iza fizike?

(treći dio Nagovora na filosofiju)

Davor Katunarić
veljača 2021.
sadržaj:
predgovor 3.
i. zašto nisam fizikalist? 4.
ii. je fizika egzaktna znanost? 8.
iii. postoje li elektroni onako kako postoji Mjesec? 11.
iv. spadaju li norme u fiziku? 14.
v. je li ampermetar fizički objekt? 16.

2
predgovor

Ovaj pdf sadrži pet blog zapisa koji zajedno odgovaraju na pitanje zašto nisam
fizikalist?

Prvi od tih zapisa, koji nosi upravo taj naslov, napada fizikalizam po jednom kratkom
postupku: budući da kvantna mehanika kao temeljna fizikalna teorija ima mnoštvo
različitih interpretacija, ontološko utemeljenje u fizici ne okončava u nečemu
jedinstvenome nego nas vraća na ontološka pitanja koja su iz metafizike tek
odgurana u kvantnu mehaniku.

Ostala četiri zapisa odgovaraju na isto pitanje ali jednim dužim i meni zanimljivijim
putem. Oni, naime, nastoje pokazati da sama fizika počiva na određenim ontološkim
razlikovanjima koja nemaju utemeljenje u fizici. Radi se o razlikovanjima između
matematičkih i fizičkih objekata, između predmeta svakodnevnog iskustva i objekata
fizike, između činjenica i normi i između objekata motrenja i pribora. Matematički
objekti, norme znanstvene metode i mjerni instrumenti jesu uvjeti mogućnosti fizike
kao znanosti, a sami se ne mogu objasniti fizikom. (Naravno, popis ontoloških
razlikovanja relevantnih za fiziku time ne mora biti iscrpljen – sasvim je moguće da
su npr. povijest ili npr. kreativnost također preduvjeti fizike koji ontološki nisu
objašnjivi fizikom. Ali to je manje očito od navedenih triju razlikovanja, pa nije
presudno za argumentaciju.) Budući da fizika počiva na tim ne-fizikalnim ontološkim
pretpostavkama fizikalizam kao ontološka teza nije održiv.

Ukoliko je (često i neosviješteno) fizikalizam nešto poput common sense-a

obrazovanih ljudi našega doba, čini mi se da ovi zapisi zajedno mogu predstavljati
(još) jedan moj Nagovor na filosofiju, upućivanje od te nama suvremene doxe na put
vlastitog filosofiranja. Za one koje pri tome budu zanimali izvori određenih navoda
u ovim tekstovima mogu ih (valjda sve, ili skoro sve) pronaći negdje na blogu
protreptikos.wordpress.com (tražilica radi ;) ).

3
 i. zašto nisam fizikalist?

Možda netko smatra da bih kao nastavnik fizike trebao biti? Spada li u moj poziv i to
da učenike uvodim u jedan znanstveni, fizikalistički svjetonazor, a osobito s obzirom
na neznanstvene i pseudoznanstvene utjecaje kojima su sa svih strana izloženi? Ne.
Kao što nije potrebno da netko tko je fizikalist bude nekakav fizičar, tako ni nekakav
fizičar (zapravo nastavnik fizike) ne treba nužno biti fizikalist. Dapače, vjerujem da
neovisno i o svojoj profesiji i vlastitom blago heretičkom stavu (nadam se da neće
ostati neprimjećeno kako naslov ovoga zapisa aludira na jedan sličan naslov B.
Russella) imam dobre razloge za ne biti fizikalist. Štoviše, najavljujem da ću ovdje
pokušati fizikalizam ako ne baš matirati a ono poljuljati u dva koraka.

Fizikalizam se pojavljuje u raznim varijantama, ali ovdje govorim o ontološkoj tezi,

naime, o tezi o ukupnosti svega koja kaže da sve što postoji jest fizičko. Odnosno, da
se ono što nam se možda najprije pojavljuje kao nefizičko – npr. naša duševna
iskustva, ili moralni stavovi, ili matematički predmeti, itd. – može potpuno reducirati
na fizičke stvari. OK, ali što to znači – fizičko?

Možda fizički predmeti svakidašnjeg iskustva: stolovi, računala, kamenčići, lego-

kockice, zrak, voda, itd. Dakle fizikalizam bi tvrdio da je sve što postoji u osnovi nalik
tome. Ali, baš nas znanje fizike navodi na skepsu po tom pitanju. Uzmimo za primjer
najslavniju fizikalnu formulu, E=mc2. Što ona kaže? Nešto vrlo nesvakidašnje, teško
spojivo s našim iskustvom. Ona kaže da iako se jezgra helija sastoji („sastoji“?) od
dva protona i dva neutrona, ipak je njena masa manja od mase njenih sastavnih
dijelova. I taj manjak mase se može pojaviti kao višak nekog drugog oblika energije,
po gornjoj formuli. Dakle, još jednom: masa nečega što je sastavljeno, jezgre
helija, manja je od mase njenih pojedinačnih sastavnih dijelova, naime protona i
neutrona. Tu se fizika suprotstavlja svakodnevnom iskustvu sa predmetima na
kojima smo još kao bebe učili što je stvarno – ni sa kakvim kamenčićima ni lego
kockicama niti mehanizmima itd. to nije moguće. Takva je situacija uostalom
dovoljno česta u fizici – i sam početak novovjekovne fizike u znaku je spoznaje da
smo mi oni koji se gibaju oko Sunca, mada svatko svaki dan vidi upravo obratno.

