GRADSKI

MUZEJ
MAKARSKA
Izdavač:
GRADSKI MUZEJ MAKARSKA
Obala kralja Tomislava 17/1
HR - 21300 Makarska
Tel./Fax.: 021 612 302
gradski-muzej-makarska@st.htnet.hr

Za izdavača:
Marinko Tomasović

Lektura:
Dragica Ivanda, prof.: 35- 40:43-49; 51-65; 69-88; 93-103; 105-
119: 121-151; 155-165; 167-174; 177-199; 203-208; 211-214;
217-232; 235-244; 259-269
Milan Pavlinović, prof.: 7-30; 247-252; 255-257; 271-291; 293-312

Korektura:
Marinko Tomasović

Prijevod:
Ana Polombito Karamatić, prof.
Slavko Kovačić
Ivan Pederin
Radoslav Dodig

Fotografije:
Radoslav Dodig, Anita Gamulin, Slavko Kovačić, Ana Kunac, Vinicije
B. Lupis, Vlado Pavičić, Brankica Pejković, Smiljana Šunde, Marinko
Tomasović, Miroslav Ujdurović, Krešimir Urlić, Velimir Urlić,
fotoarhiv Gradskog muzeja Makarska, fototeka Konzervatorskog
odjela Ministarstva kulture u Splitu

Crteži:
“ASK-atelier” d.o.o.- Zagreb
Goran Novović
Branko Penđer
Zdravko Srzentić

Prijelom i priprema za tisak:

Dominik Glučina

Tisak:
Printera grupa - Zagreb

Naklada:
500 primjeraka

UDK 008 + 908 (497,5 Makarska)

ISSN 0353 - 8125
 GRADSKI MUZEJ MAKARSKA

MAKARSKO
PRIMORJE
Urednik:
Marinko TOMASOVIĆ

Makarska, 2012.
 MAKARSKO PRIMORJE 10 69

Marinko TOMASOVIĆ

UDK: 725.96+726.8>(497.5-37Makarska)(093)
Izvorni znanstveni rad
Original scientific paper
Primljeno: 31. VIII. 2012.
Received:
Marinko Tomasović
Gradski muzej Makarska
HR, 21300 Makarska
Obala kralja Tomislava 17/1
marinko.tomasovic1@st.t-com.hr

ZIDINE GRADA I POLOŽAJ

MUSLIMANSKOG GROBLJA
U OSMANSKOJ MAKARSKOJ
16. 17. STOLJEĆA
Town walls and Muslim graveyard
position in Ottoman Makarska
from the 16th to the 17th century

KLJUČNE RIJEČI: Pitanju o dugotrajnosti utvrda s kulama u Makarskoj, podignutih od

ARHEOLOŠKA
TOPOGRAFIJA,
strane Osmanlija vjerojatno još 1568.,prethodi sagledavanje povijestnih
PREDOSMANSKE UTVRDE, okolnosti u kojima je istaknuta potreba izgradnje ranijih, srednjovjekov-
OSMANSKE ZIDINE, KULE, nih utvrda. Odbacuje se mišljenje o rušenju makarskih osmanskih utvrda
FRANJEVAČKI SAMOSTAN,
MUSLIMANSKI GROBOVI još u Ciparskom ratu (1570.-1573.) ili do 1624., te upozorava na njihovo ru-
šenje 1646. od strane Mlečana, u ranoj fazi Kandijskog rata (1645.-1669.).
Analizira se izgled Camotijevog prikaza Makarske 1572., prilikom čega
se upućuje na izglednost predviđene gradnje morskih zidina. Iznose se
vjerojatni razlozi za prikaz tada nepostojećih zvonika i crkve na veduti
grada iz 1609., čime se u pogledu naznačene godine ovaj bakrorez potvr-
đuje ipak kao autentičan. Podsjeća se na navode o osmanskoj džamiji o
Makarskoj, te razmatra njihov karakter. Muslimansko groblje u Makar-
skoj, spomenuto u pisanom izvoru 1615., sada se uz pomoć prijevoda i
transliteriranih izvora iz makarskog samostana, odnosno topografskih
podataka iz njih, sa sigurnošću ubicira u susjedstvu franjevačkog samo-
stana. Riječ je o pojasu uokolo donjeg dijela korita potoka Vrutak, odno-
sno predjela današnjeg Vatrogasnog doma i donjeg dijela Trakača. Ovim
se potvrđuje već iznijeta pretpostavka o približno takvom položaju mu-
slimanskog groblja, odnosno odbacuje ranije iznijeti navod kako se ono
vjerojatno nalazilo u blizini današnjeg gradskog pokapališta.
70
S
tarija historiografija smještaj i izgled
preteče današnje Makarske sažima u ne-
koliko osnovnih, iako suprotstavljenih
pojmova, proisteklih iz posve površno-
ga razumijevanja položaja antičkog i srednjovje-
kovnog naselja. Tako S. Zlatović piše o njihovom
položaju “od donje Luke sadanjega varoša k selu
Makru”,1 pozivajući se na neveliki pasus V. Klaića.
Međutim, kada ovaj govori o rimskom naselju smje-
šta ga u Makar, tvrdnjom “bilo je i nešto današnje
Makarske u to vrijeme”, ne pozivajući se pri tome
na literaturu.2 Zlatoviću se može prigovoriti što nije
referirao rad M. Glavinića o rimskoj topografiji Ma-
karske, koji osobito govori o brojnim ostatcima u
Donjoj luci te ih slikovito pripisuje Porfirogeneto-
vom Mokronu.3
Takvo lutanje u potrazi za rimskim naseljem
na uskoj površini od litica Biokova do morske oba-
le, prenijelo se, u konačnici, u drugu polovicu 20.
1 ZLATOVIĆ 1897, 63.
2 KLAIĆ 1880, 168. Gotovo na istoj liniji nemogućnosti
percipiranja stvarnog položaja antičke i srednjovjekovne
Makarske na mjestu današnjeg grada stoji i tvrdnja kako “više
puta je mijenjala svojim položajem”: ALAČEVIĆ 1890, 19.
3 GLAVINIĆ 1878, 186.
st. Otada mu se uglavnom Sl. 1 PRIKAZ OSMANSKE
MAKARSKE MLETAČKOG
izjednačeno prilazi, prida- KARTOGRAFA G. F.
jući mu položaj šireg zrcala CAMOCIJA IZ 1572.
današnjega grada.4 Doduše,
tijek mu se zamiranja tobože „prelomio“ u njego-
vom naseobinskom i strukturalnom značenju. Tako
se J. Medini promišljajući položaj kasnoantičke jez-
gre odlučuje za (precizno neutvrđen) položaj podno
litica Biokova, govoreći o procesu koji je “vjerojat-
no otpočeo koncem IV. ili početkom V. stoljeća.”5
Stoga je smatrao da se kulminacijom gotskih su-
koba refugij iz privremenog zakloništa “razvio se
u stalno naselje, kasnoantički Muccurum.”6 Me-
đutim, za obalno rimsko naselje ipak je dopustio
mogućnost da i nije posve napušteno, zasnivajući
misao “o istovremenom postojanju obaju naselja u
V. i VI. stoljeću”.7 Uvažavajući pretpostavku o po-
licentričnom tipu gradske jezgre,8 takva se pretpo-
stavka o “istovremenom postojanju dvaju naselja”,
4 MEDINI 1970, 27-32; TOMASOVIĆ 2004, 28-46.
5 MEDINI 1970, 32.
6 MEDINI 1970, 33.
7 MEDINI 1970, 32.
8 TOMASOVIĆ 2000, 177-179.

