i, brate, viče,
brate, ja sam/Obolio od strahovite kuge/Što me muči i raščinja. Prikaza/
Jedna preda mnom stoji, za kosu me /Hvata i vuče…Oprost za me moli/
Od onoga što štit i milost pruža,/Da smrt već dođe i desnicom suhom/

291 Očito ponukan sličnošću imena neretvanskih mjesta Ivellio u bilješci netočno navodi kako
je Karninčić župnik Vida: IVELLIO 2008, 28, bilj. c. U Vidonjama je don Nikola Karninčić
službovao 1812.-1818.: VIDOVIĆ 2011, 749. Raniji popis upućivao bi na povremenu služ-
bu, 1812. i 1815., iako se za međuvrijeme i 1816.-1817. ne navodi drugi župnik: JERKO-
VIĆ 2000, 500. Prezime Karninčić potječe iz Bola, gdje se navodi još od 1362.: JUTRONIĆ
1950, 221. U Makarskoj se 1775. spominje Ivan Karninčić, po zanimanju zlatar, kao član
bratovštine Dobre smrti: BEZIĆ-BOŽANIĆ 1990, 105, te 1784., napomenom kako se pre-
zime odnosi na doseljenika iz Bola: LAHMAN 1964, 568. Kao Karnicich navodi se i 1797.
kroz jednu obitelj (Ivan): VITTURI 1883, 78. Tek se 1802. za obitelj Karninčić doznaje za
broj članova (7), četiri muške i tri ženske osobe: UJDUROVIĆ 2002, 156. Kako će se vidjeti
takvo stanje podudarno je broju članova obitelji umrlih (i preživjelih) u kugi, dakako ako se
pribroji dvoje “slugu” i pretpostavi kako se radilo o služavkama. Za postojanje prezimena u
Makarskoj 1848. doznajemo iz Kaerove rekonstrukcije potpisnika pozdravnog pisma banu
Josipu Jelačiću, iz koje čitamo ime kanonika don Stjepana Karninčića i navod o prezimenu
obitelji kao uglednom u gradu: KAER 1914, 150. Gotovo se sa sigurnošću može zaključiti
kako se iza kanonikova imena krije upravo onaj Stipe koji je odlaskom u Omiš, kako Ivellio
veli, “molbama dvojice mladića što ih je podučavao” i “gdje se slavila svečanost sv. Ivana
Nepomuka” sretno izbjegao kugu. Umire u Makarskoj 1850., a tek koju godinu ranije, 1847.
i njegov brat Nikola, za kojega Pavišić naznačuje kako je bio austrijski časnik (C.K. vojnički
kapetan): PAVIŠIĆ 1895, 21. Nesumnjivo se radi o don Nikoli, junaku u vrijeme makarske
kuge koji svećenički poziv nije zamijenio vojničkim, te je riječ o očitoj omaški. Uostalom,
i sam piše u Uspomeni povistnoj piše kako je ova “blažena duša” do smrti 16. kolovoza
1847. živila “jedan život od Boga blagosovljen”: PAVIŠIĆ 1851, 25. Eventualnu dvojbu ra-
zrješava i upis u parici umrlih župe Makarska za 3. tromjesec 1847., gdje stoji kako je don
Nikola umro kao umirovljeni vojnički kapelan, na što me je upozorio u dopisu 22. 4. 2017.
don Slavko Kovačić, voditelj Nadbiskupijskog arhiva u Splitu. Njemu zahvaljujem i potvrdu
o roditeljima Ivanu i Ružici (r. Bartulović), zavedenih u parici umrlih don Stjepana (umro 4.
5. 1850.), koji su u popisu umrlih od kuge 1815. netočno zavedeni kao Kaminčić: GLAVINA
2010, 130-131. Vidi i bilj. 294.

92
Neka me satre…“.292 I odmah je nužna paralela: istog Karninčića (Car-
nincic) u postupcima svoga svećeničkog zavjeta, ali i sinovljeve i bratske
ljubavi, čitateljima u trajniji spomen ostavlja i Pavišić – možda čak i ne
marivši za Ivelliov primat.293 Vođen moralističkom poukom za don Niko-
lu nalazi da je “blažena duša” i čiji je kasniji život bio “od Boga blagos-
lovljen”. Umilnim riječima (ipak) kroničara Pavišića nedostaje snaga i
svježina stihova N. Ivellia kojima i pjeva Providnost, a kojom u bilješci i
objašnjava što je mladi svećenih sačuvao život, a pokopao od kuge umrle
roditelje, brata i dvoje slugu.294 Pitanju je li Pavišić bio upoznat sa spje-
vom N. Ivellija, ili možda na njega u ponečemu i oslonjen - ono ne treba
adresirati F. Salghetti – Drioliju (jer u pogledu teze o Uspomeni povistnoj
kao poticaju za njegov slikarski motiv oslanjamo se na temu “dojenja”) –
ovom prigodom i ne čini se odveć presudnim za pohitati (najvjerojatnije
pozitivnom) odgovoru.
U poziciji same kvantitativne majušnosti literalnih ogleda s motivom ma-
karske kuge možda je ironično konstatirati kako su upravo nenadmašeni
stihovi N. Ivellija o njenom nagovještaju i početku. Ali svakako ih vrijedi
i ovom prilikom rasprostriti: “Tko primjetio nije oblak strašni,/Što, de-
setljeće već, bje zatamnio/Vrh Biokova?Drugi meteori,/Jašući na oblači-
nama groznim,/Zatvaraju ga cijelog. Lavež pasa,/Gavrana graktaj i pu-
pavca kliktaj/strah ulijevaju. Krvavu je traku/Brazdalo Sunce, a mjesec
je blijedi/Zlokobnih svjetlom tlo obasjavao./Kakve spomene nosim!Jedne
noći,/Mračnije nego bilo koja druga,/Vuk je kraj moje kuće režat stao/
Tužno i dugo, tako da mi psi se/Ne usudiše izaći iz loga/Da napadnu ga.
Zatim slabi bljesak/Rasprši tamu i dan se pojavi./ Strahovit dan!Nebo je
bilo maglom/Sve pokriveno, a glas neki, puknut/Od mrazne jeze, ispriča
mi kako/Zla neka bolest, nenadana, zvana/Imenom kuge, Makarsku je
našu, Podgoru, Gradac i Tučepe snašla (prev. T. Maroević).”295 U dispo-
ziciji trideset godina kasnijih stihova Krunoslava (Stipan) Ivičevića Ive-
llijev prinos MA-kugi iskazuje nemjerljivu pjesničku nadmoć. Ivičević
je u spomenutoj prigodnici pomoćnom makarskom biskupu Vinku Cimi

292 IVELLIO 2008, 21, 28

293 PAVIŠIĆ 1851, 25
294 Popis umrlih u epidemiji kuge u Makarskoj 1815. navodi don Nikolina brata Ivana Antuna
(29. lipnja) i sluškinju Franu (22. lipnja). Pod Ivanom Kaminčićem (10. srpnja) valja prepo-
znati oca, a majku pod Ružicom Kaminčić (17. srpnja): GLAVINA 2010, 129-131. Tobožnje
prezime Kaminčić, objašnjivo omaškom popisivača (prepisivača?) u zamjeni suglasnika
“rn” za “m”, u to vrijeme nije poznato u Makarskoj, a ne navodi ga ni popis obitelji 1797.
Manje je bitno netočno pisanje Pavišića o nešto ranijoj smrti majke.
295 IVELLIO 2008, 18

93
sl. 37 Piesma pučka Krunoslava
(Stipana) Ivičevića iz 1857.
(Nacionalna i sveučilišna knjižnica
u Zagrebu)

motiv kuge nanizao na pret-

hodna lokalna stoljetna doga-
đanja. Njegova Piesma pučka
obimom stihova i sadržajem
– a radi se o 28 strofa – tek
pokazuje kako je bio potaknut
objavom Pavišićeve Uspo-
mene povistne, ali i poznava-
telj te mjestimice i (striktni!)
oponašatelj Ivellijevih stihova
(sl. 37). Kugu je, svejedno, u
pjesmi prebrzo uveo stihom
“U kŕvavo zamáknulo sún-
ce…”(85), čime posve iscr-
pljuje pjesnički zanos slutnje
bolesti. Odmah ju je i dotje-
rao u liku prikaza demonskog
ženskog stvorenja. Uspored-
bom s Ivellijinim stihom “…Prikaza/Jedna preda mnom stoji…“ Ivičevi-
ćev opis (obličja) kuge posve je zastao, na što se podsjetilo, u dometima
pučkog domišljavanja proizašlog iz preširokih folklorističkih njedara.296
Stoga je, unatoč ritmički provedenog opisa (lika) kuge, na literalnom
polju doskočio najviše samom rubu književne vrijednosti. Uopće, una-
toč konotacija na klasično, npr. Diogen i bačva (skrivanje u bačvama
preplašenih zarazom), najkonkretnije nužnošću da u Razbistrenjima na
kraju knjige pojasni brojna događanja, likove, toponime i alegorije, ovaj
zaslužni Makaranin (i nesumnjivi erudita tog vremena) ostavio je poeziju
gotovo guslarskog ugođaja, kojom će i širenje zaraze svakome biti jasno

296 Netom po objavi pjesme Ivičeviću je zamjereno nepotrebno “zagušivanje” stihova jezičnim
kovanicama i sklonosti pravopisnim nabacivanjem, a ponešto ironično je podcrtan i njen
podnaslov Piesma pučka, pučkim jezikom, i pučkim mislima; jal nepučkim, a na pučku
krojenim: GD 1857, 516.