Dakle, fizičko ima značiti ono što opisuje fizika, a ne ono što susrećemo u
svakodnevnom iskustvu. Vjerujem da fizikalisti nemaju problema s ovim prvim
korakom. Kao što reče W. Sellars:

pri opisu i objašnjenju svijeta, [prirodna] znanost je mjera svih stvari, onih koje
jesu da jesu a onih koje nisu da nisu.

4
Pritom je fizikalizam u pravilu sklopljen s redukcionizmom koji npr. psihologiju
nastoji svesti na biologiju i kemiju, biologiju na kemiju i fiziku, kemiju na fiziku. U
konačnici bi ono što fizika otkriva bila prava stvarnost, temelj svih stvari.

Predmet ovoga rada je filozofska teorija po kojoj, u krajnjoj instanci, sa svijetu

postoje samo entiteti fizike. Po tom radikalno materijalističkom gledištu
biologija i psihologija bi u određenom smislu bile svedene na fiziku, pa je taj
pristup redovito povezan s tezom o ujedinjenju znanosti. A kako je fizika baza
redukcije ostalih znanosti, ovaj se filozofski pravac naziva i “fizikalizam”. (Neven
Sesardić, Fizikalizam)

Dakle, fizikalizam ide u smjeru redukcije svega ostaloga na fiziku. Ali fizika je
raznolika, sljedeći korak u istom smjeru bio bi redukcija različitih fizikalnih teorija na
jednu temeljnu.

Netko će reći da ako fizika već služi kao baza ujedinjenja svih znanosti, bilo bi
prirodno očekivati da i ona sama bude ujedinjena i da objašnjava pojave pomoću
relativno malog broja pojmova i zakona. Jer ako je cilj fizikalista simplifikacija
naše slike svijeta, što se onda dobiva svođenjem svih nauka na jednu teoriju koja
je sama razjedinjena i nesređena? A takvo stanje, može se činiti, upravo i vlada u
današnjoj fizici. … Zar se takvo stanje fizike ne bi moglo uzeti kao argument
protiv fizikalizma i vjerovanja u mogućnost neke iole jednostavnije ontologije?
(Neven Sesardić, isto)

Ako je uopće neka grana fizike, neka fizikalna teorija, temeljna za cijelu fiziku, onda
to nedvojbeno mora biti kvantna mehanika (ili je barem jedna od temeljnih). Ali tu
imamo problem:

Mislim da mogu sa sigurnošću reći da nitko ne razumije kvantnu mehaniku. (R.

Feynman)

To je doduše bilo 1965., ali stvari nisu puno bolje danas – još jedan nobelovac, Steven
Weinberg, u članku iz 2017. navodi s odobravanjem taj Feynmanov citat, te kaže:

I danas, unatoč velikom uspjehu kvantne mehanike, nastavljaju se rasprave o

njenom značenju i njenoj budućnosti.

Naravno, mnogi smatraju da ipak razumiju kvantnu mehaniku, ali se međusobno pri
tom ne slažu, pa imamo notorno mnogo tzv. „interpretacija“ kvantne mehanike,
koje se međusobno drastično razlikuju – evo jedne tablice tek radi uvida u to
mnoštvo.

5
Bez da ulazimo u pojedinosti, samo mnoštvo interpretacija pokazuje da ne postoji
neko konsensualno razumijevanje kvantne mehanike. Svakako treba naglasiti da
fizičari znaju rješavati jednadžbe kvantne mehanike i uspješno rade pokuse koji
potvrđuju te jednadžbe. I oko jednadžbi i oko pokusa postoji suglasnost među
fizičarima. Što onda misle kad kažu da je „ne razumiju“? U skladu s onom
osnovnoškolskom odredbom da netko razumije nešto kad to može iskazati svojim
riječima, fizičari se ne slažu u onome što iskazuju (a ne u onome što mjere ili
računaju). Ne slažu se u „interpretaciji“, ne razumiju što se zapravo događa. Sve
navedene interpretacije su znanstveno moguće, slažu se sa pokusima i
jednadžbama kvantne mehanike, ali ipak se međusobno razlikuju. Budući da nijedna
od interpretacija nije općepriznata kao ona prava, mogu slobodno malo modificirati
Feynmanov iskaz, pa reći da fizičari zajedno, kao znanstvena zajednica, ne razumiju
kvantnu mehaniku.

I tu, kako meni izgleda, fizikalistički projekt spuštanja prema sve temeljnijem gubi
tlo pod nogama, propada u bezdan. Jer čak i da reduciramo sve ono socijalno na
psihičko i biološko, a sve ono psihičko i biološko na fizikalno, na koncu imamo to da
temelje fizikalnoga ne razumijemo. Cijela ta građevina nije utemeljena, nismo našli
ono doista fundamentalno. Kao u onoj priči o Zemlji koja počiva na golemim
slonovima, a ti slonovi na još većoj kornjači, pa ta kornjača na oceanu – a ocean, na
čemu je on? Zar računaju s time da će nam do tad već dosaditi i da ćemo prestati
pitati? Uostalom, bez da se opredjeljujem, ipak neke od onih mogućih interpretacija
kvantne mehanike daju važnu ulogu promatraču, tako da bismo u tom slučaju
umjesto nekakve piramide koja se onog fizičkog uzdiže se prema manje čvrstim
područjima psihičkog i socijalnog/kulturnog prije dobili neki krug.

