Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Zecharia Sitchin
IZGUBLJENA
KRALJEVSTVA
Knjiga četvrta Zemaljske kronike
Teledisk, 2004
Biblioteka
Svjetlost
Nakladnik
TELEDISK d.o.o.
Naslov originala
The Lost Realms
Copyright © by Zecharia Sitchin
Urednik biblioteke
Darko Imenjak
Prijevod
Krunoslav Grdešić
Lektura
prof. Kristina Stojanović
Naslovnica
Fabula nova d.o.o.
Grafička obrada
TELEdisk d.o.o.
Tisak i uvez
STUDIO MODERNA d.o.o.
Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru

SADRŽAJ
PREDGOVOR 1
1. EL D O R A D O 3
2. IZGUBLJENI K A I N O V G R A D 23
3. PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA 51
4. PROMATRAČI NEBA U D Ž U N G L A M A 77
5. STRANCI S DRUGE STRANE M O R A 101
6. KRALJEVSTVO Z L A T N O G ŠTAPA 129
7. D A N KADA JE SUNCE STALO 155
8. P U T E V I NEBA 181
9. G R A D O V I IZGUBLJENI I N A Đ E N I 205
10. 'BAALBEK N O V O G SVIJETA 241
11. ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E I N G O T I 269
12. B O G O V I ZLATNIH SUZA 299
BIBLIOGRAFIJA 327
PREDGOVOR
U e u r o p s k i m analima otkriće Novog svijeta nosi

pečat El D o r a d a - nesmiljene potrage za zlatom. M e đ u t i m ,
konkvistadori nisu shvatili da samo ponavljaju potragu, kako
na Zemlji tako i u t i m n o v o o t k r i v e n i m zemljama, koja se
dogodila e o n i m a ranije.
Z a k o p a n ispod zapisa i priča o pohlepi, pljački i
o b i j e s n o m uništavanju koje su potaknula n o v o p r o n a đ e n a
bogatstva, u k r o n i k a m a tog v r e m e n a postoji dokaz o t o m e
kako su Europljani bili zbunjeni našavši civilizacije koje su
bile u velikoj m j e r i s r o d n e o n i m a Staroga svijeta: kraljevstva
i kraljevski dvorovi, gradovi i sakralna p o d r u č j a , u m j e t n o s t
i poezija, visoki h r a m o v i što se uzdižu do neba, svećenici i
- simbol križa te vjerovanje u Stvoritelja svega. I na kraju,
ali ne i m a n j e važno, tu su bile i legende o bijelim, b r a d a t i m
b o g o v i m a koji su otišli, ali su obećali da će se vratiti.
Misterije i e n i g m e Maya, Asteka, Inka i njihovih
p r e t h o d n i k a koji su zbunili konkvistadore još uvijek ne m o g u
riješiti ni znanstvenici ni laici, p o d j e d n a k o kao što je to bilo
n e m o g u ć e i prije pet stoljeća.
Kako, kada i zašto su takve velike civilizacije nastale u
N o v o m svijetu, i je li tek slučajnost da što više o n j i m a znamo,
to više se stječe d o j a m da su nastale n a k o n civilizacija d r e v n o g
Bliskog istoka?
T v r d i m da se odgovori na ta pitanja m o g u pronaći
j e d i n o ako p r i h v a t i m o kao činjenicu - a ne kao mit - stvarnu
prisutnost A n u n n a k i j a na Zemlji kao ' O n i h koji su došli s
neba na Zemlju'.
I
1
EL DORADO
Danas je Toledo u velikoj mjeri provincijski gradić smješten

oko sat vremena vožnje od Madrida; ipak, teško da će posjetitelj
Španjolske propustiti razgledati ga, jer su unutar njegovih zidova
sačuvani spomenici različitih kultura i razdoblja povijesti.
Njegovi počeci, prema lokalnim legendama, sežu u vrijeme
od dva milenija prije kršćanske ere, a njegovo osnivanje pripisuje
se biblijskim nasljednicima Noe. Njegovo ime, drže mnogi,
dolazi od hebrejskog Toledoth ('povijest generacija'); njegovi
drevni domovi i veličanstvene crkve svjedoče o pokrštavanju
Španjolske - o usponu i padu Maura i muslimanskoj vlasti, te o
iskorjenjivanju veličanstvenog židovskog naslijeđa.
Za Toledo, za Španjolsku i za sve druge zemlje 1492. g. bila
je ključna godina, jer se tada stvarala trostruka povijest. Sva
tri događaja dogodila su se u Španjolskoj - zemlji zemljopisno
poznatoj kao 'Iberia - naziv čije se jedino objašnjenje može
pronaći u izrazu Ibri ('Židov'), po kojem su možda bili poznati
njezini najraniji stanovnici. Izgubivši veći dio Iberije od strane
Muslimana, ratom razjedinjena kraljevstva na poluotoku prvo
3
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 4
su svoje veliko ujedinjenje doživjela kad su se 1469. g. vjenčali

Ferdinand od Aragona i Izabela od Kastilje. Tijekom deset
godina ujedinjenja oni su pokrenuli vojnu operaciju u namjeri
da otjeraju Maure i stave Španjolsku pod zastavu kršćanstva; u
siječnju 1492. g., padom Granade Mauri su konačno bili poraženi
i Španjolska je postala kršćanskom zemljom. U ožujku iste godine
kralj i kraljica su potpisali edikt o izgonu iz Španjolske svih
Židova koji se ne obrate na kršćanstvo do 31. srpnja te godine. A
3. kolovoza te iste godine, Kristofor Kolumbo - Cristobal Colon
za Španjolce - otplovio je pod španjolskom zastavom kako bi
pronašao zapadni put u Indiju.
Kopno je ugledao 12. listopada 1492. U Španjolsku se vratio
u siječnju 1493. g. Kao dokaz svog uspjeha kući je doveo četiri
'Indijca'; kako bi potkrijepio svoje tvrdnje o opravdanosti druge,
veće ekspedicije pod njegovim zapovjedništvom, sa sobom je
donio zbirku zlatnih sitnica koje je bio uzeo od domorodaca te
priče o gradu, zlatnom gradu gdje ljudi nose zlatne narukvice na
rukama i nogama i ukrašavaju vrat, uši i noseve zlatom, a svo to
zlato dolazi iz golemih rudnika blizu grada.
Za to prvo zlato - na taj način dopremljeno u Španjolsku
iz novih zemalja - Izabela, koja je bila toliko pobožna da su je
zvali 'Katolkinja', zapovjedila je da se izradi složen sustav čuvanja
i izložila ga je u toledskoj katedrali, tradicionalnom sjedištu
španjolske katoličke hijerarhije. I tako u današnje vrijeme, kada
posjetitelji katedrale dođu do riznice - prostorije zaštićene
teškim rešetkama i ispunjene dragocjenim predmetima koji
predstavljaju darove crkvi kroz stoljeća - mogu vidjeti, iako ne i
dotaknuti, prvo zlato koje je sa sobom donio Kolumbo.
Danas se zna da je to putovanje bilo mnogo više od potrage
za novim putem u Indiju. Jaki dokazi upućuju na to da je
Kolumbo bio Židov primoran na obraćenje; njegovi financijski
pokrovitelji, isto tako obraćenici, mogli su u tom pothvatu vidjeti
izlaz za bijeg u slobodnije zemlje. Ferdinand i Izabela su imali
viziju otkrića Rajskih rijeka i vječne mladosti. A sam Kolumbo
je imao tajne ambicije, od kojih je samo neke izrazio u svojim
osobnim dnevnicima. Vidio je sebe kao onoga tko će ispuniti
5 EL DORADO
drevna proročanstva o novom dobu koje će započeti otkrićem

novih zemalja 'na kraju Zemlje'.
Međutim, on je bio dovoljno realan kako bi uvidio da
je od svih informacija koje je donio sa svog prvog putovanja
upravo spominjanje zlata privlačilo pozornost. Tvrdeći 'da će
mu Bog pokazati' tajanstveno mjesto 'gdje se rađa zlato', uspio
je nagovoriti Ferdinanda i Izabelu da mu osiguraju mnogo
veću flotu za drugo putovanje, a zatim i za treće. Ovoga puta su,
međutim, monarsi poslali i različite administratore i ljude manje
poznate po vizijama, a više po akciji, koji su nadgledali i miješali
se u admiralove operacije i odluke. Neizbježan sukob kulminirao
je Kolumbovim povratkom u Španjolsku u lancima pod izlikom
da je loše postupao s nekima od svojih ljudi. Iako su ga kralj i
kraljica odmah oslobodili i ponudili mu novčanu odštetu, složili
su se s mišljenjem da je Kolumbo bio dobar admiral, ali loš
upravitelj i, svakako - onaj koji nije uspio prisiliti Indijance da
odaju pravu lokaciju Grada Zlata.
Kolumbo je uzvratio na način da se još više oslanjao na
drevna proročanstva i biblijske navode. Sve tekstove je sakupio
u knjigu naslovljenu Knjiga proročanstava koju je pokazao kralju
i kraljici. Namjera mu je bila da ih uvjeri kako je Španjolska
predodređena da vlada Jeruzalemom i da je on, Kolumbo izabran
da to postigne tako što će biti prvi koji će pronaći mjesto gdje se
rađa zlato.
Budući da su i sami vjerovali u Sveto pismo, Ferdinand
i Izabela su dopustili Kolumbu da još jednom krene na put, a
takvoj odluci osobito je išao u prilog njegov argument da ušće
rijeke (danas zvane Orinoco) koje je on otkrio predstavlja ušće
jedne od četiriju rajskih rijeka; Sveti spisi su tvrdili da jedna od
tih rijeka okružuje zemlju Havila, mjesto 'odakle dolazi zlato'.
Ovo posljednje putovanje je donijelo više teškoća i duševne boli
negoli i j e d n o od tri prethodna.
Ozbiljno pogođen artritisom, više nalik duhu nego samom
sebi kakav je nekad bio, Kolumbo se vratio u Španjolsku 7.
studenog 1504. g. Potkraj istog mjeseca, kraljica Izabela je umrla;
iako je kralj Ferdinand još uvijek bio naklonjen Kolumbu,
odlučio je da drugi rade na posljednjem memorandumu koji je

Kolumbo pripremio, u kojem je on skupio dokaze o postojanju
velikog izvora zlata u novim zemljama.
'Hispaniola će okititi Vaša nepobjediva veličanstva svim

potrebnim zlatom', uvjeravao je Kolumbo svoje kraljevske
sponzore, govoreći o otoku kojega danas dijele Haiti i
Dominikanska Republika. Tamo su španjolski doseljenici,
koristeći lokalne Indijance kao robovsku radnu snagu, uistinu
uspjeli iskopati zlata u golemim količinama: u manje od dva
desetljeća španjolska je riznica iz Hispaniole zgrnula zlata u
vrijednosti 500.000 dukata.
Kako se pokazalo, španjolsko iskustvo u Hispanioli
ponavljalo se i nastavljalo diljem ogromnog kontinenta. Za
vrijeme ta dva kratka desetljeća, kako su domoroci umirali ili
bježali, a zlatne žile bivale sve siromašnije, euforija Španjolaca
se pretvorila u razočaranje i očaj, te su sve smionije pristajali na
nepoznate obale u potrazi za blagom. Jedno od ranih odredišta
predstavljao je poluotok Yucatán. Prvi Španjolci koji su se ondje
našli 1511. g. bili su preživjeli brodolomci; međutim, 1517. g.
konvoj od tri broda pod vodstvom Franciska Hernandeza de
Córdobe otplovio je s Kube za Yucatán u potrazi za robovskom
radnom snagom. Na svoje zaprepaštenje naišli su na kuće od
kamena, hramove i idole boginja; na nesreću lokalnih stanovnika
(za koje su Španjolci razumjeli da sebe nazivaju'Maya'), Španjolci
su također 'našli određene predmete od zlata koje su i uzeli'.
Zapis o španjolskom dolasku i osvajanju Yucatána
prvenstveno se temelji na izvješću naslovljenom Relación de las
cosas de Yucatán koje je napisao redovnik Diego da Landa 1556.
g. (engleski prijevod Williama Gatesa nosi naslov Yucatán, Befare
and After the Conquest). Hernandez i njegovi ljudi - izvještava
Diego de Landa - vidjeli su na toj ekspediciji veliku stepenastu
piramidu, idole i kipove životinja te veliki grad u unutrašnjosti.
Međutim, Indijanci koje su pokušali uhvatiti žestoko su se borili,
pa se nisu dali obeshrabriti ni topovskom paljbom s brodova.
Teški gubici - i sam Hernandez bio je teško ranjen - prisilili
7 EL DORADO
su ih na povlačenje. Ipak, po povratku na Kubu, Hernández je

preporučio daljnje ekspedicije, jer 'ta zemlja je dobra i bogata,
zbog svog zlata'.
Godinu dana kasnije, ekspedicija je napustila Kubu i krenula
u smjeru Yucatána. Pristali su na otoku Cozumel i otkrili Novu
Španjolsku, Pánuco i provinciju Tabasco (tako su nazvali ta
nova mjesta). Naoružani različitim dobrima za trampu, a ne
samo oružjem, Španjolci su ovaj put sreli kako neprijateljski
tako i prijateljski raspoložene Indijance. Vidjeli su više kamenih
građevina i spomenika, osjetili ubode strijela i kopalja koja su
na vrhu imala oštri kamen od opsidijana i proučili umjetnički
napravljene predmete. Mnogi predmeti bili su napravljeni od
kamena, običnog ili poludragog; drugi su sjali poput zlata ali,
promotreni iz blizine, pokazalo se da su od bakra. Suprotno
očekivanjima, našlo se tu malo zlatnih predmeta i baš nikakvih
rudnika ili drugih izvora zlata, ili pak drugih metala.
Odakle je onda zlato, to malo što su pronašli, stiglo? Do njega
dolazimo trgovanjem, rekoše Maye. O n o dolazi sa sjeverozapada:
tamo, u zemlji Asteka, ima ga mnogo, u velikim količinama.
Otkrivanje i osvajanje područja Asteka, u gorama u srcu
Meksika, povijesno je povezano s imenom Hernanda Cortésa.
On je 1519. g. otplovio iz Kube zapovijedajući pravom a r m a d o m
od jedanaest brodova, oko šest stotina ljudi s velikim brojem
rasnih, rijetkih konja. Zaustavljajući se, pristajući i ponovno
isplovljavajući, polako je nastavljao duž obale yucatánskog
zaljeva. U području gdje je slabio utjecaj Maya i počinjala astečka
dominacija, utemeljio je bazni logor i nazvao ga Veracruz (naziv
mjesta zadržao se do danas).
Na veliko iznenađenje Španjolaca tu su se pojavili emisari
astečkog vladara noseći pozdrave i prekrasne darove. Prema
očevicu Bernal Díaz del Castillu (Historia verdadera de la
conquista de la Nueva España), među poklonima se nalazio i
'kotač s izgledom sunca velik kao kotač kočije, s mnogo vrsta
slika na njemu, čitav od finog zlata - divna stvar za gledanje
- za kojeg su oni koji su ga poslije vagali rekli da je vrijedan više
od deset tisuća dolara'. Zatim drugi, još veći kotač, 'načinjen od
srebra velikog sjaja koji je imitirao mjesec'. Našla se tu i kaciga, do

vrha puna zlatnih zrna i nakit za glavu načinjen od perja rijetke
ptice quetztal (ostatak se još uvijek čuva u bečkom Museum für
Vólkerskunde).
To su bili darovi, objasnili su emisari, od njihovog vladara
Moctezume božanskom Quetztal Coatlu, 'Pernatoj Zmiji', bogu
Asteka, velikom dobročinitelju kojeg je davno Bog rata primorao
da napusti zemlju Asteka. S mnoštvom sljedbenika on je otišao u
Yucatán, a zatim otplovio na istok, zavjetovavši se da će se vratiti
na dan svog rođenja u godini '1 Trske'. U astečkom kalendaru
svake pedeset dvije godine navršava se godišnji ciklus i stoga se
godina obećanog povratka, '1 Trska', može dogoditi jednom u
pedeset dvije godine. U kršćanskom kalendaru to su bile godine
1363., 1415., 1467. i - 1519., godina u kojoj se Cortés pojavio s
istočnog mora na vratima astečkih posjeda. Bradat i s kacigom
kao što je bio i Quetzakoatl (neki drže da je bog bio i svijetle
puti), činilo se da Cortés ispunjava proročanstva.
Darovi koje je ponudio astečki vladar nisu bili slučajno
odabrani. Štoviše, bili su bogati simbolikom. Obilje zlatnih zrna
ponuđeno je na dar, jer je zlato predstavljalo metal koji pripada
bogovima. Pridodan je srebrni disk koji je predstavljao mjesec,
jer neke legende govore da je Quetzakoatl otplovio kako bi se
vratio na nebo, učinivši tako mjesec svojim prebivalištem. Bog
koji se vratio trebao je nositi perjanicu i bogato ukrašenu odjeću.
Zlatni disk je, pak, bio sveti kalendar koji je prikazivao ciklus od
pedeset dvije godine i pokazivao Godinu Povratka. Znamo da se
radilo o takvom kalendaru zato što su pronađeni i drugi, njemu
slični, izrađeni, međutim, od kamena, a ne od čistog zlata (sl. 1).
Da li su Španjolci shvatili simboliku nije poznato. Ako
i jesu, nisu je poštivali. Njima su ti predmeti predstavljali
samo jedno: dokaz ogromnih bogatstava koja ih očekuju u
astečkim krajevima. Ovi nenadomjestivi predmeti nalazili su
se u umjetničkom blagu koje je stiglo u Sevillu iz Meksika 9.
prosinca 1519. na palubi prvog broda s blagom koje je Cortés
poslao natrag u Španjolsku. Španjolski kralj Karlo I, Ferdinandov
unuk i vladar drugih europskih zemalja, zvan Car Karlo V Svetog
9 EL DORADO
Rimskog Carstva, nalazio se tada u Flandriji i brod je poslan dalje

u Bruxelles. Gomila zlata je osim simboličkih darova sadržavala
i zlatne figurice pataka, pasa, tigrova, lavova i m a j m u n a , te zlatni
luk i strijele. Ali sve ih je nadvisivao n a d m o ć n i sunčev disk',
promjera dvjesto pet centimetara i debeo kao četiri novčića
reala. Veliki slikar i u m j e t n i k Albrecht Diirer koji je vidio blago
pristiglo iz 'Nove Zlatne Zemlje' napisao je da su 'te stvari sve
bile toliko dragocjene da su bile procijenjene na 100.000 guldena.
Ali u svim svojim danima, nikad nisam vidio nešto što mi je
tako razveselilo srce kao te stvari. Jer vidio sam m e đ u njima
zapanjujuće umjetničke predmete i divio se rijetkoj vještini i
darovitosti ljudi u tim dalekim zemljama. Uistinu ne m o g u izreći
dovoljno o stvarima koje su bile preda mnom'.
Ali koliko god da su 'te stvari' imale jedinstvenu umjetničku,
religioznu, kulturnu ili povijesnu vrijednost, kralju su one
predstavljale prije svega zlato - zlato kojim je m o g a o financirati
borbe protiv unutrašnjih p o b u n a i vanjske ratove. Ne gubeći
vrijeme, Karlo je zapovjedio da se ti kao i svi budući predmeti
načinjeni od dragocjenih metala rastope čim stignu i pretale u
zlatne ili srebrne šipke.
slika 1
U Meksiku, Cortés i njegovi ljudi prihvatili su isti stav.

Polako napredujući i svladavajući pomoću sile ili diplomacije
i prijevare svaki otpor na koji su naišli, Španjolci su stigli do
astečkog glavnog grada Tenochtitlána - današnji Mexico City
- u studenom 1519. g. Do grada, smještenog usred jezera, može
se doći samo preko nasipa koji se lako brane. Ipak, još uvijek
u strahopoštovanju zbog proroštva o Bogu Koji Se Vraća,
Moctezuma i svo plemstvo izišli su pozdraviti Cortésa i njegovu
pratnju. Jedino je Moctezuma nosio sandale; svi drugi su bili
bosonogi, iskazujući time poniznost pred bijelim bogom. On
je Španjolcima zaželio dobrodošlicu u svojoj veličanstvenoj
palači; zlata je bilo posvuda, čak i posude i pribor za jelo bili
su od zlata; vidjeli su i prostoriju za pohranu, prepunu zlatnih
predmeta. Pribjegavši prijevari, Španjolci su uhvatili Moctezumu;
za njegovo oslobađanje zahtijevali su otkupninu u zlatu. Na to su
plemići poslali trkače kroz cijelo kraljevstvo da skupe otkupninu;
zlatnih predmeta koje su predali bilo je dovoljno da se napuni
brod koji je otplovio natrag u Španjolsku. (Međutim, Francuzi su
ga zarobili, što je bio uzrok za izbijanje rata).
Domogavši se zlata pomoću lukavstva, ujedno slabeći
Asteke stvaranjem nesloge među njima, Cortés je namjeravao
osloboditi Moctezumu i ostaviti ga na tronu kao marionetskog
vladara. Ali njegov, drugi po redu, časnik je izgubio strpljenje
i zapovjedio krvoproliće astečkih plemića i zapovjednika. U
metežu koji je uslijedio Moctezuma je ubijen, a Španjolci su se
našli u pravoj bici. S teškim gubicima Cortés se povukao iz grada;
vratio se, s jakim pojačanjem s Kube nakon produženih bitaka,
tek u kolovozu 1521. godine. U to je vrijeme španjolska vladavina
naposljetku nametnuta poraženim Astecima, zlato vrijedno oko
600.000 pesosa bilo je silom oduzeto, opljačkano i rastopljeno u
ingote.
Meksiko je u vrijeme osvajanja uistinu bio Nova Zlatna
Zemlja; ali kad su zlatni predmeti, stvarani i akumulirani tijekom
stoljeća ako ne i tisućljeća, jednom bili odvezeni, postalo je
jasno da Meksiko nije biblijska zemlja Havila, a ni Tenochtitlán
legendarni Grad Zlata. I tako se potraga za zlatom od kojeg
11 EL DORADO
nisu htjeli odustati ni pustolovi niti kraljevi okrenula drugim

dijelovima Novog svijeta.
Španjolci su do tada utemeljili bazu, Panamu, na pacifičkoj
obali Amerike i otuda slali ekspedicije i zastupnike u Centralnu
i južnu Ameriku. Tamo su čuli zavodljivu legendu o El Doradu
- skraćeno od el hombre dorado, Pozlaćenom Čovjeku. On je bio
kralj čije kraljevstvo je bilo tako bogato zlatom da su ga svakog
jutra bojali kaučukom ili uljem posipanim zlatnom prašinom,
pokrivajući ga od glave do pete. Navečer bi uranjao u jezero da
spere zlato i ulje, da bi sljedećeg dana ponovio isti ritual. Vladao
je u gradu koji se nalazio usred jezera, smješten na otoku od
zlata.
Prema kronici naslovljenoj Elejias de Varones Ilustres de
Indias, prvo konkretno izvješće o El Doradu Franciscu Pizzaru u
Panamu je donio jedan od njegovih kapetana u sljedećoj verziji:
rečeno je da je jedan Indijanac iz Kolumbije čuo za 'zemlju
bogatu smaragdima i zlatom. Među stvarima koje su radili bilo
je i ovo: njihov je kralj skinuo odoru i ukrcao se na splav, te
otplovio na sredinu jezera da izvrši žrtvovanja bogovima. Njegov
kraljevski lik bio je posipan mirisnim uljem koje je zatim bilo
prekriveno slojem zlata u prahu, od stopala do vrha čela, čineći
ga blistavim poput sunčevih zraka'. Da bi vidjeli taj ritual mnogi
su hodočasnici dolazili s 'bogatim zavjetnim darovima od zlatnih
sitnica i rijetkih smaragda, te raznim drugim ukrasima', bacajući
ih u sveto jezero.
Prema jednoj drugoj verziji koja je upućivala na to da se
sveto jezero nalazi negdje u sjevernoj Kolumbiji, pozlaćeni kralj
nosio je 'veliku količinu zlata i smaragda u središte jezera. Tamo,
u ulozi poslanika mnoštva koje je stajalo uokolo jezera, te vikalo
i sviralo na glazbenim instrumentima, on je bacao blago u jezero
kao žrtvu njegovom bogu. Postoji još jedna drukčija verzija
koja zlatni grad naziva Manoa i tvrdi da se nalazi u zemlji Biru,
španjolski - Peru.
Glas o El Doradu se među Europljanima u Novom svijetu
proširio poput požara, a s vremenom i u samoj Europi. Glasine su
uskoro bile i zapisane; pamfleti i knjige su počeli kružiti Europom
opisujući zemlju, jezero, grad i kralja kojeg još nitko nije vidio, pa
čak i konkretan ritual pozlaćivanja kralja svakog jutra (sl. 2).
Dok su neki, kao Cortés koji je otišao u Kaliforniju ili drugi
koji su otišli u Venezuelu, tragali smjerovima po vlastitom izboru,
Francisco Pizzaro i njegovi pomoćnici potpuno su se oslonili na
indijanska izvješća. Neki su uistinu otišli u Kolumbiju i pretraživali
vode jezera Guatavita - to se pretraživanje nastavljalo i prekidalo
kroz četiri stoljeća - a kao rezultat, pronađeni su zlatni zavjetni
predmeti; pritom, tragači su ostavljali sljedeće generacije lovaca
na blago u uvjerenju da, ukoliko bi se jezero potpuno isušilo,
zlatno blago bi se moglo pokupiti s njegova dna.
Drugi su, kao i sam Pizzaro, prihvatili Peru kao onu pravu i
točnu lokaciju. Dvije ekspedicije pokrenute iz baze u Panami duž
pacifičke obale Južne Amerike
donijele su dovoljno zlata kako bi
se stvorilo uvjerenje da će se veći
napor u Peruu isplatiti. Nakon
što je dobio kraljevsku povelju
kao general vojske i guverner
(provincije koju tek treba
osvojiti), Pizzaro je otplovio u
Peru predvodeći dvije stotine
ljudi. Bilo je to 1530. godine.
slika 2 Kako je mogao očekivati
da s tako malobrojnim snagama
zauzme tako veliku zemlju koju su branile tisuće ratnika
potpuno odanih svom gospodaru, Inki, za koga su smatrali da je
personifikacija boga? Pizzaro je planirao pribjeći strategiji koju
je već uspješno primijenio Cortés: namamiti vladara, uhvatiti
ga, dobiti zlato kao otkupninu, a zatim ga osloboditi kako bi bio
španjolska marioneta.
Činjenica da su Inke, kako se ispostavilo da sami sebe
nazivaju, bili u građanskom ratu kad su Španjolci stigli, bila
je neočekivana pogodnost. Oni su saznali da je nakon smrti
gospodara Inka njegov prvorođeni sin od 'druge žene' osporio
legitimnost nasljedstva sina kojeg je rodila Inkina glavna žena.
13 EL D O R A D O
Kada su vijesti o dolazećim Španjolcima došle do izazivača

po imenu Atahualpa, on je odlučio dopustiti Španjolcima da
napreduju prema unutrašnjosti (te se tako udalje od svojih
brodova i pojačanja), dok je on zauzimao glavni grad Cuzco.
Nakon zauzimanja glavnog grada u Andama, Španjolci su mu
poslali glasnike koji su nosili darove i ponudili pregovore o
miru. Predložili su da se dvojica vođa susretnu na gradskom
trgu, nenaoružani i bez vojne pratnje, te da pokažu dobru volju.
Atahualpa se složio. Međutim, kad je stigao na trg, Španjolci su
napali njegovu pratnju i zarobili Inku.
Kao naknadu za oslobađanje zahtijevali su otkupninu:
zatražili su da se velika soba ispuni zlatom, i to do visine koliko
može doseći ruka ispružena prema stropu. Atahualpa je shvatio
da to znači ispuniti sobu zlatnim predmetima i složio se. Na
njegovu zapovijed pristizalo je zlatno posuđe iz hramova i
palača - pehari, vrčevi, poslužavnici, vaze svih oblika i veličina
- ukrasni predmeti među kojima su bile i imitacije životinja i
biljaka, te ploče koje su bile poredane na zidovima javnih zgrada.
Zlato je donošeno tjednima kako bi se napunila prostorija. Tada
su Španjolci ustvrdili da je dogovor bio da se prostorija ispuni
čistim zlatom, a ne stvarima koje zauzimaju prostor; i više od
mjesec dana su zlatari Inka topili sve umjetničke predmete u
ingote.
Kao da je sama povijest inzistirala na ponavljanju, sudbina
Atahualpe bila je istovjetna onoj koja je zadesila Moctezumu.
Pizzaro ga je namjeravao pustiti da vlada kao marioneta; ali
vatreni časnici i predstavnici Crkve su na tobožnjem suđenju
osudili Atahualpu na smrt zbog zločina idolopoklonstva i
ubojstva svog polubrata, suparnika za prijestolje.
Otkupnina dobivena za gospodara Inka, prema jednom
kroničaru tog vremena, iznosila je 1.326.539 pesos de oro ('težine
zlata') - oko 6.200 kilograma - bogatstvo koje je brzo podijeljeno
između Pizzara i njegovih ljudi, nakon što su na stranu stavili
potrebnu petinu za kralja. Ali koliko god da je ono što je svatko
od njih primio bilo daleko iznad njihovih najluđih snova, to nije
bilo ništa u usporedbi s onim što je tek trebalo doći.
Kad su konkvistadori ušli u glavni grad Cuzco, vidjeli su

hramove i palače doslovno prekrivene i ispunjene zlatom. U
kraljevskoj palači nalazile su se tri prostorije ispunjene zlatnim
namještajem, a pet sa srebrnim, te zaliha od 100.000 zlatnih
ingota od kojih je svaki težio oko 2 kilograma; bila je to rezerva
dragocjenog metala koji je čekao da ga se oblikuje u umjetničke
predmete. Zlatno prijestolje sa zlatnim sjedalom, izrađeno tako
da se može pretvoriti u nosiljku na koju kralj može leći, težila je
25.000 pesosa (oko 120 kilograma); čak i motke za nošenje bile su
pokrivene zlatom. Posvuda su se nalazile crkve i pogrebne odaje
koje su štovale pretke, ispunjene kipovima i slikama ptica, riba i
manjih životinja, naušnice, prsni oklopi. U velikom hramu (koji
su Španjolci nazvali H r a m o m Sunca) zidovi su bili pokriveni
teškim zlatnim pločama. Njegov vrt je bio umjetni vrt gdje je sve
- drveće, grmlje, cvijeće, ptice, fontana - bilo izrađeno od zlata.
U dvorištu je bilo malo polje kukuruza (lokalne žitarice) gdje je
svaka stabljika bila načinjena od srebra, a klasovi od zlata; to polje
je pokrivalo područje od 16.200 (90 puta 180 metara) četvornih
metara zlatnog kukuruza!
U Peruu su španjolski osvajači ubrzo uvidjeli da su njihove
početne lake pobjede ustupile mjesto teškim borbama s Inkama
pobunjenicima, a umjesto početnog bogatstva došlo je do pokore
u obliku inflacije. Za Inke, kao i za Asteke, zlato je bilo dar ili
vlasništvo bogova, a ne sredstvo za razmjenu. Oni ga nikad nisu
koristili kao robu, kao novac. Za Španjolce je zlato bilo sredstvo
da dobiju sve što im srce poželi. Krcati zlatom, ali bez domaćih
luksuznih predmeta ili čak stvari za svakodnevnu uporabu,
Španjolci su uskoro plaćali šezdeset zlatnih pesosa za bocu vina,
100 za ogrtač, 10.000 za konja.
U Europi je priljev zlata, srebra i dragog kamenja izazvao
zlatnu groznicu i potakao daljnja nagađanja o El Doradu. Bez
obzira koliko je blaga dolazilo, ostajalo je uvjerenje da El Dorado
još nije pronađen, da će ga pomoću ustrajnosti, sreće i ispravnog
čitanja indijanskih znakova i zagonetnih mapa netko sigurno
naći. Njemački istraživači su bili uvjereni da će naći zlatni
grad na gornjem tijeku rijeke Orinoco u Venezueli ili možda u
15 EL D O R A D O
Kolumbiji. Drugi su zaključili da je rijeka koju treba slijediti neka

druga, čak i Amazona u Brazilu. Možda je najromantičniji od
sviju, zbog svoje prošlosti i svog kraljevskog pokrovitelja, bio Sir
Walter Raleigh koji je 1595. g. otplovio iz Plymoutha s namjerom
da pronađe legendarnu Manou i doda njenu zlatnu slavu kruni
kraljice Elizabete.
U svojoj viziji on je vidio Manou kao
Carski El Dorado, prekriven zlatom!

Čijih su se sjena -
Usprkos svim potresima promjena,
svih juriša hirovitih nesreća -
Ljudi držali sa živom nadom
koja neće umrijeti.
I on je, kao i drugi prije i poslije njega, i dalje vidio El Dorado

- kralja, grad, zemlju - kao san koji se treba ostvariti,'živu nadu
koja neće umrijeti'. Svi koji su krenuli u potragu za El Doradom
bili su karika u lancu koji je započeo još prije faraona i nastavlja
se s našim vjenčanim prstenjem i nacionalnim blagom.
Ipak, ti sanjari, ti pustolovi bili su oni koji su u svojoj
pohlepi za zlatom otkrili Zapadnom čovjeku nepoznate narode
i civilizacije Amerike. Time su, i ne znajući, ponovno uspostavili
veze koje su postojale u zaboravljenim vremenima.
Zašto se potraga za El Doradom tako intenzivno nastavila

te trajala i dugo nakon otkrića nevjerojatnih zlatnih i srebrnih
blaga Meksika i Perua, da ne govorimo o manje opljačkanim
zemljama? Ta produžena i intenzivirana potraga može se najviše
pripisati uvjerenju da izvor svih tih bogatstava tek treba pronaći.
Španjolci su detaljno ispitivali domaće stanovništvo o
izvoru zgrnutog bogatstva i n e u m o r n o slijedili svaki trag. Uskoro
im je postalo jasno da Karibi i Yucatán nisu uopće bili primarni
izvori: Maye su, ustvari, rekli da su dobivali zlato najviše trgujući
sa svojim susjedima na jugu i zapadu, te objasnili da su umijeće
kovanja zlata naučili od prijašnjih naseljenika (koje znanstvenici
danas prepoznaju pod imenom Tolteci). Da, rekoše Španjolci, ali
odakle drugima zlato? Od bogova, odgovoriše Maye. U lokalnim

jezicima zlato se nazivalo teocuitlatl što doslovno znači 'božja
izlučevina, njihov znoj i njihove suze.
U astečkom glavnom gradu Španjolci su saznali da se zlato
smatralo uistinu božjim metalom, krađa kojeg je bila zločin
za koji se kažnjavalo smrtnom kaznom. I Asteci su ukazali na
Tolteke kao svoje učitelje umijeća kovanja zlata. A tko je podučio
Tolteke? Veliki bog Quetzalcoatl, odgovoriše Asteci. Cortés je
u svojim izvješćima španjolskom kralju napisao da je opsežno
ispitao astečkog kralja Moctezumu o izvoru zlata. Moctezuma
je otkrio da je zlato došlo iz tri provincije njegovog kraljevstva,
jedne na obali Tihog oceana, jedne na obali zaljeva i jedne
u unutrašnjosti na jugozapadu gdje su bili rudnici. Cortés je
poslao ljude da istraže tri naznačena izvora. U sva su tri pronašli
da Indijanci zaista dobivaju zlato iz korita rijeka ili skupljaju
grumenje koje je ležalo na površini gdje je kiša isprala zlato. U
provinciji gdje je bilo rudnika, izgledalo je da se kopalo samo
u prošlosti; Indijanci koje su Španjolci sreli nisu uopće radili u
rudnicima. 'Nije bilo aktivnih rudnika', napisao je Cortés u svom
izvješću. 'Grumenje zlata moglo se naći na površini; glavni izvor
je bio pijesak riječnih korita. Zlato je čuvano u obliku praha u
malim cijevima od trske ili u pokrivačima ili je bilo topljeno u
malim loncima i lijevano u šipke'. Kad je bilo spremno, slalo ga se
u glavni grad i vratilo bogovima kojima je oduvijek pripadalo.
Dok većina stručnjaka prihvaća Cortésove zaključke - da su
se Asteci bavili samo rudarenjem po naplavinama (skupljanjem
zlatnog grumenja i praha s tla i iz korita rijeka), a ne i stvarnim
rudarstvom koje pretpostavlja kopanje okna i tunela u obroncima
planina ~ ovo pitanje ipak još nije ni približno riješeno. Španjolski
osvajači i rudarski inženjeri u sljedećim stoljećima ustrajno su
govorili o pretpovijesnim zlatnim rudnicima pronađenim na
različitim mjestima u Meksiku. Budući da izgleda nepojmljivo
da su raniji meksički naseljenici - kao što su Tolteci čiji se počeci
mogu pratiti do nekoliko stoljeća prije kršćanske ere - posjedovali
višu rudarsku tehnologiju od kasnijih (i vjerojatno naprednijih)
Asteka, te su 'pretpovijesne rudnike' istraživači odbacili kao stara
17 EL D O R A D O
okna koja su španjolski osvajači napravili i odustali od njih.

Iznoseći najnovije poglede početkom 20. stoljeća, Alexander Del
Mar (A History oj the Precious Metals) je ustvrdio da 'što se tiče
pretpovijesnog rudarstva, mora se poći od činjenice da Asteci
nisu poznavali željezo, te stoga to podzemno rudarstvo... ne dolazi
u obzir. Točno je da su moderni tragači za rudama u Meksiku
našli stara okna i ostatke rudarskih radova koji su im izgledali
kao mjesta pretpovijesnog rudarstva'. Iako su takva izvješća našla
put čak i do službenih publikacija, Del Mar je vjerovao da su ta
mjesta bila 'drevni rudnici zajedno s vulkanskim erupcijama ili
s nanosima lave koji su smatrani dokazom velike starosti'. 'Taj se
zaključak - ustvrdio je - teško može održati'.
Sami Asteci, međutim, izvještavaju o nečem drugom. Oni
su svojim prethodnicima, Toltecima, pripisali ne samo zanatsku
vještinu, nego i znanje o skrivenom mjestu zlata i sposobnost da
ga iskopaju iz planinskih stijena. Astečki spis poznat kao Códice
Matritense de la Real Academia (sv. VIII), kojeg je na engleski
preveo Miguel León-Portille (Aztec Thought and Culture) ovako
opisuje Tolteke:
'Tolteci su bili sposoban narod; svi su njihovi radovi bili
dobri, sve je bilo točno, sve dobro učinjeno i vrijedno divljenja...
Slikari, kipari, klesari dragog kamenja, umjetnici s perjem,
lončari, prelci, tkalci bili su umješni u svemu što su radili. Oni
su otkrili dragocjeni zeleni kamen, tirkiz; poznavali su tirkiz i
njegova nalazišta. Našli su nalazišta tirkiza, a također i planine
koje skrivaju srebro i zlato, bakar i kositar, te mjesečev metal'.
Većina se povjesničara slaže da su Tolteci došli na središnju
meksičku visoravan u stoljećima koja su prethodila kršćanskoj eri
- barem tisuću godina, a možda čak tisuću i petsto godina prije
pojave Asteka. Kako je moguće da su oni poznavali rudarstvo,
pravo rudarstvo zlata i drugih metala, kao i dragog kamenja
poput tirkiza, dok su oni koji su došli nakon njih - Asteci - mogli
samo strugati zlatno grumenje s površine? I tko je bio taj koji je
Tolteke naučio tajne rudarstva?
Odgovor je, kao što smo vidjeli, bio Quetzalcoatl, bog
- pernata zmija.
Tajna akumuliranog zlatnog blaga s jedne strane i ograničena

sposobnost Asteka u njegovom pridobivanju ponovila se i u
zemlji Inka.
U Peruu, kao i u Meksiku, domoroci su dobivali zlato
skupljajući zrnca i grumenje isprane s planina u riječna korita.
Godišnja proizvodnja ovim metodama nije nikako mogla
objasniti ogromna zlatna blaga nađena kod Inka. O golemoj
količini zlatnih zaliha svjedoče španjolski zapisi koji se čuvaju u
Sevilli, službenoj luci ulaska blaga iz Novoga svijeta u Španjolsku.
Archives of the Indies - spisi do kojih se i danas može doći
- čuvaju podatke o primitku 134.000 pesos de oro u razdoblju
od pet godina, od 1521. - 1525. godine. U sljedećih pet godina
(pljačka Meksika!) količina je iznosila 1.038.000 pesosa. Od 1531.
do 1535. - kada su pošiljke iz Perua počele nadmašivati one
iz Meksika - količina je narasla na 1.650.000 pesosa. Tijekom
razdoblja između 1536. - 1540., kad je Peru bio glavni izvor,
zaprimljeno zlato je težilo 3.937.000 pesosa; u desetljeću od 1550.
ukupna količina iznosila je gotovo 11.000.000 pesosa.
Jedan od vodećih kroničara tog vremena, Pedro de Cieza de
León (Chronicles of Peru), izvještava da su u sljedećim godinama
osvajanja Španjolci iz carstva Inka godišnje 'izvukli' 15.000
zlatnih aroba i 50.000 srebrnih; to odgovara količini od preko
186 tona zlata i više od 620 tona srebra godišnje! Iako Cieza de
León ne spominje vremensko razdoblje tijekom kojeg su tako
fantastične količine bile 'izvučene', njegove brojke daju naslutiti
količine dragocjenih kovina koje su Španjolci imali prilike
opljačkati u zemlji Inka.
Kronike izvještavaju da su nakon početne velike otkupnine
dobivene od gospodara Inka, pljačke bogatstava Cuzca, te
razaranja svetog hrama u Pachácamacu na obali, Španjolci
postali stručnjaci u 'izvlačenju' zlata iz provincija u jednako
golemim količinama. Diljem cijelog carstva Inka, provincijske
palače i hramovi bili su bogato ukrašeni zlatom. Drugi izvor
su bila groblja koja su sadržavala zlatne predmete. Španjolci su
saznali da je običaj Inka bio da zapečate rezidencije plemića i
vladara, ostavljajući tamo njihova mumificirana tijela okružena
19 EL DORADO
dragocjenim predmetima koje su posjedovali za života. Također

su sumnjali, i to opravdano, da su Indijanci odnijeli blago i sakrili
ga na tajnim mjestima; neka blaga su bila pohranjena u špiljama,
neka su bila zakopana, a ostala bačena u jezero. A postojala su
i huacas, mjesta namijenjena štovanju ili za religiozne potrebe,
gdje je zlato bilo nagomilano i ostavljeno na korištenje njegovim
pravim vlasnicima, bogovima.
Priče o pronalascima blaga - do kojeg se često dolazilo
mučenjem Indijanaca, kao i bez njihova mučenja, a s ciljem da ih
se prisilili da otkriju skrivena mjesta - prožimaju zapise sljedećih
pedeset godina nakon osvajanja, pa čak sve do sedamnaestog i
osamnaestog stoljeća. Na taj je način Gonzalo Pizzaro pronašao
skriveno blago vladara Inka koji je vladao prije jednog stoljeća.
Neki Garcia Gutiérrez de Toledo je našao niz humaka koji su
pokrivali sveta blaga od kojih je između 1566. i 1592. izvučeno
zlata u vrijednosti od preko milijun pesosa. Do 1602. Escobar
Corchuelo osigurao je iz huace La Tosca predmete procijenjene
na 60.000 pesosa. A kad su vode rijeke Moche bile skrenute,
pronađeno je blago vrijedno otprilike 600.000 pesosa; ono je
uključivalo, izvijestili su kroničari,'velikog zlatnog idola.
Pišući stoljeće i pol kasnije, i stoga mnogo bliže događajima
nego što je to danas nama moguće, dvojica istraživača (M. A.
Ribero i J. J. Von Tchudi, Peruvian Antiquities) ovako su opisali
situaciju: 'U drugoj polovici šesnaestog stoljeća, u kratkom
razdoblju od dvadeset pet godina, Španjolci su iz Perua izvezli u
svoju domovinu više od četiri stotine milijuna dukata od zlata i
srebra, a možemo biti sigurni da je devet desetina te količine činio
sam plijen koji su uzeli osvajači; iz ove računice izostavljamo
ogromne količine dragocjenih kovina koje su domoroci sakrili
od pohlepe stranih osvajača, kao i lanac od zlata kojeg je Inka
Huayna Capac zapovjedio da se načini u čast rođenja njegovog
prvorođenog sina, Inti Cusi Huallapa Huáscara i za kojeg kažu
da je bio bačen u jezero Urcos'. (Za lanac se govorilo da je bio
dugačak dvjesto metara i debeo kao zapešće). 'Tu također nije
uključeno ni jedanaest tisuća lama natovarenih zlatnim prahom
u dragocjenim vazama od istog metala s kojima je nesretni
Atahualpa namjeravao sebi kupiti život i slobodu, a koje su

njegovi vođe zakopali u Puni čim su čuli za novu kaznu na koju
je njihov obožavani monarh bio izdajnički osuđen'.
Da su ove ogromne količine bile rezultat pljačke
akumuliranog bogatstva, a ne stalne proizvodnje, nije poznato
samo iz kronika, nego je i potvrđeno brojkama. Kroz desetljeća,
nakon što su vidljiva i skrivena blaga bila iscrpljena, primitak
zlata u Sevilli se smanjio na samo 180 - 220 kilograma zlata
godišnje. Tada su Španjolci, koristeći svoje željezno oruđe, počeli
prisilno novačiti domoroce za rad u rudnicima. Rad je bio toliko
mučan da je krajem stoljeća zemlja gotovo ostala bez pučanstva,
a španjolski dvor je nametnuo ograničenja iskorištavanja
domorodačkog rada. Otkrivene su velike srebrne žile, kao npr.
Potosí; ali količina dobivenog zlata nije nikad bila tolika da bi
mogla objasniti silna bogatstva zgrnuta prije dolaska Španjolaca.
Tražeći odgovor na tu zagonetku, Ribero i von Tchudi su
napisali:'Zlato, iako kod Peruanaca najcjenjeniji metal, posjedovali
su u količini većoj od bilo kojeg drugog. Uspoređujući to obilje
u vrijeme Inka s količinom koju su Španjolci mogli izvući iz
rudnika i rijeka, postaje sigurno da su Indijanci imali znanje o
žilama dragocjenog metala koje osvajači i njihovi nasljednici
nikada nisu uspjeli otkriti'. (Oni su također prorekli da će 'doći
dan kada će Peru maknuti veo sa svojih grudiju koji sada
pokriva još čudesnija blaga od onih koja se danas mogu vidjeti
u Kaliforniji'. A kada je potraga za zlatom potkraj devetnaestog
stoljeća zahvatila Europu i rasplamsala novu zlatnu groznicu,
mnogi stručnjaci za rudarstvo su povjerovali da će se takozvana
'majčinska žila', posljednji izvor zlata na Zemlji, naći u Peruu).
Kao i u Meksiku, opće prihvaćeno mišljenje o zemljama
u Andama bilo je (riječima Del Mara) da su se 'dragocjeni
metali koje su Peruanci dobivali prije španjolskog osvajanja
sastojali gotovo potpuno od zlata dobivenog ispiranjem riječnog
šljunka. Nije pronađeno nijedno domorodačko rudarsko okno.
Načinjeno je nekoliko iskopina na obroncima brjegova gdje je
zlato ili srebro izbijalo na površinu'. To je istina kada govorimo
o andskim Inkama (i meksičkim Astecima); ali u zemljama
21 EL D O R A D O
Anda, kao i u Meksiku, na pitanje o pretpovijesnom rudarenju

- iskopavanju metala iz stijena bogatim žilama - još nije bio
pronađen odgovor.
Mogućnost da je u vrijeme mnogo prije Inka netko imao
pristup do zlata na njegovom izvoru u zlatnim žilama (na
mjestima koja Inke nisu otkrili ili za koja čak nisu niti znali),
ostaje vjerojatno objašnjenje za nakupljena blaga. Uistinu, prema
jednoj od najboljih suvremenih studija na tu temu (S. K. Lothrop,
Inca Treasure As Depicted by Spanish Historians), 'moderni
rudnici se nalaze na mjestima domorodačkih pokušaja. Često
je izvještavano o pronalasku vrlo starih okna, kao i primitivnog
oruđa, pa čak i tijela poginulih rudara'.
Zgrnuto zlato američkih domorodaca, bez obzira kako
je dobiveno, postavlja još jedno, ali temeljno pitanje - u koju
svrhu?
Kroničari i suvremeni znanstvenici, nakon stoljeća
proučavanja, slažu se da ti narodi nisu imali nikakvu praktičnu
korist od zlata, osim da njime kite hramove bogova i one koji su
vladali narodom u ime bogova. Asteci su doslovno sipali zlato
pred noge Španjolaca, vjerujući da oni predstavljaju božanstvo
koje se vraća. Inke, koji su također u početku u Španjolcima
vidjeli ispunjenje obećanja njihovog božanstva da će se vratiti s
druge strane mora, kasnije nisu mogli razumjeti zašto su Španjolci
išli toliko daleko i tako se zlo ponašali zbog kovine koju čovjek
ne može upotrijebiti u praktične svrhe. Svi se znanstvenici slažu
da Inke i Asteci nisu koristili zlato u monetarne svrhe, niti su
mu pridavali komercijalnu vrijednost. Ipak, izvlačili su iz svojih
podanika danak u zlatu. Zašto?
U ruševinama kulture koja je postojala prije Inka, u Chimuu
na peruanskoj obali, veliki istraživač devetnaestog stoljeća
Alexander von Humboldt (po profesiji rudarski inženjer)
otkrio je veliku količinu zlata zakopanu pokraj mrtvih tijela u
grobovima. Otkriće ga je ponukalo na razmišljanje zašto bi se
zlato, budući da su ga domoroci držali praktično nekorisnim,
zakapalo s mrtvima? Je li to bilo zato što se vjerovalo da će ga oni
trebati u životu poslije smrti - ili da će, kad se sretnu sa svojim
precima, moći koristiti zlato na način kako su to jednom činili

preci?
Tko je bio taj koji je uspostavio takve običaje i vjerovanja,
te kada?
Tko je uzrok tome da je zlato postalo toliko cijenjeno i tko je
bio taj koji ga je možda tražio na njegovim izvorima?
Jedini odgovor koji su Španjolci dobili bio je - 'bogovi'.
Zlato je bilo stvoreno od božjih suza, rekoše Inke.
I tako pokazujući na bogove, oni su i ne znajući ponavljali
riječi biblijskog Boga kroz proroka Hagaja:
Moje je zlato, moje je srebro -

riječ je Jahve nad Vojskama.
Vjerujemo da ova objava krije ključ za odgonetavanje

misterija, enigmi i tajni bogova, ljudi i drevnih civilizacija obje
Amerike.
2
IZGUBLJENI KAINOV
KRAJ?
Astečki glavni grad, Tenochtitlan, bio je impresivna metro-
pola kad su stigli Španjolci. Njihovo izvješće ga opisuje kao
jednako velikog, ako ne i većeg od većine europskih gradova
tog vremena, i dobro uređenog. Smješten na otoku na jezeru
Texcoco, u središnjoj dolini visoravni, bio je okružen vodom i
ispresijecan kanalima - Venecija Novog svijeta. Dugački i široki
nasipi koji su povezivali grad s kopnom ostavili su snažan dojam
na Španjolce, kao i brojni kanui koji su plovili kanalima, ulice
koje su vrvjele ljudima, tržnice pune trgovaca i roba iz čitavog
kraljevstva. Kraljevska palača je imala mnogo soba ispunjenih
blagom i bila je okružena vrtovima s ptičnjakom i zoološkim
vrtom. Veliki trg koji je brujao od aktivnosti, bio je mjesto za
svečanosti i za vojne parade.
Ali srce grada i cijelog carstva bio je golemi religiozni centar
- ogromni četverokut od više nego tri tisuće četvornih metara,
okružen zidom tako načinjenim da podsjeća na sklupčane
zmije. Unutar tog svetog prostora nalazilo se mnogo građevina;
među najistaknutijima bio je Veliki Hram sa svoja dva tornja i
23
djelomično-kružni hram QuetzaJcoatla. Veliki trg i katedrala

današnjeg Mexico Cityja zauzimaju mjesto drevnog svetog
prostora, a također i mnoge okolne ulice i zgrade. Zahvaljujući
iskopavanjima 1978. godine danas je moguće razgledati i posjetiti
važne dijelove Velikog Hrama, a u posljednjem desetljeću 20. st.
spoznaje su postale dovoljne da se izradi rekonstrukcija svetišta
kakvo je ono bilo u slavnim vremenima.
Veliki Hram ima oblik stepenaste piramide koja raste do
visine od 50-ak metara; njegova osnovica bila je velika oko
45 puta 45 metara. Hram predstavlja vrhunac nekoliko faza
gradnje: poput ruskih babuški, vanjska struktura je građena oko
prijašnje manje strukture, a u ovoj se nalazila još ranija struktura.
Sveukupno postoji sedam struktura koje uokviruju jedna drugu.
Arheolozi su uspjeli skinuti slojeve do Hrama II, koji je bio
sagrađen oko 1400. g. n. e.; i taj je, kao i onaj posljednji, već imao
na svom vrhu osebujne tornjeve - blizance.
25 IZGUBLJENI K A I N O V KRAj?
Predstavljajući neobično dvostruko štovanje, toranj na

sjevernoj strani svetište je posvećeno Tlalocu,bogu oluje i potresa
(sl. 3a). Južni toranj bio je posvećen astečkom plemenskom
božanstvu Huitzilopochtli, njihovom bogu rata. Njega se obično
prikazivalo kako drži magično oružje zvano Vatrena Zmija (sl.
3b) kojim je porazio četiri stotine manjih bogova.
Dva su monumentalna stubišta vodila do vrha piramide
na zapadnoj strani, po jedno za svaki toranj-svetište. Svako od
njih bilo je ukrašeno na svom donjem kraju s dvije divlje zmijske
glave isklesane od kamena, od kojih je jedna bila Vatrena Zmija
Huitzilopochtlija, a druga Vodena Zmija koja je simbolizirala
Tlaloca. U podnožju piramide istraživači su otkrili veliki i
debeli kameni disk na čijoj je gornjoj strani bio isklesan prikaz
raskomadanog tijela božice Coyolxauhqui (sl. 3c). Prema astečkoj
predaji, ona je bila Huitzilopochtlijeva sestra i nastradala je od
njegove ruke tijekom pobune četiri stotine bogova u koju je
i sama bila umiješana. Čini se da je njena sudbina bila jedan
od razloga za astečko vjerovanje da se Huitzilopochtlija mora
udobrovoljiti na način da mu se ponudi izvađeno srce ljudskih
žrtava.
slika 3
Motiv tornjeva-blizanaca bio je dalje razvijan u svetištu

uzdizanjem dviju piramida s tornjem na vrhu - po jedna piramida
stajala je sa svake strane Velikog Hrama, a još dvije nalazile su se
nešto iza, prema zapadu. Ove posljednje dvije stajale su s obje
strane hrama Quetzalcoatla. On je imao neuobičajen oblik
pravilne stepenaste piramide sprijeda, ali straga je imao kružnu
stepenastu strukturu koja je prelazila u spiralu da bi završila u
kružnom tornju s konusnom kupolom (sl. 4). Mnogi vjeruju
da je ovaj hram služio kao opservatorij. A. F. Aveni (Astronomy
in Ancient Mesoamerica) ustanovio je 1974. g. da se u dane
ekvinocija (21. ožujka i 21. rujna), kada sunce izlazi točno na
ekvatoru, njegov izlazak može vidjeti s Quetzalcoatlovog tornja, i
to između dva tornja na vrhu Velikog Hrama. To je bilo moguće
zato što su projektanti svetišta podigli hramove duž arhitektonske
osi koja nije bila precizno poravnata sa stranama svijeta, nego je
bila pomaknuta prema jugoistoku za 7,5 stupnjeva; taj pomak
je točno kompenzirao geografsku širinu Tenochtitlana (sjeverno
od ekvatora), omogućujući na presudne datume pogled na sunce
koje izlazi između dva tornja.
Iako Španjolci vjerojatno nisu bili svjesni ove sofisticirane
osobine svetišta, zapisi koje su ostavili govore o njihovoj
začuđenosti činjenicom što ne samo da su naišli na kulturni
narod, nego i na civilizaciju tako sličnu njihovoj. Ovdje, s one
strane opasnog oceana, izolirana od civiliziranog svijeta u svakom
pogledu, nalazila se država na čelu koje je bio kralj - baš kao i u
Europi. Kraljevski dvor bio je pun plemića, dostojanstvenika,
kurtizana. Glasnici su dolazili i odlazili. Danak se izvlačio od
vazalnih plemena, a lojalni građani plaćali su porez. Kraljevska
arhiva je čuvala zapise o povijesti plemena, dinastijama,
blagu. Postojala je i vojska s hijerarhijskim zapovjedništvom
i usavršenim oružjem. Također su postojali umjetnost i obrt,
glazba i ples. Festivali su bili povezani s godišnjim dobima, a
religija je propisivala svete dane - državna religija, baš kao i
u Europi. A tu je bio i sveti prostor s hramovima, kapelama i
rezidencijama, okružen zidom - baš kao i Vatikan u Rimu - koje
je vodila hijerarhija svećenika koji, kao i u Europi tog vremena,
slika 4
nisu bili samo čuvari vjere i tumači božje volje, već i čuvari
znanstvenih tajni. Među njima, na samom vrhu nalazile su se
astrologija, astronomija i tajne kalendara.
Neki španjolski kroničari tog vremena, namjeravajući
osujetiti neugodno pozitivne dojmove o onima koji su trebali
biti divljaci, pripisali su Cortésu strogi ukor Moctezumi zbog
obožavanja 'idola koji nisu bogovi, nego zli demoni', čiji je zli
utjecaj Cortés trebao osujetiti izgradivši na vrhu piramide svetište
s križem i sa 'slikom naše Gospe' (Bernal Díaz del Castillo, Historia
verdadera). Ali na veliko iznenađenje Španjolaca, čak je i simbol
križa Astecima bio poznat, i kao simbol sa nebeskim značenjem
nacrtan kao amblem na Quetzalcoatlovom štitu (sl. 5).
slika 5
Štoviše, u labirintu panteona brojnih božanstava moglo se

prepoznati temeljno vjerovanje u Vrhovnog Boga, Stvoritelja
Svega. Neke molitve njemu posvećene čak su zvučale poznato;
evo nekoliko stihova iz astečke molitve, zapisane na španjolskom
s izvornog Nahuatl jezika:
Ti koji stanuješ na nebesima,

Ti koji podupireš planine...
Ti si posvuda, vječan.
Tebi se molimo, tebe zaklinjemo.
Tvoja je slava vječna.
Unatoč svim zagonetnim sličnostima, razlika u astečkoj

civilizaciji je stvarala nevolju. Nije se radilo o 'idolatriji' od koje je
mnoštvo redovnika i padres učinilo casus belli; niti o barbarskim
običajima vađenja srca zatočenika i žrtvovanju još pulsirajućih
srca Huitzilopochtliju (običaj koji je, kako se čini, slučajno uveo
baš kralj koji je prethodio Moctezumi). Radilo se, ustvari, o cijeloj
skali te civilizacije, koja kao da je bila rezultat zaustavljenog
napretka ili uvezene više kulture koja je poput tanke politure
pokrivala sirovu strukturu ispod nje.
Građevine su bile impresivne i vješto poredane, ali nisu bile
izgrađene od klesanog kamena; građene su bile kao od opeke
- neobrađenog kamenja koje je zajedno držala obična žbuka.
Trgovina je bila razgranata, ali sve je to bila trampa. Danak je bio
u robi; porezi su se plaćali osobnim uslugama - nije bilo spoznaja
o bilo kakvoj vrsti novca. Tkanine su se tkale na vrlo zaostalim
tkalačkim stanovima; p a m u k se namatao na vretenima od
ilovače, poput onih pronađenih u Starom svijetu u ruševinama
Troje (drugo tisućljeće pr. n. e.) i u Palestini (treće tisućljeće pr.
n. e.). Sudeći po oruđu i oružju, Asteci su bili u kamenom dobu,
neobjašnjivo lišeni metalnog oruđa i oružja iako su poznavali
kovanje zlata. Za rezanje su koristili krhotine opsidijana sličnog
staklu (a jedan od najčešćih predmeta iz astečkih vremena
bio je nož od opsidijana kojeg su koristili za vađenje srca
zarobljenika).
29 I Z G U B L J E N I K A I N O V KRAj?
Budući da se za ostale narode u obje Amerike držalo da

ne poznaju pismo, Asteci su izgledali napredniji barem na tom
polju jer su zaista imali sustav pisanja. Ali to pismo nije bilo ni
abecedno niti fonetsko; to su bili nizovi slika, kao u stripu (si. 6a).
Radi usporedbe, na drevnom Bliskom istoku pismo je nastalo
oko 3800. g. pr. n. e. (u Sumeru) u obliku piktograma, ali ubrzo se
kroz stiliziranje pretvorilo u klinasto pismo, zatim napredovalo u
fonetsko pismo gdje su znakovi stajali umjesto slogova, te krajem
drugog tisućljeća pr. n. e. u kompletnu abecedu. Slikovno pismo
se pojavilo u Egiptu na početku kraljevstva, oko 3100. g. pr. n. e. i
brzo se razvilo u sustav hijeroglifa.
Stručne studije, poput one Amelije Hertz (Revue de Synthèse
Historique, br. 35), donose zaključak da je astečko slikovno pismo
1500. g. n. e. bilo slično najranijem egipatskom pismu, kao što je
ono na kamenoj pločici za pisanje kralja Narmera (sl. 6b) za kojeg
neki smatraju da je bio prvi dinastijski kralj u Egiptu - četiri
i pol tisućljeća ranije. A. Hertz je pronašla još jednu neobičnu
analogiju između astečkog Meksika i ranog dinastijskog Egipta:
u obje zemlje, dok se bakrena metalurgija tek trebala razviti,
kovanje zlata je bilo tako razvijeno da su zanatlije mogli umetati
tirkiz u zlatne predmete (taj je poludragi kamen bio omiljen u
obje zemlje).
slika 6
Nacionalni antropološki muzej u Mexico Cityju - sigurno

jedan od najboljih u svijetu na tom području - prikazuje
arheološku baštinu zemlje u zgradi koja ima oblik slova U. Ona
se sastoji od povezanih odjeljaka ili dvorana i vodi posjetitelja
kroz vrijeme i prostor, od pretpovijesnih izvora do astečkih
vremena, te od juga i sjevera do istoka i zapada. Središnji dio
posvećen je Astecima; to je srce i ponos meksičke nacionalne
arheologije; naziv 'Asteci' tim je ljudima dan tek kasnije. Oni
su sami sebe nazivali Mexica, davši tako ime ne samo glavnom
gradu (sagrađenom tamo gdje je bio astečki Tenochtitlan), nego
i cijeloj zemlji.
Dvoranu 'Mexica' muzej opisuje kao 'najvažniju dvoranu...
Njene grandiozne dimenzije napravljene su da kulturi meksičkog
naroda daju bogati okvir'. Među monumentalnim kamenim
skulpturama nalazi se i ogromni Kameni kalendar (v. sl. 1) koji
je težak oko dvadeset pet tona, divovski kipovi raznih bogova i
boginja, te veliki i debeli kameni disk. Tu impresivnu dvoranu
ispunjavaju i manji kipovi od kamena i gline, zemljano oruđe
i posuđe, oružje, zlatni ornamenti i drugi asteški ostaci, te
umanjeni model svetišta.
Zapanjujuć je kontrast između primitivnih glinenih i
drvenih predmeta i grotesknih kipova s jedne strane, te moćnih
klesanih kamenih iskopina s druge strane. On je neobjašnjiv kad
se uzme u obzir manje od četiri stoljeća astečke prisutnosti u
Meksiku. Kako objasniti takva dva sloja civilizacije? Ako odgovor
tražimo u poznatoj povijesti, Asteci izgledaju kao nomadsko,
divlje imigracijsko pleme koje se probilo u dolinu nastanjenu
plemenima s naprednijom kulturom. U početku su zarađivali za
život služeći tim plemenima, najčešće kao unajmljeni plaćenici.
S vremenom im je uspjelo nadjačati svoje susjede i posuditi
ne samo njihovu kulturu već i njihove obrtnike. Budući da
su bili sljedbenici Huitzilopochtlija, Asteci su usvojili panteon
svojih susjeda, uključivši u nj boga kiše Tlaloca i dobrohotnog
Quetzalcoatla, boga zanatstva, pisanja, matematike, astronomije
i računanja vremena.
31 IZGUBLJENI K A I N O V KRAJ?
Ali legende koje znanstvenici nazivaju 'migracijskim

mitovima', stavljaju događaje u drugo svjetlo - uglavnom
smještajući priču u mnogo ranije vrijeme. Izvori te informacije
nisu samo usmene predaje, nego i brojne knjige zvane kodeksi.
Takva je npr. Codex Boturini, koja izvješćuje da se pradjedovski
d o m astečkog plemena zvao Azt-lan ('Bijelo Mjesto'). To je
bilo sjedište prvog patrijarhalnog para, Itzac-mixcoatla ('Bijela
Zmija Oblaka') i njegove supruge llan-cue ('Stara Žena'); oni
su rodili sinove od kojih su potekla plemena koja su govorila
nahuatlanskim jezikom, među njima i Asteci. I Tolteci potječu od
Itzac-mixcoatla, ali njihova majka je bila neka druga žena; oni su
tako tek polubraća Asteka.
Nitko ne može sa sigurnošću reći gdje je Aztlan bio
smješten. Među brojnim studijama koje se bave ovim pitanjem
(koje, između ostalih, uključuju i teoriju da je to bila legendarna
Atlantida), jedna od najboljih je Wo lag Aztlan, die Heimat der
Azteken? Eduarda Selera. To mjesto je očito bilo povezano s
brojem sedam, jer ga se ponekad nazivalo Aztlan od sedam pećina.
Osim toga, u kodeksima je opisano kao mjesto prepoznatljivo po
svojih sedam hramova: središnjoj velikoj stepenastoj piramidi
okruženoj sa šest manjih svetišta.
U svom elaboratu Historia de las cosas de la Nueva Espana,
redovnik Bernardino de Sahagün, koristeći izvorne tekstove na
domorodačkom Nahuatl jeziku napisane nakon španjolskog
osvajanja,obrađuje multiplemensku migraciju iz Aztlana. Ukupno
je bilo sedam plemena koja su Aztlan napustila brodovima.
Slikovne knjige ih prikazuju kako prolaze pokraj jednog
istaknutog objekta čiji piktogram ostaje zagonetka. Sahagün
nam daje razna imena za postaje na putovanju, nazivajući mjesto
pristajanja brodova 'Panotlan', što znači jednostavno 'mjesto
dolaska na obali'; iz različitih indicija znanstvenici zaključuju da
je to bila današnja Guatemala.
Pristigla plemena imala su četiri mudraca da ih vode, jer su
oni sa sobom ponijeli ritualne rukopise, a također su poznavali i
tajne kalendara. Odatle su plemena otišla u smjeru Mjesta Z m i j e -
Oblaka i nakon toga se raspršila. Na kraju su neka, uključujući
Asteke i Tolteke, došla do mjesta nazvanog Teotihuacan gdje

su sagrađene dvije piramide, jedna posvećena suncu, a druga
mjesecu.
Kraljevi su vladali u Teotihuacanu, a tamo su bivali i
pokopani, jer biti sahranjen u Teotihuacanu značilo je pridružiti
se bogovima u životu nakon smrti. Nije jasno koliko je vremena
prošlo do sljedeće seobe; ali nakon nekog vremena plemena su
počela napuštati sveti grad. Prvi su otišli Tolteci da bi sagradili
svoj vlastiti grad, Tollan. Posljednji su otišli Asteci. Lutanje ih
je vodilo na razna mjesta, ali nigdje nisu našli predaha. U doba
njihove zadnje seobe njihov vođa se zvao Mexitli, što znači
'Pomazanik'. To je prema nekim znanstvenicima (npr. Manuel
Orozoco y Berra, Ojeada sobre cronología Mexicana) bio izvor
plemenskog imena Mexico ('Pomazani narod').
Poticaj za posljednju seobu je Astecima/Meksikancima dao
njihov bog Huitzilipochtli koji im je obećao zemlju gdje su 'kuće
sa zlatom i srebrom, višebojni pamuk i kakao od mnogo boja'.
Trebali su ići u pokazanom pravcu sve dok ne vide orla kako sjedi
na visokom kaktusu koji raste iz stijene okružene vodom. Tamo
su se trebali naseliti i nazvati se 'Mexica, jer oni su bili izabrani
narod, predodređen da vlada nad ostalim plemenima.
Tako se dogodilo da su Asteci stigli - prema tim legendama,
po drugi put - u meksičku dolinu. Došli su do Tollana, poznatog i
kao'Srednje mjesto'. Iako su stanovnici po precima bili pripadnici
istog naroda, nisu dočekali Asteke s dobrodošlicom. Gotovo dva
stoljeća su Asteci živjeli na močvarnim rubovima središnjeg
jezera, jačajući u snazi i znanju, konačno su osnovali svoj vlastiti
grad, Tenochtitlán.
Ime grada znači 'Grad Tenocha'. Neki smatraju da je to stoga
što se astečki vođa u to vrijeme, koji je i izgradio grad, zvao
Tenoch. Ali, budući da je poznato da su se Asteci u to vrijeme
smatrali za Tenochas - potomcima Tenocha - drugi smatraju
da je Tenoch bilo ime plemenskog pretka, legendarnog očinskog
lika iz davnih vremena.
Znanstvenici sada uglavnom drže da su Mexica ili Tenochas
u dolinu stigli oko 1140. godine n. e. i utemeljili Tenochtitlán 1325.
godine n. e. Tada su dobili na utjecaju kroz savezništvo s nekim

plemenima, dok su s drugima zaratili. Neki istraživači smatraju
da su Asteci dominirali carstvom. Činjenica je da su oni, kad su
Španjolci stigli, bili dominantna snaga u središnjem Meksiku,
zapovijedajući saveznicima i podčinjavajući neprijatelje. Ovi
posljednji su služili kao zarobljenici za žrtvovanja; njihov ustanak
protiv astečkih ugnjetavača olakšao je španjolsko osvajanje.
Poput biblijskih Židova koji su pratili svoju genealogiju ne

samo do patrijarhalnih parova nego i do početka čovječanstva,
i Asteci, Tolteci te ostala Nahuatl plemena posjeduju Legendu o
stvaranju koja slijedi iste teme. Međutim, dok je Stari zavjet sažeo
svoje detaljne sumerske izvore izmislivši jedan mnogostruki
entitet (Elohim) iz brojnih božanstava aktivnih u procesima
stvaranja, nahuatlanske predaje su zadržale sumerske i egipatske
koncepte o više božanskih bića koja djeluju samostalno ili
udruženo.
Plemenska vjerovanja koja prevladavaju od jugozapada
Sjedinjenih Američkih Država na sjeveru do današnje Nikaragve
na jugu - u području Srednje Amerike - govore da je u samim
počecima postojao Drevni Bog, Stvoritelj Sviju Stvari, neba i
zemlje, čije je prebivalište bilo na najvišem, dvanaestom nebu.
Sahagunovi izvori pripisuju podrijetlo tog znanja Toltecima:
A Tolteci su znali
da je nebesa mnogo.
Rekli su da ima dvanaest podjela, jedna iznad druge;
tamo prebiva pravi bog i njegova supruga.
On je Nebeski Bog, Gospodar Dualnosti;
njegova supruga je Gospa Dualnosti, Božanska Gospa.
Ovo je značenje toga:
On je kralj, on je Gospodin, nad dvanaest nebesa.
Ovo zapanjujuće sliči prikazu mezopotamijskih religijskih

vjerovanja, prema kojima je na čelu panteona bio Anu ('Gospodar
Neba5) koji je zajedno sa svojom suprugom Antu ('Nebeska
Gospa) prebivao na najudaljenijem planetu, dvanaestom članu

našeg Sunčevog sustava. Sumerani su ga opisivali kao zračeći
planet čiji je simbol križ (sl. 7a). Taj simbol, kojeg su kasnije
prihvatili svi narodi drevnog svijeta, razvio se u svugdje prisutni
amblem krilatog diska (sl. 7b,c). Quetzalcoatlov štit (sl. 7d) i
simboli prikazani na ranim meksičkim spomenicima (sl. 7e)
nevjerojatno su slični.
Nahuatlanski tekstovi su u svojim legendama oslikavali
drevne bogove kao bradate ljude (sl.8), kao što i dolikuje precima
bradatog Quetzalcoatla. Kao i u mezopotamijskim i egipatskim
teogonijama, i ovdje nalazimo priče o božanskim parovima i
o brači koja su se ženila vlastitim sestrama. Asteci su najviše
pozornosti posvećivali četvorici božanske braće - Tlatlauhquiju,
Tezcatlipoca-Yaotlu, Quetzalcoatlu i Huitzilopochtliju, navedeni
po redoslijedu njihova rođenja. Oni su predstavljali četiri strane
svijeta i četiri prvotna elementa: Zemlju, Vjetar, Vatru i Vodu
- koncept 'temelja sviju stvari' koji je dobro poznat u cijelom
Starom svijetu. Ova četiri boga također predstavljaju boje:
crvenu, crnu, bijelu i plavu, te četiri rase čovječanstva koje se
često prikazuju (kao na naslovnoj stranici Codex Ferjervary-
Mayera) u odgovarajućim bojama, zajedno sa svojim simbolima,
drvećem i životinjama.
Postojanje spoznaje o četiri odvojene grane čovječanstva
je zanimljivo, možda čak i značajno po svojoj različitosti od
mezopotamijsko-biblijskog koncepta s podjelom na tri grane
- azijsku, afričku i europsku koja potječe od Šem-Ham-Jafet
Noine linije. Nahuatl plemena su dodala četvrtu rasu, crvene
boje - narode obiju Amerika.
Nahuatlanske legende govorile su o sukobima i o ratu među
bogovima. Tu se ubrajaju i incident kad je Huitzilopochtli porazio
četiri stotine manjih bogova, te borba između Tezcatlipoca-
Yaotla i Quetzalcoatla. Takvi ratovi za vladavinu nad Zemljom
ili njenim prirodnim bogatstvima opisani su u predajama
('mitovima') svih drevnih naroda. Hetitske i indo-europske priče
o ratovima između Tešuba i Indre sa svojom braćom stigle su u
Grčku preko Male Azije. Semitski Kanaanci i Feničani zapisali su
35 IZGUBLJENI KAINOV KRAj?
priče o Ba'alovim ratovima s njegovom braćom tijekom kojih je