94
jer Ona “Očim strílja, párom zapáhiva/Po grádu se smúca, nepočiva”
(92). A stihovima koji novom strofom slijede morao je ugoditi i “općoj
stvari”, poimanju pranačela grijeha samom činjenicom kako je u Ma-
karskoj prva žrtva kuge upravo bila žena: “Po žéni se póraza načéla,/
Kákono i ód sviéto-počéla” (93).
U pjesmama Ivellija i Ivičevića, osobito u Pavišićevoj knjizi, uopće su
naznačena opća mjesta “svih kuga” te im je uistinu teško pridodavati
poneku “inventivnu” novotariju, nešto više od ponuđenih motiva jeze
smrti i tjelesa, grobara i, možda kao najgoreg, straha od fizičke blizine
“najbližih”. Zastane li se na potonjem usudu Ivellio ga linearno pruža
(“…Svak se plaši/Približiti se drugom, čak i majka/Sa strepnjom svojim
grudima prinosi/Rođeno dijete koje mlijeko pita./Ni vjerni čuvar kuće
već ne laje,/Jer ista ruka koja ga je nekoć/Milovala, sad ga ista ubija,/
Buduć u dlaci njegovoj se možda/Bolesna klica uplela i skrila./Brat brata
izbjegava; otac sinu/Pružit neće samilosnu ruku/Dok ovaj cvili, a supru-
ga gleda/Kako joj muž izdiše, ne pomažuć,/Ljubav luč svoju gasi i ne vla-
da/Srcem po svojim zakonima…” prev. T. Maroević”),297gdje se plahost i
stihovni protok “melankoličara” posve ukrućuje oponašanjem Ivičevića
(…”Svak ú kući préda:/jedan drúgom doticat se néda,//Smŕt u hálji, smŕt
ú dlaci: Néznaš…./Otac k sínu, májka k ćéri, nésmī;/Žéna k múžu, ni
brat k brátu…niko:/Jal svák sébi, jali svi ú jamu;/ Záto pázī svak svóju
dólamu!...” (94-96). Dok Ivellio decentnim stihovima o nestaloj ljuba-
vi supružnika još jednom, možda tek razumljivije, podcrtava kako stoji
na korak do romantizma, Ivičević će motiv posve razgoliti (“Obikle su
živiet nákon drúga, /S drúgim drúgom sdrúživ’ se brez rúga!...” 98).298
Između Ivellijeve pomirljive melankolije i Ivičevićeve ritmičke agresije
naslaganih stihova o istim postupcima kod straha od prijenosa zaraze s
bližnjih, stoji Pavišićev jednolični, ali smirujući ton: “Ovdi jedna mater
koju nemoć davi, zapuštena od svih sinovah, a brat brata ostavljaše, muž
ženu, žena muža…,kojeg odmah dopunjava nečim svijetlim, gotovo ve-
drom konstatacijom “ i u kojoj zgodi, nu ridko, dica od njihovih roditelja
biahu zapuštena”.299
Svejedno, sredina 19. st. s Pavišićom Uspomenom povistnom i Ivičeviće-
vom Piesmom pučkom naznačava i kraj uže tematskog pozivanja na kugu
kada je riječ o nastojanjima za njeno literalno uključivanje, neovisno

297 IVELLIO 2008, 19

298 IVIČEVIĆ 1857, 18
299 PAVIŠIĆ 1851, 15

95
radi li se o dominantnom ili barem ravnopravnom motivu u datoj cjelini.
Kuga je i kasnije spominjana, ali više ne i kao tema, posve rijetko i tek
najusputnije, na razini lako razumljivih metafora svakodnevnice. Prepo-
rodni pisac Mate Ivičević, nećak poznatijeg Stipana, u pjesmi usmjerenoj
Bajamontiju 1860. kao narodnjak koristi jasan populistički stih “Sebe pe-
nje, a narod nam kuži”, pri čemu pojam kuge upotrebljava izvan kakvog
faktografskog oslonca.300 Niko Andrijašević u pripovijetki kugu 1815.
ipak spominje u asocijativnom kontekstu minulog, naznačivši joj pojavu
u ionako turobnom vremenu neimaštine i gladi (“Uto petnaeste godine
harala kuga”). U drugoj pripovijetki odgovorom kopača (“E moj gospo-
daru! Nije umr’o od kuge, nego od groznice i starosti”), u anegdotalnoj
situaciji kada se posumnjalo u potrebnu dubinu groba koju je načinio
za mrtvaca, duhovito i lakonski nenametljivo podsjeća na opća, dobro
poznata pravila kod pokapanja umrlih od kuge.301 Sagledavanjem kuge
u metaforici, na primjeru “kao da je sve pomorila crna kuga morija”302 -
valja zastati na Đuri Viloviću jer je Breljanin, pa makar i na “sjevernjač-
kom” odjelku njegove zbirke – prije potvrđuje kako pojam kuge, i kao
književni, zna stajati na rubu gotovo umorne trivijalnosti i nepotrebnog
“gomilanja” istoznačnica: kuga – morija. U pripovijedanju Veljka Bar-
bierija epidemija kuge 1815. najusputnije se spominje kao bliski vremen-
ski reper one “prave” teme u krupnom planu, nalaza rimskog novčića na
makarskom Sv. Petru (1813.) i, očito, njegova trajnog nestanka,303 čime
joj se barem (sretno) zastalo kao sekundarnom motivu u faktografskom
memoriranju. Pridoda li se tome za Podgoru jedna dvostih-tužaljka (“Jer
je tada kuga zavladala/Obitelji cijele poharala”), nebrojenim motivima i
fakt-poticajima uistinu zaokupljene Lenke Gareljić,304 valja zaključiti po-
glavlje na odveć skromne i, uz izuzetke, prebojažljive književno-likovne
doticaje sa sudbonosnim makarsko-primorskim događajem 1815. Nema
nikakve dvojbe, o kugi 1815. više se govorilo i “oči u oči” pripovijedalo,
da bi joj se pojava kao “najznačajnijeg” trenutka u povijesti Makarske
time i iscrpila. Lokalna je mašta znala i ukrašenim grobnim pločama i
grobovima fino ožbukanih stranica pridavati vjerodajnicu “grobova od
kuge”, ali nije znala, htjela, ili smogla pripomoći da joj se crna pojava