Nije čudno da su osjećaj vrtoglavice u susretu s kvantnom mehanikom potvrdili i

najveći među onima koji su se njome bavili:

6
 Kaže li netko da može razmišljati o kvantnoj fizici bez da mu se zavrti u glavi, to
pokazuje samo da nije ništa od nje razumio. (Niels Bohr)

Kao da je nekome nestalo tlo pod nogama, nigdje čvrstog temelja na kome bi se
moglo graditi. (Albert Einstein)

Žestoka reakcija na noviji napredak suvremene fizike može se razumjeti jedino

kada shvatimo da su se ovdje počeli drmati temelji fizike; i da je taj potres stvorio
osjećaj da će znanost izgubiti tlo pod nogama. (Werner Heisenberg)

I sam mogu posvjedočiti o jednom takvom osjećaju gubitka tla pod nogama u svom
susretu s kvantnom teorijom, dok sam studirao fiziku. Ali uskoro sam saznao da ta
situacija i nije tako nova. Platon u Fedonu opisuje kako se Sokrat, kad je bio mlad, od
sveg srca uželio te mudrosti što je zovu prirodnom znanošću, činilo mu se da je
uzvišena. Istraživao je tadašnje znanje o prirodi kod tadašnjih znalaca koji su sve
objašnjavali nekim mehaničkim putem, razdvajanjem ili spajanjem elemenata. No,
pokazao se nenadarenim za takva istraživanja jer što je više istraživao ne samo da je
manje znao, nego mu se činilo da ni ono što je prije mislio da zna sada više ne zna.
Dapače, kaže:

Uplaših se da sasvim dušom ne oslijepim dok gledam stvari očima i pokušavam

ih shvatiti osjetilima.

Time započinje njegov slavni „bijeg u logose“, od onoga fizičkoga ka onome

mislivome. Meni se čini da će i danas onaj tko taj fizikalistički pristup provede
dovoljno daleko i iskreno završiti na sličnom putu.

7
 ii. je li fizika egzaktna znanost?

Odgovor na naslovno pitanje nalazi se u predgovoru gimnazijskom udžbeniku iz

fizike za prvi razred (autori Dubravko Horvat, Dario Hrupec):

Matematika je jedina egzaktna znanost. Egzaktno znači točno. Međutim, fizika

se naziva umijećem aproksimacija. Aproksimativno znači približno. Jednim se
dijelom riječ “približno” odnosi na zaokruživanje brojeva. Fizičarima je često
broj 3.14 isti kao i broj π. Za matematičare su to uvijek dva različita broja. No
riječ “približno” se u fizici ne odnosi samo na zaokruživanje brojeva. I fizikalni su
zakoni, izraženi matematičkim formulama, približni. Vrijede samo pod
određenim uvjetima. Razumijevanje tih uvjeta često nije ni najmanje
jednostavno. To je razlog za riječ “umijeće”.

Kako bi opisali svoja opažanja prirode, fizičari smišljaju modele. Model je

idealizirani opis pojave kojim se zamršena situacija pojednostavnjuje. Fizičari
modele izražavaju matematičkim jezikom, odnosno formulama. Iako su modeli
tek približni opisi pojava, mogu biti vrlo točni.

Za svaki slučaj valja napomenuti da barem jedan od suautora toga udžbenika nipošto
nije čudni ljubitelj začudnosti poput ovoga autora, nego je, dapače,
pravovjerni zastupnik „znanstvenog svjetonazora“ i borac protiv pseudoznanosti.
Dakle, može se smatrati da je gornji odgovor znanstveno košer. Jedina egzaktna
znanost je matematika (eventualno i logika), a ostale su, uključujući fiziku, egzaktne
onoliko koliko su matematičke, ali nikad u potpunosti.

Ako je taj odgovor dovoljno nesporan da stoji na samom početku gimnazijskog

učenja fizike, čemu filosofirati o tome?

Najprije da ukratko podsjetim na prethodne nastavke ovoga niza tekstova. Započeo

sam pitanjem zašto nisam fizikalist?, i odmah ponudio odgovor po kratkom
postupku – zato što fizikalistički projekt utemeljenja psihologije u biologiji, biologije
u kemiji, kemije u fizici, itd. po naravi stvari mora okončati u temeljnoj fizikalnoj
teoriji, koja je (barem dijelom) kvantna mehanika. A ta, pak, ima mnoštvo
međusobno suprotstavljenih interpretacija. Dakle, spuštanje prema dolje u nadi
utemeljenja nije nas dovelo do nečega jednoznačnog, nego naprotiv, do
višeznačnosti koja mi se čini neusporedivom s bilo čim drugim u fizici (a možda i u
prirodnoj znanosti uopće).

Osim toga kratkog postupka, pokušavam ponuditi i jedan duži, meni zanimljiviji. On
polazi od onoga što se u filosofiranju očituje kao mnoštvenost načina na koji različita
bića jesu (odnosno „ontološki pluralizam“). Teza je da se ta mnoštvenost očituje i u
fizici, te da stoga nema nekog smisla nastojati ontologiju reducirati na fiziku, ako

8
sama fizika implicira ontološki pluralizam. Taj najprije vjerojatno ne baš jasni
odgovor zahtijeva konkretniju provedbu: trebao bih, naime, pokazati na što mislim
pod tom mnoštvenošću. Jedno vrlo tradicionalno filosofsko razlikovanje
između načina na koji jesu matematički predmeti i načina na koji jesu fizičke stvari je
prvi (ali samo prvi, nikako jedini) korak u tome smjeru.

