3 Hrvatistika 3.broj

hrvatistika
studentski jezikoslovni časopis
god. 4., br. 3., Osijek, 2009.

hrvatistika
studentski jezikoslovni časopis
god. 4., br. 3., Osijek, 2009.
Izdavač
Filozofski fakultet Osijek
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera
Za izdavača
izv. prof. dr. sc. Višnja Pavičić Takač
Naklada
100 primjeraka
Glavni i odgovorni urednik

Domagoj Kostanjevac
Zamjenica urednika
Vera Blažević
Uredništvo
Vera Blažević, Karlo Kobaš, Domagoj Kostanjevac, Denis Njari, Dinko
Petriševac
Grafička priprema
Ivan Nećak
Korektura
Vera Blažević, Dinko Petriševac
Tisak
Grafika d.o.o. Osijek
Adresa uredništva
Filozofski fakultet, Lorenza Jägera 9, 31 000 Osijek; tel. 211-400,
dkostanjevac@yahoo.com
KAZALO
Uvodna riječ (Domagoj Kostanjevac) ……………………………………… 5

Znanstveni stil (Vera Blažević) ………………………………………….….. 7
Administrativni stil (Ljubica Andrijanić) ……………………………….….. 15
Publicistički stil (Mirta Gojević) …………………………………………… 23
Obilježja novinskih naslova (Dinko Petriševac) ……………………………. 31
Tuđice u publicističkom stilu (Domagoj Kostanjevac) …………………….. 39
Književnoumjetnički stil (Tamara Gutić) ………………………………..… 49
Razgovorni stil (Angelina Bijelić) ………………………………………..… 57
Kojemu funkcionalnom stilu pripadaju reklame? (Vladimir Bjelobrk) …….. 67
Jezik hrvatskih reklamnih poruka (Bernarda Kelava) ……………………… 75
Jezična obilježja reklamnih letaka (Tamara Damjanović) …………………. 83
Prevođenje frazema – Sizifov posao (Josipa Forko) ……………………….. 93
Prva hrvatska enciklopedija – osječki doprinos hrvatskoj enciklopedistici
(Denis Njari) ………………………………………………….…….. 99
O jeziku s Markom Samardžijom (Vera Blažević, Karlo Kobaš) ………..… 107
Sa stilom o stilu (Sanja Jukić, prof.) …………………………………….…. 115
Stilistička analiza pjesme Tee Gikić Tako pjeva Dunja (Marina Tomić) .…. 117
Stilističkoanalitička potraga za zrcalnom slikom pjesme Sav u žudnji brida
Zvonimira Mrkonjića (Angelina Bijelić) ……..………………….…. 127
Stilistička raščlamba pjesme Krune Quiena Glas x ili poremećaj sluha
(Ana Vukojević) …………………………………………….………. 141
Stilska analiza pjesme Oda Zvonimira Mrkonjića (Dinko Petriševac) …….. 149
Stilistička razmatranja o Pastelu Bore Pavlovića (Davor Ivankovac) ……… 163
Stosedamdeseta obljetnica Temelja ilirskog i latinskog jezika za početnike
(Perica Vujić) ……………………………….……………………… 177
Osvrt na Slovnicu i Skladnju 1859. (Livija Reškovac) ……………………… 179
10-godišnjica smrti Božidara Finke (Marko Bagić) ………………………… 183
Sjećanje na Dubravka Škiljana (Domagoj Kostanjevac) …………………… 185
Sjećanje na Tomislava Ladana (Vera Blažević) …………………………..… 187
Jezični savjeti (Domagoj Kostanjevac) …………………………………..… 189
Izvještaj s natječaja za najbolju novu hrvatsku riječ (Denis Njari) ………… 193
O Pogledu u strukturu hrvatske gramatike Ljiljane Kolenić (Karlo Kobaš) . 195
Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH (Vera Blažević) ………… 197
UVODNA RIJEČ
Pred vama je treći broj Hrvatistike, studentskoga jezikoslovnog časopisa.

Preuzeti uredništvo Hrvatistike nakon prva dva vrlo kvalitetna broja nije bio
lagan zadatak. Trebalo je odrediti o čem će se sve pisati, pronaći studentice i
studente koji će pisati te radove, recenzirati, pregledati i urediti ih. Rezultat
toga rada jest broj Hrvatistike koji držite u rukama.
Ovaj broj Hrvatistike posebno obilježuju dva tematska bloka – jedan se
tematski blok tiče funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika, a
drugi je blok vezan uz lingvostilističke analize pjesničkih predložaka. Te-
matski blok o funkcionalnim stilovima sastoji se od deset prerađenih semi-
narskih radova nastalih u sklopu kolegija Leksikologija, a radove je recen-
zirala izv. prof. dr. sc. Vlasta Rišner. Pet radova govori o pet funkcionalnih
stilova hrvatskoga standardnog jezika, a ostalih pet bavi se posebnostima i
pojavama vezanim uz pojedine funkcionalne stilove (od tih pet čak tri bave
se osobitostima reklama). Tematski blok vezan uz lingvostilističku analizu
pjesničkih predložaka sastoji se od pet seminarskih radova nastalih u sklopu
kolegija Stilistika. Ti radovi bave se lingvostilističkom (i intermedijalnom)
analizom pjesničkih predložaka koji se nalaze u knjizi prof. dr. sc. Gorana
Rema Koreografija teksta 2: pristup korpus hrvatskog pjesništva iskustva
intermedijalnosti (1940-1991). Radove je odabrala i priredila Sanja Jukić,
asistentica pri kolegiju Stilistika, koja je napisala i uvod u taj tematski blok.
Mnoge će vjerojatno začuditi što se u jezikoslovnom časopisu objavljuju ra-
dovi koji bi puno više odgovarali nekom književnom časopisu. Budući da je
lingvostilistika disciplina koja zahtijeva dobro poznavanje i jezika i književ-
nosti, smatrali smo da ćemo objavljivanjem tih radova pokazati koliko je po-
trebno dobro poznavanje jezika kako bi se moglo analizirati književno djelo.
Kako je rekao Borko Baraban, prvi urednik Hrvatistike, u svojoj uvodnoj
riječi: „Nema književnosti bez jezika, kao ni jezika bez književnosti“. Treba
napomenuti da ovo nije prvi put da se u Hrvatistici objavljuju radovi vezani
uz lingvostilistiku – u prvom broju Hrvatistike Borko Baraban bavio se je-
zičnim igrama u dječjoj poeziji Grigora Viteza. Osim ta dva tematska bloka,
u ovom broju obrađuju se razne zanimljive teme – može se saznati koja je to
bila prva hrvatska enciklopedija i koje su njezine jezične osobine, zašto je
prevođenje frazema Sizifov posao, što o jeziku misli poznati hrvatski jeziko-
slovac prof. dr. sc. Marko Samardžija, kako je bilo na ovogodišnjoj dodjeli
nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ, a tu su i teme koje su postale stalne
u Hrvatistici: prikazi knjiga, obilježavanje raznih godišnjica, sjećanja na
preminule hrvatske jezikoslovce, jezični savjeti. Bitno je napomenuti da je
za ovaj broj, osim studentica i studenata hrvatistike, pisala i studentica angli-
stike i germanistike. Nadamo se da će u sljedećim brojevima za Hrvatistiku
pisati i više studenata ostalih odsjeka našeg fakulteta, ali i drugih fakulteta.
Htio bih zahvaliti na velikoj pomoći pri uređivanju ovog broja Hrvati-
stike svojoj zamjenici Veri Blažević, kao i ostalim članovima uredništva:
Karlu Kobašu, Denisu Njariju i Dinku Petriševcu. Bez njihove velike pomo-
ći ne bih uspio ostvariti puno onoga što sam naumio. Zahvaljujemo na po-
moći i profesoricama našeg fakulteta: prof. dr. sc. Sandi Ham koja je ocije-
nila radove vezane uz suvremeni hrvatski jezik, prikaze knjiga, sjećanja na
preminule jezikoslovce, intervju, jezične savjete i rad o prvoj hrvatskoj enci-
klopediji, izv. prof. dr. sc Vlasti Rišner koja je ocijenila radove o funkcio-
nalnim stilovima, prof. dr. sc. Ljiljani Kolenić koja je ocijenila radove veza-
ne uz povijest hrvatskog jezika u 19. st. i Sanji Jukić, prof. koja je ocijenila
lingvostilističke analize pjesničkih predložaka.
Naposljetku, zahvaljujemo dekanici izv. prof. dr. sc. Višnji Pavičić
Takač, prof. dr. sc. Goranu Remu i Filozofskome fakultetu kao izdavaču.
Domagoj Kostanjevac
Vera Blažević: Znanstveni stil
Vera Blažević
ZNANSTVENI STIL
Uvod
Tema je rada znanstveni funkcionalni stil standardnoga jezika. Nakon što

se ustanove njegove temeljne osobine, rad donosi pregled apstraktnih jezič-
nih kategorija koje primjenu pronalaze u znanstvenome tekstu. To su morfo-
loške, sintaktičke i leksičke kategorije. Svaka kategorija bit će potkrijepljena
primjerom.
Utvrdit će se i zahtjev znanstvenoga stila za standardnom obvezatnošću
te će se kroz nekoliko oglednih primjera dokazati strog odnos prema normi.
U radu se potom donosi pregled triju podstilova znanstvenoga stila.
Znanstveni se stil člani na strogo znanstveni, pedagoški i znanstveno-popu-
larni podstil.
U nastavku će biti riječi o temeljnim tipovima znanstvenih tekstova. To
su: učenički i studentski referati, znanstveni članci, recenzije i uručci.
Znanstveni funkcionalni stil
„Dok je književnoumjetnički stil, po svojoj individualnoj neograničeno-

sti, subjektivan, znanstveni je stil, po svojoj individualnoj ograničenosti,
izrazito objektivan“ (Silić, 2006: 43). U skladu su s navedenom tvrdnjom i
temeljne osobine znanstvenoga stila koje će odrediti A. Frančić, L. Hudeček
i M. Mihaljević u knjizi Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome
standardnom jeziku (2005), a to su: racionalnost, strogost, ekonomičnost i
objektivnost sadržaja; deskriptivna funkcija (opis pojava, događaja, otkrića);
težnja za točnošću, jednoznačnošću, jasnoćom, preciznošću, nedvosmisle-
nošću; zahtjev za terminološkom ujednačenošću; zahtjev za potkrijeplje-
nošću svake tvrdnje.
Znanstveno se mišljenje svodi na kategorijalno mišljenje, a jezične su
kategorije opći pojmovi na koje se dijele jedinice jezičnoga sustava. Jezične
se kategorije svode na gramatičke, a gramatičke dalje na morfološke (vrsta
7
hrvatistika studentski jezikoslovni časopis
riječi, vid, vrijeme, lice, padež, rod, broj) i sintaktičke (suodnos riječi u re-
čenici, suodnos rečenica u tekstu).
Morfološke kategorije
Morfologija se u znanstvenome stilu očituje predstavnicima apstraktnih

kategorija. Apstraktniji predstavnici glagolskih kategorija su: infinitiv, iz-
vanvremenski prezent, izvanvremenski futur, nesvršeni glagolski oblici. U
kategorijama lica apstraktnija od drugih su: treće lice jednine, prvo lice jed-
nine i množine, drugo lice jednine uopćena značenja.
Glagolske kategorije
Vrijeme u znanstvenome stilu nije bitno pa se zahtijeva glagolski oblik
koji je prema izricanju vremena najneutralniji. To je prezent nesvršenih gla-
gola koji se upotrebljava za prošlost, sadašnjost i budućnost. Naziva se „sve-
vremenskim“ ili „bezvremenskim“ (Silić, Pranjković, 2005: 376).
(1) Poglavito jezičnoj živosti u prilog govore brojne napomene norma-
tivne vrijednosti kojima slovničari upozoravaju na pogrješnu upo-
trebu pojedinih oblika. (Ham, 1996: 16)
Infinitiv je pogodan za iskazivanje odnosa prema sadržaju poruke jer je
glagolski način kojim se ne izriče kategorija lica. Primjenu u znanstvenome
stilu ima i kao dio frazeologizirane konstrukcije u službi tekstnog veznog
sredstva.
(2) Treba i napomenuti da je Povijesni pregled prva ovostoljetna gra-
matika u kojoj se ne prešućuju stariji nastavci i koja o njima govori
u afirmativnom smislu. (Ham, 1996: 2)
Futurom se ne uspostavlja odnos „prošlost : sadašnjost : budućnost“, ne-
go odnos „lijevi sadržaj : desni sadržaj“ (Silić, 2006: 49) Logički se su-
protstavlja jedan sadržaj poruke drugomu sadržaju poruke.
(3) Međutim, u Kozarčevu će se tekstu potvrditi i je, a koje može biti po-
jašnjeno i kao zanaglasni akuzativ, ali i kao slavenski genitiv (...).
(Ham, 1996: 19)
Kondicional u značenju mogućnosti, želje i ublažene izjave ne upotreb-
ljava se. Nađe li se u znanstvenome stilu, u službi je izražavanja odnosa
prema sadržaju poruke, neovisno o pošiljatelju i primatelju. U istoj službi
pobude prema sadržaju poruke mjesto u znanstvenome stilu pronalazi impe-
rativ.
(4) Najjednostavnije i najeuropskije bi bilo uvesti dvoslov ie. (Brozović,
1998: 3)
8
Kategorije lica
U znanstvenome stilu pojavljuje se prvo lice množine koje ne označuje
množinu, nego vezu autora i čitatelja. U knjizi A. Frančić, L. Hudeček i M.
Mihaljević Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom
jeziku (2005) takvo se mi zove autorsko mi ili mi skromnosti jer osoba koja
se iza njega krije dijeli svoje autorstvo s drugim mogućim autorima.
(5) Čitajući slova opet dobivamo dvanaesterac. (Brozović, 1998: 3)
Treće se lice (češće jednine, rjeđe množine) u pravilu javlja kao vršitelj
glagolske radnje u znanstvenome stilu. Osobito se često pojavljuje treće lice
jednine u bezličnim i pasivnim konstrukcijama. Autorsko mi može se za-
mijeniti, bez promjene značenja, trećim licem jednine u pasivnoj ili bezličnoj
konstrukciji.
(6) Problemi europskih slovopisa ili grafija smatraju se općenito već
riješenim, ali to i nije prava istina. (Brozović, 1998: 1)
(7) Enklitika je je upotrebljena u skladu sa suvremenom normom. (Ham,
1996: 17)
Prvo je lice jednine opravdano u znanstvenome stilu ako se uspostavlja
(su)odnos „ono (pošiljatelj) : ono (poruka)“, a ne „ja (pošiljatelj) : ti (prima-
telj)“ (Silić, 2006: 48). Takvo se prvo lice jednine može zamijeniti autorskim
mi i pasivnim trećim licem jednine.
(8) Ovdje ne želim (ne želimo / se ne želi / nije željeno) raspravljati o
tome predstavlja li suvremenu hrvatsku ortoepsku uporabnu normu
dvosložan izgovor ili pak jednosložan, što god on bio. (Brozović,
1998: 2)
Sintaktičke kategorije
U znanstvenom je stilu logički redoslijed komponenata rečenice kao

gramatičke jedinice fiksan. Subjekt je uvijek ispred predikata, predikat is-
pred objekta, a objekt ispred priložne oznake. I obavijest se razvija tako da iz
prethodne, stare obavijesti (tema) izlazi sljedeća, nova (rema). Znanstveni
stil predviđa automatizirani red riječi. Obrnuti redoslijedi komponenata nisu
u skladu s postupcima objektivno-logičkog članjenja iskaza jer oni ne pred-
viđaju stilističku inverziju. Iznimno se redoslijed obavijesnoga subjekta i
predikata obrće u primjerima upozoravanja na karakter tvrdnje, odnosno pro-
tutvrdnje.
(9) Ne bi bio potpun ovaj pregled bez prikazivanja stanja u jezičnoj
praksi, i to ne u najnovijoj, nego u nešto starijoj jer najnovija poka-
zuje da su likovi sa kratkim danas veoma široko prihvaćeni. (Babić,
1998: 10)
9
U znanstvenome stilu nema nominativnih rečenica ni strukturno nepot-

punih rečenica. Nesvojstveno je osamostaljivanje zavisnoga dijela rečenice,
a isključeno je i svako ponavljanje. Rečenice su omeđene odgovarajućom
interpunkcijom. Nema nizanja samostalnih rečenica koje su odvojene zarezi-
ma, kao u književnoumjetničkome stilu.
Leksičke kategorije
Imenice su zastupljenije od glagola u znanstvenome stilu i tekstu, a nji-

hovo je značenje opće, pojmovno, apstraktno. U knjizi J. Silića Funkcionalni
stilovi hrvatskoga jezika (2006) takve imenice, oslobođene svoga konkretnog
značenja, nazivaju se terminima. Kategorijalni termini pojmovi su koji se
rabe u svim znanostima i znanstvenim tekstovima. Zovu se i općeznanstveni
termini.
(10) sustav, ustrojstvo / struktura, funkcija, uloga, kategorija, svojstvo,
dužina itd. (Mihaljević, 1998: 123, 134, 137)
Pojmovi svojstveni srodnim znanostima su srodnoznanstveni termini, a
uskoznanstveni termini rabe se u zasebnim, specijalnim znanostima. Leksič-
ka metafora u znanstvenome stilu nije zabranjena, već demetaforizirana.
Izgubila je ekspresivnost svoga značenja. U knjizi A. Frančić, L. Hudeček i
M. Mihaljević Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom
jeziku (2005) takva se metafora zove suha ili okamenjena metafora.
(11) glava članka, pojmovno polje, tijelo članka itd. (Mihaljević, 1998:
123, 131, 136)
Internacionalne riječi ili internacionalizmi karakteristika su znanstveno-
ga teksta. Te su riječi najjednoznačnije i znanstvenici ih rabe radi boljeg me-
đusobnog razumijevanja. Posljedica unošenja internacionalnih riječi u nacio-
nalnu terminologiju jest bujanje sinonimije (npr. termin / naziv). Ona oteža-
va komunikaciju, a opravdana je samo ondje gdje se, uz zajedničko opće
značenje dviju ili više riječi, razlikuju pojedine komponente njihova znače-
nja. Tvorba je internacionalnih riječi racionalna i ekonomična. Posuđuju se
internacionalni rječotvorni modeli i morfemi. Korijenskim se morfemima
pridružuju različiti sufiksi i prefiksi te se dobivaju novostvorene riječi.
(12) - leksikolog → leksik + o + log + 0,
- leksikologija → leksik + o + log + ij + a,
- leksikološki → leksik + o + lo + šk + i. (Mihaljević, 1998: 126,
135)
10
Ekspresivnost znanstvenoga teksta
U knjizi M. Katnić-Bakaršić Stilistika (2001) znanstvena se retorika od-

ređuje kao disciplina koja se bavi sredstvima i načinima učinkovitijega orga-
niziranja znanstvenoga teksta. U znanstvenome je tekstu važna snaga izraza,
razumijevanje procesa koji počinje samouvjeravanjem, a završava uvjerava-
njem drugih. Osnovna je jezična funkcija u znanstvenome stilu referencijal-
na (usmjerenost na predmet), ali se javljaju i signali apelativne (usmjerenost
na primatelja), izražajne (usmjerenost na pošiljatelja), metajezične (usmjere-
nost na kod) i fatičke funkcije (usmjerenost na kontakt). Signali posljednje
ustaljene su fraze i izrazi koji ne prenose nove obavijesti.
(13) Predmet ovoga razmatranja samo je pitanje kako da se slovopisno i
pravopisno bilježi dvoglasnik ie. (Brozović, 1998: 2)
J. Silić u knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (2006) ističe kako
se ekspresivnost postiže sljedećim postupcima: anaforama i paralelizmima,
retoričkim pitanjima, personifikacijama predmeta istraživanja.
(14) To mora izazvati nered u društvu koje nije naviklo učiti riječ po riječ
kako se piše. I izazvalo je. (Brozović, 1998: 2)
Standardna obvezatnost
Svi tipovi znanstvenoga teksta podjednako zahtijevaju standardnu obve-

zatnost. Poštuje se tradicionalna normativnost, a ovdje će se navesti nekoliko
karakterističnih primjera.
Određenost i neodređenost oblika

Tradicionalna normativnost razlikuje pridjeve i pridjevne zamjenice u
određenome i neodređenome obliku te njihovu odgovarajuću sklonidbu.
Tako se neodređeni posvojni pridjevi na -ov-/-ev- i -in- javljaju s oblicima
imenske sklonidbe kao i posvojne zamjenice njegov, njezin, njihov.
(15) Mnogobrojne su kritike upućene Maretićevu postupku. (Ham, 1996:
2)
Neodređene zamjenice
Neodređene zamjenice netko, nešto, nekoji, nečiji bilježe se bez prefiksa
ne-. Kad se zamjenice nitko, nikoji, ničiji, nikakav, nijedan rabe s prijed-
lozima, prijedlozi se umeću između dijelova ni i tko, ni i koji, ni i čiji, ni i
kakav, ni i jedan.
11
(16) Ni pod kojim uvjetom nema potrebe odricati se dobroga morfolo-

škoga rješenja samo zato što je ono nazočno i u srpskom. (Ham,
1996: 8)
Stilistička pravila o navescima

Kad se jedni do drugih nađu pridjevni ili zamjenički oblici na sufiks -og,
-eg, -om, -em, pravila o navescima su sljedeća (Silić, 2006: 196):
1. ako su dva oblika, navezak će dobiti prvi (hrvatskoga standardnog
jezika, hrvatskomu standardnom jeziku, o hrvatskome standardnom
jeziku).
2. ako su tri oblika, navezak će dobiti prva dva (suvremenoga hrvat-
skoga standardnog jezika, suvremenomu hrvatskomu standardnom
jeziku, o suvremenome hrvatskome standardnom jeziku).
Instrumental sredstva bez prijedloga

Nalaže se uporaba instrumentala bez neproizvedenoga prijedloga s / sa
te bez proizvedenih prijedloga pomoću, putem, preko i sl.
(17) Dva su temeljna načela kojima se pristupilo normiranju: tradicij-
ska i sustavna opravdanost. (Ham, 1996: 3)
Lokativ mjesta i genitiv vremena

U lokativu se rabi neproizvedeni prijedlog u, a ne proizvedeni prijedlozi
na polju, u području i sl.
(18) U hrvatskome slovopisu ima nekoliko slabih točaka. (Brozović, 1998:
1)
U genitivu koji znači vrijeme rabi se neproizvedeni prijedlog za, a ne
proizvedeni prijedlog za vrijeme.
(19) Za engleske okupacije Normandije kralj izdaje niz odredbi kojima je
ograničavao kontakt vojnika s prostitutkama. ( Benić, 2000: 20)
Podjela znanstvenoga stila na podstilove
Postoji strogo znanstveni funkcionalni podstil, znanstveno-popularni

podstil te pedagoški funkcionalni podstil. Pedagoškim podstilom pišu se
školski udžbenici, a znanstveno-popularnim djela o znanstvenim aspektima
namijenjena laicima. To je stil popularizirajuće literature, a primjer su bro-
šure, priručci i članci. Osim toga, veže se uz znanstveno-popularne televi-
zijske i radijske emisije Karakterizira ga supostojanje osobina znanstvenoga
12
i publicističkoga stila. U strogo znanstvenome podstilu dosljedno se poštuju

sve zakonitosti znanstvenoga stila, a otpornost prema utjecajima ostalih
funkcionalnih stilova najveća je. Znanstveno-popularni i pedagoški podstil
bliži su ostalim funkcionalnim stilovima, pogotovo publicističkomu.
Znanstveni tekstovi
Pismena je forma primarni realizacijski medij znanstvenoga stila. Posto-

je određeni tipovi znanstvenih tekstova.
Referat i članak
Razlikuje se učenički, odnosno studentski referat i znanstveni ili stručni
članak. Prvi je pisan pedagoškim podstilom, a drugi strogo znanstvenim pod-
stilom. Struktura znanstvenoga članka i referata dijeli se na: uvod (najava
teme i metodologije rada), glavni dio (objašnjavanje termina, rezultati istra-
živanja) i zaključak (ponavljaju se najvažniji rezultati).
Recenzija
Recenzija je pisana znanstvenim funkcionalnim stilom, ali uz utjecaj ad-
ministrativno-poslovnoga stila. Njome se vrednuje rukopisni znanstveni
tekst predložen za izdavanje. Recenzent brine o formalnim značajkama
znanstvenoga teksta (naslov, broj stranica, usustavljenost literature itd.) te o
sadržajnim odrednicama (metodologija rada, primjenjivost rezultata, priroda
znanstvenoga doprinosa itd.). Kad recenzent prosudi da se znanstveni tekst
može objaviti, predlaže njegovu klasifikaciju. U knjizi A. Frančić, L. Hude-
ček i M. Mihaljević Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome stan-
dardnom jeziku (2005) razlikuju se izvorni znanstveni radovi, stručni radovi,
prethodna priopćenja i pregledni radovi1.
Uručak
Uručak se na znanstvenim i stručnim skupovima nudi slušateljima kako
bi lakše pratili usmeno izlaganje predavača. Sadržava osnovne teze izlaganja
i najzanimljivije primjere. U knjizi A. Frančić, L. Hudeček i M. Mihaljević
Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku (2005)
ističe se da su u hrvatskome jeziku postojala dvoumljenja između naziva
uručak i izručak. Posljednjih godina prevladava naziv uručak.
1
Izvorni znanstveni rad pruža nove znanstvene spoznaje, stručni rad primjenjuje poznate jezi-
čne metode i postupke na novu građu, a pregledni rad pruža kritički pregled i prikaz novih
spoznaja i teorija.
13
Izvori
Babić, Stjepan, 1998. Glasovi je/e iza pokrivenoga r, Jezik, 46., br. 1, str. 4-14.
Benić, Kristian, 2007. Problem zabave – napomene o prečesto zanemarivanome,
Klepsidra, 1., br. 1, str. 11-35.
Brozović, Dalibor, 1998. Refleks starohrvatskoga dugog jata u hrvatskome
slovopisu, Jezik, 46., br. 1, str. 1-4.
Ham, Sanda, 1996. O instrumentalu jednine imenice vrste I, Jezik, 44., br. 1, str. 1-8.
Ham, Sanda, 1996. O zanaglasnom akuzativu ju, Jezik, 44., br. 1, str. 16-20.
Mihaljević, Milica, 1998. Terminološki priručnik, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb.
Literatura
Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica, 2005. Normativnost i višefunk-

cionalnost u hrvatskome standardnom jeziku, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb.
Katnić-Bakaršić, Marina, 2001. Stilistika, Naučna i univerzitetska knjiga, Sarajevo.
Silić, Josip, 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika, Disput, Zagreb.
Silić, Josip; Pranjković, Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i viso-
ka učilišta, Školska knjiga, Zagreb.
14
Ljubica Andrijanić: Administrativni stil
Ljubica Andrijanić
ADMINISTRATIVNI STIL
Uvod
Anđela Frančić, Lana Hudeček i Milica Mihaljević (2005) u knjizi Nor-
mativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku tvrde da je
administrativni stil stil ureda, diplomacije, državne uprave, politike, ekono-
mije, industrije, trgovine itd., njime se pišu službeni dopisi, odluke, zakoni,
pravilnici, potvrde, računi, narudžbe, molbe, žalbe, oglasi, izvještaji i sl.
Silić i Pranjković (2005: 378) slično definiraju administrativno-poslovni stil
i kažu da taj stil „obuhvaća govor ureda, govor industrije, govor trgovine,
govor politike, govor vojske i govor reklame.“
Zbog raznovrsnosti tekstova koji se pišu administrativnim stilom taj se
stil dijeli na nekoliko podstilova: zakonodavno-pravni (statuti, zakoni, usta-
vi, naredbe, odluke, rješenja), društveno-politički (rezolucije, povelje, dekla-
racije, referati, izjave), diplomatski (note, protokoli, memorandumi), pos-
lovni i personalni podstil (personalni se dalje može dijeliti na stil molbe,
žalbe, životopisa, ankete, formulara itd.) (Badurina, Kovačević, 2001: 480).
Većim je dijelom nominalan (nominalan je onda kada u njemu bitnu
ulogu ima predmet, tj. imenica), a manjim je dijelom verbalan (verbalan je
onda kada u njemu bitnu ulogu ima radnja, tj. glagol) (Silić, Pranjković,
2005: 379). Snažno utječe na ostale stilove (svjedoci smo prodora mnogih
administrativizama izvan područja administrativnog stila).
Značajke administrativnog stila
Administrativni stil zna ponekad biti vrlo agresivan i nametnuti svoja

obilježja ostalim stilovima. Do agresivnosti dolazi najčešće tada kada se nje-
gova imperativnost (jedna od njegovih najvažnijih značajki) protegne i na
funkcionalni stil kojemu ona inače nije svojstvena (a nije svojstvena nijed-
nomu drugom funkcionalnom stilu). Tomu ide u prilog i to što je admi-
nistrativni stil najpodložniji ideologizaciji kad se jezična ispravnost prosuđu-
je ideološkim stavom i, obrnuto, ideološki stav jezičnom ispravnošću. Jezič-
ni su ideologemi najsvojstveniji upravo administrativnomu stilu.
15
Analiza tekstova pisanih administrativnim stilom pokazuje da u njima

nalazimo ustaljena pravila sastavljanja i izražavanja. To su tekstovi zadane
strukture, ograničenoga broja leksičkih, morfoloških i sintaktičkih sredstava
(Silić, 2006: 351).
Također, treba spomenuti koje su poželjne značajke administrativnog
stila hrvatskoga standardnog jezika. To su: ustaljena struktura, činjeničnost,
objektivnost, točnost, jasnoća, jednostavnost, logičnost, sažetost, pregled-
nost, neobilježenost, klišejiziranost izraza, usklađenost s normama hrvatsko-
ga standardnog jezika. Te bi značajke u svojoj ukupnosti trebale administra-
tivni stil činiti prepoznatljivim i različitim od ostalih funkcionalnih stilova
hrvatskoga standardnog jezika (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005: 253 ).
Nominalnost i eksplicitnost u administrativno-poslovnom stilu
Nominalnost traži u administrativno-poslovnom stilu zamjenu samo-

značnog glagola suznačnim i odglagolnom imenicom (imenicama izvedenim
od glagola). Ulogu suznačnog glagola dobivaju glagoli vršiti, obavljati i pro-
voditi. Usp.: vršiti kupovinu robe ('kupovati robu')... U skladu s time i izrazi
imati mogućnost ('moći'), biti u stanju ('moći').
Eksplicitan se (potpuno iskazan) način izražavanja vidi u uporabi izraza
s namjerom, sa svrhom i s ciljem + (najčešće) glagolska imenica (umjesto
prijedloga radi i namjerne surečenice): On je to napravio s ciljem povećanja
zarade umjesto On je to napravio radi povećanja zarade ili On je to na-
pravio kako bi se povećala zarada.
Takvi su i izrazi pomoću, posredstvom, preko i putem u istraživanju
instrumentala sredstva, npr. Bit ćete obaviješteni putem dopisa umjesto Bit
ćete obaviješteni dopisom. Tako se čini i kad se ispred imenice stavlja riječ
koja znači ono što znači ta imenica – u području religije (religija je pod-
ručje), u domeni turizma (turizam je domena), u području financija (finan-
cije su područje). Svi su ti izrazi zamjena za prijedlog u: u religiji, u turizmu,
u financijama..
Učestali su i izrazi u procesu i u stanju ispred riječi koje znače proces i
stanje: u procesu stjecanja članstva (stjecanje je proces) i u stanju recesije
(recesija je stanje). Izraz u procesu tu znači prijedlog pri (pri stjecanju
članstva), a izraz u stanju prijedlog u (u recesiji) (Silić, 1996; 2005).
Pleonazam
„Pleonazam je izražavanje istoga sadržaja dvjema ili s više riječi“ (Silić,
Pranjković, 2005: 380). Primjeri su pleonazama:
16
a) kako i na koji način: Treba znati kako i na koji način omogućiti da

nepopularni prijedlozi prođu na glasovanju. (kako = na koji način);
b) no međutim: Rečeno mu je da onemogući glasovanje. No međutim
on to nije učinio. (no = međutim);
c) dječji kinderbet: Kupujem dječji kinderbet. (njem. kinderbet = dječji
krevet);
d) neophodno potreban: Taj je zakon neophodno potreban. (neophodan
= potreban);
e) djelokrug rada: Djelokrug rada te agencije treba tek odrediti. (djelo
= rad) (Silić, Pranjković, 2005: 380).
Što ne treba upotrebljavati u administrativnom stilu?
U administrativnom stilu ne treba upotrebljavati: prostorno ograničeni

leksik (lokalizme, regionalizme, dijalektizme), vremenski ograničeni leksik
(historizme, arhaizme), žargonizme, riječi u prenesenom značenju, stilske fi-
gure, frazeme, umanjenice, uvećanice, hipokoristike, vulgarizme, rjeđe, je-
zično nepravilnije, stilski obilježenije istoznačnice (Frančić, Hudeček, Miha-
ljević, 2005: 255).
Administrativni stil ne voli sinoniman način izražavanja. On iz niza si-
nonimnih načina izražavanja uzima jedan i rabi ih umjesto svih ostalih (pri-
jedlog glede umjesto s obzirom na, s gledišta, sa stajališta, što se tiče, kad je
riječ, kad je posrijedi, imajući u vidu, uzevši u obzir, gledajući na, polazeći
od itd.).
Tako rabi i prijedlog tijekom s imenicom u genitivu umjesto odgovara-
jućega priloga ili priložnog izraza (npr. tijekom dana umjesto danju, tijekom
ljeta umjesto ljeti). To čini i onda kada ga stavlja uz izraz koji znači ono što
znači i bez njega, čime stvara pleonazme tipa tijekom prošle godine (tijekom
prošle godine znači isto što i prošle godine) (Silić, 2006:69).
Njemu je svojstveno i da mijenja rekciju prijedloga. Tako umjesto izraza
u vezi / u svezi s(a) + instrumental rabi izraz u vezi / u svezi + genitiv (u vezi
/ svezi toga umjesto u vezi / svezi s time) i umjesto izraza unatoč / usprkos /
nasuprot + dativ izraz unatoč / usprkos / nasuprot + genitiv (unatoč toga
umjesto unatoč tomu).
Jednostavnosti radi, administrativno-poslovni stil ujednačuje gramatičke
oblike (npr. on dokida razliku između neodređenih i određenih oblika prid-
jeva u korist određenih).
Primjeri su administrativnoga stila sljedeći:
17
Prijava na natječaj
Osnovni podaci koje sadrži prijava na natječaj jesu:
- tko šalje prijavu
- komu je prijava poslana
- predmet prijave
- objašnjenje temeljem čega se i tko prijavljuje te koje od postavljenih
uvjeta zadovoljava
- pozdrav
- potpis
- popis priloga
- kada i gdje je prijava napisana (mjesto i datum) (Frančić, Hudeček,
Mihaljević, 2005).
Primjer prijave na natječaj:
Ivana Kovačević Osnovna škola Dobriše Cesarića

Strossmayerova 71 Neretvanska 10
31 000 Osijek 31 000 Osijek
Predmet: Prijava na natječaj

Na osnovi natječaja objavljenoga u Glasu Slavonije 25. travnja 2008.
godine prijavljujem se za radno mjesto učiteljice razredne nastave.
S poštovanjem
Ivana Kovačević
Ivana Kovačević
Prilozi:
1. Životopis
2. Domovnica
3. Diploma
4. Potvrda o položenom stručnom ispitu
Osijek, 28. travnja 2008.
18
Životopis
S obzirom na strukturu životopisi se mogu podijeliti u dvije skupine:
- životopisi pisani kao kontinuirani tekst (tzv. narativni životopis)
- životopisi pisani u obliku natuknica (tzv. tablični životopis)
Narativni životopis, pisan u obliku kontinuiranog teksta, bio je isključiv
do kraja devedesetih, kada se pojavljuje modernija, tablična varijanta. Tab-
lični je životopis uvezeni obrazac povezan s prevlašću engleskog jezika i
globalnim utjecajem komunikacijske prakse u anglosaksonskome području.
U tabličnom životopisu tekst se organizira tako da se navede precizna kro-
nologija životnih faza, pregledniji je, kraći i informativniji, omogućuje brz
pristup traženim informacijama i u njemu više do izražaja dolaze osnovne
značajke administrativnog stila.
Obje varijante životopisa sadrže:
- OSOBNE PODATKE – osobno ime i prezime, datum i mjesto rođe-
nja, a fakultativno još podaci o nacionalnosti, bračnome stanju, djeci
- PODATKE O ŠKOLOVANJU – vrste završenih škola te stručno ili
znanstveno usavršavanje, a fakultativno tema diplomskog rada, uspjeh
- PODATKE O ZAPOSLENJU – institucije, vrijeme i vrste poslova,
članstvo u stručnim udruženjima
- OSTALO – npr. poznavanje stranih jezika, poznavanje rada na raču-
nalu, položen vozački ispit, odslužen vojni rok, članstvo u nestrukov-
nim udruženjima i sl.
Savjeti iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje:
1. Interesi i aktivnosti – recite nešto više o sebi – što Vas zanima, čime
se bavite u slobodno vrijeme, jeste li član nekog udruženja. Što god
napisali, važno je da istaknete vezu s poslom za koji se natječete.
2. Preporuke – poželjno je da navedete imena svojih bivših posloda-
vaca ili nastavnika koji mogu posvjedočiti da ste dobro radili svoj
posao ili uspješno studirali.
Životopis treba biti dug do stranicu-dvije. Ne smije biti predug jer po-
slodavci često ne čitaju one dugačke. Ako nemate puno sadržaja, bolje je ne
pisati više od jedne stranice jer isprazan, dugačak tekst ostavlja loš dojam.
Glavne informacije pišite na prvoj stranici, a sporedne na drugoj. Životopis
mora biti pregledan, čitljiv i uočljiv. Izgled teksta mora biti uredan i jed-
nostavan. Naslove cjelina istaknite podebljavanjem, podvlačenjem ili kurzi-
vom i pritom slijedite uvijek isti stil. Važnije informacije stavite na početak
ili kraj rečenice, popisa, ulomka ili stranice. Početak i kraj uvijek se bolje
pamte nego sredina. Nastojte naglasiti svoje nedavne uspjehe i dostignuća, a
ne ona stara. Redoslijed informacija u životopisu treba prilagoditi zahtjevima
radnog mjesta za koje se natječete. Ukoliko Vaše obrazovanje i radno isku-
19
stvo imaju veze s poslom za koji se natječete, tada ih je dobro navesti na po-
četku životopisa (odmah nakon osobnih podataka). Informacije o obrazova-
nju i radnom iskustvu navode se kronološki od posljednjih do onih ranijih. U
slučaju da Vaše obrazovanje i radno iskustvo ne odgovaraju u potpunosti
zahtjevima posla, tada možete pisati drugim redoslijedom, tj. istaknuti neke
vještine, znanja i radne uspjehe koji odgovaraju zahtjevima radnog mjesta.
Treba voditi računa o stilu pisanja, gramatičkoj ispravnosti i stilskoj jasnoći.
Rečenice trebaju biti logične i kratke, prilagođene svrsi. Izbjegavajte ponav-
ljanja. Izbjegavajte kratice – pišite punim riječima i nazivima. Pripazite da su
glagoli u istom vremenskom obliku (www.hzz.hr / 22. 4. 2008.).
Primjer životopisa:
Petra Kovač
Koranska 25
31 000 Osijek
Životopis
Rođena sam 17. svibnja 1978. godine u Osijeku. Nakon završene osnovne
škole (OŠ Ljudevita Gaja) upisala sam Prirodoslovno-matematičku gimnazi-
ju u Osijeku. Maturirala sam s odličnim uspjehom. Dvopredmetni studij hr-
vatskoga jezika i književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku
upisala sam 1997. godine. Diplomirala sam 2002. godine s temom Povijest
hrvatskoga standardnog jezika i prosjekom ocjena 4, 213. Iste sam se godine
zaposlila u Osnovnoj školi Augusta Šenoe kao profesorica hrvatskoga jezika.
Stručni sam ispit položila 2003. godine. 2008. godine upisala sam poslije-
diplomski studij iz jezikoslovlja na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Izvrsno
se služim engleskim jezikom i poznajem osnove rada na računalu.
S poštovanjem,
Petra Kovač
Petra Kovač
Posjetnica
- na posjetnici prvo treba navesti ime pa prezime
- imenu i prezimenu može prethoditi titula npr. akademik, doktor.
Titula se piše najčešće kao kratica i malim početnim slovom: dr., mr.,
prof. dr.
- kratice ing., dipl. ing. (osim kada je riječ o sveučilišnom profesoru)
navode se iza imena i prezimena i od njih su odijeljene zarezom.
20
Ako je vlasnica posjetnice žena, zanimanje treba biti izraženo imenicom

ženskog roda: učiteljica, liječnica itd. (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005:
239).
Ugovor
Ugovor također treba imati sve značajke administrativnoga funkcional-
nog stila, pa za njega vrijede sva do sada navedena pravila (jezična jedno-
stavnost, jasnoća, ustaljena pravila sastavljanja i izražavanja, ispravno pisa-
nje imenske formule, izbjegavanje pleonazama itd.). Pišu se na već gotovim
obrascima u koje se upisuju samo traženi podaci (Frančić, Hudeček, Miha-
ljević, 2005: 240).
Zaključak
Administrativni stil dijeli zajednička obilježja sa znanstvenim stilom

(objektivnost, sažetost, neosobnost, izričitost, analitičnost, izrazna neutral-
nost, neobilježenost, otpornost na utjecaje drugih stilova), ali se drugim svo-
jim obilježjima od njega bitno razlikuje. Administrativni je stil među svim
ostalima najpodložniji izvanjezičnim utjecajima, pa i ideologizaciji. Admini-
strativni funkcionalni stil zajedno s publicističkim i, uvjetno rečeno, peda-
goškim funkcionalnim podstilom čini okosnicu onoga na što pomišljamo
kada govorimo o javnome, službenome, općeobvezatnome, općestandardno-
me, neutralnome, stilski neobilježenom standardnom jeziku.
21
Literatura

Zagreb.
Kovačević, Marina; Badurina, Lada, 1999. Temeljna pitanja funkcionalne diferenci-
jacije jezika, u: Teorija i mogućnosti primjene pragmalingvistike ((Badurina,
Lada; Ivanetić, Nada; Pritchard, Boris; Stolac, Diana), Hrvatsko društvo za
primijenjenu lingvistiku, Rijeka – Zagreb.
Barić, Eugenija i dr., 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i je-
zikoslovlje, Pergamena i Školske novine, Zagreb.
Silić, Josip, 1996. Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika, Kolo 6, br. 4,
str. 349-358.
Silić, Josip, Pranjković, Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i
visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb.
www.hzz.hr / 22. 4. 2008.
22
Mirta Gojević: Publicistički stil
Mirta Gojević
PUBLICISTIČKI STIL
Uvod
Publicistički stil najsloženiji je funkcionalni stil hrvatskoga standardnog

jezika. To je stil javne komunikacije koji se ostvaruje u govornome i pisa-
nome mediju i njime se služe novinari i publicisti pišući tekstove za dnevne
novine, časopise i ostale tiskovine. On je najživlji funkcionalni stil, stil u
kojem se najbolje pokazuje živost i aktualnost pojedinih jedinica, stil koji
normu najbolje ovjerava i najlakše razara. Značajka je publicističkoga stila
jezična živost i težnja ovjerenosti upotrebljenih jezičnih jedinica.
Publicistički stil
Definicija i problematizacija pojma te uloga medija

Hrvatski se standardni jezik definira kao jezik hrvatske polifunkcionalne
javne komunikacije. Na jedan način hrvatski jezik funkcionira u znanosti,
drugi u uredu, na treći u novinama, na radiju, televiziji, četvrti u književnosti
i na peti način u svakodnevnom govoru. Te njegove funkcije nazivaju se nje-
govim funkcionalnim stilovima: znanstveni, administrativno-poslovni, no-
vinsko-publicistički, književnoumjetnički i razgovorni (Silić, 2007: 36). Pu-
blicistički stil najsloženiji je funkcionalni stil hrvatskoga standardnog jezika.
Publicistika (novinarstvo) područje je pisane i područje slušane i gledane
informacije (novine, radio, televizija). Publicistički stil može biti i jest sve
od vijesti do feljtona, od kakvog novinskog izvještaja do filmske kritike ili
polemike. Njime se služe novinari i publicisti pišući tekstove za dnevne no-
vine, časopise i ostale tiskovine te vodeći emisije na televiziji i radiju. Jezik
je publicistike, bilo da je riječ o njegovu pisanom ili govornom očitovanju,
nužno posredovan medijem. Medij kao posrednik određuje i pošiljatelja po-
ruke, ali isto tako i primatelja. Novinar, izvjestitelj na televiziji ili neka druga
osoba koja se nađe u takvom jednom fokusu nalazi se pod određenim druš-
tvenim opterećenjem jer se njegov iskaz usmjerava prema širokoj masi gle-
dateljstva ili slušateljstva. Slušatelj ili gledatelj može biti svatko i potenci-
jalno iz komunikacije nije nitko isključen. Primatelj je poruke svakako je-
23
dan, ali isto tako on je jedan od svih jedinki. S druge strane, tu je izvjestitelj,
novinar, kritičar, televizijski voditelj koji na sebe preuzima funkciju izvrši-
telja, tu funkciju primatelj mu priznaje, ali i zbog toga na njega vrši pritisak.
Iz toga proizlazi da su dvije osnovne jezične funkcije ovoga stila: referen-
cijalna (funkcija priopćavanja) i konativna (funkcija koja se orijentira na pri-
matelje od kojih se očekuje reakcija).
Funkcije novinarstva i novinarski žanrovi

Funkcije su novinarstva (novinarskih žanrova kao općih funkcija novi-
narskih medija) informativna, propagandna, popularizatorska, agitativna, pe-
dagoška i zabavna (Silić, 1997: 496). Zadaća im je da obavještavaju o su-
vremenim zbivanjima, da šire učenje o društvu, kulturi, politici, vjeri, da
rade na pridobivanju ljudi za kakvu djelatnost, da prosvjećuju i poučavaju te
da odgajaju i zabavljaju. Takva njihova djelatnost traži i uporabu neutralnih
(stilski neobilježenih) i uporabu ekspresivnih (stilski obilježenih) jezičnih
sredstava. Neutralna jezična sredstva imat će prevlast u informativnim, po-
pularizatorskim, prosvjetiteljskim i pedagoškim žanrovima, dok će u propa-
gandnim, agitativnim i zabavnim žanrovima prevladavati ekspresivna jezič-
na sredstva. U prve se ubrajaju vijest, komentar, kronika, recenzija, intervju,
anketa i reportaža, a u druge kratka priča, kozerija, humoreska, esej, feljton,
nekrolog, panegirik, persiflaža, pamflet, parodija, groteska i lakrdija. Vijest
je vrsta kraćeg napisa kojim se priopćava o aktualnim znanstvenim, druš-
tvenim, političkim i kulturnim zbivanjima. Četiri opća čimbenika čine vijest
od kakva događaja, a to su aktualnost, blizina, veličina i važnost. Vijest mora
biti kratka, objektivna, zanimljiva i lišena osjećaja. Vijest treba odgovoriti na
pitanja: Što se dogodilo?, Tko je u tome sudjelovao?, Gdje se dogodilo?, Kad
se to dogodilo? i Zašto se dogodilo?, a može odgovoriti na pitanje i Kako se
to dogodilo? Sljedeća vijest odgovara na pet osnovnih pitanja:
(1) Nakon četiri i pol stoljeća tradicije nasljedne vladavine zemljopo-
sjednika na Sarku, jednom od Kanalskih otoka, uvodi se demokraci-
ja i time ukida jedini preostali feudalni sustav u Europi. Britansko
Krunsko vijeće je objavilo odluku prema kojoj će ubuduće na tom
otoku, koji ima oko 600 stanovnika, svaki punoljetan građanin moći
birati i biti biran u otočki parlament. (Jutarnji list, 11. 4. 2008., str.
56)
Ta vijest govori da se ukida feudalni sustav, u tome je sudjelovalo bri-
tansko Krunsko vijeće, dogodilo se na Sarku, početkom travnja 2008. go-
dine, a dogodilo se jer se prihvaćanjem demokracije mora ukinuti feudalni
sustav.
Komentar je osvrt na tekst, govor osobe, kulturni, umjetnički, društveni,
politički ili neki drugi aktualan događaj. Recenzijom se procjenjuju knjiga,
projekt, program ili rasprava. Intervju je razgovor s osobom o problemima
24
koje treba posebno objasniti kako bi čitatelji, slušatelji ili gledatelji mogli o
njima steći svoje mišljenje. Anketa je skup izjava odgovarajuće skupine ljudi
o književnim, kulturnim, znanstvenim ili kakvim drugim aktualnim proble-
mima. Reportaža govori o realnim događajima, ali tako da se njima dočarava
atmosfera zbivanja u društvu. Kratku priču odlikuje čvrsto organizirana rad-
nja s neočekivanim obratima te jednostavan i sugestivan jezik. Humoreska je
vrsta kratke priče koju odlikuje jezična jednostavnost i vedar humor. Gro-
teska je karikirana, iskrivljena slika stvarnosti koja izaziva zastrašujuće osje-
ćaje. Parodija je podrugljivo oponašanje pisca ili njegova djela i to njegovim
jezikom i stilom. Feljton je tipičan predstavnik književnonovinarskog žanra.
Sadržaj mu je društveno-politički, popularnoznanstveni, književni i zabavni.
Esej je kraći napis u kojemu pisac izlaže svoje poglede na život, književnost,
kulturu, civilizaciju, znanost i umjetnost. Formalna su sredstva kojima se po-
stiže individualnost, subjektivnost, emocionalnost, figurativnost i ekspresiv-
nost u novinarskim žanrovima: poredba, metafora, metonimija, alegorija,
simbol, antifraza, antiteza, kontrast, ironija, igra riječima i dr. Stilska figura
koja posebno označuje publicistički stil jest metonimija zbog težnje za jed-
nostavnošću i sažetošću izraza. Najčešće se metonimijski prenosi značenje
žive skupine na teritorijalnu jedinicu na kojoj ta skupina živi ili na državu,
npr.:
(2) Kina je ponovno odbila prigovore o stanju ljudskih prava te pove-
zivanje politike i Igara. (Jutarnji list, 11. 4. 2008., str. 18)
Kina je ime države koje je ovdje upotrebljeno u značenju kineske vlade i
svih koji vladaju državom.
(3) Haag govori zašto je pala optužnica protiv bivšeg premijera Kosova
(Jutarnji list, 11. 4. 2008., str. 7)
Haag je ime grada koje je ovdje upotrebljeno u značenju imena Međuna-
rodnog suda za ratne zločine koji se nalazi u Haagu.
Metonimijski su prijenosi značenja katkad okamenjeni, npr. Kaptol
(Crkva), Pantovčak (Ured Predsjednika).
Podstilovi publicističkoga stila

Publicistički se stil može podijeliti na nekoliko podstilova: publicistički
u užem smislu (ozbiljnije analitičko novinarstvo), književno-publicistički
(putopisi, reportaža, kritika), znanstveno-popularni (knjige, feljtoni, članci) i
memoarski podstil (sjećanja, uspomene, dnevnici).
Publicistički podstil u užem smislu podrazumijeva ozbiljnu pripremu za
pristup nekoj temi, proučavanje niza činjenica i drugih materijala. Kuharski i
kulinarski priručnici po svojim osobinama spadaju u publicistički stil, ali
istovremeno sadrže i elemente drugih stilova. Kulinarska terminologija po-
nekad im daje ozbiljnost gotovo znanstvenog izlaganja, npr. 100 g jagoda
25
sadrži: 43 kcal, 1,3 g bjelančevina, 0,5 g masti i 8,0 g ugljikohidrata (Veliki

narodni kuhar, 1981: 16).
Književno-publicistički podstil granični je položaj iz publicistike prema
književnosti ili prema eseju. Njegovim žanrovima pripadaju polemika, neki
tipovi kritike, putopisi i neke reportaže. Znanstveno-popularni podstil odli-
kuje se publicističkom obradom neke znanstvene teme, a namijenjen je širo-
kom krugu primatelja.
Memoarski podstil obuhvaća forme memoara i nekih dnevničkih zapisa.
Pri tome on može sadržavati elemente drugih stilova: dokumente, izvještaje,
odluke, potvrde, novinske članke, fotografije, skice i sl.
Reklamni je stil zaseban stil, ali je zbog uloge medija danas dio publi-
cističkog stila. Reklama sadrži još i vizualni, a može imati i auditivni kod –
npr. prikazuje se čaša iz koje izlaze mjehurići gaziranog pića uz onomato-
pejski izgovor Schweppes.
Ustaljeni izrazi
Mnoge jezične karakteristike ovoga stila uvjetovane su njegovom us-
mjerenošću na mnogobrojne primatelje različitog porijekla, obrazovanja,
socijalnog statusa, kao i činjenicom da njegovi tekstovi nastaju u veoma
kratkom roku. Dnevne novine prije svega misle na informaciju, tj. na njezino
prezentiranje (Katnić-Bakaršić, 2001: 162). Upravo zbog toga publicistički
stil često obiluje ustaljenim izrazima koji se nazivaju žurnalizmi. Ti izrazi
predstavljuju sredstvo koje pojednostavljuje primateljevo razumijevanje i
omogućuje novinaru da u najkraćem roku napiše neki tekst. Riječi za žurna-
lizme novinarski stil crpi iz politike, sociologije, ekonomije, prava, vojnih
disciplina i dr., a ovo su samo neki od njih: zahlađeni odnosi, neriješeno
pitanje, ključno pitanje, nacionalni interes, nepobitne činjenice, pokrenuti
proizvodnju.
(4) Chevrolet od jeseni 2007 pokreće proizvodnju Avea u Varšavi (Metro
express, 7. 12. 2006., str. 12)
(5) Ključno je pitanje je li Mirjana Pukanić opasna za sebe i okolinu.
Internacionalizmi
Značajka je publicističkoga stila i uporaba internacionalizama: publi-
cirati, ratificirati, prolongirati, likvidirati, koalirati, legalizirati, blokirati;
nacizam, socijalizam, kolonijalizam, pluralizam, totalitarizam, rasizam, ap-
solutizam; likvidacija, ratifikacija, lokacija, participacija, orijentacija, deko-
lonizacija, opozicija; izoliranost, brutalnost, studioznost, primitivnost, rizič-
nost, latentnost, kolektivnost.
26
(6) Mesić je izjavio da je vođa opozicije Zoran Milanović te je izrekao

niz kritika na račun Čačićeve politike. (Jutarnji list, 11. 4. 2008., str.
8)
(7) Uvodi se demokracija i time ukida jedini preostali feudalni sustav u
Europi. (Jutarnji list, 11. 4. 2008., str. 56)
Ostala obilježja publicističkoga stila
Leksička razina
Od ostalih obilježja publicističkoga stila na leksičkoj se razini može pro-
matrati i odnos prema sinonimima. U publicističkome funkcionalnom stilu
sinonimi su poželjni i obogaćuju jezik (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005:
293). Sinonimi ili istoznačnice riječi su različita izraza, a istog sadržaja, npr.:
nezreo/djetinjast, majka/mama, centar/središte, paralelan/usporedan. Tako-
đer, publicistički stil često upućuje na frazem i česti su antonimi u naslovima
novinskih članaka. Što se tiče antroponima, rabe se i ime i prezime, pa i
nadimak, ovisno o podstilu.
(8) Glumac Božidar Alić primljen je u kliničku bolnicu u Dubravi na
odjel kardiologije. (24 sata, 11. 4. 2008., str. 16)
U sportskom novinarstvu česti su nadimci.
(9) Dudu se izvrsno oporavlja u londonskoj bolnici. (Jutarnji list, 28. 2.
2008., str. 42)
U primjeru (8) u navođenju imena i prezimena želi se službeno potvrditi
vijest i izreći koliko je ona ozbiljna, dok se u primjeru (9) u navođenju na-
dimka donosi dobra vijest i učinit će nam se kao da se želi izazvati suo-
sjećanje i bliskost zbog situacije koja je zadesila nogometaša.
Morfološka razina
Na morfološkoj razini navesci se u nekim žanrovima publicističkoga
stila upotrebljavaju, u nekima ne, isto kao što se u nekima brojevi slanjaju, a
u nekima ne. U publicističkom funkcionalnom stilu sklonidba posvojnih
pridjeva i zamjenica njegov, njezin je imenska.
(10) Dokazi protiv Miloševićeva svjedoka već su bili poznati Tužiteljstvu.
U tom primjeru želi se izreći službena vijest i staviti naglasak na čijeg
svjedoka.
Prošla su vremena aorist, imperfekt i pluskvamperfekt zamijenjena per-
fektom, koji je postao jedinstvenim glagolskim oblikom za izricanje prošle
glagolske radnje (Silić, 1997: 512).
27
(11) Čermak je odlučio surađivati s Tužiteljstvom kako bi im olakšao da

bolje shvate kaotičnu situaciju nakon Oluje. (Jutarnji list, 11. 4.
2008., str. 5)
Perfekt je prošlo glagolsko vrijeme koje se najčešće upotrebljava u go-
voru i u pismu, dok su ostala prošla vremena više dio književnoumjetnič-
koga stila te bi se članak u novinama učinio star i arhaičan kad bi bio napisan
aoristom ili pluskvamprefektom.
U publicističkome se funkcionalnom stilu norme poštuju najdosljednije,
pa je uporaba posvojnih pridjeva običnija od uporabe posvojnog genitiva. Za
taj je funkcionalni stil također karakteristična uporaba posvojnog relativa
čiji:
(12) U jednoj je studiji 72 posto od 153 ispitanika pravilno prepoznalo
seksualno ponašanje skupine muškaraca i žena u dvadesetim godi-
nama života čija su lica vidjeli na fotografijama. (Metro express,
10. 4. 2008., str. 2)
Posvojni relativ čiji više označuje univerzalnost, upotrebljava se za po-
sjedovatelje svih rodova, dok je posvojni relativ kojega/kojemu potvrđen
obično u kolumnama koje se bave kakvim znanstvenim, filozofskim, kul-
turnim ili političkim pitanjem ili u specijaliziranim novinama koje se bave
tim temama.
Pripadanje subjektu izriče se povratno-posvojnom zamjenicom svoj.
(13) Čile, Panama i Italija samo su neke od lokacija na kojima ekipa
snima od siječnja ove godine, a u njima Bond kreće u svoju osobnu
osvetu protiv podzemne zločinačke organizacije. (Jutarnji list, 11.
4. 2008., str. 33)
U tom primjeru zamjenicom svoj naglašava se pripadnost osvete Jamesu
Bondu koja je još naglašena i pridjevom osobnu.
Sintaktička razina
Na sintaktičkoj razini u publicističkome stilu prevladavaju imeničke
konstrukcije i zbog toga je on apstraktni funkcionalni stil. S obzorim na po-
ložaj enklitike publicistički stil ima automatiziran red riječi npr.:
(14) Fanovi koji su s Mobyjem prošli svašta, pokazat će vjerojatno više
strpljenja. (Jutarnji list, 11. 4. 2008., str. 31)
Enklitika se ne smije pojaviti iza kakve stanke u rečenici jer se u tom
slučaju nema na što nasloniti, a i u novinskim člancima mora se precizno i
jasno prenijeti obavijest, pa se zato upotrebljava automatizirani red riječi.
28
Diskursna (tekstna) razina

Na diskursnoj, tekstnoj razini, što se tiče citata, publicistički stil uvijek
navodi izvor obavijesti.
(15) Zoran Planinić: Znali smo da se Giriček i Vujičić neće odazvati.
U publicističkome stilu uvijek se navodi izvor obavijesti jer se često do-
slovno prenose tuđe riječi ili se citiraju drugi izvori.
U publicističkom se stilu upućuje i na neke poznate izreke, naslove
djela, filmova, riječi pjesama.
(16) Evanđelje po Sanaderu. (RTL, 11. 4. 2008.)
(17) Nešto je trulo u državi Hrvatskoj. (RTL, 17. 4. 2008.)
U prvom slučaju želi se pokazati kako je premijerova riječ neosporiva ili
da predstavlja istinu, a u drugom slučaju želi se istaknuti na probleme u
Hrvatskoj i aludira se na poznatu rečenicu iz Shakespearova Hamleta koja je
svima poznata.
Usporedba različitih stilova vijesti
Uspoređujući vijesti na HTV-u i RTL-u, uočila sam neke razlike. Pod-

nevni dnevnik na HTV-u počinje pozdravom Dobar dan!, a Exploziv maga-
zin na RTL-u Dobro došli! iz čega se može zaključiti da je Dnevnik ozbiljna
informativna emisija, a Exploziv magazin zabavna. Podnevni dnevnik nudi
najrazličitije sadržaje; prvo je bilo riječ o suđenju generalima, potom o Pa-
pinu posjetu SAD-u i nadalje o skupu najvećih svjetskih onečišćivaća jer je
to još uvijek neriješeno pitanje (ovdje vidimo upotrebu žurnalizma). Tema je
bila i Zagrebačka burza i intenziviranje (internacionalizam) razgovora o
zračnoj luci Mostar. U Podnevnom dnevniku vidimo sve karakteristične zna-
čajke za publicistički stil. Exploziv magazin nakon pozdrava počinje reče-
nicom Odzvonjelo anoreksiji! jer je tema bila francuska vlada koja uvodi
kazne onima koji promoviraju takav način života. Bilo je riječi i o alter-
nativnoj medicini, ispadima glumica i kako je jedna pjevačica otpala s popi-
sa uzvanika za humanitarni koncert. U sklopu emisije intervjuirali su pjevače
koji su govorili razgovornim stilom i žargonima, npr: pet banki. Na samom
kraju voditeljica je rekla: Priča po priča i došli smo do kraja, a voditeljica je
dnevnika pozdravila s Ugodno Vam poslijepodne. Različite su funkcije novi-
narstva i na tim se primjerima vidi razlika između informativne i zabavne
emisije. Dnevnik kao informativna emisija teži biti u skladu sa suvremenom
normom, dok u zabavnoj emisiji vidimo preklapanje različitih funkcionalnih
stilova standardnoga jezika.
29
Zaključak
Publicistički stil najsloženiji je funkcionalni stil hrvatskoga standardnog

jezika. To je stil javnog priopćavanja koji se ostvaruje u pisanome i govor-
nome mediju; njime se služe novinari i publicisti pišući tekstove za dnevne
novine, časopise i ostale tiskovine te vodeći emisije na radiju i televiziji.
U publicističkim se tekstovima obilato pojavljuju značajke i drugih
funkcionalnih stilova standardnoga jezika. U književnom novinarstvu publi-
cistički se funkcionalni stil približava književnoumjetničkom više nego u os-
talim žanrovima toga funkcionalnog stila. Iz razgovornoga, ali i administra-
tivno-poslovnoga funkcionalnog stila u novinarski će jezik prodrijeti niz je-
zičnih pojava koji se mogu nazvati ekonomizacijom jezičnog izričaja. Publi-
cističkom su stilu na raspolaganju svi ostali stilovi jer je taj stil tematski naj-
različitiji, on nužno prodire u sve sfere života; ako je tema svakodnevni život
zajednice, ona će odražavati razgovorni stil, odnosno jezik zajednice; ako je
tema administrativno-poslovna, ona će uključivati primjereni jezik koji ju
prati; ako je tema iz područja znanosti, obilovat će elementima znanstvenog
stila. Publicistički je stil, uz opće značajke poslovnog stila, u većoj ili manjoj
mjeri skup svih stilova.
Publicistički stil teži jezičnoj korektnosti i teži u najvećoj mjeri biti u
skladu sa standardnim jezikom jer je širok krug primatelja koji za svoj govor
i komunikaciju, pa i pisanje imaju čvrsto uporiše baš u publicističkom stilu.
Izvori
HTV, RTL, Jutarnji list, Metro express, 24 sata

