MEDIJACIJA I parcijala

POJMOVNO ODREĐENJE MEDIJACIJE I NORMATIVNI OKVIR ZA

MEDIJACIJU U BIH

Medijacija je jedan od alternativnih načina riješavanja sporova.

Korijen riječi je u latinskom jeziku, potieče od riječi medius što znači nepristrasan, neutralan,
onaj koji ide srednjim putem.
Zakon o postupku medijacija u BiH, član 2 kaže: „Medijacija, u smislu ovog zakona,
postupakje u kojem treća, neutralna osoba (medijator), pomaže strankama u nastojanju
da postignu obostrano prihvatljivo riješenje spora“. Medijacija je kao način riješavanja
sporova predviđena u
- Zakonima o parničnom postupku (ZZP)BiH, RS i FBiH.
- Zakonima o krivičnom postupku BiH, RS i FBiH u dijelu u kojem se govori o
imovinsko-pravnom zahtjevu.
- Zakon o prekršajima BiH također predviđa medijaciju kod imovinskopravnih
zahtjeva.
- Medijacija se spominje i u nekim drugim zakonima, kao što su Porodični zakon
FBiH,Zakon o advokaturi FBiH, Zakon o državnoj službi FBiH. U Distriktu Brčko
medijacija je regulisana Pravilnikom o posredovanju. (ispitno pitanje)

Cilj medijacije je da omogući strankama postavljanje novog zajedničkog okvira problema –

zajedničkog izazova, koji uključuje interese i potrebe obje strane iz kojeg će potencijalno
proizaći i konačan obostrano zadovoljavajući dogovor. (ispitno pitanje)

Elementi definicije sadržani u čl. 2. naglašavaju četiri elementa:

a.) medijaciju kao pravno uređen postupak;
b.) medijaciju kao postupak koji provodi neutralna treća osoba;
c.) medijaciju kao postupak čija je svrha postići konsenzualno
(sporazumno) rješenje spora;
d.) medijaciju kao postupak u kojem osoba koja ga provodi nema
ovlast donošenja obvezujuće odluke

Elementi medijacije
Medijacija se razlikuje od drugih postupaka i od sudskog postupka po sljedećem:
- dužnost sklapanja pisanoog sporazuma o medijaciji;
- pravila o izuzeću medijatora;
- pravila o prekidu postupka i sklapanju sporazuma o nagodbi.

Pokretanje postupka medijacije

Postupak medijacije pokreće se pismenim ugovorom o medijaciji koji potpisuju stranke u
sporu i medijator čl.
Ugovor o medijaciji mora sadržavati:
Obavezni dokumenti:
1. podatke o identitetu stranaka,
2. opisu spora
3. volja da se spor riješi medijacijom
Neobavezni dokumenti:
4. zakonskim zastupnicima ili punomoćnicima,
 5. predmet medijacije (opis spora), izjavu o prihvaćanju načela medijacije definiranih
ovim zakonom,
6. mjesto održavanja medijacije kao i
7. odredbe o troškovima postupka, što uključuje i naknadu medijatoru.
Nakon potpisivanja ugovora o medijaciji, medijator u dogovoru sa strankama određuje
vrijeme i bliže mjesto – prostoriju održavanja sastanka za medijaciju

Prekid postupka medijacije

- Postupak medijacije može prekinuti svaka stranka u bilo kojem trenutku u tijeku
postupka.
- Medijator može prekinuti postupak medijacije ako ocijeni da daljnje vođenje postupka
nije svrsishodno.
- Medijator će prekinuti postupak medijacije ako postoje ili se u tijeku postupka pojave
razlozi koji ga sprečavaju da bude neutralan i nepristran.
- Pisanu ili usmenu izjavu stranke o prekidu medijacije, odnosno ocjenu medijatora da
je daljnje vođenje postupka nesvrsishodno, medijator će konstatirati u obliku posebnog
akta, potpisati i dostaviti postupajućem sudu čl.19.

Do okončanja („prekida“) medijacije može doći u tri slučaja:

1. ako bilo koja od stranaka da izjavu da prekida sa sudjelovanjem u medijaciji;
2. ako medijator ocijeni da daljnje vođenje postupka nije svrsishodno;
3. ako medijator uoči da postoje razlozi koji ga sprečavaju da bude neutralan i nepristran.

Za nagodbu u postupku medijacije bitna tri elementa:

1. da su se njome stranke sporazumjele o (barem djelomičnom)

rješenju spora;
2. da je rješenje rezultat postupka medijacije, tj. da postignuto uz
pomoć medijatora; te
3. da je sporazum o nagodbi redigiran u pismenom obliku i potpisanod strane svih
stranaka u sporu.

Razlozi za izuzeće medijatora (sukob interesa)

-Medijator ne može postupati u predmetima u kojima ima ili je imao, odnosno ukoliko se u
međuvremenu pojavi osobni interes, osobni,obiteljski ili poslovni odnos sa strankom u sporu
ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.
-Medijator neće postupati u predmetima u kojima je prethodno postupao kao sudac, bio
punomoćnik, zakonski zastupnik ili savjetnik jedne od stranaka čl.28.

Medijator može biti osoba koja ispunjava opće uvjete zazapošljavanje:

a) visoka stručna sprema,
b) završena obuka prema programu Udruge ili prema drugom
programu obuke koji priznaje Udruga,
c) upis u registar medijatora koji vodi Udruga.
Osobi koja s uspjehom završi obuku za medijatora izdat će se odgovarajući
certifikat koji služi kao osnova za upis u registar medijatora
KADA JE DONESEN ZAKON O POSTUPKU MEDIJACIJE U FBiH I NA KOJIMA
PRINCIPIMA SE OVAJ ZAKON ZASNIVA?

Na osnovu člana 4 Ustava BiH, Parlamentarna skupština BIH je na sjednici Predstavničkog

doma, održanoj 9. Juna 2004. Godine. Na 25-toj sjednici Doma naroda, održanoj 29. Juna
2004. Godine usvojila Zakon o postupku medijacije.

Principi postupka medijacije u okviru ovog zakona su:

1. PRINCIP DOBROVOLJNOSTI - Strane u sporu pokreću postupak medijacije i učestvuju

u postizanju obostranog prihvatljivog sporazuma dobrovoljno ili princip autonomne
volje stranaka.Princip dobrovoljnosti se jos primjenjuje u pogledu izbora broja i osoba
medijatora, mjesta medijacije,izbora mjerodavnih medijacijskih pravila, prekidanje
medijacije bez sklapanja nagodbe itd.
2. PRINCIP POVJERLJIVOSTI - Postupak medijacije je povjerljive prirode. Izjave
stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu se bez odobrenja stranaka koristiti kao
dokaz u bilo kojem drugom postupku. Javnost je isključena na sastancima medijatora i
stranaka.
3. Medijator će informacije koje mu budu dostavljene u toku odvojenih sastanaka sa svakom
strankom posebno zadržati u tajnosti i neće o njima raspravljati s drugom stranom,
ukoliko nije drugačije dogovoreno.
4. PRINCIP JEDNAKOG POSTUPANJA - Stranke u postupke medijacije imaju jednaka
prava.
5. PRINCIP NEUTRALNOSTI I NEPRISTRASNOSTI –princip neutralnosti s jedne strane
manifestira se u načinu provođenja postupka (posredovanje na neutralan način) a s druge
strane u subjektivnom odnosu medijatora prema strankama i sporu. Obje dužnosti su
apsolutne naravi i proizilaze iz prethodno postuliranog načela jednakog postupanja sa
strankama.
KO JE MEDIJATOR I KO MOŽE POSTATI MEDIJATOR I ULOGA
MEDIJATORA?

U čl. 3. st. 2. sadržana je definicija medijatora:

Medijator je treća neutralna osoba koja posreduje u rješavanju spora između stranaka
u skladu s principima medijacije.
Za svojstvo medijatora je bitno:
a) da je riječ o trećoj neutralnoj osobi, dakle osobi koja sama nije niti stranka u postupku niti
je njen zastupnik;
b) da je bit djelatnosti medijatora u nastojanju da se kroz posredovanje među strankama spor
riješi sporazumno, tj. sklapanjem nagodbe;
c) da medijator nema ovlasti riješiti spor pravno obvezujućom odlukom, već postupak treba
provoditi na načelima dobrovoljnosti, povjerljivosti, neutralnosti i nepristranosti te jednakog
postupanjasa strankama

Ko može postati medijator?