Što su matematički predmeti? Brojevi, funkcije, matrice, relacije, trokuti, itd. Dok se
fizički predmeti nalaze u prostoru i vremenu, i možemo ih opažati osjetilima, za
matematičke predmete to ne vrijedi. Broju tri ili Pitagorinom poučku vrijeme ne teče,
ne nalaze se više u Grčkoj nego li na Neptunu, ne možemo ih osjetilno opažati nego
ih samo možemo misliti. (Ako netko vjeruje da je ipak vidio poneki trokut u životu,
neka se upita kolika je debljina stranica toga trokuta, jesu li stranice toga trokuta baš
ravne (i pod mikroskopom, itd.), i sl. Uskoro će uvidjeti da to što je vidio samo
nekako nalikuje, više ili manje, onome što matematičar misli kao trokut.)
Matematički predmeti su kontra-faktički: matematičar se sasvim lijepo može baviti
42-dimenzionalnim prostorom, mada fizički prostor zapravo (?) nema toliko
dimenzija. Ili, jednostavniji primjer, egzaktno može odgovoriti na pitanje „ako je
Šestanovac veći od Splita, a Split od New Yorka, je li Šestanovac veći od New Yorka?“
– mada faktički Šestanovac nije veći od Splita niti Split od New Yorka. Jer se
matematika ne bavi onim što faktički jest, nego onim što uopće može biti.
Matematički predmeti nisu dakle poput faktičkih predmeta koje opažamo u
svakodnevnom prostoru i vremenu, nego su nešto izvan prostor-vremena, što
mislimo, što je apstraktno, idealno, i stoga egzaktno.

Ako je to razlikovanje između matematički idealnog i fizički faktičnog jasno, vrijeme

je za obrat. Jer fizika se upravo ne bavi ovim ili onim faktički postojećim predmetima
u njihovoj osebujnosti, nego apstrahira od pojedinosti i dolazi do onoga što je opće,
što vrijedi za sve predmete. Do onoga što je, dakle, apstraktno, stoga idealno, i stoga
matematičko. Fizika se ne bavi ovim tu kamenom, nego apstrakcijom materijalne
točke (koja se može, donekle, primijeniti na istraživanje ovoga tu kamena). Ne bavi
se ovim tu stolom, nego beskonačno dugačkom glatkom plohom, itd. Kruna
fizikalnog istraživanja nije jako točno poznavanje ovog ili onog fizičkog predmeta,
nego poznavanje prirodnih zakona. A kakvi su ti fizikalni prirodni zakoni?

No, pa oni su neke matematičke formule. I budući da su oni matematičke formule za

njih vrijedi (skoro) sve što i za matematičke predmete. Fizikalni zakoni vrijede
oduvijek (ili barem od početka svemira), ne mijenjaju se tijekom razvoja svemira,
vrijede posvuda jednako (i u Grčkoj i na Neptunu), kontra-faktički su (vrijede i za
situacije koje faktički ne postoje – npr. zakon gravitacije bi vrijedio i da se između
Marsa i Jupitera nalazi još neki planet).

Čini se da i fizikalni zakoni, matematički kakvi jesu, spadaju u idealni svijet skupa s
(ostalim) matematičkim predmetima.

9
Ali otkud onda ne-egzaktnost fizike? Zašto je fizika „umijeće aproksimacija“ a
matematika egzaktna znanost?

Čini se da je razlika između idealnog-matematičkog svijeta i fizičkoga svijeta ta da u

fizičkom svijetu, uz zakonitost, postoji i nešto što izmiče zakonitosti, neka nesvodiva
slučajnost. Nešto što čini svaki faktički slučaj barem malo drugačijim od bilo kojega
drugoga (ili nas barem sprečava da ih čiste savjesti smatramo točno jednakima).
Nešto zbog čega je fizika nužno neegzaktna, zbog čega se fizički predmeti faktički
nalaze u nekom trenutku vremena i u nekom mjestu prostora, a ne izvan prostor-
vremena (ili svugdje u prostor-vremenu, kako su valjda fizikalni zakoni). Ta
nesvodiva slučajnost, ne-zakonitost, je uvijek „nedjeljivi ostatak“ nakon svih
matematičkih operacija i postupaka mjerenja na fizičkim predmetima.

A time smo se našli posred onoga što se tradicionalno naziva „platonizam“: s jedne
strane ono idealno, mislivo, matematičko,… s druge strane nešto neuhvatljivo,
nesvodivo, nezakonito, slučajno, nemislivo,… i po sredini ovaj tu naš tek naizgled
postojani svijet kao projekcija onog idealnog na neuhvatljivi tijek onog slučajnog.

Dok se matematika bavi samo jednim od tih svjetova u kojemu ostaje egzaktna,
fizika se, nevoljko ali neizbježno, mora odreći ambicija za pravom egzaktnošću. I, što
je važno s obzirom na gore navedenu moju namjeru, mora priznati nikad ukidivi
(koliko god ga nastojali i često uspijevali smanjiti do zanemarivosti) jaz između
onoga što se može idealno misliti i onoga što se može mjeriti/opaziti.