Veliki narodni kuhar, 1981., Tiskarna omladinska knjiga, Ljubljana
Literatura
Badurina, Lada; Kovačević, Marina, 2000. Publicistički stil – problematizacija poj-

ma, u: Riječki filološki dani 3, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,
str. 19-28.
Zagreb.
Silić, Josip; Pranjković Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i viso-
Silić, Josip, 1997. Novinarski stil hrvatskoga standardnoga jezika, Kolo, 6., br. 3,
str. 495-513.
30
Dinko Petriševac: Obilježja novinskih naslova
Dinko Petriševac
OBILJEŽJA NOVINSKIH NASLOVA
Uloga novinskih naslova
Uloga je novinskih naslova privući pozornost čitatelja kako bi ga nago-

vorili da iste novine kupi i pročita. U svom radu Jezične značajke novinskih
naslova Lana Hudeček (2006: 297) donosi osnovno obrazloženje funkcije
novinskog naslova: „Funkcija je novinskog naslova da privuče pozornost či-
tatelja te da ga sažeto, zanimljivo i inteligentno upozori na glavnu misao
članka koji slijedi.“
Josip Silić (2006: 89) u svojoj knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga je-
zika podrobnije obrazlaže ulogu novinskih naslova: „Ono po čemu se novi-
narski stil razlikuje od svih ostalih funkcionalnih stilova jesu, između osta-
loga, i naslovi. Njihova je uloga takva da vrlo često samo o njima ovisi hoće
li se novine pročitati. Zato se i opremaju tako da privuku čitatelje: posebnim
pismom, na posebnu (udarnu) mjestu, s ključnim riječima (napisa), s rije-
čima ekspresivna značenja, s karakterističnim rečeničnim i interpunkcijskim
znakovima itd.“
Podjela novinskih naslova
Najsustavniju i najpregledniju podjelu novinskih naslova donosi J. Silić

(2006: 89): „Po svome sadržaju i po načinu na koji je taj sadržaj ostvaren
možemo ih podijeliti na nominativne, informativne i reklamne.“
Nominativni novinski naslovi

Kada govori o nominativnim novinskim naslovima, J. Silić (2006: 89)
kaže: „Nominativnim se naslovima imenuje sadržaj, pa u njima glavnu ulogu
imaju imenske riječi: imenice i pridjevi. Glagolske su riječi i glagolski oblici
obezglagoljeni, tj. lišeni svega onoga što nose u sebi: i radnje i vremena.
Učinjeno je to tako da su ili isključeni iz strukture ili pretvoreni u glagolske
pridjeve (bilo radne bilo trpne) i odnosne rečenice.“ Kako bih prikazao obi-
31
lježja nominativnih novinskih naslova, donosim nekoliko primjera: Agenti

pred Vladom (VL, 28. ožujka 2008., str. 6); Vrtovi za spas Centra Kaptol
(VL, 28. ožujka 2008., str. 17); Nožem u prsa zbog parkinga (VL, 28. ožujka
2008., str. 24); Čast Dunje Gotovine (VL, 9. svibnja 2008., str. 18);
Madonna u Zagrebu (VL, 9. svibnja 2008., str. 43); NE referendumu (JL,
10. svibnja 2008., str. 4); Najviše planine (NA, siječanj-ožujak 2008., str.
58); Čovjek koji je pobijedio velike boginje (G, travanj 2007., str. 66).
Informativni novinski naslovi

Informativni se novinski naslovi u mnogočem razlikuju od nominativnih
te ih J. Silić (2006: 89) ovako objašnjava: „Informativnim se naslovima pre-
nosi sadržaj, pa u njima glavnu ulogu imaju glagoli, glagolski oblici, glagol-
ska vremena, upitne riječi i načini prijenosa vijesti o sadržaju (prvenstveno)
rečeničnim znakovima (često i bez njih).“ Donosim nekoliko tipičnih primje-
ra: Šeik iz Dubaija kupuje Topusko? (VL, 28. ožujka 2008., str. 12); Paci-
jenti će dobiti učinkovitu ustanovu (VL, 28. ožujka 2008., str. 33); Nemojte
kupovati više od tri kilograma riže! (VL, 9. svibnja 2008., str. 8); Kako
prizemni stan proširiti u podzemlje (JL, 10. svibnja 2008., str. 43); Tko je
zadovoljio žiri HTV-a (JL, 10. svibnja 2008., str. 88); Newman boluje od
raka? (SD, 19. ožujka 2008., str. 21); Kako postići sreću? (NA, siječanj-
ožujak, 2008., str. 47).
J. Silić (2006) objašnjava kako je rečenični znak (upitnik) uz (upitnu)
riječ koja ga sugerira fakultativan i zato ga u naslovima katkad ima, katkad
nema, dok je ondje gdje takve riječi nema on prijeko potreban. Tako je
upitnik uz upitnu riječ fakultativan u primjerima Kako postići sreću? (NA,
siječanj-ožujak, 2008., str. 47) i Kako prizemni stan proširiti u podzemlje
(JL, 10. svibnja 2008., str. 43). Upitnik je pak prijeko potreban u primjeru
Šeik iz Dubaija kupuje Topusko? (VL, 28. ožujka 2008., str. 12) jer tu nema
upitne riječi.
Reklamni novinski naslovi

O reklamnim novinskim naslovima J. Silić (2006: 90) piše: „Reklamnim
se naslovima nudi sadržaj, pa u njima glavnu ulogu imaju poticajne (suge-
stivne) riječi, poticajna (sugestivna) sredstva (različita karaktera) i načini is-
kazivanja poticajnosti (sugestivnosti) (imperativi, upitnici, uskličnici, crtice
itd.).“ Evo nekoliko primjera takvih naslova: Obogatite omiljena jela maš-
tom i kreativnošću (SD, 19. ožujka 2008., str. 12); Učinite svoju okućnicu
ugodnim mjestom (SD, 19. ožujka 2008., str. 22); Kako unaprijediti poslovnu
karijeru (VL, 18. ožujka 2008., str. 11); Tri mjeseca besplatne vožnje (VL,
18. ožujka 2008., str. 11); Fordova servisna akcija (VL, 18. ožujka 2008.,
str. 10); Sve o dorađenim modelima (VL, 18. ožujka 2008., str. 10); Boje za
32
interijere: jeftino nije uvijek i najpovoljnije (JL, 1. ožujka 2008., str. 52);
Prorijeđena kosa? U ljekarne stiže Crescina (GS, 13. svibnja 2008., str. 7).
U tim se primjerima ističu poticajne riječi kao i načini iskazivanja poti-
cajnosti, uglavnom postignuti imperativima i rečeničnim znakovima (dvoto-
čka i upitnik). J. Silić (2006: 90) upozorava da su „rečenični znakovi uz poti-
cajne riječi kad su navedene fakultativni“ te tako u primjerima Obogatite
omiljena jela maštom i kreativnošću (SD, 19. ožujka 2008., str. 12) i Učinite
svoju okućnicu ugodnim mjestom (SD, 19. ožujka 2008., str. 22) ne prona-
lazimo uskličnike uz poticajne riječi.
Jezična i stilska obilježja novinskih naslova
O jezično-stilskim obilježjima novinskih naslova Lana Hudeček (2006:

298) piše: „Općenito možemo reći da u naslovima, u jezično-stilskome po-
gledu nema mnogo toga čega općenito nema u publicističkim tekstovima. U
naslovima se dakle ostvaruju sve značajke publicističkoga funkcionalnog
stila, npr. uporaba internacionalizama i žurnalizama, posuđenica i stranih ri-
ječi, nešto neobvezatniji odnos prema normi nego što ga imaju administrativ-
ni i znanstveni funkcionalni stil.“
Zbog veće preglednosti i sustavnosti u obradi jezičnih i stilskih obilježja
novinskih naslova podijelio sam ovo poglavlje na potpoglavlja koja obrađuju
pojedinu razinu prema podjeli na razine opisa u radu Jezične značajke
novinskih naslova Lane Hudeček (2006).
Pravopisna razina
Prva je osobitost na pravopisnoj razini, koju Lana Hudeček (2006: 298)
navodi, pisanje brojeva brojkama, te ona o tom kaže: „Na pravopisnoj se ra-
zini primjećuje da se brojevi redovito pišu brojkama, čak i brojevi do deset.“
Evo nekoliko primjera: Eurodizel skočio na čak 9, 20 kuna (GS, 13. svibnja
2008., str. 3); Na EURO ide 56 hrvatskih policajaca (GS, 13. svibnja 2008.,
str. 7); Troškovi predizborne kampanje veći od 48 milijuna kuna (GS, 13.
svibnja 2008., str. 7); Ležala mrtva u stanu 35 godina! (ME, 14. svibnja
2008., str. 5). Pisanje brojeva brojkama upotrebljava se zbog ekonomičnosti
prostora.
Što se tiče ostalih značajki novinskih naslova na pravopisnoj razini, L.
Hudeček (2006) nabraja nepoštivanja interpunkcijskih pravila: često se izo-
stavlja zarez u vokativu, često se citira bez navodnika (Mesić: Srbija otkla-
nja robovanja prošlosti, GS, 13. svibnja 2008., str. 2; Antunović o Milano-
viću: Nisam ga više mogla gledati kako gura glavu pod tepih, JL, 17. ožujka
2008., str. 6), na kraju se naslova ne piše točka, ali se često upotrebljava
33
uskličnik ili upitnik (Gubitnici moraju otići!, VL, 9. svibnja 2008., str. 5; Zar
opet 'lomača' za ateiste?, VL, 9. svibnja 2008., str. 18).
Za tvrdnju Lane Hudeček (2006) da se u vokativu ne piše zarez nisam
našao primjer, već sam, upravo suprotno, pronašao ove primjere: Zorane,
ukloni poražene (VL, 9. svibnja 2008., str. 1); Teta, napiši – mama, volim te!
(VL, 10. svibnja 2008., str. 80); Zbogom, Dražene (VL, 10. svibnja 2008.,
str. 1); Ministre, ubuduće ne lažite (VL, 16. svibnja 2008., str. 13). Prema
tim primjerima može se zaključiti da se poštuje upotreba zareza u vokativu.
Morfološka razina
Kada govori o morfološkoj razini, Lana Hudeček (2006: 299) navodi
kako se „na morfološkoj razini u naslovima nalaze sva ona odstupanja od
norme koja se i inače nalaze u publicističkom stilu, npr.: uporaba oblika
kojega umjesto koji u akuzativu za neživo“, „nesklanjanje brojeva“, „oblici
pridjeva i zamjenica redovito su bez navezaka“, „posvojni se pridjevi skla-
njaju po određenoj sklonidbi“. Za pojavu oblika pridjeva bez navezaka pro-
našao sam ove primjere: Kuhanje lovačkog gulaša (GS, 13. svibnja 2008.,
str. 20); Poboljšana ponuda Orahovačkog jezera (GS, 13. svibnja 2008., str.
20); Rođenom Osječaninu kanadsko odlikovanje (GS, 13. svibnja 2008., str.
33). Za sklanjanje posvojnog pridjeva po određenoj sklonidbi donosim jedan
primjer: Hloverkinom pomoćniku Draženu Majčiću navodno ne godi prisut-
nost Sanje Miklušević na kolegijima (VL, 16. svibnja 2008., str. 34). Prim-
jere za nesklanjanje brojeva nisam pronašao jer se brojevi gotovo redovito
pišu brojkama, kao što nisam pronašao ni primjer za uporabu oblika kojega
umjesto koji u akuzativu za neživo.
Leksička razina
O leksičkoj razini u novinskim naslovima L. Hudeček (2006: 299) piše:
„Na leksičkoj se razini u naslovima često pojavljuju novotvorenice.“ U slje-
dećim primjerima vidljive su česte novotvorenice:
Sanaderov Vlajbah (JL, 10. svibnja 2008., str. 38) (odnosi se na automo-
bilsko udruženje Maybach); Cedevita čeka cibose (VL, 10. svibnja 2008.,
str. 69); Hormonluk (MH, studeni 2006., str. 54); Supermozgovi (G, travanj
2007., str. 22); Turbouspješna prije 30-e. Kako? Gdje? Ovdje (C, listopad
2005., str. 93); U Satnici sve manje Satničana, a sve više osječkih vikendaša
(S, 5. ožujka 2008., str. 1); Obljetnica vinoljubaca (VL, 29. veljače 2008.,
str. 42); I Vukovarci su za mikročipiranje svih pasa i mačaka (JL, 5. veljače
2008., str. 41); Slow shop za razgledanje i polagano uživanje uz kavu (VL, 5.
ožujka 2008., str. 13).
Ti primjeri pokazuju kolika jezična kreativnost i bogatstvo jezičnog kor-
pusa postoji u novinskim naslovima.
34
Sintaktička razina
U svom radu Jezične značajke novinskih naslova Lana Hudeček (2006)
navodi kako su naslovi koji pripadaju obavijesnoj žanrovskoj skupini neri-
jetko dugački te često imaju strukturu nezavisnosloženih pa i zavisnoslože-
nih rečenica. Donosim nekoliko primjera u kojima naslovi imaju strukturu
nezavisnosloženih: Zgrada traži popravke, a stanari ne plaćaju pričuvu (JL,
15. ožujka 2008., str. 54); Radim mnogo, ali mi se toliko i vraća! (SD, 16.
svibnja 2008., str. 13) i zavisnosloženih rečenica: Kako bi obranio prijatelja,
napao zaštitara bombonom (ME, 14. svibnja 2008., str. 24); Samo čekamo
da nam se visoki jasen strovali na kuću (VL, 16. svibnja 2008., str. 8). Opi-
suje i uobičajen postupak navođenja mjesta događaja na početku novinskog
naslova, što se vidi u sljedećim primjerima: Hrvatska: S nagradama u
Annecy (V, 10. travnja 2008., str. 28); Zabok: natječaj za Centar 3 (VL, 5.
ožujka 2008., str. 6).
J. Silić (2006) spominje i donošenja imena osobe, koja se sučeljava s ne-
kom drugom osobom, na početku novinskog naslova te takav postupak vidi-
mo u sljedećim primjerima: Kajin: Ne privatizaciji Uljanika (VL, 28. ožujka
2008., str. 6); Sanader: Istražiti sve štetne ugovore (VL, 28. ožujka 2008.,
str. 11); Červar: Na vrhu se ne može (pre)spavati (VL, 28. ožujka 2008., str.
14). Isti autor (2006: 90) napominje kako se „tada takvi tekstovi ne opremaju
uobičajenom jezičnom i pravopisnom normativnošću: navodnicima, primje-
rice“. Ta se činjenica potvrđuje u donesenim primjerima.
O funkciji podnaslova piše J. Silić (2006: 90): „Naslovi se često daju u
općemu vidu, tj. kao lišeni konteksta iz kojega su potekli. I zato (katkad) do-
bivaju podnaslove u kojima se njihov sadržaj konkretizira.“ To se očituje u
sljedećim primjerima: Došlo nas je samo šest, pa će biti brže gotovo (naslov)
i (podnaslov) Blanka Vlašić danas skače na Super Grand-prix mitingu u
Dohi (VL, 9. svibnja 2008., str. 53); Faraon bio neposlušan (naslov) i
(podnaslov) Trojica odvjetnika otkazala zastupanje kardiokirurga dr. Šimića
(VL, 10. svibnja 2008., str. 24); Zagrljajem protiv zla! (naslov) i (podnaslov)
Osječki književnik Krešimir Pintarić točno je na Valentinovo objavio novi
ljubavni hit-roman (SD, 23. i 24. veljače 2008., str. 11).
Što se tiče citiranja, Lana Hudeček (2006) u svom radu Jezične značajke
novinskih naslova piše kako je u naslovima često citiranje upravnim govo-
rom, a često se citira tako da se u naslovu ne navodi čije se riječi citiraju, a
citat se nalazi u navodnicima ili je naveden bez navodnika. Evo jednog
takvog primjera u kojem je citat naveden u navodnicima, ali se ne navodi
čije se riječi citiraju: „Želim u veći klub“ (ON, 14. svibnja 2008., str. 28).
A. Frančić, L. Hudeček i M. Mihaljević (2005) u knjizi Normativnost i
višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku opisuju elipsu, tj. navo-
de kako se često ispušta pomoćni glagol u perfektu jer je on s obavijesnog
stajališta zalihostan. Donosim nekoliko takvih primjera: M. Todorović rodila
35
sina Ivicu (VL, 28. ožujka 2008., str. 42); Ivana zapjevala gospel i ispunila
svoj veliki san (VL, 28. ožujka 2008., str. 44) u kojima se uočava izostav-
ljanje pomoćnoga glagola u perfektu.
Stilska razina
Marina Katnić-Bakaršić (2001) u knjizi Stilistika piše kako naslovi po-
sjeduju niz osobina koje ih čine stilogenima, a to su retorička pitanja koja
imaju zadatak da privuku pozornost čitatelja, da ih prividno uključe u raz-
mišljanje i davanje odgovora, zatim eksklamativne rečenice koje su emocio-
nalno markirane. Donosim sljedeći naslov kao primjer retoričkog pitanja: Je
li Amerika zrela za Obamu? (VL, 10. svibnja 2008., str. 18) te jedan primjer
eksklamativne rečenice koja je emocionalno obojena: Nakon što sam obolio,
spasio me Goran Jurić (JL, 17. svibnja 2008., str. 100).
Kao objašnjenje stilske razine novinskih naslova Lana Hudeček (2006)
navodi kako su u novinskim naslovima potvrđene sve stilske figure te nab-
raja kontrast ostvaren antonimima, metonimiju, metaforu, personifikaciju,
pojavu frazema i oksimorona. Donosim nekoliko primjera u kojima se očitu-
ju kontrasti ostvareni antonimima: Više hrane, manje kalorija (MH, studeni
2006., str. 60); Susret vječnog i prolaznog (V, 10. travnja 2008., str. 21);
Male promjene za veliki rezultat (JL, 1. ožujka 2008., str. 49), oksimoroni:
Bronca zlatnoga sjaja (GS, 13. svibnja 2008., str. 39); Michael Stipe potvr-
dio javnu tajnu da je homoseksualac (SD, 19. ožujka 2008., str. 21); U jed-
noj šumi na dnu mora (G, travanj 2007., str. 129); Posmrtno prvo glasa (V,
10. travnja 2008., str. 25), metafore: Hamlet kojeg voli i Amerika (VL, 10.
svibnja 2008., str. 12) (misli se na Gorana Višnjića); Plavi ne odustaju od
Iličevića (VL, 28. ožujka 2008., str. 51) (misli se na igrače Dinama); Blatter
čestitao modrima (VL, 9. svibnja 2008., str. 44) (misli se na igrače Dinama),
personifikacije: Eurodizel skočio na čak 9, 20 kuna (GS, 13. svibnja 2008.,
str. 3); Nove, pametne e-zdravstvene kartice (JL, 10. svibnja 2008., str. 13);
Moždani udari više neće kositi Slavonce (SD, 8. i 9. ožujka 2008., str. 5),
metonimije: Osijek rekorder u darivanju krvi (VL, 28. ožujka 2008., str. 29);
Austrijanci sposobni za samo 45 minuta (VL, 28. ožujka 2008., str. 50)
(misli se na članove austrijske nogometne reprezentacije); Nastavak dobre
suradnje Grada Valpova i Biskupije (SD, 23. i 24. veljače 2008., str. 2);
Trener Lončarević ubacuje svježu krv (VL, 29. veljače 2008., str. 41) (misli
se na mlade svježe igrače) i frazemi: Ekonomisti okrenuli leđa Mesiću (JL,
10. svibnja 2008., str. 1); Trese li se stolica i Jarniju? (JL, 10. svibnja 2008.,
str. 98); Friščić izgubio bitku za ZERP (JL, 8. ožujka 2008., str. 1); Našao
sam se pred zidom jer sam vjerovao lažovima (SD, 23. i 24. veljače 2008.,
str. 3); Antunović o Milanoviću: Nisam ga više mogla gledati kako gura
glavu pod tepih (JL, 17. ožujka 2008., str. 1).
36
L. Hudeček (2006) piše i o igri riječima kao sredstvu za privlačenje čita-

teljeve pozornosti. Donosim dva primjera: Roba robi grize džep (MH, stu-
deni 2006., str. 54); Veze bez veze: Nova pravila hodanja (C, listopad 2005.,
str. 74).
O izazovnosti novinskih naslova J. Silić (2006: 90) zaključuje: „Naslovi,
rekli smo, moraju biti izazovni (da bi mogli potaknuti na čitanje). Zato se u
njima pojavljuju snažne, uvjerljive, upadljive riječi, parafraze poslovica i iz-
reka, same poslovice i izreke (bliske i razumljive iskustvu čitatelja), ironija,
kontrast, paradoks i slične figure, dijalektalne i lokalne riječi i izrazi, žargo-
ni, različite igre riječima itd. – dakle sve ono što udara na osjećaje, pa onda i
pobuđuje zanimanje, čitatelja.“ Donosim nekoliko primjera u kojima se oči-
tuju lokalne riječi: Šeflja s nagradom za dizajn (VL, 5. ožujka 2008., str. 22),
žargonizmi: Uloge zbog kojih hollywoodske zvijezde udaraju hrkljuš (SD, 1.
i 2. ožujka 2008., str. 9), paradoks: Nagrađen za štetu od 30 mil. eura (JL,
10. svibnja 2008., str. 8), izreke: U pulskoj Areni bit će kruha i igara kao u
najbolja vremena antičkog Rima (SD, 19. ožujka 2008., str. 19), poslovice:
Mesić: Tko vjetar sije, buru žanje (SD, 23. i 24. veljače 2008., str. 10) te igre
riječima: Studenti ne znaju kandidate i glasuju na eci-pec! (SD, 19. ožujka
2008., str. 6).
J. Silić (2006: 91) piše kako je „rezultat želje za efektivnošću, ali i za
ekonomičnošću i racionalnošću, iskazivanje sadržaja njegovim sučeljava-
njem zagradama.“ Takav se postupak uočava u sljedećim primjerima: (Ne)
čista runska vuna (MH, studeni 2006., str. 30); Odijelo (ne) čini čovjeka
(MH, studeni 2006., str. 100); (Pre)velik zalogaj za neiskusnog Guardiolu
(VL, 9. svibnja 2008., str. 50); Ipak (ni)je u novcu sve! (GS, 13. svibnja
2008., str. 38).
Za isticanje i iskazivanje začudnosti u novinskim se naslovima upotreb-
ljava crtica: „Urota“ tek oko – ponoći (VL, 28. ožujka 2008., str. 45); Popaj
je u pravu – špinat jača mišiće (VL, 9. svibnja 2008., str.80); Na Farmi
gladuju – dosta im je svega (SD, 19. ožujka 2008., str. 21); Šerbedžija –
brijunski Staljin? (VL, 29. veljače 2008., str. 44); Priprema, pozor – majčin-
stvo (C, listopad 2005., str. 149). J. Silić (2006) kaže da se takvo isticanje
katkad označava i dvotočkom: Veze bez veze: Nova pravila hodanja (C,
listopad 2005., str. 74).
Marina Katnić-Bakaršić (2001: 163) napominje i to da „naslovi mogu bi-
ti predstavljeni nekom poslovicom, izrekom, krilaticom“, a kao poseban slu-
čaj navodi „kada se poslovica, frazem, izreka, citat transformiraju na neki
način tako da odgovaraju smislu teksta“. Donosim jedan primjer u kojem se
naziv velike poznate tvrtke preoblikuje tako da odgovara smislu teksta:
United colours of plac (MH, studeni 2006., str. 12), te jedan primjer u kojem
se izreka preoblikuje u korist sadržaja teksta: Svi kanali vode u Moskvu (JL,
15. ožujka 2008., str. 80).
37
Postoje i primjeri u kojima novinski naslov, kao jedan svoj dio ili temelj,
preuzima nazive filmova ili knjiga preoblikujući ih tako da odgovaraju sadr-
žaju teksta: Doktor Jekyll i gospođa Hyde (MH, studeni 2006., str. 14)
(umjesto Doktor Jekyll i gospodin Hyde); Put u središte biblioteke (V, 10.
travnja 2008., str. 11) (umjesto Put u središte zemlje); Udri muški! (MH, stu-
deni 2006., str. 78) (umjesto Umri muški), ili ih preuzima u izvornom obliku:
Atrakcija: Tramvaj zvan čežnja (ON, 14. svibnja 2008., str. 4); Povratak
Pink Panthera (MH, studeni 2006., str. 30); L. A. povjerljivo (VL, 10. svib-
nja 2008., str. 1).
Izvori
Cosmopolitan (C), Geo (G), Glas Slavonije (GS), Jutarnji list (JL), Men's Health
(MH), Metro express (ME), Nova Akropola (NA), Osijek News (ON), Slavonski
dom (SD), Večernji list (VL), Vijenac (V).
Literatura

Zagreb.
Hudeček, Lana, 2006. Jezične značajke novinskih naslova, u: Jezik i mediji – jedan
jezik: više svjetova (ur. Granić, Jagoda), Hrvatsko društvo za primijenjenu lin-
gvistiku, Zagreb – Split, str. 297-303.
Katnić-Bakaršić, Marina, 2001. Stilistika; Naučna i univerzitetska knjiga, Sarajevo.
38
Domagoj Kostanjevac: Tuđice u publicističkom stilu
Domagoj Kostanjevac
TUĐICE U PUBLICISTIČKOM STILU
Uvod
Tema su ovoga rada tuđice u publicističkom stilu. U radu će se pokušati
prikazati kakav je odnos prema tuđicama u publicističkom stilu, tj. koliko se
one često pojavljuju, na kojim se sve jezičnim razinama prilagođuju, koliko
se često zamjenjuju domaćim zamjenama, kada su tuđice potrebne, ima li
razlika u odnosu na vrstu novina (dnevne novine, časopisi, „žuto“ novin-
stvo). Građu će najvećim dijelom činiti dnevne novine, a manjim dijelom i
časopisi. U obrađivanim primjerima naći će se i prilagođenice, posebno one
za koje postoji dobra zamjena u hrvatskom jeziku.
Jezični purizam
Pojam je jezičnoga purizma višeznačan. Najčešće se upotrebljava u zna-

čenju osjetljivosti prema riječima tuđega podrijetla (Katičić, 1992). Jezični
se purizam može odnositi i na „…zahtjeve i zahvate oslobađanja jezika od
vlastitih elemenata koji imaju prizvuk vulgarnosti ili se pak rabe u kojem
dijalektu ili socijalnoj skupini i konačno suprotstavljanje svemu onome što
onemogućuje da jezik što samostalnije i bolje zadovoljava potrebe u komu-
nikacijskoj i ekspresivnoj službi, tj. da bude polifunkcionalan“ (Turk, 1996:
63). Purizam se može odnositi i na „…bezuvjetno prihvaćanje svih posuđe-
nica, neovisno o tome jesu li potrebne ili nisu“ (Turk, 1996: 65). Razlozi za
to većinom su pomodni, a takav purizam većinom ima negativan odnos pre-
ma neologizmima i kalkovima, a prihvaćanje posuđenica opravdava jezičnim
internacionalizmom (Turk, 1996). Radoslav Katičić (1992) kaže da je ele-
mentarni purizam u naravi jezika, tj. da je purizam nužnost jezičnoga bića.
„Osnovna su pravila jezičnoga purizma:
1. Tamo gdje postoji dobra domaća, ne treba upotrebljavati stranu ri-
ječ.
2. Tamo gdje postoji dobra standardnojezična riječ, ne treba upotreb-
ljavati dijalektizam.
39
3. Tamo gdje postoji dobra standardnojezična riječ, ne treba upotreb-

ljavati istoznačnu novotvorenicu ili prevedenicu. Isto tako, ne treba
u jezik unositi prevedene izraze i konstrukcije iz drugih jezika.
4. Treba težiti što stabilnijoj normi standardnog jezika“ (Frančić, Hu-
deček, Mihaljević, 2005: 205).
Proces izrazite kroatizacije

Proces izrazite kroatizacije odnosi se na razdoblje poslije 1990. godine.
Razdoblje od 1990. do 2000. „... bilo je obilježeno jakim pohrvaćenjem hr-
vatskog jezika“ (Opačić, 2006: 521). Nažalost, osim što su vraćene mnoge
prognane hrvatske riječi, prognane su mnoge druge dobre hrvatske riječi, a i
brojni slavenizmi, najviše rusizmi. Udarilo se po svim tuđicama, a pritom se
nije razmišljalo koliko su se te tuđice udomaćile u hrvatskom leksiku (Opa-
čić, 2006). U uporabi se pronalaze brojne novotvorine kojima je cilj zami-
jeniti brojne dobre hrvatske riječi zato što su se upotrebljavale i u bivšem
režimu. Prodor takvih novotvorina najčešće dolazi iz sredstava javnog prio-
pćavanja i administrativnoga stila. Kao primjer takve novotvorine može se
istaknuti riječ djelatnik koja je trebala zamijeniti riječ radnik (Opačić, 1998).
Ima i radikalnijih primjera, kao npr. novotvorina vremenik koja je trebala
zamijeniti dnevni red ili raspored. Takve su nasilne promjene najčešće
politički motivirane, a ne jezično i znanstveno (Opačić, 1999). Može se reći
da dolazi do straha od jezika, i to ne straha od stranoga jezika, nego od
materinskoga, od hrvatskoga standardnog jezika. To dovodi i do uvođenja
srbizama u hrvatski jezik. To nije namjerno uvođenje srbizama, već se doga-
đa iz neznanja i političke motiviranosti. Tako se pokušala uvesti riječ koštov-
nik, koja je skovana prema srpskom cenovniku, a samo kako se ne bi kao i
dosad govorilo cjenik (Opačić, 2003).
Nažalost, 2000. godine dolazi do druge krajnosti. Tada u hrvatski jezik
počinju ulaziti brojne strane riječi, a često se brojne dobre hrvatske riječi za-
mjenjuju stranima, najviše anglizmima, najčešće iz pomodnih razloga (Opa-
čić, 2006). Dolazi do izrazite internacionalizacije hrvatskoga jezika i zato je
potrebno osnivanje odgovarajućega stručnog mjesta za hrvatski jezik gdje će
se moći oblikovati strategija održivoga razvoja hrvatskoga standardnog jezi-
ka uz puno poštivanje jezičnih i izvanjezičnih argumenata (Samardžija,
2002).
Jezično posuđivanje
Jezik kao najvažnije sredstvo komunikacije, a da bi opstao, ne može biti

izoliran niti samostalan, već mora ostvariti kontakt s drugim jezicima preko
svojih govornika. Jedan je od rezultata toga dodira jezično posuđivanje (Fili-
40
pović, 1986). „Jezično je posuđivanje svako preuzimanje neke jezične jedi-

nice iz jednoga jezika u drugi“ (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005: 206).
Najčešće se posuđuju riječi, a rjeđe gramatičke sastavnice.
Razlozi su za posuđivanje unutarjezični (kada jezik ne može pronaći
odgovarajuću riječ za neki potrebni pojam, npr. spam – neželjena poruka) i
izvanjezični (brojne političke, kulturne, gospodarske, znanstvene veze, a u
novije vrijeme jezična moda i snobizam, npr. stage za pozornicu) (Frančić,
Hudeček, Mihaljević, 2005). U jezičnom posuđivanju treba razlikovati poj-
move jezik davalac (jezik iz kojega se posuđuje) i jezik primalac (jezik u
koji se posuđuje) (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005).
Za jezično posuđivanje bitni su pojmovi transfonemizacije i transmor-
femizacije. Transfonemizacija predstavlja zamjenu na fonološkoj razini i
može biti:
a) potpuna – odgovarajući fonemi jezika davatelja zamjenjuju se odgo-
varajućim fonemima jezika primatelja pri čem njihov opis u potpu-
nosti odgovara opisu fonema modela, npr. film – film.
b) djelomična – fonemi primatelja samo djelomično odgovaraju fone-
mima davatelja, npr. imidž – image – /ImIdZ/.
c) slobodna – proces prilagodbe ne provodi se prema fonetskom princi-
pu, već na izgovor utječe pravopis ili neki drugi činilac, npr. radio –
radio – /reIdiəu/.
Transmorfemizacija predstavlja zamjenu na morfološkoj razini i može
biti:
a) nulta – model se preuzima kao slobodni morfem, npr. šou – show.
b) kompromisna – model zadržava sufiks iz svoga jezika, npr. mena-
džer – manager.
c) potpuna – sufiks iz oblika kompromisne transmorfemizacije zamje-
njuje se sufiksom jezika primatelja koji ima isto značenje i funkciju.
Dijeli se na primarnu (ne mijenja se vrsta riječi, npr. printing – prin-
ting – printanje) i sekundarnu (mijenja se vrsta riječi, npr. silikon –
silikonski) (Filipović, 1986).
Na razini sintaktičkog i tvorbenog posuđivanja treba istaknuti tzv. juk-
stapoziciju, tj. uporabu imenice u atributnoj ili apozicijskoj službi ispred
glave imeničkog skupa, npr. Dubrovnik marina umjesto Dubrovačka mari-
na. Takvi se sklopovi u hrvatskom jezikoslovlju analiziraju kao poluslože-
nice. Njihova je prednost da su jezično ekonomični, npr. loto djevojke –
hostese televizijske emisije Loto (Starčević, 2006).
41
Riječi stranoga podrijetla
Riječi stranoga podrijetla dijele se na tuđe riječi, tuđice, prilagođenice i

usvojenice. Tuđice, prilagođenice i usvojenice jednim se imenom nazivaju
posuđenice. Riječi se stranoga podrijetla mogu dijeliti s obzirom na jezik iz
kojega dolaze. To su anglizmi, germanizmi, rusizmi, bohemizmi itd. (Barić i
dr., 1999).
Tuđe riječi
„Tuđe su riječi riječi drugog jezika u hrvatskome tekstu. Njihovo se tuđe
podrijetlo ističe izvornim oblikom pisanja.“ (Barić i dr., 1999: 282) U tuđe
se riječi ubrajaju izreke i poslovice (hic et nunc), tuđa imena (Los Angeles),
strane riječi koje se privremeno upotrebljavaju u hrvatskom jeziku (make
up). Treba ih pisati kurzivom (Barić i dr., 1999).
Posuđenice
U skupinu posuđenica ubrajaju se tuđice, prilagođenice i usvojenice. Što
se tiče tuđica, u literaturi se nailazi na nekoliko definicija. U Hrvatskom je-
zičnom savjetniku (Barić i dr., 1999: 283) tuđice se definiraju kao „riječi
stranoga podrijetla koje su pravopisno prilagođene hrvatskome glasovnom
sustavu, ali zadržavaju neka svojstva izvornog jezika nesvojstvena hrvat-
skome jeziku…“ Stjepko Težak (1999: 102) kaže da se pojmom tuđica služi
„…za svaku riječ koju su Hrvati u novije vrijeme primili iz tuđega jezika.“
„Prilagođenice su riječi stranoga podrijetla koje su naglasno, glasovno,
sklonidbeno prilagođene hrvatskomu jeziku. Bolje ih je, kad je to moguće, u
biranijim tekstovima, zamijeniti odgovarajućim hrvatskim riječima“ (Barić i
dr., 1999: 284).
„Usvojenice su posuđenice tako potpuno uklopljene u hrvatski jezik da
se ne razlikuju od izvornih hrvatskih riječi, npr. kukuruz, ćelav, šećer, časo-
pis, dojam“ (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005: 210). „Nije ih potrebno, a
često ni moguće, zamjenjivati izvornim hrvatskim riječima“ (Barić i dr.,
1999: 285).
Internacionalizmi
„Internacionalizmi (ili europeizmi) međunarodne su riječi, najčešće
riječi grčkoga i latinskoga podrijetla, koje se nalaze u svim, mnogim ili bar u
većini europskih jezika“ (Frančić, Hudeček, Mihaljević, 2005: 211). Inter-
nacionalizmi latinskog i grčkog podrijetla trebaju imati prednost pred inter-
nacionalizmima iz drugih jezika (npr. engleskog, francuskog, njemačkog
42
itd.) u hrvatskom jeziku jer se lakše uklapaju u hrvatski jezični sustav (Barić
i dr., 1999).
Tuđice u publicističkom stilu
U ovom će se poglavlju uspoređivati primjeri tuđica iz dnevnih novina i

časopisa. Svaki će primjer biti pojedinačno uspoređen. Ako postoji, bit će
dana i domaća zamjena za tuđicu. Obrađivani se korpus sastoji od dnevnih
novina (Večernji list, Glas Slavonije, Vjesnik, Poslovni dnevnik, Metro,
24sata), a manje od časopisa za mlade (Teen, Bravo) i računalnih časopisa
(Bug).
U radu se navode sljedeći primjeri:
(1) Broj stradalih nije bio konačan u subotu navečer, dok su prvi
tragači tragali za eventualnim žrtvama… (V, 17. 3. 2008., str. 48)
Pridjev eventualan prilagođen je na fonološkoj i morfološkoj razini,
latinizam je, ali trebalo bi ga zamijeniti pridjevima moguć, možebitan (Anić,
Goldstein, 2007: 174).
(2) Potreba za novim Zakonom o sigurnosti cestovnog prometa koji je u
završnoj fazi, pokazala se time i više nego – urgentna. Stanje u
prometu više je nego alarmantno. (V, 17. 3. 2008., str. 42)
Tri su primjera riječi stranoga podrijetla. Dva su primjera iz grčkog i la-
tinskog jezika (faza i urgentna) i te se riječi može označiti kao internacio-
nalizme, ali za njih postoje dobre domaće zamjene, za fazu – razvojni stu-
panj, dio ciklusa, stupanj, a urgentna se može zamijeniti pridjevom hitna.
Faza je grecizam (Anić, Goldstein, 2007: 181) i fonološki je i morfološki
prilagođen hrvatskomu jeziku, a urgentna je latinizam (Anić, Goldstein,
2007: 602) te je također fonološki i morfološki prilagođen hrvatskomu jezi-
ku. Tuđica alarmantno galicizam je i može se zamijeniti pridjevima zabri-
njavajuće, uznemirujuće (Anić, Goldstein, 2007: 16), a prilagođena je fono-
loški i morfološki.
(3) Nikada dosad nije upadao u nevolje, bavio se nabavkom kompjuter-
ske opreme… (V, 17. 3. 2008., str. 41)
Pridjev kompjuterski anglizam je, ali je engleski jezik posrednik, a riječ
izvorno potječe iz latinskog jezika (Anić, Goldstein, 2007: 312). Riječ je
prilagođena fonološki, ali morfološki samo djelomično jer osnovna riječ od
koje je napravljena izvedenica kompjuterske glasi kompjuter, a ne kompju-
tor, tj. zadržala je strani sufiks -er. Riječ je moguće zamijeniti pridjevom
računalni.
(4) Intervju pretočen u autobiografiji. (V, 17. 3. 2008., str. 40)
Intervju je anglizam (Anić, Goldstein, 2007: 266), fonološki i morfo-
loški prilagođen hrvatskomu jeziku i taj je anglizam potreban hrvatskomu
43
jeziku jer za njega još nema dobre zamjene (moguća je opisna zamjena: raz-
govor namijenjen sredstvima javnog informiranja (Anić, Goldstein, 2007:
266), ali to nije u skladu s jezičnom ekonomijom). Autobiografija je inter-
nacionalizam iz grčkog jezika (Anić, Goldstein, 2007: 47), fonološki je i
morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku, a dobre zamjene za tu riječ još
nema.
(5) Nekoliko stotina ekstremnih desničara bacalo je kamenje na policiju
u središtu grada… (V, 17. 3. 2008., str. 12)
Pridjev ekstremni latinizam je, ali za njega postoji dobra domaća zamje-
na – krajnji, najžešći (Anić, Goldstein, 2007: 158). Prilagođen je fonološki i
morfološki.
(6) ... a prikupljenim novcem kupit će se mamograf-aparat… (V, 17. 3.
2008., str. 16)
Problem sa sintagmom mamograf-aparat nije u podrijetlu riječi mamo-
graf, tj. mamografija koja je internacionalizam i potječe iz latinskog i grč-
kog jezika (Anić, Goldstein, 2007: 363) te je fonološki i morfološki prilago-
đena hrvatskomu jeziku, već je problem što sintagma nije prilagođena na
sintaktičkoj i tvorbenoj razini i u duhu bi hrvatskog jezika trebala glasiti ma-
mografski aparat. Trebalo bi zamijeniti i latinizam aparat (Anić, Goldstein,
2007: 32) koji je fonološki i morfološki prilagođen, a treba ga zamijeniti
domaćom zamjenom uređaj.
(7) … nego se deklarirao kao queer umjetnik. (M, 19. 3. 2008., str. 21)
Deklarirati je latinizam (Anić, Goldstein, 2007: 114), fonološki je i
morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku. Može se zamijeniti domaćom
riječju izjasniti. Tuđica, tj. tuđa riječ queer, nije prilagođena hrvatskomu
jeziku ni fonološki ni morfološki, a niti pravopisno jer nije stavljena u na-
vodnike ili napisana kurzivom. Riječ je anglizam i potrebna je hrvatskomu
jeziku jer ne postoji dobra zamjena za nju.
(8) … stvorit će pravu „chill out“ atmosferu. (24sata, 12. 4. 2008., str.
54)
Anglizam „chill out“ prilagođen je jedino pravopisno budući da je pisan
u navodnicima. Nepotreban je u hrvatskom jeziku jer za njega postoje dobre
zamjene – opuštajući, ugodni. Internacionalizam atmosfera latinizam je,
fonološki i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku, ali se upotrebljava u
vremenskim prognozama, a u izdvojenom primjeru trebalo bi ga zamijeniti
riječju ozračje.
(9) To će vam osigurati minimalistički „look“. (24sata, 12. 4. 2008., str.
55)
Anglizam „look“ prilagođen je samo pravopisno. Treba ga zamijeniti
riječju izgled.
44
(10) Duško me oduševio jer je pravi showmen. (24sata, 12. 4. 2008., str.
20)
Anglizam showmen prilagođen je samo djelomično fonološki, i to u
drugom dijelu složenice – men, dok je prvi dio složenice neprilagođen hrvat-
skomu jeziku. Trebala bi se provesti potpuna fonološka prilagodba (šoumen)
jer dobre domaće zamjene nema.
(11) Nije mi neki veliki bed. (24sata, 14. 4. 2008., str. 41)
Bed je anglizam (Anić, Goldstein, 2007: 62), nepotreban je u hrvatskom
jeziku i treba ga zamijeniti riječju teško (Nije mi teško) ili problem (Nije mi
neki veliki problem). Anglizam je samo fonološki prilagođen.
(12) Papa će voditi mise na bejzbol-stadionima. (24sata, 14. 4. 2008.,
str. 41)
Sintagma bejzbol-stadion nije tvorbeno ni sintaktički prilagođena.
Sintagma bi trebala glasiti bejzbolskim stadionima.
(13) Poslao je emisare… (VL, 20. 4. 2008., str. 48)
Emisar je internacionalizam iz latinskog jezika (Anić, Goldstein, 2007:
163), fonološki i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku. Postoji domaća
zamjena za njega, glasi izaslanik i trebalo bi ju rabiti.
(14) Prema posljednjim izvještajima, buking za austrijske hotele… (VL,
20. 4. 2008., str. 42)
Buking je anglizam (Anić, Goldstein, 2007: 82), prilagođen je fonološki
i djelomično morfološki jer sadrži strani sufiks -ing. Nepotreban je u hrvat-
skom jeziku jer postoji dobra domaća zamjena – predbilježba, a može se
rabiti i prilagođenica rezervacija jer je prilagođenija hrvatskomu jeziku nego
buking (rezervacija je u hrvatski jezik došla iz njemačkog jezika, u njemački
iz francuskog, a izvorno potječe iz latinskog jezika) (Anić, Goldstein, 2007:
499).
(15) U Petrovoj novoj realnosti… (VL, 20. 4. 2008., str. 36)
Realnost je internacionalizam iz latinskog jezika (Anić, Goldstein,
2007: 486), fonološki i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku, a trebalo
bi ga zamijeniti domaćom zamjenom stvarnost.
(16) I zato što samo smještajni kapaciteti mogu isplaćivati investiciju…
(VL, 20. 4. 2008., str. 18)
Kapacitet je u hrvatski jezik došao preko njemačkog kao jezika posred-
nika, a izvorno potječe iz latinskog (Anić, Goldstein, 2007: 287). Fonološki
je i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku i to je tuđica koja je potrebna u
hrvatskom jeziku jer za nju ne postoji dobra domaća zamjena. Investicija je
internacionalizam iz latinskog jezika (Anić, Goldstein, 2007: 267), fonološki
je i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku, a domaća zamjena bila bi
ulaganje.
(17) Okupljeni paparazzi nisu im smetali. (24sata, 20. 4. 2008., str. 83)
45
Paparazzi je tuđica iz talijanskog jezika, a u jednini glasi paparazzo

(Anić, Goldstein, 2007: 430). U izdvojenom primjeru riječ paparazzi prila-
gođena je jedino na morfološkoj razini. Ta je tuđica potrebna jer nema dobre
domaće zamjene za nju, ali kada ju se rabi, treba ju i pravopisno prilagoditi,
tj. staviti ju u navodnike ili kurziv.
(18) Dakako, s mnogo više pozornosti pratit će se play off četiri najbolje
ekipe... (GS, 15. 4. 2008., str. 39)
Play off je anglizam za koji postoji domaća zamjena – doigravanje
(Anić, Goldstein, 2007: 431). Potpuno je neprilagođena, a i pogrešno napisa-
na riječ budući da se piše play-off.
(19) Na tržištu dionica treba se boriti protiv devijacija… (GS, 15. 4.
2008., str. 3)
Devijacija je internacionalizam iz latinskog jezika, domaća zamjena
postoji i glasi odstupanje (Anić, Goldstein, 2007: 123), a internacionalizam
je fonološki i morfološki prilagođen hrvatskomu jeziku.
(20) … objavio konzultant Richard Cabrera. (PD, 4./5. 4. 2008., str. 31)
Konzultant dolazi iz latinskog jezika, domaća je zamjena savjetnik
(Anić, Goldstein, 2007: 323). Prilagođen je fonološki i djelomično morfo-
loški jer sadrži neprilagođen suglasnički skup -nt na kraju riječi.
(21) … pod vodstvom Žarka Kraljevića postao lider kartičarskog poslo-
vanja… (PD, 4./5. 4. 2008., str. 14)
Lider je anglizam, postoji domaća zamjena za njega i glasi predvodnik
(Anić, Goldstein, 2007: 348). Anglizam je fonološki potpuno, a morfološki
djelomično prilagođen jer je zadržao strani sufiks -er.
(22) Imali smo osjećaj za feeling… (VL, 21. 4. 2008., str. 52)
Feeling je anglizam, treba ga zamijeniti domaćom zamjenom osjećaj i
nije prilagođen ni na jednoj jezičnoj razini. U ovom se slučaju radi i o ple-
onazmu jer feeling znači 'osjećaj', a ta se riječ pojavljuje u izdvojenom
primjeru. Rečenica je i logički pogrešna jer je nelogično da se ima osjećaj za
osjećaj.
(23) … pri jednom je šutu vrisnuo… (VL, 21. 4. 2008., str. 33)
Šut je anglizam, postoji domaća zamjena i glasi udarac (na gol) (Anić,
Goldstein, 2007: 563). Anglizam je fonološki i morfološki prilagođen.
(24) Bravo News! Hot Stuff! Bravo facts! (Bravo, lipanj 2006., str. 3)
News, hot, stuff, facts anglizmi su, potpuno neprilagođeni hrvatskomu
jeziku, a upotrijebljeni su iz pomodnih razloga, ali i zbog dobne skupine koja
čita časopise za mlade i kojima zamjene vijesti, „vruća stvar“, činjenice ne
bi izgledale dovoljno moderno.
(25) Cool Mischu teško je vidjeti u casual izdanju. (Teen, veljača 2006.,
str. 5)
46
Cool i casual pripadaju tuđicama iz engleskog jezika. Potpuno su nepri-

lagođene hrvatskomu jeziku. Postoji zamjena za tuđu riječ cool i glasi smi-
ren (Anić, Goldstein, 2007: 334), a za casual postoji opisna zamjena – koji
ima osobine odjeće za neslužbene prilike (Anić, Goldstein, 2007: 88), ali ona
je nezgrapna i u suprotnosti s jezičnom ekonomijom. Bolje ju je zamijeniti
prilagođenim pridjevom ležeran. Anglizmi su upotrijebljeni iz pomodnih
razloga i uobičajeni su u časopisima za mlade, jedino bi trebalo provesti pra-
vopisnu prilagodbu i pisati ih u navodnicima ili kurzivom.
(26) Da bi se prilikom konverzije očuvao izgled stranice… (Bug, ožujak
2005., str. 131)
Konverzija je latinizam (Anić, Goldstein, 2007: 322), fonološki je i
morfološki prilagođen. Postoji moguća zamjena i glasi pretvaranje, ali je u
računalnim časopisima bolje rabiti konverziju.1
Sljedeći primjeri ne sadrže tuđice, već pokazuju kako za tuđice postoje
dobre zamjene u hrvatskom jeziku i kako se one i upotrebljavaju.
(27) … rekao je Igor Vori, reprezentativni kružni napadač. (VL, 20. 4.
2008., str. 48) Sintagma kružni napadač nije tuđica, već dobra do-
maća zamjena za pivota (Klaić, 1978: 1051). Potpuno je značenjski
prilagođena.
(28) ... i treće doigravanje. (VL, 20. 4. 2008., str. 48)
Doigravanje nije tuđica, već dobra domaća zamjena za play-off. Zna-
čenjski je prilagođena hrvatskomu jeziku.
(29) Iako je neovlašteno skidanje filmova i glazbe… (VL, 20. 4. 2008.,
str. 35)
Skidanje nije tuđica, već domaća zamjena za anglizam daunlodiranje
(download) (Anić, Goldstein, 2007: 140). Značenjski je prilagođena.
(30) … pravila rada osobnog vatrozida. (Bug, ožujak 2005., str. 90)
Vatrozid nije tuđica, već domaća zamjena za anglizam firewall. Zna-
čenjski je prilagođena i dokaz je da je moguće pronaći dobru zamjenu za
brojne tehnološke izraze koji većinom dolaze iz engleskog jezika.
Zaključak
Jezik publicističkoga stila mora imati mogućnost prenijeti sve obavijesti

iz izvanjezične stvarnosti. Kako bi to ostvario, mora posegnuti za tuđicama
kako bi označio sadržaj za koji još ne postoji odgovarajući domaći izraz.
Pritom treba paziti da se tuđice ne počnu upotrebljavati zbog pomodnih raz-
loga, tj. već postojeće domaće riječi ne treba zamjenjivati tuđicama. Ako ne
1
Računalnim nazivljem posebno se bavila Milica Mihaljević.
47
postoji dobra domaća riječ, potrebno je upotrijebiti tuđicu i u takvim sluča-

jevima tuđice ne treba protjerivati iz jezika. Vodeći se tim načelima, osigurat
će se poštivanje elastične stabilnosti, ali i spriječiti prodor nepotrebnih tuđica
u publicistički stil, a time i u hrvatski jezik i tako nastaviti stoljetnu težnju
hrvatskoga jezika za čistoćom.
Izvori
Bravo, Bug, Glas Slavonije (GS), Metro (M), Poslovni dnevnik (PD), Teen, Večer-
nji list (VL), Vjesnik (V), 24sata
Literatura
Anić, Vladimir; Goldstein, Ivo, 2007. Rječnik stranih riječi, Europapress Holding i
Novi Liber, Zagreb.
Barić, Eugenija i dr., 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Pergamena i Školske novine, Zagreb.
Filipović, Rudolf, 1986. Teorija jezika u kontaktu – uvod u lingvistiku jezičnih dodi-
ra, JAZU i Školska knjiga, Zagreb.
Zagreb.
Katičić, Radoslav, 1992. Novi jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb.
Klaić, Bratoljub, 1978. Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod MH, Zagreb.
Opačić, Nives, 1998. Život riječi (na primjerima djelatnik, izbornik, koštovnik, pri-
petavanje), u: Jezična norma i varijeteti (ur. Badurina, Lada; Pritchard, Boris;
Stolac, Diana), HDPL, Zagreb – Rijeka, str. 383-389.
Opačić, Nives, 1999. Promjene u leksiku – nužnost ili nešto drugo, u: Teorija i
mogućnosti primjene pragmalingvistike (Badurina, Lada; Ivanetić, Nada;
Pritchard, Boris; Stolac, Diana), HDPL, Zagreb – Rijeka, str. 555-562.
Opačić, Nives, 2003. Strah od jezika, u: Psiholingvistika i kognitivna znanost u
hrvatskoj primijenjenoj lingvistici (ur. Stolac, Diana; Ivanetić, Nada; Pritchard,
Boris), HDPL, Zagreb – Rijeka, str. 545-555.
Opačić, Nives, 2006. Mediji i hrvatski standardni jezik, u: Jezik i mediji – jedan
jezik : više svjetova (ur. Granić, Jagoda), HDPL, Zagreb – Split, str. 521-531.
Samardžija, Marko, 2002. Hrvatski jezik u vrijeme globalizacije, u: Riječki filološki
dani 4 (ur. Stolac, Diana), Filozofski fakultet, Rijeka, str. 435-438.
Starčević, Anđel, 2006. Imenice kao atributi – nove strukture u hrvatskom jeziku, u:
Jezik i mediji – jedan jezik : više svjetova (ur. Granić, Jagoda), HDPL, Zagreb –
Split, str. 645-655.
Težak, Stjepko, 1999. Hrvatski naš (ne)zaboravljeni, Tipex, Zagreb.
Turk, Marija, 1996. Jezični purizam, Fluminensia, 8., br. 1-2, str. 63-79.
48
Tamara Gutić: Književnoumjetnički stil
Tamara Gutić
KNJIŽEVNOUMJETNIČKI STIL
Uvod
Hrvatski se standardni jezik pojavljuje u različitim područjima ljudske

djelatnosti, a sve su to njegove funkcije koje zajedničkim imenom nazivamo
funkcionalnim stilovima. Književnoumjetnički funkcionalni stil jedan je od
pet funkcionalnih stilova hrvatskoga jezika. Funkcionalna stilistika discipli-
na je opće stilistike koja se bavi klasifikacijom i opisom funkcionalnih sti-
lova (Katnić-Bakaršić, 2001: 48). Zahvaljujući razvitku jedne takve discipli-
ne, a shodno tomu i literature koja je iz nje proizašla, pristupit ću objašnjenju
i opisu književnoumjetničkog funkcionalnog stila. Ono od čega počinjem rad
o književnoumjetničkom stilu jest upućivanje na razliku jezika kao sustava i
jezika kao standarda. Ta će se razlika pokazati presudnom za razumijevanje
promatranoga stila.
Književnoumjetnički funkcionalni stil način je izražavanja pjesnika, pri-
povjedača, dramatičara, putopisaca i dr. Stil je to koji je obilježen slikovi-
tošću, ritmičnošću i bogatstvom riječi. Okret prema mašti i slobodi donio mu
je ono što ću objasniti razlikom jezika kao sustava i jezika kao standarda,
kao i činjenicom kako književnoumjetnički stil čini otklon od standardnoga
jezika.
Jezik kao sustav, jezik kao standard
Jezik kao sustav i jezik kao standard dva su ostvarenja jezične djelat-
nosti koja slijede drukčije zakonitosti i pravila. Za jezik kao sustav vrijede
samo jezična pravila, dok za standardni jezik vrijede i jezična i izvanjezična
pravila. Standardni je jezik višefunkcionalan i različito funkcionira u razli-
čitim područjima ljudske djelatnosti. Na temelju pojedinih njegovih funkcija
razlikuju se i uvodno nabrojani funkcionalni stilovi. Na temelju razlikovanja
jezika kao sustava i jezika kao standarda proizlazi i razlikovanje dviju vrsta
jezične pravilnosti. Jezik kao sustav pretpostavlja odnos u kojemu se jedan
sadržaj pridružuje jednom izrazu, dok jezik kao standard pretpostavlja da se
49
jedan sadržaj pridružuje različitim izrazima. Josip Silić (2007: 98) u svojoj
knjizi Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika te vrste jezične pravilnosti pri-
kazuje kao suodnose „jedan izraz : jedan sadržaj“ i „jedan izraz : više sadr-
žaja“. Ujedno napominje i da je kod drugog načina izražavanja nastalo ono
što u jeziku nazivamo inačicama. One će se pokazati važnima i u kasnijem
objašnjenju odnosa između književnoumjetničkog i ostalih stilova.
Jezik kao sustav moguća je veličina, ono što može biti. Jezik kao stan-
dard aktualna je veličina. Njegove nas norme upućuju na ono što je pravilno,
a odvraćaju od onoga što je nepravilno i društveno neprihvatljivo. Jezik kao
standard uvažava zabrane životne stvarnosti, za razliku od jezika kao sustava
koji postupa slobodnije. Jezik kao sustav ne poznaje tvorbene zabrane. Vo-
deći se analogijom s oblikom imenice djevojka koja u genitivu množine mo-
že imati oblik djevojaka, jezik kao sustav zaključuje da i imenica majka u
genitivu množine može imati oblik majaka. Jezik kao sustav objašnjava to
lingvističkim pravilima, a na što se jezik kao standard uključuje i sociolin-
gvističkim pravilima objašnjava zašto ne može postojati takav oblik. Činje-
nica postojanja pridjeva oblika pažljiv jeziku kao sustavu dovoljna je za tvrd-
nju o prihvatljivosti i oblika gramžljiv. Navedeni primjeri trebaju pokazati
kako se jezik kao sustav povodi isključivo za jezičnim zakonitostima.
Hrvatski je standardni jezik zbroj svih funkcionalnih stilova. Pri svako-
dnevnom se sporazumijevanju služimo uvijek jednim od funkcionalnih sti-
lova, a nikako standardnim jezikom u cijelosti. Svaki funkcionalni stil ima
svoje posebnosti koje se ne mogu prenositi u drugi funkcionalni stil. Ono što
je prihvatljivo i pravilno u jednome funkcionalnom stilu ne mora nužno biti
pravilno i u drugome. Prema tome, najbolje je ostati u okvirima jednog funk-
cionalnog stila i njegovih zakonitosti (Barić i dr., 1999: 52-63).
Ono što će odrediti osobitost književnoumjetničkog stila jest njegov
otklon od jezika kao standarda i priklanjanje jeziku kao sustavu.
Odmak od standardnoga jezika
U samome sam uvodu spomenula značajno obilježje književnoga jezika:

želju književnika za stvaranjem izvornog i neponovljivog umjetničkog djela.
Na putu prema takvom ostvarenju književnik se povodi za načelima jezika
kao sustava koja mu omogućuju potpunu individualnu slobodu. Zbog toga
govorim o književnoumjetničkom stilu kroz prizmu odmaka od standardno-
ga jezika.
Književnoumjetnički stil čini otklon od standardnoga jezika u tolikoj
mjeri da se često postavlja pitanje je li on uopće stil standardnoga jezika. Da
bih pojasnila spomenute razlike, poslužit ću se dijelom tabličnoga prikaza
koji donosi Hrvatski jezični savjetnik (Barić i dr., 1999: 51).
50
KNJIŽEVNOUMJETNIČKI STIL STANDARDNI JEZIK

individualan kolektivan
neimitativan imitativan
nenormiran normiran
uključuje lokalizme, dijalektizme, isključuje lokalizme, dijalektizme
arhaizme, barbarizme arhaizme, barbarizme
neograničen izbor leksičkih I ograničen izbor leksičkih I
sintaktičkih jedinica sintaktičkih jedinica
Tabličnim se prikazom naglašava kako je prevladala suprotnost između

književnoumjetničkog funkcionalnog stila i jezika kao standarda. Književno-
umjetnički stil postao je neovisan o hrvatskom standardnom jeziku. Njegova
je sloboda znatno naglašenija i u odnosu na druge stilove. Svi ostali stilovi
kao da imaju zadane obrasce koje kolektivno popunjavaju. Svi funkcionalni
stilovi, osim književnoumjetničkog, izabiru među jezičnim inačicama.
Odlike književnoumjetničkog stila
Među odlike književnoumjetničkog stila ubrajaju se:

1) Zamjena roda, o kojoj se u knjizi M. Katnić-Bakaršić (2001) govori
kao o preregistraciji. Preregistracija se opisuje kao postupak preuzimanja
druge vrste registra u jedan osnovni registar. Osnovni registar ovdje je knji-
ževno djelo u koje se često uvode drugi registri kakvi su znanstveni nazivi,
isječci iz novina ili kopije nekog drugog dokumenta. Umetnuti u književni
tekst, oni postaju dio tog teksta i njihova je uloga estetska (Katnić-Bakaršić,
2001: 108). Kao primjer preregistracije potvrđuje se pjesma Samoupravlja-
nje Ivana Mora, pjesma koja je sastavljena od novinskih članaka (Rem,
2003: 230).
2) Stilizacija također obilježava književnoumjetnički funkcionalni stil.
To je „oponašanje jezičnih sredstava karakterističnih za neki tip jezične re-
alizacije u svrhu ostvarivanja umjetničke funkcije“ (Katnić-Bakaršić, 2001:
109). Stilizacija zapravo predstavlja oponašanje nekog oblika ili stila kojeg
pisca, djela ili razdoblja. Takva je pjesma Borbena Vladovića, Riječ-Kocka,
koja oponaša oblik kocke (Rem, 2003: 138).
a) Književnoumjetnički stil prepoznatljiv je po brojnim poetizmima
koji se ostvaruju na leksičkoj razini (Frančić, Hudeček, Mihaljević,
2005: 235). Poetizmi su obilježili hrvatsku pastoralnu književnost i
predstavili nam svijet vila i djeva koje daju cjelov ljubavnicima i nji-
51
hovim srdašcima. Silvije Strahimir Kranjčević kada govori o svojoj

vili također upotrebljava poetizam:
(1) Lijepa vila, kraljica sanka. (Kranjćević, 1997: 28)
b) U umjetničkom je tekstu česta pojava poslovica, kao i čitavih
rečenica na kojem stranom jeziku:
(2) I onda, upamtite jednom za svagda: Il n'y a point des roses sans
epines! (Nema ruža bez trnja!) (Krleža, 28: 51)
c) Bogatstvo frazema dopunjuje književnoumjetnički stil:
d) U književnoumjetničkom stilu nema citata, ali se zato pojavljuje po-
stupak poznat pod nazivom intertekstualnost (Frančić, Hudeček,
Mihaljević, 25: 236). Intertekstualnost podrazumijeva upućivanje
na neka druga književna djela, njihove likove, događaje i sl. Tako se
u romanu Psi u trgovištu Ivana Aralice pri opisu Vrančićevih puto-
vanja upućuje na Odisejeva putovanja:
(3) Vrančić ne bi bio učen humanist kad potvrde svome mišljenju ne
bi nalazio u antici. Eto Odisej, kaže on, lutao je godinama pro-
gonjen od ljudi i bogova… (Aralica, 1987: 136)
e) Standardni jezik dijalektalne riječi proglašava dijalektizmima i ne-
prihvatljivima. No jezik kao sustav, a time i jezik umjetničke knji-
ževnosti, ne postavlja takva ograničenja. Za takva ograničenja nije
mario ni Krleža kada je pisao Balade Petrice Kerempuha.
f) Među prepoznatljive značajke književnoumjetničkog stila idu i slo-
žene sintaktičke strukture te razveden sustav glagolskih vreme-
na. Razveden sustav glagolskih vremena podrazumijeva da se u
književnoumjetničkom funkcionalnom stilu pojavljuju sva glagolska
vremena: aorist, imperfekt, pluskvamperfekt i sl. (Frančić, Hudeček
Mihaljević, 2005: 236-237).
(4) Još je najveću utjehu našao u Schopenhauerovoj filozofiji. No
nje ne mogaše opet posve dovesti u sklad s rezultatima prirodo-
slovne znanosti. (Gjalski, 1996: 16)
g) Standardni jezik razlikuje aktivni i pasivni leksik, staro i novo u je-
ziku. Staro proglašava arhaizmom, zastarjelicom. Arhaizmi pak u
književnoumjetničkom tekstu upućuju na biblijski jezik i njegove
osobitosti.
(5) Na rtu do mora stajaše djevojka, držeći se desnom rukom litice,
lijevom zaklanjajući prsa. (Šenoa, 1963: 341)
Obrađene odlike samo su neke posebnosti koje pripadaju književno-
umjetničkom funkcionalnom stilu. Niti za jedan se primjer ne može reći da
griješi protiv norme i standarda jer je književnoumjetnički stil najslobodniji i
najindividualniji funkcionalni stil koji slijedi jezik kao sustav i njegove,
lingvističke, zakonitosti.
52
Podstilovi književnoumjetničkog stila
Po mišljenju M. Katnić-Bakaršić iznesenom u Stilistici, tri su podstila

književnoumjetničkog funkcionalnog stila: prozni, pjesnički i dramski.
Prozni podstil
Zadatak je proznog podstila istražiti način na koji funkcionira autorski
govor kao i govor likova. Govor likova podrazumijeva upravni govor, ne-
upravni govor i slobodni neupravni govor. Zaslužuje ga zato što se upravo
on navodi kao najučinkovitiji i najstilogeniji način govorne karakterizacije.
Slobodni neupravni govor kombinacija je upravnog i neupravnog govora i u
trećem je licu. Takav govor često podsjeća na monolog i oslikava emocio-
nalno stanje lika. Njegovu veliku izražajnu mogućnost iskoristio je i James
Joyce pri pisanju svojih romana.
(6) Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da li je to bilo pametno?
Pokušala je odvagnuti pitanje sa svake strane. (…) Što li će o njoj
govoriti u dućanu kad čuju da je pobjegla s momkom? (Joyce, 1987:
32)
Kao poseban postupak koji pridonosi govornoj karakterizaciji navodi se
upotreba stranoga jezika. Strani jezik isto tako pogoduje stvaranju smiješ-
noga dojma. Kovačićev fiškal, glavni lik istoimenog romana, upotrebljava
riječi i fraze iz stranoga jezika ne bi li istaknuo svoju učenost, gracioznost i
plemenito podrijetlo. U epizodama u kojima biva izigran i prevaren od svo-
jih neobrazovanih mještana te njegove rečenice djeluju poprilično smiješno i
samo dočaravaju njegovu glupost:
(7) Bonum omen, bonum omen! – mrmljaše fiškal. (Kovačić, 1987: 13)
Pjesnički podstil
Pjesma i njezini stihovi izričaj su koji je nemoguće prepričati ili jedna-
kovrijedno iznijeti pomoću drugog medija izražavanja. Pjesnička je slika ov-
dje ono što vrijedi tisuću riječi. M. Katnić-Bakaršić (2001: 133-140) u svom
se razmatranju o pjesničkom podstilu poziva na Romana Jakobsona i njego-
vo uvođenje tzv. gramatičke poezije. U radu Gramatika poezije i poezija
gramatike R. Jakobson uz uobičajenu slikovnu poeziju razlikuje i gramati-
čku poeziju. Slikovna se poezija zasniva na pjesničkim slikama tvorenim po-
moću stilskih figura i tropa, kakva je i ova:
(8) Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorkim stranama. (Matoš, 1997: 28)
53
Navedeni stihovi ujedno su primjer asonance, stilske figure ponavljanja

istih samoglasnika. Obilje stilskih figura još je jedna odlika koja se može
primijeniti na književnoumjetnički stil uopće.
Gramatička se pak poezija zasniva na oprjeci gramatičkih kategorija
(gramatičke osobe, osobnih zamjenica, glagolskih vremena i načina i sl.).
Stihovi u pjesmi Ane Ahmatove svjedoče pomak od gramatičke neosobnosti
(u prva dva stiha) do osobnosti – 1. osobe jedine (treći stih).
(9) A bijedna usta malko rastvorena,
Neravnomjerno je teško disanje,
Na grudima mojim dršću… (Užarević, 1991: 129)
Dramski podstil
Dramski je podstil usmjeren na temeljne dijelove drame, dijalog i mono-
log. Osim dijaloga i monologa drama je prepoznatljiva i po didaskalijama,
autorskom govoru.
Katnić-Bakaršić razlikuje tipove dijaloga. To su prirodni ili svakodnevni
i dramski. Dramski dijalog uvijek podrazumijeva sukob. Dramski sukob vrlo
je značajan, a možda i najznačajniji u drami. Dramski dijalog pretpostavlja
publiku i čitatelja i zato donosi dodatna objašnjenja prije uvođenja u temu.
Svakodnevni je dijalog prepun prekinutih rečenica i upada u riječ, nepošti-
vanja teme i tzv. skretanja s teme. Dramski dijalozi pokazuju usmjerenost
prema osnovnom cilju komunikacije uopće. No i u dramskom je dijalogu
otvorena mogućnost za elipse, tj. ubacivanje podteme tijekom dijaloga.
Ono što je zajedničko i svakodnevnom i dramskom dijalogu jest njihova
fatička funkcija. Fatička funkcija podrazumijeva ustaljene izraze pozdrava,
oslovljavanja, rastanka i sl.; razgovor treba voditi o općim temama, nikako o
osobnim jer su one izvor sukoba. Razgovori o vremenu i kiši koja pada cijeli
dan teško će dovesti do dubljeg sukoba.
Dramski podstil pokazuje kako je istraživanje drame usmjereno na te-
meljne njegove dijelove – dijalog i monolog. Osim toga istražuje se i uloga
dramskog sukoba, uzvika i neartikuliranih zvukova (mrmljanja) koji se po-
javljuju u drami, kao i načini stvaranja začudnosti i komičnoga, pa sve do
istraživanja dramske šutnje.
54
Zaključak
Književnoumjetnički stil najslobodniji je i najneobvezaniji funkcionalni

stil. Stil umjetničke književnosti razlikuje se od drugih stilova po tome što
pokazuje odmak od jezika kao standarda i svih imitabilnih postupaka. Knji-
ževnoumjetnički stil želi postići originalnost i neponovljivost tako da opona-
šanje ne dolazi u obzir. Književnoumjetnički je stil otvoren prema svim dru-
gim stilovima, ali ne oponaša njihova obilježja, nego stvara vlastiti izraz.
Izvori
Gjalski, Ksaver Šandor, 1996. Janko Borislavić, Matica hrvatska, Zagreb.