Ba'al poklao stotine manjih 'sinova bogova kada ih je namamio
na svoju pobjedničku gozbu. A u zemlji Ham, u Africi, egipatski
tekstovi opisuju kako je Set raskomadao svog brata Ozirisa, te
težak i dug rat koji je uslijedio između Seta i Horusa, Ozirisovog
sina i osvetnika.
slika 7
slika 6
Jesu li to bili izvorno meksički bogovi ili su to bila sjećanja

na vjerovanja i priče koje imaju korijene na drevnom Bliskom
istoku? Odgovor na ovo pitanje izranjat će kako budemo ispitivali
dodatne aspekte nahuatlanskih priča o stvaranju i pretpovijesti.
Nailazimo na Stvoritelja Sviju Stvari, da nastavimo s
usporedbom, koji je bio bog koji 'daje život i smrt, dobru i
lošu kob'. Kroničar Antonio de Herrera y Tordesillas (Historia
general) napisao je da su ga Indijanci 'zazivali u nevolji, gledajući
netremice u nebo gdje su vjerovali da se on nalazi'. Taj je bog
najprije stvorio nebo i zemlju; tada je iz ilovače oblikovao
muškarca i ženu, ali oni nisu dugo potrajali. Nakon dodatnih
pokušaja, ljudski par je načinjen od pepela i metala i od njih
su nastali narodi svijeta. Ali, svi ti muškarci i žene stradali su u
potopu, a spasili su se jedino jedan svećenik i njegova žena koji
su, zajedno sa sjemenjem i životinjama, plutali u izdubljenom
deblu. Svećenik je otkrio kopno tako što je poslao ptice. Prema
jednom drugom kroničaru, redovniku Gregoriju Garciji, potop je
trajao godinu i jedan dan, i tijekom tog vremena cijela je Zemlja
bila prekrivena vodom, a svijet je bio u kaosu.
Rani ili pretpovijesni događaji koji su utjecali na
čovječanstvo i praoce Nahuatl plemena dijele se - prema
legendama, slikovnim prikazima i isklesanom kamenju kao što je
Kameni Kalendar - na četiri doba ili 'Sunca'. Asteci su smatrali da
je njihovo doba posljednje od pet era, doba Petog Sunca. Svako
od prijašnjih Sunaca je završilo zbog neke katastrofe, nekad
prirodne (kao što je poplava), a nekad je to bila nesreća izazvana
ratovima između bogova.
Za veliki astečki Kameni Kalendar (otkriven je unutar p o -
dručja svetišta) vjeruje se da sadrži zapis iz pet doba. Simboli koji
okružuju središnje polje i sam središnji prikaz bili su predmet
brojnih studija. Prvi unutarnji prsten jasno prikazuje dvadeset
znakova za dvadeset dana astečkog mjeseca. Četiri pravokutna
polja koja okružuju središnje lice prepoznaju se kao simboli koji
prikazuju četiri prošle ere i nesreću s kojom je svaka od njih
završila - Vodu, Vjetar, Potrese i Oluje, te Jaguara.
Priče o četiri doba su vrijedne zbog informacija o dužini
era i o glavnim događajima koji su ih obilježili. Iako se verzije

razlikuju, sugerirajući da je pisanim zapisima prethodila duga
tradicija usmene predaje, sve se slažu u tome da je prvo doba
završilo velikom poplavom, potopom koji je progutao Zemlju.
Čovječanstvo je preživjelo, jer se jedan par, Nene i njegova žena
Tata, uspio spasiti u izdubljenom deblu.
Ili prvo ili drugo doba bilo je doba Divova Bijele Kose.
Drugo Sunce se zvalo 'Tzoncuztique' - 'Zlatno Doba'; okončala ga
je Zmija Vjetra. Trećem je Suncu predsjedavala Vatrena Zmija; to
je bilo doba Ljudi Crvene Kose. Prema kroničaru Ixtlilxochitlu,
to su bili preživjeli iz drugog doba koji su došli brodom s istoka u
Novi svijet, nastanivši se u području kojeg su nazvali Botonchan;
tamo su sreli divove koji su također preživjeli drugo doba i
postali njihovi robovi.
Četvrto Sunce je bila era Ljudi Crne Glave. Za vrijeme tog
razdoblja se Quetzalcoatl pojavio u Meksiku - visok stasom,
svijetao u licu, bradat i odjeven u dugu tuniku. Njegov štap
u obliku zmije bio je obojen u crno, bijelo i crveno; bio je
optočen dragim kamenjem i ukrašen sa šest zvijezda. (Možda
nije slučajnost da je štap biskupa Zumárrage, prvog meksičkog
biskupa, bio oblikovan tako da izgleda kao Quetzalcoatlov štap).
Tijekom ovog razdoblja izgrađen je Tollan, toltečki glavni grad.
Quetzalcoatl, gospodar mudrosti i znanja, uveo je učenje, obrt,
zakone i računanje vremena u ciklusima od pedeset i dvije
godine.
Potkraj Četvrtog Sunca vodili su se ratovi među bogovima.
Quetzalcoatl je otišao natrag na istok u mjesto odakle je došao.
Ratovi bogova doveli su do pustošenja zemlje; divljih životinja je
bilo više nego ljudi, a Tollan je bio napušten. Pet godina poslije
stigla su plemena Chichimec, odnosno Asteci i počelo je Peto
Sunce, astečka era.
Zašto su se razdoblja zvala'Sunca' i koliko su trajala? Razlog
za to je nejasan, a dužina različitih razdoblja nije navedena ili se
razlikuje, već prema verziji. Verzija koja izgleda ispravna i, kako
cemo vidjeti, zapanjujuće vjerojatna jest Codex Vaticano-Latino
3738. Tu se spominje da je prvo Sunce trajalo 4008 godina, drugo
4010, a treće 4081. Četvrto Sunce je 'počelo prije 5042 godina,

a vrijeme njegovog završetka nije navedeno. Kako bilo da bilo,
ovo je priča o događajima koji sežu sve do 17.141 godine prije
vremena kad su zapisani.
To je priličan vremenski raspon da bi se ljudi mogli sjećati,
pa su znanstvenici - premda se slažu da događaji iz Četvrtog
Sunca sadržavaju povijesne elemente - skloni tome da prijašnja
razdoblja odbace kao puki mit. Kako onda objasniti priče o Adamu
i Evi, opći potop, preživljavanje jednog para - epizode (riječima
H. B. Alexandera, Latin-American Mythology) 'koje zapanjujuće
podsjećaju na priču o postanku u Knjizi Postanka II i na sličnu
babilonsku kozmogoniju'? Neki znanstvenici pretpostavljaju
da nahuatlanski tekstovi na neki način odražavaju ono što su
Indijanci već čuli od Španjolaca koji su širili učenja iz Biblije.
Međutim, budući da nisu svi kodeksi nastali nakon španjolskog
osvajanja, biblijsko-mezopotamijske sličnosti mogu se objasniti
jedino ako dopustimo mogućnost da su meksička plemena imala
neke pradjedovske veze s Mezopotamijom.
Štoviše, Mexica-nahuatlanska predaja dovodi u vezu doga-
đaje i vremena s tolikom znanstvenom i povijesnom preciznošću,
da to svakoga mora primorati da zastane i začudi se. Ova predaja
smješta vrijeme potopa na kraj Prvog Sunca, 13.133 godina prije
vremena pisanja kodeksa, tj. oko 11.600 g. pr. n. e. No, u svojoj
knjizi 'Dvanaesti planet' došao sam do zaključka da je globalni
potop zaista progutao Zemlju oko 11.000 g. pr. n. e.; takva
podudarnost, ne samo u legendi već i u približnom vremenu
događanja, navodi na pomisao da astečke legende sadrže nešto
više od pukog mita.
Jednako intrigantna je tvrdnja koju nalazimo u legendi da
je četvrto razdoblje bilo vrijeme 'ljudi crne glave' (prethodila
su mu razdoblja divova bijele kose, a zatim crvenokosih ljudi).
Točno tim izrazom nazivali su se Sumerani u svojim tekstovima.
Da li astečki tekstovi sugeriraju da je Četvrto Sunce bilo vrijeme
kad su se Sumerani pojavili na pozornici čovječanstva? Početak
sumerske civilizacije seže u otprilike 3.800. g. pr. n. e.; ne bismo
se trebali iznenaditi, kako sad stvari stoje, da su Asteci taj početak
- određujući kao početak Četvrtog Doba 5026 godina prije svog

vremena - vremenski smjestili ustvari u 3500. g. pr. n. e., što je
zapanjujuće točno kada govorimo o početku doba 'ljudi crne
glave'.
Objašnjenje da su Asteci govorili Španjolcima ono što su
prije toga čuli od njih sasvim sigurno ne drži vodu što se tiče
Sumera. Zapadni svijet je otkrio ostatke i baštinu velike sumerske
civilizacije tek četiri stoljeća nakon španjolskog osvajanja.
Legende slične Knjizi Postanka - čovjeku se takav zaključak
sam nameće - morale su Nahuatl plemenima biti poznate iz
njihovih vlastitih pradjedovskih izvora. Ali, kako to objasniti?
To je pitanje zbunjivalo i same Španjolce. Zapanjeni otkrićem

ne samo civilizacije u Novom svijetu, pa još toliko srodne
europskoj, nego i 'velikog broja naroda ondje', bili su dvostruko
zbunjeni biblijskim navodima u astečkim nevjerojatnim pričama.
Dok su oni pokušavali naći objašnjenje, nameće se jednostavan
odgovor: to su bili potomci Deset izgubljenih Izraelovih plemena
koje su Asirci protjerali 722. g. pr. n. e. i koji su zatim nestali bez
traga (preostalo kraljevstvo Judeje održala su dva plemena Juda
i Benjamin).
Ako ne začetnik, onda onaj koji je to prvi podrobno
protumačio u svojim spisima, bio je dominikanac Diego Duran
koji je u Novu Španjolsku došao 1542. g. u dobi od pet godina.
Njegove dvije knjige od kojih je jedna poznata p o d engleskim
naslovom kao Book of the Gods and Rites and the Ancient
Calendar i Historia de las Indias de Nueva Espana, na engleski su
preveli D. Heyden i F. Horcasitas. Upravo u drugoj knjizi Duran
je, navodeći brojne sličnosti, s ushitom iznio svoj zaključak u
vezi domorodaca, 'o Indijancima i o kopnu ovoga novog svijeta,
zapisavši da'su to Židovi i židovski narod'. Ovu teoriju potvrđuje,
piše on, 'njihova priroda: ti domoroci su dio deset izraelskih
plemena koje je kralj Asiraca zarobio i odveo u Asiriju'.
Njegova izvješća o razgovorima sa starim Indijancima
izmamila su plemenske predaje o vremenu kada su postojali 'ljudi
čudovišnog stasa koji su se pojavili i osvojili zemlju... A ti divovi,

budući da nisu našli način da dosegnu sunce, odlučiše sagraditi
kulu toliko visoku da njen vrh dosegne do neba. Ova epizoda,
koja je lako usporediva s biblijskom pričom o Babilonskoj kuli
jednako je značajna kao i druga priča o seobi sličnoj biblijskom
Izlasku.
Ne iznenađuje da je, nakon što se povećao broj takvih
izvješća, teorija o Deset izgubljenih plemena u šesnaestom i
sedamnaestom stoljeću postala omiljena, pretpostavljajući da su
Izraelci, lutajući prema istoku kroz asirske posjede nekako došli
do Amerike.
Ideju o Deset izgubljenih plemena podržavali su europski
kraljevski dvorovi, ali su je znanstvenici kasnije ismijali.
Suvremene teorije drže da je čovjek prvotno u Novi svijet stigao
iz Azije preko ledenog prijelaza prema Aljasci prije otprilike
20.000 - 30.000 godina i polako se spuštao na jug. Važni dokazi
koji se sastoje od predmeta, jezika te etnoloških i antropoloških
procjena ukazuju na utjecaje s druge strane Tihog oceana
- hinduske, jugoistočno-azijske, kineske, japanske, polinezijske.
Znanstvenici ih objašnjavaju periodičnim dolaskom pripadnika
tih naroda u obje Amerike; ali oni ističu da se to dogodilo tijekom
naše ere, tek nekoliko stoljeća prije španjolskog osvajanja, a
nikako prije nove ere.
Dok etablirani znanstvenici nastavljaju s ignoriranjem
svih dokaza o transatlantskim kontaktima između Starog i
Novog svijeta, dotle dopuštaju relativno nedavne transpacifičke
kontakte kao objašnjenje za kolanje Amerikom legendi sličnih
Knjizi Postanka. Uistinu, legende o Potopu i o stvaranju čovjeka
iz ilovače ili iz sličnih materijala bile su teme mitologija po
cijelom svijetu, a mogući put u Ameriku s Bliskog Istoka (odakle
su legende potekle) mogao je ići preko jugoistočne Azije i otoka
u Tihom oceanu.
Međutim, u nahuatlanskim verzijama postoje elementi koji
ukazuju na vrlo rani izvor, a ne na relativno bliska stoljeća koja
su prethodila španjolskom osvajanju. Jedan od tih elemenata jest
činjenica da nahuatlanske legende o stvaranju čovjeka slijede
vrlo staru mezopotamijsku verziju koja čak nije ni uvrštena u

Knjigu Postanka!
Biblija, ustvari, nema jednu, već dvije verzije o stvaranju
čovjeka; obje polaze od ranijih mezopotamijskih verzija. Ali
obje ignoriraju treću i vjerojatno najstariju verziju u kojoj
čovječanstvo nije oblikovano od ilovače, već od božje krvi. U
sumerskom tekstu, na kojem se temelji ova verzija, bog Ea u
suradnji s boginjom Ninti je 'pripremio kupku očišćenja. 'Neka
jedan bog iskrvari u nju', zapovijedio je; 'od njegovog mesa i krvi
neka Ninti zamijesi ilovaču'. Iz te smjese stvoreni su muškarac i
žena.
Smatram vrlo značajnim da se upravo ova verzija - koja
nije u Bibliji - ponavlja u astečkom mitu. Tekst je poznat kao
Manuskript 1558; on otkriva da su se bogovi nakon zlosretnog
kraja Četvrtog Sunca skupili u Teotihuacanu.
Čim su svi bogovi došli, rekoše:

"Tko će nastaniti Zemlju?
Nebo je već stvoreno
i Zemlja je stvorena;
ali tko će, o bogovi, živjeti na Zemlji?
Sakupljeni bogovi su 'bili ojađeni'. Ali Quetzalcoatl, bog

mudrosti i znanosti, imao je ideju. Otišao je u Mictlan, zemlju
mrtvih, i objavio božanskom paru koji je tamo vladao: 'Došao
sam po dragocjene kosti koje ovdje držite'. Izbjegavši prigovore
i pokušaj prijevare, Quetzalcoatl se uspio dokopati 'dragocjenih
kostiju':
Skupio je dragocjene kosti;

kosti muškarca bile su na jednoj strani,
kosti žene bile su na drugoj strani.
Quetzalcoatl ih uze i načini svežanj.
Odnio je suhe kosti u Tamoanchan,'Mjesto našeg podrijetla'

ili 'Mjesto odakle potječemo'. Tamo ih je predao boginji
Cihuacoatl ('Zmijska Žena'), boginji magije.
Ona je smrvila kosti

i stavila ih u zemljano korito.
Quetzalcoatl je na njih iskrvario svoj muški organ.
Dok su ostali bogovi promatrali, ona je pomiješala

smrvljene kosti s krvlju boga; iz smjese nalik ilovači oblikovani
su Macehuales. Čovječanstvo je bilo iznova stvoreno!
U sumerskim legendama čovjeka su oblikovali bog Ea ('Čiji
dom je voda), poznat i kao Enki ('Gospodar Zemlja') čiji ga
epiteti i simboli često prikazuju lukavim, a usto i metalurgom
- sve riječi koje svoj lingvistički ekvivalent nalaze u terminu
'zmija. Njegova pomoćnica u pothvatu, Ninti ('Ona koja daje
život'), bila je boginja medicine - zanata čiji je simbol od drevnih
vremena bila omotana zmija. Sumerski prikazi na pečatima
valjaka pokazuju dvoje božanstava u laboratorijskom okruženju,
boce i ostala pomagala (si. 9a).
Uistinu je zapanjujuće da se svi ovi elementi mogu naći
u nahuatlanskim legendama - bog znanja poznat po imenu
Pernata Zmija, boginja magijskih moći nazvana Zmijskom
Ženom; ilovača u kojoj se zemljani elementi miješaju s božjom
esencijom (krvlju) i oblikovanje čovjeka, muškarca i žene iz
smjese. Još više začuđuje činjenica da je taj mit bio slikovno
prikazan u nahuatlanskom kodeksu pronađenom u području
plemena Mixtee. On prikazuje boga i boginju kako miješaju neki
element koji teče u ogromnu bocu ili bačvu u koju kaplje i krv
boga; iz te mješavine nastaje čovjek (si. 9b).
Zajedno s drugim podacima i terminologijom koji se vežu
za Sumer, ovo ukazuje na postojanje vrlo ranih kontakata. Čini
se da taj dokaz dovodi u pitanje suvremene teorije o prvoj seobi
ljudi u Ameriku. Time ne mislim samo na sugestije (ranije u
ovom stoljeću na Međunarodnom kongresu amerikanologa)
da se seoba nije dogodila iz Azije preko Berlingovog tjesnaca na
sjeveru, nego iz Australije/Novog Zelanda preko Antarktika u
Južnu Ameriku - ideja koja je nedavno ponovno zaživjela nakon
otkrića zakopanih mumija u sjevernom Čileu, blizu granice s

Peruom, starih 9.000 godina.
Problem koji postoji kod obje teorije jest da one
podrazumijevaju putovanje zapregama muškaraca, žena i djece
preko tisuća kilometara smrznutog terena. Pitamo se kako je
to bilo moguće ostvariti prije 20.000 ili 30.000 godina; štoviše,
pitamo se zašto bi oni krenuli na takvo putovanje. Zašto bi
muškarci, žene i djeca putovali tisućama kilometara preko
smrznutog terena, naizgled ne dobivajući ništa osim još više leda
- osim ako su bili svjesni da se iza leda nalazi obećana zemlja?
No, kako su mogli znati što se nalazi iza beskonačnog leda
ako tamo još nisu bili, kao ni bilo tko prije njih - jer, po definiciji,
oni su bili prvi ljudi koji su prešli u Ameriku?
slika 9
U biblijskoj priči o Izlasku iz Egipta, Gospodin opisuje

Obećanu zemlju kao 'zemlju pšenice i ječma, vina i smokava i
šipka, zemlju maslina i meda... Zemlju čije je kamenje od željeza
i iz čijih planina možeš kopati bakar'. Astečki bog je opisao
njihovu Obećanu zemlju kao zemlju 'kuća sa zlatom i srebrom,
s odjećom s puno boja i kakaom s mnogo nijansi'. Da li bi rani
useljenici u Ameriku poduzeli takvo nemoguće putovanje da im
netko - njihov bog - nije rekao da idu i opisao im što ih očekuje?
A ako to božanstvo nije bilo tek teološko božanstvo, nego biće
fizički prisutno na Zemlji, je li im ono moglo pomoći da svladaju
teškoće putovanja kao što je i biblijski Bog to učinio za Izraelce?
Upravo s takvim mislima - zašto i kako su krenuli na to
nemoguće putovanje - čitao sam i ponovno čitao nahuatlanske
priče o seobama i o Četiri Doba. Budući da je Prvo sunce završilo
Potopom, to razdoblje moralo je biti završna faza posljednjeg
Ledenog doba, jer sam u Dvanaestom planetu iznio zaključak
da je Potop bio uzrokovan klizanjem dijela antarktičkog leda u
ocean, uzrokujući tako iznenadni kraj Ledenog doba oko 11.000.
g. pr. n. e.
Da li se legendarni dom nahuatlanskih plemena zvao
Aztlan, 'Bijelo Mjesto', iz jednostavnog razloga što je to i bio
- zemlja pokrivena snijegom? Da li su zato Prvo Sunce smatrali
vremenom 'divova bijele kose'? Da li astečka povijesna sjećanja,
vraćajući se na početak Prvog Sunca prije 17.141 godine ustvari
govore o seobi u Ameriku oko 15.000. g. pr. n. e. kada je led
oblikovao kopneni most sa Starim svijetom? Štoviše, je li moguće
da se uopće nije radilo o prijelazu preko zaleđene morske
površine, već brodovima preko Tihog oceana, kako govore
nahuatlanske legende?
Legende o pretpovijesnom dolasku morem i pristajanju
na obali Tihog oceana ne postoje samo kod meksičkih naroda.
Mnogo južnije, narodi Anda sačuvali su slična sjećanja,
prepričana kao legende. Jedna od njih, Legenda o Naymlapu,
možda se odnosi na prvo doseljavanje naroda sa svih strana na
tamošnje obale. Legenda govori o velikoj floti brodova od balse
i trske (od vrste kakvu je koristio Thor Heyerdahl, simulirajući
sumersku plovidbu morem u brodovima od trske). Zeleni

kamen koji je mogao izgovarati božje riječi, postavljen u vodeći
brod, pokazivao je smjer vodi useljenika Naymlapu prema
odabranoj obali. Božanstvo koje je govorilo kroz zelenog idola
zatim je poučilo ljude umjetnosti obrađivanja zemlje, građenja i
zanatstvu.
Neke verzije legende o zelenom kamenu određuju kao
mjesto iskrcavanja rt Santa Helena u Ekvadoru; na tom mjestu
južnoamerički kontinent strši na zapad u Tihi ocean. Više
kroničara, među njima i Juan de Velasco, spominju predaje
domorodaca o tome da su prvi doseljenici u ekvatorijalnom
području bili divovi. Ljudski doseljenici koji su slijedili, obožavali
su panteon od dvanaest bogova na čelu sa Suncem i Mjesecom.
Tamo gdje je smješten glavni grad Ekvadora, piše Velasco,
doseljenici su sagradili dva hrama okrenuta jedan prema drugome.
Hram posvećen Suncu imao je ispred ulaza dva kamena stupa, a
u prednjem dvorištu krug od dvanaest kamenih stupova.
Zatim je došlo vrijeme da njihov vođa Naymlamp, koji je
završio svoju misiju, ode. Za razliku od svojih nasljednika, on
nije umro: bila su mu dana krila i on je odletio (i nikad više nije
viđen) - na nebo ga je odnio bog kamena koji govori.
Sto se tiče vjerovanja da se božanske upute mogu primiti
kroz Kamen Koji Govori, američki se Indijanci nalaze u dobrom
društvu; svi drevni narodi Starog svijeta opisivali su i vjerovali
u proročko kamenje, na vrhu zavjetnog kovčega kojeg su Izraelci
nosili za vrijeme Izlaska bio je Dvir - doslovno: 'govornik' -
prijenosna naprava kroz koju je Mojsije mogao čuti Božje upute.
Detalj o Naymlapovom odlasku na način da je bio odnesen
u nebo također ima biblijsku paralelu. Čitali smo u petom
poglavlju Knjige Postanka da je u sedmoj generaciji Adamove
linije kroz Šeta, patrijarh bio Henok; nakon što je navršio dob
od 365 godina 'otišao je' sa Zemlje, jer ga je Gospodin uzeo na
nebo.
Znanstvenicima predstavlja problem mogućnost prelaska
oceana prije 15.000 ili 20,000 godina: oni smatraju da je čovjek
tada bio previše primitivan a da bi imao brodove koji mogu
preploviti ocean, te da bi plovio velikim morima. Sve do sumerske

civilizacije, početkom četvrtog tisućljeća pr. n. e., čovječanstvo
nije poznavalo transportna sredstva za duge relacije po kopnu
(izrada kotača) i vodi (brodovi).
Ali to je, prema samim Sumeranima, bio slijed događaja
nakon Potopa. Oni uporno tvrde da je na Zemlji postojala
visoka civilizacija prije Potopa - civilizacija koju su na Zemlji
započeli oni koji su došli s planeta Anu i nastavila se kroz liniju
dugovječnih 'polubogova', potomaka vanzemaljaca (biblijski
Nefilim) i 'kćeri ljudskih'. Egipatske kronike, kao što su zapisi
svećenika Manethoa, slijedile su isti koncept. Tako je naravno
učinila i Biblija koja opisuje seoski život (obrađivanje zemlje,
stočarstvo), kao i gradsku civilizaciju (gradove, metalurgiju) prije
Potopa. Sve to je međutim - prema svim tim drevnim izvorima
- bilo Potopom izbrisano s lica zemlje i trebalo je krenuti od
samog početka.
Knjiga Postanka započinje pričama o stvaranju, pričama
koje predstavljaju sažetu verziju mnogo detaljnijih sumerskih
tekstova. U njima se dosljedno govori o 'Adamu, doslovno -
'Zemljaninu. Ali tada se prelazi na genealogiju jednog specifičnog
pretka imenom Adam: 'Ovo je povijest Adamova roda. (Knjiga
Postanka, 5:1). On je u početku imao dva sina, Kaina i Abela.
Nakon što je Kain ubio svog brata, Jahve ga je otjerao. 'I Adam
ponovno pozna svoju ženu, te ona rodi sina i nazva ga Šet'.
Upravo je Šetova linija ona koju Biblija slijedi kroz genealogiju
patrijarha do Noe, junaka priče o Potopu. Priča se zatim fokusira
na azijsko-afričko-europske narode.
Ali što se dogodilo s Kainom i njegovom lozom? U Bibliji o
tome nalazimo svega desetak stihova. Jahve je kaznio Kaina tako
što ga je učinio nomadom,'bjeguncem i skitnicom na Zemlji'.
I Kain ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod,

istočno od Edena i ondje se nastani.
Kain pozna svoju ženu, te ona zače i rodi Henoka.
Podigao je grad i grad prozvao
imenom svoga sina - Henok.
Nekoliko generacije kasnije rodio se Lamek. On je imao

dvije žene. Od jedne se rodi Jabal;'on je bio praotac onih što pod
šatorima žive sa stokom'. Od druge se rodiše dva sina. Jedan od
njih, Jubal,'bio je praotac sviju koji sviraju na liru i sviralu'. Drugi
sin, Tubal-Kain, bio je 'praotac onih koji kuju bakar i željezo'.
Ova mršava biblijska informacija donekle je iscrpnija
u pseudoepigrafskoj Knjizi Jubileja, za koju se vjeruje da je
sastavljena u drugom stoljeću pr. n. e., i to iz ranijih izvora.
Govoreći o događajima u odlomku Knjige Jubileja, tu se kaže da
je'Kain uzeo Avan, svoju sestru da mu bude ženom i ona mu rodi
Henoka na kraju četvrtog jubileja. A u prvoj godini prvog tjedna
petog jubileja gradile su se kuće na Zemlji i Kain je sagradio grad
i nazvao ga po svom sinu Henoku'.
Proučavatelji Biblije dugo su vremena bili zbunjeni
davanjem imena Henok (što znači: 'koji osniva', 'osnivanje')
obojici Adamovih nasljednika, preko Seta i preko Kaina, kao i
drugim sličnostima u imenima nasljednika. Koji god da je tomu
bio razlog, očigledno je da su izvori na koje su se oslanjali pisci
Biblije obojici Henoka - koji su možda bili jedna povijesna
osoba - pripisivali izvanredna djela. Knjiga Jubileja kaže da je
Henok 'bio prvi među ljudima koji su rođeni na Zemlji koji je
naučio pisati i znanje i mudrost i koji je napisao u knjigu nebeske
znake prema njihovim mjesecima'. Prema Knjizi Henokovoj,
tijekom svog putovanja po nebu, ovaj je patrijarh bio poučavan u
matematici, znanju o planetima i kalendaru, a pokazana mu je i
lokacija 'sedam metalnih planina' na Zemlji, 'na zapadu'.
Predbiblijski sumerski tekstovi poznati kao 'Popis kraljeva'
također donose priču o pretpotopnom vladaru kojeg su bogovi
naučili sve vrste znanja. Njegovo ime je bilo EN. ME. DUR. AN.
Kl - 'Gospodin znanja o temama neba i zemlje i vrlo je vjerojatno
bio prototip biblijskog Henoka.
Nahuatlanske priče o lutanju, dolasku na odredište,
naseljavanju o kojem svjedoči izgradnja grada, o patrijarhu s
dvije žene i sinovima od kojih su nastale plemenske nacije, o
nekome tko je postao poznat po svom umijeću obrade metala
~ zar ne zvuče gotovo kao biblijske priče? Čak i nahuatlansko
naglašavanje broja sedam se odražava u biblijskim pričama

gdje je sedmi potomak po Kainovoj liniji, Lamek, tajanstveno
proglasio da će 'Kain biti osvećen sedmerostruko, Lamek
sedamdeset i sedam puta!'.
Da li se mi ustvari u tradicijama sedam nahuatlanskih
plemena susrećemo s odjecima - starim sjećanjima - prognane
loze Kaina i njegovog sina Henoka?
Asteci su svoj glavni grad zvali Tenochtitlan, Tenohov grad,
nazvavši ga tako po njihovom pretku. Uzmemo li u obzir da su
Asteci u svom dijalektu ispred mnogih riječi stavljali prefiks T,
Tenoh je izvorno mogao biti Enoh (engleska verzija imena Henok,
prim. prev.), ako ispustimo prefiks T.
Jedan babilonski tekst koji se po mišljenju znanstvenika
temelji na jednom ranijem sumerskom tekstu iz trećeg milenija
pr. n. e. zagonetno govori o sukobu između brata-zemljoradnika
i brata-pastira, koji završava ubojstvom, baš kao što je to bio
slučaj kod Kaina i Abela. Osuđen da 'luta u žalosti', uvrijeđeni
vođa zvan Kain, odselio je u zemlju Dunu i tamo 'sagradio grad
s tornjevima-blizancima'.
Tornjevi-blizanci na vrhu hramova-piramida bili su zaštitni
znak astečke arhitekture. Da li je to spomen Ka'inovoj gradnji
'grada s tornjevima-blizancima? I da li je Tenochtitlan,'Tenohov
grad', bio tako nazvan jer je Kain, tisućljećima ranije, 'sagradio
grad i nazvao grad po imenu svog sina, Henoka'?
Da li smo u Srednjoj Americi našli izgubljeni Kainov kraj,
grad nazvan po Henoku? Ta mogućnost svakako nudi moguće
odgovore na zagonetku ljudskih početaka u ovim područjima.
To također može baciti svjetlo na druge dvije zagonetke
- onu o 'Kainovom znaku' i nasljednoj crti zajedničkoj svim
Indijancima: odsutnosti dlaka na licu.
Prema biblijskoj priči, nakon što je Bog prognao Kaina iz
naseljenih zemalja i odredio mu da postane lutalica na Istoku,
Kainova briga bila je da ga ne ubiju osvetnici. Tako je Bog, da
bi označio da Kain luta pod Božjom zaštitom, 'stavio znak na
Kaina, da ga tko, našavši ga, ne ubije'. Iako nitko ne zna kakav je
to 'znak' razlikovanja bio, općenito se smatra da je to bila neka
vrsta tetovaže na Kainovom čelu. Ali iz biblijskih priča koje

slijede izgleda da su se osveta i zaštita od nje produžili sve do
sedme generacije, i još dalje. Tetovaža na čelu nije mogla tako
dugo trajati, niti se mogla prenositi iz generacije u generaciju.
Samo genetska crta koja se nasljedno prenosi može odgovarati
biblijskim podacima.
Glede osobite genetske crte američkih Indijanaca
- nepostojanja dlaka na licu - nameće se pitanje je li to bila ta
genetska promjena koja je predstavljala znak Kaina i njegovog
potomstva. Ako je naša pretpostavka točna, onda je Srednja
Amerika, koja predstavlja središte iz kojeg su se američki
Indijanci proširili na sjever i jug Novog svijeta, uistinu bila
Kainov Izgubljeni kraj.
3
PODRUČJE ZMIJSKIH
BOGOVA
Kada je Tenochtitlan dosegao svoju veličinu, toltečki glavni
grad Tula već se smatrao za legendarni Tollan. A kada su Tolteci
sagradili svoj grad, Teotihuacan je već postao mit. Njegovo
ime je značilo 'Mjesto bogova' i točno to je, prema zapisanim
legendama, on zapravo i bio.
Govori se da je postojalo vrijeme kada su nesreće zadesile
Zemlju i ona je pala u tamu, jer se sunce više nije pojavilo. Samo
u Teotihuacanu je bilo svjetla, jer je tamo i dalje gorio božanski
plamen. Zabrinuti bogovi su se skupili u Teotihuacanu, pitajući
se što napraviti. 'Tko će vladati i upravljati svijetom', ispitivali
su jedan drugoga, ako se dogodi da ne bi uspjeli vratiti natrag
sunce?
Tražili su dobrovoljca među sobom koji bi skočio u božanski
plamen i svojom žrtvom vratio sunce. Bog Tecuciztecatl se
dragovoljno javio. Obukavši svoju svjetlucavu odjeću, krenuo je
prema plamenu, ali svaki puta kad se približio vatri, zakoračio
je unatrag, gubeći hrabrost. Tada se javio bog Nanauatzin i bez
oklijevanja skočio u vatru. Tako osramoćen, Tecuciztecatl je
51
slijedio njegov primjer, ali je pao tek na rub plamena. Kad je vatra
progutala bogove, sunce i mjesec su se pojavili na nebu.
Premda ih je sada bilo moguće vidjeti, dva su svjetla ostala
nepokretna na nebu. Prema jednoj verziji, sunce se počelo kretati
kad je jedan bog odapeo strelicu na njega; druga verzija govori da
je započelo kretanje po svojoj putanji kad je bog vjetra p u h n u o
na njega. Nakon što se sunce nastavilo kretati, i mjesec se počeo
kretati; i tako se obnovio ciklus dana i noći, a Zemlja je bila
spašena.
Ova je priča vrlo usko povezana s najglasovitijim
spomenicima Teotihuacana, sa Sunčevom i Mjesečevom
piramidom. Jedna verzija spominje da su bogovi sagradili dvije
piramide kao uspomenu na dva boga koji su se žrtvovali; druga
verzija tvrdi da su piramide već postojale kad se taj događaj zbio
i da su bogovi skočili u božansku vatru s vrha već postojećih
piramida.
Što god legende govorile, činjenica je da se Sunčeva i
Mjesečeva piramida veličanstveno uzdižu sve do današnjih
dana. Ono što je prije svega nekoliko desetljeća bila tek hrpa
kamenja prekrivenog vegetacijom, danas je postalo glavnom
turističkom atrakcijom, samo pedeset kilometara udaljenom od
Mexico Cityja. Uzdižući se u dolini okruženoj planinama koje
stoje kao pozadina vječne pozornice (si. 10), piramide prisiljavaju
pogled posjetitelja da slijedi njihov nagib prema planinama u
pozadini i prema nebu. Ti spomenici zrače moć, znanje, namjeru;
njihov položaj govori o svjesnom povezivanju zemlje s nebom.
Nemoguće je ne osjetiti dah povijesti, prisutnost prošlosti koja
ulijeva strahopoštovanje.
Koliko daleke prošlosti? Arheolozi su najprije pretpostavljali
da je Teotihuacan osnovan u prvim stoljećima kršćanske ere;
ali taj se datum stalno pomiče unatrag. Radovi na terenu
pokazuju da je ceremonijalni centar grada oko 200. g. pr. n. e.
već obuhvaćao 7,2 kvadratnih kilometara. Tijekom 50-ih godina
prošlog stoljeća vodeći arheolog M. Covarrubias s nevjericom je
ustanovio da je radio-karbonsko utvrđivanje starosti tom mjestu
odredilo 'gotovo nemoguću starost koja seže do 900. g. pr. n. e'
53 P O D R U Č J E ZMIJSKIH B O G O V A
(Indian Art of Mexico and Central America). Međutim, daljnji

radio-karbonski testovi pomaknuli su starost na 1474. g. pr. n.
e. (s mogućnošću manjeg odstupanja u oba smjera). Danas se
uglavnom prihvaća razdoblje oko 1400. g. pr. n. e.; to je vrijeme
kad su Olmeci, koji su vjerojatno bili narod koji je mučno radio
na gradnji teotihuacanske spomeničke strukture, osnivali velika
ceremonijalna središta drugdje u Meksiku.
slika 10
Teotihuacan je očigledno prošao nekoliko faza razvoja i

njegove piramide odaju dokaze ranijih unutarnjih struktura.
Neki su znanstvenici u ruševinama pronašli priču koja je
vjerojatno počela prije 6000 godina - u četvrtom tisućljeću pr.
n. e. To bi se sigurno slagalo s astečkim legendama koje govore o
tom Mjestu Bogova koje je postojalo u Četvrtom Suncu. Poslije,
kada se dogodio Dan Tame, oko 1.400 g. pr. n. e., dvije velike
piramide su se uzdigle do današnje veličine.
Mjesečeva piramida se uzdiže na sjevernoj strani ovog
ceremonijalnog središta; oko nje su manje vanjske strukture, a
ispred nje je veliki trg. Odatle vodi velika avenija prema jugu,
dokle pogled dopire; oko nje su smještena niska svetišta, hramovi
i ostale građevine za koje se vjerovalo da predstavljaju grobove;
sukladno tome, aveniju su nazvali Avenijom Mrtvih. Nekih 2000
stopa južnije, Avenija Mrtvih dolazi do Sunčeve piramide koja se
uzdiže na istočnoj strani avenije (sl. 11), iza trga i niza svetišta te
drugih građevina.
Pokraj Sunčeve piramide i još 900 metara na jug, dolazi

se do Ciudadele, četverokutnog dvorišta koje na svojoj istočnoj
strani ima treću piramidu Teotihuacana zvanu Quetzalcoatlova
piramida. Sada se zna da je nasuprot Ciudadele, preko Avenije
Mrtvih, postojalo slično četverokutno dvorište koje je uglavnom
služilo kao svjetovni, administrativno-trgovački centar. Avenija
se zatim nastavlja prema jugu; teotihuacanski Kartografski
projekt kojeg je u 60.-im godinama prošlog stoljeća vodio René
Millon, ustanovio je da se ta avenija u smjeru sjever-jug proteže
u dužini od gotovo osam kilometara - duže od najdužih pista
u suvremenim zračnim lukama. Unatoč toj znatnoj dužini, ova
široka avenija ide ravno poput strijele - pravi tehnološki pothvat,
bez obzira na razdoblje u kojem je sagrađena.
Istočno-zapadna os, okomita na aveniju sjever-jug, proteže
se na istok od Ciudadele i na zapad od administrativnog
četverokuta. Članovi teotihuacanskog tima Kartografskog
projekta južno od Sunčeve piramide pronašli su oznaku uklesanu
u stijene u obliku kruga unutar dva koncentrična kruga; slična
oznaka je pronađena i oko tri kilometra na zapad, na padini
planine. Linija koja spaja dvije oznake dok ih se promatra precizno
pokazuje smjer osi istok-zapad, a drugi kraci križa poklapaju se s
osi sjever-jug. Istraživači su zaključili da su pronašli oznake koje
su koristili izvorni graditelji grada, no nisu ponudili teoriju koja
bi objasnila koja su sredstva korištena u drevna vremena da se
nanišane dvije toliko udaljene točke.
Da je ceremonijalni centar bio namjerno tako postavljen
očito je iz nekoliko drugih činjenica. Prva činjenica jest da je
rijeka San Juan, koja teče u dolini Teotihuacana, bila namjerno
skrenuta u smjeru gdje presijeca ceremonijalno središte:
umjetni kanali skreću rijeku tako da teče kod Ciudadele i duž
četverokutnog dvorišta potpuno usporedno s osi istok-zapad
i zatim nakon dva precizna skretanja pod pravim kutom, duž
avenije koja vodi na zapad.
Druga činjenica koja ukazuje na namjernu orijentaciju jest da
dvije osi ne pokazuju na strane svijeta, nego su nakošene prema
jugoistoku za 15,5 stupnjeva (si. U). Studije dokazuju da to nije
P O D R U Č J E ZMIJSKIH B O G O V A
55
slika 11
bila slučajnost ili pogreška u proračunu drevnih projektanata.

A. F. Aveni (Astronomy in Ancient Mesoamerica), nazivajući
to svetom orijentacijom', ukazuje na kasnija ceremonijalna
središta (kao što je Tula i neki još udaljeniji), privržena ovoj
orijentaciji iako to nije imalo smisla na njihovim lokacijama i u
vrijeme kad su sagrađeni. Zaključak tih istraživanja bio je da je u
Teotihuacanu u vrijeme njegovog građenja korištena orijentacija
kako bi se omogućilo promatranje neba u određene ključne dane
kalendara.
Zelia Nuttal, u referatu iznesenom na dvadeset drugom
Međunarodnom Kongresu amerikanista (Rim, 1926.) sugerira
Zecharia Sitchin - IZGUBLJENA KrALJEVSTVA 56
da je orijentacija bila usmjerena na prolazak sunca u zenitu

promatrača koje se događa dvaput godišnje, kada izgleda da se
sunce kreće sa sjevera na jug i nazad. Ako su piramide služile
za takva promatranja neba, njihov bi konačni oblik - stepenaste
piramide zajedno sa stepenicama koje vode do pretpostavljenih
hramova za gledanje na najvišoj terasi - imao smisla. Međutim,
budući da jaki dokazi upućuju na to da ono što mi danas vidimo
predstavlja tek zadnje vanjske slojeve dviju glavnih piramida
(a kako su ih arheolozi k tome proizvoljno popravili), ne može
se sa sigurnošću tvrditi da izvorna svrha tih piramida nije bila
drukčija. Mogućnost, čak vjerojatnost, da su stepenice dodane
naknadno sugerira nam činjenica da je prvi stupanj velikog
stepeništa Sunčeve Piramide nagnut i nepravilno poravnat u
odnosu na orijentaciju piramide (sl. 12).
salika 88
PODRUČJE Z M I J S K I H B O G O V A
57
Od tri piramide u Teotihuacanu, najmanja je Quetzalcoatlova

piramida u 'Citadeli'. Kasnije izgrađeni dodaci djelomično su
iskopani da bi se otkrila izvorna stepenasta piramida. Pročelje,
djelomično izloženo pogledu, otkriva skulpture koje ju
ukrašavaju, u kojima se zmijski simbol Qutzelcoatla izmjenjuje
sa stiliziranim licem Tlaloca nasuprot pozadine od valova (sl.
13). Ova se piramida pripisuje toltečkim vremenima i slična je
mnogim drugim meksičkim piramidama.
Dvije veće piramide su pak potpuno bez ukrasa. One su
drukčije veličine i oblika i izdvajaju se svojom masivnošću i
starošću. U svim tim aspektima one podsjećaju na dvije velike
piramide u Gizi, koje se također u tome razlikuju od svih drugih
kasnijih egipatskih piramida; te kasnije piramide su sagradili
faraoni, dok su one u Gizi sagradili 'bogovi'. Možda se to isto
dogodilo i u Teotihuacanu; u tom bi slučaju arheološki dokazi
podržali legende o tome kako su nastale Sunčeva i Mjesečeva
piramida.
slika 13
Iako su dvije velike piramide u Teotihuacanu, kako bi bila

moguća njihova uporaba kao opservatorija, bile sagrađene kao
stepenaste piramide s terasom na vrhu i opremljene stepeništima
(kao što su bili mezopotamijski zigurati), nema mjesta sumnji da
je njihov arhitekt bio upoznat s egipatskim piramidama u Gizi
i da je, osim prilagodbe vanjskog oblika, oponašao jedinstvene
piramide iz Gize. Evo jedne zapanjujuće sličnosti: iako je Druga
piramida u Gizi manja od Velike piramide, njihovi vrhovi se
nalaze na istoj nadmorskoj visini jer je Druga piramida sagrađena
na višem zemljištu; isto vrijedi i za Teotihuacan, gdje je manja
Mjesečeva piramida sagrađena na zemljištu koje je oko trideset
stopa više od Sunčeve piramide, dajući tako njihovim vrhovima
istu nadmorsku visinu.
Sličnosti su osobito očite između dviju većih piramida.
Obje su sagrađene na umjetnim terasama. Njihove stranice
imaju skoro iste mjere: oko 230 metara u Gizi, oko 227 metara u
Teotihuacanu, a ova druga bi gotovo mogla stati u prvu (sl. 14).
Dok s jedne strane takve sličnosti i podudarnosti govore
o skrivenoj vezi između dva skupa piramida, ne smijemo
zanemariti postojanje nekih bitnih razlika. Velika piramida
u Gizi je sagrađena od velikih kamenih blokova, pažljivo
slika 14
PODRUČJE ZMIJSKIH B O G O V A
59
oblikovanih i poslaganih da se drže i bez žbuke, te teži ukupno

7.000.000 tona s masom od 2.800 kubičnih metara. Sunčeva
piramida je sagrađena od cigala od blata, sušene opeke, oblutaka i
šljunka koje zajedno drži sloj neobrađenog kamenja i štukatura, s
ukupnom masom od samo 300 kubičnih metara. Piramida u Gizi
sadrži unutarnji kompleks hodnika, galerija i prostorija zamršene
i precizne konstrukcije; piramida u Teotihuacanu izgleda da
nema takve unutarnje strukture. Ona u Gizi diže se do visine
od 146 metara, a Sunčeva piramida visoka je svega 76 metara.
Velika piramida ima četiri trokutaste strane koje se uzdižu pod
neobičnim kutem od 52 stupnja; dvije piramide u Teotihuacanu
sastoje se od nivoa koji se oslanjaju jedan na drugi, sa stranama
koje se naginju prema unutra zbog stabilnosti, počevši s nagibom
od 43,5 stupnjeva.
Ovo su značajne razlike koje odražavaju različito vrijeme i
svrhu svakog skupa piramida. Ali, upravo ova posljednja razlika,
koju prijašnji istraživači nisu primijetili, predstavlja ključ rješenja
nekih od zagonetki.
Prilično strm nagib od 52 stupnja postignut je u Egiptu
samo kod piramide u Gizi, koju nije sagradio niti Keops, niti
neki drugi faraon (kako je dokazano u prethodnim knjigama
Zemaljske kronike), nego bogovi drevnog Bliskog istoka, i to kao
orijentacijsku točku za slijetanje u njihovu svemirsku luku na
sinajskom poluotoku. Sve druge egipatske piramide - od manjeg
značaja, one manje, propale ili srušene - uistinu su izgradili
faraoni, tisuću godina kasnije, oponašajući božje 'stepenice u
nebo'. Ali nikome nije uspjelo postići kut od 52 stupnja, a svaki
put kad se to pokušalo, pokušaj je završio urušavanjem.
Lekcija je konačno naučena kada je faraon Sneferu (oko
2650. g. pr. n. e.) odlučio dohvatiti monumentalnu slavu. U
sjajnoj analizi drevnih događaja K. Mendelssohn (The Riddle of
the Pyramids) pretpostavlja da su Sneferuovi arhitekti sagradili
njegovu drugu piramidu u Dahshuru kada se prva, izgrađena u
Maidumu pod kutom od 52 stupnja, urušila. Arhitekti su tada
ubrzano promijenili kut piramide u Dahshuru u sigurnijih 43,5
stupnjeva u sredini konstrukcije, dajući piramidi oblik, a time i
ime Svinuta piramida (sl. 15a). I dalje odlučan da iza sebe ostavi
pravu piramidu, Sneferu je u blizini nastavio graditi i treću; ona
je nazvana Crvena piramida zbog boje kamena i uzdiže se pod
sigurnim kutom od 43,5 stupnja (sl. 15b).
Međutim, vrativši se sigurnom nagibu od 43,5 stupnja,
Sneferuovi arhitekti su se vratili unazad, na izbor za koji se više
od stoljeća ranije, oko 2700. g. pr. n. e. odlučio faraon Zoser.
Njegova piramida - prva koju je dao sagraditi neki faraon, i koja
još uvijek stoji (u Zaskari) - bila je stepenasta piramida koja se
uzdizala u šest razina (sl. 15c), prilagodivši se plićem uglu od 43,5
stupnja.
slika 15
Je li tek slučajnost da osnovice Sunčeve piramide i Velike

piramide u Gizi imaju iste mjere? Možda. Je li puka slučajnost
da je precizni kut od 43,5 stupnja koji je primijenio faraon
Zoser i usavršio u svojoj stepenastoj piramidi primijenjen
kasnije u Teotihuacanu? Sumnjam. Dok je blaži kut od, recimo,
45 stupnjeva jedan nesofisticirani arhitekt mogao postići
jednostavno raspolovivši pravi kut (90 stupnjeva), kut od 43,5
stupnja u Egiptu je bio rezultat sofisticirane primjene faktora Pi
(TT - oko 3,14) koji predstavlja odnos opsega kruga i njegovog
promjera.
61 PODRUČJE ZMIJSKIH B O G O V A
Kut od 52 stupnja kod piramida u Gizi zahtijevao je

poznavanje istog faktora; njega dobijemo tako da se piramidi
da visina (H) koja je jednaka polovici stranice (S) podijeljenoj
s Pi, te pomnoženoj s četiri (230 : 2 = 115 : 3,14 = 36,5 x4 = 146
metara visine). Kut od 43,5 stupnja postignut je reducirajući
visinu od množenja s četiri na množenje s tri. U oba slučaja,
bilo je potrebno poznavati Pi; a kod naroda Srednje Amerike ne
postoji apsolutno ništa što bi upućivalo na takvo znanje. Odakle
onda kut od 43,5 stupnja u strukturama dvije jedinstvene (za
Srednju Ameriku) piramide u Teotihuacanu, ako ne od nekoga
tko je bio upoznat s građenjem egipatskih piramida?
Osim kod jedinstvene Velike piramide u Gizi, egipatske
piramide su imale samo donji prolaz (v. si. 15) koji je obično
počinjao blizu ruba osnovice piramide i nastavljao se ispod nje.
Može li se postojanje takvog prolaza ispod Sunčeve piramide
pripisati pukoj slučajnosti?
Slučajno otkriće dogodilo se 1971. g. nakon jakih pljuskova.
Upravo ispred središnjeg stepeništa piramide isprana je zemlja
sa podzemne šupljine. Ona je imala osam stepenica koje su
vodile nekih šest metara prema dolje, do ulaza u vodoravni
prolaz. Istraživači su zaključili da je to bila prirodna pećina
koja je umjetno proširena i povećana, i koja se protezala ispod
temelja na kojem je piramida sagrađena. Da je originalna pećina
bila preinačena za neku svrhu, očigledno je zbog činjenice da je
strop načinjen od teških kamenih blokova i da su zidovi tunela
ožbukani. Na raznim mjestima uzduž podzemnog prolaza zidovi
od sušenih opeka skreću pod oštrim kutom.
Oko 45 metara od drevnog stepeništa, tunel se širi u dvije
izdužene pokrajnje prostorije, poput raširenih krila; to je točka
točno ispod prve razine stepenaste piramide. Odatle se podzemni
prolaz, uglavnom visok oko dva metra, proteže gotovo 60 metara.
U tom unutarnjem dijelu konstrukcija postaje kompleksnija,
koristeći raznovrsne materijale; podove, postavljene u
se
gmentima, izradio je čovjek; drenažne cijevi su postavljene
z
a dosad nepoznatu svrhu (možda povezane s podzemnim
vodenim tokom koji je u međuvremenu presušio). I konačno,
tunel završava ispod četvrte razine piramide u izdubljenom

području koji podsjeća na list djeteline kojeg podržavaju stupovi
od sušene opeke i bazaltne ploče.
Koja je bila svrha te kompleksne podzemne strukture?
Budući da su zidovi bili napukli prije otkrića u moderno doba,
nije moguće reći da li ostaci glinenih posuda, opsidijanske oštrice
i pepeo drvenog ugljena pripadaju najranijoj fazi upotrebe tunela.
Ali, odgovor na pitanje što se osim promatranja zvijezda odvijalo
u Teotihuacanu, pružila su neka druga otkrića.
Avenija mrtvih izgleda kao široka, ravna pista od trga
Mjesečeve piramide do južnog horizonta; međutim, njen mirni
tok prekinut je na dijelu smještenom između Sunčeve piramide i
rijeke San Juan. Čitav nagib od Mjesečeve do Sunčeve piramide
još je naglašeniji u ovom dijelu Avenije, a ispitivanje na terenu
jasno pokazuje da je taj nagib postignut namjernim klesanjem
prirodne stijene; razlika u visini od Mjesečeve piramide do točke
pored Citadele iznosi tridesetak metara. Ovdje je napravljeno
šest segmenata postavljanjem nizova dvostrukih zidova
okomito na smjer Avenije. Šupljina Avenije je i dalje ograđena
zidovima i niskim strukturama u ravnoj liniji, što rezultira sa šest
polupodzemnih odjeljaka otvorenih prema nebu. Okomiti zidovi
pri dnu imaju branu. Stječe se dojam da je cijeli kompleks služio
tome da kanalizira vodu koja je tekla niz Aveniju. Tok je možda
započinjao kod Mjesečeve piramide (gdje je pronađen podzemni
tunel koji ju je okruživao) i bio je na neki način povezan s
podzemnim tunelom Sunčeve piramide. Nizovi odjeljaka su tada
zadržavali, te ispuštali vodu jedan u drugoga, dok na kraju voda
nije došla do skrenutog kanala rijeke San Juan.
Je li moguće da su ove umjetno kanalizirane vode bile razlog
ukrašavanja fasade piramide u Quetzalcoatlu valovitim vodama
- u unutrašnjosti, stotinama kilometara daleko od mora?
Vezu ovog mjesta u unutrašnjosti s vodom sugerira i
otkriće ogromnog kamenog kipa Chalchiuhtlicue, boginje
vode i supruge Tlaloca, boga kiše. Taj kip (si. 16), sada izložen
u National Museum of Antropology u Mexico Cityju, bio je
pronađen kako stoji u središtu trga ispred Mjesečeve piramide.
PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA
63
slika 16
U slikovnim opisima boginja, čije ime znači 'Gospa od voda',

obično je bila prikazivana kako nosi suknju od žada ukrašenu
školjkama. Od nakita je nosila tirkizne naušnice i ogrlicu od žada
ili drugog plavo-zelenog kamenja s koje je visio zlatni medaljon.
Na statui se ponavljaju ti odjevni i ukrasni elementi, a čini se da
je bila okićena i sa stvarnim zlatnim privjeskom utaknutim u
odgovarajuću šupljinu, a kojeg su odnijeli pljačkaši. Na slikama
je često prikazana kako nosi krunu od zmija ili je na drugi način
njima ukrašena, ukazujući na to da je ona bila jedna od zmijskih
bogova Meksikanaca.
Je li Teotihuacan bio položen i građen kao neka vrsta
vodovoda, koristeći vodu za neke tehnološke procese? Prije no
što odgovorimo na to pitanje, spomenimo još jedno tamošnje
zbunjujuće otkriće.
Duž trećeg segmenta niz Sunčevu piramidu, iskopine
nizova međusobno povezanih podzemnih prostorija otkrivaju
da su neki podovi bili pokriveni debelim slojevima tinjca.
To je silicij čije ga posebne osobine čine otpornim na vodu,
toplinu i električnu struju. Stoga ga se koristi kao izolator u
raznim kemijskim procesima te električnim i elektroničkim
uređajima, a u posljednje vrijeme i u nuklearnim te svemirskim
tehnologijama.
Posebna svojstva tinjca donekle ovise o tome koliko drugih
minerala u tragovima sadrži, te stoga o i njegovom geografskom
izvoru. Prema mišljenju stručnjaka, tinjac pronađen u
Teotihuacanu je od tipa koji je pronađen samo u dalekom

Brazilu. Tragovi tog tinjca su nađeni i na ostacima maknutim sa
razina Sunčeve piramide kad je otkrivena početkom 20. stoljeća.
Koja je bila namjena postavljanja tog izolirajućeg materijala u
Teotihuacanu?
Smatram da prisutnost Gospodina i Gospe od voda uz glavno
božanstvo Quetzalcoatla, nakošena avenija, nizovi struktura,
podzemne prostorije i tuneli, skrenuta rijeka, podzemne sekcije
sa svojim bran ama i podzemni odjeljci podstavljeni tinjcem - sve
to predstavlja komponente znanstveno osmišljene tvornice za
odvajanje, profinjavanje ili pročišćavanje mineralnih tvari.
Da li je sredinom prvog tisućljeća pr. n. e. ili, vjerojatnije,
sredinom drugog tisućljeća pr. n. e., netko upoznat s tajnom
građenja piramida došao u tu dolinu; a podjednako upućen u
fiziku, stvorio od lokalno dostupnih materijala tvornicu visoke
tehnologije za preradu? Je li to bio netko u potrazi za zlatom, na
što upućuje privjesak Gospe od voda ili za nekim drugim, još
rjeđim mineralom?
A ako to nije bio čovjek - jesu li to bili bogovi, kao što nam
cij 'lo vrijeme govore legende o Teotihuacanu i samo njegovo ime?
Tko su, osim bogova, bili izvorni stanovnici Teotihuacana?

Tko je nosio kamenje i žbuku za podizanje prvih piramida? Tko
je kanalizirao vodu i upravljao branama?
Oni koji se drže pretpostavke da Teotihuacan nije stariji
od nekoliko stoljeća pr. n. e. imaju jednostavan odgovor:
Tolteci. Oni koji su skloni mnogo ranijem početku, počeli su
ukazivati na Olmeke, zagonetni narod koji se pojavio u Srednjoj
Americi sredinom drugog tisućljeća pr. n. e. Ali, i sami Olmeci
predstavljaju zagonetku, jer se čini da su bili Afrikanci (crni); i to
je još jedna anatema za one koji jednostavno ne mogu prihvatiti
prijelaz Atlantika prije više tisućljeća.
Čak i ako je podrijetlo Teotihuacana i njegovih graditelja
obavijeno tajnom, gotovo je sigurno da su se u stoljećima koja
su prethodila kršćanskoj eri počela doseljavati toltečka plemena.
U početku obavljajući manualne kućne poslove, postupno su
65
naučili gradske zanate i primili kulturu gospodara, uključivši

slikovno pismo, tajne kovanja zlata, znanje o astronomiji i
kalendaru i obožavanje bogova. Oko 200. g. pr. n. e. tko god da
je vladao Teotihuacanom, pokupio se i otišao, a mjesto je postalo
toltečki grad. Stoljećima je bio slavan po svojem oruđu, oružju i
rukotvorinama načinjenim od opsidijana, a njegov se kulturni i
religiozni utjecaj daleko proširio. Tada, tisuću godina nakon što
su doselili, i Tolteci su se spakirali i otišli. Nitko ne zna zašto; ali
odlazak je bio sveobuhvatan i Teotihuacan je postao opustjelo
mjesto koje živi samo u sjećanju na zlatnu prošlost.
Neki vjeruju da se taj događaj podudara s utemeljenjem
Tollana kao toltečkog novog glavnog grada, oko 700. g. n. e. To
mjesto na obalama rijeke Tula, gdje su se ljudi doseljavali tisućama
godina, Tolteci su izgradili kao mini-Teotihuacan. Kodeksi i
predaje opisivali su Tollan kao legendarni grad, središte umjetnosti
i zanatstva, raskošan u svojim palačama i hramovima, blistav
od zlata i dragog kamenja. Ali, dugo su vremena znanstvenici
sumnjali u njegovo postojanje... Sada je bez sumnje poznato da
je Tollan zaista postojao, na mjestu koje se danas zove Tula, oko
osamdeset kilometara sjeverozapadno od Mexiko Cityja.
Ponovno otkrivanje Tollana počelo je potkraj devetnaestog
stoljeća i početak tog procesa je uglavnom povezan s francuskim
putopiscem Désiré Charnayem (Les anciennes villes du nouveau
monde). Ozbiljni radovi na iskopavanju i restauraciji usredotočili
su se na glavni ceremonijalni prostor nazvan Tula Grande;
kasnija iskopavanja poduzeo je University of Missisipi, čiji
su timovi stručnjaka proširili područje sa kojeg je uklonjena
zemljana prašina prošlosti.
Otkrića ne samo da su potvrdila postojanje grada, nego i
njegove povijesti, i to upravo onakve kakva je ispripovijedana u
raznim kodeksima, a posebno u jednom, poznatom kao Anales de
Cuauhtitlan. Danas je poznato da je Tollanom vladala dinastija
svecenika-kraljeva koji su tvrdili da su potomci boga Quetzalcoatla
i stoga su, osim svog imena, nosili i božje ime kao patronim
- običaj koji je prevladavao među egipatskim faraonima. Neki od
tih svećenika-kraljeva bili su ratnici, koji su išli samo za širenjem
toltečke vlasti; drugi su se više bavili vjerom. U drugoj polovici

desetog stoljeća n. e. vladao je Ce Acatl Topiltzin-Quetzalcoatl;
ime i razdoblje su pouzdani zbog njegovog portreta na kojem se
nalazi i označena godina - 968. g. n. e.; portret uklesan u stijeni
iznad grada još se uvijek može vidjeti.
Upravo u to vrijeme izbio je vjerski sukob među Toltecima;
izgleda da se radilo o zahtjevu dijela svećenstva da se uvede
ritual ljudskih žrtvi kako bi se umirilo bog rata. Godine 987. n.
e. Topilzin-Quetzalcoatl i njegovi sljedbenici napustili su Tollan
i otišli na istok, ponovivši raniji legendarni odlazak božanskog
Quetzalcoatla. Naselili su se u Yucatanu.
Dva stoljeća kasnije, zbog prirodnih nesreća i navale ostalih
suplemenika, Tolteci su se našli na koljenima. Nesreće su smatrane
znakovima božjeg gnjeva, pretkazanjem propasti grada. Kroničar
Sahagun je zapisao da je na kraju vladar, za koga mnogi misle da
se zvao Huemac ali koji je također nosio patronim Quetzalcoatl,
uvjerio Tolteke da moraju napustiti Tollan. 'I tako su otišli po
njegovoj zapovijedi, iako su tamo živjeli mnogo godina i izgradili
prekrasne, velike kuće i hramove i palače... Na kraju su morali
otići, napuštajući svoje kuće, svoju zemlju, svoj grad i svoja
bogatstva, a budući da nisu mogli ponijeti svo svoje bogatstvo,
mnoge su stvari zakopali, pa je čak i danas neke od njih moguće
pronaći pri iskapanju, ne bez divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.
Tako je otprilike 1.168. g. n. e. Tollan postao napušten, prazan
grad, prepušten propadanju i raspadu. Priča govori da je prvi
astečki poglavica, kada je ugledao ostatke grada, gorko zaplakao.
Razornim silama prirode pripomogli su osvajači, pljačkaši i
razbojnici koji su oskvrnuli hramove, razrušili i uništili sve što je
stajalo. I tako je Tollan, sravnjen sa zemljom i zaboravljen, postao
tek legenda.
Ono što znamo o Tollanu osam stoljeća kasnije potvrđuje
prikladnost njegovog imena koje znači 'Mjesto s mnogo susjeda';
jer izgleda da se sastojao od mnogo susjedstava i svetišta koja
su zauzimala čitavih jedanaest četvornih kilometara. Kao i
Teotihuacanu (kojeg su njegovi projektanti pokušavali oponašati),
srce Tollana je bio sveti prostor koji se protezao duž kilometar
67
i pol duge osi sjever-jug; na njegovim stranama su se nalazile

ceremonijalne strukture sagrađene u smjeru istok-zapad, okomito
na os sjever-jug. Kako smo već spomenuli, smjerovima je bila dana
'sveta kosina' Teotihuacana, iako u to vrijeme i zbog zemljopisnog
položaja Tollana to više nije imalo astronomskog smisla.
Kod mjesta koje je moglo predstavljati sjeverni rub svetog
prostora, nađeni su ostaci neobične strukture. S prednje strane, ona je
izgrađena kao obična stepenasta piramida sa stepeništem; ali straga
je struktura kružna i vjerojatno je na njoj bio toranj. Građevina
je možda služila kao opservatorij; u svakom slučaju, mogla je biti
model za kasniji astečki hram Quetzalcoatla u Tenochtitlanu i za
druge kružne piramide-opservatorije drugdje u Meksiku.
Glavni ceremonijalni dio, oko kilometar i pol južnije, bio je
postavljen oko velikog središnjeg trga, u sredini kojeg je stajao
Veliki Oltar. Glavni hram je stajao na vrhu piramide od pet
razina na istočnoj strani trga. Manja piramida od pet razina na
sjevernoj strani služila je kao uzdignuta terasa za još jedan hram;
bila je okružena građevinama s mnogo prostorija koje pokazuju
tragove vatre i koje su mogle služiti za neke industrijske namjene.
Izdužene građevine ili vestibuli čiji su krovovi počivali na
redovima stupova spajale su dvije piramide i također ograđivale
južnu stranu trga. Igralište za svetu igru tlachli s g u m e n o m loptom
upotpunjavalo je trg sa zapadne strane (sl. 17, rekonstrukcija po
uputi arheologa P. Salazara Ortegona).
slika 17
Između tog glavnog odjeljka Tule Grande i sjevernog

ruba svetog prostora očito su postojale razne strukture i grupe
građevina; iskopano je još jedno igralište. U određenim odjeljcima
i kroz cijelo svetište nađeno je relativno mnogo kamenih kipova.
To nisu samo kipovi životinja, kao poznati kojot ili nepoznati
tigar, već i kip poluboga koji leži zvanog Chacmool (sl. 18).
Tolteci su također klesali statue svojih poglavica, prikazujući
ih najčešće kao ljude niskog rasta. Drugi, odjeveni kao ratnici
i držeći (u svojoj lijevoj ruci) oružje atl-atl (zakrivljeni bacač
koplja ili strijele), bili su prikazivani na reljefu na četvrtastim
stupovima (sl. 19a), u profilu i straga (sl. 19b).
Kada je 40-tih godina prošlog stoljeća, pod vodstvom Jorge
R. Acoste, započeo metodičan i sustavan arheološki rad, pozornost
je bila usmjerena na Veliku piramidu koja je, okrenuta prema
Velikom Oltaru, imala očiglednu astronomsku svrhu. U to su se
vrijeme arheolozi pitali zašto lokalni Indijanci napušteni humak
nazivaju El Tesoro - Blago; ali, kada je pronađeno više zlatnih
predmeta nakon početnih iskopavanja, radnici su inzistirali na
tome da se piramida uzdiže na 'zlatnom polju' i odbili nastaviti
rad. 'Bilo da se radilo o stvarnosti ili praznovjerju', zapisao je
Acosta,'rezultat je bio da je rad prekinut i nikad nije nastavljen'.
slika 18
Rad je zatim nastavljen na manjoj piramidi koja se

različito naziva (isprva) Mjesečeva piramida, zatim piramida
"B", a odnedavno Quetzalcoatlova piramida. Ta oznaka potječe
prvotno od dugog urođeničkog imena za grobni humak koje
P O D R U Č J E ZMIJSKIH B O G O V A
69
znači 'Gospodar jutarnje zvijezde', vjerojatno jedan od epiteta

Quetzalcoatla, te od ostataka obojene žbuke i niskih reljefa
koji su ukrašavali razine piramide, pokazujući da je njenim
bogatim ukrasima dominirao motiv Pernate zmije. Arheolozi
također vjeruju da su na dva okrugla kamena stupa, od kojih je
pronađeno nekoliko dijelova, bile uklesane slike Pernate zmije i
da su stajali na ulazu u hram na vrhu piramide.
a b
slika 19
Najveće arheološko (zakopano) blago pronađeno je kad

je Acostin tim shvatio da je sjeverna strana ove piramide bila
mijenjana u pretšpanjolsko vrijeme. Niz sredinu te strane izgleda
se spuštala masa poput rampe, zamjenjujući stepenastu
osinu. Iskopavajući na tom mjestu, arheolozi su pronašli da je
kroz tu stranu piramide bio iskopan rov koji je prilično ulazio u
njenu unutrašnjost; a taj je rov koji je bio visok koliko i piramida,
upotrijebljen da se u njega zakopa velik broj kamenih kipova.
Kada ih se izvadilo, uspravilo i spojilo, postalo je jasno da su to

bili dijelovi dva okrugla stupa uz vrata, četiri kvadratna stupa za
koje se vjeruje da su držali krov hrama piramide i četiri golema
kipa u obliku čovjeka, visoka više od četiri i pol metra koji su
postali poznati kao Atlanti (sl. 20). Uvjereni da su služili i kao
karijatide (skulpture korištene kao zidni stupovi da drže krov
ili njegove grede), arheolozi su ih ponovno uspravili na vrhu
piramide kad je posao restauracije bio završen.
slika 20
71
Svaki od Atlanata (kako je prikazano na sl. 21) sastoji se

od četiri dijela koja su isklesana na način da pristaju jedan u
drugi. Najgornji dio čini glava kipa, a pokazuje divove koji su
nosili perjanicu s trakom ukrašenom zvjezdanim simbolima;
dva izdužena predmeta pokrivaju uši. Crte lica ne mogu se
lako identificirati i do sada nije bilo moguće usporediti ih niti
s jednom rasnom grupom; i premda četiri lica zadržavaju isti
daleki izraz, pažljivije promatranje pokazuje da su malo različiti
i individualni.
Torzo je izrađen od dva dijela. Glavna odlika većeg ili
grudnog dijela je debela grudna ploča čiji se oblik uspoređuje
s leptirom. Donji dio torza ima svoju glavnu karakteristiku
na leđima: to je disk s ljudskim licem u sredini, okružen s
neodgonetnutim simbolima i, po mišljenju nekih, 'vijencem'
dviju isprepletenih zmija. Donji dio divova sastavljen je od bedra,
nogu i stopala sa sandalama. Trake drže ovu opremu na mjestu; u
ovu brižljivo složenu nošnju uključeni su i narukvice, grivne na
gležnju i tkanina oko bokova (v. sl. 21).
slika 21
Koga predstavljaju ovi divovski kipovi? Prvi istraživači su ih

nazvali idolima', uvjereni da predstavljaju božanstva. Popularni
pisci dali su im nadimak Atlanti, što je impliciralo da možda

potječu od boginje Atlatone - 'One koja sjaji u vodi' i, također,
da su možda došli s legendarne Atlantide. Manje maštoviti
znanstvenici vide u njima jednostavno toltečke ratnike koji u
lijevoj ruci drže pregršt strijela, a u desnoj atl-atl. Međutim,
nemoguće je da je ovo tumačenje ispravno, jer 'strijele' u lijevoj
ruci nisu ravne nego zakrivljene; a vidjeli smo da je oružje lijeve
ruke bio atl-atl. Istovremeno, oružje u desnoj ruci (sl. 22a) nije
zakrivljeno kao što to atl-atl mora biti; o čemu se onda radi?
Taj instrument izgleda više kao pištolj u futroli, pridržavan
s dva prsta. Gerardo Levet (Misión Fatal) predložio je zanimljivu
teoriju po kojoj to nije bilo oružje, već oruđe, 'plazma pištolj'.
On je otkrio da jedan od kvadratnih zidnih stupova koji
prikazuje toltečke poglavice ima u gornjem lijevom kutu (sl.
22b) ugraviranu sliku osobe koja nosi naprtnjaču i drži rečeno
slika 22
73 P O D R U Č J E ZMIJSKIH B O G O V A
oruđe; on ga koristi kao bacač plamena da bi oblikovao kamen

(sl. 22c). To oruđe je bez sumnje isti instrument kojeg drži desna
šaka divova. Levet sugerira da je to bio visokoenergetski 'pištolj'
koji se koristio za rezanje i klesanje kamenja, te ističe da su se
takve Thermo-fet baklje koristile u m o d e r n o doba da se iskleše
divovski kip planine Georgias Stone.
Značaj Levetovog otkrića ide možda i dalje od njegove

teorije. Budući da su kamene stele i rezbarije pronađene duž
cijele Srednje Amerike proizvod domorodačkih umjetnika, ne
treba tragati za high-tech oruđima da bi se objasnilo klesanje
kamena. S druge strane, prikazano oruđe može poslužiti kao
objašnjenje jednog drugog zagonetnog aspekta Tollana.
Kad su ispitali dubinu piramide, nakon što su odstranili
zemlju s rampe, arheolozi su otkrili da je vanjska i vidljiva
piramida bila izgrađena preko ranije piramide tako da ju je
skrivala, a čiji stepenaste razine vire po oko osam stopa na svakoj
strani. Također su otkrili ostatke uspravnog zidaj koji je sugerirao
postojanje unutarnjih odaja i prolaza unutar starije piramide (ali
nisu išli za tim tragovima). Naišli su na iz/anrednu osobitost
- kamenu cijev načinjenu od cjevastih dijelova koji su savršeno
pristajali jedan u drugi (sl. 23), unutarnjeg promjera od oko
četrdeset pet centimetara. Duga cijev bila je instalirana unutar
slika 23
piramide pod istim kutom kao i izvorni nagib i išla je po cijeloj

njenoj visini.
Acosta i njegov tim su pretpostavili da je cijev služila za
odvod kišnice; ali to se moglo postići i bez tako brižljivo izrađene
unutarnje instalacije i pomoću jednostavnih glinenih cijevi
umjesto precizno isklesanih kamenih dijelova. Položaj i nagib
neobične, ako ne i jedinstvene cjevaste naprave bio je očito dio
izvornog plana piramide i integralan dio svrhe cijelog objekta.
Činjenica da ostaci okolnih višesobnih i višekatnih zgrada
upućuju na neko industrijsko procesiranje, te također i činjenica
da je u stara vremena voda iz rijeke Tula bila kanalizirana da teče
uz te zgrade, povećava vjerojatnost da se na ovom mjestu, kao
i u Teotihuacanu, u vrlo ranom razdoblju događala neka vrsta
procesa pročišćavanja i profinjavanja.
Pitanje koje nam se nameće glasi: da li je zagonetno oruđe
služilo umjesto za klesanje kamenja, za razbijanje kamenja zbog
rude u njima? Drugim riječima, je li to bilo sofisticirano rudarsko
oruđe?
I da li je mineral za kojim se tragalo bilo zlato?
Posjedovanje visoko razvijenih tehnoloških oruđa u rukama

'Atlanata' prije više od tisuću godina u centralnom Meksiku
nameće pitanje tko su oni bili. Ako je suditi po crtama lica svakako
nisu dolazili iz Srednje Amerike; vjerojatno su bili 'bogovi', a ne
smrtni ljudi, ukoliko je veličina kipova izraz štovanja, budući da
su uz ove divovske kipove stajali kvadratni stupovi na kojima
su bile isklesane slike toltečkih vladara u normalnoj veličini.
Činjenica da su u neko pretšpanjolsko vrijeme divovske slike
bile rastavljene i pažljivo položene u dubine piramide te tamo
zakopane, pretpostavlja određenu mjeru svetosti. Zaista, sve to
potvrđuje ranije spomenutu Sahagunovu tvrdnju da su Tolteci,
kada su napustili Tollan, 'zakopali mnoge stvari', od kojih su
neke, čak i u vrijeme Sahaguna 'bile izvađene iz zemlje i ne bez
divljenja njihovoj ljepoti i izradi'.
Arheolozi vjeruju da su četiri Atlanta stajala na vrhu
Quetzalcoatlove piramide i držala strop hrama kao da drže
75
nebeski svod. To je uloga koju su u egipatskim vjerovanjima

vršila četiri Horusova sina koji su podržavali nebo na četiri
strane svijeta. Prema egipatskoj Knjizi mrtvih, to su bila četiri
boga koji su spajali nebo i zemlju i koji su pratili preminulog
faraona do svetih stepenica po kojima bi se on uspeo na nebo, u
vječni život nakon smrti. Ove 'stepenice u nebo' su hijeroglifima
prikazane kao jednostruko ili dvostruko stubište, gdje ovo drugo
predstavlja stepenastu piramidu (sl. 24a). Da li je tek slučajnost
d a j e simbol stepenica ukrašavao zidove oko tollanske piramide i
postao glavni astečki ikonografski simbol (sl. 24b)?
slika 24
U središtu tog simbolizma i religijskih vjerovanja

nahuatlanskih naroda bio je njihov bog-junak, davatelj sveg
znanja, Quetzalcoatl - 'Pernata Zmija'. Ali, čovjek se može zapitati
sto je bila 'pernata' zmija, ako ne zmija koja ima krila poput ptice
i može letjeti?
A, ukoliko je tako, onda koncept Quetzalcoatla kao 'Pernate
Zmije' nije bio ništa drugo nego egipatski koncept Krilate Zmije
(sl.25) koja je pomagala kod preobrazbe preminulog faraona u
mjestu vječno živućih bogova.
Osim Quetzalcoatla, nahuatlanski panteon bio je prepun
ozanstava povezanih sa zmijama. Cihuacoatl je bila 'Ženska
Zmija. Coatlicue je bila 'Ona sa suknjom od zmija'. Chicomecoatl
je bio Sedam Zmija. Ehecacoamixtli je bio 'Oblak zmija vjetra' i
tako dalje. Velikog boga Tlaloca često se prikazivalo s maskom

dvostruke zmije.
I tako, koliko god pragmatičnim znanstvenicima možda
bilo neprihvatljivo, mitologija, arheologija i simbolizam vode
nas do neizbježnog zaključka da je središnji Meksiko, ako ne i
cijela Srednja Amerika, bio područje Zmijskih bogova - bogova
drevnog Egipta.
slika 25
4
PROMATRAČI NEBA U
DŽUNGLAMA
Maye.
To ime budi pomisao na tajnu, enigmu, pustolovinu.
Civilizacija koja je postojala i nestala, iščeznula, iako je njen
narod ostao. Cijeli nevjerojatni gradovi koje je progutao zeleni
pokrov džungle - napušteni su; piramide koje se uzdižu prema
nebu, u želju da dotaknu bogove; i spomenici, p o m n o isklesani i
ukrašeni koji govore umjetničkim hijeroglifima čije je značenje
još uvijek najvećim dijelom izgubljeno u magli vremena.
Tajnovitost Maya osvojila je maštu i znatiželju Europljana
od trenutka kad su Španjolci prvi puta kročili na poluotok
Yucatán i vidjeli ostatke gradova izgubljenih u džungli. Sve je
bilo toliko nevjerojatno, pa ipak je bilo tu: stepenaste piramide,
terasasti hramovi, ukrašene palače, izrezbareni kameni stupovi; i
dok su zurili u zapanjujuće ostatke, slušali su priče domorodaca
o kraljevstvima, gradovima-državama i nekadašnjim slavnim
vremenima. Jedan od najpoznatijih španjolskih svećenika koji
je pisao o Yucatánu í Mayama za vrijeme i nakon španjolskog
osvajanja, redovnik (kasnije biskup) Diego de Landa (Relación
17
de las cosas de Yucatán), izvijestio je da 'na Yucatánu postoje

mnoge g r a đ e v i n e velike ljepote i to su najistaknutije od sviju
stvari otkrivenih kod Indijanaca; sve su izgrađene od kamena
i ukrašene f i n i m ornamentima iako u toj zemlji nije pronađen
metal za t a k v o rezanje'.
S d r u k č i j i m nakanama na umu, kao što je potraga za blagom
i obraćenje domorodaca na kršćanstvo, Španjolcima su bila
potrebna g o t o v o dva stoljeća da obrate pozornost na ruševine.
Tek 1785. g. kraljevska je komisija ispitala tada otkrivene
ruševine Palenquea. Na sreću, kopija ilustriranog izvješća
komisije našla je put do Londona; kad je izvješće objavljeno,
enigma M a y a privukla je bogatog plemića, lorda Kingsborougha.
Čvrsto v j e r u j u ć i da stanovnici Srednje Amerike potječu od Deset
izgubljenih p l e m e n a Izraelovih, on je potrošio ostatak svog
života i cijelo svoje bogatstvo na istraživanje i opisivanje drevnih
spomenika i spisa Meksika. Njegovi Antiquities of Mexico (1830.
- 1848.), z a j e d n o s Landinim Relación, neprocjenjivi su izvori
podataka o prošlosti Maya.
M e đ u t i m , što se tiče šire javnosti, slava pokretanja
arheološkog otkrivanja civilizacije Maya pripada Johnu L.
Stephensu, r o đ e n o m u New Jerseyu. Budući da je bio izabran za
poslanika Sjedinjenih Američkih Država za Centralnoameričku
Federaciju, on se zaputio u zemlju Maya sa svojim prijateljem
Frederickom C a t h e r w o o d o m , školovanim umjetnikom. Dvije
knjige koje je Stephens napisao, a Catherwood ilustrirao
- Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yucatán
i Incidents of Travel in Yucatán - još uvijek su preporučljivo
štivo, stoljeće i pol nakon prvog objavljivanja (1841. i 1843.).
C a t h e r w o o d o v a vlastita knjiga Views of Ancient Monuments
of Central America, Chiapas, and Yucatán još više je razbuktala
zanimanje za tu temu. Kada se Catherwoodovi crteži stave uz
suvremene fotografije, čovjek se zapanji gledajući preciznost
njegovog r a d a (i rastuži kad shvati što je erozija u m e đ u v r e m e n u
učinila).
Izvješća njihovog tima posebno su bila detaljna u vezi
velikih mjesta kao što su Palenque, Uxmal, Chichén Itzá i Copan;
PROMATRAČI N E B A U DŽUNGLAMA
79
ovo posljednje je više od svega povezano sa Stephensom, jer je

on da bi ga mogao nesmetano istraživati, kupio to mjesto od
lokalnog zemljoposjednika za pedeset američkih dolara. Sve u
svemu, ova su dvojica istražila gotovo pedeset gradova Maya;
to preobilje ne samo da je osupnulo maštu, nego je bez sumnje
pokazalo da smaragdni pokrov kišnih šuma nije skrivao samo
nekoliko izgubljenih predstraža, nego jednu cijelu izgubljenu
civilizaciju. Od posebnog značaja bila je spoznaja da su neki od
simbola i slika uklesanih na spomenicima ustvari označavali
njihov datum, tako da se civilizacija Maya mogla postaviti u
vremenski okvir. Iako je kompletno hijeroglifsko pismo Maya još
daleko od toga da bude dešifrirano, znanstvenici su bili uspješni
u čitanju datuma i utvrđivanju usporednih datuma u kršćanskom
kalendaru.
O Mayama smo mogli mnogo više saznati iz njihove vlastite
opširne književnosti: knjige koje su bile napisane na papiru
načinjenom od istanjene kore drveta premazane vapnom za
simbole pisane tintom. Ali ove su knjige, na stotine njih, sustavno
uništavali španjolski svećenici - osobito isti onaj biskup Landa
koji je na kraju u svojim spisima sačuvao mnoge 'poganske'
informacije.
Samo su tri (ili, ako je autentičan, i četvrti) kodeksa
('slikovnice') ostala sačuvana. Dijelovi koji su većini znanstvenika
najzanimljiviji su oni u kojima se govori o astronomiji. Druga dva
glavna literarna rada također su dostupna, jer su bili ponovno
napisani ili iz izvornih slikovnica ili iz usmenih predaja na
domorodačkom jeziku, ali koristeći pritom latinično pismo.
Jedna od njih je knjiga Chilam Balam, što znači Proroštva
ili Govori svećenika Balama. Mnoga sela u Yucatánu posjedovala
su kopiju te knjige; najbolje sačuvana i prevedena je Book of
Chilam Balam of Chumayel. Balam je, čini se, bio neka vrsta
Edgara Caycea' Maya: ove knjige sadrže informacije o mističnoj
Proslosti i prorokovanoj budućnosti, o ceremonijama i ritualima,
0
astrologiji kao i medicinske savjete.
Riječ balam na domorodačkom jeziku znači 'jaguar' i
uzrokovala je zaprepaštenost među znanstvenicima zato što
nema očigledne veze s proroštvima. Smatram intrigantnim da je

u drevnom Egiptu klasa svećenika zvana Šemovim svećenicima
koji su izgovarali proroštva za vrijeme određenih kraljevskih
ceremonija, kao i tajne formule s namjerom da 'otvore usta' kako
bi se preminuli faraon mogao pridružiti bogovima u životu
nakon smrti, nosila leopardovu kožu (sl. 26a). Pronađeni su
prikazi Maya sa slično odjevenim svećenicima (sl. 26b); budući
da je u Americi to morala biti koža jaguara umjesto afričkog
leoparda, to bi moglo objasniti 'jaguarsko' značenje imena Balam.
To bi još jednom upućivalo na egipatski ritualni utjecaj.
Još intrigantnija čini se sličnost ovog imena svećenika-
proroka Maya s onim vidioca Bileama kojeg je, prema Bibliji,
zadržao moapski kralj za vrijeme Izlaska kako bi bacio kletvu na
Izraelce, ali ovaj je na kraju izgovorio proroštvo u njihovu korist.
Je li to samo slučajnost?
Druga knjiga je Popol Vuh, 'Knjiga savjeta' planinskih Maya.
Ona daje prikaz božanskog i ljudskog podrijetla i kraljevske
genealogije; njene tradicije kozmogonije i stvaranja su u osnovi
slične onima nahuatlanskih naroda, ukazujući na zajednički
izvor. Što se tiče podrijetla Maya, Popol Vuh kaže da su njihovi
praočevi došli 's druge strane mora'. Landa je zapisao da su
'Indijanci čuli od svojih predaka da je ovu zemlju zauzela rasa
ljudi koji su došli s istoka i koje je Bog spasio otvorivši u m o r u
dvanaest staza'.
slika 26
PROMATRAČI N E B A U D Ž U N G L A M A
81
Ove izjave su u skladu s pričom Maya poznatom kao Legenda

o Votanu. Nekoliko španjolskih kroničara izvijestilo je o njoj, a
osobito redovnik Ramón Ordóñez y Aguiar i biskup Nuñez de la
Vega. Kasnije ih je iž raznih izvora prikupio Abbé E. C. Brasseur
de Bourbourg (Histoire de nations civilisées du mexique). Legenda
govori o dolasku na Yucatán oko 1000. g. pr. n. e. po kroničarevim
kalkulacijama 'prvog čovjeka kojega je Bog poslao u taj kraj da
napuči i razdijeli zemlju koja se sada zove Amerika'. Njegovo ime
je bilo Votan (nepoznato značenje), a njegov simbol bila je zmija.
'On je bio potomak Čuvara, od rase Can. Potjecao je iz zemlje
koja se zvala Chivim'. Poduzeo je ukupno četiri putovanja. Prvi
puta kada je pristao brodom, osnovao je naselje blizu obale.
Nakon nekog vremena ušao je u unutrašnjost i 'na pritoci velike
rijeke izgradio grad koji je bio kolijevka ove civilizacije'. Grad je
nazvao Nachan sto znači Mjesto zmija'. Prilikom svojeg drugog
posjeta istražio je novootkrivenu zemlju, ispitujući podzemne
zone i prolaze; na jednom takvom putovanju je, kaže se, prošao
ravno kroz planinu blizu Nachana. Kada se četvrti puta vratio
u Ameriku, naišao je na neslaganje i suparništvo među ljudima.
Zato je to područje podijelio na četiri pokrajine, utemeljivši po
jedan grad da služi kao glavni grad svake od njih. Palenque se
spominje kao jedan od njih; drugi izgleda da je bio blizu obale
Tihog oceana. Ostali su nepoznati.
Nuñez de la Vega je bio uvjeren da je zemlja iz koje je
Votan došao graničila s Babilonijom. Ordóñez je zaključio da
je Chivim bila zemlja Hivijaca koje Biblija (Knjiga Postanka
10) smatra sinovima Kanaana, bratićima Egipćana. Nedavno je
Zelia Nuttal, pišući u Papers of the Peabody Muséum harvardskog
univerziteta, istaknuo da je riječ Maya za zmiju - Can usporediva
sa židovskom Kanaan. Ako je doista tako, legenda Maya koja kaže
da je Votan bio kanske rase i da je njegov simbol bila zmija mogla
bi koristiti igru riječi da naznači kako je Votan došao iz Kanaana.
Ovo sigurno opravdava naše čuđenje zašto je Nachan, 'Mjesto
zmija' identično hebrejskom Nachash što znači 'zmija'.
Takve legende potkrjepljuju znanstvenu školu koja obalu
Zaljeva drži za mjesto gdje je započela yucatánska civilizacija - ne
samo Maya, nego i ranijih Olmeka. U svjetlu rečenog, mnogo više

pozornosti potrebno je pridati mjestu koje je posjetiteljima malo
poznato, a koje pripada samim počecima kulture Maya 'između
2000. i 1000. g. pr. n. e., ako ne i ranije', prema istraživačima s
Tulane univerziteta - National Geographic Society, koji su vršili
iskopavanja. Nazvano Dzibilchaltun, smješteno je blizu lučkog
grada Progreso na sjeverozapadnoj obali Yucatána. Ostaci koji se
protežu na području od trideset četvornih kilometara otkrivaju
d a j e grad bio nastanjen od najranijeg pa sve do španjolskog doba,
njegove su građevine uvijek iznova građene te nadograđivane, a
rezano i ornamentima ukrašeno kamenje se odvozilo i koristilo
u španjolskim i modernim zdanjima. Osim golemih hramova i
piramida, istaknuto obilježje grada je Veliki Bijeli Put, nasip s
cestom popločen vapnencem koji se protezao ravno čitavih dva i
pol kilometra kao os grada u smjeru istok-zapad.
Niz većih gradova Maya proteže se preko sjevernog vrha
Yucatána, noseći imena dobro poznata ne samo arheolozima,
već i milijunima posjetitelja: Uxmal, Izamal, Mayapan, Chichén
Itzá, Tulum - da spomenemo samo najistaknutija mjesta. Svaki
je odigrao svoju ulogu u povijesti Maya; Mayapan je bio središte
saveza gradova-država, Chichén Itzá su proslavili Tolteci. Svaki
od njih mogao je biti glavni grad iz kojega je, prema španjolskom
kroničaru Diegu Garciji de Palacio, veliki poglavar Maya iz
Yucatána osvajao južne visoravni i sagradio najjužniji centar
Maya - Copan. Sve to je, piše Garcia, bilo zapisano u knjizi koju
su mu Indijanci iz Copana pokazali kada je posjetio palaču.
Unatoč svim tim legendarnim i arheološkim dokazima, jedna
druga arheološka škola vjeruje da kultura Maya - ili barem same
Maye - potječu s južnih planina (današnja Gvatemala), odakle su
se proširili na sjever. Studije jezika Maya prate njegovo podrijetlo
do 'proto-Maya zajednice koja je postojala oko otprilike 2600. g.
pr. n. e., a danas je to okrug Huehuetenango u sjeverozapadnoj
Gvatemali (D. S. Morales, The Maya World). Ali, gdje god i kako
god da se civilizacija Maya razvijala, znanstvenici smatraju da je
drugo tisućljeće pr. n. e. njena 'pretklasična' faza, a oko 200. g. n. e.
smještaju početak'klasične' faze maksimalnog postignuća; do 900.
83 PROMATRAČI N E B A U D Ž U N G L A M A
g. n. e. se područje Maya već protezalo od obale Tihog oceana do

Meksičkog zaljeva i Kariba. Tijekom tih mnogih stoljeća Maye su
izgradili mnoštvo gradova čije piramide, hramovi, palače, trgovi,
stele, skulpture, natpisi i ukrasi svojim obiljem, raznolikošću
i ljepotom ostavljaju zatečenim kako znanstvenika, tako i
posjetitelja, da i ne govorimo o njihovoj monumentalnoj veličini
i maštovitoj arhitekturi. S izuzetkom nekoliko gradova ograđenih
zidovima, gradovi Maya su zapravo bili otvoreni ceremonijalni
centri okruženi administratorima, obrtnicima i trgovcima koje
je podržavala znatna seoska populacija. U tim centrima je svaki
uspješan vladar dodavao nove strukture ili povećavao stare,
gradeći veće građevine preko onih prethodnih, kao kad bi se
dodavala nova ljuska na luku.
A tada, pet stoljeća prije dolaska Španjolaca, iz nepoznatog
razloga Maye su napustili svoje svete gradove i dopustili džungli
da ih preuzme.
Palenque, jedan od prvih gradova Maya, smješten je

blizu meksičko-gvatemalske granice, a do njega se može doći
iz modernog grada Villahermose. U sedmom stoljeću on je
označavao zapadnu granicu ekspanzije Maya. Za njegovo
postojanje Europljani znaju od 1773. g.; arheolozi su otkrili
ostatke njegovih hramova i palača i proučavali njihove bogate
štuko-dekoracije i hijeroglifske natpise od dvadesetih godina
20. stoljeća. Ipak, njegova slava i draž narasli su tek poslije 1.949.
g. kad je Alberto Ruiz Lhuillier otkrio da stepenasta piramida
nazvana H r a m o m Natpisa sadrži tajno unutarnje stubište koje
je vodilo u dubinu. Nekoliko godina iskopavanja te otklanjanja
zemlje i ruševina koji su ispunili i sakrili unutarnju strukturu
dovelo je na kraju do najuzbudljivijeg otkrića - grobnice (si. 27).
Na dnu zavojitog stubišta trokutasti kameni blok je maskirao
ulaz kroz zid koji su još uvijek čuvali kosturi Maya ratnika. Iza je
bila nadsvođena kripta sa zidovima oslikanim muralima. Unutra
se nalazio kameni sarkofag, pokriven velikom pravokutnom
kamenom pločom koja teži oko pet tona i dugačka je 380 cm.
Kad je maknut kameni poklopac, ukazali su se ostaci kostura
visokog čovjeka, još uvijek okićenog biserima i nakitom od žada.