300 FISKOVIĆ 1971, 245

301 ANDRIJAŠEVIĆ 1907, 135, 188
302 VILOVIĆ 1930, 102
303 BARBIERI 1975, 99
304 GARELJIĆ 2001, 51

96
doličnije prizna ogledom u književnosti i likovnim umjetnostima, i njom
tako barem na trenutak zamjeni poneki od prečestih uzmorsko-dalmatin-
skih stihoklepanih i likovnih motiva svakodnevnice. Jedna ranija kuga
– zadržimo se tek u makarskom susjedstvu – pjesmama i drvorezima u
boji domišljena je u detaljima knjigom Kugom na Korčuli 1927. (iako u
iznimno raritetnoj pojavi djela) češkog pjesnika i grafičara, mrzovoljnog
pohoditelja Korčule Josefa Váchala.305 Gotovo i nema dvojbe kako je
Váchalova osobnost, njegova naklonjenost jezovitom i opsjednutost ma-
gičnom, spiritističkom i okultnom, bila odlučna u likovno-pjesničkom
bilježenju mračnog događaja korčulanske povijesti. I neka se dometne
najočitije: ipak je bio strancem kojega Korčula, postavimo to kao pre-
duvjet, nije činila odveć zadovoljnim. O korčulanskoj kugi Váchala naj-
vjerojatnije doznaje čitajući prospekte o gradu, o čemu i piše u dnevniku
istog dana kada nastaje i zamisao o stvaranju drvoreza s tekstovima.306
Zaziranje lokalnih umjetnika od kuge kao teme bilo bi podjednako slično
kako Korčuli tako i Makarskoj, za koju je i nemoguće pretpostavljati
da je i njena navodna kuga 1456. iz Kuglijeva turističkog vodiča bila
barem idejnim, stvaralačkim poticajem kojem modernom, ali svakako
“rubnom” slikaru ili poeti. Sveukupno, kugi nema mjesta ni u narodnim
pjesmama Primoraca, čime se tek dodatno očituje “opskurnost” teme i
zaziranje od nje.307 Iako stojimo izvan vremenskog okvira, valja podsje-
titi na pjesmu Pisma od pokaranja koja dojdoše svrhu Dalmacije 1778. u
kojoj se fra Frane Radman, moraliziranjem donekle srodnim Pavišiću, ali
i strožijem upozorenju o posljedicama grijeha, osvrće na ranije događaje,
epidemiju kuge između 1778.-1784. Radman topografski detektira njeno
kretanje, a stihovima “Sve do međe turske kuga mori,/Priko međe al se
ne obori” daje do znanja kako je Makarsko primorje izbjeglo dugotrajnu
epidemiju kuge 1783.-1784. u splitskom susjedstvu i širem okruženju.308

305 LJUCA 2004

306 LJUCA 2004, 97
307 PAVLINOVIĆ 2007. Među 1621 narodnom pjesmom, od kojih je dobar dio iz Makarskog
primorja, ni jedna nije motivirana kugom, onom iz 1815. ili uopćenim pojmovima o njoj,
alegorijama ili metaforama. U nedalekim Poljicima narodno pjesništvo ponekad uključuje
motiv kuge uklopljene u stih ili dvostih. Istaknuta je, uz već navedene stihove o ukapanju u
vrtu (vidi bilj. 178), u vidu vremenski neodredivih pojmova i alegorija o njoj (“svih jih devet
kuga pomorila,/ ili kuga ili bolest druga” i “kuga mori selo Sarajevo/i mene će umoriti maj-
ko”), te kletve (“došla kuga do tebe”): NPP 2015, 189, 597, 730. Nesumnjivo se u takvim
zapisima odražava šira podloga razmjene narodnog pjesništva jer se analogije na relaciji
djevojka-majka-kuga prepoznaju u poeziji Bosne (“Nego kuga mori Sarajevo;/Ona mori i
staro i mlado, A rastavlja i milo i drago, Sve se bojim da me ne umori…”): HNP 1909, 199.
308 BUJAS 1971, 205

97
Preostala su tako, u biti, iza makarske kuge 1815. – izuzmemo li istaknu-
te asocijacije u domašajima vjerskih obreda i razvijene pučke pobožnosti
kao rubne “kreativne” sastavnice – ipak dva uistinu vrijedna stvaralačka
djela. Naznačimo još jednom, riječ je o spjevu Nikole Ivellija iz 1828.
te Driolijevu djelu iz 1853., uspjelim ostvarenjem literalnog slikarstva.
Ikonografski je izvor, podsjetimo još jednom na primarni motiv djeteta i
umrle majke, imala u temeljnoj Pavišićevoj Uspomeni povistnoj iz 1851.,
više-manje sretno balansirajućoj između zakašnjele kronike i moralistič-
ke poetike. Ovo usamljeno, ili barem jedino poznato, likovno djelo s
motivom kuge u Makarskoj začudo nije nadomješteno kojim kasnijim
radom, ako se već naturalizmom Pavišićeve knjige posve iscrpila mo-
tivacija za književne oglede o njoj.309 U konačnici i nije stoga čudno
da je kuga kao inspirativno izvorište danas tek ukoštana spomenom u
prilagodbi vjerskim obredima, stoga i izvan kakvih nakana užeknjižev-
nog ogledanja. Takva je i Himan Srcu Isusovu Marina Srzića i Umberta
Kostanića, od potonjeg i uglazbena, spjevana u trima tercinama i osam
katrena prigodom obilježavanja 200. godišnjice i obnove zavjeta Presve-
tom Srcu Isusovu.310 Tematski usmjerena Zavjetu 1815. kugu kao bolest
uvodi se u trećoj strofi: “U doba slavno biskupije drevne, / kad bič se
grozni na grad ovi spusti,/ i krene harat crne smrti jauk ovako biše.”311

309 Književna paralela s uprizorenim jamama punim tjelesa i živim vapnom, ogrubjelim i alko-
holiziranim grobarom kojemu se prašta zatvorska kazna za poslove odvoženja umrlih do
jama (i pokojeg još živog čovjeka ubačenog u nju!), spravama s letvama (ćivire) kojima se
neprestano odvoze lešine, dakle svom “ikonografijom” epidemije kakvu nudi i Pavišić u Us-
pomeni povistnoj, akcentuirana je pripovijetkom “Martin Lijun i Bartić Bat” Nike Bartulovića
iz Starog Grada na Hvaru: BARTULOVIĆ 1931, 5-10. To što pisac upravo kugom naziva
koleru koje je epidemija 1855. harala Starim Gradom, i o kojoj se i piše u prvom poglavlju,
tek je još jednim dokazom njene strahotnosti, u stvarnosti i mašti kudikamo snažnije od
koje druge zarazne bolesti. N. Bartulović, istaknuti jugoslavenski nacionalist i potom aktivni
četnički borac, svoju je dramu iz 1919. naslovio “Kuga”. I samim nazivom ovo djelo, inače
bez većih literalnih vrijednosti, metaforički naznačuje opasnost od neistomišljenika koji se
nisu uklapali u ideju velikosrpstva.
310 Kako mi je u razgovoru rekao autor glazbe Umberto Kostanić, student glazbene akademije
u Münchenu, tekst himne prilagođen je, u slučaju nedovoljnog broja pjevača, i melodiji
himne Sv. Klementa, zaštitnika Makarske.
311 Cijelu zavjetnu pjesmu objavljuje MK, br. 653, 16. VI. 2015, 37.

98
Zaključak
Epidemija kuge 1815. u Makarskoj i Primorju u svijesti i usmenoj komu-
nikaciji ispostavila se gotovo kao “najznačajniji” ili “najcitiraniji” trenu-
tak u lokalnoj povijesti. Rečeno je stoga da se “više od ičega ubrazdana
u pojmu i predodžbi” i kako pripovjedanje o njoj nije zastalo ni “bez
značajki nonsensa”.312 Međutim, tek usredotečenošću kod sagledavanja
podataka i naznaka jasnije se ocrtava njena pojava.
Unatoč brisanja memorije unutar kratkog razdoblja o epidemiji kuge ipak
se ponešto doznaje iz sačuvane predaje, pučke pobožnosti, ali i relativno
oskudnih podataka iz literature. Saznanja su dijelom potvrđena, kada je
riječ o grobljima, uvidom u katastarsku izmjeru 1835., ali i terenskim
provjerama. Ova su omogućila i sakupljanje predajnih podataka o epide-
miji kuge, sagledanih i kroz njihovu razradu. Dopušteno je reći kako je
njihova folkloristička oznaka ponegdje imala karakteristike svojstvene
i pogledu usmenog narodnog stvaralaštva. Motiv kuge 1815. u književ-
nosti i slikarstvu relativno rijetko se koristio. Ondje gdje je bio izravnim
poticajem rezultirao je i umjetničkim ostvarenjima.

312 TOMASOVIĆ 2010 B, 24

99
NEOBJAVLJENI IZVORI:

AŽM - Običajnik
Arhiv župskog ureda Makarska. Običajnik župe Makarske (od g. 1940.)

AŽM – Imovni
Arhiv župskog ureda Makarska. Imovnik sustolne crkve Sv. Marka u
Makarskoj - 1925.

AŽT – DKRR, 2011.

Arhiv župe Sv. Ante Tučepi. Dokumentacija o izvršenim konzervatorsko-
restauratorskim radovima (05. 04. 2011.)