Joyce, James, 2001. Dublinci, Alfa, Zagreb.
Kovačić, Ante, 1987. Fiškal, Mladost, Zagreb.
Kranjčević, Silvije Strahimir, 1997. Pjesme, Riječ, Vinkovci.
Krleža, Miroslav, 2008. Gospoda Glembajevi, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb.
Matoš, Antun Gustav, 1997. Izabrana djela, Školska knjiga, Zagreb.
Pet stoljeća hrvatske književnosti br. 171, 1987. Ivan Aralica, Matica hrvatska,
Zagreb.
Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta II., Meandar, Zagreb.
Šenoa, August, 1963. Sabrana djela, Znanje, Zagreb.
Turgenjev, Ivan Sergejević, 2008. Lovčevi zapisi, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb.
Užarević, Josip, 1991. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o književnosti,
Zagreb.
Literatura

Zagreb.
Barić, Eugenija i dr., 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i jezi-
koslovlje, Pergamena i Školske novine, Zagreb.
Pranjković, Ivo, 2001. Druga hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada,
Zagreb.
Silić, Josip, Pranjković, Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i
visoka učilišta, Školska knjiga, Zagreb.
55
56
Angelina Bijelić: Razgovorni stil
Angelina Bijelić
RAZGOVORNI STIL
Uvod
Predmet zanimanja rada dio je hrvatskoga standardnog jezika, a kako

hrvatski standardni jezik podliježe sociolingvističkim pravilima, tako i raz-
govorni stil, kao dio standarda, podliježe upravo toj skupini pravila. Osnov-
ne su karakteristike razgovornog stila kao stila svakodnevne komunikacije:
jednostavnost, nepripremljenost, spontanost, neslužbenost te opuštenost.
Najčešće se javlja u usmenim oblicima, no može se pojaviti i u pisanim
(elektronička pošta, bilješke i podsjetnici, poruke, različiti zapisi na foru-
mima, chatovi i sl.)
Osobitosti razgovornog stila
Formalne odrednice razgovornog stila bit će iznesene po različitim

razinama jezičnog opisa uz navode konkretnih primjera.
Na fonološkoj je razini karakteristična redukcija samoglasnika zbog je-
zične ekonomije koja podrazumijeva iznošenje što više obavijesti uz što ma-
nje napora. Tako se primjerice često javljaju reducirani oblici poput: Kol'ko
ćete? ili Naprav'te kak' hoć'te. umjesto: Koliko ćete? i Napravite kako
hoćete. Gotovo je neizostavna pojava krnjeg infinitiva: Pisat' il' ne pisat'? ili
Potrebno je pročitat' i nadopunit'. umjesto: Pisati ili ne pisati? i Potrebno je
pročitati i nadopuniti. Na fonološkoj se razini u razgovornom stilu često rabi
oblik sa i kada suglasnici ispred tog prijedloga ne počinju sa s, š, z, ž,
odnosno sa suglasničkim skupovima koji onemogućuju valjan izgovor: Sutra
ću ići sa njim na piće, Upoznali smo se sa organizatorima i Sviđa mi se ona
majica sa natpisom umjesto ispravnog: Sutra ću ići s njim na piće, Upoznali
smo se s organizatorima i Sviđa mi se ona majica s natpisom. Nezaobilazna
je osobina i stezanje samoglasnika kod glagolskih pridjeva radnih (Sviro
sam, ali nisam prošo umjesto: Svirao sam, ali nisam prošao) i veznika kao
(Ko da bi ti slušo da si otišo. umjesto: Kao da bi ti slušao da si otišao). Osim
samoglasnika razgovorni stil ispušta i suglasnike, vrlo često u oblicima
57
zamjenica, primjerice: Ne'aš pojma, zna ne'ko? ili 'Ajde, to sva'ko zna!
umjesto: Nemaš pojma, zna netko? i Hajde, to svatko zna!.
Osobitosti morfološke razine razgovornog stila također podosta oduda-
raju od standardnog jezika. Tako se kod glagolskih vremena najčešće rabe
prezent, perfekt i futur prvi, dok su oblici poput aorista i imperfekta rijetki te
se uglavnom rabe pri naglašavanju ekspresivno-emocionalnog vida iskaza.
Primjer takve uporabe aorista za buduće vrijeme: Ajme, daj da se uhvatim za
tebe, upadoh. Uporabu futura prvog u nekim je konstrukcijama bolje zami-
jeniti futurom drugim: Ako će prigovarati, valjda neće dugo umjesto: Ako
budu prigovarali, valjda neće dugo. Glagolski prilozi prošli i sadašnji zami-
jenjeni su konstrukcijama poput: Čitao je tekst i shvatio je i Pročitao je
poruku i shvatio o čemu je riječ. umjesto: Čitajući tekst, shvatio je i Pro-
čitavši poruku, shvatio je o čemu je riječ. Glede određenosti i neodređenosti
pridjeva, razgovornom stilu svojstvena je uporaba određenih oblika: Čuo se
jaki vrisak umjesto: Čuo se jak vrisak, a neodređenost iskazuje neodređenim
članovima jedan, jedna, jedno: Čuo se jedan jaki vrisak umjesto: Čuo se jak
vrisak. Čak se i pridjevi na –ov-/-ev-, -in- sklanjaju, umjesto po sklonidbi ne-
određenog oblika, po sklonidbi određenog oblika: Prepoznao sam Strahimi-
rovog poštara umjesto: Prepoznao sam Strahimirova poštara. Dvojni oblici
imenica u A na –oga, -og te oblici D na –om, omu, ome svedeni su na samo
jedan oblik, onaj najkraći (-og, odnosno –om): Pitat ću jednog usputnog pro-
laznika i Obratit ću se jednom usputnom prolazniku. U razgovornom je stilu
instrumental sredstva i društva također izjednačen, oba oblika dolaze s pri-
jedlogom sa: Povezem se sa autobusom ili Možemo li pisati sa olovkom?
umjesto: Povezem se autobusom i Možemo li pisati olovkom?. Izjednačava-
nje se vrši i kod imenica tipa –lac (slušalac) pri čemu nestaje razlika između
nominativa jednine i genitiva množine u odnosu na ostale padeže. Tako
nominativni i genitivni oblik uzimaju osnovu iz drugih padeža pa se umjesto
gledalac i gledalaca javljaju oblici gledaoc i gledaoca. Kod kategorije zam-
jenica nepravilnost u odnosu na standard javlja se prilikom uporabe zamje-
nice koji koja se u razgovornom stilu upotrebljava i kada je riječ o neživom:
Oho, salon BMW-a, kojeg ćeš da ti kupim? umjesto: Oho, salon BMW-a, koji
ćeš da ti kupim?. Povratna se zamjenica svoj često zamjenjuje posvojnim
zamjenicama moj, tvoj, njegov, naš, vaš, njihov: Uzmi tvoju osobnu iskaz-
nicu, tražit će te umjesto Uzmi svoju osobnu iskaznicu, tražit će te. Pri upo-
rabi osobnih zamjenica govornici se nerijetko opredjeljuju za naglašeni ob-
lik, pa umjesto: Zamisli, tako mi se obratio! kažu: Zamisli, meni se tako
obratio!.
Nakon fonološke i morfološke razine, slijedi sintaktička razina. Razgo-
vorni stil ima specifičnu sintaksu rečenice koju prije svega karakterizira elip-
tičnost. Eliptičnost je moguća u razgovornom stilu zbog konteksta i situacije.
Za razgovorni stil kažu kako je „rječnik razgovornog stila konkretan, a ne
apstraktan“ te je zbog toga „oslobođen svake diskurzivnosti“ što mu omogu-
58
ćuje uskraćivanje podataka i izostavljanje zalihosti rečenica (Silić, 2006:

112). Zbog toga se javljaju ustaljeni izrazi poput Đenja!, Veče!, Inače?, Šta
ima? umjesto u standardnom jeziku uobičajenih cjelovitih oblika Doviđe-
nja!, Dobro veče!, Kako ste inače?, Što ima novog? i sl. Uz takve eliptične
izraze javljaju se i cijele rečenice koje su ponekad sastavljene samo od jedne
ili tek nekoliko riječi, primjerice: Subota, Znači, subota?, Evo mene za par
minuta, Može odozgo ili odozdo?, Ti prva, ja za tobom i dr. Iz navedenih
primjera vidljivo je da je za njihovo razumijevanje potreban širi kontekst jer
su ovi primjeri izvađeni iz dijaloga i predstavljaju odgovor na nekakvu
prijašnju situaciju. Česte su rečenice koje podsjećaju na poslovice i izreke, a
neke su to i postale: Što prije, to bolje, Sve se može kad se hoće, Tko zna,
zna, Što se mora, nije teško, Kakav otac, takav sin, a u skladu s tim i bezvez-
ničke konstrukcije: Dođoh, vidjeh, pobijedih; Previše baba – kilavo dijete;
Što je – je, Bilo, ne ponovilo se itd.
Iako se razgovorni stil ističe po ekonomičnosti, sklon je i pleonazmima.
Slijedi nekoliko primjera: Baš me zanima čime i kojim će sredstvima podmi-
riti dugove, Zelen si kao trava, Imam oko pedesetak stranica teksta, Trebate
odbrojčati stranice brojevima, Inače je uobičajeno da se takva pitanja ne
postavljaju, Trebaš, osim toga, također i prepraviti naslov itd. Sintaksu raz-
govornog stila specifičnom čini i redoslijed riječi „koji odgovara slijedu go-
vornikove misli“: Tvojim prijateljima je rekao da nisam bila, a takav slijed
drugačiji je od obvezatnog jer enklitika ne stoji iza tvojim ili iza rekao, dak-
le: Tvojim je prijateljima rekao da nisam bila ili Tvojim prijateljima rekao je
da nisam bila. Uz navedenu pojavu, karakteristično je i stavljanje predikata
na prvo mjesto u rečenici što je opet odraz redoslijeda govornikovih misli:
Predomislit će se on, vidjet ćeš, Poskliznuo se ja samo tako, Reći ćeš mi ti i
to odmah. Govoreći općenito o obilježjima rečenice razgovornog stila, valja
primijetiti kako prevladavaju jednostavne rečenice, a kada je riječ o složenim
rečenicama, prevladavaju nezavisnosložene, što je i vidljivo iz dosada nave-
denih primjera. Emocionalno-ekspresivni karakter razgovornoga stila pre-
poznatljiv je i po čestoj uporabi uskličnih rečenica: Aha!, Daj, ja ne vje-
rujem!, Strašno!, Odlično!, zatim po imperativnim rečenicama: Daj, nemoj
zezat!, Ma, daj bježi tamo!, Ajd' samo probaj. te po upitnim rečenicama
poput: Poštar?, Može sportske?, Trebaš tanjur?, Je l' ti bolje?, Vrećicu?, Na
drugom?, Dva ili tri,? Nešto osim toga?, Ne, hvala i sl. U tim rečenicama
također valja ukazati na eliptičnost.
Osobitost leksičke razine bilježi inovativnost, spontanost, ekspresivnost
i sloboda razgovornog stila što vodi do česte uporabe kolokvijalizama, izraza
isključivo vezanih uz razgovorni stil. U funkciji se izražavanja ekspresiv-
nosti i emocija često javljaju čestice poput eto, evo, gle, je l': Evo ga na!,
Gle, shvati više!, A, je l', znači tako!. U razgovornom su stilu česte promjene
značenja pojedinih riječi. Glagol predstavljati upotrebljava se u drugim zna-
čenjima, posebice u značenju glagola biti, npr. To djelo predstavlja središ-
59
njicu njegova književna opusa, ispravno je reći To je djelo središnjica nje-

gova književna opusa. Pravilno upotrijebljen glagol predstavljati u sljedećoj
rečenici: Knjižničarka i profesorica predstavljaju gostujućeg profesora. S
druge pak strane dolazi do izjednačavanja značenja priloga zbog i radi pri
čemu i u značenju namjere dolazi prijedlog zbog: Šutjet ću zbog tebe. Raz-
govorni je stil često odveć slikovit zbog čega ponekad zvuči vulgarno i
grubo, a ta vulgarnost postiže se na leksičkoj razini uporabom imenica po-
grdnog značenja: Ajd' nemoj mljet više, ideš mi na živce!, Baš si mutavac
kakvog treba tražit'., De, šta se praviš grbav., Makni se, nije ti tata staklar!.
Toj skupini pripadaju uvećanice, umanjenice, pejorativi i odmilice kao npr.:
Bajo moj, kad je gužvara, da vidiš kako prstići rade, Ne brinem se za njega,
tatica će mu to srediti, O, blentaro jedna, što ne misliš!, Nisi vidio kon-
dukterčića?, Koja je to mrcina!, Kakve su to ptičurine?. Na leksičkoj razini
razgovorni je stil obilježen i brojnim žargonizmima i poštapalicama, o čemu
će biti više riječi u nastavku rada.
Posljednja je razina koja nosi određene osobitosti u odnosu na razgovor-
ni stil razina naglaska. Naglasak razgovornog stila ponajviše ovisi o samim
govornicima, odnosno o njihovoj obrazovanosti, profesiji i kraju iz kojeg do-
laze. Kako je razgovorni stil uglavnom pojednostavljen na svim razinama
jezičnog opisa, iznimka nisu ni prozodijska obilježja. Primjerice, naglasne
razlike u oblicima pòkušati, uskòčiti : pòkušam, ùskočīm preoblikuje u pòku-
šati, uskòčiti : poküšam, usköčim. Takav model prenosi se na druge riječi te
tako danas rabimo: televîzor, demonstrâtor, propagândā, studënt, violinïst,
pijanïst i dr. Izrečeno prema pravilima o naglašavanju, glasilo bi: „Dokida-
jući tako i razliku po mjestu naglaska uvjetovanu paradigmatskim mijenama
i razliku po silaznosti/uzlaznosti naglaska, razgovorni stil postupno dovodi i
do izjednačenja mjesta naglaska i do izjednačenja tona naglaska.“ Glede
naglasaka, često nastaju nedoumice u pogledu naglašavanja imena toponima
(npr.: Kòprivnica ili Koprïvnica, Mèđimurje ili Međïmurje), na što Silić
odgovara: „uzeti naglasak koji je lokalan i usklađen s općim pravilima hrvat-
skoga standardnog jezika“ (Silić, 2006: 116-117).
Poštapalice i žargonizmi kao osobitost razgovornoga stila
Standardni jezik poštapalice i žargonizme smatra negativnom pojavom

zbog čega se te dvije pojave gotovo nikada ne pronalaze niti u jednom
funkcionalnom stilu, osim u razgovornom. Stručna literatura o poštapalica-
ma kaže sljedeće: „uobičajeni izraz izvan sadržaja što ga loš govornik rabi
kada mu nedostaje riječ“ (Vrljić, 2007: 60)1 ili „riječ kojom se tko često služi
1
Stojan Vrljić u svom članku Poštapalice u hrvatskome jeziku (Vrljić, 2007) također citira
navedenu definiciju iz: Šonje, Jure (ur.), 2000. Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski za-
vod i Školska knjiga, Zagreb.
60
u govoru bez potrebe“ (Vrljić, 2007: 60)2. Prilikom svrstavanja u određenu

vrstu riječi, hrvatske gramatike nisu bile jednoglasne. Tako ih primjerice
Raguževa gramatika uz primjere ovaj, znate3 i Hrvatska Gramatika uz pri-
mjere ovaj, onaj, čuj, kaže, vele4 svrstavaju u čestice, dok ih recimo Akade-
mijina gramatika5 svrstava u usklike.
Pri opisivanju karakteristika poštapalica stručna literatura navodi isto.
Poštapalice su riječi koje „stvaraju buku u komunikacijskom kanalu čime se
otežava dolazak informacija od govornika do slušatelja“; negativna su
pojava jer „su osobina lošeg stila“; raznolike su jer se javljaju u rasponu od
jednoga glasa do ustaljenih izraza, primjerice: a-a-a-a, e-e-e, hmm, paa, što
da ti kažem, ne znam ja, ma znate, a čujte, pa da, i tako i sl. Često služe kao
„pomoćna riječ u živom govoru“, a na semantičkoj razini predstavljaju
„riječi posve prazna značenja“ (Vrljić, 2007: 61). U rečenici: Ha, znate…nije
bilo baš tako, ha, znate predstavlja nekakvu „psihičku stanku prije početka
govorenja“ (Vrljić, 2007: 61). Ponekad se poštapalice upotrebljavaju u svrhu
pomodnosti te se javljaju riječi koje bi trebale ostaviti dojam na sugovornika,
primjerice čestim ponavljanjem riječi: ovoga, pazi, čuj, znaš, gledajte,
razumijete, znači (npr.: Čuj, nije ni njemu baš svejedno, ili: Pazi, što sam ti
rekao, vidjet ćeš). Postizanje je dojma prividnog dijaloga također česta funk-
cija poštapalica za što se upotrebljavaju upitne poštapalice tipa: je l', je l'
tako, ako tako mogu reći, pa je l' nije, ma znaš već što, (npr.: On nema
pojma gdje je, skroz je stepen, pa je l' nije?). Jedna je od pojava vezanih uz
poštapalice i gubljenje značenja, bilo u domaćih ili stranih riječi: ne znam,
znaš, razumiješ, znači, super, definitivno. Riječ znači (kao i znaš) često se
rabi pri objašnjavanju, no prečesta upotreba dovodi do gubljenja značenja
(počinje se upotrebljavati prilikom prepričavanja, razgovora i sl.), npr.: On je
bio, znači, sanjarskog duha, znači, volio je maštati, znači…ili Onda sam ti ja
došao, znaš, pokušam mu objasniti, ono znaš, a on gleda o čemu ja pričam,
razumiješ. Ista je riječ (znači, znaš, razumiješ) u potpunosti nepotrebna u
navedenom izričaju koji upravo zbog te poštapalice gubi svoju vrijednost i
priopćajnost.
Uz poštapalice pojava koju razgovorni stil treba izbjegavati uporaba je
žargonizama. Žargonizmi su riječi ili pojedinačni izrazi kojima se služe
govornici iste društvene skupine, iste djelatnosti, istog područja zanimanja i
sl. Dakle, oni su izrazito ograničeni, nasuprot razgovornom stilu koji je
namijenjen širokoj uporabi te zbog toga „nisu obilježje razgovornog stila, ne
pripadaju razgovornom stilu“ (Kačić i dr., 1999: 59). Objašnjenje odnosa
2
Isto, iz: Anić, Vladimir, 1994. Rječnik hrvatskoga jezika, Liber, Zagreb.
3
Podatke preuzimam iz članka Stojana Vrljića (Vrljić, 2007.): Raguž, Dragutin, 1997.
Praktična hrvatska gramatika, Medicinska naklada, Zagreb, str. 277.
4
Isto, Barić, Eugenija, i dr. 1995. Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, str. 282.
5
Isto, Babić, Stjepan, i dr. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog
jezika, Globus, Zagreb, str. 741.
61
razgovornog stila i žargonizama daje priručnik Normativnost i višefunkcio-

nalnost u hrvatskome standardnom jeziku (Frančić, Hudeček, Mihaljević,
2005: 243), a navodi sljedeće: „Žargonizmi pripadaju razgovornomu funk-
cionalnom stilu, ali za razliku od kolokvijalizama oni ne pripadaju standard-
nome jeziku pa stoga ne pripadaju ni razgovornomu funkcionalnom stilu
standardnog jezika.“
Međutim, pogledajmo sljedeće primjere: E, još samo da mi je položit te
kvante i Prespavo sam predavanje iz P. K., umjesto: Samo da mi je još polo-
žiti Kvantitativne metode za poslovno upravljanje i Prespavao sam preda-
vanje iz Poslovnih komunikacija. Navedene rečenice preuzete su iz razgo-
vora studenata koji pohađaju studij ekonomije, a kao žargonizmi (dakle, sa-
mo njima razumljivi pojmovi) javljaju se izrazi kvante i P. K. koji zamjenju-
ju potpune nazive kolegija na studiju ekonomije. Iz tih je primjera vidljiva
ekonomičnost kao osobitost razgovornog stila jer se višerječni izrazi zamje-
njuju jednostavnim, jednorječnim izrazima. Najčešće je upravo ekonomič-
nost razlog uporabe žargonizama. Osobama koje ne pohađaju studij ekono-
mije spomenuti izrazi ne govore ništa, što opet ukazuje na uporabnu ograni-
čenost žargonizama. Kako je razgovorni stil ipak namijenjen širokoj uporabi
među govornicima istoga standardnog jezika, iako su ekonomični, žargoniz-
mima nije mjesto u razgovornom funkcionalnom stilu.
Razgovorni stil kao predmet proučavanja stilistike
Nastavak će rada staviti naglasak na uporabni kontekst razgovornog sti-

la, što je usko povezano s njegovim funkcijama koje su dio znanosti sti-
listike.
„Razgovorni stil, kao jedan od funkcionalnih stilova standardnoga jezi-
ka, pripada domeni proučavanja stilistike“ (Badurina, Kovačević, 1998: 19).
Konkretna uporaba razgovorni stil čini prije svega stilom usmene komunika-
cije koju nerijetko prate sastavnice neverbalne komunikacija (šutnja, mimi-
ke, geste…).
Šutnja je jedan od načina neverbalne komunikacije, a neverbalna komu-
nikacija jedna je od osobitosti razgovornog stila. Lišena konteksta u kojemu
se odvija, šutnja se ne može na valjan način protumačiti. Sljedećim primje-
rom ukazat ću koliko je bitan kontekst:
A: „Znači, još uvijek ne pričamo?“
B: ….. (šutnja)..
Replika govornika A implicira da osoba B ne razgovara s osobom A
tako da šutnju prepoznajemo kao potvrdan odgovor. Kako bi se šutnja razu-
mjela, „izuzetno je važna uloga konteksta, kako lingvističkog i pragmalin-
gvističkog, tako i vanjezičnog“ (Katnić-Bakaršić, 2001: 96).
62
Uz šutnju, u funkciji neverbalne komunikacije u razgovornom stilu jav-

ljaju se i mimike i geste zbog čega ovaj stil može biti oslobođen zalihosti.
Međutim, i u slučaju uporabe mimika i gesta neophodno je poznavati situa-
cijski kontekst što će pokazati sljedeći primjer:
A: Hoćemo sjesti ovdje?
B: Ne, možemo ondje. (Pokazuje rukom)
Tako zabilježeni dijalog ne otkriva o čemu osobe pričaju, no te se osobe
nalaze u točno određenoj situaciji i obje su upoznate sa situacijskim
kontekstom tako da osoba B može gestom ruke zamijeniti dio neizgovorenih
riječi. Gesta može doći kao pratnja verbalnoj komunikaciji, kao što je u gore
navedenom primjeru gdje osoba B svoj iskaz poprati pokazivanjem rukom,
ali i kao zamjena za verbalnu komunikaciju, kao u primjeru: On ti je malo…
(gestom pokazuje da je neozbiljan). Situacije u kojima se gestom može zami-
jeniti verbalna komunikacija različite su, a Marina Katnić-Bakaršić (2001) u
svojoj Stilistici navodi četiri takve situacije:
a) kada govornik ne može govoriti:
A: Da, nastavi, što ti je rekla?
B: (pokazuje rukom da osoba A pričeka jer trenutno ne može govoriti);
b) zbog udaljenosti govornika:
A pokazuje osobi B palac prema dolje. (bili su rezultati kolokvija);
c) radi tajne komunikacije ili bliskosti:
A signalizira B prstom da netočno odgovara na pitanje;
d) radi izražavanja snažnih emocija:
govornik se naglo hvata za glavu.
Primjeri iz svakodnevne komunikacije
U ovom ću poglavlju navesti nekoliko primjera koje sam zabilježila u

svakodnevnoj komunikaciji studenata ili slučajnih govornika. Pokušat ću is-
taknuti i objasniti osobitosti razgovornog stila te rečenice iz razgovornog sti-
la preobličiti u skladu s pravilima standardnog jezika.
(1) Pita me jesam zadovoljan – ma, piš samo! (Pitala me jesam li zado-
voljan? Rekao sam da samo upiše.).
Primjer potvrđuje pojavu redukcije samoglasnika (piš) te se umjesto
perfekta koji bi bio pravilniji u tom slučaju rabi prezent (ekonomičnost).
Javlja se i čestica ma kojom se ukazuje na ekspresivno-emocionalni karakter
iskaza. Neobičan je i red riječi koji odražava slijed govornikovih misli.
Reduciran je i upitni oblik jesam li tako da je upitna čestica li u potpunosti
nestala iz iskaza, što se dogodilo zbog ekonomičnosti.
(2) Uzmeš Andol kad te temperatura drži. Drmneš Kafetin kad boli gla-
va, ak' to ne pomogne, rokneš Analgin! (Kad imaš temperaturu, uz-
63
mi Andol. Kada te boli glava, uzmi Kafetin, a ako ni to ne pomogne,

uzmi Analgin.).
Ovdje bih ukazala na leksičku razinu na kojoj se dogodila zamjena lek-
sema uzmi s kolokvijalizmima drmneš i rokneš koji više nisu stilski neutral-
ni, već imaju ekspresivno-emotivno značenje. Javlja se redukcija samoglas-
nika (ak') te umjesto prirodnijeg imperativa rabi se ponovno prezent. Reče-
nica je vrlo ekspresivna što je naglašeno i tonom izgovaranja, odnosno us-
kličnom rečenicom.
(3) „Je l' imaš kak'e skripte, ne da mi se one »biblije« čitat.“ (Imaš li
kakve skripte? Ne da mi se one »biblije« čitati.).
Uz redukciju samoglasnika (je l', čitat), javlja se i redukcija suglasnika u
zamjenici kak'e. Na leksičkoj razini uočljiva je metaforičnost izraza »bibli-
ja« koji predstavlja veliku knjigu i time ukazuje na inovativnost razgovornog
stila. Treba primijetiti da je, kao i u prvom primjeru, iskaz oblikovan kao
pitanje i odgovor, ali pitanje je retoričkog karaktera jer govornik odmah sam
sebi i odgovara ili nastavlja dalje s pričom, što ukazuje na dinamičnost i
slobodu živoga govora te stvara prividan dijalog.
(4) Tamburala me, a i dobro, imo sam sam 14 bodova. (Dugo me je
ispitivala jer sam imao samo 14 bodova.).
Tamburala je žargonizam karakterističan za slavonske krajeve. Kon-
strukcija a i dobro ovdje funkcionira kao poštapalica. Na fonološkoj se
razini javlja stezanje glagolskog pridjeva radnog (imo) i redukcija samo-
glasnika u riječi sam (samo).
(5) Što je najgore, ne mogu svi skužit odjednom. (Što je najgore, ne
mogu svi shvatiti odjednom.).
(6) Treba se ufurat u sve to. (Treba se uhodati u to sve.).
(7) Kol'ko godina ima ta ženska? (Koliko godina ima ta djevojka.).
(8) Čuo sam neke spike… (Čuo sam neke priče…).
(9) Šta kafenišete po cijele dane?(Zašto ne radite ništa po cijele dane?).
(10) Cijelu večer me žicaju cigaru, pa je l' ja izgledam napušeno il' šta?
(Cijelu večer me ispituju imam li cigaretu. Izgledam li ja kao da
pušim marihuanu ili nešto slično tomu?).
(11) Čovječe, ti si skomiran, val'd' će bit dobro! (Izgledaš loše. Valjda će
biti dobro.).
Navedeni primjeri potvrđuju pojavnost kolokvijalizama (skužit, ufurat,
ženska, spike, kafenišete, žicaju, cigaru, napušeno, skomiran) koji u stan-
dardnom jeziku imaju valjane zamjene, no najčešće te zamjene nisu ekono-
mične za razgovorni stil. Dakako, prisutne su i razgovorno karakteristične
redukcije samoglasnika te redukcije suglasnika (val'd'). Zamjenica što redo-
vito doživljava alternaciju o/a (šta). Uz osobit razgovorni red riječi koji od-
ražava misli govornika (Treba se ufurat u sve to.), redovito se javljaju i
64
poštapalice (čovječe, pa). Dakle, uz promjene na fonološkoj razini, u razgo-

vornom stilu vrlo su česte i promjene na leksičkoj i sintaktičkoj razini.
(12) Sad je stvar kak' ćeš ti to objasnit. (Sada ostaje na tebi da ti to dobro
objasniš.).
(13) Ona ti kaže riječ, ti ak' ne znaš – moš van! (Ona ti kaže samo riječ,
ako ne znaš, možeš izaći van.).
(14) Neć' ni ić na ovaj rok. (Neću ni ići na taj rok.).
(15) Kak'a ti je to gitara, nemoj mi sam' reć da ćeš ti svirat. (Kakva je to
gitara? Nemoj mi reći da ćeš ti svirati?).
(16) Oš ić do grada večeras? (Hoćeš li ići do grada večeras?).
Ta skupina primjera sadrži izrazite fonološke redukcije samoglasnika
(kak', objasnit, ak', neć', ić, , sam', reć, svirat) i suglasnika (moš, kak'a, oš).
Spomenuta osobitost nerijetko potvrđivana primjerima rezultat je želje za što
većom ekonomičnošću u razgovornom stilu. Sintaktički je osobit primjer
(13) u kojem izostaju veznici zbog čega je rečenica asidentonska, dok pri-
mjer (15) predstavlja nizanje pitanja čime se sugovorniku uskraćuje moguć-
nost odgovaranja što pojačava dinamičnost razgovornog stila.
(17) Di ćeš ti s tom kapom na glavi, 'oćeš da nas neđe napadnu? (Kamo
ćeš s tom kapom? Ne želiš valjda da nas negdje napadnu.).
(18) Zgaz'li su mi volju za životom s tim svojim prenemaganjima. (Zgazili
su mi volju za životom tim svojim prenemaganjima.).
Primjeri su izdvojeni zbog instrumentala društva i sredstva te prijedloga
s(a). Karakteristike na morfološkoj razini bilježe kako razgovorni stil ne
razlikuje instrumental sredstva i društva, što ti primjeri i dokazuju jer obje
konstrukcije: s tom kapom (u značenju društva) i s tim svojim prenemaga-
njima (u značenju sredstva), dolaze s prijedlogom s iako prema pravilima
standardnog jezika instrumental sredstva nema uza sebe prijedlog s. Karakte-
ristika je razgovornog stila i ikavizirani oblik upitno-odnosne zamjenice gdje
(di), uz koji se usporedno upotrebljava i njezin jotirani oblik đe (neđe) um-
jesto negdje. Zanimljiv je i studentski žargonizam faks (nastao od engleskog
fax) koji je postao čest te se javlja i kod nestudentske populacije.
Primjeri navedeni u ovom poglavlju dočaravaju razgovorni stil kakav se
svakodnevno može čuti gotovo svugdje. Primijetiti je osebujnost njegovih
osobitosti, ali isto tako vidimo da te osobitosti redovito odudaraju od jezične
norme te razgovorni stil stavljaju na svojevrsno razmeđe između standard-
nosti i nestandardnosti. Nekih bi se svojih osobitosti, poput poštapalica i žar-
gonizama, trebao odreći. Trebao bi i smanjiti fonološke redukcije samo-
glasnika i suglasnika na štetu ekonomičnosti, smanjiti uporabu stranih izraza
poput super, ok na štetu ekspresivno-emocionalnog karaktera, rabiti manje
eliptičnih iskaza i manje se oslanjati na kontekst, opet na štetu ekonomič-
nosti. Čak i kada bi se te pojedinosti promijenile, razgovorni bi stil i dalje sa-
65
čuvao svoje bogatstvo i raznolikost, što mu se ne bi trebalo dokinuti jer na

taj način cjelokupni hrvatski standardni jezik biva bogatiji.
Literatura
Badurina, Lada; Kovačević, Marina, 1998. Funkcionalna sintaksa razgovornoga sti-

la, u: Jezična norma i varijeteti (ur. Badurina, Lada; Pritchard, Boris; Stolac,
Diana), Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb – Rijeka, str. 19-
28.
Zagreb.
Kačić, Miro i dr. (ur.), 1999. Hrvatski jezični savjetnik, Institut za hrvatski jezik i je-
zikoslovlje, Zagreb.
Silić, Josip; Pranjković, Ivo, 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i viso-
Vrljić, Stojan, 2007. Poštapalice u hrvatskom jeziku, Jezik, 54., br. 2, str. 60-64.
66
Vladimir Bjelobrk: Kojemu funkcionalnom stilu pripadaju reklame?
Vladimir Bjelobrk
KOJEMU FUNKCIONALNOM STILU
PRIPADAJU REKLAME?
Uvod
U radu će se opisivati reklamne poruke i pokušati odrediti pripadnost
reklamnih poruka određenom funkcionalnom stilu standardnoga jezika. Po-
nudit će se dijakronijski pristup kojim će se ukazati na sve razvojne stupnje-
ve reklamnih poruka. Analizirat će se jezik reklamnih poruka, njegove skri-
vene namjere, uvjetovanost i vještina manipuliranja njime. Pri određivanju
pripadnosti reklamnih poruka pojedinom funkcionalnom stilu prikazat će se
odlike reklamnih poruka koje korespondiraju s odlikama određenih funkcio-
nalnih stilova. Korespondencija između navedenih odlika potkrijepit će se
prikazom primjera reklamnih poruka preuzetih, većinom, iz mjesečnih časo-
pisa za žene, zatim s televizije i dnevnih novina.
Dijakronijski pristup reklamnoj poruci
Korijeni reklamnih poruka sežu u daleku prošlost, oni se povezuju s po-

javom pisma, a pojedini ih sociolingvisti, etnosociolozi i povjesničari pove-
zuju čak i s čovjekovom prvom izgovorenom riječju. Tako, primjerice, Kre-
šimir Bagić (2006) u Figurativnosti reklamnoga diskurza navodi da je prve
oblike ili preteče današnje reklame moguće prepoznati u pojedinim običaji-
ma, crtarijama ili sloganima od kamenog doba do paleolitika te preko drev-
nog Babilona do antičke Grčke. Uz ostalo, Bagić (2006) spominje babi-
lonske natpise stare pet tisuća godina koji hvale usluge jednog obrtnika i fla-
utiste u Kini koji su u osmom stoljeću prije Krista prigodnim kompozicijama
poticali ljude na kupnju određenih roba i usluga. Zanimljiv je podatak koji
prema mišljenju Krešimira Bagića (2006: 43) kazuje „da se prvim primjerom
reklame može smatrati grafit, nađen u Pompejima, kojim se hvale usluge
jedne rimske kurtizane.“
Oglašavanje se, kao organizirana djelatnost, počinje snažno razvijati po-
javom tiska i novina, odnosno pojavom manufakturnih radionica i potrebom
67
za širenjem tržišta. Sanja Đurin (1999) u radu Reklamna poruka navodi kako
intenzivnije pojavljivanje reklamnih poruka započinje s početkom dvadese-
toga stoljeća te se ključnim trenutkom za razvoj i oblikovanje reklamne po-
ruke može smatrati razdoblje oko 1920. godine kada dolazi do napretka tis-
karske tehnike i tiska u boji. Tada se u reklamu uključuje i fotografija, koja u
početku služi za ilustraciju proizvoda, no njezina uloga s vremenom sve više
raste. Pojavom informacijskih sustava i tehnologija reklamnoj je poruci
omogućeno da od verbalne, preko slikovne, poprimi oblik multimedijske po-
ruke. Na taj je način reklamna poruka postala sveprisutna u suvremenim me-
dijima i načinima komunikacije te je postala neizostavnim dijelom današnje-
ga suvremenog društva.
Jezik reklamne poruke
Kao obilježje jezika reklamnih poruka valja istaknuti njegovu uvjetova-

nost tržišnom i promidžbenom svrhom. Jezik reklamnih poruka onaj je in-
strument kojim se želi stvoriti psihološko nastojanje kojim će se mogućega
primatelja takve poruke navesti na kupnju. Tim se činom pojedinac, iz
dimenzije pasivnoga primatelja poruke, pretvara u aktivnoga kupca. Jasna je
namjera proizvođača reklamiranih proizvoda profit te su u tome kontekstu
vidljive sve manipulacije jezikom, slikom i zvukom. Sanda Lucija Udier
(2006) u radu O jeziku reklame ukazuje kako jezik reklamnih poruka mora
udovoljavati dinamičnim tržišnim uvjetima i zahtjevima pa mu je priroda
zbog toga promjenjiva i nestabilna te on mora biti ažuran i pratiti aktualnu
situaciju. Jezik je reklamnih poruka do savršenstva izgradio svoj sustav te
vješto manipulirajući njime iskazuje samo one informacije koje bi navele
pojedinca na kupnju. Također, valja napomenuti kako jeziku reklamnih po-
ruka nisu strane riječi iz različitih jezika – Toyota Yaris R'n'B uRBani stil1,
najčešće iz hrvatskoga i engleskoga. Uz navedene, važne su odlike jezika
reklamnih poruka elementi svih jezičnih stilova, uporaba različitih stilskih
figura kao i igre riječi, što će se pokazati u daljem tekstu.
Reklamna poruka i funkcionalni stilovi
Hrvatski je standardni jezik višefunkcionalan. To znači da „na jedan na-

čin funkcionira u znanosti, na drugi u administraciji, na treći u novinarstvu i
publicistici, na četvrti u umjetničkoj književnosti i na peti u svakodnevnome
razgovoru“ (Silić, Pranjković, 2005: 375). Funkcionalni su stilovi, dakle,
funkcije standarnoga jezika i u tom se kontekstu razlikuju znanstveni funkci-
onalni stil, administrativno-poslovni funkcionalni stil, novinarsko-publicisti-
1
Gloria IN, 15. ožujka 2008., str. 5
68
čki funkcionalni stil, književnoumjetnički funkcionalni stil i razgovorni

funkcionalni stil2.
Reklamna poruka i administrativno-poslovni funkcionalni stil

U knjizi Josipa Silića i Ive Pranjkovića (2005: 379) Gramatika hrvat-
skoga jezika, administrativno-poslovni stil definira se kao stil koji „obuhvaća
govor ureda, govor industrije, govor trgovine, govor politike, govor vojske i
govor reklame.“ Navedeni autori nadalje navode kako su odlike toga stila:
jednostavnost, jasnoća, točnost, potpunost, stilska neobilježenost i klišejizi-
ranost. Pri analiziranju jezika reklamnih poruka istaknuto je kako je jezični
izričaj u reklamama obilježen brojnim riječima u prenesenom značenju, za-
tim uporabi različitih stilskih figura, kao i igri riječi što zasigurno nije
obilježje administrativo-poslovnoga stila. Navedena se tvrdnja može potkri-
jepiti reklamnim primjerom koji glasi: Collistar anticelulitni proizvod 'po
mjeri'3. U navedenom je primjeru vidljivo preneseno značenje koje je čak
obilježeno i interpunkcijskim znakovima te je također vidljiva i dvosmisle-
nost koja ne odgovara administrativno-poslovnome stilu. Ukoliko bi reklam-
ne poruke bile obilježene klišejiziranošću, koje je jedno od obilježja admini-
strativno-poslovnoga stila, ne bi u potpunosti odgovarale tržišnim zahtjevima
kojima su bitno određene. Zbog navedenih se tvrdnji reklamnoj poruci ne
može odrediti pripadnost administrativno-poslovnome stilu. Budući da se re-
klamna poruka, uvjetno rečeno, razvila iz oglasa koji korespondiraju s admi-
nistrativno-poslovnim stilom, moguće je naznačiti bliskost reklamne poruke
s navedenim stilom dok je pripadnost tom stilu upitna.
Reklamna poruka i novinarsko-publicistički funkcionalni stil

Odlike su novinarsko-publicističkog stila: široko područje uporabe, veli-
ka žanrovska raznovrsnost (vijesti, reportaže, intervjui, kronike) te usmjere-
nost prema velikom broju ljudi. Taj se stil ostvaruje u različitim tiskanim
medijima, na radiju, televiziji ili internetu te je obilježen brojnim figurativ-
nim obilježjima poput poredbe, metafore, metonimije ili alegorije. Navedena
obilježja novinarsko-publicističkoga stila u određenoj mjeri korespondiraju s
reklamnim porukama. Reklamne se poruke pojavljuju u svim medijima (no-
vinama, radiju, televiziji, internetu) i namijenjene su velikom broju ljudi.
Reklamne poruke također upotrebljavaju metafore, što je vidljivo u sljede-
ćem primjeru: Jubilarna kava Exclusive. Kraljica svih kava. Franck!4. U
knjizi J. Silića i I. Pranjkovića Gramatika hrvatskoga jezika (2005) navodi se
2
Podjela se preuzima iz Silić, Josip; Pranjković, Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika,
Školska knjiga, Zagreb.
3
Cosmopolitan, travanj 2007., str. 85
4
Jutarnji list, 13. veljače 2008., str. 26
69
kako se u svakom funkcionalnom stilu pojavljuju ustaljeni izrazi po kojima

se stilovi prepoznaju. U novinarsko-publicističkom stilu ti se izrazi nazivaju
žurnalizmima. Izrazi prisutni u reklamnim porukama ne mogu se odrediti
kao žurnalizmi, no unatoč tome, reklame imaju znatna obilježja novinarsko-
publicističkoga stila. Između navedenoga stila i reklamnih poruka ne može
se govoriti o izravnoj pripadnosti reklamnih poruka novinarsko-publicistič-
kom stilu.
Reklamna poruka i književnoumjetnički funkcionalni stil

Književnoumjetnički funkcionalni stil obilježen je potpunom individual-
nom slobodom5 budući da slijedi jezik kao sustav. Navedeno obilježje bitno
razlikuje književnoumjetnički stil od ostalih funkcionalnih stilova. Ta je raz-
lika vidljiva zbog toga što mu se ne može pristupiti s gledišta jezika kao
standarda, kao što se pristupa jeziku ostalih funkcionalnih stilova. Neke su
od odlika književnoumjetničkoga stila uporaba poetizama, figurativnih stil-
skih obilježja (metafora, metonimija, paradoks, personifikacija, usporedba,
parafraza, antiteza), dijalektizama te arhaizama i neologizama. Stanovita ko-
respondencija između odlika reklamnih poruka i navedenoga stila i ovdje je
prisutna. Naime, reklamne su poruke, uvjetno rečeno, obilježene slobodom,
budući da ne prate u potpunosti jezične norme te upotrebljavaju jezične izra-
ze, riječi i rečenice koje ne odgovaraju zakonitostima koje pred njih postav-
lja standardni jezik. Slobodu u jezičnom izričaju reklamnih poruka ne treba
poistovjetiti sa slobodom prisutnom u književnoumjetničkom stilu – budući
da ona proizlazi iz jezika kao sustava; već je ona, ponajprije, rezultat slabog i
lošeg poznavanja samoga jezika, kao i nepoznavanja normativnih jezičnih
pravila.
Stilska obilježja
Reklamne poruke u velikoj mjeri upotrebljavaju stilske figure, koje su
vidljive u sljedećim primjerima:
(1) Jucy oborio s nogu i međunarodni žiri!6 (metafora)
(2) Otkrijte svježinu novih dezodoransa Fa.7 (metonimija)
(3) Rashladite ljeto!8 (paradoks)
(4) Kartica koja misli svojom glavom.9 (personifikacija)
5
Individualna je sloboda književnoumjetničkoga stila onaj čimbenik zbog kojega je taj stil
izrazito subjektivan.
6
7
Story, 23. ožujka 2008., str. 3
8
Cosmopolitan, veljača 2008., str. 36
9
Grazia, lipanj 2007., str. 18
70
(5) Dukatela. Dobra kao kruh.10 (usporedba)

(6) Tko slip čita, ne skita ... nego dobiva popuste i darove! Za PBZ my
card.11 (parafraza)
(7) Mala zemlja za veliki odmor.12 (antiteza)
Iz navedenih je primjera vidljivo da reklamnim porukama nisu strana
stilska obilježja kao ni knjižnjevnoumjetničkomu stilu. Reklamne poruke u
velikoj mjeri rabe i rimu koja je jedna od osnovnih odlika književnoumjet-
ničkoga stila. Upotrebljavanje rime u reklamnoj poruci vidljivo je u sljede-
ćem primjeru:
(8) S Prontom mama očisti i obriše sve što Marko zamaže i nariše.13
Književnoumjetnički stil, kao i drugi spomenuti stilovi, svojim odlikama
na stanovit način korespondira s odlikama reklamnih poruka. Budući da je
podudarnost u zajedničkim odlikama navedenoga stila i reklamnih poruka
djelomična te se ne odnosi na ukupnost svih odlika (kako u reklamnim po-
rukama, tako i književnoumjetničkom stilu), pripadnost reklamnih poruka
književnoumjetničkomu stilu ipak nije moguće utvrditi u cijelosti.
Reklamna poruka i znanstveni stil

J. Silić i I. Pranjković u Gramatici hrvatskoga jezika (2005) navode ka-
ko je nasuprot književnoumjetničkomu funkcionalnomu stilu, koji je u svojoj
strukturi izrazito subjektivan, znanstveni funkcionalni stil u svojoj indivi-
dualnoj ograničenosti izrazito objektivan. Navedena teza ukazuje na osnovnu
odliku znanstvenoga stila, a to je objektivnost. Objektivnost je i prva odlika
koja ne korespondira s reklamnim porukama. Reklamne poruke, zbog svoje
tržišne uvjetovanosti i lako uočljive usmjerenosti prema profitu, nerijetko
nisu objektivne. Sljedeća nepodudarnost između reklamne poruke i znan-
stvenoga stila jest ta što znanstveni stil odbacuje kondicionale i imperative. S
druge pak strane, u reklamnim se porukama imperativ, kao zahvalan gra-
matički način, uočava u velikom broju. Razlog je tomu taj što se kod mo-
gućih primatelja reklamne poruke s imperativom stvara prividna potreba
važnosti i nužnosti posjedovanja određenoga proizvoda te se potiče potrošnja
i stvara profit.
Između reklamnih poruka i znanstvenoga funkcionalnoga stila prisutne
su i odlike koje su im zajedničke. Takve zajedničke odlike najprepoznat-
ljivije su u odabiru rječnika (ponajprije internacionalizama), zatim u struč-
nom nazivlju te u znanstvenim podatcima izraženim u brojevima. Sljedeći
primjeri idu u prilog navedenim tezama:
10
RTL, 18. svibnja 2008.
11
Večernji list, 12. svibnja 2008., str. 13
12
RTL, 15. svibnja 2008.
13
Gloria, 15. prosinca 2007., str. 41
71
(9) Vaše najjače oružje protiv bora Vaš je vlastit kolagen.14 (internacio-
nalizam)
(10) Normatein prva tekstura otporna na sebum.15 (internacionalizam i
stručni naziv)
(11) Inspiriran najnovijim tehnikama koje nanovo vraćaju volumen i
čvrstoću lica, Lancôme je izumio tehnologiju R.A.R.E.™ – Retighte-
ning And Repositioning Effect. Jedinstveni oligopeptidi snažno
učvršćuju kolagen koji pomaže pri preoblikovanju volumena.16
(stručni nazivi i internacionalizmi)
(12) Shiseido Body Creator novi Aromatic Energizing Spray. 94% žena
primjetilo je efekt toniranja. 88% žena primjetilo je efekt čvršće
kože.17 (stručni naziv i znanstveni podatci izraženi u brojevima)
Iz navedenih se primjera vidi da reklamne poruke upotrebljavaju inter-
nacionalizme, stručne nazive te znanstvene podatke u velikom broju. Diana
Stolac u radu O jezičnim elementima u funkciji (kvazi)znanstvenosti reklama
donosi sljedeći zaključak: „Postaje očito da ovi podatci u reklamama nisu
zato da bismo ih mi razumjeli, nego zato da bismo, jer ih ne razumijemo,
povjerovali u znanstvene postupke u nastajanju takvih proizvoda.“18
Odlike (kvazi)znanstvenosti u reklamnim se porukama upotrebljavaju u
manipulativne svrhe. Bez obzira što reklamne poruke i znanstveni funkcio-
nalni stil imaju pojedine zajedničke odlike, zbog složenosti znanstvenoga sti-
la, kao i zbog ostalih odlika reklamnih poruka koje ne pronalaze uporište u
tome stilu, a koje su zajedničke odlike ranije analiziranih stilova, eksplicitna
se pripadnost reklamnih poruka ovome stilu ne može odrediti.
Reklamna poruka i razgovorni funkcionalni stil