Medijacijom se u BiH mogu baviti osobe koje ispunjavaju uvjete propisane članom 31
Zakona o postupku medijacije u BiH. A ti uvjeti su:
 opći uvjeti za zapošljavanje (radna sposobnost i godine starosti)
  visoka stručna sprema
 završena obuka po programu Udruženja medijatora ili drugom programu obuke koji
preznaje Udruženje
 upis u registar medijatora koji vodi Udruženje
Uloga medijatora je da pomaze strankama u pregovaranju, tako sto ce vjestinom postavljanja
pitanja i usmjeravanja stranaka na razgovore o razlicitim aspektima njihovog spora,
uspostaviti dijalog, slusanje i razumjevanje medjusobnih interesa,sto ce rezultirati vecom
mogucnoscu njegovog rjesenja.

UDRUŽENJE MEDIJATORA (zašto i značaj formiranja)

Udruženje medijatora osniva se s ciljem stvaranja uslova za uvođenje medijacije kao
alternativne metode za rješavanje sporova.Udruženje želi građanima pružiti mogućnost da
brzo i efikasno rješavaju sporove i dođu do rješenja koja će zadovoljiti sve strane u sporu,a
sudovima pomoći da se smanji broj zaostalih predmeta, te dugoročno i priliv predmeta u
sudove.
Njihova najvažnija aktivnost:
-pružaju usluge medijacije
-organizuju obuku za medijatore, za korisnike medijacije,za sudije,advokate i druge
zainteresovane grupe
-prate dostignuća medijacije u regiji i svijetu
Udruženje medijatora čine ljudi različitih profesija(sudije,advokati, psiholozi, novinari itd) ,a
koji su stekli sposobnosti i vještine za pomoć drugima u rješavanju sporova

MEDIJACIJA U BIH
- zakon o medijaciji BiH ističe nužnost institucionalnog i organizacijskog okvira
medijacije (Udruženje medijatora BiH)
- poslovi medijacije prenešeni su na UM BiH – vrši obuku i oglašava listu medijatora;
- samo registrovani članovi Udruženja medijatora BiH mogu provoditi medijaciju.
Oblasti primjene medijacije:
- građansko-pravni sporovi;
- trgovački sporovi;
- radni sporovi;
- porodično pravni sporovi;
- krivično-pravni sporovi.

Pravni izvori medijacije u BiH:

- zakon o postupku medijacije BiH (2004);
- zakon o prenosu poslova medijacija na UM BIH (2005);
- porodični zakon FBIH, RS i BD BIH;
- pravilnik o postupku posredovanja BD BIH;
- zakon o parničnom postupku BiH (čl.53)
- zakon o krivičnom postupku FBIH i RS (čl. 212 i čl. 108)
- zakon o prekršajima BiH.

MEDIJACIJA U SOCIJALNOM RADU

Prednosti medijacije:
- sudskim postupcima se minimizira odgovornost strana za ishod postupka;
- medijacija podstiče suprostavljene strane na konstruktivan dijalog;
- strane u sukobu postaju subjekti i odgovorni su za ishod postupka;
 - svaka strana u sukobu madijacije zadržava punu kontrolu u procesima i ishodima
pregovaranja, sporazum se potpisuje nakon što se strane uvjere da je on dobar za njih;
- svrha posredovanja je omogućiti stranama u sukobu da propire sopstvene
kompetencije i da postignu sporazum koji je prihvatljiv za sve;
- rasterećenje sudova, smanjenje troškova – stranke uz pomoć stručnjaka uzimaju
aktivno;
- ušteda novca, strane pregovaraju direktno, bez angažovanja advokata;
- ušteda vremena, dužina trajanja medijacije zavisi prvenstveno od strana u sukobu i
prilagođava se njima;
- garantovana povjerljivost i privatnost;
- sporazum odgovara korisnicima;
- očuvanje dobrih međuljudskih odnosa;
- medijacija može strankama omogućiti da rj. svoje sporove, a da istovremeno sačuvaju
svoje odnose;
- pomaže siromašnim segmentima društva da sudjeluju u razrješavanju sukoba, ne mogu
sebi priuštiti advokata za tradicionalne parnične postupke;
- medijacija se može održavati u ruralnim područjima i gdje ne postoji sud;
- pruža strankama veću mogućnost da rj.predmet na način koji je u skladu s njihovim
interesima;
- dobrovoljna, eliminira prisilu i ima tendenciju vrlo visokog stupnja zadovoljstva među
korisnicima;
- pomaže u osnaživanju demokratije, povećava građanski angažman i razvija procese
koji omogućavaju obnovu i društvene promjene;

Pored prednosti , medijacija nije pogodna za primjenu u situacijama kada:

- nedostaje motivacija i volja za ovakav način rj.spora;
- zbog onesposobljenja jedna strana ne može učestvovati u pregovaranju:
 kad postoji prijetnja ili strah od nasilja;
 kad postoji seksualno iskorištavanje ili je u odnosima očita neka vrsta
zloupotrebe;
 kad strane u sukobu imaju izražene oprečne vrijednosti.

KRATAK ISTORIJSKI PRESJEK MEDIJACIJE

Jugoslovenski Ustav 1974. godine, eksplicitno je omogućio građanima pravo da se angažuju u

medijaciji ili arbitraži. Ovo pravo podržano u relevantnim normativnim dokumentima u
Jugoslaviji. Podržano u međunarodno-pravnim dokumentima. Nakon rata uz sve druge
promjene revidirani Zakon o parničnom postupku uvodi medijaciju kao eksplicitnu opciju po
prvi put u istoriji BiH. ZPP ovlašćuje sud da sam pokuša nagovoriti stranke da se nagode, a
ovo podrazumijeva i predstavljanje predložena rješenja nagodbe. Novi procesni sistem se
fokusira na stranku za razliku od onog koji se fokusira na sudiju. Fokus na individualnoj
odgovornosti uklapa se sa uvođenjem medijacije gdje pojedinac preuzima odgovornost za
rješavanje spora. Krivično zakonodavstvo takođe postavlja pravnu osnovu i otvara put
nastajanju specijalizovanih institucija za posredovanje u sukobima. Medijacija počinje da se
primjenjuje u oblasti psiho-socijalne zaštite u okviru porodičnih i brakorazvodnih sporova. U
radu sa žrtvama i maloljetnim počiniocima krivičnih djela i u slučajevima vršnjačkih sukoba u
školama. Prvi Zakon o medijaciji u BiH usvojen je krajem 2004 godine. To je državni zakon i
odnosi se na sve sudove u BiH. U skladu sa zakonom, medijacija je proces koji uključuje
neutralnu treću osobu koja pomaže strankama da postignu rješenje svoga spora. Stranke su
slobodne da se upuste u medijaciju prije ili tokom sudske parnice. Entitetsko porodično
zakonodavstvo posebno PZ FBiH, promoviše rješavanje sukoba putem medijacije.

Prema Kristoferu Muru, jednom od najznačajnijih imena u ovoj oblasti

„posredovanje/medijacija je intervenisanje u sukobu ili pregovaranju preko prihvatljive,
nepristrasne i neutralne treće strane koja nema autoritativnu moć donošenja odluke, već
pomaže stranama u sukobu da svojom voljom postignu vlastiti, obostrano prihvatljiv
sporazum o predmetu sukoba."

Iz ovakve definicije uočava se nekoliko principa koji određuju osnovne karakteristike

medijacije:
- nepristrasnost (odnosi se na stav medijatora tokom postupka da ne daje prednost, niti
se svrstava na nečiju stranu u sukobu)
- neutralnost medijatora (podrazumijeva da on nema svoj skriveni interes u odnosu na
predmet spora i ne očekuje direktnu dobit od jedne strane u sporu kao kompenzaciju
za posredničke usluge)
- dobrovoljnost učešća (podrazumijeva da strane u sukobu slobodno, svojom voljom, I
bez prinude odlučuju da učestvuju u procesu. One nisu prisiljene ni da prihvate
određenog medijatora, već se slobodno izjašnjavaju o njegovoj prihvatljivosti za obje
strane da vodi process posredovanja.
- medijator ne smije autoritativno donositi odluke (već osnažuje strane u sukobu da
prepoznaju sopstvene potrebe i interese, sagledaju šta sve mogu da očekuju u
budućnosti i pregovaraju oko rj.koje će biti prihvatljivo za sve strane u sukobu. On
radi na mirenju suprostavljenih interesa, tako da strane postignu dogovor koji je
utemeljen na njihovim potrebama. To razlikuje medijatora od sudije ili arbitra koji
odlučuju umjesto strana u sukobu, pri čemu su njihove odluke vise zasnovane na
društvenim normama, zakonima ili ugovorima, nego na autentičnim
potrebama/interesima strana u sukobu)
- ishod posredovanja treba biti obostrano prihvatljiv sporazum
- privatnost i povjerljivost procesa medijacije (process zatvoren za javnost i odlikuje ga
povjerljivost ličnih informacija. Neki vidovi posredovanja, naročito oni čija je svrha
pomirenje dvije ili vise grupa ili zajednica, mogu biti djelimično ili sasvim otvoreni za
javnost.

