Golgijev aparat kod neurodegenerativnih bolesti

Općenito o Golgiju

Golgijev aparat sudjeluje u post-translacijskoj modifikaciji te u sortiranju lipida i proteina na

staničnoj membrani (i u endo-lizosomalnom sustavu) što ga čini središnjim organelom u putu
sekrecije. U stanicama sisavaca se Golgi sastoji od naslaga cisterni koje karakterizira polaran
raspored (imaju cis i trans stranu). Ove naslage su međusobno bočno povezane membranskim
tubulima te tako spojene čine tvorevinu nalik vrpci u blizini centrosoma. Cis-stranu
karakterizira tubularno-retikularna, odnosno cis-Golgijeva mreža, dok trans stranu
karakterizira trans-Golgijeva mreža. Osim što sudjeluje u obradi i prijenosu tvari, Golgijev
kompleks je aktivno uključen i u regulaciju mitotičkih dioba, organizaciju citoskeleta,
homeostazu kalcija te apoptozu. On predstavlja signalnu platformu za kontrolu nekolicine
staničnih funkcija, uključujući signalizaciju koju potiču receptori locirani na staničnoj
membrani. Istraživanje mehanizama koji potiču fragmentaciju Golgijeva aparata te njegove
downstream efekte na neuralne funkcije mogu doprinijeti razvoju kako boljih metoda
liječenja, tako i sprječavanja razvoja određenih bolesti kod ljudi.

Golgijev kompleks podliježe dinamičnim preraspodijelama tijekom niza fizioloških i

patoloških procesa. Tako se primjerice prilikom mitoze i apoptoze u stanicama sisavaca Golgi
razgrađuje na vezikule i tubularne klastere. Fragmentacija Golgija također je čest slučaj u
stanicama koje su izložene nekakvom obliku stresa. Stoga nije začuđujuće što se stanični stres
koji kulminira fragmentacijom Golgija dovodi u povezanost s mnogim bolestima, uključujući
neurodegenerativne poremećaje.

Struktura i nastanak Golgijeva kompleksa

Iako je osnovna funkcija Golgija očuvana kroz evoluciju, njegova strukturalna organizacija se
razlikuje među pojedinim vrstama. Tako je primjerice u plijesni Saccharomyces cerevisiae
Golgi organiziran u izolirane membrane i disperzne cisterne. Nasuprot tomu, kod vrste
Drosophila melanogaster i drugih biljki, cisterne čine naslage. U sisavaca su naslage
membranskim tubulima povezane na način da čine tvorbu nalik vrpci; koja je najčešće
locirana u perinuklearnom području. Trodimenzionalna organizacija ovog kompleksa oslanja
se na suradnju velikog broja faktora. Cisterne na okupu u obliku naslaga drže tzv. Golgijevi
reassembly i stacking proteini (GRASPs – GRASP55 i GRASP65). Osim ovih proteina,
ključnu ulogu u organizaciji imaju još i golgini; proteini locirani na Golgiju koje karakterizira
izrazito zavojita domena povezana s citoplazmatskim dijelom Golgija preko svojih C-
terminalnih dijelova. Ova osobina omogućuje golginima da se pružaju do citoplazme kako bi
tvorile lance s drugim membranama i sastavnicama citoskeleta. Obitelj golgina uključuje
barem jedanaest vrsta proteina, poput GM130, giantina, golgin-160 i sl., koji su važni u
vezikularnom transportu, te u strukturalnoj izgradnji i pozicioniranju samog Golgija unutar
stanice.

Održavanje vrpce u pericentrosomalnoj regiji ovisi o mikrotubulima i aktinskom citoskeletu,

budući da oni reguliraju točnu lokaciju izgradnje Golgijeva kompleksa nakon što stanica izađe
iz mitoze, ali isto tako i same stanične puteve i polarnost. Organizacija vrpce zahtjeva i
kontinuirano sudjelovanje membrana endoplazmatskog retikuluma u obliku ER-Golgi nosača
integriranih u cis naslage.Primjerice, pretjerana stimuacija formacije post-Golgijevih nosača
na trans-Golgijevoj-mreži dovodi do fragmentacije i disperzije naslaga. Ukratko, sveukupna
struktura Golgija ovisi o balansu u stanici te membranskom transportu.