Razgovorni funkcionalni stil pripada području svakodnevnoga komu-
niciranja. On se primarno ostvaruje u usmenom obliku te su za njega značaj-
ne geste i mimika. Odlike su razgovornoga stila: nepripremljenost, sponta-
nost te neslužbenost i jednostavnost. Razgovorni se stil, zbog određenih od-
lika, ponekad nalazi na rubnim područjima norme te je blizak reklamnim
porukama. Na određeni je način razgovorni stil slikovit pa čak i metaforičan,
što također ukazuje na određenu bliskost s reklamnim porukama. Sljedeći
primjer ukazuje na jezični izričaj koji je na rubnom području norme i koji
posjeduje odlike razgovornoga stila:
14
Grazia, travanj 2008., str. 121
15
Cosmopolitan, studeni 2007., str 67
16
Cosmopolitan, studeni 2007., str 69
17
18
Citat preuzet 17. svibnja 2008. u 16:20 sati s internetske stranice:
http://bib.irb.hr/datoteka/183151.DstolacBBystrica2003Jezik_reklamaTISAK.doc.
72
(13) Novi izum: GOVORNA POŠTA! Oduvijek ste željeli imati svoju sek-
retaricu?19
Zbog česte pojavnosti u pisanom obliku te u različitim vrstama medija,
kao i zbog uporabe ostalih odlika koje ne odgovaraju razgovornom stilom,
izravna se pripadnost reklamnih poruka razgovornomu stilu također ne može
odrediti.
Zaključak
Analiza pripadnosti reklamnih poruka određenomu funkcionalnomu sti-

lu ukazala je kako se reklamne poruke, s pojedinim svojim odlikama, podu-
daraju s obilježjima svih funkcionalnih stilova. Odlike reklamnih poruka, ko-
je su istovrsne s, primjerice, književnoumjetničkim funkcionalnim stilom, na
određeni način, isključuju one odlike reklamnih poruka koje su istovrsne sa
znanstvenim funkcionalnim stilom te se tako izravna pripadnost reklamnih
poruka jednomu funkcionalnomu stilu ne može odrediti. Može se zaključiti
da reklamne poruke djelomično uzimaju koje od obilježja svih funkcionalnih
stilova te su, na takav način, poprimile obilježja multimedijskoga diskurza.
Izvori
Cosmopolitan, Gloria, Grazia, Jutarnji list, RTL, Story, Večernji list
Literatura
Bagić, Krešimir, 2006. Figurativnost reklamnoga diskurza, u: Jezik i mediji – jedan

jezik: više svjetova (ur. Granić, Jagoda), Hrvatsko društvo za primijenjenu lin-
gvistiku, Zagreb – Split, str. 43-51.
Đurin, Sanja, 1999. Reklamna poruka, u: Teorija i mogućnosti primjene Pragmalin-
gvistike, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku (ur. Badurina, Lada; Iva-
netić, Nada; Pritchard, Boris; Stolac, Diana), Rijeka – Zagreb, str. 203-219.
Silić, Josip; Pranjković, Ivo, 2005. Gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga,
Zagreb.
Stolac, Diana, Jezični elementi u funkciji (kvazi)znanstvenosti reklama,
http://bib.irb.hr/datoteka/18315.DstolacBBystrica2003Jezik_reklamaTISAK.doc
Udier, Sanda Lucija, 2006. O jeziku reklame, u: Jezik i mediji – jedan jezik : više
svjetova (ur. Granić, Jagoda), Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku,
Zagreb – Split, str. 711-721.
19
Cosmopolitan, ožujak 2006., str. 103
73
74
Bernarda Kelava: Jezik hrvatskih reklamnih poruka
Bernarda Kelava
JEZIK HRVATSKIH REKLAMNIH PORUKA
Uvod
Svatko bi od nas mogao izreći svoju definiciju reklamne poruke, no

sigurno je da se reklama u najjednostavnijem obliku može razumjeti kao
obavijest. Da tomu nije uvijek tako, postoje brojni primjeri, od kojih su neki
uvršteni u ovaj rad. Ponekad možda ne uspijevamo shvatiti što nam određena
reklamna poruka poručuje i koji je njezin osnovni smisao, ali to često zane-
marujemo; stoga je analiza određenih sveza riječi bila glavna metoda istra-
živanja za ovaj rad. Nadalje, u jednom dijelu rada riječ je o jezičnim funk-
cijama, s naglaskom na one koje su pronađene u pojedinim primjerima. Za-
daća je objasniti ulogu tih funkcija, ali i ulogu ostalih jezičnih posebnosti u
svijetu hrvatske reklame. Na kraju, riječ je o internetskim reklamama, njiho-
vim osnovnim značajkama i razlikama u odnosu na televizijsko oglašavanje.
Značajke reklamne poruke
Što je reklama?
Reklama je neodvojiva sastavnica potrošačkoga društva od 19. stoljeća
do naših dana. Reklama je obavijest kojom se nešto nudi, ističe, hvali, izlaže
s ciljem privlačenja što većeg broja mogućih potrošača. Uzastopnim je po-
navljanjem reklama stvorena naša nova potreba – umjetna, a ne autentična,
prava potreba. Pretpostavka je da je reklama informacija, ali jezičnim je ana-
lizama pokazano da osim informacije može biti i kvaziinformacija ili čak de-
zinformacija. Takve su sve one reklame u kojima se nude jeftini automobili
svakomu dostupnih cijena, koje ne samo da su visoke i prilično nedostupne
nego tek negdje na dnu slike sadrže i sitno napisan tekst da u cijenu nije
uračunata carina i porez ili da se radi o mjesečnoj rati višegodišnjeg kredita
(Stolac, 2000 : 35).
Automobilska marka Chevrolet, čiji znak izgleda kao znak plus, rekla-
mira se pod naslovom Veliki plus. Reklamni slogan ima, dakle, trostruko
značenje: frazem veliki plus koji znači da je nešto vrijedna pozitivna osobi-
75
na, veliki plus koji znači Chevroletov znak i veliki plus u obliku kojega su na
slici poredani Chevroletovi reklamirani automobili.
Osnovne su značajke reklamne poruke kratkoća, sažetost, jasnoća i ra-
zumljivost. Jasno je da reklama mora biti kratkotrajna i jednostavna budući
da mogući potrošač ne bi mogao zapamtiti nepotrebne i opširne informacije
niti bi htio gledati dugotrajne i dosadne reklame. Kako bi poruka bila uspješ-
no poslana, podrazumijeva se da mora izazvati trenutni učinak na gledatelja,
odnosno slušatelja. U reklamama se od jezično-stilskih sredstava može naići
na poredbu, kontrast, gradaciju, razvijenu epitetiku, metaforu i metonimiju.
Na temelju brojnih primjera bit će o tome riječ i u nastavku rada.
Atributi u reklamama
Kada je riječ o sintaksi reklamne poruke, zamjećuje se da su u svim
reklamama iskazani atributi, često i veći broj atributa, a njihova su značenja
samo pozitivna jer se u reklami uvijek izdvajaju samo dobre strane proiz-
voda koji se želi prodati. Reklamni je proizvod specifičan, nov, izniman,
neponovljiv, unikatan, jedini, najbolji. Kada ni superlativ nije dovoljan, uk-
ljučuju se sintagme čija su značenja još povoljnija ili se takvima čine, npr.
proizvod je sada još bolji. Međutim, takvi pridjevi mogu označavati bilo koji
proizvod, svaki može biti nov ili specifičan. Sa semantičkog je pogleda upo-
raba takvih atributa zalihosna – kada nešto znači sve, onda ne znači ništa.
Učestalom upotrebom ukrasnih pridjeva dolazi do njihove semantičke is-
pražnjenosti. Kada se npr. Ariel reklamira kao bolji u odnosu na običan
deterdžent ili novi Old Spice u odnosu na uobičajeni dezodorans, nismo ni
o jednom ni o drugom doznali ništa jer ne znamo koji su to obični i uobi-
čajeni proizvodi te kakve su oni kvalitete. Jedan od najčešćih atributa sva-
kako je atribut novi. Reklamira se najčešće novi proizvod, stari je već poznat
potrošačima i na njega ne treba upozoravati. Stoga je odnos novi – stari vrlo
važan u reklamiranju. Uzastopnom upotrebom pridjeva novi on se u funk-
cionalnom smislu potrošio. Tako se u reklami za jednu vrstu sladoleda nudi
novi okus sjećanja. Premda se reklamom željelo podsjetiti na okus sladoleda
iz djetinjstva, atribucija novoga poremetila je odnos prošlosti i sadašnjosti pa
je umjesto naglaska na ugodi iz davnih dana istaknuta novost proizvoda
(Stolac, 2000 : 36).
Nadalje, u reklami za novi obiteljski sladoled s komadićima prirodnoga
voća razumljiv je atribut novi, ali je izbor drugoga atributa u najmanju ruku
čudan. Možemo se zapitati što je prirodno voće ili koje voće nije prirodno?
Najčešće je to neka plastična dekoracija, ali to valjda nitko ne očekuje u sla-
doledu. Reklamirati, dakle, sladoled s komadićima prirodnog voća znači
pretpostaviti postojanje sladoleda s komadićima umjetnog voća. Komadiće
voća možemo naći i u jogurtu. Tako se Jogobella reklamira kao jogurt s
ekstra velikim komadićima voća. Tu se nalaze dva velika problema. Prvi je
76
atributna sintagma ekstra veliki, u kojoj je pojačanje značenja pridjeva velik

dala strana riječ ekstra, koja je, pak, za razliku od hrvatskoga pridjeva,
nesklonjiva, pa time narušava morfosintaktičku strukturu iskaza. Premda je
jezično neprilagođen, takav atribut nije osamljen. Tako se reklamiraju super
turbo bicikl i mega hit film. Drugi je problem sukob upravo opisane sintag-
me ekstra veliki i riječi komadići. Autori su prvo nazvali nešto velikim, i to
izrazito velikim, a onda su upotrijebili deminutivni oblik. Primatelj je poruke
nakon toga zasigurno zbunjen. U posljednje vrijeme u toj se reklami može
uočiti zamjena komadića s komadima, čime je ispravljena pogrješka (Stolac,
2000 : 37).
Što je u našim reklamama dobro? Naime, atribut dobro u svim svojim
oblicima također je jedan od najčešćih atributa u svijetu reklamnih poruka. U
reklami za Ožujsko pivo kaže se U dobrom društvu. Ta je reklama s jezič-
noga, pa tako i sintaktičkog gledišta, ispravno oblikovana, ali zamjerka se
može pronaći analizom šireg konteksta. Naime, atribucija dobroga društva
kao suprotnost dosadi ostvarila se tek uključivanjem alkohola pa premda je
reklama jezično dobra, ona je isticanjem atributa odgojno loša (Stolac, 2000
: 37).
Posebno je područje reklamiranje proizvoda za uljepšavanje i čudotvor-
nih metoda za mršavljenje. Tako se u televizijskoj reklami programa za mr-
šavljenje Vitka figura nudi vježba izdržljivosti koja ne zahtijeva nikakav
napor. Zavisna atributna rečenica (koja ne zahtijeva nikakav napor), a na-
ročito atribut nikakav, na kojem je rečenični naglasak, u suprotnosti je sa
značenjem sintagme s nesročnim atributom (vježba izdržljivosti). U istoj se
reklami kaže da se u tom kozmetičkom salonu tretiraju kompletne noge do
koljena. Što su kompletne noge, a što noge do koljena, potpuno je razum-
ljivo. Pridavanjem obiju atribucija istoj imenici dobivamo izraz kompletne
noge do koljena, što je potpuno nerazumljivo. Zanimljivo je reklamiranje
ponuda u ugostiteljskim objektima, gdje je prisutan veći broj pleonastičkih
sintagmi. Tako se nude: Cheeseburger sa sirom, Fishburger s ribom ili pak
svinjski odojak. Pretpostavka je u prva dva naziva da potrošači neće razum-
jeti engleske nazive, ali u posljednjem je primjeru atribut jednostavno zali-
hosan (Stolac, 2000 : 38).
Funkcionalna raslojenost reklamne poruke
Izbor jezičnih sredstava u reklami uvjetovan je i njezinom osnovnom je-

zičnom funkcijom – konativnom. Reklama uvijek sadrži retoričku i ideolo-
šku sastavnicu, usmjerena je na primatelje. Odatle u reklami i jezična sred-
stva koja se obično i vežu uz konativnu funkciju: oblik druge osobe jednine i
množine, imperativna apelativnost, npr. u reklami za vrhnje Brzo i Fino:
Probajte danas ukusni Brzo i Fino kolač. Recept potražite na čašici. U toj
77
se reklami pokušava potaknuti mogućeg potrošača na kupnju proizvoda

danas, dakle, ne sutra ili kasnije, nego danas, čime se želi izazvati iznimna
potreba za tim proizvodom. Takve primjere pronalazimo u svim reklamnim
nagradnim igrama kojima se potiče slanje raznih kodova s etiketa različitih
pivskih boca, npr. Otvori si put do Lige prvaka (reklama za Tuborg pivo).
Nadalje, važnu ulogu u reklamnoj poruci zauzimaju stilske figure us-
mjerene na primatelje: Jer ste Vi na prvom mjestu, jer Vi to zaslužujete, jer
se mi brinemo o Vašoj štednji kao da je naša vlastita (reklama za Erste
banku). U toj reklami uočljiva je i pleonastička sintagma naša vlastita.
Oblik prve osobe množine izražava stav i samopouzdanje proizvođača
(Naš proizvod) ili se povezuju proizvođač i potrošači, čime se pokušava iza-
zvati naklonost, međusobna bliskost. Na stilskom planu reklamu odlikuje
mogućnost odabira jezičnih jedinica iz svih slojeva jezika. U reklami na-
lazimo anglizme, žargonizme, poetizme, arhaizme i neologizme. Poput knji-
ževnoumjetničkog stila, i reklamna verbalna poruka može biti oblikovana
upotrebom najrazličitijih jezičnih oblika, pod uvjetom da je sve to s ciljem
njezine argumentativne vrijednosti. U posljednje vrijeme domaće su reklame
zasićene anglizmima, što nije obilježje samo reklamnog stila nego i hrvat-
skog jezika uopće. Tako imamo reklame za različite telefonske ili internetske
usluge: Budite online od 0 do 24 ili poticajne reklame za potrošnju hrvat-
skih izvornih proizvoda: Znak Hrvatska kvaliteta za vrhunske hrvatske
brandove. U tom je primjeru uočljiv paradoks reklamiranja hrvatskih proiz-
voda upotrebom strane riječi (brand).1
Jeziku reklame svojstven je tzv. letrizam, odnosno razbijanje jezika na
slova i slobodne kombinacije akustične, vizualne i dekorativne naravi. Letri-
stičkim se postupcima ističe značenje, izaziva se raspoloženje i potiču asoci-
jacije. Najčešći letristički postupci: kombinacija podebljanih i običnih slova,
velikih i malih slova i sl. (U 2009. predviđamo VEDRO I SUNČANO
vrijeme!), različiti oblici i vrste slova te upotreba različito obojenih slova
koji predstavljaju određenu robnu marku.
Čest je postupak grafičkoga i semantičkog povezivanja imena tvrtke ili
proizvoda s riječju koja se želi povezati s njezinom osobinom i značenjem.
Tako logotip postaje dio slogana ili reklamnog izraza: PUSTOLOVINA
(INA), NESKRIVENA AROMA (NESCAFFE).
Reklame u pisanom mediju često oponašaju zvukove i pozivaju se na
zvučne asocijacije primatelja. Tako se postiže asocijacija na reklamirani pro-
izvod ili njegovo svojstvo (onomatopejsko asociranje na šumeću tabletu:
Kašalj? Šššššššumeće tablete!).
Reklame donose rečenice koje su izravni ili neizravni kompliment pot-
rošaču s namjerom da ga se laskanjem pridobije za određeni proizvod: Nivea
1
Ako nije naznačeno drukčije, svi su daljnji primjeri reklamnih poruka preuzeti s hrvatske
nacionalne televizije i komercijalne televizije RTL-a.
78
for man 3 u 1, sve što je PRAVOM muškarcu potrebno. (naglasak je na

atributu pravi), Istaknite svoju ljepotu novim dove fresh dezodoransima.
Također, sintagme for man i dove fresh dokazuju sve veći utjecaj anglizama
na hrvatske reklame, a razlog je tomu i doslovan prijevod stranih reklama,
najčešće neprilagođenih hrvatskom jeziku.
Reklame djeluju ispod razine svijesti, one proizvode učinak čak i kada
im se ljudi podsmjehuju ili ih omalovažavaju.
Roman Jakobson (1966 : 289-294) navodi šest jezičnih funkcija, od ko-
jih će ovdje biti obuhvaćene one koje su za obrađivanu temu najistaknutije.
Jezik je reklame referencijalan – šalje obavijesti tako da one poželjne
dođu u prvi plan, a da se manje prihvatljive slabije vide. Naime, pravi se
sadržaj proizvoda ili usluge najčešće nalazi negdje na dnu reklamne poruke
kao bilješka, a donosi obavijesti koje su najčešće važnije od onih stavljenih u
prvi plan.
Izražena je i poetska funkcija u reklamnim porukama, odnosno usmje-
renost poruke na samu sebe pa tako poruka prestaje biti sredstvo komuni-
kacije i postaje njegov cilj. Takvim se primjerom može smatrati svaka rek-
lama koja se pojavljuje u nastavcima, u kojima obavijesti doznajemo u odre-
đenim razmacima, dakle, usredotočujemo se više na samu reklamu, a manje
na reklamiran proizvod.
Ekspresivna (emotivna) funkcija jezika reklame govori o pošiljatelju po-
ruke. Ogleda se u njegovu subjektivnom stavu prema sadržaju poruke, stvar-
nomu ili onomu koji se programirano želi uputiti uz poruku. Prepoznaje se
po uzvicima i duljenju glasova, npr. u reklami za Maggi juhu čujemo Mmm
Maggi!, zatim po leksemima ocjene (Intimate care predstavlja program
vrhunske medicinske kozmetike) te izražavanju vrijednosnoga suda pita-
njima (Ostaci prošlosti ili zalog budućnosti?) i slično.
Fatička funkcija usmjerena je na kontakt. To su formule pozdravljanja,
obilježja početka i kraja razgovora (Poštovani, Hrvatska banka za obnovu i
razvitak).
Cilj joj je uspostavljanje i održavanje komunikacije te pristup potrošaču.
Metajezična funkcija predstavlja usmjerenost poruke na kôd. Očituje se
kao provjeravanje značenja pojedinih rečenica, npr. u reklami za Omegol
mliječni namaz čuje se da postoje indicije da u nekih osoba nedovoljan
unos omega-3 masnih kiselina može rezultirati poremećajima poput depre-
sije i neuropsihijatrijskim problemima. Dakle, omega-3 u tom smislu sva-
kako predstavlja terapeutsko djelovanje na stanje duha. Zatim, u obliku defi-
nicije: Omega-3 masne kiseline višestruko su nezasićene, a glavni im je
predstavnik esencijalna alfa-linolenska kiselina, koju organizam ne može
proizvesti. Reklame obiluju provjeravanjem i isticanjem značenja te objaš-
njavanjem ideje.
79
Tekst reklame može se oblikovati i kao multitekst koji smisleno pove-

zuje različite kodove, npr. miješanje glazbenih oblika s reklamnom poru-
kom, pjesma: Budi ponosan u podlozi, a tekst reklame kao nastavak: na svoj
grad, na svoje prijatelje, na svoju ulicu (Ožujsko pivo).
Reklamiranje internetom
Internetske reklame jedna su od novijih oglašivačkih mogućnosti. Iako

se internet upotrebljava u oglašivačke svrhe otkada postoji (od 60-ih godina),
tek 90-ih godina uvođenjem novih oblika internetskih usluga poput World
Wide Weba rađaju se internetske reklame. One danas sadrže grafiku, anima-
ciju, zvučne i videozapise te su tako značajno korisniji i obavjesniji sadržaj
običnog teksta (Halonja, Kovačević, 1999 : 287)
Internetske su reklame ustrojene tako da se na nekoj od web-stranica
prvo pojave samo nepomične ili animirane sličice u jednom od formata ili
standarda za pohranu slika na računalu. One nas često nejasnom i nedore-
čenom porukom upućuju na web-stranicu koja nudi cjelovitu reklamu, a
obično su slijed nekoliko uzastopnih odsječaka u kojima je smještena poru-
ka. Primjerice, na stranici koja nudi besplatne usluge slanja i primanja elek-
troničke pošte pod nazivom Yahoo! svojedobno smo mogli vidjeti animiranu
sličicu na kojoj je pokretna strjelica pokazivala poruku Click here for
music!2, koja nije ništa drugo nego hipertekstovna3 veza za web-stranicu s
katalogom trgovine nosača zvuka. U većini slučajeva takve kratke reklame
djeluju samo kao prijelaz do matične reklame, odnosno kao uputnica na nju.
Za ilustraciju navedenoga može nam poslužiti reklama na temu Majčina
dana. Prijelazna reklama na web-stranici nudi provokativnu i dvosmislenu
rečenicu: She' s Got Pictures of You Naked! (Ona ima Vaše obnažene
fotografije! / Ona Vas u mislima vidi obnaženoga!) uz koju se naknadno
javlja crno-bijela slika majke i razodjevenog djeteta. Poruku ubrzo zamijeni
sljedeća rečenica koja rješava sve naše nedoumice: It wouldn't be wise to
forget Mother' s day! (Ne bi bilo pametno zaboraviti Majčin dan), uz koju
se nalazi košara s cvijećem i nezaobilazna naredba Click now! (Pritisni
sada!). Pritiskom miša na naredbu ulazimo u cjelovitu matičnu reklamu tvrt-
ke koja putem interneta prodaje cvijeće i darove povodom Majčina dana
(Halonja, Kovačević, 1999 : 288).
2
Web-prostorom prevladava engleski jezik, što će se značajno oslikati i na jezik građe prikup-
ljene za ovaj rad.
3
Hipertekst je tekstovni ili slikovni dokument koji je povezan s drugim dokumentima. Unutar
hipertekstovnog dokumenta dio je teksta istaknut kako bi pokazao da će nas njegovo aktivi-
ranje odvesti do drugoga dijela toga dokumenta na istom računalu ili čak do drugoga doku-
menta na drugom računalu.
80
Tvorci internetskih reklama uočili su važnu činjenicu, a to je preplav-

ljenost svih medija banalnim reklamama koje suvremeni mogući kupac sve
češće izbjegava. Stoga se prijelazna reklama ne usredotočuje odmah na sam
proizvod, nego to prepušta matičnoj reklami. To će nužno odrediti njezinu
kratkoću, sažetost, težnju apstrakciji i neobičnim stilizacijama. Sve su to pre-
duvjeti njezine prepoznatljivosti i percepcije kod primatelja. Suvremena se
reklama sakrila u ruho neprepoznatljivosti kako bi čimbenikom iznenađenja
izazvala što bolju učinkovitost (Halonja, Kovačević, 1999 : 289).
Jezik internetskih reklama nosi odlike oglašivačkog registra. Radi se ug-
lavnom o riječima i skupovima riječi koji se često upotrebljavaju pa govo-
rimo o stanovitim stereotipima reklamnoga izražavanja: imperativima, reto-
ričkim pitanjima, atributima i sl. Jedna je od najvažnijih značajki internet-
skih reklama prisutnost naredbe Click here! ili Pritisni ovdje! Tim se impe-
rativom navodi kupca da pritiskom na tipku miša otkrije što se zapravo krije
iza privlačne, šarene sličice, odnosno o kakvoj je ponudi riječ.
Učestalost imperativa potvrđuju primjeri: Take Advantage! (Iskoristite
priliku!), Win! (Osvojite, pobijedite!), Hey look! (Pogledajte), Buy it!
(Kupite!) itd.
U reklamnim su porukama vrlo česti i atributi, čija je osnovna uloga po-
jačavanje dojma ili pridobivanje korisnika na pregledavanje matične rekla-
me. Najčešći su atributi: special, best, favorite, lowest, free (poseban, naj-
bolji, omiljeni, najniži, besplatan) (Halonja, Kovačević, 1999 : 290).
Jezik internetskih reklama prihvaća, s obzirom na druge medije, ipak
ograničena skupina korisnika, ovisno o dobi, poznavanju engleskoga jezika i
ekonomskim čimbenicima. U cjelini gledano, internetska je reklama najslič-
nija televizijskoj, iako u ovom razvojnom trenutku globalne računalne mreže
i tehnologije možemo tek pretpostaviti njezin razvoj. Osnovna značajka po
kojoj se internetske reklame razlikuju od reklama drugih medija upravo je
hipertekst – osnovno načelo na kojemu se i temelji WWW4 mrežna obavi-
jesna služba (Halonja, Kovačević, 1999 : 291).
Zaključak
Cilj je svake reklame predstaviti proizvod ili uslugu u najboljem izdanju

i time privući što veći broj kupaca. Reklama stavlja proizvod u najbolje mo-
guće svjetlo i radi toga se služi svim raspoloživim i dopuštenim sredstvima.
Ona svjesno manipulira izričajnom dimenzijom stvarajući začudan učinak.
Jezik reklamnih poruka u različitim medijskim oblicima različito se očituje.
Ni jedan od tih medija, koliko god oni bili opterećeni nekim popratnim svoj-
stvom poput slike ili zvuka, ne može zaobići jezik kao temeljni izvor obavi-
4
World wide web.
81
jesti o onome što se prodaje ili predstavlja, ali se u upotrebi određenih jezič-
nih sredstava nerijetko griješi. Ponekad se obavijest u određenoj reklamnoj
poruci ne može razumjeti, a često dolazi i do jezičnih nespretnosti te nepra-
vilnih oblika, najčešće sintaktičkih. Svaki jezični element reklamnog teksta
izabire se na temelju poznavanja navika i potreba mogućih potrošača – time
jezik reklame postaje dijelom sociolingvističkog promatranja, koje je otvo-
reno brojnim jezičnim rješenjima nesukladnim pravilima standardnoga jezi-
ka. Iako iz takvog pristupa proizlaze daleko slobodniji stavovi prema pogrje-
škama na svim jezičnim razinama, s gledišta je marketinga takav pogled
(tek) djelomice prihvatljiv.
Literatura
Halonja, Antun; Kovačević, Barbara. Usporedba suvremene metode reklamiranja

putem interneta s klasičnim metodama reklamiranja, u: Teorija i mogućnost
primjene pragmalingvistike (ur. Badurina Lada; Ivanetić, Nada; Pritchard,
Boris; Stolac, Dijana), Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Rijeka –
Zagreb, 1999.
Jakobson, Roman. Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd, 1966.
Stolac, Dijana. Atributi u reklamama, u: IV. Međunarodni kroatistički znanstveni
skup, knjiga 4, Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh, 2000.
82
Tamara Damjanović: Jezična obilježja reklamnih letaka
Tamara Damjanović
JEZIČNA OBILJEŽJA REKLAMNIH LETAKA
Uvod
U radu će biti prikazana neka od jezičnih obilježja reklamnih letaka s

obzirom na razinu leksikologije, tj. pokušat će se odgovoriti na pitanje gdje
je mjesto reklamnih letaka u stilovima hrvatskoga jezika. Također, navest će
se gdje se najčešće griješi na razini pravopisa te zašto je semantika jezična
grana koju je vrlo teško normirati. Sve će razine biti potkrijepljene primje-
rima s različitih reklamnih letaka i kataloga.
Jezična obilježja reklamnih letaka
Reklamni je letak medij s kojim se susrećemo svaki dan. Ako ne prona-

đemo kakav letak u poštanskom sandučiću, zasigurno će nam ga netko udi-
jeliti na ulici ili ćemo ga dobiti uz neki kupljeni proizvod u trgovini. Realno,
u vremenu u kojem živimo, a koje je ispunjeno konkurentskim odnosima na
tržištima, apsolutno je nezaobilazan oblik kojim će netko predstaviti ono za
što se očekuje da će biti kupljeno i na taj način ostvarivati profit. S obzirom
na svrhu koja im je namijenjena, okruženi smo brojnim vrstama letaka: od
onih kojima tekst nadopunjuje sliku preko ravnopravnog odnosa tih dviju
sastavnica do onih koji čitavu prevlast prepuštaju tekstu.
Reklamni katalozi velikih trgovačkih centara najčešće oblikuju letak
tako da uz sliku proizvoda daju kratko objašnjenje o kakvom se proizvodu
radi, koje su mu tehničke ili neke druge osobine uz obaveznu naznaku koji
se od prikazanih proizvoda trenutno može kupiti po povoljnijoj cijeni nego
što je zabilježena kod nekog drugog proizvođača. Kada se želi prikazati
kakva usluga, tekst će svakako prevladavati budući da se usluga sama po
sebi ne može slikovno prikazati, dok će neka novootvorena trgovina ponuditi
osnovne informacije o odlikama onoga što prodaje i adresi na kojoj se nalazi.
U bilo kojem slučaju, bez obzira na to što je prisutno na letku, svima je
zajedničko nekoliko pitanja: tko predstavlja proizvod ili uslugu, što je to što
se predstavlja, gdje i kada, a nezaobilazno će biti i objašnjenje zašto je to
83
nešto nama potrebno ili čak nužno. Pri tome će se osoba zadužena za osmiš-
ljavanje tog letka obavezno poslužiti jezikom kao svima razumljivim i dos-
tupnim sredstvom sporazumijevanja. Iz oblikovanja će letka, stoga, proizaći
i svojevrsna sažetost, koja neće odašiljati nepotrebne ili zalihosne obavijesti
koje bi primatelja te reklamne poruke mogle zbuniti. Ipak, u takvom će se
postupku jezičnog osmišljavanja nerijetko griješiti, i to na svim jezičnim ra-
zinama – od jasnim pravilima određene gramatike do relativne i kontekstom
uvjetovane semantike.
Obilježja funkcionalnih stilova u jeziku reklamnih letaka

Na prosječnom se reklamnom letku mogu pronaći šarolika jezična rješe-
nja. Gotovo svaka riječ prisutna na nekom reklamnom letku može se, uvjet-
no rečeno, smatrati stilski obilježenom. Postavlja se pitanje kojem će stilu
određena riječ pripasti, tj. hoće li biti poželjna u kodificiranom jezičnom
standardu ili u jeziku kao sustavu pa će u tom, drugom, slučaju biti smatrana
dijelom, ionako upitnog po svrstavanju među stilove, razgovornog stila. U
skladu s tim, trebalo bi odrediti koji je funkcionalni stil svojom većom po-
javnošću u reklamnim letcima nadjačao druge. Josip Silić i Ivo Pranjković u
Gramatici hrvatskog jezika (2007: 375) navode sljedeće funkcionalne stilo-
ve: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, književ-
noumjetnički te razgovorni stil. U reklamiranju letcima pronaći će se s vre-
mena na vrijeme obilježja svakog od navedenih stilova, ovisno o naravi ono-
ga što se na letku prikazuje.
Tako će npr. letak koji reklamira određeni lijek ili preparat za tijelo ne-
zaobilazno biti opterećen scijentizmima, osnovnim kriterijem za određivanje
znanstvenog funkcionalnog stila (određivanjem CALCIUM SCORE-a možete
utvrditi desetogodišnji rizik nastanka i razvoja kardiovaskularnih bolesti,
angine pektoris, srčanog infarkta, kao i stupanj ateroskleroze na koronar-
nim arterijama, a MSCT koronarografijom, najpouzdanijom neinvazivnom
pretragom možete isključiti ili potvrditi koronarnu bolest, vodeći uzrok
smrtnosti u zapadnom svijetu).
J. Silić i I. Pranjković (2007: 379) navode: „Administrativno-poslovni
stil obuhvaća govor ureda, govor industrije, govor trgovine, govor vojske i
govor reklame.“ Reklama nije slučajno zastupljena upravo u tom stilu budući
da je sam reklamni letak izgledom vrlo sličan kakvom dokumentu: oboje će
odlikovati konciznost, gotovo matematiziranje jezika, uz svrstavanje onoga o
čemu se piše u kategorije u skladu s obavijesnošću koja je pojedinom oba-
viješću pružena (Fikus mix/Visina: cca 45cm/Različite vrste), pleonastičnost
(Posebno bih voljela istaknuti još jednu dodatnu pogodnost ove ponude), če-
sto izricanje glagolske radnje imperativom (Posjetite Sajam poslova u Vuko-
varu) i sl.
84
Nadalje, reklamni će letak biti neodvojiv od novinarsko-publicističkog

stila kojemu Silić i Pranjković (2007: 382) daju sljedeće odlike: informa-
tivna, propagandna, popularizatorska, agitativna, pedagoška i zabavna.
Svaki bi se od tih epiteta mogao pridodati i opisu naravi reklamnog letka,
pogotovo ako se uzme u obzir i sklonost stvaranju ustaljenih sintagma
karakterističnih za pojedini od dvaju žargona, reklamni i novinarski. Tako će
se na gotovo svakom letku pronaći jedna od sljedećih sintagma: SUPER
AKCIJA!, super cijena! do prodaje zaliha!, Uvijek dobro i jeftino! i sl.
Što se tiče književnoumjetničkog stila, on je nešto otvoreniji kad se go-
vori o leksiku budući da, kao što se navodi u Gramatici hrvatskog jezika
(2007 : 385), „književnik ne radi po sociolingvističkim, nego po lingvistič-
kim pravilima (…) Jedino mu pravila jezika kao sustava (dakle lingvistička
pravila) omogućavaju da bude potpuno slobodan.“ Ujedno, neki će reklamni
letak nerijetko posezati za intertekstualnošću (…u početku riječ… pa iskopan
prvi prapovijesni sloj… vidi der i Mursa… a onda vitezovi slavonske muzej-
ske ravni…), rimom (Ono bitno piše sitno) i brojnim književnim oblicima ili
žanrovima. Npr., letak kojim se reklamira Noć muzeja poslužio se pjesmom:
(1) Promišljajući muzejski usud / zastanemo vrlo često, / iskrenom že-
ljom i skrbi naših bližih i daljih, / pred potrebom tumačenja onog što
zovemo / našim poslom (…).
Također, u oblikovanju će se letka pronaći i brojne književne figure:
nabrajanja (Informacijski servis omogućava: stanja i promete po računima i
štednim knjižicama, stanja oročenih depozita i kredita, pregled zadanih, pro-
vedenih i neizvršenih naloga, stanja i promete po kreditnim karticama, naru-
čivanje čekovnih blanketa), epiteti (Želite kvalitetnu, pouzdanu i stručnu
kontrolu zdravlja uz maksimalnu fleksibilnost), retoričko pitanje (Tek ste se
zaposlili? Još ne razmišljate o mirovini?), onomatopeja (…donijeli ste is-
pravnu odluku za mnoge kilometre zoom-zoom vožnje), metafora (Ne pro-
pustite munjevitu MAXadsl priliku), usporedba (Uz MAXadsl – brzi kao
munja), antiteza (Šest energičnih glazbenika organiziranih u orkestar
dezorganizirano improviziraju od 2003. godine) te brojne druge, od kojih
treba svakako naglasiti elipsu i eufemizam.
Prema Milivoju Solaru (1991: 76), „elipsa nastaje kada se iz rečenične
cjeline izostavljaju pojedine riječi na takav način da se smisao cjeline ipak
može razabrati.“ Pronalazimo takav slučaj u ovom primjeru:
(2) Čestitke. Bilo da već posjedujete Mazdu ili ste upravo kupili novu
Mazdu (…)
Prva rečenica nema izrečen subjekt, predikat ni objekt, ali se iz nje us-
prkos tomu može razaznati smisao: proizvođači automobila Mazda zahva-
ljuju nam i čestitaju što smo svoje povjerenje pri odabiru automobila ukazali
baš njima. Eufemizam M. Solar (1991 : 72) definira kao zamjenjivanje nekih
riječi, koje se smatraju zbog bilo kojeg razloga opasnima ili neprostojnima,
nekim blažim izrazom. Iako takva definicija zvuči kao nešto za čime se neće
85
tako često posezati, eufemizam će u reklamama biti svakodnevna pojava iz

najjednostavnijeg razloga: ne može sve što se prodaje biti najveće kvalitete,
što ne znači da se ne može prikazati takvim. Stoga su uobičajene fraze poput
ekskluzivni tretman ili čak čitave rečenice kao što je Pronađite sve što vam
treba u svijetu jedinstvene svježine Kauflanda! Obrnuto od elipse, eufemiz-
mom se može nizanjem različitih epiteta i leksičkim zamjenama uljepšati je-
zični izraz kako bi bio što privlačniji.
Jedan je od najzastupljenijih funkcionalnih stilova u reklamnim letcima
razgovorni. Za to postoji vrlo prozaičan razlog. Naime, razgovorni je stil če-
sto na meti zbog brojnih riječi koje se u njemu pojavljuju, a koje ne pripa-
daju standardnomu jeziku, budući da je upitno je li on stil sam po sebi, od-
nosno, može li se on makar donekle kodificirati kao ostali stilovi. Teoretski,
sve ono što se ne može svrstati u neki od već navedenih četiriju stilova, svoje
će mjesto naći pod oznakom kolokvijalizam. Iz tog razloga možemo reći da
je razgovorni stil prevladavajući jer se svaka riječ koja postoji u jednom od
ostalih stilova može pojaviti u razgovornom, ali ne vrijedi i obratno, tj. raz-
govorni je stil najotvoreniji, najfleksibilniji, najučestaliji te primateljima
letaka najpristupačniji.
Tako će se na većini reklamnih letaka pronaći koji žargonizam (lega,
prava šega), tuđica ili strana riječ. Npr. na letku jednog „salona“ koji izra-
đuje tetovaže pronalazi se čitav niz stranih riječi poput piercing gallery,
surface, streching, micro dermal, tattoo gallery, a žargonizmi se pronalaze i
na reklamama ne tako specijaliziranih trgovina kao što je CONS JEANS:
For every Day, pa čak i na mjestima koja doslovno zahtijevaju zamjenu
makar fonološki prilagođenom inačicom riječi, kao što je vidljivo u primjeru
Quartet je iz Pečuha, Mađarska.
Vrlo često postojeća se riječ mora zamijeniti nekom drugom jer odašilje
netočnu obavijest; na nekom mjestu, na kojem nužno mora biti, nije upotri-
jebljena riječ u duhu hrvatskog jezika ili nije upotrijebljena pravilna grama-
tička sveza riječi. O prvom slučaju svjedoči primjer Damir Kukuruzović je
gitarista iz Siska (...) (hrvatska je inačica riječi gitarista bez završnog a).
Često se griješi u sinatagmi u vezi s nečim, koja redovito dopunu ima u ge-
nitivu umjesto u instrumentalu, što se vidi u primjeru Za bilo kakva pitanja u
vezi tetovaže ili piercinga slobodno se obratite nama u salon, putem foruma
(...). Također, zabunu često stvaraju glagolski prilog sadašnji slijedeći i prid-
jev sljedeći: Slijedeći plenum će se održati 27.4. u 19 sati u Svečanoj dvo-
rani Filozofskog fakulteta u Osijeku. Osim toga, na mjestu neodređenog
pridjeva često se nailazi na određeni oblik: Široki asortiman jela interna-
cionalne kuhinje.
Krivo se upotrebljavaju i pokazne zamjenice onda kada trebaju pokazati
svoju deiktičku ulogu. Tako se za spomenuti pojam ne upotrebljava zamje-
nica ovaj, nego taj ili onaj, ovisno o tome kada je taj pojam posljednji put
spomenut. Konkretno, u primjeru Ariel Professional Liquid – tekuće sredstvo
86
za uklanjanje mrlja (…) ova tekućina se prije pranja može jednostavno

nanijeti…umjesto zamjenice ova trebala je biti upotrijebljena zamjenica ta
budući da bi u tom slučaju ona upućivala na netom imenovanu tekućinu.
Pravopis
U pravopisu se, općenito gledajući, prilično griješi, a tako je i u slučaju
reklamnih letaka. Postoje neka stereotipna pravopisna pitanja određena pra-
vilima od kojih u teoriji nema odstupanja, ali se ona ipak u praksi događaju.
Tako će neki letak reklamirati svoj NAČIN PLAČANJA ili gotovo uvijek
krivo označavati zareze – oni su ili prisutni na mjestima na kojima ne trebaju
biti ili ih nema na mjestima na kojima su itekako poželjni. Npr., svi pravo-
pisi kažu da ispred veznika sastavnih rečenica ne možemo stavljati zarez.
Usprkos tomu, pronalazimo ovakve primjere: …sa time da je ulazak na fa-
kultet dozvoljen, te se ne smije ometati rad djelatnika fakulteta ili Raspo-
lažemo sa velikim izborom nakita, i moguće je posebno naručiti iz kataloga.
S druge strane, ispred veznika suprotnih rečenica zarez se mora staviti, a
ipak se to pravilo ne poštuje baš uvijek:
(3) Ovaj grandiozan projekt predstavlja nov smjer kretanja grupe no s
toliko specifičnim „Leibachovskim“ konačnim rezultatom.
Kada je veznik no na početku rečenice, iza njega ne ide zarez jer je taj
veznik naglasno nesamostalna riječ, koja bi se zarezom odvojila od riječi
koja slijedi i na taj način prekinula naglasnu cjelinu koju mora ostvariti. To
se dogodilo u ovom primjeru:
(4) No, kako su nam životne potrebe sve veće, a mogućnosti trošenja
putem kredita, kreditnih kartica i sl. sve dostupnije (…)
Naravno, ne pazi se ni na stavljanje zareza kada se zavisna rečenica na-
đe ispred glavne, tj. kada je riječ o inverziji:
(5) (...) ukoliko imate posebnu želju ili ideju naši crtači vam stoje na
raspolaganju.
Vrlo je često krivo smještanje pomoćnog glagola biti, koji se u rečenici
mora naći ili na drugom mjestu ili iza glagola, a takva je sveza riječi svoj-
stvena razgovornom stilu:
(6) Ovim albumom Leibach su htjeli prikazati zajedničku karakteristiku
svih naroda (...).
Veliko i malo slovo također su često krivo obilježeni. Primjer
(7) Argus je jedan od najdugovječnijih jazz sastava u Hrvatskoj i kroz
njega su prošli mnogi uspješni Osječki glazbenici.
govori o krivom obilježavanju običnog pridjeva velikim slovom, dok se u
primjeru
87
(8) u trgovačkom centru Osijek – emmezeta

vlastito ime obilježilo malim slovom.
Ono što bi moglo biti gotovo zasebna skupina unutar nepravilnosti veza-
nih uz pisanje malog i velikog slova, a na reklamama je nezaobilazno, pisa-
nje je osobne zamjenice Vi u obliku koji upotrebljavamo kada se nekom ob-
raćamo iz poštovanja. U pravilu će nam se većina reklamnih letaka obraćati
upravo tako te započeti svoju reklamu zamjenicom Vi, ali u tome neće biti
dosljedna (ili obrnuto), kao što je vidljivo u primjeru
(9) Uspješno zacjeljivanje piercinga ovisi samo o vama (…) Vaš
Anubis.
Nerijetko su pogrješno obilježeni i brojevi. Brojevi od jedan do deset
pišu se slovima, a ne brojkom, od čega, među ostalima, odstupa sljedeći
primjer: Svatko bi trebao priznati da razlozi života, ovakvog kakvog danas
živimo, leže u postupcima koje smo poduzimali u proteklih 5, 10 ili više
godina. Kod brojeva je zanimljivo i pisanje datuma, gdje se obavezno stavlja
nula na mjestima na kojima ne treba biti: 24.03.2009. DAMIR KUKURU-
ZOVIĆ HOT JAZZ QUARTET ili (ponuda) Vrijedi od četvrtka 14.05.
Prijedlog s često se pretvara u svoju inačicu sa, koja se piše ispred riječi
koje počinju sa s, š, z, ž te teško izgovorljivih početnih skupova riječi ps ili
ks. Usprkos tomu, pronalaze se primjeri poput
(10) Županija smo sa najvećim brojem gospodarskih zona (74) u Hrvat-
skoj... te Raspolažemo sa 80 000 motiva za tetoviranje (...).
Pri izradi letaka ljudi se često povode za vlastitim jezičnim osjećajem,
koji ne mora biti u skladu s onim što je normirano pa se često dogode od-
stupanja od pravilnog bilježenja odraza jata – dugi će se bilježiti kao kratki i
obrnuto. Tako će ije postati je u primjeru
Želite li se rješiti celulita i smanjiti obujam?,
postat će e u sljedećem primjeru;
(11) ...tako otvarajuća „Germania“ koristi „Das Lied der Deutschen“,
originalno napisanu 1797. i upotrebljenu nakon Prvog svjetskog
rata kao himnu Weimarske Republike.
Umjesto je upotrijebit će se ije u primjeru:
(12) …pregled mogućih stipendija te ponudu obrazovanja i usavršavanja
u Vukovarsko srijemskoj i Osiječko baranjskoj županiji (...).
Posljednji nas primjer dovodi do novog pravopisnog problema – nepisa-
nja spojnice u pridjevnoj polusloženici zasnovanoj na ravnopravnim odnosi-
ma Vukovara i Srijema, odnosno, Osijeka i Baranje. Osim toga, poistovje-
ćuju se nerijetko spojnica i crtica, koje se razlikuju samo prema bjelinama
koje se ispred i iza tog pravopisnog znaka (ne) stavljaju. Tako u primjeru
Čekovi-broj rata ovisi o cijeni dobivamo riječ koja je zapravo nepostojeća
polusloženica samo zato što je umjesto crtice upotrijebljena spojnica. Slično
88
je i s primjerom Spartaco Črnjarić-gitara, gdje spojnica, umjesto čovjeka

koji svira gitaru, implicira da je gitara nekakva aplikacija njegovu imenu, a
k tomu je još i pravopisno nepravilno obilježena. Također, bilježenje je od–
do odnosa često pronađeno u ovom obliku: Od 16 – 18 godina radimo sve
osim jezika i bradavice, što nije u skladu s pravopisnom normom koja kaže
da se u slučaju odabira prijedloga od prijedlog do ne smije zamijeniti spoj-
nikom.
Zbog brojnih odstupanja od norme, jedan će letak biti naveden u potpu-
nosti:
(13) Želite pogledati neki film, a trenutno ga nema u videoteci? Mi
imamo riješenje1 za Vas. Kod nas možete besplatno rezervirati film
koji želite i za kada želite. Sami odlučujete. Mi smo ovdje radi Vas i
potruditi ćemo se2 ispuniti vaše3 želje. A ukoliko ne znate za kada da
vam se rezervira4 film5 mi Vam omogućavamo da pogledate u nekom
vremenu.6 Stavljanjem film7 na wish listu8 djelatnik će prilikom pre-
gleda te iste liste,9 kada bude imao film koji vi želite pogledati javiti
Vam na način na koji vi želite.10 Ukoliko želite sami sastaviti listu
filmova koje želite pogledati11 možete to učiniti na www.videocross.
com.
X CROSS 
Semantika
Svaka riječ unutar jezičnog sustava ima svoje značenje, ali ono je neod-
vojivo od predznanja pojedinoga govornika o toj riječi te njezina konotativna
značenja. Osim toga, jedino je mjerilo značenja kontekst unutar kojeg se
1
Krivi odraz jata: ije umjesto je.
2
U izricanju futura infinitiv glagola piše se bez završnog i.
3
Zamjenica vaše napisana je malim slovom nakon što je već bila napisana velikim
slovom.
4
Potrebno je izbjegavati sveze riječi da + prezent, moguće je zamijeniti jednostavno
infinitivom: rezervirati.
5
Izostaje zarez u inverziji.
6
Što nam to omogućavaju pogledati u nekom vremenu?
7
Vjerojatno se radi o tiskarskoj pogrješci. Ipak, imenica je napisana u nominativu
umjesto u genitivu.
8
Bolje bi bilo reći lista želja.
9
Zalihost: spomenut pojam sad nam se dodatno pojašnjava trima riječima umjesto
kojih bi bila dovoljna samo jedna: liste.
10
Nepotrebno gomilanje prijedloga, moguće je zamijeniti drugom riječju ili čitavom
sintagmom poput Vama odgovarajućim načinom.
11
Izostaje zarez u inverziji.
89
dana riječ nalazi jer, teoretski, riječ bi u sustavu mogla imati neodređen broj
mogućih značenja, a jedno se od njih aktualizira tek unutar danog konteksta.
Tako će brojne riječi koje imaju svoje, sustavom određeno prototipno deno-
tativno, značenje, u svrhu promidžbe nekog proizvoda biti stavljene u kon-
tekste unutar kojih su možda neočekivane te će tako zadobiti neko drugo
značenje ili će zapravo tim kontekstom izgubiti svoj prvotni smisao; odaši-
ljat će na prvi pogled nevidljive zalihosne informacije, a možda čak i sam
kontekst učiniti besmislenim umjesto smislenim. Takvi će slučajevi biti pri-
sutni u različitim primjerima, od kojih se navode neki:
(14) Ako smo Vas zainteresirali za dodatno informiranje, tada bi najmu-
drije bilo dopustiti da Vas dodatno informiraju naši referenti u Fi-
nancijskim točkama (…)
Tim se pozivom postiže suprotan reklamni učinak. Rečenica je nega-
tivno obojena: prvo nas je tvrtka koja se bavi investicijama samim tekstom
letka pokušala zainteresirati za dobivanje dodatnih informacija da bi nam u
zaključku mudro dopustila da se još malo informiramo. Postavlja se pitanje
što to nama ima mudro dopuštati tvrtka čiji korisnici još nismo ni postali.
(15) OTKRIJTE KAKO U SVOM DOMU ODSTRANITI MRLJE S
REZULTATIMA SLIČNIM PROFESIONALNIM
Iz primjera proizlazi da treba razlučiti profesionalne i amaterske rezul-
tate odstranjivanja mrlja.
(16) Samo pametnom kupovinom možete zaista uštedjeti!
Odabir riječi pametan nije dobar jer upućuje na zaključak da kupovine
možemo dijeliti na pametne i glupe.
(17) Jednom riječju, voće održava tonus organizma i mora svakako biti
uvršteno na svakodnevni jelovnik, bilo u kombinaciji ili kao samo-
stalna namirnica u međuobroku.
Sintagma jednom riječju najavljuje koncizan zaključak navedenog tek-
sta, ali on se nikako ne može opisati takvim.
(18) Samo za Vas u Poliklinici Sunce izradit ćemo individualan program
fizikalne terapije i vježbi…
Ako je program samo za Vas, podrazumijeva se da je individualan, tj.
namijenjen pojedincu.
(19) Stručno osposobljeno osoblje našega salona veliku pažnju posvećuje
higijenskim uvjetima za rad (...)
Nepotrebna je riječ osposobljeno, ako je stručno, pretpostavljamo da je
osposobljeno za rad, a takva sintagma dovodi do zaključka da je osoblje os-
posobljeno od nekoga tko je stručan, a ne da je samo po sebi stručno.
90
Zaključak
Iz navedenih se primjera preuzetih s dvadeset pet reklamnih letaka može

izvesti zaključak koji bi vrijedio za svaki od njih: bez obzira na to čiji je
proizvod reklamiran, gotovo ne postoji reklamni letak na kojemu se neće gri-
ješiti na jednoj od navedenih triju razina; pravopisnoj, leksičkoj ili seman-
tičkoj. Jasno je da je naglasak u takvom obliku reklame na slici i upravo zato
što joj je jezik pomoćno, ali i nezaobilazno, sredstvo koje će ju pobliže oz-
načiti, briga bi o tom jeziku trebala biti bolja. Pritom se ne misli na izbje-
gavanje riječi koje ne smatramo dijelom standarda budući da svaki proizvod
ima svoga kupca, a svaki proizvođač ima potpuno pravo tom kupcu predsta-
viti proizvod riječima za koji smatra da mu je najbliži.
Izbor riječi i jest ono što je u jeziku elastično i svakodnevno promjenji-
vo, ali bi jezičnu osnovu, koja počiva na pravopisu i gramatici, u bilo kojem
obliku reklamiranja trebalo daleko više poštivati, što iz jezičnih, što iz opće-
kulturalnih razloga.
Izvori
Ariel, Cross videoteka (2), Dani frankofonije u Centralu, Emmezeta (trgovina

CONS),
HG spot, Kaufland, KD Investments, društvo za upravljanje investicijskim fondo-
vima, Letak za koncert Laibacha u Šećeranskom domu u Osijeku, Letak za stu-
dentske prosvjede, Lidl, Mazda, Muzej Slavonije i Baranje (Noć muzeja), Old
Bridge Pub (2: za jazz festival i za promotivne cijene u restoranu), Osiguranje
Sunce, Raiffeisen banka, Reklamni letak o zdravoj prehrani iz Večernjeg lista,
Sajam poslova u Vukovaru, Salon za tetoviranje Anubis, Salon za uljepšavanje
Ka, Svijet knjige, T-com Internet.
Literatura
Babić, Stjepan; Finka, Božidar; Moguš, Milan, 2004. Hrvatski pravopis, Zagreb,
Školska knjiga.
Silić, Josip; Pranjković, Ivo, 2007. Gramatika hrvatskog jezika, Zagreb, Školska
knjiga.
Solar, Milivoj, 1991. Teorija književnosti, Zagreb, Školska knjiga.
91
92
Josipa Forko: Prevođenje frazema – Sizifov posao
Josipa Forko
PREVOĐENJE FRAZEMA
– SIZIFOV POSAO
U svakodnevnoj komunikaciji često možemo čuti izraze kao što su igra-

ti se vatrom, doći k sebi ili kap koja je prelila čašu. Popis takvih izraza pri-
lično je dug, a svi se oni nazivaju frazemi. To su osnovne jedinice frazeolo-
gije, jezikoslovnoga nauka starog tek nekoliko desetljeća. Usprkos svojoj
mladoj dobi, frazeologija postaje sve popularnija kao predmet raznih istraži-
vanja i to ne samo u hrvatskom jeziku. No frazeologija nije samo bitna za
sve koji se bave proučavanjem hrvatskog jezika nego i za prevoditelje. Zbog
svoje složenosti, razlika u kulturama i jezicima, frazemi su osobit izazov za
prevođenje, kako s hrvatskog, tako i na hrvatski jezik.
U Hrvatskom frazeološkom rječniku (Menac, Fink-Arsovski, Venturin,
2003: 6) može se pronaći sljedeća definicija frazema: „Frazemi su ustaljene
sveze riječi koje se upotrebljavaju u gotovu obliku, a ne stvaraju se u tijeku
govornog procesa, i kod kojih je barem jedna sastavnica promijenila znače-
nje, tako da značenje frazema ne odgovara zbroju značenja njegovih sastav-
nica.“ Dakle, značenje frazema, kako u hrvatskom, tako i u drugim jezicima,
nije vidljivo iz pojedinih sastavnica, odnosno riječi – dolazi do procesa dese-
mantizacije. Značenje frazema nije zbroj značenja njegovih pojedinačnih sa-
stavnica, nego svaki frazem ima svoje zasebno i novo značenje kao cjelina.
Tako, primjerice, u frazemu stati na žulj ne gledamo na smisao svake poje-
dinačne sastavnice da bismo došli do značenja frazema, on ima svoje (druga-
čije) značenje kao cjelina: 'povrijediti (ozlojediti, razljutiti) koga, zamjeriti se
komu'. Nadalje, bitna je činjenica da se frazemi upotrebljavaju u gotovu obli-
ku, što znači da je svaki frazem jedinica za sebe, a riječi su koje ga čine kao
momčad u kojoj se nijedan igrač ne smije zamijeniti. To znači da već spo-
menuti frazem igrati se vatrom uvijek upotrebljavamo u tome obliku, inačice
kao igrati se svjetlom ili dodavati se vatrom nisu moguće. Kao dva daljna
svojstva od velike važnosti za frazeologiju navode se metaforičnost i slikovi-
tost (Fink, 2000). Ta svojstva lako su uočljiva i kod već spomenutog frazema
stati na žulj. Naime, taj frazem u našoj glavi izaziva stvaranje slike kako
nam netko staje na žulj, i naravno, bol koji to prouzročuje. Tu je ujedno vid-
ljiva i metaforičnost: kada stanemo nekome na žulj, ne moramo to doslovno i
učiniti, ali on će svejedno osjetiti bol.
93
Razlikujemo tri osnovne vrste frazema. Prvu, najveću skupinu čine sve-
ze ili skupovi riječi: zlatni rudnik ili vedriti ili oblačiti. Za tu vrstu frazema
svojstveno je da su bar dvije sastavnice samostalne riječi. One mogu biti me-
đusobno zavisne kao u prvom primjeru ili nezavisne kao u drugom. Drugu
skupinu čine fonetske riječi u kojih je samo jedna sastavnica samostalna,
primjerice u izrazima ni u ludilu ili do daske. Treća vrsta frazema ima oblik
rečenice: gori tlo pod nogama ili svijet se srušio (Menac, Fink-Arsovski,
Venturin 2003).
Nadalje, frazeme možemo razlikovati prema njihovu podrijetlu. Tako
postoje:
1) biblizmi, čiji je izvor Biblija ili neki drugi crkveni tekst. Primjeri su:
bacati bisere pred svinje, zalutala ovca, Judin poljubac, križni put ili
glas vapijućeg u pustinji. Budući da Biblija ima veliko značenje u čita-
vom svijetu, za frazeme tog podrijetla nije teško pronaći odgovarajuće
izraze u drugim jezicima.
2) knjiški frazemi, frazemi iz različitih književnih djela i mitologije, prim-
jerice Sizifov posao, Tantalove muke, Demoklov mač, boriti se s vjetre-
njačama ili biti ili ne biti. Za te primjere također je moguće pronaći izra-
ze u drugim jezicima u slučaju da se radi o djelu iz svjetske književ-
nosti.
3) frazemi nastali od naziva iz raznih područja ljudske djelatnosti kao što
su:
- znanost: svesti na zajednički nazivnik (matematika)
- glazba: davati ton, druga violina, imati sluha
- kazalište: iza kulisa, igrati glavnu ulogu, napraviti scenu
- pomorstvo: baciti sidro, uploviti u mirnu luku, baciti udicu, izgubiti
kompas
- šport: nizak udarac
- igra: šah-mat pozicija, držati u šahu, igrati otvorenih karata ili igrati
s otvorenim kartama
4) povijesni frazemi (nastali na temelju povijesnih događaja): kocka je
bačena, kao guske u magli ili provesti se kao Janko na Kosovu.
Frazem provesti se kao Janko na Kosovu također je primjer nacionalnih
frazema. Naime, to je primjer za koji bi u jezicima kao što su njemački ili
engleski bilo jako teško pronaći odgovarajući izraz, a nemoguće pronaći
izraz koji ima sastavnice jednakog značenja. To znači da postoji još jedna
podjela frazema, a to je prema mjestu nastanka i uporabe. U skladu s tim fra-
zeologija se svakoga jezika dijeli na nacionalnu i međunarodnu. Nacionalna
je, dakako, svojstvena pojedinom jeziku i nastala je u određenoj kulturi, dok
je međunarodna frazeologija zajednička mnogim jezicima. Kao što je vid-
ljivo po zadnjem primjeru, isto podrijetlo frazema ne znači nužno i da su svi
frazemi iste skupine nacionalni ili međunarodni (moguća su iznimka bib-
lizmi).
94
Upravo ta zadnja podjela od najvećeg je značenja za prevođenje. Naime,

čak se i ono spominje u Hrvatskom frazeološkom rječniku (Menac, Fink-
Arsovski, Venturin, 2003: 7), i to ni manje ni više u zadnjoj, optimističnoj
rečenici: „Stoga je frazeologiju jednoga jezika, osobito njezin nacionalni dio,
vrlo teško, ponekad i nemoguće, uspješno prevoditi na druge jezike.“
Dakako, to nije dovelo do toga da se prevođenje frazema i ostalih kultu-
roloških izraza ukine. Upravo suprotno, prevođenje nacionalnih frazema za
prevoditelje jedan je od najvećih izazova jer zahtijevaju iznimno dobro
poznavanje jezika i kulture, ne samo stranog nego i hrvatskog jezika. To sam
iskusila i na vlastitoj koži jer se ispostavilo da sam u nekim slučajevima
bolje upoznata s frazemima engleskog jezika nego svog materinjeg jezika –
hrvatskog, nesvjesna činjenice da se engleski frazem white lies upotrebljava i
kod nas kao bijele laži.
Prevođenje je proces u kojem se jezična jedinica iz izvornog jezika zam-
jenjuje odgovarajućom jedinicom u jeziku cilju (jeziku na koji se prevodi).
Međutim, to nije jednostavno kao što se mnogima na prvi pogled čini. Na-
ime, svaki je jezik sustav u kojem govornik ima sve sastavnice koje su mu
potrebne da bi rekao što želi, odnosno, prenio informaciju i ostvario uspješnu
komunikaciju. No pri usporedbi dvaju jezika i kultura koje su s njima pove-
zane postaje očito da neki pojmovi iz jednog jezika jednostavno ne postoje u
nekom drugom. To su izrazi koji označavaju nešto što je svojstveno tom
zemljopisnom području, pri čemu je najčešće riječ o kakvim nazivima. Od-
nosno, postoje takozvane leksičke praznine. Leksička je praznina nepostoja-
nje nekog izraza u određenom jeziku, to jest, za sadržaj u jednom jeziku ne
postoji izraz u nekom drugom jeziku, što se najjednostavnije može objasniti
na primjeru naših štrukla ili vegete i sličnih proizvoda i naziva svojstvenih
za ovo područje. Slično je i u engleskom: donut ili doughnut naziv je za ko-
lačić od pečenog tijesta i obično je u obliku prstena. U medijima se prevodi
kao uštipak (NOVA TV, 22. 1. 2009 i 15. 2. 2009.). Međutim, jasno je da
ono što mi zamišljamo kao uštipak ne odgovara definiciji engleske riječi do-
nut. Isti je slučaj i s frazemima. Oni su, kao i ti nazivi, dio kulture, stoga je
logično da lako može doći do toga da u nekom drugom jeziku nema izraza
koji im odgovara. Uzimajući to u obzir, lako je zaključiti da se pri njihovu
prevođenju nailazi na mnoge poteškoće.
Za shvaćanje poteškoća u prevođenju na hrvatski jezik nužno je znati i
ponešto o pravilima prevođenja, mada je translatologija – znanost o prevo-
đenju – kao i frazeologija mlada disciplina i ne postoje stroga pravila ili uni-
verzalne metode za prevođenje. Bitno je znati da pri prevođenju nije bitno
prenijeti samo značenje nego i zadržati što više svojstava originala kao što su
stil, kulturne asocijacije, pa tako i oblik. Odnosno, frazem bi trebalo zamije-
niti frazemom.
Ako se vratimo na podjelu frazema na međunarodne i nacionalne, to
uistinu znači da će za međunarodne biti mnogo lakše pronaći ekvivalent, fra-
95
zem koji ima značenje što je sličnije moguće izvornom frazemu. Međutim, i
u tim slučajevima postoji više mogućnosti:
1. Ne preklapa se samo značenje frazema kao cjeline nego i značenje
pojedinih sastavnica, pri čemu sve sastavnice mogu biti jednake:
alfa i omega čega – the alpha and omega of, das Alpha und das
Omega (das A und O), alfa y omega
biti ili ne biti – to be or not to be, Sein oder Nichtsein, ser o no ser
progutati mamac – swallow the bait, den Köder schlucken, tragar al
anzuelo
pitanje života i smrti – a matter of life and death, eine Frage von leben
und Tod, una pregunta de vida o muerte
ili je jedna (ili više) sastavnica drugačija, ali oblik je frazema isti:
ustati na lijevu nogu – get out of bed on the wrong side ('ustati na
krivu stranu'), mit dem linken / falschen / verkehrten Fuß aufstehen
('ustati na lijevu / krivu / naopaku nogu)
ni za sve blago ovoga svijeta – not for all the world ('ni za čitav
svijet'), für nichts auf der Welt ('ni za što na svijetu'), por nada en
el mundo ('ni za što na svijetu')
prodavati maglu – sell smoke ('prodavati dim'), vender humo ('proda-
vati dim, paru')
dok / prije nego što kažeš keks – before you can say knife ('prije nego
možeš reći nož'), ehe man sichs versieht ('prije nego krivo vidiš'),
en un (decir) Jesús ('dok kažeš Isus')
Takvi frazemi koji su slični i u jednom i u drugom jeziku, ali ipak se po

nečemu razlikuju, mogu biti poteškoća pri prevođenju jer navode na krivi
put: dobar je primjer za to frazem biti u (na) sedmom (devetom) nebu, u
značenju 'biti jako sretan'. Dok su u hrvatskom jeziku moguće obje inačice, u
engleskom je u tom obliku moguće upotrijebiti samo broj sedam (in seventh
heaven – 'u sedmom nebu').
2. Preklapa se značenje frazema (isti je sadržaj), ali sastavnice se potpuno
razlikuju:
kad na vrbi rodi grožđe – when pigs fly ('kad svinje lete'), cuando las
ranas críen pelos ('kad žabama narastu dlake')
mačji kašalj – piece of cake ('komad kolača'), ein Kinderspiel ('dječja
igra'), pan comido ('pojeden kruh')
s neba pa u rebra – out of the blue ('iz plavog'), caído del cielo ('palo s
neba')
noge su se odsjekle – knees / legs turned to jelly ('koljena / noge su se
pretvorile u žele'), weich in den Knien werden ('koljena postaju
mekana'), las piernas tiemblan ('noge se tresu')
96
bježati od koga / čega kao vrag od tamjana – avoid somebody like the
plague ('izbjegavati nekoga kao kugu'), wie die Pest vermeiden
('izbjegavati kao kugu')
skinuti nekome zvijezde s neba – go to the ends of world for somebody
('otići na kraj svijeta za nekoga'), ir al fin del mundo por alguien
(‘otići na kraj svijeta za nekoga’)
Ono što je bitno u tih frazema jest da se upotrijebe u točno onom obliku
u kojem se inače upotrebljavaju. U suprotnom slučaju publika će odmah pri-
mijetiti pogrješku i ocijeniti prijevod lošim. Velik broj frazema nikako nije
opravdanje, ali je zajedno s nedovoljnom upoznatošću s jezikom i kulturom
razlog što nailazimo na prijevode koje ne razumijemo jer nerazumljivost je
jedan od glavnih pokazatelja lošeg prijevoda. Naime, prijevode najčešće ne
razumijemo jer su doslovni; prevoditelj nije pogledao pod površinu izraza.
Tako će primjerice frazem kao što je let's go Dutch značenja podijelimo troš-
kove biti prevedeni kao idemo u nizozemski restoran (RTL Televizija, 24.
11. 2008.) Dakle, potrebno je prepoznati neki izraz kao frazem i potom, ako
je moguće, pronaći odgovarajući frazem u hrvatskom jeziku te ga upotrijebiti
u odgovarajućem obliku.
Prevođenje frazema i poslovica spada u sadržajno prevođenje, što znači
da je ono što se prevodi na drugi jezik sadržaj toga frazema. To znači da se
pri prevođenju prije svega treba usredotočiti na značenje. Međutim, za neke
je frazeme, kako u engleskom, tako i u hrvatskom, ponekad vrlo teško, ako
ne i nemoguće, pronaći odgovarajući ekvivalent.
Prevođenje s hrvatskog na engleski već je samo po sebi teže zbog činje-
nice da je svatko bolje upoznat sa svojim jezikom nego stranim te je zato po-
nekad nemoguće znati postoji li za određeni sadržaj frazem. Poteškoće nas-
taju pogotovo kod frazema povijesnog porijekla, kao što je već spomenuti
provesti se kao Janko na Kosovu, i mirna Bosna ili puno (mnogo) vode je
proteklo (Savom). No i za ostale je nacionalne frazeme teško pronaći ekviva-
lent, pogotovo takav koji se može uporabiti kao zamjena u svim konkretnim
slučajevima. Stoga rječnik ovdje nije dovoljan, jer, ako zanemarimo činjeni-
cu da se neki frazemi ni ne mogu pronaći u rječniku, ono što može biti odgo-
varajući izraz u jednom kontekstu, ne mora nužno i u nekom drugom.
Problemi nastaju također pri prevođenju frazema s engleskog na hrvat-
ski. U engleskom također postoje frazemi specifični za tu kuturu te stoga sa-
drže nazive kao što su New York, Cheshire itd. Uz to postoji niz frazema za
koje ekvivalent ne postoji, primjeri su dark horse, pojam koji označava ta-
janstvenu osobu koja iznenađuje svojim kvalitetama, soft touch, pojam koji
označava osobu koju je lako uvjeriti u nešto, osobito posuđivanje novca, on
the q.t., što znači tajno, make a pig out of yourself značenja 'pojesti previše'
(nije isto kao jesti kao svinja jer jesti kao svinja ne znači nužno i pojesti
previše) i još mnogi drugi. U tom slučaju najčešće ne preostaje ništa drugo
97
nego parafrazirati, čime se svakako gubi čar, odnosno stilsko obilježje koje
frazem nosi sa sobom.
Ponekad nije bitno samo preneseno značenje frazema nego i ono doslov-
no. U tim slučajevima naći prijevod gotovo je uvijek nemoguće. Tako en-
gleski frazem eat your words (doslovno 'pojesti svoje riječi', preneseno 'pri-
znati da je ono što si rekao ili rekla pogrješno') u situaciji kada dvoje ljudi
sjede za večerom i jedna osoba kaže: Pojeo je svoje jelo, a ja svoje riječi ne-
moguće prevesti uz zadržavanje igre riječi.
Naime, koliko god postojalo sličnosti između hrvatskog i drugih jezika,
u ovom slučaju engleskog, ipak postoje i razlike. Upravo su one ono što čini
svaki jezik jedinstvenim. Tako je i frazeologija dio naše kulture, radilo se o
međunarodnim ili nacionalnim frazemima. No te posebnosti, i kulturalne i
jezične, pri prevođenju najveća su poteškoća. Ne postoji rješenje; svaki iz-
raz, svaki frazem, svaka rečenica u jednom kontekstu prevest će se na jedan
način, u drugom na drugi, uz mnogo domišljatosti.
Konačno, ono što je svakako od koristi jest što bolje upoznavanje s hr-
vatskom frazeologijom, koja, mada je mlada, ujedno je i veoma zanimljiva i
maštovita.
Literatura
Fink, Željka, 2000. Tipovi frazema – fonetskih riječi, u: Riječki filološki dani, Zbor-
nik radova 3, Rijeka.
Menac, Antica; Fink-Arsovski, Željka; Venturin, Radomir, 2003. Hrvatski frazeolo-
ški rječnik, Zagreb: Naklada Ljevak.
Vrgoč, Dalibor; Fink-Arsovski, Željka, 2008. Hrvatsko-engleski frazeološki rječnik,
Zagreb: Naklada Ljevak.
98
Denis Njari: Prva hrvatska enciklopedija – osječki doprinos hrvatskoj enciklopedistici
Denis Njari
PRVA HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA – OSJEČKI
DOPRINOS HRVATSKOJ ENCIKLOPEDISTICI
Na pitanje gdje je i kada izdana prva hrvatska enciklopedija, najvjero-

jatniji odgovor koji bismo dobili bio bi, na prvi dio pitanja – Zagreb, a na
drugi – pedesete godine prošloga stoljeća. Enciklopedija Leksikografskoga
zavoda u sedam svezaka, koja je izlazila od 1955. do 1964. godine pod vod-
stvom Miroslava Krleže, uistinu jest prva cjelovita hrvatska enciklopedija,
ali su pokušaji izdavanja ipak dublje u povijesti. Upućeniji pojedinci sjetit će
se hvalevrijedne Hrvatske enciklopedije izdavane od 1941. do 1945. godine
(također u Zagrebu) s Matom Ujevićem kao glavnim urednikom. Ratne su
neprilike spriječile Hrvatski Izdavalački Bibliografski Zavod u dovršenju
projekta, izdano je pet od planiranih dvanaest svezaka (od slova A do pojma
Elektrika), a i taj je peti dio gotovo u potpunosti uništen jer ga je partizanska
vojska otpremila natrag u tvornicu papira i dala uništiti, pa sačuvani primjer-
ci i danas predstavljaju bibliografsku rijetkost. Međutim, korijeni hrvatske
enciklopedistike ipak su u devetnaestomu stoljeću, a kolijevka joj je –
Osijek!
Ivan Zoch
Otac prve hrvatske enciklopedije, odnosno

osoba najzaslužnija za njezino izdavanje jest Ivan
Zoch, njezin glavni urednik i jedan od najplod-
nijih autora. Ivan Branislav Zoch bio je, kao i
mnogi drugi znameniti Hrvati, slovačkoga podri-
jetla (rođen je u Jasenovu, u Slovačkoj, 1843.),
studirao je u Beču, Münchenu i Erlangenu mate-
matiku, fizičke i prirodoslovne znanosti, a u Osi-
jeku je radio kao gimnazijski profesor. Do dola-
ska u Osijek predavao je u gimnaziji u Velikoj
Revuci od 1866. do ukinuća škole 1874., a zatim
je dvije godine radio kao upravitelj tvornice za
99
obradu drva u Krupini. Osobnim posredstvom Josipa Jurja Strossmayera