Oblasti primjene medijacije (ispitno pitanje)

Medijacija se danas uspešno praktikuje u mnogim kulturama i društvima, u veoma različitim
oblastima privatnog i javnog života, pa je proces u velikoj meri određen kontekstom u kome
se primenjuje. U severnoj Americi, Australiji i zapadnim zemljama Evrope, tipične oblasti
primene medijacije su (Cloke, 1994):
• Porodična i brakorazvodna medijacija (family, divorce mediation),
• Medijacija u obrazovnim ustanovama/školi (peer mediation, school mediation),
• Poslovna medijacija, u radnim organizacijama (employment, organisational
mediation),
• Trgovinska/komercijalna (commercial mediation),
• Zdravstvena medijacija (health mediation),
• Medijacija u oblasti očuvanja životne sredine (environmental mediation),
• Medijacija u zajednici (community mediation),
• Medijacija u građanskim sporovima (civil disputes mediation),
• Medijacija u krivičnim postupcima između žrtve i počinioca krivičnog dela,
posebno u slučajevima maloletnih osoba (victim-offender mediation),
• Međunarodna i međuetnička medijacija (international, inter-ethnic mediation),
• Medijacija u društvenim/socijalnim promenama (social change mediation).
OGRANIČENJA MEDIJACIJE (ispitno pitanje):
- nedostaje motivacije i volja bilo koje od obe strane;
- neka od strana nije u stanju da uzme učešće ili nije u stanju da se drži dogovora;
- nije u interesu neke strane da postigne sporazum (može profitirati znatno više
pobjedom na sudu ili nastoji da kroz medijaciju dođe do nekih informacija koje će
kasnije iskoristiti protiv druge strane);
- postoji prijetnja ili strah od nasilja i indikovane su mjere zaštite;
- postoji velika asimetrija moći između sukobljenih strana;
- postoji seksualno iskorištavanje ili je u odnosima prisutan neki oblik svjesne
zloupotrebe;
- spor zahtijeva uključivanje javnosti osim u slučajevima kada se javnost podrazumijeva
kao u sporovima u zajednici zaštiti okoline ili internističkim sukobima;
- neka od strana nije lično prisutna ili organizacija predstavlja osobe bez ovlaštenja da
samostalno pregovara , preinaći prvobitni zahtjev;
- strane u sukobu imaju izražene oprečne vrijednosti.

PROCES I FAZE MEDIJACIJE – (ispitno pitanje)

Iako postupak posredovanja može da ima različite karakteristike i tokove, zajedničko za sve te
oblike je da posredovanje može da počne tek kada se ispune bar tri uslova:

• da posredovanje dobrovoljno prihvate sve strane u sukobu,

• da su se sukobljene strane upoznale i saglasile sa predloženom procedurom i
postupcima koje će slediti tokom posredovanja,
• da je medijator prihvaćen od svih sukobljenih strana kao kompetentna, neutralna
i nepristrasna osoba od punog poverenja.

1.Priprema za medijaciju- podrazumjeva prikupljanje podataka i sveobuhvatnu analizu

sukoba i problem. Paralelno sa analizom, medijator razmišlja o pristupu, tipu, proceduri i
okolnostima koje bi bile adekvatne za predstojeće posredovanje. Zatim, zakazuju se inicijalni
odvojeni susreti medijatora sa predstavnicima svake strane u sukobu, na kojem se definišu svi
uslovi pod kojim je dati problem moguće rj.i eventualno potpisuje ugovor o medijaciji.
Tokom ovih susreta ne raspravlja se o problemu već o uslovima pod kojima je moguće rj.dati
problem. Medijator posebnu pažnju posvećuje izgrađivanju osnovnog povjerenja i saradnje.

2.Početak medijacije-cilj ove faze je da se uspostavi pouzdan okvir za rad tako što će se
ostvariti atmosfera povjerenja i saradnje između svih učesnika posredovanja i razjasniti sve
nedoumice u vezi sa postupkom posredovanja i pravilima koje treba da poštuju svi učesnici.
Tokom ove faze medijator vrši posljednje pripreme. Sam proces počinje uvodnim izlaganjem
medijatora, koji uključuje riječi dobrodošlice i ohrabrenja, predstavljanje učesnika,
razrješavanje zadataka medijacije i uloge medijatora, provjeru spremnosti da se dobrovoljno
učestvuje, usvajanje procedura i pravila rada i dobijanje dozvole strana u sukobu za
otpočinjanje procesa.

3.Iznošenje svih bitnih aspekata sukoba- ovaa faza omogućava stranama u sukobu da
iznesu i uporede svoje pozicije u sukobu,odnosno svoje viđenje problema i svih njegovih
bitnih aspekata. Iznoseći bitneaspekte problema, strane dobijaju mogućnost da pojasne svoja
polazna stanovišta i argumente,a po potrebi i da “izventiliraju” postojeće jake (često veoma
ometajuće) emocije,da bi uopšte bili u stanju da se od njih distanciraju i nastave izgrađivanje
pregovaračkesaradnje. Da bi se izbegla moguća eskalacija sukoba svaka strana u sukobu ima
pravo naunapred dogovoreno neprekinuto vreme tokom koga iznosi ukupno viđenje problema,
bezupadica ili prekidanja druge strane.

4.Razmjena relevantnih informacija i razjašnjenja- Cilj ove faze je da omogući stranama u

sukobu da dobiju jasnu i potpunu sliku sukoba,kroz traženje dodatnih informacija i odgovora
na postavljena pitanja, identifikovanje tačaka slaganja i neslaganja i sl. Medijator radi na
postepenom uspostavljanju direktnog iotvorenog razgovora između strana u sukobu,
olakšavajući međusobno razumevanje, razjašnjenjeprigovora/optužbi i ventiliranje jakih
emocija. Ova faza obično počinje medijatorovim sumiranjem uvodnih izlaganja strana u
sukobu, poslije čega slijedi spontana razmjena tj.naizmjenično reagovanje strana na ono što su
čuli. Medijator postavlja pitanja radi razjašnjenja činjenica, razumijevanja osjećanja, ključnih
tema i tačaka slaganja i neslaganja.

5.Struktuiranje predmeta spora i određivanje agende pregovaranja- Cilj ove faze je

zajedničko razumevanje problema i njegove složenosti (strukture) iodređivanje ključnih tema
i konkretnih tačaka neslaganja oko kojih će se pregovarati, teustanovljavanje redosleda i
načina bavljenja pojedinačnim temama/problemima. Ova faza završava usvajanjem plana rada
i rezervnog postupka u slučaju pojave nepredviđenih situacija i/ili jednostranog prekida
posredovanja.

6.Mapiranje potreba/strahovanja i preokviravanja spora – cilj faze je da se strane u sporu

pomjere sa nivoa pozicije na nivo potreba i strahovanja tj. da prepoznaju sopstvene interese i
strahovanja koji stoje iza početnih međusobno isključivih pozicija. Jedna od tehnika koja
omogućava i olakšava pregovaračima da trenutno napuste svoje pozicije i prodube sopstveno
razumijevanje sukoba zove se mapiranje potreba i strahovanja. Osnovna svrha ove tehnike je
da omogući da strane shvate razloge koji su i njih i one druge doveli na različite pozicije.

7.Umnožavanje prijedloga rješenja – cilj faze da se ispituju različite opcije kroz aktivno
uključivanje svih strana u sukobu u zajedničko traganje za rješenjem. Jedan od načina da se
dođe do velikog broja raznovrsnih, kreativnih ideja jeste tehnika „brainstorming“.