Njegovo lice je bilo pokriveno mozaičkom maskom od žada; mali
privjesak od žada sa slikom božanstva ležao je među kuglicama
koje su nekada bile ogrlica od žada.
slika 27
Otkriće je bilo zapanjujuće, jer do tada nije bila pronađena

nijedna piramida u Meksiku koja je služila kao grobnica.
Enigma grobnice i njenog stanovnika bila je uvećana prikazom
uklesanim na kamenom poklopcu: to je bila slika bosonogog
Maye koji sjedi na pernatom ili plamenom prijestolju i izgleda
kao da rukuje mehaničkim uređajima unutar dobro opremljene
prostorije (sl. 28). Društvo drevnih astronauta i njegov sponzor
Erich von Dániken u tome su vidjeli prikaz astronauta unutar
svemirskog broda kojeg pokreću plameni mlazni motori. Oni su
iznijeli tumačenje d a j e tamo pokopan vanzemaljac.
Arheolozi i drugi znanstvenici ismijavaju tu ideju. Natpisi
na zidovima te pogrebne građevine i u okolnim objektima
navode ih na zaključak da je osoba koja je tamo pokopana vladar
Pacal ('Štit') koji je vladao u Palenqueu od 615. - 683. g. n. e.
85
Neki u toj sceni vide prikaz preminulog Pačala kojeg odnosi

Zmaj Podzemnog Svijeta u svijet mrtvih; oni uzimaju u obzir
činjenicu da u vrijeme zimskog solsticija sunce zapada točno
iza Hrama Natpisa kao dodatnu simboliku kraljevog odlaska sa
zalazećim Bogom Sunca. Drugi, potaknuti činjenicom da prikaz
uokviruje Nebeska traka, niz slika koje predstavljaju nebeska
tijela i konstelacije u zodijaku, predlažu drukčiju interpretaciju:
oni smatraju da ova scena pokazuje kako kralja odnosi Nebeska
Zmija u nebesko carstvo bogova. Predmet sličan križu nasuprot
preminulog danas se prepoznaje kao stilizirano Drvo Života koje
sugerira da se kralja prenosi u vječni, onostrani život.
slika 28
Ustvari je slična grobnica, poznata kao Grobnica 116,

otkrivena na Velikom Trgu u Tikalu, u podnožju jedne od
njegovih glavnih piramida. Zakopan otprilike šest metara
ispod zemlje, pronađen je kostur neobično visokog čovjeka.
Njegovo tijelo bilo je položeno na kameno postolje, a on je bio
okićen nakitom od žada i okružen (kao i u Palenqueu) biserima,
predmetima od žada i grnčarijom. Također, prikazi osoba
koje vatrene zmije nose u raljama (koje znanstvenici nazivaju
Nebeskim Bogovima) poznati su iz različitih mayanskih mjesta,
kao ovo (sl. 29) iz Chichón Itzá.
Uzevši sve to u obzir, znanstvenici su priznali da 'se ne
može izbjeći implicitna usporedba s kriptama egipatskih faraona.
Sličnosti između Pačalove grobnice i onih koji su ranije vladali
uz Nil su zapanjujuće.' (H. La Fay, "The Maya, Children of Time"
u National Geographic Magazine). Doista, prikaz na Pacalovom
sarkofagu daje istu sliku kao i prikaz koji prikazuje faraona kojeg
Krilata Zmija prenosi u vječni onostrani život m e đ u bogove koji
su došli s nebesa. Faraon koji nije bio astronaut, postao je to po
svojoj smrti; a to je, po m o m mišljenju, ono što je uklesana scena
implicirala za Pačala.
Nisu samo grobnice otkrivene u džunglama Srednje
A m e r i - ke, Centralne Amerike i ekvatorijalnih zona Južne
Amerike. Uvijek iznova, ono što je izgledalo kao brežuljak
obrastao tropskom vegetacijom, ispostavilo se da je piramida;
grupe piramida bile su vrhovi izgubljenog grada. Sve dok 1978.
slika 29
87
slika 30
g. nisu počela iskopavanja u El Miradoru, mjestu u džungli s obje

strane gvatemalsko-meksičke granice, otkrivajući veliki grad
Maya koji datira unazad do 400. g. pr. n. e. i koji je zauzimao
deset četvornih kilometara; oni iz škole južnih početaka (tj. S.
G. Morley, The Ancient Maya) vjerovali su da Tikal nije bio samo
najveći grad Maya, već i najstariji. Smješten u sjeveroistočnom
dijelu gvatemalske provincije Petén, Tikal još uvijek uzdiže svoje
piramide visoko iznad zelenog mora džungle. On je toliko velik,
i stječe se dojam da se neprestano širi, kako se pronalaze novi
ostaci. Sam ceremonijalni centar pokriva više od jednog i pol
četvornog kilometra; prostor za gradnju nije bio samo isječen
iz kišnih šuma, njega su fizički stvorili na vrhu planinskog hrpta
kojeg su marljivo poravnali. Okolne gudure bile su pretvorene u
rezervoare za vodu, povezane nizovima nasipa s cestom.
Piramide Tikala, grupirane jedna blizu druge, imaju
konstrukciju dostojnu divljenja. Visoke i uske, one su pravi
neboderi koji strmo rastu uvis i do preko 60 metara. Uzdižući
se svojim strmim razinama, piramide su služile kao uzdignute
terase za hramove koji su stajali na njihovom vrhu. Pravokutni
hramovi, koji su imali tek nekoliko uskih prostorija, imali su na
svom vrhu masivne ornamentalne nadstrukture koje su dodatno
Povećavale visinu piramida (sl. 30). Arhitektonski rezultat bio
je taj da svetište izgleda kao obješeno između zemlje i neba,

do kojeg se može doći strmim stepenicama koje su simbolično
doista bile Stepenice u nebo. U svakom hramu niz prolaza vodio
je izvana prema unutra, svaki prolaz za stepenicu viši od onog
prije njega. Gornji dio dovratka bio je načinjen od rijetkog
drveta i izuzetno lijepo izrezbaren. U pravilu je bilo pet vanjskih
i sedam unutarnjih prolaza, ukupno njih dvanaest - simbolika
čije značenje za sada nije privuklo posebnu pozornost.
Izgradnja male zračne luke pokraj ruševina Tikala ubrzala
je njegovo istraživanje nakon 1950. g., pa su vođeni opsežni
arheološki radovi, posebno od strane timova iz The University
Museum s univerziteta Pennsylvania. Oni su otkrili da su veliki
trgovi Tikala služili kao nekropola gdje su bili pokapani vladari i
plemići; osim toga, utvrdili su da su mnoge od manjih struktura
bile ustvari pogrebni hramovi sagrađeni ne preko grobnica, nego
do njih, a služili su kao spomenik mrtvima. Također su iskopali
i oko sto pedeset stela, isklesanih kamenih ploča najčešće tako
uspravljenih da su okrenute prema istoku ili zapadu. One
prikazuju, utvrđeno je, portrete aktualnih vladara i slave glavne
događaje u njihovom životu i vladavini. Hijeroglifski natpisi
uklesani na njima (sl. 31) bilježe stvarne datume povezane s tim
slika 31
89
slika 32
događajima, imenuju vladara pomoću njegovog hijeroglifa (ovdje

'Lubanja jaguarove šape', 488. g. n. e.) i identificiraju događaj;
tekstualni hijeroglifi, znanstvenici su sada sigurni, nisu bili samo
slikovni ili ideografski, 'već također fonetski pisani u slogovima
slično kao i sumerski, babilonski i egipatski' (A. G. Miller, Maya
Rulers of Time).
Upravo uz pomoć takvih stela arheolozi su mogli
identificirati niz od četrnaest vladara u Tikalu koji su vladali od
317. do 869. g. n. e. Ali, izvjesno je da je Tikal bio kraljevski centar
Maya već mnogo ranije: utvrđivanje starosti ostataka p o m o ć u
radioaktivnog ugljika u nekim kraljevskim grobnicama kao
rezultat dalo je razdoblje do 600. g. pr. n. e.
Oko dvije stotine i četrdeset kilometara jugoistočno od
Tikala nalazi se Copán, grad koji je Stephens kupio. On je bio
smješten na jugoistočnoj periferiji područja Maya, u današnjem
Hondurasu. Iako su mu nedostajali Tikalovi strmi neboderi,
po svom opsegu i načinu gradnje bio je možda tipičniji
grad Maya. Njegov golemi ceremonijalni centar zauzimao
je sedamdeset pet jutara i sastojao se od piramida-hramova
grupiranih oko nekoliko velikih trgova (sl. 32). Piramide, sa
širokom osnovicom i visoke tek oko dvadeset metara, isticale
su se širokim monumentalnim stubištima ukrašenim s p o m n o
izrađenim skulpturama i hijeroglifskim natpisima. Trgovi su bili
gotovo posuti svetištima, oltarima i - najvažnije za povjesničare
- stelama od isklesanog kamena koje su portretirale vladare i

otkrivale njihove vremenske okvire. One pokazuju da je glavna
piramida bila završena 756. g. n. e. i da je Copán dosegao svoj
slavni vrhunac u devetom stoljeću n. e. - baš pred iznenadni
kolaps civilizacije Maya.
Međutim, kako su daljnja otkrića i iskopavanja pokazala,
jedno mjesto za drugim u Gvatemali, Hondurasu i Belizeu
ukazuje na postojanje spomenika i datiranih stela već u 600. g.
pr. n. e., otkrivajući razvijeni sustav pisanja koji je morao, svi se
znanstvenici slažu, imati prethodnu razvojnu fazu ili izvor.
Copán je, kako ćemo uskoro pokazati, odigrao posebnu
ulogu u životu i kulturi Maya.
Proučavatelji civilizacije Maya bili su osobito impresionirani
preciznošću, vještinom i raznolikošću računanja vremena kod
Maya, a to su pripisivali naprednoj astronomiji Maya.
I doista, Maye su imali ne jedan, već tri kalendara; ali jedan
od njih - najznačajniji po našem mišljenju - nema nikakve veze
s astronomijom. To je takozvano Dugo računanje. Taj je kalendar
utvrđivao datum brojeći dane koji su prošli od određenog
početnog dana nekog događaja kojeg su Maye zapisali na steli
ili spomeniku. Taj zagonetni Prvi Dan - slaže se danas većina
znanstvenika - bio je 13. kolovoza 3113. g. pr. n. e. po današnjem
kršćanskom kalendaru - vrijeme je to i događaj koji su očigledno
prethodili pojavljivanju civilizacije Maya.
salika 88
PROMATRAČI NEBA U DŽUNGLAMA
91
slika 34
Dugo računanje, kao i druga dva sustava računanja vremena,

temeljilo se na vigezimalnom ('puta dvadeset') matematičkom
sustavu Maya i - kao i u drevnom Sumeru - koristilo je koncept
'mjesta', pri čemu je 1 u prvoj koloni bio jedan, u sljedećoj koloni
dvadeset, zatim četiristo, i tako dalje. Dugo računanje - sustav
datuma Maya, koristeći vertikalne kolone gdje su najniže
vrijednosti bile na dnu, davao je ime različitim višekratnicima i
identificirao ih pomoću slika (sl. 33). Počinjući s kin za jedinice,
uinal za dvadesetice, i tako dalje, višekratnici su došli do slike
alau-tun, koja je označavala fantastičnu brojku od 23.040.000.000
dana - razdoblje od 63.080.082 godine!
Ali, kako je već rečeno, Maye se u svom stvarnom računanju
vremena na svojim spomenicima nisu vraćali u doba dinosaurusa,
nego do točno određenog dana, do događaja koji je za njih bio
presudan, kao što je Kristovo rođenje za one koji slijede kršćanski
kalendar. Tako Stela 29 u Tikalu (sl. 34) koja nosi do sada najraniji
tamo pronađen datum na kraljevskom spomeniku (292. g. n. e.),
daje datum Dugog računanja 8.12.14.8.15, koristeći točke za
brojku jedan, a crte za petice:
Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 92
8 b a k - t u n (8 x 400 x 360) = 1.152.000 dana

12 k a - t u n (12 x 20 x 360) = 86.400 dana
14 tun (14 x360) = 5.040 dana
8 uinal (8 x 20) = 160 dana
15 kin (15x1) = 15 dana
Ukupno = 1.243.615 dana
Dijeleći 1.243.615 dana s brojem dana u solarnoj godini

- 365,25, datum na steli tvrdi da se događaj prikazan na njoj
dogodio 3404 godine i 304 dana nakon tajanstvenog Prvog Dana;
tj. od 13 . kolovoza 3113. g. pr. n. e. Stoga, prema novo prihvaćenoj
korelaciji, datum na steli odgovara godini 292. n. e. (3405 - 3113
= 292). Neki znanstvenici tu vide dokaz da su Maye počeli
koristiti Dugo računanje u razdoblju Baktun 7, što odgovara
četvrtom stoljeću pr. n. e.; drugi ne odbacuju čak ni mogućnost
ranije upotrebe.
Uz taj kontinuirani kalendar postojala su i dva ciklička
kalendara. Jedan je bio Haab solarne godine od 365 dana koji
je bio podijeljen na 18 mjeseci po 20 dana plus dodatnih 5 dana
na kraju godine. Drugi je bio Tzolkin ili kalendar Svete Godine
u kojem se osnovnih 20 dana rotiralo 13 puta, što je imalo za
rezultati Svetu Godinu od 260 dana. Dva su ciklička kalendara
zatim bila sastavljena, kao da su kotačići zupčanika koji su tjerali
jedan drugoga da bi stvorili veliki Sveti Krug od 52 solarne
godine; naime, kombinacija brojeva 13, 20 i 365 ne može se
ponoviti osim jednom u 18.980 dana, što odgovara razdoblju od
52 godine. Ovaj kalendarski krug od 52 godine bio je svet svim
narodima drevne Srednje Amerike i oni su po njemu računali
kako prošle, tako i buduće događaje kao, na primjer, mesijansko
očekivanje povratka Quetzalcoatla.
Najraniji datum po Svetom Krugu pronađen je u meksičkoj
dolini Oaxaca i datira unazad do 500. g. pr. n. e. Oba sustava
računanja vremena, onaj koji se nastavlja i onaj Svetog Kruga
vrlo su stari. Jedan je povijesni i broji odjeljke vremena (dane) od
nekog događaja u dalekoj prošlosti čiji značaj i priroda još uvijek
predstavljaju zagonetku. Drugi je ciklički, prilagođen neobičnom
93
vremenskom razdoblju od 260 dana; znanstvenici još uvijek

pokušavaju odgonetnuti što se to, ako se uopće nešto, događalo
ili se još uvijek događa jednom u svakih 260 dana.
Neki vjeruju da je taj ciklus čisto matematički: budući da pet
ciklusa po 52 godine daju 260 godina, prihvatilo se kraće brojanje
od 260 dana. Ali takvo objašnjenje broja 260 samo prebacuje
problem i zahtijeva objašnjenje broja 52: gdje su, dakle, izvor i
smisao broja 52?
Drugi tumače da razdoblje od 260 dana ima veze sa
zemljoradnjom - na primjer, s trajanjem kišne sezone ili sušnih
intervala. S obzirom na sklonost Maya prema astronomiji, neki
pokušavaju izračunati odnos između 260 dana te kretanja Venere
i Marsa. Pitam se zašto rješenje koje je ponudila Zelia Nuttal
na dvadeset drugom Međunarodnom kongresu amerikanista
(Rim, 1926.) nije dobilo puno priznanje kakvo zaslužuje. Ona
je istaknula da je najlakši način za narode Novog svijeta za
određivanje kretanja sunca kroz godišnja doba na njihovoj
lokaciji bio taj da odrede Dane zenita, kada je sunce u podne
prolazilo točno iznad njihovih glava. To se događa dvaput
godišnje, kad izgleda da sunce putuje prema sjeveru i zatim
prema jugu, dvaput prelazeći iznad glave. Indijanci su, tumačila
je, mjerili interval između dva Dana zenita, a broj dana koji su na
taj način dobili postao je temelj za Kalendarski Krug.
Ovaj interval predstavlja polovicu solarne godine na
ekvatoru; on se produžuje kako se čovjek udaljava, bilo prema
sjeveru, bilo prema jugu. Na 15 stupnjeva sjeverno, na primjer,
interval iznosi 263 dana (od 12. kolovoza do sljedećeg 1.
svibnja). To je sezona kiša, i sve do današnjih dana potomci
Maya započinju sa sadnjom 3. svibnja (to je također i meksički
Dan Svetog Križa), Interval je iznosio točno 260 dana na 1 4 0 2 '
sjeverno - na zemljopisnoj širini Copána.
Z. Nuttal ponudila je točno objašnjenje na pitanje kako je
određena 260-dnevna ritualna godina, što potvrđuje i činjenica
da se Copán smatrao glavnim astronomskim središtem Maya.
Osim uobičajene nebeske orijentacije građevina, neke od stela
Copána određuju ključne datume u kalendaru. Na drugom
mjestu, jedna stela ('Stela A') označena d a t u m o m koji po Dugom

računanju odgovara 733. g. n.e., također nosi i druga dva datuma
Dugog računanja - jedan uvećan za 200 dana, a drugi manji za
60 dana (razdvajajući ciklus od 260 dana). A. Aveni (Skywatchers
of Ancient Mexico) pretpostavlja da je to bio pokušaj da se uskladi
Dugo računanje (koje je brojilo stvarnih 365,25 dana godišnje)
s cikličkim Haabom od 365 dana. Potreba za preinakom ili
reformom kalendara mogla je biti razlogom skupštine astronoma
održane u Copanu 763. g. n. e. Ova je skupština obilježena
kvadratnim spomenikom poznatim kao Oltar Q na kojem je
portretirano šesnaest astronoma koji su prisustvovali skupu, sa
svake strane po četvorica (sl. 35). Potrebno je napomenuti da ih
simbol 'suze' na vrhu nosa - kao što je to i kod prikaza Pačala
- identificira kao Promatrače neba. Datum uklesan na ovom
spomeniku pojavljuje se i na spomenicima u drugim mayanskim
mjestima, a to nam sugerira da su se odluke donesene u Copanu
primjenjivale na cijelom području kraljevstva.
slika 35
Reputaciji Maya kao školovanih astronoma doprinijela je i

činjenica da njihovi brojni kodeksi sadrže dijelove koji se bave
astronomijom, gdje se govori o pomrčinama sunca i mjeseca i
planetu Veneri. No, podrobnije ispitivanje tih podataka otkrilo je
da to nisu bili zapisi promatranja koja su obavili astronomi Maya.
To su bili godišnjaci kopirani iz nekih ranijih izvora, a koji su
Mayama dali već gotove podatke po kojima su oni trebali tražiti
pojave na koje se mogao primijeniti 260-dnevni ciklus. Kao što
95
je E. Hadingham ustvrdio (Early Man and the Cosmos), ovi su

godišnjaci pokazivali 'neobičnu mješavinu dugoročne točnosti i
kratkoročne netočnosti'.
Izgleda da je glavni zadatak lokalnih astronoma bio
da provjeravaju ili prilagođavaju 260-dnevnu svetu godinu
podacima iz ranijeg doba koji su se odnosili na kretanje nebeskih
tijela. I doista, najpoznatiji opservatorij u Yucatanu koji još
uvijek postoji, Caracol u Chichen Itzi (sl. 36), dao je povoda
za frustraciju brojnim istraživačima koji su uzalud pokušavali
pronaći njegovu orijentaciju i poglede kroz otvore prema
solsticijima ili ekvinocijima. Međutim, čini se da se neki smjerovi
promatranja odnose na Tzolkinov (260-dnevni) ciklus.
Ali, zašto broj 260? Isključivo zato što se poklopio s brojem
dana između Zenita u Copanu? Zašto nije izabran, recimo, lakši
broj 300, u slučaju da se je odabralo mjesto bliže 20§ sjeverne
širine, kao što je Teotihuacan?
slika 36
Izgleda da broj 260 predstavlja proizvoljan, slobodan izbor;

objašnjenje da je to rezultat množenja prirodnog broja 20 (broj
prstiju na rukama i nogama) s 13, samo premješta problem na
sljedeće pitanje: zašto i odakle broj 13? I Dugo računanje također
sadrži proizvoljni broj - 360: ovdje se neobjašnjivo napušta čista
vigezimalna progresija i, nakon kin-a (1) i uinal-a (20), uvodi se
u sustav tun (360). Haab kalendar također polazi od broja 360
kao temeljnog trajanja, dijeleći taj broj u 18 'mjeseci' od po 20
dana; godinu zaokružuje dodavanjem 5 'loših dana' kako bi se
dopunio solarni ciklus od 365.
Na taj način sva se tri kalendara temelje na brojevima koji nisu
prirodni, koji su promišljeno odabrani. Pokazat ćemo da su i 260 i
360 došli u Srednju Ameriku iz Mezopotamije, i to preko Egipta.
Dobro nam je svima poznat brojem 360: to je broj stupnjeva
kruga. Ali malo ljudi zna da taj broj dugujemo Sumeranima i da
on potječe iz njihovog seksagezimalnog ('baza 60') matematičkog
sustava. Prvi poznati kalendar bio je nippurski kalendar Sumera;
bio je napravljen dijeljenjem kruga od 360 dijelova na 12 cjelina,
a dvanaest je sveti nebeski broj iz kojeg je uslijedilo dvanaest
mjeseci u godini, dvanaest kuća zodijaka, dvanaest bogova
Olimpa, i tako dalje. Problem ostatka od 5,25 dana riješen je
umetanjem - nakon što prođe određeni broj godina, dodaje se
trinaesti mjesec.
Iako egipatski aritmetički sustav nije bio seksagezimalan,
oni su prihvatili sumerski sustav od 12 x 30 = 360. No, budući
da nisu mogli slijediti vrlo složene proračune umetanja, oni su
pojednostavili stvari zaokružujući svaku godinu tako što su
na kraju svake godine imali jedan kratki 'mjesec' od pet dana.
Upravo taj sustav prihvaćen je u Srednjoj Americi. Haab kalendar
nije bio samo sličan egipatskom, on je identičan. Štoviše, kao
što su stanovnici Srednje Amerike imali ritualnu godinu uz
onu solarnu, tako su i Egipćani imali ritualnu godinu koja je
bila povezana s uzdizanjem zvijezde Sirius i s istovremenim
podizanjem razine Nila.
Sumerski utjecaj na Egipćane, pa stoga i na kalendare
Srednje Amerike nije bio ograničen samo na broj 360. Razne
97
stadije, uglavnom B. P. Reko-a u ranim brojevima magazina

El Mexico Antiguo, ostavljaju malo mjesta sumnji da je trinaest
mjeseci Tzolkinovog kalendara bio odraz 12-mjesečnog sustava
Sumera kojem je pridodan trinaesti umetnuti mjesec, s time
što je u Egiptu (te stoga i u Srednjoj Americi) trinaesti mjesec
smanjen na 5 dana u godini. Izraz tun za 360 značio je u jeziku
Maya nebeski' i predstavljao je zvijezdu ili planet u zodijaku.
Zanimljivo je da se 'skupina zvijezda' - konstelacija - nazivala
Mool, izraz je to gotovo istovjetan nazivu MUL kojeg su Sumerani
koristili za 'nebesko tijelo'.
Povezanost kalendara Srednje Amerike sa Starim svijetom
postat će još očiglednija kada razmotrimo najsvetiji broj 52,
prema kojem su se usklađivali svi veliki događaji Srednje
Amerike. Mnogi pokušaji da se ponudi neko razumno objašnjenje
(poput tvrdnje da broj predstavlja rezultat 13 puta 4) ignoriraju
najočitiji izvor - 52 tjedna bliskoistočnog kalendara (a kasnije i
europskog). Do tog broja tjedana dolazi se samo ako se računa
tjedan od sedam dana. No, to nije uvijek bio slučaj. Podrijetlo
sedmodnevnog tjedna bilo je predmet proučavanja kroz
gotovo dva stoljeća, a najbolja teorija tvrdi da potječe od četiri
mjesečeve faze. O n o što se može sa sigurnošću utvrditi jest da se
sedmodnevni tjedan pojavio kao božanski određen vremenski
period u biblijska vremena, kad je Bog zapovjedio Izraelcima za
vrijeme Izlaska iz Egipta da štuju sedmi dan kao Sabat.
Je li, dakle, 52 bio najsvetiji ciklus zato što je to bio zajednički
nazivnik kalendara Srednje Amerike - ili je sveti ciklus od 260
bio prihvaćen zato što je on (a ne, recimo, 300) bio višekratnik od
52 (52 x5 = 260)?
Iako je božanstvo čiji je epitet bio 'Sedam' bio glavni
sumerski bog, njega se štovalo s posebnog mjesta (npr. Beer- Šeba,
Zdenac od sedam) ili osobnim imenima (Elisheva, Moj Bog je
sedam) uglavnom u zemlji Kanaan. Broj 7 kao posebno štovani
broj pojavljuje se u pričama hebrejskih patrijarha tek nakon
sto je Abraham otišao u Egipat i ostao na faraonovom dvoru.
Broj 7 prožima biblijsku priču o Josipu, faraonov san, te daljnje
°gađaje u Egiptu. A, budući da broj 52 vuče korijen iz broja 7
koji predstavlja temeljnu kalendarsku jedinicu, vidjet ćemo da je

ovaj najsvetiji ciklus Srednje Amerike bio egipatskog podrijetla.
Još preciznije: 52 je bio magični broj, povezan s egipatskim
Thothom, bogom znanosti, pisma, matematike i kalendara.
Drevna egipatska priča poznata pod naslovom 'Pustolovine
Satni-Khamoisa s mumijama' - priča je to o magiji, tajnama i
pustolovinama koja se može usporediti s nekim suvremenim
trilerom - za ključnu scenu u radnji priče koristi povezanost
magičnog broja 52 s Thothom i s tajnama kalendara. Priča je
zapisana na papirusu (Kairo 30646) koji je otkriven u grobnici
u Tebi, datirana u trećem stoljeću pr. n. e. Pronađeni su i dijelovi
drugih papirusa s istom pričom, ukazujući na to da je to bila
rasprostranjena knjiga u drevnoj egipatskoj literaturi koja je
pripadala ciklusu priča o bogovima i ljudima.
Junak priče je faraonov sin koji je 'bio dobro podučen u
svim stvarima'. On je običavao šetati nekropolom u Memphisu
(tada glavni grad) i proučavati svete spise na zidovima hrama
i stelama, te istraživati drevne knjige o magiji. S vremenom je
postao 'mag kojem nije bilo ravna u Egiptu'. Jednog dana mu
je neki tajanstveni starac rekao za grobnicu 'gdje je pohranjena
knjiga koju je bog Thoth napisao vlastitom rukom', u kojoj su
otkriveni misteriji zemlje i tajne neba, kao i božansko znanje u
vezi 'izlaska sunca i pojave mjeseca, te kretanja bogova (planeta)
koji kruže oko sunca' - tajne astronomije i kalendara.
Radilo se o grobnici Nenoferkheptaha, sina prijašnjeg
faraona (za kojeg znanstvenici smatraju da je vladao oko 1250. g.
pr. n. e.). Kada se Satni, kao što je bilo za očekivati, zaintere- sirao
i upitao za lokaciju grobnice, starac ga je upozorio da Nenoferk-
heptah, iako mumificiran, nije mrtav i da bi mogao napasti
svakoga tko bi se usudio uzeti knjigu koja leži pored njegovih
stopala. Satni, koji se nije dao obeshrabriti, krenuo je u potragu
za grobnicom. Nju je, međutim, bilo nemoguće pronaći, jer se
nalazila pod zemljom. Ali, kad je stigao na pravo mjesto, Satni je
'izgovorio formulu iznad nje i otvorio se prolaz u zemlji, te je on
sišao do mjesta gdje je bila knjiga'.
PROMATRAČI NEBA U D Ž U N G L A M A
99
U grobnici je Satni ugledao mumije Nenoferkheptaha,

njegove sestre-supruge i njihovog sina. Knjiga koja je uistinu
bila do Nenoferkheptahovih stopala sjala je svjetlom kao sunce'.
Kad je Satni zakoračio prema njoj, progovorila je mumija žena,
upozoravajući ga da ne prilazi bliže. Ona je Satniju ispričala sve
o Nenoferkheptahovim pustolovinama, kad se on želio domoći
knjige, budući ju je Thoth bio sakrio na tajno mjesto, u zlatnu
kutiju koja se nalazila unutar srebrne kutije koja je bila u nizu
drugih kutija, od kojih je posljednja, vanjska bila od bronce i
željeza. Ne obazirući se na upozorenja i svladavši sve prepreke,
Nenoferkheptah je pronašao i dobio knjigu; nakon toga, Thoth
ih je prokleo i osudio na zaustavljanje životnih funkcija: iako
živi, bili su pokopani, iako mumificirani, mogli su vidjeti, čuti
i govoriti. Ona je upozorila Satnija da će Thothovo prokletstvo
pasti i na njega ukoliko dotakne knjigu.
No, budući da je stigao tako daleko, Satni je čvrsto odlučio
uzeti knjigu. Kad je p o n o v n o zakoračio prema njoj, progovorila
je Nenoferkheptahova mumija.'Postoji način da dobiješ u posjed
knjigu, a da se pritom ne izložiš Thothovom bijesu' - reče; tajna je
u tome da se odigra i pobijedi u Igri Pedeset Dva, što je Thothov
magični broj.
Satni je spremno prihvatio. Izgubio je prvu igru i djelomično
potonuo u tlo. Izgubio je sljedeću igru i onu sljedeću, tonući sve
više i dublje. Kako mu je ipak pošlo za rukom pobjeći s knjigom,
nesreće koje su ga zbog toga snašle, te kako ju je na kraju vratio
na njeno tajno mjesto - to je sadržaj ostatka ove drevne verzije
Otimača izgubljenog kovčega'.
Pouka priče upozorava da nijedan čovjek, bez obzira koliko
obrazovan i velikog znanja, ne može saznati tajne Zemlje, Sunca,
Mjeseca i planeta bez božanskog dopuštenja; bez Thothova
odobrenja, čovjek će izgubiti igru Pedeset Dva. A, izgubio bi je
čak i kad bi pokušao otkriti tajne skidanjem zaštitnih slojeva
Zemljinih minerala i metala.
Vjerujem da je to bio isti Thoth, odnosno Quetzalcoatl, koji

je narodima Srednje Amerike darovao kalendar od Pedeset Dva,
kao i svo drugo znanje. U Yucatánu su ga Maye zvali Kukulcan; u

tihooceanskim područjima Gvatemale i El Salvadora zvali su ga
Xiuhtecuhtli; sva su imena značila isto: Pernata ili Krilata Zmija.
Arhitektura, natpisi, ikonografija i spomenici izgubljenih
gradova Maya omogućili su znanstvenicima da slijede i
rekonstruiraju ne samo povijest tih gradova i njihovih vladara,
već i njihove promjenjive religiozne ideje. Isprva su hramovi bili
uzdignuti na vrhu stepenastih piramida za obožavanje Zmijskog
Boga, a nebo se promatralo zbog ključnih nebeskih ciklusa. Ali,
došlo je vrijeme kad je bog - ili svi nebeski bogovi - otišao.
Budući da ih više nisu vidjeli, pretpostavili su da ih je progutao
vladar noći - jaguar; slika velikog boga otada je bila prekrivena
jaguarovom maskom (sl. 37) kroz koju se još uvijek pojavljuju
zmije, njegov prijašnji simbol.
No, nije li Quetzalcoatl obećao da će se vratiti?
Promatrači neba u džunglama s velikim su žarom proučavali
drevne godišnjake. Svećenici su iznijeli mišljenje da će se nestala
božanstva vratiti ukoliko im se ponude živa, pulsirajuća srca
ljudskih žrtava.
Međutim, na neki ključni kalendarski datum u devetom
stoljeću n. e. prorokovani događaj nije dogodio. Svi su se ciklusi
poklopili i zajedno zbrojeni dali nulu. I tako su ceremonijalni
centri i gradovi posvećeni bogovima bili napušteni, a džungla je
svojim zelenim ogrtačem prekrila područje Zmijskih Bogova.
slika 37
5
STRANCI S DRUGE
STRANE MORA
Kad su Tolteci sa svojim vođom Topiltzin-Quetzalcoatlom
napstili Tollan 987. godine, razočarani i gnušajući se religije,
u potrazi za mjestom gdje bi mogli štovati boga kao u stara
vremena, otišli su na Yucatán. Sigurno je da su novi dom mogli
pronaći i bliže, uz manje naporno putovanje, s manje prolazaka
kroz područja neprijateljskih plemena. Ipak su se odlučili za
putovanje od gotovo tisuću i pol kilometara, u zemlju potpuno
različitu od njihove - ravnu, bez rijeka, tropsku. Nisu stali dok
nisu došli do Chichén Itze. Zašto? Što ih je tjeralo da dođu do
svetog grada kojeg su Maye već napustili? Odgovor možemo
potražiti samo u ruševinama.
Budući da se do njega lako dolazi iz Méride, administrativnog
glavnog grada Yucatána, grad Chichén Itzu se uspoređivao
s Pompejima u Italiji, gdje je nakon otklanjanja vulkanskog
pepela pod kojim je bio zakopan, na svjetlo dana izišao rimski
grad s ulicama, kućama, muralima, grafitima i koječim drugim.
U slučaju Chichén Itzua trebalo je otkloniti pokrov džungle,
a posjetitelj je nagrađen dvostrukim užitkom: posjetom
Zecharia Sitchin - I Z G U B L J E N A KRALJEVSTVA 102
mayanskom gradu 'Drevnog carstva' i zrcalnoj slici Tollana kako

su ga iseljenici posljednji puta vidjeli; naime, kad su Tolteci stigli,
ispočetka su izgrađivali i nadograđivali Chichén Itzá po uzoru na
svoj prijašnji glavni grad.
Arheolozi vjeruju da je to mjesto bilo važna naseobina čak
i u prvom tisućljeću pr. n. e. Chilam Balam kronika potvrđuje
da je 450. g. n. e. to bio glavni sveti grad Yucatána. Tada se zvao
Chichén, 'Usta zdenca', jer najsvetija od njegovih osobina je bio
cenote ili sveti zdenac kojem su hodočasnici dolazili izdaleka.
Većina vidljivih ostataka iz tog doba vladavine Maya smještena
je u južnom ili 'Starom Chichén' dijelu mjesta. Na tom mjestu
smješteno je najviše građevina koje su opisali i nacrtali Stephens i
Catherwood, a koja nose takva romantična imena kao Akah-Dzib
('Mjesto okultnog pisma), Ženski samostan, Hram pragova, i
tako dalje.
Posljednji koji su zaposjeli (ili još bolje, ponovo zaposjeli)
Chichén Itzu prije dolaska Tolteka bili su Itzas, pleme za koje
neki vjeruju da je bilo u rodu s Toltecima, dok ih drugi vide kao
putnike s juga. Oni su tom mjestu dali njegovo tadašnje ime koje
znači'Usta zdenca plemena Itza'. Izgradili su vlastiti ceremonijalni
centar sjeverno od ruševina Maya; izgradili su najčuvenije mjesne
građevine, veliku središnju piramidu ('El Castillo') i opservatorij
(Caracol) - samo da bi ih Tolteci preuzeli i pregradili kada su
ponovno stvarali Tollan u Chichén Itzi.
Slučajno otkriće ulaza omogućuje današnjem posjetitelju
da uđe u prostor između piramide Itzá i toltečke piramide koja
ju okružuje, te da se popne ranijim stepenicama do svetišta
Itzá gdje su Tolteci postavili sliku Chacmoola i sliku jaguara.
Izvana se može vidjeti samo toltečka struktura - piramida
koja se uzdiže u devet razina (si. 38) do visine od otprilike 55
metara. Posvećena Bogu Krilate Zmije, Quetzalcoatl-Kukulcanu,
ona ga štuje ne samo ukrasima u obliku pernate zmije, nego i
umetanjem u strukturu raznih kalendarskih aspekata, kao što je
gradnja na svakoj od četiri strane piramide po jednog stubišta s
91 stepenicom, s kojima najviša 'stepenica' ili terasa sveukupno
daje zbroj dana solarne godine (91 x 4 + 1 = 365). Struktura
103 STRANCI S DRUGE STRANE M O R A
slika 38
nazvana Hram ratnika doslovno je kopija piramide Atlanata u

Tuli po svom smještaju, orijentaciji, stubištu, pernatim kamenim
zmijama s obje strane, ukrasima i skulpturama.
Kao i u Tuli (Tollan), nasuprot ovoj piramidi-hramu, s
druge strane velikog trga nalazi se glavno igralište. To je ogromna
pravokutna arena duga 166 metara - najveća u Srednjoj Americi.
Visoki zidovi dižu se uz dvije duže strane; u sredini svakog
od njih, jedan metar iznad tla strši kameni prsten ukrašen
rezbarijama prepletenih zmija. Da bi pobijedili, igrači su morali
ubaciti loptu od tvrde gume kroz prstenove. U svakoj momčadi
je bilo po sedam igrača; momčad koja je izgubila platila bi
visoku cijenu: njihovom vođi bila je odsječena glava. Kamene
slika 39
ploče ukrašene bareljefom postavljene duž zidova prikazivale

su prizore iz igre. Središnja ploča na istočnom zidu (sl. 39) još
uvijek prikazuje vođu pobjedničke momčadi (slijeva) kako drži
odsječenu glavu vođe poraženog tima.
Okrutan kraj navodi na zaključak da je ta igra bila više od
zabave. U Chichen Itzi kao i u Tuli postojalo je više igrališta,
možda za treninge ili manje utakmice. Glavno igralište bilo je
jedinstveno po svojoj veličini i raskoši, a važnost onoga što se
tamo događalo naglašavala je i prisutnost triju hramova koji
su bili bogato ukrašeni scenama ratnika, mitoloških susreta,
Drvetom Života te krilatim i bradatim božanstvom s dva roga
(sl. 40).
Sve te raznolikosti i oznake časti na igračima sugeriraju
nam međuplemenski, ako ne i međunarodni aspekt tog događaja
od velikog političko-religioznog značaja. Broj igrača (sedam),

odrubljivanje glave vođi poraženih i upotreba gumene lopte
- sve to izgleda kao oponašanje mitološke priče u Popol Vuhu,
priče koja govori o borbi između bogova vođenoj kao natjecanje
s g u m e n o m loptom. Bog Sedam-Makao i njegova dva sina igrali
su protiv raznih bogova neba, uključivši Sunce, Mjesec i Veneru.
Nad poraženim sinom Sedam-Huanaphu izvršena je smrtna
kazna: 'Njegova glava je bila odsječena i otkotrljala se, a njegovo
srce izvađeno iz grudiju'. Ali, budući da je bio bog, uskrsnuo je i
postao planet.
slika 40
Takvo ponavljanje božanskih događaja toltečki običaj čini

srodnim religioznim igrama na drevnom Bliskom istoku. U
Egiptu, komadanje i uskrsnuće Ozirisa svake se godine iznova
uprizorilo u misterijskoj igri, u kojoj su glumci, uključujući i
faraona, igrali uloge raznih bogova; u Asiriji je kompleksna
predstava također igrana jednom godišnje, ponovno prolazeći
bitku između dva boga u kojoj je onaj poraženi ubijen, da bi mu
Bog Nebesa oprostio i uskrsnuo ga. U Babilonu je Enuma elish,
ep koji opisuje stvaranje sunčevog sustava, svake godine bio čitan
kao dio novogodišnje proslave; on je opisivao nebeski sudar koji
je doveo do stvaranja Zemlje (sedmog planeta) kao i raskol te
odsijecanje glave čudovišnom Tiamatu od strane vrhovnog
babilonskog boga Marduka.
Mayanski mit i njegovo ponovljeno uprizorenje, kao odjek
bliskoistočnih 'mitova i njihovih ponovnih igranja, izgleda da
je zadržao nebeske elemente priče i simbolizam broja sedam
u odnosu prema planetu Zemlji. Važno je primijetiti da u
slika 41
prikazima Maya-Tolteka duž zidova igrališta neki igrači nose

Sunčani Disk kao svoj amblem, dok drugi nose sedmokraku
zvijezdu (sl. 41). Da je to bio nebeski simbol, a ne tek slučajni
amblem, potvrđuje, po našem mišljenju, činjenica da se drugdje u
Chichen Itzi ponavlja prikaz četverokrake zvijezde u kombinaciji
s osmicom' - simbolom za planet Veneru (sl. 42a), te da su na
drugim mjestima sjeverozapadnog Yucatana zidovi hramova bili
ukrašavani simbolima šestokrake zvijezde (si. 42b).
Prikazivanje planeta kao zvijezda s krakovima je tako
uobičajeno da i zaboravljamo kako se taj običaj pojavio: kao i
mnogo drugih stvari, počelo je u Sumeru. Na temelju onoga što
su naučili od Nefilima, Sumerani nisu brojali planete kao mi,
od Sunca prema van, nego izvana prema unutra. Tako je Pluton
bio prvi planet, Neptun drugi, Uran treći, Saturn četvrti, Jupiter
peti. Mars je dosljedno tome bio šesti, Zemlja sedma, a Venera
osma. Uobičajeno objašnjenje znanstvenika zašto Maye/Tolteci
poistovjećuju Veneru s osmicom jest da je potrebno osam
Zemljinih godina (8 x 365 = 2.920 dana) da se ponovi sinodičko
poravnanje s Venerom nakon pet orbita Venere (5 x 584 = 2.920
dana). Ali ako je tako, Venera bi trebala biti broj 'Pet', a Zemlja
'Osam'.
Smatram da je sumerska metoda mnogo primjerenija i

točnija, i držim da su prikazi Maya/Tolteka slijedili bliskoistočnu
ikonografiju; jer, kao što se može vidjeti, simboli pronađeni u
Chichen Itzi i drugdje na Yucatanu gotovo su istovjetni onima
pomoću kojih su različiti planeti prikazivani u Mezopotamiji (sl.
42c).
Zaista, upotreba simbola zvijezde s krakovima na
bliskoistočni način sve više prevladava, što više idemo prema
sjeverozapadnom kutu Yucatana i do njegove obale. Tamo, na
mjestu zvanom Tzekelna, pronađena je izvanredna skulptura koja
se sada nalazi na izložbi u meridskom muzeju. Isklesana iz velikog
kamenog bloka za koji su leđa statue još uvijek pričvršćena,
ona prikazuje čovjeka s odlučnim crtama lica, moguće da nosi
slika 42
Zecharia Sitchin -IZGUBLJENA KRALJEVSTVA 108
slika 43 slika 44
i kacigu. Njegovo tijelo je pokriveno prianjajućim odijelom

izrađenim od krljušti. Pod savinutom rukom drži objekt koji
muzej identificira kao geometrijski oblik petokrake zvijezde'
(sl. 43). Opasač drži tajanstvenu kružnu napravu pričvršćenu uz
njegov trbuh; znanstvenici vjeruju da one koji ju nose, to na neki
način identificira kao Bogove Vode.
U obližnjem mjestu zvanom Oxkintok otkrivene su velike
skulpture božanstava koje čine dio masivnog kamenog bloka;
arheolozi pretpostavljaju da su služile kao strukturalni stupovi-
držači u hramovima. Jedan od njih (sl. 44) izgleda kao ženski
pandan gore opisanog muškog kipa. Njezina odjeća slična krljušti
pojavljuje se na nekoliko većih i manjih statua s Jaine, otoka kraj
sjeverozapadne obale Yucatana na kojem je stajao najneobičniji
hram. Otok je služio kao sveta nekropola, jer to je mjesto, prema
legendama, bilo konačno odmorište Itzamne, boga plemena Itza
- velikog zlatnog boga koji je dokoračao s mora do obale, a čije
ime je značilo 'Onaj čiji je dom voda'.
\
Tekstovi, legende i vjerovanja tako su upućivali na zaljevsku
obalu Yucatana kao mjesto gdje je božansko ili obožavano biće
došlo na obalu da započne naseljavanje i civilizaciju u tim
krajevima. Ta moćna kombinacija, ta kolektivna sjećanja izgleda

da su bili razlog da su Tolteci putovali na taj kraj Yucatána i
posebno u Chichén Itzu, kamo su stigli u namjeri da obnove i
povrate čistoću svojih izvornih vjerovanja; bio je to povratak
na mjesto gdje je sve i započelo, i mjesto gdje će Bog-povratnik
ponovno uploviti, dolazeći s druge strane mora.
Središnje mjesto obožavanja Itzamne i Quetzalcoatla, a
možda i sjećanja na Votana, bio je Sveti zdenac u Chichén Itzi
- ogroman zdenac po kojem je Chichén Itza dobio ime.
Smješten točno sjeverno od glavne piramide i spojen
dugačkom popločanom procesijskom avenijom s ceremonijalnim
trgom, zdenac je danas dubok oko dvadeset i jednog metra od
gornjeg dijela do razine vode, s još približno trideset metara
vode i mulja u dubinu. Otvor zdenca, ovalnog oblika, dugačak
je oko 75, a širok oko 50 metara. Postoje dokazi da je zdenac
bio umjetno proširivan i da su nekoć dolje vodile stepenice. Na
otvoru zdenca još uvijek se mogu vidjeti ostaci postolja i oltara;
tamo su se održavali, zapisao je biskup Landa, obredi za boga
vode i kiše, u njega su bacali djevice kao žrtve, a štovatelji koji
su dolazili iz svih krajeva bacali su u njega dragocjene darove,
uglavnom od zlata.
Godine 1885. Edward H. Thomas koji je stekao reputaciju
kao autor rasprave pod naslovom Atlantis Not a Myth, postao
je američki konzul u Meksiku. Vrlo brzo je za sedamdeset
pet dolara kupio sto šezdeset četvornih kilometara džungle,
uključivši ruševine Chichén Itze. Ruševine je učinio svojim
domom, te organizirao za Peabody Museum harvardskog
univerziteta sustavna ronjenja u zdenac da bi se izvadili sveti
žrtveni predmeti.
Nađeno je svega četrdesetak ljudskih kostura; ali zato su
ronioci iznijeli bogatu kolekciju od više tisuća umjetničkih
predmeta. Više od 3.400 njih bilo je načinjeno od žada,
poludragog kamena kojeg su Maye i Asteci najviše cijenili. Među
predmetima su se nalazile kuglice, štapići za nos, čepovi za uši,
gumbi, prstenje, privjesci, kugle, diskovi, reljefi, kipići. Više od 500
predmeta nosilo je na sebi rezbarije koje su prikazivale životinje
Zecharia Sitchin - Izgubljena KRaljevstva 110
slika 45
i ljude. Neki od tih prikazanih ljudi bili su očigledno bradati (sl.

45a, b), slični prikazima na zidovima hrama na igralištu (sl. 45c).
Još značajniji bili su metalni predmeti koje su ronioci iznijeli
na površinu. Na stotine njih bilo je izrađeno od zlata, a neki su
bili od srebra ili bakra - značajan je to nalaz na poluotoku bez
metala. Neki su predmeti bili načinjeni od pozlaćenog bakra ili
bakrenih slitina kao što je bronca, otkrivajući tako metaluršku
sofisticiranost nepoznatu u zemljama Maya, što dokazuje da su
ti predmeti bili doneseni iz dalekih zemalja. Od svega navedenog
ipak najviše zbunjuje otkriće diskova od čistog kositra, metala
koji je nemoguće naći u prirodnom stanju, jer ga se dobiva samo
kompleksnim rafiniranjem ruda, i to ruda kojih uopće nema u
Srednjoj Americi.
Predmeti od metala, izuzetne izrade, uključuju brojna zvona
kao i obredne predmete (pehare, posude za vodu), prstenje,
tijare, maske, ornamente i nakit, žezla, predmete nepoznate svrhe
i, najznačajnije - diskove gravirane ili s ispupčenim reljefom sa
scenama susreta. Oni prikazuju osobe u različitoj odjeći i različitih
crta lica koje se suprotstavljaju jedna drugoj, možda u borbi, u
prisutnosti zemaljskih ili nebeskih zmija odnosno Bogova Neba.
slika 46
Dominantni ili pobjednički junak uvijek je prikazan s bradom

(sl. 46 a, b).
To očigledno nisu bili bogovi, jer su zmijski bogovi ili
bogovi neba bili prikazani odvojeno. Takvi poput njih, različiti od
bradatog i krilatog Boga Neba (sl. 40), pojavljuju se na reljefima
uklesanim na zidovima i stupovima u Chichen Itzi, zajedno s
drugim junacima i ratnicima, kao što je ovaj s dugom i uskom
bradom (sl. 47) kojemu su neki nadjenuli nadimak'Ujak Sam'.
Identitet ovih bradonja predstavlja zagonetku; ono što
je sigurno jest da to nisu bili tamošnji Indijanci koji nemaju
dlaka na licu, niti nose bradu. Tko su onda bili ti stranci?
Njihove 'semitske' ili čak istočno mediteranske crte lica (još
upadljivije na predmetima od gline, oslikanima crtežima lica)
neke su istraživače ponukale da ih identificiraju kao Feničane ili
'Židove moreplovce' koje je možda vjetar odnio s kursa, a struje
Atlantskog oceana su ih donijele do obala Yucatana, u vrijeme
kad su kralj Salomon i fenički kralj Hiram udružili snage i poslali
ekspediciju moreplovaca oko Afrike, u potragu za zlatom (oko
1000. g. pr. n. e.); ili, nekoliko stoljeća kasnije,

kada su Feničani bili protjerani iz svojih
lučkih gradova na istočnom Sredozemlju,
osnovali Kartagu i plovili u smjeru zapadne
Afrike.
Bez obzira na to tko su mogli biti
ti moreplovci i bez obzira na moguće
vrijeme njihova prelaska oceana, priznati
akademski istraživači automatski odbacuju
svaku mogućnost namjernog prijelaza.
Oni očigledne brade objašnjavaju ili kao
lažne brade koje su Indijanci pričvršćivali
na lice ili tvrde da su pripadale slučajno
preživjelim brodolomcima. Razumije se,
prvi argument (kojeg su ozbiljno iznijeli
poznati znanstvenici) povlači novo pitanje:
ako su Indijanci oponašali neke druge,
bradate ljude, tko su bili ti drugi ljudi?
slika 47 Niti objašnjenje o nekolicini preživjelih
brodolomaca ne izgleda vjerodostojno.
Domorodačke tradicije, kao u legendi o Votanu, govore o više
putovanja, kao i o istraživanju iza kojeg je uslijedilo naseljavanje
(osnivanje gradova). Arheološki dokazi kose se s objašnjenjem
o nekoliko slučajno preživjelih koje je more izbacilo na obalu.
Bradati ljudi prikazivani su u raznovrsnim aktivnostima i
okolnostima, i to na mjestima duž cijele meksičke obale zaljeva,
na lokacijama u unutrašnjosti i na jug, sve do obale Tihog oceana.
Ti su ljudi na crtežima prikazivani ne stilizirano, ne mitološki,
već kao stvarni portreti konkretnih pojedinaca.
Neki od primjera takvih prikaza koji najviše zaprepašćuju
nađeni su u Veracruzu (sl. 48a, b). Ljudi koji su tu ovjekovječeni
očigledno su identični zapadnosemitskim dostojanstvenicima
koje su zarobili egipatski faraoni za vrijeme njihovih azijatskih
osvajanja; pobjednici su ih prikazali u svojim komemorativnim
natpisima na zidovima hrama (sl. 49).
slika 48
slika 49
slika 50
Zašto i kada su ti mediteranski moreplovci došli u Srednju
Ameriku? Arheološke indicije zbunjuju, jer vode do još veće
enigme - do Olmeka i njihovog očitog afričkog podrijetla; naime,
kako to mnogi prikazi - kao ovaj iz Alvarada, Veracruz (sl. 50)
- pokazuju, Bradati i Olmeci su se sreli, licem u lice, na istom
području i u isto vrijeme.
Odsvih izgubljenih civilizacija Srednje Amerike,ona olmečka
je najstarija i najtajnovitija. To je bila po svim procjenama Majka
civilizacija koju su drugi kopirali i prilagođavali. Ona se pojavila
duž obale Meksičkog zaljeva početkom drugog tisućljeća pr. n.
e. Puni procvat doživjela je, u otprilike 40 mjesta, oko 1200. g.
pr. n. e. (ili, kako neki drže, oko 1500. g. pr. n. e.). Šireći se u svim
smjerovima, ali uglavnom prema jugu, obilježila je cijelu Srednju
Ameriku oko 800. g. pr. n. e..
Prvo slikovno pismo u Srednjoj Americi pojavljuje se u
kraju Olmeka, a također i sustav brojenja, s točkama i linijama.
slika 51
Prvi zapisi kalendara Dugog računanja s tajnovitim p o č e t -

nim datumom u 3113. g. pr. n. e., prva djela veličanstvene i
monumentalne kiparske umjetnosti, početak uporabe zada, prvi
prikazi oružja ili oruđa koje se drži u ruci, prvi ceremonijalni
centri, prve nebeske orijentacije - sve su to dostignuća Olmeka.
Nije ni čudo da su zbog tolikog mnoštva 'prvih', neki (kao
J. Soustelle, The Olmecs) uspoređivali olmečku civilizaciju u
Srednjoj Americi s o n o m drevnog Sumera u Mezopotamiji, koja
se smatrala pravim početkom svega na drevnom Bliskom istoku.
Osim toga, kao i sumerska civilizacija, i Olmeci su se pojavili
iznenada, bez prethodnika ili prethodnog razdoblja postupnog
razvoja. U svojim tekstovima Sumerani opisuju svoju civilizaciju
kao dar bogova, posjetitelja Zemlje koji su mogli lutati nebom
i stoga ih se često opisivalo kao krilata bića (sl. 51a). Olmeci
su svoje 'mitove' zabilježili u kiparskoj umjetnosti, kao, npr. na
ovoj steli iz Izape (sl. 51b) koja prikazuje kako jedan krilati bog
drugom odrubljuje glavu. Ta 'priča u kamenu' izuzetno je slična
sumerskom prikazu (sl. 51 c).
Tko su bili ljudi koji su činili ta junačka djela? S nadimkom
Olmeca ('Narod gume'), budući je njihovo područje uz obalu
zaljeva bilo poznato po kaučukovcu, oni su zapravo bili enigma

- stranci u stranoj zemlji, stranci s druge strane mora, ljudi koji
ne samo da su pripadali drugoj zemlji, već i drugom kontinentu.
U području močvarnih obala gdje je kamen rijedak, oni su
stvorili i ostavili iza sebe kamene spomenike koji zadivljuju sve
do današnjih dana; od tih spomenika najviše, međutim, zbunjuju
oni koji portretiraju same Olmeke.
U svakom su pogledu jedinstvene divovske kamene glave
isklesane nevjerojatnom vještinom i nepoznatim alatima, koje
portretiraju olmečke vođe. Prvi koji je vidio takvu gigantsku
glavu bio je J. M. Melgar y Serrano u Tres Zapotes u pokrajini
Veracruz. On ju je opisao u Bulletin of the Mexican Geographical
and Statistical Society (1869.) kao'umjetničko djelo...veličanstvena
skulptura koja začudo predstavlja jednog Etiopljana'. Priloženi
crteži vjerno su reproducirali negroidne crte lica (sl. 52).
Tek 1925. g. zapadni znanstvenici su potvrdili postojanje
takvih kolosalnih kamenih glava kad je arheološki tim iz Tulane
univerziteta, predvođen Fransom Blomom, pronašao 'gornji dio
kolosalne glave koja je potonula duboko u tlo' u La Venti, mjestu
blizu zaljevske obale u pokrajini Tabasco. Kad je glava u cijelosti
iskopana (si. 53), ispostavilo se da je visoka 2,4 metra, s opsegom
od 6,4 metra i da je teška otprilike dvadeset četiri tone. Nema
nikakve sumnje da prikazuje Afrikanca negroidnih crta lica koji
slika 52
117 STRANCI S D R U G E STRANE M O R A
slika 53
nosi upadljivu kacigu. S vremenom je u La Venti pronađeno još

takvih glava, od kojih je svaka portretirala vidno različitu osobu,
s njezinom različitom kacigom, ali s istim rasnim crtama.
Pet sličnih kolosalnih glava četrdesetih godina prošlog
stoljeća u San Lorenzu - olmečkom mjestu nekih sto kilometara
jugozapadno od La Vente - pronašla je arheološka ekspedicija na
čelu s Matthewom Stirlingom i Philipom Druckerom. Timovi s
Yale univerziteta koji su stigli poslije njih, predvođeni Michaelom
D. Coeom, otkrili su još glava. Oni su očitali vrijednosti
radioaktivnog ugljika koje su dale datume od oko 1.200. g. pr.
n. e. To znači da je organska materija (najčešće, drveni ugljen)
pronađena na tom mjestu toliko stara; međutim, samo mjesto i
njegovi spomenici lako bi mogli biti i stariji. I doista, meksički
arheolog Ignacio Bernal koji je pronašao još jednu glavu u
Tres Zapotes, ove kolosalne skulpture smješta u razdoblje koje
odgovara približno 1.500. g. pr. n. e.
Do sada je pronađeno šesnaest takvih kolosalnih glava.
Njihova visina varira između 1,5 do 3 metra, a teže do dvadeset i
pet tona. Tko god da ih je klesao, namjeravao je klesati i dalje, jer
je osim završenih glava bila pronađena i velika količina sirovine'
- velikog kamenja koje je bilo odlomljeno i zaobljeno u oblik
kugle. Bazaltno kamenje, dovršeno i nedovršeno, dopremljeno
slika 54
je iz njegovog izvora na mjesta bez kamenja, s udaljenosti od

stotinu kilometara i više, kroz džungle i močvare. Na koji su
način takvi kolosalni kameni blokovi bili lomljeni, transportirani
i konačno isklesani, te uspravljeni na njihovom odredištu, ostaje
tajna. Jasno je, međutim, da su Olmeci smatrali vrlo važnim
na takav način očuvati uspomenu na svoje vođe. Da se radi o
pojedincima-individuama, svima iz iste negroidne afričke loze,
ali sa svojim osobnostima i različitim pokrivalima za glavu, može
se jasno vidjeti iz galerije portreta nekih od tih glava (sl. 54).
Scene susreta, uklesane na kamenim stelama (sl. 55a) i
drugim spomenicima (sl. 55b), jasno prikazuju Olmeke kao
visoke,snažno građene ljude s mišićavim tijelima -'divovi' rastom,
bez sumnje, u očima domaće, indijanske populacije. Međutim,
kako se ne bi pomislilo da se ovdje radi samo o nekolicini vođa,
a ne o stvarnoj populaciji negroidne afričke loze - muškarcima,
ženama i djeci - Olmeci su za sobom ostavili na stotine, ako
ne i na tisuće prikaza samih sebe, razbacane diljem ogromnog
područja Srednje Amerike koje povezuje zaljev i pacifičku obalu.
Na skulpturama, rezbarijama u kamenu, bareljefima, statuama -
uvijek vidimo ista crna afrička lica, kao na žadu iz svetog zdenca
u Chichen Itzi ili u zlatnim reljefima tamo pronađenima; na
slika 55
slika 56
slika 57
brojnim terakotama pronađenim cijelim putem od Jaine (kao što

je ljubavni par) do središnjih i sjevernih dijelova Meksika, ili čak
kao igrače s loptom (reljefi iz E1 Tajina); sl. 56 prikazuje neke od
njih. Neke terakote (sl. 57a), a posebno kamene skulpture Olmeka
(sl. 57b), portretiraju ih kako drže bebe - čin koji je za njih morao
imati osobito značenje.
Sama mjesta gdje su pronađene kolosalne glave i drugi

olmečki prikazi nisu ništa manje intrigantna; njihova veličina
i strukture otkrivaju rad organiziranih doseljenika, a ne samo
nekoliko brodolomaca-posjetitelja. La Venta je bila ustvari
mali otok u močvarnom obalnom području koji je bio umjetno
oblikovan, napunjen zemljom i izgrađen prema unaprijed
smišljenom planu. Glavne građevine, uključujući i neobičnu
konusnu 'piramidu, izduženi i kružni humci, strukture,
popločena dvorišta, oltari, stele i druge osobitosti koje je načinio
čovjek bili su postavljeni s velikom geometrijskom preciznošću
duž osi sjever-jug, na potezu od oko pet kilometara. Na mjestu
bez kamenja, zapanjujuća raznolikost kamenja - svaka vrsta
kamena zbog njegove posebne osobine - korištena je u različitim
građevinama, spomenicima i stelama, iako je sve njih trebalo
dopremiti iz velike udaljenosti. Za samu konusnu piramidu
trebalo je dopremiti i složiti 90.000 kubičnih metara zemlje. Sve je
to zahtijevalo ogroman fizički napor. Osim toga, to je zahtijevalo i
visoku razinu arhitektonskog i kamenorezačkog iskustva za što u
Srednjoj Americi nije bilo primjera; to je umijeće očito odnekuda
moralo doći.
Izvanredni pronalasci u La Venti uključivali su i pravokutni
ograđeni prostor, okružen ili ograđen stupovima od bazaltnog
kamena (istog materijala od kojeg su isklesane kolosalne glave).
Taj prostor je štitio kameni sarkofag i pravokutnu pogrebnu
komoru koja je imala krov i zidove također od bazaltnih stupova.
Unutra je na niskom podiju ležalo nekoliko kostura. Sve u svemu,
ovaj jedinstveni pronalazak sa svojim kamenim sarkofagom,
čini se da je bio model za jednako neobičnu Pacalovu kriptu u
Palenqueu. U svakom slučaju, inzistiranje na primjeni velikih
kamenih blokova, čak i ako ih se trebalo donositi izdaleka, za
spomenike, komemorativne skulpture i grobnice mora poslužiti
kao indicija za tajnovito podrijetlo Olmeka.
Ne manje zbunjujuće bilo je otkriće u La Venti: pronađeno
je na stotine umjetnički izrezbarenih predmeta od rijetkog žada,
zajedno s neobičnim sjekirama načinjenim od tog poludragog
kamena koji na tom području nije dostupan. Osim toga, da
sve bude još misterioznije, sve je bilo zakopano u dugačkim i

dubokim rovovima koji su bili ispunjeni slojevima ilovače, a svaki
sloj je bio druge vrste ilovače i druge boje - tisuće tona zemlje
dopremljene s različitih udaljenih mjesta. Nevjerojatno, ali svi su
rovovi bili popločeni na samom dnu tisućama ploča serpentina,
još jednog zeleno-plavog poludragog kamena. Općenito se
smatra da su rovovi bili iskopani kako bi se u njima zakopali
dragocjeni predmeti od zada; međutim, podovi od serpentina
mogu također upućivati na pretpostavku da su rovovi bili ranije
izgrađeni, za posve drugačije svrhe, ali da su bili iskorišteni za
zakapanje vrlo vrijednih predmeta, kao što su rijetke sjekire,
kada je prestala potreba za njima (i za rovovima). Nema nikakve
sumnje da su Olmeci napustili svoja mjesta oko početka nove
ere i da su čak pokušali zakopati neke kolosalne glave. Tko god
da je kasnije imao pristup do njihovih mjesta, učinio je to uz
odmazdu: neke od glava bile su očigledno prevrnute s njihovih
postolja i otkotrljane nizbrdo u močvaru; na drugima su uočljivi
znakovi pokušaja sakaćenja.
Kao još jednu enigmu iz La Vente spomenimo pronalazak
konkavnih ogledala od kristalizirane željezne rude (magnetit i
hematit), oblikovanih i ispoliranih do savršenstva, nađenih u
rovovima. Nakon proučavanja i izvršenih pokusa, znanstvenici
sa Smithsonian Institution u Washingtonu, D.C., došli su do
zaključka da su se ogledala mogla koristiti kako bi fokusirala
sunčeve zrake, za paljenje vatre ili za 'ritualne svrhe' (način na
koji znanstvenici kažu da ne znaju čemu neki predmet služi).
Zaključnu enigmu u La Venti predstavlja samo mjesto, jer
ono je precizno smješteno po osi sjever-jug, koja je pomaknuta
8 stupnjeva na zapad od pravog sjevera. Različite studije su
pokazale da je to bila namjerna orijentacija, čiji je cilj bio
omogućiti astronomska promatranja, možda s vrha konusne
piramide' čiji su istaknuti vrhovi mogli služiti kao pokazatelji
smjera. Posebna studija M. Popenoe-Hatcha (Papers on Olmec
and Maya Archaeology No. 13, University of California) zaključuje
da'obrazac promatranja, kako se ono provodilo u La Venti 1.000
g- pr. n. e., upućuje na to da ono mora potjecati od davnog
znanja, stečenog jedno tisućljeće ranije....Mjesto La Venta i njena

umjetnost u godini 1000. pr. n. e. izgleda da odražavaju tradiciju
velikim dijelom utemeljenu na meridijanskim tranzitima zvijezda
koji su se događali na solsticije i ekvinocije oko 2000. g. pr. n. e.'.
Vremenska odrednica koja seže na početak 2000. g. pr. n. e.
La Ventu bi pretvorila u najraniji 'sveti centar' u Srednjoj Americi,
prethodeći čak i Teotihuacanu, ne uzimajući u obzir legendarno
doba, kad su tamo obitavali samo bogovi. To još uvijek ne mora
biti točno vrijeme dolaska Olmeka preko mora, jer njihovo Dugo
računanje počinje 3113. g. pr. n.e.; ali, to jasno pokazuje koliko su
Olmeci bili napredniji od poznatih civilizacija Maya i Asteka.
U Tres Zapotes - čiju ranu fazu arheolozi smještaju u tri
stoljeća, od 1500. do 1200. g. pr. n. e. - kamene konstrukcije (iako
je tamo kamen rijedak), terase, stubišta i humci koji su mogli
biti piramide, razbacani su po mjestu. U radijusu od dvadeset
i pet kilometara oko Tres Zapotes locirano je još barem osam
mjesta, što ukazuje na to da je Tres Zapotes bio veliko središte
okruženo manjim, zavisnim mjestima - satelitima. Osim glava i
drugih spomenika, tamo je otkopan i određeni broj stela; jedna
od njih ('Stela C') nosi datum Dugog računanja 7.16.6.16.18 koji
odgovara 31. g. pr. n. e., i tako potvrđuje prisutnost Olmeka na
tom mjestu u to vrijeme.
U San Lorenzu olmečki se ostaci sastoje od građevina,
humaka i nasipa, razdvojenih umjetnim jezercima. Središnji dio
mjesta bio je izgrađen na ljudskom rukom napravljenoj terasi
površine otprilike jednog i pol četvornog kilometra, a koja se
izdizala oko 5,6 metara iznad okolnog terena - projekt koji
zasjenjuje mnoge moderne pothvate. Arheolozi su otkrili da su
ta jezerca bila međusobno povezana sustavom podzemnih cijevi
cije značenje ili funkcija još nisu shvaćeni'.
Opisivanje olmečkih mjesta može se nastavljati - do sada
ih je otkriveno četrdesetak. Posvuda se, osim monumentalne
umjetnosti i kamenih građevina, nalaze deseci humaka i drugi
dokazi namjernih, planiranih nasipa.
Zidanje kamenom, nasipi, rovovi, jezerca, cijevi, ogledala,
moraju, međutim, imati neku smislenu svrhu, premda je moderni
znanstvenici ne mogu dokučiti. To se odnosi i na prisutnost

Olmeka u Srednjoj Americi - osim ako niste skloni teoriji
preživjelih brodolomaca, što mi nismo. Astečki povjesničari
su opisivali narod, kojem su dali nadimak Olmeca, kao ostatak
drevnog naroda - dakle, ne nekoliko pojedinaca - koji nije
govorio nahuatlanski, i koji je stvorio najstariju civilizaciju u
Meksiku. Arheološki dokazi to potvrđuju i pokazuju da od
osnovnog područja ili 'područja prijestolnice' do Meksičkog
zaljeva gdje su La Venta, Tres Zapotes i San Lorenzo tvorili glavni
trokut, područje olmečkog naseljavanja i utjecaja zadire na jug
prema tihooceanskoj obali Meksika i Gvatemale.
Stručnjaci za nasipe, majstori zidanja kamenom, kopači
rovova, kanalizatori vode, korisnici ogledala - što su Olmeci,
tako nadareni, radili u Srednjoj Americi? Stele ih prikazuju kako
izranjaju iz 'oltara koji predstavljaju ulaze u dubine zemlje (sl.
58), ili u pećinama gdje drže zbunjujuću zbirku alata, kao na ovoj
steli iz La Vente (sl. 59) na kojoj se mogu razaznati tajanstvena
ogledala, pričvršćena na kacigu onoga koji drži alat.
Sve u svemu, njihove sposobnosti, prikazi, alati, vode nas
ka jednom zaključku: Olmeci su bili rudari koji su došli u Novi
Svijet kako bi došli do nekih dragocjenih metala - najvjerojatnije
zlata, a možda i drugih rijetkih minerala.
Legenda o Votanu koja govori o kopanju tunela kroz
planinu potvrđuje ovaj zaključak, kao, uostalom, i činjenica da
je među Starim Bogovima koje je nahuatlanski narod prihvatio
od Olmeka postojao i bog Tepeyolloti, što znači 'Srce planine'. On
slika 58
slika 59
je bio bradati Bog Pećina; njegov hram je morao biti od kamena,

po mogućnosti izgrađen unutar planine. Njegova slika-simbol
bila je prokopana planina; njega su prikazivali (sl. 60a) kako drži
bacač plamena, svoj alat - baš kao što smo vidjeli i u Tuli!
Sugestiju da je bacač plamena (kojeg su držali i Atlanti i
koji je bio prikazan na stupu) ovdje vjerojatno bio korišten za
rezanje kroz kamen, a ne samo za klesanje kamena, nedvojbeno
potvrđuje kameni reljef poznat kao Daizu br. 40, nazvan tako
po mjestu u meksičkoj dolini Oaxaca, gdje je pronađen. Taj
reljef zorno prikazuje čovjeka unutar zatvorenog područja koji
koristi bacač plamena prema zidu ispred sebe (sl. 60b). Simbol
'dijamanta' na zidu vjerojatno označava mineral, no, njegovo
značenje još nije odgonetnuto.
Kao što to mnogi prikazi potvrđuju, zagonetka afričkih
'Olmeka' isprepletena je s tajnom Bradatih s istočnog Sredo-
zemlja. Oni su prikazani na spomenicima u svim olmečkim
mjestima, na individualnim portretima ili u scenama susreta.
Važno je napomenuti da se neki od tih prikazanih susreta
događaju u špiljama; jedan od njih, iz Tres Zapotes (sl. 61),
uključuje čak i pratioca koji nosi svjetleću napravu (u vrijeme
kad se pretpostavlja da su se koristile samo baklje). Ne manje
slika 60
slika 61
zapanjujuća stela iz Chalcatzinga (sl. 62) prikazuje ženu 'bijele

rase' koja upravlja nečim što izgleda kao sofisticirani tehnički
uređaj; temelj stele nosi izdajnički znak'dijamanta'. Sve nevedeno
upućuje na vezu s mineralima.
Jesu li Bradati Mediteranci došli u Srednju Ameriku u
isto vrijeme kada i afrički Olmeci? Jesu li bili saveznici koji su
se međusobno pomagali, ili su bili suparnici u potrazi za istim
dragocjenim mineralima ili metalima? Nitko to ne može sa
sigurnošću reći; osobno, vjerujem da su afrički Olmeci tamo
stigli prvi i da korijene njihovog dolaska m o r a m o tražiti u
misterioznom početnom datumu Dugog računanja - 3113. g. pr.
n. e.
Bez obzira na vrijeme i razloge zbog kojih je taj odnos
započeo, izgleda da je završio s trzavicama.
slika 62
127 STRANCI S D R U G E STRANE M O R A
Znanstvenici su se pitali zašto na mnogim olmečkim

mjestima postoje tragovi namjernog uništavanja - nagrđivanje
spomenika (uključujući i kolosalne glave), razbijanje artefakata,
prevrtanje spomenika - sve izvršeno sa žestinom i osvetnički.
Izgleda da se uništavanje nije dogodilo odjednom; čini se da
su olmečka mjesta bila postupno napuštana, najprije stariji
'metropolski centar' blizu Zaljeva oko 300. g. pr. n. e., a kasnije
i južnija mjesta. Mi smo vidjeli dokaz datuma ekvivalentnog 31.
g. pr. n. e. u Tres Zapotes; to sugerira da je proces napuštanja
olmečkih središta, za kojim je slijedilo osvetničko uništavanje,
mogao trajati nekoliko stoljeća, kako su Olmeci napuštali ta
mjesta i povlačili se na jug.
Prikazi iz tog nemirnog razdoblja i iz te južne zone olmečkih
krajeva prikazuju ih sve više kao ratnike koji nose zastrašujuće
maske orla ili jaguara. Jedna takva izrezbarena stijena iz južnih
područja prikazuje tri olmečka ratnika (dvojicu s maskama
orla) kako drže koplja. Scena pokazuje i golog zarobljenika koji
ima bradu. Ono što ostaje nejasno jest da li ratnici predstavljaju
prijetnju zarobljeniku ili su prikazani u činu njegovog
oslobađanja. To ostavlja otvorenim intrigantno pitanje da li su
negroidni Olmeci i Bradati s istočnog Mediterana bili na istoj
strani kad su nemirna vremena uzdrmala prvu srednjoameričku
civilizaciju?
Međutim, izgleda da su i jedni i drugi
dijelili istu sudbinu.
Na najzanimljivijem mjestu blizu
tihooceanske obale zvanom Monte
Alban - podignutom na o g r o m n o m nizu
ljudskom rukom napravljenih terasa i s
neobičnim strukturama sagrađenim za
astronomske svrhe - deseci kamenih ploča
uspravljenih u komemorativnom zidu
nose izrezbarene slike afričko-negroidnih
ljudi u savinutim položajima (sl. 63). Dugo
vremena su nosili nadimak Danzantes,
slika 63 'Plesači'; no, danas se znanstvenici slažu
da one prikazuju gola tijela osakaćenih Olmeka - vjerojatno

ubijenih u nasilnoj pobuni lokalnih Indijanaca. Među ostalim
negroidnim tijelima na prikazu nalazi se i tijelo bradatog čovjeka
sa semitskim nosom (sl. 64) koji je očito dijelio istu sudbinu s
Olmecima.
slika 64
Smatra se da je Monte Alban bio naseljeno mjesto od 1500.