1876. dolazi u Osijek i postaje nastavnikom matematike, geometrije i nje-
mačkoga jezika na samostalnoj velikoj realnoj gimnaziji (Gostl, 1999a: 11).
Godine 1879. Zoch uzima trogodišnji dopust i na preporuku tadašnjeg hr-
vatskog bana Ivana Mažuranića postaje prvim ravnateljem sarajevske realne
gimnazije (koja je bila prva hrvatska srednja škola u Bosni i Hercegovini). U
listopadu 1882. vraća se u Osijek i upravo je to razdoblje kada se počinje
baviti leksikografskim radom. U cijelomu se svome radnom vijeku, osim
prosvjetnim, bavio i autorskim radom, pa tako piše nekoliko udžbenika za
slovačke gimnazije, priručnik za tjelovježbu, razne stručne radove iz razli-
čitih područja,1 bavio se prevođenjem2 te surađivao u osječkim novinama
Esseker Zeitungu, u kojima je jedno vrijeme vršio i ulogu glavnoga urednika.
U Osijeku je Zoch držao i javna znanstvena predavanja iz zemljopisa, a
pored slovačkoga i hrvatskoga, znao je i češki, poljski, ruski, njemački i ma-
đarski jezik, pa je bio ne samo polihistor nego i pravi poliglot (Burić, 1996:
VI). Osijek napušta 1889., kada postaje ravnatelj niže realne gimnazije u
Petrinji, gdje i završava svoj radni vijek 1908. To je ujedno i vrijeme kada
napušta Hrvatsku, vraća se u Slovačku, u selo Modra nedaleko Bratislave,
gdje i umire 1928.
Dakako, kao ni jedna enciklopedija, tako ni prva Hrvatska enciklopedija
nije isključivo djelo jednoga autora, nego je ona rezultat suradnje trideset i
pet učitelja, profesora, svećenika i književnika u prvome svesku3 te trideset i
tri suradnika u drugome svesku.4 U slučajevima kada za pojedini članak nije
postojao dovoljno stručan autor preuzimali su se radovi priznatih hrvatskih
stručnjaka poput Vjekoslava Klaića, Bogoslava Šuleka, Franje Račkoga i
drugih (Burić, 1996: VIII). Autorstvo je svakoga članka naglašeno kraticom
ili oznakom koja upućuje na autora, a ukoliko nije, onda su urednici ujedno i
autori danoga članka.
1
Za oprimjerenje Zochove svestranosti navodim nekoliko njegovih radova: Novi organički
sustav uzortona (Osijek, 1877.), Kratak nacrt poviesti matematike i fizike (Zagreb, 1889.),
Računanje po duodekadskom sustavu (Petrinja, 1891.), Kakvo će biti vrieme? (1891.),
Metodika nastave u ljepopisu (1896.), Načela pedagogike po Naegelsbachu (Osijek, 1896.), O
skladnosti boja (Petrinja, 1898.) itd. (Gostl , 1999a: 11; Gostl, 1999b: 13).
2
Na slovački je jezik Zoch preveo više djela iz hrvatske i strane književnosti: Smrt Smail-age
Čengića Ivana Mažuranića, Ilijinu oporuku Augusta Šenoe, Čarobnu škrinjicu Nikole
Tordinca, Matematičke progresije Ivana Vončine, Danteovu Božansku komediju prema
prijevodu Ise Kršnjavoga i dr. (Gostl, 1999b: 13).
3
Zochov je suurednik u prvome svesku bio Josip Mencin.
4
Navodim nekoliko najznačajnijih: Ignjat Brlić, Spiridon Brusina, Franjo Ciraki, Dragutin
Hirc, Ivan Milčetić i Ivan Tkalčić (Gostl, 1999c: 17; Zoch, 1996: Imenik)
100
Prva hrvatska enciklopedija
Prve su službene pripreme za izdavanje

enciklopedije započele 1884. godine, a već se
naredne godine suurednici Zoch i Mencin5
obraćaju hrvatskome narodu s pozivom na
predbrojbu (pretplatu), a sam pojam encyklo-
pedije definiraju kao „nauk o svih znanostih i
umjetnostih“ (Zoch II., 1996: 390). Hrvatska
enciklopedija zamišljena je u šest svezaka,
kako ne bi bila preskupa te kako ne bi predu-
go izlazila, a kao cjelina je trebala imati oko 60 000 natuknica „sveobćega
znanja, s osobitim obzirom na odnošaje hrvatskoga naroda“ (Gostl, 1999c:
17). Sve moguće prigovore, koje se čak i prizivalo (Gostl, 1999c: 17.), ured-
ništvo je mislilo objaviti u dopunskom svesku, dopunjku. Temeljni je uzor
enciklopediji bio češki dvanaestosveščani znanstveni zbornik Slovnik nauč-
ni, koji je izlazio u Pragu od 1859. do 1887. (urednici: Reiger i Maly). Da je
odabrani uzor bio neprikladan, uočili su još i u prvoj Hrvatskoj enciklopediji
suvremeni kritičari, ističući njegovu zastarjelost, prevelik naglasak na živo-
topisima osoba često nebitnih za hrvatsku javnost, zatim preopterećenost
stručnim i njemačkim riječima itd. (Gostl, 1999c: 17).
Hrvatska enciklopedija. Priručni rječnik sveobćega znanja. manjega je
formata nego je to uobičajeno za enciklopediju (16 cm x 24 cm), ali je pri-
mjereno svome nazivu, luksuzno tvrdo ukoričena sa zlatotiskom na hrptu.
Prvi i drugi svezak imaju svaki po točno 619 stranica, složenih u dva stupca
sastavljena od 67 redaka (Gostl, 1999c: 17). Prvi je svezak (knjiga I.) izašao
1887. godine u Osijeku tiskom Dragutina Laubnera (Zoch, 1996.: naslov-
nica) i u potpunosti obrađuje pojmove koji započinju slovima A i B, ukupno
5935 članaka i 282 uputnice. Drugi svezak iz tiska izlazi 1890. (također u
Osijeku) te ima 3946 članaka i 304 uputnice, obrađujući pojmove pod slo-
vima C, Č, Ć, D (Dj, Dž), E, F i G (te Gj). Prvi svezak osim pregleda povr-
šine i stanovništva Austro-Ugarske te tablice bilina (biljaka) nema nikakvih
slikovnih dodataka, dok drugi svezak ima više slikovnoga materijala, iz
kojega izdvajam periodni sustav počela, rodoslovlje Frankopana, portret
Julija Klovića, dvije slike đakovačke katedrale te jednostavne stilizirane
simbole iza posljednjih pojmova pod slovima E, F i G.
5
Josip Mencin (Završje, 1856. – Petrinja, 1900.) bio je srednjoškolski profesor povijesti i
zemljopisa u Osijeku, Zagrebu, Bjelovaru i Petrinji, a pored leksikografskoga rada izdao je
nekoliko knjiga (Kratka povijest i zemljopis Bosne, 1886., Poviest grada Petrinje, 1891. i dr.)
i utemeljio amatersku dramsku skupinu u sklopu Hrvatske čitaonice.
101
Analiza
Slovopis kojim je pisana Hrvatska enciklopedija uglavnom se ne razli-

kuje od današnje norme, glavna uočena razlika u odnosu na suvremeni slo-
vopis jest u bilježenju slova đ koji se u HE6 bilježi ili kao dj (koji prevla-
dava u većini riječi, primjerice: djak, takodjer, gradjanske, medju, Madjar)
ili gj, koji dolazi u tuđica (primjerice: gjon, gjem, gjuture, gjumruk) ili u
vlastitih imena (primjerice: Gjorgje, Gjorgjević, Gjurgjevac, Gjurgjevdan,
Gjurgjevi stupovi i sl.). Napominjem da ovdje nije riječ o slovu dž, jer se i
njime služimo, npr. u riječima džamija, džangle, džin, džihad i sl., a i sama
HE definira ga kao „osmo slovo u hrv. abecedi (…), složen glas od d i ž“
(Zoch II, 1996: 354). Dž i dj posebno su zanimljivi jer u Hrvatskoj enciklo-
pediji nisu izdvojeni kao posebna slova, a ipak se kao takva definiraju, dok
gj nije posebno izdvojen, a ipak se na kraju natuknice dj upućuje na nj: „traži
rieči, kojih ne ima tu pod gj i dž“ (Zoch II, 1996: 276). I na početnoj stranici
slova F stoji rečenica: „Rieči, kojih ne ima pod F, traži pod Ph“ (Zoch II,
1996: 437), pa sve navodi na zaključak da je autor i sam ponekad bio u
dvojbi kojemu slovu pripisati određeni glas.
Slova kojih nema u hrvatskome jeziku u enciklopediji su prisutna isklju-
čivo u stranim riječima i imenima, pa tako imamo primjerice ä u Eichstätt, x
u dixi, y u Čausy, ü u Dürer, é u Clémenceau, itd. Hrvatska enciklopedija,
dakle, preuzima riječi i imena iz stranih jezika u izvornome obliku (osim ako
ne postoji udomaćeni izraz), tako da kod čitatelja mora postojati određena
poteškoća u razumijevanju pojma ukoliko se s njim sreću po prvi put, a to je
riješeno na način da je kod takvih riječi (približan) izgovor naveden u za-
gradi, npr. Chiarini (Kiarini), Cavelier (Kaveljê), Durham (Derem), Bonnat
(Bona) itd.
Pravopis je Hrvatske enciklopedije etimologijski (korijenski), pa se tako
dosljedno ne provode jednačenja po zvučnosti niti ispadaju suglasnici (prim-
jerice, bilježka, otci, opazka i sl.), na kraju prefiksa suglasnik se ne mijenja
(npr. bezkonačan, bezsmrtnost i sl., kao ni u latinskih prijedloga ispred ko-
rijena riječi, npr. absolutizam, abstrakcija), a ne ispadaju ni suglasnici u sku-
povima (primjerice, bolestnik, častnik i sl.). Imenice na -tvo zadržavaju u
pismu osnovne glasove č i ž (npr. božtvo, družtvo), a dugi odraz jata (dvo-
složno ije) bilježi se kao dvoglas ie (primjerice, diete, liek, lievo itd.), ukrat-
ko, poštuju se sva načela i pravila pravopisa zagrebačke filološke škole.7 Ta
je činjenica posebno zanimljiva imamo li na umu da je vlada Khuena He-
dervaryja još 1892. godine donijela zakon po kojemu je za službeni pravopis
6
Na mjestima gdje je kratica HE upotrebljavam ju za puni naziv Hrvatska enciklopedija, a
kraticu ELZ za Enciklopediju Leksikografskoga zavoda.
7
Sve značajke korijenskoga pravopisa pogledati u: Cipra, Franjo, Klaić, Adolf Bratoljub,
1992. Hrvatski korijenski pravopis, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
102
određen fonetski pravopis Ivana Broza, na temelju fonoloških vukovskih na-

čela. Kao što će biti vidljivo i iz navedenih primjera, jezik prve Hrvatske
enciklopedije jezik je zagrebačke filološke škole što se očituje, među osta-
lim, u padežnim nastavcima za jedninu (primjerice, instrumental vrste i) i
množinu (primjerice, u genitivu –ah, -ih), atributnoj ulozi glagolskih pridje-
va prošloga i sadašnjeg itd.8
Uz natuknice se u Hrvatskoj enciklopediji ne nalaze oznake vrste riječi
ni gramatičke naznake (primjerice uputnice o posebnoj promjeni riječi), a
nema ni leksikografskih odrednica koje bi nas upućivale na područje u ko-
jem pojedine riječi imaju pojedino značenje, no takvih sastavnica unutar čla-
naka nema niti Enciklopedija Leksikografskoga zavoda, pa se to Hrvatskoj
enciklopediji ne može ni uzeti za nedostatak. S druge strane, ona ima bogate
leksikografske članke, koji idu od nekoliko riječi do 12 stranica, koliko ima
najveći članak, posvećen Bugarskoj. Ukoliko neka riječ ima više značenja,
svako od njih označeno je rednim brojem i zatim pojašnjeno, a jasnoći uve-
like pomažu i brojni primjeri, za oprimjerenje navodim pojašnjenje uz natuk-
nicu elektrometeori: „zovu se munjevni pojavi u uzdušju kao što su: bliesak,
bljeskavica, grom, munjevne kruglje, vatra sv. Ilije, bura, ošmrk i vitljava te
sjeverna zora“ (Zoch II., 1996, 378).
Hrvatska enciklopedija ima mnoštvo tuđica i stranih riječi koje danas
više nisu u upotrebi u hrvatskom književnom jeziku, ali su potencijalno vrlo
bitne za etimologiju te poredbeno jezikoslovlje. Dakako, prevladavaju lati-
nizmi i grecizmi (što se i redovito i navodi, npr. bibliotheka, grč., asisten-
cija, lat. itd), ali postoji i mnoštvo germanizama, hungarizama, slavenizama i
turcizama (za primjer posljednjega, kao najegzotičnijega, navodimo par
primjera: „Bakal, tur., trgovac, koji prodaje najnuždnije stvari za živež na
sitno, grajzler“ (Zoch I., 1996: 319); „Gjemija, od turs. gemi, ladja“,
„Gjerdan, tur. gerdan, grlo, ogrlica od bisera, gjingjuha, zlatnih i srebr. no-
vaca itd. (Zoch II., 1996: 565). Već je iz navedenih primjera vidljivo kako se
autori u pojašnjavanju služe mnogim sinonimima (istoznačnica i bliskoznač-
nica), kako za objašnjavanje stranih riječi, tako i domaćih. Definiraju se i
brojni frazeološki izrazi i sintagme, primjerice: brojevni sustav, akademički
komad, aequatorialna visina, gotska liturgija i sl. Donosim jedan od brojnih
primjera pojmova koji su istodobno tuđica i zastarjelica: „Bibliomantija,
grč., je proricanje iz toga, kako se ili što se nadje na onoj strani, koja se
otvori kad uzmemo bibliju u ruke po stanovitom naputku“ (Zoch I., 1996:
429).
8
Sve gramatičke posebnosti zagrebačke filološke škole pogledati u: Ham, Sanda, 1998. Jezik
zagrebačke filološke škole, Matica hrvatska, Osijek, str. 10.-102.
103
PRVA HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA ENCIKLOPEDIJA LEKSIKO-

(1887.) GRAFSKOG ZAVODA (1955.)
Almaš, selo na ušću Drave u Dunav u ALJMAŠ, selo u osječkom kotaru, na
Slavoniji, virovit. žup. Ima dobrih vinograda, obali Dunava, nedaleko od ušća Drave,
obć. ured, 935 st., 815 rkt. sa župnom crkvom NR Hrvatska, 1259 st. (1953); razvijeno
B. D. M. i 116 pravosl. – U Ugarskoj i vinogradarstvo i ribarstvo. U blizini
Erdelju ima više A. Čvorkovo brdo, poznato po vinogradi-
ma.
Assonancija, lat. nazvuk, polusrok, u ASONANCA (lat. ad na i sonare zvu-
pjesničtvu kad sudaraju samoglasnici u više čiti), prizvuk, suzvuk; pjesnička figura,
rieči (v. onomatopoja) ili na kraju redaka u u kojoj se u više različitih riječi dva ili
stihu bez obzira na sudaranje suglasnika n. p. više samoglasnika podudaraju: Zaigraše
junak, kruna. Rabi se u španj. portug. (u dobre konje poljem; nepotpun srok, u
romancah) i madj. literaturi često mjesto kome se ne slažu (rimuju) čitavi slo-
sroka, kod nas dolazi često u nar. pjesmah n. govi, već samo posljednji vokali.
p. u narod. pjesmi "Bog nikomu dužan ne
ostaje".
… A i da znam ne bih ti kazala
I mene su braća milovala (srok)
I milost mi svaku donosila.
Kad to začu mlada Pavlovica
Ona ode konjma na livadu
Pa govori svome gospodaru (asson.)
Neki naši pjesnici nastojahu a. uvesti i u
umjetne pjesme (Bogović, Trnski, Vraz,
Palmović). Vidi Palm. razpravu o a. "Pjesme
A. Palm." 1883. – U glasbi znači a. jednakost
glasbenih figura u jednoj glasbotvorini.
Babina greda, najveće selo u Brodskom Nema navedenih pojmova.
okružju sa 8800 žit. Selo leži u nizini;
spomena je vriedan liep rast žena. Turci selo
uništili, a Sava potopila ga, samo ostala
jedina greda (uzvišeno zemljište) suha uz
Beravu, koju posjede baba Keda, a kašnje
ustupi i ostalim naseljenikom, odakle mjestu i
ime. – 2. B. g., dolina u šumi crnogorice,
nedaleko Tršća u kotaru Čabarskom.
Brojka je znak za broj; brojke obćih brojeva Ne razlikuje broj od brojke.
su slova lat. i grčke male abecede; brojke
posebnih brojeva su dvovrstne, arapske i
latinske. Arapske b.: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, su
postale od toliko poteza, koliko obsižu u sebi
jedinica, a 0 (ništica) od kruga t. j. ni jedan
potez. U latinskih znači jedan prst I jedno,
dva prsta II dva, pet prsti ili pružena šaka V
pet, dvie šake skupa X deset, C=centum, sto,
polovica od C, L petdeset, M=mille tisuć.
Grci i stari Slaveni označivali su brojeve
slovi, kako sliede u alfabetu ili u azbuci.
104
Kako bih što transparentnije prikazao vrijednost prve Hrvatske enciklo-

pedije, usporedit ću ju s nekoliko primjera iz prve hrvatske cjelovite enci-
klopedije, Enciklopedije Leksikografskog zavoda, koja je neizmjerno boga-
tija, kako opsegom, tako i brojnošću autora i suradnika koji su radili na njoj.
U prvome primjeru (Almaš/Aljmaš) uočava se da nema previše zna-
čenjske ni sadržajne razlike u definiranju istoga pojma; nakon zemljopisnoga
smještanja i navođenja stanovništva, govori se o posebnosti danoga mjesta,
što je u ovome slučaju vinogradarstvo. ELZ navodi još i ribarstvo, dok HE
raščlanjuje stanovništvo na katoličko i pravoslavno uz upućivanje na (već
tada) poznatu aljmašku katoličku crkvu. Oba članka završavaju spominja-
njem mogućih asocijacija.
Na primjeru assonancije/asonance vidimo da obje enciklopedije navode
izvorni jezik iz kojega pojam potječe, definiraju natuknicu i navode primjer.
Definicija HE bogatija je jer osim navedenoga donosi i konkretan isječak
pjesme, grafički ističe asonancu i na taj način mnogo bolje objašnjava po-
jam. Osim toga, upućuje i na dodatnu literaturu, a daje i značenje pojma u
drugome kontekstu.
Budući da treći primjer, Babinu gredu (pravopis izvornika), ELZ uopće
ne bilježi, a HE navodi čak dva pojašnjenja, ne ćemo ga dodatno analizirati,
jedino ističemo zanimljivu onomastiku, koja je prisutna u brojnim natukni-
cama diljem enciklopedije.
Izostanak pojma iz posljednjega primjeru u ELZ uistinu je zapanjujući,
posebice imamo li na umu da je ona izašla gotovo sedamdeset godina nakon
HE, a u pojedinim je primjerima očigledno da je upotrebljavala njezinu gra-
đu kao uzor (ne donosimo usporednu analizu iz tehničkih razloga). Doduše,
definicija brojke donekle se daje naslutiti u ELZ pod natuknicom brojni
sistemi, ali pošto slična natuknica brojni sustavi postoji i u HE, a pojam
brojke ELZ nigdje ne navodi, zaključujemo da autori nisu razlikovali broj
od brojke.
U svakome slučaju, unatoč svojoj nedovršenosti i objektivnim nedostat-
cima, Hrvatska enciklopedija predstavlja neprocjenjiv spomenik hrvatskoj
leksikografiji i jeziku uopće te i dalje čeka na iscrpniju analizu, pružajući
bogat povijesni i jezikoslovni izvor.
Izvori
Zoch, Ivan; Mencin, Josip, 1996. Prva hrvatska enciklopedija, knjiga I. i II., Grad-
ska tiskara Osijek, Osijek (pretisak).
Skupina autora, 1955. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 1. (A-Castelnau),
Zagreb.
105
Literatura
Burić, Vesna, 1996. „Sveobće znanje“ osječke hrvatske enciklopedije 1886. – 1890.
u: Prva hrvatska enciklopedija (Zoch, Ivan; Mencin, Josip), Gradska tiskara
Osijek, Osijek (pretisak), str. VI.-VIII.
Cipra, Franjo; Klaić, Adolf Bratoljub, 1992. Hrvatski korijenski pravopis, Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb.
Gostl, Igor, 1999a: Luč hrvatskoj knjizi upaljena u Osijeku, u: Vjesnik, 18. svibnja
1999., str. 11.
Gostl, Igor, 1999b: Po uzoru na kulturne europske narode, u: Vjesnik, 19. svibnja
1999., str. 13.
Gostl, Igor, 1999c: Prvi hrvatski rječnik sveopćega znanja, u: Vjesnik, 20. svibnja
1999., str. 17.
Ham, Sanda, 1998. Jezik zagrebačke filološke škole, Matica hrvatska, Osijek.
106
Vera Blažević, Karlo Kobaš: O jeziku s Markom Samardžijom
Vera Blažević, Karlo Kobaš

O JEZIKU S MARKOM SAMARDŽIJOM
Marko Samardžija jedan je od najpoznatijih su-

vremenih jezikoslovaca. Njegov svestrani i predani
znanstveni rad urodio je velikim brojem bibliograf-
skih jedinica, među kojima su: deset knjiga i jedan
gimnazijski udžbenik iz leksikologije, stotinjak
znanstvenih i stručnih radova iz povijesti hrvatskoga
standardnoga jezika, hrvatske leksikologije i leksi-
kografije, o valentnosti hrvatskih glagola te o proučavateljima hrvatskoga je-
zika. Istaknuo se i u uredništvu, priredivši za izdavanje znatan broj pretisaka
i izbora iz djela hrvatskih filologa i jezikoslovaca druge polovice XIX. i XX.
stoljeća.
Marko Samardžija rođen je 2. rujna 1947. godine u Vođincima kod Vin-
kovaca u kojima je pohađao i osnovnu školu. Srednju je školu završio u Vin-
kovcima, nakon čega odlazi u Zagreb na Filozofski fakultet na studij Hrvat-
skoga jezika i književnosti i Filozofije te započinje svoje znanstveno djelo-
vanje na području hrvatskog jezika. 1977. godine obranio je magistarski rad
iz stilistike, a 1986. godine doktorsku disertaciju iz sintakse.
Promotrimo li dosadašnji znanstveni rad Marka Samardžije, nailazimo
na uistinu zavidan broj dužnosti i priznanja. Svoj jezikoslovni rad započeo je
još kao student objavljivanjem jezikoslovnih radova u studentskom jezičnom
časopisu. Njegovu znanstvenom ostvarenju pripomoglo je i to što je 1973.
godine izabran za asistenta na Katedri za hrvatski književni jezik Filozof-
skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 1992. godine biva izabran za izvan-
rednoga profesora na toj katedri, a ujedno tom godinom započinje i njegovo
predsjedanje tom katedrom, koje se nastavilo sve do 2002. godine. Bitno je
istaknuti i njegovu organizacijsku ulogu i sudjelovanje na nizu stručnih i
znanstvenih skupova i kongresa u Republici Hrvatskoj i izvan nje, a ne mo-
žemo zanemariti ni činjenicu da je bio voditelj radne skupine za izradu Na-
stavnog plana i programa iz hrvatskog jezika za gimnazije, četverogodišnje i
trogodišnje strukovne škole te za osnovnu školu. Od bitnijih čelnih dužnosti
možemo još istaknuti da je u razdoblju od 2000. do 2001. godine bio na
mjestu ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Posebno je po-
107
trebno naglasiti i njegov znanstveni rad na području slavistike. Naime, Mar-

ko Samardžija član je Međunarodne komisije za slavenske književne / stan-
dardne jezike od 1995. godine, a od 2003. godine i predsjednik Hrvatskog
slavističkog odbora. Danas Marko Samardžija ima status redovitog sveučiliš-
nog profesora u trajnom zvanju na Katedri za hrvatski književni jezik Filo-
zofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1982. godine s obitelji živi u Zaprešiću.
Što mislite o odnosu jezika i politike, kako je promjena vlasti povezana s

promjenom jezika i jezičnih normi?
Ako se riječ jezik u pitanju odnosi na standardni jezik, onda bi se moglo
navesti obilje primjera za izravno utjecanje politike na jezik. Uostalom, u
naše dane u hrvatskom se susjedstvu žarko nastoji oko oblikovanja i afir-
macije dvaju novih slavenskih standardnih jezika. S kakvim uspjehom – to
ćemo vidjeti. Ako su spomenuti primjeri, možda, netipični, ipak ostaje činje-
nica da politika iz raznih razloga često zapinje za jezik, a iz nedavne vlastite
prošlosti dobro se razaznaje da ti njezini razlozi ili poticaji najčešće nisu
plemenite nego pragmatične naravi. Otprilike: kad se već ne možemo podi-
čiti uspjesima npr. na gospodarskome polju, dobro dođe i (samo)hvala o uk-
lanjanju kakva sićušnog nesporazumka u jeziku ili oko njega. Uostalom, da-
leko od toga da je to nekakav naš specijalitet. Svaki je (standardni) jezik i
lingvistički i sociolingvistički fenomen, a ono socio eo ipso uključuje uvijek
i političko.
Kako biste definirali jezičnu politiku, teži li svaka vlast oblikovanju vlastite
jezične politike? (Je li to nužno loše? Koliko je važno da se ona ne stvara
daleko od očiju javnosti ili zakonima koji govornike ograničavaju i kaž-
njavaju?)
Jezična je politika, zajedno s jezičnim planiranjem, naziv koji se u so-
ciolingvistici pojavio prije četrdesetak godina, za što je zaslužan Einar
Haugen (v. njegovo djelo Language conflict and language planning objav-
ljeno 1966.). Jezičnu se politiku obično definira kao skup racionalnih i ug-
lavnom institucionalnih postupaka kojim neko društvo utječe na jezične ob-
like javne komunikacije i na formiranje svijesti svojih sudionika o tim obli-
cima (Dubravko Škiljan). Premda se i danas mnogi užasavaju nad upotrebom
takvih naziva u (socio)lingvistici, iz definicije je razvidno da je jezična poli-
tika kao oblik društvene prakse postojala mnogo prije negoli je nastao naziv
za nju. Svrnimo pogled u hrvatsku prošlost da bismo naveli bar tri primjera:
Jezična je politika kad hrvatski nunciji (zastupnici) god. 1790., opirući se
nagoviještenoj mađarizaciji, brane latinski jezik kao hrvatsko municipalno
(stečeno) pravo. Jezična je politika kad Hrvatski sabor u dva navrata, u listo-
padu 1847. i u ljeto 1848., proglašava hrvatski jezik diplomatičkim (službe-
nim) jezikom u Trojednici. Jezična je politika i kad se u Hrvatsko-ugarskoj
nagodbi god. 1868. čak pet članaka (od 72) posvećuje službenoj uporabi hr-
108
vatskoga (što, usput, nije spriječilo niz hrvatsko-mađarskih političkih sporo-

va s jezikom u pozadini). Za jezičnu je politiku, i za jezično zakonodavstvo
uopće, važno da se ne oblikuje daleko od javnosti, na tajnim sastancima u
centralnim i nalik im komitetima, kao što je u nas bilo ne tako davno, nego
da se artikulira javno, u demokratskoj proceduri, kao što je to u zemljama
koje u tome imaju dugu tradiciju (poput Francuske, na primjer). Težište joj,
također, ne bi trebalo biti na kaznama, iako one prate provedbu većine za-
kona, nego u poticanju mjera za zaštitu jezika i razvijanju svijesti o koristi
takvih nastojanja. Jer, iz činjenice da je važno sporazumjeti se nikako ne sli-
jedi da je manje važno kako je uređen znakovni sustav kojim se sporazu-
mijevamo.
Koliko je važna državna razina u rješavanju određenih jezičnih i pravo-

pisnih pitanja? (Što mislite o formiranju Vijeća za normiranje hrvatskoga
standardnog jezika?)
Kad je posrijedi hrvatska jezična zajednica i njezin standardni jezik, sve
mjere jezične politike morale bi se donositi na razini Republike Hrvatske kao
nacionalne države hrvatskoga naroda, a obvezivati sve pripadnice i pripad-
nike hrvatske jezične (i etničke) zajednice neovisno o tome gdje žive i koji
im je materinski idiom – upravo onako kako se npr. svi govornici mađar-
skoga služe mađarskim standardnim jezikom živjeli u Republici Mađarskoj
ili izvan nje (u Slovačkoj ili Rumunjskoj, u Gradišću ili Vojvodini, u Las-
lovu ili Bilju).
Kako usuglasiti Vijeće, koliko je u tome važna podrška Ministarstva zna-

nosti, obrazovanja i športa te javnosti?
Za politiku Vijeće za normiranje hrvatskoga standardnog jezika vrlo je
elegantno i bezbolno rješenje: daš kroatistima i uopće jezikoslovcima da ras-
pravljaju i donose zaključke, ali zadržiš pravo donošenja odluka. A za od-
luke se u pravilu bira politici pogodan trenutak: obično je to ona godina kad
nisu izbori za Sabor, ili ona godina kad se ne bira predsjednika Republike, ili
ona godina kad nisu lokalni izbori, ili ona godina… Za struku to nije neki
osobiti pomak jer nisam zapazio da je radom Vijeća uklonjen ili prevladan
ijedan krupniji koncepcijski nesporazum u području hrvatskoga standardnog
jezika i njegova pravopisa. Svojedobno sam bio član nekoliko sličnih, tako-
đer ambiciozno zasnovanih povjerenstava u kojima sam, siguran sam, us-
pješno dangubio, kao što sam već jednom izjavio. Ali, posve je moguće da s
aktualnim Vijećem doživimo i kakvo stvarno ugodno iznenađenje.
Smatrate li hrvatski jezik prenormiranim? Provodi li se određeno nasilje

nad jezikom dok, istovremeno, govorna praksa svjedoči o suprotnom
(ponajprije sredstva javnog oglašavanja)?
109
Tezu o navodnoj prenormiranosti hrvatskoga jezika ustrajno promiču i

podgrijavaju uglavnom oni koji iz različitih razloga nisu u potpunosti ovla-
dali jezikom kojim pišu (i od toga žive) pa misle da će taj nedostatak us-
pješno otkloniti gromkim zagovaranjem, pazi sad!, demokratizacije hrvat-
skoga i afirmacijom tzv. spontanoga govora. Pritom se, vjerojatno ne slu-
čajno, zaboravlja da se svakim standardnim jezikom, pa i vlastitim, uspješno
ovladava samo na jedan staromodan i naporan način: učenjem. Ako je igdje
korisno spomenuti poučnu narodnu izreku da bez muke nema nauke, onda je
to baš ovdje. Kad se pak pokaže da neko od u hrvatskome kodificiranih
rješenja u praksi ne funkcionira, treba ga dogovorno zamijeniti prihvatlji-
vijim. Desetljećima je veza prijedloga za i infinitiva proglašavana inojezič-
nim utjecajem i pogrešnom, a današnji govornici hrvatskoga (neki, doduše, i
prečesto) upotrebljavaju je kao da je oduvijek bila pravilna.
Kako globalizacija utječe na hrvatski jezik? (Što za hrvatski jezik znači

ulazak Hrvatske u Europsku uniju? Što mislite o sveprisutnosti tuđica,
posebno anglizama, u današnje vrijeme?)
Globalizacija je, prepričavam definiciju iz jednoga suvremenog leksi-
kona, inicijalno gospodarski proces koji uzrokuje djelovanje svjetskog su-
stava i, s tim u vezi, uspostavu gospodarske, političke, kulturne i informati-
čke povezanosti na globalnoj razini. Taj se proces razmahao s padom komu-
nizma potkraj osamdesetih godina XX. stoljeća. Utjecaj se globalizacije (ko-
ja je još 1996. bila jedna od riječi godine u njemačkome jeziku) u području
jezika najjasnije očituje u poticanju jezičnog imperijalizma s (američkim)
engleskim kao jedinim tzv. svjetskim jezikom čijem su vrlo snažnu utjecaju
izravno izloženi mnogi (svi) suvremeni standardni jezici. Budući da tom
utjecaju engleskoga pogoduju mnogi čimbenici, od političkih i gospodarskih
do snažnoga razvoja sredstava javnoga priopćavanja, s anglizmima na kraj
teško izlaze i jezici s puno bolje organiziranim obrambenim sustavom od
(zapravo nepostojećega) hrvatskoga zbog čega je naše dosadašnje hrvanje s
anglizmima i, uopće, s utjecajem engleskoga uglavnom neuspješno. Upravo
taj naš neuspješan boj s anglizmima pokazuje da vijeća, povjerenstva, odbori
i komisije nisu pravi put u osjetljivu poslu koji se zove normiranje hr-
vatskoga jezika, jer je i kultiviranje oblik normiranja.
O tome pak što će hrvatskomu uskoro priskrbiti Europska unija, danas
još možemo samo nagađati. Ako je suditi po tzv. malim jezicima zemalja
koje su već u Uniji (mislim ponajprije na baltičke jezike i malteški, a od sla-
venskih na dva južnoslavenska: na bugarski i hrvatskomu susjedni sloven-
ski), izazovi nikako nisu maleni, a uspjesi su vrlo neizvjesni. Tko, na pri-
mjer, može danas reći, ili bar pretpostaviti, kakav će trag u hrvatskome
ostaviti činjenica da će u EU biti tek jedan od jezika na koji će se samo
prevoditi (s engleskoga, francuskog ili nekoga trećeg jezika, svejedno)?!
110
Član ste Međunarodne komisije za slavenske književne / standardne jezike.

Možete li reći kako se ostali slavenski jezici nose s tuđicama?
Najkraće rečeno: različito. Ostavimo li postrani one slavenske jezike
koji se nalaze u očitu jezičnome pomaku (oba lužičkosrpska, kašupski) ili se
još bore za normalan status službenoga jezika (bjeloruski), možemo reći da
po odnosu prema posuđenicama postoje četiri skupine slavenskih jezika: 1.
jezici s dobro organiziranom zaštitom (npr. slovenski), 2. jezici s jezičnim
zakonima (slovački, poljski), 3. jezici koji se s posuđenicama bore s promje-
njivim uspjehom (npr. češki, bugarski, hrvatski) i 4. jezici za koje se čini da
su odustali (npr. makedonski). Premda nije Bog zna kakva utjeha slušati i
znati da se i drugi suočavaju s istim problemima poput nas, ipak je korisno
poznavati iskustva drugih jezičnih zajednica kako s njihove poučnosti, tako i
zbog toga jer nam mogu prištedjeti podosta truda u planiranju naših nasto-
janja.
Kako komentirate posezanje jezikoslovaca za zastarjelicama, oživljenicama

i novotvorenicama u današnje vrijeme? Kada je to opravdano?
Pasivni je leksik hrvatskoga jezika jedan od triju dijelova njegova leksi-
čkog podsustava, i to njegov najveći i najbogatiji dio. On je poklad, riznica
leksičkoga bogatstva hrvatske jezične zajednice. Posezati za tim blagom po-
sve je legitiman postupak, samo što onaj koji poseže za arhaizmima, zastar-
jelicama ili knjiškim leksemima (bio on pjesnik, jezikoslovac ili novinar)
mora imati na umu nerijetko vrlo jaku stilsku obilježenost tako odabrane
riječi (odabranih riječi) zbog čega je ona distribucijski hendikepirana jer se
može uklopiti u znatno manji broj konteksta. Oživljenice nisu u pasivni lek-
sik prešle prirodnim zastarijevanjem, nego izvanjezičnom (političkom) prisi-
lom u vrijeme kad su smetale jezičnomu jedinstvu i dobro je što ih se bar dio
od devedesetih godina vratio u aktivni leksik. Konačno, novotvorenice su
jedan od načina obogaćivanja leksika u svakome jeziku, samo što je kod nas,
od vukovaca, naovamo stvarana negativna predodžba o njima. Pa se slabije
upućenu moglo često činiti kako Hrvati, usukani kakvi već jesu, desetljećima
i stoljećima ne rade ništa drugo nego samo kuju riječi. Taman posla!
Što mislite o mogućnosti uvođenja nastave hrvatskoga jezika na sve

fakultete svih sveučilišta u Republici Hrvatskoj? Smatrate li da je dobro
poznavanje hrvatskoga jezika obvezan atribut akademskog građanina?
Dogodi li se uistinu da hrvatski bude uveden na sve fakultete, bit će to
najrječitije priznanje da nešto nije u redu s poukom hrvatskoga u osnovnoj i
srednjoj školi! Jer da je ta pouka (nastava) u redu, valjda bi mladi ljudi na
studij stizali opismenjeni, jedino što bi im vjerojatno trebalo nešto pouke o
nazivlju struke koju su odlučili studirati. Ili možda netko od suvremenika
111
misli da će prisilnim učenjem hrvatskoga na fakultetima, a zapravo kažnja-

vanjem studentica i studenata za eventualne nečije tuđe propuste, moći jed-
nom s ponosom reći kako je tako pomagao hrvatskomu? Hvala na takvoj
pomoći! Usput, već smo jednom imali pokušaj da se hrvatski (u funkciji
struke) uvede na fakultete i znamo kako je sve nakon dvije-tri godine slavno
propalo. Čemu ustrajavati na učenju na vlastitim pogreškama?
Napisali ste nekoliko knjiga o jezičnoj situaciji u NDH. I posljednja je

knjiga – Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH iz 2008. godine
posvećena tom osjetljivom razdoblju za hrvatski jezik. Možete li reći nešto
više o nastanku istih?
Knjiga Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj koju je prošle godine objavila Hrvatska sveučilišna naklada iz
Zagreba s jedne je strane nastavak dviju knjiga koje sam o istoj problematici
u istome razdoblju objavio u početku devedesetih godina, a s druge je strane
zaključak istraživanja započetih još potkraj osamdesetih godina prošloga
stoljeća. O tom se relativno kratkom, a važnom odsječku povijesti hrvat-
skoga jezika i njegova pravopisa desetljećima znalo vrlo malo, govorilo ne-
voljko, a neistine se proizvodile i iznosile u naramcima (podsjećam samo na
ismijavanje navodnoga pretjeranog kovanja novih riječi što je oprimjerivano
nadriduhovitim kovanicama kao što su okovratni dopupnjak, glasnomrdni
slikomig ili okopasni pantalodržac!). Kako sam svoja istraživanja započeo
na izmaku bivše države, a nastavio u vrijeme Domovinskoga rata kad je Na-
cionalna i sveučilišna knjižnica bila na nekoliko mjesta, a dio meni bitne
građe iz sigurnosnih razloga nedostupan, u mojim prvim knjigama nedostaje
dosta toga važnog za što sam znao da postoji, ali do njega nisam mogao. Kad
se stanje promijenilo, a NSK uselila u novu zgradu i objedinila svoje fon-
dove, nastavio sam istraživanje i priredio knjigu o kojoj me pitate. Knjiga
ima pet dijelova: 1. opsežnu uvodnu studiju, 2. opsežan izbor iz propisa ono-
dobnoga jezičnog zakonodavstva, 3. reprezentativan izbor od pedesetak tada
objavljenih kroatističkih članaka, 4. tri pretiska (među njima i brošure Za
pravilnost i čistoću hrvatskog jezika objavljene u početku 1945. kad su
partizanski oslobodioci bili nadomak Osijeku!) i 5. sve (službene) jezične
savjete Hrvatskoga državnog ureda za jezik (koji je 1942. preimenovan u
Ured za hrvatski jezik). Kako sam 2001. u Stoljećima hrvatske književnosti
portretirao glavninu hrvatskih vukovaca (Franjo Iveković, Ivan Broz, Tomo
Maretić, Vatroslav Rožić, Milan Rešetar, Dragutin Boranić) i njihovu djelat-
nost od osamdesetih godina XIX. stoljeća do god. 1918. (prekoračivši tu gra-
nicu iz razumljivih razloga), preostalo je prikazati još hrvatsko jezično stanje
između 1. prosinca 1918. i 9. travnja 1941. Nadam se (Bože, daj zdravlja!)
da će se uskoro pojaviti i ta knjiga. Ali, prvo treba skočiti, a hop će se već
nekako reći. Ili: o tom – po tom.
112
Postoji li neki jezikoslovac iz hrvatske jezične povijesti koji Vam je uzor u

znanstvenom radu?
Nema odgovora jer ne bi odgovor bio i neočekivan i predug!
Sudjelovali ste na znanstvenom skupu Šokačka rič u Vinkovcima na ko-

jemu Vam je uručena Nagrada za znanstveni doprinos hrvatskomu jezi-
koslovlju. Priznajemo da nas to, kao osječke studente, raduje! Rođeni ste
Slavonac, u Slavoniji ste i odrasli, koliko je to utjecalo na Vaš daljnji život
i rad?
Drago mi je što moje sudjelovanje na Šokačkoj riči, uključujući i podrš-
ku tomu projektu s jasnom zavičajnom orijentacijom, ne prolazi nezapaženo,
kao što bi mi bilo drago da se slično dogodi i sa zauzetošću oko Dana Julija
Benešića koji će se ove godine održati deveti put oko blagdana sv. Ivana Ka-
pistranskoga, zaštitnika Iloka. Premda nisam dijalektolog, ipak nešto truda
ulažem u očuvanje i proučavanje (ili: u očuvanje proučavanjem) hrvatskih
nestandardnih idioma koji naočigledce nestaju ne samo u mome slavonskom
zavičaju nego na cijelome hrvatskom jezičnom prostoru. Hoće li im, i ko-
liko, pomoći to što najugroženije mjesne govore i grupe govora Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske u novije vrijeme zaštićuje kao nematerijalno
kulturno dobro, teško je reći. Svakako držim da sam višestruko (nacionalno,
stručno, ljudski, zavičajno) obvezatan pomoći svugdje gdje ocijenim da je
moja stručna pomoć potrebna i(li) dobrodošla.
113
114
Sanja Jukić, prof.

SA STILOM O STILU
Radovi koji slijede različite su inačice lingvostilističkoga pristupa pjes-

ničkomu tekstu. Predlošci pripadaju korpusu intermedijalnih tekstova, od-
nosno tekstova intermedijalne, posebice vizualne osjetljivosti. S obzirom na
takav poetički profil analiziranih pjesama, svaki od studentskih radova, u ok-
viru lingvostilističke raščlambe, aktivira i komparativnostilističko istraživa-
nje orijentirano na uspoređivanje raznomedijskih estetičkih sustava.
Studentski tekstovi koji su pred vama pravi su pokazatelj domišljatosti,
pronicljivosti, lucidnosti, maštovitosti, ali i ozbiljnih znanstvenoanalitičkih
inovativnih rješenja koja pokazuju kako znanstvenospisateljsko neiskustvo
ne mora biti nipošto ograničavajuće već i te kako motivirajuće za zaintere-
sirane istraživače književnoga teksta.
Radovi Marine Tomić, Angeline Bijelić, Ane Vukojević, Dinka Pet-
riševca i Davora Ivankovca nastali su kao seminarske analize u okviru ko-
legija Stilistika te ih se ukratko predstavlja.
Marina Tomić, kroz analizu četiriju tekstualnih struktura, otkriva i kla-
sificira lingvostileme u pjesničkome tekstu Tee Gikić Tako pjeva Dunja.
Iznimno je inventivan dio rada onaj koji se bavi analizom tematsko-stilske
razine, gdje Marina pokazuje poetsku umješnost obrazlaganja semantostilis-
tičkih i sintaktostilističkih zapažanja, kao i njihovih drugokodnih implika-
cija.
Angelina Bijelić, kroz lingvostilističku analitičku prizmu, istražuje se-
mantiku vizualne i verbalne razine pjesme Zvonimira Mrkonjića Sav u žud-
nji brida. Kako je riječ o obrnutoj zrcalnoj slici teksta, Angelina supostavlja
i isprepliće dva analitička pristupa – onaj koji tekst iščitava takav kakav jest
– kao primarno vizualni znak i onaj koji se bavi njegovom ispravljenom
verzijom te ga motri kao verbalni znak. Posebnu pozornost posvećuje instan-
ciji subjekta koju tumači psihoanalitičkom interpretacijom fenomena zrcala i
zrcaljenja.
Rad Ane Vukojević primjenjuje sva četiri lingvostilistička pristupa tek-
stu Krune Quiena Glas x ili poremećaj sluha, koji otkrivaju stilističke pojači-
vače te ih tumače s obzirom na stanje u postmodernističkoj izvantekstualnoj
115
zbilji i s obzirom na poetički kontekst u kojemu je pisao Kruno Quien, a pre-

ma Mrkonjićevoj kategorizaciji poetskih iskustava.
Analitički pristup Dinka Petriševca u fokus stavlja formu i stil teksta
Oda Zvonimira Mrkonjića kao strukture najindikativnije za stilističko, od-
nosno književnoteorijsko tumačenje. U okviru tih tekstualnih struktura rad
detaljno istražuje grafostilističke, fonostilističke i sintaktostilističke postup-
ke, njihovu međuuvjetovanost i tekstnu funkciju. Na temelju izvedenih zak-
ljučaka, kao i na temelju semantičkoga raskola na liniji naslov – tekst, Dinko
dolazi i do vrijednih kontekstualnih poetoloških spoznaja.
I Davor Ivankovac veliku pozornost posvećuje odnosu grafostrukture i
fonostrukture teksta Pastel Bore Pavlovića, s tim što njegovo istraživanje ne
ide, kao Dinkovo, u smjeru razotkrivanja dijakronijskih poetičkih promjena.
Davorovo analitičko pretraživanje zanima se, s jedne strane, za semantiku
naslova te za grafostilistička i fonostilistička rješenja da bi se protumačio li-
kovni učinak što ga ti potezi imaju u tekstu, a s druge pronalazi sintakto-
stileme i semantostileme koji razotkrivaju intertekstualni odnos Pavlovićeve
pjesme s pjesmama Tina Ujevića.
116
Marina Tomić: Stilistička analiza pjesme Tee Gikić Tako pjeva Dunja
Marina Tomić
STILISTIČKA ANALIZA PJESME TEE GIKIĆ
TAKO PJEVA DUNJA
Uvod
Stilističkom analizom pjesme suvremene osječke autorice Tee Gikić1 in-

termedijalno će se, ali i lingvostilistički, pristupiti raščlambi pojedinih tek-
stualnih struktura u pjesmi, odnosno njihovu pobližem tumačenju. Pritom će
se upotrebljavati intermedijalni pristup Gorana Rema tekstu pjesme, odnosno
vidjet će se na koji je način kôd glazbe pronašao svoj odjek u pjesmi Tako
pjeva Dunja. Da bi se strukture forma, tema, stil i subjekt pravovaljano pre-
poznale i analizirale, u radu će biti primijenjene i lingvostilističke teorije,
prvenstveno one Krunoslava Pranjića i Branka Vuletića. U pojedinim će di-
jelovima rada od prijeke važnosti biti promišljanja Josipa Užarevića, izlo-
žena u knjizi Kompozicija lirske pjesme.
Stilistička analiza pjesme
Tako pjeva Tea

U pogovoru njezine druge zbirke pjesama Zadihana tišinom Goran
Rem piše: „Stihovi koje piše Tea Gikić lepršavo nas zahvaćaju ritmom
poznatoga i u tome je njihova neobičnost – srebrom proširivaju suhe tragove
svakodnevice.“2 Teinu pjesmu Tako pjeva Dunja, koju će analizirati ovaj
seminarski rad, prenosim u cijelosti:
1
Tea Gikić rođena je 30. kolovoza 1958. u Karlovcu. Nakon izbora pjesama u osječkoj Knji-
ževnoj reviji, u slavonskoj nakladi Privlačica 1993. izlazi joj autorski prvijenac Bez pucnja u
Vinkovcima. Po završetku gimnazije iz Karlovca odlazi u Zagreb, gdje diplomira 1980. na
Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu. Uskoro doseljava u Osijek i zapošljava se kao
magistra farmacije u Ljekarni Osijek. Bavi se i slikarstvom. 2000. godine dobila je nagradu u
Drenovcima. Objavila je zbirke pjesama: Bez pucnja, Vinkovci, 1993., Zadihana tišinom,
Zagreb, 1995., Melankolija obilja, Zagreb, 1996., Čežnja za snom i zaboravom, Osijek, 1998.,
Knjiga dobrih namjera, Zagreb, 2003., Trikovi ptica selica, Osijek, 2006.
2
Goran Rem, u knjizi Gikić, Tea, 1995. Zadihana tišinom, Meandar, Zagreb.
117
TAKO PJEVA DUNJA
Glas pjeva tužnim sopranom

pravu i istinsku mirnoću bola,
tajno središte ženine utrobe
iz koje hlape destilati napuštenosti,
uzdasi iznevjerenog zajedništva
u polaganom taktu plača
i prizivanje smrti koju ne treba zanemariti
kad taj impuls dođe.
I glasnice se naprežu u slušljive poruke
pod stiskom koji ne popušta
kada se jednom dočepa njenog vrata,
odveć istrošena, odveć iscrpljena venjenjem,
izvedbom se bravura othrvava rušilačkom vjetru
i tvorbom teksta na pjevnom tonu
uzdigne do omekšalog vriska
do krajnje uzvišenosti zvuka
i iznenada dosegne tu oktavu milosti.
tu slobodu.
Taj tjelesni osjećaj kako pjeva netko drugi.3
O funkciji naslova pjesme

Sagledavši odnos naslova i teksta pjesme, nameće se zaključak kako je
naslov progresivan (prospektivan) u odnosu na tekst, odnosno kako oblikuje
„semantičku jezgru iz koje će se u nastavku razviti cjelina lirskoga bića (…)
pa upućuje na određeni razvoj lirske događajnosti“4. Naslovom Tako pjeva
Dunja naznačena indikacija uvodi u pjesmu Dunju, što, nakon čitanja pjesme
i osvještavanja koda glazbe, označava asocijaciju na istaknutu i međuna-
rodno priznatu vokalnu umjetnicu Dunju Vejzović5. Stoga je zaključiti da je
naslov progresivan te da funkcionira kao ime teksta, odnosno upućuje na od-
nos teksta prema nečemu u izvantekstualnoj stvarnosti, točnije prema audi-
tivnom mediju glazbe i spomenutoj vokalnoj umjetnici. Kako G. Rem navo-
di, „često će se u poeziji ispisivanoj od početka osamdesetih do kraja osam-
desetih pojavljivati takve polilogijske osobe, nazočne imenima, nadimci-
3
Pjesma je preuzeta iz: Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta, drugi dio, Meandar, Zagreb,
str. 337; i svi citati stihova oslanjaju se na isti izvor.
4
Užarević, Josip, 1991. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta, Zagreb, str. 53.
5
Dunja Vejzović svjetski je poznata vokalna umjetnica, rođena 20. listopada 1943. u Zagrebu.
Više o toj uglednoj umjetnici na internetskoj stranici http://www.porin.info/zivotne/dunja-
vejzovic.html.
118
ma.“6 Takva će praksa pratiti i poeziju u devedesetima.

U samome naslovu pokazna zamjenica tako označava drugi stupanj
deikse7, u tekstu – ono što je već spomenuto, što u ovom slučaju odmah aso-
cira na položaj subjekta teksta (lirskoga Nad-Ja), odnosno na to da je pje-
vanje Dunje ono što se čulo, čuje, odnosno ono s čim se konkretan kôd pjes-
me već ranije susreo8 i iz kojega se kontakta izgradio.
Forma
Forma je „kao tekstualna struktura najbliža označavanju koda, stoga se
pjesnički izumi najsloženije upućuju upravo tamo.“9 Semantika naslova mo-
guće je ekvivalentna semantici grafike teksta Tako pjeva Dunja. Za grafički
izgled pjesme mogli bismo uvjetno reći da oponaša pjevanje Dunje, odnosno
nejednaka dužina stihova mogla bi označavati vokalnu izvedbu pjevačice
(koja, dakle, ne pjeva konstantno, nego se tek povremeno kraćim i nejednako
vremenski zastupljenim dionicama svoje glasovne izvedbe pridružuje glaz-
benoj pratnji).
Pjesma se sastoji od jedne strofe, a njezini nejednako dugi stihovi nisu
vezani rimom, dakle, slobodni su. Na grafostilematskoj razini uočava se upo-
treba interpunkcijskih znakova u skladu s pravopisnom normom, osim u jed-
nom slučaju, u pretposljednjem stihu (o značenju toga grafostilematskoga
postupka pisat će se nešto kasnije). Ipak, uočava se i izostanak zareza na
mjestima gdje bi on mogao, čak i trebao stajati, što je u kontrastu s pravilnim
načinima njegove uporabe. Zaključak je da se uporaba grafostilema svakako
ne događa slučajno niti bez posljedice, odnosno da je navedeni izostanak,
primjerice – zareza, stilistički instrument, jer se upravo takvo, ulančano, brzo
hodanje kroz pojedine dijelove pjesme povezuje s kodom glazbe, melodijom
koja ponekad usporava, a ponekad uistinu trči kroz riječi, note.
Upotreba je veznika kao poveznika rečenica u jednu nezavisno složenu
cjelinu također nezanemariva činjenica koju se isto može povezati s opona-
šanjem melodije, ritmom. Jednako tako, veznik i na početku rečenice navodi
na ideju vezanosti, ulančavanja radnje, stihovane glazbenosti, kronologije
nota, ali i događaja pjesme.
6
Rem, 2003: 55.
7
„Deiksa kao vid konstruiranja značenja podrazumijeva korištenje određenih elemenata smje-
štenosti subjekta da bi se opisao relevantni dio prizora. Deiktički jezični elementi, poput
osobnih i pokaznih zamjenica te oznake glagolskih vremena, mogu se definirati isključivo u
odnosu na govorni čin, odnosno mjesto i vrijeme govorenja“ (Geld, 2006: 203).
8
„(…) intermedijalni se kontakt događa izvan, odnosno, prije teksta. Susreću se kodovi, a ne
tekst s drugim kodom ili tekstovi međusobno. (…) Uvijek nazočni subjekt teksta, koji nije
nužno reprezentiran ili podržan u tekstu bilo kojim gramatičkim sredstvom, ona je instancija
koja je smještena upravo u tom prostoru kodnih igara“ (Rem, 2003: 51-52).
9
Rem, 2003: 55.
119
Promatranje samoglasnika i kao fonostilema nije neopravdano. Naime,

svijetao glas i visoke je frekvencije10 (broj titraja zvučnoga vala u sekundi) te
je poznat kao najviši od svih samoglasnika. Kada se u obzir uzme interme-
dijalna poveznica glazbe i poezije, visina soprana, odnosno oponašanje glasa
Dunje Vejzović koje se kao lajtmotiv pronosi pjesmom, zaključiti je da mje-
sta gomilanja glasa i imaju svoju i te kako opravdanu funkciju:
(…) i prizivanje smrti koju ne treba zanemariti (…)

i iznenada dosegne tu oktavu milosti.11
Na sintaktostilematskoj razini uočavamo opkoračenje kao sintaktostilem

proveden kroz cijelu pjesmu. Dakle, u prostoru cijeloga teksta sintaktička se
cjelina „ne podudara s versifikacijskom i to bitno mijenja ritmički ustroj
iskaza. Opkoračenje se ponekad opisuje i kao nametanje govorne intonacije
stihu: a nametanje govorne intonacije stihu često je u funkciji isticanja dijela
iskaza koji je prebačen u sljedeći stih, jer se taj dio nalazi iza pauze, koja
označava završetak versifikacijske cjeline – stiha, i iza uzlazne intonacije,
koja pokazuje da sintaktička jedinica ne završava završetkom stiha.“12 Upra-
vo takvo ritmičko doziranje uočava se i u promatranoj pjesmi, a dodatno je
naglašeno zbog intermedijalno upletenoga koda glazbe u ispisivanje (ispje-
vavanje), a onda i u tumačenje stihova. „Pojedini elementi stiha organiziraju
se u ritmu svaki put na nov način: tek u kontekstu čitave pjesme dobivaju (ili
ne dobivaju) ritmički smisao.“13 U pjesmi je takva organizacija i više nego
uočljiva te u potpunosti pridonosi melodioznosti čitave strukture (sintaktičke
i semantičke) pjesme.
Tema i stil
Tema promatrane pjesme najavljena je već samim naslovom Tako pjeva
Dunja. Ime teksta – naslov tako nosi i tu funkciju te se čitatelju samim na-
slovom sugerira na što treba obratiti pozornost, odnosno u kojem će se smje-
ru kretati pjesnička zbilja. Užarević tvrdi, a što je u potpunosti primjenjivo
na Gikićkinu pjesmu, da je za razvoj lirske teme tipična trodijelna gradba: u
prvome dijelu daje se tema, u drugome se ona razvija pomoću bočnih motiva
(što je slučaj, a kako će se u daljnjem razmatranju vidjeti, u pjesmi Tako
pjeva Dunja) ili se naglašava pomoću suprotnosti, a treći dio donosi nešto
kao emocionalni zaključak.14
10
„(…)glasovna mu je optimala, to jest ono frekvencijsko područje gdje su mu glasovne
značajke najrazbirljivije, do 6400 Hz (…)“ (Pranjić, 1983: 258).
11
Vidi ²
12
Vuletić, 2006: 32.
13
Petrović, 1983: 419-420.
14
Užarević, 1991: 21.
120
„Pri proučavanju tematskoga uređenja važno je imati na umu, s jedne

strane, opterećenje – količinu stihova, pojmova ili slika što razvijaju danu
temu, a s druge – forme razvijanja.“15 Tema kao tekstualna struktura sastoji
se od svojih podstruktura – motiva (bilo da se radi o motivima slike, misli ili
stanja, samostalne pojavnosti ili o kombiniranim motivima). Već u prvome
stihu vidimo da glas pjeva, a u pjesmi se slažu motivi slike i stanja koji
govore što glas pjeva – objekt je pjevanja motiv bola, središta ženske utrobe.
Time se nekako i zaključuje prvi dio pjesme (sintaktički zaokružen točkom
na kraju stiha kad taj impuls dođe). To bi bili primarni motivi ovoga dijela
pjesme koji se ciklički nadovezuju na prvi dio početnoga stiha teksta. Ženina
utroba, njezino tajno središte, dodatno se semantizira sljedećim stihovima
(motivima slika, ali i stanja):
iz koje hlape destilati napuštenosti,

uzdasi iznevjerenog zajedništva
u polaganom taktu plača
i prizivanje smrti koju ne treba zanemariti
kad taj impuls dođe.16
Te, nešto manje istaknute, motive karakterizira izmiješanost kodnih

označitelja glazbe i poezije: pjevačica će pjevati uz uzdahe, taktove, impulse
glazbe. Ti se glazbeni motivi miješaju s motivima opisivanja slika – sadržaja
tajnoga središta ženine utrobe, onoga što se opjevava, a što hlapi (treba
uočiti prostorno sve bliže pristupanje središtu objekta pjevanja, postupak
njegova semantičkoga izoštravanja): destilatima napuštenosti, uzdasima iz-
nevjerenoga zajedništva, prizivanju smrti.
I nadalje su u pjesmi motivi slika i stanja kojima se referira na kôd
glazbe: glasnice koje se naprežu, bravura koja se izvedbom othrvava vjetru.
U prvom je planu posljedica koja nastaje, nova stanja koja se javljaju, slijed
glazbe, stihova. „Tekst je cjelina koja, s jedne strane, podrazumijeva raščla-
njenost na pojedine segmente (komponente, suptekstove), a s druge – nji-
hovu dinamičko-razvojnu povezanost.“17 S tim u skladu može se pratiti linija
segmenata: glas – pjevanje – glasnice – naprezanje – bravura – oktava milo-
sti – sloboda. I ne slučajno: vremenski, kronološki, čak i značenjski, može se
ulančati najsnažnije motive u navedeni slijed. Tema koja se tako nameće jest
dana upravo samim naslovom: promatranje glasa koji pjeva. Načina pjeva-
nja. Tema jest pjevanje. Učinak. On se i navodi u posljednjemu stihu:
15
16
Vidi ²
17
18
vidi ²
121
Kravar navodi da se prikazivačka funkcija lirske pjesme očituje upravo

u iznošenju teme – onoga o čemu je u pjesmi riječ, a koja je rezultat leksi-
čkoga kontigviteta i sintaktičke artikulacije.19 On tumači da je prikazivačka
funkcija lirske pjesme osobita i po načinu na koji uokviruje svoj predmet i
izgrađuje svoju temu, te tvrdi kako se vještina uokvirivanja lirske teme sa-
stoji uglavnom u uvođenju diskontinuiteta između znakovnih jedinica upotri-
jebljenih u središnjem dijelu pjesme i onih s njezina početka i završetka.20
Jedinice s početka lirske pjesme razlikuju se od središnjih obično po
opoziciji apstraktno – konkretno ili cjelina – dijelovi. Upravo se tako i u
Gikićkinoj pjesmi početak izdvaja kao nagovještaj onoga što slijedi, odnosno
nastavak pjesme konkretizira problem iznesen na samome početku: glas koji
pjeva, tužni sopran, dobiva širu semantičku poziciju kako se redaju stihovi
pjesme, a s obzirom na semantičku cjelinu kojoj pripada i koja se osvještava.
Slično se tomu lirska pjesma uokviruje i na svome završetku. Diskon-
tinuitet na liniji odnosa sredina – završetak zasniva se na opozicijama tipa
staro – novo, očekivano – neočekivano. U skladu s upravo napisanim, pje-
sma i završava: nižu se motivi koji uokviruju temu, donose se nove slike i
pjesma se značenjski popunjava sve do svojevrsnoga vrhunca (kao i u sklad-
bi), da bi kraj bio upravo tzv. oktava milosti, gotovo katarzično zrcalno pro-
matranje proizvedene vokalnosti i, na neki način, odmicanje od slike od koje
se krenulo. Na semantostilističkoj razini semantostilem tužan (epitet21) do-
dan je imenici sopran u prvome stihu, a čini izražajnu (ekspresivnu) funkciju
lirske pjesme i već na samome početku boja sopran (inače najviši ženski ili
dječji glas koji se dijeli na zahtjevniji koloraturni sopran i nježniji lirski
sopran) u tamno, melankolično raspoloženje. Pojam sopran odmah navje-
štava i činjenicu da lirsko Nad-Ja promatra ženu, odnosno da glas koji se u
pjesmi tematizira pripada ženi. Prava i istinska mirnoća bola pojačana je i
smještajnim pojmom tajno središte ženine utrobe. Osim što se ondje nalazi
dijafragma kojom počinje izvedba tona, pojam semantički obuhvaća i ono
što paralelno, ali i s preklapanjem, izlazi s tonom: destilati napuštenosti, uz-
dasi iznevjerenog zajedništva, polagani takt plača. Ovdje izrečene metafore
navode na spajanje kodova poezije i glazbe. Tužne glazbe koju žena (odno-
sno njezini dijelovi – glasnice, glas) izvodi te osobne tuge skrivene u njezi-
noj utrobi koja s tom glazbom izlazi. Upravo nam niz semantostilema – me-
tafora dodatno pojašnjava ili razotkriva slojeve kojima je bol obavijena: bol
zbog napuštenosti, ostavljenosti, prekinutoga zajedništva, a što će rezultirati,
opet metaforom iskazano, prizvanom smrću.
19
Kravar, 1983: 490.
20
Kravar, 1983: 492.
21
Kako Škreb tvrdi, pridjev kao vrsta riječi naročito služi afektivnom umjetničkom izraža-
vanju. Epitetu je zadaća razvijanje svijeta čuvstava što ga predmet treba izazvati kod čitatelja
(Škreb, 1983: 340-341).
122
Treba se na trenutak zadržati na uočljivoj narativnosti kao stilskom oz-

načitelju pjesme. Lirska se naracija i u ovoj pjesmi odlikuje perceptibilnoš-
ću22. Tematizira se proces, priča23 koju nam donosi promatrač, lirsko Nad-Ja
(subjekt teksta): pozornost se u praćenju zvuka podiže s utrobe do glasnica,
sljedeće točke pri proizvodnji zvuka. Glasnice koje se naprežu prenose de-
stilate, uzdahe, taktove, prizivanja, sve to u slušljivim porukama (epitet sluš-
ljiva naglašava instanciju trećih očiju, uvijek prisutnoga lirskog Nad-Ja koje
promatra izvedbu pjevačice, te u isto vrijeme izražava i ekspresivnu funkciju
lirske pjesme). Ton je istovremeno tužan i zlokoban, a na što upućuje slika
nepopustljivoga stiska ženina vrata pri radu glasnica, kao da je i sama
izvedba bolna (a ne samo njezino značenje koje čupa iz ženine utrobe).
Ponavljanje priloga odveć:
odveć istrošena, odveć iscrpljena venjenjem,
izvedbom se bravura othrvava rušilačkom vjetru24,
dodatno naglašava motiv bola koji se provlači kroz pjesmu od njezina počet-
ka, a činjenicom je predmeta pjesme, fragmenta koji pjesma donosi. Sintak-
tostilističkim potezom – inverzijom, potencira se semantostilistička razina,
odnosno apostrofiranim stihom naglašava se atributna dionica – odveć istro-
šena, odveć iscrpljena venjenjem25 atribut je pojmu bravura, kao i način nje-
zina othrvavanja rušilačkom vjetru: pojam izvedbom stoji ispred subjekta
bravura i predikata othrvava se. Vokalna je bravura istrošena te se upravo
izvedbom othrvava rušilačkom vjetru. Zaključiti je zato da je pjevanje, sama
izvedba, ono što je u suprotnosti s rušenjem, propadanjem, rušilačkim vjet-
rom. Bravura se tvorbom teksta na pjevnom tonu uzdiže do omekšalog vri-
ska, do krajnje uzvišenosti zvuka i iznenadnog dosegnuća oktave milosti.
Tako bi otprilike izgledala parafraza narednih stihova ove poprilično nara-
tivne pjesme. Opisuju se najviši tonovi glazbe, ovdje izjednačene s bolom, a
koji se prati kroz pjesmu od svoga nastanka u unutrašnjosti ženskog izvo-
đača, u tajnom središtu ženine utrobe, pa sve do njegova realiziranja kao naj-
višeg i najljepšeg tona koji ljudski glas može proizvesti, tona koji je meta-
forično izjednačen s omekšalim vriskom (što se može povezati i s dimen-
zijom vriska kao produkta bola), krajnjom uzvišenošću zvuka.
Jedan stih kojim se definira ta oktava milosti odskače od ostalih:
tu slobodu.26
22
„Slijed događaja koji se lirskom naracijom prezentira ne može prelaziti okvire 'lirske
kratkoće'“ (Užarević, 1991: 171).
23
„Priču možemo odrediti kao verbalno prikazivanje jednoga ili više događaja tako da se
događanje daje u vremenski nepremetljivom redoslijedu (…), priča ima bitno vremenski
karakter: ono što je bilo 'prije' ne može biti 'poslije' i obratno“ (Užarević, 1991: 171-172).
24
Vidi ²
25
Vidi ²
26
Vidi ²
123
Navedeni stih prekršio je pravopisnu normu o pisanju rečenice velikim

početnim slovom, a kako je ovo jedini slučaj gdje se pojavljuje anomalija
toga tipa, treba ju smatrati stilističkim instrumentom. Kršenje norme moglo
bi se povezati time što pokazna zamjenica stoji uz pojam slobode te se-
mantički i sama svojim svojeglavim istupom ide protiv pravila, oslobađa se.
Osim toga, nastaviti rečenicu malim slovom dublje ju povezuje s prethod-
nom, čini stanku manjom, cjelinu ne toliko odvojenom.
Na sintakstostilističkoj razini uočavamo da je to jedina rečenica u pjes-
mi koja je bezglagolska. Po Vuletiću27, eliminacija glagola traži i nalazi svo-
ju kompenzaciju drugdje. Eliminiranjem glagola obično se eliminira izraz
trajanja, protoka vremena, pa se bezglagolska rečenica prima kao slika, an-
gažirana slika, slika nabijena emocijom, a ne kao linearno razvedena reče-
nica, čija je jedina dimenzija vrijeme. Bezglagolska rečenica prima na sebe
subjektivnu, afektivnu poruku. Leksička necjelovitost čini od elipse prirodno
stilističko sredstvo.
Sloboda proširuje svoje semantičko polje nastavkom, tj. posljednjim sti-
hom pjesme:
Dakle, najviši ton, iskazana bol, tjelesno se manifestira kao osjećaj da
pjeva netko drugi. Jednom kada je iskazana, bol kao da više ne pripada osobi
koja ju je osjećala, hranila u sebi: poput glazbenog tona, bol se predaje vanj-
skome svijetu, koji na najintimniji način prima njegov fizički ostvaraj (jer je
sluh osjet koji podražaje prima vrlo intimno: zvuk ulazi u samu unutrašnjost
ljudske glave, za razliku od većine drugih načina podraživanja živaca osje-
tilnih organa). Predaja bola (tona) predaja je subjektnosti (o čemu će u dijelu
o subjektu biti više riječi): izvaditi ton na vidjelo znači osloboditi se njegove
težine. Osim navedenoga tim se stihom afirmira zrcalnost, odmaknutost pro-
matrača od mjesta s kojega je krenuo na njemu gotovo simetrično. Dakle, taj
živi zvuk koji pratimo od njegova nastanka do njegova najvišega ostvarenja
prestaje se promatrati od strane onih subjekata koji su sudjelovali u njegovu
stvaranju i sada se promatra (a opet na toj tjelesnoj razini koje su dio i sub-
jekti) kao dio nekoga / nečega drugoga. Kao u zrcalu.
Subjekt
U radu je već nekoliko puta spomenuta tekstualna struktura – subjekt.
Treba napomenuti kako je u pjesmi uvijek prisutan subjekt teksta, lirsko
Nad-Ja, svojevrsne treće oči koje promatraju ono što se u njihovoj nepo-
srednoj zbilji odvija. Samim se tim i čitatelj (promatrač i slušatelj) poistovje-
27
Vuletić, 2006: 109.
28
vidi ²
124
ćuje s lirskim Nad-ja, odnosno kroz te promatračke oči i slušateljske uši čita-
telj vidi i čuje objekt promatranja / slušanja: pjevanje, rađanje glasa, zvuka,
ali i drugi, vizualn(ij)i objekt: Dunju.
Ono na što još treba obratiti pozornost jest da ulogu vršitelja radnje u
pjesmi, onoga koji se promatra od strane lirskoga Nad-Ja i onoga koji pro-
izvodi određeni učinak-posljedicu, ima trećeosobni subjekt, točnije, personi-
ficirani dijelovi tijela pjevačice, kao i sama zvučnost, vokalna izvedba, vo-
kalni ton koji se proizvodi (sa svim svojim proizvođačkim fazama). Kao da
je sama pjevačica prešla u dijelove svoga tijela te i ona postala zvukom koji
se stvara. No ipak nema govora o depersonalizaciji i objektivizaciji lirskoga
subjekta jer postoje strukturno izraženi nositelji lirskoga zbivanja.
Dakle, ulogu subjekta imaju glas, glasnice, bravura: glas je onaj koji
pjeva, glasnice se naprežu u slušljive poruke, bravura se izvedbom othrvava
rušilačkom vjetru… U pjesmi se ti i takvi subjekti, kao što je vidljivo, iz-
mjenjuju.
Uočava se odnos prema tome tijelu, iako rascjepkanom na svoje dijelo-
ve koji su dodatno semantizirani glazbenim metajezičnim označnicama, pa
se zapaža i fiziološko načelo29: ali fiziološko načelo vezano uz fiziologiju
osjetila (a ne kompletnoga tijela). Dakle, ono što se tematizira u svakom slu-
čaju usmjerava pozornost, tu kameru ili treće oči, na sluh (polagan takt
plača, uzdizanje do omekšalog vriska), čak i osjet (stisak koji ne popušta),
njuh (hlape destilati) itd.
Dakle, „tijelo nije shvaćeno kao objekt, već kao svojevrsno žarište gdje
se susreću, prepleću i sjedinjuju završeci živčanih vlakana 'raskomadanog
tijela' stvarnosti“.30
Zaključak
Stilistička analiza pjesme Tako pjeva Dunja suvremene pjesnikinje Tee