odnosno različitih položaja iste aglomeracije, uzela
prihvatljivom tek u njihovu sagledavanju kao sta-
novitih oblika koordiniranih naseobinskih položaja.
Pri tome se odbacilo simplificirano stajalište o ka-
snoantičkom Mukuru kao novoizraslom na položaju
današnjeg Makra, zauzimanjem za obalni Sv. Petar
kao najpogodnijem za kasnoantički refugij naselja
u podnožju.9
Položaj Mokrona – grada ili utvrde (kastra),
spomenutog u 36. poglavlju De administrando
imperio,10 djela pripisanog bizantskom caru Kon-
stantinu VII. Porfirogenetu (945.-959.), relevantni
podaci usmjeravaju na uži prostor današnje Makar-
ske.11 Ovim je naznačen neprekinuti tijek antičkog
Mukura, kojemu je osnivanje biskupije (533. na
koncilu u Saloni) značilo vrhunac u razvoju. Iako
osnutak biskupije nije podrazumjevao i njeno za-
življavanje, naročito u pogledu gotskog pustošenja
Mukura 548., njeno dokinuće nije nužno značilo i
prestanak opstojnosti grada ili naselja.12 To što na
prostoru Makarske još nisu otkriveni pouzdani osta-
ci gradnji između 6./7. i 14/15. st., ne znači nužno
da tada nije opstojao njen naseobinski sklop, iako
statusom i izgledom nije bio nalik srednjovjekov-
nim gradovima na hrvatskoj obali. Pod različitim
nazivima spominje se u 7. (Mucru) i 13. st. (Mu-
carum), a nazivom to Mokron iz De administrando
imperio u 10. st.13 Značaj njene luke bio je jedan od
razloga da razaranje Mukura u rimsko-gotskom ratu
ne bude presudno za pomicanje smještaja naselja i
u ranom srednjem vijeku. Utvrda na Sv. Petru mo-
gla se je relativno lako obnoviti, ukoliko se u ratu s
Gotima uopće i dogodilo razaranje takvog opsega.
Stoga ne treba poistovjećivati preteču današnjeg
grada sa selom Makar, kako u kasnoantičkom tako i
u razdoblju ranog srednjeg vijeka. Tome proturiječi
prethodno naznačen niz arheoloških vrijednosti evi-
9 TOMASOVIĆ 2004, 46-47. Pojas današnje Makarske prihvaćen
je za kontinuirano središte u razdoblju antike: KATIĆ 2003,
523; VUČIĆ 2005, 161-162; ŠKEGRO 2008, 15-16.
10 DAI 1994.
11 TOMASOVIĆ 2009, 298-300.
12 Rečeno je stoga kako “… nasljednicima prvoga mukurskog bi-
skupa Stjepana nema spomena za gotovo osam stoljeća, tj.
sve do prve četvrtine 14. st., …kada je dobila…oko g. 1324.
svoga rezidencijalnog biskupa imenom Valentin… koji se…
nije mogao nastaniti na njezinu području…je li samo zbog na-
vodne proširenosti bosanskih katara u makarskom kraju, ili
zapravo zbog toga što naselje na području današnje Makar-
ske u svom razvoju građevinskom, privrednom i pravnouprav-
nom nije bilo doseglo stupanj grada…”: KOVAČIĆ 1995, 12.
13 JURIŠIĆ 1970, 94.
MAKARSKO PRIMORJE 10 71
dentiran na prostoru suvremene Makarske. Nadalje,
u sagledavanju kontinuiteta naseljavanja antičkog
Mukura i tijekom ranog srednjeg vijeka naročito
je indikativna složena, arheološki jedva predočena
i kronološki nerazriješena situacija na međupojasu
Gradskog trga i istočnijeg samostana franjevaca.14
Posve moguće da je i na prostoru samostana i ranije
stajala crkva, a otkrića kasnoantičkih grobova uo-
kolo upućivali bi na njeno ranokršćansko postanje,
vjerojatno u sklopu predbenediktinske ili ranobe-
nediktinske redovničke stanice 4.-7. st.15 Osim što
se u teoretskoj razini urbanistički izgled istočno od
trga sugerirao kao srednjovjekovni,16 upravo je ovaj
prostor bio utvrđen osmanskim zidinama u 16. st.,
što predstavlja i dodatnu indiciju za njegovu raniju
izgrađenost. Pitanje, pak, o utvrđivanju bedemima
kasnosrednjovjekovnog naselja traži odgovor u ar-
heološkim potvrdama, osobito u pogledu njihova
položaja.17 Ono što je promaklo pojedinim piscima
odnosi se na spomen utvrde u Mukru (Makarskoj)
1417., a prema donesenoj ispravi 1452.18 Ostaje
otvoreno radi li se o već načinjenoj gradnji, kao i
pitanju njenog užeg položaja, adaptaciji kasnoan-
tičke, i pretpostavljene ranosrednjovjekovne utvrde
na poluotoku Sv. Petar ili je riječ o položaju starije
jezgre današnjeg grada. Vjerojatnije da se radi o Sv.
Petru, jer bi se zahtjev Vlatka Kosače za pomoć u
14 Na franjevačkom posjedu uz samostan, gdje je izgrađen i
Dom zdravlja, u dužem se razdoblju nailazilo na grobove, po
svemu sudeći ne isključivo antičke: TOMASOVIĆ 2004, 39-45,
o čemu će i ovdje još biti govora.
15 KAER 1914, 32, izričito tvrdi kako su ovdje boravili benediktin-
ci, najvjerojatnije još u 6. st. TOMASOVIĆ 2004, 42, boravak
benediktinaca na ovom položaju uzima kao nešto presump-
tivno, iako potom takav pretpostavljeni kasnoantički samo-
stanski sklop promatra kao „predbenediktinski“: TOMASOVIĆ
2009, 300, bilj. 48.; 2010 A, 211. U novijem osvrtu takav stav
ponešto relativizira, ponovnim navraćanjem na vjerojatnost
prisustva benediktinaca, osloncem na ranije konstatacije o
posve izglednom boravku ovog reda na istočnojadranskoj
obali još u 6. st.: TOMASOVIĆ 2012 A, 133-136.
16 DEMORI-STANIČIĆ 1996, 491, bilj. 1; 2006, 141, 29.
Prethodno se FISKOVIĆ 1970, 217, zauzima za vjerojatni
kontinuitet srednjovjekovnog naselja na potvrđenoj antičkoj
podlozi današnje Makarske.
17 BOŽANIĆ-BEZIĆ 1970, 314, gdje se netočno govori o izostan-
ku predosmanskih fortifikacija u Makarskom primorju. Una-
toč rezolutnosti, tvrdnja se nešto niže relativizira, pitanjem o
postojanju predosmanskih zidina i kula u Makarskoj.
18 ANČIĆ 2001, 76, gdje se s pravom govori o utvrdi u Makar-
skoj, a ne Makru. KOVAČIĆ 1999, 121, bilj., 29, također pri-
staje da se utvrda nalazila u „luci Makar“, odnosno u Makar-
skoj, iako njenu dotadašnju naseobinsku aglomeraciju bez
jačih argumenata poistovjećuje sa selom Makar.
72
Sl. 2 SVOD PRIZEMLJA utvrđivanju Makarske, upu-
JUGOISTOČNE OSMANSKE
KULE NA MARINETI foto:
ćen Mlečanima 1477.,19 od-
Brankica Pejković nosio na naselje u njegovu
podnožju. Ovo bi dodatno
dokazivalo postojanje naseobinske jezgre grada u
kasnom srednjem vijeku, na mjestu gdje mu je, ba-
rem kada je riječ o materijalnim ostatcima, za sada
zajamčen kontinuitet tek u antici. Uz to, potvrđivalo
bi potrebu njegova utvrđivanja, a ne trajno oslanja-
nje na položaj na Sv. Petru u njegovu primarno re-
fugijalnom značaju. Za sada je, pak, nemoguće reći
je li tada uopće došlo, ili barem započelo s fortifici-
ranjem Makarske. Do utvrđivanja sa sigurnošću do-
lazi tek stoljeće kasnije, u razdoblju kada je Makar-
ska već duže vremena osmanski grad. Svakako, do
gradnje zidina ne dolazi odmah po osvojenju grada
od Osmanlija, kako je to u preslikovitom značenju
svojih rečenica neoprezno naznačio P. Kaer.20
Samom problemu izgleda i veličine osmanske
Makarske 16.-17. st. potpomaže tek niz podataka
porazbacanih u literaturi, čija je vrijednost češće
u sekundarnom značenju za razumjevanje njenog
izgleda. Svakako, pritom ne treba prihvatiti ne-
davni zaključak kako utvrđeni grad između Splita
i Dubrovnika na prikazu karte iz atlasa Kitab-Ι Ba-
hriye otomanskog admirala i kartografa Pirija Reisa
(Ahmet ibn-Ι el Haç Mehmet El Karamani, 1465.-
1470. – 1554. ili 1555.), nastalom 1521., naznača-
va Makarsku, kako se to brzopleto ustvrdilo, jer je
19 BOŽIĆ 1962, 123; ALDUK 2005, 225; ISAILOVIĆ 2007, 127,
bilj. 41, gdje se veli kako tvrđava nije izgrađena 1476. Upad-
ljivo je kako Isailović naziv Macarscha, iz izvora kojega dono-
si Božić, preslobodno mijenja u Makar.
20 KAER 1914, 33.
riječ o prikazu Stona.21 Stoga je još uvijek prvora-
21 NOVAK – MLINARIĆ – LAPAINE 2005, 83, 98, sl. 6a. Zanimljivo
je uočiti kako autori potom na drugom mjestu svojeg rada
(str. 107) za ovu kartu srednjeg i južnog dijela Dalmacije s
otocima navode da su na njoj ucrtane tek vedute Splita i
Dubrovnika. Ovu primjedbu iznosim kao moguću naznaku
njihove neodlučnosti po pitanju opredjeljenja za stvarni pri-
kaz utvrđenog grada između ovih. Dvojbe u njegovom pre-
poznavanju razriješavaju natpisi na turskom jeziku uz prikaze
gradova, koji objašnjavaju da se ne radi o Makarskoj već Sto-
nu. Naime, iznad vedute stoji Kal'a-i-Istane, odnosno grad ili
utvrda Ston, a nasuprot nje, odnosno nacrtane uvale, piše
Canib-i Mukrum, u prijevodu: Strana makarskog područja. Je
li to bilo razlogom netočnog zauzimanja autora da se ovdje
radi o Makarskoj teže je sa sigurnošću tvrditi. Ipak, čini se
gotovo neshvatljivim da su čitali riječi s pridjevskim spome-
nom Makarske, a učinili previd po pitanju samog imena Sto-
na. Za čitanje natpisa na turskom jeziku s karte zahvaljujem
povjesničaru-osmanisti dr. sc. Mladenu Glavini, kao i kolegi
dr. sc. Radoslavu Dodigu koji me je upozorio na spomenu-
ti rad s objelodanjenom kartom. Naposlijetku, iznio bih još
jednu primjedbu u vezi sa spomenutim previdom, konkretno
u vezi s prostornom vjernosti same karte. Iako je ova Piri Re-
isova karta iz Kitab-i Bahriye imala za cilj naznačiti prostor u
krupnom planu, ona je to uspjela u „gomilanju“ podataka,
osobito vjernom prikazu otoka. Zanimljivo je kako Piri Reis
preslobodno kartira Ston, kojega je trebao, ali i neometa-
no mogao, umetnuti na južniju stonsku Prevlaku, uostalom
gdje mu je i mjesto na jasnom prikazu Pelješca. Međutim,
kartira ga uz „uvalu“, u biti naznaku riječnog toka, kako je
to učinio i za Cetinu (neovisno što su nasuprot otoka Bra-
ča ucrtane još dvije takve „riječne uvale“). Kartiranje Stona,
nema sumnje, prije odgovara položaju utvrde Brštanik iznad
Opuzena uz samu Neretvu. Međutim, bitnija je okolnost što
Brštanik u to vrijeme, za razliku od Stona, nema onaj značaj
kojega je kratkotrajno imao krajem 14. st. Štoviše, značaj mu
utoliko slabi nakon rušenja od Turaka prije 1483., tako da se
već 1499. spominje kao razorena utvrda, a ulogu je ponovo
zadobio tek od kraja 17. st.: JERKOVIĆ 1941, 12; SIVRIĆ 1999,
83; 2003, 383. Stoga se takvo nepotrebno pomicanje zapad-
nijim kartiranjem Stona možda čini neprikladnim, ponajprije,
gledanjem našim suvremenim očima, dok je vjerodostojnost
prikaza Piri Reisovog prikaza iz 1521. upravo u naznaci tada
bitne i, jedine na tom obalnom dijelu važnije postojeće, utvr-
de ili grada Stona: TOMASOVIĆ 2012 B.
 MAKARSKO PRIMORJE 10 73

zradni izvor o izgledu onodobne Makarske tek u

prikazu grada mletačkog kartografa G. F. Camocija
iz 1572., nedugo po njegovom utvrđivanju (sl. 1).
Gradnja makarskih utvrda povjerena je naredbom
Porte 1568. graditelju Hajrudinu, u kojoj se govo-
ri kako je ovaj netom sagradio most u Mostaru.22
Sudeći prema vještini i brzini gradnje mosta posve
je moguće da su makarske utvrde i podignute iste
godine kada je izdana naredba, osobito što se u njoj
izričito naglašava hitnoća radova.23 Unatoč stanovi-
tom značaju makarske skele za osmansku trgovinu
u unutrašnjosti, u koju je prispjevala i paška sol,24
njenu luku ipak ne nalazimo u popisu istočnoja-
dranskih luka 16.-17. st., očito gdje su istaknute tek
one u svojoj trajnijoj domeni mletačkog posjedo-
vanja.25
Utvrde nisu dugo stajale neoštećene, iako se
na kronologiju njihova postojanja posve pogrešno
upućuje u dosadašnjim tumačenjima. Spominju
se u izvoru 1613.,26 ali posredno i nešto kasnije
(„Macarsca, loco forte di difesa…“), iako se izri-
čito navodi tek jedna kula, ona Eminova na obali.27
Nije stoga prihvatljiva tvrdnja da Makarska tada
nema zidina, koje su navodno već porušene, kao ni
datiranje izvora u 1624.,28 jer F. Rački upozorava
kako je opis pašaluka na- Sl. 3 PRIZEMLJE
JUGOISTOČNE
22 ANDREJEVIĆ 1990, 43. stao nakon te godine, neg- OSMANSKE KULE NA
23 FISKOVIĆ 1973 A, 164, veli da je do gradnje makarskih dje između 1630.-1650.29 MARINETI; POGLED SA
utvrda došlo oko 1568. JURIŠIĆ 1969, 145; 1974, 214, isprva Osmanske zidine u Makar- SJEVEROZAPADA
navodi 1568., a potom iznosi vrijeme 1568.-1570., ničim ne (foto: Brankica Pejković)
obrazlažući dvogodišnjost gradnje. skoj porušili su Mlečani
24 PERIČIĆ 2001, 75. 1646., kojom prilikom su
25 PAVIĆ 2006, 187-188. zapalili i sve kuće.30 Ostaje nepoznat stvaran op-
26 MUI, VI, 1970, 189. seg rušenja fortifikacija prilikom zauzimanja gra-
27 RAČKI 1882, 176. Iako se za nju veli „toretta“, neprikladno se da, iako treba pretpostaviti kako je ono bilo dosta
prevodi kao utvrdica: RAVLIĆ 1934, 121. Kula u koju su zato-
čene Osmanlije navodi se u dokumentu iz 1621.: BAJRAKTA-
temeljito.31 Iako Mlečani preuzimaju Makarsku na
REVIĆ 1959, 71. Ne treba je poistovjećivati s jednom od grad- duže vrijeme (1646.-1669.), nije teško zaključiti
skih, već samostanskom kulom spomenute kao obnovljene
1671., a koju su prethodno porušili Osmanlije u Kandijskom
ratu: JURIŠIĆ 1972, 101. 29 RAČKI 1882, 174.
28 Kako to čini BOŽANIĆ-BEZIĆ 1970, 314, doslovno tumačeći 30 HRABAK 1985, 101. Ne poznavajući ovaj izvor, kao ni onaj iz
navod o jednoj kuli 1624. kao dokaz tadašnjeg nepostojanja 1613., a tek posrednim osloncem na navodno nepostojanje
zidina grada. Ista potom piše o rušenju zidina tek potkraj zidina 1624. za što se zalaže Božanić-Bezićeva, njihovo se
17. st.: BOŽANIĆ-BEZIĆ 1983, 103, prilikom čega se poziva rušenje odredilo u 1573.: URLIĆ 1995, 132, tumačeći to stra-
na svoj prethodni rad. Autorica se, dojam je, autoritetom C. hom Mlečana u situaciji kada mirovnim ugovorom Makarska
Fiskovića priklanja njegovom zauzimanju o kasnom rušenju ponovo pripada Osmanlijama.
osmanskih zidina i kula Makarske, ali se pri tome ne referira
na njegov rad, već se poziva na svoj u kojemu tvrdi suprotno. 31 Ne čini se stoga istinitim Lulićevo pisanje kako su Mlečani
Istim postupkom je objašnjavala i svoju nešto raniju tvrdnju 1646. zauzeli Makarsku bez prolijevanja krvi: LULICH 1860,
o makarskim utvrdama koje su „ruševne“ krajem 17. st.: BO- 40. Ono je iznijeto više u potrebama njegovih osobnih
ŽANIĆ-BEZIĆ 1978, 346, gdje razlog za takvo jadno stanje for- sklonosti ka historiografskim domišljanjima, a koje su
tifikacija vidi „zacijelo zbog loše gradnje“, što je primjedba svakako u kontradiktornosti s onim o čemu piše na idućoj
koju je iznio, i ovom prilikom, nespomenuti: FISKOVIĆ 1970, stranici. Ovdje, pak, ističe zahtjeve Primoraca Mlečanima,
217. Inače, i drugdje slični postupci Bezić-Božanićeve, kada među kojima je i onaj o temeljitoj obnovi Makarske na istom
je riječ o nereferiranju radova svojih prethodnika, nisu mogli mjestu, što je bez sumnje potaknuto razaranjem grada od
ostati nezamijećeni, o čemu za pojedine konkretne opaske strane istih Mlečana prilikom njegovog osvajanja.
vidi: TOMASOVIĆ 2007, 57-58, 90-91.
74
Sl. 4 VENECIJANSKA kako uopće nisu obnovili
UTVRDA NA POLUOTOKU
SV. PETAR PODIGNUTA
zidine u ovim godinama
1647. (foto: Brankica krvavoga gerilskog Kan-
Pejković) dijskog rata (1645.-1669.),
uostalom što se kao njiho-
va osobina u ratovanju diljem Dalmacije pokazalo
slabošću, iskazanoj i prilikom zauzimanja Zadvar-
ja.32 Teže je vjerovati kako su obnovi zidina uopće
smogli pristupiti Osmanlije, te stoga i nije izgledno
da su obnovljene ili ponovo podignute zidine s ku-
lama dočekale vrijeme njihova konačnog odlaska i
bile porušene tek početkom 18. st., kako to zaklju-
čuje C. Fisković.33 Izuzetak je, pak, Eminova kula
uz Providurovu palaču, porušena u 19. st., u blizini
koje je („domus prope turrim civitatis“) u početku
svoje službe bio smješten biskup N. Bijanković.34
Svakako, biskup u svom izvješću 1703. veli kako
32 Kako to s pravom ističe: ČOLAK 1959, 95. Ne bi trebalo
pisanje D. Farlatija o kratkotrajnom zauzeću dvaju obližnih
utvrda „ac propinqua castela“ od strane Osmanlija prevoditi
kao kule: FARLATI 2005, 60-61. Prijevod u smislu „kula“ ne
upućuje na topografsko stanje utvrda u neposrednoj okolice
Makarske, jer se na njima ne odražava takav izgled. Odreda
je riječ o utvrdama, neovisno je li riječ o njihovom podizanju
na slobodnom prostoru (Sv. Petar, Gradac na Osejavi, Herce-
gova gradina u Velikom Brdu) ili se radi o adaptiranju pećina
ili pripećaka u liticama Biokova (Makar; Kaštel u Kotišini).
Svakako, pod utvrdama (kaštelima) Farlati i nije pomišljao
na kule zidina grada, jer ih i navodi kao obližnje (nedaleke;
neposredne) Makarskoj.
33 FISKOVIĆ 1970, 218, naglašavajući sačuvanost kule uz Provi-
durov dom do sredine 19. st.
34 VIDOVIĆ 1981, 81, bilj. 296.
Makarska nema zidina i utvrda.35
Kao jedini preostatak osmanskih utvrda Ma-
karske sačuvano je prizemlje jugoistočne kule na
Marineti (sl. 2), vel. 4,80 x 4,95 m, prepoznat rela-
tivno kasno.36 Njen bačvasti svod ima otvor za prvi
kat, te lateralne otvore, od kojih je zapadni vodio u
višu etažu fortifikacijskog sklopa (sl. 3).
I više je nego razvidno kako vojna politika
Venecije tijekom Kandijskog rata u Dalmaciji,
koja je u svojoj nedalekovidnosti rezultirala i tak-
tičkim neuspjesima, nije bila imperativno usmje-
rena zadržavanju osvojenog ili stečenog teritorija.
Jedan od njenih vidova svakako se očituje i u ne-
zadržavanju visokih predstavnika upravne vlasti u
Makarskoj, a posljedica je bila i u izostanku svake
inicijative za ponovnim fortificiranjem Makarske.
Očito je obzir prema protjeranim Osmanlijama bio
itekako snažan, a osobito strah od njihova ponov-
nog zadržavanja u utvrđenom gradiću. O graditelj-
skoj inertnosti Mlečana možda ponajbolje govori
inzistiranje samih Makarana o potrebi utvrđivanja,
sada usmjerenom strateškom položaju na Sv. Petru
(sl. 4). Ono je započeto 1647., ali po svemu sudeći
nije bilo posve privedeno kraju, barem u svom za-
35 JERKOVIĆ 2000, 655. Isto, iako dosta kasnije, 1749. ponavlja
mletački vojni inženjer Ivan Frano Rossini kada za Vrgorac
veli da je obrambeno predziđe neutvrđene Makarske: FISKO-
VIĆ 1961, 127.
36 Navodi se kod: URLIĆ 1995, 131, bilj. 24, uz njen osnovni opis
i ponešto drukčiju tlocrtnu veličinu (4,70 x 4,70 m).
 MAKARSKO PRIMORJE 10 75