8.Završno pregovaranje i postizanje konsenzusa oko jednog rješenja – cilj faze je da se

dođe do rješenja koje je prihvatljivo za sve strane i da se omogući stranama u sukobu da to
rješenje doista dožive kao svoje. Proces traganja za konačnim rj.obično počinje evaluacijom
dobijenih prijedloga, gdje sukobljene strane procjenjuju u kojoj mjeri svaka ideja/prijedlog
rj.zadovoljava njihove interese/potrebe i koliko traži ulaganja i donosi dobiti.

9.Pisanje sporazuma – cilj faze je da se postignuti dogovor ozvaniči i da se otkloni svaka

mogućnost različitog interpretiranja dogovora. Sporazum treba sažeto, jasno i precizno da
iskazuje ko je saglasan da učini šta, kada, gdje i kako.
Po Kristoferu Muru dobar medijacijski sporazum ima sledeće odlike:

a. Koristi jasan, jednostavan jezik, razumljiv stranama u sukobu,

b. Veoma je konkretan (specifičan) i ne ostavlja ni najmanju mogućnost različitih
interpretacija,
c. Jasno je vremenski određen i jasno definiše vreme i rokove za ispunjavanje dogovorenog,
d. Uravnotežen je, tj. govori o postupcima svake strane u sukobu, bez uslovljavanja
akcije jednog klijenta akcijama drugog,
e. Pozitivan je, tj. govori o onome šta se sukobljene strane slažu da urade (a ne šta
da ne rade),
f. Orijentisan je na budućnost, tj. precizira način komuniciranja strana u sukobu
u budućnosti ukoliko se pojave novi problemi,
g. Otklanja sve tužbe, odnosno, ukoliko je bio pokrenut neki postupak, precizira
se sudbina tog postupka (povlačenje i sl.),
h. Ima saglasnost i potpis medijatora i svih strana koje su učestvovale u medijaciji.

10.Realizacija i praćenje primjene sporazuma – cilj faze je da se ojača nesmetana primjena

sporazuma, omogući dobivanje povratne informacije i realizaciji sporazuma i da se olakšava
prevazilaženje eventualnih problema tokom realizacije sporazuma. Planiranje nesmetane
realizacije sporazuma se može sprovesti prije, tokom ili poslije postizanja sporazuma, tako što
se identifikuju ključni problemi koji se moraju prevazići da bi došlo do uspješne realizacije,
rizici koji mogu ugroziti realizaciju sporazuma i dogovore konkretni načini prevazilaženja tih
problema i rizika. Medijator pored toga dogovara rezervni postupak koji će svi poštovati u
slučaju zastoja u realizaciji.

EVROPSKI STANDARDI I PRINCIPI REŠAVANJA SPOROVA PUTEM

MEDIJACIJE

1. Modeli rješavanja pravnih sporova

Sporovi u pravnim odnosima rješavaju se primjenom raznovrsnih sudskih i vansudskih

metoda i tehnika. Tokom historijskog razvoja, svaka društvena zajednica izgradila je
sopstvene mehanizme rješavanja pravnih sporova, u skladu sa svojom kulturnom i pravnom
tradicijom, običajima, društvenim sistemom vrijednosti, karakteristikama pravne svijesti i
drugim osobenostima u razvoju. Uz veliko uopštavanje, svi ovi metodi mogu se grupisati u
dvije velike kategorije:
- metodi za rješavanje sporova sa pozicije prava i
- metodi za rješavanje sporova sa pozicije interesa.

2. Rješavanje sporova sa pozicije prava

Ovaj model rješavanja sukoba sastoji se u tome što "neko" nepristrasni treći donosi odluku
kojom, na osnovu prava, presuđuje spornu pravnu stvar i na taj način pruža pravnu zaštitu.
Rješavanje sporova sa pozicije prava podrazumijeva da se sporna pravna stvar presuđuje i
tako čini nespornom. Presuđenju sporne stvari prethodi postupak (sudski ili upravni), koji je,
suštinski posmatrano, specifična “borba” za pravo, koja se odvija po unaprijed propisanim
pravilima i uz upotrebu dopuštenih “borbenih sredstava” .
U "pravnom turniru" koji prethodi presuđenju, stranke raspravljaju - iznose argumente u
prilog ispravnosti svog tvrđenja i protivargumente kojima pobijaju ispravnost tvrđenjasvog
protivnika.
Da bi ostvarila pobjedu, stranka napada svog protivnika tako što preduzima ofanzivne
procesne radnje, nastojeći da pravnu situaciju promijeni u svoju korist, i od napada se brani
preduzimanjem defanzivnih procesnih radnji, kako bi sačuvala stvorenu povoljnost.
"Manevarski prostor" u kome se stranke u toku borbe za pravo mogu kretati, tj. koristiti
svoja procesna ovlaštenja, omeđen je načelom zabrane zloupotrebe procesnih ovlaštenja, čija
primjena treba da onemogući pobjedu nesavjesne i beskrupulozne stranke.
Odluka kojom nadležni organ, kao nepristrasni treći, presuđuje spornu pravnu stvar
predstavlja pojedinačnu pravnu normu koja za strane u sporu ima snagu zakona. Stupanjem
odluke na pravnu snagu, sporna pravna stvar, postaje presuđena stvar. U trenutku stupanja
odluke na pravnu snagu, ona postaje konačna, neosporiva i neizmenljiva: spor je na
autoritativan način rješen, uređeni su interni odnosi stranaka i stranke svoj spor ne mogu i
dalje smatrati nerješenim.

Negativna strana modela rješavanja sporova sa pozicije prava ogleda se i u tome što njegova
primjena podrazumijeva vođenje komplikovanih postupaka, skopčanih sa nizom formalnosti,
koji relativno dugo traju. Zbog toga su troškovi sudskih postupaka, po pravilu, visoki i ne
rijetko premašuju vrijednost samog predmeta spora.

3. Rješavanje sporova sa pozicije interesa

Model rješavanja sukoba sa pozicije interesa baziran je na ideji da se spor može stvarno rješiti
ako strane u sporu zajednički utvrde povodom kojih je interesa sukob nastao i pronađu takvo
integrativno i sporazumno rješenje koje će obezbediti da interesi obje strane buduzadovoljeni.
Najrasprostranjeniji načini rješavanja sukoba sa pozicija interesa su pregovaranje
posredovanje (medijacija).

4. Medijacija i drugi alternativni metodi rješavanja sporova

Medijacijaje jedan od najčešće primenjivanih metoda za mirno rješavanje sporova.

Medijacija je, kako se u literaturi navodi, pregovaranje u koje je uključena treća, neutralna
strana, sa zadatkom da sukobljenim stranama pomogne da koordinišu svoje pregovaračke
aktivnosti, da razumiju suštinu sukoba i sagledaju ga sa svih strana, da prepoznaju svoje
interese i potrebe i pronađu rješenje koje obezbjeđuje da interesi obje strane budu
zadovoljene.

Alternativni metodi rješavanja sporova, u njihovom savremenom značenju, izraz su

nastojanja da se stranama u sporu ponude i druge vrste „usluga“ kako bi im se pomoglo da
putem pregovora same rješe svoj spor na brz i jednostavan način. Od posebnog značaja su
miriteljske i posredničke „usluge“, koje se pružaju sa ciljem da strane prevaziđu spor,
odnosno da pronađu sporazumno i obostrano prihvatljivo rješenje koje integriše interese i
potrebe obje strane i koje za njih predstavlja obostrani dobitak. Alternativni metodi pripojeni
sudu , koje primenjuju same sudije ili posebno edukovani medijatori (koncilijatori), imaju za
prevashodni cilj smanjenje sudskih troškova i uštedu u vremenu potrebnom za rješavanje
sporova.
Iskustva u primjeni alternativnih metoda rješavanja sporova, posebno iskustva u američkim i
evropskim državama, pokazuju da ovi mehanizmi daju dobre rezultate: da rasterećuju sudove,
smanjuju troškove, doprinose efikasnijem rješavanju sporova i ostvarivanju prava na pristup
pravosuđu i dr. Od svih alternativnih metoda rj.sporova do sada je najširu primjenu i najbolje
rezultate imala medijacija, koja je već verifikovana kao izuzetno efikasan metod mirnog
rj.sporova.

5. NORMATIVNI OKVIR, STANDARDI I PRINCIPI medijacije u pravu

Evropske Unije

Proces stvaranja normativnog okvira za primjenu medijacije, započeo 2004. usvajanjem

Zelene knjige o alternativnim načinima rješavanja sporova u građanskim itrgovinskim
stvarima.
Zelena knjiga je obezbijedila obilje informacija i otvorila širok krug pitanja, čime je širokom
krugu profesionalaca pružena mogućnost da se upoznaju sa novim metodima za mirno
rješavanje sporova.