Gikić pokazala je na koji je način medij glazbe susreo medij književnosti,
odnosno sagledao je pjesmu kao rezultat susreta navedenih dvaju kodova.
Intermedijalni pristup pokazao je kako je medij glazbe utjecao na formu
(stihove, ritam), u čemu se ogleda tematsko prožimanje tih dvaju kodova, a u
čemu stilsko (kako je glazbeni medij utjecao na ideju teme, kako se upisao
motivski u svijet teksta, a kako na razini stila), te se u konačnici vidjela
struktura subjekta i utjecaj koda glazbe na njezino gramatičko i semantičko
oblikovanje.
Iako Gikićkina pjesma nije izrazito vizualna, konkretistična, ona i te
kako opisno nosi u sebi posljedicu dodira s drugim medijem, točnije, s glaz-
29
30
125
bom. Uloga medija glazbe u poeziji funkcionalno je obilježila zbilju pjesme i

tekstu dala, možda samo djelomično, bogatstvo još jednoga svijeta, svijeta
koji on sam možda ne bi, bez simuliranja drugoga medija, tako lako, sluš-
ljivo tematizirao, opjevao.
Izvor
Gikić, Tea, 2003. Tako pjeva Dunja, u: Rem, Goran. Koreografija teksta 2, Mean-
dar, Zagreb, str. 337.
Gikić, Tea, 1995. Zadihana tišinom, Meandar, Zagreb.
Literatura
Geld, Renata, 2006. Konceptualizacija i vidovi konstruiranja značenja: temeljne

kognitivnolingvističke postavke i pojmovi, Zagreb, preuzeto s http://www.ceeol.
com/aspx/getdocument.aspx?logid=5&id=90760BC7-65FE-4CD9-8D81-
FE9521281773
Kravar, Zoran, 1983. Lirska pjesma, u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko; Sta-
mać, Ante), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Petrović, Svetozar, 1983. Stih, u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko; Stamać,
Ante), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Pranjić, Krunoslav, 1983. Stil i stilistika, u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko;
Stamać, Ante), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta 1-2, Meandar, Zagreb.
Solar, Milivoj, 2005. Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb.
Škreb, Zdenko, 1983. Mikrostrukture stila i književne forme, u: Uvod u književnost
(ur. Škreb, Zdenko; Stamać, Ante), Grafički zavod Hrvatske, Zagreb.
Filozofskoga fakulteta, Zagreb.
Vuletić, Branko, 2006. Govorna stilistika, FF press, Zagreb.
http://www.porin.info/zivotne/dunja-vejzovic.html
126
Angelina Bijelić: Stilističkoanalitička potraga za zrcalnom slikom pjesme Sav u žudnji
brida Zvonimira Mrkonjića
Angelina Bijelić
STILISTIČKOANALITIČKA POTRAGA ZA
ZRCALNOM SLIKOM PJESME SAV U ŽUDNJI
BRIDA ZVONIMIRA MRKONJIĆA
Uvodno
Ovaj će rad pokušati izvesti analizu pjesme Sav u žudnji brida Zvonimi-
ra Mrkonjića, preseljene iz prostora knjige Gorana Rema Koreografija teksta
II i smještene u moj prostor interpretiranja.
Poglavlje koje slijedi jedino je veće poglavlje rada, a sastoji se od triju
potpoglavlja koja će usmjeravati analizu.
Prvi problemski zadatak koji se pojavljuje jest odgonetnuti o kakvoj je
izvedbi teksta riječ – o vizualnoj ili verbalnoj, odnosno kojoj bi u recepciji
trebalo dati prednost.
Drugi je problem čitanja teksta koje bi se trebalo odvijati uz pomagalo.
Analiza teksta, kao drugi ili treći problemski zadatak, pojasnit će funk-
ciju strukturnih elemenata te lingvostilističkom pretragom isprepletenih
tekstnih segmenata pobilježiti rezultate zapaženoga. Moje se pretraživanje
poslužilo Kompozicijom lirske pjesme Josipa Užarevića te tekstovima Kru-
noslava Pranjića i Zorana Kravara.
Kod pristupa prvoj problemskoj točki rabila sam knjigu Radovana Ivan-
čevića Likovni govor; uvod u svijet likovnih umjetnosti. Pomoću nje pokuša-
vam dokazati da obrtanjem slike kao zasebnoga oblika prepoznajemo smisao
(preuzela sam Ivančevićev primjer slova A). Osim tog naslova odabrani čla-
nak iz zbornika radova Ludizam postao je aparatura za traženje potkrjepe za-
bilježenoga u tekstu i na tekstu. Kao dodatna literatura, kako bih bolje shva-
tila pojmove zrcala, žudnje, znaka, poslužili su mi naslovi Pojmovnik suvre-
mene književne i kulturne teorije Vladimira Bitija te pojedini dijelovi (po-
glavlje o psihoanalitičkim teorijama) Književne teorije Terryja Eagletona.
127
Pretpostavke naznačene u dijelu razrade koja prethodi analizi teksta na

pritajen će način krojiti analizu i pri samome završetku načiniti obrube te
tako povezati početak, sredinu i kraj ovoga rada.
Radi lakšeg razumijevanja, pjesma se donosi u cijelosti.
SAV U ŽUDNJI BRIDA
Potraga za čitanjem pjesme
Prvi dio rada bavit će se problemom prvoga primanja teksta, odnosno

pokušati utvrditi koliku važnost u ovome tekstu ima vizualna sastavnica. Što
bi pjesma značila kao znak za sebe, na što bi upućivala kao takva (uputu za
svoje čitanje ili nešto drugo?), također je nešto što se nameće prilikom pr-
voga vizualnog primanja. Treba napomenuti kako se prvo vizualno primanje
odnosi na izvanjsku percepciju teksta, dok drugo vizualno primanje ozna-
čava pogled u pjesmu, u njezinu strukturu.
Kada je riječ o Mrkonjićevu tekstu koji je naopaka zrcalna slika, čitanje
će nastupiti tek kada mu prvo vizualno primanje to dopusti, što znači da
jedno bez drugoga nikako ne bi moglo te da je predradnja uspješnoga pri-
manja verbalne razine pjesme ispravljanje toga naopakoga odraza pomoću
ogledala.
128
Takav postupak otiskivanja obrnute zrcalne slike teksta nameće pitanje

poštivanja različitih jezičnih pravila. Uključivanjem igre kao osnovne pojave
teorije ludizma u velikoj se mjeri može objasniti odstupanje od pravila.
Postavlja se pitanje treba li uopće pokušavati ispravljati tekst u čitljiv oblik,
no ovaj će rad to učiniti sa sviješću o postojanju dviju mogućnosti recepcije
– one koja će pjesmu tumačiti takvu kakva jest i one koja će njezin formal-
no-verbalni izgled motriti kao prvu fazu recepcije, kao svojevrsnu pripremu
za čitanje slovnoga teksta.
Prva informacija o tekstu je, dakle, vizualna, dakle, susrevši se s pjes-
mom, primatelj najprije promatra. Pjesma je pisana zdesna ulijevo, zbog če-
ga ju možemo nazvati pjesmom vizualnog traženja čitanja jer primatelj za-
počinje potragu za čitanjem iste pjesme, traži način na koji će pjesmu pri-
miti, pohraniti, objasniti. U toj prvoj fazi primanja pjesme ona biva vizual-
nim signalom, a postaje biti čitljivom tek kada ostvari svoju prvotnu funk-
ciju, a to je uputa za čitanje, te postane sama predmetom čitanja (a ne samo
gledanja). Otvaranjem drugoga načina primanja pjesme započinje čitanje
koje se može odvijati na više načina. Prvo čitanje, bez ikakvih pomagala
(zdesna nalijevo), otežano je, ali nije nemoguće. Takvo je čitanje neprak-
tično, usporeno, slova su deformirana, nerijetko dolazi do zamjene slova b i
d te se pjesma gubi, a povezivanje isprekidanih dijelova praćenih nagovje-
štajem nove interpunkcije nalikuje novomu stvaranju, odnosno prepravljanju
pjesme. U takvome obliku lirskoga zapisa vidljiva je neprirodnost pisma, vi-
zualno zastranjenje slova, otežanost prijenosa određenoga semantičkoga sla-
nja. Zapravo, na razini prirode / prirodnosti pisma prisutna je određena zna-
čenjska dvostrukost. S jedne strane, riječ je o rušenju tradicijski utvrđenih
pravila pisanja – smjer čitanja trebao bi biti slijeva nadesno, što obezgra-
ničuje pismovni materijal, odnosno čini ga slobodnim za ponovnu proizvod-
nju. S druge strane, narušava se prirodnost ustrojavanja pisma, što vodi ka
kataklizmičkom poimanju prirodnih vrijednosti, što rezultira traženjem ne-
kakvoga razrješenja, traženjem povratka smislenosti. Pod kataklizmičkim
poimanjem prirodnih vrijednosti mislim na propadanje izvorne svrhe pisma.
Otuda uporaba takve hiperboličnosti, jer ako je nečemu narušena prvotna
vrijednost, što slijedi nakon toga? Potrebno je povratiti svrhu samomu pismu
prije nego se upustimo u čitanje, a to bi značilo vratiti mu identificirajuće
karakteristike koje ga čine onim što jest. Identifikacija se pisma (a time i
pjesme) može izvesti obrtanjem teksta pomoću druge slike, odnosno zrcalno-
ga odraza, na kojemu se razvija daljnja analiza, te bi se potraga za čitanjem
teksta mogla preoblikovati u potragu za zrcalnom slikom.
Prije toga bi se ipak trebalo podsjetiti da pojava namjernoga obrtanja, a
time i narušavanja prirodnoga sklada, ima svoju funkciju. Postoji li onda po-
treba za spomenutim rušenjem nekakve norme kako bi se stil u ovom slučaju
kao takav definirao ili će analiza ukazati na nekakve druge segmente takvoga
postupka te otvoriti smjernice drugim, manjim analizama analiza, pokazat će
129
– analiza. Poigravši se riječima, upućujem na osnovu teorije ludizma. Kom-

biniranje žanrova, odnosno strukturnih postupaka u poeziji, kako kaže Age
A. Hansen-Löve, „zasniva se na oblicima transformacija u kojima se već
postojeći eksplicitni dijelovi riječi ili teksta preoblikuju, preraspodjeljuju,
premještaju: nalaženje pravila ovih inverzija i transformacija glavni je cilj
igre u kojemu čitatelj aktivno sudjeluje, štoviše, u kojemu on ravnopravno s
autorom organizira (novi) tekst kao produkt analitičnog razmišljanja i zak-
ljučivanja. Ovdje slučajnost nema nikakvu ulogu, tj. sve se sastoji u prona-
laženju ključa, formule pomoću koje se razotkriva tajna teksta.“1
Taj se citirani izvadak odnosi na igru riječima koju će analiza teksta po-
kušati potvrditi i, u jednome dijelu, grafički prikazati, ali napominjem da se
igra prvotno ostvaruje na razini oblika pjesme koja onda rezultira igrom pri-
manja, tj. čitanja teksta, promišljanja o istome te, na koncu, krojenjem ana-
lize. Pjesma nudi određenu igru pjesme pjesmom, prenošenje informacije
informacijom, ona istodobno otkriva što se događa paralelno s čitanjem, koje
se vertikale semantičkoga razotkrivanja pojavljuju usporedo s pjesmom i ko-
ja instanca vodi takvo didaskalično komentiranje jedne događajnosti što se
odvija unutar, ali i izvan lirskoga zapisa. Odigrava li se blizanačno rascijep-
ljena prizornost simultano ili su dva predstavljanja fizički, vremenski, se-
mantički odvojena, odnosno komentira li jedna subjektna instanca svoju
prostornost, no i razvijanje druge? Sve to, ali i ponešto više, moći će se pri-
mijetiti u ovome lirskom predlošku koji će oživjeti dvije verbalne slike što
će povući i opravdati sve prethodno naznačene (ali i one koje slijede) binar-
ne pojavnosti poput: paralelna događajnost, blizanačno rascijepljena prizor-
nost, dvije slike – dvije prostornosti i tako dalje (sve u funkciji objašnjavanja
dvostruke tekstualne zbilje u dvjema slikama – jednoj čitljivoj i drugoj, nje-
zinoj obrnutoj, imaginarnoj inačici).
Kako bi se određene pretpostavke dijelom nadogradile, posegnuti je za
podatcima o pismu koje prepoznajemo u lirskome predlošku. Radovan Ivan-
čević u knjizi Likovni govor donosi podatke o svijetu znakova među kojima
sam pronašla djeliće za povezivanje pretpostavki s objašnjenjima. Prethodno
je, između ostaloga, bilo riječi o primanju vizualne i verbalne razine ove
pjesme. Ivančević se u svojoj knjizi pita kojemu primanju ili promišljanju
treba dati prednost te što je bilo prije – slika ili riječ. Može se zaključiti što
Ivančević misli o tome kada preoblikuje poznatu biblijsku rečenicu u reče-
nicu „U početku bijaše slika.“2. Dakle, iz analize se nipošto ne bi smjela is-
ključiti vizualna komponenta, jer bez gledanja, odnosno ogledanja3, ne bi bi-
1
Hansen-Löve, Age A., 1996. Umjetnost kao igra. Modeli ludizma između romantizma i
postmodernizma. (Nacrt), u: Ludizam; zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća (ur. Benčić,
Živa; Flaker, Aleksandar), ZZK / Slon, Zagreb, str. 20-21.
2
Ivančević, Radovan, 1997. Likovni govor; uvod u svijet likovnih umjetnosti, Profil, Zagreb,
43. str.
3
Pojam koji će u nastavku rada poprimati smisao, a sinonim bi bio termin zrcaljenje.
130
lo ni pravilnoga primanja pjesme, o čemu će biti više govora u sljedećem

poglavlju.
A kao analiza
Ivančević kaže: „Jeste li se ikad upitali zašto slovo A izgleda upravo
ovako kako izgleda? Ako je istinita tvrdnja da svaki oblik ima smisao i da se
taj smisao iz oblika može i pročitati – na čemu se temelji snaga priopćavanja
likovne umjetnosti i snaga vizualnih komunikacija – onda to mora vrijediti i
za oblik slova A.“4
Vizualna komunikacija nije samo dio likovne umjetnosti nego je i dio
književnosti – ispisane, a, nerijetko, i naslikane umjetnosti. Prema tome, ako
tvrdnja o odnosu oblika i smisla vrijedi za slovo A koje predstavlja znak, vri-
jedi i za ovu pjesmu u cijelosti, jer ona vizualno predstavlja svojevrstan znak
(bilo kao uputa za čitanje5 ili kao poruka o narušavanju određene zadanosti,
pravilne upotrebe takvoga pisma predviđenoga za pisanje i čitanje slijeva
udesno). Nakon objašnjenja što je nekada predstavljalo slovo A u svom pri-
rodnom položaju, Ivančević zaključuje: „Sada znate tajnu slova A: to je gla-
va bika postavljena na rogove! Okrenite ga, pa će opet postati ono što je iz-
vorno bilo: glava bika (osobito ako ucrtate u gornje kutove po jednu toč-
ku)6“.
Dakle, nameće se razgovor o identifikaciji te upotpunjavanju značenja
onoga što pokušavamo objasniti. Citat je preuzet za potrebe rada jer (kao i
prethodni citati preuzeti iz iste knjige) može uvelike pomoći kao smjernica
na koju bi se mogao osloniti veliki i neizostavni dio analize. Naime, pomoću
istih citata može se obrazložiti i ovakvo kretanje seminarskoga rada. Odabra-
na pjesma napisana je neuobičajeno i kao takva tvori nekakav oblik, a oblik
bi svojom nekonvencionalnošću trebao ponuditi nekakvo značenje. Takva
strukturna raspodjela mora imati nekakav smisao koji je potrebno iščitati
kako bi se uopće mogla uspostaviti percepcijska komunikacija s tekstom.
Nakon uspostave vizualne komunikacije s tekstom, krećemo u potragu za
čitanjem, a nakon analize oblika pjesme, odnosno svojevrsne podrobnije
analize forme kao nešto drugačijega pjesničkog modela, slijedi analiza pjes-
me.
Pronađena analiza
Prethodno je spominjano prvo primanje slikovnoga izgleda pjesme, a
kao moguće, navedeno je i prvo čitanje pjesme (kada pokušamo pjesmu či-
4
Isto kao 3, str. 43.
5
Čitanje ovdje ima dvojake konotacije – iščitavanje djela u smislu analize svih strukturnih
sastavnica, ali i promišljanje o izvantekstualnim odnosima na temelju slike koja je pred nama,
npr. pjesma tako napisana može biti znak za obrnutu sliku stvarnosti.
6
131
tati tako obrnutu, zdesna nalijevo). Drugo bi se čitanje ostvarilo uz određeno

pomagalo, točnije – uz zrcalo. Stavljanjem pjesme pred zrcalo ili prislanja-
njem zrcala uz plohu stranice na kojoj se nalazi pjesma, dobivamo pjesmu
onakvu kakva bi bila da je pisana na tradicionalni način (slijeva nadesno) i
možemo ju čitati bez ikakvih poteškoća. Dakle, pokazat ću kako pjesma iz-
gleda u zrcalu, no pritom neću prepisivati naslov onako kako ga vidim u zr-
calu jer takav prijepis računalo ne može podržati. Naime, naslov pjesme na-
pisan je uobičajeno – slijeva nadesno, dok je čitava pjesma napisana obrnuto
pa, kada ispravimo pjesmu, naslov se obrne. Radi lakšega praćenja pjesme,
prenosim u cijelosti zrcalnu sliku Mrkonjićeve pjesme Sav u žudnji brida.
Sav u žudnji brida,
sonet se ogleda
u komadu leda
s onu stranu vida,
kao da se kida
od obratna slijeda
k zrcaljenju reda
slike što ga vida:
tako moja duša

nerednih pismenâ
nov poredak kuša
usred tvojih zjena

naopaka ušav,
o nedoželjena.
Ovako prepisana zrcalna slika odabrane pjesme upravo je ta koja će
poslužiti za analizu. Naslov pjesme glasi jednako kao i prvi stih zrcalne slike
pjesme Sav u žudnji brida te na taj način progresivno razvija ostatak pjesme,
odnosno ostatak pjesme nastavlja naslov. Samim tim vidljiv je postupak po-
navljanja, dakle naslućuje se postojanje dvostrukosti, i to na više razina.
Osim što je riječ o dvama prostorima smještenosti pjesme (stranica knjige i
potencijalni prostor zrcala), možemo na neki način govoriti i o zrcalnoj slici
naslova koja ga vezuje s pjesmom. Naslov se na neki način ogleda u pjesmi,
što će uputiti na to da zrcaljenu sliku unutar analize nećemo napuštati. Uloga
naslova ove pjesme bila bi sudjelovanje u stvaranju teksta, naslov je, dakle,
strukturno važan činilac7. Pjesma su i naslov, na semantičkoj razini, dvije ne-
razdvojive kategorije. Naslov nudi signale o konkretnim motivskim sastav-
nicama pjesme. Semantika naslova ekvivalentna je obrnutom izgledu pjesme
7
Određujem prema podjeli iz: Užarević, Josip, 1991. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za
znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb.
132
jer može značiti žudnju obrnute pjesme da bude ispravljena kako bi se mogla
čitati. Na taj način semantika naslova ulazi u odnos sa semantikom obrnute
pjesme koja dobiva verbalnu suvislost tek kada se ogleda u zrcalu. Nasta-
vimo li naslov (odnosno prvi stih) sljedećim stihom: „sonet se ogleda“, mo-
žemo primijetiti dvije stvari: metajezičnu funkciju8 (pjesma govori o pjesmi,
sonetu) i antropomorfiziranje pjesme (pridavanje ljudskih osobina sonetu).
Pjesma navodi svoj kôd koji se iščitava putem određenih signifikanata; npr.
leksičkih – imenuje se vrsta pjesme – sonet, referira se na inovativnosti u
procesu pisanja – „nov poredak kuša“ i čitanja „naopaka ušav“9. Spomenute
leksičke oznake signaliziraju instancu Subjekta koji (auto)komentira pisanje,
ali i recepciju pjesme.
Na razini forme pjesme možemo reći da je riječ o strofičnosti koja se
organizira u dvije katrene i dvije tercine. Tako strofično organizirana pjesma
vezanoga stiha naziva se, dakako, sonet. Rima je obgrljena, rimuju se prvi i
posljednji stih svake strofe te drugi i treći stih prve i druge strofe. Stih je
vezan na razini cijele pjesme, rima je neprestano zastupljena i dominantna je
ritamska oznaka teksta. Naglašena je vertikalna organiziranost pjesme; sti-
hovi su nešto kraći nego što je to kod klasičnih primjeraka soneta, svi se sa-
stoje od šest slogova. Kratkoća stiha pridonosi izrazitijoj vertikalnosti pjes-
me.
O obliku teksta koji ima dvije vizualne inačice – obrnutu i ispravljenu –
bilo je govora u prethodnim poglavljima. Ispravljena inačica u zrcalu opona-
ša oblik obrnute, ali na način da ga realizira, definira, što pjesmi pridaje neka
antropomorfna obilježja, o čemu ću nešto više u nastavku. Dakle, vidljiva
forma teksta na neki način upućuje na još jedan oblik vizualnosti (ako to mo-
žemo tako nazvati s obzirom na nestalnost te pojave, jer uklonimo li ogle-
dalo, slika nestaje) – sliku u ogledalu. Osim što projicira svoj odraz u prostor
zrcala, pjesma zapisana na stranici knjige obrnutim smjerom pisanja djeluje
kao slikovni znak (objašnjeno u prethodnome poglavlju). Interpunkcija je
prisutna u pjesmi, pravilno je provedena te je, zapravo baš time, njezina ulo-
ga potisnuta. Zabilježila sam svega pet interpunkcijskih znakova od kojih su
tri zareza, dvotočje i točka na kraju pjesme. Dvotočje pravi određenu stanku
i razmak između prvoga i drugog dijela pjesme (katrena i tercina) te kao da
uspoređuje dvije sastavnice – pjesmu koja se probija i preoblikuje u drugi
oblik (preoblikuje se, a time i prilagođava) te Subjektnu instancu koja nudi
informacije o pothvatu, svojevrsnom obratu unutar duše. Točka koja zaklju-
čava tekst samo se jednom pojavljuje – na kraju pjesme, što znači da se
jedna ista sintaktička jedinica proteže od početka do samoga kraja teksta.
Takvim postupkom želi se naglasiti slikovna razina teksta, njegova vizualna
8
Kravar, Zoran, 1982. Lirska pjesma, u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko; Stamać,
Ante), Globus, Zagreb, objašnjava metajezičnu funkciju (preuzetu iz Jakobsonove teorije).
9
Stihovi iz pjesme Zvonimira Mrkonjića Sav u žudnji brida.
133
dimenzija. Zastupljenost glagolskih oblika vrlo je mala, što će opet uputiti na

određenu statičnost (slikovnu?).
Ulaskom u tekst započinje obilazak, šetnja od strofe do strofe, uz bilje-
ženje lingvostilističkih10 pojavnosti. Polazište je prva strofa kao dio sintak-
tičke cjeline kojom se otvara izlaganje teksta putem opkoračenja, dakle sti-
lema na sintaktostilematskoj razini11. Opkoračenjem se rečenica prenosi u
novi stih, novu strofu, gradeći time i novu misao. Nadalje, izdvojila bih zam-
jenice sav, onu koje, na semantostilematskoj12 razini, atribuiraju Subjekt, od-
nosno uz imenice stranu i vid, predmet – sonet, te im pojačavaju, odnosno
preciziraju značenje. Prva (sav), koja zamjenjuje Subjekt, upotrijebljena je
uz izraz u žudnji, čime se Subjekt iz aktivnoga pretvara u pasivni ili, još bo-
lje, u trpni, čime se označava njegova potpuna nemoćna prepuštenost žudnji,
dok druga, kao pokazna zamjenica, upućuje na drugu stranu vida, na druga-
čiji pogled kojemu je izložen, odnosno od kojega je skriven sonet, što je ta-
kođer dio metajezične signalizacije teksta.
Na fonostilematskoj13 razini uočila sam treperavost, odnosno podrhtava-
nje prvoga stiha putem slušno izražajnih tjesnačnika s, ž te suglasničkoga
skupa br, koji kao da su u funkciji dočaravanja dojma o stihu koji bridi od
uzbuđenosti uslijed žudnje da bude pročitan, da se semantički ostvari. Nada-
lje, prvi i drugi stih možemo povezati nastavljanjem istoga podrhtavanja rea-
liziranoga aliteracijom glasa s, a slično se može zamijetiti i u četvrtome stihu
iste strofe. Uvođenjem riječi sonet, ogledala i one strane, stvaramo određenu
vezu, kao da uvodimo jednu dimenziju odnosa: ovaj – posrednik – onaj, u
kojemu bi ovaj bio oznaka za sonet koji je pred nama, najbliži i stvaran,
posrednik bi bilo ogledalo koje od jedne pojavnosti stvara dvije (temelj ovo-
ga odnosa), te onaj koji bi upućivao na onu stranu u koju se može pogledati,
koja nudi novu prostornost koja se fizički prislanja uz postojeću (što svjedoči
o nestalnosti takve slike, odnosno prostornosti). Drugi stih prve strofe bilježi
asonancu svijetloga vokala e koji biva izgovorno produžen u posljednjoj rije-
či istoga stiha, što bi se vizualno moglo dočarati prikazom te riječi s umno-
ženim vokalom ogleeeda. Takav postupak u funkciji je prikaza zadržavanja
pogleda, aludira na trajanje nekog promatranja, produljenu radnju na kojoj
će se temeljiti čitava pjesma. Može se primijetiti i eho-rima kao poveznica
riječi ogleda i leda koja materijalizira ranije spomenutu dimenziju trajanja,
dok se same riječi što ulaze u rimovani odnos mogu motriti i zasebno, kao
semantički upućivači na neke druge riječi na koje se odnose – na glagole
ogledati i gledati i imenicu ogledalo. U posljednjem stihu prve strofe mo-
žemo primijetiti uvođenje svijesti o osjetilu vida upotrebom označitelja vid.
10
Pojmovi koji se tiču lingvostilistike preuzeti su iz: Pranjić, Krunoslav, 1982. Stil i stilistika,
u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko; Stamać, Ante), Globus, Zagreb.
11
Isto.
12
Isto.
13
Isto.
134
Na semantostilematskoj14 razini taj leksem, osim što ima funkciju vezivanja

s osjetilom vida, može sadržavati i jedno drugo, preneseno značenje, odnos-
no upućivati na jednu drugu prostornost, domenu druge stvarnosti koja se
nalazi upravo u toj naopakoj slici koju promatramo.
Druga se strofa nastavlja na prvu i dalje putem opkoračenja kao sintak-
tostilematskog15 postupka. Takvo rečenično obuhvaćanje čitave pjesme
prouzrokovalo je neprirodnost poretka riječi, što je vrlo osjetno u trećem i
četvrtom stihu druge strofe jer nastaju poteškoće pokušamo li ih povezati (k
zrcaljenju reda / slike što ga vida). Postavlja se pitanje što bi značio leksem
vida u ovoj strofi, tj. treba li ga povezivati s istim oblikom prethodne strofe
kada znači osjetilo vida ili s glagolom gledati ili, pak, s riječju kida, čiju
razliku čine samo fonemi k i v. Izdvojila bih nekoliko puta spomenuti glagol
kida, čija bi semantika objašnjavala nešto zastupljeniju pojavnost pojedinih
glasova k, s, r, š, te suglasničkih skupina br, zr (zrc), št. Ovako izdvojeni i
posloženi glasovi, kada ih se zajedno pročita, zvukovno oponašaju određenu
događajnost koja se odvija razvijanjem teksta, upućuju na zvukovnu dimen-
ziju preoblike ili poteškoća pri transformaciji pjesme, odnosno na poteškoće
pri ispravljanju obrnute slike (može se usporediti s ispravljanjem nekog
predmeta koje ima zvučni trag, npr. zgužvanoga papira i sl.). Izdvojila bih
treći stih iste strofe u kojemu je otežanost transformacije na vrhuncu, tu kao
da je došlo do nekakvoga zapinjanja, što najbolje dočarava prijelaz samostal-
noga k na suglasničku skupinu zrc kojom započinje nova riječ. U prvome
stihu druge strofe možemo govoriti o određenoj asonanci glasa a čijim um-
nažanjem kao da se prikazuje takva otežanost postupka transformacije pjes-
me. Grafostilemi16 nisu pretjerano zastupljeni, osim što se u drugoj strofi
opet pojavljuje dvotočje kojemu se može pripisati konotacija nasuprotnosti,
omjeranja, mjesta zrcaljenja; dvotočje može biti grafostilem koji materijali-
zira komad leda u kojemu se ogleda obrnuta pjesma.
Spomenuto dvotočje najavilo je sljedeću strofu koja nastavlja sintakt-
ičku cjelinu te počinje riječju tako koja pretpostavlja odgovor na pitanje kako
u prethodnome dijelu teksta, čime upućuje na određeno uspoređivanje dviju
odvojenih sastavnica, dakle na već spomenuto uspostavljanje semantičkoga
suodnošenja prvoga i drugoga dijela pjesme. Izdvojiti je zamjenice moja
(treća strofa) i tvojih (posljednja strofa), a objašnjenje se vezuje uz pojavnost
Subjekta17 jer instanca Nad-Ja18 koja je prisutna u prve dvije strofe, u trećoj
prelazi u Ja19 dok pjesmu okončava instanca Ti u posljednjoj strofi. Potvrde
14
Isto.
15
Isto.
16
Isto.
17
Subjekt objašnjen u knjizi Užarević, Josip, 1991. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za
znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb.
18
Isto Užarević
19
Isto Užarević.
135
se pronalaze u gramatičkim oblicima zamjenica. Takvo klizanje pojavnosti

Subjekta može se tumačiti zrcalnim odrazom u kojemu se ne zrcali, ne
prepoznaje samo pjesma nego i Subjekt (otuda prelazak Nad-Ja u Ja, što,
naravno, vidiš i shvaćaš Ti). Drugi stih druge strofe sastoji se od dvaju mor-
fonostilema20 – neologizma nerednih i arhaizma pismena, čime se nastavlja
leksička zaigranost što je započela još u prethodnoj strofi, a sukladna je igri
zrcalnoga izvrtanja verbalne razine pjesme, s tim što se ovdje izvrće leksička
uobičajenost. Stiliziranost tih riječi zadržava pogled i zaustavlja protok vre-
mena jer ih se pokušava odgonetnuti pa one, poput zrcalno izvrnute pjesme u
kontekstu čistoga prostora stranice, u kontekstu čitkoga teksta ometaju re-
cepciju. Poigramo li se anagramiranjem riječi, ponovno se dobiju dvojako
konotirane sintagme – tako moja duša red ne pisâ ili red napisâ. Povežu li se
leksemi reda, nerednih, poredak (prvi je iz prve tercine, a druga dva iz dru-
ge), primijetiti je provlačenje istoga korijenskog dijela red koji nudi svojevr-
snu informaciju o linearnom čitanju pjesme – iz reda u red, što se omogućuje
pomicanjem ogledala po redovima pjesme. Posljednji stih treće strofe donosi
semantostilem21 nov kojim se označava nov pothvat (pisanje), nov pristup,
novo čitanje pjesme. Osim toga, Subjekt se metaforizira dušom, dok se sonet,
kako je već spomenuto, personificira, uspostavlja se kao autonomna instan-
ca, oslobađajući se time od autora, odnosno od konvencionalnih strukturnih
stega.
Posljednja bi strofa opet činila novi dio, iz čega proizlazi da pjesmu mo-
žemo podijeliti u tri dijela, ali ne i u zasebne cjeline, jer su međusobno unu-
tarsintaktički povezane te ih se može razdijeliti samo na semantičkoj razini i
pojavljivanjem Subjekta kao osjetljive troosobne instance ove pjesme. Prvi
stih posljednje strofe metaforom precizno pozicionira žuđenu percepciju /
recepciju teksta (usred zjena ušav). Drugi stih sastoji se od dva morfono-
stilema22 – leksički neovjerenog priloga naopaka te zastarjelog, reduciranog
glagolskog priloga prošlog došav koji, s jedne strane, na leksičkoj razini pro-
vode verbalnu naopakost čitavoga teksta, a s druge, imitiraju arhaičnu, uz-
višenu petrarkističku retoriku.
Posljednji stih zarezom je odvojen od vokativnog obraćanja Ti instanci
– o nedoželjena, koje je, upravo zbog uzvika o, u skladu sa spomenutom ko-
notacijom uzvišenosti. Igrom slaganja, odnosno rastavljanja i brisanja nekih
grafema, mogli bismo ući u potencijalnu semantičku arhitekturu toga izraza
koji može dobiti oblike o neželjena, o željena, a prebacivanjem i uključi-
vanjem osamljenoga vokala o unutar riječi te reduciranjem nekih glasova,
pojavljuje se leksem neodoljena. Svi ti novonastali izrazi opet upućuju na bi-
narne opozicije značenja. Takvim premetanjima grafema možda se može na-
20
Preuzeto iz: Pranjić, Krunoslav, 1982. Stil i stilistika, u: Uvod u književnost (ur. Škreb,
Zdenko; Stamać, Ante), Globus, Zagreb.
21
Isto.
22
Isto.
136
slutiti skriveno značenje koje je potisnuto zaigranošću riječi.

Želim uputiti na to da pjesma u cijelosti kao vizualni znak može značiti
informaciju kako čitati i iščitavati tekst, ali i na takve pojavnosti unutar tek-
sta kojima se možda treba poigrati te pokušati stvarati nove zrcalne odraze i
u njima pronalaziti značenja.
Poveznice između strofa uočavam i na fonostilematskoj23 razini putem
već spomenutih glasova koji se pojavljuju u svim strofama (k, s, r, d ) s
naglaskom na suglasniku d koji se pojavljuje horizontalno i vertikalno duž
pjesme (i to ne bilo kako raspoređen). Horizontalno pojavljivanje glasa d
koje se susreće s vertikalnim, moglo bi se, po stihovima i strofama, prikazati
ovako:
d d
d
d d
d d
d d
d
d
d
d
d
p
d.
Uvođenjem ovakvoga grafičkoga prikaza pojavljivanja slova d unutar

pjesme možemo primijetiti igru pozicioniranja istoga glasa kojom se mogu
postići različiti efekti. Protumačila bih to kao neprestano provlačenje motiva
dviju slika (posredovanjem zrcala) te poigravanje istim tim slikama. Posebno
je zanimljiva posljednja strofa, preciznije, drugi stih u njoj koji glasi – nao-
paka ušav, unutar kojega je grafem d okrenut naopačke, odnosno pretvoren u
glas p. Osim toga, ovako izdvojena i raspoređena slova vizualno podsjećaju
na pomagalo koje omogućava čitanje pjesme – na zrcalo.
Takav prikaz potvrđuje zrcalnu podvojenost i na fonostilematskoj razini,
što ukazuje na to da je pjesma svojom strukturom i smjerom pisanja ponu-
23
Isto.
137
dila određen model po kojemu će se odvijati bilo kakva komunikacija s tek-

stom, i to na više razina.
Z kao zrcalo
Prije zaključivanja ove moguće analize ponovno bih se osvrnula na je-
dan fenomen pjesme, zapravo na ključ za primanje teksta, a riječ je o feno-
menu zrcala. Temelji toga fenomena pronalaze se u psihoanalitičkim teori-
jama, od kojih sam konzultirala onu Terryja Eagletona u poglavlju Psiho-
analiza u njegovoj Književnoj teoriji24, a poslužila sam se i podatcima iz
Pojmovnika suvremene književne i kulturne teorije Vladimira Bitija. Freud
kaže da ljudskom psihom upravlja žudnja za posjedovanjem te potreba za
identifikacijom kao modelom. Subjekt se identificira tek onoga trenutka
kada se prepozna u zrcalu. Trebalo bi možda pojasniti i odnos Drugi – dru-
gi25 preko kojega se zapravo i ostvaruje zrcalna slika, ali ovdje ću iznijeti sa-
mo dio potreban za povezivanje s pjesmom i za privođenje analize kraju.
Jacques Lacan pojašnjava: „…slika u zrcalu za njega (subjekta, op. A. B.) i
jest i nije ono samo; još je prisutno zamagljivanje subjekta i objekta – dijete
tek započinje proces izgradnje središta vlastitog bića. To biće je, kao što nam
kazuje situacija sa zrcalom, u biti narcisoidno. Osjećaj o nekakvu svome "ja"
stječemo tako što odraz toga "ja" dobivamo iz kakva predmeta ili osobe. Taj
predmet vanjskog svijeta je u isti mah i dio nas (jer se s njime poistovjeću-
jemo) i nije jer nam je stran…“26
Napominjem da pojam djeteta treba uvjetno shvatiti jer njegova domena
značenja podrazumijeva više sastavnica te ju ovdje možemo popuniti instan-
com Subjekta kao bića koje izgrađuje događajnost pjesme, ali i pjesmu kao
oblik koji oživljava, prepoznajući se u zrcalu kao prostoru stvarnosti izvan
samoga teksta, no i u prostoru zbiljskoga unutar teksta. Oblik pjesme postaje
to narcisoidno biće koje se ogleda, ali i izgrađuje, nadopisuje, te tako i opi-
suje sebe – samomu sebi, što upućuje na stvaranje identitetne matrice po-
moću predmeta iz stvarnoga, izvantekstualnoga prostora. Dakle, potvrđujem
to još jednim citatom: Lacan to razdoblje naziva "imaginarnim", a pod tim
podrazumijeva stanje u kojemu još nemamo osjećaj o definiranom središtu
bića u kojemu se čini da ono "ja" koje imamo prelazi u predmete, a predmeti
u njega, u neprestanom zatvorenom krugu razmjene.27
Kada kaže razdoblje, pod tim se podrazumijeva fenomen „zrcalnog raz-
doblja“28. Opet se vraćamo na tekst u kojemu pronalazimo potvrde na dvje-
24
Eagleton, Terry, 1987. Psihoanaliza iz knjige Književna teorija, SNL, Zagreb.
25
Isto.
26
Isto, str. 178.
27
Isto, str. 178-179.
28
Isto, str. 178.
138
ma razinama: Subjekt i pjesma. Subjekt, izražen Nad-Ja29 instancom na po-

četku koja, bezlična i predmetna, prepoznaje svoj odraz u zrcalu te postaje
lična i poprima svojstva bića. Zrcaljenjem u predmetu te vraćanjem iste zra-
ke (informacije o liku) pjesma postaje Netko.
Svrha je pjesme da bude pročitana. Uvođenjem ogledala slika ispunjava
svoju svrhu. Na samome početku rada postoje određene poteškoće pri odre-
đivanju prirode pjesme jer ova pjesma, lišena zrcala, nije ispunila kalup za
identifikaciju. Zrcaljenjem se primaju sve potrebne informacije da bi se pjes-
mu identificiralo, prepoznalo, čitalo i analiziralo. U radu sam pretipkala is-
pravljenu inačicu pjesme jer je to i njezin identifikacijski kod, njezina osob-
na iskaznica.
Kako bih upotpunila ovu raščlambu podataka o fenomenu zrcala i zrca-
ljene slike te povezanosti istoga s odabranom pjesmom (ali i Subjektom), iz-
nijet ću dio promišljanja koje u članku Tekst i njegov stil izlaže Manfred
Frank. Nakon uvoda u kojemu prenosi određene teze pojedinih teoretičara i
filozofa izlaže svoju studiju Schleiermacherove teorije jezika, dakako, uz
svoja promišljanja o istome. Jedno od takvih promišljanja jest i shvaćanje
problematike stvaranja identiteta, no njegovi stavovi odstupaju od pojedinih
prethodno iznesenih u radu, čime se oni ne žele negirati, već se želi uputiti
na drugačija promišljanja koja fokusiraju ono o čemu je doista riječ (sub-
jekt). Suprotnom je analizom subjekt (prethodnim) detopikaliziran. Manfred
Frank o refleksiji i subjektovoj informiranosti kaže: „…refleksiju ne može-
mo misliti, a da ne pretpostavimo jednostavan samosvjestan identitet (inače
jedan član odnosa ne bi mogao biti siguran da u drugome ne opaža sebe um-
jesto drugoga). Niti možemo zanemariti da ovaj identitet sebi nije neposred-
no prezentan, nego da mora naručiti drugoga – drugi član odnosa – da mu
posvjedoči kako je jednak samome sebi.“30
Dakle, Manfred Frank promišlja o subjektu kao o biću koje bi trebalo
biti svjesno svoga postajanja, a time i identiteta, čime, na neki način, upo-
zorava da pri pokušajima određivanja i definiranja subjekta ne bismo smjeli
zaboraviti na sam subjekt i njegovu kompetentnost. Prema tome, središnja
točka ovoga rada jest odabrana pjesma (ili subjekt) koja je ponudila određe-
ne problemske zadatke, potragu za analizom, manju analizu, konačnu anali-
zu te problematiku stvaranja identitetne odrednice, ali je, prije svega, ponu-
dila svoj oblik i sadržaj. Na kraju opcrtavam ovu cjelinu vraćanjem na sre-
dišnjicu rada te na taj način istupam iz zgotovljenog oblika seminarskoga
rada.
29
O Subjektu u Užarević.
30
Frank, Manfred, 1990. Tekst i njegov stil; Schleiermacherova teorija jezika, prevela s
njemačkog Darija Pastuović, Quorum, br. 1, Zagreb, str. 174.
139
Zaključno
Seminarski rad ovim poglavljem zatvara trodijelnu cjelinu. Prvi dio čini
uvod u kojemu navodim vlastite smjernice i metodologiju rada, bilježeći
teorijsku podlogu na koju se analiza naslanja. Razrada je, kao drugi i os-
novni dio rada, podijeljena manjim podnaslovima pod kojima se razvijaju ra-
zličiti vidovi analize. Središnji dio nudi pretpostavke, teze, koje u radu imaju
svoju podlogu i potvrdu (u predlošku ili literaturi). Odabrana pjesma Zvoni-
mira Mrkonjića Sav u žudnji brida ponudila je određene problemske zadatke
koje sam pokušala pobrojati i pojasniti u drugome dijelu razrade što prethodi
samoj analizi teksta. Problemski zadatci odnose se na problem primanja, od-
nosno čitanja teksta, što sam pokušala objasniti na primjeru bilješke Rado-
vana Ivančevića o obrtanju slova A koje tek u izvrnutom obliku poprima
smisao. Također, istu problematiku povezala sam i s teorijom ludizma (igra
oblikom i igra riječima pjesme). Problem primanja, čitanja, a time i identifi-
ciranja, pokušala sam objasniti pojmom zrcala i (ne)prirodom zrcaljene slike.
Izvor
Mrkonjić, Zvonimir, 2003. Sav u žudnji brida, u: Rem, Goran, Koreografija teksta
II, Meandar, Zagreb, str. 95.
Literatura
Biti, Vladimir, 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Sveučilišna

naklada, Zagreb.
Eagleton, Terry, 1987. Psihoanaliza u knjizi Književna teorija, SNL, Zagreb.
Frank, Manfred, 1990. Tekst i njegov stil; Schleiermacherova teorija jezika, prevela
s njemačkog Darija Pastuović, Quorum, br. 1, str. 171-184.
Hansen-Löve, Age A., 1996. Umjetnost kao igra. Modeli ludizma između romantiz-
ma i postmodernizma, u: Ludizam, Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća
(ur. Benčić, Živa; Flaker, Aleksandar), ZZK / Slon, Zagreb, str. 19-33.
Ivančević, Radovan, 1997. Likovni govor; uvod u svijet likovnih umjetnosti, Profil,
Zagreb.
Kravar, Zoran, 1982. Lirska pjesma, u: Uvod u književnost (ur. Škreb, Zdenko;
Stamać, Ante), Globus, Zagreb, str. 379-412.
Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta I-II, Meandar, Zagreb.
140
Ana Vukojević: Stilistička raščlamba pjesme Krune Quiena Glas x ili poremećaj sluha
Ana Vukojević
STILISTIČKA RAŠČLAMBA PJESME KRUNE
QUIENA GLAS X ILI POREMEĆAJ SLUHA
Uvodno
Za temu seminarskoga rada odabrala sam pjesmu Krune Quiena – Glas
x ili poremećaj sluha. Razlog je moga odabira funkcionalna kombinacija
tekstualnosti i grafike koja već na prvi pogled / na prvo čitanje otvara neke
mogućnosti stilističke analize. Metodologija rada oslanjat će se na teorijske
naslove Zvonimira Mrkonjića, Josipa Užarevića i Branka Vuletića.
GLAS X ILI POREMEĆAJ SLUHA
Iz tonske hale
iz centrale
iz arhitrava
iz dijagonale
iz drvoreda
iz voznog reda
iz zgrade bolnice
iz stakla solnice
iz tamo iz ovdje
iz ne znam odgdje
iz katedrale
prvostolnice
iz tvornice
iz Božje strave
iz razglavljene transverzale
iz valjaone
iz cementa
iz mementa
stare Salone
pa čak iz Lucije
141
te polucije
iz njenih cica
koje zvone
ko stare arije
ko Zdravo Marije
iz leta ptica
iz termostata
iz ratova
iz aparata
iz orhideje
iz fiks ideje
iz jabuke
iz obline
što zatvara poput luke
tren smirenja
zavjetrine
iz kabela
iz Kain i Abela
iz aerodruma
iz podruma uma
iz zviježđa
iz žlijezda
iz mašine
iz moje tišine
ovoga svijeta
javlja mi se kiks
glas x glas x
Forma / stil
Što se tiče forme, na prvi pogled uočavam da je pjesma nestrofična.
Sastoji se od 47 stihova – pretežito dvoleksemskih priložnih oznaka mjesta
koje govore o različitim izvorima zvuka. Takva grafotekstualna slika pjesme
odmah stvara dojam shizofrene zvukovne polifonije iz koje se, na koncu, ne
razaznaje nikakav artikulirani zvuk. Takvoj tekstualnoj slici zvukovnosti pri-
donosi i nepravilno raspoređena, nabacana rima.
Naslov je na neki način retrospektivan1 jer upućuje na ishod lirskoga
zbivanja, odnosno na posljedicu što ga u tekstu izneseno ima na neku neo-
dređenu, zapravo tek načelno postojeću, bilo koju subjektnu instancu. Kako
se djelomice, ali čak dvostruko ponavlja u posljednjem stihu, tako je dojam
zaokruženosti, odnosno razrješenja imenovanja posljedice te zvukovne siline
1
Užarević, Josip, 1993. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozof-
skoga fakulteta, Zagreb, str. 53.
142
utemeljeniji. Glas x označuje tu posljedicu – poremećaj sluha, što zaključu-

jemo zahvaljujući alternativnom vezniku ili.
Također, odmah se uočava i anafora, ponavljanje prijedloga iz i riječi ko
na početku stihova. Prema Užareviću, ponavljanje je u lirskoj pjesmi jedna
od tipičnih kompozicijskih pojava. Dok „ono, s jedne strane, omogućuje nje-
zinu organsku cjelovitost, s druge – služi kao sredstvo raščlambe, a s treće –
može služiti kao sredstvo intenzifikacije“.2 Vuletić, pak, smatra da se ponav-
ljanjem glasova, riječi ili većih cjelina ostvaruje jedan aspekt ritmičnosti
pjesničkoga govorenja kao i postupci unutrašnje motivacije; ponavljanjem se
grade eufoničnost i ritmičnost pjesničkoga izraza.3 Ono je ključni princip
građenja pjesme: nešto se mora ponoviti kako bi se mogli ostvariti osnovni
pjesnički postupci: stih, asonanca, aliteracija ili npr. rima.4 Rima u pjesmi
Glas x ili poremećaj sluha zbližava neke od motiva koji se nabrajaju. Jedina
logička veza među brojnim sadržajno nepovezanim motivima jest ta što oz-
načavaju podrijetlo zvuka. Može se reći, dakle, kako anafora u ovoj pjesmi
povezuje dvije funkcije ponavljanja – kompozicijsku, ali i semantičku cjelo-
vitost te intenzifikacijsku ulogu. Ponavljanje stavlja naglasak na one dijelove
teksta koji se ne ponavljaju.5 Kako je dominantni modus prikazivanja u ovoj
pjesmi zvuk, isticanjem prijedloga iz koji se ponavlja, ističu se ostala, razno-
vrsna izvorišta zvuka, a time se asociraju i zvukovi koji iz njih proizlaze.
Iako, prema Vuletiću, ono što nema glagol, upućuje na sliku6, ovdje konstan-
tna odsutnost glagola upućuje na zvuk, a sve zbog naslovnih leksemskih su-
gestija glas i sluh te zbog samo jednoga glagola u predzadnjemu stihu –
javlja se – koji se značenjski razlijevaju po cijelome tekstu.
Na grafostilističkoj razini uočljiv je izostanak interpunkcijskih znakova.
Izostavljanjem zareza, kao i nepostojanjem strofa, odnosno strofnoga među-
prostora, želi se naglasiti simultanost dojma što ga proizvodi semantika riječi
koje se nabrajaju, a koje su u stalnoj značenjskoj interakciji s naslovom.
Stječe se već spomenuti dojam zasićenja zvukom. Sve je u istom prostoru i
na istoj vremenskoj razini, tj. prisutna je prostorno-vremenska univerzaliza-
cija ili totalizacija. Budući da nema logičke veze među motivima, a svi su u
istome prostoru teksta, aludira se na postmodernističko ukidanje granica
među kontekstima, pa su svi konteksti na istoj razini. Postmodernističku
poeziju zanima empiričnost jezika i njegovo akustičko djelovanje, što poka-
zuje i sama pjesma.
2
Užarević, Josip, 1993. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozof-
skoga fakulteta, Zagreb, str. 60.
3
Vuletić, Branko, 1988. Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak, Izdavački centar Revija,
Osijek, str. 118.
4
Vuletić, Branko: Prostor pjesme i prostor pjesništva. http://www.hrvatskiplus.org/main.
php?id_doc=43
5
Vuletić, Branko, u nav. djelu, 1988., str. 116.
6
Vuletić, u nav. djelu, 1988., str. 176.
143
Subjekt / tema / stil
Iako iz stihova iz ne znam odgdje, iz moje tišine i javlja mi se kiks mo-

žemo izdvojiti instancu lirskoga Ja, ona ipak tijekom pjesme ostaje u poza-
dini lirskoga zbivanja. Ipak, poentiranjem pjesme prvim licem jednine lirsko
Ja, dotad potisnuto, naizgled prekriveno s Nad-Ja, postaje superiorno, ali ne
kao subjekt, već kao objekt zvukovne represije. Prema Užareviću, svaka od
riječi koje čine pjesmu izražava određenu (lirsku) svijest o objektu, određeni
kut gledanja, slušanja, doživljavanja, koji mora nekome pripadati7, što se
ovdje i razotkriva na kraju teksta. Tako iz riječi koje se nabrajaju možemo
odrediti govornikov odnos prema predmetu – glasu x te njegovo stanje –
zasićenost i opterećenost zvukovima koji dovode do poremećaja sluha.
Glas x semantički se poistovjećuje s leksemom kiks na što nas upućuju
zadnja dva stiha: javlja mi se kiks i glas x glas x. Riječ kiks označava pogrje-
šku, ali i neuspjelo zahvaćeni visoki ton u pjevanju. Stoga bi naslov, vrlo uv-
jetno rečeno, mogao biti i metajezični signal koji aludira na drugi kôd, na
pjevanje.
Stih iz razglavljene transverzale odskače od nekakve više-manje ustalje-
ne vertikalnosti pjesme i prelazi njezine granice, čime se želi prikazati neka-
kvo širenje, nijansiranje zvuka i pojačavanje njegova intenziteta. Iako je već
spomenuto da pjesma nema strofnoga međuprostora koji ju dijeli, ona je ipak
na neki način podijeljena na tri dijela, i to upravo tim stihom koji, kao i sama
transverzala, služi kao presječnica pjesme na dva dijela, dok se njezin treći
dio, zbog posve tehničkih razloga – nedostatka prostora, prebacuje na drugu
stranicu, odnosno plohu, što isto tako upućuje na širenje zvuka u prostoru.
Čitajući pjesmu, dobiva se dojam ritmizirane polunaracije, čemu prido-
nosi i prisutnost opkoračenja. Užarević tvrdi da se opkoračenjem obogaćuje,
dinamizira i čini napetom stihovna pauza.8 Ovdje se postiže napetost i dina-
mičnost izmjene tonova, tj. zvukova.
Česti su primjeri igre riječima i to u obliku eho-rime za koju je karak-
teristično da se glasovi jedne riječi u cijelosti ponavljaju kao dio neke druge
riječi9, a koju bismo mogli motriti kao takvu igru riječi gdje se isti fonemski
kompleks jednom uzima kao cjelina, kao jedna riječ, a onda se rastavlja na
dijelove, na više riječi10, što u konačnici, zbog odjekovnosti fonema u dru-
gome fonemskome sklopu, ima zvukovni efekt: reda – drvoreda, arije –
Marije, ko – koje, ideje – orhideje, Lucije – polucije, Abela – kabela, uma –
7
Užarević, u nav. djelu, 1993., str. 126-127.
8
Užarević, u nav. djelu, 1993., str. 77.
9
Vuletić, Branko, 1999. Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakul-
teta, Zagreb, str. 102.
10
Škreb, Zdenko, 1986. Mikrostrukture stila i književne forme, u: Uvod u književnost (ur.
Škreb, Zdenko; Stamać, Ante), Globus, Zagreb, str. 267.
144
aerodruma, podruma. Takvim se igrama riječima Kruno Quien deklarira i

kao ludist.
Iako ne postoji logička veza među motivima, ipak ih možemo svrstati u
tematske skupine koje, zapravo, klasificiraju i zvukovne izvore, kao primje-
rice: biblijski ili vjerski motivi: katedrala, Božja strava, Zdravo Marija, Kain
i Abel, jabuka; motivi određenih objekata: centrala, tonska hala, zgrada bol-
nice, tvornica, valjaona; vizualno-svakodnevni predmetni motivi: cement,
aparati, orhideje, obline, cice, mašina, termostat, drvored, kabel i apstraktni,
odnosno netaktilni motivi: mement, polucija, tren smirenja, zavjetrina, stare
arije, tišina, ratovi, fiks ideje, um, let ptica.
Na mikrostilističkoj razini uočavam nekoliko morfonostilema – agrama-
tema, odnosno nepravilno napisanih riječi: odgdje, aerodrum, zviježda, žli-
ježđa te deminutiv cice. Zašto su riječi zvijezda i žlijezda krivo napisane?
One su smještene pred kraj pjesme i otkrivaju zasićenje zvukovima te svo-
jom neispravnošću nagovješćuju recepcijsko-auditivnu pogrješku proizašlu
iz te zvukovne hiperprodukcije, tj. kiks – glas x, odnosno poremećaj sluha.
Pred kraj pjesme, u posljednjim stihovima, pojavljuje se nagla nakupina
šumnika u riječima: zviježda, žliježđa, mašine, tišine, što ukazuje na nekakav
šum, na nijansu (poremećenoga?) zvuka. Postavlja se pitanje – zašto baš glas
x? Možda se odgovor krije u njegovu alofonu, odnosno izgovornoj varijanti
– IKS. Akustička je vrijednost glasa i visina, što aludira na visinu zvuka, dok
je njegova psihološka vrijednost iritantnost. Važno obilježje glasa k njegova
je eksplozivnost, a s predstavlja najviši glas. Tako mogu glas x, točnije nje-
gov alofon protumačiti kao metaforu zvuka; njegova je visina toliko iritantna
(glas i) što vodi do eksplozije (glas k) i dolazi do vrhunca, kulminacije te
visine i miješanja zvukova (glas s), što konačno dovodi do poremećaja sluha.
Izgovorna se varijanta glasa x također pojavljuje kao eho-rima u riječi kiks.
Drugim riječima, glas x ujedinjuje semantiku zvukovne iritantnosti i kaotič-
nosti, nedefiniranosti. Budući da je Kruno Quien bio očaran ozračjem starih
dalmatinskih gradova, i u tekstu se pojavljuje motiv stare Salone.
Prema Zvonimiru Mrkonjiću pjesnički čin pokreće razdiobu trovrsnoga
iskustva:
1) prostora (zemlja / povijest)
2) egzistencije i
3) jezika.
Poeziju Krune Quiena Mrkonjić uvrštava u iskustvo prostora (zemlja /
povijest). Mrkonjić tvrdi da pjesničko iskustvo zemlje i iskustvo prostora sa-
moga pjesništva nisu jednosmjerna uzročno-posljedična povezana iskustva,
što znači da pisanje isto toliko uvjetuje pjesnikovo zamišljanje njegova pre-
bivališta, koliko i ono uvjetuje pisanje. S obzirom na imaginativne danosti
određenoga krajolika, one pjesnika određuju u dvama osnovnim smislovima:
145
sredozemnom ili južnjačkom i kopnenom ili sjevernjačkom.11 Quienovu poe-

ziju motri se u kontekstu južnjačkoga krajolika. Iako južni krajolik mnogo
agresivnije zaokuplja osjetila, južnjaci streme meditaciji i apstrakciji.12 Zvuk
je isto tako apstraktan, u smislu da ga ne možemo opipati niti vidjeti. U hr-
vatskoj abecedi ne postoji slovo x, a u matematičkom sustavu ono, uz y,
označuje nepoznanicu. Upravo to nepostojanje, tj. nesmještenost grafema x,
upućuje na navedenu južnjačku apstrakciju i meditaciju. Taj je glas x mi-
saon, pojmovan, nezoran, neopažajan i može se samo zamišljati, a ne isku-
siti. Južnjačko je shvaćanje riječi u svom naravnom metafizičkom nagnuću
zasjenjeno istočnim grijehom pojma i uvjerenošću da se riječima barata
prema obrascima nekog formalnog sklada.13 Vezana forma u Quiena se us-
koro povlači, što je ekvivalentno odabiru i rasporedu motiva u ovoj pjesmi
koji nisu, kako je već rečeno, sadržajno povezani. Tako se u sredozemnom
planu prostora sve više ističe prostorna mašta, stoga pisanje nije više samo
evokacija odsutnih stvari i opisivanje pojmova.14 Nagomilavanje motiva koji
se sporadično rimuju u ovoj pjesmi izaziva određenu averziju prema glasu x
koji materijalizira semantiku sintagme poremećaj sluha.
Budući da veliko slovo u pravopisu označava početak rečenice, tako i
pjesma Glas x ili poremećaj sluha započinje velikim slovom, no pravopisna
se norma narušava izostankom točke na kraju teksta. Pjesma, dakle, ima svoj
početak, ali ne i kraj, što upućuje na beskonačno trajanje, nezavršenost.
Uočavam i prisutnost semantostilema – usporedbi:
iz njenih cica
koje zvone
ko stare arije iz obline
ko Zdravo Marije i što zatvara poput luke
koje relacioniranjem dupliciraju zvuk, odnosno u ovom slučaju – tradicijski
općepoznatim zvukom pokušavaju opisati zvuk tijela.
Zadnji stihovi pjesme aludiraju na opetovanje glasa s:
ovoga svijeta
javlja mi se kiks
glas x glas x
Prema Vuletiću, glas s predstavlja granicu između govora i tišine, gra-
nicu najveće napetosti i krajnjega opuštanja, granicu života i smrti.15 Ovdje
11
Mrkonjić, Zvonimir, 1972. Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba), Kolo, Zagreb, str.
14-15.
12
Isto.
13
Isto.
14
Isto.
15
Vuletić, u nav. djelu, 1988.
146
se ta granica postavlja između govora i tišine, odnosno između najveće nape-

tosti i krajnjega opuštanja na zvukovnoj razini.
Zanimljivo je da se glas x u pjesmi pojavljuje četiri puta, bilo kao njego-
va alofonska varijanta i sastavni dio neke druge riječi poput fiks i kiks, bilo
kao grafem x u stihu glas x glas x. Broj 4 simbol je zemlje, a kako Mrkonjić
Quiena smješta u iskustvo prostora, odnosno zemlje, pronalazim vezu izme-
đu upotrebe glasa x baš četiri puta i upravo toga iskustva.
Zaključno
Lingvostilistička analiza pokušala je prepoznati i interakcijski protuma-

čiti grafostilističke, sintaktostilističke, semantostilističke i morfonostilističke
postupke u tekstu Krune Quiena. Naslovnu sintagmu interpretacija otkriva
kao metaforu raspršenoga i smiksanoga zvuka, odnosno postmodernističke
disperzivnosti. Dojam pojačava narušavanje pravopisnih pravila izostavlja-
njem interpunkcija, čime se aludira na vremenski i prostorni simultanizam
sadržajno raznolikih, ali, kako se vidi, međusobno ne nužno isključujućih
konteksta.
Izvor
Quien, Kruno, 2003. Glas x ili poremećaj sluha, u: Rem, Goran. Koreografija teksta
II. Pristup korpusu hrvatskog pjesništva iskustva intermedijalnosti, Meandar,
Zagreb, str. 24-25.
Literatura
Mrkonjić, Zvonimir, 1972. Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba), Kolo, Zagreb.