Sl. 5 PRIJEDLOG mišljenom opsegu.37 i u redovitom ogledu ka njihovom izgledu temeljem

PRUŽANJA ZIDINA
OSMANSKE MAKARSKE
Relativna kratkotraj-
(prema: Urlić 1995 I nost zidina osmanske Ma-
POLOŽAJ MUSLIMANSKIH karske, podignutih najvje-
GROBOVA
rojatnije još 1568., odraz
je njenog položaja na tur-
bulentnom graničnom po-
dručju. Nemiri u gradu su izraziti i u ranijim razdo-
bljima, neovisno o obrambenom izgledu grada. Uz
sve to Makarska je često bila napadnuta s obje stra-
ne, osmanske i mletačke, ovisno tko je držao grad
pod kontrolom. Očito, bio je trajan problem čvršće
stabilizacije osmanske vlasti u gradu, dočim kopne-
na osmanska vojska 1533. kreće na Makarsku.38 I
1555. Osmanlije iz Gabele kreću prema Makarskoj
u pljačkašku odmazdu,39 a koja je zacijelo u tom
trenutku izmicala njihovoj vlasti. Između 1578.-
1581., u jednom od čestih prepada, zarobljen je od
strane uskoka i osmanski emin s pratiocima.40
likovnih prikaza. Zanimljivo je sagledavanje onog
Camocijevog iz 1572., ne samo u pogledu vjero-
dostojnosti, već i strukturalnih vrijednosti u odno-
su na prikazani grad. Dok se C. Fisković s pravom
čudi što Makarska nije utvrđena s morske strane,
naglasivši trajno vještiju mletačku mornaricu u od-
nosu na osmansku,41 K. Jurišić to nije uzeo za ne-
dostatak. Štoviše, ne osvrćući se uopće na iznijetu
primjedbu, ovu slabu točku obrane neuvjerljivo je
promotrio kao prednost, tobože smatrajući je posve
logičnom pozicijom, gdje je za more ustvrdio kako
je „ prirodna obrana “.42 Po svemu sudeći tvrdnja
stoji u koliziji s Jurišićevim htijenjem bezuvjetnog
sagledavanja prikaza kao vjernog, dojmom kako je
time dodatno htio naglasiti „točno oko“ bakroresca
Camocija u prikazu triju prozora samostanske crkve

O kulama i zidinama osmanske Makarske če-

sto se pisalo, uz izuzetke s posve usputnim osvrtima,

37 ČOLAK 1959, 111-112.

38 PAPONJA 2008, 87.
39 HRABAK 1985, 93-95. 41 FISKOVIĆ 1970, 217.
40 GRÜNFELDER 1981-1982, 177-178. 42 JURIŠIĆ 1974, 214.
76
Sl. 6 PRIKAZ OSMANSKE franjevaca.43 Izostanak be-
MAKARSKE NJEMAČKOG
KARTOGRAFA W. DILICHA
dema s morske strane ui-
IZ 1609. stinu treba čuditi, te se ne
može pravdati ni, naglo
izraslim, lučkim karakterom gradića.44 Gradnja mor-
skih zidina ne bi otežala odvijanje lučkog prometa
i funkcioniranje pristaništa, te mu je postojanje do-
pušteno pretpostaviti u izvornoj zamisli utvrđivanja.
Izgledno je kako do njegove gradnje, možda u tako
kratkom vremenu, ili ponajprije zbog trajno nesigur-
nih godina proticanih u osmansko-venecijanskim
odnosima rata i mira, nije ni moglo doći.
U općim crtama postave utvrđenog gradića
Makarske, u nešto širim prostornim odnosima i
topografskim naznakama, Camocijev prikaz valja
uzeti kao relativno vjeran (sl. 5). Svejedno, ne treba
ga bezuvjetno uzimati kao korisni ogled u tumače-
43 JURIŠIĆ 1974, 215., podudarnost triju prozora sa stvarnim
stanjem o kojem govori Jurišić, ruku na srce, vjerojatno je
slučajnost u prikazu. Prije se radi o podrazumljivom broju
otvora, kada su se ovi već odlučili ucrtavati na bočnoj fasadi
crkve, pri čemu jedan ili dva prozora u prikazu ne bi imali
takvu kompozicijsku uravnoteženost. Vjerojatno je iz tog ra-
zloga franjevačka crkva sv. Marije prikazana okrenuta jugoi-
stoku, te se ne treba zauzimati za tobožnju promjenu njenog
usmjerenja ka zapadu, a koji je po svemu sudeći izvorno za-
dan.
44 URLIĆ 1995, 130.
nju i u potrazi za pojedinim detaljima,45 a osobito
ne podrazumijevati prikaz kao podlogu putem koje
se bezuvjetno ima tražiti posve identično pružanje
gradskih zidina. Možda će kakvo sretno otkriće
njihovih ostataka, osim već prepoznate jugoistoč-
ne kule, pružiti više svjetla i po tom pitanju, čime
će i potreba za, donekle razumljivim, kabinetskim
45 Camocijev bi prikaz 1572. približno točno naznačio i broj kuća
u gradu, ukoliko se ovaj sravni s podatkom iz opisa pašaluka
uoči rušenja grada 1646. o približno 40 kuća: RAČKI 1882,
176. I inače, o broju stanovnika Makarske u osmanskom i po-
stosmanskom razdoblju mogu se iznijeti tek aproksimativni
podatci, posrednog ili orijentacionog značaja. On svakako
nije prelazio nekih 1000-1200 ljudi, sudeći prema izvještaju
vizitacije doskoro makarskog biskupa N. Bijankovića iz 1692.,
nakon odlaska Osmanlija i vjerojatnog priljeva neznatnog
broja ljudi iz zaleđa u oslobođeni gradić. Iz nje se dozna-
je kako je Makarska tada imala 1500 stanovnika: VIDOVIĆ
1981, 72. Broju su vjerojatno pribrojeni žitelji Makra, sude-
ći prema izdvojenom popisu za preostala dva sela uz samu
Makarsku, Veliko Brdo (140) i Kotišinu (600). Da se upravo
o tome radi potvrdio bi i podatak iz nešto kasnijeg Bijanko-
vićevog izvještaja, 1703., tada već kao biskupa Makarske, o
oko 1000 njenih stanovnika: PANDŽIĆ 1980, 154; JERKOVIĆ
2000, 655. Stoljeće kasnije, 1804., austrijski kartograf M. de
Traux govori o 1400 stanovnika Makarske: DUPLANČIĆ 1990,
128., što je u široj vojno-političkoj stabilizaciji odraz priliva
stanovništva o kojemu je ranije govorio i biskup N. Bijanko-
vić. Stoga iznenađuje podatak o 136 stanovnika unutar 46
obitelji, kojega je za Makarsku 1695., navodno prema jed-
nom službenom popisu, iznio: KAER 1914, 123.