g. pr. n. e., a da je postao veće središte od 500. g. pr. n. e. Tako
su, tijekom nekoliko stoljeća njegove raskoši, njegovi graditelji
završili kao osakaćena tijela, ovjekovječena u kamenu, postavši
žrtve onih koje su poučavali.
I tako je to tisućljeće, zlatno doba Stranaca S Druge Strane
Mora, postalo samo legenda.
6
KRALJEVSTVO
ZLATNOG ŠTAPA
Priča o civilizaciji u zemljama Anda obavijena je velom tajni,
tim više što nedostaju zapisi ili stele koje čuvaju priče u slikama;
no, mitovi i legende puni su kazivanja o bogovima i divovima, te
kraljevima koji su od njih potekli.
Obalni narodi sjećaju se predaja o bogovima koji su vodili
njihove pretke u obećane zemlje, kao i o divovima koji su im
pljačkali ljetine i silovali njihove žene. Planinski narodi, od
kojih su Inke bili dominantni u vrijeme španjolskog osvajanja,
priznavali su božansko vodstvo u svim vrstama aktivnosti i
zanatstvu, uzgoju žitarica, izgradnji gradova. Oni su prepričavali
Priče o Početku - priče o stvaranju, o danima potresa, o potopu
koji je sve progutao. I početak svog kraljevstva i osnivanje svojih
gradova pripisuju magiji zlatnog štapa.
Španjolski kroničari, kao i domoroci koji su naučili
španjolski, ustanovili su da je otac dvojice kraljeva Inka u
vrijeme španjolskog osvajanja, Huayna Capac, bio dvanaesti
Inka (titula koja je značila gospodar, vladar) dinastije koja
je započela u Cuzcu, glavnom gradu, oko 1020. g. n. e. Tek
129
nekoliko stoljeća prije dolaska Španjolaca Inke su se spustili sa

svojih planinskih uporišta u područja na obali gdje su postojala
kraljevstva iz mnogo ranijih vremena. Šireći svoju vlast na sjever
do današnjeg Ekvadora i na jug do današnjeg Čilea uz pomoć
poznate Autoceste Sunca, Inke su u značajnoj mjeri nametnuli
svoju vladavinu i administraciju kulturama i organiziranim
društvima koja su tisućljećima živjela u tim krajevima. Posljednje
koje je palo pod dominaciju Inka bilo je pravo carstvo naroda
Chimu; njihov glavni grad, C h a n - C h a n , bio je metropola čija su
se svetišta, stepenaste piramide i nastambe prostirale na preko
trinaest četvornih kilometara.
Smješten blizu današnjeg grada Trujilla, gdje rijeka Moche
utječe u Tihi ocean, drevni glavni grad podsjetio je istraživače
na Egipat i Mezopotamiju. Istraživač iz devetnaestog stoljeća E.
G. Squier (Peru Illustrated: Incidents of Travel and Explorations in
the Land of the Incas) vidio je goleme ostatke koji su ga zapanjili
čak i u ruševnom stanju i još neiskopani. On je vidio 'duge linije
masivnih zidova, gigantske piramide s prostorijama ili huacas,
ostatke palača, nastambi, akvadukata, rezervoara, hambara... i
grobova, koji su se prostirali mnogim kilometrima, na sve strane'.
I doista, pogled iz zraka na ogromno mjesto koje se prostire
kilometrima na ravnom obalnom zemljištu, doziva u sjećanje
pogled iz zraka na Los Angeles dvadesetog stoljeća.
Obalna područja koje leže između zapadnog lanca Anda i
Tihog oceana klimatski su područja bez kiše. Život i civilizacija
ovdje su bili mogući jer vode koje se slijevaju sa visokih planina
u ocean teku u obliku velikih i malih rijeka koje presijecaju
obalne ravnice na otprilike svakih osamdeset ili stotinu šezdeset
kilometara. Ove rijeke stvaraju plodna i zelena područja koja
razdvajaju široke prostore slične pustinji. Naselja su stoga nikla
na obalama i ušćima tih rijeka; a arheološki dokazi pokazuju da
su Chimusi uvećavali ove izvore vode vodom dopremljenom s
planina pomoću akvadukata. Osim toga, povezali su plodna i
naseljena područja cestom koja je u prosjeku bila široka četiri i
pol metra - pretečom čuvene Autoceste Sunca Inka.
131 KRALJEVSTVO Z L A T N O G ŠTAPA
PERU I NJEGOVI SUSJEDI

Na rubu izgrađenog područja gdje prestaje zelena dolina

i počinje neplodna pustinja, iz pustinjskog se tla uzdižu velike
piramide, stojeći jedna nasuprot druge preko rijeke Moche.
One su bile izgrađene s ciglama od blata sušenim na suncu,
podsjećajući istraživače, kao npr. V. W. von Hagena (Highway of
the Sun i druge knjige) na visoke tornjeve hrama (zigurate) u
Mezopotamiji, koji su također bili izgrađeni od cigala od blata
i, poput onih na obalama rijeke Moche, pomalo su konveksnog
oblika.
Tijekom četiri stoljeća procvata naroda Chimu, od oko
1000. do 1400. g. n. e., oni su također ovladali zlatarstvom u
mjeri koju Inke, koji su uslijedili, nikad nisu dosegli. Španjolski
konkvistadori su u superlativima opisivali zlatna blaga onoga
što su ustvari bili Chimu središta (čak i pod vladavinom Inka);
zlatna ograda grada zvanog Tumbes, gdje su biljke i životinje
prikazane u zlatu, izgleda da je bio model po kojem su Inke
oblikovale zlatnu ogradu glavnog svetišta u Cuzcou. Okolica
jednog drugog grada, Tucume, dala je veći dio zlatnih predmeta
koji su bili pronađeni u Peruu u stoljećima nakon španjolskog
osvajanja (predmeta zakopanih u grob s mrtvacima). Kada su
pregazili obalne zemlje, Inke su uistinu bili zapanjeni količinama
zlata koje su Chimusi posjedovali. Te legendarne količine, kao i
stvarni kasniji nalazi, još uvijek zbunjuju znanstvenike; naime,
izvori zlata u Peruu ne nalaze se u neplodnim obalnim zemljama,
već u planinama.
Chimu - država kulture - bila je nasljednik prijašnjih
kultura ili organiziranih društava. Kao što je to slučaj i s Chimu,
nitko ne zna kako su ti narodi sami sebe nazivali; imena koja se
danas za njih koriste ustvari su imena arheoloških nalazišta ili
rijeka gdje su ta društva i njihove prepoznatljive građevine bile
skoncentrirane. Na središnjem sjevernom obalnom području
narod nazvan Mochica uklanja maglu povijesti unatrag do
otprilike 400. g. pr. n. e. Oni su poznati po svom umjetničkom
grnčarstvu i prelijepim tkaninama; no, kako i kada su naučili
te vještine, ostaje tajnom. Ukrasi na njihovim keramičkim
posudama puni su ilustracija krilatih bogova i prijetećih divova,
te upućuju na religiju s panteonom na čijem čelu je bio Bog

Mjesec, čiji je simbol bio polumjesec, a ime Si ili Si-An.
Artefakti Mochica razvidno pokazuju da su oni, stoljećima
prije naroda Chimu, ovladali vještinom lijevanja zlata, građenja
ciglama od blata i gradnjom dvorišta hrama s puno zigurata.
Na mjestu zvanom Pacatnamu, tridesetih godina dvadesetog
stoljeća, njemački arheološki tim (H. Ubbelohde-Doering, Auf
den Koenigsstrassen der Inka) iskopao je zakopani sveti grad s, ni
manje ni više, nego trideset i jednom piramidom. Utvrdili su da
su mnoge od manjih piramida bile oko tisuću godina starije od
nekoliko većih piramida, koje su imale stranice od po šezdeset
metara i bile visoke oko dvanaest metara.
Južna granica Chimu carstva bila je rijeka Rimac, od čijeg su
imena Španjolci iskrivljeno izveli naziv Lima kao ime za njihov
glavni grad. U vrijeme koje je prethodilo dolasku Inka iza te
granice nalazila su se obalna područja koja je nastanjivalo pleme
Chincha; planine su zaposjeli narodi koji su govorili jezikom
Aymara. Danas je poznato da su Inke od ovih prvih preuzeli
svoje poimanje panteona, a od ovih drugih priče o Stvaranju i
Početku.
Regija Rimac bila je žarište u staro vrijeme, kao što je i
danas. Upravo na tom području, južno od Lime, stajao je najveći
hram nekom peruanskom božanstvu. Još uvijek se mogu vidjeti
njegove ruševine iz vremena kad su ga Inke ponovno sagradili
i povećali. Bio je posvećen Pacha-Camacu, što znači 'Stvoritelj
svijeta', bogu koji je predvodio panteon u kojem su bili i božanski
par Vis i Mama-Pacha ('Gospodin Zemlja' i'Gospođa Zemlja') i Ni
i Mama-Cocha ('Gospodin Voda' i 'Gospođa Voda'), bog Mjeseca
Si, bog Sunca Illa-Ra i bog junaka Kon koji je također bio poznat
i kao Ira-Ya - imena koja podsjećaju na mnoge bliskoistočne
božanske epitete.
Pachacamacov hram bio je 'Meka' drevnih naroda južnih
obala. Hodočasnici su dolazili iz okolnih mjesta kao i izdaleka.
Sam čin hodočašća bio je tako poštovan, da čak i kad su plemena
bila u ratu, neprijateljskim je hodočasnicima bio zajamčen
siguran prolaz. Hodočasnici su dolazili noseći darove od zlata,
jer to je bio metal za koji se držalo da pripada bogovima. Samo

su odabrani svećenici mogli ući u najsvetije mjesto gdje je u
određene prazničke dane božja slika izgovarala proroštva koja
su svećenici prenosili narodu. Cijeli sveti prostor hrama bio je
toliko štovan da su hodočasnici prije ulaska morali izuti sandale
- kao što je to Mojsiju bilo zapovjeđeno na Sinaju, i kao što to
muslimani još uvijek rade prilikom ulaska u džamiju.
Zlato koje se nalazilo u hramu bilo je previše bajoslovno
a da bi promaklo pažnji Španjolaca. Francisco Pizzaro je p o -
slao svog brata Hernandeza da ga opljačka. Ovaj je pronašao
nešto zlata, srebra i dragog kamenja, ali ne i glavno blago,
jer su ga svećenici sakrili. Nikakve prijetnje ili mučenja nisu
mogli natjerati svećenike da otkriju mjesto gdje je blago bilo
pohranjeno (o kojem se još priča da je negdje između Lime i
Lurina). Hernandez je tada smrskao zlatnu božju statuu kako bi
uzeo njen metal i izvukao iz zidova srebrne čavle koji su držali
zlatne i srebrne ploče u nizovima na zidovima hrama. Sami čavli
težili su gotovo jednu tonu!
Lokalne legende osnivanje toga hrama pripisuju 'divovima.
O n o što se sa sigurnošću može reći jest da su Inke - prihvaćajući
štovanje Pachacamaca od plemena koja su podčinili - povećali
i ukrasili hram. Smješten na planini, s Tihim oceanom u
podnožju, hram se uzdizao povrh četiri terase koje su držale
petu, sto pedeset metara iznad tla; te četiri terase bile su stvorene
podizanjem potpornih zidova, izgrađenih od ogromnih kamenih
blokova. Najviša terasa protezala se preko nekoliko jutara.
Završne strukture kompleksa hrama, zahvaljujući uleknutim
trgovima, omogućavale su neometan pogled iz glavnog svetišta
na veliki ocean.
Nisu samo živi dolazili ovdje na molitvu. I mrtvace se također
donosilo u dolinu Rimac, kao i južno na obalnu ravnicu, da bi
proveli život nakon smrti u sjeni proročanskih bogova; možda
su ih donosili čak i zbog eventualnog uskrsnuća, jer je postojalo
vjerovanje da Rimac može uskrsnuti mrtve. Na mjestima danas
poznatim kao Lurin, Pisco, Nazca, Paracas, Ancon, Ica, arheolozi
su u 'gradovima mrtvih' pronašli nebrojene grobove i podzemne
prostorije u kojima su bila sahranjena mumificirana tijela

plemića i svećenika. Mumije, u sjedećem položaju sa savijenim
šakama i nogama, bile su vezane i smještene u vreće; ali, u
vrećama, preminuli su bili potpuno odjeveni u svoju najbolju
odjeću. Suha klima i vreće izvanredno su zaštitili pletenu odjeću,
vunene šalove, turbane i ponča te njihove nevjerojatno svijetle
boje. Na tkaninama, čije je izuzetno tkanje arheologe podsjetilo
na najfinije europske tapiserije, bili su izvezeni religiozni i
kozmološki simboli.
Središnja figura, kako na tkaninama, tako i na keramici, bila
je bog koji drži štap u jednoj, a munju u drugoj ruci i nosi krunu
s rogovima ili zrakama (sl. 65); Indijanci su ga zvali Rimac, poput
imena rijeke.
Jesu li Rimac i Pachacamac bili jedno te isto božanstvo ili
dva različita boga? Znanstvenici se tu ne slažu, jer su dokazi
nedostatni. Slažu se oko toga da su obližnje planine bile posvećene
isključivo Rimacu. Njegovo ime je značilo 'Gromovnik', te je na
taj način i fonetski slično nadimku Raman pod kojim je Adad bio
poznat semitskim narodima - epitet koji potječe od glagola koji
znači 'grmjeti'.
slika 65
Prema kroničaru Garcilasou u ovim planinama je 'idol

u obliku čovjeka' stajao u svetištu posvećenom Rimacu. On
je pritom mogao misliti na bilo koje od nekoliko mjesta u
planinama oko doline Rimaca. Tamo krajolikom sve do današnjeg
dana dominiraju ruševine nečega što znanstvenici smatraju da
su bile stepenaste piramide (umjetnikova vizija, sl. 66), navodeći
promatrača na pomisao da gleda zigurat sa sedam stepenica u
drevnoj Mezopotamiji.
Je li Rimac bio bog ponekad zvan 'Kon' ili 'Ira-Ya', onaj
kojeg su zvali Viracocha u lozi Inka? Iako to nitko ne može sa
sigurnošću reći, ono što je izvan sumnje jest da je Viracocha
bio prikazivan na identičan način kao i božanstvo prikazano na
obalnoj grnčariji - držeći u jednoj ruci oružje u obliku viljuške, a
u drugoj magijski štap.
Upravo s tim štapom - štapom od zlata - započinju sve
andske legende o Početku; na obalama jezera Titicaca, u mjestu
zvanom Tiahuanacu.
Kad su stigli Španjolci, zemlje Anda bile su carstvo Inka,
kojim se upravljalo iz planinskog glavnog grada Cuzca. A Cuzco,
prenose nam priče Inka, su osnovala Djeca Sunca koje je stvorio
i poučavao na jezeru Titicaca Bog Stvoritelj, Viracocha.
slika 66
Viracocha je, prema andskim legendama, bio veliki Bog

Neba koji je na Zemlju došao u davna vremena i izabrao Ande za
područje svog stvaranja. Jedan španjolski kroničar, otac Cristoval
de Molina, zabilježio je: 'Rekli su da je Stvoritelj bio u Tiahuanacu
i da je to bilo njegovo glavno prebivalište. Stoga se na tom mjestu
nalaze izvanredne građevine, vrijedne divljenja.
Jedan od prvih svećenika koji je zapisao domorodačke priče
o njihovoj povijesti i pretpovijesti bio je Blas Valera; nažalost,
poznati su samo fragmenti njegovih zapisa iz iskaza drugih, jer
su njegov originalni rukopis 1587. g. spalili Englezi prilikom
pljačkanja Cadiza. On je zapisao priču Inka o tome kako je
njihov prvi monarh, Manco Capac, izašao iz jezera Titicaca kroz
podzemni prolaz. On je bio sin Sunca koje mu je dalo zlatni štap
da pomoću njega pronađe Cuzco. Kad je njegova majka dobila
trudove, svijet je bio u tami. Kad se rodio, nastalo je svjetlo i čule
su se trube, a bog Pachacamac je objavio da je osvanuo divan dan
Manca Capaca.
Međutim, Blas Valera je zapisao i druge verzije koje upućuju
na to da su Inke osobu Manca Capaca i priče o njemu prilagodili
svojoj dinastiji, a da su njihovi pravi preci bili doseljenici koji su
u Peru stigli morem. Prema drugoj verziji priče, monarh kojeg
su Inke zvali 'Manco Capac' bio je sin kralja zvanog Atau koji
je stigao na obalu Perua s dvjesto muškaraca i žena koji su se
iskrcali u Rimacu. Odatle su otišli u Icu, a odande su marširali do
jezera Titicaca, mjesta odakle su Sinovi Sunca vladali Zemljom.
Manco Capac je poslao svoje sljedbenike u dva smjera kako bi
pronašli te legendarne Sinove Sunca. On sam je lutao danima
dok nije došao na mjesto koje je imalo svetu pećinu. Pećina je
bila umjetno isklesana i okićena zlatom i srebrom. Manco Capac
je napustio svetu pećinu i otišao do prozora zvanog Capac Toco,
što znači 'Kraljevski prozor'. Kad je izašao, bio je odjeven u zlatnu
odjeću koju je dobio u pećini; zaodjenuvši se tom kraljevskom
odjećom, zadobio je kraljevanje Peruom.
Iz ovih kao i iz drugih kronika proizlazi da su andski narodi
upamtili različite verzije. Oni se sjećaju Početka stvaranja na
jezeru Titicaca i početka kraljevstva na mjestu svete pećine
i kraljevskog prozora; kod Inka, ti su se događaji odvijali

istovremeno i stvorili su temelj njihove dinastije. Druge su
verzije, međutim, razdvojile događaje i razdoblja.
Jedna od verzija koja se odnosi na Početak govori d a j e veliki
bog, Stvoritelj Svega, Viracocha, poslao četiri brata i četiri sestre
da putuju zemljom i donose civilizaciju primitivnim narodima;
jedan od tih parova brat-sestra/muž-žena započeo je kraljevstvo
u Cuzcu. Druga verzija govori da je Veliki Bog, u svom sjedištu
na jezeru Titicaca, stvorio taj prvi kraljevski par kao svoju djecu
i dao im predmet načinjen od zlata. Rekao im je da idu na sjever
i sagrade grad tamo gdje zlatni predmet potone u zemlju; mjesto
gdje se to čudo dogodilo bilo je Cuzco. To je bio razlog zbog
kojeg su kraljevi Inka - ukoliko su potekli iz niza brat-sestra
kraljevskih parova - mogli tvrditi da potječu izravno od Boga
Sunca.
Sjećanja na Potop pojavljuju se u gotovo svim verzijama
Početka. Prema ocu Molini (Relación de las fabulas y ritos de
los Yngas) već 'u vrijeme Manca Capaca koji je bio prvi Inka i
otkada su se nadalje počeli nazivati Djecom Sunca ... imali su
potpuni opis Potopa. Govore da su u Potopu nestali svi ljudi i
sva stvorenja, a vode su narasle iznad svih najviših planina na
svijetu. Nijedno živo biće nije preživjelo osim muškarca i žene
koji su ostali 'u kutiji'; a kad su se vode povukle, vjetar ih je odnio
u Huanaco koji je udaljen oko tri stotine kilometara od Cuzca,
nešto manje ili nešto više. Stvoritelj Sviju Stvari zapovjedio im je
da ostanu tamo kao Mitime, te je na tom mjestu, u Tiahuanacu,
započeo podizati narod i nacije koji žive u tom području'.
Ponovno napučivanje Zemlje Stvoritelj je započeo oblikujući
iz gline po jednu osobu iz svakog naroda: 'zatim je dao život i
dušu svakom, i muškarcima i ženama, i usmjerio ih k njihovim
odredištima na Zemlji'. Oni koji nisu poštovali zapovijedi koje su
se ticale bogoštovlja i ponašanja, bili su pretvoreni u kamenje.
Stvoritelj je kraj sebe na otoku jezera Titicaca imao i Mjesec
i Sunce, jer su došli po njegovoj zapovijedi. Kad je sve što je
trebalo nanovo stvoriti na Zemlji bilo učinjeno, Mjesec i Sunce
su se uzdigli na nebo.
Ova dva božanska pomoćnika Stvoritelja Svega prisutna su

u još jednoj verziji, kao njegpva dva sina. 'Nakon što je stvorio
plemena i narode i dodijelio im odjeću i jezike', pisao je otac
Molina, 'Stvoritelj je zapovjedio svojoj dvojici sinova da idu u
različitim pravcima i uvode civilizaciju'. Stariji sin, Ymaymana
Viracocha (što znači 'u čijoj su moći smještene sve stvari'), otišao
je dati civilizaciju planinskim narodima; mlađem sinu, Topacu
Viracochi ('stvaratelj stvari'), bilo je zapovjeđeno da ide obalnim
ravnicama. Kada su dva brata završila posao, sreli su se na obali
mora 'odakle su se uzdigli na nebo'.
Garsilaso de la Vega koji je rođen u Cuzcu, ubrzo nakon
španjolskog osvajanja, od oca Španjolca i Inka majke, zapisao
je dvije legende. Prema jednoj je Veliki Bog sišao s neba na
Zemlju da pouči čovječanstvo i dao mu je zakone i pravila. On
je 'postavio svoje dvoje djece na jezero Titicaca', dao im 'zlatni
klin' i uputio ih da se nastane na mjestu gdje će on potonuti
u zemlju, a to se dogodilo u Cuzcu. Druga legenda govori da
'nakon što su se vode potopa povukle, određeni čovjek se pojavio
u zemlji Tiahuanacu koja leži južno od Cuzca. Taj je čovjek bio
toliko moćan d a j e podijelio svijet na četiri dijela i predao po dio
četvorici ljudi kojima je dodijelio titulu kralja'. Jedan od njih, čije
je ime bilo Manco Capac ('kralj i gospodin' na Quechua jeziku
Inka), utemeljio je kraljevstvo u Cuzcu.
Različite verzije govore o dvije faze Viracochinog stvaranja.
Juan de Betanzos (Suma y Narración de los Incas) zapisao je
Quechua priču gdje je bog Stvoritelj 'isprva napravio raj na
Zemlji'; također je stvorio i ljude - čovječanstvo. No, 'ti su ljudi
učinili nešto loše Viracochi i on se na to naljutio ... i te prve
ljude i njihovog vođu je za kaznu pretvorio u kamenje'. Zatim,
poslije razdoblja tame, u Tiahuanacuu je načinio nove muškarce
i žene, iz kamenja. Dao im je zadaće i sposobnosti, i rekao im
kuda da idu. Ostavši sa samo dva pomoćnika, jednog je poslao
na sjever, a drugog na jug, dok je on sam otišao u smjeru Cuzca.
Tamo je postavio poglavara; osnovavši tako kraljevstvo u Cuzcu,
Viracocha je nastavio svoje putovanje 'sve do obale Ekvadora,
gdje su mu se pridružila njegova dva suputnika. Tamo su svi

zajedno počeli hodati po moru i nestali!
Neke priče planinskih naroda usredotočile su se na to
kako je došlo do naseljavanja u Cuzcu i kako je Cuzco bio
božanski određen da postane glavni grad. Po jednoj verziji,
ono što je Manco Capac dobio (kako bi mogao pronaći mjesto
gdje će podići grad) bila je motka ili štap načinjen od čistog
zlata; zvali su ga Tupac-yauri, što znači sjajno žezlo'. On je u
pratnji braće i sestara krenuo u potragu za tim određenim
mjestom. Došavši do određenog kamena, njegove suputnike je
obuzela malaksalost. Kad je Manco Capac udario kamen svojim
magičnim štapom, ovaj je progovorio i rekao mu da je izabran da
vlada kraljevstvom. Potomak jednog indijanskog poglavice koji
se obratio na kršćanstvo nakon dolaska Španjolaca tvrdio je u
svojim memoarima da su Indijanci do današnjeg dana pokazivali
drugima taj sveti kamen. 'Inka Manco Capac oženio je jednu od
svojih sestara, imenom Mama Ocllo ... i oni su počeli donositi
dobre zakone za vladanje svojim narodom'.
Ova priča, ponekad zvana legendom o četvero braće Ayar,
govori - kao i sve druge verzije o osnivanju Cuzca - da je
magični predmet kojim su bili određeni monarh i glavni grad
bio načinjen od čistog zlata. To je indicija za koju smatram da
je od vitalnog i središnjeg značenja za odgonetanje enigme svih
američkih civilizacija.
Kad su Španjolci ušli u Cuzco, glavni grad Inka, naišli su na

metropolu s nekih 100.000 stambenih kuća, koje su okruživale
kraljevsko-religiozni centar veličanstvenih hramova, palača,
vrtova, trgova i tržnica. Smješten između dviju rijeka (Tullumayo
i Rodadero), na visini od nekih 3300 metara, Cuzco počinje na
podnožju obronaka Sacsahuamana. Grad je bio podijeljen na
dvanaest četvrti - broj koji je zbunio Španjolce - raspoređenih u
ovalnom obliku. Prva i najstarija četvrt, prikladno nazvana Terasa
Klečanja, bila je smještena na kosini obronka na sjeverozapadu.
Tamo su prvi Inke (a pretpostavljamo i legendarni Manco
Capac) izgradili svoje palače. Sve su četvrti nosile slikovita imena
(Mjesto Koje Govori, Terasa Cvijeća, Sveta Vrata, i sl.) koja su u

stvarnosti opisivala njihovu glavnu osobitost.
Jedan od vodećih znanstvenika dvadesetog stoljeća za
područje Cuzca, Stansbury Hagar (Cuzco, the Celestial City)
isticao je vjerovanje da je Cuzco bio utemeljen i izgrađen u
skladu s planom koji je nacrtao Manco Capac na pretpovijesnom
svetom mjestu gdje je započela seoba Osnivača, u Tiahuanacu
na jezeru Titicaca. U njegovom imenu ('Pupak Zemlje) i podjeli
na četiri dijela, oponašajući četiri kuta Zemlje, on je (a i drugi)
vidio izraz zemaljskih koncepata. Međutim, u nekim drugim
karakteristikama plana grada, on je prepoznao aspekte znanja
o zvijezdama (otuda i naslov knjige - Cuzco, Nebeski grad, op.
prev.). Vodeni tokovi koji su prolazili kroz središte grada tekli
su umjetnim kanalima koji su oponašali zavojitu Mliječnu stazu,
dok je dvanaest četvrti oponašalo podjelu neba na dvanaest kuća
zodijaka. Značajno je za naše proučavanje događaja na Zemlji,
kao i vremena u kojem su se odvijali, da je Hagar zaključio da je
prva i najranija četvrt predstavljala Ovna.
Squier i ostali istraživači devetnaestog stoljeća opisivali su

Cuzco kao dijelom potpuno španjolski, a djelomično izgrađen
preko ostataka ranijeg grada Inka. Stoga, da bismo saznali kako
je izgledao Cuzco kakvog su ga Španjolci - osvajači zatekli,
te kako bismo stekli uvid kakav je bio u još ranija vremena,
treba posegnuti za zapisima ranih kroničara, Pedro de Cieza
de Leon (Chronicles of Peru u engleskom prijevodu) opisao je
glavni grad Inka, njegove građevine, trgove i mostove blistavim
riječima 'plemenito urešen grad' iz čijeg su središta vodile četiri
kraljevske ceste do najudaljenijih dijelova carstva; njegovo je
blago pripisao ne samo običaju da se ne diraju palače preminulih
kraljeva, već i zakonu koji je nalagao da se zlato i srebro donose
u grad za štovanje i žrtvu, ali je zabranjivao njihovo iznošenje
pod prijetnjom smrti. 'Cuzco', pisao je u njegovu slavu, 'je bio
veličanstven, sjajan i divan, i morali su ga utemeljiti ljudi velike
inteligencije. Imao je lijepe ulice, samo što su bile uske, a kuće su
bile građene od čvrstog kamena, krasno spojenog. To je kamenje
bilo veliko i dobro rezano. Drugi dijelovi kuća bili su od drveta i

slame; među njima nema ostataka crjepova, opeke ili vapna'.
Garcilaso de la Vega (koji je nosio očevo ime, ali također
i kraljevski naslov 'Inka' jer je njegova majka bila iz kraljevske
dinastije Inka) nakon stoje opisao dvanaest četvrti, kaže da su osim
palače prvog Inke u Prvoj Četvrti, na obronku Sacsahuamana,
ostale palače Inka bile smještene oko središta grada, u blizini
velikog hrama. U njegovo vrijeme još su uvijek postojale palače
drugog, šestog, devetog, desetog, jedanaestog i dvanaestog Inke.
Neke od njih su bile na glavnom trgu glavnog grada koji se zvao
Huacay-Pata. Tamo je vladajući Inka, sjedeći na velikom podiju,
zajedno sa svojom obitelji, predstavnicima dvorske hijerarhije
i svećenicima promatrao i upravljao festivalima i vjerskim
svečanostima, od kojih su četiri bile povezane sa zimskim i
ljetnim solsticijem, te proljetnim i jesenjim ekvinocijem.
Kao što i rani kroničari potvrđuju, najslavnija i najveli-
čanstvenija građevina prethispanskog Cuzca bila je Cori-Cancha
('Zlatna ograda'), najvažniji hram u gradu i kraljevstvu. Španjolci
su ga nazvali H r a m o m Sunca, vjerujući da je Sunce bilo najviše
božanstvo Inka. Oni koji su vidjeli h r a m prije negoli je bio
vandalski uništen i prije negoli su ga Španjolci ponovno izgradili,
izvješćuju da je bio načinjen od nekoliko dijelova. Glavni hram
je bio posvećen Viracochi; pokrajnje ili vanjske kapelice bile su
posvećene Mjesecu (Quilla), Veneri (Chasca), tajanstvenoj zvijezdi
zvanoj Coyllor te Illa-pa-u, bogu gromova i munja. Postojalo je
i svetište posvećeno dugi. Upravo tu, u Coricanchi, Španjolci su
opljačkali zlatna blaga.
Uz Coricanchu nalazio se samostan koji se zvao Acla-Huasi -
'Kuća odabranih žena'. Sastojao se od nastambi koje su okruživale
vrtove i voćnjake, kao i radionica za predenje, pletenje i šivanje
kraljevskih i svećeničkih odora. To je bila osamljena enklava gdje
su živjele djevice posvećene Velikom Bogu; jedna od njihovih
zadaća bila je sačuvati Vječnu vatru koja se pripisivala bogu.
Španjolski osvajači, nakon što su opljačkali gradska blaga,
krenuli su prilagoditi grad svojim potrebama, i to na način da
su kockom među sobom podijelili razne građevine. Većinu njih
su sravnili sa zemljom zbog načina njihove gradnje; tu i tamo

je neki ulaz ili dio zida ostao sačuvan unutar novih španjolskih
zgrada. Veća svetišta se koristilo kao prostor za crkve i samostane.
Dominikanci, koji su se prvi pojavili, preuzeli su Hram Sunca
tako što su uništili njegovu vanjsku strukturu, ali uključili drevni
raspored te neke dijelove zidova u svoju crkvu-samostan. Jedan
od najzanimljivijih odjeljaka koji je iskorišten na taj način i stoga
još uvijek netaknut, jest polukružni vanjski zid koji je nekoć bio
ograda Velikog Oltara hrama Inka (sl. 67). Upravo na tom mjestu
Španjolci su pronašli veliki zlatni disk koji je predstavljao (kako
su pretpostavljali) sunce; on je kockom pripao konkvistadoru
Leguizanu koji ga je sljedeće noći prokockao. Pobjednik je
religijske predmete rastopio i izlio u ingote.
slika 67
Nakon dominikanaca došli su franjevci, augustinci, jezuiti;

svi su oni izgradili svoja svetišta, uključivši i veliku katedralu
u Cuzcu, na mjestima gdje su nekada stajala svetišta Inka.
Nakon svećenika, stigle su opatice; ne iznenađuje da njihov
samostan stoji na mjestu samostana Inka - Kuće odabranih
žena. Guverneri i španjolski dostojanstvenici slijedili su primjer,
te gradili građevine i domove na ostacima kamenih kuća Inka,
služeći se njihovim materijalom.
Neki vjeruju da je Cuzco, čije ime znači 'pupak', bio tako
nazvan stoga što je bio glavni grad ili zapovjedno mjesto. Druga
teorija kojoj su se mnogi priklonili govori da njegovo ime znači
'Mjesto podignutog kamenja'. Ako je tako, onda njegovo ime
odgovara glavnoj atrakciji Cuzca - zadivljujućem megalitskom
kamenju.
Dok je većina nastambi Inka u Cuzcu bila izgrađena od
neobrađenog kamenja spojenog žbukom, od grubo klesanog
kamenja sličnog opekama ili od tesanog kamenja, neke su
starije građevine bile izrađene od savršeno izrezanog, isklesanog
i oblikovanog kamenja, kao što je ono pronađeno u ostatku
polukružnog zida u Coricanchi. Ljepota i kvaliteta izrade tog
zida kao i nekih drugih, koji potječu iz istog vremena, zadivila
je i dirnula bezbrojne putnike. Sir Clemens Markham je zapisao:
'Zadubivši se u ovo neusporedivo djelo zidarstva, čovjek se
gubi u divljenju krajnjoj ljepoti njegovog oblika ... a iznad svega
neumornoj ustrajnosti i vještini koja je bila potrebna da bi se
svaki kamen oblikovao s takvom preciznošću, bez greške'.
Squiera, koji je bio više antikvar, a manje arhitekt, više
je impresioniralo drugo kamenje Cuzca - veliko kamenje
najčudnijih oblika koje je pristajalo jedno uz drugo sa
zadivljujućom preciznošću i bez žbuke. Budući da su bili od
smeđeg trahita Andahuaylillas, pretpostavio je da su morali biti
posebno izabrani zbog svoje teksture, koja 'budući je hrapava,
uzrokuje veće prianjanje kamenih dijelova, nego što bi se postiglo
korištenjem bilo koje druge vrste kamena. On je potvrdio da se
poligonalno (mnogostranično, koje ima više od četiri kuta)
kamenje, kako su to tvrdili i španjolski kroničari, međusobno
uklapalo s takvom točnošću 'da je između njih bilo nemoguće

ugurati najtanju oštricu noža ili najtanju iglu.' (sl. 68a). Jedan
takav kamen, turistima najdraži, ima dvanaest strana i kutova
(sl. 68b).
Svi ti teški blokovi od najtvrđeg kamena bili su dopremani
u Cuzco, a nepoznati zidari su ih izrezali s očitom lakoćom, kao
da oblikuju kit za staklo. Površina svakog kamena bila je oklesana
do glatkoće i lagane zaobljenosti; na koji način je to učinjeno,
to nitko ne može reći, jer se ne mogu vidjeti ni brazde, niti
neravnine, niti tragovi čekića. Kako je to teško kamenje podizano
i postavljano jedno na drugo, pod kutovima koji se uklapaju u
nepravilne kutove ispod i pokraj njih, to je također tajna. Da bi
tajna bila veća, svo se to kamenje čvrsto drži bez žbuke, opirući
se ne samo ljudskom uništavanju, već i čestim potresima u tom
području.
slika 68
Svi se danas slažu da prekrasno isklesano kamenje predstavlja

'klasičnu fazu Inka, a da divovski zidovi pripadaju ranijem
razdoblju. U potrazi za jasnijim odgovorima, znanstvenici ga
jednostavno nazivaju Megalitskom dobi.
To je zagonetka koja još uvijek traži rješenje. To je također i
tajna koja se samo produbljuje, kako se čovjek uspinje obroncima
Sacsahuamana. Tamo ono što se vjerovalo da je tvrđava Inka,
izaziva kod posjetitelja još veću enigmu.
Ime obronka znači Sokolovo mjesto. Oblikovan kao trokut s
osnovicom na sjeverozapadu, njegov vrh se uzdiže nekih dvjesto
četrdeset metara iznad grada koji se nalazi u podnožju. Njegove
strane oblikuju gudure koje ga odvajaju od planinskog lanca
kojem pripada i s kojim se ponovo spaja pri dnu.
Obronak se može podijeliti na tri dijela. Njegovom širokom
osnovicom dominira ogromna stijena koja je izbila na površinu,
koju je netko izrezao i oblikovao u divovske stepenice ili terase
i izbušio tunelima, nišama i žljebovima. Srednji dio obronka
zauzima poravnato područje široko i dugačko stotinjak metara.
A uži dio, uzdignut iznad ostatka obronka, sadrži dokaze o
kružnim i pravokutnim građevinama ispod kojih su prolazi,
tuneli i drugi otvori, raspoređeni u zbunjujući labirint urezan u
prirodnoj stijeni.
Tri masivna zida koji se protežu usporedo jedan s drugim u
cik-cak liniji (sl. 69) odvajaju ili štite ovo 'razvijeno' područje od
ostatka obronka.
Tri linije cik-cak zidova sagrađene su od masivnog kamenja
i uzdižu se jedna iza druge, svaka nešto viša od one ispred nje,
do ukupne visine od oko osamnaest metara. Nakupine zemlje
iza svakog zida stvorile su terase koje su, pretpostavlja se, trebale
poslužiti braniteljima obronka kao grudobrani. Najdonji (prvi)
zid građen je od golemih kamenih blokova i teži između deset i
dvadeset tona. Na jednom mjestu kamen visok preko osam metra
teži više od 300 tona (sl. 70). Mnogi kameni blokovi visoki su i po
četiri i pol metra, a široki od tri do četiri metra u širinu i debljinu.
Kao i u gradu ispod, površina ovog kamenja je umjetno oklesana
do savršene glatkoće, a njihovi rubovi su zaobljeni, što znači da to
slika 69
slika 70
nije kamenje koje je ležalo uokolo i koje je upotrijebljeno onako

kako ih je priroda oblikovala, već predstavljaju rad stručnih
zidara.
Masivni blokovi kamenja leže jedni na drugima, ponekad
razdvojeni zbog nekog nepoznatog građevnog razloga t a n k o m
k a m e n o m pločom. Kamenje je posvuda poligonalnog oblika s
nepravilnim stranicama i kutovima koji se bez žbuke uklapaju
u odgovarajuće nepravilne oblike susjednih kamenih blokova.
Njihov stil i razdoblje jasno ukazuju na to da pripadaju istoj
divovskoj gradnji kao i ostaci Megalitskog doba u Cuzcu, ali su
ovdje bitno masivniji.
Posvuda po zaravnjenim p o d r u č j i m a između zidova nalaze
se ostaci građevina koje su bile izgrađene iz pravilno oblikovanog
kamenja 'Inka stila'. Kako pokazuje raščišćavanje na tlu, kao i
fotografije iz zraka, na vrhu obronka su postojale razne strukture.
Sve je to zdrobljeno ili uništeno u ratovima koji su izbili između
Inka i Španjolaca nakon osvajanja. Samo su kolosalni zidovi ostali
čitavi, nijemi svjedoci koji odaju zagonetno doba i tajanstvene
slike; jer kako su sve studije pokazale, gigantski kameni blokovi
bili su lomljeni kilometrima daleko i moralo ih se do tog mjesta
transportirati preko planina, dolina, g u d u r a i divljih rijeka.
Kako i tko je to uradio i - zašto?
Kroničari iz vremena španjolskog osvajanja, putnici iz

bliskih n a m stoljeća i suvremeni istraživači, svi dolaze do istog
zaključka: to nisu bili Inke, nego njihovi tajanstveni prethodnici s
nekim nadnaravnim moćima... Ali, nitko ne nudi čak niti teoriju
na pitanje - Zašto.
Garcilaso de la Vega o tim je u t v r d a m a napisao da n e m a
druge nego vjerovati da su'uspravljene p o m o ć u magije, od strane
demona, a ne ljudi, zbog broja i veličine k a m e n j a postavljenog u
ta tri zida ... za koje je nemoguće povjerovati da su izrezani u
kamenolomu, jer Indijanci nisu imali ni željezo niti čelik p o m o ć u
kojih bi ih mogli izrezati i oblikovati'. Podjednako je čudesno
kako su t a m o bili dopremljeni, budući da Indijanci nisu imali ni
kola niti volove niti užad p o m o ć u koje bi ih vukli. Niti su t a m o
postojale ravne ceste po kojima bih prevezli; štoviše, trebalo je

svladati strme planine i nagle strmine.
'Mnogi od kamenih blokova', pisao je Garcilaso,'dopremljeni
su iz udaljenosti od pedeset do sedamdeset kilometara, a osobito
se to odnosi na kamen ili bolje rečeno stijenu nazvanu Saycusa
ili Umorni kamen, budući da nikad nije stigao do građevine, a
koji je, to je poznato, bio dopremljen s udaljenosti od sedamdeset
kilometara s druge strane rijeke Yucay... Najbliže mjesto iz kojeg
je donošeno kamenje bilo je Muyna, dvadeset pet kilometara od
Cuzca. To predstavlja pravi izazov za maštu - pokušati razumjeti
na koji se način može tolika količina tako velikih kamenih blokova
tako precizno uklopiti jedan u drugog, da se između njih jedva
može ugurati vrh noža. Mnogi se do te mjere savršeno uklapaju
jedan u drugog da se teško može otkriti mjesto spajanja. Sve je
tim čudesnije kada znamo da oni nisu imali kutomjere ni libele
da ih stave na kamenje, kako bi bili sigurni da odgovaraju jedan
drugome... Niti su imali dizalice ili koloture niti ikakve druge
strojeve'. Zatim nastavlja citirati brojne katoličke svećenike koji su
govorili da'se ne može shvatiti kako se to kamenje rezalo, prevozilo
i postavilo na njihovo mjesto... osim đavolskom vještinom'.
Squier, koji je o kamenju od kojih se sastoje tri zida rekao
da predstavljaju 'bez sumnje najveličanstveniji primjer stila
nazvanog Kiklopski ostaci u Americi', bio je očaran i zbunjen
brojnim drugim osobinama kamenih kolosa i drugih kamenih
površina u tom području. Jedna takva neobičnost bila su tri
prolaza kroz redove zidova, od kojih se jedan zvao Viracochina
vrata. Ovaj prolaz je bio čudo sofisticirane gradnje: otprilike na
sredini prednjeg zida kameni su blokovi bili tako postavljeni
da oblikuju pravokutno područje koje je vodilo do otvora u
zidu velikog oko sto dvadeset centimetara. Otuda su stepenice
vodile do terase između prvih i drugih zidova odakle se otvorio
zamršeni prolaz pod pravim kutom na poprečan zid koji je vodio
do druge terase. Tamo su dva ulaza, postavljena pod kutom u
odnosu jedan prema drugom, vodila do trećeg zida i kroz njega.
Svi su kroničari pisali da se taj središnji prolaz, kao i druga
dva na krajevima zidova, moglo blokirati spuštanjem velikih,
specijalno postavljenih kamenih blokova u otvore. Te kamene

blokove i mehanizme za njihovo podizanje i spuštanje (da se
otvore i zatvore prolazi) je netko u stara v r e m e n a maknuo, ali se
kanale i žljebove za njih još uvijek može razaznati. Na obližnjem
platou, gdje su stijene isklesane u precizne geometrijske oblike
koji za m o d e r n o g promatrača nemaju nikakvog smisla (sl. 71a),
postoji mjesto (sl. 71b) gdje izgleda da se stijenu rezalo tako da
drži neku mehaničku napravu. H. U b b e l o h d e - D o e r i n g (Kunst im
Reiche der Inca) o ovim tajanstveno isklesanim stijenama rekao je
da su 'kao model u kojem svaki kut ima svoje značenje'.
slika 71
Iza reda zidova na obronku nalazilo se mjesto s gomilom

građevina, od kojih su neke bez sumnje izgrađene za vrijeme Inka.
Vjerojatno je da su izgrađene na ostacima ranijih struktura, ali je
sigurno da nemaju nikakve veze s labirintom podzemnih tunela.
Podzemni prolazi u obliku labirinta naglo počinju i završavaju.
Jedan vodi u pećinu duboku četrdeset stopa; drugi završavaju
na površini stijena tako odrezanih i oklesanih da podsjećaju na
stepenice koje, stječe se dojam, nikamo ne vode.
Nasuprot divovskim zidovima preko širokog otvorenog
ravnog područja nalaze se stijene koje izbijaju na površinu
i koje nose opisna imena: Rodadero ('Tobogan') čiju stražnju
stranu djeca koriste kao tobogan; Piedra Lisa ('Glatki kamen')
kojeg je Squier opisao riječima 'izbrazdan kao da se stijenu
gnječilo' - nešto poput igranja glinom - 'koja se stvrdnula u
oblik s glatkom i sjajnom površinom'; u njihovoj blizini nalazi
se i Chingana ('Labirint'), greben čije su prirodne raspukline
umjetno povećane u prolaze, niske hodnike, male prostorije, niše
i druge šuplje prostore. Uistinu, stijene oklesane i oblikovane u
vodoravne, uspravne i kose površine, otvore, žljebove, niše - sve
to isklesano pod preciznim kutovima i u precizne geometrijske
oblike - mogu se naći posvuda iza tih grebena.
Moderni posjetitelj ne može taj prizor opisati bolje nego što
je to prošlog stoljeća učinio Squier: 'Stijene po cijelom platou iza
tvrđave, uglavnom od vapnenca, izrezane su i oblikovane u tisuće
oblika. Ovdje je niša ili čitav niz njih; o d m a h pokraj jedno široko
sjedalo poput sofe ili niz malih sjedala; pokraj je niz stepenica;
zatim skupina četvrtastih, okruglih ili oktogonalnih bazena; dugi
nizovi žljebova; tu i tamo probušene rupe ... raspukline u stijeni
umjetno proširene u prostoriju - a sve to isklesano s preciznošću
i završnom obradom dostojnima najvještijih radnika'.
Da su Inke koristili obronak za posljednje uporište protiv
Španjolaca, to je stvar povijesnih zapisa. Da su na njegovom vrhu
izgradili građevne strukture, također je razvidno iz preostalih
zidova. Međutim, dokaz tome da oni nisu mogli biti izvorni
graditelji mjesta predstavlja njihova zabilježena nesposobnost da
dopreme makar jedan megalitski kamen.
Garcilaso izvješćuje o pokušaju koji je propao, u vezi s

U m o r n i m k a m e n o m . Prema njemu, jedan od majstora-zidara
Inka koji je želio uvećati svoju slavu, odlučio je dovući kamen
s mjesta gdje su ga ostavili izvorni graditelji i iskoristi ga za
gradnju obrambene građevine. 'Više od 20.000 Indijanaca
je teglilo taj kamen, vukući ga p o m o ć u duge i debele užadi.
Njihovo napredovanje bilo je vrlo sporo, jer je cesta kojom su
došli vrlo neravna i ima m n o g o strmih nagiba po kojima se treba
penjati i spuštati. ... Na jednoj od tih strmina, uslijed nepažnje
nosača koji nisu uspjeli p o d j e d n a k o vući teret, težina kamena se
pokazala prevelikom za snagu onih koji su ga kontrolirali, te se
on otkotrljao niz strminu i ubio tri ili četiri tisuće Indijanaca".
Prema toj priči, dakle, jedini pokušaj Inka da dotegle i
podignu divovski kamen na mjesto - doživio je neuspjeh.
M o ž e m o zaključiti, dakle, da nisu oni bili ti koji su donijeli,
isklesali, oblikovali i podigli na njihova mjesta stotine drugih
divovskih kamenih blokova koji su se jedan u drugi uklapali bez
žbuke.
Ne iznenađuje da je Erich von Däniken, koji je popularizirao
teoriju Drevnih astronauta, nakon posjeta ovom mjestu 1980.
napisao (Reise Nach Kiribati, ili Pathways to the Gods, u engleskom
prijevodu) da niti 'majka priroda' niti Inke - već samo drevni
astronauti - nisu mogli biti odgovorni za te m o n u m e n t a l n e
građevine i neobično oblikovane grebene. Jedan raniji putnik,
W. Bryford Jones (Four Faces of Peru, 1967.) diveći se masivnim
k a m e n i m blokovima ustvrdio je: 'Osjetio sam da je njih mogla
p o m a k n u t i jedino rasa divova s drugog svijeta'. Pišući nekoliko
godina prije toga, Hans Helfritz (Die alten Kulturen der Neuen
Welt) o nevjerojatnim divovskim zidovima Sacsahuamana
zapisao je: 'Stječe se dojam da su oni t a m o stajali od samog
početka svijeta'.
Davno prije njih je Hiram Bingham (Across South America)
zapisao jedno od domorodačkih nagađanja o načinu kako su
stvorene te nevjerojatne kamene skulpture i zidovi. 'Jedna od
omiljenih priča', napisao je, 'je da su Inke poznavali biljku čiji su
sokovi činili površinu bloka vrlo m e k a n o m ; izvanredno uklapanje
postizalo se na način da se nekoliko trenutaka međusobno trljalo

kamene blokove zajedno s tim čarobnim sokom biljke'. No, tko je
mogao podići i držati takvo divovsko kamenje kako bi ga trljao
jedno o drugo?
Bingham nije prihvatio objašnjenje domorodaca, a tajna ga
je i dalje proganjala.'Uvijek iznova posjećivao sam Sacsahuaman',
napisao je u Inca Land-u. 'Svaki puta on podjednako obuzima i
zapanjuje čovjeka. Praznovjernom Indijancu koji te zidove prvi
put vidi, oni moraju izgledati kao da su ih izgradili bogovi'. Zašto
je Bingham to izjavio, ako ne zato da izrazi 'praznovjerje' koje
čuči i u njegovom srcu?
I tako smo se, opisavši puni krug, vratili do andskih legendi;
samo one objašnjavaju megalitske graditelje tvrdeći da su u tim
zemljama postojali bogovi i divovi i Drevno Carstvo i kraljevstvo
koje je započelo s božanskim zlatnim štapom.
7
DAN KADA JE
SUNCE STALO
Početna španjolska pohlepa za zlatom i blagom potisnula je
u drugi plan njihovu zadivljenost činjenicom da su u Peruu, toj
nepoznatoj zemlji na kraju svijeta, pronašli naprednu civilizaciju
s gradovima i cestama, palačama i hramovima, kraljevima i
svećenicima - i religijama. Prvi val svećenika koji su pratili
konkvistadore bavio se uništavanjem svega što je imalo veze s
'idolopoklonstvom' Indijanaca. Međutim, svećenici koji su stigli
kasnije - u to doba oni su bili znanstvenici svoje zemlje - naišli
su na objašnjenja urođeničkih obreda i vjerovanja koja su im
izložili indijanski plemići koji su se obratili na kršćanstvo.
Spoznaja da su andski Indijanci vjerovali u Vrhovnog
Stvoritelja i da se njihove legende prisjećaju Potopa, povećala je
znatiželju španjolskih svećenika. Tada se ispostavilo da su mnoge
pojedinosti lokalnih priča nevjerojatno slične biblijskim pričama
o Postanku. Stoga je bilo neizbježno da se među prvim teorijama
o podrijetlu 'Indijanaca i njihovih vjerovanja, kao vodeća teorija
nametnula ona o njihovoj povezanosti sa zemljama i narodima
Biblije.
155
Kao i u Meksiku, nakon razmatranja brojnih drugih

drevnih naroda, Izraelci iz Deset izgubljenih plemena činili
su se najvjerojatnijim objašnjenjem, ne samo zbog sličnost
d o m o - rođačkih legendi s biblijskim pričama, nego i zbog
običaja među peruanskim Indijancima - kao što je žrtvovanje
prvih plodova, pokora na kraju rujna koji je po prirodi i vremenu
odgovarao židovskom Danu okajanja grijeha - te zbog drugih
biblijskih zapovijedi kao, npr. ritual obrezivanja, ustezanje
od krvi životinjskog mesa i zabrana jedenja ribe bez krljušti.
Prilikom svetkovine prvih plodova Indijanci su ponavljali
tajnovite riječi: Yo Meshica, He Meshica, Va Meshica-, neki od
španjolskih stručnjaka su u riječi Meshica prepoznali hebrejski
izraz'Mashi'ach' - Mesija.
(Suvremeni znanstvenici danas drže: da se komponentu Ira u
andskim imenima božanstava može usporediti s mezopotamskim
Ira/Illa, od kojeg potječe biblijsko El; da ime Malquis, kojim su
Inke štovali svog idola, odgovara imenu kanaanskog božanstva
Molekh ('Gospodin'); i, također, da kraljevska titula Inka Manco
potječe iz istog semitskog korijena i znači'kralj').
U svjetlu teorija o izraelsko-biblijskom podrijetlu d o m o -
rodaca, katolička hijerarhija u Peruu, nakon početnog vala
zatiranja, okrenula se pokušaju da se indijanska baština zapiše
i sačuva. Lokalni Svećenici, kao otac Bias Valera (sin Španjolca i
Indijanke), bili su ohrabrivani da zapišu ono što su saznali i čuli.
Potkraj šesnaestog stoljeća, pod okriljem biskupa grada Quito,
zajedničkim nastojanjem pokušalo se sastaviti lokalnu povijest,
vrednovati sva poznata drevna mjesta i skupiti u jednoj knjižnici
sve relevantne manuskripte. Mnogo toga što nam je danas
poznato temelji se na onome što se tada saznalo.
Zaintrigiran ovakvim teorijama, koristeći se prikupljenim
manuskriptima, Španjolac imenom Fernando Montesinos stigao
je u Peru 1628. g. i posvetio ostatak svog života sastavljanju
opsežne i kronološke povijesti i pretpovijesti Peruanaca. Otprilike
dvadeset godina kasnije završio je svoje remek djelo pod naslovom
Memorias Antiguas Historiales del Peru i pohranio ga u knjižnici
konventa San Jose de Sevilla. Tamo je djelo ležalo dva stoljeća,
157 D A N K A D A JE SUNCE STALO
neobjavljeno i zaboravljeno, nakon čega su izvaci iz knjige

uključeni u francusku povijest obiju Amerika. Puni španjolski
tekst ugledao je svjetlo dana tek 1882. g. (engleski prijevod P. A.
Meansa objavilo je Hakluyt Society u Londonu, 1920.).
Odabravši zajedničku točku u biblijskim i andskim sjećanja
- priču o Potopu - Montesinos je uzeo taj događaj za svoje
polazište. U skladu s biblijskim zapisom, slijedio je ponovno
nastanjivanje Zemlje nakon Potopa s planine Ararat u Armeniji u
10. odlomku Knjige Postanka. On je u imenu Peru (ili Piru/Pirua
na indijanskom jeziku) prepoznao fonetski prikaz biblijskog
imena Ofir, unuka Eberovog (pretka Židova) koji je sam bio
praunuk Šema. Ofir je također bilo ime slavne Zemlje Zlata
iz koje su Feničani donijeli zlato za hram u Jeruzalemu koji je
gradio kralj Salomon. Ofirovo ime se u Bibliji stavlja do imena
njegovog brata Havila - ime po kojem je slavna zemlja zlata
nazvana u biblijskoj priči o četiri Rajske rijeke:
Prvoj je ime Pišon,

a protječe zemljom havilskom,
u kojoj ima zlata.
Mnogo prije vremena kraljevstava Judeje i Izraela, znatno

prije nego što su Asirci prognali Deset plemena, narodi iz
biblijskih zemalja došli su u Ande, teoretizirao je Montesinos.
To nije bio nitko drugi nego sam Ofir, sugerira nam Montesinos,
koji je prve doseljenike doveo u Peru, kad se čovječanstvo počelo
širiti Zemljom nakon Potopa.
Priče Inka koje je Montesinos skupio, potvrđuju da je
mnogo prije posljednje dinastije Inka postojalo drevno carstvo.
Nakon razdoblja razvoja i napretka, iznenadni preokreti sručili
su se na tu zemlju: na nebu su se pojavili kometi, zemlja se tresla
od potresa, izbijali su ratovi. Kralj koji je u to vrijeme vladao
napustio je Cuzco i poveo svoje sljedbenike na osamljeno utočište
u planinama po imenu Tampu-Tocco; tek nekoliko svećenika je
ostalo u Cuzcu da održava njegovo svetište. U to vrijeme nesreća
zagubilo se i umijeće pisanja.
Stoljeća su prolazila. Kraljevi su povremeno odlazili iz

Tampu-Tocca u Cuzco kako bi upitali za savjet božansko
proroštvo. Jednog dana, žena plemenitog roda objavila je da
je njenog sina Roccu odnio Bog Sunca. Nekoliko dana kasnije
mladić se p o n o v n o pojavio odjeven u zlatnu odjeću. Rekao je da
je došlo vrijeme opraštanja, ali ljudi se moraju držati određenih
zapovijedi; kraljev nasljednik će biti sin kojeg će kralju roditi
njegova polusestra, čak ako i ne bude prvorođenac; a umijeće
pisanja se neće nastaviti. Ljudi su se složili i vratili u Cuzco s
Roccom kao novim kraljem; on je dobio titulu Inka - vladar.
Dajući ovom prvom Inki ime Manco Capac, povjesničari
Inka su ga uspoređivali s legendarnim osnivačem Cuzca,
Mancom Capacom od četvero braće Ayar. Montesinos je ispravno
razdvojio suvremenu španjolsku dinastiju Inka (koja je počela
vladati tek u jedanaestom stoljeću n. e.) od njenih prethodnika.
Svi su znanstvenici potvrdili njegov zaključak da se dinastija Inka
sastojala od četrnaest kraljeva, uključivši Huayna Capaca koji je
umro kad su Španjolci stigli, i njegova dva zaraćena sina.
On je došao do zaključka da je Cuzco uistinu bio napušten
prije negoli je ta dinastija Inka ponovno uspostavila kraljevstvo
u glavnom gradu. Za vrijeme dok je Cuzco bio napušten, pisao
je, dvadeset i osam kraljeva vladalo je iz skrivenog planinskog
utočišta zvanog Tampu-Tocco. A prije toga doista je postojalo
drevno carstvo s Cuzcom kao glavnim gradom. Tamo je šezdeset
dva kralja sjedilo na prijestolju; od njih, četrdeset šestorica bili
su svećenici-kraljevi, a šesnaestorica su bili polubožanski vladari
koji su bili sinovi Boga Sunca. No, prije svega toga zemljom su
vladali sami bogovi.
Pretpostavlja se da je Montesinos našao kopiju rukopisa
Blas Valere u La Pazu, gdje su mu jezuiti dozvolili da iz njega
prepisuje. On se također u velikoj mjeri oslanjao na pisanja oca
Miguela Cabello da Balboa čija verzija spominje da prvi vladar,
Manco Capac, nije došao u Cuzco izravno s jezera Titicaca, već
iz skrivenog mjesta zvanog'Tampo-Toco' ('Odmorište prozora).
Tamo je Manco Capac 'iskoristio svoju sestru Mama Occllo' i
dobio od nje sina.
Montesinos je, dobivši potvrdu za to iz svih njemu

raspoloživih izvora, prihvatio ovu informaciju kao činjenicu.
Tako je započeo kroniku kraljevstva u Peruu s putovanjem
četvero braće Ayar i njihove četiri sestre koji su bili poslani da
pronađu Cuzco uz pomoć zlatnog predmeta. Međutim, on je
zapisao verziju u kojoj je prvi koji je bio izabran za vođu, bio brat
s imenom pretka koji je vodio narod u Ande, Piru Manco (i otuda
ime Peru). On je bio taj koji je, kad je stigao na izabrano mjesto,
objavio da je odlučio tamo izgraditi grad. Na odredište je stigao
u društvu žena i sestara (ili sestara-žena); jedna od njih mu je
rodila sina koji je dobio ime Manco Capac. Njegov sin je bio taj
koji je u Cuzcu sagradio hram Velikom Bogu Viracochi; stoga
se od tog vremena računa osnivanje drevnog carstva i počinje
kronika dinastija. Manco Capac je bio pozdravljen kao Sin Sunca
i bio je prvi od četrnaest vladara koje se takvima smatralo. U
njegovo vrijeme su se štovala i druga božanstva, od kojih je jedno
bila Majka Zemlja, a drugo bog čije je ime značilo Vatra; bio je
predstavljen kamenom koji proriče.
Glavna znanost u to vrijeme, pisao je Montesinos, bila
je astrologija; osim toga, bilo je poznato i umijeće pisanja na
obrađenim listovima drveta pisang i na kamenu. Peti Capac
je 'obnovio računanje vremena' i počeo je zapisivati protok
vremena i vladavine svojih predaka. On je bio taj koji je uveo
brojanje tisuću godina kao Veliki Period, te stoljeća i razdoblja
od pedeset godina, ekvivalentno biblijskom jubileju. Capac koji
je utemeljio kalendar i kronologiju, Inti Capac Yupanqui dovršio
je hram i u njemu uveo štovanje velikog boga lila Tici Vira Cocha,
što znači 'Svijetli Začetnik, Stvoritelj Voda.
Za vrijeme vladavine dvanaestog Capaca do Cuzca su
doprle vijesti o iskrcavanju na obalu 'nekih ljudi velikog rasta ...
divova koji su se nastanjivali po cijeloj obali' i, budući da su imali
metalno oruđe, pljačkali su zemlju. Nakon nekog vremena počeli
su odlaziti i u planine; nasreću, izazvali su bijes Velikog Boga i on
ih je uništio nebeskom vatrom.
S prestankom opasnosti, ljudi su zaboravili zapovijedi i
rituale. 'Dobri zakoni i običaji' bili su napušteni, no to nije prošlo
neprimijećeno od strane Stvoritelja. Za kaznu on je sakrio sunce;

'nije bilo zore dvadeset sati'. U narodu se podigao veliki vapaj i
u hramu se molilo i žrtvovalo sve dok se (nakon dvadeset sati)
sunce nije ponovno pojavilo. Kralj je odmah nakon toga ponovno
uveo zakone o ponašanju i religiozne rituale.
Četrdeseti Capac na prijestolju Cuzca utemeljio je akademiju
za studij astronomije i astrologije i ustanovio ekvinocije. Peta
godina njegovog vladanja, izračunao je Montesinos, bila je
dvije tisuće petstota godina od Točke Nula, koja je po njegovoj
pretpostavci bio Potop. To je bila i dvijetisućita godina od početka
kraljevstva u Cuzcu, u slavu čega je kralju dodijeljena nova titula
Pachacuti (Reformator). Njegovi su nasljednici također promicali
studij astronomije; jedan od njih je uveo prijestupnu godinu s
jednim danom više svake četiri godine i jednu godinu više svakih
četiri stotine godina.
Tijekom vladavine pedeset osmog monarha,'kad je završilo
Četvrto Sunce', navršilo se 2900 godina od 'Potopa'. To je, po
Montesinosovom proračunu, godina kada se rodio Isus Krist.
To prvo carstvo u Cuzcu, koje započinje sa Sinovima Sunca,
a nastavlja se sa svećenicima-kraljevima, snašao je gorki svršetak
za vrijeme vladavine šezdeset drugog monarha. U njegovo
vrijeme pojavljivala su se čuda i kobni znaci'. Zemlja se tresla od
beskrajnih potresa, nebesa su se napunila kometima, znamenjima
nadolazećeg uništenja. Plemena i narodi počeli su juriti na sve
strane, sukobljavajući se sa svojim susjedima. Osvajači su došli
s obale, pa čak i preko Anda. Uslijedile su velike bitke; u jednoj
od njih kralja je oborila strijela i njegova se vojska razbježala u
panici; svega pet stotina ratnika preživjelo je ove sukobe.
'Tako je vladavina peruanske monarhije bila izgubljena
i uništena', pisao je Montesinos, 'a znanje o slovima bilo je
izgubljeno'.
Nekoliko preostalih sljedbenika napustilo je Cuzco, ostavlja-
jući za sobom samo šačicu svećenika da se brinu o hramu. Sa
sobom su poveli i mladog sina svog mrtvog kralja, još dječaka, i
našli utočište u planinskom skloništu zvanom Tampu-Tocco; to
je bilo mjesto gdje je prvi polubožanski par izašao iz pećine da
uspostavi andsko kraljevstvo. Kad je dječak postao punoljetan,

proglašen je prvim monarhom dinastije Tampu-Tocco. Ona je
trajala gotovo tisuću godina, od početka drugog do jedanaestog
stoljeća n. e.
Tijekom tih mnogih stoljeća izgnanstva, znanje je iščezavalo,
a pisanje je palo u zaborav. Za vladavine sedamdeset osmog
monarha - 3500. godina od Početka, jedna je osoba počela
oživljavati umijeće pisanja. Tada je kralj primio upozorenje
od svećenika u vezi pronalaska slova. Umijeće pisanja je bilo
to, objašnjavala je njihova poruka, što je uzrokovalo pošasti
i prokletstva koja su uništila kraljevstvo u Cuzcu. Božja želja
je bila 'da nitko ne smije koristiti slova ili ih oživjeti, jer će od
njihove upotrebe (ponovno) doći do velike štete'. Stoga je kralj
zapovjedio 'zakonom, pod prijetnjom smrti, da nitko ne smije
upotrebljavati quilcas, što su bili pergamenti i listovi drveća na
kojima se pisalo, niti smije koristiti ikakvu vrstu slova'. Umjesto
toga, uveo je korištenje quiposa, upletenih konopa u bojama, koji
su otada služili u kronološke svrhe.
Za vrijeme devedesetog monarha navršilo se četvrto
tisućljeće od Točke Nula. Monarhija u Tampu-Toccu postala
je slaba i neučinkovita. Plemena koja su bila odana monarhiji
pljačkali su i napadali njihovi susjedi. Plemenski poglavice
su prestali odavati počast središnjem autoritetu. Običaji su
se iskvarili, opačina širila. U takvim okolnostima, princeza
izvorne krvi Sinova Sunca, jedna Mama Ciboca, pokazala se
dorasla situaciji. Ona je objavila da je njezin mladi sin koji je bio
toliko naočit da su mu njegovi obožavatelji dali nadimak Inka,
predodređen da ponovno zadobije prijestolje u starom glavnom
gradu, Cuzcu. On je na čudesan način nestao i ponovno se pojavio
odjeven u zlatnu odjeću, tvrdeći da g a j e Bog Sunca uzeo u visine,
uputio ga u tajno znanje i rekao mu da odvede narod natrag u
Cuzco. Njegovo ime je bilo Rocca; on je bio prvi iz dinastije Inka
koji je doživio sramotan kraj u rukama Španjolaca.
Pokušavajući ove događaje smjestiti u određeni vremenski

okvir, Montesinos navodi određene intervale u kojima je prošao
ili započeo period pod imenom 'Sunce'. Nikako nije moguće sa

sigurnošću utvrditi na koju duljinu intervala (u godinama) je
mislio, no, izgleda da je imao na umu andske legende o nekoliko
'Sunaca' u prošlosti naroda.
Iako su znanstvenici držali - danas nešto manje - da nije bilo
nikakvih kontakata između srednjoameričke i južnoameričke
civilizacije, potonja jedva da se razlikuje od astečkih i mayanskih
poimanja pet Sunaca. Uistinu, sve civilizacije Starog svijeta
imaju sjećanje na davna vremena, na razdoblja kad su sami
bogovi vladali, iza kojih su uslijedili polubogovi i heroji, a tek
tada smrtnici. Sumerski tekstovi zvani Popisi Kraljeva zabilježili
su niz božanskih gospodara nakon kojih su došli polubogovi
koji su vladali ukupno 432.000 godina prije Potopa, a potom
su nabrojani kraljevi koji su nakon toga vladali kroz vrijeme
koje se danas smatra povijesnim i čiji su podaci verificirani
te je utvrđeno da su točni. Egipatski popis kraljeva, kako ga je
sastavio svećenik-povjesničar Manetho, zabilježio je dinastiju od
dvanaest bogova, a dinastija je započela otprilike 10.000 godina
prije Potopa; za njima su došli bogovi i polubogovi sve dok se,
oko 3100. g. pr. n. e., faraoni nisu uspeli na prijestolje Egipta. I
ovdje se - kao i drugdje, gdje je bilo moguće verificirati njegove
datume, uspoređujući ih s povijesnim zapisima - ispostavilo da
su točni.
U peruanskoj kolektivnoj predaji i tradiciji Montesinos je
pronašao predodžbe, koje potvrđuju i izvješća drugih kroničara
o vjerovanju Inka, da je njihovo vrijeme bilo Peto Doba Sunca.
Prvo doba je bilo doba Viracocha, bogova koji su bili bijeli i
bradati. Drugo doba je bilo doba divova; neki od njih nisu bili
dobronamjerni, a sukobi su izbijali između bogova i divova.
Zatim je uslijedilo Doba Primitivnog Čovjeka, nekultiviranih
ljudskih bića. Četvrto Doba je bilo doba heroja, ljudi koji su
bili polubogovi. A, tada je nastupilo Peto Doba, doba ljudskih
kraljeva, od kojih su Inke bili posljednji u nizu.
Montesinos je stavio andsku kronologiju u europski okvir,
smjestivši je u suodnos prema Točci Nula (on je smatrao da to
mora biti Potop) i - jasno - prema Kristovom rođenju. Ta dva
vremenska odsječka, napisao je, podudaraju se s vladavinom

pedeset osmog monarha; dvije tisuće devetstota godina od Točke
Nula bila je 'prva godina Isusa Krista. Peruanske monarhije,
napisao je, započele su 500 godina nakon Točke Nula, tj. 2400. g.
pr. n. e.
Stoga, problem koji znanstvenicima predstavljaju Montesi-
nosova povijest i kronologija nije u nedostatku jasnoće; problem
predstavlja zaključak da su kraljevanje i urbana civilizacija
započeli - u Cuzcu - gotovo 3500 godina prije Inka. Ta je
civilizacija - prema podacima preuzetim od Montesinosa i onih
na čiji se rad oslanjao - poznavala pismo, posjedovala znanost
koja je uključivala astronomiju i imala kalendar dovoljno dugo
da ga periodički mora poboljšavati. Sve to (pa i više) posjedovala
je sumerska civilizacija koje je procvala oko 3800. g. pr. n. e., kao
i ona egipatska, koja je uslijedila oko 3100. g. pr. n. e. Još jedan
izdanak sumerske civilizacije, onaj u dolini Inda, pojavio se oko
2900. g. pr. n. e.
Zašto bi bilo nemoguće da se takav trosmjerni razvoj
pojavi i četvrti puta, u Andama? Bilo bi nemoguće ukoliko nije
bilo kontakata između Starog i Novog svijeta. Postaje moguće,
ukoliko su isti darovatelji sveg znanja - bogovi - bili isti i prisutni
na cijeloj Zemlji.
Koliko god ovaj zaključak zvučao nevjerojatno, nasreću,
može ga se dokazati.
Prvi test istinitosti događaja i kronologija koje je Montesinos

sastavio, već se dogodio.
Ključni element u Montesinosovom izlaganju jest postojanje
drevnog carstva, niza kraljeva u Cuzcu koji su konačno bili
prisiljeni napustiti glavni grad i potražiti utočište na osamljenom
planinskom mjestu zvanom Tampu-Tocco. Bezvlađe je trajalo
tisuću godina; naposljetku je izabran mladić plemenitog roda da
odvede narod natrag u Cuzco i uspostavi dinastiju Inka.
Da li je postojao Tampu-Tocco i da li se to mjesto moglo
identificirati po oznakama krajolika koje je dao Montesinos? To
je pitanje zaintrigiralo mnoge. Godine 1911. Hiram Bingham,
tražeći izgubljene gradove Inka, pronašao je mjesto; sada se zove

Machu Picchu.
Bingham nije tražio Tampu-Tocco kad je krenuo na
svoju prvu ekspediciju; ali, nakon brojnih povrataka i iscrpnih
iskopavanja tijekom više od dva desetljeća, zaključio je da je
Machu Picchu uistinu bio izgubljeni privremeni glavni grad
Drevnog Carstva. Njegovi opisi tog mjesta, još uvijek najopsežniji,
nalaze se u njegovim knjigama Machu Picchu, a Citadel of the
Incas i The Lost City of the Incas.
Glavni razlog vjerovanju da je Machu Picchu legendarni
Tampu-Tocco je ključ Tri Prozora. Montesinos je zapisao da
je 'na mjestu svog rođenja Inka Rocca zapovjedio da se izvrše
radovi koji su se sastojali od podizanja zida s tri prozora koji su
bili simbol kuće njegovog oca, od kojeg je potekao'. Ime mjesta
u koje se preselila kraljevska kuća iz glavnog grada Cuzca znači
'Sklonište Triju Prozora.
To da je mjesto postalo poznato po svojim prozorima ne bi
trebalo čuditi, budući da nijedna kuća u Cuzcu, od najskromnijih
do najveličanstvenijih, nema prozore. Činjenica da je mjesto
postalo poznato po specifičnom broju prozora - tri - može biti
rezultat jedino jedinstvenosti, antiknosti ili svetosti stvarnog
postojanja takvog objekta. Tako je bilo u Tampu-Toccu, gdje
je prema legendama, građevina s tri prozora odigrala ulogu u
nastajanju plemena i drevnog carstva na početku Perua, te je
struktura stoga postala 'simbol kuće njegovog oca od kojeg je
(Inka Rocca) potekao'.
Ova legenda i legendarno mjesto pojavljuju se i u priči o
braći Ayar. Kako je ispričao Pedro Sarmiento de Gamboa (Historia
General Llamanda Yndica) i drugi rani kroničari, četvero braće
Ayar i njihove četiri sestre, nakon što ih je stvorio bog Viracocha
na jezeru Titicaca, došli su, ili ih je bog postavio, u Tampu-Tocco,
odakle su 'izišli iz rečenog prozora po zapovijedi Tici-Viracoche
i izjavili da ih je Viracocha stvorio da budu gospodari'.
Najstariji od braće, Manco Capac, nosio je sa sobom sveti
simbol sa slikom sokola te zlatnu motku koju mu je dao bog da
pronađe pravo mjesto za budući glavni grad, Cuzco. Putovanje
165 DAN K A D A JE S U N C E S T A L O
četvero parova (brat-sestra) započelo je mirno; no, uskoro se

pojavila zavist. Pod izlikom da su neko blago ostavili u pećini
u Tampu-Toccu, poslali su drugog brata, Ayar Cachija, natrag
da ga donese. To je, međutim, bila samo varka troje braće da ga
zatvore u pećinu, gdje se pretvorio u kamen.
Prema tim pričama, Tampu-Tocco potječe iz vrlo ranog
doba; 'mit o Ayarima', napisao je H. B. Alexander u Latin
American Mythology, 'vraća se unatrag sve do Megalitskog Doba
i do kozmogonija povezanih s Titicacom". Kada su izgnanici
napustili Cuzco, otišli su do mjesta koje je već postojalo, mjesta
gdje je građevina s tri prostora već bila odigrala svoju ulogu u još
ranije doba. Upoznati s ovim činjenicama, sada možemo posjetiti
Machu Picchu, jer je struktura, čiji zid ima tri prozora, zaista
pronađena tamo i nigdje drugdje.
'Machu Picchu ili Veliki Picchu je quichuansko ime za oštar
vrh koji se uzdiže deset tisuća stopa iznad mora i četiri tisuće
stopa iznad zapjenjenih brzaka rijeke Urubamba kraj mosta
San Miguel - dva naporna dana putovanja sjeverno od Cuzca',
zapisao je Bingham. 'Sjeverozapadno od Machu Picchua nalazi
se još jedan prelijepi vrh okružen veličanstvenim ponorima koji
se zove Huayna Picchu, odnosno Manji Picchu. Na uskom h r p t u
između dva vrha su ruševine grada Inka čije je ime izgubljeno
u magli prošlosti. ... Moguće je da oni predstavljaju dva drevna
mjesta, Tampu-Tocco, rodno mjesto prvog Inke i Vilcabamba
Viejo'.
Danas putovanje od Cuzca do Machu Picchua, međusobno
udaljenih nekih sto i dvadeset kilometara zračne linije, ne
zahtijeva dva naporna dana putovanja koje je opisao Bingham.
Vlak koji dahće putem uz, a zatim niz planinu, prolazeći kroz
tunele i preko mostova i držeći se obronaka planina uz rijeku
Urubamba, stiže na odredište za manje od četiri sata. Još jedna
polusatna vožnja uzbrdo alpinističkim autobusom sa željezničke
stanice i došli ste do grada. Pogled koji oduzima dah je upravo
onakav kako ga je Bingham opisao. U sedlu između dva vrha
stoje kuće, palače, hramovi - svi sada bez krova - okruženi
terasama pripijenim uz planinu, spremnim za kultiviranje. Vrh
Huayna Picchu uzdiže se na sjeverozapadu kao stražar (sl. 72);

iza njega i posvuda uokolo, vrh se natječe s vrhom dokle pogled
seže. Dolje, rijeka Urubamba oblikuje potkovu, napola okružujući
grad visoko iznad nje, a njene silovite vode krče bjelkasti put u
smaragdnom zelenilu džungle.
Kako i dolikuje gradu koji je, vjerujemo, ispočetka služio kao
model za Cuzco, a zatim ga oponašao, i Machu Picchu se sastojao
od dvanaest četvrti ili grupa struktura. Kraljevsko-svećeničke
grupacije su na zapadu, a rezidencijalno-funkcionalne (naseljene
najviše djevicama i klanovskom hijerarhijom) na istoku, odvojene
nizovima širokih terasa. Obični ljudi koji su obrađivali terasaste
obronke planina živjeli su izvan grada (pronađena su mnoga
takva seoca od početnog Binghamovog otkrića).
Nekoliko građevinskih stilova, kao u Cuzcu i na drugim
arheološkim nalazištima, upućuju na različite faze nastanjenosti.
Kuće za stanovanje građene su najčešće od pronađenog kamenja
koje drži žbuka. Kraljevske rezidencije su građene od tesanog
kamenja slaganog u redove, jednako fino izrezanog i oklesanog
kao bilo gdje u Cuzcu. Potom, tu se nalazi i jedna građevina čija
slika 72
je izrada tako savršena da joj nema premca; osim toga, tu su i

poligonalni megalitski kameni blokovi. U mnogim su slučajevima
ostaci iz ranijeg Megalitskog Doba i Drevnog Carstva ostali kakvi
su i bili; drugdje je očita kasnija gradnja povrh ranijih struktura.
Dok su istočne četvrti zauzimale svaku raspoloživu četvornu
stopu vrha planine i prostirale se od gradskog zida na jugu prema
sjeveru dokle god je to teren dopuštao, te na istok do ratarskih i
pogrebnih terasa; zapadna grupa četvrti koja je također počinjala
na zidu protezala se na sjever samo do granice Svetog Trga - kao da
je nevidljiva crta označavala sveto tlo na koje se nije smjelo stupiti.
S druge strane nevidljive demarkacijske linije i nasuprot
velikom terasastom trgu na istoku stoje ostaci koje je Bingham
identificirao kao Sveti Trg, uglavnom 'stoga što s obje njegove
strane su najveći hramovi', a jedan od njih ima tri presudna
prozora. Upravo ovdje, u građevini koju je Bingham nazvao
Hram Triju Prozora i u Glavnom Hramu na Svetom Trgu koji
se na nju nastavljao, korišteni su divovski poligonalni kameni
blokovi. Način na koji su rezani, oblikovani, klesani i uklopljeni
jedan u drugog - bez žbuke, izjednačava ih s divovskim kamenim
blokovima u megalitskim strukturama u Sacsahuamanu; jedan
od kamenih blokova koji se ovdje nalazi ima trideset i dva kuta,
čime nadilazi poligonalnost svega drugog, viđenog u Cuzcu.
H r a m Triju Prozora stoji na istočnom rubu Svetog Trga;
divovski kameni blokovi na njegovom istočnom zidu dobrano
ga izdižu iznad razine terasa na njegovoj zapadnoj strani (sl. 73),
slika 73
omogućujući nesmetan pogled na istok kroz tri prozora (sl. 74).