Škreb, Zdenko, 1986. Mikrostrukture stila i književne forme, u: Uvod u književnost
(ur. Škreb, Zdenko; Stamać, Ante), Globus, Zagreb, str. 233-282.
Vuletić, Branko, 1988. Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak, Izdavački centar
Revija, Osijek.
Vuletić, Branko, 1999. Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti Filozofsko-
ga fakulteta, Zagreb.
Vuletić, Branko: Prostor pjesme i prostor pjesništva. http://www.hrvatskiplus.org/
main.php?id_doc=43
147
148
Dinko Petriševac: Stilska analiza pjesme Oda Zvonimira Mrkonjića
Dinko Petriševac
STILSKA ANALIZA PJESME ODA
ZVONIMIRA MRKONJIĆA
Na početku ili uvodno
Na početku, ili uvodno, naznačit ću koju ću teorijsku aparaturu rabiti u

ovome radu kako bih uz pomoć teorijskih spoznaja iscrpljenih iz istoga
razradio temu ovoga rada, a to je stilska analiza pjesme Oda Zvonimira
Mrkonjića. Kao temeljnu literaturu rabit ću knjigu Kompozicija lirske pjesme
Josipa Užarevića, knjigu Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak Branka
Vuletića te Koreografiju teksta, 1. i 2. dio, Gorana Rema. Za smještanje
Mrkonjićeve pjesme Oda u kontekst suvremenog hrvatskoga pjesništva,
primarno ću koristiti knjigu Suvremeno hrvatsko pjesništvo Zvonimira
Mrkonjića te potpomoći razradu toga pitanja knjigom Doba razlika Cvjetka
Milanje. Također ću konzultirati tekst Michaela Riffaterrea Kriteriji za stil-
sku analizu te tekst Lirska pjesma Zorana Kravara. Kao temeljne podnaslove
u radu, kojima ću se primarno i sustavno baviti, navest ću odnos naslova i
teksta, formu, stil, temu i subjekt pjesme.
Na kraju uvodnoga dijela donosim riječi Michaela Riffaterrea iz njegova
teksta Kriteriji za stilsku analizu u kojemu donosi svoje viđenje definicije
stila: „Stil se shvaća kao naglašavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko)
koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene
značenja.“1
ODA
sloboda
o da
hodati
1
Citirano prema Riffaterre, Michael, 1989. Kriteriji za stilsku analizu, Quorum, br. 5/6, str.
525. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim prema istomu izdanja, a u zagradu stavljam
prezime autora, godinu izdanja i broj stranice.
149
ko
da
ti
bodra
voda
svoda
podaje
odah
od
daha
povodanj
slobodà
od
oboda
do
oboda
probodena
o da
odoljiva
gospodovana
tko
da te
ne oda
oduzetna
sloboda
odakle
o da
odà sna
prodana
ploda
oglodana
kob
odana
s poda
neodabrana
zgoda
odapeta
oda
bol
sss
150
Središnji dio, razrada teme ili o Odi
Gdje i zašto, u suvremenom hrvatskom pjesništvu, smjestiti

Mrkonjićevu pjesmu Oda
Za početno kontekstualiziranje pjesme Oda bitna je knjiga Suvremeno
hrvatsko pjesništvo Zvonimira Mrkonjića. U njoj on navodi razdiobu suvre-
menog hrvatskoga pjesništva na trovrsno poetsko iskustvo: „S gledišta našeg
pjesničkog poraća, pjesnički čin pokreće razdiobu trovrsnog iskustva:
1. iskustvo prostora (zemlja / povijest)
2. iskustvo egzistencije (individuum / suvremenost)
3. iskustvo jezika (poezija / predmetnost).“2
Oda nedvojbeno pripada iskustvu jezika. Mrkonjić takvo iskustvo opi-
suje ovim riječima: „Pjevati, govoriti, pisati (poeziju) znači u višem smislu
imati iskustvo jezika. Ali takvo se iskustvo ocrtava tek ondje gdje puka upo-
treba jezika prekoračuje dostatnost samo-po-sebi-razumljivog“ (Mrkonjić,
1971: 99). Mrkonjić u svojoj pjesmi Oda na prvo mjesto stavlja jezik, pri-
marno postavlja pitanje njegove uloge te se njime poigrava kako bi iskoristio
njegov potencijal i mogućnosti koje on sam po sebi pruža.
Oda je konkretistička pjesma jer se u njoj riječi opredmećuju, materija-
liziraju, te nije važno njihovo konvencionalno značenje, nego primarnu ulo-
gu zauzima slika slova, teksta, glasovna struktura i realizacija.
Kada Cvjetko Milanja u svojoj knjizi Doba razlika piše o pjesništvu
Zvonimira Mrkonjića, onda ističe neke temeljne Mrkonjićeve odredbe kao
pjesnika: „Odmah valja istaknuti da je Mrkonjićevo pjesništvo, što se tiče
svoje evolucijske mijene, svakako jedno od najzanimljivijih u poratnom hr-
vatskom pjesništvu, što nužno jamačno ne implicira i aksiološku katego-
riju.“3
Nadalje navodi neke zaključke proizašle iz recepcije Mrkonjićeva djela:
„No, najprije, čini mi se uputnim upozoriti na temeljnu (hipo)tezu, kada je
riječ o Mrkonjićevu pjesništvu: meni se, naime, svekolika mu pjesnička
praksa nadaje kao posljedica određenoga teorijskoga, filozofskoga, ontološ-
koga, riječju, epistemološkoga horizonta promišljanja u određenoj, zateče-
noj, fazi, odnosno, preciznije rečeno, logički konzekventne razvojne putanje
toga horizonta, ili, drukčije, teorijskoga uma. To znači da Mrkonjićevu pjes-
2
Citirano prema Mrkonjić, Zvonimir, 1971. Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba), Kolo,
Zagreb, str. 10. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim prema istomu izdanja, a u za-
gradu stavljam prezime autora, godinu izdanja i broj stranice.
3
Citirano prema Milanja Cvjetko, 1991. Doba razlika, Stvarnost, Zagreb, str. 132. Sve ostale
citate iz navedenog djela donosim prema istomu izdanju, a u zagradu stavljam prezime autora,
godinu izdanja i broj stranice.
151
ništvu prethode / predleže određene apriorije koje nisu morale a priori iska-
zati kao racionalizirana i konceptualizirana polazišta, već se one dadnu izvu-
ći iz konteksta, aposteriornosti, istodobnosti kojom sebe pravdaju, ili apri-
ornosti kojima sebe najavljuju“ (Milanja, 1991: 133).
Goran Rem u svojoj knjizi Koreografija teksta, Dio 1: Pjesništvo isku-
stva intermedijalnosti Zvonimira Mrkonjića i njegovo djelo svrstava u pjes-
ništvo iskustva intermedijalnosti i poezije vizualne osjetljivosti. „Zbog toga
ih se onda ovdje imenuje autorima poezije vizualne osjetljivosti.“4 Nadalje
Rem piše: „Dok je Mrkonjić otvorio vrata za strategiju nastupa konkretne vi-
zualne osjetljivosti...“ (Rem, 2003: 88). Time se Mrkonjićeva pjesma Oda
usustavljuje u poeziju konkretne vizualne osjetljivosti.
O naslovu ili o odnosu naslova i teksta

O naslovu se u obradi književnoga predloška, lirske pjesme Oda Zvoni-
mira Mrkonjića, mora razmišljati na više razina. Prvo treba naglasiti kako se
sam naslov odmah nameće kao metajezični signal koji implicira kôd čitanja
pjesme, no njegova metajezična signalnost u samome tekstu pjesme ne funk-
cionira na očekivanoj razini jer se naslov pjesme odjeljuje od teksta pjesme
te dobiva konotacije zasebnoga teksta koji egzistira sam po sebi i za sebe.
Kontekst koji se naslovom zadaje i oni konteksti iz kojih tekst za sebe pre-
uzima materijal obrade, ni u kojem se smislu ne podudaraju. Njihova je raz-
graničenost istaknuta do krajnje mjere te se time ovaj tekst pokazuje za-
nimljivim i, što nam je ovdje najvažnije, ima velik potencijal za stilističku
obradu.
Budući da naslov Oda upućuje na tradicionalnu lirsku vrstu o kojoj Zo-
ran Kravar piše u svom tekstu Lirska pjesma: „Među lirskim vrstama posve-
ćenim svjetovnim povodima najveći je ugled uživala oda (grč. ode = pjesma)
ili epinikij (grč. epi = na, nike = pobjeda; proslava pobjede), pjesma posve-
ćena pobjedniku na olimpijskim ili drugim športskim natjecanjima.“5, očeki-
vanja primatelja usmjeravaju se na očekivanu tematiku i motive vezane is-
ključivo uz spomenutu lirsku vrstu. Nakon prvoga usredotočenog čitanja
pjesme koje obuhvaća sam njezin tekst, a koji se u samo jednom pogledu na
njega uspijeva percipirati kao lirska pjesma, očekivanja se primatelja u pot-
punosti iznevjeravaju. O kratkoći lirskoga teksta i o percepciji istoga piše
Josip Užarević u svojoj knjizi Kompozicija lirske pjesme: „S kratkoćom je
povezana osobina lirskog teksta koju možemo nazvati perceptibilnošću. Taj
4
Citirano prema Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta, Dio 1: Pjesništvo iskustva interme-
dijalnosti, Meandar, Zagreb, str. 88. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim prema isto-
mu izdanju, a u zagradu stavljam prezime autora, godinu izdanja i broj stranice.
5
Citirano prema Kravar, Zoran, 1986. Lirska pjesma, u: Uvod u književnost (Škreb, Zdenko;
Stamać, Ante), Globus, Zagreb, str. 408.
152
se pojam odnosi na osobinu teksta da se može obuhvatiti jednim pogle-

dom.“6
Naslov također iznevjerava mogućnost pripisivanja žanrovske i formal-
ne odrednice jer ni po žanrovskom, ni po formalnom određenju Oda ne
funkcionira kao očekivano ukalupljena kompozicija. Dolazi se do zaključka
da naslov funkcionira kao odvojeni tekst koji konotira druga značenja, ističe
svoju razgraničenost od teksta pjesme te otvara potpuno druge sfere. Tekst
pjesme Oda ne nastavlja se na planu semantike, sadržajno, ni tematsko-mo-
tivski, na naslov pjesme, koji eksplicitno upućuje na tradicionalnu lirsku
vrstu ode, pa naslov i tekst dobivaju međusobno negirajuće, antitetične od-
rednice.
O formi ili o prvoj tekstualnoj strukturi pjesme

Kao uvodnik o formi pjesme odlično je istaknuti riječi Gorana Rema iz
njegove knjige Koreografija teksta, Dio 1: Pjesništvo iskustva intermedijal-
nosti: „Budući da je forma pjesama ono po čemu su između svih književnih
vrsta pjesme najlakše uočljive, onda se smatra da je baš njihova forma ono
što najčvršće upućuje na njihov kod“ (Rem, 2003: 152). Naime, forma pjes-
me ono je što primatelja na prvi pogled upućuje da se pred njim nalazi
upravo pjesma.
Za Mrkonjićevu Odu bitno je reći da se odlikuje astrofičnošću. Njezina
je forma pojednostavljena i reducirana na stihove koji se nižu u jednoličnom
slijedu tvoreći svojevrsnu vertikalnu pjesničku strukturu, a ostvaruje se u
velikoj mjeri dodirom i prožimanjem s tekstualnom strukturom stila. Svaki
se stih sastoji od samo jedne naglašene riječi tvoreći tako jednakovrijedne
pojednostavljene stihove. Ova je pjesma temeljno određena kao vertikalna
pjesnička struktura zatvorenog pjesničkoga prostora koji se ostvaruje na
višestrukoj unutrašnjoj motivaciji.
O fenomenu vertikalnosti Josip Užarević piše: „O osjetilno-perceptibil-
nom (vizualnom, auditivnom) smislu vertikalnosti već je bilo riječi. Tu treba
istaknuti određenu ovisnost auditivnosti (gdje se izgovorne cjeline – stihovi
– povezuju s fiziologijom disanja, tj. izdisanja-govora i udisanja-pauza) o
vizualnosti (gdje se lirski tekst promatra u aspektu prostornosti, odnosno plo-
he). Vertikalnost je naime vizualni, a ne auditivni fenomen. Pritom je svaka-
ko relevantno što se ona obavezno zamišlja (i realizira) kao kretanje odozgo
prema dolje, a ne obratno“ (Užarević, 1991: 45). I iščitavanje Ode realizira
se tim načelima koja primatelju pomažu u razumijevanju postavljanja pjesme
kao vertikalnog fenomena koji se kreće odozgo prema dolje, a što se nado-
vezuje na aspekte iščitavanja razine stila i teme pjesme.
6
Citirano prema Užarević, Josip, 1991. Kompozicija lirske pjesme, Zavod za znanost o knji-
ževnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb, str. 41. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim
prema istomu izdanju, a u zagradu stavljam prezime autora, godinu izdanja i broj stranice.
153
Poigravanje ponavljanjima na stilskoj razini također u ovom predlošku

uvelike utječe na formu pjesme te na taj način i nju obilježava minimali-
stičkom formom u formi sebe same.
Kada se dođe do pitanja rime u ovome tekstu, na prvi se pogled u njemu
iščitava slobodna rima, o kojoj Branko Vuletić u svojoj knjizi Jezični znak,
govorni znak, pjesnički znak piše: „Što se rime tiče, posebnu pažnju posve-
ćujemo jednom postupku karakterističnom za suvremeno hrvatsko pjesništvo
– slobodnoj rimi“7. Budući da je Oda ispisana u odsustvu rime kao elementa
koji se proteže kroz cijelu pjesmu, bitno je zaključiti da se rimovani stihovi
uočavaju samo na nekoliko mjesta, sporadično i ponešto nekontrolirano, a u
neku ruku s ponovno impliciranom stilskom razinom i uporabom brojnih
raznovrsnih ponavljanja.
„prodana
ploda
oglodana
kob
odana“8
O stilu ili o drugoj tekstualnoj strukturi pjesme

Kao temeljno stilističko sredstvo u Mrkonjićevoj pjesmi Oda pojavljuje
se ponavljanje, o kojemu Branko Vuletić u svojoj knjizi Jezični znak, go-
vorni znak, pjesnički znak piše: „Zrcalna je struktura vezana uz jednu od bit-
nih oznaka pjesništva uopće – uz ponavljanje. Ponavljanjima glasova, riječi
ili većih cjelina ostvaruje se jedan aspekt ritmičnosti pjesničkog govorenja
kao i postupci unutrašnje motivacije: ponavljanjem se gradi eufoničnost i
ikoničnost pjesničkog izraza“ (Vuletić, 1989: 85).
O ponavljanju kao kompozicijskoj pojavi u lirskoj pjesmi Užarević go-
vori: „Ponavljanje u lirskoj pjesmi jedna je od tipičnih kompozicijskih poja-
va: ono, s jedne strane, omogućuje njezinu organsku cjelovitost, s druge –
služi kao sredstvo raščlambe, a s treće – može služiti kao sredstvo intenzi-
fikacije. Osnovni smisao ponavljanja, kako ga npr. formulira S. Gindin, mo-
gao bi biti u tome što ono, ponavljanje, služi kao sredstvo izražavanja identi-
7
Citirano prema Vuletić, Branko, 1989. Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak, Izdavački
centar Revija, Osijek, str. 106. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim prema istomu
izdanju, a u zagradu stavljam prezime autora, godinu izdanja i broj stranice.
8
Citirano prema Mrkonjić, Zvonimir, 2003. Oda, u: Rem, Goran. Koreografija teksta, Dio 2:
Pristup korpusu hrvatskog pjesništva iskustva intermedijalnosti (1940-1991), Meandar, Za-
greb, str. 89. Sve ostale citate iz navedenog djela donosim prema istomu izdanju, a u zagradu
stavljam prezime autora, godinu izdanja i broj stranice. (Sva podebljanja istaknuo Dinko
Petriševac.)
154
teta objekta. Već smo govorili da Gindin, slijedeći I. P. Sevbo ponavljanje

smatra osnovnim sredstvom ujedinjavanja manjih odjeljaka (suptekstova) u
jedinstveni tekst“ (Užarević, 1991: 60-61).
U nastojanju da pjesma iskaže potencijal jezika kao stvarateljske, krea-
tivne mogućnosti, Mrkonjić se u Odi poigrao riječima kako bi dokazao uro-
đenu povezanost riječi te kako bi identificirao samosvojnost riječi. Njegove
se težnje ostvaruju u postignutoj cjelovitosti pjesme, odnosima unutar nje te
u mnogostrukoj stilskoj intenzifikaciji ostvarenoj brojnim ponavljanjima na
fonostilematskoj razini.
Vuletić nadalje kaže: „Mnogo je češće od onomatopejskih postupaka
ponavljanje glasova koji nemaju onomatopejsku funkciju. Riječ je o postup-
u kojim se ostvaruje ugođaj eufonije i kojim se povezuju riječi: jednaki gla-
ovi potvrđuju nužnu, prirodnu povezanost riječi, ili čak u cijelosti identifi-
ciraju riječi u kojima se nalaze“ (Vuletić, 1989: 90).
U pjesmi Oda najviše se pojavljuju / ponavljaju fonostilemi, odnosno
fonostilematski postupci, koji pripadaju mikrostilistici, a koji svojom fre-
kventnošću nose primarnu ulogu stilskih intenzifikatora u pjesmi.
Budući da se suglasnik d aliteracijski proteže cijelom pjesmom kao te-
meljna simetrala pomoću koje se ostvaruje provlačenje fonemskoga slijeda
oda kao strukturne vertikale, bitno je uočiti njegovu artikulacijsku važnost.
Aliteracija glasa d u tekstu Oda nije slučajna, već, naprotiv, igra važnu ulogu
konstruiranja teksta. Vuletić o glasu d piše ovako: „Trenutni se udarci ade-
kvatno izražavaju ponavljanjem trenutnih glasova; u primjerima koji slijede
to su: k, d, g, t, b, p“ (Vuletić, 1989: 91). Glas d doista pjesmom odzvanja
udarcima koji nagovješćuju njezinu konciznost i cjelovitost te otvara mjesto
nekim drugim fonostilemima koji će sliku pjesme upotpuniti i dati joj finalno
određenje.
U obrađivanom tekstu zanimljivo je uočiti asonance samoglasnika o i a.
Oba su samoglasnika tamna te nam daju informaciju o boji i zvuku. Asonan-
ca je u pjesmi simetrična jer se, podijelivši tekst na lijevu i desnu stranu po-
moću aliteracije glasa d kao vertikale, samoglasnici ravnomjerno raspodje-
ljuju. Na lijevoj se strani teksta simetrično ponavljaju samoglasnici o, dok se
na desnoj strani asonancom naglašavaju samoglasnici a. Oni se, također u ot-
krivanju, u neku ruku ludističkih elemenata, pojavljuju i raspršeni po lijevoj
te desnoj, vertikalom odijeljenoj, strukturi pjesme, dajući joj sliku prožima-
nja te kompatibilnosti.
Njihovo, pak, pravilno raspoređenje i asonancijski raspored, ukazuje na
jednak intenzitet zvuka kroz cijelu pjesmu. Time se ponovno ističe važnost
iskustva jezika i igre riječima jer se glasovni slijed oda iz naslova u tekstu
rabi isključivo samo kao izvor za poigravanje mogućnostima koje jezik pjes-
niku pruža. Osim tih informacija asonanca samoglasnika o i a upućuje tako-
đer i na zvonkost koja je njima izražena, a u funkciji konstruiranja teksta i
negiranja semantičkoga potencijala naslova koji on pjesmi daje, a koji u tek-
155
stu uopće nije iskorišten, pa niti uporabljen, zbog odmaka od značenjskoga

pola jezika. Branko Vuletić u svojoj knjizi Jezični znak, govorni znak, pjes-
nički znak o asonanci i njezinoj ulozi u pjesmi govori: „Asonanca se rijetko
susreće. Evo primjera gdje ona djeluje eufonijski i ukazuje na prirodnu
povezanost riječi“ (Vuletić, 1989: 97). U obrađivanom predlošku asonanca
je također upotrebljena kao izvor eufoničnosti te kao indikator prirodne po-
vezanosti riječi. U ovom slučaju to nije njihovo sadržajno podudaranje, već
podudaranje na planu izraza.
O odnosu asonance i aliteracije Vuletić piše: „Asonance ne samo da su
rijetke nego ih se i teže primjećuje od aliteracija ili drugih glasovnih ponav-
ljanja. Razlog je tome, vjerojatno, veća informativnost konsonanata; a s time
je povezana i veća disponibilnost vokala: vokali se, naime, lakše uklapaju u
cjelinu, u opći kontekst pjesme; jer na vokalima se razvija intonacija – glo-
balna govorna forma, koja se ostvaruje cjelinom pjesme. Upravo zbog into-
nacije, koja je u nekom kontekstu jednaka (jer je određena kontekstom) i
koja se razvija na vokalima, svi vokali zapravo imaju jednaku vrijednost,
jednaki sadržaj. Promatrajući isključivo glasove asonanca se čini rijetkom,
ali promatrajući govorna ostvarenja glasova, ona je opće prisutna pojava:
jednaka intonacija poistovjećuje različite vokale“ (Vuletić, 1989: 98). Bitno
je zaključiti da se u pjesmi Oda asonanca kao fonostilem lako primjećuje te
uočava kao jedan od temeljnih potencijala pjesme. Pomoću asonance vokala
o i a Oda zadobiva svoju cjelovitost, a uz pomoć aliteracije suglasnika d kič-
mu koja ju drži takvom te bitno utječe na razvijanje forme i njezinih vidova
kao supostojeće temeljne tekstualne strukture.
Na kraju pjesme Oda, u posljednjem stihu, nalazi se glasovni slijed sss,
odnosno ponavljanje glasa s, a koji prema Vuletiću može isticati svjetlost.
„Ponavljanje visokih glasova s, z, c može biti vezano uz izraz svjetlosti“
(Vuletić, 1989: 91). Ako je na kraju pjesme slijed sss upotrebljen kao završni
signal svjetlosti, onda je bitno naglasiti da se kao posljednji motiv u pjesmi,
izravno prije istoga slijeda, pojavljuje bol. Na taj način intenzitet svjetla, koji
ponavljanje glasa s izaziva u primatelja, nužno potiče osjećaj nelagode i ne-
mira. Time je motiv boli pojačan slijedom sss, a glas s jest najviši glas uopće
koji u primatelju izaziva stanje napetosti i intenzivira posljednju sliku pjes-
me. Vuletić o takvom ponavljanju piše: „Ponavljanje visokih glasova, u pri-
mjerima koji slijede to su s, z, š, i, govori o napetim stanjima vezanim uz
visoke tonove“ (Vuletić, 1989: 92). U ovome se iščitava funkcija pojačava-
nja te isticanja tematske razine pjesme, odnosno njezinih vidova projiciranih
pomoću temeljnih motiva teksta.
Kao oblik ponavljanja Vuletić spominje i potpuna glasovna, odnosno
homofonska ponavljanja: „Ponavljanja mogu biti glasovno potpuna – homo-
fonska. Homofoni su u nas rijetki, pa je zato i njihova funkcija poistovjeći-
vanja / suprotstavljanja uvijek istaknuta“ (Vuletić, 1989: 98). Takva se po-
156
navljanja u Odi pojavljuju, i to iz istoga razloga – isticanja suprotstavljanja

te naglašavanja negacije semantičkoga pola naslova:
„tko
da te
ne oda
oduzetna
sloboda
odakle
o da
odà sna“ (Mrkonjić, 2003: 89)
U ovim se primjerima jasno vidi kako je glasovna cjelina oda izrazom

ista, ali sadržajem različita, odnosno pojavljuje se kao oblik prezenta za treće
lice jednine te kao prijedlog, i time, uz pomoć poigravanja riječima i glaso-
vima, ocrtava suprotnost istih jedinica međusobno te također prema naslovu
istoga teksta.
„Homofonski se odnosi mogu stvarati i tako da više riječi zajedno čini
glasovno jednak oblik neke druge riječi“ (Vuletić, 1989: 99). Tako u Mrko-
njićevoj pjesmi Oda uočavamo rastavljanje riječi oda na dvije nove riječi o
da, i to u tri navrata, a takvo rastavljanje ističe jedan od glavnih motiva ove
pjesme – pojavljivanje motiva slobode kao onoga koji iziskuje svojevrsno
čuđenje lirskoga subjekta.
„sloboda
o da“ (Mrkonjić, 2003: 89)
„Česti su primjeri u kojima se glasovi jedne riječi u cijelosti ponavljaju

kao dio neke druge riječi“ (Vuletić, 1989: 100). U Mrkonjićevoj Odi takvo
se ponavljanje iščitava na više mjesta, a u funkciji stvarnja eufoničnosti i
glasovne povezanosti:
„voda
svoda“ (Mrkonjić, 2003: 89)
„sloboda
od
oboda
do
oboda“ (Mrkonjić, 2003: 89)
157
„prodana
ploda
oglodana
kob
odana“ (Mrkonjić, 2003: 89)
U primjeru tematiziranja motiva slobode koja se ograničuje obodima

kao konturama ograničenja, Mrkonjić se ponovno poigrao, ističući ponav-
ljanje, tematskom razinom pjesme, implicirajući supostojanje dviju različitih
sloboda, slobode od i slobode za.
U takvim se slučajevima homofonskih ponavljanja otvara pitanje pripa-
daju li ona fonostilematskoj ili morfonostilematskoj razini. Budući da takva
ponavljanja čine glasovno jednak oblik neke druge riječi, a Vuletić ih ozna-
čuje kao „ponavljanje glasova“ (Vuletić, 1989: 100) te da svoju osnovnu ma-
tricu temelje na planu izraza, te na fonemima kao na osnovnoj jedinici, tre-
balo bi zaključiti kako je riječ o fonostilemima koji pripadaju fonostilemat-
skoj skupini postupaka. No, ako se u obzir uzme druga strana ponavljanja,
postavlja se moguće iščitavanje takvih postupaka kao morfonostilema jer se
u neku drugu riječ prenose čitavi morfemi, oblici riječi, odnosno cjelokupna
riječ. Ipak, primarno se takvi postupci svrstavaju u fonostilematiku.
O ponavljanju jedne riječi kroz tekst Vuletić kaže: „Ponavljanje riječi
specifičan je oblik ponavljanja glasova. Najčešća je funkcija ponavljanja isti-
canje riječi koja se ponavlja“ (Vuletić, 1989: 111). Kako se ponavljanje ri-
ječi u riječima, odnosno fonemskoga slijeda oda u ostalim riječima, provlači
kroz cijelu pjesmu, naslov je, pa i početak same pjesme, dao naslutiti da će
se riječ oda ponavljati kroz cijelu pjesmu kao najistaknutiji i semantičko naj-
teži, odnosno najopterećeniji značenjski dio. No ta su očekivanja iznevjerena
jer se u cijelome tekstu, sve do samoga kraja, odnosno pretposljednjega sti-
ha, ključna riječ oda ne pojavljuje kao samostalna riječ, već u sklopu drugih,
potpuno drugoga značenja. Time je njezina kompetencija u tekstu smanjena,
reducirana i stavljena u drugi plan. Njezino značenje postaje sekundarno (ili,
možda, i tercijarno) te se primatelj dovodi u nezavidnu poziciju napetoga iš-
čekivanja i (p)ostaje neodlučan pred pitanjima na koja ne pronalazi pravi
odgovor. U tome se iščitava svojevrsno poigravanje s vidovima drugih tek-
stualnih struktura, kako s formom, tako i s tematskom razinom. Tekstualne
strukture stila i forme međusobno se nadopunjavaju, igraju, te slažu mozaik
strukture u strukturi.
Riffaterre o piščevoj poruci i mogućnosti njezina iščitavanja od strane
primatelja kaže: „Piščeva svjesnost je njegova obuzetnost načinom na koji
želi da njegova poruka bude dekodirana tako da se čitaocu ne prenosi samo
njeno značenje, već i stav prema njoj, a čitalac je, dakako, prisiljen da je
razumije, ali i da podijeli piščevo mišljenje o tome što jest ili nije važno u
njegovoj poruci“ (Riffaterre, 1989: 526). Mrkonjićeva svjesnost pri poigra-
158
vanju jezikom i njegovim stilističkim potencijalom daje primatelju neograni-

čeno veliko prostranstvo mogućih tumačenja te pogleda na njihovu temeljnu
poruku.
Branko Vuletić u svojoj knjizi Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak
o ovdje obrađivanom predlošku piše: „Postupak ponavljanja jednog elemen-
ta kroz cijelu pjesmu nalazimo u Mrkonjićevoj Odi; ključna se riječ nalazi u
svim riječima“ (Vuletić, 1989: 144). Mrkonjić je takav potencijal jezika is-
koristio u punom smislu riječi te postupak pretakanja riječi u riječ po nekim
jednakim, zajedničkim elementima doveo u prvi plan, dajući mu dozvolu za
potpunu slobodu i legitimnu razigranost jezičnih znakova.
Na grafostilističkoj se razini u cijeloj pjesmi iščitava nedostatak inter-
punkcije koji aludira na slobodu pjesme u njezinom izgledu koji se podre-
đuje njezinoj simetralno-vertikalnoj formi središnjega centriranja pomoću
fonemskoga slijeda, u ovom slučaju grafemskoga slijeda, oda. Također se na
grafostilističkoj razini pojavljuje pitanje fonta kojim je tekst ispisan, a to je
font pisaćih strojeva, vrlo sličan fontu naziva Courier New. Aludiranjem na
takav font, koji ima ulogu stilističke intenzifikacije u tekstu, priziva se proš-
lost te se pjesma određuje kao konkretistička, vizualno osjetljiva, ona koja
svoju primarnu ulogu prepušta slici slova i njihovoj realizaciji.
O temi ili o trećoj tekstualnoj strukturi pjesme

Tematska je struktura u Odi gotovo posve potisnuta strukturama stila i
forme. Pri obrađivanju pitanja teme, ponovno se nameće pitanje naslova te
odnosa prema tradiciji. Negiranje tradicije tematsko-motivske razine implici-
rane metajezičnim kodom naslova i otvaranja domene tradicionalne lirske
vrste iščitava se i u tekstualnoj strukturi teme. Temu ove pjesme naslov ne
naznačuje konvencionalnim putem, već se tema ostvaruje glasovnom struk-
turom i formom, a suprotna je očekivanome. Tematika naslovom prizvane
tradicionalne lirske vrste, otvara polja slavljenja olimpijskih pobjednika ili
veličanja nekih slavnih ljudskih postupaka, dostignuća ili samih pojedinaca.
U Odi se, pak, kao glavni, noseći motivi pojavljuju jedino sloboda, kob, bol
te samim tim negiraju prizvanu tematsko-motivsku razinu ode.
Glavni je motiv Ode nedvojbeno sloboda i impliciranje različitih vrsta
slobode – dihotomije sloboda za i od te isticanje potonje vrste slobode. Tako
se u ovome predlošku otvara jedno od temeljnih ljudskih pitanja, svojevrs-
noga čovječjeg usađenog osjećaja traganja za slobodom. No i sama se slo-
boda negira te se ukalupljuje u granice ljudskoga shvaćanja i mogućnosti po-
imanja toga fenomena, što rezultira finalnim motivom bola koji prerasta u
kroničnost. Mogućnost određenja pjesme kao ode slobodi također ne rezul-
tira afirmacijom istoga potencijalnog nosećega tematskog motiva jer se, već
spomenutim finalnim motivom bola, i takva realizacija tematsko-motivske
razine negira i konačno odbacuje. Ponovno se u Odi iznevjeruje očekivanje
159
primatelja koji sustavno prati otvaranje motiva pjesme koji mu se ne žele

ponuditi niti mu daju konačno rješenje.
I sama konciznost forme te građenja tijela teksta simetralnim, vertikal-
nim provlačenjem fonemskoga slijeda oda, uništena je, kao i tradicija priz-
vana naslovom, posljednjim motivom boli, koji u svojoj nerazjašnjenosti po-
bjeđuje i odnosi dominaciju motiva slobode na razini teme pjesme te, ponav-
ljanjem fonemskoga slijeda oda, na razini stila pjesme.
Izvantekstualna zbilja priziva se u Odi grafičkim i akustičkim signifi-
kantima, što pjesmu obilježava kao ikonički znak, te se njezin status izgra-
đuje pravocrtnim gibanjem ponavljanja na fonostilematskoj razini, kao i po-
kušajem stvaranja izravne, prirodne veze stvarnosti i teksta.
Važno je napomenuti i zaključiti kako Mrkonjić i na razini teme pjesme
avangardistički negira tradiciju te rušilački kreće od nulte točke.
O subjektu ili o četvrtoj tekstualnoj strukturi pjesme

U Mrkonjićevoj pjesmi Oda lirski subjekt nije strukturno izražen te se
ona može ocrtati kao tekst koji depersonalizira Ja instancu. Time se postavlja
pitanje može li se ovaj tekst definirati kao depersonaliziran. Instanca Nad-Ja
promatra sve ono što se u tekstu događa te ga stavlja u kontekst odnosa pre-
ma primatelju. U tekstu se, pak, osjeća jedino neizravno obraćanje instanci
lirskoga Ti, koji se poistovjećuje s „personaliziranim objektom svijeta“
(Rem, 2003: 116) u kojem sebe mogu vidjeti svi primatelji teksta, odnosno,
prema Goranu Remu, „kompetentni subjekti“ (Rem, 2003: 116), a u osjeća-
nju slobode i njezinih vidova koji utječu na čovječanstvo kako i na pojedin-
ca. Budući da se na taj način ipak ostvaruje komunikacija s instancom lirsko-
ga Ti kao sugovorne osobe, negdje se u tekstu mora pojaviti i govorna osoba
koja nije strukturno izražena, ali koja se ipak nekomu obraća. Odnos takve
depersonalizirane instance prema lirskome Ti, koji je, svojom ulogom prima-
telja objektiviziran, ali i personaliziran tako da osjeća slobodu na svojim vla-
stitim osjetilima, (p)ostaje problematičan i upitan.
Na kraju se mora napomenuti kako razlaganje fonemske skupine oda,
kao primarne intencije teksta i njegova temeljnoga konteksta, defokusira pi-
tanje subjekta u tekstu te ga zamaskirano postavlja u drugi plan, čime se
objašnjenje pozicije subjekta u ovom predlošku samo još više otežava, a ti-
me, pak, primatelj osjeća pozvanost za uplitanje u tekst.
Na kraju ili zaključno
Na samome kraju, ili zaključno, treba reći kako se nakon iščitavanja

predloška, pjesme Oda Zvonimira Mrkonjića, i nakon konzultiranja i konzu-
miranja literature iz koje su izvučeni potrebni materijali za razumijevanje
160
stilske analize ovoga teksta, mogu zaključiti i sintetizirati sljedeće spoznaje.

Tekst se maksimalno fokusirao na tekstualne strukture stila i forme, a koje
su, svojim ponuđenim potencijalom, koketirale s ostalim tekstualnim struk-
turama. Primarno provlačenje fonemskoga slijeda oda kroz cijelo tijelo tek-
sta rezultiralo je razumijevanjem teksta kao, od naslova odvojene, samo-
svojne cjeline koja se materijalizirala kao vertikalna simetralna pjesnička
struktura. Mrkonjićeva se pjesma postavila kao negacija i rušilac tradicije
potaknute otvaranjem takve ideje metajezičnim naslovom. Pjesma je to koja
od prizvane tradicionalne lirske vrste nije preuzela apsolutno ništa, i to ni na
jednoj razini temeljnih tekstualnih struktura. Pjesma se tako temeljno ozna-
čila kao tekst konkretne vizualne osjetljivosti.
Izvor
Mrkonjić, Zvonimir, 2003. Oda, u: Rem, Goran, Koreografija teksta, Dio 2: Pristup
korpusu hrvatskog pjesništva iskustva intermedijalnosti (1940-1991), Meandar,
Zagreb.
Literatura
Kravar, Zoran, 1986. Lirska pjesma, u: Uvod u književnost (Škreb, Zdenko; Stamać,
Ante) Globus, Zagreb.
Milanja Cvjetko, 1991. Doba razlika, Stvarnost, Zagreb.
Mrkonjić, Zvonimir, 1971. Suvremeno hrvatsko pjesništvo (razdioba), Kolo, Zagreb.
Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta, 1-2: Pjesništvo iskustva intermedijalnosti,
Meandar, Zagreb.
Riffaterre, Michael, Kriteriji za stilsku analizu, Quorum, br. 5/6, 1989.
Revija, Osijek.
161
162
Davor Ivankovac: Stilistička razmatranja o Pastelu Bore Pavlovića
Davor Ivankovac
STILISTIČKA RAZMATRANJA O
PASTELU BORE PAVLOVIĆA
Uvodna razmatranja
U ovom će se radu interpretirati pjesma Pastel Bore Pavlovića. Primi-
jenit će se metode kojima će se ukazati na njezinu intermedijalnost, odnosno
intermedijalnu osjetljivost (Rem, 2003) za slikarstvo, ali i na njezin (i Pavlo-
vićev) odnos prema hrvatskoj pjesničkoj tradiciji, napose prema avangardi.
Više od pola stoljeća nakon pojave prvih pjesama intermedijalne osjetljivosti
u hrvatskoj književnosti (Rem, 2003: 42), a kakva je i ova pjesma, literatura
o tom fenomenu poprilično se namnožila. Različiti su se autori tijekom ne-
koliko desetljeća u svojim radovima dotakli te vrste poezije, u vrlo se malo
tog razilazeći, razlikujući se najčešće u baratanju pojedinim pojmovima. Me-
đu ključne teorijske izvore ovoga rada svakako spadaju radovi o teoriji poe-
zije Vlatka Pavletića te Gorana Rema i Aleksandra Flakera, kojih su predmet
zanimanja konkretni autori i poetike, a među najobrađivanijima je upravo
poetika Bore Pavlovića. Jedan od ishodišnih teoretičara ove interpretacije bit
će Branko Vuletić koji se u svojim radovima često bavi konkretnom poezi-
jom, a upravo kao takvu pokušat će se pročitati i pjesma Pastel.
Boro Pavlović: Pastel (uvodno)
Radi lakšega razumijevanja i preglednosti, donosimo pjesmu u cijelosti.
PASTEL
Od mene do tebe
nije tako daleko
da nas
jeka,
je li,
ne bi mogla doseći
163
rukom
ili
mukom.
Gdje si, što si, tko si?

Grizeš mi usnu
u snu:
tražim te, volim te, nema te,

ostaješ,
ostani tu!
Kao što se vidi, riječ je o tekstualnoj pjesmi koja se čita kontinuirano, u

vremenskom slijedu, s lijeva na desno, od vrha prema dolje, a njezinu likov-
nost sugerira zasad samo slikarski naslov. Međutim, Branko Vuletić u knjizi
Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak upravo jednu takvu pjesmu, Cesa-
rićevu Željeznicom, čita kao konkretnu jer, kako kaže, „svaki je istinski pjes-
nički tekst konkretan jer i konkretnim sredstvima oblikuje svoj smisao…“
(1988: 272). Prema Vuletiću, glasovna i ritmička podudaranja unutar pjesme
ukidaju linearni tijek vremena, ali i isticanjem fizičke materijalnosti riječi (i
slova, tj. znakova na papiru) linearna dimenzija pretvara se u trodimenzio-
nalni prostor (Vuletić, 1988: 269). Kako bi interpretacija Pastela krenula tim
putem, moramo na samom početku pokazati sva njezina glasovna i ritmička
podudaranja, ali i druge karakteristike koje sugeriraju njezinu prostornu or-
ganizaciju, odnosno vizualnost. Pogledajmo prvu strofu.
Drugi Prvi pogled

Od mene do tebe
nije tako daleko
da nas
jeka,
je li,
ne bi mogla doseći
rukom
ili
mukom.
Već na prvi pogled (cijele pjesme ili prve strofe) vidljivo je nekoliko
stvari:
a) slikarski naslov koji nas već sam po sebi usmjerava na prostornu di-
menziju slike i simultanost, tj. simultano primanje svih pojedinosti;
164
b) grafička struktura pjesme, ili, kako Vlatko Pavletić skraćeno kaže,

grafostruktura (1995: 37). Pjesmu čine tri strofe u kojima je vidljiva
svojevrsna tendencija k sužavanju ili usmjeravanju prema dolje, kao
što je i slučaj s pjesmom promatranom u cjelini;
c) simetrična organizacija stihova oko središnje, šimićevske osi (Rem,
2003: 84, 94, 96, 186);
d) prostorna razdvojenost prvoga stiha, odnosno dijelova prvoga stiha
Od mene – do tebe, između kojih je velika bjelina koja je uočljiva i
iz veće daljine, dok se slova još ne razaznaju.
Sve dosad rečeno, a viđeno na prvi pogled, potvrđuje veliku važnost
prostorne dimenzije u organizaciji i percipiranju ove pjesme. Zanimljivo je
da i Vlatko Pavletić vidi pomak od semantike prema grafostrukturi u odva-
janju riječi bjelinama i simetričnom rasporedu1 (Pavletić, 1995: 61). Druga
bitna značajka teksta koji želimo pročitati kao primjerak konkretističke poe-
zije glasovna su podudaranja, što je već i najavljeno.
Glasovna podudaranja
Uzimajući u obzir fonostilistički aspekt analize, u gore navedenoj strofi

označena su sva glasovna podudaranja čija brojnost u tako malo slovnoga
(i glasovnoga) materijala (svega sedamdesetak slova) ne može biti slučajna.
Eufoničnost je postignuta različitim pjesničkim postupcima:
a) prvi je stih palindromski odraz prijedloga Od i do, ali ujedno i palin-
dromski izvedena asonancija vokala e u osobnim zamjenicama mene
i tebe;
b) učestala su eufonijska slogovna ponavljanja na različitim mjestima u
različitim riječima ( je-je-je, ko-ko2, da-da, li-li );
c) strofa završava rimom, paralelnim riječima rukom-mukom koje se
podudaraju u obama slogovima, ne samo zvukovno nego i grafički.
Naime, personificiranost jeke koja bi mogla nekoga doseći rukom,
malo je začuđujuća, pogotovo ako znamo da bi logičnije bilo, kad je
jeka u pitanju, rimovati riječi zvukom ili mukom. U logiku pjesnič-
koga teksta ovdje se ne će dublje zalaziti. Dovoljno je primijetiti
znatno veću grafičku sličnost znakova r i m negoli znakova z i m, što
je još jedan mali prilog slikovnosti teksta.3
1
Što ne znači da se u Pavlovićevoj pjesmi na neki način dokida značenje; ono se
samo dovodi u usku vezu s grafostrukturom.
2
Skup glasova ko, osim u riječima tako daleko, javlja se u prvoj strofi još dva puta,
unutar riječi rukom i mukom. Navedeni skupovi glasova (je-li-ko) pojavljuju se i
unutar preostale dvije strofe, te tako eufonijski povezuju i pjesmu u cjelinu.
3
Time bi bila dovedena u pitanje Saussureova arbitrarnost jezičnoga znaka jer, znak,
u službi slikovnosti teksta, više ne bi bio nemotiviran.
165
I tako nam se preklapanjem svih glasovnih podudarnosti „umjesto

jednodimenzionalnog jezičnog znaka, čija je jedina dimenzija vremenska,
otkriva pjesnički znak u trodimenzionalnom prostoru verbalnog, vokalnog i
vizualnog“ (Vuletić, 1988: 272). Tim se, dakle, preklapanjima, postupkom
unutarnje motivacije, u istom vremenu prenosi nekoliko poruka, a pjesma se
pred nama razvija plošno-simultano, a ne linearno-diskurzivno (1988: 272).
Govoreći o šimićevskim pjesmama Bore Pavlovića, i Goran Rem primjećuje
kako je središnja okomica toliko ispunjena slovnim ponavljanjima „da nema
nikakve mogućnosti previdjeti im konkretne vizualnosti u iole pribranijem
percipiranju, ali im je teško sukladno gramatičnom opisu tih istih glasova
previdjeti i gramatologijske zvučnosti“4 (Rem, 2003: 57). Pastel nam je,
dakle, već sada „vizualistično pokrenuta pjesma“, kako ju i naziva Goran
Rem (2003: 94), ali to ne znači da je prva strofa u potpunosti iscrpljena, što
se tiče dokazivanja njezine prostorne dimenzije. Riječ je, naravno, o motivu
jeke.
Jeka i druga osoba jednine
Ključna riječ ovoga dijela teksta jest jeka, a kako znamo da se ona
ostvaruje u prostoru, sva glasovna podudaranja mogli bismo shvatiti kao od-
jeke u prostoru pjesme. Osobito se to odnosi na prvi stih, gdje je bjelinom
između riječi dočarana prostorna udaljenost potrebna za odjek, a palindro-
mom i asonancijom dovedena u pitanje postojanost druge osobe kojoj se lir-
ski subjekt obraća. „Unutrašnja napetost pjesme, njezina semantička tenzija,
stvorena je prostornom udaljenošću unutar tradicionalnog lirskog odnosa ja-
ti…“ (Flaker, 1988: 251). Dakle, što se same teme tiče, u prvoj strofi sazna-
jemo tek nešto malo o razdvojenosti lirskoga subjekta od neke druge osobe o
kojoj još ne znamo ništa: može podjednako biti žena, prijatelj, otac ili majka,
kao i o određenoj želji da se ta udaljenost prevlada. Motiv jeke tako postaje
ključan u interpretativnom čitanju, neodvojivo povezan sa svim razinama
teksta, kako s grafičkim rasporedom stihova i (eufonijskim) pjesničkim pos-
tupcima, tako i s unutartekstnim subjektnim svijestima čija je postojanost
dovedena u pitanje, a koje su ostvarene tek kroz jeku, bar gramatički.5 Jeka
tako postaje i glavna tematska okosnica, bar prve strofe pjesme, o čemu go-
vori i Goran Rem: „Razdvajanjem stihova, razdaljivanjem dijelova stiha u
istoj ravnini i ispisivanjem stiha uz središnju okomicu Pavlović konkretno
naglašava (prikazuje) ono što govori i tema“ (2003: 148).
4
Što smo već mogli zapaziti kod navedenih eufonijski podudarnih prijedloga, zam-
jenica i imenica.
5
Jer ako je konstrukcija do tebe samo odjek subjektovog povika Od mene, onda nije
samo upitno postojanje te druge osobe, što će se kasnije pokazati u potpunosti toč-
nim, nego i količina onoga što je subjekt izgovorio, a što je samo odjeknulo.
166
Toliko bogatstvo, da se ne kaže količina nijansi, skupljena u tako malo

tekstualnog materijala, pravilo je koje ni u nastavku pjesme ne će biti
iznevjereno; naprotiv, doći će do proširenja na motivskoj, a, samim tim, i na
tematskoj razini, što ćemo i vidjeti.
Nastavak i proširivanje (nijansiranje)
Da su i u ostatku pjesme jako zastupljeni eufonijski postupci, vidjet

ćemo odmah u nastavku interpretacije. Donosim, radi lakše preglednosti,
obje završne strofe:
Gdje si, što si, tko si?

Grizeš mi usnu
u snu:
tražim te, volim te, nema te,

ostaješ,
ostani tu!
Već je na početku spomenuta svojevrsna tendencija k sužavanju svake

strofe, ali i cijele pjesme; svaka, dakle, grafička cjelina u sebi sadrži druge,
ali i čitavu pjesmu. Ove dvije strofe zajedno imaju oko sedamdesetak slov-
nih znakova, kao i cijela prva, a na nju se nadovezuju na svim razinama.
Vidljivi su odmah i novi eufonijski postupci, koje smo, vodeći se Vuletiće-
vim čitanjem Cesarićeve pjesme, već pronašli; ovdje nam je samo pokazati
kako se isti postupci protežu i na pjesmu u cjelini:
a) opet se ponavljaju isti slogovi i skupine glasova na različitim mje-
stima u pojedinim riječima (si-si-si, eš-eš, te-te-te, im-im, osta-osta);
b) ritmičnost triju upita Gdje si, što si, tko si? paralelna je grafički i ri-
tamski s tvrdnjama tražim te, volim te, nema te što je također u služ-
bi eufoničnosti pjesme;
c) završetci strofa u snu / ostani tu! neprava su rima ostvarena asonan-
cijski i aliteracijski pa onda i ritamski;
d) dva velika početna slova G sasvim se jasno ističu svojim grafiz-
mom, a ni ostatak pjesme ne zaostaje za grafizmom prve strofe –
izraženim izgledom sličnim malim slovima r i m;
e) rima usnu / u snu potpuni je homofon. Takva rima naziva se eho-
rima ili jekovita rima: jedna riječ u potpunosti je sadržana u pret-
hodnoj riječi (Vuletić, 1999: 102). Tako ni u drugoj strofi nije izo-
stala jeka, kao još jedna poveznica s prethodnom, ovdje prizvana
vještom homofomnom rimom.
167
Što se teme tiče, u drugoj strofi dolazimo do novih saznanja. Dok smo u
prvoj strofi znali samo da se subjekt obraća Nekomu, ovdje dolazi do mo-
tivske razrade pa saznajemo da on tu osobu ne poznaje (gdje si, što si, tko
si?), da je njegova usmjerenost prema njoj isključivo erotsko-ljubavnoga ka-
raktera, intimistička (grizeš mi usnu), i da je njegova žudnja određena, ome-
đena i kontekstualizirana prostorom sna, sanjarije, mašte (u snu). Sad već
možemo pjesmu odrediti kao ljubavnu. Ali prije negoli nastavimo s interpre-
tacijom pjesme Pastel i kažemo nešto više o njezinoj intermedijalnoj osjet-
ljivosti sadržanoj već u naslovu, pročitajmo u cijelosti jedan sonet Tina Uje-
vića, Pavlovićeva velikog pjesničkog prethodnika i učitelja. Radi se o deve-
toj pjesmi Ujevićeve Kolajne:
Kolajna IX
Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.
Od tvojih čari i od bljeska zlata,

od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna Beata.
Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,

snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.
I preklinjem te: Nepoznata, reci,

kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si?
Ujević, Kolajna i poveznice s Pavlovićem
Pavlovićev Pastel svoju intertekstualnu vezu s Ujevićevom pjesmom i

sa svime što ona znači ostvario je (ili otvorio) izravnim citiranjem6 dijela
posljednjega stiha gdje si, što si, ko si? Ovdje se ne će dublje zalaziti u
Ujevićevu pjesmu; reći nam je tek nekoliko osnovnih karakteristika, korisnih
smjernica u nastavku interpretacije Pastela.
6
O vrstama i teoriji citata ne će biti previše riječi. Za naše potrebe dovoljno je
citirati Pavletićeve riječi: „S citatom u pjesmu ulazi i dio recitiranog konteksta, prije
svega ideja i smisao teksta iz kojeg je citat istrgnut…“ (1995: 175).
168
Kolajna je u cijelosti zbirka ljubavnih pjesama, uz nekoliko religioznih

tema i motiva. Ujevićevo je to ispredanje mita o idealnoj ženi (Pavletić,
1978: 104) s velikim osloncem na trubadursku liriku i reminiscencijama na
petrarkizam. I navedena deveta pjesma na svim svojim razinama to potvr-
đuje: sonetnom formom, stilom i temom, mistificiranjem, obraćanjem ideal-
noj, zagonetnoj i nedostižnoj ženi, najčešće nepostojećoj, izmaštanoj (Pav-
letić, 1978: 118). Karakteristična im je velika erotsko-ljubavna žudnja, us-
mjeravanje svih misli i želja prema Nepoznatoj i velika bol i vapaj, bolni
uzdah zbog nemogućnosti njihova ostvarenja. Sva ta značenja, izravno citi-
rajući dio posljednjega stiha, Pavlović prenosi u svoju pjesmu, ali ih trans-
formira sasvim u skladu s vlastitom poetikom. Zadnji Ujevićev stih, sub-
jektov neutješni i bolni upit, Pavlović prenosi u samo središte svoje pjesme,
upravo u trenutak u kojemu saznajemo o nepostojanju one kojoj se subjekt
obraća (Gdje si, što si, tko si?), i tako, u jednoj točki sažima početak i kraj
Ujevićevog soneta; jer, sjetimo se, on počinje stihom koji nam dovoljno ja-
sno govori o predmetu subjektove žudnje (Božanska ženo, gospo nepoznata).
On sažima u jednu točku, u središnji stih ili strofu, Ujevićev početak i kraj,
ali i sve ono između. A između nije samo Ujević, već, kroz njega, i cjelo-
kupna tradicija novovjeke europske poezije, sve od trubadurske lirike do
toga trenutka. A sav onaj Ujevićev petrarkistički repertoar slika i motiva
(zvekir i vrata, zlato, dvori, sunca i mjeseci, zmaj ispred praga, zlatna kosa
nepoznate ljepotice na prozoru) koji postupno otkriva subjektovu očaranost i
njegove stvarne žudnje i želje, Pavlović uspijeva sabiti u jednu jedinu homo-
fonsku rimu, pet riječi, šesnaest slova: Grizeš mi usnu / u snu.
Povratak Pavloviću i nove nijanse
Shvatljivo je zašto se rana Pavlovićeva pjesnička faza, kojoj pripada i