domišljanjima biti dobrim dijelom dokinuta.46 S
druge, pak, strane nisu usaglašeni stavovi o dataciji
drugog prikaza Makarske s osmanskim bedemima
i kulama, zamišljenog pogledom sa zapada (sl. 6).
Naoko, datacija ovog bakroreza u 18. st. isprva se
učinila podrazumljivom,47 jer su na njemu prikazani
tek u tom stoljeću podignuta katedrala sv. Marka sa
zvonikom, kao i veliki zvonik franjevačke crkve.
Međutim, uskoro se započelo s datiranjem bakro-
reza u ranije vrijeme, isprva posredno u kraj 16.,
odnosno početak 17. st. 48 Kada mu je reprodukcija
ponovo objavljena, učinjeno je to zajedno s veduta-
ma još devet istočnojadranskih gradova, a u legendi
pod njihovim zajedničkim prikazom istaknuto je
autorstvo i godina izrade Dillich, 1609.49 Crtež se
potom označio 1609.,50 a datacija u početak 17. st.
46 Prijedlog za položaj pojedinih kula i pružanje gradskih zidina
osmanske Makarske, temeljen na Camocijevom prikazu,
iznio se je uz primjedbu o pretpostavci vjerodostojnosti
bakroreza kao oslonca za rečeno: URLIĆ 1995, 130. Neovisno,
o posljednjoj, zasigurno najvećoj devastaciji ostataka u staroj
jezgri Makarske, koja je uključila i arhitektonske, vidi: TOMA-
SOVIĆ 2004, 38-39. Georadarskim istraživanjima stare jezgre
Makarske, od gradskog trga do istočnjeg potoka Vrutak, izvr-
šenim u okviru projekta Urbanisation and hinterland in the
region of early medieval Split, Dalmatia, kojega su vodili mr.
sc. Nikolina Uroda iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomeni-
ka u Splitu i dr. sc. Søren M Sindbæk sa Sveučilišta u Yorku, s
autorom ovog rada kao članom ekipe i projekta ispred Grad-
skog muzeja Makarska, pod pločnikom i terenom zamijećeno
je pružanje ostataka gradnji. O njihovom stvarnom opsegu i
konačnom pružanju, karakteru i starosti, u ovoj početnoj fazi
georadarskog istraživanja ne može se ništa konkretnije reći.
47 BOŽANIĆ-BEZIĆ 1970, 314, 316.
48 JURIŠIĆ 1974, 217.
49 MOHOROVIČIĆ 1980, 180. U ovom leksikonskom izdanju ne
nalaze se podatci ili kakve napomene o njihovom autoru,
njemačkom bakrorescu, kartografu i graditelju Wilhelmu Di-
lichu (1571.-1650.), niti je naznačeno djelo odakle su preuze-
te vedute naših obalnih gradova (Osor, Zadar, Šibenik, Skra-
din, Makarska, Trogir, Split, Salona-ruševine, Klis , Korčula).
Po svemu sudeći bakrorezi dalmatinskih gradova objavljeni
su u Dilichovom djelu Kurtze Beschreibung und eigentliche
Abrisse dero Länder und Festungen, so der Türcke biss dahe-
ro in Europa, besonders aber in Ungarn, Slavonia, Dacia, Dal-
matia und Griechenlandt zum theil mit krieg angefochten,
zum theil aber gantz under sein Joch bracht, sanpt der Unga-
rischen Chronica, navedenom pod 1609. Nisam bio u moguć-
nosti provjeriti ovo, ili eventualno neko od kasnijih izdanja
Dilichovog djela iz 1609. i, možda suočiti se s nedoumicama
naknadnog umetanja vedute Makarske u jedno od kasnijih
izdanja djela. Za sada se treba osloniti na relevantnost izda-
nja Hrvatske enciklopedije u pogledu naznačene 1609.
50 JURIŠIĆ 1989, 74.
MAKARSKO PRIMORJE 10 77
prihvaća se bez ikakvog obrazloženja.51 Prilikom
najnovijeg reproduciranja bakroreza, u legendi pod
njim, ponavlja se 1609. i ponovo ističe autor.52 Izu-
zetak u takvom sagledavanju bakroreza predstavlja
ponavljanje početnog stava o njegovoj dataciji, ne-
osnovanoj za početak 17. st., čime se ovaj prikaz
Makarske uzeo kao “najranije” iz 70-ih godina 18.
st.53 Uistinu, nitko od autora koji su ovaj bakrorez
iz Hrvatskog državnog arhiva datirali u rano 17. st.
nije se osvrnuo na jasno prikazane barokne gradnje
iz postosmanskog vremena. Uz to, ostala bi kontra-
diktornost datacije crteža 1609. i u tvrdnji kako je
stara franjevačka crkva dobila tek 1625. svoje za-
padno pročelje s malim zvonikom na preslicu,54 jer
je ono naznačeno na crtežu, uz to i s velikim zvoni-
kom podignutim tek u idućem stoljeću.55
Osim makarske katedrale i obaju zvonika,
koji u Camocijevom crtežu i nisu mogli biti ucrtani,
kasnije vrijeme nastanka grafike iz Hrvatskog dr-
žavnog arhiva mogli bi dokazivati i “zubci” gornjih
dijelova zapadnog bedema, što je karakterističan
detalj svijesno precrtan s Camocijevog prikaza.
Teže je vjerovati da se u ovoj podudarnosti radi o
ičemu drugome osim težnje vjernog kopiranja ra-
nijeg predloška, jer je u suprotnom teže shvatljivo
kako bi prikazi u vremenskom razmaku od 30-ak
godina bili toliko različiti u najkrupnijim i za grad
reprezentativnijim gradnjama. Uostalom, prikaz
Makarske iz 1718. sve ovo tek potvrđuje, jer su na
njemu uključene iste ikonografske oznake, “zubci”
tada nepostojećih bedema i grad nalik stoljeće i po
ranijem Camotijevom pogledu.56 U konačnici, treba
li sve ovo uistinu dokazivati kasnije vrijeme bakro-
reza, odnosno njegovu izradu oko sredine 18. st.?
Negativan se odgovor naslućuje pogledom na preo-
51 DUPLANČIĆ 1990, 115, iako je dojam kako to čini inercijom,
dočim navodi i rad Božanić-Bezićeve, u kojemu se iznosi
suprotan stav za takvu dataciju. GLIBOTA 2004-2006, 500,
ustvrđuje slično, nastanak prikaza vezuje iza Camotijevog,
a prije 1624. kada je i po njemu u izvorima spomenuta tek
jedna kula.
52 GLAVINA 2010, 63.
53 URLIĆ 1995, 133., gdje se uzima u obzir prikaz tek tada
postojećih crkvenih gradnji. Međutim, po toj logici trebao bi
biti naznačen i samostanski sklop Filipina (izvan utvrđenog
grada!), a osobito zvonik njihove crkve kao treća, izrazita
vertikala tadašnje Makarske. Za 1769., kao vrijeme nacrta, i
1771. kada je zvonik filipinske crkve u Makarskoj u potpunosti
dovršen, vidi: FISKOVIĆ 1973 B, 278-279.
54 JURIŠIĆ 1989, 39.
55 FISKOVIĆ 1970, 247.
56 DUPLANČIĆ 1990, 116.
78
Sl. 7 DOKUMENT NA stale vedute hrvatskih gra-
STAROTURSKOM JEZIKU
IZ 1615. SA SPOMENOM
dova pod datacijom 1609.
MUSLIMANSKOG Nije teško uočiti kako pri-
GROBLJA U MAKARSKOJ kaze gradova (čak i ruševi-
(foto: Marinko Tomasović)
ne Salone) karakteriziraju
vertikale, uglavnom zvo-
nika i vitkih tornjeva, te smijemo zaključiti kako
su ovi, osobito kasniji barokni zvonik katedrale, u
izgledu romanički, bili gotovo imperativni za pri-
kaz. Bakrorescu se očito nije uklapala stvarna, “škr-
ta” slika Makarske onoga vremena u prikazu drugih
obalnih gradova, te ju je i “domislio” umetanjem
dvaju zvonika i prikazom katedrale. Treba dopustiti
i pretpostavku kako W. Dilich ni druge gradove nije
vidio u stvarnosti, ali mu je očigledno bio poznat
Camotijev predložak iz 1572. i praznina središ-
njeg dijela gradića na njemu, upravo tamo gdje je
umetnuo ili “anticipirao” gradnju katedrale u idu-
ćem stoljeću. Stoga prikaz Makarske pogledom sa
zapada, upravo osloncem na iznijeto i treba uzeti
kao bakrorez iz početka 17. st., odnosno iznijetom
datacijom u 1609.
Sagledavanju problema postojanja osmanske
džamije u Makarskoj, osobito u okolnosti dosadaš-
njeg nepoznavanja pisanih izvora o njoj, može se
tek iznijeti pokoja primjedba metodološkoj nedo-
rečenosti već napisanog. K. Jurišić je pretpostavio
kako navodi o njoj, pozivajući se pri tome tek na
dvije publicističke brošure koje džamiju položajem
vezuju za (prilagodbu) samostansku crkvu franje-
vaca, počivaju na temelju izgreda kada je 1629. u
crkvi hodža ispjevao poziv na muslimansku moli-
tvu.57 Možda je trebalo pronaći kakav drugi oslo-
nac kojim su, moguće, potaknuti navodi o džami-
ji u navedenim popularnim turističkim vodičima
(1963.-1964.), a ne ovaj samostanski pisani izvor o
incidentu, uostalom na kojega je Jurišić naknadno
navratio pozornost.58 Svejedno, njegov stav kako
makarska franjevačka crkva nikada nije bila kori-
štena za džamiju, iskrivljeno se uzeo za njegovu
tobožnju, nikada napisanu, preuopćenu tvrdnju da
u Makarskoj ova nikada i nije postojala.59 O njoj i
nije bilo podrobnijeg bavljenja, a za čije je moguće
postojanje iznijeto tek, možda ponajprije, retoričko
pitanje predstavlja li pretpostavljena crkva na Ca-
motijevom prikazu središta grada reutiliziranu dža-
miju.60 Svejedno, na problem postojanja džamije u
Makarskoj i naknadno se upozorilo,61 u okviru sa-
gledavanja položaja muslimanskog groblja, kada je
i rečeno da je uz džamiju: „ ... premda ne u pravilu,
ipak najlakše tražiti spomenuto groblje muslima-
57 JURIŠIĆ 1972, 249.
58 Ovako se sugerira kako su prijevodi osmanskih dokumena-
ta, na temelju kojih je Jurišić dobrim dijelom i gradio svoju
studiju, zadobili širu receptivnost pomoću turističkih vodiča i
prije nego im je naznačio sadržaj u knjizi. Svakako, još uvijek
ostaje mogućnost kakve lokalne predaje o osmanskoj džamiji
unutar samostanskog korpusa, neovisno je li ova potaknuta
i ranijim poznavanjem sadržaja dokumenta, navedenog in-
cidenta u crkvi. Za moguće razumjevanje ovog slučaja vidi
dalje u tekstu.
59 HASANDEDIĆ 1999, 89, gdje se za to poziva na dvije stranice
Jurišićeve knjige. Dok na jednoj stranici Jurišić uopće i ne
govori o džamijama, na drugoj govori o onima sigurnim, ali
odreda u zabiokovlju, te u njima i ne “objavljuje” nijekanje
postojanja džamije u Makarskoj. Začudo, Hasandedićevoj
knjizi pisanoj u ozračju bošnjaštva takve tvrdnje i nisu
konvenirale, osobito što u prilog tobožnjeg nijekanja
džamije u Makarskoj ističe Jurišićev znanstveni autoritet za
osmansko razdoblje u Makarskom primorju. Pretpostavimo,
razlog takve nedosljedne “objektivnosti” i u tome je što
pisac i nije posve “bdio” nad stvaranjem svojim konstrukcija,
ili bio koncentriran u provedbi nekih dijelova svoga teksta,
a što je sveukupno razvidno u pogreškama i drugim
kondradiktornostima Hasandedićeve knjige.
60 JURIŠIĆ 1969, 145.
61 TOMASOVIĆ 2004, 46, bilj. 133.