Svakako valja naglasiti kako je moguće da je ovo još uvijek samo mali dio sveukupne
kompleksnosti regulatornih mehanizama organizacije Golgija. Novi pristupi istraživanju u
sistematskoj biologiji doveli su do otkrića tisuću potencijalnih neopisanih regulatornih
elemenata Gogija. Svakako, postojeće informacije dovode do zaključka kako se uobičajena
struktura Golgijeva kompleksa bazira na dinamičkom ekvilibrijumu između dvije razine
stanične organizacije – pojedine cisterne Golgija te njihove međupovezanosti unutar same
vrpce. Ovo je rezultat antagonističkog djelovanja membranskih proteina GRASP65 (odnosno
GRASP55) i BARS proteina koji induciraju puknuća. BARS kontrolira mitotičku razgradnju
Golgijevih cisterni tako što cijepa tubularne veze među pojedinim naslagama. Kako se točno
BARS aktivira u G2-fazi staničnog ciklusa radi promocije cijepanja Golgijeve vrpce je zasad
nepoznato.

Golgijev kompleks u stresnim uvjetima

Važna strukturalna reorganizacija Golgija se odvija na samom početku mitoze, kada se vrpca
kida u diskretne naslage. Te se naslage dalje podvrgavaju reverzibilnoj fragmentaciji. Ovo je
cijepanje nužno za tranziciju iz G2 u M fazu staničnog ciklusa, što upućuje na to da je Golgi
mitotička kontrolna točka te povezuje funkcionalno naslijeđivanje Golgija sa tranzicijom
između pojedinih staničnih ciklusa.

Isto tako Golgijev kompleks može podleći fragmentaciji pod raznolikim stresnim uvjetima,
uključujući farmakološki i oksidativni stres. Kako je strukturalno održavanje Golgija proces
koji uključuje veći niz faktora, prekid istog može biti rezultat oštećenja bilo kojeg dijela
citoskeleta ili Golgijevih strukturalnih proteina. Tipičan primjer ovoga je apoptoza, kada
golgine cijepa enzim kaspaza-2. Drugi primjer su oštećenja DNA uzrokavana kemikalijama ili
ionizirajućim zraćenjem. Oštećenja DNA aktiviraju kinazu DNA-PK, koja potom fosforilira
Golgijev protein GOLPH3. Ova fosforilacija posljedično dovodi do fragmentacije Golgija.
Fragmentacija može potrajati i tjednima nakon uklanjanja štetnih agenata i povezana je s
povećanom staničnom otpornosti na DNA-oštećujuće agense; upućujući na to da se u ovom
slučaju fragmentacije Golgija vjerojatno radi o prilagodbi staničnog odgovora radi
preživljavanja stanice.
U kortikalnim neuronima izloženim oksidativnom stresu ishodi su bili drugačiji. U tom
slučaju nakon fragmentacije Golgija slijedi stanična smrt, a ona se može sprječiti
usporavanjem razgradnje Golgija. Tako da u nekim slučajevima promjena organizacije
Golgija može biti presudan korak ka staničnoj smrti.

Koji je biološki značaj fragmentacije Golgija? Proučavanjem podataka dobivenih siRNA

analizom i do sada objavljenih članaka, nedavno je predložena teorija kako nekoliko signalnih
elemenata ima sposobnost regulacije kako morfologije Golgija, tako i stresnog odgovora;
upućujući na to da je aktiviranje stresnog odgovora čvrsto povezano s inicijacijom signala koji
uzrokuju fragmentaciju Golgija. Svakako je još nužna eksperimentalna potvrda ove hipoteze
jer su formalni dokazi koji potvrđuju ovu teoriju za sad ograničeni na svega nekoliko
primjera.