Trapezoidnog oblika, ploče prozora su isklesane iz divovskih
kamenova koji tvore sam zid. Kao i u Sacsahuamanu i u Cuzcu su
rezanje, oblikovanje te kut tvrdih granitnih kamenova izvedeni
kao da se radi o mekom kitu za staklo; i ovdje se bijele granitne
kamene blokove moralo dopremiti iz velike udaljenosti, preko
neravnog terena i rijeka, niz doline i uz planine.
slika 74
Hram Triju Prozora ima samo tri zida, tako da je njegova

zapadna strana potpuno otvorena; ona gleda na kameni stup
visok oko dva metra (v. sl. 74). Bingham je pretpostavljao da je on
možda podržavao krov koji bi bio (priznao je) 'nešto što se nije
pronašlo ni u jednoj drugoj zgradi'. Moje je mišljenje da je stup,
zajedno s tri prozora, služio za astronomska promatranja.
Nasuprot Svetom Trgu na sjeveru nalazi se građevina koju je
Bingham nazvao Glavni Hram; i on ima samo tri zida, visoka tri i
pol metra. Oni su položeni na divovskim kamenim blokovima ili
su od njih građeni; zapadni zid, na primjer, je sagrađen od samo
dva divovska kamena bloka koje je zajedno držao kamen u obliku
slova T. Ogroman monolit, veličine 4,25 x 1,5 x 0,9 metara, stoji
nasuprot središnjeg sjevernog zida u kojem sedam niša imitira
trapezoidne prozore (ali to nisu) (sl. 75).
slika 75
Vijugave stepenice vodile su od sjevernog ruba Svetog Trga

uzbrdo, po brežuljku čiji je vrh bio poravnat kako bi služio kao
platforma za Intihuatanii, kamen izrezan velikom preciznošću,
koji se koristio za promatranje i mjerenje kretanja sunca (sl. 76).
Njegovo ime znači 'Onaj koji veže sunce i pretpostavlja se da je
služio kod utvrđivanja solsticija, kad se sunce najdalje odmakne
na sjever ili na jug; u vrijeme solsticija održavali su se rituali s
ciljem 'da se veže sunce i da ga se vrati, kako ne bi otišlo i nestalo,
te tako Zemlju vratilo u tamu koja se prema legendama već
jednom dogodila.
Na suprotnom kraju svetog-kraljevskog zapadnog dijela
Machu Picchua, s južne strane kraljevske četvrti, uzdiže se još
jedna veličanstvena (i neobična) građevina ovog grada. Nazvana
Torreon zbog svog polukružnog oblika, izgrađena je od kocaka
slika 76
tesanog kamena - odrezanog, oblikovanog i klesanog kamenja

- rijetko viđene perfekcije, usporediva na neki način samo s
kamenjem polukružnog zida koji je okruživao najsvetije mjesto
u Cuzcu. Polukružni zid do kojeg se dolazi po sedam stepenica
(sl. 77) stvara svoj vlastiti ograđeni dio u središtu kojeg se nalazi
stijena koja je izrezana, oblikovana i prekrivena brazdama.
Bingham je pronašao dokaze da su ta stijena i zidovi pored
nje bili periodično izlagani vatri, te je zaključio da su stijena i
ograđeni dio bili korišteni za žrtvovanja i druge rituale povezane
sa štovanjem stijene.
(Ova sveta stijena unutar posebne strukture priziva u
sjećanje svetu stijenu koja tvori srce Hrama na gori u Jeruzalemu,
kao i Kabu (Qua'abah), crni kamen, skriven u najsvetijem
muslimanskom svetištu u Meki).
Svetost stijene u Machu Picchuu ne potječe od njenog vrha
koji strši, već od onog što leži ispod nje. To je ogromna prirodna
slika 78
stijena unutar koje se nalazi pećina koja je umjetno povećana

i oblikovana do preciznih geometrijskih oblika koji izgledaju
kao stepenice (ali to nisu), sjedala, hrpti i stupovi (sl. 78). Uz to,
unutrašnjost je uređena zidovima od bijelog klesanog granita,
najćišće boje i zrnatosti. Niše još više povećavaju kompleksnost
unutrašnjosti. Bingham je nagađao da je prirodna pećina bila
povećana i uređena kako bi čuvala kraljevske mumije koje su
tamo donesene, jer je to mjesto bilo sveto. Ali, za početak, nameće
se pitanje zašto je to mjesto bilo sveto i zašto je bilo važno tu
sahraniti preminule kraljeve?
To nas pitanje vraća do legende o braći Ayar od kojih

je jedan bio zatočen u pećini u Skloništu Triju Prozofa. Ako
je Hram Triju Prozora bio legendaran, a pećina isto tako,
onda legende potvrđuju to mjesto i mjesto je potvrđeno kao i
legendarni Tampu-Tocco.
Sarmiento, jedan od španjolskih kroničara koji je i sam
bio konkvistador, izvijestio je u svojoj knjizi History of the Incas
0 lokalnoj predaji da je deveti Inka (oko 1340. g. n. e.) 'budući
znatiželjan o stvarima iz starih vremena i želeći ovjekovječiti
svoje ime, osobno otišao u planinu Tampu-Tocco ... i tamo
ušao u pećinu gdje se drži za sigurno da su došli Manco Capac
1 njegova braća kad su po prvi puta ušli u Cuzco. ... Nakon
podrobnog ispitivanja, on je posvetio to mjesto ritualima i
žrtvama, i postavio zlatni kapak na prozor Capac Tocca, te
zapovjedio da otad svi trebaju štovati to mjesto, tako da ga učine
svetim molitvenim mjestom za žrtve i proroštva. Nakon što je to
učinio, vratio se u Cuzco'.
Glavni lik ovog izvješća, deveti Inka, zvao se Titu Manco
Capac; dobio je i dodatnu titulu Pachacutec ('Reformator'), jer je
nakon svog povratka iz Tampu-Tocca reformirao kalendar. Kao
što Tri Prozora, Intihuatana - Sveta Stijena i Torreon, potvrđuju
postojanje Tampu-Tocca, tako su i priča o braći Ayar, vladavine u
drevnom carstvu prije Inka i poznavanje astronomije i kalendara
ključni elementi u povijesti i kronologiji koje je zajedno sastavio
Montesinos.
Vjerodostojnost Montesinosovih podataka može se dodatno

potvrditi ako je on bio u pravu u vezi postojanja pisma u vrijeme
drevnog carstva. Nalazimo da je i Cieza de Leon imao isti pogled
na to i tvrdio da je 'u epohi koja je prethodila kraljevima Inka
postojalo pismo u Peruu ... na lišću, kožama, tkanini i kamenu'.
Mnogi južnoamerički znanstvenici danas se pridružuju
ranim kroničarima u vjerovanju da su domoroci u tim zemljama
u stara vremena imali jedan ili više oblika pisma.
Brojne studije izvješćuju o petroglifima ('pismo u kamenu')
pronađenim u cijelom području tih zemalja koje pokazuju, u
173 D A N KADA JE SUNCE STALO
različitom stupnju, piktografsko ili crtano pismo. Rafael Larco

Hoyle, na primjer (La Escritura Peruana Pre-Incana), sugerira uz
pomoć prikaza da su obalski narodi sve do Paracasa posjedovali
slikovno pismo, srodno pismu Maya. Arthur Posnansky, vodeći
istraživač Tihuanacua, izradio je obimne studije koje pokazuju
da su tamošnje rezbarije na spomenicima bile piktografsko-
ideografsko pismo, što predstavlja još svega jedan korak do -
fonetskog pisma. A dobro poznati nalaz Kamen iz Calanga, sada
izložen u muzeju u Limi (si. 79), upućuje na spoj piktografskog s
fonetskim, možda čak i alfabetskim pismom.
slika 79
Jedan od najvećih ranih istraživača Južne Amerike, Alexander

de Humboldt, bavio se ovom temom u svom glavnom djelu Vues
des Cordillères et Monumens des Peuples Indigenes de l'Amérique
(1824.). 'U posljednje vrijeme postoji sumnja', napisao je, 'da su
Peruanci, pored Quippusa, imali znanje o znakovnom pismu.
Odlomak u L 'Origin de los Indios del Nuevo Mundo (Valencia,
1610.), strana 91, ne ostavlja nikakvu sumnju u pogledu toga'.
Nakon što je govorio o meksičkim hijeroglifima, otac Garcia
dodaje: 'Na početku osvajanja, Indijanci Perua ispovijedali su se
na način da su crtali znakove koji su prikazivali Deset zapovijedi
kao i grijehe počinjene protiv njih'. Moguće je doći do zaključka
da su Peruanci koristili slikovno pismo, ali da su njihovi simboli
bili grublji od meksičkih hijeroglifa i da su se uglavnom koristili
quippusima.
Humboldt je također izvijestio da je, kad je bio u Limi,

čuo za misionara imenom Narcisse Gilbar koji je među Panos
Indijancima s rijeke Ucayale, sjeverno od Lime, pronašao knjigu
presavijenih listova, sličnu onima koje su koristili Asteci u
Meksiku; ali nitko u Limi nije ju mogao pročitati. 'Govorilo se
da su Indijanci rekli misionaru da knjiga sadrži zapise o drevnim
ratovima i putovanjima'.
Godine 1855. Ribero i von Tschudi pismeno su izvijestili
o brojnim drugim otkrićima i zaključili da je u Peruu zaista
postojala i druga metoda pisanja osim quiposa. Pišući odvojeno
0 svojim putovanjima, von Tschudi (u knjizi Reisen durch
Südamerika) opisuje svoje oduševljenje kad mu je pokazana
fotografija kožnog pergamenta s hijeroglifskim znakovima.
Pergament je pronašao u muzeju La Paza u Boliviji i načinio
kopiju pisma na njemu (si. 80a). 'Ovi su simboli izazvali u meni
najveću zapanjenost', napisao je, 'stajao sam satima pred tom
kožom', pokušavajući dešifrirati 'labirint' tog pisma. Ustanovio
je da pismo počinje od lijeve strane, zatim se u sljedećem redu
nastavlja s desne, te zatim u trećem redu ponovno polazi s lijeve
1 tako dalje, kao po serpentinama. Također je zaključio da je tekst
napisan u vrijeme kada se obožavalo sunce; ali, to je bilo sve
dokle je stigao.
Slijedio je natpis do mjesta njegova podrijetla, na obalama
jezera Titicaca. Pater u crkvi misije u selu Copacabana na obali
jezera potvrdio je da je takvo pismo bilo poznato u tom kraju,
ali ga je pripisao post-osvajačkom razdoblju. To objašnjenje
je bilo potpuno nezadovoljavajuće, jer da Indijanci nisu imali
svoje vlastito pismo, onda bi primili latinsko pismo Španjolaca.
Čak i ako je točno da se ovo hijeroglifsko pismo razvilo nakon
španjolskog osvajanja, Jorge Cornejo je napisao {La Idolatria
en el antiguo Peru): 'njegovo podrijetlo mora da je bilo negdje
drugdje'.
Arthtur Posnansky (Guida general Illustrada de Tiahuanacu)
je pronašao dodatne natpise na stijenama na dva sveta otoka
jezera Titicaca. Istakao je da su bili od one vrste enigmatskih
natpisa kakvi su pronađeni na Uskršnjim otocima (si. 80b)
L75 D A N K A D A JE S U N C E STALO
slika 80
- zaključak s kojim se znanstvenici danas uglavnom slažu.

Međutim, poznato je da pismo s Uskršnjih otoka pripada obitelji
indo-europskih pisama iz doline Inda i od Hetita. Zajednička
crta svima njima (uključujući i natpise s jezera Titicaca) jest
njihov sustav'kako vol ore': pisanje počinje u prvom redu s lijeve
strane i završava na desnoj; nastavlja se u drugom redu, počevši s
desna i završavajući na lijevoj strani; treći red ponovno započinje
na lijevoj strani, i tako dalje.
Bez da ulazimo u raspravu o tome kako je pismo koje
oponaša ono hetitsko (sl. 80c) došlo do jezera Titicaca, izgleda da
je potvrđeno postojanje jednog ili više oblika pisma u drevnom

Peruu. I što se ovoga pitanja tiče, informacije koje je iznio
Montesinos pokazuju se točnima.
Ako unatoč svemu dosad rečenom čitatelj teško može

prihvatiti neizbježan zaključak da je u Andama, oko 2400. g. pr.
n. e., doista postojala civilizacija slična onima Starog svijeta, evo
još jednog dokaza.
Znanstvenici su potpuno ignorirali kao mogući valjani trag
tvrdnju koja se ponavlja u andskim legendama: naime, legende
govore da je u davnim vremenima došlo do zastrašujuće tame.
Nitko se nije zapitao je li to bila tama - nepojavljivanje sunca kad
je ono moralo biti na nebu - o kojem govore meksičke legende
u priči o Teotihuacanu i njegovim piramidama. Jer, ukoliko je
takav fenomen doista bio stvaran, što znači da sunce nije izišlo i
da je noć bila beskrajna, tada se to moglo vidjeti na oba američka
kontinenta.
Meksička kolektivna sjećanja te sjećanja ljudi iz Anda
izgleda da potkrepljuju jedni druge, i tako potvrđuju istinitost
sjećanja onog drugog - kao dva svjedoka istog događaja.
No, ukoliko ni to nije dovoljno uvjerljivo, možemo se
pozvati na Bibliju kao dokaz, i to na nikog drugog nego Jošuu, da
nam on bude svjedok.
Prema Montesinosu i drugim kroničarima, najneobičniji
događaj se zbio za vrijeme vladavine Titua Yupanquia Pachacutija
II, petnaestog monarha u vrijeme Drevnog Carstva. U trećoj
godini njegove vladavine, kada su dobri običaji bili zaboravljeni,
a ljudi se odali svim vrstama poroka, dvadeset sati nije bilo zore'.
Drugim riječima, noć nije završila kada je to bilo uobičajeno, i
izlazak sunca je bio odgođen dvadeset sati. Nakon velikog vapaja,
ispovijedanja grijeha, žrtava i molitvi, sunce je konačno izašlo.
Ovdje nije mogla biti riječ o pomrčini: ne radi se o tome da
je sunce koje je sjalo, bilo skriveno sjenom. Osim toga, nijedna
pomrčina ne traje tako dugo, a Peruanci su poznavali takve
periodične događaje. Priča ne kaže da je sunce nestalo; ona
govori da nije izašlo - 'nije bilo zore' - dvadeset sati.
To bi značilo kao da se sunce, bilo gdje da se skrivalo,

odjednom zaustavilo.
Ukoliko su andska sjećanja istinita, onda je negdje drugdje

- na suprotnoj strani svijeta - DAN morao trajati jednako dugo, ne
završavajući kad je trebao, nego trajući nekih dvadeset sati duže.
Nevjerojatno, ali takav je događaj zabilježen, i to u samoj

Bibliji. Izraelci su, pod vodstvom Jošue, prešli preko rijeke Jordan
u svoju Obećanu zemlju i uspješno zauzeli utvrđene gradove
Jerihon i Aj. Tada su svi amorejski kraljevi sklopili savez i ujedinili
snage protiv Izraelaca. Uslijedila je velika bitka u dolini Ajalon,
blizu grada Gibeona. Počelo je s izraelskim noćnim napadom
pred kojim su se Kanaanci razbježali. O izlasku sunca, kad su
se kanaanske snage pregrupirale u blizini Bet-Horona, Jahve je
'bacao s neba na njih tuču kamenja ... te su ginuli. I poginulo
ih je više od tuče kamene nego što su ih pobili sinovi Izraelovi
svojim mačevima'.
Onoga dana kada Jahve predadeAmorejce

sinovima Izraelovim,
obrati se Jošua Jahvi i poviče pred Izraelcima:
'Stani, sunce, iznad Gibeona,
i mjesece, iznad dola Ajalona!'
I stade sunce, i zaustavi se mjesec

sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim.
Ne piše li to u knjizi Pravednika?
I stade sunce nasred neba
i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.
Znanstvenici su generacijama raspravljali o toj priči i 10.

poglavlju Knjige o Jošui. Neki je odbacuju kao čistu fikciju, dok
drugi vide u njoj odjeke mita; neki je, opet, pokušavaju objasniti
pojmovima neuobičajeno produžene pomrčine sunca. Međutim,
osim činjenice da tako duge pomrčine nisu poznate, priča ne
govori o nestanku sunca. Naprotiv, ona govori o događaju kada

se sunce moglo i dalje vidjeti, kada se zadržalo na nebu 'gotovo
cijeli dan', recimo - dvadeset sati?
Ova epizoda, čija se jedinstvenost priznaje u Bibliji ('Nije
bilo takva dana ni prije ni poslije'), a koja se dogodila na suprotnoj
strani Zemlje u odnosu na Ande, opisuje tako fenomen suprotan
onome koji se manifestirao u Andama. U Kanaanu sunce nije
zašlo oko dvadeset sati; u Andama sunce nije izašlo tijekom istog
vremenskog perioda.
Zar onda ove dvije priče ne opisuju isti dogadaj i - budući
da potječu s različitih strana Zemlje - ne potvrđuju li njegovu
stvarnost?
O kakvoj je pojavi riječ, još uvijek ostaje zagonetka. Jedina
biblijska naznaka jest spominjanje velikog kamenja koje pada s
neba. Budući d a j e nama poznato da priče ne opisuju zaustavljanje
sunca (i mjeseca), već poremećaj Zemljine rotacije oko svoje osi,
moguće objašnjenje bilo bi da se jedan komet previše približio
Zemlji i pritom se raspao. Budući da neki kometi kruže oko
sunca u smjeru kazaljke na satu koji je suprotan smjeru vrtnje
Zemlje i drugih planeta, shvatljivo je da bi takva kinetička sila
mogla privremeno djelovati na Zemljinu rotaciju u suprotnom
smjeru, i time ju usporiti.
Koji god bio pravi uzrok tog fenomena, ono što nas ovdje
zanima jest vremensko podudaranje. Kao općeprihvaćeno
vrijeme Izlaska uzima se trinaesto stoljeće pr. n. e. (oko 1230. g.
pr. n. e.), dok su znanstvenici, koji su zastupali razdoblje od dva
stoljeća ranije, u manjini. Pa ipak, u svojim dosad objavljenim
radovima (v. Ratovi bogova i ljudi) došao sam do zaključka da bi
godina 1433. pr. n. e. odgovarala tom događaju, kao i biblijskim
pričama o židovskim patrijarsima, te se savršeno uklopila u
poznate onovremene događaje i kronologije u Mezopotamiji
i Egiptu. Nakon što su objavljeni ovi zaključci (1985. g.), dva
eminentna bibličara i arheologa - John J. Bimson i David
Livingston - poslije iscrpnog proučavanja (Biblical Archaeology
Review, rujan/listopad 1987.) došli su do zaključka da se Izlazak
dogodio oko 1460. g. pr. n. e. Izuzev njihovih vlastitih arheoloških
179 D A N KADA JE SUNCE STALO
nalaza i proučavanja razdoblja Brončanog doba na drevnom

Bliskom istoku, biblijski podaci o vremenskim odrednicama, kao
i proces izračuna koji su koristili bio je isti onaj koji sam i sám
primijenio dvije godine ranije. (Tom sam prilikom, također, iznio
razloge zašto sam izabrao uskladiti dva niza biblijskih datiranja,
tako da datum Izlaska pada u 1433. g. pr. n. e., a ne u 1460. g. pr.
n. e.).
Budući da su Izraelci lutali sinajskom pustinjom četrdeset
godina, ulazak u Kanaan se dogodio 1393. g. pr. n. e.; pojava koju
je Jošua promatrao dogodila se ubrzo nakon toga.
Sada se nameće pitanje: je li se fenomen suprotnog
predznaka, dakle, produžena noć, pojavio u Andama u isto to
vrijeme?
Na nesreću, stanje u kojem su Montesinosovi spisi stigli
do modernih znanstvenika ostavlja praznine u podacima glede
trajanja vladavine svakog monarha, pa ćemo do podataka morati
doći zaobilaznim putem. Događaj se zbio, priopćava Montesinos,
treće godine vladavine Titua Yupanquia Pachacutija II. Kako
bismo točno odredili njegovo razdoblje, morat ćemo računati s
oba kraja. Rečeno nam je da se prvih 1000 godina od Točke Nula
navršilo za vrijeme vladavine četvrtog monarha, tj. 1900. g. pr. n.
e., a da je trideset i drugi kralj vladao 2070 godina od Točke Nula,
tj. 830. g. pr. n. e.
Kada je vladao petnaesti monarh? Raspoloživi podaci
sugeriraju da je devet kraljeva - koji dijele četvrtog i petnaestog
monarha - vladalo ukupno otprilike 500 godina, smještajući
Titua Yupanquianitos Pachacutija II u otprilike 1400. g. pr. n.
e. Računajući unazad, od trideset i drugog monarha (830. pr.
n. e.), dolazimo do broja od 564 godine koje ih dijele, što nam
daje godinu 1394. pr. n. e. kao godinu vladanja Titua Yupanquia
Pachacutija II.
Bez obzira na koji od dva načina, dolazimo do vremenske
odrednice za događaj u Andama koja se poklapa s biblijskim
datumom, kao i datumom događaja u Teotihuacanu.
Zaključak je jasan:
DAN KADA JE SUNCE STALO U KANAANU BILA JE

N O Ć BEZ IZLASKA SUNCA U DVIJEMA AMERIKAMA.
Ova pojava, na ovaj način potvrđena, postaje nepobitan
dokaz vjerodostojnosti andskih sjećanja na Drevno Carstvo koje
je započelo kada su bogovi darovali čovječanstvu zlatni štap na
jezeru Titicaca.
8
PUTEVI NEBA
Nebesa slavu Božju kazuju,

naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.
Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al' po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do na kraj svijeta sežu.
Ondje suncu razape šator.
Tako je biblijski psalmist opisivao čuda neba, čudo dana

i noći koji slijede jedno za drugim, kako se Zemlja okreće oko
svoje osi (biblijska 'linija koja prolazi kroz Zemlju) i kruži oko
sunca koje sjedi u središtu svega (kao vladar u svom šatoru).'Dan
je tvoj i noć također, ti si uspostavio zvijezde i sunce ... Ljeto i
zima od tebe su stvoreni'.
Tisućama godina, otkad je čovjek stvorio civilizaciju,
astronomi-svećenici su gledali u nebo, tražeći vodstvo za čovjeka
181
Zecharia Sitchin - IIZGUBLJENA KRALJEVSTVA 182
na Zemlji - od sumerskih i babilonskih zigurata, egipatskih

hramova, kamenog kruga Stonehengea ili Caracola u Chichen
Itzu. Promatrali su složena nebeska kretanja zvijezda i planeta,
računali, zapisivali; da bi to bilo moguće, zigurati, hramovi i
opservatoriji bili su poravnati po preciznoj nebeskoj orijentaciji
te opremljeni otvorima i drugim osobinama građevina koje su
dopuštale svjetlu sunca ili neke druge zvijezde da prodire tuda
kao zraka u doba ekvinocija ili solsticija.
Zašto je čovjek krenuo u takve daljine? Što je to želio vidjeti,
što je želio odrediti?
Među znanstvenicima je uobičajeno da astronomska
nastojanja drevnih ljudi tumače potrebom ratarskog društva za
kalendarom, pomoću kojeg su određivali vrijeme sjetve i vrijeme
žetve. Ovo objašnjenje dugo je vremena prihvaćano zdravo za
gotovo. Ratar koji obrađuje zemlju godinu za godinom može
procijeniti promjenu godišnjih doba i dolazak kiša bolje od
astronoma, a ima na raspolaganju i svisca koji mu može ponešto
otkriti. Činjenica jest da gdje god da su pronađene primitivne
društvene zajednice koje žive od ratarstva, u nekom zabačenom
dijelu svijeta, one su živjele i prehranjivale se generacijama bez
astronoma i preciznog kalendara. Također je utvrđeno da je
kalendar izum urbanog, a ne ratarskog društva.
Jednostavni sunčani sat može dati dovoljno dnevnih
i sezonskih informacija, ako netko bez njega ne bi mogao
preživjeti. Pa ipak je drevni čovjek proučavao nebo i poravnavao
svoje hramove prema zvijezdama i planetima, te povezivao svoj
kalendar i svetkovine ne sa zemljom na kojoj je stajao, već s
putovima neba. Zašto? Zato što kalendar nije bio smišljen iz
ratarskih, nego iz vjerskih razloga. Ne stoga da donese dobro
čovječanstvu, nego radi štovanja bogova. A bogovi su, po prvoj
ikad postojećoj religiji, i prema tvrdnjama ljudi koji su nam
ostavili kalendar, došli s nebesa.
Čovjek treba čitati i iščitavati Psalme kako bi shvatio da
promatranje čudesa nebeskih fenomena nema nikakve veze s
obrađivanjem zemlje ili čuvanjem stoke; ono ima veze sa štovanjem
Gospodara Svega. Nema boljeg načina da se to uvidi od povratka
183 P U T EVI N E B A
u Sumer; naime, tamo su, prije otprilike 6000 godina, astronomija,

kalendar i religija, koji su predstavljali poveznicu Zemlje s nebom,
imali svoj početak. To je bilo znanje, tvrdili su Sumerani, koje su
im dali Anunnaki ('Oni koji su došli s neba na Zemlju'), koji su
došli na Zemlju sa svog planeta Nibiru. Nibiru je bio, rekli su,
dvanaesti član Sunčevog sustava, i to je razlog zašto se nebeski
krug dijeli na dvanaest kuča, a godina na dvanaest mjeseci. Zemlja
je sedmi planet (brojeći izvana prema unutra); stoga je dvanaest
bio sveti nebeski broj, a sedam je bio sveti zemaljski broj.
Anunnaki su, Sumerani su o tome ostavili zapise na brojnim
glinenim pločicama, došli na Zemlju mnogo prije Potopa. U
knjizi Dvanaesti planet utvrđeno je da se to dogodilo 432.000
godina prije Potopa - razdoblje koje odgovara 120 orbita
Nibirua, orbita koje premda Anunnakima predstavljaju tek jednu
njihovu godinu, odgovaraju vremenu od 3600 zemaljskih godina.
Oni su dolazili i odlazili sa Nibirua i Zemlje, svaki puta kad se
njihov planet približio Suncu (i Zemlji), te kad je prolazio između
Jupitera i Marsa; stoga, nema mjesta sumnji da su Sumerani počeli
promatrati nebo, ne kako bi doznali kada je potrebno sijati, nego
da bi vidjeli i slavili povratak nebeskog Gospodina.
To je razlog, po m o m mišljenju, zašto je čovjek postao
astronom. To je bio razlog zašto je čovjek - kako je vrijeme
prolazilo, te više nije bilo moguće promatrati sam Nibiru - tražio
znakove i znamenja u pojavama koje je vidio, a na taj način
se iz astronomije rodila astrologija. Ukoliko se astronomske
orijentacije i poravnanja, te podjele neba koje su započele u
Sumeru može pronaći i u Andama, bit će to neoboriv dokaz za
postojanje veze među njima.
Nešto ranije u četvrtom tisućljeću pr. n. e., prema sumerskim
tekstovima, vladar Nibirua Anu i njegova supruga Antu posjetili
su Zemlju. U njihovu čast izgrađeno je potpuno novo svetište
s h r a m o m - t o r n j e m na mjestu koje je kasnije bilo poznato pod
imenom Uruk (biblijski Erek). Sačuvan je tekst na glinenim
pločicama koji opisuje noć koju su t a m o proveli. Navečer je
započeo ceremonijalni obrok s ritualnim pranjem ruku na znak
sa neba - pojavu Jupitera, Venere, Merkura, Saturna, Marsa i
Mjeseca. Tada je poslužen prvi dio obroka iza čega je uslijedila

stanka. Dok je grupa svećenika počela pjevati himnu Kakkab
Anu Etellu Shamame ('Anuov planet se uzdiže na nebu'), jedan
astronom-svećenik je na 'najvišoj razini tornja hrama' čekao da
se pojavi Anuov planet Nibiru. Kad je ugledao planet, svećenik
je glasno zapjevao 'Onome koji je sve sjajniji, nebeskom planetu
Gospodina Anua' te psalam 'Stvoriteljev lik se pojavio'. Zapaljen je
kriješ kako bi se obilježio taj trenutak i prenijelo novost okolnim
gradovima. Prije negoli je noć završila cijela zemlja je plamtjela
krjesovima; a ujutro su recitirane molitve zahvalnosti.
Pažnja i veliko astronomsko znanje koji su bili potrebni
pri gradnji hramova u Sumeru vidljivi su iz spisa sumerskog
kralja Gudea (oko 2200. g. pr. n. e.). Najprije se pred njim pojavio
čovjek koji je sjajio kao nebo', koji je stajao pored 'božanske ptice'.
To biće, napisao je Gudea, 'koje je po kruni na svojoj glavi bilo
očito bog', pokazalo se da je bog Ningirsu. Njega je pratila boginja
koja je 'držala ploču svoje povoljne zvijezde na nebu'. U drugoj
ruci je držala 'sveti štapić' kojim je kralju pokazala 'povoljan
planet'. Treći bog ljudskog izgleda držao je u svojim rukama
ploču načinjenu od dragog kamena na kojoj je bio nacrtan plan
hrama. Jedan od kipova Gudee prikazuje ga kako sjedi s pločom
na koljenima. Jasno se može vidjeti božanski crtež; on prikazuje
tlocrt hrama i mjerilo p o m o ć u kojeg treba podići sedam razina,
jednu kraću od druge kako se ide prema vrhu. A to, pokazuje
tekst, nije bio Sunčev hram.
Sofisticirano astronomsko znanje koje su pokazali Sumerani
nije bilo ograničeno na izgradnju hramova. Kako sam iznio u
prethodnim knjigama, i kako je danas općeprihvaćeno, u
Sumeru su bili postavljeni svi pojmovi i principi moderne sferne
astronomije. Popis možemo započeti s podjelom kruga na 360
stupnjeva, pronalaskom zenita, horizonta i drugih astronomskih
pojmova i terminologije, a završiti grupiranjem zvijezda u
konstelacije, otkrićem, imenovanjem i slikovitim opisom
zodijaka i njegovih dvanaest kuća te shvaćanjem pojave precesije
- kašnjenja Zemljinog kretanja oko Sunca od oko jedan stupanj
svake sedamdeset i dvije godine.
Dok se Planet Bogova, Nibiru, pojavljivao i nestajao unutar

svojeg 3600-godišnjeg kruženja oko Sunca (brojeći zemaljskim
godinama), čovječanstvo na Zemlji protok vremena moglo je
mjeriti samo u terminima okretanja vlastitog planeta oko Sunca.
Nakon fenomena dana i noći, najlakša za raspoznati su godišnja
doba. Kako potvrđuju najjednostavniji i brojni kameni krugovi,
bilo je lako postaviti oznake za četiri točke u odnosu Zemlja/
Sunce: prividno podizanje sunca na nebu i dulje trajanje dana,
kako zima ustupa pred proljećem; točka u kojoj se dan i noć
čine jednakima; zatim postupno udaljavanje Sunca, kako dani
postaju kraći i temperatura počinje padati. Kada se hladnoća i
tama povećavaju, i izgleda da bi Sunce moglo potpuno nestati,
ono oklijeva, staje i počinje se vraćati; i cijeli ciklus se ponavlja
- počela je nova godina. Na taj su način utvrđene četiri pojave
u ciklusu Zemlja/Sunce: ljetni i zimski solsticij ('mrtve točke
sunca') kada sunce dosiže svoj najudaljeniju poziciju na sjeveru i
na jugu, te proljetni i jesenji ekvinocij (kada su dan i noć jednako
dugi).
Za promatranje tog prividnog kretanja Sunca u odnosu
na Zemlju, budući se ustvari Zemlja vrti oko Sunca - a to je
činjenica koju su Sumerani znali i prikazivali - bilo je nužno
da promatrač na Zemlji ima neku nebesku referentnu točku.
Rješenje je pronađeno u podjeli neba, velikog kruga kojeg Zemlja
stvara oko Sunca, na dvanaest dijelova - dvanaest kuća zodijaka,
svaka sa svojom grupom vidljivih zvijezda (konstelacija).
Odabrana je točka - proljetni ekvinocij - a kuća zodijaka u kojoj
je Sunce viđeno u tom trenutku proglašena je prvim danom
prvog mjeseca nove godine. To je bilo, pokazuju sva istraživanja
najstarijih zapisa, u kući zodijaka ili u dobu Bika.
Međutim, tada je precesija sve pokvarila. Budući da je
Zemljina os ukošena u odnosu na ravninu svoje orbite oko Sunca
(danas to iznosi 23,5 stupnjeva), i vrti se oko sebe, os upire u točku
na nebu koja se pomiče, stvarajući (na nebu) veliki zamišljeni krug,
kojem je potrebno 25.920 godina kako bi se zatvorio. To znači da
se odabrana 'fiksna točka', koja se pomiče za jedan stupanj svake
72 godine, u cijelosti preseli iz jedne kuće zodijaka u drugu svakih
2160 godina. Otprilike dvije tisuće godina nakon pojave kalendara

u Sumeru, bilo je nužno preinačiti kalendar, a za fiksnu točku
odrediti kuću Ovna. Suvremeni astrolozi još uvijek izrađuju svoje
horoskope temeljeći ih na prvoj točci Ovna, premda je današnjim
astronomima poznato da smo gotovo dvije tisuće godina u dobu
Riba (te da smo na pragu ulaska u doba Vodenjaka).
Podjela velikog nebeskog kruga na dvanaest dijelova - u čast
dvanaest članova Sunčevog sustava i odgovarajućeg panteona
dvanaest 'Olimpskih' bogova - dovela je do bliskog suodnosa
solarne godine s periodičnošću Mjeseca. No, kako su lunarni
mjeseci prekratki da bi ispunili solarnu godinu točno dvanaest
puta, pronađene su složene metode p o m o ć u kojih se svako malo
dodaju dani s ciljem da se dvanaest lunarnih mjeseci poravna sa
solarnom godinom.
U babilonska vremena, u d r u g o m tisućljeću pr. n. e.,
hramovi su zahtijevali trostruko poravnanje: prema novom
zodijaku (Ovan), prema poklapanju s četiri solarne točke (od
kojih je najvažnija u Babilonu bila proljetni ekvinocij) i prema
lunarnom periodu. Glavni babilonski h r a m u čast nacionalnog
boga Marduka, čiji su ostaci relativno dobro sačuvani, pravi je
primjer svih tih astronomskih principa. Pronađeni su i tekstovi
koji u arhitektonskim terminima opisuju njegovih dvanaest vrata
i sedam razina, omogućujući znanstvenicima da rekonstruiraju
njegovu upotrebu kao solarnog, lunarnog, planetarnog i
zvjezdanog opservatorija (sl. 81).
slika 81
Tek se u posljednjih nekoliko godina otvoreno priznalo

da nam astronomija, udružena s arheologijom, mogu pomoći
kod određivanja starosti spomenika, mogu objasniti povijesne
događaje i odrediti nebesko podrijetlo religioznih vjerovanja.
Bilo je potrebno gotovo jedno stoljeće da bi ova spoznaja
dosegla razinu discipline zvane arheoastronomija; naime, 1894.
g. Sir Norman Lockyer (The Dawn of Astronomy) uvjerljivo je
pokazao da su u svako vrijeme i gotovo posvuda - od najranijih
svetišta do najvećih katedrala - hramovi bili orijentirani na
temelju astronomskih principa. Vrijedi napomenuti da je do te
spoznaje došao zbog 'izvanredne stvari: u Babilonu, od početka
stvari, znak za Boga bila je zvijezda'; slično tome, u Egiptu 'u
hijeroglifskim tekstovima, tri su zvijezde predstavljale množinu
- 'bogovi". Također je primijetio da su i u hinduističkom
panteonu najštovaniji bogovi hramova bili Indra ('Dan kojeg
je donijelo Sunce') i JJshas ('Zora'), dakle, bogovi povezani s
izlaskom sunca.
Usredotočivši se na Egipat, gdje drevni hramovi još uvijek
stoje, pa je moguće podrobno proučiti njihovu arhitekturu i
orijentaciju, Lockyer je došao do zaključka da su hramovi u
drevna vremena bili ili hramovi Sunca ili hramovi zvijezda.
Hramovi Sunca bili su hramovi koje su njihove osi te rituali
ili kalendarske funkcije poravnavali bilo sa solsticijima, bilo
s ekvinocijima; hramovi zvijezda su bili hramovi koji nisu
bili povezani ni s jednom od četiri sunčeve točke, već su tako
napravljeni da promatraju i štuju pojavljivanje određene
zvijezde određenog dana na određenoj točci na horizontu. Za
Lockyera je bilo zapanjujuće otkriće da što su hramovi bili
stariji, to je njihova astronomija bila sofisticiranija. Tako su na
početku svoje civilizacije Egipćani mogli kombinirati zvjezdani
aspekt (najsvjetliju zvijezdu tada, Sirius) sa solarnim aspektom
(ljetnim solsticijem) i godišnjim podizanjem Nila. Lockyer je
izračunao da se trostruka koincidencija mogla dogoditi samo
jednom u otprilike svakih 1460 godina i da je egipatska Točka
Nula, kada se počeo računati njihov kalendar, padala u otprilike
3200. g. pr. n. e.
Lockyerov glavni doprinos onome što se (nakon gotovo

cijelog stoljeća!) razvilo u arheoastronomiju bila je spoznaja da
orijentacija drevnih hramova može biti ključ za točan izračun
vremena njihove gradnje. Glavni primjer kojeg je ponudio u
tu svrhu bio je kompleks hramova u Tebi u Gornjem Egiptu
(Karnak). Tamo je nakon starije i sofisticiranije orijentacije
najranijih svetih gradova (prema ekvinocijima) uslijedila lakša
orijentacija prema solsticijima. U Karnaku se Veliki Hram
posvećen A m o n - R a u sastojao od dvije pravokutne strukture
građene leđima jedna prema drugoj na istočno-zapadnoj osi, s
južnim nagibom (sl. 82). Orijentacija je bila takva da bi u vrijeme
solsticija sunčeva zraka putovala duž cijelog prolaza (dugog oko
sto pedeset metara), prolazeći iz jednog dijela hrama u drugi
između dva obeliska. Za nekoliko minuta sunčeva je zraka
dotakla središte svetišta - Svetinju nad svetinjama - bljeskom
svjetla na kraju prolaza, signalizirajući time trenutak kada je
počeo prvi dan prvog mjeseca nove godine.
slika 82
Međutim, taj određeni trenutak nije bio nepromjenjiv; on

se pomicao, što je opet imalo za posljedicu naknadnu gradnju
hramova s promijenjenim orijentacijama. Kada se orijentacija
temeljila na ekvinocijima, pomak je bio promjenjiva zvjezdana
pozadina na kojoj se vidjelo Sunce - pomak u zodijakalnim
'dobima' zbog precesije. Ali činilo se da postoji još jedan, čak
značajniji pomak koji je utjecao na solsticije: kut između krajnjih
točaka među kojima se Sunce naizgled kretalo, smanjivao se!
Tako se tijekom vremena došlo do zaključka d a j e kretanje Sunca
podložno još jednom fenomenu u odnosu Zemlja-Sunce. Radi
se o otkriću astronoma da Zemljina nagnutost, nagib njene
osi prema njenoj orbitalnoj putanji oko Sunca, nije uvijek bila
identična ovoj sadašnjoj (nešto ispod 23,5 stupnjeva). Zemljino
kolebanje mijenja ovaj nagib za oko 1 stupanj tijekom otprilike
7000 godina, smanjujući se do vjerojatnih 21 stupnja prije negoli
ponovno počne povećavati kut dobrano iznad 24 stupnja. Rolf
Müller, koji je ovu činjenicu primijenio na andsku mitologiju
{Der Himmel über dem Menschen der Steinzeit i druge studije)
izračunao je da, ukoliko su arheološki ostaci bili orijentirani na
nagib od 24 stupnja, to znači da su izgrađeni prije najmanje 4000
godina.
Primjena ove sofisticirane i nezavisne metode utvrđivanja
datuma jednako je važna kao i utvrđivanje starosti p o m o ć u
radioaktivnog ugljika - možda čak i više, budući da se testovi
s radioaktivnim ugljikom mogu izvoditi samo na organskim
materijalima (kao što su drvo ili ugljen) pronađenim u ili blizu
zgrada, što ne isključuje nepoznatu raniju dob takve građevine;
no, arheoastronomija može sama odrediti starost zgrade, pa čak i
vrijeme gradnje pojedinih njenih dijelova.
Profesor Müller, čiji ćemo rad pobliže razmotriti, došao je
do zaključka da su savršene građevine od klesanog kamena u
Machu Picchuu i Cuzcu (za razliku od poligonalnih megalitskih)
stare preko 4000 godina, potvrđujući time Montesinosovu
kronologiju. Takva primjena arheoastronomije na andske ostatke,
kako ćemo vidjeti, unijela je još više pomutnje glede određivanja
starosti civilizacije u dvjema Amerikama.
Suvremenim je astronomima dugo trebalo da dođu na

Machu Picchu, ali su naposljetku ipak stigli. Godine 1930. Rolf
Müller, profesor astronomije na univerzitetu u Potsdamu, objavio
je svoje prve studije koje se bave astronomskim aspektima
ruševina u Tiahuanacuu, Cuzcu i Machu Picchuu. Njegovi
zaključci, koji govore o drevnosti ovih ostataka, a posebno
spomenika u Tiahuanacuu, gotovo su mu uništili karijeru.
U Machu Picchuu Müller se usredotočio na Intihuatanu na
vrhu brijega na sjeverozapadu grada, i na strukturu na vrhu svete
stijene, jer je na oba mjesta vidio precizne karakteristike koje su
mu omogućile da uvidi njihovu svrhu i upotrebu (Die Intiwatana
(Sonnenwarten) im Alten Peru i drugi spisi).
Shvatio je da je Intihuatana bila postavljena na najvišoj točki
u gradu. S nje se mogao vidjeti horizont u svim pravcima; ali
zidovi od megalitskog klesanog kamenja ograničavali su pogled
u samo određenim smjerovima, onim koje su graditelji zamislili.
Intihuatana i njena osnovica bile su isklesane iz jednog prirodnog
kamena, uzdižući stup do željene visine. I stup i osnovica bili
su klesani i orijentirani na precizan način (v. sl. 76). Müller je
ustanovio da su razne nagnute površine i strane pod kutom
bile tako napravljene da omoguće određivanje zalaska sunca
u vrijeme ljetnog solsticija, izlaska sunca u vrijeme zimskog
solsticija, te proljetnih i jesenjih ekvinocija.
Prije svojih istraživanja u Machu Picchuu Müller je dugo
ispitivao arheoastronomske aspekte Tiahuanacua i Cuzca. Jedan
stari španjolski drvorez (sl. 83a) navodio ga je na zaključak da je
veliki Hram Sunca u Cuzcu bio tako građen da dozvoli sunčevim
zrakama da izravno obasjaju samo središte svetišta - Svetinju nad
svetinjama - u trenutku izlaska sunca na dan zimskog solsticija.
Primjenjujući Lockyerove teorije na Coricanchu, Müller je uspio
izračunati i pokazati da su pretkolumbovski zidovi zajedno
s kružnim svetištem mogli služiti istoj svrsi kao i egipatski
hramovi (sl. 83b).
Prva očigledna karakteristika građevine na vrhu svete
stijene u Machu Picchuu jest njezin polukružni oblik i savršeno
klesano kamenje od koje sagrađena. To predstavlja očitu sličnost s
slika 83
polukružnim svetištem u Cuzcu (već sam iznio svoje mišljenje da

je ova u Machu Picchuu prethodila onoj u Cuzcu); za Miillera to
je značilo da ima sličnu funkciju - određivanje zimskog solsticija.
Nakon što je utvrdio da su ravne zidove te strukture arhitekti
orijentirali prema zemljopisnom položaju i nadmorskoj visini
mjesta, ustanovio je da su dva trapezoidna prozora u kružnom
dijelu (sl. 84) omogućavala promatraču da kroz njih vidi izlazak
sunca u vrijeme ljetnih i zimskih solsticija - prije 4000 godina!
Tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća dva astronoma s
opservatorija Steward na University of Arizona, D. S. Dearborn
i R. E. White (Archaeoastronomy at Machu Picchu) krenuli
slika 84
su na isto mjesto s preciznijim instrumentima. Potvrdili su

astronomsku orijentaciju Intihuatane i dva prozora u Torreonu
(odakle se promatra s isturene svete stijene duž žljebova i
rubova). Oni se, međutim, nisu pridružili Müllerovoj raspravi o
starosti te strukture. Ni oni, a niti Müller nisu pokušali slijediti
linije promatranja, stare nekoliko tisućljeća, kroz najdrevniju
megalitsku strukturu, legendarna Tri Prozora. Tamo bi rezultati,
vjerujem, bili još više zapanjujući.
Müller je, međutim, proučavao orijentaciju megalitskih
zidova u Cuzcu. Njegov zaključak, čije su dalekosežne implikacije
ignorirane, bio je da 'njih treba smjestiti u razdoblje između
4000. g. pr. n. e. i 2000. g. pr. n. e.' (Sonne, Mond und Sterne über
dem Reich der Inka). To znači da vrijeme megalitskih struktura
(barem onih u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu) 2000
godina prethodi godini 2000. pr. n. e. kao vremenu Torreona
i Intihuatane u Machu Picchuu. Drugim riječima, Müller je
zaključio da se građevine iz razdoblja prije Inka protežu preko
dva doba zodijaka: megalitske pripadaju dobu Bika, a one iz
vremena Drevnog Carstva i pukotina u Tampu-Toccu su iz doba
Ovna.
Na drevnom Bliskom istoku pomak uzrokovan precesijom
zahtijevao je periodičnu preinaku izvornog sumerskog kalendara.
Glavna promjena, popraćena velikim vjerskim preokretima,
dogodila se oko 2000. g. pr. n. e., prelaskom iz zodijakalnog znaka
Bika u znak Ovna. Zapanjujuće za druge (ali ne i za nas), takve

promjene i reforme uočene su i u Andama.
Da su drevni andski narodi imali kalendar, trebao bi biti
zaključak do kojeg smo došli na temelju zapisa Montesinosa
i drugih kroničara koji su spominjali opetovane preinake
kalendara koje su provodili razni vladari. Međutim, bilo je
potrebno objaviti nekoliko znanstvenih studija, počevši 30-tih
godina 20. stoljeća, kako bi se potvrdilo da ovi narodi ne samo da
su imali kalendar, nego su ga i zapisivali (iako se pretpostavljalo
da nisu imali pismo). Pionir na tom području, Fritz Buck
(Inscriptiones Calendaría del Peru Preincaico i drugi spisi) došao
je do arheoloških dokaza koji podržavaju ove zaključke, kao što je
žezlo koje predstavlja instrument za računanje vremena, te vaza,
pronađena u ruševinama hrama u Pachacamacu, koja prikazuje
četiri perioda od dvanaest p o m o ć u oznaka u obliku linija i
točaka, srodnim onima Maya i Olmeka.
Prema ocu Molini, Inke su 'započinjali računati godinu
sredinom svibnja, koji dan prije ili poslije, na prvi mjesečev dan.
Oni su išli u Coricanchu ujutro, u podne i po noći, noseći ovcu
koju je trebalo žrtvovati toga dana'. Tijekom žrtvovanja svećenici
su ponavljali himne, govoreći: 'O Stvoritelju, o Sunce, o Grome,
budite zauvijek mladi i ne ostarite; neka sve stvari budu u miru;
neka se ljudi množe, a njihova hrana i sve stvari i dalje neka budu
obilni'.
Budući da je gregorijanski kalendar uveden u Cuzcu
tek nakon Molininog vremena, dan Nove godine o kojem
on govori odgovara datumu 25. svibnja ili blizu tog datuma.
Tornjeve-opservatorije koje je opisao Garcilaso, posljednjih
su godina otkrili astronomi teksaškog i ilinoiskog univerziteta;
oni su pronašli da su linije gledanja bile točne za 25. svibnja.
Prema kroničarima, Inke su smatrali da im godina počinje na
zimski solsticij (ekvivalentno ljetnom solsticiju na sjevernoj
hemisferi). Ali, taj događaj se ne zbiva u svibnju, već 21. lipnja ...
što predstavlja razliku od cijelog jednog mjeseca!
Jedino prihvatljivo objašnjenje za to može se pronaći
ukoliko dozvolimo mogućnost da su Inke naslijedili iz ranijeg
doba kako kalendar, tako i sustav promatranja na kojem se on

temeljio: kašnjenje od jednog mjeseca rezultat je precesijskog
pomaka koji traje 2160 godina po kući zodijaka.
Intihuatana na Machu Picchuu, kako smo spomenuli,
koristila se za određivanje ne samo solsticija, nego i ekvinocija
(kada su dan i noć podjednako dugi, u trenutku kada se sunce
nalazi iznad ekvatora u ožujku i rujnu). I kroničari i suvremeni
istraživači (kao što je L. E. Valcarel, The Andean Calendar)
izvještavaju da Inke nisu žalili truda kako bi utvrdili točne dane
ekvinocija i štovali ih. Taj običaj morao je potjecati iz ranijih
vremena, jer smo u ranim izvješćima čitali da su vladari Drevnog
Carstva bili zaokupljeni potrebom da odrede ekvinocije.
Montesinos nas izvještava da je četrdeseti monarh Drevnog
Carstva osnovao akademiju za proučavanje astronomije i
astrologije i utvrdio ekvinocije. Činjenica da je dobio titulu
Pachacutec upućuje na to da je kalendar u to vrijeme bio do te
mjere nesinkroniziran s nebeskim fenomenima da je reforma
postala imperativ. Ovo je najzanimljiviji podatak, koji je,
međutim, bio potpuno zanemaren. Prema Montesinosu, riječ je o
petoj godini vladavine tog monarha, kada se navršilo 2500 godina
od Točke Nula i 2000 godina od početka Drevnog Carstva.
Što se to događalo oko 400. g. pr. n. e. što je zahtijevalo
preinaku kalendara? Duljina vremenskog razdoblja od 2000
godina jednaka je duljini vremenskih razdoblja unutar kojih
dolazi do pomaka u zodijaku zbog precesije. Na drevnom
Bliskom istoku, kada je stvoren kalendar u Nippuru oko 4000. g.
pr. n. e., proljetni ekvinocij padao je u kuću ili doba Bika. On je
kasnio prema ekvinocijima Ovna oko 2000. g. pr. n. e. i Riba koje
su bile u Kristovo vrijeme.
Andska reforma provedena oko 400. g. pr. n. e. potvrđuje da
su drevno carstvo i njegov kalendar doista počeli oko 2500. g. pr.
n. e.. Osim toga, navodi na zaključak da su ti vladari bili upoznati
sa zodijakom; međutim, zodijak je bila u potpunosti umjetna
i proizvoljna podjela nebeskog kruga oko sunca na dvanaest
dijelova; zodijak je izum Sumerana koji su u Starom svijetu
prihvatili svi narodi koji su došli poslije njih (do današnjeg dana).
195 P U TEvi NEBA
Je li to moguće? Odgovor je - da.

Jedan od pionira na tom polju, S. Hagar, na četrnaestom
Kongresu amerikanista 1904. g. u svom izlaganju pod naslovom
'Peruanske zvjezdane konstelacije i njihov odnos prema ritualu'
pokazao je da Inke ne samo da su bili upoznati s kućama zodijaka
(i njima odgovarajućim mjesecima), nego su imali i posebna
imena za njih. Ta imena, na iznenađenje znanstvenika, ali ne i
naše, nevjerojatno podsjećaju na imena koja su nam poznata i
koja su potekla iz Sumera. Tako je siječanj, mjesec Vodenjaka, bio
posvećen Mama Cochi i Capac Cochi, Majci Vode i Gospodaru
Vode. Ožujak, mjesec Ovna kada je prvi mjesec u stara vremena
označavao Staru godinu, zvao se Katu Quilla, Mjesec trgovine.
Travanj koji odgovara Biku, dobio je ime Tupa Taruca, Jelen koji
pase (u Južnoj Americi nije bilo bikova). Djevica je bila Sara
Mama, Majka Kukuruza a njen simbol je bio ženski organ; i tako
dalje.
I doista, sam Cuzco predstavlja potvrdu u kamenu, kako za
dobro poznavanje zodijaka s dvanaest kuća, tako i za drevnost tog
znanja. Već smo spomenuli podjelu Cuzca na dvanaest četvrti i
njihovu povezanost s kućama zodijaka. Značajno je istaknuti
da je prva četvrt, na obroncima Sacsahuamana, bila povezana s
Ovnom. Da bi Ovan bio povezan s proljetnim ekvinocijem, kako
je pokazano, m o r a m o vratiti sat unazad više od 4000 godina.
Čovjek se mora zapitati je li se znanje, potrebno za
astronomske podatke ovakve vrste kao i za reforme kalendara,
moglo zadržati te dalje prenositi kroz tolika tisućljeća bez nekog
sustava memoriranja podataka, bez da su ti podaci zapisani u
nekom obliku. Kodeksi Maya, kao što smo vidjeli, sadržavali
su astronomske podatke kopirane i dobivene iz ranijih izvora.
Arheolozi su utvrdili da su duguljaste šipke koje drže vladari
Maya (kako je prikazano na njihovim stelama) bile ustvari
'nebeske šipke' koje su prikazivale slike za određenu konstelaciju
zodijaka (kao i nizovi slika koje uokviruju sliku Pačala na
poklopcu njegovog lijesa u Palenqueu). Jesu li ovi umjetnički
prikazi iz klasičnog razdoblja kopirani iz ranijih, možda manje
umjetnički profinjenih kalendarskih zapisa? Na to upućuje
okrugli kamen pronađen u Tikalu (sl. 85a) na kojem se nalazi

slika Boga Sunca (s bradom i isplaženim jezikom), okružena
nebeskim simbolima.
Takvo 'primitivno' kalendarsko-zodijačko kružno kamenje
moralo je prethoditi usavršenom astečkom 'kalendarskom
kamenju', kojih je pronađeno nekoliko, a onaj zlatni, najsvetiji
među svima, Moctezuma je poklonio Cortésu u uvjerenju da
Bogu Pernate Zmije samo vraća ono što mu pripada.
Da li su takvi zapisi - u zlatu - postojali u drevnom Peruu?
Unatoč španjolskom odnosu prema svemu što je bilo povezano
s 'idolima', a osobito ako je predmet bio od zlata (koje je bilo
brzo rastopljeno, kao što se to dogodilo sa Slikom sunca iz
Coricanche), ipak je ostao barem jedan takav predmet.
Radi se o zlatnom disku, promjera oko 14 centimetara (sl.
85b). Otkriven u Cuzcu, sada se nalazi u Muzeju američkih
Indijanaca u New Yorku, a opisao ga je prije više od jednog
slika 85
stoljeća Sir Clemens Markham (Cuzco and Lima; The Incas of

Peru). On je zaključio da disk predstavlja sunce u sredini, a da je
oko njega raspoređeno dvadeset različitih simbola; pretpostavio
je da su to mjeseci, srodno kalendaru Maya koji se sastoji od
dvadeset mjeseci. W. Bollaert je u predavanju održanom pred
Kraljevskim Društvom arheologa 1860. g., kao i u spisima koji su
potom uslijedili ustvrdio da je disk 'lunarni kalendar ili zodijak'.
M. H. Saville (A Golden Breastplate from Cuzco, u publikaciji
Muzeja iz 1921. g.) je istaknuo da se šest uokolo raspoređenih
znakova ponavljaju dvaput, a dva znaka da se ponavljaju četiri
puta (on ih je označio od A do H), te je time doveo u pitanje
Markhamovu teoriju o dvadeset mjeseci.
Jednostavna činjenica da je šest puta dva dvanaest navodi
nas na to da se složimo s Bollaertom i da prihvatimo da se
radi o ploči zodijaka, a ne mjeseci. Svi se znanstvenici slažu
da taj predmet potječe iz vremena prije Inka. Nitko, međutim,
dosad nije govorio o tome koliko je sličan kalendaru u kamenu
otkrivenom u Tikalu - možda, i iz razloga što bi to bio još jedan
čavao u lijes, u kojem je pohranjen stav da između Srednje
Amerike i Južne Amerike nije bilo nikakvih kontakta.
Početkom 1533. g. mala skupina iz Pizzarove grupe vojnika

ušla je u Cuzco, glavni grad Inka. Glavnina Pizzarove vojske još
je uvijek bila u Cajamarci gdje su držali zatočenog pretendenta
na prijestolje Atahualpu; spomenuta grupa uputila se u Cuzco s
ciljem da preuzme otkupninu u zlatu koju su Španjolci zahtijevali,
odnosno dio otkupnine koji je trebao ponuditi glavni grad, u
zamjenu za Atahualpinu slobodu.
U Cuzcu im je Atahualpin general Quizquiz dozvolio da
uđu i pregledaju nekoliko važnih zgrada, uključujući i Hram
Sunca; Inke su ga zvali, kako smo spomenuli, Coricancha, Zlatni
samostan, jer su njegovi zidovi bili prekriveni zlatnim pločama,
a između zidova su se nalazili brojni predmeti od zlata, srebra i
dragog kamenja. Nekoliko Španjolca koji su ušli u Cuzco odnijelo
je sedam stotina zlatnih ploča, a poslužilo se i drugim blagom;
potom su se vratili u Cajamarcu.
Glavnina španjolske vojske ušla je u Cuzco krajem te

godine; već smo opisali sudbinu koja je zadesila grad, njegove
zgrade i grobove, uključujući oskvrnjivanje i pljačku svetišta,
zatim topljenje Zlatnog simbola sunca koji je visio iznad Velikog
Oltara.
No, fizičko uništavanje nije moglo izbrisati ono što su Inke
zadržali u svom sjećanju. Coricanchu je izgradio, sjećaju se Inke,
već prvi monarh; u početku, bila je to tek koliba pokrivena
slamom. Kasniji su ju vladari povećali i poboljšali sve dok hram
nije poprimio konačne dimenzije i oblik, kako su ga vidjeli
Španjolci. U središtu hrama, pričali su, zidovi su od poda do
stropa bili pokriveni zlatnim pločama. 'Iznad onoga što se zvalo
Visoki Oltar', pisao je Garcilaso,'bila je slika sunca na zlatnoj ploči
dvostruko debljoj od ostalih zidnih ploča. Slika je prikazivala
sunce s okruglim licem, zrakama i plamenovima ognja, sve u
jednom komadu'.
To je doista bio taj zlatni predmet kojeg su Španjolci vidjeli
i maknuli. Ali, to nije bila izvorna slika koja je dominirala zidom,
i koja je bila okrenuta u smjeru odakle je dolazila sunčeva zraka
pri izlasku sunca, točno određenog dana.
Najdetaljniji opis ukrasa i slika koje su ga pratile dao je
Don Juan de Santa Cruz Parachuti-Yumqui Salcamayhua, sin
kraljevske Inka princeze i španjolski plemić (zbog čega ga se
nekad spominje kao Santa Cruz, a nekad kao Salcamayhua).
Izvještaj je bio uključen u njegov Relacion (engleski prijevod
Sir Clemensa Markhama) u kojem on slavi kraljevsku dinastiju
Inka u očima Španjolaca. Prvi kralj dinastije Inka, tvrdio je
Salcamayhua, bio je onaj koji je 'zapovjedio kovačima da izrade
ravnu ploču od zlata koja je označavala da je tu stvoritelj neba
i zemlje'. Salcamayhua je ilustrirao svoj tekst crtežom: bio je to
neobičan i rijedak ovalni oblik.
Taj prvi oblik bio je zamijenjen okruglom pločom kad je
jedan monarh kasnije proglasio Sunce vrhovnim božanstvom.
Ponovno je, međutim, vraćen prvotni, ovalni oblik, a to je učinio
sljedeći Inka, 'veliki neprijatelj idola; on je zapovjedio svom
narodu da ne izražavaju štovanje prema Suncu i Mjesecu', nego
radije neka štuju nebesko tijelo predstavljeno ovalnim oblikom;

on je bio taj koji je 'potakao da se oko ploče stave slike'. Odnoseći
se prema ovalnom obliku kao prema'Stvoritelju', Salcamayhua je
pojasnio da nije pritom mislio na Sunce, budući da prikazi Sunca
i Mjeseca stoje sa stane ovala. Kako bi ilustrirao što je mislio,
Salcamayhua je nacrtao veliki oval pored kojeg su bila dva manja
kruga.
Ukras je ostao takav, s ovalom kao glavnom slikom, do
vremena Inke Huascara, jednog od dvojice polubraće uključene u
borbu za prijestolje, u vrijeme dolaska Španjolaca. On je maknuo
ovalnu sliku i zamijenio je 'okruglom pločom, poput Sunca sa
zrakama'.'Inka Huascar je postavio sliku Sunca na mjesto gdje je
bio Stvoritelj'. Uslijed toga, izmjenična religiozna načela vratila su
se natrag u panteon, gdje je Sunce, a ne Viracocha, bilo vrhovno
božanstvo. Kako bi dao do znanja da je on pravi nasljednik
prijestolja, Huascar je svom imenu dodao epitet Inti ('Sunce'),
što je značilo da je on, a ne njegov polubrat, bio pravi potomak
izvornog Sina Sunca.
Objašnjavajući da je zid s ovalom kao glavnom slikom
predstavljao 'ono što je poganin mislio' u vezi neba i zemlje,
Salcamayhua je nacrtao veliku skicu, prikazujući kako je zid
izgledao prije nego što je Huascar zamijenio ovalni oblik slikom
Sunca. Skica je preživjela zahvaljujući Franciscu de Avili koji je
ispitivao Salcamayhuu i druge o značenju prikazanog, te je skicu
zadržao među svojim papirima. Osim toga, na skici i oko nje
načrčkao je bilješke koje objašnjavaju slike, koristeći Quechus
i Aymara termine domorodaca kao i svoj vlastiti kastiljanski
španjolski. Kad se te njegove zabilješke maknu (si 86), čovjek
dobiva jasnu sliku onoga što je bilo prikazano iznad oltara
(velikog iskrižanog predmeta na dnu): zemaljski simboli (ljudi,
životinja, rijeka, planine, jezero, itd.) u donjem dijelu, a nebeske
slike (Sunce, Mjesec, zvijezde, tajanstveni oval, itd.) u gornjem
dijelu.
Znanstvenici su se slagali i ne slagali glede interpretacije
pojedinih simbola, ali ne i oko općeg značenja svetog zida.
Markham je u gornjem dijelu crteža vidio 'kartu zvijezda koja
slika 86
je pravi ključ za simboličku kozmogoniju i astronomiju drevnog

Perua'; osim toga, uvjeren je da je vrh trokuta bio hijeroglif za
'nebo'. S. K. Lothrop (Inca Treasure) tvrdi da su slike iznad velikog
oltara 'tvorile kozmogonijsku priču o stvaranju neba i zemlje,
Sunca i Mjeseca, prvog muškarca i žene'. Svi se slažu, kako je
ustvrdio Salcamayhua, da je to predstavljalo 'ono što je poganin
mislio' - zbroj svih njihovih vjerovanja i legendarnih priča; sagu
o Nebu i Zemlji i vezu između njih.
Skup nebeskih oblika jasno prikazuje Sunce i Mjesec sa
strane zlatne ovalne ploče, kao i grupe nebeskih tijela iznad i
ispod ovala. Da dva zvjezdana simbola sa svake strane ovala
predstavljaju Sunce i Mjesec, proizlazi iz tipičnih prikaza
njihovih lica nacrtanih iznad simbola, a dodatnu potvrdu za to
predstavljaju bilješke na domorodačkom jeziku: Inti (Sunce) i
Quilla (Mjesec).
Budući da je Sunce prikazano na spomenuti način, što je
predstavljao središnji oblik, veliki oval? Priče govore kako se ovaj
simbol izmjenjivao sa Suncem kao predmet obožavanja i štovanja
u vrijeme Inka. Njegov identitet je jasno objašnjen bilješkom koja
kaže: 'Illa Ticci Uuiracocha, Pachac Acachi. Quiere decir imagen
del Hecedor del cielo y de la tierra. Prevedeno, to znači: 'Ilia Ticci

Viracocha, Stvoritelj svega; to će reći: slika Stvoritelja neba i
Zemlje'.
Ali se zašto se Viracochu prikazivalo kao oval?
Jedan od glavnih istraživača ove teme R. Lehmann-Nitsche
('Coricancha - El Templo del Sol an el Cuzco y las Imagenes de
su Altar Mayor) postavio je tezu da je ovalni oblik predstavljao
'kozmičko jaje', teogonijsku ideju koja je svoj odjek našla u
grčkim legendama, u hinduističkim religijama, cak i u Postanku'.
To je 'najstarija teogonija čije pojedinosti bijeli autori još
nisu shvatili'. U svetištima indo-europskog božanstva Mitre
pojavljuje se kao jaje okruženo konstelacijom zodijaka. 'Možda
će jednog dana indijanolozi prepoznati sličnosti u pojedinostima
i kultovima Viracoche, Brahme sa sedam očiju i izraelskog Jahve
... U klasičnoj antici i u orfičkom kultu postojale su svete slike
Mističnog Jajeta; zašto Se ne bi isto dogodilo i u velikom svetištu
u Cuzcu?'
Lehmann-Nitsche je smatrao da je Kozmičko Jaje jedino
moguće objašnjenje za neuobičajenu upotrebu ovalnog oblika,
budući d a j e , osim njegove sličnosti s oblikom jajeta, eliptični oblik
(kojeg je teško precizno nacrtati ili oblikovati) nemoguće naći na
Zemlji kao oblik prisutan u prirodi. Međutim, kako L e h m a n n -
Nitsche, tako i drugi istraživači, izgleda da su zanemarili činjenicu
da eliptični oblik na sebi (na dnu) ima zvjezdani simbol. Ukoliko
se eliptični ili ovalni oblik, kako izgleda, odnosi na još jedno
nebesko tijelo (osim pet iznad i četiri ispod), to nam govori o
'ovalu' koji se može pronaći u prirodi, ali ne na Zemlji, nego - na
nebu: radi se o prirodnoj krivulji orbite planeta oko sunca. To je,
po meni, orbitalna putanja jednog planeta u našem Sunčevom
sustavu.
Dakle, ono što je sveti zid prikazivao nije bila neka daleka i
tajanstvena konstelacija, već naš vlastiti Sunčev sustav, sa Suncem,
Mjesecom i deset planeta, što ukupno iznosi dvanaest. Vidimo
planete našeg Sunčevog sustava podijeljene u dvije grupe. Po
meni, to je pet vanjskih planeta na većoj udaljenosti - Pluton,
Neptvm, Uran, Saturn i Jupiter (brojeći izvana prema unutra).
Niža ili bliža grupa predstavlja četiri unutarnja planeta - Mars,

Zemlju, Veneru i Merkur. Dvije grupe planeta razdvojene su
ogromnom eliptičnom orbitom dvanaest člana Sunčevog sustava.
Inkama, oval je predstavljao nebeskog Viracochu.
Treba li nas iznenaditi činjenica da je upravo takav bio i
sumerski pogled na Sunčev sustav?
Kako se prikazi spuštaju sa neba prema Zemlji, na desnoj
strani zida prikazano je zvjezdano nebo, a na lijevoj oblaci.
Znanstvenici se slažu s izvornim bilješkama koje upućuju na
- 'ljeto' (jasno zvjezdano nebo) i 'zimske oblake'. Promatrajući
dio kreativnog čina koji se odnosi na godišnja doba, prikaz Inka
ovdje p o n o v n o slijedi bliskoistočni obrazac. Zemljin nagib (koji
uzrokuje godišnja doba) u Sumeru se pripisivao Nibiruu, a u
Babilonu Marduku. Odjek te ideje nalazimo kod psalmista koji
pjeva biblijskom Gospodinu: 'Ti si stvorio ljeto i zimu'.
Ispod 'ljeta nalazi se simbol zvijezde, dok je ispod 'zime'
prikazana divlja životinja. Općenito je prihvaćeno da te slike
predstavljaju konstelacije povezane (na južnoj hemisferi) s
ovim godišnjim dobima, gdje crtež za zimu predstavlja Lava u
zodijaku. To je zapanjujuća spoznaja iz nekoliko razloga. Prvo,
zato što u Južnoj Americi nema lavova. Kao drugo, stoga što,
kad je u Sumeru nastao kalendar u četvrtom tisućljeću pr. n. e.,
ljetni solsticij se pojavljivao kada se Sunce nalazilo u zodijačkoj
konstelaciji Lava (UR.GULA na sumerskom). Međutim, na južnoj
hemisferi u to bi doba godine bila zima. Znači da prikaz Inka ne
samo da je posudio ideju o dvanaest zviježđa zodijaka, nego i
poredak po godišnjim dobima kakav je bio u Mezopotamiji!
Sada dolazimo do simbola koji - kao u Enuma Elishu te u
Knjizi Postanka - prenose priče o stvaranju sa neba na Zemlju:
prvi muškarac i žena, Raj, velika rijeka, zmija, planine, sveto
jezero. Bila bi to 'panorama svijeta Inka, riječima L e h m a n n -
Nitschea. No, točnije bi bilo reći - slikovna Biblija Anda.
Analogija je stvarna, a ne samo simbolična. Elementi u
ovom dijelu slikovne kompozicije mogli bi poslužiti za ilustraciju
mezopotamsko-biblijskih priča o Adamu i Evi u Rajskom vrtu,
zajedno sa zmijom (na desnoj strani zida) i Drvetom Života (na
lijevoj strani zida). Sumerski E.DIN (od kojega potječe Eden) bio
je dolina velike rijeke Eufrat koja dotječe sa velikih planina na
sjeveru. Zemljopisne oznake su jasno prikazane na desnoj strani
zida, gdje se nalazi kugla koja predstavlja Zemlju, te nosi natpis
'Pacha Mama' - Majka Zemlja. Čak je i Duga, koja se javlja u
bliskoistočnim pričama o Potopu, ovdje prikazana.
(Svi se slažu da kugla odnosno krug označen kao Pacha
Mama predstavlja Zemlju, no nitko se nije zapitao kako su Inke
mogli znati da je Zemlja okrugla. Sumerani su, međutim, bili
svjesni te činjenice pa su sukladno tome i crtali Zemlju, kao i sve
ostale planete).
Grupa od sedam točaka ispod simbola Zemlje zadavala
je beskrajne probleme znanstvenicima. Držeći se pogrešne
pretpostavke da su u drevna vremena ljudi zamišljali da Plejade
imaju sedam zvijezda, neki su sugerirali da taj simbol predstavlja
dio zviježđa Bika. Ali, da je doista tako, onda bi taj simbol
pripadao gornjem, nebeskom dijelu ploče, a ne bi se nalazio pri
njenom dnu. Lehmann-Nitsche i drugi protumačili su simbol
sedmice kao 'sedam očiju vrhovnog boga. No, već smo pokazali
da su sedam točaka, sam broj sedam, u sumerskom brojanju
planeta bile oznaka same Zemlje. Stoga se simbol 'sedam' nalazi
upravo tamo gdje i pripada, kao ime Zemljine kugle.
Posljednji oblik na svetom zidu jest crtež velikog jezera
povezanog kanalom s m a n j o m vodom. Natpis na njoj kaže:
'Mama Cocha', Majka Voda. Svi se slažu da crtež predstavlja
andsko sveto jezero Titicaca. Prikazujući ga, Inke su prenijeli
priču o Stvaranju s neba na Zemlju, te iz Rajskog vrta u Ande.
Lehmann-Nitsche je sažeo značenje i poruku složenog
prikaza na zidu iznad Velikog Oltara riječima:'to vodi čovjeka od
tla do zvijezda'. No, dvostruko je zapanjujuće da prikaz vodi Inke
do druge strane Zemlje.
9
GRADOVI IZGUBLJENI
I NAĐENI
Otkriće priče o Stvaranju u njenoj izvornoj, mezopotamskoj
verziji, prikazane u najsvetijem dijelu hrama Inka, postavlja
mnoga pitanja. Prvo, koje se samo nameće - kako? Kako su Inke
saznali za te priče, ne samo na nekom općem nivou, kako su
one univerzalno poznate (stvaranje prvog ljudskog para, Potop),
već na način koji slijedi ep o Stvaranju, uključujući i znanje o
cjelovitom Sunčevom sustavu i putanji Nibirua?
Jedan mogući odgovor glasi da su Inke posjedovali to znanje
od pamtivijeka i da su ga donijeli sa sobom na Ande. Druga
mogućnost je da su čuli od drugih koje su sreli u tim zemljama.
U nedostatku pisanih materijala kakvi se mogu naći na
drevnom Bliskom istoku, izbor odgovora ovisi u nekoj mjeri o
odgovoru na još jedno pitanje: tko su uistinu bili Inke?
Relacion Salcamayhue je dobar primjer pokušaja Inka da
ovjekovječe upotrebu državne propagande: pripisivanje časnog
imena Matico Capac prvom monarhu Inka, Inka Rocci, da bi
narod kojeg su podjarmili vjerovao da je prvi Inka izvorni 'Sin
Sunca', tek izašao iz svetog jezera Titicaca. U stvarnosti, dinastija
205
Inka započela je nekih 3500 godina nakon svetog početka.