Sl. 8 REGESTA NA na“, odnosno „tadašnja po-
ZALEĐNICI DOKUMENTA IZ
1615. PISANA HUMČICOM
rušenost crkve i samostana
ILI HRVATSKOM ĆIRILICOM vjerojatno su bili razlogom
I LATINICOM (foto: za popuštanje obzira mu-
Marinko Tomasović)
slimanskih vjernika prema
postojanju kršćanskog sve-
tog mjesta, time i mogući poticaj za ukopavanje u
blizini.“ 62 Primjedba je iznijeta u pogledu činjenice
o razaranju makarskog samostana franjevaca pot-
kraj Ciparskog rata (1570.-1573.), kada su redovni-
ci na neko vrijeme posve napustili grad.63 Možda je
spomenuti incident iz 1629. bio tek nasilni refleks
osmanskog zadržavanja svojih prethodno „dobive-
nih prava“, konkretno očitovanih u kraćem posje-
dovanju crkve za potrebe muslimanskog obreda i
molitve, tada u napuštenom samostanu.
Osobito je zanimljivo promotriti na koji način
spomen muslimanskog groblja u Makarskoj ulazi u
literaturu, kao i njegovo održavanje u naknadnim
osvrtima. Prvi ga navodi K. Jurišić, tek tvrdnjom
kako se ono spominje 1615., pri čemu upućuje na
oznaku arhivskog izvora.64 Na njega se više nije
navratio, ni upozorio kakvom primjedbom u prilog
eventualnog prepoznavanja položaja groblja. Mu-
slimansko groblje potom spominje F. Glavina, za
koje veli: „Nismo ga uspjeli ubicirati, no izgleda da
se nalazilo nedaleko sadašnjeg groblja“.65 Za navod
o njegovom postojanju Glavina citira istu oznaku
izvora kao i Jurišić u svojoj bilješci, ali bez upozo-
renja kako je ovaj to već prethodno učinio, netočno
62 TOMASOVIĆ 2004, 46, bilj. 133.
63 JURIŠIĆ 1972, 98.
64 JURIŠIĆ 1972, 253.
65 GLAVINA 1980, 23. Isto i u: 2010, 62.
MAKARSKO PRIMORJE 10 79
navodeći 1616. Navodom pak o položaju musli-
manskog groblja u blizini suvremenog sugerirao je,
u prvom redu, kako se iz datog izvora ne može ništa
doznati o njegovu položaju. Štoviše, izostavljena je
kakva, makar i najusputnija, primjedba koja bi bila,
kakvim-takvim, osloncem Glavinove predložene
ubikacije muslimanskog groblja u blizini današnjeg.
Iz sljedećeg spomena muslimanskog groblja tek se
dalo naslutiti kako dokument možda ipak sadrži
neke topografske oznake koje bi koristile njegovom
ubiciranju. Ono se navodi u svojstvu posjedovnih
granica, zemljišta u Kotišini, pri čemu se Makarska
ne navodi izravno, ali na nju upućuje isti arhivski
izvor.66 Naposljetku, na problem muslimanskog gro-
blja u Makarskoj pozornost je navratio i autor ovog
rada. Učinjeno je to prilikom sveobuhvatnog sagle-
davanja topografije slučajno otkrivenih grobova na
istočnom dijelu grada uokolo franjevačkog samo-
stana, osobito konkretnim primjedbama vezanih za
mogućnost njihovih prepoznavanja kao musliman-
skih, osloncem na opis evidentiranih ukopa.67 Pri
tome je upozoreno na Jurišićev izostanak komen-
tara arhivskog izvora u svezi sa samim položajem
muslimanskih grobova, te se stoga pretpostavilo
da ovaj arhivski fond takav podatak i ne sadrži.68
Takva pretpostavka nije se pokazala osnovanom,
jer uvidom u prijevod izvora sa staroturskog jezika
66 HASANDEDIĆ 1999, 89.
67 TOMASOVIĆ 2004, 45-46.
68 TOMASOVIĆ 2004, 45, bilj. 132, gdje se govori i o usmenom
konzultiranju s fra Karlom Jurišićem po tom pitanju, konkret-
no njegovoj tvrdnji „kako ni kod starije samostanske braće
nije mogao doznati za položaj muslimanskog groblja u Ma-
karskoj“. Na istom mjestu iznosi se kako mu nije bio poznat
nalaz groba u Kecinom vrtu, oko 100 m sjeverozapadno od
samostana, za kojega su makarski franjevci govorili kako je
muslimanski, o čemu će još biti govora.
80
posve je jasno kako spomen muslimanskog groblja
u Makarskoj nije tek najusputnije naznačen (sl. 7).
Stoga ovaj izvor ovdje donosim u faksimilskom
izgledu te načinjenom prijevodu,69 konkretno onoga
dijela koji je interesantan za problem položaja mu-
slimanskih grobova, zajedno s ponekim očiglednim
i nebitnim pogreškama u strojnom pretipkavanju:
„ tražimo, da se ispitaju granice između spomenutih
M 1-23 2.d. ramazana 1024.
HUDŽET imotskoga kadije SAHANA sina Ahmedova
„napisan na osnovu obavještanja stanovnika sela u
prisutnosti nosioca ove knjige“.
Redovnici crkve u Makarskoj na nhiji Primorje
u kadiluku Imotska izjavljuju na sudu, da je dav-
no Stipam Andrijaš i njegov otac i njegov djed iz
sela Kotišina i Makra /?/ sa odobrenjem gospodara
zemlje zavještali našoj crkvi nešto državne zemlje.
Osim toga redovnici naše crkve imali su nešto obra-
69 Prijevod dokumenta je načinio sarajevski orijentalist Hazim
Šabanović (1916.-1971.): JURIŠIĆ 1972, V. Faksimil prijevoda
u digitalnom obliku ustupio mi je povijesni demograf mr. sc.
Vladimir Pavičić iz Ljubuškog, koji ga je i fotografirao tijekom
rada u pismohrani makarskog franjevačkog samostana.
Pavičiću sam zahvalan i za transliteraciju regeste na zaleđnici
dokumenta, pisanu na humčici ili hrvatskoj ćirilici. Osobito
mu zahvaljujem na nesebičnosti pri upozorenju i ustupljenoj
transilteraciji, s humčice, dvaju do sada nepoznatih prijepisa
izvornika koje je pronašao i koje ovdje donosim. Podatke o
njima dalje naznačavam onako kako sam ih i zaprimio od
njega, zajedno s njihovom transliteracijom. Fotografiranje
originalnog osmanskog dokumenta bilo mi je omogućeno
ljubaznošću prof. dr. sc. fra Karla Jurišića.
dive zemlje /mezra/ u odre- Sl. 9 SPILE UZ POTOK
VRUTAK NA PREDJELU
đenim granicama, koja nije TRAKAČA (foto: Brankica
podlijegala oporezovanju Pejković)
/bila rusum/, pa je popi-
sivač vijaleta Mahamed nazir nama tu zemlju do-
dijelio tapijom 979. g. i opteretio je makatom. To
se vidi iz potvrda /dokumenata/ koje mi imamo. Mi
naših mezri i zemlje, koju obrađuju neki kršćani u
susjedstvu tih naših zemalja, i da nam se o tom iz-
daju, uzimajući u obzir i naše dosadašnje isprave,
novi dokumenti.
Pregledom dokumenata ustanovljeno je, da
oni imaju temesuk, koji je spomenutog datuma sa
svojim potpisom i pečatom izdao mostarski kadija
Alija sin Sinan efendije, i temesuk od 968 godine
koji je sa svojim pečatom i potpisom izdao mostar-
ki kadija Muhamed bin Veli efendija.. Kršćani Jako
sin Jakića , Ivan sin Stipana i Juraj a Marka, koji
posjeduju njive u susjedstvu spomenutih mezri pri-
sutni nasudu, upitani sa granice tih zemalja, odgo-
vorili su ovako: Granice između posjeda redovnika
i naših idu do muslimanskih grobova, a odatle do
zida kuće Terzije /krojača/ Bariše, odatle krajem
kuće Selim kapetana, pa između kamenja koje se
zovu Spile, pa dalje do mora. Naša je sa zapadne
strane, a redovnika sa istočne strane. (…)“.70
70 T M 1-23.

U regesti pisanoj humčicom ili zapadnom, hr-
vatskom ćirilicom, na zaleđnici dokumenta piše (sl.
8): „ Hužet kadie imoskoga, još dva u jedno za Luku
i Pospilah do kuće Tadije (?) i terzie Bareše i od
grobia turskoga u more.“71
Ispod, na latinici i grafijom više stvojstvenoj
19. st., stoji: „ Od Luke, priko potoka u Docu, koja je
sada zatvorena sidom del convento di Macarsca.“
Predočene granične oznake zemljišnog posje-
da uključuju, uz muslimansko groblje, i toponim
Spile, kojim se ponajprije može približno odrediti
položaj ukopišta. Ipak, njegova ubikacija nije posve
jednostavna jer se groblje navodi kao nešto usput-
no, dakle u svojstvu međaša posjeda, a ne kao po-
jam vrijedan sam za sebe. Spile mogu označavati
tek uski pojas uz potok Vrutak, čije je korito i ne
tako davno bilo vidljivo zapadnije od franjevačkog
samostana, uz Dom zdravlja, odnosno na predjelu
Trakača iznad Vatrogasnog doma (sl. 9). Sudeći
prema navodima kuća u dokumentu, kojih u ono-
dobnoj Makarskoj 16.-17. st. zacijelo nije bilo na
udaljenijim dijelovima od utvrđenog grada,72 otpa-
da mogućnost kako pod Spilama treba sagledati i
sličan uzdignutiji teren s plitkim sedimentnim peći-
nama bliže Mlinicama (Makru). Toponim je na pre-
djelu Trakača,73 uostalom, sačuvan u katastarskom
upisu 1835. gdje se označava kao dio zapadnijeg
Polja (Poglie),74 što se uklapa u topografsku sliku
pisanog izvora i arheoloških indicija koje će se ov-
dje predočiti. Činjenicom što se u dokumentu go-
71 Toponim Luka označava sjeverozapadnu stranu samostanskog
posjeda, približno na mjestu današnjeg Vatrogasnog doma,
kako je 1767. naznačeno na planu u Kurirovu katastru:
PIPLOVIĆ 1999, 69, sl. 2.
72 Nastojanje da se Tadijina kuća i Selima kapetana, spomenutih
u osmanskom dokumentu 1615., eventualno prepoznaju
na Camocijevom prikazu iz 1572., onemogućeno je iz dva
razloga. Manji je problem u vremenskoj razlici od četi-
ri desetljeća koja ih dijeli, koliko u samom preuopćenom
prikazu okolice Makarske. Doduše, na njemu je naznačeno i
nekoliko kuća istočno od potoka, položajem u vinogradima.
Njihov gospodarski karakter i ne bi predstavljao toliki
problem koliko nevješta perspektiva u prikazu ove strane
grada, gdje je selo Kotišina smješteno odveć južno, gotovo u
liniji sjeverne gradske kule. Takva krupna nepreciznost, jasno
je, ne dopušta ni orijentacijski pokušaj da se u kojoj od kuća
istočno od potoka pronađu sporne točke.
73 KAER 1914, 125, govori o pećinama „po vrh grada kod po-
toka Trakače“ u kojemu su stanovali ubogi. Spile, kao to-
ponim i njihova namjena, opisane su u romanu Duše robova
hrvatskog književnika Ivana Aralice: Djela Ivana Aralice, Sv. 4,
Školska knjiga, Zagreb, 2010., str. 146-147, i d.
74 URLIĆ 1998, 230.
MAKARSKO PRIMORJE 10 81
vori o granici posjeda na zapadnoj i istočnoj strani,
dokazivalo bi kako su navedene međašne oznake
išle smjerom sjever-jug, približnom linijom korita
potoka Vrutak koji se na Marineti ulijevao u more.
Problem je tek u širini ovih graničnih oznaka, od
kojih je moguće ubicirati tek Spile. Uz to, teško je
reći jesu li i danas vidljive pećinice bile jedine u 17.
st. ili se pod toponimom treba uzeti i njihova ne-
kadašnja veća brojnost na širem pojasu, uzvodnije,
ali i nizvodnije uz korito Vrutka. Svejedno, u doku-
mentu se muslimanski grobovi navode kao najsje-
vernija točka ili barem kao položaj najudaljeniji od
mora. Njihova udaljenost od nižih položaja Tadijine
i Selimove kuće, te toponima Spile, ne mora izno-
siti kolika je od ovoga do mora, štoviše može biti i
kudikamo manja. Nepoznat položaj navedenih kuća
označavao je, uostalom kao i samo groblje i Spile
tek dominantne, vidljive međaše, neovisno o njiho-
voj međusobnoj udaljenosti.
Ipak, regesta dokumenta upućivala bi na mo-
gućnost drukčijeg tumačenja rasporeda topografskih
točaka. Sada se spomen muslimanskog (osman-
skog) groblja može shvatiti dvojako, i kao najjuž-
nija točka, ali i svojim istočnijim položajem, koji bi
pod kutem omeđio posjed što se od njega proteže ka
jugu. Na potonju mogućnost upućivao bi jedan od
dva kasnija prijepisa osmanskog izvornika:
„Na 1615. miseca otobra na 24.
Budući fratarska zemlja od Potoka do kuće
kneza Tadije, među Spilicu Malu i kuću rečenu.
Od mora uzgor na terzie kuće. Učelak na istok do
grobja turskoga. To je sve fratarsko i sva Luka do
Trakača “.75
Drugi prijepis, pak, naznačava: „Započe pisa-
ti zdravo postavljeno pismo ovo (…) među nami je
tursko grebje, i[z]nad [t]erzije Bariše kućni (?) zid
i pokraj Selim kapitanove kuće između Spilah uprav
k moru. Naše je od zapada, a ruhbansko od istoka
(…) Ovi je hučet o[d] tri kadije“.76
Dok prvi prijepis, u biti, unosi stanovitu za-
bunu u pogledu današnjeg prostornog sagledava-
75 ASM, KE-241 (RK 142), f. 71 (po staroj) ili f. 44 (novoj
oznaci).
76 ASM, KE-241 (RK 142), f. 63 (po staroj) ili f. 39 (novoj
oznaci).
82
nja, jer su Luka i Trakače dva susjedna toponima,
drugim se tek vraćamo osmanskom izvorniku, koji
naglašava razdiobu granice smjerom sjever-jug.
Konkretno uzevši, problem bi bio tek sadržan u pro-
stornom poimanju istočnog, odnosno gdje bi se to
- „najistočnije“ - groblje moglo nalaziti. Neovisno,
i na temelju dosada iznijetog osloncem na pisane
izvore otpada spomenuta pretpostavka F. Glavine
o dosta istočnijem položaju muslimanskog groblja,
navodno nedaleko od današnjeg.77
Osmanski izvor iz 1615. u pismohrani makar-
skoga franjevačkog samostana nedvojbeno je potvr-
da o utemeljenosti prethodno iznijete pretpostavke
o položaju muslimanskoga groblja negdje u blizini
samostana. Neophodno je podsjetiti kojim se putem
nastojalo ukazivati na mogućnost da se je ovdje ra-
77 Takva je ubikacija, u stvari, toliko preuopćena da se podjed-
nako može reći kako su i samostan i Trakače u blizini Grad-
skog groblja, što u prostornom poimanju Makarske i ne bi
bilo posve netočno ustvrditi. Glavinovo navođenje 1980.
istog izvora kojega citira 1972. Jurišić, kako sam već nagla-
sio, bilo je bez upozorenja da je to ovaj prethodno učinio.
Dok Jurišić nigdje ne razmatra položaj muslimanskog groblja,
kojega tek spominje postojanjem, Glavina mu sugerira polo-
žaj, suprotno od onoga što sadrži izvor na kojega se poziva
(ne dajući ni do znanja da bi pri tome koristio prijevod izvora
umjesto originala na turskom jeziku i pisanog arabicom). To
bi upućivalo na preslobodno preuzimanje tek Jurišićeve bi-
lješke s oznakom izvora i uvjerenja F. Glavine kako s njegove
strane citirani izvor ne pruža podataka o položaju groblja,
možda krivim polazištem da bi u tom slučaju i sam Jurišić već
nešto o tome rekao. Svakako, ovo je bilo razlogom i mojeg
spomenutog previda po istom pitanju, uz to dodatno pota-
knutim i naknadnim usmenim konzultiranjem kod fra Karla
Jurišića, kojemu navodno nije bio poznat položaj musliman-
skog groblja u Makarskoj. Naposljetku, Glavinovo vezivanje
muslimanskog groblja „ nedaleko “ od današnjeg nije obra-
zlaženo nikakvom najusputnijom topografskom ili orijenta-
cijskom napomenom. Ono nije ni podrazumljivo u kakvim
općim karakteristikama grobljanskih položaja ili kontinuite-
ta ukapanja, pogotovo ne u razmatranoj topografiji manjeg
prostornog okvira tadašnje Makarske. Problem ranijih ukopa
na širem pojasu današnjeg Gradskog groblja Sv. Križa, ute-
meljenog 1830.-1832., a riječ je o prostoru koji je u 19. st. još
uvijek podosta udaljen od grada, nužno se sagledavao izvan
antičke i srednjovjekovne topografije grobalja Makarske. Za
položaj jugoistočnije od današnjeg groblja, navodno s davno
zatečenim kosturnim ukopima, dopuštena je mogućnost i
postojanja kosturnica, ali se pristupilo krajnje oprezno u išči-
tavanju njihova vremenskog, time posredno i konfesional-
nog karaktera: TOMASOVIĆ 2004, 45. Stoga se može dobiti
dojam kako je F. Glavina pretpostavku o vjerojatnom polo-
žaju muslimanskog groblja „ nedaleko “ od današnjeg iznio
nasumice, kao što je isti položaj potom neargumentirano
označio i kao groblje okuženih: GLAVINA 2010, 102, o čemu
će svakako biti govora idućom prilikom.
dilo o muslimanskim ukopima.78 Riječ je o dvama
ukopima slučajno otkrivenim 1968.-1972. prilikom
gradnje mosta i Vatrogasnog doma, uokolo Kecinog
vrta oko 120 m sjeverozapadnije od franjevačkog
samostana, odnosno groba unutar 70-ak m istočnije
okućnice obiteljske kuće Gilić (Šabić) (sl. 10/1-3).79
Naglašen je oprez u određivanju njihove datacije,
odmjeren i u aspektu sagledavanja jugoistočnijih
rimskih grobova bliže samostanu. Od važnosti je
bilo i sugeriranje njihova srednjovjekovnog, pa i
kasnijeg datiranja, ali i upozorenja da bi se u jed-
nom slučaju radilo i o muslimanskom ukopu.
Takvu sam mogućnost iznio i osloncem na
lokalno pripovjedanje o nalazu groba u Kecinom
vrtu kao muslimanskom, navodno iznijeto od strane
makarskih franjevaca.80 Međutim, nepotrebno sam
je otklonio pogrešnim uvjerenjem kako musliman-
ski grobovi nemaju poklopnica, a koje je spomenu-
ti grob sadržavao, što me je navelo na neuvjerljiv
pristup u vremenskom sagledavanju i nekih drugih
ukopa.81 Podatcima o položaju muslimanskog gro-
blja, koje pruža osmanski izvor iz 1615., moguće je
s većom sigurnošću sva tri spomenuta groba pripi-
sati ovom ukopištu. Njima valja pribrojiti i grob na-
đen krajem 60-ih godina 20. st. prilikom iskopa za
gradnju obiteljske kuće Klinac na položaju Trakače
2. (sl. 10/4) , ali i, navodno, ukope zatečene približ-
no u isto vrijeme prilikom iskopa za gradnju kuća
uz nešto istočniju Kotišku ulicu, inače sveukupno
do sada nespomenutih u literaturi.82 U prvom slu-
čaju radilo se o kosturnom ukopu u grobu načinje-
nom od grubih ploča i pokrivenog poklopnicama.
78 I ovdje se još jednom napominje kako je riječ o terenu s du-
gotrajnom devastacijom grobova, gdje je sigurna, kada je ri-
ječ o rimskim grobovima, donja vremenska granica 4.-7. st.:
TOMASOVIĆ 2004, 39-46.
79 TOMASOVIĆ 2004, 40-41, 45.
80 TOMASOVIĆ 2004, 45, bilj. 132.
81 Zahvaljujem sarajevskom imamu Ahmetu Ibrahimagiću na
upozorenju o izgledu grobova pripadnika islamske vjero-
ispovijedi. Moje informiranje po tom pitanju uključivalo
je, u prvom redu, kontekst ukopišta muslimana onodobne
osmanske Makarske u činjenici njegove potpune neistraže-
nosti, dakle zametnutosti u širem topografskom kontekstu
preostalih nalaza uništenih grobova, bez njihovog izvanjskog
obilježavanja nišanima ili markacijom običnim kamenom.
82 Na nalaz grobova na mjestu obiteljske kuće Klinac upozorila
me je u razgovoru 30. ožujka 2011. gđa Zlata Šabić (r. Gilić).
Informiranjem 27. lipnja 2012. kod vlasnika kuće Bore Klinca,
koji je grob i našao, iznijet mi je njegov opis. Navodno, radilo
se o jednom, dvojnom ukopu, što ipak treba uzeti s rezervom
zbog izglednog dislociranja kostiju. Isti me je upozorio i o na-
lazima grobova u Kotiškoj ulici, o čemu nisam dobio nikakvih
potvrda prilikom anketiranja njenih stanovnika.
 MAKARSKO PRIMORJE 10 83