AŽT – 30, Ljetopis

Arhiv župe Sv. Ante Tučepi. Ljetopis, I dio (1891.-1927.), Indeks br. 30

AŽT – 25, Obredni običaji

Arhiv župe Tučepi. Obredni običaji. Indeks br. 25

Codex AFSZ
Codex baptismorum descriptorum post ordinationem concilii tridentini. Arhiv
franjevačkog samostana u Zaostrogu

DAZ, Podgora
Državni arhiv Zadar. Matična knjiga umrlih župe Podgora 1802.-1830.

DT
Dopis Tučepi

HR – DAST
Državni Arhiv u Splitu. Arhiv mapa za Istru i Dalmaciju

Imov. Sv. Juraj, Drvenik

Imovnik crkve sv. Jurja i Zapisnik sjednica crkovinarstva. 1952.

KFSM I
Kronika Franjevačkog samostana u Makarskoj, Knj. I.(1905.-1957.)

NAS, M 113
Nadbiskupijski arhiv u Splitu. Status animarum curae Cotisinae anno Domini
1802.

SKD
Spomen – knjiga župe sv. Jurja. Drvenik (Makarska). Od 1952.- do 1973.
god.

Tb
Terenske bilježnice autora

100
ZSV
Zgodopis Svetišta Vepric 1908.-1971., sv. I.

ŽSM
Žandarmerijska stanica Makarska

TISKANI IZVORI:

Commiss. relat. venet.

Commissiones et relationes venetae

Monum. spect. histor. Slav. Merid.

Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, vol. XIV,
Scriptores, vol. I, Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, JAZU,
Zagreb, 1883

Mak. ljet.
Makarski ljetopisi 17. i 18. stoljeća (prir. J. A. Soldo), Književni krug, Split,
1993

Lapčan
List župe Sv. Mihovila – Gradac n/m

LO
Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke republike.
Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, JAZU, Zagreb

Muka gorka
Muka gorka. Prilog lista Naš zavjet, Makarska 1967 Muka gorka. Makarska,
2014.

KRATICE UZ LITERATURU:

Ahist. med. pharm. veter.

Acta historica, medicinae, pharmacie, veterinae

Arheol. Podgora
Arheološka slika Podgore, Podgora od prapovijesti do srednjeg vijeka –
kulturno-topografska razmatranja (Obalni dio). Katalog izložbe

Arheol. Zabiokovlje – Plina

Arheološka istraživanja na trasi autoceste u Zabiokovlju i Plini. Katalog
izložbe

DTKP
Dnevni tisak o kardinalovu posjetu župi Gradac, 3. I. 2002. god.

101
HZ
Historijski zbornik

Istor. gl.
Istoriski glasnik

Lvj
Liječnički vjesnik

MK
Makarska kronika. Tjednik Makarske rivijere, Zabiokovlja i otoka

NPP
Narodne pjesme iz Donjeg Doca, Srijana i Biska (Poljica).Zapisao Filip Banić
(1881-1885)

PSHK
Pet stoljeća hrvatske književnosti

PZ
Pomorski zbornik. Savez društava za proučavanje i unapređenje pomorstva
Jugoslavije

Srp. etn. zb.

Srpski etnografski zbornik. Srpska akademija nauka

Zb. L. Vladmirović
Zbornik o Luki Vladmiroviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa “Luka
Vladmirović i njegovo djelo”, Visovac, Zaostrog, 3.-4. studenoga 2005.
Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

ZDPO
Zbornik dubrovačkog primorja i otoka

ZKM
Zbornik krajiških muzeja

ZNŽO
Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. JAZU

ZRO
Zov rodnih ognjišta. List župe Sv. Luke Kučiće

102
LITERATURA:

ALBIH 1988
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine (ur. B. Čović), 1-3, Zemaljski
muzej, Sarajevo 1988

ANDRIJAŠEVIĆ 1907
ANDRIJAŠEVIĆ, Niko, Iz neretvanske krajine. Slike i priče, Matica hrvatska,
Zagreb 1907

ANON 1993
80. Obljetnica zavjetne svetkovine Sv. Roka 1912.-1992., Lapčan, II/1, 1993,
Gradac 1993, 23-24

ANON 1995
Naši zaštitnici: Sv. Roko, Lapčan, IV/1, 1995, Gradac 1993, 44-49

ANON 2002
Sv. Roko, Lapčan, XI/1, 2002, Gradac 2002, 20-22

BANOVIĆ 1918
BANOVIĆ, Stjepan, Vjerovańa (Zaostrog u Dalmaciji), Zbornik za narodni
život i običaje južnih Slavena, knj. 23, JAZU, Zagreb 1918, 185-214

BANOVIĆ 2000
BANOVIĆ, Stipan, Uspomene na najviši čempres u Dalmaciji, Viterska vila,
III/3, Zagreb 2000, 55-63

BARBIERI 1975
BARBIERI, Veljko, Novčić Gordiana Pia i druge mediteranske priče, Centar
za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb 1975

BARTULOVIĆ 1931
BARTULOVIĆ, Niko, Ljudi na ostrvu – pripovetke (ćirilica), Izd. knjiž. Geca
Kon, Beograd 1931

BAZALA 1972
BAZALA, Vladimir, Pregled povijesti zdravstvene kulture Dubrovačke
Republike, Dubrovački horizonti, Zagreb 1972

BEBIĆ 1985
BEBIĆ, Josip, Brela, Crkva u svijetu, Split 1985

BEBIĆ 1990
BEBIĆ, Josip, Župa Slivno Ravno, Crkva u svijetu, Split 1990

BENYOVSKY 1996
BENYOVSKY, Irena, Vampiri u dubrovačkim selima 18. stoljeća, Otium, 1-2,
Zagreb 1996, 1-22

103
BERIĆ 1950
BERIĆ, Dušan, Bibliografsko-statistički prilozi kužnih epidemija Splita u
prošlosti, Lvj, LXXII/8, Zagreb 1950, 301-306

BERTOŠA 2008
BERTOŠA, Slavem, Motovun i Motovunština u novome vijeku, Croatica
christiana periodica, XXXII, 62, Zagreb 2008, 1-19

BEZIĆ-BOŽANIĆ 1990
BEZIĆ-BOŽANIĆ, Nevenka, Prilog poznavanju bratovština u Makarskoj 18.
stoljeća, Makarsko primorje, 1, Centar za kulturu općine Makarska – Muzej
revolucije, Makarska 1990, 103-114

BILIĆ 2009
BILIĆ, Darka, Katedrala u Makarskoj. Dokumenti o povijesti izgradnje i
povijesno-umjetnička valorizacija, u: Sic ars deprenditur arte – Zbornik u
čast Vladimira Markovića, Institut za povijest umjetnosti – Odsjek za povijest
umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2009, 45-66

BJELOVUČIĆ 1921
BJELOVUČIĆ, Nikola Zvonimir, Povijest poluotoka Rata (Pelješca), Split
1921

BLAŽINA TOMIĆ 2007

BLAŽINA TOMIĆ, Zlata, Kacamorti i kuga. Utemeljenje i razvoj zdrastvene
službe u Dubrovniku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za
povijesne znanosti u Dubrovniku, Zagreb - Dubrovnik 2007

BOŠKOVIĆ-STULI – RAJKOVIĆ 1987

BOŠKOVIĆ, Maja – RAJKOVIĆ, Zorica, U kralja od Norina. Priče, pjesme,
zagonetke i poslovice s Neretve, Galerija stećak Klek, Metković – Opuzen
1987

BUJAS 1971
BUJAS, Gašpar, Kačićevi imitatori u Makarskom primorju do polovine 19.
stoljeća, Građa za povijest književnosti Hrvatske, JAZU, knj. 30, Zagreb
1971

CVITANOVIĆ DANKIĆ 2003

CVITANOVIĆ DANKIĆ, Anđeo, Sakralni i turistički hrvatski rasadnici
gornjega Makarskog primorja, Franjevački samostan Zaostrog, Zaostrog
2003

ČOLAK 1995
ČOLAK, Nikola, Promet stoke u zadarskoj skeli u XVIII. stoljeću, Radovi
zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, 1995, 37, Zadar 1995,
411-565

ČVRLJAK 2006

104
 ČVRLJAK, Krešimir, Fra Luka Vladmirović pred sudištem Alberta Fortisa,
Ivana Lovrića i povijesti 1774.-2006., u: Zb. L. Vladmirović, Zagreb 2006,
203-264