Odnosno, neku ontološku (barem) dvojnost. A u sljedećim nastavcima bih pokušao

pokazati da se radi o višestrukosti (>2).

10
 iii. postoje li elektroni onako kako postoji Mjesec?

Gornje pitanje je parafraza slavnog pitanja postavljenog uz neke interpretacije

kvantne mehanike: postoji li Mjesec kad ga nitko ne gleda? Naime, budući da u
kvantnoj mehanici naš čin mjerenja zapravo dijelom odlučuje o tome kako će se
ponašati elektron, neki su fizičari uspostavili analogiju s Mjesecom ili mačkom, da bi
pokazali koliko je takvo rješenje neprihvatljivo. No, postoje li elektroni onako kako
postoji Mjesec?

Zavodljivo je zamišljati svijet onakvim kakvim ga prikazuju edukativni filmići (poput

npr. ovoga) gdje prelazimo od svakodnevnih predmeta naviše prema pogledu na
Zemlju, pa na Sunčev sustav, pa na galaksije itd., i nadolje prema stanicama,
molekulama, atomima, jezgrama, protonima, kvarkovima. Ipak, uz potpuno
prihvaćanje svih znanstvenih rezultata u jednom se trenutku u tome nizu može (a
neki misle i da se mora) povući jedan nepremostivi rez između onih predmeta koje
doista opažamo [observable] i onih koje zapravo ne opažamo [unobservable] ali koji
igraju važnu ulogu u znanstvenim teorijama o svijetu. Elektroni spadaju u ovu drugu
skupinu – nitko ih nikad nije vidio, niti ćemo ih vidjeti (dok imamo ovakvo tjelesno-
perceptivno ustrojstvo kakvo imamo). Na pitanje kako izgleda elektron može se
odgovoriti samo: elektron ne izgleda. Ne postoje uvjeti pod kojima bih ga netko
mogao vidjeti. Ono što možemo vidjeti jesu snimke traga prolaza elektrona
kroz maglenu komoru, odnosno kondenzacija na mjestima gdje je elektron prošao
(kondenzacija podrazumijeva neko mnoštvo atoma, dakle nešto puno veće od
samoga elektrona).

11
Elektron je, dakle, teorijski konstrukt koji objašnjava one pojave koje jesu opazive
(naime takve snimke i sl.). Prema konstruktivnom empirizmu, takvi predmeti imaju
drugačiji spoznajni status od onih koje možemo neposredno opažati. I jedni i drugi
su empirijski predmeti, do njih smo došli iskustvom, ali npr. Mjesec možemo
neposredno opažati, elektrone ne možemo. Naravno, moguće je na razne načine
relativizirati i postojanje opazivih predmeta, ali čini se neizbježnim pomisao da bi
normalni ljudi zdrave percepcije iz bilo kojeg vremena i bilo koje kulture vidjeli
Mjesec kad im ga pokažemo, a ne bi vidjeli elektron. Vidjeli bi tragove kondenzacije
u maglenoj komori. Elektron je teorijski konstrukt koji dobro (i to ne samo dobro,
nego najbolje) objašnjava kako nastaju takvi tragovi, ali nije opazivi predmet.

Je li to razlikovanje suvišno? Ako je elektron najbolje objašnjenje, što nam više treba?
Zašto mu ne priznati istinitost koju priznajemo opazivim predmetima? Naposljetku,
ne radi se samo o tragovima u maglenim komorama, nego o ogromnom broju pojava
vezanih uz elektricitet koje objašnjavamo elektronima. Bilo bi pravo čudo da sva ta
objašnjenja uspijevaju pozivajući se na elektrone, a da elektroni zapravo ne postoje.
Dakle, uspjeh znanosti u objašnjavanju svijeta jest jamac da ti „teorijski konstrukti“
doista postoje.

No, protuargument je povremeni i privremeni neuspjeh znanosti. Naime, tijekom

povijesti znanosti postojali su teorijski konstrukti koji su dobro objašnjavali neke
pojave, ali su se pri novim otkrićima pokazali neprikladnima –
npr. eter, kalorik, flogiston, planetne sfere, itd. Sve te teorije su u nekim razdobljima
bile najbolje koje imamo, i sve su pretpostavljale postojanje nekih predmeta za koje
danas smatramo da ne postoje. Ne radi se, dakle, o tome da bismo bili skeptični
prema najboljim znanstvenim objašnjenjima, dok ona stoje kao najbolja objašnjenja,
nego o svjesnosti da je status neopazivih predmeta načelno drugačiji od statusa
opazivih predmeta. Koliko god bilo privlačno zamišljati kontinuum od planeta do
elektrona i kvarkova, ipak se tu negdje krije jedan nepremostiv jaz.