Alzheimerova bolest

Strukturalne alteracije Golgijevog kompleksa (poput fragmentacije) predstavljaju rane

prekliničke naznake različitih neurodegenerativnih bolesti, kao što su amiotropska lateralna
skleroza, Alzheimerova bolest, Creutzfeld-Jacobova bolest te spinocerebelarna ataksija tipa 2.
Razgradnja Golgija često prethodni staničnoj smrti ili fenotipima bolesti. Iako uloga
fragmentacije Golgijeva kompleksa u razvoju mnogih patoloških stanja još uvijek nije jasna,
na površinu proizlazi sve više poveznica između disperzije ovog organela i razvoja
amiotropske lateralne skleroze i Alzheimerove bolesti.
Alzheimerova bolest je neurodegenerativni poremećaj središnjeg živčanog sustava povezan sa
starošću pacijenata. Manifestira se kao progresivni gubitak kognitivnih funckija te pamćenja.
Fragmentacija i disperzija Golgija uočljiva je kod neurona oboljelih od Alzheimera još kod
najranijeg stadija razvoja bolesti. Na ultrastrukturalnoj razini, cisterne Golgija izgledaju
nepovezano i smanjeno u dijametru, uz popratnu pojavu vezikula u blizini naslaga. Etiologija
Alzheimerove bolesti povezana je s cijelim spektrom kliničkih, staničnih i biokemijskih
simptoma. U malom broju slučajeva je u ranoj fazi bolesti uočena mutacija amiloidnih
prekurzorskih proteina (APP) ili presenilina 1 i 2 (PSN1 i PSN2). Nadalje, više je od 20 gena
uključeno u metabolizam lipida, upalne procese te rizične faktore endocističnih sastavnica u
kasnim stadijima Alzheimera.

Unatoč složenosti etiologije Alzheimerove bolesti, razvile su se tri hipoteze u vezi njezinih
glavnih čimbenika na staničnoj razini. Jedna od njih je kolinergijska hipoteza, koja pripisuje
simptome demencije manjku kolinergijske neurotransmisije. Druga je hipoteza teorija
unutarstanične akumulacije neurofibrilarnih petlji (NFTs), koja je povezana s
hiperfosforilacijom mikrotubularnog regulatornog proteina Tau. Treća, te najviše istražena
teorija, je hipoteza amiloidnih kaskada. Ona naglašava ekstracelularno odlaganje netopljivih
beta-amiloidnih peptida zbog promjenjene obrade APP-a. Posljednjih desetljeća istraživanja
ove bolesti potvrdila su kako je akumulacija i abnormalno povezivanje beta-amiloidnih
peptida te neurofibrilarnih petlji povremeno povezano s neurodegenerativnim proesima u
pacijenata koji boluju od Alzheimera. Istraživanja su također otkrila nevjerojatnu
kompleksnost i višeuzročnost Alzheimerove bolesti. Postojeći podatci upućuju na neraskidivu
povezanost između formacije beta-amiloidnih peptida te NFTs s alteriranom organizacijom
Golgija.

Akumulacija beta-amiloidnih peptida smatra se glavnim uzrokom pojave patoloških simptoma

povezanih s Alzheimerovom bolesti. Ovaj je spoj proizvod cijepanja APP-a, membranskog
proteina tipa I koji se sintetizira unutar endoplazmatskog retikuluma. On putuje endocitnim i
egzocitnim putevima na trans-Golgijevoj mreži u njenom uobičajenom stanju. Obitelj APP-a
čini raznolike varijacije splice proteina koji podliježu razgradnji proteazom. Proizvodi ovog
cijepanja obavljaju raznolike stanične funkcije koje su do sada samo djelomično objašnjene.
Smatra se kako APP, receptor na staničnoj površini, sudjeluje u regulaciji rasta neurita,
stanične adhezije i sinaptogeneze. Sama obrada APP-a je vro složena.