DEMORI-STANIČIĆ 1997-1998
DEMORI-STANIČIĆ, Zoraida, Slika Carla Antonija Bevilacque u Makarskoj,
Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 37, Split, 1997-1998, 333-341

DESPOT 1999
DESPOT, Mate, Tragovi dobročinitelja, Viterska vila, II/2, Zagreb 1999, 19

DONADINI 1988
DONADINI, Ivo, Otac Fedele iz Zadra: Kuga u Splitu god. 1783-1784,
Kulturna baština, 18, Split 1988, 67-89

DTKP 2002
Dnevni tisak o kardinalovu posjetu župi Gradac, 3. I. 2002. god. Lapčan,
XI/1, 2002, Gradac 2002, 16-20

ĐORĐEVIĆ 1953
ĐORĐEVIĆ, P. Tihomir, Vampir i druga bića u našem narodnom verovanju i
predanju, Srp. etn. zb., 30, Beograd 1953, 2-112

FARLATI 1769
FARLATI, Daniel, Illyricum sacrum, IV, Venetiae 1769

FISKOVIĆ 1971
FISKOVIĆ, Cvito, Dopisivanje Mate i Stipana Ivičevića, u: Baština starih
hrvatskih pisaca, 2, Matica hrvatska, Split 1971, 235-281

FORTIS 1984
FORTIS, Alberto, Put po Dalmaciji (prev. M. Maras), Globus, Zagreb 1984

FRANULIĆ 1996
FRANULIĆ, Josip, Uspravan na svakom vjetru. Don Jakov Lušić (1893.-
1985.), Služba Božja, Makarska 1996

FRARI 1847
FRARI, Angelo Antonio, Sulle presenti questioni risguardanti il contagio,
Venezia 1847

GARELJIĆ 2001
GARELJIĆ, Lenka, Sjećanja, vlastita naklada, Makarska 2001

GD 1857
GD, Književne viesti, NN, God. 22, br. 170, Zagreb 1857, 516

GLAVINA 2010
GLAVINA, Frano, Makarske teme, Gradska galerija Antun Gojak, Makarska
2010

105
GLESINGER 1966
GLESINGER, Lavoslav, Kuga u Makarskoj (Uz 150-godišnjicu ove
epidemije), Saopćenja, Pliva, IX/1, Zagreb 1966, 47-53

GRMEK 1959
GRMEK, Mirko Dražen, Izvještaji triju liječnika o putovanjima po Bosni u
XVIII. stoljeću, Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, VI-VII, 1957.-
1959., Dubrovnik 1959, 97-115

Herceg. pr. sto god.

Hercegovina prije sto godina ili šematizam fra Petra Bakule (prev. Vencel
Kosir), Provincijalat hercegovačkih franjevaca, Mostar 1970

HNP 1909
Hrvatske narodne pjesme, knj. 5., Ženske pjesme, sv. 1., Romance i balade
(ur. Nikola Andrić), Matica hrvatska, Zagreb 1909

HRABAK 1957
HRABAK, Bogumil, Kuga u balkanskim zemljama pod Turcima od 1450 do
1600, Istor. gl., 1-2, Istorisko društvo NR Srbije, Beograd 1957, 19-37

HRABAK 1977
HRABAK, Bogumil, Uskočke akcije krajišnika na ušću Neretve (1482-1537),
HZ, XXIX-XXX, Zagreb 1977, 181-191

HRABAK 1979
HRABAK, Bogumil, Uskočki zaleti u Neretvu 1537 – 1617, PZ, 17, Rijeka
1979, 323-340

HRABAK 2008
HRABAK, Bogumil, Epidemije kuge u Bosni i Hercegovini 1145-1800. Iz
starije prošlosti Bosne i Hercegovine, knj. IV, Arhivar, Beograd 2008, 9-63

HRSTIĆ – BIOČIĆ 2012

HRSTIĆ, Ivan – BIOČIĆ, Ana, Fra Petar Glavaš i Orjuna u Tučepima (1921.-
1927.), Chroatica christiana periodica, 69, Zagreb 2012, 85-103

HRV. LAT. 1969

Hrvatski latinisti, I, PSHK, Zora – Matica hrvatska, Zagreb 1969

IVELLIO 2008
IVELLIO, Nikola, Biokovski bard, u: Tonko Maroević, Nikola Ivellio, Rapsod
kuge, glada i rata, Mogućnosti, 1-3, Split 2008, 1-28

IVIČEVIĆ 1857
IVIČEVIĆ, Krunoslav (Stipan), Piesma pučka – Prisvitlomu i
prepoštovanomu gospodinu Vinki Cima pripomoćnom biskupu Adramito-
makarskomu, Zadar 1857

106
IVIĆ 1983
IVIĆ, Danka, Običaji i vjerovanja u vezi sa zdravljem i bolestima stoke u
Brotnju, Hercegovina, 3, Mostar 1983, 243-271

JAMAKOVIĆ 1982
JAMAKOVIĆ, Orhan, Odjeljenje za arheologiju, ZKM, VII, Banja Luka 1982,
21-31.

JERKOVIĆ 1943
JERKOVIĆ, Radovan, Sluga Božji Nikola Bjanković biskup Makarski (1695.-
1730.). Život, krjeposti i čudesa, Teslić 1943

JERKOVIĆ 2000
JERKOVIĆ, Radovan, Povijest neretvanskih župa, u: Don Radovan
Jerković, život i djelo (ur. don M. Vidović), Matica hrvatska, Metković 2000,
151-502

JOLIĆ 2015
JOLIĆ, Robert, Zarazne bolesti u Hercegovini u doba turske vladavine,
Hercegovina, 1(26), Mostar 2015, 187-213

JOVIČEVIĆ 1922
JOVIČEVIĆ, Andrija, Crnogorsko primorje i Krajina (ćirilica), Srp. etn. zb.,
XXIII, Beograd 1922, 2-171

JUKIĆ 2009
JUKIĆ, Milo, Šumnjake (vile), šumnjaci (vilenjaci), kurjaci (vukodlaci) i
muronji (vampiri) u narodnoj tradiciji Karaševaca, Bosna franciscana, 31,
Franjevačka teologija Sarajevo, Sarajevo 2009, 275-292

JURIŠIĆ 2003
JURIŠIĆ, Gabrijel, Sveti Roko, u: fra Anđeo Cvitanović Dankić, Sakralni
i turistički hrvatski rasadnici gornjega Makarskog primorja, Franjevački
samostan Zaostrog, Zaostrog 2003, 110-111

JURIŠIĆ 2014
JURIŠIĆ, Gabrijel, Sveti Roko, Svjetionik, List župe Uznesenja Bl. Dj. Marije,
Bast – Baška Voda, XII, 1(12), Baška Voda 2014, 5-7

JURIŠIĆ 1969
JURIŠIĆ, Karlo, Crkve biokovsko-neretvanskog područja u doba turske
vladavine, Kačić, II, Split 1969, 101-154

JURIŠIĆ 1978
JURIŠIĆ, Karlo, Kapelice na području Makarske biskupije i štovanje B. D.
Marije, Bogorodica u hrvatskom narodu, Zbornik radova Prvog hrvatskog
mariološkog konkresa, 9. - 10. rujna 1976. Split, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb 1978, 203-227

107
JURIŠIĆ 1989
JURIŠIĆ, Karlo, Despotov Zaostrog kroz povijest (Ulomci iz prošlosti),
Makarski zbornik, 2, Radovi sa znanstvenog savjetovanja Život i djelo Ivana
Despota, Makarska – Zaostrog, 18-20. prosinca 1986., SIZ za kulturu općine
Makarska, Makarska 1989, 279-338

JURIŠIĆ 1999
JURIŠIĆ, Karlo, Epigrafski spomenici na području Tučepi, Tučepski libar,
I/1, Tučepi 1999, 11-24

JUTRONIĆ 1950
JUTRONIĆ, Andre, Naselja i porijeklo stanovništva na otoku Braču, ZNŽO,
34, Zagreb 1950

JUTRONIĆ 1963
JUTRONIĆ, Andre, Šibenčanin dr Anđel Frari (1780-1865) i njegova pisma,
Radovi JAZU u Zadru, 10, Zadar 1963, 139-169

JUTRONIĆ 2002
JUTRONIĆ, Andre, Bračke teme, Književni krug, Split 2002

KAČIĆ 1987
KAČIĆ, Petar, Počeci organizirane zdravstvene zaštite u Stonu od 1333.,
u: Zbornik radova u čast 650. obljetnice planske izgradnje Stona i Malog
Stona, Ston 1987, 147-156