Naravno, postavlja se pitanje točne granice. Što je npr. s Jupiterovim mjesecima, ili
još udaljenijim nebeskim objektima koje vidimo kroz teleskope? Ako su to objekti
koje bismo, uz naše tjelesno-perceptivno ustrojstvo kakvo jest, vidjeli kad bismo im
došli dovoljno blizu, onda su to opazivi predmeti. Što je s mikroskopski vidljivim
bićima, npr. jednostaničnim organizmima? Njih vidimo samo uz pomoć instrumenata
i tu B. van Fraassen, glavni zagovornik konstruktivnog empirizma, postavlja granicu:
ono što niti načelno ne možemo vidjeti bez pomoći instrumenta nije opazivo.
Objašnjenje te granice ide otprilike ovako: da bismo intepretirali ono što vidimo kroz
instrument, recimo mikroskop, potrebno nam je i teorijsko objašnjenje rada toga
instrumenta; dakle, tu smo uvijek za taj jedan korak udaljeniji od onoga što opažamo
neposredno, budući da se moramo pozivati na neku teoriju (kako radi instrument)
što pri neposrednom opažanju ne moramo.

12
No, ako vidimo naš Mjesec, za Jupiterove mjesece su nam potrebni instrumenti.
Znači li to da je njihov status drugačiji? Nisu li i Jupiterovi mjeseci jednom bili
neopazivi (prema gornjim kriterijima), odnosno teorijski konstrukti? Opet, ključno je
to što su načelno opazivi, uz naš zadani tjelesno-perceptivni ustroj. Elektroni niti
načelno nisu.

Zato ovo razmišljanje Stephena Hawkinga izgleda primjereno s obzirom na

mikrosvijet:

Stoga sam zauzeo stanovište da je neka fizikalna teorija tek matematički model
koji rabimo pri opisu rezultata promatranja. Neka teorija je dobra ako je lijep
model, ako opisuje širok raspon promatranja i ako pretkazuje rezultate budućih
promatranja. Izvan toga nema smisla pitati odgovara li ona stvarnosti jer mi ne
znamo kakva je stvarnost neovisna o teoriji. (Stephen Hawking, Budućnost
svemira)

Naravno, kod opazivih objekata ipak nešto znamo (naime opažamo) o stvarnosti
neovisno o teoriji.

Zanimljivo je i da van Fraassen za objašnjenje toga što znanost radi kad postulira
postojanje neopazivih objekata poput elektrona koristi frazu „to save the
phenomena“, recimo spasiti pojave. To je prijevod grčke fraze sozein ta
phainomena koju je Platon, prema Simplicijevom svjedočanstvu, postavio kao
zadaću onodobnim astronomima u njegovoj Akademiji: da nađu matematički model,
točnije da pretpostave jednolika i uređena gibanja, koja bi spasila pojave kakve
opažamo na nebu, a koje se naizgled ne doimaju matematički uredno. (Vidi ovdje.)
Dakle, da matematički konstruiraju nešto što odgovara empiriji, odnosno da budu
konstruktivni empiristi. Tako i suvremena filosofija znanosti ponavlja onu Platonovu
gestu iz usporedbe o crti, gdje je prvi zahtjev podjela stvarnosti na vidljivu i
mislivu, observable i unobservable.

13
 iv. spadaju li norme u fiziku?

Podsjetnik: teza koju pokušavam obrazložiti jest da je fizikalizam (po kojemu se sve
što jest u konačnici načelno svodi na fiziku) pogrešan i to zato što sama fizika
pretpostavlja neki „ontološki pluralizam“, odnosno, sama fizika je omogućena
nekim pretpostavkama koje nisu izvedive iz fizike. Prva od njih je bila
matematika, što nas je dovelo do klasičnoga razlikovanja još s grčkih početaka
filosofije između matematičkih („platoničkih“) i fizičkih predmeta.

Ovdje bih obratio pažnju na jedno drugo klasično mjesto iz povijesti filosofije, naime
na Humeovo razlikovanje između „jest“ i „treba“. Humeov zakon kaže da se to da
nešto treba ne može izvoditi iz toga da nešto jest, odnosno, ne mogu
se norme izvoditi iz činjenica. Otud se često i u suvremeno doba priziva staro
sofističko razlikovanje između onoga što je po prirodi (recimo empirijske znanosti) i
onoga što su suviše ljudske konvencije (recimo moralnost).

No, što su činjenice? Barem znanstvene činjenice su samo ono što je utvrđeno prema
pravilima struke i objavljeno na za to predviđenom mjestu. U fizici su činjenice ono
što je utvrđeno mjerenjima pri čemu treba načiniti dovoljan – dogovoren! – broj
mjerenja, i prosječne vrijednosti tih mjerenja ne smiju odstupati od određene –
dogovorene! – mjere. Potom te rezultate mjerenja valja objaviti u znanstvenom
časopisu, pri čemu oni prolaze proces recenzije od strane drugih znanstvenika. Tako
nešto postaje fizikalna činjenica. Bez takvog (ili nekog dovoljno sličnog) procesa ne
može se govoriti o tome da je nešto fizikalna činjenica. Činjenice su ono što je
utvrđeno prema pravilima struke. A ta pravila su neke norme, ne kako
nešto jest nego kako treba postupati da bismo ustanovili što jest a što
nije. Odnosno, tek takve norme omogućuju da bude znanstvenih činjenica.