Osnovni cilj Zelene knjige bio je da pruži odgovor na jedno od najdelikatnijih pitanja: kako
uspostaviti balans između potrebe za fleksibilnošću i potrebe da se garantuje zadovoljavajući
stepen kvaliteta u rješavanju sporova. Pored toga, cilj ovog dokumenta bio je da obezbijedi
punu harmonizaciju alternativnih metoda rješavanja sporova sa sudskim procedurama.

21.maja 2008.godine usvojena Direktiva Evropskog parlamenta i Savjet EU o nekim

aspektima medijacije u građanskim i trgovinskim stvarima.

Osnovni cilj Direktive je da podstakne veću primjenu medijacije i obezbijedi siguran pravni
okvir za strane koje koriste medijacije. Njeno usvajanje predstavlja značajan doprinos
pravilnom funkcionisanju unutrašnjeg tržišta EU-e, posebno u odnosu na pružanje usluga
medijacije. Ključni značaj Direktive ogleda se u tome što standardizuje osnovna načela
medijacije: dobrovoljnost, povjerljvost, nepristrasnost i neutralnost.
Stupanjem na snagu Direktive, države članice EU obavezane su da predvide mehanizme za
kontrolu kvaliteta rada medijatora, da regulišu način upućivanja na medijaciju i
ispunjavanje obaveza koje proističu iz sporazuma sklopljenog tokom medijacije.
Implementacija Direktive podrazumijeva obavezu država članica da usklade svoja
zakonodavstva i preduzmu mjere u cilju promovisanja medijacije i njene što šire primjene u
rješavanju sporova.

OBLASTI PRIMJENE MEDIJACIJE SPOJIVE SA SOC.RADOM(ispitno pitanje)

1.Porodična i brakorazvodna medijacija

2.Školska /vršnjačka medijacija
3.Poslovna medijacija, Komercijalna medijacija
4.Zdravstvena medijacija, Ekološka medijacija
5.Međunarodna medijacija, Međuetnička medijacija, Medijacija u zajednici
6.Medijacija u građanskim i krivičnim sporovima (predmetima)
7.Medijacija u društvenim/socijalnim promjenama

Bitan dio zadataka socijalnih radnika jeste i “rukovanje”sukobima na produktivan način.Sve

veća potreba rješavanja sukoba u praksi socijalnog rada, a samim tim i poslovima socijalnog
radnika.Postupno povećanje svijesti o važnosti socijalnog rada i socijanih radnika u rješavanju
sukoba.Socijalni radnici se sve češće identifikuju kao posrednici.Medijacija/posredovanje
privlači pažnju socijalnih radnika i postaje jedan od način rješavanja spornih pitanja. Postupak
rješavanja sukoba se službeno i neslužbeno odnosi na skoro sva glavna polja i praksu
socijalnog rada.

NASW je 1991 usvojio set pravila za medijatore u socijalnom radu, ističući tako veliku
ulogu medijacije u praksi socijalnog rada. Principi su postali vodilja u praksi medijacije u
socijalnom radu, a svode se na sljedeće:
1.Medijacija je metod u praksi socijalnog rada
2.Medijator je odgovoran prema stranama u sporu odnosno prema postupku donošenja
odluke, a ne prema jednoj ili drugoj strani uključenoj u spor
3.Standardi se mogu posmatrati u kontekstu etičkih standarda i vrijednosti istaknutih u
etičkom kodeksu socijalni radnika.
4.Medijatori bi trebali biti upoznat isa praksom medijacije i trebali bi biti educirani za
medijaciju, pored obrazovanja u socijalnom radu
.5. Medijatori u socijlanom radu trebaju biti odgovorni ne samo prema klijentima već i prema
kolegama, ali i prema profesionalnim i etičkim standardima svog rada
6.. Neophodno je češće revidiranje standarda s obzirom na širenje polja prakse socijlanog

STANDARDI u praksi medijacije u socijalnom radu

1. Medijatori-posrednici u socijalnom radu trebaju se rukovoditi prema etičkim i

profesionalnim standardima i shodno postupcima spojivim sa praksom socijalnog rada.
2. Medijatori u socijalnom radu bi trebali ostati nepristrasni i neutralni prema svim stranama i
svim pitanjima u sporu.
3.Medijator u socijalnom radu ne bi trebao otkrivati informacije koje dobije u toku postupka
medijacije.Tumačenje .
4. Medijator u socijalnom radu će vršiti procjenu svakog sukoba i nastavit će sa medijacijom
ako procjeni da je medijacija odgovarajući način rjepavanja sukoba.
5.Medijator u socijalnom radu će nastojati da promovira saradnju, da sprečava korištenje
prisile, da njeguje dobre odnose i povjerenje i da osigura postizanje prijateljskih sporazuma.
6.Medijator u socijalnom radu će preporučiti da se prekine postupak medijacije u slučaju da je
očigledno da to nije u interesu strana u sukobu.
7.Medijator u socijalnom radu je odgovoran za pružanje pomoći stranama u sukobu kako bi
one postigle prihvatljiv i zajednički sporazum.
8.medijator u socijalnom radu treba napisati sporazum o svim pitanjima postignutim u toku
medijacije.
9.Medijatori u socijalnom radu bi trebali imati odgovarajuću obuku za postupke medijacije.
10.Medijator u socijalnom radu treba imati unaprijed određenu visinu naknade za medijaciju i
ta naknada treba biti “fer naknada”
11.Medijator ne smije koristiti informacije prikupljene tokom postupka medijacije za ličnu
korist ili u korist grupe ili organizacije sa kojom je povezan.
12. Medijatori u socijalnom radu trebali bi raditi u saradnji sa odgovarajućim stručnjacima i u
skladu sa načelima socijalnog rada.

Dobiti klijenta od medijacije (ispitno pitanje)

- Puna kontrola strana u sukobu - svaka strana u sukobu do kraja medijacije zadržava
punu kontrolu nad procesom i ishodima pregovaranja. Strane u sukobu potpisuju
postignuti sporazum tek kada se potpuno uvjere da je on dobar za njih.

- Ušteda novca- u medijaciji sukobljene strane pregovaraju direktno, dakle bez

angažovanja advokata ili nekih drugih predstavnika. Time što je izbjegnuto pojavljivanje
na sudu i nadigravanje koje takav postupak obično prati, svaka strana može uštedjeti
značajnu količinu novca. U zapadnim zemljama procijenjeno je, da medijacija štedi
sukobljenim stranama 50-95 % novca koje bi mogli potrošiti u sudskom sporu.

- Prilagođenost i ušteda vremena - ritam i dužina trajanja medijacije zavisi

prvenstvenood strana u sukobu i prilagođava se njima. Medijacija značajno štedi
vrijeme jer, nasuprotkonfrontacije i iscrpne borbe argumentima, krči put
razumijevanju različitih interesai izgrađivanju saradnje.
 - Garantovana povjerljivost i privatnosti - medijacija se uglavnom odvija u
privatnosti,a stranama u sukobu se garantuje povjerljivost (tajnost) iznijetih privatnih
informacija,koje nisu u suprotnosti sa zakonom i opšte prihvaćenim javnim interesima.

- Sporazum odgovara korisnicima - sporazum je sačinjen pažljivo tako da odgovara

specifičnim potrebama/interesima sukobljenih strana.

NORMATIVNI OKVIR PORODIČNOG POSREDOVANJA U PRAVU EVOPSKE

UNIJE I VIJEĆA EVROPE

Posredovanje se definira kao: proces u kojem treća strana, medijator/posrednik kao

nezavisan i neutralan pomaže stranama da pregovorom o pitanjima koja su predmet
spora postignu/dođu do zajedničkog sporazuma. (uvodne odredbe Preporuke u tački 2. i
3.)
.
Cilj posredovanja je da se doprinese poboljšanju komunikacije među članovima porodice,
prijateljsko rješavanje spornih pitanja,da se obezbjedi održavanje ličnih kontakata između
roditelja i djece. Vrijednost posredovanja je u promovisanju ideje mirnog, nenasilnog
rješavanja sporova, tolerancije i međusobnog razumijevanja.
U širem značenju porodično posredovanje podrazumjeva rješavanja konfliktnih sukoba
nastalih među članovima poridice (između bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece , te
ostalih srodnika ).
U užem značenju- Posredovanje pri razvodu, usmjereno je samo na bračne partnare, a ako
imaju maloljetnu djecu usmjereno je i nanjihovu djecu, na zaštitu njihovog najboljeg
interesa.Ovo posredovanje je prošireno i na partnere koji su u vanbračnoj zajednici.
Kao alternativan način rješavanja sporova,posredovanje u porodičnom pravu je posebno
značano za razvod braka, imajući u vidu da je razvod braka,gotovo uvijek traumatizirajuće
iskustvo i za roditelje i za djece.