4
1 2
3

Međuudaljenost položaja s nalazima ovih grobova i nije bio posve zanemariv.83 Sl. 10 POLOŽAJ
OTKRIVENIH
jugozapadnije kuće Gilić ispod današnjeg mosta ne Njima svakako valja pri- MUSLIMANSKIH
iznosi više oko 50-80 metara, čime je poznata pri- brojiti i, neka se ostane pri GROBOVA KECIN VRT:
bližno pretpostavljena rubna površina evidentiranih ranijem shvaćanju, tek spo- 1 2; KUĆA GILIĆ:3;
84 TRAKAČE 2: 4 I POJAS
ukopa i u odnosu na zapadniji položaj Kecinog vrta, radične prijelaze na islam, JUŽNIJE RIMSKE
odnosno Vatrogasnog doma. Kako je riječ o pro- dok je otvorenost grada za NEKROPOLE NA
storu prekrivenom izgradnjom počev od 18. st., a trgovinu i drugi karakter FOTOGRAFIJI MAKARSKE
IZ 1933. (fotoarhiv
osobito izgrađivanom od sredine 20. st., nemoguće saobraćaja s unutrašnjošću Gradskog muzeja
je govoriti o učestalosti i gustoći, ali ni izgledu pre- omogućavao prisustvo ili Makarska)
ostalih, tek opravdanom pretpostavkom zatečenih duže zadržavanje i nešto
grobova. Podrazumjeva se kako ovim nije sa sigur- većeg broja osoba musli-
nošću prepoznata uža jezgra muslimanskog groblja manske vjeroispovjedi iz zaleđa. Sve to sugerira
spomenutog 1615. Ipak, putem navoda iz razmatra- kako veličinu muslimanskoga groblja u Makarskoj
nih pisanih izvora može se slobodno pretpostaviti ne bi trebalo odmjeravati tek okvirnom činjenicom
kako je bila negdje na prostoru nižih dijelova Traka- dominantne kršćanske populacije grada, a pogotovo
ča i susjednog Potoka, ali i govoriti o sporadičnom je ne uguravati u pojmovne natuknice o ustrajnosti
ukapanju uz obje strane korita potoka. u „vjerskom našijenstvu“, prije svojstvenijem mo-
Pitanje o veličini muslimanskoga groblja, od- tivima junaštva i vjerske domoljubnosti Kačić-Mi-
nosno približnom broju pokopanih, ne bi se u odgo- ošićeve Pjesmarice, nego li trezvenom zauzimanju
voru smjelo potpomagati tek uvriježenim stavom o u tumačenju demografskih i socioreligijskih pojava
nevelikom broju pripadnika islamske vjere u Makar- našeg, ionako nedostatno sagledivog, starijeg novo-
skoj, približno od kraja 15. st. do 17. st. Ma koliko
god je grad bio dominantno kršćanski u ispovjeda-
nju katoličke vjere svoje populacije, riječ je ipak o
gotovo dvostoljetnom razdoblju, barem glavninom,
83 Za Makarsku u 17. st. ne govori se ništa o podrijetlu i zanima-
dominacije osmanske vlasti. Iako je broj podanika nju „ stalno nastanjenih muslimana, koji su unutar obrambe-
osmanskog upravnog aparata, sveukupno službeni- nog trokuta s tri kule (…) imali i svojih kuća “: JURIŠIĆ 1972,
253, niti se pri tome upućuje na izvor.
ka i vojne posade, bio brojčano inferioran u odnosu
84 JURIŠIĆ 1972, 251-254. Čini se posebno interesantan slučaj
na „domicilno“ kršćansko stanovništvo, svakako da fra Jurja Loretića (Lorečića) iz samostana u Živogošću, a čija
je sestra bila žena vrhovnog paše u Hercegovini. Ovoga je
makarski biskup 1647. odriješio teškog grijeha prijelaza na
islamsku vjeru, ali sa zabranom dužeg služenja mise: FONTES
1999, 332-333; 2004, 336-337.
84
vjekovlja.85
Uzevši u obzir devastaciju grobova prilikom
iskopa za gradnju Doma zdravlja 70-ih godina 20.
st., dopušteno je podvući, pretpostavkom kako je
glavnina ovih grobova pripadala rimskom i sred-
njovjekovnom razdoblju (sl. 10), njihovu granicu
između sjeveroistočnih, sjevernijih i zapadnijih mu-
slimanskih ukopa u približnoj liniji potoka Vrutak,
odnosno granice nekadašnjeg samostanskog posjeda
približno podudarne u pružanju današnjeg mosta.86
Svakako, ovo je tek pretpostavka koju je teško sa si-
gurnošću dokazivati ili opovrgnuti, poznavajući stu-
panj devastacija grobova i na ovoj strani Makarske.
Ove su uključile i obilježavanje grobova, u slučaju
muslimanskih ponegdje i vjerojatno postavljenim
nišanima. Pak, posve je isključeno da bi se u tom
slučaju radilo o njihovom intaktnom položaju, jer
su nišani prethodno očito bili „uklonjeni kao isuviše
nametljivi potsjetnici odmah po odlasku Turaka iz
Makarske“.87 Ostale su nepoznate i okolnosti nalaza
onih rijetkih sačuvanih primjeraka završetaka niša-
na koji su, samim mjestom otkrića, u literaturi već
sagledani kroz rubni prostor samostanskog sklopa
85 Da nisu, baš neizostavno, svi trenuci povijesti Primorja
bili obasjani crno-bijelim herojstvom njegove borbe
protiv osmanskog polumjeseca (a tu i tamo i neminovnim
razočarenjima zbog postupaka koristoljubljivih tuđinskih
Mlečića) podsjećala bi i svesrdna uslužnost i zauzimanje
južnih Krajinjana u situaciji u kojoj su, uz njihovu pomoć,
Osmanlije 1525. nastojali preuzeti dubrovački Ston:
TALJERAN 1935, 87-88; PAVIŠIĆ 2010, 63.
86 Gojakova kronika navodi 1760. stradanje samostanskog
ogradnog zida u velikoj poplavi: MLJ, 179. Za ovaj veli kako se
nalazi “od jednoga potoka do drugoga”, što odgovara južnom
zidu uz samostan, uzevši u obzir liniju nekadašnjeg korita
istočnijeg potoka koji se na Mandraču ulijevao u more.
87 TOMASOVIĆ 2004, 46, bilj. 132.
franjevaca u Makarskoj.88
Možda će koji budući nalaz grobova unutar
još neizgrađenih okućnica i vrtova iznad i zapad-
no od samostana franjevaca u Makarskoj rezultirati
kakvim novim podatkom u prilog rečenog sagleda-
vanja, ali najvjerojatnije ga neće bitnije izmijeniti.
Nažalost, bavljenje makarskom arheološkom topo-
grafijom odveć je isprepleteno činjenicama potpu-
nih devastacija, nepažnjom ili bezobzirom, osobito
strojnog i svjesnog uništavanja grobalja, rimskih ili
onih nepouzdane datacije.89 U bavljenjima i makar-
skim topografskim temama, osim dobivenih kori-
snih opisnih podataka o nestalim arheološkim ostat-
cima, često sam sagledavao prilikom anketiranja
i postojanje dvaju paralelnih poimanja o slučajno
zatečenim grobovima, gotovo na razini „struja svi-
jesti“. Prvu predstavlja strah i njihovo prikrivanje
(tamo gdje su ukopi već zatečeni), što jednim dije-
lom stoji i u vezi s potisnutim u pogledu tabuizira-
nosti teme i pitanja o zametnutim mjestima pokopa
iz Drugoga svjetskog rata i poraća, ili barem do-
vođenja vremenski neodredivih grobova s ovima u
vezu. Drugo, pak, shvaćanje već je zadobilo neke
od karakteristika svojstvenih elementima folklori-
stičkog pripovijedanja, npr. bezrezervnog proma-
tranja grobova kao pokapališta umrlih od kuge (pri
čemu je zanimljivo uočavati kako se „ova“ kuga ne
dovodi često izravno u vezu s povijesno najpozna-
tijom epidemijom 1815.). Potonje shvaćanje valja
uzeti, ukoliko je to za arheološku znanost uopće
utješno, ipak, poticajnim za izučavanje jednog od
vidova usmeno-predajne baštine.
88 TOMASOVIĆ 2004, 46, bilj. 132, gdje se govori o završetcima
dvaju nišana pohranjenih u zbirci samostana u sakristiji
stare crkve. Sudeći prema izostanku njihova spomena
u usputnom osvrtu na neveliku samostansku zbirku
predmeta iz osmanskog doba (BAJRAKTAREVIĆ 1954, 12),
pronađeni su izvan određenog konteksta nakon 1952. Nakon
konzervatorskog preuređenja sakristije stare crkve predmeti
iz zbirke spremljeni su u kutije, te posložene jedna na drugu
u samostansku sobicu na katu. Njihovim razgledavanjem
na posve skučenom prostoru, 4. kolovoza 2012., nije mi
uspjelo ući u trag turbanolikog završetka nišana. Inače,
glava kamenog nišana (vel. 11 x 14 cm) iz samostanske
zbirke makarskih franjevaca navodi se i u šapirografiranoj
brošuri Prošlost i djelovanje, 1502.=500=2002. Petstota
obljetnica franjevačkog samostana u Makarskoj, str. 13,
otisnutoj prigodom znanstvenog skupa u Makarskoj 2002.
Jedan turbanoliki završetak osmanskog nišana, na kojega
me je upozorio gosp. Ante Škrabić, entuzijast u zanimanju za
makarsku povijest, odložen je u vrtu obiteljske kuće Bazdan,
Maslinarska ul. 7 u Makarskoj. Prema riječima gđe. Ruže
Cvingl, nišan je osobno donijela iz Bosne, čime je isključeno
njegovo makarsko podrijetlo.
89 TOMASOVIĆ 2004, 28-46; 2010 B, 26-28.
 MAKARSKO PRIMORJE 10 85