Osim toga, jezik kojim su Inke govorili bio je Quechua, jezik
naroda centralno-sjevernih Anda, dok se u planinama oko
jezera Titicaca govorilo Aymara jezikom. Uzevši ove i još neke
druge činjenice u obzir, neki su znanstvenici nagađali da su Inke
došli kasnije, s istoka i nastanili se u dolini Cuzca koja graniči s
velikom ravnicom Amazonije.
Samo po sebi, to ne isključuje bliskoistočno podrijetlo
Inka ili njihove veze s tim područjem. Dok je pozornost bila
usmjerena na prikaz na zidu iznad Visokog Oltara, nitko se nije
zapitao zašto - usred naroda koji su izrađivali slike svojih bogova
i koji su svoje idole postavljali u svetišta i hramove - u velikom
hramu Inka nije bilo nikakvog idola, kao niti u bilo kojem
drugom svetištu koje je pripadalo Inkama.
Kroničari izvješćuju da se tijekom nekih svetkovina nosilo
'idola, ali to je bila slika Manca Capaca, a ne boga. Također
izvješćuju da bi određenog svetog dana svećenik odlazio na
daleku planinu na kojoj je stajao veliki idol boga, te tamo žrtvovao
lamu. No, planina i njezin idol su potjecali iz vremena prije Inka
i lako je moguće da se tu radi o hramu na obali u Pachacamacu
(o kojem smo već pisali).
Zanimljivo je da su ta dva običaja u skladu s biblijskim
zapovijedima iz vremena Izlaska. Deset Zapovijedi, između
ostalog, sadrže i zabranu pravljenja i obožavanja idola. A navečer,
na Dan okajanja, svećenik je morao žrtvovati 'kozu grijeha' u
pustinji. Dosad još nitko nije spomenuo da su quipos (vrpce u
različitim bojama koje su morale biti od vune, s čvorovima na
različitim mjestima) koje su Inke koristili za pamćenje događaja,
po načinu izrade i svrsi bili srodni tzitzitu, 'resama na rubu plavog
konca', za koje je Izraelcima bilo zapovjeđeno da ih pričvrste na
svoju odjeću kao podsjetnik na Božje zapovijedi. Postoji pravilo
nasljeđivanja, po kojem je legalni nasljednik bio sin polusestre
- sumerski je to običaj kojeg su slijedili hebrejski patrijarsi. Osim
toga, kraljevske obitelji Inka imale su i običaj obrezivanja.
Peruanski arheolozi su izvijestili o zanimljivim nalazima u
amazonskim provincijama Perua, koji, između ostalog, uključuju
207 G R A D O V I IZGUBLJENI I N A Đ E N I
očite ostatke gradova izgrađenih od kamena, osobito u dolinama

dviju rijeka - Utcubambe i Marariôna. U tropskim zonama, bez
dvojbe, postoje 'izgubljeni gradovi'; no, u nekim slučajevima
objavljena otkrića zapravo su ekspedicije na poznata mjesta.
Takav je bio slučaj s naslovnih stranica iz Gran Patajena, iz 1985.
g.; to su mjesto posjetili peruanski arheolog F. K a u f f m a n n - D o i g
i Amerikanac Gene Savoy dvadeset godina ranije. Postojala su
izvješća o 'piramidama viđenim iz zraka na brazilskoj strani
granice, o izgubljenim gradovima kao što je Akakor, te indijanske
priče o ruševinama koje čuvaju nečuvena blaga. Jedan dokument
u Nacionalnom arhivu u Rio de Janeiru po svojim značajkama
predstavlja izvješće iz osamnaestog stoljeća o izgubljenom gradu
u amazonskim džunglama kojeg su 1591. otkrili Europljani; taj
dokument čak prepisuje spis koji je tamo nađen. To je bio glavni
razlog ekspedicije pukovnika Pery Fawcetta, čiji je misteriozni
nestanak u džungli još uvijek predmet znanstveno-popularnih
članaka.
To sve ne znači da ne postoje drevne ruševine u amazonskom
bazenu, duž južnoameričkog kontinenta od Guiane/Venezuele do
Ekvadora/Perua. Humboldt u svojim izvješćima o putovanjima
duž kontinenta spominje predaje koje govore da su se ljudi s druge
strane mora iskrcali u Venezueli i produžili prema unutrašnjosti;
glavna rijeka u dolini Cuzca, Urubamba, tek je pritoka Amazonije.
Službeni brazilski timovi posjetili su brojna mjesta (međutim,
bez izvođenja sustavnih iskopavanja). Na jednom mjestu blizu
ušća Amazonije pronađene su glinene urne ukrašene urezanim
uzorcima koji podsjećaju na dizajn zemljanih vrčeva iz Ura
(sumerskog Abrahamovog rodnog mjesta). Jedan otočić koji se
naziva Pacoval izgleda da je bio umjetno izgrađen i da je služio
kao temelj za određeni broj humaka (koji nisu iskopani). Prema
radu L. Netta, Investigacioes sobre a Archaeologia Braziliera, slično
ukrašene urne i vaze 'vrhunske kvalitete' nađene su uzvodno uz
Amazoniju. Osobno vjerujem da je, dalje prema jugu, postojala
jednako važna ruta koja je spajala Ande s Atlantskim oceanom.
Ipak, još uvijek nije moguće sa sigurnošću ustvrditi da
su Inke došli ovim putem, jedna od verzija njihovih predaka
pripisuje njihove početke iskrcavanju na obalu Perua. Njihov

jezik, Quechua, podsjeća na Daleki istok i po značenju riječi i
po dijalektu. S druge strane, oni očigledno pripadaju američko-
indijanskoj lozi - četvrtoj grani čovječanstva koja, usudio sam se
to sugerirati, potječe od Kainove linije. (Jedan vodič u Cuzcu, čuvši
za ovakvu biblijsku ekspertizu, upitao je da li je moguće da In-ka
potječe od Ka-in koji dobijemo zamjenom slogova. Tko zna!)
Vjerujem da ovi dokazi potvrđuju da su bliskoistočne
priče i vjerovanja - uključujući poznavanje priče o Nibiruu
i Anunnakima koji su odatle došli na Zemlju, te panteon
dvanaestorice - precima Inka bili donešeni sa drugog kontinenta.
To se dogodilo u vrijeme Drevnog Carstva; a priče i vjerovanja
donijeli su sa sobom također Stranci S Druge Strane Mora, ali ne
nužno isti oni koji su donijeli slične priče, vjerovanja i civilizaciju
u Srednju Ameriku.
Uz sve činjenice i dokaze koje smo do sada iznijeli, vratimo
se u Izapu, mjesto blizu obale Tihog oceana gdje se sastaju
Meksiko i Gvatemala i gdje su Olmeci i Maye živjeli rame uz
rame. Tek naknadno priznata kao najveće mjesto duž pacifičke
obale Sjeverne ili Centralne Amerike, Izapa bilježi 2500 godina
neprekinute naseljenosti - od 1500.g. pr. n. e. (godina do koje se je
došlo datiranjem ugljikom) do 1000. g. n. e. U mjestu su postojale
uobičajene piramide i igrališta, no, arheolozi su najviše ostali
zatečeni klesanim kamenim spomenicima. Taj karakterističan
stil, imaginacija, mitski sadržaj i umjetničko savršenstvo klesanja
prozvani su 'Izapanski stil', i sada se priznaje da je upravo ovdje
bio njegov izvor odakle se taj stil proširio na druga mjesta duž
pacifičkih obronaka Meksika i Gvatemale. Riječ je o umjetnosti
koja je pripadala ranim i srednjim pretklasičnim Olmecima a
koju su prihvatili Maye kad je mjesto promijenilo stanovnike.
Arheolozi iz New World Archaeological Foundation
s univerziteta Brigham Young, koji su posvetili desetljeća
iskopavanjima i proučavanju tog mjesta, ne sumnjaju u to da
je ono u vrijeme osnivanja bilo orijentirano prema solsticijima,
te da su čak razni spomenici bili postavljani na način da su
'namjerno poravnati s planetarnim kretanjima' (V. G. Norman,
Izapa Sculpture). U kamenim rezbarijama prepoznaju se

religiozni, kozmološki i mitološki motivi pomiješani s povi-
jesnim temama. Već smo vidjeli (sl. 51b) jedan od brojnih,
različitih prikaza krilatih božanstava. Posebno je zanimljiv veliki
izrezbareni kamen, površine oko 900 cm 2 , kojeg su arheolozi
označili kao Stela Izapa 5, i za kojeg je utvrđeno da je povezan
s velikim kamenim oltarom. U zamršenoj sceni (sl. 87) različiti
su znanstvenici prepoznali 'fantastičan mit' koji se odnosi na
'postanak čovječanstva pored Drveta Života koje raste uz rijeku.
Mitsko-povijesnu priču priča bradati starac koji sjedi s lijeve
strane, a prepričava ju čovjek koji izgleda kao Maya na desnoj
strani (u odnosu na onoga koji promatra stelu).
U prikazu se razabiru raznovrsna vegetacija, ptice i ribe,
kao i ljudske figure. Zanimljivo je da dvije središnje figure
predstavljaju ljude s licem i stopalima slona - životinje potpuno
nepoznate u dvjema Amerikama. Figura na lijevoj strani
povezana je s Olmekom s kacigom, što potkrjepljuje našu tvrdnju
da su kolosalne kamene glave, kao i Olmeci koje su te glave
portretirale, bili Afrikanci.
slika 87
Lijevi dio stele, kad se poveća (sl. 88a), jasno otkriva detalje
koje smatram iznimno važnima, ključnima. Bradati čovjek
priča svoju priču preko oltara koji nosi simbol rezača pupčane
vrpce; to je bio simbol (sl. 88b) po kojem se prepoznavalo Ninti
(sumerska boginja koja je Enkiju pomogla stvoriti čovjeka) na
pečatima valjaka i na spomenicima. Kad su bogovi među sobom
podijelili Zemlju, ona je dobila vlast nad Sinajskim poluotokom,
egipatskim izvorom njima dragocjenog plavo-zelenog tirkiza;
Egipćani su ju zvali Hator i prikazivali je s kravljim rogovima,
kao što se vidi i na ovom prikazu Stvaranja čovjeka (sl. 88c).
Ove slučajne podudarnosti' dodatno potkrjepljuju zaključak da
Izapska stela ne prikazuje ništa drugo, negoli priče Starog svijeta
o Stvaranju čovjeka i Rajskom vrtu.
Naposljetku, tu su - pri dnu crteža, pokraj rijeke koja teče
- prikazane i piramide glatkih stranica kao što su one u Gizi
na Nilu. I tako, dok čovjek stalno iznova preispituje i proučava
tisućljećima star urezbareni crtež, ne može se ne složiti da slika
doista vrijedi koliko i tisuću riječi.
salika 88
Legende i arheološki dokazi upućuju na to da se Olmeci i

Bradati nisu zaustavili na obalama oceana, nego da su krenuli
na jug u Centralnu Ameriku te prema sjevernim zemljama
Južne Amerike. Moguće je da su napredovali kroz kontinent
jer su, nema nikakve dvojbe, ostavili tragove svoje prisutnosti u
zemljama unutrašnjosti. No, najvjerojatnije su za put prema jugu
ipak odabrali lakši način - brodovima.
Legende u ekvatorijalnim i sjevernim dijelovima Anda
čuvaju sjećanja ne samo na dolazak vlastitih predaka (kao što
je Naymlap) morem, nego i na dva odvojena dolaska 'divova'.
Jedan se dogodio u vrijeme Drevnog carstva, a drugi u vrijeme
Mochica. Cieza de Leon ovaj drugi dolazak opisao je riječima:
'Tamo je stigla na obalu, u čamcima načinjenim od trske velikim
poput velikih brodova, grupa ljudi takve veličine da je od koljena
naniže njihova visina bila jednaka punoj visini običnog čovjeka.
Oni su imali metalno oruđe pomoću kojeg su iskopali bunare u
stijeni, ali su za hranu koristili zalihe domorodaca. Također su i
silovali žene domorodaca, jer među divovima koji su se iskrcali
nije bilo žena. Mochice su na svojoj grnčariji prikazivali te divove
koji su ih porobili, bojeći njihova lica u crno (sl. 89), dok su lica
Mochica bila nacrtana bijelom bojom. Osim toga, među
ostacima Mochica pronađeni su glineni portreti starijih ljudi s
bijelim bradama.
slika 89
Nagađam da su ti neželjeni posjetitelji bili Olmeci te

njihovi bradati bliskoistočni drugovi koji su bježali od ustanaka
u Srednjoj Americi, oko 400. g. pr. n. e. Kako su prolazili kroz
Centralnu Ameriku prema južnijim ekvatorijalnim zemljama
u Južnoj Americi, za sobom su ostavljali trag strahopoštovanja.
Arheološke ekspedicije u ekvatorijalna područja obale Tihog
oceana pronašle su tajanstvene monolite koji potječu iz tog
zastrašujućeg razdoblja. Ekspedicija Georgea C. Heyea u
Ekvadoru je naišla na divovske kamene glave s crtama lica
sličnima ljudskim, ali s očnjacima divljeg jaguara. Jedna druga
ekspedicija u San Augustinu, mjestu bliže kolumbijskoj granici,
pronašla je kamene kipove, portrete divova koji su ponekad
držali alate ili oružje; njihove crte lica istovjetne su onima
afričkih Olmeka (sl. 90a, b).
slika 90
Upravo ovi nasilnici mogli su biti oni koji su proširili

legende, koje nalazimo i u ovim zemljama, o tome kako je stvoren
čovjek, o Potopu i o zmijskom bogu koji je zahtijevao godišnji
prinos u zlatu. Jedan od običaja kojeg su Španjolci opisali bio je i
ritualni ples koji su izvodila dvanaestorica muškaraca odjevena u
crveno; ples se izvodio na obalama jezera povezanog s legendom
o E1 Doradu.
Ekvatorijalni domoroci obožavali su panteon dvanaestorice,
pri čemu je dvanaest broj velikog značenja i važan znak. Na
čelu je bilo trojstvo koje se sastojalo o Boga Stvoritelja, Boga
Zla i Boginje Majke; tu su još bili i bogovi Mjeseca, Sunca i
Kiše-Groma. Također značajno, Bog Mjeseca bio je na višem
položaju od Boga Sunca. Imena božanstava su se mijenjala od
mjesta do mjesta, zadržavajući međutim nebesku pripadnost.
Među imenima koja neobično zvuče, dva se posebno ističu.
Predvodnik panteona na Chibcha dijalektu zvao se Abira, što
zvuči nevjerojatno slično mezopotamskom božanskom epitetu
Abir, u značenju - Snažan, Moćan; a Bog Mjesec, kao što smo
primijetili, zvao se 'Si' ili 'Sian', što je naziv koji se lako može
usporediti s mezopotamskim imenom Sin za to božanstvo.
Stoga panteon ovih južnoameričkih domorodaca neizbježno
doziva u sjećanje panteon drevnog Bliskog istoka i istočnog
Mediterana, dakle onaj Grka i Egipćana, Hetita, Kanaanaca i
Feničana, Asiraca i Babilonaca, te još dalje unazad, u prošlost,
odakle je sve i počelo: do Sumerana iz južne Mezopotamije od
kojih su svi drugi baštinili bogove i svoje mitologije.
Sumerski panteon predvodio je 'Olimpski krug'
dvanaestorice božanstava, budući je svaki od ovih vrhovnih
bogova morao imati svoj nebesku kopiju, jednog od dvanaest
članova Sunčevog sustava. I doista, imena bogova i njihovih
planeta bila su identična (osim kad su korišteni raznovrsni epiteti
s ciljem da se opišu posebne osobine bilo planeta, bilo božanstva).
Na čelu panteona nalazio se vladar Nibirua ANU, čije ime je bilo
sinonim za'nebo', jer je on obitavao na Nibiruu. Njegova supruga,
također članica Dvanaestorice, zvala se ANTU. U toj grupi su
se nalazila i dva glavna sina A N U - a : E.A ('Čija kuća je voda'),
Anuov prvorođenac, ali mu majka nije bila Antu, te EN.LIL ('Bog

zapovjedi') koji je bio nasljednik stoga što je njegova majka bila
Antu, Anuova polusestra. Ea se u sumerskim tekstovima nazivao
i EN.KI ('Bog Zemlja'), budući je vodio prvu misiju Anunnakija
sa Nibirua na Zemlju i osnovao na Zemlji njihove prve kolonije
u E.DIN-u ('Dom Pravednih') - biblijskom Edenu.
Njemu je bio povjeren zadatak da nabavi zlato koje se
moglo pronaći isključivo na Zemlji. Ono nije trebalo poslužiti
za ukrašavanje ili za pothranjivanje taštine, nego za spašavanje
Nibirua, i to na način da se zlatna prašina rasprši u stratosferu
planeta. Kao što je zabilježeno u sumerskim tekstovima (i kao
što je o tome bilo riječi u knjizi Dvanaesti planet te drugim
knjigama Zemaljske kronike), Enlil je stigao na Zemlju kako bi
preuzeo zapovjedništvo nakon što su se početne metode vađenja
metala, koje je koristio Enki, pokazale nezadovoljavajućima. To
je bila pozadina svađe i netrpeljivosti između dva polubrata, kao
i između njihovih nasljednika; naposljetku, ova zavada dovela
je do Rata Bogova; rat je okončan mirovnim ugovorom koji je
izradila njihova sestra Ninti (poslije nazvana Ninharsag). Tada
je nastanjena Zemlja podijeljena između zaraćenih klanova.
Tri Enlilova sina - Ninurta, Sin i Adad - zajedno sa Sinovom
djecom - blizancima Šamašom (Sunce) i Ištarom (Venera) dobili
su zemlje Šema i Jafeta, tj. zemlje Semita i indo-europljana: Sin
(Mjesec) nizinu Mezopotamije, Ninurta ('Enlilov ratnik', Mars)
planine Elama i Asiriju; Adad ('Gromovnik', Merkur) Malu
Aziju (zemlju Hetita) i Libanon. Ištar je zavladala kao boginja
civilizacije u dolini Inda, a Šamašu je predano zapovjedništvo
nad svemirskom lukom na Sinajskom poluotoku.
Prema toj razdiobi, koja nije prošla bez osporavanja, Enkiju i
njegovim sinovima pripale su zemlje Hama - smeđih/crnih ljudi
- u Africi: civilizacija doline Nila te zlatni rudnici južne i zapadne
Afrike, što je bila izuzetno bitna i vrijedna nagrada. Budući da je
bio izvrstan znanstvenik i metalurg, Enkijevo egipatsko ime bilo
je Ptah ('Razvijač" ili 'Pokretač razvoja'; titula koja prevedena na
grčki glasi Hefest, ili Vulkan kod Rimljana). On je dijelio kontinent
sa svojim sinovima, među kojima su bili njegov prvorođenac
MAR.DUK ('Sin Svijetlog Humka') kojeg su Egipćani zvali Ra, te

NIN.GISH.ZI.DA ('Gospodar Drveta Života') kojeg su Egipćani
zvali Thoth (grčki Hermes), a koji je bio bog tajnog znanja,
uključujući astronomiju, matematiku i gradnju piramida.
Znanje koje je objavio i razglasio ovaj panteon, potrebe
bogova koji su stigli na Zemlju, te vodstvo Thotha usmjerili su
afričke Olmeke i Bradate sa Bliskog istoka prema drugoj strani
svijeta.
Prispjevši u Srednju Ameriku, na obalu Zaljeva - baš kao
Španjolci nekoliko tisuća godina kasnije, nošeni istim morskim
strujama - oni su presjekli srednjoameričku prevlaku na njenom
najužem dijelu i - upravo kao i Španjolci, zbog istih zemljopisnih
osobina - plovili niz tihooceansku obalu Srednje Amerike na jug,
do zemalja Centralne Amerike i dalje.
Jer tu se nalazilo zlato, kako u vrijeme Španjolaca, tako i
prije.
+ + +
Prije Inka, Chimu i Mochica, u planinama koje leže u

sjevernom Peruu, između obale i amazonskog bazena, cvjetala
je kultura koju su znanstvenici nazvali Chavin. Jedan od prvih
istraživača, Julio C. Telio (Chavin i druga djela) nazvao ju je
'matricom andske civilizacije'. To znači da se vraćamo barem do
1500. g. pr. n. e.; kao i olmečka civilizacija u Meksiku koja se s
njom vremenski podudara, i ona je nastala odjednom, bez očitog
prethodnog stupnjevitog razvoja.
Obuhvaćajući veliko područje čije se dimenzije neprestano
šire kako se otkrivaju novi nalazi, chavinska kultura izgleda da
je imala središte u mjestu koje se zvalo Chavin de Huantar, u
blizini sela Chavin (odakle i ime kulture). Mjesto je smješteno na
visini od 3000 metara u Cordillera Blanci, lancu sjeverozapadnih
Anda. Tamo, u dolini planine, gdje pritoke rijeke Mararion tvore
trokut, poravnato je područje od približno 27.700 četvornih
metara i napravljene su terase, te je teren postao pogodan za
gradnju složenih građevina, pažljivo i precizno razmještenih
prema unaprijed utvrđenom planu koji je vodio računa o

obrisima i osobinama mjesta (si. 91a). Ne samo da zgrade i trgovi
tvore precizne pravokutnike i kvadrate; građevine su i precizno
poravnate sa stranama svijeta, a glavna os jest istok-zapad. Tri
glavne zgrade stajale su na terasama koje su ih izdizale, te su
se naslanjale na vanjski zapadni zid koji se protezao približno
150 metara. Zid koji je očigledno okruživao kompleks s tri
strane, ostavljajući otvorenu stranu koja je gledala prema rijeci
što je tekla na istoku, izdizao se do visine od otprilike dvanaest
metara.
Najveća zgrada nalazila se u jugozapadnom kutu, bila je
otprilike veličine 73 x 76 metara, i sastojala se od barem tri kata
(v. umjetničku rekonstrukciju, pogled odozgo, si. 91b). Bila je
izgrađena od zidanih kamenih blokova, dobro oblikovanih, ali ne
klesanih, postavljenih u pravilnim i ravnim nizovima. Kako neke
preostale kamene ploče pokazuju, zidovi su izvana bili obloženi
glatkim pločama sličnim mramoru; neki blokovi su do danas
zadržali svoje urezane ukrase. S terase na istoku monumentalno
stubište vodilo je kroz impozantan ulaz gore prema glavnoj
zgradi; sa svake strane ulaza stajao je po jedan cilindričan stup,
što je vrlo neuobičajena pojava u Južnoj Americi; ta dva stup,
zajedno s okolnim vertikalnim kamenim blokovima, nosila su
devet metara dugi vodoravni nadvratnik načinjen od jednog
monolita. Dalje prema gore, dvostruko monumentalno stubište
vodilo je do vrha zgrade. Stubište je bilo izgrađeno od savršeno
rezanog i oblikovanog kamenja koje podsjeća na kamene blokove
velikih egipatskih piramida. Na vrh zgrade gdje su arheolozi
pronašli ostatke dva tornja vodila su dva stubišta; ostatak najviše
terase ostao je neizgrađen.
Istočna terasa, koja je tvorila dio terase na kojoj je zgrada
bila izgrađena, vodila je do (ili od) uleknutog trga, do kojeg se
dolazilo ceremonijalnim stepenicama i koji je s tri strane bio
okružen pravokutnim trgovima ili terasama. S vanjske strane
jugozapadnog kuta uleknutog trga i savršeno poravnat sa
stubištem glavne zgrade i terasama, stajao je veliki ravni kamen;
na njegovoj površini vidljive su rupe i pravokutne niše.
slika 91
Vanjsku preciznost nadmašila je unutarnja složenost. U

unutrašnjosti triju struktura protezali su se hodnici i prolazi slični
labirintu koji su povezivali galerije, sobe i stubišta, ili jednostavno
nisu vodili nikuda, te su stoga nazvani 'labirint'. Neke su galerije
bile obložene glatkim kamenim pločama, tu i tamo profinjeno
ukrašenima; svi prolazi imaju krov od pažljivo odabranih
kamenih ploča, više nego vješto i spretno postavljenih, kako se
ne bi urušile tijekom tisućljeća. Uočljive su niše i izbočine za koje
ne postoji neka očigledna svrha, te vertikalni ili nagnuti usjeci za
koje su arheolozi mislili da su možda služili za ventilaciju.
S kojom je namjerom Chavin de Huantar izgrađen? Jedina
vjerojatna svrha koju su uočavali ljudi što su pronašli ovo mjesto
bila je da se radi o religioznom središtu, nekoj vrsti drevne'Meke!

Ovo mišljenje potvrdila su tri očaravajuća i više no tajanstvena
ostatka pronađena na tom mjestu. Jednog od njih, koji zbunjuje
svojim kompleksnim slikama, otkrio je Telio u glavnoj zgradi, te je
stoga nazvan Tellov obelisk (sl. 92 a,b pokazuje prednju i stražnju
stranu). Na njemu je ugravirana gomila ljudskih tijela i lica, ali s
mačjim rukama te s očnjacima ili krilima. Tu su i životinje, ptice,
drveće; potom, bogovi koji emitiraju zrake slične raketama, kao
i mnoštvo geometrijskih oblika. Je li to bio totemski stup koji je
služio za obožavanje, ili pokušaj nekog drevnog 'Picassa da sve
mitove i legende predoči na jednom stupu? Dosad još nitko nije
ponudio vjerodostojan odgovor.
slika 92
slika 93
Drugi izrezbareni kamen nazvan je Raimondijev monolit

(sl. 93) po arheologu koji ga je pronašao u obližnjem naselju;
vjeruje se da je izvorno stajao na vrhu izbrazdanog kamena na
jugozapadnom rubu uleknutog trga, poravnat s monumentalnim
stubištem. Sada je izložen u Limi.
Drevni umjetnik je na ovom dva metra visokom granitnom
stupu izrezbario crtež božanstva koje drži oružje - grom, kako
neki vjeruju - u svakoj ruci. Dok su tijelo i udovi božanstva u
bitnim crtama, iako ne potpuno, antropomorfni, lice to nije.
Stoga je to lice zbunjivalo znanstvenike, budući da ne predstavlja,
niti stilizira neko lokalno biće (kao npr. jaguara); prije bi se
reklo da je to umjetnikova predodžba onoga što su znanstvenici
konvencionalno nazvali 'mitološkom životinjom'; riječ je o

životinji za koju je umjetnik čuo, ali je nije i vidio.
Osobno bih, međutim, rekao da je lice božanstva lice bika
- životinje koju je nemoguće pronaći u Južnoj Americi, ali koja
je značajno zastupljena u predaji i ikonografiji drevnog Bliskog
istoka. Znakovito je (po mom mišljenju) da je to bila 'kultna
životinja' Adada, a planinski lanac koji je Adad dobio u posjed na
području Male Azije sve do dana današnjeg zove se Taurus (Bik,
op. prev.).
Treći neobični i tajanstveni izrezbareni kameni stup u
Chavin de Huantaru zove se El Lanzon zbog svog oblika sličnog
koplju (sl. 94). Otkriven je u srednjoj zgradi i tamo je i ostao, jer
njegova visina (trideset i šest metara) premašuje visinu galerije
(visoku trideset metara) gdje stoji; vrh monolita stoga prodire
u kat iznad kroz pažljivo izrezani kvadratni otvor. Slika na tom
monolitu bila je predmet brojnih nagađanja; osobno, rekao bih
da je to prikaz antropomorfizirane glave bika. Znači li to onda,
slika 94
bez obzira tko je postavio taj spomenik - očigledno prije nego što
je zgrada izgrađena, jer je rađena tako da se prilagodi kipu - da
je obožavao Boga Bika?
Znanstvenika su se više dojmile veličina i umjetnička razina
artefakata nego složene i neobične strukture, što ih je i navelo da
Chavin proglase 'matricom kulture sjeverno-centralnog Perua, te
da vjeruju da je to mjesto bilo vjersko središte. Međutim, izgleda
da nedavni nalazi u Chavin de Huantaru pokazuju kako njegova
svrha nije bila religijska, već više utilitarna. Ta su recentna
iskopavanja otkrila mrežu podzemnih tunela iskopanih u stijeni;
tuneli su potkopali cijelo mjesto, jednako ispod izgrađenih kao i
neizgrađenih dijelova, a služili su za povezivanje nekoliko nizova
podzemnih odjeljaka na lančani način (sl. 95).
Otvori tunela su zbunjivali istraživače jer je izgledalo da
povezuju dvije riječne pritoke koje teku s obje strane mjesta,
jedna (zbog planinskog terena) iznad, a druga u dolini ispod
slika 95
mjesta. Neki istraživači su sugerirali da su ti tuneli tako građeni

kako bi omogućili kontrolu poplava, tj. da su kanalizirali vodu
koja je dotjecala sa planina kada se snijeg topio, te je voda na taj
način tekla ispod umjesto kroz zgrade. No, ukoliko je postojala
opasnost od poplava, zašto bi inače genijalni graditelji svoje
građevine smjestili na tako osjetljivom mjestu?
Držim da su to učinili namjerno. Njihova domišljatost
iskoristila je dvije razine pritoka i tako stvorila moćan i
kontrolirani vodeni tok, potreban za procese koji su se odvijali
u Chavin de Huantaru. Tamo su se, kao i na mnogim drugim
mjestima, takve naprave za tekuću vodu koristile prilikom
ispiranja zlata.
U Andama ćemo pronaći još ovakvih genijalnih vodovoda;
u nešto nerazvijenijem obliku vidjeli smo ih na mjestima gdje su
živjeli Olmeci. U Meksiku su bili dio složenih zemljanih radova; u
Andama su to bila remek-djela u kamenu - ponekad na velikim
mjestima kao što je Chavin de Huantar, ponekad izdvojeni ostaci
nevjerojatno rezanih i oblikovanih stijena, kao ona koju je vidio
Squier u području Chavina (sl. 96), a koja izgleda kao da je bila
namijenjena nekom najsuvremenijem postrojenju koje je davno
nestalo.
slika 96
I tako, zidanje kamenom - ne građevina, nego umjetničkih

predmeta - izgleda da nudi odgovor na pitanje: tko je to bio
u Chavin de Huantaru? Umjetnička vještina i kiparski stilovi
u kamenu iznenađujuće podsjećaju na olmečku umjetnost u
Meksiku. Ti očaravajući objekti uključuju spremnik u obliku
jaguara-mačke, mačku-bika, orla-kondora, bazen u obliku
kornjače; velik broj vaza i drugih predmeta ukrašenih motivima
stvorenim od ukrštenih očnjaka - motiv koji je ukrašavao
kamene ploče na zidovima kao i razne druge predmete (sl. 97a).
Međutim, ovdje postoje i kamene ploče prekrivene egipatskim
motivima - zmijama, piramidama, svetim Raovim okom (sl. 97b).
I kao da ova raznovrsnost nije bila dovoljna, tu su bili i fragmenti
rezbarenih kamenih blokova koji su prikazivali mezopotamijske
motive, kao što su božanstva u krilatom disku (sl. 97c) ili na
kostima izrezbarene slike bogova koji nose konusne kape,
pokrivalo za glavu po kojem se identificiralo mezopotamijske
bogove (sl. 97d).
slika 97
Božanstva koja nose konusne kape imaju crte lica slične

afričkima, a budući da su izrezbarena na kostima, moguće je
da predstavljaju najranije umjetničke prikaze na tom mjestu. Da
li je moguće da su Afrikanci - negroidni tj. egipatsko-nubijski
- bili na tom južnoameričkom prostoru u najranija vremena?
Iznenađujući odgovor glasi: da. Afrikanci su zaista bili ovdje
kao i na okolnim mjestima (posebno na jednom koje se zove
Sechin) i iza sebe su ostavili svoje portrete. Na svim tim mjestima
deseci izrezbarenih kostiju nose prikaze tih ljudi; u najvećem
broju slučajeva prikazani su kako drže neko oruđe; u mnogim
slučajevima 'inženjer je prikazan zajedno s nekim simbolom za
vodovod (sl. 98).
Na obalnim mjestima koja vode do Chavina u planinama,
arheolozi su pronašli skulpture - glave od gline, a ne od kamena,
koje mora da su predstavljale semitske posjetitelje (sl. 99); jedna
je bila tako napadno slična asirskim skulpturama da ju je H.
Ubbelohde-Doering (Ott the Royal Highway of the Incas) koji ju je
otkrio, nazvao 'Kralj Asirije'. Međutim, nije moguće sa sigurnošću
reći jesu li ti posjetitelji stigli i do planinskih mjesta - barem ne
živi: skulpture kamenih glava sa semitskim crtama pronađene su
slika 98
slika 99
u Chavin de Huantaru - ali najčešće s grotesknim grimasama

ili osakaćene, izložene kao trofeji na zidovima koji su okruživali
mjesto.
Doba Chavina nam sugerira da je prvi val olmečkih i
semitskih putnika iz Starog svijeta stigao tamo oko 1500. g.
pr. n. e.. To je bilo vrijeme vladavine 12. monarha Drevnog
Carstva kada su, zapisao je Montesinos, 'do Cuzca stigle vijesti
o iskrcavanju na obalu nekih ljudi velikog rasta ... divova koji
su se nastanjivali na cijeloj obali' i koji su posjedovali metalno
oruđe. Nakon nekog vremena su krenuli u unutrašnjost, u
planine. Vladar je poslao trkače da istraže o čemu se radi i da
mu donesu izvješća o napredovanju divova, prije negoli se ovi
previše približe glavnome gradu. Ali kako se pokazalo, divovi
su isprovocirali bijes Velikog Boga i on ih je uništio. Ovi su se
događaji dogodili oko jednog stoljeća prije zaustavljanja Sunca
koje se zbilo oko 1400. g. pr. n. e. - odnosno oko 1500. g. pr. n. e.,
baš u vrijeme kad su izgrađeni vodovodi u Chavin de Huantaru.
Moramo naglasiti da to nije isti incident o kojem je izvijestio
Garcilaso - o divovima koji su pljačkali zemlju i silovali žene
- pojava iz vremena Moche, oko 400. g. pr. n. e.. Zaista, u to
vrijeme, kao što smo već vidjeli, dvije su pomiješane grupe
Olmeka i Semita bježale iz Srednje Amerike. Međutim, njihova
sudbina nije bila drukčija u sjevernim Andama. Osim grotesknih

semitskih kamenih glava pronađenih u Chavin de Huantaru,
nađeni su i prikazi osakaćenih negroidnih tijela na cijelom
području, a posebno u Sechinu.
Tako se dogodilo, nakon otprilike 1000 godina u sjevernim
Andama i 2000 godina u Srednjoj Americi, da je afričko-semitska
prisutnost došla do svog tragičnog kraja.
Iako su možda neki Afrikanci otišli dalje na jug, kako

potvrđuju nalazi u Tiahuanacuu, afričko-semitsko širenje u
Ande iz Srednje Amerike izgleda da nije otišlo dalje od područja
chavinske kulture. Priče o divovima koje je pokosila božanska
ruka mogu sadržavati više od same činjenice; jer, sasvim je
moguće da su se ovdje, u sjevernim Andama, susrela dva
kraljevstva dvaju bogova, s nevidljivom granicom između ovlasti
i ljudskih podanika.
Govorim to stoga što su, u tom istom području, bili prisutni
i drugi bijeli ljudi. Oni su portretirani u kamenim bistama (si.
100) - elegantno odjeveni, s turbanima ili kapama sa simbolima
autoriteta i ukrašeni onim što znanstvenici nazivaju 'mitološkim
životinjama. Ovih poprsja najviše je pronađeno na mjestu blizu
Chavina koje se zove Aija. Njihove crte lica, pogotovo ravni
slika 100
slika 101
nosevi, karakteriziraju ih kao indo-europljane. Zemlja njihovog

podrijetla mogla je biti samo u Maloj Aziji i Elamu na njenom
jugoistoku, a u doba doline Inda dalje na istoku.
Je li moguće da su u pretpovijesna vremena narodi iz tih
dalekih zemalja prešli Tihi ocean i došli u Ande? Veza koja
je očigledno postojala potvrđena je prikazima koji ilustriraju
pothvate drevnog bliskoistočnog junaka o kojem su pričane i
prepričavane priče. On se zvao Gilgameš, bio je vladar Uruka
(biblijski Erek) koji je vladao oko 2900. g. pr. n. e.; krenuo je u
potragu za junakom priče o Potopu kojem su bogovi obećali
(prema mezopotamijskim verzijama) besmrtnost. Njegove
pustolovine su ispričane u Epu o Gilgamešu, koji je u drevna
vremena preveden sa sumerskog na druge jezike Bliskog istoka.
Jedno od njegovih herojskih djela, hrvanje s dva lava i pobjeda
nad njima koju je izborio golim rukama, bilo je omiljeni slikovni
prikaz drevnih umjetnika, kao što onaj na hetitskom spomeniku
(si. 101a).
Začudo, isti prikaz se pojavljuje na kamenim pločama iz
Aije (sl. 101b) i obližnjeg mjesta Callejon de Huaylus (sl. 101c) u
sjevernim Andama!
Ovi indo-europljani nisu ostavili tragove u Srednjoj Americi

ili Centralnoj Americi, te moramo pretpostaviti da su došli preko
Tihog oceana izravno u južnu Ameriku. Ukoliko nam legende
mogu poslužiti kao vodič, oni su prethodili dvama valovima
afričkih 'divova' i mediteranskih Bradatih, i mogli su biti najraniji
doseljenici o kojima govori legenda o Naymlapu. Tradicionalno
mjesto iskrcavanja bio je poluotok Santa Elena (sada Ekvador)
koji zajedno s obližnjim otokom La Plata strši u Tihi ocean.
Arheološka iskapanja su potvrdila tamošnja rana naseljavanja
koja su započela s onim što se zvalo Valdivianska faza oko 2500.
g. pr. n. e. Među pronalascima o kojima je izvijestio glasoviti
ekvadorski arheolog Emilio Estrada (Ultimas Civilizaciones Pre-
Historicas) bili su i kameni kipići s istim crtama - ravnog nosa
(sl. 102a), kao i simbol na grnčariji (sl. 102b) koji je bio hetitski
hijeroglif za'bogove' (sl. 102c).
slika 102
Vrijedno je spomena da sve megalitske strukture u Andama,

kao što smo već vidjeli u Cuzcu, Sacsahuamanu i Machu Picchuu,
leže južno od nevidljive demarkacione linije između dva božanska
kraljevstva. Djela megalitskih graditelja - indo-europljana koje
su vodili bogovi? - a koja započinju južno od Chavina (si. 96),
pronalaze se na jugu sve do doline rijeke Urubamba i dalje
- ustvari, svuda gdje se skupljalo i ispiralo zlato. Posvuda su se
stijene, kao da su bile mekani kit, oblikovale u kanale, odjeljke,
niše i terase koje iz daljine izgledaju kao stepenice koje ne vode
nikuda; tuneli vode u planinu, raspukline u stijenju su povećane u
hodnike čiji su zidovi bili izglađeni ili oblikovani pod preciznim
kutovima. Posvuda, čak i na mjestima gdje su stanovnici mogli
zadovoljiti svoje potrebe za vodom iz rijeke u podnožju, stvoreni
su složeni lijevci i kanali za vodu na povišenom mjestu, da bi
voda iz izvora, pritoke ili kišnih izvora tekla u željenom smjeru.
U smjeru zapad-jugozapad od Cuzca, na putu u grad
Abancay, leže ruševine mjesta Sayhuiti-Rumihuasi. Kao i druga
slična mjesta, i ono je smješteno blizu točke spajanja rijeke i
pritoke. Tu se nalaze ostaci potpornog zida, podsjetnik na velike
građevine koje su nekada tamo stajale; kao što je istakao Luis A.
Pardo u studiji posvećenoj tom mjestu (Los Grandes Monolitos
de Sayhuiti), njegov naziv na jeziku domorodaca znači 'Skraćena
piramida'.
Mjesto je poznato po nekoliko monolita, a posebno po
jednom koji se zove Veliki Monolit. Ime je prikladno budući
da je to ogromna stijena koja iz daljine izgleda kao golemo
svijetlo jaje koje počiva na obronku brda, veličine otprilike 4,3
x 3 x 2,7 metara. Dok je njegov donji dio pažljivo oblikovan kao
polovica ovoida, gornji dio je bio isklesan tako da najvjerojatnije
predstavlja predložak nekog nepoznatog područja. Razaznaju se
minijaturni zidovi, terase, stubišta, kanali, tuneli, rijeke; razne
strukture od kojih neke predstavljaju građevine s nišama i
stepenicama između njih; slike različitih peruanskih životinja; i
ljudske figure koje izgledaju kao ratnici i, neki kažu, bogovi.
Neki u tom predlošku vide religijski artefakt, koji štuje
božanstva koja se na njemu razaznaju. Drugi vjeruju da je
riječ o prikazu dijela Perua koji obuhvaća tri okruga, protežući

se na jug do jezera Titicaca (koje oni identificiraju s jezerom
izrezbarenim u kamenu) i vrlo starog mjesta Tiahuanaco. Je li to,
dakle, bila mapa izrezbarena u kamenu - ili možda predložak za
veličanstvenog tvorca koji je planirao raspored i građevine koje
je trebalo podići?
Odgovor može ležati u činjenici da kroz taj predložak
vijugaju žljebovi široki od dva i pol do pet centimetara. Svi oni
počinju iz'posude' smještene na najvišoj točki monolita i spuštaju
se vijugajući i u cik-cak liniji do okruglih rupa na najnižem rubu
predloška. Neki smatraju da su ovi žljebovi služili svećenicima
za točenje napitaka (sokova od koke) koji su se prinosili na
dar bogovima ucrtanim na stijeni. Ali ako su sami bogovi bili
arhitekti, koja bi bila njihova svrha?
Isti takvi žljebovi karakteristika su još jedne goleme stijene
koja izbija iz zemlje i koja je također bila izrezana i oblikovana
geometrijskom preciznošću (sl. 103), a čiju površinu i strane
čine stepenice, terase i kaskade niša. Jedna strana bila je rezana
na način da tvori male 'posude' na gornjoj razini; one se potom
slika 103
spajaju u veći spremnik odakle vodi duboki kanal, razdvajajući

se u sredini u dva žlijeba. Koja god tekućina da je njima tekla,
otjecala je u stijenu koja je bila izdubljena i u koju se moglo ući
kroz ulaz sa stražnje strane.
Drugi ostaci na tom mjestu, vjerojatno odlomljeni od većih
kamenih ploča, zbunjuju složenim i geometrijski preciznim
žljebovima i šupljinama izrezanima u njima; najlakše ih se
može usporediti s kalupima za lijevanje nekih najmodernijih
instrumenata.
Jedno od poznatijih mjesta, istočno od Sacsahuamana, zove
se Kenko - ime koje na u jeziku domorodaca znači 'Isprepleteni
kanali'. Glavnu turističku atrakciju ondje predstavlja ogroman
monolit koji stoji na podiju koji je možda predstavljao lava
ili neku drugu veliku životinju kako stoji na svojim stražnjim
nogama. Ispred monolita nalazi se 1,8 metara visoki zid izgrađen
od prekrasnog klesanog kamena koji okružuje monolit. Monolit
stoji ispred goleme prirodne stijene, a kružni zid obuhvaća stijenu
poput kliješta. Stijena je sa stražnje strane rezana, isklesana i
oblikovana u nekoliko razina povezanih terasama. Na umjetno
nagnutim stranama stijene urezani su cik-cak kanali, a njena
unutrašnjost je prokopana da bi se stvorili tuneli i prostorije
nalik labirintu. U blizini, raspuklina u stijeni vodi do otvora
poput pećine koji je bio izdubljen s geometrijskom preciznošću
da bi se dobili kameni oblici koje neki opisuju kao prijestolja ili
oltare.
Ima više takvih mjesta oko Cuzca-Sacsahuamana, niz cijelu
Svetu Dolinu sve do jugoistoka gdje jezero nosi ime Zlatno
Jezero. Mjesto imenom Torontoy među svojim precizno rezanim
megalitskim kamenim blokovima posjeduje i jedan s trideset i
dva kuta. Nekih osamdeset kilometara od Cuzca, blizu Torontoya,
načinjen je umjetni vodeni tok preko kaskada između dva zida i
preko pedeset i četiri'stepenice'; sve je urezano u stijeni; značajno
je da se mjesto zove Cori-Huairachina,'Gdje se pročišćuje zlato'.
Cuzco znači 'Pupak' i Sacsahuaman doista izgleda da je bio
najveće, najkolosalnije i središnje mjesto. Još jedan aspekt koji
dokazuje njegovu središnju važnost može se vidjeti u mjestu
zvanom Pampa de Anta, nekih petnaest kilometara zapadno

od Sacsahuamana: tamo je strma stijena bila isklesana u serije
stepenica koje tvore veliki polumjesec (otuda i ime stijene
Quillarumi, 'Mjesečev kamen'. Budući da se odatle ništa ne može
vidjeti osim istočnog neba, Rolf Miiller (Sonne, Mond und Steiner
iiber dem Reich der Inka) je zaključio da je to bila neka vrsta
opservatorija, smještenog tako s ciljem da odražava astronomske
podatke na obronke u Sacsahuamanu.
Ali što je bio sam Sacsahuaman, budući da je mišljenje da
su ga Inke izgradili kao tvrđavu potpuno odbačeno? Zbunjujući
kanali poput labirinta i drugi naizgled slučajni izrezi u koje
su bile oblikovane prirodne stijene počinju dobivati smisao s
rezultatima novih arheoloških iskopavanja koja su započela prije
nekoliko godina. Iako daleko od toga da otkriju više od malog
dijela brojnih kamenih struktura na platou koji se proteže iza
glatke stijene Rodadero, ona su već otkrila dva glavna aspekta
tog mjesta. Prva činjenica jest da su zidovi, cijevi, spremnici,
kanali i si. bili izrađeni iz žive stijene kao i pomoću savršeno
oblikovanih velikih klesanih kamenova, od kojih su mnogi bili
od poligonalne vrste Megalitskog doba, s ciljem da se oblikuju
nizovi struktura - jedna iznad druge - za kanaliziranje vode; na
taj se način postizalo da kiša ili izvorske vode teku s jedne razine
na drugu.
Drugi aspekt predstavlja otkriće ogromnog kružnog
područja ograđenog megalitskim klesanim kamenjem koji je
po općem mišljenju služio kao rezervoar. Također je pronađena
prostorija s branom, izgrađena od megalitskog klesanog kamenja
koja leži u podzemlju, na razini koja dozvoljava otjecanje vode
iz kružnog rezervoara. Kako su pokazala djeca koja su se tamo
dolaze igrati, kanal koji ide iz ove prostorije s branom vodi do
Chingama ili 'Labirinta' isklesanog iz prirodne stijene iza i ispod
ovog kružnog područja.
Čak i prije nego što je cijeli kompleks sagrađen na ovom
obronku bio otkriven, bilo je jasno da su se neki mineralni ili
kemijski sastojci slijevali niz Rodadero i takvom upotrebom
izblijedjeli stražnju, glatku stranu stijene. Što god to bilo - zemlja
bogata zlatom? - teklo je dolje, u veliki kružni rezervoar. S druge

strane se dovodila voda. Sve izgleda kao uvećano postrojenje za
ispiranje zlata. Na kraju, voda je istjecala kroz prostoriju s branom
te van kroz labirint. Ono što je ostalo u kamenim badnjevima,
bilo je zlato.
Što su, u tom slučaju, megalitski, kolosalni cik-cak zidovi
na rubu obronka čuvali ili podržavali? Na ovo pitanje još uvijek
nema jasnog odgovora, osim nagađanja da je bila potrebna neka
vrsta masivne platforme za vozila - zračna, m o r a m o pretpostaviti
- koja su se koristila za dovoženje rude i odvoženje grumenja.
Mjesto koje je moglo služiti ili je trebalo služiti za
sličnu transportnu funkciju, smješteno nekih sto kilometara
sjeverozapadno od Sacsahuamana, je OHantaytambu. Arheološki
ostaci nalaze se na vrhu strmog planinskog izdanka; oni odozgo
gledaju na otvor između planina koje se uzdižu tamo gdje se
sreću rijeke Urubamba-Vilcanota i Patcancha. Selo koje je
ustupilo svoje ime ruševinama smješteno je u podnožju planine;
ime koje znači 'Odmorište OHantaya' potječe iz vremena kad je
junak Inka tamo pripremao ustanak protiv Španjolaca.
Nekoliko stotina neobrađenih kamenih stepenica povezuju
nizove terasa koje su načinili Inke i vode do glavnih ruševina
na vrhu. Tamo, u onome za što se pretpostavlja da je služilo
kao tvrđava, zaista se nalaze ostaci građevina s Inka-zidovima
izgrađenim od sakupljenog kamenja. U usporedbi s pred-Inka
građevinama iz Megalitskog doba, ovi izgledaju primitivno i
ružno.
Megalitske strukture započinju s potpornim zidom
izgrađenim od prekrasno oblikovanog poligonalnog kamenja
kakvog se može naći među prije opisanim megalitskim ostacima.
Prošavši kroz prolaz izrezan iz jednog jedinog kamenog bloka,
dolazimo do platforme koju podržava drugi potporni zid,
također izgrađen od poligonalnog kamenja, ali većeg. Na jednoj
strani produžetak tog zida postaje zatvorena struktura s dvanaest
trapezoidnih otvora - s dva koji služe kao vrata i deset koji su
lažni prozori; možda je to razlog što je Luis Pardo (Ollamtaitampu,
Una ciudad megalitica) nazvao ovu strukturu središnjim hramom'.
S druge strane zida stoji masivni i savršeno oblikovani ulaz (si.

104), koji je u svoje vrijeme (iako ne i danas) služio kao put
prema gore, do glavnih struktura.
Najveći tajna Ollabambua krije se u sljedećem: red od
šest kolosalnih monolita koji stoje na najvišoj terasi. Gigantski
kameni blokovi visoki su od 3,3 do gotovo 4,3 metra, u prosjeku
široki 1,8 ili više metara, te variraju u debljini od oko 1 do preko
1,8 metara (sl. 105). Oni stoje spojeni, bez žbuke ili nekog drugog
vezivnog materijala, uz pomoć dugog klesanog kamenja koje
je umetnuto među njih. Gdje je dubina blokova bila manja od
najveće debljine (od preko 1,8 metara), tu su se uklopili veliki
poligonalni kamenovi, kao u Cuzcu i Sacsahuamanu, da naprave
podjednaku debljinu. Međutim, s prednje strane megaliti su
stajali kao jedan zid, okrenut točno prema jugoistoku, a površina
im je bila pažljivo izglađena da bi se dobila lagana zaobljenost.
Najmanje dva monolita nose ostatke reljefnih ukrasa koje nije
ispralo vrijeme; na četvrtom jasno (računajući s lijeva) je vidljiv
simbol stepenica; svi se arheolozi slažu da je taj simbol, koji vuče
podrijetlo iz Tiahuanacua na jezeru Titicaca, označavao uzlazak
sa Zemlje na nebo ili, u suprotnom smjeru, silazak s neba na
Zemlju.
slika 104
slika 105
Dovraci i izbočine na stranama i prednjim dijelovima

monolita, te dijelovi slični stepenicama na vrhu šestoga, upućuju
na to da konstrukcija nije bila završena. I doista, kameni blokovi
različitih oblika i veličina leže razasuti uokolo. Neki od njih
su izrezani i oblikovani, te imaju savršene kutove i rezbarije.
Najznačajniji vidljivi trag - u njih je bio urezan duboki oblik
slova T (sl. 106). Svi znanstvenici koji su pronašli takve rezove
u divovskim kamenim blokovima u Tiahuanacuu morali su se
složiti da je taj žlijeb bio namijenjen tome da drži dva kamena
bloka zajedno pomoću metalne spone, kao predostrožnost protiv
zemljotresa.
slika 106
Čovjek se stoga mora čuditi kako znanstvenici mogu i dalje

ove ostatke pripisivati Inkama koji nisu imali nikakvog metala
osim zlata, a taj je metal premekan i zato potpuno neprikladan da
zajedno drži kolosalne kamene blokove koje bi uzdrmao potres.
Također je naivno i objašnjenje da su vladari Inka izgradili to
kolosalno mjesto kao divovsku kupelj, jer je kupanje bilo jedan
od njihovih omiljenih užitaka. Uz dvije rijeke koje teku baš u
podnožju planine, zašto dovlačiti ogromne blokove - od kojih
neki teže i po 250 tona - da bi se izgradila kada na brdu? I sve to
bez željeznog oruđa?
Ozbiljnije objašnjenje niza od šest monolita moglo bi glasiti
da su oni bili dio planiranog potpornog zida, koji je vjerojatno
trebao podržavati veliku platformu na vrhu planine. Ako je tomu
tako, tada veličina i masivnost kamenih blokova podsjećaju na
kolosalne kamene blokove korištene za gradnju jedinstvene
platforme u Baalbeku, u libanonskim planinama. U knjizi
Stepenice u nebo opisao sam i podrobno ispitao tu megalitsku
platformu, te sam došao do zaključka da je to bilo 'mjesto za
spuštanje', koje je bilo i prvo Gilgamešovo odredište - mjesto za
spuštanje 'zračnih brodova Anunnakija.
Mnoge sličnosti koje postoje između OHantaytambua i
Baalbeka uključuju i podrijetlo megalita. Kolosalni kameni
blokovi u Baalbeku bili su lomljeni kilometrima daleko u dolini,
zatim nevjerojatno podignuti, transportirani i postavljeni na
mjesto da se uklope s drugim kamenim blokoovima u platformi.
I u OHantaytambuu su divovski kameni blokovi iskopavani iz
planine na suprotnoj strani doline. Teški blokovi od crvenog
granita, nakon što su bili odlomljeni, isklesani i oblikovani,
dopremani su sa planine, preko dvije rijeke i nošeni gore do
OHantaytambua; zatim ih se pažljivo podiglo, precizno postavilo
na mjesto i naposljetku spojilo.
Čiji je djelo bio OUantaytambu? Garcilaso de la Vega je
zapisao da je to bilo 'iz najranije epohe, prije Inka'. Blas Valera je
ustvrdio: 'iz doba koje je prethodilo epohi Inka ... doba panteona
bogova iz vremena prije Inka'. Oko ove vremenske odrednice
suvremeni se znanstvenici slažu.
Vrijeme je, osim toga, da se shvati da su ti bogovi bili ista

ona božanstva kojima bliskoistočne legende pripisuju izgradnju
Baalbeka.
Da li je OHantaytambuu bila namijenjena uloga tvrđave,
kao što je to mogao biti Sacsahuaman, ili je trebao biti mjesto za
spuštanje letjelica, kao što je bio Baalbek?
U svojim dosadašnjim knjigama pokazao sam da su
Anunnaki, pri određivanju mjesta svemirske luke i 'mjesta
za spuštanje', najprije odredili koridor za spuštanje, i to na
nekom istaknutom zemljopisnom mjestu (kao što je planina
Ararat). Staza leta u tom koridoru bila je pod kutom od točno
45 stupnjeva prema ekvatoru. U vremenu poslije Potopa, kada
je svemirska luka smještena na Sinajski poluotok, a mjesto za
spuštanje letjelica bilo je u Baalbeku, primijenjen je isti obrazac.
Torreon u Machu Picchuu ima, pokraj dva prozora za
promatranje u polukružnom dijelu, još jedan zagonetni prozor
(sl. 107) koji na svom donjem dijelu ima otvor u obliku stepenica
i usku pukotinu na gornjem kraju. Osobna istraživanja pokazuju
slika 107
da linija od Svete Stijene kroz pukotinu do Intihuatane prolazi

točno pod kutom od 45 stupnjeva prema stranama svijeta,
stvarajući tako glavnu orijentaciju za Machu Picchu.
Ta orijentacija od 45 stupnjeva nije odredila samo razmještaj
Machu Picchua, nego i lokaciju većih drevnih mjesta. Ako na
zemljopisnoj karti regije povučemo liniju koja spaja legendarne
postaje Viracoche od Otoka Sunca na jezeru Titicaca, linija će
proći kroz Cuzco i nastaviti do Ollantaytambua - pod kutom od
točno 45 stupnjeva prema ekvatoru!
Brojne studija i predavanja Marije Schulten de D'Ebneth,
skupljeni u njenoj knjizi La Ruta de Viracocha, pokazali su da
se linija pod kutom od 45 stupnjeva na kojoj se nalazi Machu
Picchu poklapa s rešetkastim uzorkom duž stranica kvadrata
nakošenog pod kutom od 45 stupnjeva (tako da kutovi, a ne
stranice pokazuju prema stranama svijeta). Ona je priznala da ju
je Salcamayhuin Relación ponukao na potragu za tim drevnim
obrascem. Iznoseći priču o tri prozora, on je nacrtao skicu (si.
108a) i svakom prozoru dao ime: Tampu-Tocco, Maras-Tocco
i Sutic-Tocco. Maria Schulten je shvatila da su to imena
mjesta. Kada je primijenila nakošeni kvadrat na karti područja
Cuzco-Urubamba, sa sjeverozapadnim kutom okrenutim
prema Machu Picchuu (odnosno Tampu-Toccuu), otkrila je
da su sva druga mjesta sjela na ispravnu poziciju. Povukla je
linije koje pokazuju da linija pod kutom od 45 stupnjeva koja
počinje u Tiahuanacuu, zajedno s kvadratima i krugovima
određene veličine, obuhvaća sva ključna drevna mjesta
između Tiahuanacua, Cuzca i Quita u Ekvadoru, uključujući i
najvažnije - Ollantaytambu (sl. 108b).
Ništa manje značajno nije ni njezino drugo otkriće. Kutovi
koje je izračunala između središnje linije od 45 stupnjeva i mjesta
smještenih dalje od nje, kao što je Pachacamacov hram, otkrili
su joj da je Zemljin nagib ('kosina tj. 'nakrivljenost') u vrijeme
stvaranja ove matrice iznosio blizu 24° 08'. To bi značilo da je ta
matrica bila zamišljena (prema njenom mišljenju) 5125 godina
prije njezinih mjerenja provedenih tijekom 1953. g.; drugim
riječima - ova matrica potjecala bi iz 3172. godine pr. n. e..
slika 108
To stajalište potvrđuje moj zaključak da te megalitske

strukture pripadaju dobu Bika, razdoblju između 4000. g. pr.
n. e. i 2000. g. pr. n. e. Koristeći paralelno suvremene studije s
podacima koje su nam ostavili kroničari, potvrđuje se ono što
su legende ustrajno ponavljale:
Sve je započelo na jezeru Titicaca.
10
'BAALBEK NOVOG
SVIJETA'
Sve do jedne verzije svake od legendi u Andama ukazuju
na jezero Titicaca kao na Početak - mjesto na kojem je veliki
bog Viracocha izvodio svoje stvaralačke pothvate, gdje se
čovječanstvo ponovno pojavilo nakon Potopa i gdje su preci
Inka dobili zlatni štap kako bi pomoću njega utemeljili andsku
civilizaciju. Ako je riječ o fikciji, onda je činjenice potvrđuju; jer
upravo na obalama jezera Titicaca stajao je prvi i najveći grad u
obje Amerike.
Njegov opseg, veličina njegovih monolita, zamršene rezbarije
na njegovim spomenicima i kipovima nisu prestali iznenađivati
sve koji su vidjeli Tiahuanacu (kako se mjesto zvalo), sve od
trenutka kad je prvi kroničar mjesto opisao Europljanima. Svi
su postavljali isto pitanje, zbunjeni njegovom neotkrivenom
starošću - tko je izgradio taj jedinstveni grad i kako. Pa ipak,
najveću zagonetku predstavlja sama lokacija: neplodno, gotovo
beživotno mjesto na oko četiri kilometra visine, među najvišim
vrhovima Anda koji su pokriveni vječnim snijegom i ledom.
Zašto bi netko uložio nevjerojatan napor da uspravi kolosalne
241
građevine od kamena, koje se mora lomiti i prenositi iz mjesta

kilometrima udaljenih u ovo osamljeno, vjetrom šibano mjesto
bez drveća?
Ta je misao proganjala i Ephraim George Squiera koji je do
jezera stigao prije jednog stoljeća. 'Otoci i rtovi jezera Titicaca',
pisao je (Peru lllustrated), 'najvećim su dijelom neplodni. Vode
skrivaju raznovrsnost čudnih riba, što pomaže populaciji koja
nužno oskudijeva u području gdje ječam neće zreti, osim pod
vrlo povoljnim okolnostima, i gdje kukuruz, onaj najmanje
veličine, ima vrlo neizvjestan razvoj; mjesto je to gdje se krumpir
stisnuo do najmanjih dimenzija i još je k tome gorak, gdje je
jedina žitarica quinoa i gdje su jedine domaće životinje pogodne
za hranu biscacha, lama i vicuña. Pa ipak, u tom svijetu bez drveća,
dodao je,'ako nam je tradicija vodič, razvile su se klice civilizacije
Inka', iz ranije,'izvorne civilizacije koja je klesala svoje spomenike
u masivnom kamenju i ostavila ih na ravnici Tiahuanacua, a o
kojima nije ostala nikakva predaja, osim da su oni djelo divova iz
starih vremena koji su ih podigli u jednoj noći'.
Međutim, dok se uspinjao na obronak koji gleda na jezero
i na drevno mjesto u podnožju sinula mu je jedna sasvim druga
misao. Da li je možda upravo zbog izolacije, zbog okolnih vrhova,
zbog pogleda između tih vrhova izabrano to mjesto? S hrpta na
jugozapadnom rubu ravnice na kojoj se nalazi jezero, blizu mjesta
gdje njegove vode istječu na jug rijekom Desaguadero, on ne
samo da je mogao vidjeti jezero s njegovim južnim poluotocima
i otocima, već i snježne vrhove na istoku.
'Ovdje', zapisao je, poprativši riječi svojeručno nacrtanom
skicom,'puca pogled na veliki snježni lanac Anda u svoj njegovoj
veličanstvenosti. Iznad jezera dominira masivni Illampu ili
Sorata, kruna kontinenta, najviša planina u Americi koja se
natječe, ako im nije i ravna, s visinama Himalaja; što se tiče njene
visine, procjene i proračuni promatrača variraju između 7.600
i 8.200 metara'. Južno od ovog istaknutog geografskog obilježja,
neprekinuti lanac planina i vrhova 'završava velikom planinom
Illimani, visokom 7.500 metara'. Između zapadnog hrpta na čijem
je rubu stajao Squier i divovskih planina na istoku leži ravno,
243 ' B A A L B E K N O V O G SVIJETA'
otvoreno uleknuće koje zauzimaju jezero i njegove južne obale.

'Vjerojatno se nigdje drugdje na svijetu', nastavlja Squier,'ne može
vidjeti tako raznoliku i veličanstvenu panoramu s jednog jedinog
mjesta. Cijela velika visoravan Perua i Bolivije na svom najširem
dijelu, sa svojim sustavom voda, sa svojim rijekama i jezerima,
svojim ravnicama i planinama, sve uokvireno lancima Kordiljera
i Anda, predstavljena je u obliku zemljopisne karte' (sl. 109).
Jesu li upravo ove zemljopisne i topografske osobine bile
razlog za odabir ovog mjesta - na rubu velikog, ravničarskog
bazena, s dva vrha koji se ističu ne samo sa zemlje, nego i gledano
s neba - baš kao što su i vrhovi-blizanci Ararata (5.200 i 4.000
metara) te dvije piramide u Gizi služile za označavanje putova za
spuštanje Anunnakija?
slika 109
Premda je ovo Squieru bilo nepoznato, on je ipak postavio

analogiju, budući da je naslovio jedan odlomak koji opisuje
drevne ruševine s 'Tiahuanaco, Baalbek Novog svijeta; to je bila
jedina usporedba koje se mogao sjetiti - usporedba s mjestom
koje smo identificirali kao mjesto za spuštanje Anunnakija, kamo
je Gilgameš stupio prije pet tisuća godina.
Najveći istraživač Tiahuanaca i njegovih ruševina kojeg je
vidjelo ovo stoljeće bio je bez sumnje Arthur Posnansky, europski
inženjer koji se preselio u Boliviju i posvetio svoj život tajnama
tih ruševina. Već 1910. g. požalio se da od jednog posjeta do
drugog može vidjeti sve manje artefakata, jer su lokalni domoroci,
graditelji u glavnom gradu La Pazu, pa i sama uprava za gradnju
željezničke pruge, sustavno odnosili kamene blokove, ne zbog
njihove umjetničke ili arheološke vrijednosti, nego kao besplatni
raspoloživi građevni materijal. Pola stoljeća prije toga Squier se
požalio na isti problem kad je primijetio da su u obližnjem gradu,
na poluotoku Copacabana, crkva kao i nastambe seljaka bile
izgrađene od komada kamena odnesenih s drevnih ruševina kao
da su kamenolom. Čak je i katedrala u La Pazu, pronašao je, bila
podignuta od kamenja iz Tiahuanaca. Ipak, ono malo što je ostalo
- najviše stoga što je bilo premasivno za micanje - stvorilo je kod
njega dojam da se radi o ostacima civilizacije koja je nestala prije
početka civilizacije Inka, a bila je suvremenik civilizacijama Egipta
i Bliskog istoka. Ostaci pokazuju da su građevine i spomenici
bili djelo ljudi sposobnih ostvariti jedinstvenu, savršenu i
skladnu arhitekturu - ali koji 'nisu imali djetinjstva, i nisu prošli
kroz razdoblje rasta'. Ne čudi, stoga, da su začuđeni Indijanci
Španjolcima rekli da su ove artefakte preko noći podigli divovi.
Pedro de Cieza de Leon kbji je u vremenu između 1532.
- 1550. g. proputovao krajeve koji danas čine Peru i Boliviju,
izvijestio je u svojim Kronikama da su ruševine Tiahuanaca
bez sumnje bile 'najdrevnije mjesto koje sam do sada opisao'.
Među građevinama koje su ga zapanjile bio je 'brijeg napravljen
ljudskim rukama na velikom temelju od kamena' koji je bio velik
više od 270 x 120 metara na svojoj osnovici, a uzdizao se nekih
35 metara. Ispod njega je vidio'dva kamena idola ljudskog oblika
i figure, čije su crte lica bile vrlo vješto isklesane, tako da izgleda
da ih je radila ruka nekog velikog majstora. Oni su toliko veliki
da izgledaju poput malih divova, a jasno je da imaju odjeću druge
vrste od one koju danas nose domoroci ovih krajeva; čini se da
imaju nekakav ornament na glavi'.
U blizini je vidio ostatke još jedne zgrade i zida koji je bio
'vrlo dobro izgrađen'. Izgledao je vrlo star i trošan. U drugom
dijelu ruševina vidio je 'kamenje tako ogromne veličine, da to
izaziva čuđenje i razmišljanje o njima, te se postavlja pitanje kako
ljudska snaga može biti dovoljna da ih pomakne i smjesti tamo
gdje ih vidimo, kad su toliko veliki. Mnogi od tih kamenova su
isklesani na razne načine, neki od njih imaju oblik ljudskog tijela,
pa su to morali biti njihovi idoli'.
U blizini zida i velikih kamenih blokova on je primijetio
'mnogo rupa i šupljina u zemlji' koje su ga zbunjivale. Dalje
prema zapadu također je naišao na drevne ostatke,'a među njima
mnogo vrata s njihovim dovratcima, nadvratnicima i pragovima,
sve u jednom kamenu'. Posebno se čudio tome da su 'iz tih
velikih prolaza izlazili još veći kamenovi na kojima su prolazi bili
oblikovani, pri čemu su neki od njih bili široki 9 metara, dugački
4,5 metra ili više, te debeli 1,8 metara. Sve to', izvještavao je krajnje
zapanjen - prolaz, njegov nadvratnik i dovraci - 'bio je jedan
jedini kamen'. Dodao je da je to 'djelo raskoši i veličanstvenosti,
kad se sve uzme u obzir', i da sto se mene tiče, nikako ne mogu
pojmiti kojim instrumentima ili alatima se to moglo uraditi, jer je
vrlo izvjesno da prije negoli se to veliko kamenje moglo dovesti
do savršenstva i ostaviti takvim kakvim ga vidimo, alati su morali
biti mnogo bolji od onih koje danas upotrebljavaju Indijanci'.
Od svih artefakata koje su vidjeli prvi Španjolci koji su tamo
stigli, a koje je Cieza de Leon tako iskreno opisao, ovi kolosalni
ulazi iz jednog komada još uvijek leže tamo gdje su i položeni.
Samo mjesto, smješteno otprilike kilometar i pol na jugozapad
od glavnih ruševina Tiahuanaca, Indijanci su zvali Puma-Punku,
kao da se radi o odvojenom mjestu; međutim, danas pouzdano
znamo da je to bio dio veće metropole unutar Tiahuanacua,
veličine 1,6 x gotovo 3 kilometra.
slika 110
Ti su ostaci tijekom posljednja dva stoljeća svakog putnika

koji ih je vidio ostavljali zatečenim, ali su ih prvi znanstveno
opisali A. Stiibel i Max Uhle (Die Ruinestaette von Tiahuanaco
im Hochland des Alten Peru, 1982.). Fotografije i skice koje su
popratile njihovo izvješće pokazale su da su divovski kameni
blokovi koji su ležali uokolo bili komponente nekoliko struktura
zapanjujuće složenosti koje su mogle činiti istočnu građevinu
(sl. 110 temelji se na posljednjim studijama). Četverodijelna
građevina koja se urušila (ili je bila prevrnuta) leži poput
ogromnih terasa, sa ili bez dijelova koji su s njima tvorili jednu
cjelinu, uspravno podignuti ili pod drugim kutovima (sl. 111).
Pojedini razlomljeni dijelovi teže i po sto tona svaki; načinjeni
su od crvenog pješčenjaka, a Posnansky (Tiahuanacu - kolijevka
slika 111
247 'BAALBEK N O V O G SVIJETA'
slika 112
američkog čovjeka) je uvjerljivo dokazao da je kamenolom za ove

blokove - koji su težili tri ili četiri puta više kad su bili u jednom
komadu - bio na zapadnoj obali jezera, udaljen oko šesnaest
kilometara. Ovi kameni blokovi, neki veličine 3,6 x 1,5 metara
i debeli gotovo 60 cm, prekriveni su uleknućima, žljebovima,
preciznim kutovima i površinama koje imaju različite razine. Na
određenim točkama blokovi imaju uleknuća (sl. 112), zasigurno
namijenjena tome da drže metalne spone, što predstavlja
tehnički 'trik' koji smo vidjeli u OHantaytambuu. No, dok je tamo
izgledalo da su spone bile izrađene od zlata (jedinog metala kojeg
su Inke poznavali) - što je neodrživa hipoteza zbog mekoće zlata,
ovdje su spone bile načinjene od bronce. Da je tome uistinu tako,
znamo zato što su neke od tih brončanih spona i pronađene. To
je, bez dvojbe, otkriće od ogromnog značenja, budući da je bronca
slitina koju je najteže proizvesti, stoga što zahtijeva kombinaciju
određenog omjera bakra (oko 85-90 posto) s kositrom; i dok se
bakar može pronaći u svom prirodnom stanju, kositar se mora
izlučiti mukotrpnim metalurškim procesom iz ruda u kojima je
sadržan.
Na koji se način došlo do bronce i da li njeno pridobivanje
predstavlja ne samo dio zagonetke, nego i ključ za odgovor?
Ako zanemarimo uobičajeno objašnjenje da su kolosalne i

zamršene strukture P u m a - P u n k u a predstavljale'hram', pitamo se:
kojoj su praktičnoj svrsi one služile? Koja je bila njihova funkcija
da je uložen takav ogroman napor i primijenjene sofisticirane
tehnologije? Njemački arhitekt E d m u n d Kiss (čija je vizualizacija
ovih struktura kako su one izvorno mogle izgledati nadahnula
njegove planove za nacističke monumentalne zgrade) vjerovao je
da su humci i ostaci prednjeg i okolnih dijelova urušenog odjeljka
bili elementi luke, jer se jezero u stara vremena zaista protezalo
tako daleko. Ali, to objašnjene ostavlja otvorenim pitanje: što se
događalo u Puma-Punkuu? Što se dovozilo i koji proizvodi su se
odvozili na toj neplodnoj visini?
Daljnja iskapanja u P u m a - P u n k u u otkrila su nizove
polupodzemnih ograđenih prostora izrađenih od savršeno
oblikovanih kamenih blokova. To podsjeća na uleknute trgove
u Chavin de Huantaru i otvara mogućnost da su to bili dijelovi
- rezervoari, bazeni, prostorije s branama - sličnog vodovodnog
sustava.
Možda koji odgovor više može ponuditi nalaz koji najviše
zbunjuje (ako je to još moguće) na tom mjestu: kameni blokovi,
sami ili nesumnjivo odlomljeni od većih blokova koji su bili
oblikovani, nakošeni, rezani i izbrazdani na zapanjujući način, sa
zapanjujućom preciznošću i pomoću alata kakve je čak i danas
teško naći. Najbolji način da se opišu ova tehnološka čuda jest
predočiti neke od njih (sl. 113).
Nema baš nikakvog vjerodostojnog objašnjenja za ove
artefakte, pa ne preostaje drugo nego sugerirati - uzimajući u
obzir našu sadašnju tehnologiju - da su to bile matrice, kalupi za
lijevanje zamršenih metalnih dijelova; dijelova za neku složenu i
sofisticiranu opremu koju andski čovjek, ili bilo tko drugi za tu
istu svrhu, bilo gdje drugdje, nikako nije mogao posjedovati u
vrijeme prije Inka.
Brojni su arheolozi i istraživači, od tridesetih godina prošlog

stoljeća nadalje, dolazili u Tiahuanacu, na kraći ili na dugotrajan
rad - Wendell C. Bennett, Thor Heyerdahl i Carlos Ponce
slika 113
Sangines neka su od najpoznatijih imena; no, oni su uglavnom

samo koristili zaključke Arthura Posnanskog, gradili na njima,
prihvaćali ih ili s njima polemizirali; on je prvi predstavio svoj
izvanredan rad i uvide 1914. g. u opsežnom djelu Una Metropoli
Prehistórica en la America del Sur; nakon sljedeća tri desetljeća
predanog istraživanja u Tiahuanacu objavljen je i njegov
rad Cuna del Hombre de las Americas u četiri knjige, zajedno s
engleskim prijevodom (1945.). Tom je izdanju iskazana čast
time što je službeni predgovor napisala bolivijska vlada (mjesto
je završilo na bolivijskom dijelu jezera, nakon što se Bolivija
odvojila od Perua), te je proslavilo '12.000 godina Tiahuanacua!
Stoga, kad je sve bilo rečeno i učinjeno, zaključak Posnanskog
bio je nadasve zapanjujuć (i kontroverzan): Tiahuanacu je star
tisućljećima; njegova prva faza bila je izgrađena dok je razina
jezera bila oko stotinu stopa viša i prije negoli je cijelo područje
bilo poplavljeno vodenom bujicom - možda se radi upravo o
slavnom Velikom Potopu, tisućama godina prije kršćanske ere.

Koristeći istovremeno arheološka otkrića s geološkim studijama,
studijama flore i faune, mjerenjima lubanja pronađenih u
grobovima i portretiranim kamenim glavama, te vodeći računa o
svakom, pa i najmanjem, dijelu svog rada i tehnološke ekspertize,
Posnansky je došao do zaključka da su postojale tri faze u
povijesti Tiahuanacua; da su ga nastanjivale dvije rase - najprije
mongoloidni ljudi, zatim stanovnici Kavkaza Srednjeg istoka
- a ni u koje vrijeme negroidni narodi; mjesto su zadesile dvije
katastrofe, prva je bila prirodna navala vodene bujice, a zatim je
uslijedila druga iznenadna nesreća nepoznate prirode.
Bez da su se pritom nužno slagali s ovim potresnim
zaključcima ili datiranjem, geološke, topografske, klimatske i sve
znanstvene podatke koje je prikupio Posnansky, te, razumije se,
njegova arheološka otkrića, prihvatili su i koristili svi koji su
vršili istraživanja u pola stoljeća od njegovih monumentalnih
napora. Njegova mapa samog mjesta (sl. 114) i danas predstavlja
osnovu plana mjesta, njegovih mjera, orijentacija i glavnih
građevina. Dok su neki od odjeljaka na koje je on ukazao kao na
slika 114
mjesta koja potencijalno sadrže dodatne ostatke i artefakte doista

i iskopani, glavno zanimanje bilo je i ostaje usredotočeno na tri
glavne komponente mjesta.
Jedna od njih, na jugoistočnom dijelu ruševina, jest brijeg
poznat kao Akapana. Vjerojatno je izvorno imao oblik višeslojne
piramide, a pretpostavlja se da je služio kao tvrđava koja je čuvala
mjesto; glavni razlog za ovu pretpostavku bila je činjenica da je
na vrhu ove piramide-brijega bilo iskopano njegovo središte
koje je imalo oblik ovala obzidanog kamenom koji je služio
kao rezervoar vode. Pretpostavljalo se da je njegova namjena
bila skupljanje kišnice za opskrbu branitelja vodom, u slučaju
da su se morali povući do ovog utvrđenja. Međutim, glasine su
ustrajale u tome da je to bilo mjesto gdje je bilo skriveno zlato, te
je u osamnaestom stoljeću Španjolac imenom Oyaldeburo dobio
koncesiju za kopanje u Akapani. On je napravio prokop kroz
istočnu stranu brijega kako bi se ocijedila voda, istražio je dno
rezervoara, strgnuo strukture od prekrasnog klesanog kamena i
kopao duboko u brijeg, gdje god bi naišao na kanale i cijevi.
Takvo razaranje je, međutim, otkrilo da Akapana nije bio
prirodan brijeg, već vrlo složena građevina. Daljnja iskapanja
koja još uvijek jedva da su zagrebla površinu, uslijedila su kao
rezultat istraživanja Posnanskog, koji je pokazao da je kameni
rezervoar imao majstorski napravljene brane koje su velikom
preciznošću mogle regulirati otjecanje vode kroz kanale
napravljene od klesanog kamena. Kompleksni unutarnji radovi
u Akapani bili su tako izvedeni da odvode vodu s jedne razine
unutar Akapane do druge, niže razine, naizmjence kroz okomite
i vodoravne odjeljke, s vertikalne visine od petnaest metara, ali
zbog cik-cak izvedbe pokrivajući p u n o veću udaljenost. Na kraju,
oko metar ispod Akapane, voda je tekla kroz ispust od kamena
u umjetni kanal (ili jarak) širok oko 30 metara koji je okruživao
cijelo mjesto. On je odatle vodio do mola na sjeveru mjesta, a
otuda do jezera. Dakle, ukoliko je svrha bila isključivo otjecanje
viška vode kako bi se spriječilo njeno prelijevanje nakon jakih
kiša, dovoljna bi bila jednostavna ravna nagnuta cijev (kakva je
pronađena u Tuli). No, ovdje vidimo kanale pod kutom, građene
klesanim kamenjem uklopljenim s velikom domišljatošću, tako

da reguliraju tok vode s jedne razine na drugu. A to nam ukazuje
na tehniku procesiranja - možda korištenje tekuće vode za
ispiranje rude?
Da se u Akapani moralo događati neko procesiranje,
potvrđuje i otkriće - na površini, te u zemlji maknutoj s
'rezervoara' - velikih količina tamnozelenih 'oblutaka' veličine od
1,8 do 5 centimetara. Posnansky je ustanovio da su poput kristala,
ali ni on niti drugi (koliko nam je poznato) nisu izvodili daljnje
testove kako bi utvrdili prirodu i podrijetlo tih okruglastih
predmeta.
Struktura bliža središtu mjesta ('K' na mapi Posnanskog)
imala je toliko mnogo podzemnih i polupodzemnih osobitosti
da je Posnansky pomislio kako bi mogla biti riječ o odjeljku
ostavljenom po strani za grobove. Svuda uokolo bili su odjeljci od
kamenih blokova, rezanih na način da služe kao kanali za vodu;
oni su bili u neredu za što je Posnansky krivio ne samo lovce na
blago, nego i prijašnji tim istraživača pod vodstvom grofa Crequi
de Montforta koji je tijekom svojih iskopavanja 1903. g. vadio
ostatke, razbijajući i uništavajući sve što im je stajalo na putu
(prema Posnanskom), a usto je i odnio mnoge predmete. Izvješće
o otkrićima i zaključcima ove francuske ekspedicije objavljeno je
u knjizi Georgea Courtyja i u predavanju Manuela Gonzalesa de
la Rose na Međunarodnom kongresu amerikanista 1908. g.. Bit
njihovih nalaza bila je 'da su postojala dva Tiahuanacua, jedan u
obliku vidljivih ruševina, a drugi podzeman i nevidljiv.
Sam Posnansky je opisao cijevi, kanale i branu (kao na
vrhu Akapane) koje je pronašao među uleknutim dijelovima
građevine i ustanovio da su se cijevi protezale na nekoliko razina,
vodile možda do Akapane i bile povezane s drugim podzemnim
strukturama na zapadu (u smjeru jezera). Riječima i crtežom (sl.
115a,b) dočarao je neke od podzemnih i polupodzemnih odjeljaka,
ne mogavši pritom suspregnuti zadivljenost preciznošću izrade,
činjenicom da je klesano kamenje bilo načinjeno od tvrdog
andezita i da su ti odjeljci bili potpuno vodonepropusni: preko
svih spojeva, a osobito na velikim krovnim kamenim blokovima
slika 115
protezao se sloj načinjen od vapna, debeo desetak centimetara,

koji je zdanje činio apsolutno vodonepropusnim. Ovo je',
zapisao je, 'prvi i jedini slučaj da nalazimo upotrebu vapna u
pretpovijesnoj američkoj gradnji'.
Što se događalo u tim podzemnim odajama i zašto su bile
građene na tako osobit način, on nam nije znao reći. Možda su
čuvale blago, ali ono bi, istakao je, već odavno nestalo, zahvaljujući
lovcima na blago. I doista, tek što je otkrio neke od tih odaja,
'ikonoklastički soj modernog Tiahuanacua ogolio je i opljačkao
mjesto'. Osim onoga što je sam iskopao ili pronašao razbacano
uokolo mjesta, velike količine kamenih cijevi - dijelova svih
oblika, veličina i promjera - mogle su se vidjeti i u obližnjoj crkvi,
u mostovima i nadvožnjacima moderne željezničke pruge, pa čak
i u La Pazu. Tragovi su ukazivali na prostrani vodovod, kako na
površini tako i pod zemljom u Tiahuanacuu; Posnansky im je
posvetio cijelo poglavlje u svom najboljem djelu naslovljenom
Hydraulic Works in Tiahuanacu. Nedavna iskopavanja otkrila
su još više cijevi i vodenih kanala, potvrđujući tako zaključke
Posnanskog.
Druga istaknuta građevina u Tiahuanacuu zahtijevala je
najmanje iskopavanja, budući da stoji veličanstveno, da je svi
mogu vidjeti; radi se o kolosalnom kamenom prolazu koji se
uzdiže iznad ravnine mjesta poput Are de Triomphe, ali bez ljudi
koji bi tu održavali parade, gledali i klicali (sl. 116, sprijeda i
straga).
Poznata kao Vrata Sunca, Posnansky ih je opisao kao
'najsavršenije i najvažnije djelo ... ostavština i elegantni testament
kulturnog naroda, te znanja i civilizacije njegovih vođa'. Svi koji
slika 116
su Vrata vidjeli slažu se s takvom ocjenom, jer ona ne začuđuju

samo zbog toga što su izrezana i oblikovana iz jednog jedinog
kamenog bloka (veličine oko 3 x 6 metara i težine preko sto
tona), nego i zbog zamršenih rezbarija koje oduzimaju dah.
Na donjem dijelu s prednje i stražnje strane Vrata nalaze
se niše i geometrijski izrezbareni otvori i površine, ali ono što
zadivljuje jest izrezbareni dio na gornjem prednjem dijelu vrata
(sl. 117). Tamo vidimo središnju figuru, gotovo trodimenzionalnu
premda izrezbarenu samo u reljefu, okruženu s tri reda krilatih
pomoćnika; kompoziciju upotpunjuje donji red slika koje
prikazuju samo lice središnje figure uokvireno vijugavom
linijom.
Općenito se svi slažu da središnja, dominantna figura
predstavlja Viracochu koji drži žezlo ili oružje u desnoj ruci, a
munju u obliku viljuške u drugoj (sl. 118). Ovaj prikaz pojavljuje
se na vazama, tkaninama i drugim artefaktima u južnom
Peruu i okolnim zemljama, svjedočeći dokle se proširilo ono
slika 117
slika 118
što znanstvenici nazivaju kulturom Tiahuanacua. S obje strane

boga nalaze se krilati pomoćnici, poredani u tri vodoravna reda,
po osam njih u jednom redu sa svake strane središnje figure.
Posnansky je istakao da je samo prvih pet na svakoj strani,
u svakom redu, izrezbareno u isti istaknuti reljef kao i samo
božanstvo; preostali na krajevima su nejasno izrezbareni, kao da
su prikriveni.
Posnansky je nacrtao središnji lik, krivudavu crtu ispod
njega, te petnaest kućica na svakoj strani (sl. 119); zaključio je da
je to bio kalendar dvanaesto-mjesečne godine koja je počinjala
na proljetni ekvinocij (rujan na južnoj hemisferi) i da velika
središnja figura, koja prikazuje božanstvo u cjelini, predstavlja
taj mjesec i njegov ekvinocij. Budući da ekvinocij' označava ono
vrijeme u godini kada su dan i noć jednake duljine, pretpostavio
je da dio smješten točno ispod središnje figure - koji se nalazi
u sredini reda s vijugavom linijom - predstavlja drugi mjesec
ekvinocija, odnosno ožujak. Preostale mjesece pripisao je po
slika 119
redu ostalim odjeljcima unutar krivudave linije. Ističući da

dvije kućice na krajevima prikazuju trubača zajedno s glavom
božanstva, sugerirao je da su to dva ekstremna mjeseca kada se
sunce udalji do najdalje točke, odnosno mjeseci solsticija - lipanj
i prosinac - kada bi svećenici zatrubili da dozovu sunce nazad.
Vrata Sunca su, drugim riječima, bila kalendar u kamenu.
Ovaj kalendar, pretpostavljao je Posnansky, bio je solarni
kalendar. Ne samo d a j e bio orijentiran na proljetni ekvinocij koji
je i označavao njegov početak, nego je bilježio i drugi ekvinocij
i solsticije. To je bio kalendar od jedanaest mjeseci po trideset
dana svaki (broj krilatih pomoćnika iznad krivudave linije), uz
dodatni 'veliki mjesec' od trideset i pet dana, mjesec Viracoche
koji je zaokruživao solarnu godinu od 365 dana.
Posnansky je trebao napomenuti da je solarna godina
s dvanaest mjeseci koja počinje na proljetni ekvinocij bila
karakteristična za bliskoistočni kalendar, nastao u Sumeru, u
Nippuru, oko 3800. g. pr. n. e.
Prikaz božanstva, kao i krilatih pomoćnika, te lica mjeseci
naizgled su prikazani realistično, a ustvari su složeni od mnogo
komponenata, od kojih svaka ima svoj, uglavnom geometrijski,
oblik. Posnansky je tim različitim komponentama posvetio
značajnu studiju. One se pojavljuju i na drugim spomenicima i
skulpturama od kamena, kao i na keramičkim predmetima. On
ih je piktografski klasificirao prema onome što su predstavljali
(životinja, riba, oko, krilo, zvijezda, itd.) ili prema pojmu koji
su označavali (zemlja, nebo, pokret, itd.). Ustanovio je da su
krugovi i ovalni oblici prikazani na mnoštvo načina i raznih
boja predstavljali sunce, mjesec, planete, komete i druge nebeske

objekte (sl. 120a), da je veza između Zemlje i neba (sl. 120b) često
bila prikazivana, te da su dominantni simboli bili križ i znakovi
stepenica (sl. 120c,d). On je u simbolu stepenica vidio 'zaštitni
znak' Tiahuanacua, njegovih spomenika i njegove prvobitne
civilizacije - izvora odakle se ovaj simbol, vjerovao je, proširio
na obje Amerike. Priznao je da je to bio simbol temeljen na
mezopotamskim ziguratima, ali i dodao da ne misli stoga da su
Sumerani bili u Tiahuanacuu.
Sve to dodatno ga je učvrstilo u uvjerenju da su Vrata
Sunca bila dio većeg strukturalnog kompleksa u Tiahuanacuu,
čija su svrha i funkcija bile da služi kao opservatorij; to ga je,
pak, dovelo do njegovog najznačajnijeg i, kako se pokazalo,
najkontroverznijeg djela i zaključaka.
Službeni zapisi Komisije za uništavanje i okajavanje idolatrije

koju su osnovali Španjolci s jasnom svrhom (iako neki sumnjaju
da je to bio i paravan za lov na blago) potvrđuju da su ljudi iz
Komisije stigli u Tiahuanacu 1625. g.. Izvješće oca Josepha de
Arriage iz 1621. g. nabraja preko 5.000 'predmeta idolatrije' koji
su bili uništeni lomljenjem, topljenjem ili paljenjem. Što su oni
učinili u Tiahuanacuu, nije poznato. Vrata Sunca, kako pokazuju
slika 120
rane fotografije, pronađena su u devetnaestom stoljeću kako stoje

prepolovljena na vrhu, s desnim dijelom koji se opasno nagnuo i
otklonio od druge polovice.
Kada i tko ih je izravnao i ponovno sastavio predstavlja
tajnu. Kako su pukla na dva dijela također je nepoznato.
Posnansky nije smatrao da je to bilo djelo Komisije; on je
vjerovao da su Vrata izbjegla njihov bijes, jer su se prije njihova
dolaska bila srušila te ih je prekrila zemlja, i tako sakrila od
pogleda kad su stigli Komisijini fanatici. Budući da su Vrata
očito bila ponovno uspravljena, neki postavljaju pitanje jesu li
postavljena na mjesto gdje su izvorno stajala; razlog tome jest
mišljenje da Vrata izvorno nisu bila usamljena građevina koja je
zasebno stajala na velikoj ravnici, nego da su tvorila dio ogromne
strukture smještene istočno od njih. Oblik i veličina te građevine
koja se zvala Kalasasaya bili su određeni nizovima vertikalnih
kamenih stupova (što je i bilo značenje imena - 'Stupovi koji
stoje'), djelomično otkrivajući pravokutan ograđeni prostor
veličine otprilike 140 x 120 metara. Budući da se činilo kako je
os ove strukture bila istok-zapad, neki su se pitali nisu li Vrata
trebala stajati u središtu umjesto na sjevernom rubu zapadnog
zida tog ograđenog prostora (kao danas).
Dok je ranije tek velika težina monolitskih Vrata
predstavljala argument protiv stava da su ona pomicana za
gotovo dvjesto stopa, danas je iz arheoloških dokaza jasno da ona
najvjerojatnije stoje upravo na mjestu gdje su nekoć pripadala,
budući da središte zapadnog zida zauzima terasa, čiji je vlastiti
centar bio poravnat s osi Kalasasaye istok-zapad. Posnansky je uz
ovu os pronašao različito kamenje, posebno isklesano na način
da omogući astronomska promatranja; njegov zaključak da je
Kalasasaya bila vješto izgrađen nebeski opservatorij danas je
prihvaćen kao činjenica.
Najočitiji arheološki ostaci Kalasasaye su stojeći stupovi
koji su tvorili pravokutni ograđeni prostor. Iako ovdje više
nisu svi stupovi koji su nekada služili kao potpora za nizove
zidova, njihov broj upućuje na povezanost s brojem dana u
solarnoj godini i u lunarnom mjesecu. Posnanskog je posebno
zanimalo jedanaest stupova (sl. 121) uspravljenih uz terasu koja

se prostirala od sredine zapadnog zida. Njegova mjerenja linije
pogleda duž posebno postavljenih kamenova za promatranje,
orijentacija strukture te lagana i namjerna odstupanja od
savršenog poklapanja sa stranama svijeta, uvjerili su ga da
su Kalasasayu gradili ljudi koji su poznavali najsuvremenije
spoznaje iz astronomije za precizno utvrđivanje ekvinocija kao
i solsticija.
Arhitektonski crteži Edmunda Kissa (Das Sonnentor
von Tiahuanacu) koji se temelje na radu Posnanskog, kao i
na njegovim vlastitim mjerenjima i procjenama, prikazuju
(vjerojatno ispravno) strukturu unutar ograđenog prostora
kao šuplju piramidu: strukturu čiji se vanjski zidovi uzdižu u
razinama, ali samo da bi okružili središnje otvoreno dvorište
u obliku kvadrata. Glavno monumentalno stubište bilo je na
sredini istočnog zida; glavne točke za promatranje nalazile su
se na sredini svake od dvije šire terase koje su upotpunjavale
'piramidu' na zapadu (sl. 122).
slika 121
slika 122
Upravo na toj točki Posnansky je došao do svog zapanjujućeg

otkrića s eksplozivnim širenjem. Mjereći udaljenost i kutove
između dvije točke solsticija, on je shvatio da se nagnutost Zemlje
prema Suncu, na kojoj su bili utemeljeni astronomski aspekti
Kalasasaye, nije poklapala s 23,5 stupnjeva našeg sadašnjeg
razdoblja.
Nagnutost ekliptike, kako glasi znanstveni termin, za
orijentaciju astronomskih linija pogleda u Kalasasayi, našao je,
bila je 23° 8' 48". Na temelju formula koje su astronomi odredili na