Postupak posredovanja u bračnom sporu se odvija u dvije faze.

1.posredovanje je usmjereno na uklanjanje uzroka koji su doveli do poremećaja bračnih
odnosa i pomirenje 2. ako se brak mora razvesti, da se pokuša doći do razumnog okončanja
spora. Cilj je da se supružnici dogovor o vršenju roditeljskih prava i diobi zajedničke
imovine.Suština posredovanja je što bezbolnije okončanje
Oblast primjene porodičnog posredovanja

U Preporuci Vijeća Evrope (98) ističe se da se posredovanje može primijeniti na: sve sporove
nastale među članovima iste porodice povezane krvnim srodstvom ili srodstvomnastalim na
osnovu braka te na sve koji žive ili su živjeli u porodičnim vezama priznatimnacionalnim
pravom.
.
Prema Preporuci 1639 porodično posredovanje se najčešće može koristiti u: slučajevima
rastave, ali isto tako za rješavanje pitanja koje se odnose na obrazovanje,povjeravanje djeteta i
ostvarivanje kontakata sa djetetom, određivanja odgovarajuće pomoći upodizanju i
izdržavanju djeteta te podjele stečevine, nasljeđivanja itd.

Posrednik i njegova uloga u procesu posredovanja

Jedan od ciljeva posredovanja jeste da strane preuzmu odgovornost u pogledu odvijanja i
okončanjapostupka. Način kako one mogu to učiniti jeste uvođenje treće strane - posrednika
kao nekoga ko je neutralan u pogledu interesa strana. Funkcija posrednika je usmjerena samo
na olakšavanje postizanja ciljeva koji su stranke naznačile. To je upravo razlog zašto se kod
definiranja posrednika koristi sintagma treća neutralna strana.
Prema Preporuci 1639 zadatak posrednika je da: podrži učesnike posredovanja u njihovom
napretku ka prethodno dogovorenom cilju.

Preporuka (98) 1 ističe da države članice Vijeća Evrope trebaju osigurati mehanizme koji bi
obezbijedili da se proces posredovanja odvija u skladu sa sljedećim principima:
- nepristrasnost i neutralnost;
- uvažavanje mišljenje strana i zaštita jednakosti njihovih pregovaračkih pozicija;
- povjerljivost razgovora;
- dobrobit i najbolji interes djeteta;
- podrška roditeljima u cilju fokusiranja na potrebe djece;
- posebno postupanje u slučajevima nasilja.

NAČINI KLASIFIKACIJE POSREDOVANJA

Nekoliko je načina klasifikacije posredovanja, prema mjestu, sadržaju posredovanja,

sudionicima sukoba, načinu provođenja. Prema mjestu na kojem se medijacija provodi
najčešće se spominje medijacija pri sudu, u lokalnoj zajednici, unutar organizacije, unutar
profesionalnih službi i privatna medijacijska praksa.
Prema sadržaju se razlikuje:
 Poslovna medijacija (između tvrtki, organizacija, sindikata)
 Medijacija u zajednici ( između nacionalnih skupina, interesanih skupina)
 Politička medijacija ( među državama, strankama, unutar koalicija)
 Medijacija u cilju izvansudske nagodbe ( maloljetnička delinkvencija, prometni
sporovi).
 Medijacija odnosa (između vlasnika i podstanara, predbračni ugovori)
 Vršnjačka medijacija (među djecom)
 Porodična medijacija ( odnosi unutar porodice).
Prema načinu provođenja može se raditi o jednokratnom ili višekratnom medijacijskom
postupku.Posebna vrsta medijacije je tzv. izmjenična medijacija, kada posrednik posjećuje
naizmjenično strane u sukobu i pregovara u ime druge strane

RAZLIKE IZMEĐU POSREDOVANJA/MIRENJA

POSREDOVANJE (FBiH):
 Nadležnost – fizičko ili pravno lice ovlašteno za posredovanje,
 Vrijeme pokretanja postupka – prije pokretanja postupka za razvod braka,
 Sadržaj postupka – sporazum o ostvarivanju sadržaja roditeljskog staranja
 Obaveznost postupka (pravo na pristup sudu) – obavezan za partnere s djecom nad
kojom ostvaruju roditeljsko staranje
 Razlozi zbog kojih bračni partneri dužni podnijeti zahtjev za posredovanje odnosno
mirenje – 1. Boravište bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci; 2. Bračnom
partner oduzeta poslovna sposobnost
 Trajanje postupka – 2 mjeseca

MIRENJE (RS):
 Nadležnost – organ starateljstva
  Vrijeme pokretanja postupka – nakon primljene tužbe odnosno sporazumnog
prijedloga za razvod braka (PZ BD BiH)
 Sadržaj postupka – izmirenje bračnih drugova
 Obaveznost postupka – nije obavezan
 Razlozi zbog kojih partneri su dužni podnijeti zahtjev za posredovanje – ako jedan od
oba bračna druga žive u inostranstvu
 Trajanje postupka – 2 mjeseca

BD BiH – mirenje/posredovanje

ZNAČAJ I PODRUČJA primjene medijacije u porodičnim sporovima

Porodična medijacija, kao i termin porodični sporovi, se najčešće vežu za pitanja koja se
rješavaju u procesu razvoda braka i za sada u tom području i jeste njena najšira primjena.
Medijacija kao način rješavanja sporova i konflikata koji nastaju u porodici je izuzetno važan
s obzirom na dugotrajne međuzavisne odnose članova zajednice, posebno u slučajevima gdje
će oni nastaviti da žive zajedno ili održavaju kontakte ili gdje ih veže briga za maloljetnim
djetetom, jer razvod braka ne znači kraj roditeljstva.

Medijacija se može direktno primjeniti u svim porodičnim sporovima i u svim njihovim

fazama, kao što su:

1. Postupci razvoda braka ili prekid vanbračne zajednice

2. Povjerenje djece nakon prekida braka ili vanbračne zajednice
3. Postizanje dogovora oko starateljstva nad djecom
4. Regulisanje kontakta roditelja i djece
5. Sporazum oko alimentacije
6. Podjela zajedničke imovine bivših supružnika
7. Rješavanje nesuglasica sa adolescentnom djecom
8. Međugeneracijski sukobi itd

ULOGA PREDSTAVNIKA CZSR upostupku porodične medijacije

Predstavnik centra za socijalni rad ima status zainteresovane strane u sporu. On u postupku
učestvuje kao i stranke, te ima zadatak da ukoliko primijeti narušavanje ili ugrožavanje
interesa za dijete upozori roditelje i medijatora na rizike za dijete. Ukoliko predstavnik centra
za socijalni rad uoči da sporazum koji roditelji žele postići krši dječija prava i ne odgovara
najboljim interesima djeteta, o tome će upozoriti prisutne u postupku medijacije i obrazložiti
svoje stavove, kako bi stranke imale mogućnost da razmisle o boljim opcijama. Ukoliko
stranke insistiraju na sklapanju sporazuma koji nije u najboljem interesu djeteta, predstavnik
centra za socijalni rad može odbiti da potpiše sporazum, čime se smatra da sporazum nije
postignut.

PREDNOSTI medijacije u rješavanje porodičnih sukoba u odnosu na ostale načine

rješavanja sporova(ispitno pitanje)

1.Odluke donose oni koji s njima trebaju živjeti, na koje se i odnose, a ne treća strana.
2.Samostalno donošenje odluka povećava vjerovatnost ostvarivanja sporazuma.
3.Porodično posredovanje briše granice između pravnih, emocionalnih, i praktičnih aspekata
sukoba.
Cilj medijacije je racionalno donošenje odluke uzimajući u obzir cjelokupne potrebe osoba.
4.Razvijanje trajnog roditeljskog partnerstva uslijed zajedničkog interesa za dobrobit djece.
5.Medijacija je uvijek usmjerena naprijed,u budućnost, na ono što sudionici žele.
6.Rješenja postignuta medijacijom mogu se lakše mijenjati, kada se okolnosti promjene.
7.Medijacija pruža značajno iskustvo učenja kako pregovarati i iskustvo postizanja sporazuma
u teškoj situaciji.
8.Medijacija omogućava da se održi porodični sistem donošenja odluka i zadrži odgovornost
za kvalitetu života članova porodice

.MODELI OBITELJSKE MEDIJACIJE prema Milneu(2004)

1.Facilitativna (olakšavajuća) medijacija usmjerena je na proces u kojem je naglašena
odgovornost sudionika za donošenje odluka koje su važne u njihovim životima, a proces je u
funkciji osnaživanja sudionika. Koristeći se fasilitativnim stilom posrednici se fokusiraju na
izlaganje mišljenja strana i uzdržavaju seod nametanja sopstvenih mišljenja o preferiranim
opcijama nagodbe.