KADČIĆ-PEKO 1859
KADČIĆ-PEKO, Petar, Odgovori na njekoja pitanja Društva za
jugoslavensku povjestnicu i starine. Iz kotara makarskoga, Arkiv za
povjestnicu jugoslavensku, V, Zagreb 1859, 321-340

KAČIĆ-PEKO 2003
KAČIĆ-PEKO, Petar, Poviest okružja Makarskoga u Dalmaciji (prir. Milan
Glibota – fra Ante Babić), Matica Hrvatska Imotski – Franjevački samostan
Zaostrog, Zaostrog 2003

KAER 1914
KAER, Petar, Makarska i Primorje, Rijeka 1914

KLJAJO-RADIĆ 2011
KLJAJO-RADIĆ, Prinosi hrvatskoj usmeno-književnoj baštini u mostarskom
kraju, II. dio, Hercegovina, 25, Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe,
Narodna knjižnica, Mostar 2011, 133-233

KOVAČIĆ 2002
KOVAČIĆ, Slavko, Zapisi don Mihovila Marunčića i don Ivana Božića o
nekim događajima, ZRO, VIII/1(14), Kučiće 2002, 26-27

108
KPV 1926?
Kuglijevi putni vodiči – Srednja Dalmacija, Zagreb, 1926?

KRAUS 1908
KRAUS, Friedrich Salomon, Slavische Volksforschungen: Abhandlungen
über Glauben, Gewohnheitsrechte, Sitten, Bräuche und die Guslarenlieder
der Südslaven, vorwiegend auf Grund eigener Erhebungen, Leipzig 1908

KUKULJEVIĆ - SAKCINSKI 1858

KUKULJEVIĆ - SAKCINSKI, Ivan, Slovnik umjetnikah jugoslavenskih,
Zagreb 1858

KUNAC – MUCIĆ – TOMASOVIĆ 2006

KUNAC, Ana – MUCIĆ, Konstanta – TOMASOVIĆ, Topografski pregled
arheoloških lokaliteta i naznaka na primorskom dijelu Podgore, u: Arheol.
Podgora, Gradski muzej Makarska, Makarska 2006, 19-42

LAHMAN 1964
LAHMAN, Otokar, Prilog proučavanju strukture stanovništva Makarske,
ZNŽO, 42, Zagreb 1964, 559-583

LJUCA 2004
LJUCA, Adin, “Kuga na Korčuli” od Josefa Váchala, Dubrovački horizonti,
43, Društvo Dubrovčana i prijatelja dubrovačke starine u Dubrovniku, Zagreb
2004, 95-101

MARINOVIĆ – ŠUTIĆ – VISKIĆ 2005

MARINOVIĆ, Ivo – ŠUTIĆ, Baldo – VISKIĆ, Milorad, Baćina, Pagania,
Baćina 2005

MEDINI 1970
MEDINI, Julijan, Makarsko primorje u antici, Mak. zb., 1, Makarska 1970,
13-81

MIHAJLOVIĆ 1961
MIHAJLOVIĆ, Velimir, Epidemija kuge u Bosni i Hercegovini, Slavoniji,
Hrvatskoj i Dalmaciji 1813-1818. godine, Ahist. med. pharm. veter., I/2,
Beograd 1961, 83-100

MIMICA 1972
MIMICA, Miro – MIMICA, Vid, Knjiga općena – monografija Mimica, Mimice
1972

MIOVIĆ 2005
MIOVIĆ, Vesna, Židovski geto u Dubrovačkoj Republici (1546-1808),
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za povijesne znanosti u
Dubrovniku, Zagreb - Dubrovnik 2005

109
NIKIĆ 2004
NIKIĆ, Berislav – NIKIĆ, Andrija, Sažeci dokumenata župe Bast - Baška
Voda, Ružići – Baška Voda, 2004

NP 1995
Iz naše prošlosti, Izvor, List župe Sv. Ante Padovanskog – Tučepi, VIII/19,
Tučepi 1995, 21

NPP 2015
Narodne pjesme iz Donjeg Doca, Srijana i Biska (Poljica). Zapisao Filip
Banić (1881-1885), prir. Tanja Perić-Polonijo – Ivan Banić, Matica hrvatska,
Zagreb 2015

ORLIĆ 1956
ORLIĆ, Djuro, Dubrovačke vijesti o epidemijama u Bosni i Hercegovini u
XVII vijeku, Naučno društvo NR BIH, Gradja, knj. II, Odjeljenje medicinskih
nauka, knj. 1, Sarajevo 1956, 47-64

PATON 1849
PATON, Archibald Andrew, Highlands and islands of the Adriatic, including
Dalmatia, Croatia and the southern provinces of the Austrian Empire, I,
London 1849

PAVIČIĆ 2011
PAVIČIĆ, Vlado, Rodovi Studenaca i Stubice, u: Župa Studenci u
Hercegovini (ur. A. Pavlović), Crkva na kamenu, Mostar 2011, 108-190

PAVIŠIĆ 1851
PAVIŠIĆ, Vjekoslav Cezar, Uspomena povistna o kugi Makarskoj god.
1815., Beč 1851

PAVIŠIĆ 1895
PAVIŠIĆ, Vjekoslav Cezar, Smrt i zavičaj. Pobožna uspomena, Split 1895

PAVIŠIĆ 1900
PAVIŠIĆ, Vjekoslav Cezar, Memoria storica sulla peste di Macarsca dell’
anno 1815, Memorie Macarensi, II-III, Pula-Trst 1900, 25-88

PAVLINOVIĆ 2007
PAVLINOVIĆ, Mihovil, Hrvatske narodne pjesme, I-II, prir. S. Botica,
Književni krug, Split 2007

PERIČIĆ 1981
PERIČIĆ, Šime, Gladne godine u mletačkoj Dalmaciji XVIII. stoljeća, Radovi
Zavoda JAZU u Zadru, 27-28, Zadar 1981, 179-194

PIPLOVIĆ 1987
PIPLOVIĆ, Stanko, Arhitekt Petar Pekota, Peristil, 30, Zagreb 1987, 155-161

110
PRIJATELJ-PAVIČIĆ 1998
PRIJATELJ-PAVIČIĆ, Kroz Marijin ružičnjak, Književni krug, Split 1998

RAVANČIĆ 2010
RAVANČIĆ, Gordan, Vrijeme umiranja. Crna smrt u Dubrovniku 1348.-1349.,
Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010

SIMONOVIĆ 1924
SIMONOVIĆ, Radivoj, Biokovo, Hrvatski planinar, 3-4, Zagreb 1924, 39-51

STOJANČEVIĆ 1973
STOJANČEVIĆ, Vidosava, Uputstva i naredbe dalmatinske provincijalne
uprave za suzbijanje epidemije kuge i kolere na zadarskom području 1814. i
1831. godine, Ahist. med. pharm. veter., XII/2, Beograd 1973, 155-166

SPL
Status personalis et localis Dioecesis Spalatensis et Makarensis, Spalati,
1898-1925

ŠETKA 1968
ŠETKA, Milan, Tučepska spomenica, Tučepi 1968

ŠKEGRO – IVIĆ 2011

ŠKEGRO, Ante – IVIĆ, Anto, “Jer ćete biti vi kakovi smo mi sada” (katolička
groblja na području Uskoplja do 1883.), Hercegovina, 25, Mostar 2011, 75-
131

ŠUNDE 2001 A
ŠUNDE, Smiljana, Sutikla – Crkva, legende i običaji u Podgori, Vlastita
naklada, Zagreb 2001

ŠUNDE 2001 B
ŠUNDE, Smiljana, Sveti Vicenco mučenik (od Rima do Podgore), Župni ured
župe Uznesenja Marijina – Podgora, Podgora 2011

TALJERAN 1935
TALJERAN, Vladimir, Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik 1935

TARTALJA 1979
TARTALJA, Hrvoje, Turske karantenske odredbe, PZ, 17, Rijeka 1979, 435-
445

TARTALJA 1980
TARTALJA, Hrvoje, Jedno nepoznato djelo o kugi, PZ, 18, Rijeka 1980, 437-
444

TOMASOVIĆ 1995
TOMASOVIĆ, Marinko, Srednjovjekovno nasljeđivanje antičkog prostora u
Tučepima, Makarsko primorje, 2, Gradski muzej Makarska, Makarska 1995,
27 - 43