Međunarodnoj konferenciji o efemeridama u Parizu 1911. g., koje
uzimaju u obzir zemljopisni položaj i nadmorsku visinu mjesta, to bi
značilo daje Kalasasaya izgrađena oko 15.000. g. pr. n. e.\
Objavivši da je Tiahuanacu najstariji grad na svijetu,
'izgrađen prije Potopa', Posnansky je izazvao neizbježan bijes
znanstvene zajednice svoga vremena; tada se, naime, smatralo, na
temelju teorija Maxa Uhlea, da je Tiahuanacu osnovan otprilike
početkom kršćanske ere.
Nagnutost ekliptike ne treba miješati (kao što su činili
neki kritičari Posnanskog) s fenomenom precesije. Ova druga
mijenja zvjezdanu pozadinu (konstelaciju zvijezda) nasuprot
koje se Sunce uzdiže ili djeluje u određeno vrijeme, kao npr.
proljetni ekvinocij; promjena, iako mala, dodaje do 1 stupanj
svake sedamdeset i dvije godine, te do 30 stupnjeva (cijela kuća
zodijaka) za 2160 godina. Nagnutost mijenja rezultat od gotovo
neprimjetne vrtnje Zemlje, kao kad se na brodu diže i spušta
horizont. Ova promjena kuta nagiba Zemlje prema Suncu može
doseći do 1 stupanj u razdoblju od oko 7.000 godina.
Zaintrigirana nalazima Posnanskog, njemačka Astronomska
komisija je poslala ekspediciju u Peru i Boliviju; njeni članovi
su bili profesor dr. Hans Ludendorff, direktor Astronomskog
i astrofizičkog opservatorija u Potsdamu, profesor dr. Arnold
Kohlschiitter, direktor Astronomskog opservatorija u Bonnu i
honorarni astronom u Vatikanu i dr. Rolf Miiller, astronom s
potsdamskog opservatorija. Oni su svoja mjerenja i promatranja
vršili između studenog 1926. g. i lipnja 1928. g..
Njihova istraživanja, mjerenja i promatranja potvrdila su
prije svega da je Kalasasaya zaista bila astronomsko-kalendarski
opservatorij. Oni su, na primjer, pronašli da je zapadna terasa
s jedanaest stupova duž nje, zbog širine stupova, udaljenosti/
među njima i njihovog položaja, omogućavala precizna mjerenja
kretanja Sunca po godišnjim dobima koja su uzimala u obzir malo
drukčiji broj dana od solsticija do ekvinocija do solsticija i nazad.
Štoviše, njihove su studije potvrdile da je u najkontro-
verznijoj točki Posnansky bio u pravu: nagib na kojem su se
zasnivale astronomske osobine Kalasasaye doista se bitno

razlikovao od kuta nagiba u naše vrijeme. Na temelju podataka
koji vjerojatno osvjetljavaju nagib koji se promatrao u drevnoj
Kini i Grčkoj, astronomi su sigurni u vezi primjenjive krivulje
kretanja gore-dolje tek za razdoblje od nekoliko tisuća godina
unazad. Astronomski tim je zaključio da bi rezultati doista mogli
upućivati na vrijeme oko 15.000. g. pr. n. e., ali i oko 9300. g. pr. n.
e., ovisno koju se krivulju primijeni.
Nije potrebno posebno naglasiti, i ovaj drugi datum bio je
jednostavno neprihvatljiv znanstvenoj zajednici. Popuštajući pod
pritiskom kritika, Rolf Müller je poduzeo daljnja proučavanja
u Peruu i Boliviji, udruživši se s Posnanskim u Tiahuanacuu.
Došli su do zaključka da se rezultati mijenjaju ako se uzmu u
obzir određene varijante. Prvo, ukoliko se promatranje solsticija
ne vrši s točke odakle je Posnansky pretpostavio, već s druge
moguće točke, kut između krajnosti solsticija (a time i nagib)
bio bi nešto drukčiji; također nitko ne može reći da li su drevni
astronomi fiksirali trenutak solsticija kada je sunce bilo iznad
linije horizonta, na njenoj sredini ili je upravo potonulo ispod
nje. Sa svim tim varijantama, Müller je objavio konačno izvješće
u vodećem znanstvenom časopisu Baesseler Archiv (vol. 14) u
kojem je prikazao sve alternative, te zaključio da ukoliko se kut
od 24° 6' prihvati kao najtočniji, krivulja nagnutosti bi se križala s
ovim očitanjem ili u 10.000. ili u 4000. godini pr. n. e.
Posnansky je bio pozvan da o ovoj temi progovori na
Dvadeset i trećem m e đ u n a r o d n o m kongresu amerikanista. On
je kao ispravan prihvatio kut nagnutosti od 24° 6' 52,8", što je
značilo da treba birati između 10.150. g. i 4050. pr. n. e. Priznajući
da je to 'vruć materijal', ovo je pitanje ostavio otvorenim, složivši
se da su potrebne daljnje studije.
Daljnja istraživanja u tom smjeru doista su poduzeta,
premda ne izravno u Tiahuanacuu. Već smo spomenuli da
kalendar Inka upućuje na Početak u dobu Bika, a ne Ovna.
Sam Müller je došao do 4000. g. pr. n. e. kao približnog doba
megalitskih ostataka u Cuzcu i Machu Picchuu. Osvrnuli smo
se i na istraživanje, provedeno duž potpuno različitih linija
ispitivanja, Marije Schulten de D'Ebneth koja su je dovela do

zaključka da se matrica Viracoche poklapa s nagibom od 24°
8', te stoga odgovara vremenu od 3172. g. pr. n. e. (po njenim
kalkulacijama).
Kako su se sve češće pronalazili predmeti sa slikom Viracoche
- na tkaninama, na materijalima u koji su bile zamotane mumije,
na grnčariji - po cijelom južnom Peruu, pa i dalje na sjever i
na jug, može se povući paralela s drugim podacima koji nisu
iz Tiahuanacua. Na temelju tih podataka čak su i tvrdoglavi
arheolozi poput Wendella C. Bennetta doba Tiahuanacua počeli
vraćati unazad, iz sredine prvog tisućljeća n. e. do gotovo početka
prvog tisućljeća pr. n. e.
Datiranja radioaktivnim ugljikom, međutim, vraćaju
opće prihvaćene datume sve dalje i dalje u prošlost. Šezdesetih
godina prošlog stoljeća bolivijski Centro de Investigaciones
Arqueológicas en Tiwanaku - CIAT - (Centar za arheološka
istraživanja u Tiwanaku, op. prev.) poduzeo je sistematska
iskapanja i radove na očuvanju mjesta. Prva velika stvar koju su
poduzeli bilo je potpuno iskopavanje i restauracija potonulog
'malog hrama' istočno od Kalasasaye, gdje je pronađen veći
broj kamenih kipova i glava. Tijekom radova otkriveno je
polupodzemno dvorište, možda za ritualne žrtve koje je okruživao
kameni zid u kojem su se nalazile kamene glave - na način kao u
Chavin de Huantaru. Službeno izvješće Cariosa Ponce Sanginesa,
direktora bolivijskog Nacionalnog arheološkog instituta, iz 1981.
g. (Description Sumaria del Templete Semisubterraneo de Tiwanaku)
tvrdi da uzorci organske materije nađeni na toj lokaciji daju
očitovanja radioaktivnog ugljika od 1580. g. pr. n. e.; kao rezultat,
Ponce Sangines je u svojoj opsežnoj studiji Panorama de la
Arqueología Boliviana smatrao d a j e to vrijeme početka Stare faze
Tiahuanacua.
Takva datiranja, do kojih se dolazi mjerenjima radioaktivnim
ugljikom, upućuju na starost pronađenih organskih ostatakafali
ne isključuju veću starost kamenih struktura koje sačinjavaju
mjesto. I zaista, sam Ponce Sangines otkrio je u sljedećoj
studiji (Tiwanaku: Space, Time and Culture) da su nove tehnike
utvrđivanja starosti dale raniji datum - 2134. g. pr. n. e. za

predmete od opsidijana pronađene na Kalasasayi.
U vezi s time zanimljivo je pročitati u zapisima Juana de
Betanzosa (Suma y Narracion de los Incas, 1551. g.) da nakon što
je Tiahuanacu bio prvi puta naseljen pod vodstvom Con-Tiki
Viracoche.'on je sa sobom imao određeni broj ljudi... I nakon što
je izašao iz lagune, otišao je do mjesta pokraj nje, gdje danas stoji
selo koje se zove Tiahuanaco. Govore', nastavio je Betanzos, 'da
se jednom, kada se narod Con-Tiki Viracoche već tamo naselio,
dogodila tama u zemlji'. Ali Viracocha je 'zapovjedio suncu da se
pokrene u smjeru u kojem se sada kreće; odjednom, natjerao je
sunce da započne dan.
Tama koja je nastala uslijed zaustavljanja sunca i 'početak
dana' kada se kretanje nastavilo, nesumnjivo je sjećanje na isti
onaj događaj koji smo smjestili, na obje strane Zemljine kugle,
u otprilike 1400. g. pr. n. e.. Bogovi i ljudi, prema Betanzosovom
zapisu lokalne predaje, u Tiahuanacuu su bili od ranijih vremena
- možda tako drevnih kao što arheoastronomski podaci
pokazuju?
Ali, zašto je Tiahuanacu utemeljen na tom mjestu, u to
vrijeme?
Posljednjih godina arheolozi su pronašli slične arhitektonske
osobitosti između Teotihuacana u Meksiku i Tiahuanacua u
Boliviji. Jose de Mesa i Teresa Gisbert (Akapana, la Piramide
de Tiwanacu) istakli su da je Akapana imala tlocrt (u obliku
kvadrata s isturenim prilazom) kao i Mjesečeva piramida u
Teotihuacanu, približno iste mjere osnovice piramide i istu
visinu (oko petnaest metara) kao i prvotna Sunčeva piramida,
te isti odnos visine prema širini. U svjetlu osobnih zaključaka da
se izvorna (i praktična) svrha Teotihuacana i njegovih građevina
očituje kroz mjesni vodovod, unutar i duž dvije piramide, vodeni
kanali unutar Akapane i kroz cijeli Tiahuanacu poprimaju
središnju ulogu. Je li Tiahuanacu utemeljen tamo gdje se nalazi
postrojenje za obradu? A ako je tako, za obradu - čega?
Dick Ibarra Grasso (The Ruins of Tiahuanaco i druga djela)
slagao se s predodžbom većega Tiahuanacua koji obuhvaća
odjeljak P u m a - P u n k u koji se proteže kilometrima uzduž glavne

osi istok-zapad, za razliku od 'Puta mrtvih' u Teotihuacanu s
nekoliko glavnih arterija sjever-jug. Na rubu jezera, gdje je Kiss
vidio pristanište, on vidi arheološki dokaz za masivne potporne
zidove koji su, građeni sa zavojima, stvorili prave molove u
dubokoj vodi na koje su se mogli vezati brodovi natovareni
teretom. Ali ako je tako, što je Tiahuanacu uvozio a što je
izvozio?
Ibarra Grasso je izvijestio o otkriću 'malih zelenih oblutaka'
koje je Posnansky našao na Akapani, i drugdje u Tiahuanacuu:
u ruševinama male piramide slične Akapani na jugu, gdje je
veliko kamenje koje je služilo za to da ih drži postalo zeleno, na
području podzemnih struktura zapadno od Kalasasaye i u vrlo
velikim količinama među ruševinama P u m a - P u n k u a .
Značajno je napomenuti da je i veliko kamenje u potpornim
zidovima molova P u m a - P u n k u a također pozelenilo. To može
značiti samo jednu stvar: izloženost kamena bakru, jer oksidirani
bakar je ono što kamenu i tlu daje zelenkastu boju (isto kao što
prisutnost oksidiranog željeza daje crveno-smeđu boju).
Da li se, dakle, u Tiahuanacuu procesirao bakar? Vjerojatno;
ali to se isto moglo činiti - a bilo bi i mnogo razumnije - na
nekom manje nedostupnom mjestu i bliže izvorima bakra. Bakar
je, izgleda, bio dopreman u Tiahuanacu, a ne odnošen iz njega.
Čega je to Tiahuanacu bio izvor, trebalo je biti jasno iz
samog značenja imena njegove lokacije: Titicaca. Ime jezera
dolazi od jednog od dva otoka koji leže kraj poluotoka Copaca-
bana. Upravo tamo, na otoku koji se zvao Titicaca, govore
legende, zrake sunca su pogodile Titikallu, svetu stijenu, čim se
sunce pojavilo nakon Potopa. (Otok je stoga također poznat i kao
Otok sunca). I upravo tu, na svetoj stijeni, Viracocha je predao
božanski štap Mancu Capacu.
A što sva ta imena znače? Titi je na Aymara jeziku bilo ime
za metal - olovo ili kositar, prema lingvistima.
Titikalla, smatram, značilo je 'Kositrena stijena. Titicaca je
značilo 'Kositreni kamen'. A jezero Titicaca bilo je jezero koje je
bilo izvor kositra.
Kositar i bronca bili su proizvodi zbog kojih je osnovan

Tiahuanacu - točno tamo gdje njegove ruševine još uvijek
očaravaju posjetitelje.
11
ZEMLJA IZ KOJE
DOLAZE INGOTI
'Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to
čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla'. Bio je
blagoslovljen velikom obitelji i tisućama ovaca i stoke. On je bio
najugledniji među svim istočnjacima'.
'Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a
među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: "Odakle
dolaziš?" - "Evo prođoh zemljom i obiđoh je'".
Tako počinje biblijska Knjiga o Jobu, pravedniku kojega
je Sotona iskušavao do granica ljudske vjere u Boga. Kako je
jedna nesreća slijedila drugu, a Job počeo dovoditi u pitanje
Božje putove, trojica njegovih prijatelja doputovala su iz dalekih
zemalja kako bi mu izrazila razumijevanje i pružila utjehu. Kad
je Job izrekao svoj jad i sumnje u božansku mudrost, prijatelji
su mu ukazali na mnoga čudesa neba i zemlje koja su bila
poznata samo Bogu; među njima su bila čuda metala i njihovi
izvori i domišljatost njihovog pronalaženja i dobivanja iz dubina
zemlje:
269
Da, srebro ima svoja nalazišta,

a zlato mjesta gdje se pročišćava.
Ruda željezna iz zemlje se vadi,
a iz rudače rastaljene bakar.
Ljudi tami postavljaju granice

i kopaju do najvećih dubina
za kamenom u mraku zakopanim.
Čeljad iz tuđine rovove dube
do kojih ljudska ne dopire noga,
Ima zemlja iz koje dolaze ingoti

gdje kao od vatre sve je razrovano.
Stijene njene safira su skrovišta,
Prašina zlatna krije se u njima.
Tih putova ne znaju ni grabljivice,
jastrebovo ih oko ne opaža...
Ali na kamen čovjek diže ruku,

te iz korijena prevraća planine.
U kamenu prokopava prolaze,
oko mu sve dragocjeno opaža.
Žilama vode on tok zaustavlja;
stvari skrivene nosi na vidjelo.
Poznaje li čovjek sva ta mjesta? Job je upitao da li je čovjek

sam otkrio sve metalurške procese. I doista, on je izazvao svoja
tri prijatelja pitanjem odakle dolazi to znanje o mineralima i
metalima?
Ali otkuda nam Mudrost dolazi?

Na kojem mjestu Razum prebiva?
Čovjek njezina ne poznaje puta,
u zemlji živih nisu je otkrili...
271 ZEMLJA IZ KOJE DOLAZE INGOTI
Zlatom se čistim kupiti ne može,

ni cijenu njenu srebrom odmjeriti;
ne mjeri se ona zlatom ofirskim,
ni oniksom skupim pa ni safirom.
Sa zlatom, staklo ne poređuje se,
Nit se daje za sud od suha zlata.
Čemu spominjat prozirac, koralje,
bolje je steći Mudrost nego biserje...
Jasno, Job priznaje, sve to znanje dolazi od Boga - od onoga

koji ga je obogatio i osiromašio i koji će ga uzvisiti:
ledino je Bog put njen proniknuo

On jedini znade gdje se nalazi.
Jer pogledom granice zemlje hvata
i opaža sve pod svodom nebeskim.
Možda ovo uvrštavanje čuda rudarstva u Jobovu raspravu

s njegovim prijateljima nije bilo slučajno. Iako se ništa ne zna
o identitetu samog Joba ili o zemlji u kojoj je živio, imena triju
prijatelja pružaju nam neke tragove. Prvi je bio Elifaz iz Temana,
iz južne Arabije; njegovo ime znači 'Bog je čisto zlato'. Drugi je
bio Bildan iz Šuaha, zemlje za koju se vjeruje da je bila smještena
južno od hetitskog grada Carcemisha; ime zemlje znači 'Mjesto
dubokih jama'. Treći je bio Sofar iz Naama, mjesta nazvanog po
sestri Tubal-Kaina, 'majstora svih kovača', prema Bibliji. Sva su
trojica, dakle, došla iz zemalja u kojima je postojalo rudarstvo.
Postavljajući tako precizna pitanja, Job (ili autor Knjige
o Jobu) je pokazao zavidno znanje o mineralogiji, rudarstvu i
metalurškim procesima. Jobovo vrijeme svakako je doba koje
je uslijedilo mnogo poslije samih početaka korištenja bakra,
kada je čovjek prikupljene grude bakra kovanjem obrađivao u
korisne oblike; Jobovo vrijeme, naime, je doba kada su se metali
dobivali kopanjem ruda koje se topilo, pročišćavalo i lijevalo. U
klasičnoj Grčkoj, u prvom tisućljeću pr. n. e., kada se govori o
umijeću rudarstva i obradi metala, ljudi su također smatrali da se
radi o otkrivanju tajni prirode; sama riječ metal dolazi od grčkog

metallao, što znači 'tražiti, pronalaziti skrivene stvari'.
Grčki pjesnici i filozofi, a poslije njih i oni rimski,
ovjekovječili su Platonovu podjelu ljudske povijesti prema četiri
metalna doba - Zlatnom, Srebrnom, Brončanom (bakrenom) i
Željeznom - u kojoj je Zlatno doba predstavljalo idealno doba,
vrijeme kada je čovjek bio najbliže svojim bogovima. Biblijska
podjela uključena u Danijelovu viziju započinje s glinom, prije
popisa metala, te predstavlja točniju verziju čovjekovog napretka.
Nakon dugog Starog Kamenog doba, Srednje Kameno doba je na
Bliskom istoku započelo oko 11.000. g. pr. n. e. - odmah nakon
Potopa. Nekih 3600 godina poslije, čovjek na Bliskom istoku sišao
je s planina u plodne doline i počeo se baviti zemljoradnjom,
pripitomljavanjem životinja i korištenjem metala u prirodnom
stanju (grumenje metala pronađeno u koritima rijeka, koje nije
zahtijevalo ni iskopavanja ni pročišćavanja). Znanstvenici su to
doba nazvali Neolit (Novo Kameno doba), ali to je ustvari bilo
doba kada je glina - za grnčariju i razne druge stvari - zamijenila
kamen, upravo kao što govori odlomak iz Knjige o Danijelu.
Rana upotreba i primjena bakra rezultat je, dakle, bakrenog
kamenja iz kojeg se metal dobivao, te stoga mnogi znanstvenici
prijelaz iz Kamenog doba u metalna doba radije ne nazivaju
Bakreno doba, nego Bakreno-kameno doba. Taj se bakar
obrađivao u željeni oblik kovanjem ili procesom koji se nazivao
kaljenje, ako se bakreni kamen najprije omekšavao vatrom.
Vjeruje se da je čovjek započeo s takvom obradom bakra (i
konačno i zlata) u planinama oko bliskoistočnog 'Plodnog
polumjeseca', čemu su pogodovale i posebne okolnosti.
Zlato i bakar u prirodi, u svom 'prirodnom stanju' ne nalaze
se isključivo u žilama duboko u stijenama u dubini zemlje, nego
i u obliku grumenja i gruda (pa čak i praha, u slučaju zlata) koje
su sile prirode - oluje, poplave ili neprestani tok potoka i rijeka
- izbacile iz stijena na površinu. Čovjek je tada takve prirodne
grude metala pronalazio pokraj rijeka ili u njihovim koritima;
metal bi odvojio od mulja i šljunka ispiranjem vodom ili
prosijavanjem kroz sito. Premda ovaj način dobivanja metala ne
273 ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E INGOTI
uključuje kopanje okna i tunela, ovu se metodu naziva rudarenje

ispiranjem. Većina autoriteta vjeruje da se takvo rudarstvo
prakticiralo u planinama oko mezopotamskog 'Plodnog
polumjeseca te na istočnim obalama Sredozemlja već u petom
tisućljeću pr. n. e., a svakako prije 4000. g. pr. n. e.
(Ovaj se način rudarenja koristio stoljećima; malo ljudi zna
da 'kopači zlata iz vremena poznate zlatne groznice devetnaestog
stoljeća nisu zapravo bili rudari koji su kopali duboko u zemljane
dubine u potrazi za zlatom, kao npr. u slučaju rudnika zlata u
južnoj Africi. Oni su se, ustvari, bavili ispiranjem, prosijavajući
šljunak iz rijeke u potrazi za zlatnim grumenjem ili prahom. Na
primjer, za vrijeme zlatne groznice u Yukonu, u Kanadi, 'kopači'
koji su koristili kramp, branu i lonac izjavili su da su svake godine
- tijekom najboljeg razdoblja, prije jednog stoljeća - prikupili
više od trideset tona zlata; stvarna proizvodnja je bila vjerojatno
dvostruko veća. Zanimljivo je da čak i danas takvi ispirači i dalje
u riječnim koritima Yukona i Klondikea te njihovih pritoka
nalaze desetak tona zlata godišnje).
Vrijedi napomenuti također da - premda se i zlato i bakar
moglo dobiti u njihovom prirodnom stanju, a zlato je bilo čak i
prikladnije za upotrebu, budući da za razliku od bakra ne oksidira
- čovjek Bliskog istoka tih ranih tisućljeća nije koristio zlato, nego
se ograničio na uporabu bakra. Ovaj fenomen obično prolazi
bez objašnjenja; međutim, držim da objašnjenje treba potražiti
u stavu bliskom Novom svijetu - da je zlato bilo kovina koja je
pripadala bogovima. Kad je zlato ušlo u upotrebu, na početku
trećeg tisućljeća pr. n. e. ili nekoliko stoljeća ranije, koristilo se za
ukrašavanje hramova (doslovno, 'Božja kuća') i za izradu zlatnih
posuda koje su se koristile tijekom božje službe u njima. Tek oko
2500. g. pr. n. e. zlato su počeli koristiti i vladari, što ukazuje na
promjenu stavova i odnosa, čiji se uzroci tek trebaju istražiti.
Sumerska civilizacija doživjela je procvat oko 3800. g. pr. n.
e.; iz arheoloških otkrića proizlazi da počeci te civilizacije, kako
u sjevernoj tako i južnoj Mezopotamiji, sežu u 4000. godinu pr.
n. e.; to je, osim toga, i vrijeme kad se javlja stvarno kopanje
te procesiranje ruda, kao i sofisticirana metalurgija - složeno
i napredno znanje za koje su (kao i u slučaju svih ostalih

znanosti) drevni narodi govorili da su ga primili od Anunnakija,
bogova koji su na Zemlju došli s Nibirua. Prikazujući stupnjeve
čovjekovog korištenja metala, L. Aitchison (A History of Metals)
sa zaprepaštenjem je primijetio da se oko 3700. g. pr. n. e. svaka
kultura u Mezopotamiji temeljila na obradi metala'; zadivljen,
zaključio je da se metalurški vrhunci koji su tada dosegnuti
'moraju neizbježno pripisati tehnološkom geniju Sumera.
Osim bakra i zlata koji su se mogli dobiti iz grumenja u
prirodnom stanju, također su se pridobivali, procesirali i koristili
i drugi metali koji su zahtijevali ekstrakciju iz rudnih žila
unutar stijena (kao u slučaju srebra) ili taljenje, a potom čišćenje
rude (kao npr. olovo). Razvilo se umijeće pravljenja slitina -
kemijsko spajanje dvaju ili više metala u visokoj peći za taljenje.
Primitivno kovanje ustupilo je mjesto umijeću lijevanja; osobito
složen proces poznat kao Cire perdue ('izgubljeni vosak'), koji
je omogućavao lijevanje i izradu lijepih i korisnih predmeta
(kao što su kipići bogova ili životinja ili hramski pribor) nastao
je - u Sumeru. Napredak se odatle proširio po cijelom svijetu.
Riječima R. J. Forbesa zapisanim u Studies in Ancient Technology
'do 3500. g. pr. n. e. civilizacija u Mezopotamiji' (koja je započela
oko 3800. g. pr. n. e.) 'apsorbirala je metalurgiju. Egipat je taj
stupanj dosegao nekih tristo godina kasnije, a već 2500. g. pr. n.
e. u cijelom prostoru između Nila i Inda kopaju se rude. Nekako
u to vrijeme izgleda da i metalurgija u Kini bilježi svoj početak,
ali Kinezi nisu postali pravi metalurzi sve do razdoblja Lungshan
- 1800. - 1500. g. pr.n.e.... U Europi najraniji pronađeni metalni
predmeti jedva su stariji od 2000. g. pr. n. e.'.
Prije Potopa, kad su Anunnaki iskopavali zlato u južnoj
Africi za vlastite potrebe na Nibiruu, taljene rude su prevožene
brodovima koji su mogli uplovljavati u njihov E.DIN. Ploveći
kroz današnje Arapsko more i gore kroz Perzijski zaljev,
isporučivali su svoj teret za konačno procesiranje i pročišćavanje
u BAD.TIBIRA-i, pretpotopnom 'Pittsburgh'. To ime je značilo
'Mjesto utemeljeno za metalurgiju'. Ime se ponekad izgovaralo
i kao BAD.TIBILA, u čast Tibila, boga metalurških obrtnika i
kovača; nema mjesta sumnji da ime metalurškog obrtnika u

Kainovoj liniji, Tubala, ne potječe iz sumerske terminologije.
Nakon Potopa velika ravnica Tigrisa i Eufrata, gdje se
nalazio Edin, bila je prekrivena neprobojnim muljem; trebalo
je proći gotovo sedam tisućljeća da bi ravnica postala dovoljno
suha kako bi se ljudi ponovno mogli tamo naseliti i stvoriti
sumersku civilizaciju. Iako u toj ravnici osušenog mulja nije
bilo izvora kamena niti minerala, tradicija je zahtijevala da
sumerska civilizacija i njena urbana središta slijede "stariji plan",
te je stoga osnovan sumerski metalurški centar na mjestu gdje je
nekoć bio Bad-Tibira. Činjenica da su drugi narodi na drevnom
Bliskom istoku koristili ne samo sumersku tehnologiju, nego i
sumersku terminologiju, potvrđuje središnje mjesto Sumera u
drevnoj metalurgiji. Ni u jednom drugom drevnom jeziku nije
pronađen tako velik broj tako preciznih izraza koji se odnose na
metalurgiju. U sumerskim tekstovima pronađeno je čak trideset
izraza za bakar (URU.DU), prerađen ili neprerađen. Postojali su
brojni izrazi s prefiksom ZAG (ponekad skraćenim na ZA) koji
su označavali sjaj metala te KU za čistoću metala ili njegove rude.
Također su postojali izrazi i za vrste i slitine zlata, srebra i bakra
- pa čak i željeza (za koje se pretpostavlja da je ušlo u upotrebu
tek jedno tisućljeće nakon sumerskog primata); pod imenom
AN.BAR i željezo je imalo više od dvanaestak naziva, ovisno o
njegovoj kvaliteti. Neki sumerski tekstovi bili su pravi leksikoni
s izrazima za 'bijelo kamenje', obojene minerale, soli dobivene
kopanjem i smolaste tvari. Poznato je iz zapisa i nalaza da su
sumerski trgovci dospjeli do vrlo udaljenih izvora metala, nudeći
zauzvrat ne samo sumersku robu - žitarice i vunene ogrtače
- nego i gotove metalne proizvode.
Dok se ovo može pripisati sumerskoj vještini, znanju i
pronicljivosti, činjenica da su i terminologija i početno slikovno
pismo povezani s kopanjem metala također bili sumerski
zahtijeva objašnjenje; naime, kopanje metala bila je aktivnost
koja se izvodila u dalekim zemljama, a ne u Sumeru. Tako se, na
primjer, opasnosti rada u rudniku u Africi spominju u tekstu pod
naslovom 'Inannino spuštanje u niži svijet'; a teška muka ljudi
osuđenih na rad u rudnicima na Sinajskom poluotoku podrobno

je opisana u epu o Gilgamešu, u epizodi kada su bogovi osudili
njegovog pratioca Enkidua da u rudniku okonča svoje dane.
Sumersko slikovno pismo je sadržavalo impresivni niz simbola
(sl. 123) koji su se odnosili na rudarstvo, od kojih mnogi
prikazuju raznolikost rudarskih okna prema njihovoj strukturi
ili mineralima koji su u njima iskopavani.
Gdje su svi ti rudnici bili smješteni? Svakako ne u samom
Sumeru, međutim, nije moguće uvijek dati jasan odgovor na ovo
pitanje, jer mnoga imena mjesta ostaju neidentificirana. No, neki
kraljevski zapisi upućuju na daleke zemlje. Dobar primjer za to
je ovaj navod iz Valjka A, kolona XVI Gudee, kralja Lagaša (treće
tisućljeće pr. n. e.) u kojem je zapisao rijetke materijale korištene
prilikom gradnje hrama E.NINNU za svog boga:
Gudea izgradi hram sjajan od metala,

On učini ga sjajnim od metala.
On izgradi E.NINNU od kamena,
učini ga sjajnim s draguljima;
od bakra pomiješanog s kositrom on ga izgradi.
Kovač, svećenik božanske gospodarice zemlje,
radiše na njegovom pročelju;
s dvije širine dlana sjajnog kamena
obloži zidove od opeka,
sa širinom dlana diorita, svijetlog kamena.
slika 120
Jedan od ključnih odlomaka u tom tekstu (kojeg Gudea

ponavlja u Valjku B kako bi bio siguran da će potomstvo
upamtiti njegova pobožna postignuća) govori o korištenju'bakra
pomiješanog s kositrom' za gradnju hrama. Manjak kamena u
Sumeru doveo je do izuma glinene cigle pomoću koje su bile
izgrađene najviše i najimpozantnije građevine. Ali, kako nas
Gudea izvješćuje, u ovom slučaju je korišteno posebno uvezeno
kamenje i čak su i zidovi od opeka bili obloženi dioritom širine
dlana i s dvije širine dlana od manje rijetkog kamena. Za takvo
nešto, bakreni alati nisu mogli poslužiti; bio je potreban čvršći
alat - alat od 'čelika' Starog svijeta - tj. bronce.
Kao što je Gudea ispravno ustvrdio, bronca je bila'mješavina'
bakra i kositra, a ne prirodni element; ona je bila produkt
pravljenja slitine bakra i kositra u peći za taljenje i stoga potpuno
umjetni proizvod. Sumersko pravilo za izradu slitine glasilo je 1:
6, tj. oko 85% bakra i 15% kositra, što je uistinu odličan omjer.
Bronca je međutim i na druge načine bila tehnološko dostignuće.
Moglo je se oblikovati samo lijevanjem, a ne kovanjem ili
miješanjem s drugim kovinama; a kositar za to potreban morao
se dobivati iz ruda kroz proces koji se zove taljenje i redukcija,
jer se u prirodi vrlo rijetko nalazi u svom prirodnom stanju.
Mora ga se reducirati iz rude koja se zove kasiterit. Ova se
ruda obično pronalazi u aluvijalnim nanosima koje su prirodne
sile kao pljuskovi, poplave i bujice isprali iz kositrene žile u
stijeni. Kositar se dobiva iz kasiterita p o m o ć u taljenja, obično u
kombinaciji s vapnencem u prvoj fazi redukcije. Čak i ovakav,
previše pojednostavljen opis ovog metalurškog procesa bit će
dovoljan da pojasni kako je bronca metal koji zahtijeva napredno
metalurško znanje na svakom stupnju njegove proizvodnje.
Uz navedeno, spomenimo još jedan problem: to je bio metal
kojeg je bilo teško naći. Svi raspoloživi izvori - što nije sigurno
- blizu Sumera brzo su bili iscrpljeni. Neki sumerski tekstovi
su spominjali dvije kositrene planine u dalekoj zemlji čiji je
identitet nejasan; neki (npr. B. Landsberger u Journal of Near
Eastern Studies, vol. XXI) ne izbjegavaju ukazati na takva daleka
mjesta kao što je kositreni pojas Dalekog istoka (Burma, Tajland
i Malezija) koji je danas glavni izvor kositra. Utvrđeno je da su

sumerski trgovci u potrazi za ovim životno važnim metalom,
preko posrednika u Maloj Aziji, došli do izvora kositrene rude uz
Dunav, osobito u provincijama koje su danas poznate kao Češka i
Saska (odakle su rude odavno iscrpljene). Forbes je primijetio da
'nalazi na kraljevskom groblju u Uru (2500. g. pr. n. e.) pokazuju
da su se kovači iz Ura ... savršeno razumjeli u metalurgiju bronce
i bakra. Odakle je dolazila kositrena ruda koju su oni koristili, još
uvijek je tajna'. Tajna, zaista, još uvijek postoji.
Nisu samo Gudea i drugi sumerski kraljevi, u čijim se
spisima spominje kositar, morali daleko putovati kako bi ga
dobili (vjerojatno već u njegovom reduciranom stanju). Čak je
i boginja, čuvena Ištar, morala prelaziti planine da ga pronađe.
U tekstu poznatom kao Inanna i Ebih (gdje je Inanna Ištarino
sumersko ime, a Ebih ime dalekog, neidentificiranog planinskog
lanca), Inanna je tražila dopuštenje od viših bogova govoreći:
Neka krenem na put do kositrenih ruda,

Da naučim više o njihovim rudnicima.
Zbog svih tih razloga, a možda i zato što su bogovi

- Anunnaki - morali podučiti drevnog čovjeka kako da
dobije kositar iz njegove rude p o m o ć u taljenja, Sumerani su
taj metal smatrali 'božanskim'. Njihova riječ za njega bila je
AN.NA, doslovno - 'nebeski kamen. (Slično tome, kad se počelo
upotrebljavati željezo koje je zahtijevalo taljenje rude, nazvano je
AN.BAR,'nebeski metal'). Bronca, odnosno legura bakra i kositra
zvala se ZA.BAR,'svjetlucavi dvostruki metal'.
Izraz za kositar, Anna, posuđen j e od Hetita bez veće izmj ene.
Ali u akadskom, jeziku Babilonaca i Asiraca, te jeziku drugih
naroda koji su govorili semitski, taj je izraz doživio malu preinaku
u Anaku. Obično se smatra da taj izraz znači cisti kositar' ( A n a k -
ku)\ no, postavlja se pitanje nije li ta promjena možda odražavala
bližu, intimniju povezanost tog metala s Anunnaki bogovima, jer
je također pronađeno da se izraz piše kao Annakum, što znači
- ono što pripada ili dolazi od Anunnakija.
279 ZEMLJA IZ KO;E DOLAZE INGOTI
Ovaj se izraz u Bibliji pojavljuje nekoliko puta. Završavajući

mekim kh, značio je kositreni konop olovnice, kao u Amosovom
proročanstvu koje predočava Gospodina koji drži Anakh
za ilustraciju njegovog obećanja da se više neće udaljiti od
svog izraelskog naroda. Kao Anak, taj je izraz značio 'ogrlica',
odražavajući tako visoku vrijednost pripisanu tom sjajnom
metalu kako je postajao sve rjeđi i jednako dragocjen kao i srebro.
Značio je, osim toga, i 'div' - židovska verzija (kako smo sugerirali
u prethodnoj knjizi) mezopotamskog naziva 'Anunnaki'. Ovo
izaziva intrigantne usporedbe s legendama Starog i Novog svijeta
koje pojedina junačka djela pripisuju'divovima'.
Moguće je da sve te povezanosti kositra s Anunnakima
potječu iz njihove izvorne uloge - poklanjanja tog metala i
potrebnog znanja čovječanstvu. Ustvari, mala ali značajna
modifikacija od sumerskog AN.NA u akadsko Anaku, upućuje
na određeni vremenski okvir. Arheološka otkrića kao i tekstovi
dobro dokumentiraju da je veliki val u Brončano Doba oslabio
oko 2500. g. pr. n. e. Osnivač akadske dinastije, Sargon Akadijski
toliko je cijenio taj metal, da se je dao ovjekovječiti (sl. 124), oko
2300. g. pr. n. e. radije u tom metalu, nego u zlatu ili srebru.
slika 124
Metalurški povjesničari nalaze potvrdu smanjivanja

isporuka kositra u činjenici da se postotak kositra u bronci
stalno smanjivao, a iz tekstova je vidljivo da je većina novih
brončanih predmeta bila napravljena od stare bronce, taljenjem
ranijih predmeta i miješanjem rastopljene legure uz dodatak
novog bakra, ponekad smanjujući sadržaj kositra na svega 2%.
Tada se, iz neobjašnjivih razloga, situacija naglo promijenila.'Tek
od Srednjeg Brončanog Doba nadalje, recimo od 2200. g. pr. n.
e.', pisao je Forbes,'koriste se pravi brončani oblici i viši postoci
kositra se redovitije pojavljuju, i to ne samo za složene, teške
oblike, kao u ranijem razdoblju'.
Poklonivši čovječanstvu broncu i tako omogućivši ljudima
da stvore velike civilizacije četvrtog tisućljeća pr. n. e., Anunnaki
su izgleda došli upomoć nakon jednog tisućljeća. Ali, dok su
prvotni nepoznati izvori kositra možda potjecali iz Staroga
svijeta, u drugom slučaju je izvor potpuna tajna.
Ovdje nudim jednu smjelu misao: Novi izvor je bio Novi
svijet.
Ako je, kako vjerujem, kositar iz Novog svijeta stigao do

centara Starog svijeta, on je mogao doći iz jednog, i isključivo
jednog mjesta: jezera Titicaca.
Razlog tomu nije ime koje, kako smo pokazali, znači jezero
'kositrenog kamenja', već činjenica da je taj dio Bolivije još uvijek,
tisućljećima kasnije, glavni svjetski izvor kositra. Kositar se, iako
nije rijedak, smatra oskudnim mineralom koji se nalazi na svega
nekoliko mjesta u komercijalnim količinama. Danas 90% svjetske
proizvodnje dolazi iz Malezije, Tajlanda, Indonezije, Bolivije,
Kongo-Brazavila, Nigerije i Kine (upravo tim redoslijedom).
Neki raniji izvori, na Bliskom istoku ili u Europi, su iscrpljeni.
Posvuda je izvor kositra aluvijalni kasiterit, oksidirana kositrena
ruda koju su sile prirode isprale iz njenih žila. Na samo dva mjesta
je ruda kositra pronađena u svojoj izvornoj rudnoj žili: Cornwall
i Bolivija. Prvo mjesto je iscrpljeno; ovaj drugi izvor još uvijek
opskrbljuje svijet iz planina koje izgleda da su doista 'kositrene
planine' kao što je opisano u Inanninom sumerskom tekstu.
Ova bogata nalazišta, teška za kopanje, na visini koja prelazi

3.600 metara, koncentrirana su prvenstveno jugoistočno od La
Paza, glavnog grada Bolivije i istočno od jezera Poopo. Aluvijalni
kasiterit kojeg se mnogo lakše moglo dobiti iz riječnih korita
došao je s istočnog obalnog dijela jezera Titicaca. Tamo je drevni
čovjek skupljao rude zbog njihovog visoko cijenjenog sadržaja i
tamo se ta vrsta proizvodnje nastavlja i danas.
Jedno od najpouzdanijih istraživanja u vezi s kopanjem
kositra u drevna vremena na području Bolivije/Titicaca
izvršio je David Forbes (Researches on the Mineralogy of South
America); provedeno prije više od jednog stoljeća, moglo je dati
napribližniju sliku stanja u doba španjolskog osvajanja, prije
negoli su velike, mehanizirane operacije dvadesetog stoljeća
promijenile krajolik i sakrile drevne dokaze. Budući da je čisti
kositar krajnje rijedak u prirodi, Forbes se iznenadio kada su mu
pokazali primjerak čistog kositra koji je obuhvaćao stijenu - nije
bio unutar stijene, nego obuhvaćao stijenu u tom primjerku.
Ispitivanje je potvrdilo da ovaj primjerak nije došao iz rudnika
u Oruru, već iz bogatih naslaga naplavina kasiterita. On je u
potpunosti odbacio ponuđeno objašnjenje d a j e kovinasti kositar
bio rezultat šumskog požara koji je prouzročila munja koja je
'stalila' rudu kasiterita, budući da proces dobivanja kositra iz rude
uključuje više od samog zagrijavanja rude: potrebno je spajanje
najprije s ugljikom (da pretvori rudu S n 0 2 + C u C 0 2 + Sn), pa
opet s vapnencem da se pročisti troska.
Forbesu su zatim pokazali primjerke kovinastog kositra
dobivene ispiranjem zlata na obalama Tipuani, pritoke rijeke
Beni koja teče istočno od planinskih lanaca u blizini jezera. Na
njegovo iznenađenje - njegovim vlastitim riječima - našao je
izvor bogat zlatnim grumenjem, kasiteritom, te grumenjem
i kuglicama kovinastog kositra; to je značilo, bez dvojbe, da
tko god da je u tom području tražio zlato, taj je također znao
i kako procesirati kositrenu rudu da dobije kositar. Istražujući
područje istočno uz jezero Titicaca, bio je zapanjen - njegove
riječi - velikim količinama reduciranog i taljenog kositra.
Ustvrdio je da se'misterij' pojavljivanja kovinastog kositra u ovim
područjima 'ne može objasniti isključivo prirodnim uzrocima'. U

blizini Sorate pronašao je brončanu glavu žezla koja je na analizi
pokazala leguru od preko 88% bakra i tek nešto više od 11%
kositra, 'koja je sasvim identična mnogim drevnim broncama'
Europe i Bliskog istoka. Ova su mjesta izgledala kao da potječu
'iz ekstremno drevnih vremena'.
Forbesa je iznenadila i činjenica da su Indijanci, potomci
plemena Aymara, koji su živjeli oko jezera Titicaca, izgleda znali
gdje mogu naći sva ta zanimljiva mjesta. Ustvari, španjolski
kroničar Barba (1640. g.) ustvrdio je da su Španjolci pronašli
rudnike kositra i bakra u kojima su radili Indijanci; rudnici kositra
bili su 'u blizini jezera Titicaca'. Posnansky je pronašao takve
pred-Inka rudnike deset kilometara od Tiahuanacua. On i drugi
nakon njega potvrdili su golemu prisutnost brončanih predmeta
u Tiahuanacuu i okolici. On je uvjerljivo tvrdio da je stražnji dio
niša u Sunčevim Vratima bio popunjen zlatnim pločama koje su
se mogle okretati na isturenim šarkama ili 'okrećućim šiljcima'
koji su morali biti od bronce kako bi mogli nositi tu težinu. U
Tiahuanacuu je pronašao kamene blokove s nišama koje su služile
za to da drže brončane klinove, kao u Puma Punkuu. U Puma
Punkuu je vidio komad metala, nesumnjivo od bronce, koji je 'sa
svojim zubolikim šiljcima izgledao kao kolotur ili neka naprava za
podizanje teških predmeta. Taj je komad vidio i nacrtao 1905. g., ali
ga prilikom njegove sljedeće posjete više nije bilo. Zbog sustavnog
pljačkanja Tiahuanacua u doba Inka, kao i u moderna vremena,
alati od bronce pronađeni na svetim otocima Titicaca i Coati daju
nam naslutiti razmjere onoga što je nekada moralo postojati na
samom Tiahuanacuu. Ovi su nalazi uključivali brončane šipke,
poluge, dlijeta, noževe i sjekire - sve alate koji su mogli služiti pri
gradnji, ali isto tako i u rudarskim operacijama.
I doista, Posnanskyje svoju raspravu u četiri knjige započeo
uvodom o kopanju ruda u pretpovijesnim vremenima na
bolivijskoj visoravni općenito, a posebno u okolici jezera Titicaca.
'U planinskom lancu Altiplano' - na visoravni - 'nađeni su tuneli
ili špilje koje su napravili drevni stanovnici u namjeri da se
opskrbe korisnim metalima. Ove špilje potrebno je razlikovati
od onih koje su napravili Španjolci u potrazi za dragocjenim

metalima, jer u ovima su vidljivi ostaci drevnih metalurških
radova koji su se dogodili mnogo prije španjolskih ... u vrlo davno
doba inteligentna i poduzetna rasa se ... opskrbljivala iz dubina
ovog planinskog lanca korisnim, ako ne i dragocjenim metalima.
'Koju je to vrstu metala pretpovijesni čovjek Anda tražio
u dubinama planina u tako drevnim vremenima?', pitao se
Posnansky. 'Je li to bilo zlato ili srebro? Sigurno ne! Jedan
mnogo korisniji metal natjerao ga je na najviše vrhove andskog
planinskog lanca: bio je to kositar'. A kositar je, objasnio je, bio
potreban za leguru s bakrom kako bi se stvorila'plemenita bronca'.
Da je upravo to bila čovjekova namjera u Tiahuanacuu, tvrdio je,
potvrdilo je otkriće brojnih rudnika kositra u polumjeru od sto
pedeset kilometara od Tiahuanacua.
No, je li andskom čovjeku taj kositar bio potreban kako bi
sebi izradio brončano oruđe? Očito ne. U svojoj glavnoj studiji
vodeći metalurg Erland Nordenskiold (The Copper and Bronze
Ages in South America) ustvrdio je da to područje nije prošlo
niti kroz jedno od postojećih razdoblja: u Južnoj Americi nema
tragova o razvijenom Brončanom, pa čak ni Bakrenom dobu, a
nevoljko je zaključio da su se svi brončani alati koji su pronađeni
temeljili na oblicima i tehnologijama Starog svijeta. 'Ispitujuću
sve materijale oružja i oruđa od bronce i bakra iz Južne Amerike',
pisao je Nordenskiold, 'moramo priznati da nema mnogo toga
što bi bilo potpuno izvorno i da u većini osnovnih tipova postoji
nešto što korespondira sa Starim svijetom'. I dalje oklijevajući
prikloniti se ovom zaključku, još je jednom potvrdio da 'se mora
priznati da postoji određena sličnost između tehnike metala
Novog svijeta s onom Starog svijeta za vrijeme Brončanog Doba'.
Značajno je napomenuti da neka oruđa iz njegovih primjera
imaju drške u obliku glave sumerske boginje Ninti s njenim
simbolom dvostrukih rezača pupkovine; ona je kasnije postala
gospodarica sinajskih rudnika.
Povijest bronce u Novom svijetu na taj je način povezana sa
Starim svijetom, a priča o kositru u Andama, odakle je potjecala
bronca Novog svijeta, neizbježno je povezana s jezerom Titicaca.
U tome je Tiahuanacu imao središnju ulogu, usko povezan s

mineralnim bogatstvom koje ga je okruživalo; u suprotnom,
zašto bi uopće bio tamo izgrađen?
Tri civilizacijska središta Starog svijeta uzdigla su se
u plodnim dolinama: sumersko u ravnici između Tigrisa i
Eufrata, egipatsko-afričko duž Nila, a indijsko duž rijeke Ind.
Te su se civilizacije temeljile na zemljoradnji; trgovina, koju
su omogućavale rijeke, je opskrbljivala zemlje sirovinama i
omogućavala izvoz žita i gotovih proizvoda. Gradovi su nicali
uz rijeke, trgovina je zahtijevala pismo, zanatstvo je cvjetalo u
vremenu kada je društvo bilo organizirano, a međunarodne veze
razvijene.
Tiahuanacu se ne uklapa u taj obrazac. On izgleda kao
da je, kako kaže popularna izreka, 'potpuno odjeven, a ne ide
nikuda'. Velika metropola čija kultura i umjetnost su utjecale
na gotovu cijelu andsku regiju, izgrađena je 'bogu iza leđa', na
obalama negostoljubivog jezera na vrhu svijeta. Pa čak i ako je
zbog minerala, zašto baš tamo? Zemljopis nam može ponuditi
odgovor.
Uobičajeno je započeti svaki opis jezera Titicaca činjenicom
da je to najviša plovna voda na svijetu, na visini od 4.224 metra.
To je prilično veliko jezero površine 5.136 četvornih kilometara.
Njegova dubina varira od tri stotine do trideset metara.
Izduženog oblika, najveća mu je dužina 192 kilometra, a najveća
širina 70 kilometara. Neravna linija obale, rezultat planina koje ga
okružuju, oblikuje brojne poluotoke, rtove, prevlake i tjesnace, a
jezero ima i više od četrdeset otoka. Sjeverozapadno-jugoistočni
izgled jezera (si. 109) određuju planinski lanci koji ga obrubljuju.
Na istoku se proteže veliki planinski lanac Cordillera Real
bolivijskih Anda u kojem su i vrhovi-blizanci Mount Illampu
u grupi Sorata i impozantni Illami jugoistočno od La Paza.
Osim nekoliko malih rijeka koje iz ovih planina teku u jezero,
većina teče na istok, dolje u veliku brazilsku dolinu i u Atlantski
ocean udaljen oko 3.000 kilometara. Upravo ovdje na zapadnim
obalama jezera i korita rijeka i rječica koje teku u oba smjera,
pronađene su velike naslage kasiterita.
Ne manje impozantne planine obrubljuju jezero na sjeveru.

Tamo kišne vode s planina teku najviše na sjever, puneći
rijeke kao što je Vilcanota koju neki smatraju pravim izvorom
Amazone; jer, skupljajući pritoke i spajajući se u Urubambu, one
sve teku dolje prema sjeveru i zatim na sjeveroistok u veliki
bazen Amazone. Na tom mjestu, između planina koje uokviruju
jezero i Cuzca, nađeno je najviše zlata dostupnog Inkama.
Zapadna obala jezera Titicaca, premda gola i pusta, najgušće
je nastanjena. Tamo, između planina i zaljeva, na obalama i na
poluotocima, današnja sela i gradovi dijele lokaciju s drevnim
mjestima - kao npr. Puno, najveći grad na obali jezera i luka s
gotovo enigmatskim ruševinama Sillustanija. Na toj točki, kako
su otkrili suvremeni željeznički inženjeri, cestovna ili zračna
linija može voditi ne samo na sjever, nego i kroz jedan od
nekoliko prolaza u Andama prema obalnim ravnicama i Tihom
oceanu, udaljenom jedva tristo kilometara.
Pomorska i kopnena obilježja i topografija značajno se
mijenjaju kada se gleda južni dio jezera (koji, kao i veći dio istočne
obale, ne pripada Peruu, već Boliviji). Tamo se gotovo sastaju
dva najveća poluotoka, Copacabana na zapadu i Hachacache
na istoku (si. 125), ostavljajući tek mali tjesnac između mnogo
većeg sjevernog i malog južnog dijela jezera. Taj južni dio tako
poprima obilježja lagune (a tako su ga i zvali španjolski kroničari)
s mirnim vodama u usporedbi sa sjevernim dijelom koji je pod
stalnim udarima vjetra. Dva glavna otoka domorodačkih legendi,
Sunčev otok (ustvari otok Titicaca) i Mjesečev otok (ustvari otok
Coati) leže uz sjevernu obalu Copacabane.
Upravo na tim otocima je Stvoritelj sakrio svoju djecu,
Mjesec i Sunce, za vrijeme Potopa. Prema jednoj verziji, upravo
s Titi-kale,, svete stijene na otoku Titicaca, sunce se uzdiglo na
nebo nakon Potopa; prema drugoj verziji, nakon što je Potop
završio, prve sunčeve zrake pale su na svetu stijenu. A iz pećine
ispod svete stijene poslan je prvi par da napuči zemlju - tamo
gdje je Manco Capacu bio dan zlatni štap da pomoću njega
pronađe Cuzco i započne andsku civilizaciju.
slika 125
Glavna rijeka koja istječe iz jezera, Desaguadero, počinje

teći iz jugozapadnog kuta. Ona odnosi vodu iz jezera Titicaca u
satelitsko jezero po imenu Poopo, smješteno oko 420 kilometara
na jug, u bolivijskoj provinciji Oruro; cijelim tim putem mogu
se pronaći bakar i srebro, kao i cijelim putem do tihooceanske
obale, gdje se Bolivija sastaje s Čileom.
Na južnoj obali jezera vodom ispunjena šupljina između
svih tih planinskih lanaca nastavlja se kao kopno, tvoreći dolinu
ili plato na kojem je smješten Tiahuanacu. Nigdje drugdje okolo
jezera nema takvog ravnog platoa. Nigdje drugdje u blizini nema
287 ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E I N G O T I
vode slične laguni koja se spaja s ostatkom jezera, omogućujući

transport vodenim putem. Nigdje drugdje oko jezera nema
mjesta poput ovog, s prolazima kroz planine u tri kopnena
pravca i vodom na sjever.
I nigdje drugdje nisu cijenjeni metali u tolikoj mjeri
nadohvat ruke - zlato i srebro, bakar i kositar. Tiahuanacu se
tamo smjestio zato što je to bila najbolja pozicija za ono što je on
bio: metalurška prijestolnica Južne Amerike i Novog svijeta.
Mnogobrojni i različiti načini izgovaranja koji su se mogli
čuti - Tiahuanacu, Tiahuanaco, Tivvanaku, Tianaku - samo
su pokušaj da se uhvati izgovor imena onako kako je ono bilo
preneseno i kako ga je zadržala domorodačka populacija. Kao
izvorno ime predlažem TI.ANAKU: mjesto od Titi i Anaku
- GRAD KOSITRA.
Vjerujem da Anaku u imenu mjesta potječe od m e z o -

potamskog izraza koji je označavao kositar kao metal koji
su darovali Anunnaki, i da predstavlja izravnu vezu između
Tiahuanacua i jezera Titicaca te drevnog Bliskog istoka. Postoji i
dokaz koji potkrjepljuje takvo mišljenje.
Bronca je pratila pojavu bliskoistočnih civilizacija i p o t p u n o
je ušla u metaluršku upotrebu oko 3500. g. pr. n. e. Ali, oko 2600.
g. pr. n. e. zalihe kositra su se smanjile i gotovo presušile. Tada
su se, oko 2200. g. pr. n. e., iznenada pojavile svježe zalihe;
Anunnaki su nekako ušli u igru, kako bi okončali krizu kositra
i spasili civilizacije koje su dali čovječanstvu. Na koji je način to
učinjeno?
Pogledajmo neke poznate činjenice.
Oko 2200. g. pr. n. e., kada su se zalihe kositra na Bliskom
istoku naglo povećale, na povijesnoj pozornici Bliskog istoka
pojavio se zagonetni narod. Susjedi su ih zvali Kasiti. Ne postoji
objašnjenje za njihovo ime koje bi znanstvenicima bilo poznato.
No, čini mi se da bi korijen imena mogli naći u izrazu kasiterit
pod kojim su rude kositra poznate od davnine; to bi značilo da se
Kasitima kao narodu priznaje da su mogli nabaviti rudu ili pak
da su došli iz kraja gdje je pronađena ruda.
Plinije, rimski učenjak iz prvog stoljeća n. e. piše da je

kositar, kojeg su Grci zvali 'cassiteros', bio vredniji od olova. On
tvrdi da su ga Grci cijenili od rata pod Trojom (i doista, spominje
ga i Homer pod nazivom cassiteros). Trojanski rat se dogodio u
trinaestom stoljeću pr. n. e. na zapadnom rubu Male Azije gdje
su rani mediteranski Grci došli u dodir s Hetitima (ili su, možda,
bili njihovi indo-europski rođaci). 'Legende govore da su ljudi
taj cassiteros tražili na otocima u Atlantskom oceanu', piše Plinije
u svojom djelu Historia Naturalis, 'i da su ga prevozili brodovima
načinjenim od vrbe; cassiteros je bio pokriven životinjskim
kožama zajedno sašivenim'. Otoci koje su Grci zvali Cassiterites,
'u skladu s njihovim obiljem kositra', napisao je, nalaze se u
Atlantskom oceanu, nasuprot rtu koji se zove Kraj Zemlje;'postoji
šest Otoka Bogova koje neki označavaju kao Otoke Blaženstva'.
To je intrigantna tvrdnja, jer ukoliko su Hetiti, od kojih su Grci
sve to saznali, govorili o bogovima koji su bili Anunnaki, onda
ovdje imamo izraz sa svim konotacijama naziva Anaku.
Obično se, međutim, smatra da se time označavaju otoci
Scilly kod Cornvvalla, osobito otkad se zna da su Feničani došli
do tog dijela britanskog otočja u prvom tisućljeću pr. n. e.; prorok
Ezekijel, njihov suvremenik, posebno spominje kositar kao jedan
od metala koji su Feničani iz Tira uvozili u svojim brodovima.
Pozivanje na Plinija i Ezekijela su najčešći, premda ne i
jedini stupovi na kojima je priličan broj suvremenih autora
gradio teorije o feničkom iskrcavanju na američki kontinent u
to doba. Misao vodilja bila im je sljedeća: nakon što su Asirci
okončali nezavisnost feničkih gradova-država na istočnom
Sredozemlju u devetom stoljeću pr. n. e., Feničani su osnovali
novi centar, Kartagu (Keret-Hadasha, tj. 'Novi grad') na
zapadnom Mediteranu, u sjevernoj Africi. Iz tog novog sjedišta
nastavili su s trgovinom metalima, ali i počeli uzimati afričke
urođenike kao robove. 600. g. pr. n. e. oplovili su Afriku u potrazi
za zlatom za egipatskog kralja Nehoa (ponovivši tako junačko
djelo izvršeno stoljećima ranije za kralja Salomona), a 425. g. pr.
n. e. su pod vodstvom Hannoa oplovili Zapadnu Afriku da bi
osnovali trgovačke položaje za dopremu zlata i robova. Hannova
289 ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E I N G O T I
ekspedicija se sretno vratila u Kartagu, budući je on po povratku

ispričao sve o svojem putovanju. No, druge prije ili poslije njega,
tako kaže teorija, atlantske su struje skrenule s kursa, te su
doživjeli brodolom na američkoj obali.
Ostavljajući po strani spekulativnija otkrića predmeta koji
ukazuju na mediteransku prisutnost u Sjevernoj Americi, dokaz
takve prisutnosti u Srednjoj i Južnoj Americi donekle je iznuđen.
Jedan od nekolicine akademika koji je krenuo u tom pravcu je i
profesor Carus H. Gordon (Before Columbus i Riddles in History).
Podsjetivši svoje čitatelje na ranije spominjanje sličnosti imena
Brazil sa semitskim izrazom Barzel za željezo, iskazao je nemalo
povjerenje takozvanom Paraiba spisu koji se pojavio u tom
brazilskom mjestu 1872. g.. Nestanak spisa uskoro nakon toga
i nejasne okolnosti njegovog otkrivanja utjecale su na mnoge
znanstvenike da ga smatraju za krivotvorinu, a osobito zato što bi
njegovo prihvaćanje kao autentičnog dokumenta potkopalo stav
da nije bilo kontakta između Starog i Novog svijeta. No, izvrsno
obrazovani Gordon se zalagao za prihvaćanje autentičnosti spisa
koji je, ustvari, bio poruka kapetana feničkog broda kojeg je oluja
odvojila od ostalih brodova, i koji je plovio s Bliskog istoka oko
534. g. pr. n. e.
Zajednička svim tim studijama jest tvrdnja da je 'otkriće'
Amerike bilo slučajno, rezultat brodoloma ili skretanja s kursa
zbog oceanskih struja; i drugo, da se to dogodilo u p r v o m
tisućljeću pr. n. e. i to najvjerojatnije u drugoj polovici tog
tisućljeća.
No, mi ovdje raspravljamo o mnogo ranijem razdoblju,
gotovo dvije tisuće godina prije spomenutog vremena; osim toga,
tvrdimo da razmjena dobara i ljudi između Starog i Novog svijeta
nije bila slučajna, nego da je bila rezultat namjerne intervencije
'bogova' - Anunnakija.
Sigurno je da Kasiti nisu bili prerušeni Britanci. Bliskoistočni
zapisi ih smještaju istočno od Sumerana, u područje koje je danas
dio Irana. Oni su srodni s Hetitima u Maloj Aziji kao i s Hurijcima
(biblijski - 'Ljudima iz rudnika') koji su bili zemljopisna i kulturna
veza između Sumerana u južnoj Mezopotamiji i indo-europskih
naroda na sjeveru. Oni i njihovi prethodnici, uključujući

Sumerane, mogli su doći do Južne Amerike tako da plove na
zapad, oko vrha Afrike i preko Atlantika do Brazila; ili na istok,
oko vrha Indokine i arhipelaga otoka, te preko Tihog oceana do
Ekvadora i Perua. Svaka od ovih ruta zahtijevala je navigacijske
pothvate i mape morskih putova.
Takve su mape, m o r a m o zaključiti, postojale.
Sumnja da su te rane mape bile dostupne europskim
moreplovcima počinje sa samim Kolumbom. Danas se općenito
vjeruje da je on znao kuda ide, jer je od Paola del Pozzo
Toscanellija, astronoma, matematičara i geografa iz Firenze
nabavio kopije pisma i mapa koje je Toscanelli poslao 1474.
g. Crkvi i Dvoru u Lisabonu, gdje je tražio od Portugalaca
da isprobaju zapadni prolaz za Indiju umjesto oplovljivanja
Afrike. Odbacujući stoljećima okamenjene zemljopisne dogme
utemeljene na radovima Ptolemeja iz Aleksandrije (drugo
stoljeće n. e.), Toscanelli je preuzeo ideje pretkršćanskih grčkih
znanstvenika - kao što su Hiparh i Eudoksije - da je Zemlja
kugla, a njene mjere i veličinu uzeo je od grčkih učenjaka iz
prijašnjih stoljeća. Potvrdu tih teorija pronašao je u samoj Bibliji
u prvom latinskom prijevodu, gdje se jasno govori o 'okruglom
svijetu. Toscanelli je sve to prihvatio, ali je krivo izračunao širinu
Atlantika; također je vjerovao da je zemlja koja leži nekih 6.200
kilometara zapadno od Kanarskih otoka vrh Azije. To je bilo
mjesto gdje je Kolumbo ugledao kopno, otoke za koje je vjerovao
da su'Zapadna Indija' - pogrešan naziv koji je ostao do današnjeg
dana.
Suvremeni istraživači su uvjereni da je portugalski kralj
čak posjedovao i mape koje su ocrtavale atlantsku obalu Južne
Amerike, više od tisuću šesto kilometara istočno od otoka koje
je otkrio Kolumbo. Oni su potvrdu za to uvjerenje pronašli u
kompromisu koji je papa zapovjedio u svibnju 1493. g., kojim
je povučena demarkaciona linija između zemalja koje su otkrili
Španjolci zapadno od linije i nepoznatih zemalja, ukoliko postoje,
istočno od nje. Ova linija sjever-jug, 1.800 kilometara zapadno od
otočja Cape Verde koje su Portugalci potraživali, dala im je Brazil i
veći dio Južne Amerike - možda na iznenađenje Španjolaca, ali ne

i Portugalaca za koje se vjeruje da su i prije znali za taj kontinent.
I doista, do sada je pronađen velik broj mapa iz
pretkolumbovskih vremena; neke (poput Medičejske mape iz
1351., Pizingi mape iz 1367., i nekih drugih) pokazuju Japan
kao veliki otok u zapadnom Atlantiku i, što je značajno, otok
nazvan 'BrasiF na pola puta do Japana. Druge sadrže konture
obje Amerike kao i Antarktika - kontinenta čija su obilježja
skrivena ledom koji ga pokriva, ukazujući na to da su te mape,
nevjerojatno, bile crtane na temelju podataka dostupnih u
vrijeme kada Antarktik nije bio pod ledenim pokrovom - a to
je bilo o d m a h nakon Potopa, oko 11.000. g. pr. n. e., te još neko
vrijeme poslije njega.
Najpoznatija od tih nevjerojatnih, ali ipak postojećih mapa
je ona od Piri Rea, turskog admirala, koja nosi muslimanski
datum ekvivalentan 1513. g. n. e. Admiralova bilješka na njoj
tvrdi da se ona djelomično temelji na mapama koje je koristio
Kolumbo. Dugo vremena se smatralo da su se europske mape
iz Srednjeg vijeka kao i arapske karte temeljile na Ptolemejevoj
geografiji; no, studije na prijelazu stoljeća pokazale su da su se
vrlo precizne europske mape iz četrnaestog stoljeća temeljile na
feničkoj kartografiji, a posebno ona od Marinija iz Tira (drugo
stoljeće n. e.). Odakle je on dobio te podatke? C. H. Hapgood, u
jednoj od najboljih studija na temu Piri Rejeve mape i njezinih
prethodnica (Maps oj the Ancient Sea Kings), zaključio je da
'dokazi prikazani na drevnim mapama izgleda upućuju na
postojanje u dalekim vremenima ... prave civilizacije napredne
vrste'; naprednije od Grčke ili Rima, a u nautičkim znanostima
ispred Europe osamnaestog stoljeća. On priznaje da je prije svih
drugih postojala mezopotamska civilizacija, koja se protezala
unazad barem 6000 godina; no, određene oznake na mapi,
poput Antarktika, navode čovjeka da se zapita tko je prethodio
Mezopotamcima.
Dok se većina studija posvećenih tim mapama usredotočuje
na značajke Atlantika, studije Hapgooda i njegovog tima utvrdile
su da Piri Rejeva mapa ispravno prikazuje također i andske
planine, rijeke koje s njih teku na istok, uključujući Amazonu i

južnoameričku tihooceansku obalu - od otprilike 4. stupnja južno
do oko 40. stupnjeva južno - tj. od Ekvadora preko Perua do
polovice Čilea. Začudo, njegov tim je pronašao da'crtež planina
pokazuje da su ih promatrali s mora, s brodova uz obalu, a ne
da ih se zamišljalo'. Obala je bila nacrtana toliko detaljno da se
moglo razaznati poluotok Paracas.
Stuart Piggott ( A u x portes de l'histoire) bio je jedan od
prvih koji je primijetio da se to linija tihooceanske obale Južne
Amerike pojavljuje i na europskim kopijama Ptolemejeve karte
svijeta. Ona, međutim, nije prikazana kao kontinent s one strane
ogromnog oceana, već kao Tierra Mítica, tj. Mitska zemlja koja se
prostirala od vrha južne Kine iza poluotoka zvanog Quersoneso
de Oro, odnosno Poluotok zlata, na jug sve do kontinenta kojeg
danas zovemo Antarktik.
Ovo je zapažanje potaknulo uglednog južnoameričkog
arheologa D. E. Ibarra Grassoa da pokrene opsežno istraživanje
drevnih mapa; njegovi su zaključci objavljeni u studiji pod
naslovom La Representación de America en mapas Romanos
de tiempos de Cristo. Kao i drugi istraživači, i on je došao do
zaključka da su se europske mape koje su dovele do Vremena
Otkrića temeljile na Ptolemejevom radu, koji se pak bazirao
na kartografiji i geografiji Marinija iz Tira, pa čak i na ranije
dostupnim podacima.
Studija Ibarra Grassa uvjerljivo pokazuje da se obris
zapadne obale ovog 'dodatka' nazvanog Tierra Mitica podudara
sa zapadnom obalom Južne Amerike na mjestu gdje ona strši u
Tihi ocean. To je i mjesto gdje legende smještaju pretpovijesna
iskrcavanja!
Europske kopije Ptolemejevih mapa uključivale su i ime
mjesta usred te mitske zemlje - Cattigara; lokacija je to, piše
Ibarra Grasso,'gdje je ustvari smješten Lambayeque, glavni centar
metalurgije zlata na cijelom američkom kontinentu'. Ne čudi da
je na tom mjestu utemeljen Chavin de Huantar, pretpovijesni
centar za procesiranje zlata, upravo tamo gdje su se sreli afrički
Olmeci, bradati Semiti i Indoeuropljani.
Da li su se i Kasiti tamo iskrcali, ili možda u zaljevu Paracas,

bliže Tiahuanacuu?
Kasiti su za sobom ostavili bogatu ostavštinu metalurškog
zanatstva kroz treće i drugo tisućljeće pr. n. e. Među njihovim
artefaktima nalaze se brojni predmeti načinjeni od zlata, srebra
pa čak i željeza; no, od metala preferirali su broncu, pa su
zahvaljujući njima 'Bronce iz Luristana postale prepoznatljiv
izraz među povjesničarima umjetnosti i arheolozima. Oni su
svoje predmete često ukrašavali slikama svojih bogova (sl. 126a) i
svojih legendarnih junaka, među kojima je omiljen bio Gilgameš
koji se hrva s lavovima (sl. 126b).
slika 126
Nevjerojatno, ali identične teme i umjetničke oblike nalazimo

i u Andama. U studiji pod naslovom La Religion en elAntiguo Peru,
Rebecca Carnon-Cachet de Girard je ilustrirala bogove koje su
Peruanci obožavali na temelju prikaza na zemljanim posudama
pronađenim u središnjim i sjevernim obalnim područjima;
sličnost s kasitiskim broncama je zapanjujuća (sl. 127a). U Chavin
de Huantaru, prisjetimo se, gdje su kipovi bili hetitskog tipa,
također smo vidjeli prikaze scene 'Gilgameš i lavovi'. Tko god
da je došao iz Starog svijeta da tamo ispriča i prikaže tu priču,
učinio je to i u Tiahuanacuu: među brončanim predmetima tamo
pronađenim, brončana plaketa, kao u kasitskom Luristanu, jasno
prikazuje bliskoistočnog junaka u istoj sceni (sl. 127b)!
slika 127
Prikazi 'anđela, krilatih 'bogova glasnika (biblijski Mal'achim,

doslovno 'glasnici, izaslanici'), dio su umjetnosti svih drevnih
naroda; hetitski (sl. 128a) najviše podsjećaju na krilate glasnike
oko glavnog božanstva na Sunčevim Vratima (sl. 128b). Za
rekonstrukciju događaja u američka drevna vremena značajno
je da su u Chavin de Huantaru - gdje vjerujemo da su se
susrela kraljevstva dvojice bogova, boga Teotihuacana i boga
Tiahuanacua - olmečke karakteristike zamijenile mezopotamske
na pločama s krilatim bogovima (sl. 128c).
slika 128
295 ZEMLJA IZ K O ; E D O L A Z E INGOTI
U Chavin de Huantaru indo-europsko božanstvo bio je