IZVORI I LITERATURA

NEOBJELODANJENI IZVORI

ASM, KE-241 (RK 142) Arhiv samostana Makarska. Carte delle case e livelli aMacarsca di questo
convento s. Maria Macarsca
TM Osmanski dokumenti samostana u Makarskoj
TISKANI IZVORI

DAI De administrando imperio (prev. N. pl. Tomašić), August Cesarec – A. G.

Matoš, Zagreb 1994.
FONTES Izvori za hrvatsku povijest. Hrvatski državni arhiv, 5, Zagreb, 1999; 10,
2004.
MLJ Makarski ljetopisi 17. i 18. st., Književni krug, Split 1993.
MUI Mletačka upustva i izvještaji, VI, Od 1588. do 1620. godine(sabrao i obradio
G. Novak), Monumenta spectantia historiamSlavorum meridionalium, knj.
49, JAZU, Zagreb 1970.
SKRAĆENICE

BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata

Bull. JAZU Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU
EHPK Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture
Građa pril. povij. Dalm. Građa i prilozi za povijest Dalmacije
Dhk Dani hvarskog kazališta
Hercegovina Hercegovina. Godišnjak za kulturno i povijesno naslijeđe
Istor. čas. Istorijski časopis. Istorijski institut SANU
Kačić Kačić
KiG Kartografija i geoinformacije
Ljetopis Ljetopis JAZU
MP Makarsko primorje
Mak. zb. Makarski zbornik
Makedon. folk. Makedonski folklor. Institut za folklor Marko K.Cepenkov
Nov.- vet. Nova et vetera
Opusc. archaeol. Opuscula archaeologica
Pov. pril. Povijesni prilozi
Pril. pov. Hvar Prilozi povijesti otoka Hvara
RZpovHAZU Zd. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru
Senj. zb. Senjski zbornik
SHP Starohrvatska prosvjeta
Starine Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
S. Gunjača hrv. srednj. pov-arheol. baština Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno –arheološka baština
VAPD Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku
Zb. Fil. fak. Bgd. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu
Zb. Hist. Zd. Zbornik Historijskog instituta Jugoslavenske akademije
Zb. lik. umet. Zbornik za likovne umetnosti
Zb. Pomor. muz. Orebić Zbornik Pomorskog muzeja Orebić
Zb. Sućuraj Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Sućurju
86

LITERATURA

ALAČEVIĆ 1890 ALAČEVIĆ, M., Opis grada Makarske, Split 1890.

ALDUK 2005 ALDUK, I., Uvod u istraživanje srednjovjekovne tvrđave Zadvarje (1. dio –
do turskog osvajanja), SHP, s. III, 32, Split 2005, 217-235
ANDREJEVIĆ 1990 ANDREJEVIĆ, A., Neimar Hajrudin i njegov rad u Hercegovini,
Hercegovina, 7-8, Mostar 1990., 39-51
ANČIĆ 2001 ANČIĆ, M., Na rubu Zapada: Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Hrvatski
institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb 2001.
BAJRAKTAREVIĆ 1954 BAJRAKTAREVIĆ, S., Izvještaj o proučavanju turskih dokumenata u
franjevačkom samostanu u Makarskoj 1952., Ljetopis, 59, Zagreb 1954, 9-13
BAJRAKTAREVIĆ 1959 BAJRAKTAREVIĆ, S., Jedan značajan turski dokumenat o pobuni u
Makarskoj g. 1621., Zb. Hist. Zd., 2, Zadar 1959, 69-74
BOŽANIĆ-BEZIĆ 1970 BOŽANIĆ-BEZIĆ, N., Kule u Makarskom primorju, Mak. zb., 1, Makarska
1970, 313-336
BOŽANIĆ-BEZIĆ 1978 BOŽANIĆ-BEZIĆ, N., Kulturno-povijesna sredina Makarske u XVIII
stoljeću, Dhk, V, Književni krug Split, Split 1978., 345-373
BOŽANIĆ-BEZIĆ 1983 BOŽANIĆ-BEZIĆ, N., Ostaci turskog utjecaja na život i običaje u
Makarskom primorju i njegovom zaleđu, Makedon. folk., XVI, 31, Skopje
1983., 103-108
BOŽIĆ 1962 BOŽIĆ, I., Mlečani prema naslednicima hercega Stevana (ćirilica), Zb. Fil.
fak. Bgd., VI-2, Beograd 1962., 113-129
ČOLAK 1959 ČOLAK, N., Iz života iseljenika Makarske i njenog Primorja na srednje
dalmatinskom otočju u XVII. i XVIII. st., Pril. pov. Hvar, I, Split 1959., 87-121
DEMORI-STANIČIĆ 1996 DEMORI-STANIČIĆ, Z., Prikaz Makarske iz 18. stoljeća na slici bratovštine
dobre smrti, Građa. pril. povij. Dalm., 12, Split 1996., 491-503
DEMORI-STANIČIĆ 2006 DEMORI-STANIČIĆ, Z., Ladanjska arhitektura na Makarskom primorju,
Kultura ladanja, Zbornik danâ Cvita Fiskovića, 1, Institut za povijest
umjetnosti – Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2006., 131-142
DUPLANČIĆ 1990 DUPLANČIĆ, A., Makarska na crtežima i planovima do sredine XIX.
stoljeća, MP, 1, Makarska 1990., 115-129
FARLATI 2000 FARLATI, D., Makarski biskupi (prijevod: I. Petričević), Matica hrvatska,
Makarska 2000.
FISKOVIĆ 1961 FISKOVIĆ, C., Najstariji opisi i slike Vrgorca, Bull. JAZU, IX/3, Zagreb 1961,
122-142
FISKOVIĆ 1970 FISKOVIĆ, C., Spomenici grada Makarske, Mak. zb., 1, Makarska 1970, 213-
277
FISKOVIĆ 1973 A FISKOVIĆ, C., Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i
Hercegovini, u: Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura, Zenica 1973., 147-199
FISKOVIĆ 1973 B FISKOVIĆ, C., Zvonik filipinske crkve u Makarskoj (ćirilica), Zb. lik. umet.,
9, Novi Sad 1973., 273-288
GLAVINA 1980 GLAVINA, F., Povijest zdravstvene kulture Makarske i njenog primorja,
Građa pril. povij. Dalm, 10, Split 1980., 17-78
GLAVINA 2010 GLAVINA, F., Makarske teme, Gradska galerija Antun Gojak, Makarska
2010.
GLAVINIĆ 1878 GLAVINIĆ, M., Antichità in Macarsca e nel suo Litorale, I, BASD, I/12, Split
1878., 184-190
GLIBOTA 2004-2006 GLIBOTA, M, Nepoznati i neobjavljeni stari planovi i vedute grada
Makarske, Kačić, XXXVI-XXXVIII, Split 2004.-2006., 497-510
GRÜNFELDER 1981-1982 GRÜNFELDER, A, Senjski kapetan Kaspar Raab i senjski uskoci (1576.-
1585.), Senj. zb., IX, Senj 1981.-1982., 163-182
HASANDEDIĆ 1999 HASANDEDIĆ, H., Muslimanska baština Bošnjaka, II, Islamski kulturni
centar, Mostar 1999
 MAKARSKO PRIMORJE 10 87