A tko propisuje te norme? Propisuje ih znanstvena zajednica, onako kako svaka

zajednica ima neke (implicitne ili eksplicitne) norme ponašanja. Znanstvena
zajednica je uvjet mogućnosti da bude znanosti. Spoznaja koju ne bi bilo moguće
objaviti drugim znanstvenicima ne bi bila znanstvena spoznaja (npr. neki mistički
uvid ili nešto slično). Dakle, drugi znanstvenici s kojima je u načelu moguće
komunicirati, kojima se može objaviti to što pojedini znanstvenik istražuje – ukratko
znanstvena zajednica – jesu uvjet da bi znanost, pa i fizika, bila moguća. Kao što
mogućnosti da bude fizike prethodi matematika, tako joj prethodi i znanstvena
zajednica. A ta, kao i svaka druga zajednica, ne može postojati bez normi. Odnosno,
kao što otprilike reče Wittgenstein, nešto poput etike je podjednako uvjet svijeta
(znanstveno spoznatljivog) kao i logika (a u slučaju fizike kao i matematika). Bez
vrline intelektualnog poštenja velike većine znanstvenika znanost ne bi bila moguća.
„Znanstvenik“ koji vara, koji nema intelektualnog poštenja, i nije znanstvenik nego
pseudo-znanstvenik. Biti-znanstvenik, to podrazumijeva stanovite norme, etičke
norme, norme znanstvene zajednice. Kao i kod drugih zajednica, onaj tko ne

14
postupa u skladu s normama te zajednice biva isključen iz nje – taj više nije
znanstvenik.

I budući da norme znanstvene zajednice 1. omogućuju fiziku, a 2. nisu i ne mogu biti

(prema Humeovom zakonu) nešto empirijski ustanovljeno, slijedi da je fizika
omogućena nečim što se ne može utemeljiti u fizici. Fizikalizam se tako opet
pokazuje kao nedostatan.

Naravno, i znanstvena zajednica, poput svih drugih zajednica, svoje norme donosi iz
vlastitog povijesnog iskustva, svakako dogovorima, ali ne pukim dogovorima, ne
proizvoljno i samo iz odnosa moći u toj zajednici, nego na temelju prosudbe o tome
što služi svrsi znanstvenog istraživanja, što je dobro za razvoj znanosti. Pri tom se
može primijetiti da temeljno etičko načelo – ono što vrijedi za mene treba vrijediti i
za sve druge u istoj takvoj situaciji – zapravo opisuje samu bit znanstvene metode.
Jer znanstvena metoda upravo vodi računa o tome da neka spoznaja do koje sam
došao može podjednako vrijediti i za svakoga drugoga. Zato postupci koji su mene
doveli do nje moraju moći dovesti i bilo koga drugoga do te iste spoznaje. Moja
opažanja i mjerenja moraju moći provesti i drugi uz iste rezultate, moje argumente
moraju moći razumjeti i potvrditi i drugi, itd. Ti temeljni zahtjevi znanstvene metode
su u osnovi etički: ono što vrijedi za mene treba vrijediti i za druge (ili, ako ne može,
tad ne treba vrijediti ni za mene). Kao što se u etici stalno moramo premještati “u
cipele drugoga” da vidimo kako je njemu u nekoj situaciji, tako i znanstvena metoda
nalaže da svoje spoznaje stalno izlažemo najprije zamišljenim a potom stvarnim
pogledima drugih. Nekakve privatne spoznaje načelno ne spadaju u znanost.

Također, kao i u svim druge zajednicama, nisu samo pojedinci ti koji ponekad
zaostaju za normama nego i konkretna znanstvena zajednica može podbaciti u
odnosu na njih. Osim toga, u što nas je glasovito uvjeravao Thomas Kuhn, uz
eksplicitne norme zajednice znanstvenika imaju i mnoštvo implicitnih normi, stavova
i svega onoga što nazivamo tacit knowledge a što znanstvenici stječu življenjem i
radom u tim sasvim konkretnim i stoga neizbježno ne-idealnim životnim formama.
Ukratko, većina pitanja kojima se inače bave sociologija, etika, socijalna psihologija,
itd., imaju svoje mjesto i u proučavanju znanstvenih zajednica.

No, za svrhu ovoga zapisa je dovoljno ovo: kao što matematika prethodi i
omogućuje fiziku, tako i norme znanstvene zajednice prethode i omogućuju fiziku.
Odnosno, postoji nešto – barem matematika i norme – što prethodi fizici, i stoga je
fizikalistička teza pogrešna. Fizika nije mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu a onih
koje nisu da nisu. Osim načina na koji jesu predmeti kojima se bavi fizika, postoje i
drugi načini na koji neka bića jesu, npr. način na koji jesu matematički predmeti i
načina na koji jesu norme. (A upitno je i to je li način na koji jesu teorijski konstrukti
fizike isti kao način na koji jesu opazivi fizički predmeti.) A taj popis nipošto nije
dovršen.

15
 v. je li ampermetar fizički objekt?

Sljedeća ontološka razlika, osobito važna kod Heideggera, jest

između objekata motrenja (theoria) i uporabnih stvari – pribora, oruđa.