Bog Bik, a za druge tamošnje kipare on je bio mitska životinja.
No, premda nije bilo bikova u Južnoj Americi dok neke nisu
dovezli Španjolci, znanstvenici su se iznenadili kad su otkrili
da neke indijanske zajednice blizu Puna na jezeru Titicaca
pa čak i u Pucari (legendarno stajalište na putu Viracoche od
jezera u Cuzco) obožavaju bika u ceremonijama koje potječu
još iz pretšpanjolskih vremena (v. J. C. Spahni, 'Lieux de culte
précolombiens' u Zeitschrift fur Ehnologie, 1971.). U Tiahuanacuu
i južnim Andama ovaj je bog prikazivan naoružan m u n j o m i
kako drži metalni štap - slika koja je rezbarena na kamenu,
slikana na keramici i tkaninama. Taj spoj dvaju simbola dobro
je poznat na drevnom Bliskom istoku, gdje je bog kojeg su
Babilonci i Asirci zvali Ramman ('Gromovnik'), zapadni Semiti
Hadad ('Kotrljajuća jeka), a Hetiti i Kasiti Tešub ('Onaj koji puše
vjetar'), bio prikazivan kako stoji na biku, svojoj kultnoj životinji,
i drži metalno oruđe u jednoj ruci, a munju u obliku viljuške u
drugoj (sl. 129a).
slika 129
Sumerani, od kojih su potekli drugi panteoni Starog svijeta,

zvali su tog boga Adad ili ISH.KUR ('On iz Dalekih Planina') i
prikazivali ga s metalnim oruđem i m u n j o m u obliku viljuške (sl.
129b). Jedan od njegovih epiteta bio je ZABAR DIB.BA - 'Onaj
koji dobiva i dijeli broncu' - trag koji rasvjetljava našu priču.
Nije li Rimac s južnih obala Perua, Viracocha s andskih
visoravni, bio taj čija se slika s metalnim oruđem i m u n j o m u
obliku viljuške posvuda pojavljivala, čiji se simbol munje sam
pojavljivao na m n o g i m spomenicima? Može ga se čak vidjeti
kako stoji na biku na rezbariji u kamenu koju su jugozapadno
od jezera Titicaca pronašli Ribero i von Tschudi (sl. 129c).
Znanstvenici koji su proučavali ime Viracocha u njegovim
različitim varijantama slažu se da njegove komponente znače
'Gospodin/Vrhunski' koji od 'Kiše/Oluje/Munje' je 'Tvorac/
Stvoritelj'. Jedna himna Inka opjevala ga je kao boga 'koji
dolazi u grmljavini i u olujnim oblacima'. To je gotovo doslovce
istovjetan način na koji je to božanstvo, Bog Oluje, bio slavljen u
slika 130
Mezopotamiji; a zlatni disk iz Cuzca (sl. 85b) prikazuje božanstvo

s izdajničkim simbolom munje u obliku viljuške.
U neko davno doba, u tim dalekim vremenima Iškur/
Tešub/Viracocha je postavio svoj simbol munje u obliku viljuške
- tako da ga svi mogu vidjeti iz zraka i s oceana - na obronak
planine u zaljevu Paracas (sl. 130) - u istom o n o m zaljevu kojeg
je Hapgoodov tim identificirao na Piri Reovoj mapi; taj je zaljev
vjerojatno bio sidrište za brodove koji su prevozili kositar i
broncu iz Tiahuanacua u Stari svijet. To je simbol koji proglašava
podjednako i bogovima i ljudima:
OVO JE KRALJEVSTVO BOGA OLUJE!
Naime, kako je zapisano i u Knjizi o Jobu, uistinu je postojala
zemlja iz koje dolaze ingoti, čije podzemlje je potreseno kao
vatrom ... Mjesto toliko visoko m e đ u vrhovima da 'čak niti
lešinar ne zna put onamo, a sokolovo oko ga ne razaznaje'. To
je bilo mjesto gdje bog koji je donio za život važne metale 'na
kamen diže ruku... iz korijena prevraća planine... u kamenu
prokopava prolaze'.
12
BOGOVI ZLATNIH
SUZA
U neko vrijeme nakon 4000. g. pr. n. e. veliki Anu, vladar
Nibirua, došao je na Zemlju u svečani posjet.
To nije bilo prvi puta da je krenuo na naporno putovanje
kroz svemir. Oko 440.000 zemaljskih godina prije toga - što
predstavlja tek 122 godine u nibirskom računanju vremena
- njegov prvorodeni sin Enki poveo je prvu grupu od pedeset
Anunnakija na Zemlju s ciljem da nabave zlato, budući da je
taj sedmi planet njime bio blagoslovljen. Na Nibiruu, priroda
i korištenje tehnologije zajedno su stanjili i oštetili atmosferu
planeta, koja nije bila nužna samo za disanje, već je služila i kao
omotač, pretvarajući taj planet u staklenik, te tako sprečavajući
oslobađanje topline koja se u njemu stvarala. Isključivo
raspršivanjem zlatnih čestica visoko iznad Nibirua - zaključili su
njihovi znanstvenici - moguće je spasiti Nibiru i spriječiti da ne
postane smrznuta i beživotna kugla.
Enki, budući je bio briljantan znanstvenik, spustio se u
Perzijskom zaljevu i osnovao svoju bazu Eridu na njegovim
obalama. Plan mu je bio doći do zlata njegovim izvlačenjem iz
299
zaljevskih voda; međutim, na taj način nisu dobivene dovoljne

količine, a kriza na Nibiruu se sve više produbljivala. Umoran od
Enkijevih uvjeravanja da će projekt ipak uspjeti, Anu je stigao na
Zemlju u namjeri da se sam uvjeri kako stvari stoje. Sa sobom
je poveo svog nasljednika Enlila: premda nije bio prvorođenac,
Enlil je imao pravo nasljedstva jer je njegova majka Antu bila
Anuova polusestra. On nije bio tako izvrstan znanstvenik kao
Enki, ali je bio odličan administrator; nije bio od onih koji se daju
očarati tajnama prirode, već od onih koji vjeruju u preuzimanje
dužnosti i rješavanje stvari. U ovom slučaju trebalo je riješiti, na
to su upućivala sva znanstvena istraživanja, pitanje iskopavanja
zlata na mjestu gdje ga je bilo u izobilju: u južnoj Africi.
Izbile su teške svađe, ne isključivo u vezi samog projekta,
nego i zbog rivalstva polubraće. Anu je čak razmišljao o tome da
ostane na Zemlji i dopusti jednom od svojih sinova da preuzme
ulogu regenta Nibirua; no, ta je zamisao prouzročila još žešće
nesuglasice. Naposljetku su se odlučili za ždrijeb. Enki je morao
otići u Afriku i organizirati iskopavanje; Enlil je morao ostati
u E.DIN-u (Mezopotamija) i izgraditi nužna postrojenja za
rafiniranje ruda i za slanje zlata nazad na Nibiru. A Anu se vratio
na planet Anunnakija. To je bio njihov prvi posjet.
Potom je uslijedio drugi posjet, zbog drugog hitnog slučaja.
Četrdeset nibirskih godina nakon prvog spuštanja, Anunnaki
koji su bili zaduženi za rad u rudnicima zlata pobunili su se.
Možemo samo nagađati u kojoj je mjeri uzrok tome bio naporan
posao u dubokim rudnicima, a u kojoj mjeri je pobuna bila odraz
zavisti i podijeljenosti između dvojice polubraće i njihovih ljudi.
Činjenica je da su Anunnaki pod vodstvom Enkija u južnoj
Africi odbili nastaviti s iskopavanjem i da su zadržali Enlila kao
taoca, kad je tamo došao riješiti nastalu krizu.
Svi su ti događaji bili zapisani; tisućljećima kasnije
prepričani su Zemljanima kako bi ovi znali kako je sve počelo.
Sastao se Savjet bogova. Enlil je inzistirao na tome da Anu dođe
na Zemlju i predsjeda sastanku, te da osudi Enkija. U prisutnosti
okupljenih vođa, Enlil je iznio slijed događaja i optužio Enkija da
je vodio pobunu. Ali, kad su pobunjenici ispričali svoju verziju
301 BOGOVI ZLATNIH SUZA
priče, Anu je suosjećao s njima. Oni su bili svemirski letači, a ne

rudari; a njihova patnja je zaista postala nepodnošljiva.
No, nije li trebalo obaviti posao? Kako će život na Nibiruu
opstati bez iskopanog zlata? Enki je ponudio rješenje: stvorit
ćemo Primitivne Radnike, rekao je, koji će preuzeti težak posao!
Priopćio je zapanjenom skupu da je vršio eksperimente, uz
p o m o ć glavnog medicinskog časnika Ninti/Ninharsaga. Na
Zemlji, u istočnoj Africi, već postoji primitivno biće - čovjekoliki
majmun. To biće mora da se na Zemlji razvilo iz Sjemena Života
s Nibirua, iz sjemena koje je preneseno s Nibirua na Zemlju za
vrijeme pretpovijesnog zvjezdanog sudara s Tiamatom. Postoji,
dakle, genetska kompatibilnost; potrebno je usavršiti to biće tako
da mu se daju neki geni Anunnakija. Tada će to biti stvorenje koje
će izgledati kao Anunnaki, sposobno da drži oruđe i dovoljno
inteligentno da izvršava zapovijedi.
I tako je, genetskom manipulacijom i oplodnjom jajašca
majmunice u laboratorijskoj retorti stvoren LULU AMELU
- 'Miješani radnik'. Taj se mješanac nije mogao razmnožavati;
Anunnaki žene svaki su puta morale biti božanske majke. Ali, Enki
i Ninharsag su ih usavršavali kroz pokušaje i pogreške sve dok
nisu dobili savršeni model. Nazvali su ga Adam tj. 'On sa Zemlje'
- Zemljanin. Uz pomoć ovih plodnih slugu zlato se proizvodilo u
izobilju, sedam naselja pretvorilo se u gradove, a Anunnaki - njih
600 na Zemlji, i 300 na orbitalnim stanicama - su se navikli na
lagodan život. Neki od njih, unatoč Enlilovom protivljenju, uzeli
su ljudske kćeri za svoje žene, pa čak imali i djecu s njima. Za
Anunnakije je dobivanje zlata sada postao zadatak bez suza, ali
Enlilu je sve počelo izgledati kao izopačena misija.
Svemu je došao kraj s Potopom. Već duže vrijeme su
znanstvena promatranja upozoravala da je ledena kapa koja se
stvarala na antarktičkom kontinentu postala nestabilna; sljedeći
puta kad Nibiru prođe blizu Zemlje, između Marsa i Jupitera,
njegova gravitacijska privlačnost mogla bi prouzročiti da ova
ogromna ledena masa sklizne sa svog kontinenta i stvori plimni
val koji bi obišao cijeli svijet, naglo mijenjajući temperaturu
oceana i Zemlje, te uzrokujući neviđene oluje. Posavjetovavši
se s Anuom, Enlil je izdao zapovijed: pripremite svemirski brod,

budite spremni napustiti Zemlju!
Ali, što učiniti s čovječanstvom, upitali su Enki i Ninharsag,
njegovi tvorci. Neka čovječanstvo nestane, reče Enlil. On je od
svih Anunnakija zatražio da se zakunu da neće odati tajnu, kako
se očajni Zemljani ne bi umiješali u pripreme Anunnakija za
odlazak. Enki, neodlučan, također se zakleo; ali, praveći se da
govori zidu, uputio je svog vjernog pratioca Ziusudru da izgradi
Tibatu, brod koji može roniti, u kojem bi on i njegova obitelj,
te dovoljan broj životinja mogli preživjeti vodenu bujicu, tako
da život na Zemlji ne bi nestao. Osim toga, Ziusudri je dao i
navigator da dovede brod do planine Ararat, najistaknutije
bliskoistočne planine s dva vrha.
Tekstovi o Stvaranju i Potopu koje su Anunnaki diktirali
Sumeranima ove priče prenose mnogo podrobnije i specifičnije
nego poznate biblijske sažete i objavljene verzije. U trenutku
kada se katastrofa dogodila, na Zemlji nisu živjeli samo
polubogovi. Neki od glavnih božanstava, članovi svetog kruga
Dvanaestorice, i sami su na neki način bili Zemljani: Nannar/
Sin i Iškur/Adad, Enlilovi mlađi sinovi, bili su rođeni na Zemlji;
tako je bilo i sa Sinovom djecom-blizancima, Utu/Šamašem i
[nannom/Ištar. Enki i Ninharsag (s kojima je on možda podijelio
tajnu o 'Operaciji N o a ) pridružili su se ostalima s prijedlogom
da Anunnaki ne napuštaju Zemlju zauvijek, nego da ostanu neko
vrijeme u Zemljinoj orbiti i pričekaju kako bi vidjeli što će se
dogoditi. I zaista, nakon što je ogromni plimni val došao i prošao,
a kiše prestale, Zemljini vrhovi su se počeli pokazivati, a sunčeve
zrake koje su sjale kroz oblake crtale su duge na nebu.
Enlil je, otkrivši da je čovječanstvo preživjelo, isprva bio
bijesan. Ali onda se smekšao. Anunnaki, shvatio je, i dalje mogu
ostati na Zemlji; no, ukoliko budu morali ponovno graditi svoje
centre i nastave li proizvodnju zlata, čovjeku se mora dozvoliti da
se razmnožava i napreduje, i ne smije ga se više tretirati kao roba
nego kao partnera.
U pretpotopna je vremena svemirska luka za dolazak i
odlazak Anunnakija i njihovih zaliha, te za odvoženje zlata bila
smještena u Mezopotamiji, u Sipparu. No, sada, nakon Potopa,

cijela plodna dolina između Eufrata i Tigrisa bila je pokrivena
milijardama tona mulja. I dalje koristeći dvovrhi Ararat kao
žarišnu točku za određivanje vrha koridora za slijetanje, oni
su podigli dvije umjetne planine na tridesetoj paraleli na obali
Nila - dvije velike piramide u Gizi koje su služile kao vodilje pri
spuštanju u postpotopnu zračnu luku na Sinajskom poluotoku.
To je bilo podjednako blizu, ako ne i bliže, afričkim izvorima
zlata, kao što je bila i svemirska zračna luka u Mezopotamiji.
I tako, budući da su Zemljani uspjeli preživjeti, množiti se i
biti od pomoći Anunnakima, čovječanstvo je dobilo civilizaciju.
Sjeme za glavne usjeve bilo je doneseno s Nibirua, žitarice su
bile kultivirane, divlje životinje pripitomljene, a ljude se podučilo
tehnikama izrade gline i metala. Ovo posljednje je bilo od velikog
značaja, budući da se ticalo uspjeha i samih Anunnakija u daljnjoj
opskrbi zlatom, sada kad su stari rudnici bili pod naslagama blata
i vode.
Od vremena Potopa, Nibiru je još jednom došao u
blizinu Zemlje i tom su prigodom odatle dopremljeni vitalni
materijali; no, malo se toga vrijednoga imalo za poslati nazad.
U nekadašnjim, starim nalazištima zlata sada je bilo potrebno
locirati skrivene žile, izbušiti tunele u obroncima planina,
iskopati okna u zemlji, razbiti stijene. Čovječanstvu je trebalo dati
oruđe - snažno oruđe - da bi mogli izvući ono što su Anunnaki
locirali, i razbiti stijene oružjem na zrake. Nasreću, vodena bujica
je učinila i nešto korisno, jer je otkrila žile, isprala ih, a riječna
korita napunila zlatnim grumenjem pomiješanim s blatom i
šljunkom. Prikupljanje tog zlata moglo je značiti nove izvore
- lakše za rad, ali teže za pristup i transport; naime, mjesto gdje
je te vrste zlata u grumenu bilo u izobilju nalazilo se na drugoj
strani Zemljine kugle: tamo, duž planinskih lanaca koji gledaju
na ogromni ocean, otkrivena su nečuvena zlatna blaga. Samo ih
je trebalo uzeti - ukoliko bi Anunnaki otišli tamo, ukoliko bi se
pronašao način da se to zlato preveze.
U to je vrijeme, budući da se Nibiru opet približio Zemlji,
veliki Anu sa svojom suprugom Antu stigao na Zemlju u svečani
posjet, da sam vidi kako stvari stoje. Što se postiglo time što su
čovječanstvu darovana dva božanska metala, AN.NA i AN.BAR
kako bi od njih izradili svoje čvrsto oruđe? Što je donijelo
proširenje operacije na drugu stranu svijeta? Jesu li skladišta
napunjena zlatom, kako su priopćavala izvješća, spremnim za
slanje na Nibiru?
'Nakon što je Potop pomeo Zemlju, kada je Kraljevstvo

bilo spušteno dolje s Neba, prvo je Kraljevstvo bilo u Kishu.
Ovim riječima započinju stihovi sumerskog Popisa kraljeva
raznih dinastija i glavnih gradova prve bliskoistočne civilizacije.
Arheologija je zaista potvrdila veliku drevnost tog sumerskog
grada. Od njegovih dvadeset tri vladara, jedan je nosio ime-epitet
koje se može razumjeti da je on bio metalurg; jasno je rečeno da
je dvadeset drugi vladar, Enmenbargsi, bio 'onaj koji je odnio kao
plijen elamsko oružje za lijevanje'. Elam, na visoravnima istočno
i jugoistočno od Sumera, doista je bilo jedno od mjesta gdje je
počela metalurgija; a spominjanje oružja za lijevanje kao plijena
potvrđuje arheološki dokaz o potpuno razvijenoj metalurgiji na
drevnom Bliskom istoku ubrzo nakon 4000. g. pr. n. e.
Međutim, 'Kish je bio uništen oružjem', možda od strane
istih Elamita čija zemlja je bila napadnuta; a Kraljevstvo, glavni
grad, bio je pretvoren u potpuno novi grad nazvan Uruk
(biblijski Erek). Od njegovih dvanaest kraljeva najpoznatiji je
bio Gilgameš, slavan zbog svog junaštva. Njegovo ime je značilo
'Gibilu, bogu taljenja/lijevanja (posvećen)'. Obrada metala je,
čini se, bila važna vladarima Uruka. Za jednoga od njih je riječ
kovač opisivala ono po čemu je bio čuven. Već prvi vladar, čija je
vladavina počela kada Uruk nije bio ništa više od svetišta, imao je
prefiks MES - 'Gospodar lijevanja' - kao dio svog imena. Njegov
naziv je bio neuobičajeno dugačak:
Mes-kiag-gasher, sin božanskog Utu,

postade visoki svećenik Eanne kao i kralj...
Meskiaggasher otiđe u Zapadno more
i iziđe prema Planinama.
Ovo je, obzirom na činjenicu da se ta dugačka izjava nalazi

na mjestu gdje se navode samo ime kralja i dužina njegove
vladavine, vrlo važna informacija koja bilježi slavno djelo. Koje
je more Meskiaggasher prešao i do kojih je planina stigao, nikada
nećemo znati sa sigurnošću; ali tekst upućuje na drugu stranu
svijeta.
Možemo razumjeti žurnost da se metalurgija u Uruku
dovede do savršenstva: to je imalo veze s predstojećim svečanim
posjetom Anua. Možda u namjeri da se ostavi dojam kako se
sve dobro odvija, sam grad Uruk bio je sagrađen njemu u čast, a
prikaz metalurških dostignuća bio je naglašen. Na mjestu svetišta
sagrađen je hram s mnogo razina čiji su uglovi bili načinjeni od
lijevanog metala. Njegovo ime, E.ANNA, općenito se uzima
da znači 'Kuća Anua; ali također može značiti i 'Kuća kositra'.
Podrobno sastavljeni tekstovi koji su zapisali protokol i program
kraljevskog posjeta Uruku otkrivaju d a j e to bilo mjesto prepuno
zlata.
Pločice pronađene u arhivama Uruka, koje su, prema
bilješci onoga tko ih je pisao, bile kopije ranijih sumerskih
tekstova, čitljive su tek od sredine. Anu i Antu već sjede u
dvorištu hrama i gledaju procesiju bogova koji unose zlatno
žezlo. U međuvremenu boginje pripremaju spavaonice za
posjetitelje u E.NIR-u - 'Kući svjetline' - koja je bila pokrivena
'rukotvorinama od zlata Donjeg Svijeta'. Kad se nebo smračilo,
svećenik se popeo na najvišu razinu zigurata kako bi promatrao
očekivanu pojavu Nibirua, 'Velikog planeta Anua s neba'. Nakon
što su izgovorene odgovarajuće himne, posjetitelji su oprali ruke
u zlatnim posudama, te im je posluženo večernje jelo na sedam
zlatnih poslužavnika; pivo i vino se točilo iz zlatnih posuda.
Nakon što su recitirane i druge himne koje su slavile 'Stvoriteljev
planet, planet koji je junak neba', posjetitelje je procesija bogova s
bakljama povela u njihov 'zlatni samostan' da tamo prenoće.
Ujutro, dok su svećenici za vrijeme prinošenja žrtvi punili
zlatna kadila, probudilo se bogove i pozvalo na bogati doručak
poslužen u zlatnom posudu. Kada se približilo vrijeme odlaska,
božanstva pristigla u posjet odvedena su u procesiji bogova te
u pratnji svećenika koji su pjevali himne, do pristaništa gdje je

bio usidren njihov brod. Grad su napustili kroz Vrata Zanosa,
nastavili duž Avenije Bogova i stigli do 'Svetog pristaništa,
brazde Anuovog broda' koji ih je trebao odnijeti na 'Put Bogova'.
U kapelici nazvanoj Kuća Akitua, Anu i Antu su se pridružili
Bogovima Zemlje u njihovoj molitvi, izgovarajući blagoslove
sedam puta. I tada, 'sklopivši ruke', bogovi su otišli.
Ako su u vrijeme tog svečanog posjeta Anunnaki već tragali
za zlatom u Novom svijetu, ne bi li Anu i Antu poželjeli u svoj
itinerar uključiti i te nove zemlje zlata? Ne bi li ih Anunnaki na
Zemlji htjeli impresionirati svojim novim dostignućima, novim
mogućnostima, obećanjem da će opskrbiti Nibiru dovoljnim
količinama životno važnog metala, i to jednom zauvijek?
Ukoliko je odgovor pozitivan, tada je moguće objasniti
postojanje Tiahuanacua, kao i mnogo toga s njim u vezi. Jer, ako
je u Sumeru utemeljen jedan poseban grad, s novim novcatim
svetištem, sa zlatnim samostanom i Avenijom Bogova i Svetim
pristaništima za posjet Staroj Zemlji, možemo pretpostaviti da
se je slično osnivanje novog grada, s novim zlatnim samostanom
i svetom avenijom i svetim pristaništima dogodilo i u srcu
Novih zemalja. I, kao i u Uruku, možemo očekivati opservatorij
za utvrđivanje trenutka kad će se na večernjem nebu pojaviti
Nibiru, popraćen pojavom ostalih planeta.
Držim da samo takvo podudaranje može objasniti
potrebu za opservatorijem, što je Kalasasaya bila, zbog njene
preciznosti i zbog njene starosti - oko 4000. g. pr. n. e. Mišljenja
sam da isključivo takav svečan posjet može objasniti opsežnu
arhitekturu P u m a - P u n k u a , njegova kraljevska pristaništa i,
svakako - njegov zlatom popločan samostan. Naime, upravo to
su arheolozi pronašli u P u m a - P u n k u u : nepobitne dokaze da su
zlatne ploče pokrivale ne samo dijelove vrata (kao stražnje ploče
Vrata Sunca u Tiahuanacuu), nego su i čitavi zidovi, ulazi i zidni
vijenci bili popločani zlatom. Posnansky je našao i fotografirao
nizove malih, okruglih rupa u mnogim poliranim i oklesanim
kamenim blokovima koje su 'služile za podržavanje zlatne ploče
koje su ih pokrivale p o m o ć u čavala, također od zlata'. Kad je u
travnju 1943. g. održao predavanje na tu temu u Geografskom

društvu, predočio je jedan takav blok s pet zlatnih čavala koji su
još bili zabijeni u njega (druge su čavle izvadili lovci na zlato kad
su odnijeli zlatne ploče).
Mogućnost da je u P u m a - P u n k u u u najranija vremena bila
podignuta građevina čiji su zidovi, stropovi i zidni vijenci bili
pokriveni zlatom kao što je to bio i E.NIR u Uruku, dobiva još
više na težini kada otkrijemo da su i bareljefi - koji su ukrašavali
ceremonijalna vrata u P u m a - P u n k u , kao i neke od divovskih
kipova Velikog Boga u Tiahuanacuu - imali umetke od zlata.
Posnansky je otkrio i fotografirao rupe za pričvršćivanje, 'oko
dva milimetra u promjeru, oko reljefa'. Glavna vrata u P u m a -
Punkuu koje je on nazvao Vrata Mjeseca imaju reljef Viracoche,
kao i božje lice uokvireno krivudavom linijom ispod njega, 's
umetnutim zlatom... što je činilo da se glavni hijeroglifi ističu
svojim velikim sjajem'.
Ne manje značajno bilo je otkriće Posnanskog koji je uočio
da na mjestu gdje su te figure prikazivale božje oči, zlatni umeci
i čavli su u prorezima očiju 'pridržavali male okrugle pločice
od tirkiza. U kulturnim naslagama Tiahuanacua pronašli smo',
izvještava Posnansky, 'mnoge takve komadiće tirkiza probušene
u sredini'; ta ga je činjenica dovela do uvjerenja da nisu samo
reljefi na vratima, nego i divovski kameni kipovi bogova, koji
su pronađeni u Tiahuanacuu, imali umetke od zlata na licu, a
njihove oči umetke od tirkiza.
Ovo predstavlja izvanredno otkriće, budući da tirkiza
- poludragog plavo-zelenog kamena - nema nigdje u Južnoj
Americi. To je mineral čiji začeci iskopavanja počinju potkraj
petog tisućljeća pr. n. e., kako se vjeruje, na Sinajskom poluotoku
i u Iranu. Nakon svega dosad rečenog, takve tehnike umetanja
bile su potpuno bliskoistočne, i nisu pronađene nigdje drugdje u
obje Amerike, a svakako ne u ta rana vremena.
Uistinu, svi kipovi pronađeni u Tiahuanacuu prikazuju
bogove kojima iz svakog oka cure po tri suze. Suze su imale
umetke od zlata i još uvijek se mogu vidjeti na nekim kipovima
koji su sada izloženi u Museo del Oro u La Pazu. Čuveni veliki
kip koji je dobio nadimak El Fraile (sl. 131a), visok oko tri metra,
bio je isklesan poput ostalih divovskih kipova u Tiahuanacuu od
pješčenjaka; ovo upućuje na to da svi oni pripadaju najranijem
razdoblju Tiahuanacua. To božanstvo drži nazupčano oruđe u
desnoj ruci; jasno se mogu vidjeti tri stilizirane suze iz svakog
oka u kojima su bez sumnje bili zlatni umeci (kao na skici, sl.
131b). Slične tri suze mogu se vidjeti i na licu nazvanom Divovska
glava (sl. 131c) koju su lovci na blago odlomili od kolosalnog
kipa zbog lokalnog vjerovanja da su graditelji Tiahuanacua
'posjedovali tajnu sastavljanja kamenja' i da ti kipovi nisu bili
isklesani iz kamena, nego su bili izliveni magijskim procesom
koji je omogućio skrivanje zlata u kipovima.
Moguće je da takvo umetanje zlata u božje suze - praksa
koja bi mogla objasniti zašto su narodi Anda (kao Asteci) zlatno
grumenje nazivali 'suzama bogova' - potkrjepljuje ovo vjerovanje.
Budući da su svi ti kipovi prikazivali isto božanstvo kao i na
slika 131
Vratima Sunca, gdje je ono također prikazano kako pušta suze,

prozvano je 'Bogom koji plače'. U svjetlu naših dokaza, smatram
opravdanim prozvati ga 'Bogom zlatnih suza'. Divovski isklesani
monolit koji je pronađen u jednom pratećem mjestu (Wancai)
prikazuje božanstvo s konusnim i rogatim pokrivalom za glavu
- tipičnom kapom mezopotamijskih bogova - i s munjama
umjesto suza (si. 132), što ga jasno identificira kao Boga Oluje.
Jedan od zlatom popločanih kamenih blokova u P u m a -
Punkuu s 'tajanstvenim šupljinama' i dubokim unutarnjim
kanalom bio je odrezan na uglu da drži lijevak, a Posnansky je
pretpostavljao da je to bio dio žrtvenog oltara. Međutim, jedno
od nekoliko zavisnih mjesta blizu Tiahuanacua - čiji ga kameni
ostaci čine mini P u m a - P u n k u o m i gdje su pronađeni zlatni
predmeti - zove se Chuqui-Pajcha, što na aymarskom znači gdje
se lijeva tekuće zlato', upućujući više na proces proizvodnje zlata,
nego na žrtve Ijevanice.
slika 132
Da se zlato u Tiahuanacuu i okolnim mjestima moglo naći, i

to u izobilju, ne proizlazi samo iz legendi, priča ili imena mjesta,
nego i iz arheoloških ostataka. Mnogi zlatni predmeti koje su
znanstvenici zbog njihovih oblika i ukrasa (stilizirane slike
Boga Zlatnih Suza, stepenice, križevi) klasificirali kao Klasičan
Tiahuanacu pronađeni su u obližnjim mjestima na kopnu,
kao i na otocima u vrijeme iskopavanja tijekom 30-ih, 40-ih
i 50-ih godina prošlog stoljeća. Posebno su spomena vrijedne

arheološke misije pod pokroviteljstvom American Museum of
Natural History (pod vodstvom Williama C. Bennetta), Peabody
Museum of American Archaeology and Ethnology (pod
vodstvom Alfreda Kiddera II) i Etnološkog muzeja Švedske (pod
vodstvom Stiga Rydena, te Maxa Portugala, tadašnjeg direktora
Arheološkog muzeja u La Pazu).
Među predmetima su pronađene i šalice, vaze, diskovi, cijevi
i pribadače (jedna od njih, duga oko petnaest centimetara, imala
je glavu u obliku pera s tri grane). Zlatne predmete pronađene
tijekom ranijih iskopavanja na dva sveta otoka, Titicaca (Otok
Sunca) i Coatiju (Otok Mjeseca) Posnansky je opisao u svom
Guida General (Opći vodič, op. prev.) za Tiahuanacu i njegovu
okolicu, a još podrobnije je to učinio A. F. Bandelier (The Islands of
Titicaca and Koati). Najviše nalaza na Titicaci bilo je u ruševinama
koje se nisu mogle identificirati u blizini Svete Stijene i njene
špilje; znanstvenici se ne mogu složiti da li ti predmeti pripadaju
ranim razdobljima Tiahuanacua ili (kako neki smatraju) potječu
iz vremena Inka, jer je poznato da su Inke dolazili na taj otok
na molitvu i kako bi podigli svetišta za vrijeme vladavine Mayta
Capaca, četvrtog vladara Inka.
Nalazi zlatnih i brončanih predmeta u i oko Tiahuanacua
ne ostavljaju mjesta sumnji u to da je zlato na tom području
prethodilo bronci (tj. kositru). Posnansky je bio odrješit u
svrstavanju bronce u treće razdoblje Tiahuanacua i pokazao
je slučajeve gdje su bili korišteni brončani škripci za popravak
građevina iz zlatnog doba. Budući da rudnici u obližnjim
planinama jasno pokazuju da su se ruda kositra i zlato dobivali
na istim mjestima, vjerojatno je otkriće zlata za kojim je uslijedilo
površinsko kopanje u području Titicace iznijelo na vidjelo
prisutnost kasiterita: oba su pronađena, pomiješana u istim
riječnim koritima i rijekama. U rijeci Tipuani i u rijeci koja teče
s planine Illampu, službeni bolivijski izvještaj (naslovljen Bolivia
and the Opening of the Panama Canal, 1912.) kaže da osim po rudi
kositra, 'obje rijeke su čuvene po prisutnosti šljunka koji sadrži
ogromne količine zlata'; na dubini od 300 stopa nije se moglo
naći stjenovito dno. Zanimljivo je da 'udio zlata raste s dubinom

šljunka'. Izvještaj ističe da je zlato iz rijeke Tipuani finoće od 22-
231/2 karata - gotovo najčišće zlato. Popis bolivijskih površinskih
nalazišta zlata gotovo je neiscrpan, čak i nakon svih stoljeća
eksploatacije, od španjolskog osvajanja do danas. Samo Španjolci
su između 1540. i 1750. g. izvukli iz bolivijskih izvora preko 3.000
tona zlata.
Prije negoli je zemlja koja se danas zove Bolivija postala
nezavisna u devetnaestom stoljeću, bila je poznata kao Gornji
Peru i bila je dio španjolskih peruanskih posjeda. Mineralni
izvori sigurno nisu znali za političke granice, a već smo u ranijim
poglavljima opisali bogatstva u zlatu, srebru i bakru s kojima
su se Španjolci sreli u Peruu, kao i europsko vjerovanje da
'majčinska žila svog zlata na zapadu Amerike, sjeverne i južne,
leži u peruanskim Andama.
Pogled na kartu mineralnih izvora Južne Amerike pruža
nam jasnu sliku. Tri linije, različitih širina, zlatnih, srebrnih
i bakrenih žila vijugaju duž andskih planinskih lanaca na
sjeverozapadno-jugoistočnoj kosini, cijelim putem od Kolumbije
na sjeveru do Čilea i Argentine na jugu. Duž njih se nalaze neki
od svjetski najpoznatijih izvora tih metala, od kojih se neke
smatra gotovo u cijelosti mineralnim planinama. Polagane sile
prirode i, bez sumnje, ogromna vodena bujica Potopa, istisnuli su
metale i njihove rude iz njihovih žila u stijenama - izlažući ih i
ispirući ih niz obronke planina u riječna korita. Budući da većina
najmoćnijih rijeka Južne Amerike teče s andskih planina na istok,
kroz velike ravnice Brazila u Atlantski ocean, nije čudo da je zlata
i bakra bilo u izobilju na toj strani kontinenta.
Ali, rudne žile u andskim planinama su krajnji izvor
svih ispiranih i iskopanih metala; kad čovjek pogleda te
isprepletene linije rudnih žila, različito obojene na karti zbog
lakše identifikacije, ta slika podsjeća na crteže u boji dvostruke
spirale strukture DNA, koja se uvija unutar same sebe i sa svojim
pandanom RNA na genetske lance života i nasljednost svega
živog na Zemlji, Unutar tih linija razbacani su drugi vrijedni, čak
rijetki minerali - platina, bizmut, mangan, volfram, željezo, živa,
sumpor, azbest, kobalt, arsen, olovo, cink; i, posebno važno za

suvremeno i drevno taljenje - ugljen i nafta.
Neke od najbogatijih žila zlata, djelomično isprane u riječna
korita, leže istočno i sjeverno od jezera Titicaca. Na tom mjestu,
u Cordillera Real koji grli jezero od njegove sjeveroistočne do
jugoistočne strane, četvrta linija se pridružuje ostalima - linija
kositra u obliku kasiterita. Ona postaje upadljiva na istočnoj
obali jezera, zakreće na zapad uz bazen Tiahuanacua i zatim ide
na jug gotovo paralelno s rijekom Desaguandero. Ostalim trima
linijama se pridružuje u blizini Orura i jezera Poopo, i tamo
nestaje.
Kad su Anu i njegova supruga stigli kako bi vidjeli sva
ta mineralna bogatstva, svetište Tiahuanacua, njegov zlatni
samostan, njegova pristaništa, sve je bilo na mjestu. Koga su
Anunnaki angažirali i doveli na drugu stranu svijeta - oko 4000.
g. pr. n. e. - da sve to izgradi? U to su vrijeme gorštaci oko Sumera
već posjedovali tradiciju rudimentarne metalurške tehnologije i
obrade kamena, i moguće je da su oni bili među dovedenim
zanatlijama. No, prava metalurška tehnologija koja uključuje
lijevanje, visoko građenje, građenje prema arhitektonskim
planovima i slijeđenje zvjezdanih orijentacija bila je u rukama
Sumerana.
Središnji lik u polupodzemnom svetištu ima bradu, kao i
mnoge druge kamene glave pričvršćene na zid koje portretiraju
nepoznate dostojanstvenike. Mnogi imaju turbane, kao što su
imali sumerski dostojanstvenici (sl. 133).
slika 133
Čovjek se mora zapitati gdje i na koji način su Inke,

nastavljajući običaj Drevnog Carstva, došli do sumerskih pravila
nasljeđivanja (tj. pravila preuzetih od Anunnakija). Zašto su
u svojim napjevima svećenici Inka zazivali Nebo izgovarajući
magične riječi Zi-Ana, a Zemlju riječima Zi-ki-a - potpuno
besmislenim izrazima bilo na Quechua ili Aymara jeziku (prema
S. A. Lafone Quevado, Ensayo Mitologico) - ali riječima koje na
sumerskom znače 'Nebeski Život' (ZI.ANA) i 'Život Zemlje i
Vode' (ZI.KI.A). I zašto su Inke od vremena Drevnog Carstva
zadržali izraz Anta za metal općenito, a posebno za bakar - izraz
koji bi na sumerskom kao AN.TA bio u klasi s AN.NA (kositar) i
AN.BAR (željezo)?
Ovi ostaci sumerskih metalurških izraza (koje su posudili
njihovi nasljednici) povećavaju se s otkrićem sumerskih
rudarskih piktograma. Njemački arheolozi koje je predvodio
A. Bastían pronašli su takve simbole urezane na stijenama
na obalama rijeke Manizales u središnjem zlatnom području
Kolumbije (sl. 134a); a francuska vladina misija pod vodstvom
E. Andréa, istražujući riječna korita u istočnim područjima,
pronašla je slične simbole (si. 134b) uklesane u stijenama iznad
špilja koje su bile umjetno produbljene. Mnogi petroglifi u
andskim središtima zlata, na putevima koji do njih vode ili na
mjestima gdje se izraz Uru pojavljuje kao komponenta imena,
imaju i simbole koji podsjećaju na sumersko klinasto pismo
ili piktograme, kao što je zračeći križ (sl. 134c), nađen među
petroglifima sjeverozapadno od jezera Titicaca - simbol koji su
Sumerani koristili za označavanje planeta Nibiru.
Tome dodajte mogućnost da su neki od Sumerana, koji su
bili dovedeni na jezero Titicaca, možda preživjeli do današnjih
dana. Danas ih je ostalo svega nekoliko stotina; žive na pojedinim
otocima na jezeru i plove po njemu u čamcima od trske. Pripadnici
plemena Aymara i Kholla koji danas čine većinu stanovništva tog
područja smatraju ih ostacima najranijih stanovnika tog kraja,
strancima iz druge zemlje koju nazivaju Uru. Pretpostavlja se da
to ime znači 'Oni Drevni'; no, nisu li ih tako nazvali zato što su
došli iz sumerskog glavnog grada Ura?
slika 134
Prema Posnanskom, Urui su imenovali pet božanstava ili

Samptni: Pacani-Malku, što znači Drevni ili Veliki Bog; Malku,
što znači Bog, te bogove Zemlje, Vode i Sunca. Izraz malku
očigledno je bliskoistočnog podrijetla, i značio je (kao što to i
danas znači u hebrejskom ili arapskom) 'kralj'. Jedna od nekoliko
studija o Uruima, ona W. La Barrea (American Anthropologist
vol. 43), izvještava da 'mitovi' Urua govore da 'mi, narod jezera,
smo najstariji na ovoj Zemlji. Dugo smo vremena ovdje, još od
vremena prije negoli je sunce bilo skriveno... Prije nego što se
sunce sakrilo, mi smo već dugo bili na ovom mjestu. Tada su
došli Kollasi... Oni su koristili naša tijela za žrtve kada su polagali
temelje za svoje hramove... Tiahuanaco je bio izgrađen prije
vremena tame'.
Već smo utvrdili da se je Dan Tame, 'kada se sunce sakrilo',

dogodio oko 1400. g. pr. n. e. Pokazali smo da je to bio globalni
događaj koji je ostavio traga u spisima i sjećanjima naroda na
obje strane Zemlje. Ova Uru legenda ili kolektivno sjećanje
potvrđuje da je Tiahuanacu bio izgrađen prije tog događaja, i da
su Urui također bili tamo mnogo ranije.
Do današnjeg dana pripadnici plemena Aymara plove po
jezeru u čamcima od trske koje su, kako kažu, naučili graditi od
Urua. Velika sličnost tih čamaca sa sumerskim čamcima od trske
nagnala je Thora Heyerdahla da napravi kopiju čamca i krene
putovima Kon-Tikija (epitet Viracoche), kako bi dokazao da su
drevni Sumerani mogli prijeći ocean.
O razmjerima sumerske/uruske prisutnosti u Andama može
se zaključivati i na temelju nekih drugih tragova i naznaka kao
što je, na primjer, činjenica da uru znači 'dan' u svim jezicima
koji se govore u Andama, i u aymarskom i quechuanskom, što
pak odgovara značenju ('dnevno svjetlo') koje je ta riječi imala u
Mezopotamiji. Drugi takvi andski izrazi kao uma/mayu za vodu,
khun za crveno, kap za ruku, enu/ienu za oko, makai za puhanje,
u toj su mjeri nedvosmisleno mezopotamskog podrijetla da
je Pablo Patron (Nouvelles etudes sur les langues americaines)
zaključio kako 'je jasno pokazano da su jezici Quechua i Aymara
urođeničkog Perua imali sumersko-asirsko podrijetlo'.
Izraz uru se pojavljuje kao komponenta mnogih zemljo-
pisnih imena u Boliviji i Peruu, kao što je važni rudarski centar
Oruru, Sveta dolina Inka Urubamba ('Ravnica/dolina Urua') i
njena čuvena rijeka, te kod mnogih, mnogih drugih. I doista,
u središtu Svete doline još uvijek u špiljama žive preostali
pripadnici plemena koji sebe smatraju potomcima Urua s jezera
Titicaca; oni odbijaju preseliti se iz pećina u kuće jer bi se, kako
tvrde, planine urušile ako bi oni napustili njihovu unutrašnjost, a
time bi prouzročili kraj svijeta.
Ima i drugih očiglednih dodirnih točaka između mezo-
potamske i andske civilizacije. Kako objasniti, na primjer,
činjenicu da je, kao i Tiahuanacu, i sumerski glavni grad Ur bio
okružen kanalom sa sjevernom i jugozapadnom lukom (koja je
vodila do rijeke Eufrat i dalje)? I kako objasniti Zlatni samostan

glavnog hrama u Cuzcu, gdje su zidovi bili pokriveni zlatnim
pločama - baš kao i u P u m a - P u n k u u i Uruku? A 'Biblija u
slikama' u Coricanchi koja prikazuje Nibiru i njegovu orbitu?
Brojni su bili običaji domorodaca koji su pridošle Španjolce
naveli da u Indijancima vide potomke Deset Plemena Izraela. Tu
su bili i obalni gradovi s hramovima koji su podsjećali istraživače
na sumerska svetišta i zigurate. I kako opisati nevjerojatno
ukrašene tkanine ljudi na obali blizu Tiahuanacua, jedinstvene u
obje Amerike, osim da ih se usporedi sa sumerskim tkaninama,
pogotovo onima u Uru, koje su u drevna vremena bile čuvene
po svom izuzetnom dizajnu i bojama? Odakle prikazi bogova
s konusnim kapama i prikazi boginje s Nintinim rezačem
pupkovine? Odakle kalendar kao u Mezopotamiji i zodijak kao u
Sumeru, s precesijom i dvanaest kuća?
Bez da na ovom mjestu još jednom iznosimo sve dokaze
kojima su ispunjena prethodna poglavlja, čini nam se da se svi
djelići zagonetke andskih početaka uklapaju, ukoliko prihvatimo
kao činjenicu djelovanje Anunnakija i prisutnost Sumerana
(samih ili sa susjedima) u ovom području, u vremenu oko 4000.
g. pr. n. e.. Legende koje govore o uzlazu u nebo Stvoritelja i
njegova dva sina, Mjeseca i Sunca, sa svete stijene na Otoku
Sunca (otok Titicaca) lako bi mogle predstavljati sjećanja na
odlazak Anua, njegovog sina Sina i njegovog unuka Šamaša,
nakon što su napravili kratki izlet brodom iz P u m a - P u n k u a do
letjelice Anunnakija koja ih je čekala.
Te noći za pamćenje, u Uruku, čim je Nibiru viđen, svećenici

su zapalili baklje, što je bio signal okolnim selima. Zapaljeni
su krjesovi kao signal susjednim naseljima; i uskoro je cijela
sumerska zemlja zasjala, slaveći prisutnost Anua i Antu i pogled
na Planet Bogova,
Bez obzira na to jesu li ljudi tada bili svjesni ili nisu
da gledaju prizor na nebu koji se pojavljuje jednom u 3600
zemaljskih godina, sigurno su znali da je to pojava koju se vidi
samo jednom u životu. Čovječanstvo nije prestalo iščekivati
povratak tog planeta, i s pravom se sjeća tog doba kao Zlatnog

Doba: ne samo zato što je doslovno bilo takvo, nego i stoga što
je to bio vrhunac razdoblja mira i neusporedivog napretka za
čovječanstvo.
Ali, tek što (u terminima Anunnakija) su se Anu i Antu
vratili na Nibiru, miroljubiva podjela Zemlje među pripadnicima
Anunnaki-klanova bila je narušena. To se dogodilo oko 3450.
g. pr. n. e., prema osobnim proračunima, u vrijeme incidenta s
Babilonskom kulom: bio je to pokušaj Marduka/Raa da dobije
primat za svoj grad Babilon u Mezopotamiji. Premda su Enlil i
Ninurta to spriječili, sam pokušaj da se čovječanstvo uključi u
izgradnju lansirne rampe, doveo je bogove do odluke da rasprše
čovječanstvo i pomiješaju njihove jezike. Jedinstvena civilizacija i
njen jezik trebali su se podijeliti; nakon kaotičnog razdoblja koje
je trajalo nekih 350 godina, nastala je civilizacija Nila sa svojim
jezikom i rudimentarnim pismom. To se dogodilo, govore nam
egiptolozi, oko 3100. g. pr. n. e.
Osujećen u svom nastojanju da osvoji prevlast u
civiliziranom Sumeru, Marduk/Ra je odlučio pružiti potporu i
prenijeti znanja civilizaciji Egipćana kako bi se vratio u tu zemlju
i zatražio vlast od svog brata Thotha. Sada je Thoth ostao bog bez
ljudi; pretpostavljam d a j e u pratnji nekolicine vjernih sljedbenika
odabrao boravište u Novim Kraljevstvima - u Srednjoj Americi.
Osim toga, sugeriram da se to nije dogodilo tek 'oko 3100. g.
pr. n. e.', nego točno 3113. g. pr. n. e. - u vrijeme, u godini, pa čak i
danu od kojeg su stanovnici Srednje Amerike započeli svoje Dugo
Računanje.
Računanje vremena na način da se kalendar veže za neki
veliki događaj nije uopće neuobičajeno. Zapadnjački kršćanski
kalendar broji godine od rođenja Krista. Muslimanski kalendar
počinje s Hegirom, odlaskom Muhameda iz Meke u Medinu.
Preskačući mnoge primjere iz brojnih nekadašnjih zemalja i
kraljevina, spomenut ćemo židovski kalendar koji je ustvari
drevni (i uopće prvi) kalendar iz Nippura, sumerskog grada
posvećenog Enlilu. Nasuprot opće prihvaćenom mišljenju da
židovsko računanje vremena (5748. u godini 1988.) počinje
od 'početka svijeta' ono zapravo seže do početka nippurskog

kalendara tj. 3760. g. pr. n. e. - u vrijeme, pretpostavljam, Anuova
svečana posjeta Zemlji.
Zašto, dakle, ne bismo prihvatili mišljenje da je upravo
dolazak Quetzalcoatla, tj. Krilate Zmije u njegovo novo kraljevstvo
bila prilika za početak Dugog računanja srednjoameričkog
kalendara - tim prije jer je baš on bio bog koji je uveo kalendar
u te zemlje?
Budući da ga je zbacio vlastiti brat, Thoth (u sumerskim
tekstovima poznat kao Ningishzidda - Gospodar Drveta Života)
je bio prirodni saveznik protivnika svoga brata, Enlilovih
bogova i njihovog vojskovođe Ninurte. Zabilježeno je da kad je
Ninurta poželio da se za njega sagradi zigurat-hram u Gudei,
Ningishzidda/Thoth je bio taj koji je izradio planove i nacrte za
gradnju; moguće je da je on odredio i rijetke materijale za taj
hram, te imao udjela u osiguravanju istih. Kao prijatelj Enlilovih
sljedbenika, morao je biti u prijateljskim odnosima s Iškurom/
Adadom kao i andskim kraljevstvom koje je stavljeno pod
njegovu kontrolu u području Titicaca; vjerojatno je tamo bio
dobrodošao gost.
I doista, možemo prepoznati dokaze da su Zmijski Bog
i njegovi afrički sljedbenici vjerojatno pomogli pri izgradnji
nekih mjesta za procesiranje metala u blizini Tiahuanacua; neki
od kipova ljudi pronađenih na obližnjim mjestima (sl. 135) kao
i dva kolosalna poprsja koje su domoroci maknuli i postavili
na ulaz seoske crkve u Tiahuanacuu (sl. 136), otkrivaju, čak i u
erodiranom stanju, negroidne crte.
Posnansky, kojeg je opekla kritika njegove 'fantastične'
starosti, nije pokušao datirati prijelaz iz I. Perioda - kad je za
gradnju i kiparstvo korišten pješčenjak - u sofisticiraniji II. Period,
kad se počeo koristiti tvrdi kamen andezit. No, činjenica da je tu
promjenu u Tiahuanacuu označio i pomak sa zlata na kositar,
upućuje na razdoblje oko 2500. g. pr. n. e.. Ukoliko, kako slutimo,
Enlilovi bogovi zaduženi za bliskoistočna planinska područja
(Adad, Ninurta) nisu bili prisutni u Novom Kraljevstvu, budući
da su bili zaposleni osnivanjem kasitske kolonije, to objašnjava
slika 135
slika 136
zašto je, otprilike u to vrijeme, Inanna/Ištar uzurpirala vlast na

Bliskom istoku i pokrenula krvavu ofenzivu protiv Marduka/Raa
kako bi osvetila smrt voljenog supruga Dumuzija (koju je, kako
je tvrdila, uzrokovao Marduk).
U to vrijeme, vjerojatno i uslijed nestabilnosti Starog
Kraljevstva, zabrinuti su bogovi odlučili stvoriti novu civilizaciju,
daleko od svega - u Andama. Dok se Tiahuanacu trebao
usredotočiti na opskrbu kositrom, duž andskih obronaka nalazili
su se gotovo neiscrpni izvori zlata. Jedino što je bilo potrebno
učiniti bilo je dati andskom čovjeku nužno znanje i oruđe
potrebno za vađenje zlata.
I tako se dogodilo, oko 2400. g. pr. n. e. - baš kao što je
Montesinos zaključio - da je Manco Capac dobio zlatni štap i bio
poslan u zlatno područje u Cuzcu.
Kakvog je oblika bio taj čarobni štap i koja je bila njegova
svrha? Jedna od najtemeljitijih studija na tu temu je Corona
Incaica od Juana Larrea. Analizirajući artefakte, legende i slikovne
prikaze vladara Inka, on je zaključio da je to bila sjekira, predmet
koji se zvao Yuari, koji je, kad je prvi puta bio predan Mancu
Capacu, bio nazvan Tupa-Yuari tj. Kraljevska Sjekira (sl. 137a).
No, je li to bilo oružje ili oruđe?
Da bismo pronašli odgovor, pođimo u drevni Egipat.
Egipatski izraz za 'bogovi, božansko' bio je Neteru - 'Čuvari'.
slika 137
To je, međutim, bio izraz kojim se nazivalo i Sumer (ustvari,

Shumer) - 'Zemlja Čuvara; u ranim prijevodima biblijskih i
pseudo-biblijskih tekstova na grčki, izraz Nefilim (iliti Anunnaki)
bio je preveden s 'Čuvari'. Hijeroglif za taj izraz bila je sjekira (si.
137b). E. A. Wallis Budge (The Gods of the Egyptians) u posebnom
poglavlju pod naslovom 'Sjekira kao simbol boga' zaključio je da
je ona bila izrađena od metala. On spominje da je taj simbol (kao
i izraz Neter) bio vjerojatno posuđen od Sumerana. Da je uistinu
bilo tako, može se zaključiti iz sl. 133.
Tako je stvorena andska civilizacija: andskom čovjeku dana
je sjekira da njome kopa božje zlato.
Priče o Mancu Capacu i braći Ayar najvjerojatnije označavaju
kraj mezopotamske i zlatne faze Tiahuanacua. Uslijedio je prekid
koji je potrajao sve dok mjesto nije ponovno zaživjelo kao glavni
svjetski grad kositra. Stigli su Kasiti i odnosili kositar ili gotovu
broncu transpacifičkom rutom. U međuvremenu su se razvijali
i drugi putovi. Naselja u kojima je pronađeno zapanjujuće obilje
bronci ukazuju na rutu koja je išla duž rijeke Beni na istoku do
brazilske obale Atlantika i odatle uz pomoć oceanskih struja
sve do Arapskog mora, Crvenog mora u Egiptu ili Perzijskim
zaljevom do Mezopotamije. Tamo je mogao ići, a vjerojatno
je i išao put preko Drevnog Carstva i rijeke Urubamba, na
što upućuju megalitska mjesta i otkriće grude čistog kositra u
Machu Pichuu. Ta je ruta vodila do Amazone i sjeveroistočnog
vrha Južne Amerike, a odatle preko Atlantika do Zapadne Afrike
i Sredozemlja.
I tada, kad je Srednja Amerika dosegla minimum civiliziranih
naselja, pojavila se treća i brža mogućnost zahvaljujući uskom
vratu koji je predstavljao pravi kopneni most između Tihog i
Atlantskog oceana, preko Karipskog mora - put koji su u pravilu
slijedili, u obratnom smjeru, konkvistadori.
Ova treća ruta, ruta olmečke civilizacije, morala je postati
omiljena nakon 2000. g. pr. n. e., a što potvrđuje i prisutnost
Mediteranaca; naime, 2024. g. pr. n. e. Anunnaki pod vodstvom
Ninurte, strahujući da će sljedbenici Marduka zauzeti svemirsku
luku na Sinaju, uništili su je nuklearnim oružjem.
Nezaustavljiv, smrtonosni nuklearni oblak otišao je na istok

prema južnoj Mezopotamiji, pustošeći Sumer i njegov posljednji
glavni grad Ur. Kao da se sama sudbina umiješala, oblak je
skrenuo na jug, poštedjevši Babilon; ne gubeći vrijeme, Marduk
je s vojskom Kanaanaca i Amorejaca umarširao u grad i objavio
kraljevstvo u Babilonu.
Vjerujem da je tada došlo do odluke da afrički sljedbenici
Thotha/Quetzalcoatla dobiju civilizaciju u području Srednje
Amerike.
Jedna od rijetkih akademskih studija koja dopušta
mogućnost da su Olmeci bili negroidni Afrikanci jest Africa and
the Discovery of America od Lea Wienera, profesora slavenskih
i drugih jezika na Harvardskom sveučilištu. Temeljeći svoja
istraživanja na rasnim crtama i drugim činjenicama, no najviše
na lingvističkoj analizi, zaključio je da olmečki jezik pripada
u grupu Mande jezika koji su potekli iz Zapadne Afrike, iz
područja između rijeka Niger i Kongo. Ali, pišući svoju studiju
1920. g„prije negoli se utvrdila stvarna starost olmečkih ostataka,
on je njihovu prisutnost u Srednjoj Americi pripisao arapskim
moreplovcima i trgovcima robljem u Srednjem vijeku.
Trebalo je proći više od pola stoljeća prije negoli se druga
velika akademska studija, Unexpected Faces in Ancient America od
Alexandera von Wuthenaua, ponovno pozabavila ovim pitanjem.
Imajući na raspolaganju obilje fotografija semitskih i negroidnih
portreta iz srednjoameričke umjetničke baštine, on je nagađao da se
prva veza između Starog i Novog svijeta razvila za vrijeme vladavine
egipatskog faraona Ramzesa III (dvanaesto stoljeće pr. n. e.) i da su
Olmeci bili Kušiti iz Nubije (egipatskog glavnog izvora zlata). Još
su neki crni Afrikanci, slutio je, mogli doći prijeko na 'feničkim i
židovskim brodovima između 500. g. pr. n. e. i 200. g. n. e.. Ivan
van Sertima, čija je studija They Came Before Columbus pokušala
premostiti polustoljetni jaz između dva prethodna akademska rada,
naginjala je kušitskom rješenju: kada su crni kraljevi Kuša došli na
egipatsko prijestolje kao dvadeset peta dinastija u osmom stoljeću
pr. n. e., trgujući srebrom i broncom, oni su - vjerojatno uslijed
brodoloma - također završili u Srednjoj Americi.
Na ovaj ga je zaključak navelo mišljenje da su divovske

olmečke glave bile otprilike iz tog vremena; no, sada znamo da
olmečki počeci datiraju u vrijeme oko 2000. g. pr. n. e.. Tko su,
dakle, bili ti Afrikanci?
Držim da su lingvističke studije Lea Wienera bile
ispravne, ali ne i njegov vremenski okvir. Kada se uspoređuju
lica na kolosalnim olmečkim glavama (sl. 138a) s licima
Zapadnoafrikanaca (kao ovo nigerijskog vođe, generala I. B.
Banagide - si. 138b), jaz od nekoliko tisuća godina premošćen je
očiglednom sličnošću. Moguće je da je Thoth iz tog dijela Afrike
poveo prijeko svoje sljedbenike i rudarske stručnjake, budući da
je taj kraj obilovao zlatom i kositrom te bakrom potrebnim za
pravljenje bronce. Nigerija je tisućljećima bila poznata po svojim
brončanim figuricama, izlivenima u procesu Izgubljenog voska;
nedavna ispitivanja pomoću radioaktivnog ugljika odredila su
starost nekih mjesta u kojima su pronađene najstarije figure i
smjestila ih u otprilike 2100. g. pr. n. e..
Upravo ovdje, u Zapadnoj Africi, nalazi se zemlja koja se
danas zove Gana, a stoljećima je nosila ime Zlatna obala, jer je to
i bila - izvor zlata poznat čak i Feničanima. Na tom području živi
narod Ashanti, poznat diljem kontinenta po umijeću kovanja zlata;
među njihovim rukotvorinama mogu se pronaći i utezi izrađeni
od zlata, često u obliku minijaturnih stepenastih piramida (sl. 139)
slika 138
- u krajevima gdje ne postoje takve građevine.

Vjerujem da je Thoth, kada je poredak Starog svijeta doživio
snažan preokret, poduzeo potrebne korake kako bi preko oceana
doveo svoje sljedbenike-stručnjake: kako bi započeli nov život,
novu civilizaciju i novu rudarsku proizvodnju.
Vremenom su se, kako smo pokazali, ta proizvodnja i rudari
-Olmeci preselili na jug, najprije na pacifičke obale Meksika,
zatim preko prevlake u sjeverni dio Južne Amerike. Njihovo
krajnje odredište bilo je područje Chavin; tamo su sreli kopače
zlata iz Adada, narod zlatnoga štapa.
Zlatno doba Novih Kralj evstava nij e trajalo zauvij ek. Olmečka
mjesta u Meksiku pretrpjela su razaranje; sami Olmeci i njihovi
bradati drugovi doživjeli su brutalan kraj. Grnčarstvo Mochica
prikazuje zarobljene divove i krilate bogove kako ratuju metalnim
oštricama. Drevno Carstvo bilo je svjedokom plemenskih sukoba
i invazija. A na visoravnima Titicace, aymarske legende govore o
napadačima koji su umarširali na planine s obale mora i pobili
bijele ljude koji su još uvijek bili tamo.
Da li su to sjećanja na sukobe između Anunnakija, u koje su
ovi sve više uvlačili čovječanstvo? Ili se sve to počelo događati
nakon što su bogovi otišli - otplovivši morem, uzdigavši se na
nebo?
slika 139
Kakav god da je bio slijed događaja, sigurno je da su u to

vrijeme veze između Starih i Novih Kraljevstava bile prekinute. U
Starom svijetu Amerike su postale samo blijedo sjećanje, čiji odjek
pronalazimo u natuknicama ovog ili onog klasičnog pisca, ili u
pričama o Atlantidi koje su autori čuli od egipatskih svećenika, ili
pak u zbunjujućim mapama koje ocrtavaju nepoznate kontinente.
Je li sve to tek mit, jesu li zaista postojale zemlje zlata i kositra s
one strane Herkulovih stupova? Vremenom su Nova Kraljevstva,
barem što se zapadnjaka tiče, postala Izgubljena Kraljevstva.
U samim Novim Kraljevstvima zlatna je prošlost - kako su
stoljeća prolazila - postala tek legendarno sjećanje. No, sjećanja
ne umiru, a priče su ostale - o tome kako i gdje je sve počelo, o
Quetzalcoatlu i Viracochi, o tome kako će se oni jednoga dana
vratiti.
Kada danas promatramo kolosalne glave, megalitske zidove,
napuštena mjesta, usamljena vrata s njihovim Bogom Koji Plače,
moramo se zapitati: jesu li narodi Amerike bili u pravu kad su
nam govorili - očekujući njihov povratak - da su ti bogovi živjeli
među njima?
Jer sve dok se bijeli čovjek nije ponovno vratio, te isključivo
pustošio i haračio, narodi Anda, gdje je sve započelo, mogli su
samo gledati prazne zlatne samostane i uzalud se nadati da će
ponovno vidjeti svog krilatog Boga Zlatnih Suza.
slika 140
BIBLIOGRAFIJA
I. Znanstveni studije, članci i reportaže
Academia Colombiana de Historia: Biblioteca de Antropología (Bogota

Acta Antropologica (Mexico City)
American Anthropological Association, Memoirs (Menasha, Wise.)
American Anthropologist (Menasha, Wise.)
American Antiquity (Salt Lake City)
American Journal of Anthropology (Baltimore)
American Museum of Natural History: Anthropological Papers ( N e w York)
American Philosophical Society: Transaction (Philadelphia)
Anales del Instituto Nacional de Arqueología e Historia (Mexico City)
Anales del Museo Nacional de Arqueología, Historia y Etnología (Mexico City)
Annals of the New York Academy of Sciences ( N e w York)
Anthropological Journal of Canada (Ottawa)
Anthropology (Berkley)
Archaeoastronomy (College Park)
Archaeology ( N e w York)
Arqueología Mexicana ( Mexico City)
Arqueológicas (Lima)
Atlantis (Berlin and Zurich)
Baessler Archiv ( Berlin and Leipzig)
Biblical Archaeology Review (Washington, D.C.)
Bibtioteca Boliviana (La Paz)
Bureau of American Ethnology: Bulletin (Washington, D.C.)
California University, Archaeological Research Facility: Contributions (Berkeley)
Carnegie Institution of Washington, Publications: Contributions to American
Archaeology (Washington, D.C.)
Carnegie Institution of Washington, Department of Archaeology: Notes on Middle
American Archaeology and Ethnology (Cambridge, Mass.)
Connecticut Academy of Arts and Sciences: Memoirs (New Haven)
Cuadernos Americanos (Mexico City)
Cuzco (Cuzco)
El Mexico Antiguo (Mexico City)
Ethnographical Museum of Sweden: Monograph Series (Stockholm)
Harvard University, Peabody Museum of American Archaeology and Ethnology:
Memoirs and Papers (Cambridge, Mass.)
Inca (Lima)
327
Instituto Nacional de Antropología e Historia: Memorias and Boletín (Mexico City)

International Congresses of Americanists: Proceedings (Various cities)
Journal of the Ethnological Society of London (London)
Journal of the Manchester Egyptian and Oriental Society (Manchester)
Journal of the Royal Anthropological Institute (London)
Liverpool University Centre for Latin American Studies: Monograph Series
(Liverpool)
Museum fur Volkerkunde im Hamburg: Mitteilungen (Hamburg)
Museum of the American Indian, Heye Foundation: Contributions and Leaflets and
Indian Notes and Monographs ( N e w York)
National Geographic Magazine (Washington, D.C.)
National Geographic Society, Technical Papers: Mexican Archaeology Series
(Washington, D.C.)
Natural History (New York)
New World Archaeological Foundation: Papers (Provo)
Revista del Museo de La Plata (Buenos Aires)
Revista del Museo Nacional (Lima)
Revista do Instituto Histórica e Geográfico Brasiliero (Rio de Janeiro)
Revista Histórica (Lima)
Revista Mexicana de Estudios Antropologicos (Mexico City)
Revista Mexicana de Estudios Historíeos (Mexico City)
Revista Universitaria (Lima)
Revue Anthropologique (Paris)
Revue d'Ethnographie (Paris)
Scientific American (New York)
Smithsonian Institution, Bureau of American Ethnology: Bulletin
(Washington, D.C.)
Studies in Pre-Columbian Art and Archaeology (Dumbarton Oaks)
University of California Anthropological Records (Berkeley)
University of California: Publications in American Archaeology and Ethnology
(Berkeley)
University of Pennsylvania, the University Museum: The Museum Journal
(Philadelphia)
Wira-Kocha (Lima)
II. Pojedinačni radovi i studije
Allen, G. Gold! 1964.

America Pintoresca: Descripción de viajes al Nuevo Continente 1884.
Anders, F Das Pantheon der Maya. 1963.
Andree, R. Die Metalle bei den Naturvölkern. 1884,
329 BIBLIOGRAFIJA
Antiguo Peru: espacio y tiempo. 1960.

Anton, E Alt-Peru und seine Kunst. 1962.
Arnold, J. R. and W R Libby. Radiocarbon Dates. 1950.
Arte Prehispanico de Mexico. 1933.
Aveni, A. F (ed.) Archaeostronomy in Pre-Columbian America 1975.
. (ed.) Native American Astronomy. 1977.
. (ed.) Archaeoastronomy in the New World. 1982.
Batres, L. Teotihuacan o la Ciudad Sagrada de los Tolteca 1889.
. Civilización Prehistórica (Esiado de Veracruz). 1908.
Baudin, L. La Vie Quotidienne au Temps des Derniers Incas. 1955.
Baudin, L., C. Troll and C. D. Gibson. Los origines del Indio-Americano. 1937.
Belli, P. L. La Civilización Nazca. 1960.
Beltran-Kropp, M. Cuzco-Window on Peru. 1956, 1970.
Bennett, W C . Excavations at Tiahuanaco. 1934.
. Excavations in Bolivia. 1936.
. The Ancient Arts of the Andes. 1954.
Bennett, W C. and J. B. Bird. Andean Culture History. 1964.
Benson, E. P The Maya World. 1967.
. (ed.) The Dumbarton Oaks Conference on the Olmecs. 1968.
Bernal, I. Ancient Mexico in Color. 1968.
. El Mundo Olmeca. 1968.
. Stone Reliefs in the Dainzu Area. 1973.
Bernal, L, R. Pina-Chan and F C a m a r a Barbachano. 3000 Years of Art and Life
in Mexico. 1968.
Bird, J, Paracas Fabrics and Nazca Needlework. 1954.
Bird, J. (ed.) Art and Life in Old Peru. 1962.
Blom, R a n d O. La Farge. Tribes and Temples. 1926.
Bollaert, W Antiquarian, Ethnological and Other Researches in New Granada,
Eqador, Peru and Chile. 1860.
Braessler, A. Ancient Peruvian Art. 1902/1903.
. Altperuanische Metallgerate. 1906.
Brinton, D. G. The Books ofChilam Balam. 1892.
British Academy, The. The Place of Astronomy in the Ancient World. 1974.
Buck, R El Calendario Maya en la Cultura Tiahuanacu. 1937.
Burland, C.A. Peoples of the Sun. 1976.
Buse, H. Huaras y Chavin. 1957.
. Guia Arqueológica de Lima. 1960.
. Machu Picchu. 1961.
. Peru 10,000 anos. 1962.
Bushnell, G.H.S. Peru. 1957
. Ancient Arts of the Americas. 1965.
Cabello de Balboa, M. Historia del Peru. 1920.

Carnero Albarran, N. Minas e Indios del Peru. 1981.
Caso A. La religion de los Aztecas. 1936.
. Thirteen Masterpieces of Mexican Archaeology. 1936.
. El Complejo Arquelogico de Tula. 1941.
. Calendario y Eseritura de las Antiguas Culturas de Monte Alban. 1947.

. The Aztecs-People of the Sun. 1958.
. Los Calendarios Prehispanicos. 1967.
. Reyes y reinos de la Mixteca. 1977.
Centro de Investigaciones Antropologias de Mexico. Esplendar del Mexico
Anriguo. 1959.
C h a p m a n , W The Search for El Dorado. 1967.
. The Golden Dream. 1967.
Coe, M.D. Mexico. 1962
. Maya. 1966.
Coe, M. D. and R. Diehl. In the Land of the Olmec. 1980.
Cornell, J. The First Stargazers. 1981.
Corson, C. Maya Anthropomorphic Figurines from Jaina Island. 1976.
Cottrell, A. (ed.) The Encyclopedia of Ancient Civilizations. 1980.
Crequi-Montfort, G. de Fouilles de la mission scientifique française à Tiahuanaco.
1906.
D'Amato, J. and J. H. del Mazo. Machu Picchu. 1975.
Dennis, W H. Metallurgy in the Service of Man. 1961.
Diccionario Porrua de Historia, Biografiay Geografia de Mexico. 1971.
Dihl, R. A. Tula-The Capital of Ancient Mexico. 1983.
Disseldorf, E. P Kunst und Religion der Maya Völker. 1926, 1931.
Disselhoff, H. D. Gott Muss Peruaner Sein. 1956.
. Kinder der Erdgöttin. 1960.
. Les Grandes Civilizations de VAmerique Ancienne. 1963.
. Geschichte der Altamerikanischen Kulturen. 1967.
. Oasenstadte und Zaubersteine im Land der Inka. 1968.
. El Imperio de los Incas. 1973.
. Incaica. 1982.
Doering, H. Old Peruvian Art. 1926.
Dubelaar, C. N. The Petroglyphs in the Guianas and Adjacent Areas of Brazil and
Venezuela. 1986.
Duran, Fray D. Historia de las Indias de Nueva Espana. 1867. (English translation
by Heyden D. and E Horacasitas, 1964).
Emmerich, A. Sweat of the Sun and Tears of the Moon. 1965.

. Gods and Men in Precolumbian Art. 1967.
Engel, E Elementos de Prehistoria Peruana. 1962.
. Le Monde Precolumbien des Andes. 1972.
Fage, J. D. A History of West Africa. 1969.

Falb, R. Das Land der Inca. 1883.
Fernandez, A. Pre-Hispanic Gods of Mexico. 1984.
Festschrift Eduard Seier. 1922.
Fisher, J. R. Silver Mines and Silver Miners in Colonial Peru. 1977.
Flornoy, B. Découverte des Sources des Andes a la Foret Amazonienne. 1946,
_. The World of the Inca. 1956.
331 BIBLIOGRAFIJA
. Amazone-Terres et Hommes. 1969.

Forbes, D. On the Aymara Indians of Bolivia and Peru. 1870.
Forbes, R. J. Metallurgy in Antiquity. 1950.
Fürst, ]. L. and E T. Fürst. Pre-Columbian Art of Mexico. 1980.
Fürst, ET Gold Before Columbus. 1964.
Garcia Rosell, C. Los Monumentos Arqueologicos del Peru. 1942.

Giarcilaso de la Vega, el Inca. Royal Commentaries of the Incas (translated into
English by Livermore, H. V ) 1966.
Gates, W An Outline Dictionary of Maya Glyphs. 1931.
Giesecke, A. A. Guide to Cuzco. 1924.
Gonzalez de la Rosa, M. Les deux Tiahuanacos. 1910.
Gordon, G. B. Prehistoric Ruins of Copan, Honduras, 1896.
Haberland, W Die Kulturen Meso-und Zentralamerika. 1969.
Harlow, W T. (ed.) Voyages of Great Pioneers. 1929.
Hawkins, G. S. Beyond Stonehenge. 1973.
Hedges, E. S. Tin and Its Alloys. 1959.
Heggie, D. C. (ed.) Archaeoastronomy in the Old World. 1982.
Heim, A. Wunderland Peru. 1948.
Heizer, R. E., E Drucker, and J. A. Graham. Investigations at La Venta. 1968.
Helfritz, H. Mexican Cities of the Gods. 1970.
Heyerdahl, T. The Kon-Tiki Expedition. 1951.
. The Ra Expeditions. 1971.
Honmenaje al Profesor Paul Rivet. 1955.
Ibarra Grasso, D.E. Tiahuanaco 1956.

. Prehistoria de Bolivia. 1965.
. Cosmogonía y Mitología Indígena Americana. 1980.
. Ciencia en Tihuanaku y el Incario. 1982.
. Ciencia Astronómica y Sociología. 1984.
. Pueblos Indígenos de Bolivia. 1985.
Illescas Cook, G. El Candelabro de Paracas y la Cruz del Sur. 1981.
Inwards, R. The Temple of the Andes. 1884.
Ixtlilxochitl, F de Alva. Historia Chichimeca (Translated and edited by Bonte, H.
G.: Das Buch der Konige von Tezuco. 1930).
Jenness, D. (ed.) The American Aborigines and Their Origin and Antiquity. 1933.
Joyce, T.A. South American Archaeology. 1912.
. The Weeping God. 1913.
. Mexican Archaeology. 1920.
. Maya and Mexican Art. 1927.
Katz, F The Ancient American Civilizations. 1972.

Kaufmann-Doig, E Arqueología Peruana. 1971.
. Tiahuanaco a la luz de la Arqueología. 1965. Keating,
R . W (ed.) Peruvian Prehistory. 1986.
Krickberg, W Altmexikanische Kulturen. 1956.
. Felsplastik und Felsbilder bei den Kulturvolkern Altameriker. 1969.

Krickberg, W, H. Trimborn, W iMuller, and O. Zerris, Pre-Columbian American
Religions. 1968.
Kroeber, A. L. Archaeological Explorations in Peru. 1926 and 1931.
Krupp, E. C. Echoes of Ancient Skies: The Astromornies of Lost Civilizations. 1983.
. (ed.) In Search of Ancient Astronomies. 1978.
. (ed.) Archaeo astronomy and the Roots of Science. 1983.
Kubler, G. The Art and Archaeology of Ancient America. 1962.
Kutscher. G. Chimu, Eine altindianische Hochkultur. 1950.
Lafone Quevedo, S. A. Tres Relaciones de Antiquedades Peruanas. 1950.
Landa, Diego de. Relacion de las cosas de Yucatan. 1956 (English translation by W
Gates: Yucatan Before and After the Conquest. 1937).
Larrea, J. Del Surrealismo a Machupicchu. 1967.
Lathrap, D. W The Upper Amazon. 1970.
Lawrence, A. W and J. Young, (eds.) Narratives of the Discovery of America. 1931.
Leicht, H. Pre-Inca Art and Culture. 1960.
Lehmann, W Einigeprobleme eentralamerikanische kalenders 1912.
. The History of Ancient Mexican Archaeology. 1922.
Lehmann, W and H. Doering, Kunstgeshichte des alten Peru 1924.
Leon-Portilla, M. Pre-Columbian Literature of Mexico. 1969.
Lothrop, S. K. Zacaulpa: A Study of Ancient Quiche Artifaccs 1936.
. Metals from the Cenote of Sacrifice, Chicken Itza, Yuca tan. 1952.
. Treasures of Ancient America. 1964.
Lothrop, S. K., W E Foshag, and J. Mahler, Pre-Columbiar. Art: The Robert Woods
Bliss Collection. 1957.
Ludendorff, H. Uber die Entstehung der Tzolkin-Periode im Kalendar der Maya.
1930.
. Das Mondalter in der Inschriften des Maya. 1931.
Maguina, J.E. Lima Guide Book. 1957.

Maler, T. Explorations in the Department ofPeten, Guatemala. 1911.
Mantell, C.L. Tin, Its Mining, Production, Technology and Application. 1929.
Markham, C.R. Peru. 1880.
. Narratives of the Rites and Laws of the Yncas. 1883.
. The Travels of Pedro de Cieza de Leon. 1884.
. The Incas of Peru. 1912.
Marquina, I. Arquitectura Prehispanica. 1951.
Martinez Hernandez, J. La creacion del mundo segun los Mayas. 1912.
Mason, J.A. The Ancient Civilizations of Peru. 1957, 1968.
Maspero, G. Popular Stories of Ancient Egypt. 1915.
Maudsley, A. P. Explorations in Guatemala. 1883.
.Archaeology. 1889-1902.
Mead, C. Prehistoric Bronzes in South America. 1915.
Means, P .A. Ancient Civilizations of the Andes. 1931.
Meggers, BJ. Ecuador 1966.
Metropolitan M u s e u m of Art, N e w York The Iconography of Middle American
Sculpture. 1973.
333 BIBLIOGRAFIJA
Meyer, C. and C, Gallenkamp. The Mystery of the Ancient Maya. 1985.

Middendorf, E . W Wórterbuch des Runa Simi oder der KeshuaSprache. 1890.
, Las Civilizaciones Aborigines del Peru. 1959.
Miller, M . E . The Arts of Mesoamerica. 1986.
Mitre, B. Las Ruinas de Tiahuanaco. 1955.
Montell, G. Dress and Ornaments in Ancient Peru. 1929.
Morley, S.G. The Inscriptions at Copan. 1920.
. The Inscriptions of Peten. 1937-1938.
Morris, A.A. Digging in Yucatan. 1931.
Morris, C. and D.E. Thompson. Huanaco Pampa. 1985.
Moris, E.H., J. Chariot, and A. A. Moris. The Temple of the Warriors at Chichen
Itza. 1931.
Mosley, M.E. The Maritime Foundations of Andean Civilization. 1975.
Myers, B.S .Art and Civilization. 1967.
Neruda, P. Alturas de Machu Picchu. 1972.

O'Neil, W M. Time and the Calendars. 1975.
Pardo, L.A. La Metropoli de los Incas. 1937.
. Los Grandes Monolitos de Sayhuiti. 1945.
. Ruinas del Santurio de Huiracocha. 1946.
. Historia y Arqueología del Cuzco. 1957.
Paredes, R. Tiahuanaco y la Provincia de Ingavi. 1956.

. Mitos y supersticiones de Bolivia. 1963.
Patron, P Nouvelles Etudes sur les Langues Americaines. 1907.
Pina-Chan, R. El pueblo del jaguar. 1964.
.Jaina, La casa en el agua. 1968.
, Chichen-Itza. 1980.
Ponce Sangines, C. Ceramica Tiwanacota. 1948.
. Tunupa y Ekako. 1969.
. Tiwanaku: Espacio, Tiempo y Cultura. 1977.
. La cultura nativa en Bolivia. 1979.
Portugal, M. and D. Ibarra Grasso. Copacabana. 1957.
Posnansky, A. Guia para el Visitante de los Monumentos Prehistóricos de Tihuanacu
e Islas del Sol y la Luna. 1910.
. El Clima del Altiplano y la Extension del Lago Titicaca. 1911.
. Tihuanacu y la civilización prehispanica en el Altiplano Andino. 1911.
. Templos y Viviendes prehispanicas. 1921.
Prescott, W .H, History of the Conquest of Mexico. 1843.
. History of the Conquest of Peru. 1847.
Prieto, C. Mining in the New World. 1973.
Proskouriakoff, T, An Album of Maya Architecture. 1946.
. A Study of Classical Maya Sculpture. 1950.
Raimondi, A. El Peru- 1874.

. Minerales del Peru. 1878.
Ravines R. and J.J. Alvarez Sauri. Fechas Radiocarbonicas Para el Peru. 1967.
Reiss, W and A. Stubel. Das Totenfeld von Ancon in Peru. 1880-1887.
Rice, C. La Civilización Preincaica y el Problema Sumerologico. 1926.
Rivet, P. Los origines del hombre Americano. 1943.
Roeder, G. Altaegyptische Erzählungen und Märchen. 1927.
Romero, E. Geografía Economica del Peru. 1961.
Roys, R.L. The Book of Chilam Balam of Chumayel. 1967.
Rozas, E.A. Cuzco. 1954.
Ruppert, K. The Caracol at Chichen Itza. 1933.
Ruz-Lhuillier, A. Campeche en la arqueología Maya. 1945.
.Guia arqueológica de Tula. 1945.
Ryden, S. Archaeological Researches in the Highlands of Bolivia. 1947.
. Andean Excavations. Vol. 11957, vol. II 1959.
Saville, M . H . Contributions to South American Archaeology. 1907.
Schölten de D'Ebneth, M. Chavin de Huantar. 1980.
Schmidt, M. Kunst und Kultur von Peru. 1929.
Seier, E. Peruanische Alterthiimer. 1893.
. Gesammelte Abhandlungen zur Amerikanischen Sprachund
Alterthumkunde. 1902-03.
Shook. E.M. Explorations in the Ruins ofOxkintok, Yucatan. 1940.
Shook, E.M. and T Proskouriakoff. Yucatan. 1951.
Sivirichi, A. Pre-Historia Peruana. 1930.
. Historia de la Cultura Peruana. 1953.
Smith, A.L. Archaeological Reconnaissance in Central Guatemala. 1955.
Smith, G.E. Ships as Evidence of the Migrations of Early Cultures. 1917.
Spinden, H.J. A Study of Maya Art. 1913.
. The Reduction of Maya Dates. 1924.
. New World Correlations. 1926.
. Origin of Civilizations in Central America and Mexico. 1933.
Squier, E.G. The Primeval Monuments of Peru. 1853, 1879.
. Tiahuanaco-Baalbek del Nuevo Mundo. 1909.
Steward, J.H. (ed.) Handbook of South American Indians. 1946.
Stirling, M. An Initial Series from Tres Zapotes, Veracruz, Mexico. 1939.
. Stone Monuments of Southern Mexico. 1943.
Stoepel, K.T Südamerikanische Prähistorische Tempel und Gottheiten. 1912.
. Discoveries in Ecuador and Southern Colombia. 1912.
Strebel, H.Alt-Mexico. 1885-1889.
Tello, J.C. Antiguo Peru: Primera época. 1929.

. Arte Antiguo Peruana. 1938.
. Origen y Desarrollo de las Civilizaciones Prehistóricas Andinas. 1942.
. Paracas. 1959.
Temple, J.E. Maya Astronomy. 1930.
T h o m p s o n , J.E.S. Maya Hieroglyphic Writing. 1950.
. A Catalog of Maya Hieroglyphs. 1962.
335 BIBLIOGRAFIJA
. The Rise and Fall of Maya Civilization. 1964.

. Maya History and Religion. 1970.
Tozzer, A.M. Chichen Itza and its Cenote of Sacrifices. 1957.
Tres Relaciones de Antiguedades Peruanas. 1879, 1950.
Trimborn, H. Das Alte Amerika. 1959.
. Die Indianischen Hochkulturen des Alten Amerika. 1963.
. Alte Hochkulturen Sudamerikas. 1964.
Tylecote, R.E A History of Metallurgy. 1976.
Ubbelohde-Doering, H. Old Peruvian Art. 1936.

. The Art of Ancient Peru. 1952.
.Alt-Mexicanische und Peruanische Malierei. 1959.
Uhle, M. Kultur and Industrie Sudamerikanischer Volker. 1889.
. Pachacamac. 1903.
. The Nazca Pottery of Ancient Peru. 1912.
. Wesen und Ordnung der altperuanischen Kulturen. 1959.
Uzielli, G. Toscanelli, Colombo e Vespucci. 1902.
Valcarcel, L.E. Arte antiguo Peruana. 1932.
. The Latest Archaeological Discoveries in Peru. 1938.
. Muestrari de Arte Peruana Precolombino. 1938.
. Etnohistoria del Peru. 1959.
. Machu Picchu. 1964.
Vargas, VA. Machu Picchu-enigmatica ciudad Inka. 1972.
von Hagen, V .F. The Ancient Sun Kingdoms of the Americas. 1963.
. The Desert Kingdoms of Peru. 1964.
von Tschudi, J.J. Die Kechua-Sprache. 1853.
Westheim, P The Sculpture of Ancient Mexico. 1963

. The Art of Ancient Mexico. 1965.
Willard, T.A. The City of the Sacred Well. 1926.
. The Lost Empires of the Itzaes and Maya. 1933.
Willey, G.R. An Introduction to American Archaeology, 1966.
Willey, G.R. (ed.) Archaeology of Southern Mesoamerica. 1965.
Williamson, R.A. (ed.) Archaeoastronomy in the Americas. 1978.
Wiener, C. Perou et Bolivie. 1880.
. Viaje al Yucatan. 1884.
Z a h m , J. A. The Quest of El Dorado. 1917.

Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zecharia Sitchin Izgubljena Kraljevstva

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Zecharia Sitchin

Copyright © by Zecharia Sitchin

Ova knjiga tiskana je na recikliranom papiru

3. PODRUČJE ZMIJSKIH BOGOVA 51

5. STRANCI S DRUGE STRANE M O R A 101

6. KRALJEVSTVO Z L A T N O G ŠTAPA 129

7. D A N KADA JE SUNCE STALO 155

10. 'BAALBEK N O V O G SVIJETA 241

11. ZEMLJA IZ KOJE D O L A Z E I N G O T I 269

12. B O G O V I ZLATNIH SUZA 299

U e u r o p s k i m analima otkriće Novog svijeta nosi

Danas je Toledo u velikoj mjeri provincijski gradić smješten

su svoje veliko ujedinjenje doživjela kad su se 1469. g. vjenčali

drevna proročanstva o novom dobu koje će započeti otkrićem

odlučio je da drugi rade na posljednjem memorandumu koji je

'Hispaniola će okititi Vaša nepobjediva veličanstva svim

su ih na povlačenje. Ipak, po povratku na Kubu, Hernández je

srebra velikog sjaja koji je imitirao mjesec'. Našla se tu i kaciga, do

Rimskog Carstva, nalazio se tada u Flandriji i brod je poslan dalje

U Meksiku, Cortés i njegovi ljudi prihvatili su isti stav.

nisu htjeli odustati ni pustolovi niti kraljevi okrenula drugim

Kada su vijesti o dolazećim Španjolcima došle do izazivača

Kad su konkvistadori ušli u glavni grad Cuzco, vidjeli su

Kolumbiji. Drugi su zaključili da je rijeka koju treba slijediti neka

Carski El Dorado, prekriven zlatom!

I on je, kao i drugi prije i poslije njega, i dalje vidio El Dorado

Zašto se potraga za El Doradom tako intenzivno nastavila

odakle drugima zlato? Od bogova, odgovoriše Maye. U lokalnim

okna koja su španjolski osvajači napravili i odustali od njih.

Tajna akumuliranog zlatnog blaga s jedne strane i ograničena

dragocjenim predmetima koje su posjedovali za života. Također

Atahualpa namjeravao sebi kupiti život i slobodu, a koje su

Anda, kao i u Meksiku, na pitanje o pretpovijesnom rudarenju

precima, moći koristiti zlato na način kako su to jednom činili

Moje je zlato, moje je srebro -

Vjerujemo da ova objava krije ključ za odgonetavanje

djelomično-kružni hram QuetzaJcoatla. Veliki trg i katedrala

Predstavljajući neobično dvostruko štovanje, toranj na

Motiv tornjeva-blizanaca bio je dalje razvijan u svetištu

Štoviše, u labirintu panteona brojnih božanstava moglo se

Ti koji stanuješ na nebesima,

Unatoč svim zagonetnim sličnostima, razlika u astečkoj

Budući da se za ostale narode u obje Amerike držalo da

Nacionalni antropološki muzej u Mexico Cityju - sigurno

Ali legende koje znanstvenici nazivaju 'migracijskim

Asteke i Tolteke, došla do mjesta nazvanog Teotihuacan gdje

godine n. e. Tada su dobili na utjecaju kroz savezništvo s nekim

Poput biblijskih Židova koji su pratili svoju genealogiju ne

Ovo zapanjujuće sliči prikazu mezopotamijskih religijskih

Gospa) prebivao na najudaljenijem planetu, dvanaestom članu

priče o Ba'alovim ratovima s njegovom braćom tijekom kojih je

Jesu li to bili izvorno meksički bogovi ili su to bila sjećanja

era i o glavnim događajima koji su ih obilježili. Iako se verzije

4010, a treće 4081. Četvrto Sunce je 'počelo prije 5042 godina,

- određujući kao početak Četvrtog Doba 5026 godina prije svog

To je pitanje zbunjivalo i same Španjolce. Zapanjeni otkrićem

čudovišnog stasa koji su se pojavili i osvojili zemlju... A ti divovi,

vrlo staru mezopotamijsku verziju koja čak nije ni uvrštena u

Čim su svi bogovi došli, rekoše:

Sakupljeni bogovi su 'bili ojađeni'. Ali Quetzalcoatl, bog

Skupio je dragocjene kosti;

Odnio je suhe kosti u Tamoanchan,'Mjesto našeg podrijetla'

Cihuacoatl ('Zmijska Žena'), boginji magije.

Ona je smrvila kosti