Pastel, u literaturi obično naziva neoavangardnom (Rem, 2003: 89, 96). Do
sada su spomenuti Šimić i Ujević, autori preko kojih Pavlović, i po Flakeru
(1988: 253), održava kontinuitet s hrvatskom avangardom, a ta će avangar-
dna obojanost dobiti još jednu nijansu prilikom interpretacije zadnje strofe i
prelaska na likovnost. No prije toga, valja nam se još neko vrijeme zadržati
na drugoj strofi koja se čini značenjski neiscrpnom. Aleksandar Flaker, u već
citiranom tekstu Hrvatske inačice ine avangarde, analizira nekoliko među-
sobno povezanih pjesama u kojima je prostorna udaljenost između subjekta i
neke druge osobe na neki način izražena i u konačnici prevladana. Tako u
vezu s Pavlovićevim Pastelom dovodi Ujevićevu pjesmu Cjeloviti cjelov i ti.
Naime, subjekt Pavlovićeve pjesme i druga osoba jednine konačno su se
susreli, i to u poljupcu, ljubavnom činu, doduše samo u subjektovu snu, što
Flaker pronalazi u Ujevićevoj pjesmi Cjeloviti cjelov i ti, gdje se također Ja i
Ti konačno sastaju u „cjelovu kao krajnjem savladavanju prostora koji se
169
protegao između lirskog subjekta i drugog lica jednine“ (Flaker, 1988: 252).
Završetak te Ujevićeve pjesme glasi ovako:
Svojim dahom ti si svijet jezgroviti

kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebi vijence viti,
dráganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
– Cjelov i Ti.
I tu je, dakle, vidljivo postupno skraćivanje stihova, koje sam nazvao

tendencijom teksta k sužavanju, s tim da ova pjesma nije organizirana oko
središnje, šimićevske osi. Sastavljene rime i homofoni karakteristični su za
oba razmatrana pjesnika i njihove pjesme (usnu / u snu; cjeloviti / cjelov i ti),
a upravo njihovo poigravanje vještinom rimovanja bilo je i povod za izne-
sene Flakerove navode i zaključke.
Posljednja strofa i nadrealizam
O posljednjoj strofi već je nešto rečeno, ostaje samo vidjeti što se

događa na tematskoj razini, dolazi li do novih motivskih proširenja, odnosno
nijansiranja. Druga strofa završava dvotočkom (u snu:) čime se ostatak
pjesme, završna strofa, sasvim jasno premješta u prostor sna, subjektove
sanjarije. On je dakle, u snu traži, voli i nema, a usklični završetak ostani tu!
prizivanje je i pokušaj zadržavanja samoga sna, više očajnički, molećivo i
ustrašeno, negoli oštro i zapovjedno. Subjekt je svjestan njegove ljepote,
krhkosti i prolaznosti i, za razliku od Ujevićevog subjekta koji ne pronalazi
smiraja, ovaj se zadovoljava i sanjarijom. Prizivanje sna nije ništa drugo
nego prizivanje same poezije. Tu se valja prisjetiti nadrealističke poetike
koja je izjednačavala san i podsvjesno sa samom poezijom.7 Nadrealisti su
(inače, pod velikim utjecajem Freuda), automatskim zapisivanjem podsvjes-
nih stanja, pokušavali san u potpunosti izraziti. Vlatko Pavletić o njima kaže:
„Pjesnik koji bi san uspio doslovno prevesti u medij riječi, ostvario bi tobože
najviše što se u lirici može postići: (samo)bitni izraz čovjekova unutrašnjeg
života“ (1995: 169). Ali Pavletić je skeptičan: sumnja da se san može
izravno izraziti, može se samo prepričati. Naravno, Pavlovićeva pjesma nije
plod automatskog zapisivanja, ali je, prizvavši san, prizvala i nadrealističku
poetiku koja se u njegovoj ranoj pjesničkoj fazi o(d)čitavala kroz nekovrsni
7
Također je nemoguće ne prisjetiti se Ivšićevog: Uzmite mi sve, ali snove vam ne
dam…
170
„nadrealistički likovnjački osjećaj“ (Rem, 2003: 22). Pastelom je taj osjećaj

doista višestruko izražen, a da svojom sintaktičkom logičnošću i dubokom
promišljenošću pjesma nije izgubila ništa od začuđujuće poetike sna, do-
voljno govori Pavletić: „Riječi djeluju sanjotvorno i hipnotički čak i onda
kad su obavijesno referencijalne, pod uvjetom da im impresivnu ili ekspre-
sivnu sugestivnost aktivira fikcija poetskoga konteksta“ (1995: 104). A ne
možemo reći da Pastel ne prenosi određeni ugođaj. Očito je da subjekt pjes-
me svoju sanjariju, svijet svojih snova, prepušta na uvid, ne mareći previše o
očuvanju onog najintimnijeg, možda ne toliko pod utjecajem Bretonove
staklene kuće, koliko sa sviješću o stvarnoj ne-intimnosti svoje maštarije. Jer
sanjariju o idealnoj i nepoznatoj ženi mogli bismo proglasiti gotovo arhetip-
skom. Radi se o svojevrsnoj kolektivnoj sanjariji koju zbog toga nije ni po-
trebno sakrivati.
Ako se na kraju pjesma, ne samo naslovom nego i nekovrsnim nadrea-
lističkim osjećajem, dodiruje sa slikarstvom, možemo si postaviti pitanje: što
ta slika prikazuje? Kad bi bila slika, što bismo vidjeli? Niti jedan njezin stih
ne prenosi nam u svijest neku sliku, za razliku od Ujevićeva soneta kroz koji
se provlači nekoliko slika koje bi vješti slikar mogao prenijeti na platno.
Trebamo li, stoga, Pastel zamisliti kao ostvaraj slikarskoga nadrealizma, ap-
strakcije, ekspresionizma ili nekakvu kombinaciju svega toga? Naizgled nam
niti njezin grafički izgled ništa ne govori, unatoč svojoj strogoj i duboko
promišljenoj organizaciji. No je li to baš tako? Dodajmo ovomu pastelu još
jednu malu nijansu...
Povratak Ujeviću i nove nove nijanse
Čitajući Ujevićevu Kolajnu, zbirku pjesama u velikoj mjeri posvećenu

nepoznatoj i idealnoj ženi, može nam iz različitih razloga zapeti za oko po-
neka od njih, a meni se osobito zanimljivom učinila osma po redu, pjesma
koja prethodi citiranome sonetu. Posljednje dvije strofe osobito su zanim-
ljive te u njima podvlačim ključne stihove:
(…)
Kakav su bezdan ova dva tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.
Da mi je mudro ostati na miru

bez želje tvojim cjelova i noći!
Ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!
171
Vidljivo je odmah da pjesma tematikom ne odstupa od već razmatranih:

između, erotskom žudnjom izmučenog, subjekta i one koju toliko želi, raz-
mak je (bezdan) koji ipak i nije tako velik kako se čini (dva tri metra), a da
ga se ne bi moglo nekako svladati. A moglo bi ga se svladati samo ako se sa-
njarija prihvati kao takva, kao jedina realnost u kojoj je moguće naći smi-
renje i ostvarenje svojih želja, ono što Pavlovićev subjekt shvaća i nastoji
učiniti. Motivi smirenja i propadanja u viru prizivaju i grafički oblik Pastela
na dnu kojega je Pavlovićev subjekt i pronašao svoj smiraj: na dnu sna.
Iako može ostati dvojbeno koliko zaista Pavlovićeva pjesma ima veze s
Ujevićevim virom, ostaje činjenica da joj je interpretacijski pridodana još
jedna nijansa, kojima ova nevelika pjesma sa svojih jedva stotinu i pedeset
znakova, vidjeli smo, i te kako obiluje. Trenutak nam je napokon pojasniti
zašto se do sada toliko inzistiralo na terminu nijansa, a ne na kojem drugom,
teorijski primjerenijem, poput značenja, reference, asocijacije itd.
Tehnika pastela u slikarstvu i poeziji
Riječ pastel dolazi od talijanske riječi pastello i njome se označuje sli-

karska tehnika u kojoj se najčešće primjenjuje suha boja, dakle u obliku pi-
saljke ili krede, iako postoji i voštani pastel.8 Sama riječ pastello i dolazi od
riječi pasta, supstancije iz koje se sušenjem dobivaju tanki štapići namijenje-
ni slikanju. Postoje tako tvrđi pasteli, kojima se uglavnom prvo crtaju
konture, i mekši pasteli kojima se naknadno ispunjavaju plohe. Glavna ka-
rakteristika te tehnike jest velika mogućnost nijansiranja, koja se, zbog na-
kupljanja praha na podlozi (papir, karton, pergament, preparirano platno),
postiže prelaženjem prsta, cijele ruke ili nekog pomagala. Tako se postiže
dojam krhkosti i „baršunastih prijelaza između tonova i nijansi“. Uz to, u
prah se mogu umiješati i sve boje i tako povećati bogatstvo kontrasta i ni-
jansi, a značajno je da se na podlogu može nanijeti i više slojeva pastela.
„Tako se mogu postići svi željeni tonski odnosi, a uz to posebna prozirnost i
mekoća.“9 S nečim tako malim i jednostavnim kao što je suhi štapić, moguće
je postići neslućeno mnogo.
Kakve sve to ima veze s Pastelom Bore Pavlovića, nakon svega do sad
iznesenog, gotovo je i nepotrebno govoriti. Intermedijalnost prema sli-
karstvu i mnogo u malom nisu jedine referencije; i sama tema, snovita i sa-
njotvorna, odnosno sam san svojom prirodom, krhkom, prozirnom i baršu-
nastom, približava nas pastelu kao slikarskoj tehnici. Valja, naime, reći još i
8
Svi podatci i citati o toj slikarskoj tehnici preuzeti su iz Enciklopedije likovnih
umjetnosti 3, u izdanju Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, 1964.; str. 636-637.
9
Isto.
172
to da su pastelne slike vrlo osjetljive, gotovo neotporne, osobito prema do-

diru, vlazi i svjetlosti. Lako se oštećuju, teško čuvaju, baš kao i najdraže sa-
njarije, a i u njihovoj izradi potrebno je veliko umijeće. Enciklopedija likov-
nih umjetnosti naziva pastel još i intimnom tehnikom, ne samo zbog malo-
brojnih slikara koji su se njome koristili i u izvedbi postigli savršeni izraz
nego, očito, i zbog sklonosti pastelista portretiranju. U novije vrijeme neki
znameniti slikari poput Maneta, Toulouse-Lautreca i Degasa svojim su pa-
stelima bitno utjecali na pojedine fauviste i ekspresioniste, što je podatak
koristan u mogućem odgonetavanju slikarskoga pravca ili škole Pavloviće-
vog Pastela. To, na kraju krajeva, nije toliko ni značajno za samu interpre-
taciju pjesme, možda tek još jedna nijansa na bijeloj plohi papira,10 ali je
svakako značajan prilog u istraživanju i otkrivanju Pavlovićeve (neo)avan-
gardnosti i odnosa spram tradicije, kako pjesničke i hrvatske, tako i znatno
širih umjetničkih i svjetskih prostora.
Zaključna promišljanja, umjesto zaključka
Ovim radom, na primjeru Pastela Bore Pavlovića, ukazano je na mogu-

će čitanje tekstualne pjesme kao konkretističke. Početna ideja za takav
pristup potekla je od Branka Vuletića i njegova čitanja pjesme Željeznicom
Dobriše Cesarića u knjizi Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak. Postup-
nim čitanjem i otkrivanjem svih njezinih mogućnosti pokazana je mogućnost
simultanog primanja značenja, prije svega kroz eufonijska preklapanja, ali i
grafička, od razine slovnoga znaka, preko pojedinih slogova i riječi, do iz-
gleda strofa u cijelosti. Takvim ukidanjem linearnosti i vremenske dimenzije
tekstualna pjesma pretvorena je u konstelaciju, baš kao što kaže i sam
Vuletić: „Konstelacija nam govori o simultanom ostvarivanju raznih asocija-
cija: zato je njen adekvatni znak slika, a ne tekst“ (1988: 245). Upravo su
mnogobrojna suzvučja u tekstualno oskudnoj, ali semantički gustoj pjesmi, i
pridonijela njezinoj likovnosti, a mnogi pronađeni intertekstualizmi postali
su kontekstualnom podlogom pastelnoga nijansiranja. Kao što je Vuletić re-
kao da je svaka pjesma zapravo konkretna, tako se može reći i da je svaka
pjesma splet slike i zvuka, s tim da je jedno od toga ponekad u službi isti-
canja drugoga. U knjizi Kako razumjeti poeziju Vlatko Pavletić prenosi riječi
N. Fryea koji kaže: „Pjesma prikazuje tijek zvukova koji se približuje glazbi
s jedne strane, i cjelovit obrazac slika koji se, s druge srane, približuje slikar-
stvu. Doslovce je, dakle, priča neke pjesme njezin ritam ili gibanje riječi“
(1995: 107). Pavlovićev ludistički ples riječi, vidjeli smo, Pastel je pokrenuo
10
Možda ne bi bilo suviše podsjetiti na ideje o obojanosti vokala, osobito monoto-
niju vokala e u asonanciji prvoga stiha (ukupno 17), koji je prema Rimbaudu bijele,
a prema Hugou plave boje. Time se postiže određeni ugođaj u pjesmi / slici: miješa-
nje radosti i turobnosti, sjete i melankolije (Pavletić, 1995: 97-100).
173
u „likovnu formulu“ (Rem, 2003: 93), odnosno dao nam ključ za produblji-
vanje njezina intermedijalnog stanja ili osjetljivosti spram slikarstva, izraže-
ne samim naslovom.
Problematiziranjem i tematiziranjem sna kao prostora ostvaraja subjek-
tovih podsvjesnih želja također je ukazano na moguće veze s poetikom nad-
realizma i, samim tim, dodatno produbljena mogućnost iščitavanja slikarsko-
ga pravca (ali i autorova odnosa spram tradicije i avangardnoga naslijeđa),
dok je sama subjektova maštarija, naoko erotsko-intimistička p(r)okazana
kao svojevrsna „sanjotvornost arhetipne snage“ (Pavletić; 1995: 214) i tako
legitimno stavljena svima na ogled. S tim bi se sasvim slagala i tvrdnja da
Pavlović piše o općepoznatom, briše granice između umjetnosti i kulture, s
tim da je i subjektna svijest svjesna tih narušenih granica (Rem, 2003: 58).
Sasvim je jasno i da Pavlović, ispisujući pjesmu o jednom arhetipskom snu,
uz mnogobrojne stilske postupke, referencije na poeziju, slikarstvo i cje-
lokupnu tradiciju, briše granice između umjetnosti i kulture, a kako se sub-
jekt snalazi i do koje mjere egzistira u svijetu tako labavih i krhkih međa,
vidjeli smo na primjeru jeke, jednoga od ključnih motiva pjesme, koja i nije
ništa drugo nego subjektov glas, ostvaren i vraćen u prostoru njegova sna.
Unatoč nekim aluzijama na grafički izgled (Ujević: Kolajna VIII), pjes-
ma nije pročitana kao kaligram, niti je bilo takvih pokušaja; njezina dodirna
točka sa slikarskim kodom pronađena je u tehnici pastela čije su se karak-
teristike izvrsno preklopile sa svim iščitanim značenjima teksta. A tih je zna-
čenja, u duhu slikarstva često nazivanim nijansama, bilo začuđujuće mnogo
s obzirom na veličinu teksta. Stoga bi, prema Pavletićevoj podjeli lirskih pje-
sama iz već citirane knjige Kako razumjeti poeziju (str. 194), pjesma Pastel
mogla spadati u skupinu tzv. asocijativnih pjesama. Evo što Pavletić kaže o
toj poeziji: „U čitanju asocijativnih pjesničkih struktura dolazi do punog
izražaja životno i književno iskustvo kombinirano s maštom, jer od takvih se
ostvarenja utoliko više dobija ukoliko im se, asociranjem, više daje“ (1995:
195). Ipak, Pavletić kaže da njegovu podjelu ne treba shvatiti odviše kruto.
Najbolji primjer za to upravo je Pastel, pjesma koju, bez prevelikih uste-
zanja, možemo označiti kao ludističku (što je kod Pavletića druga skupina), a
i ludizam sam po sebi ne ukida mogućnost asociranja i upijanja u tkivo pjes-
me mnogih referencija na cjelokupnu kulturnu tradiciju. Mislim da je inter-
pretacija Pavlovićevog Pastela to i pokazala. Jasno, pjesmu nikada nije mo-
guće do kraja pročitati i shvatiti. Ostaju otvorene i mnoge druge mogućnosti
za prepoznavanje neotkrivenih intertekstova i nijansi, citata i drugih znače-
nja kojima se možda nisam ni približio, ali to me previše ne brine jer:
Ja znam da je san toliko dubok
da mu sondama ne mogu ispitati dna.
Jer ima jedan san ispod sna,
i ima drugo dno ispod dna…
(Tin Ujević: Miris kujine)
174
Izvori
Pavlović, Boro, 2003. Pastel, u: Rem, Goran. Koreografija teksta II: Pristup
korpusu hrvatskog pjesništva iskustva intermedijalnosti (1940-1991), Meandar,
Zagreb.
Ujević, Tin, 1979. Pjesništvo 1, August Cesarec, Zagreb.
Literatura
Enciklopedija likovnih umjetnosti 3, 1964., Inj-Portl, Jugoslavenski leksikografski

zavod, Zagreb.
Flaker, Aleksandar, 1988. Hrvatske inačice ine avangarde, u: Suvremeno hrvatsko
pjesništvo, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, Zagreb.
Pavletić, Vlatko, 1995. Kako razumjeti poeziju, Školska knjiga, Zagreb.
Pavletić, Vlatko, 1978. Ujević u raju svoga pakla, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb
Rem, Goran, 2003. Koreografija teksta I: pjesništvo iskustva intermedijalnosti,
Meandar, Zagreb.
Revija, Osijek.
Vuletić, Branko, 1999. Prostor pjesme, Zavod za znanost o književnosti
175
176
Perica Vujić
STOSEDAMDESETA OBLJETNICA TEMELJA
ILIRSKOG I LATINSKOG JEZIKA ZA POČETNIKE
Ove godine Temelji ilirskog i latinskog

jezika za početnike Antuna Mažuranića slave
170. obljetnicu od objavljivanja u tisku, toč-
nije, od 1839. god. Devetnaesto stoljeće obi-
lježeno je borbom protiv germanizacije i ma-
đarizacije. Kako bi se obranili, Hrvati se služe
latinskim jezikom, neutralnim, diplomatskim
jezikom toga vremena. (Na lijevoj slici Teme-
lji ilirskog i latinskog jezika za početnike,
drugo izdanje iz 1842.)
Antun Mažuranić, brat puno slavnijeg ba-
na pučanina Ivana Mažuranića, u razdoblju
buđenja svijesti Hrvata o vlastitom jeziku pod
utjecajem iliraca piše Temelje ilirskog i latin-
skog jezika za početnike. Temeljima namjenjuje samo jednu, osnovnu za-
daću: dokazati da je hrvatski jezik ne samo jednakovrijedan kao latinski
nego i vrjedniji od njega, da je došlo vrijeme da hrvatski jezik uđe u javni
život i svijest Hrvata. Treba imati na umu i sljedeću činjenicu: A. Mažuranić
postaje 1835. god. profesorom na Pravoslav-
noj akademiji, gdje predaje na hrvatskom
jeziku književnost i gramatiku, pa to stečeno
iskustvo upotrebljava u pisanju Temelja. Ta-
kođer, bitna je činjenica i da je preko tih
predavanja mogao, a mogu slobodno reći i
jest, utjecao na svijest o jeziku svojih mla-
dih studenata. O tome da su Temelji ispunili
svoju zadaću svjedoči i podatak da su već
1842. god. tiskani drugi put, znači već tri
godine nakon prvog izdanja. (Na desnoj slici
Antun Mažuranić)
177
A sad bih rekao nešto konkretno o samim Temeljima. Temelji ilirskog i

latinskog jezika za početnike pisani su po tadašnjem običaju kao gramatika
narodnog jezika uspoređujući ga s latinskim jezikom. Zato se kaže da su
Temelji poredbena hrvatsko-latinska gramatika. Poučen iskustvima s preda-
vanja Mažuranić piše svoju gramatiku u formi pitanja i odgovora, stoga u
njegovoj gramatici pronalazimo 242 pitanja i isto toliko odgovora. Moguš
Temelje naziva prvim ilirskim udžbenikom, što i odgovara samom načinu
predstavljanja građe: jednostavno, jasno i prilagođeno školskoj nastavi.
Temelji sadrže nekoliko dijelova: Orthoepia ili Prvočitanje, Orthograp-
hia ili Pravopis, Etymologia ili Rěčih izpitivanje, Syntaxis ili Rěčih slaganje,
Prosodia ili Glasoudaranje. Od svih spomenutih pet prevedenica danas se
upotrebljava samo pravopis. Prema njegovim riječima, Temelje je pisao slu-
žeći se i preuzimajući podatke iz dviju gramatika: Babukićeve Osnove slov-
nice slavjanske i Billrothove Lateinische Schulgrammatik für alle Klassen.
Preko nastave latinskoga jezika Temelji su pomalo uvodili hrvatski jezik
u školske klupe normiran već u Babukićevoj Slovnici – jekavska štokavština
sa svim obilježjima ilirske, zagrebačke književnojezične norme. U svojoj
gramatici Mažuranić piše slično Babukiću, ali, također, iz nje se mogu iš-
čitati i dvije bitne stvari: Mažuranić razlikuje govorni i književni jezik, pre-
poručuje da se u književnom jeziku (u školama) znak ě izgovara kao ie ili je;
kako je književni jezik uvijek izbor, ilirci uz govorni jezik prihvaćaju i jezik
dubrovačke književnosti, ugrađujući ga u osnovu pisanom tipu jezika. Iako
je Babukićeva Slovnica poslužila kao izvor i uzor u pisanju iz koje je pre-
uzeo dosta podataka oslanjajući se na već spomenutu normu, Mažuranić
upotrebljava i nove oblike, tu jednom postavljenu normu odlučuje još više
približiti korisnicima gramatike osuvremenjivanjem, tj. osluškivao je jezik
oko sebe i prema tome normirao svoje postavke.
Pri rješavanju složenih naglasnih problema polazi uvijek od svog nar-
ječja koje je najbolje poznavao – čakavskog, i od onog što je nalazio u starim
hrvatskim gramatikama, ponešto iz Kašićeve, a najvećim dijelom iz Della
Belline gramatike iz 1728. god. Upotrebljavao je i Rječosložje Joakima
Stullija i Ričoslovnik Josipa Voltića. Puno bolje i više od svojih prethodnika
obrazlaže jezični ustroj, njegove različite dijalekatne ostvaraje, valjano raz-
lučuje što pripada književnomu jeziku, a što ne.
178
Livija Reškovac: Osvrt na Slovnicu i Skladnju 1859.
Livija Reškovac
OSVRT NA SLOVNICU I SKLADNJU 1859.
Gledajući hrvatsku jezičnu povijest od

razdoblja ilirizma do kraja 19. stoljeća,
uočava se razdoblje velikog filološkog entu-
zijazma, borbe, truda i rada na normiranju
hrvatskog književnog jezika. To razdoblje
najznačajnije obilježavaju različita književ-
nojezična normativna rješenja zagrebačke
škole na jednoj i škole hrvatskih vukovaca
na drugoj strani te slovnice i gramatike1 ko-
je su izdavane u težnji normiranja i usus-
tavljanja hrvatskog jezika na svim njegovim
razinama. Zagrebačka filološka škola zalaže
se za ujednačeni književni jezik temeljen na
književnojezičnoj tradiciji, prihvaćajući kaj-
kavizme i čakavizme kao dodatno blago je-
zika. Nasuprot njoj stoje pripadnici škole
hrvatskih vukovaca čiji stavovi i pobjeđuju
krajem 19. stoljeća, a jezik biva normiran prema načelu Govori kao što dobri
štokavci govore, oslanjajući se na živi govor štokavskog izričaja, ne priz-
najući kajkavizme i čakavizme.
Najznačajniji predstavnici zagrebačke filološke škole (pored Vjekoslava
Babukića i Bogoslava Šuleka) bili su Antun Mažuranić (1805.-1888.) i
Adolfo Veber Tkalčević (1825.-1889.). Mažuranićeva druga gramatika,
Slovnica Hèrvatska (1859.) bila je namijenjena školskoj upotrebi, ali prerasla
je u znanstvenu slovnicu zbog Mažuranićeva pristupa građi. Dijeli se na če-
tiri dijela: I. Glasoslovje (slovopis, pravopis, glasovi i glasovne promjene,
prozodija), II. Pregibanje rečih (morfologija promjenjivih riječi), III. Tvo-
renje pregibivih rečih (tvorba promjenjivih riječi – imenica, pridjeva,
glagola), IV. O česticah (nepromjenjive riječi). Nedostaje joj sintaksa, ali ju
nadopunjuje Veberova Skladnja ilirskoga jezika, tiskana iste godine. Pisa-
1
Naziv slovnica bio je karakterističan za pripadnike zagrebačke škole, a naziv gra-
matika za školu hrv. vukovaca.
179
na je morfonološkim pravopisom i slovopisom sukladnim

ilirskom (uz ĕ, piše se i èr).
U popisu glasova značajno je da Mažuranić i dugi i
kratki odraz jata smatra jednim fonemom, a izgovor dvo-
glasnika ĕ jednosložnim, dok dvosložan izgovor dopušta
samo u stilske svrhe. U dijelu O naglasku Mažuranić daje
najopsežniji opis novoštokavskog naglaska za ono doba te
obrazlaže svoju postavku da je štokavski naglasak izveden od starijeg
čakavskog. Pravila o raspodjeli naglaska ista su kao i u suvremenom jeziku.
Što se tiče dvoglasnika, Mažuranić smatra odraz dugog jata jednosložnim, a
kratke naglaske kojima se obilježuju samo kao nužnim slovopisnim rješe-
njima. Jedina sustavna mogućnost bilježenja naglasaka na ĕ je kao i kod sva-
kog drugog naglašenog dugog samoglasnika razloženog na slog s dvama sa-
moglasnicima: ie; primjer: peta/rĕka = peta/rieka = peeta/rieka. U morfolo-
giji se oslanja na normu iz Temelja s ponekim malim odstupanjima (u G mn.
sad je samo – ah).
Posebnost Slovnice nalazi se u razlikovnom uspoređivanju književnog
jezika s vukovskom normom, dijalektom i starijim hrvatskim jezikom. Ma-
žuranić tako opisuje što hrvatski jezik jest (jugozapadno jezično područje), a
što nije (razlikovne odredbe hrvatskog i srpskog jezika), posebno naglašava-
jući te razlike i suprotstavljajući se Karadžiću kojeg ne drži mjerodavnim za
normiranje hrvatskoga jezika. Antun Mažuranić daje prednost gradskom iz-
govoru jer ga smatra bližim pisanom, književnom jeziku. Govoreći o tradi-
ciji i starijim gramatičarima, Mažuranić upozorava na mnoge zastarjele obli-
ke i opisuje novije, modernije (npr. zastarjeli oblik imperfekta).
Veberova Skladnja ilirskoga jezika za srednja učilišta, smatrana prvom
hrvatskom sintaksom, izlazi u trima izdanjima, u dvama samostalno, a kasni-
je u sklopu Slovnice h(è)rvatske za srednja učilišta. Sastavljena je od triju di-
jelova: skladnje slaganja, skladnje djelovanja i skladnje poredanja. Razlike
od suvremenih gramatika nalaze se u nepoznatom futuru egzaktnom (biti će
se uvjerio), neobičnim rekcijskim mogućnostima slaganja padeža uz glagol
(akuzativ osobe s infinitivom), stavljanju izlaganja o vrstama nezavisno i za-
visno složenih rečenica u poglavlje o veznicima, kao i redu riječi u rečenici
(čestica se piše se prije zamjenične zanaglasnice). Bliskost suvremenim gra-
matikama vidljiva je u opisu promjenjivih vrsta riječi, redu riječi (naravni i
umjetni), a opis pasiva, stegnutih izreka i participa vrlo je blizak suvremenoj
generativno-transformacijskoj sintaksi.
Veberova sintaksa cjelovito je djelo, praktično i znanstveno, a sam nje-
gov jezikoslovni rad nadovezuje se i nadopunjava na Mažuranićev, indirekt-
no i Babukićev. Vrijednost njihovih djela vidljiva je u konkretnim i jasnim
normativnim rješenjima u okvirima zagrebačke filološke škole i ilirske tradi-
cije. Nastavljanjem na tradiciju nadvladali su ju u najpozitivnijem smislu,
180
Livija Reškovac: Osvrt na Slovnicu i Skladnju 1859.
nadopunjujući ju i prerađujući, stvarajući tako od nje novi stupanj za razvoj i

rast jezika koji je u svom neprekidnom kretanju do danas.
Literatura
Ham, Sanda, 2006. Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb.
181
182
Marko Bagić
10-GODIŠNJICA SMRTI BOŽIDARA FINKE
Božidar Finka rođen je 19. prosinca 1926. u

Salima na Dugom otoku. Pučku školu završio je u
rodnom mjestu. Gimnaziju je polazio u Šibeniku,
Krku, Zadru i Splitu. U Splitu je maturirao 1947.
Iste godine upisao se na slavističku grupu Filo-
zofskog fakulteta u Zagrebu i diplomirao 1952.
godine. Prvo mjesto gimnazijskog profesora bilo
mu je u Pazinu. Zbog svog marljivog rada ubrzo
je bio pozvan i primljen za asistenta u Institutu za
jezik JAZU-a u Zagrebu (danas Zavod za hrvatski
jezik). Opredijelio se za dijalektologiju i redovito
je bio na terenskim istraživanjima. Doktorirao je
iz dijalektologije 1960. godine disertacijom Dugootočki čakavski govori i
zatim je izabran za znanstvenog suradnika. U tom razdoblju objavio je pe-
desetak znanstvenih i stručnih priloga. Godine 1966. izabran je za višeg
znanstvenog suradnika, a pet godina poslije postaje znanstvenim savjetni-
kom. Godine 1975. postao je članom suradnikom JAZU-a. Dvije godine za-
tim izabran je za izvanrednoga člana, a godine 1988. redoviti je član Hrvat-
ske akademije znanosti i umjetnosti, kada postaje akademik. U toj ustanovi
obnaša dužnost tajnika Razreda za filološke znanosti, člana Predsjedništva
HAZU-a, predsjednika njezina Odbora za dijalektologiju, člana nekoliko
drugih odbora i povjerenstava te dužnost urednika nekoliko Akademijinih
edicija. Burne 70. godine najplodnije su godine u znanstvenom radu Bo-
židara Finke. To je vrijeme nakon Deklaracije o nazivu hrvatskoga književ-
noga jezika, Hrvatskoga pravopisa kojemu je on bio suautorom, godine koje
su svestrano obilježile njegov znanstveni profil. Umire 17. svibnja 1999. kao
znanstveni savjetnik u miru Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Za-
grebu.
Božidar Finka opredjeljuje se za dijalektologiju, i to ne samo čakavsku,
kojom je govorio, nego jednako uspješno i za kajkavsku i za štokavsku.
Radio je terenska istraživanja od Mljeta i Lastova pa po svem hrvatskome
prostornom luku do Osijeka, Vinkovaca i drugih krajeva istočne Slavonije.
Upoznao je na terenu neke hrvatske govore u Bosni i mnoge hrvatske govore
183
u hrvatskoj dijaspori Austrije, Mađarske, Slovačke i Italije. U izuzetno broj-

nim dijalekatnim prilozima spasio je od zaborava bitne podatke sa svih hr-
vatskih prostora, protumačio važne jezične pojave, upozorio na mnogobrojne
odnose dijakronije i sinkronije, stilistike i semantike, sintakse i morfologije,
fonetike, fonologije i morfonologije, na dijalekatno-standardnojezične odno-
se, na međudijalekatne veze i međujezična prožimanja, osobito romansko-
hrvatska, o čemu svjedoče njegovi toponomastički radovi.
B. Finka sudjelovao je u izradi upitnika za Hrvatsko-srpski dijalektološ-
ki atlas i upitnika za Općeslavenski lingvistički atlas te upitnika za Bosan-
sko-hercegovački dijalektološki atlas. Urednik je i suautor važne knjige Fo-
nološki opisi, a surađivao je i u izradi nekoliko karata za Europski lingvistič-
ki atlas. Napisao je prvu opširniju sintezu o čakavskom narječju na hrvat-
skom i njemačkom jeziku, a s akademikom Milanom Mogušem izradio je
najcjelovitiju kartu čakavskoga narječja. Prvi je izradio kartu hrvatskih dija-
lekata na hrvatskom državnom prostoru. U vezi s dijalektologijom važno je
spomenuti da je akademik Božidar Finka, u svojstvu predsjednika Odbora za
dijalektologiju HAZU-a, pokretač znanstvenih skupova pod naslovom Hr-
vatski dijalekti. Oni su bili jak poticaj istraživanju hrvatskih dijalekatnih pro-
stora i razvitka hrvatske dijalektologije. Druga važna djelatnost akademika
Božidara Finke očituje se u leksikografiji. Svoj leksikografski rad započeo je
na velikom Akademijinu rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika (1953.).
Pokrenuo je i organizirao rad na izradi povijesnog Rječnika hrvatskoga kaj-
kavskoga književnoga jezika. Akademik Božidar Finka bio je stalno u jezič-
noj areni boreći se ustrajno i dosljedno za samobitnost hrvatskoga jezika.
Njegovi članci o problematici hrvatskoga književnog jezika, o tzv. međuva-
rijantnim odnosima, o pripremi tekstova za strojnu obradu, o leksičko-
-semantičkim proučavanjima, o normi i normiranju te članci o drugim jezič-
nim temama nalaze se po mnogobrojnim časopisima, a najbolje su vidljivi u
vrlo zapaženoj novinskoj rubrici Jezične dileme koju je vodio u Vjesniku 70-
ih godina. Ona je zbog autorovih stavova o samosvojnosti hrvatskoga jezika
bila nasilno ukinuta, kao što je, uostalom, nešto kasnije i Hrvatski pravopis
koji je izradio zajedno s Milanom Mogušem i Stjepanom Babićem bio zabra-
njen. Njegov ljudski i znanstveni lik resi izuzetno poštenje i marljivost. Bi-
bliografija njegovih djela od preko 400 bibliografskih jedinica golemo je i
cjelovito djelo koje je ostavilo dubok i prepoznatljiv trag u hrvatskom jezi-
koslovlju.
184
Domagoj Kostanjevac
SJEĆANJE NA DUBRAVKA ŠKILJANA
Dubravko Škiljan, poznati hrvatski jezikoslovac i

klasični filolog, rodio se u Zagrebu 31. listopada 1949.
godine. U Zagrebu je završio osnovnu školu i Klasičnu
gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Za-
grebu diplomirao je 1972. godine opću lingvistiku te
latinski i grčki jezik s književnostima (kao dva B-pred-
meta). Magistrirao je 1974. godine iz arheologije s te-
mom Grčki jezik spomenika kasnoantičke Salone, a 1976. godine doktorirao
je s temom Lingvistika i dijalektika iz opće lingvistike. Od 1972. g. radio je
kao profesor latinskog i grčkog jezika u osnovnoj školi, od 1974. g. u Kla-
sičnoj gimnaziji u Zagrebu, a od 1977. g. bio je stalno zaposlen, najprije kao
asistent, a zatim kao docent (od 1977. godine), izvanredni profesor (od 1981.
godine) i redoviti profesor (1986. g., ponovo izabran 1992. g.) na Odsjeku za
opću lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U tom je razdoblju bio šef
Katedre za opću lingvistiku, a nakon osnivanja Katedre za primijenjenu lin-
gvistiku i Katedredre za semiologiju i njihov šef. U jednom je mandatu
obavljao dužnosti prodekana za nastavu. Od 1996. g. do 2003. g. bio je redo-
viti profesor lingvistike i semiologije na Institutum Studiorum Humanitatis,
Fakultetu za postdiplomske humanističke studije u Ljubljani, gdje je 1998. g.
osnovao postdiplomski i doktorski studij Lingvistika govora i teorija druš-
tvene komunikacije i obavljao dužnost koordinatora studija. Nakon toga po-
novno je bio redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakul-
teta u Zagrebu.
Dubravko Škiljan do svoje je smrti objavio oko 250 radova iz pod-
ručja opće i teorijske lingvistike, povijesti lingvistike, semiologije, primije-
njene lingvistike i klasične filologije (od toga 36 u obliku knjiga ili samo-
stalnih monografija), sudjelovao je na većem broju znanstvenih i stručnih
skupova u zemlji i inozemstvu te vodio nekoliko znanstvenih projekata u
Hrvatskoj i Sloveniji. Osim redovite nastavne djelatnosti na dodiplomskim i
poslijediplomskim studijima držao je predavanja i u Pragu (CEU), Parizu
(Sorbonne), Trstu (Scuola superiore per traduttori e interpreti), Sarajevu,
Novom Sadu. Bio je mentor većem broju doktoranata i magistranata u Za-
grebu i u Ljubljani.
185
Njegova su poznata jezikoslovna djela: Dinamika jezičnih struktura

(1976. g.), Pogled u lingvistiku (1980. g.), knjiga koja je doživjela više izda-
nja i koja i danas služi kao svojevrsni uvod u teoriju jezika ne samo studen-
tima već i svima onima koje to područje zanima, U pozadini znaka (1985.
g.), prva hrvatska knjiga o semiologiji, Jezična politika (1988. g.), Kraj lin-
gvistike (1991. g.), Javni jezik (2000. g.), knjiga u kojoj D. Škiljan prikazuje
i raščlanjuje osnovne pojmove iz lingvistike javne komunikacije, Govor
nacije. Jezik, nacija, Hrvati (2002. g.), knjiga za koju Branko Kuna kaže da
„odaje svu širinu autorova stvaralačkog vidokruga i zanosa, iscrpnost, strplji-
vost i metodičnost koji proistječu iz lingvističke i klasične naobrazbe, aka-
demskog poznavanja arheologije, sociologije, semiologije te političke, opće i
hrvatske povijesti“, Mappa mundi (2006. g.) za koju je osvojio nagradu Kik-
lop i njegova zadnja knjiga Vježbe iz semantike ljubavi (2007. g.), knjiga u
čijem uvodu piše da u njoj čitatelji neće pronaći tajnu ljubavi. Osim jeziko-
slovnih djela poznati su i Škiljanovi prijevodi Aristofana, Herodota i Katula,
a D. Škiljan bio je i suator udžbenika latinskog jezika za klasične gimnazije
Orbis Romanus.
Dubravko Škiljan izgubio je bitku s dugom i teškom bolešću 21. srpnja
2007. godine. Njegovom smrću hrvatska je jezikoslovna znanost izgubila ve-
likog znanstvenika, a studenti su izgubili profesora koji se izrazito trudio
probuditi lingvistički žanr u njima.
186
Vera Blažević
SJEĆANJE NA TOMISLAVA LADANA
Veliki hrvatski književnik, leksikograf, esejist,

prevoditelj, kritičar, polihistor i prozaik Tomislav
Ladan rođen je 25. lipnja 1932. godine u Ivanjici ne-
daleko od Banja Luke. Djetinjstvo je proveo u Travni-
ku, Bugojnu, Banja Luci i Sarajevu, u kojemu je 1958.
godine i diplomirao na Filozofskome fakultetu. Zah-
valjujući utjecaju poliglota Rikarda Kuzmića i Henri-
ka Barića, njegov je filološki studij jednako obuhvatio proučavanje klasičnih
jezika te slavistike i germanistike. Budući da su ga vodeći na katedri sarajev-
skoga Filozofskoga fakulteta držali politički nepodobnim i uopće protudr-
žavno raspoloženim, nije uspio dobiti mjesto na istom fakultetu te je neko
vrijeme radio kao privatni poučavatelj, novinar i urednik za stranu književ-
nost u jednoj izdavačkoj kući.
Na kongresu književnika 1961. godine upoznaje Miroslava Krležu te,
ponukan njegovim osobnim pozivom, prihvaća radno mjesto u zagrebačko-
me Leksikografskom zavodu, postavši kasnije njegovim glavnim ravnate-
ljem i urednikom Osmojezičnoga enciklopedijskog rječnika. Susret s Miro-
slavom Krležom Ladan je često opisivao kao anđeosko uplitanje u vlastitu
jezičnu sudbinu.
Putovao je u mnoge europske i prekooceanske zemlje poput Islanda,
Egipta, Kanade i Kine, a sve zbog predanoga proučavanja živih jezika i lek-
sikografskoga rada. Akademske godine 1963./1964. bio je lektorom hrvat-
skoga jezika na Sveučilištu u švedskome gradu Uppsali.
U književnosti se javio 50-ih godina prošloga stoljeća prijevodima an-
gloameričkih i skandinavskih pjesnika, kao i vlastitim pjesničkim ostvara-
jima, a kasnije esejima i kritikama, uz neprekinuti prevoditeljski, leksiko-
grafski i enciklopedijski rad.
Nezaobilazno je istaknuti neke od njegovih brojnih i značajnih prije-
voda. Preveo je sa starogrčkoga jezika dijelove Biblije (Evanđelja), Eshilovu
Orestiju, Euripidovu Medeju, Aristotelovu Metafiziku, Nikomahovu etiku,
Fiziku i Politiku. S latinskoga jezika prevodi djela hrvatskih latinista te Ovi-
dija, Dantea, Aurelija Augustina i Descartesa. Preveo je i Sagu o Niebelun-
187
zima s njemačkoga jezika, djela Bergmana i Strindberga sa švedskoga i djela

Henrika Ibsena s norveškoga jezika, a s engleskoga jezika prevodi nekoliko
djela T. S. Eliota, E. Pounda, W. Shakespearea te po jedno djelo Normana
Mailera, Virginije Woolf i Jamesa Jonesa.
Posebno zanimanje za hrvatski jezik očituje se i u Ladanovu jedinom ro-
manu Bosanski grb iz 1975. godine. Riječ je o primjeru intelektualističke
proze koji opovrgava tradicionalne obrasce pripovijedanja i poigrava se sti-
lističkim izričajima, iznevjerujući žanrovske kriterije romana, čak i u post-
modernističkoj poetici.
Najbolje se znao izraziti u slobodnoj formi eseja, pokazujući zavidno
enciklopedijsko znanje, analitički pristup obradi teme i, u ravnomjernim om-
jerima zastupljenu, oštroumnost i zaigranost brojnim jezičnim mogućno-
stima. Esejima obuhvaća i široku lepezu tema, od dominantnih svjetonazora
europskoga srednjovjekovlja do umiranja i smrtnosti. U kritici se sjajno os-
vrnuo na klasike poput Brocha, Musila i Faulknera, a i hrvatsku je književ-
nost zadužio brojnim analizama, ne zanemarujući čak ni rubne književne
uratke.
Ladanovi jezikoslovni radovi nisu brojni, ali su vrlo utjecajni. U radu
Centaurski rječnik centaurskog jezika oštrim se kritičkim perom obrušava na
Rječnike dviju Matica. Istaknuta je zatim njegova studija Hrvatska književna
koine o hrvatskome standardnom jeziku iz 1971. godine. Temeljno Ladano-
vo enciklopedijsko djelo Riječi: značenje, uporaba, podrijetlo iz 2001. godi-
ne nastalo je zahvaljujući poznatim televizijskim emisijama Riječi, riječi, ri-
ječi i Slično, a različito. Rukovodeći se načelima širokoga povijesnog kon-
teksta, a ne pravilima abecednoga izlaganja građe, riječi je organizirao u zna-
čenjske i asocijativne skupine. Na više od tisuću stranica knjige autor je iscr-
pio značenje, uporabu i podrijetlo oko dvije tisuće hrvatskih riječi, naziva i
imena, a spomenuo je ili usputno obradio još nekoliko tisuća hrvatskih riječi
i nekoliko tisuća inojezičnih riječi i imena, načelno ih dovodeći u vezu s hr-
vatskim jezikom.
Povodom Ladanove smrti njegov je bliski suradnik, ravnatelj Hrvatskog
leksikogafskog zavoda Miroslav Krleža, Vlaho Bogišić izjavio kako je La-
dan tijekom pola stoljeća stvorio najopsežnije djelo u povijesti hrvatske lek-
sikografije i leksikografije uopće. Tomislav Ladan umro je 12. rujna 2008.
godine u Zagrebu, u 77. godini života. Svestranim je jezikoslovnim, leksi-
kografskim, književnim i prevoditeljskim radom ostavio neizbrisiv trag, a
svojim je odlaskom rastužio ne samo svoje najbliže i kolege znanstvenike
već i svekoliku javnost koja će ga pamtiti po godinama pametnoga i nadasve
ugodnoga televizijskog djelovanja.
188
Domagoj Kostanjevac: Jezični savjeti
Domagoj Kostanjevac
JEZIČNI SAVJETI
Jezične nedoumice nešto su s čim se susreće svatko tko piše. Često ni-
smo sigurni kako nešto sklanjati, sprezati, koju riječ upotrijebiti. Jezičnih je
nedoumica mnogo i nemoguće ih je navesti sve. I u ovom broju Hrvatistike
donose se neki jezični savjeti koji bi trebali otkloniti bar dio jezičnih nedou-
mica. Pri rješavanju nedoumica poslužio sam se savjetima hrvatskih jeziko-
slovki: Lane Hudeček, Milice Mihaljević, Anđele Frančić i Sande Ham.
OPTIMALNO, MINIMALNO, MAKSIMALNO1

Priloge optimalno, minimalno, maksimalno ne treba stupnjevati jer se
njima označuje potpuna količina kojeg svojstva. Komparativi optimalnije,
minimalnije, maksimalnije nemaju posebna smisla, a tako ni superlativi (tzv.
supersuperlativi) najoptimalnije, najminimalnije, najmaksimalnije. Umjesto
*On postupa najoptimalnije treba reći On postupa optimalno. Isto pravilo
vrijedi i za pridjeve optimalan, minimalan i maksimalan.
RANIJE I KASNIJE2
Često se pogrešno upotrebljava prilog ranije tamo gdje bi trebalo upo-
trijebiti prilog prije, i prilog kasnije tamo gdje bi trebalo upotrijebiti prilog
poslije. Ranije i kasnije komparativi su priloga rano i kasno, a prije i poslije
označuju u kojemu vremenskome slijedu koji događaj stoji prema kojemu
drugom događaju, dakle odnos dvaju događaja u vremenu. Primjer su pogre-
šne uporabe priloga ranije i kasnije rečenice: *Ranije je dolazio. *Doći će
kasnije, kad obavi posao. Te rečenice trebaju glasiti: Prije je dolazio. Doći
će poslije, kad obavi posao. Dobro su pak upotrijebljeni prilozi ranije i kas-
nije u rečenicama: On ustaje rano, ali ona ustaje još ranije; Večeras ću doći
kasnije nego inače.
1
Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica, 2005. Normativnost i višefunkcional-
nost u hrvatskome standardnom jeziku, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb., str. 145.
2
189
VAN / VANI3
Priloge van i vani treba razlikovati. Naime, često se pogrešno upotreb-
ljava prilog vani umjesto priloga van. Van označuje cilj ili smjer dok vani
označuje mjesto. Na pitanje Gdje si bio? odgovorit ćemo: Vani, a na pitanje
Kamo ideš? Van. Dakle: Dijete se igra vani, ali Dijete je krenulo van.
GLEDE4
Prijedlog glede treba upotrebljavati u značenju 'što se tiče čega (ne
koga), s obzirom na, u vezi s', a ne umjesto prijedloga radi i zbog. *Sastali
su se glede razgovora > Sastali su se zbog razgovora / radi razgovora
(moguća je dvostruka interpretacija: uzrok je sastanku bio prethodni razgo-
vor i sastali su se s namjerom da razgovaraju). Prijedlog glede može se upo-
trebljavati i u značenjima 'uzevši u obzir (što)': uzevši u obzir novonastalu
situaciju = glede novonastale situacije; 'imajući na umu (što)': imajući na
umu sve što je rečeno = glede svega rečenoga. Pogrešno je prijedlog glede
upotrebljavati u konstrukciji *glede mene / glede tebe > s obzirom na mene /
na tebe.
IZMEĐU I MEĐU5
Razlika je između tih dvaju prijedloga u tome što prijedlog između
dolazi kao veza u odnosu dvaju predmeta / pojmova (između brata i sestre,
između Zagreba i Rijeke, između kuće i vrta), a među kao veza u odnosu više
predmeta / pojmova (među svim hrvatskim gradovima).
UNATOČ I USPRKOS6
S uporabom prijedloga unatoč i usprkos povezana su dva problema. U
praksi se često postavlja pitanje u kojemu padežu dolazi imenska riječ uz
prijedloge unatoč i usprkos, npr. treba li reći unatoč visokih temperatura ili
unatoč visokim temperaturama. Prijedlozi unatoč i usprkos dativni su prijed-
lozi te je ispravno unatoč visokim temperaturama, unatoč njegovu protiv-
ljenju, usprkos majčinim savjetima itd. Iako se u normativnim priručnicima
pojavljuju i upute da prednost treba dati uporabi prijedloga usprkos, tj. da taj
prijedlog treba upotrebljavati umjesto prijedloga unatoč, to nije uvijek mo-
guće jer ta dva prijedloga nisu istoznačna. Prijedlozi su usprkos i unatoč bli-
skoznačni. Postoji mala razlika u uporabi: prijedlog usprkos upotrebljava se
kad je riječ o svjesnoj radnji (o radnji na koju se svjesno može utjecati):
Usprkos savjetima učinio je po svojemu, ali Unatoč nevremenu sve se dobro
3
4
5
6
190
Domagoj Kostanjevac: Jezični savjeti
završilo. Prijedlog usprkos također izriče viši stupanj protivljenja nego pri-
jedlog unatoč: Usprkos njezinim lažima uspio je dobiti taj posao. – Unatoč
ružnomu vremenu lijepo smo se zabavili. Prijedlog usprkos najčešće dolazi
uz osobe, živa bića (usprkos tebi) ili uz neku aktivnost povezanu sa živim bi-
ćima (usprkos tvojim savjetima, ali unatoč vremenu).
POSJETA I POSJET7
Često se u trgovinama može pročitati natpis: *Hvala na posjeti. Pogled
u hrvatske jednojezične rječnike uvjerit će nas da je u hrvatskome neutral-
nom standardu normirana riječ posjet. Riječ posjeta u većini se priručnika
proglašuje pogrešnom i upućuje na posjet, npr. u Rječniku hrvatskoga jezika
Leksikografskog zavoda i Školske knjige ili u Hrvatskome jezičnom savjet-
niku, a u Anićevu se rječniku dopušta, ali samo u razgovornome funkcional-
nom stilu koji ima slobodniji odnos prema normi. U hrvatskome jeziku riječ
posjet označuje 'dolazak u goste, obilazak kakva mjesta ili znamenitosti'. U
primjeru *hvala na posjeti imenica je u lokativu. Lokativ imenice posjet gla-
si posjetu pa bi navedeni primjer trebao glasiti hvala na posjetu. U hrvat-
skome jeziku ispravna je imenica posjet čiji se oblik mijenja s obzirom na
padež pa je ispravno reći: privatni posjet, bojim se liječnikova kućnoga
posjeta, unatoč njegovu posjetu, došao je u privatni posjet, o privatnome
posjetu, s privatnim posjetom, to su privatni posjeti.
POSTAV I POSTAVA8
Riječi postav i postava značenjski se razlikuju. Riječ postav označuje
'izbor izložaka u muzeju ili galeriji' pa se govori npr. o postavu izložbe, a
riječ postava 'raspored uloga u izvedbi nekog djela' ili 'izbor igrača u mom-
čadi'. Česta je pogreška da se riječ postava upotrebljava u značenju riječi
postav, npr.: *Berber tvrdi da je njegova londonska postava koncipirana
vrlo jednostavno. U sintagmama postav izložbe, postav muzejskih zbirka,
stalni postav, postav galerije, muzejski postav itd. uvijek treba upotrebljavati
imenicu muškog roda postav, npr.: Postav je nekoliko puta preuređivan, a u
novoj zgradi je 1982. godine dovršen stalni postav. Kad je riječ o kazalištu
ili sportu, o skupini glumaca koji glume u predstavi ili skupini sportaša koji
će igrati na utakmici, o članovima kakva glazbenog sastava i tomu slično,
treba upotrebljavati imenicu postava, dakle imenicu ženskog roda: Nova
postava Verdijeve „Aide“… i ove sezone bilježi uspješne predstave s odlič-
nim odazivom i prijamom publike i nizom gostiju.
7
Isto kao 1, str. 216.-217.
8
Isto kao 1, str. 217.-218.
191
VELIKO ILI MALO POČETNO SLOVO

U NAZIVIMA FILOLOŠKIH ŠKOLA9
Budući da su filološke škole (zagrebačka, riječka, zadarska i škola
hrvatskih vukovaca) imale narav kulturnoga i društvenoga pokreta jer su,
osim književnonormativnih rješenja, imale i jasne kulturne i društvene pro-
grame, treba bilježiti malo početno slovo u nazivima filoloških škola jer je
takav način bilježenja sukladan općemu pravopisnom pravilu prema kojemu
se nazivi društvenih i kulturnih pokreta pišu malim početnim slovom. Treba
imati na umu da Boranićev pravopis iz 1951. donosi preporuku prema kojoj
se nazivi određenih pokreta, ratova, stranaka pišu velikim početnim slovom,
pa tako i Zagrebačka filološka škola. Tu preporuku slijedili su i Ljudevit
Jonke i Zlatko Vince. To može zbuniti laika koji čita jezikoslovna djela na-
vedenih autora. Stoga treba imati na umu sadašnje stanje prema kojem se,
kako je već rečeno, nazivi filoloških škola pišu malim početnim slovom.
9
Ham, Sanda, 2005. Veliko ili malo početno slovo u nazivima filoloških škola, Jezik, 52., br.
2, str. 71-72.
192
Denis Njari
IZVJEŠTAJ S NATJEČAJA ZA NAJBOLJU NOVU HRVATSKU RIJEČ
Dana 16. ožujka 2009. godine u Pakracu je održana treća po redu dodje-
la nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ, pod pokroviteljstvom zaklade Dr.
Ivan Šreten i u organizaciji uredništva časopisa Jezik. Natječaj je još 1993.
godine osmislio akademik Stjepan Babić s ciljem jačanja svijesti o potrebi
zaštite hrvatskoga jezika od tuđica. Ove se godine na natječaj prijavilo više
od tisuću predlagatelja s više od četiri tisuće predloženih riječi, a povjeren-
stvo natječaja s predsjednikom Stjepanom Babićem i članovima Sandom
Ham, Milom Mamićem, Zvonimirom Jakobovićem, Vladimirom Loknarom i
Igorom Čatićem odlučilo je da je proširnica (umjesto tuđice stent) najbolja
nova hrvatska riječ za 2009. godinu! Riječ je osmislio ugledni dr. Drago
Štambuk iz Zagreba, a nagrada iznosi deset tisuća kuna. Drugonagrađena je
riječ daljinac (umjesto daljinskoga upravljača), za koju su nagradu od pet
tisuća kuna podijelili Ivana Šimić i Vedran Primužić, dok je treća nagrada od
tri tisuće kuna pripala Branki Pičuljan za riječ pretjecajnik, kao zamjena za
pretjecajni trak na cesti. Osim novčane nagrade svima je nagrađenima, kao i
onima zaslužnima za uspješno provođenje natječaja, uručena i statua kipara
Tonka Fabrisa, izrađena posebno za ovu prigodu. Sve su nagrađene riječi
zadovoljile uvjet da ne smiju biti zabilježene ni u jednom hrvatskom rječ-
niku, a nadamo se da će biti prihvaćene i u svakodnevnome jeziku.
193
194
Karlo Kobaš
O POGLEDU U STRUKTURU HRVATSKE
GRAMATIKE LJILJANE KOLENIĆ
Knjigom Pogled u strukturu hrvatske gramatike, s podnaslovom Od Ka-

šićeve do Tkalčevićeve gramatike, Ljiljana Kolenić daje pregled glagolskih i
imeničkih oblika u važnijim gramatikama hrvatskoga jezika, počevši od
tvorca prve hrvatske gramatike pa sve do Tkalčevićeve Slovnice hervatske za
srednja učilišta. Knjiga je tematski podijeljena na pet poglavlja koja se gra-
naju na manje cjeline.
U početnom poglavlju autorica govori o gramatikama koje su predmet
proučavanja njezine knjige. Popis tih gramatika započinje, naravno, grama-
tikom Bartola Kašića, oca hrvatske gramatike. Ljiljana Kolenić naglašava da
je Kašićeva gramatika uistinu vrijedna zato što njezinim pojavljivanjem
1604. godine započinje standardno razdoblje hrvatskoga književnoga jezika.
Ostale gramatike koje su uvrštene na taj popis autorica je izabrala prema kri-
teriju nasljedovanja prve hrvatske gramatike. Dakle, svaka od tih gramatika
svojim sadržajem preuzima nešto što se nalazi u Kašićevoj gramatici.
Poglavlje Gramatičke definicije poredbeno prikazuje klasifikaciju vrsta
riječi te definicije pojedinih gramatičkih pojmova u izabranim gramatikama.
Ljiljana Kolenić međusobno uspoređuje te gramatike, ali i povlači poveznice
sa suvremenim gramatikama (najčešće za usporedbu uzima Gramatiku hr-
vatskoga jezika Stjepka Težaka i Stjepana Babića), ističući sličnosti i razlike.
Autorica smatra da će, ukazujući na morfološke osobine riječi u gramatičkim
predlošcima, omogućiti čitatelju knjige bolje razumijevanje hrvatskih pisa-
nih tekstova u razdoblju od 16. do 19. stoljeća.
Slijede poglavlja Sprezanje i Sklonidba koja govore o glagolskim i ime-
ničkim oblicima. U gramatikama uspoređuje načine klasifikacije glagola i
imenica te njihove morfološke odrednice. U tim poglavljima autorica odlazi
korak dalje; osim što analizira glagolske i imeničke oblike u gramatikama,
isto to čini i u okviru poezije i proze Marka Marulića. Taj svoj postupak
objašnjava time što tvrdi da je poznato da svakoj gramatici, pa čak i prvoj,
prethode tekstovi, a Marulić je stvarao stotinjak godina prije Kašićeve gra-
matike, pa se i tu mogu tražiti poveznice. Ljiljana Kolenić ističe da je uspo-
ređivala glagolske i imeničke oblike u djelima, kako ga Milan Moguš naziva,
195
„oca hrvatskoga književnoga jezika“ s oblicima koji se mogu pronaći u djelu

(gramatici) „oca hrvatske gramatike“.
U završnom poglavlju pod naslovom Tronarječnost kao povijesni i su-
vremeni pristup autorica potvrđuje činjenicu da riječi iz svih triju hrvatskih
narječja ulaze u hrvatski književni jezik od samoga početka hrvatske pisme-
nosti, no upozorava da povezanost tih triju narječja s književnim jezikom ni-
je vidljiva samo na leksičkoj razini. Naime, brojnim primjerima potvrđuje da
su narječja i svojim morfološkim odrednicama utjecala na oblikovanje knji-
ževnoga jezika kakav danas poznajemo.
Zaključno možemo samo potvrditi da je knjiga Ljiljane Kolenić Pogled
u strukturu hrvatske gramatike uistinu koristan izvor podataka jer nam na
jednom mjestu nudi analizu i usporedbu jezičnih stanja od Kašićeve grama-
tike pa sve do gramatike Adolfa Tkalčevića.
196
Vera Blažević
MARKO SAMARDŽIJA, HRVATSKI JEZIK,
PRAVOPIS I JEZIČNA POLITIKA U NDH,
Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008.
Knjiga Marka Samardžije Hrvatski jezik, pravopis

i jezična politika u NDH velik je doprinos nedovoljno
istraženom razdoblju hrvatske jezične povijesti – od
10. travnja 1941. do početka svibnja 1945. godine. Ri-
ječ je o onim četirima godinama Nezavisne Države
Hrvatske o kojima je sve do devedesetih godina proš-
loga stoljeća vladala svojevrsna urota šutnje ili su se
iznosile proizvoljne i neutemeljne ocjene. Tomu u pri-
log govori i podatak „da za četiri i pol desetljeća dru-
ge zajedničke države nikada i nigdje nije bio, jer nije smio biti, u cijelosti
objavljen nijedan društveno diferentan tekst o hrvatskome jeziku i njegovu
pravopisu nastao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tj. između 10. travnja
1941. i početka svibnja 1945.“ (Samardžija, 2008: 12).
Knjiga je izrađena u okviru znanstvenoistraživačkoga projekta Povijest i
standardizacija hrvatskoga jezika u 20. i 21. stoljeću. Broji 580 stranica na
kojima autor u središte postavlja niz pitanja i problema iz pravopisa,
jezičnog purizma i zakonodavstva te donosi pretiske originalnih tekstova
jezikoslovaca, književnika, novinara i političara u NDH.
Rezultat su autorova dugogodišnjeg istraživanja i dvije ranije objavljene
knjige o jeziku u NDH: Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvat-
ska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. i Jezični purizam u NDH, Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb, 1993. Knjiga Hrvatski jezik, pravopis i jezična
politika u NDH nastavak je dviju spomenutih knjiga i kruna autorova istra-
živačkog rada koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio otežan, a većina po-
trebne građe iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice nedostupna iz sigurnosnih
razloga.
Šest je velikih poglavlja knjige. Prvo poglavlje Hrvatski jezik i pravopis
od kraja XIX. stoljeća do godine 1941. donosi pregled sociolingvističkoga
stanja vremena koje je prethodilo osnivanju Nezavisne Države Hrvatske te
bitno utjecalo na događaje u njoj. U jezikoslovlju je počeo slabjeti dotada
dominantan utjecaj trećega naraštaja hrvatskih vukovaca, predvođenih To-
197
mom Maretićem, dok se, istovremeno, počeo isticati nov, nacionalno svje-
stan i obrazovan, naraštaj hrvatskih jezikoslovaca strukturalista.
Drugo poglavlje Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj prikazuje osnovne značajke jezične politike u tadašnjoj dr-
žavi. Autor piše o stanju u hrvatskom jeziku na početku četrdesetih godina
prošloga stoljeća, jezičnom zakonodavstvu, pravopisnoj problematici i jezič-
nom purizmu. Posebno su zanimljivi dijelovi o zaboravljenim kroatističkim
djelima te promjenama u nazivlju, antroponimiji (promjena židovskih prezi-
mena) i imenima naseljenih mjesta (Srijemska Mitrovica u Hrvatska Mitro-
vica, Vinkovačko Novo Selo u Neudorf).
Treće veliko poglavlje ove knjige najviše pozornosti pridaje onodobnom
jezičnom zakonodavstvu, a zove se Zakonske odredbe, provedbene naredbe,
ministarske naredbe i okružnice o hrvatskom jeziku i pravopisu. Autor daje
pregled zakonskih odredaba, provedbenih i ministarskih naredaba te uredaba
i odluka kojima su regulirane jezična i pravopisna praksa u službenoj i jav-
noj komunikaciji te u školstvu.
Članci o hrvatskome jeziku, pravopisu i jezičnoj politici naziv je četvr-
toga poglavlja u koje su uvršteni dokumentirani i/ili ilustrirani članci i govori
najpoznatijih jezikoslovaca, književnika, političara i novinara u NDH. Neki
od njih su: Petar Guberina, Kruno Krstić, Franjo Cipra, Blaž Jurišić, A. B.
Klaić, Josip Jedvaj, Pavao Tijan i dr.
Peto poglavlje zove se Pretisci. Riječ je o tri pretiska: pretisak Izpravka
koji se odlukom Ministarstva nastave iz prosinca 1941. imao priložiti sva-
kom primjerku banovinskog (petog) izdanja (Zagreb, 1940.) Gramatike
hrvatskoga ili srpskoga jezika Josipa Florschütza, zatim pretisak knjižice
Razlika između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1942.) koju
je objavilo Ministarstvo hrvatskoga domobranstva i pretisak brošure Za pra-
vilnost i čistoću hrvatskoga jezika koju je Glavno ravnateljstvo za promičbu
objavilo u proljeće 1945. godine.
Posljednje poglavlje zove se Jezični savjeti Hrvatskoga državnog ureda
za jezik / Ureda za hrvatski jezik. Autor je u ovo poglavlje uvrstio popis služ-
benih jezičnih savjeta HDUJ-a (UHJ-a) dopunjen dvama savjetima naknadno
pronađenima u osječkome Hrvatskom listu.
Slijedi primjer jezičnoga savjeta:
(7) BRZOJAV I BRZOJAVKA. Brzojav je telegraf, t.j. tehnički uređaj, a
i ustanova za brzojavljanje (telegrafiranje); brzojavka je telegram ili
depeša, t.j. brzojavna vijest. To treba razlikovati i ne valja govoriti i
pisati: predao sam na pošti brzojav; stigao je brzojav iz Berlina,
nego treba: predao sam brzojavku, stigla je brzojavka.
Na kraju knjige nalazi se napomena u vezi s literaturom o Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj, bibliografska napomena, kazalo imena i bilješka o autoru.
198

3 Hrvatistika 3.broj

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

3 Hrvatistika 3.broj

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

hrvatistika

studentski jezikoslovni časopis

god. 4., br. 3., Osijek, 2009.

Glavni i odgovorni urednik

Uvodna riječ (Domagoj Kostanjevac) ……………………………………… 5

Pred vama je treći broj Hrvatistike, studentskoga jezikoslovnog časopisa.

Tema je rada znanstveni funkcionalni stil standardnoga jezika. Nakon što

Znanstveni funkcionalni stil

„Dok je književnoumjetnički stil, po svojoj individualnoj neograničeno-

Morfologija se u znanstvenome stilu očituje predstavnicima apstraktnih

U znanstvenom je stilu logički redoslijed komponenata rečenice kao

U znanstvenome stilu nema nominativnih rečenica ni strukturno nepot-

Imenice su zastupljenije od glagola u znanstvenome stilu i tekstu, a nji-

Ekspresivnost znanstvenoga teksta

U knjizi M. Katnić-Bakaršić Stilistika (2001) znanstvena se retorika od-

Svi tipovi znanstvenoga teksta podjednako zahtijevaju standardnu obve-

Određenost i neodređenost oblika

(16) Ni pod kojim uvjetom nema potrebe odricati se dobroga morfolo-

Stilistička pravila o navescima

Instrumental sredstva bez prijedloga

Lokativ mjesta i genitiv vremena

Podjela znanstvenoga stila na podstilove

Postoji strogo znanstveni funkcionalni podstil, znanstveno-popularni

i publicističkoga stila. U strogo znanstvenome podstilu dosljedno se poštuju

Pismena je forma primarni realizacijski medij znanstvenoga stila. Posto-

Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica, 2005. Normativnost i višefunk-

Značajke administrativnog stila

Administrativni stil zna ponekad biti vrlo agresivan i nametnuti svoja

Analiza tekstova pisanih administrativnim stilom pokazuje da u njima

Nominalnost i eksplicitnost u administrativno-poslovnom stilu

Nominalnost traži u administrativno-poslovnom stilu zamjenu samo-

a) kako i na koji način: Treba znati kako i na koji način omogućiti da

Što ne treba upotrebljavati u administrativnom stilu?

U administrativnom stilu ne treba upotrebljavati: prostorno ograničeni

Primjer prijave na natječaj:

Ivana Kovačević Osnovna škola Dobriše Cesarića

Predmet: Prijava na natječaj

Osijek, 28. travnja 2008.

Ako je vlasnica posjetnice žena, zanimanje treba biti izraženo imenicom

Administrativni stil dijeli zajednička obilježja sa znanstvenim stilom

Frančić, Anđela; Hudeček, Lana; Mihaljević, Milica, 2005. Normativnost i višefunk-

Publicistički stil najsloženiji je funkcionalni stil hrvatskoga standardnog

Definicija i problematizacija pojma te uloga medija

Funkcije novinarstva i novinarski žanrovi

Podstilovi publicističkoga stila

sadrži: 43 kcal, 1,3 g bjelančevina, 0,5 g masti i 8,0 g ugljikohidrata (Veliki

(6) Mesić je izjavio da je vođa opozicije Zoran Milanović te je izrekao

Ostala obilježja publicističkoga stila

(11) Čermak je odlučio surađivati s Tužiteljstvom kako bi im olakšao da

Diskursna (tekstna) razina

Usporedba različitih stilova vijesti

Uspoređujući vijesti na HTV-u i RTL-u, uočila sam neke razlike. Pod-

Publicistički stil najsloženiji je funkcionalni stil hrvatskoga standardnog

HTV, RTL, Jutarnji list, Metro express, 24 sata

Badurina, Lada; Kovačević, Marina, 2000. Publicistički stil – problematizacija poj-

Uloga novinskih naslova

Uloga je novinskih naslova privući pozornost čitatelja kako bi ga nago-

Podjela novinskih naslova

Najsustavniju i najpregledniju podjelu novinskih naslova donosi J. Silić

Nominativni novinski naslovi

lježja nominativnih novinskih naslova, donosim nekoliko primjera: Agenti

Informativni novinski naslovi

Reklamni novinski naslovi