111
TOMASOVIĆ 2003
TOMASOVIĆ, Marinko,Arheološke potvrde naseljavanja prostora sela
Kučiće od prapovijesti do srednjeg vijeka: III. Groblja između Dubaca i
Podašpilja: Topografsko opisni podaci i problemi datiranja, ZRO, IX/2 (17),
Kučiće 2003, 17-32

TOMASOVIĆ 2004
TOMASOVIĆ, Marinko, 8000 godina života na prostoru Makarske, Gradski
muzej Makarska, Makarska 2004

TOMASOVIĆ 2006 A
TOMASOVIĆ, Marinko, Ostaci iz prapovijesnog i antičkog razdoblja na
primorskoj strani Podgore, u: Arheol. Podgora, Gradski muzej Makarska,
Makarska 2006, 43-83

TOMASOVIĆ 2006 B
TOMASOVIĆ, Marinko, Arheološka topografija Živogošća – značenje lokaliteta i
prijedlozi za kronologiju, Makarsko primorje, 8, Makarska 2006, 11-53

TOMASOVIĆ 2007
TOMASOVIĆ, Marinko, Srednjovjekovne nadgrobne ploče u Makarskom
primorju, Gradski muzej Makarska, Makarska 2007

TOMASOVIĆ 2008
TOMASOVIĆ, Marinko, Dopune arheološkoj topografiji Slimena, Kučića i
Svinišća/Podašpilja, ZRO, XIV/2(27), Kučiće 2008, 9-16

TOMASOVIĆ 2009
TOMASOVIĆ, Marinko, Rimske gradnje u Makarskom primorju. Stanje
istraženosti i prijedlozi za dataciju, Histria Antiqua,18/2, In honorem ad
quadragesimus anniversarium Vesnae Girardi Jurkić dicata, Međunarodni
istraživački centar za arheologiju Brijuni-Medulin, Pula 2009, 217-234

TOMASOVIĆ 2010 A
TOMASOVIĆ, Marinko, Dodatci i dopune arheološkoj topografiji Makarske
i njene okoline, Makarsko primorje, 9, Gradski muzej Makarska, Makarska
2010, 25-39

TOMASOVIĆ 2010 B
TOMASOVIĆ, Marinko, Literatura humanističkog okvira o Makarskoj i
Primorju (Marginalije i crtice o piscima i djelima), Matica hrvatska, Makarska
2010

TOMASOVIĆ 2012
TOMASOVIĆ, Marinko, Toponomastika i hagiotoponomastika kroz
arheološke indicije za obalni pojas između donjeg toka Cetine i Neretve, u:
Dani Stjepana Gunjače. Hrvatska srednjovjekovna povijesno arheološka
baština. Međunarodne teme, 2, Zbornik radova znanstvenog skupa 18.-21.
listopada 2011., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split 2012, 115-147

112
TOMASOVIĆ 2013
TOMASOVIĆ, Marinko, Mijat Sabljar (1790.-1865.) i Makarsko primorje,
Gradski muzej Makarska, Makarska 2013

TOMASOVIĆ 2015 A
TOMASOVIĆ, Marinko, Uspomena povistna o kugi Makarskoj god. 1815.
Vjekoslava Cezara Pavišića u dodiru faktografije, memorije i literalnog
romantizma, u: Vjekoslav Cezar Pavišić, Uspomena povistna o kugi
Makarskoj god. 1815., pretisak izdanja iz 1851. (ur. M. Tomasović), Gradski
muzej, Makarska 2015, 13-31

TOMASOVIĆ 2015 B
TOMASOVIĆ, Marinko, Ilirska Gradina i kapelica Sv. Obitelji u Runjacima
iznad Krvavca, Hrvatski neretvanski zbornik, 7, Društvo Neretvana i prijatelja
Neretve u Zagrebu, Zagreb 2015, 103-113

TOMASOVIĆ 2015 C
TOMASOVIĆ, Marinko, Lokalitet: Crkva Sv. Martina. Naselje: Kotišina; Grad/
općina: Makarska; Zaštitno iskopavanje. Hrvatski arheološki godišnjak,
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, 12/2015, Zagreb 2016 (u tisku)

TOMIĆ 1990
TOMIĆ, Radoslav, Novi podaci o makarskoj katedrali, Makarsko primorje, 1,
Centar za kulturu općine Makarska – Muzej revolucije, Makarska, 1990 130-
141

TOMIĆ 2011
TOMIĆ, Radoslav, Obnovljen kip svetoga Roka, Izvor, List župe Sv. Ante
Padovanskog – Tučepi, XIX/10(38), Tučepi 2011, 43-44

TOŠIĆ 1987
TOŠIĆ, Đuro, Trg Drijeva u srednjem vijeku (ćirilica), Veselin Masleša,
Sarajevo 1987

UJDUROVIĆ 2002
UJDUROVIĆ, Miroslav, Stanovništvo Makarskog primorja od 15.-19.
stoljeća, Marjan tisak, Gradac 2002

VEKARIĆ 1988
VEKARIĆ, Nenad, Kuga u Čepikućama 1815/6., ZDPO, II, Dubrovnik 1988,
135-139

VIDOVIĆ 2014
VIDOVIĆ, Domagoj, Zažapska onomastika, Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Zagreb 2014

VIDOVIĆ 1981
VIDOVIĆ, Mile, Nikola Bijanković – Splitski kanonik i makarski biskup (1645-
1730), Crkva u svijetu, Split 1981

113
VIDOVIĆ 1998
VIDOVIĆ, Mile, Župa Dobranje – Bijeli Vir, Crkva u svijetu, Split 1998

VIDOVIĆ 2004
VIDOVIĆ, Mile, Splitsko-makarska nadbiskupija. Župe i ustanove, Splitsko-
makarska nadbiskupija, Crkva u svijetu, Split 2004

VIDOVIĆ 2011
VIDOVIĆ, Mile, Povijest župa doline Neretve, Matica hrvatska, Metković
2011

VILOVIĆ 1930
VILOVIĆ, Đuro, Hrvatski sjever i jug, Matica hrvatska, Zagreb 1930

VISKIĆ 2008
VISKIĆ, Milorad, Gradac, starodrevni Lapčan (iz prošlosti Grȃca), Gradac
2008

VITTURI 1883
VITTURI, Rados Antonio Michiele, Storia delle cose successe in Dalmazia
dalla dissoluzione del veneto governo aristocratico fino all’ ingresso delle
armi di S. M. Francesco II Imperatore e Re, Split 1883.

VUKOREP – KATIĆ 2009

VUKOREP, Stanislav – KATIĆ, Slavko, Naša sela – prošlost i sadašnjost
(toponimija župe Gradac), u: Župa Gradac (prir.: A. Đerek – Z. Matuško – I.
Puljić), Humski zbornik, XII, Gradac 2009, 293-372

ZAVJET 1915
Zavjet: Brošura prigodom obnove zavjeta od 2. lipnja 1815. (4. str; Leonova
tiskara Split), Makarska 1915

ZELJKO SELAK 2012

ZELJKO SELAK, Dragica, Dio zavjetne baštine, Marija, Vjerski list za
Marijine štovatelje, 4, 2012, Split 2012, 142-143

ZOVKO 1901
ZOVKO, Ivan, Vjerovańa iz Herceg-Bosne (Uvjerice), ZNŽO, VI, Zagreb
1901, 115-160

ZOVKO 1997
ZOVKO, Jozo, Starohrvatska crkva sv. Petra Apostola u Zavali, Popovo
Polje, Hercegovina, u: Ravno – Popovo, Humski zbornik, 3, Ravno – Zagreb
1997, 89- 117

ZLATOVIĆ 1888
ZLATOVIĆ, Stipan, Franovci države Presvetog Otkupitelja i hrvatski puk u
Dalmaciji, Zagreb 1888

114
ŽERAVICA 1982
ŽERAVICA, Lidija, Arheološka topografija sjeverozapadne Bosne, ZKM, VII,
Banja Luka 1982, 61-110.