HRABAK 1985 HRABAK, B., Turska stražarska flotila u Neretvi (1490.-1700.) (ćirilica),
Hercegovina, 4, Mostar 1985., 91-107
ISAILOVIĆ 2007 ISAILOVIĆ, N., Crtice o Kačićima u Makarskom primorju u XV veku
(ćirilica), Istor. čas., LV, Beograd 2007., 119-131
JERKOVIĆ 1941 JERKOVIĆ, R., Dvije stare tvrđave na ušću Neretve (Brštanik i Koš), p.o.,
Kalendar Napredak, Sarajevo 1941., 3-13
JERKOVIĆ 2000 JERKOVIĆ, R., Pastirski pohodi, izvješća i dnevnici, u: Don Radovan
Jerković, Život i djelo (ur. don M. Vidović), Matica hrvatska, Metković
2000., 654-676
JURIŠIĆ 1969 JURIŠIĆ, K., Crkve biokovsko-neretvanskog područja u doba turske
vladavine, Kačić, II, Split 1969., 101-154
JURIŠIĆ 1970 JURIŠIĆ, K., Nazivi naselja Makarskog primorja (Prvi spomen i značenje),
Mak. zb., 1, Makarska 1970., 83-120
JURIŠIĆ 1972 JURIŠIĆ, K., Katolička crkva na biokovsko - neretvanskom području u doba
turske vladavine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972.
JURIŠIĆ 1974 JURIŠIĆ, K., Lepantska pobjeda i Makarska krajina, u: Lepantska bitka
1571. i hrvatski pomorci, Zadar 1974., 211-225
JURIŠIĆ 1989 JURIŠIĆ, K., Franjevački samostan Sv. Marije u Makarskoj, u: Franjevačka
Visoka bogoslovija u Makarskoj, 250. obljetnica osnivanja i rada, 1736.-
1986., Makarska 1989, 33-82
KAER 1914 KAER, P., Makarska i Primorje, Rijeka 1914.
KATIĆ 2003 KATIĆ, M., Nova razmatranja o kasnoantičkom gradu na Jadranu, Opusc.
archaeol., 27, Zbornik Nives Pandžić-Majnarić, Zagreb 2003., 523-528
KLAIĆ 1880 KLAIĆ, V., Zemljopis zemalja u kojoj obitavaju Hrvati, I, Zagreb 1880.
KOVAČIĆ 1995 KOVAČIĆ, S., Makarska biskupija, u: Iz riznice Makarske katedrale,
Gradski muzej Makarska, Makarska 1995., 11-16
KOVAČIĆ 1999 KOVAČIĆ, S., Makarska biskupija, u: Makarski biskup fra Bartul Kačić
Žarković (Brist, 1572. – Sućuraj, 1645.), Život - djelo – vrijeme, Zb. Sućuraj,
Sućuraj 1999., 113-138
LULICH 1860 LULICH, A., Compendio strorico e cronologico di Macarsca e del suo
litorale, ossia Primorje, Split 1860.
MEDINI 1970 MEDINI, J., Makarsko primorje u antici, Mak. zb., 1, Makarska 1970., 13-81
MOHOROVIČIĆ 1980 MOHOROVIČIĆ, A., Gradovi, u: EHPK, Školska knjiga, Zagreb 1980.,
178-171
NOVAK – MLINARIĆ – LAPAINE 2005 NOVAK, D. – MLINARIĆ, D. – LAPAINE, M., Usporedbena studija
osmanskog kartografiranja hrvatske obale i otoka u 16. stoljeću / A
Comparative Analysis of the 16th Century Ottoman Mapping of the
Croatian Coast and Islands, KiG, 4, Zagreb 2005., 78-110
PANDŽIĆ 1980 PANDŽIĆ, B., Izvještaji makarske biskupije u Vatikanskom arhivu, Nov.-
vet., XXX/I, Sarajevo 1980., 139-192
PAPONJA 2008 PAPONJA, A., Gospodarske prilike u ljubuškom kraju pod turskom vlašću
od početka 17. stoljeća, Hercegovina, 22, Mostar 2008., 71-108
PAVIĆ 2006 PAVIĆ, M., Istočnojadranske luke u izolarima i portulanima 16. i 17. stoljeća,
u: Luke istočnog Jadrana, Zb. Pomor. muz. Orebić, Orebić 2006., 183-193
PAVIŠIĆ 2010 PAVIŠIĆ, S., Starosjedilaštvo današnjeg hrvatskog naselja u Srednjoj i
Sjevernoj Dalmaciji, u: Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji (prir. I.
Mužić), Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2010., 61-103
PERIČIĆ 2001 PERIČIĆ, Š., Proizvodnja i prodaja paške soli u prošlosti, RZpovHAZU Zd.,
43, Zadar 2001., 45-83
PIPLOVIĆ 1999 PIPLOVIĆ, S., Posjedi franjevačkog samostana u Makarskoj u 18. st., MP, 4,
Makarska 1999., 65-75
RAČKI 1882 RAČKI, F., Prilozi za geografsko-statistički opis bosanskoga pašalika,
Starine, XIV, Zagreb 1882., 173-195
RAVLIĆ 1934 RAVLIĆ, J., Makarska i njeno Primorje (ćirilica), Jadranska straža, Split 1934.
SIVRIĆ 1999 SIVRIĆ, M., Srednjovjekovna župa Luka, u: Srednjovjekovne humske župe
(ur. R. Dodig), 71-117
88

SIVRIĆ 2003 SIVRIĆ, M., Srednjovjekovna humska župa Luka, u: Arheološka

istraživanja u Naroni i dolini Neretve, 22, Zagreb 2003., 379-396
ŠKEGRO 2008 ŠKEGRO, A., Mukurska biskupija (Ecclesia Muccuritana), Pov. pril., 34,
Zagreb 2008., 9-26
TALJERAN 1935 TALJERAN, V., Zrnca za povijest Stona, Dubrovnik 1935.
TOMASOVIĆ 2000 TOMASOVIĆ, M., Novi nalaz rimskih grobova u Makarskoj i pitanje
smještaja antičkog naselja prema položaju nekropola, Opusc. archaeol.,
23-24, 1999.-2000., Zagreb 2000., 171-183
TOMASOVIĆ 2004 TOMASOVIĆ, M., 8000 godina života na prostoru Makarske (Problemi i
pitanja uz arheološku topografiju Makarske i uže okolice od prapovijesti do
srednjeg vijeka), Gradski muzej Makarska, Makarska 2004.
TOMASOVIĆ 2007 TOMASOVIĆ, M., Starine Makarskog primorja u svjetlu arheološke
literature (Komentari, napomene i kritički osvrt na podatke iz literature u
okvirima arheološke problematike Makarskog primorja – do 2006.), Matica
hrvatska, Makarska 2007.
TOMASOVIĆ 2009 TOMASOVIĆ, M., Arheološke sugestije za ubikaciju gradova iz 36.
poglavlja Porfirogenetovog De administrando imperio, SHP, s. III, 36, Split
2009., 217-235
TOMASOVIĆ 2010 A TOMASOVIĆ, M., Prilozi kasnoantičkoj i ranosrednjovjekovnoj topografiji
u Makarskom primorju (pitanje kontinuiteta iz antike u srednji vijek), u:
S. Gunjača hrv. srednj. pov.-arheol. baština, 1, Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, Split 2010., 209-226
TOMASOVIĆ 2010 B TOMASOVIĆ, M., Dodatci i dopune arheološkoj topografiji Makarske i
njene okolice, MP, 9, Makarska 2010., 25-39
TOMASOVIĆ 2012 A TOMASOVIĆ, M., Toponomastika i hagiotoponomastika kroz arheološke
indicije za obalni pojas između donjeg toka Cetine i Neretve, u: S.
Gunjača hrv. srednj. pov.-arheol. baština, 2, Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, Split 2012., 115-147.
TOMASOVIĆ 2012 B TOMASOVIĆ, M., Prikaz Stona 1521. u Kitab-i Bahriye osmanskog kartografa
Pirija Reisa, Dubrovnik, Matica hrvatska, Ns, XXIII, 4/2012., Dubrovnik,
2012., 14-23
URLIĆ 1995 URLIĆ, V., O položaju Makarskih kula, MP, 2, Makarska 1995., 129-138
URLIĆ 1998 URLIĆ, V., Crtice o životu i djelu don Kažimira Ljubića, u: Don Kažimir
Ljubić, 1835. – 1897., Život i djelo, Mak. zb., 3, Makarska 1998., 225-273
VIDOVIĆ 1981 VIDOVIĆ, M., Nikola Bijanković – Splitski kanonik i makarski biskup
(1645.-1730.), Crkva u svijetu, Split 1981.
VUČIĆ 2005 VUČIĆ, J., Ecclesia Naronitana/Prostor i granice, VAPD, 98, Split 2005, 161-
170
ZLATOVIĆ 1897 ZLATOVIĆ, S., Topografičke crtice o starohrvatskim županijama u
Dalmaciji i starim gradovima na kopnu od Velebita do Neretve, SHP, III/2,
Knin 1897, 60-63
 MAKARSKO PRIMORJE 10 89

SUMMARY

Town walls and Muslim

graveyard position in
Ottoman Makarska from
the 16th to the 17th century
H
KEY WORDS: istoriographic dilemmas about the position of the Roman forerunner
ARCHAEOLOGICAL
TOPOGRAPHY,
of Makarska, on the narrow area from the cliffs of Biokovo to the
PRE OTTOMAN sea, existed even in the second half of the 20th century. Since then
FORTS, OTTOMAN it has denoted the position of a settlement on a wide area of the town of today,
WALLS, TOWERS,
FRANCISCAN
although the incorrect viewpoint on the position of Late Antique Mukuru in
MONASTERY, the village of Makar above Makarska is still present. It is more reasonable to
OTTOMAN accept the theory of Saint Peter’s peninsula as the most appropriate place for
MOSQUE,
MUSLIM GRAVES
the Late Antique fort of the settlement at its foot. Even Mokron, a town or a for-
th, mentioned in De administrando imperio, a work of the Byzantine emperor
Constantine VII Porphyrogennetos (945 -959), is directed towards Makarska
by relevant data. The mention of the fort in Mukur (Makarska) is dated to 1417,
according to a document from 1452. The questions whether it was the case of
a building already constructed, about its position, or possibly the adaptation
of the fort on Saint Peter’s peninsula are still open. Thus the town nucleus is
additionally confirmed to be present in the Late Middle Ages. The fortification
was definitely constructed a century later, when Makarska had already been
an Ottoman town for a longer period of time. An extraordinary source on the
appearance of Makarska of that time is the illustration created by a Venetian
cartographer G. F. Camocioin 1572, not long after the fortification of the town.
In 1568 the fortification construction was entrusted with Hajrudin, who had
just finished the construction of the bridge in Mostar. The forts, mentioned in
the source from 1613 and indirectly several years later, didn’t last long without
suffering any damage. The Ottoman walls were demolished by the Venetians
during the conquest of the town in 1646, when the town was even set on fire.
Although they took the town over for a longer period of time (1646-1669), they
didn’t renew the walls during the gerilla Cretan War. It is hard to believe that
they were renewed by the Ottomans before they finally retreated in 1684. The
only part preserved was the emin’s tower, which was demolished in the 19th
century. Bishop N. Bijanković explicitly said in his report from 1703 that there
were no walls or forts in Makarska.
The short duration of the walls in Ottoman Makarska, built probably in
1568, is a reflection of the border location of the town. The town was frequently
90

attacked from both sides, the Ottoman and Venetian, depending on the fact who
was in control of the town. Obviously, strong stabilisation of the Ottoman rule
was a longlasting issue.

Camocio’s illustration of Makarska from 1572 is relatively realistic, but it

can’t be taken as an absolutely identical presentation of the position of the town
walls. What is surprising is the absence of the walls on the sea side, the fact that
can’t be justified by the port character of the town.The walls on that side were
probably to be constructed, but due to the short period of time and unstable
Ottoman- Venetian relations, it couldn’t have been done. The other illustration
of Makarska with the Ottoman walls and towers, seen from the west, was made
by W. Dillich. Even though the illustration dates to 1609, it shows St. Mark’s
Cathedral with its tower and the tower of the Franciscan church, both built in
the 18th century. Observing the other illustrations of Croatian towns made by
Dillich it isn’t hard to notice that they are characterised by church-towers and
thin tower verticals. The copperplate engraver thought of Makarska by inser-
ting two towers and presenting the cathedral.
The question of the Ottoman mosque in Makarska lies in the absence of
written source about it. The assumption that it was placed in the Fransiscan
church itself is based on the incident from 1629, when the hodža sang a prayer
call inside the church. It is possible that this incident was just a violent reflection
of the Ottoman hold of the rights gained previously. It could have been the case
of the earlier possession of the church, used for the Muslim service and prayer,
during the War of Cyprus (1570 – 1573), when the church was abandoned.
The Muslim graveyard in Makarska is known from the source written in
Turkish in 1615, denoting border marks of a landed property. Besides the Mu-
slim graveyard, they also include the toponym of Spile, a narrow strech along
the Vrutak stream situated to the west of Trakače, flowing to the west of the
Franciscan monastery.
The ubication was confirmed by later transcripts of the Ottoman original,
which is the affirmation of the assumption suggested previously that the Mu-
slim graveyard was placed near the monastery. The indications of such a possi-
bility were based on the graves found accidently from 1968 to 1972, upon the
construction of the bridge and the fire station, about 120m to the northwest of
the monastery. Another grave was found inside a house lot positioned eastwar-
ds.Their dating was done very circumspectedly regarding the Roman graves
closer to the monastrey. However, it was emphasized that one of the graves co-
uld contain Muslim burial. Using the data provided by the Ottoman source from
1615, defining the Muslim graveyard position, it is now possible to say with
higher certainty that all three graves belong to this burial site. The grave found
during the 1960s, while excavating house foundation in Trakače 2 position is
also to be regarded as a part of the graveyard; burials found to the east, along
Kotiška Street, supposedly, as well. Thus, the strech of the Muslim graveyard
 MAKARSKO PRIMORJE 10 91

mentioned in the written source from 1615, is possible to be determined on a

wide area of Trakače.
The question of the size of the Muslim graveyard shouldn’t be supported
by a viewpoint referring to a small number of the members of the Islamic religi-
ous community living in Makarska from the end of the 15th to the 17th century.
Even though the town was predominantly Catholic, the fact that it was under
the Ottoman domination for two hundred years shouldn’t be forgotten. Althou-
gh the number of the members of the Ottoman administration, employees and
soldiers was smaller in relation to the rest of the population, it wasn’t negligi-
ble. Sporadic converts to Islam are also to be considered, as well as the fact that
the trade and other communication with the inland were very frequent and ena-
bled the stay of a large number of people Muslim denomination in the town. All
the facts given suggest that the size of their graveyard in Makarska shouldn’t be
measured by the mere fact of the dominant Christian population of the town.

Translation: Ana Polombito Karamatić, prof.