Funkcionalni odnosi između Golgija i progresivnog razvoja Alzeheimerove bolesti

Dugi niz godina je poznato kako je Golgijev aparat fragmentiran u neuronima pacijenata s
Alzheimerom. Nažalost se još uvijek ne zna kako to utječe na razvoj bolesti. Zanimljiva je
nedavno provedena studija koja predlaže kako Golgi ima važnu ulogu u organizaciji
modulacije kod obrade APP-a. Pomoću fluoroscencijske mikroskopije promatrana su
hipokampalna tkiva transgenih miševa, u kojima je bila izražena kako APPswe mutacija, tako
i mutirani PS1. Golgijev aparat je kod ovih miševa fragmentiran i raspršen, za razliku od
perinuklearne organizacije vrpce koja je vidljiva kod divljeg tipa miševa. Na
ultrastrukturalnoj razini Golgijev aparat divljeg tipa pokazuje uobičajenu građu. Kod
transgenih miševa je Golgi hipokampalnih i kortikalnih neurona izrazito fragmentiran i
pokazuje cisterne koje su nabubrile.

Glavno pitanje koje se postavlja jest koji je molekularni mehanizam kojim ekspresija
određenih GRASP domena uzrokuje promjene u preradi APP-a. Substanične su analize
pokazale kako pojačana ekspresija bilo kojeg dijela GRASP-a dovodi do povećanja količine
APP-a u frakcijama obogaćenim Golgijem.

Trenutno se metode liječenja Alzheimerove bolesti većinom baziraju na uporabi inhibitora

acetilkolinesteraze (u svrhu poboljšanja kognitivnih funkcija) te nesteroidnih protuupalnih
lijekova (kako bi se usporila pojava kognitivnih disfunkcija i ostalih simptoma ovog
poremećaja). U novije vrijeme se provode klinička testiranja lijekova koji su usmjereni ka
inhibiciji enzima uključenim u stvaranje beta-amiloidnih peptida. Sukladno tomu, otkriveno je
kako je u modelnim stanicama s mutiranim nefosforiliranim GRASP molekulama integritet
Golgijeva aparata bio očuvan i samim time proizvodnja beta-amiloidnih peptida bila manja.
Ovo upućuje na to da bi modulacija GRASP-a mogla biti dobra strategija u borbi s ovom
bolesti. Kao modulatore bi se moglo upotrijebiti inhibitore ili kinaze koji su i inače uključeni
u regulaciju fosforilacije GRASP-a. Alternativno se uzima u obzir i terapija koja bi
uključivala upotrebu tvari koje djeluju pozitivno na ponovno formiranje same strukture vrpce
nakon što je već došlo do djelomične (ili cjelovite) fragmentacije Golgija.

Zaključak

Golgijev aparat ima izrazito važnu ulogu u transportu lipida i proteina. Fragmentacija ovog
organela povezana je s razvojem mnogih neurodegenerativnih bolesti. Iako uloga disperzije
Golgija još uvijek nije objašnjena, postoje dokazi koji upućuju na to da kod Alzheimerove
bolesti do ovoga dolazi zbog akumulacije prekomjerne količine beta-amiloidnih peptida i
neurofibrilarnih tubula unutar stanice. Stoga je fragmentacija Golgija vjerojatno rezultat
nagomilavanja ovih molekula u ranim stadijima bolesti; a sama fragmentacija zatim ubrzava
daljnji napredak iste. Još uvijek je puno otvorenih pitanja u vezi regulacije enzima koji
obrađuju amiloidne prekurzore proteina, GRASP i golgine koji su od izrazite važnosti za
stabilnost strukture Golgijeva aparata. Ujedno još nije razjašnjena biološka uloga ove
fragmentacije - poznato je da se kod nekih oblika stresa radi o mehanizmu preživljavanja, dok
u drugim situacijama nakon nje gotovo zasigurno slijedi stanična smrt. Svakako disperzija
Golgija ima posljedice za fiziologiju stanice, što je bitno za Alzheimerovu bolest. Važno
pitanje na koje će se morati fokusirati daljnja istraživanja jest koja je najmanja moguća
alteracija Golgija koja ostavlja vidljive posljedice neuralne degeneracije pacijenata, te koji je
enzim zaslužan za fosforilaciju GRASP-a.