4 elementa fasilitativnog posredovanja:

1. Fasilitativno posredovanje je orjentisano na proces.

Posrednik vodi postupak da bi pomogao stranama da pažnju usmjere na međusobni odnos
2.Fasilitativno posredovanje je usmjereno na stranku.Posao posrednika je da pomogne
stranama da budu što uspješnije u komunikaciji i rješavanjuproblema. To postiže time što
utvrđuje svrhu, odobrava proces, ocjenjuje sporna pitanja iinformacije, stvara mišljenja, i
razmatra implikacije tih opcija.
3. Fasilitativno posredovanje je fokusirano na komunikaciju.
Posrednik treba da prvo uspostavi efikasnu komunikaciju između sebe i strana. Krajnji cilj je
da pomogne stranama da pronađu način komunikacije jednih sa drugima o brigama koje imaju
i spornim stvarima koje žele riješiti.
4. Fasilitativno posredovanje se temelji na interesu.
Fasilitacijski posrednici nastoje da pomognu stranama da jasnije razumiju svoje vlastite
potrebe i brige. Posrednici se fokusiraju na integracijsku dimenziju konflikta a ne na
distributivnu.

Evaluativni model - Za razliku od fasilitativnog modela, ovaj model pretpostavlja da

posrednik posjeduje stručno znanje koje mu omogućuje da strankama daje savjete i preporuke
za rješenje spora. Posrednik nastoji da učesnici postupka razumiju prednosti i slabosti svoje
pozicije i interesa. Fokus ovog modela je evaluativni pristup u posredovanju i zagovara
njegovu upotrebu kao legitimno i korisno sredstvo posredovanja. Koristeći se evaluativnim stilom
posrednici razvijaju svoje mišljenje o preferiranim opcijama nagodbe i mogu pokušati da utječu na strane da ih
prihvate..
Posrednik koji koristi evaluativni model fokusira se na sljedećih pet područja :
1. Posrednik se možefokusirati na status pregovora, ponašanje strana, pririotete
strana,na zasebne strane i na alternatve van pregovora.

1. Posrednik se možefokusirati na status pregovoraizmeđu strana. Budući da evaluativni

posrednik ima stručno znanje iz oblasti koja je predmetom posredovanja, on je u stanju da
ocijeni pregovore na objektivan i stručan način, te mogućnost/nemogućnost rješenja i
identificira prepreke koje mogu uticati na postizanje rješenja. N a taj način posrednik može
ocijeniti dinamiku procesa.
2. Evaluacija u posredovanju se može fokusirati na ponašanje strana.Posrednik je u
mogućnosti da naglasi postupke ili ponašanja koji mogu voditi ka dogovoru iliga mogu
spriječiti. Evaluacija se fokusira naponašanje koje utječe na uspješnost procesa posredovanja i
postizanja dogovora. Ova vrsta posredovanja može biti od pomoći prilikomrazvoda braka
gdje je ekscesno ponašanje naglašeno.
3. Evaluacija posrednika se može fokusirati na prioritete strana.
Posrednik treba da razumije i procijeni ono što strane smatraju prioritetnim kako bi se mogao
postići sporazum koji vodi ostvarivanju najvećeg mogućeg stepena zadovoljenja jedne i druge
strane. U tom smislu, važan je prelaz sa razumijevanja na ocjenjivanje prioriteta strana što
može voditi njihovoj promjeni, a koja utiče na tok pregovaranja i krajnji ishod.
4. Evaluacija posrednika se može fokusirati na zasebne planovestrana u cilju rješenja
konflikta.
Evaluativni posrednik može imati ključnu ulogu kod razmatranja zasebnih planova strana.
Posebnost ove uloge ogleda se u evaluaciji predloženih planova na najrealističniji način
budući da svi oni nisu jednako korisni i ostvarivi.
5. Posrednik koji se bavi evaluacijom se može fokusirati na alternativevan pregovora u
posredovanju.

Transformativna medijacija

Cilj transformativnog posredovanja nije u tome da riješi probleme strana u sukobu već da
kvalitativno promijeni njihov međusobni odnos. Uspjeh ove vrste posredovanja ne mjeri se
postignutim sporazumom već jačanjem samopouzdanja strana, odgovornosti jedne strane
spram druge i konstruktivnim dijalogom. Transformativno posredovanje na sukob strana
gleda kao na krizu njihovih odnosa koja se ogleda kroz međusobno neprijateljstvo i
agresivnost što uzrokuje stvaranje iskrivljene slike o sebi i drugome
Prema ovom modelu uloga posrednika se ogleda kroz dva ključna principa: osnaživanje
feng. empowerment) i priznanje (eng. recognition) .
1.Osnaživanjekao princip je usmjeren na povećanje sposobnosti obje strane da donose bolje
odluke za sebe što podrazumijeva obnovu osjećaja svake od njih da može samostalno rješavati
životne probleme.
2.Drugi princip je priznanje koji podrazumijeva uvažavanje perspektive, viđenja i iskustva
drugog. Priznanje i osnaživanje kao temeljni principi transformativnog modela omogućavaju
prevazilaženje pojedinačnih sukoba i okretanje ka svakodnevnom životu. Transformativni
posrednici dopuštaju i vjeruju stranama da će pronaći vlastiti put kroz sukob, i što je još
važnije, da će pronaći sebe i druge otkrivajući snagu i suosjećanje.
Posrednik se u ovom modelu pojavljuje kao osoba koja olakšava odvijanje razgovora među
stranama, stvara ambijent u kojem se razgovor odvija; sluša pažljivo da bi mogao uočiti
elemente koji bi išli u prilog osnaženja i međusobnog priznanja strana, apostrofira sporna i
nesporna pitanja, i sačinjava sažetke onoga što su stranke iznijele u cilju donošenja zajedničke
odluke.

Kruk(1997.) navodi četiri modela:

1.model "strukturom do sporazuma", koji je prevladavajući medijacijski model u području

rada s obiteljima gdje se pažljivim prolaskom kroz faze medijacije dolazi do sporazuma,
2.terapeutski model, u kojem su naglašeni emocionalni i odnosni elementi u sukobu,
3.feministički pristup, u kojem je naglasak na rodnim i spolnim nejednakostima moći u
rješavanju sukoba te
4.kulturalno specifični modeli, koji se oslanjaju na tradicionalne procese rješavanja sukoba u
pojedinim kulturama.

STRUKTURA/ PROCES postupka porodične medijacije sastoji se od(ispitno pitanje):

1.Administrativna priprema– podnošenje zahtijeva za pokretanje postupka medijacije,

osnovno informisanje o postupku, te izbor medijatora/medijatorke.
2.Premedijacija – pripremnog sastanka ili telefonskog razgovora sa medijatorom radi
dogovora termina, dodatnih pojašanjenja, informisanja o specifičnim pravim i potrebama
stranaka, potpisivanja ugovora o prihvatanju medijacije
3.Sesija medijacije– Porodična medijacija se najčešće sastoji od više sesija, a važno je da one
obuhvate sljedeće elemente:
- Uvod u medijaciju – predstavljanje postupka, edukaciju stranaka o postupku, principima
medijacije, uvažavanje emocija, pozitivno usmjeravanje postupaka na razgovor o
očekivanjima od medijacije, motive za pristup medijacije, potpisivanje ugovora o prihvatanju
medijacije
- Definisanje problema – omogućava strankama da iznesu svoje viđenje problema, ispolje
emocije, identifikovanje oblasti u kojima postoje neslaganja, identifikovanje dodirnih tačaka,
sumiranje slike problema, odvajanje problema od osoba uključenih u konflikt.
- Utvrđivanje interesa – na osnovu sumiranih problema, fokusiranje na vlastite potrebe
stranaka, zabrinutosti, potrebe i posljedice razvoda po dijete
- Iznošenje i analiza mogućih opcija – omogućavanje strankama da iznesu moguće opcije za
zadovoljavanje potreba i interesa definisanih u prethodnoj fazi, alternativna rješenja,
poređenje sa zakonskim kriterijima, podsjećanje na utvrđene interese
- Definisanje prijedloga – fokus na prihvatljive opcije, razrada plana budućih aktivnosti,
odgovornosti i odnosa – korak po korak
- Sastavljanje sporazuma – prenošenje dogovorenog u tekst sporazuma, sa obavezama,
odgovornostima, terminskim planom.
Tokom cijelog postupka medijacije, medijatoru i strankama na raspolaganju stoji mogućnost
organizovanje odvojenih razgovora, te razgovora sa djetetom, ako nema zakonskih prepreka
za tu mogućnost.