ŽK 1996
Iz župske kronike, Izvor, List župe Sv. Ante Padovanskog – Tučepi, VIII/20,
Tučepi 1996, 24-28

115
 Summary

The 1815 plague in Makarska in mental

and actual topography: cemeteries,
religious and memorial objects, vows,
folk legends and their analysis, motives in
art and literature

Key words:
Plague epidemics
in Makarska and
Primorje, 1815
T he 1815 plague epidemic in Makarsko Primorje area
is best known through the works Uspomena povistna
o kugi Makarskoj god. 1815 by V. C. Pavišić, and Sulle
plague, plague presenti questioni risguardanti il contagio from 1847 by
cemeteries,
limestone caves -
epidemiologist A. A. Frari. The plague in Makarska took 555
lazaretti, chapels, lives or, allegedly, more than 600. This particular occurrence
vows, devotions, in 1815 was not the first plague epidemic that hit Makarska
enchantresses,
demonic creatures,
coastal area. In fact, it was the last and most horrific. The
A. Frari, V. C. purpose of this paper was to record the 1815 plague in
Pavišić, F. Salgheti terms of both the areas it affected and their accompanying
Drioli, N. Ivellio,
S. Ivičević, songs,
topography as well as the manner in which the society dealt
metaphors with the epidemic and its aftermath.
The largest cemetery in Makarska was situated in Donja
Luka and there were also two smaller cemeteries to the west.
They were recorded by the first cadastral survey of 1835, as
well as the cemetery in Bilaje area on the opposite side of
the city. The cemeteries became neglected as early as the
middle of the 19th century and forgotten soon afterwards.
In settlements around Makarska there were also cemeteries
that were used for burying plague victims but only a few of
them were recorded. For instance, in Gradac there were two
cemeteries in which 105 people who died of plague were
buried. One cemetery was located in the Ratac area, near
the sea, while the other, larger one, was located to the east
from the parish church of St. Michael. Bothe cemeteries
were entered in the cadastral survey in 1835. Apart from the
cemeteries, the dead were also buried along the roads and in
courtyards, which is occasionally confirmed by marks and
inscriptions on individual gravesites and burial grounds.
The paper aimed to record as many of such sites as possible.
Inhabitants of Makarsko Primorje took various measures to

116
protect themselves against the plague. Fire was considered
the most powerful means of protection against the disease.
For instance, as many as ninety houses were burnt down in the
village of Tučepi during the epidemic, although unnecessary.
A. Frari, a physician who encountered plague himself,
suggested sweating provoked by vinegar compresses as the
cure for the disease. He also recommended hydrochloric
acid and sulfuric acid for decontamination, along with
frequent washing, aeration of living spaces, fumigation,
and incineration of various objects. Deep holes in which the
victims were buried, covering corpses with quicklime, as
well as other precautions that were taken in the process of
burying the dead close to their place of death also support
the thesis that the survivors were very much aware of the
need to protect themselves.
Furthermore, people sought spiritual protection against the
plague. There are numerous recordings of vows people took
to protect their lives and settlements against the plague. In
addition, significant number of sacral objects were erected in
the period and dedicated to patron saints who were to protect
the inhabitants from the plague, primarily to St. Roch. Folk
devotion traditions in Makarska were particularly prominent
during the Holy week, when people prayed in processions
for plague victims in the Franciscan monastery church, the
church of St. Phillip, and the cathedral of St. Mark. There
was also the tradition of praying in the cemetery church on
Good Friday.
Oral folk legends record the plague through terms of death
and cemeteries. For instance, people remember the old
cemetery on St. Peter’s peninsula as the plague cemetery,
which is incorrect since the plague cemetery was located at
its foot. Both folk legends and literary works from the period
frequently describe the plague as a woman, an enchantress
or a demonic being. It was described in the works of the
poets Stipan Ivičević and Nikola Ivellio and depicted on
a painting by F. Salghetti-Drioli. However, the works of
the aforementioned artists also mark the end of plague
depictions in literary works. Since the mid-19th century, the
plague has stopped being the main subject of literary works
and has been mentioned only sporadically.

Translated: Ana Pavlinović Dorkin, prof.

117
118
SADRŽAJ

str. 5| Marinko Tomasović

Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. – teme kao
mogućnosti interpretacija
Kuga in Makarska and Primorje in 1815 – themes and
possibilities of interpretation

str. 13 | Redoslijed izlaganja Znanstvenog skupa

Kuga u Makarskoj i Primorju 1815.

str. 17 | Marinko Tomasović

Makarska kuga 1815. kroz mentalnu i stvarnu
topografiju: groblja, vjerski i memorijalni objekti, zavjeti,
predaja i njena folkloristička razrada, motiv u umjetnosti
i književnosti
The 1815 plague in Makarska in mental and actual
topography: cemeteries, religious and memorial objects,
vows, folk legends and their analysis, motives in art and
literature

str. 119 | Smiljana Šunde

Dvije podgorske kuge – crna i bijela
The two plagues in Podgora - black and white

str. 185 | Nikola Anušić

Kombinirana kriza 1815. i njene posljedice na razvoj
makarskog stanovništva
The combined crisis of 1815 and its consequences on
the population of Makarska

str. 211 | Slavko Kovačić

Makarska i njezino primorje u godinama pomora od
gladi i kuge (1814.-1816.)
La città di Macarsca e il suo litorale durante gli anni di
pestilenza e di fame (1814-1816)

653
 str. 243 | Robert Skenderović
Epidemija kuge u Jasenovcu i Hrvatskoj Dubici
1815./1816. godine
The plague epidemic in Jasenovac
and Hrvatska Dubica in 1815 and 1816

str. 253 | Robert Jolić

Zarazne bolesti u Hercegovini u doba turske
vladavine
Infectious diseases in Herzegovina
during the Ottoman rule

str. 287 | Zlata Blažina-Tomić – Vesna Blažina

Zašto je Dubrovnik tako rano provodio zdravstvene
mjere protiv kuge?
Why did Dubrovnik undertake the plague control
measures so early?

str. 317 | Antonija Zaradija Kiš

Danse macabre i važnost zapisa Šimuna Grebla iz
1512. godine
Danse Macabre and Importance of the 1512 Šimun
Greblo’s Inscription

str. 339 | Josip Vrandečić

Makarska kuga i Antun Anđeo Frari
The plague in Makarska in 1815 and Antonio Angelo
Frari

str. 349 | Antonia Vodanović

Liječnik Luigi Tonoli i gradsko-ladanjski sklop Ivičević
iz 18. stoljeća
Doctor Luigi Tonoli and the 18th century
urban-rural Ivičević Palace complex in Makarska

str. 377 | Ivan Pederin

Carsko-kraljevska policija u stvaranju novog doba u
Dalmaciji
Die Kaiserlich-Königliche Höhere Polizei im Aufbau
des modernen Staatsapparates im Königreich
Dalmatien

str. 387 | Milica Mihaljević

O jeziku i slovopisu djela Uspomena povistna o kugi
makarskoj godine 1815 Luigja Cesara Pavišića
On language and orthography of the book
Uspomena povistna o kugi Makarskoj god. 1815 (A
historical memory of the plague in Makarska in 1815)
by Luigi Cesar Pavišić

654
str. 403 | Marko Dragić
Fakcija i fikcija o kugi u predajama Hrvata
Faction and fiction about plague in Croatian tales

str. 437 | Velimir Urlić

Obilježavanje stogodišnjice makarske kuge (1815. –
1915.)
The Centennial of Plague in Makarska (1815-1915)

str. 447 | Hrvatin Gabrijel Jurišić

Kuga izazov društvu i Crkvi
The plague – a challenge for society and the Church
(The effects of the 1815 plague in Makarska)

str. 463 | Ivan Vekić – Ivan Volarević

Materijalna svjedočanstva o zaraznim bolestima i
epidemijama u dolini Neretve
Material accounts of infectious diseases and epidemics
in the Neretva River delta

str. 499 | Stella Fatović-Ferenčić

Konceptualizacije i istraživački potencijal kuge
Conceptualizations and research potential of the plague

str. 515 | Nora Kuluz

Kako se sjećamo kuge u Makarskoj
How we remember the plague in Makarska

str. 549 | Domagoj Vidović

Toponimija makarskoga primorja
Toponymy of Makarska Primorje region

str. 611 | Kazala:

str. 611 | Kazalo osobnih imena

str. 625 | Kazalo zemljopisnih područja, mjesta i toponima
str. 635 | Kazalo hagionima, umjetnina, blagdana, pobožnosti,
crkvenih redova i družbi
str. 637 | Kazalo građevina i nepokretnih spomenika
str. 641 | Kazalo naslova: vrela, rukopisi i tiskana djela
str. 646 | Kazalo institucija i odjela
str. 648 | Ostali pojmovi

655