Tu razliku je lako razumjeti: pribor je “zato da”, radi neke funkcije, svrhe. Fizički
objekti, pak, nemaju nikakvu funkciju, nemaju svrhu, nisu “zato da”. Ovo drugo se
ne može prenaglasiti: upravo tu je ključni prekid novovjekovne prirodne znanosti s
ranijom, posebno aristotelovskom, tradicijom teleološkog opisivanja prirode.
Kamen ne pada “zato da”, nego naprosto pada. Kod Aristotela je padao jer je time
ozbiljavao svoju svrhu (koja je za predmete od “elementa zemlje” da budu u središtu
svemira), ali fizika je načelno odustala od takvog tipa objašnjenja. Pada zbog
nesvrhovite privlačne sile. Planeti se vrte oko Sunca ne da bi time vršili neku funkciju,
nego zbog nesvrhovitih privlačnih sila i početne brzine. Itd. Fizički predmeti ne
obavljaju nikakvu funkciju, naprosto su takvi kakvi jesu. Ali pribor ima neku funkciju:
ampermetar jest “zato da”, naime svrha mu je da mjeri jakost struje. Ako ne bi mjerio
jakost struje, tad to i ne bi bio ampermetar nego hrpa metala i plastike, koja bi
svakako bila fizički predmet sa svojom masom, obujmom i drugim fizičkim
svojstvima. Ali ne bi bila ampermetar, jer ne bi mogla mjeriti jakost struje. Naravno,
i funkcionalni ampermetar jest fizički objekt, ali nije samo to.

Fizika je moguća samo uz pretpostavku da postoje mjerni instrumenti, odnosno, da

postoji pribor. Bez pribora nema fizike, pribor je uvjet mogućnosti fizike. Ali pribor
nije nesvrhoviti fizički objekt, nego nešto što ima funkciju. Odnosno, svijet kojega
opisuje fizika nemoguć je bez pribora, bez svrha/funkcija. Fizikalizam je nemoguć jer
bi onemogućio fiziku.

Ukoliko bi se netko dosjetio rješenja da doduše moramo upotrebljavati mjerni pribor

u fizici, ali jednom kad dovršimo mjerenje možemo odbaciti taj pribor i stvar
sagledati neovisno o njemu, tome je već davno odgovorio Hegel:

Odmah pada u oči da primena svakoga oruđa na jednu stvar, štaviše, ne ostavlja
tu stvar onakvom kakva je ona za sebe, već da na njoj preduzima neko
formiranje i neku izmenu. … Ako mi od jedne oformljene stvari ponovno
oduzmemo ono što je to oruđe na njoj izvršilo, onda za nas ta stvar … opet vredi
onoliko koliko je vredela prije ovog truda, dakle truda koji je izlišan.
(Fenomenologija duha, Uvod)

Ne samo da pribor nije ravnodušni fizički objekt koji puko postoji bez ikakve svrhe,
nego je ta svrha duboko povezana s nama. Pribor služi nečemu, ali i nekome. Bilo koji
objekt koji nama može pokazati kolika je jakost struje jest ampermetar, neovisno o
načinu na koji to čini. Mjerenje pretpostavlja nas kao mjeritelje, ono je definirano
time da mi možemo neka vrijednost očitati. Pa i ako postoji zvuk kad nema nikoga

16
da ga čuje, ne postoji mjerenje ako nema nikoga tko bi saznao izmjereni iznos.
Ponegdje se doduše uspješno pretvaramo da naše mjerenje ne čini ništa, ali nema
razloga vjerovati da je to moguće uvijek i svugdje (zapravo mi to prije izgleda kao
iznimka nego kao pravilo). Čini se da ta nužna veza mjerenja i mjeritelja postavlja
trajno neprelaznu granicu razumijevanju kvantne mehanike.

Mada je mjerni pribor osnovna vrsta pribora u fizici, nije jedina. Uslijed brojnih
tehnoloških primjena već u najranijem učenju fizike uvodimo neobični
pojam korisnosti stroja. Spada li taj pojam zapravo u fiziku? Naime, korisnost se
definira razlikujući korisni od nekorisnog rada – ali, što je “objektivno” u toj koristi?
Ako bušilicu koristimo za bušenje, korisni je rad bušenje a toplina ili buka nekorisni.
Ali ako bismo je koristili za grijanje ili za nerviranje susjeda, tad su upravo toplina ili
buka korisni. Mi smo ti koji određujemo što je korisno, ne postoji neka “objektivna”,
o našim svrhama neovisna, korisnost. Izbacimo li korisnost iz “prave” fizike, što s
jednim fundamentalnijim fizikalnim pojmom, naime entropijom koja je početno bila
definirana upravo u odnosu na moguću korisnost strojeva? Ostaje li u njoj trajno taj
“subjektivni” element?

Može biti šokantno da termodinamika ne zna za nešto poput ”entropije fizičkog

sustava”. Termodinamika ima pojam entropije termodinamičkog sustava; ali
zadani fizički sustav odgovara mnogim različitim termodinamičkim sustavima.
Na primjer … u jednom skupu pokusa radimo s temperaturom, tlakom i
volumenom. Entropija može biti iskazana kao funkcija tih veličina. U drugom
skupu pokusa radimo s temperaturom, tenzorom deformacije i jednom
komponentom električne polarizacije; entropija je u tim pokusima funkcija tih
veličina. Očito je besmisleno pitati ”što je entropija kristala?” bez da odredimo
skup parametara koji definiraju njegovo termodinamičko stanje. (E. T.
Jaynes, ovdje)

Meni se čini da i u pojmu entropije i u već skoro stogodišnjim nevoljama s

razumijevanjem kvantne mehanike nema druge nego uvažiti ne samo načelnu
ontološku različitost pribora od nesvrhovitog objekta motrenja, nego i uvjetovanost
fizičkih objekata (kako ih opisuje fizika) priborom. A to znači priznati da je fizički
svijet nije ontološki svodiv na jednostavne fizičke objekte, nego podrazumijeva
raznolikost načina na koji bića jesu.

17