KONFLIKTI ( pojam, vrste, uzroci)

Riječ konflikt potiče od lat. riječi confligere što znači udariti jedno o drugo. Konflikt nastaje
kada dvoje ili više ljudi ili grupa opaža razlike u interesima koji ne mogu biti vrijednosti – i
preduzimaju akcije da se takva situacija dovedena u pitanje – nemogućnost da se dođe do
važnih sredstava I da se zadovolje važne potrebe i promijeni. Konflikt je socijalno stanje u
kojem učestvuju najmanje dvije strane koje imaju:
a) Sasvim različite polazne tačke, na prvi pogled nepomirljive,
b) Sasvim različita sredstva za ostavrivanje odredjenog cilja.
Konflikt je proces koji se odvija između dvije ili više osoba kada razlike koje su važne izbiju
na površinu onemogućavajući da se nastavi život u harmoniji. Uzroci konflikta u teoriji:
1. Teorija međusobnih odnosa smatra da su konflikti uzrokovani trajnom polarizacijom,
nepovjerenjem I neprijateljstvom među različitim grupama u zajednici. Ciljevi koje
ova teorija postavlja u radu sa konfliktom su:
  Poboljšana komunikacija i razumijevanje u grupama u konfliktu
 Promovisanje tolerancije i prihvatanja u zajednicama.
2. Teorija pregovaranja smatra da su konflikti izazvani nepomirljivim pozicijama i
potpuno pogrešnim viđenjem konflikta. Ciljevi koje ova teorija postavlja u radu sa
konfliktom su:
 Pomoć stranama u konfliktu da odvoje ličnost od problema i da se osposobe za
pregovaranje zasnovano na interesima, a ne na pozicijama
 Omogućiti postizanje sporazuma kojim će obje strane biti zadovoljne
3. Teorija osnovnih ljudskih potreba smatra da su duboko ukorijenjeni konflikti product
nezadovoljstva ili frustracija u ostvarenju osnovnih ljudskih potreba – fizičkih,
psiholoških ili socijalnih. Sigurnost, identitet, učešće ili samostalnost su često
navedeni kao primjeri potreba. Ciljevi ove teorije u radu sa konfliktom su :
 Pomoć stranama u konfliktu da otkriju i govore o svojim nezadovoljenim
potrebama i potraže rješenja koja mogu dovesti do zadovoljavanja tih potreba,
 Postizanje sporazuma kojim bi bile zadovoljene osnovne potrebe i jedne i druge
strane
4. Teorija identiteta smatra da je konflikt izazvan osjećajem da je identitet strana
ugrožena, a uzrok je često u nerazriješenom gubitku ili patnji iz prošlosti. Ciljevi koje
ova teorija postavlja u radu sa konfliktom su:
 Otkrivati kroz razne radionice I dijaloge u kojima učestvuju obje strane, ono što ih
ugrožava i čega se boje i kretati se ka međusobnom pomirenju,
 Zajedničko postizanje sporazuma, koji prepoznaje i priznaje najznačajnije potrebe
za identitetom svih strana
5. Teorija loše komunikacije među različitim kulturama smatra da uzrok konflikta leži u
različitom načinu na koji različite kulture komuniciraju. Ciljevi koje ova teorija
postavlja u radu sa konfliktom su:
 Unaprijediti znanja o kulturi druge strane,
 Osloboditi stereotipe u odnosu na drugu stranu,
 Omogućiti efikasnu komunikaciju među kulturama
6. Transformativni konflikt smatra da je konflikt izazvan stvarnim problemima zbog
nejednakosti i nepravde izražene u određenim socijalnim, ekonomskim i kulturnim
pravilima. Ciljevi koje ova teorija postavlja u radu sa konfliktom su:
 Promjena strukture koja uzrokuje nejednakost i nepravdu, uključujući i raspodjelu
ekonomskih dobara,
 Unapređenje dugoročnih odnosa i načina ophođenja među stranama u konfliktu,
 Razvijanje procesa i sistema koji će promovisati pravdu, mir….

Vrste konflikata:
1. Konflikti u grupi mogu nastati zbog statusa jedne grupe. Različiti ljudi zauzimaju
različite položaje u određenoj grupi( na osnovu porijekla, ekonomske moći, ličnih
sposobnosti i postignuća) a i sama grupa može zauzimati različiti status u društvu.
Pojedinci se bore oko toga ko posjeduje snagu, ko pokreće energiju grupe, ko
ispoljava otpor koji je grupi nužan da zadrži identitet. Jedna od najvećih moći je da se
utiče na sudbinu grupe, te nije ni čudo što upravo tu nastaju i najžešći sukobi.
2. Interpersonalni konflikti nastaju zbog motiva koji uzrokuju neprihvatljivo ponašanje, a
koji su tako jaki da ih ne možemo promijeniti ili uticati na njih. Konfliktna situacija je
zapravo sukob potreba jedne i druge strane. Problem imaju i jedna i druga strana jer
jedno od njih svojim ponašanjem onemogućuje drugome zadovoljenje njegove
potrebe.
 3. Konflikt autentičnosti, odnosno intrapersonalni konflikt je tzv. istinski, pravi sukob
koji obilježava stanje u kojem bez obzira na to što radimo, uvijek postoji razlika
između onog što želimo I što imamo, to je stanje gubitka kontrole nad sobom, te je
takav sukob uzrok jakih, dugotrajnih patnji. Takvi konflikti nisu česti, mnogo češće se
ljudi nalaze u situacijama koje izgledaju kao pravi konflikt, ali to nisu. Nazivaju se
lažni knflikti jer u tim situacijama uvijek postoji bar jedno ponašanje koje će razriješiti
konflikt, ali to ponašanje osoba u konfliktu rijetko želi upotrijebiti.

SUKOB/ KONFLIKT

Sukob je pojam koji označava situaciju u kojoj postoje suprotna zbivanja i tendencije,
ponašanja. Sukob je univerzalna pojava koja se očituje i na intraindividualnom planu i na
interindividualnom planu. Do intrapersonalnih konflikata dolazi u situacijama kada se ne
možemo odlučiti šta da učinimo, kada se javi sukob između naših ličnih motiva, ciljeva i
mogućih načina njihovog ostvarenja. Da bismo bolje razumijeli sukob dvije ili više
pojedinaca koji zauzimaju različita mišljenja o načinu rješavanja nekog problema, moramo
voditi računa o nekim psihologijskim zakonitostima koji određuju ljudsko ponašanje:
1. Svaki sudionik u socijalnoj interakciji ponaša se prema drugoj osobi u skladu sa
mišljenjima, opažanjima i vjerovanjima o njoj,
2. Svaki sudionik u socijalnom odnosu svjestan je toga da ga druga osoba isto tako opaža
i procjenjuje, pa svoje ponašanje usklađuje sa očekivanjima o tome kako ga druga
osoba doživljava,
3. Socijalni odnos nije samo određen prethodnim iskustvom, motivima, stavovima i
očekivanjima već je istodobno i izvor novog iskustva, novih stavova, novih
očekivanja,
4. Socijalni odnos zbiva se unutar nekog šireg socijalnog okruženja.
Konflikt ne mora da bude isključivo destruktivan i negativan. On može dovesti do boljeg
sagledavanja problema i poticanja novih, uspiješnijih rješenja. Te konflikte, koji imaju
pozitivan ishod nazivamo konstruktivnim konfliktima. Konstruktivno rješavanje konflikata
pretpostavlja aktivan odnos prema problem, u kome će svaki sudionik voditi računa o kako
svojim potrebama i željama, tako i o potrebama i željama druge strane.