Erna Murić: LIJEČENJE DUŠE

Lana Derkač: Ugovor s prašinom ( izbor iz poezije), JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo
Polje, 2017.

Lana Derkač pripada književnoj generaciji koja se svojim prvim radovima javila početkom i
sredinom 90-tih godina i premda je objavila jedanest knjiga poezije i okušala se u drami,
poeziji i romanu, veću pažnju javnosti privukla je tek svojom posljednjom zbirkom pjesama
„Posvajanje neba“ (2015), ovjenčanom Ratkovićevom nagradom. Razlog autoričinom
nenametljivom no konstantnom trajanju unutar hrvatske i svjetske književno-umjetničke
scene treba tražiti u njenoj pjesničkoj poetici koja je istovremeno i jedna filozofija življenja i
odnošenja prema svijetu. Lirska introvertiranost sa povremenim ironijskim odmacima,
intimističko i metamorfičko općenje sa vanjskim svijetom poetske su konstante Lane Derkač,
prepoznati kao samosvojni autorski potpis i od strane poznatih kritičkih imena, pa tako,
primerice, Cvjetko Milanja ističe sposobnost pjesnikinje da realnost učini magičnom i da je
debanalizira, Krešimir Bagić govori o narcističkom osamljivanju kao legitimnom pjesničkom
izrazu gdje se imaginacijsko oživljavanje krajolika ispostavlja kao uvjet istinskog
pojavljivanja subjekta, a Zvonimir Mrkonjić poetsku filozofiju Lane Derkač imenuje kao
semantički konkretizam za kojeg je karakterističan svojevrsni „ jezički šamanizam“,
„surrealističko i persiflažno slikanje zbilje“ te hipermetaforizacija pjesničkog jezika.
Sintetizirajući sve ove konstatacije, pjesnički opus Lane Derkač objavljuje se u svojoj
samopouzdanosti i samodovoljnosti i u posljednjoj zbirci „ Ugovor s prašinom“ (2017) kao
reprezentativnom izboru njezine poezije od devedesetih godina ( „ Usputna raspela“,1995;
„Utočište lučonoša“,1996; „Eva iz poštanskog sandučića“, 1997; „Škrabica za sjene“, 1999)
naovamo ( „ Šuma nam šalje stablo e-mailom“,2004; „Striptiz šutnje“ i „Tko je postrojio
nebodere“,2006; „Šah sa snjegom“, 2011), sve do posljednje zbirke „Posvajanje neba“ (2015).
Najizrazitije obilježje ove zbirke, istovremeno i glavna idejna opsesija pjesnikinje, jeste odnos
između lirskog subjekta i svijeta prirode, ili u poopćenom smislu, odnos čovjeka i prirode,
koji je viševrstan: antagonistički, kao prikriveni rat koji se vodi u hranidbenom lancu, na vrhu
kojeg stoji čovjek sa svojim hybrisom ( „Pjesma o gljivama“), sinkretički ili simbiotički, gdje
priroda i čovjek konzumiraju, načinju, zaposjedaju jedno drugo pomoću različitih
metamorfoza ( „Tisuće jaja tišine“, „Riblja kost“, „Peti jahač Apokalipse“,“Povratak“),
surogatni ili simulacijski, gdje se urbani pejžaž pojavljuje tek kao blijedi i ironični
nadomjestak svijeta prirode ( „Prognoza“, „Manevar tišine“, „Rast“), te imaginativno-
mitološki, u kojem hipersenzibilni lirski subjekt pjesme očuđuje zbilju pomjerajući, jednu
preko druge, kartografiju prirode i civilizacije, prirode i tijela, prirode i metafizičkog
( „Čudo“, „Botaničke fikcije“, „Ugovor s prašinom“). U svakom od ovih odnosa, međutim,
očigledna je superiornost prirode: i onda kada lirski subjekt stavlja u pogon svoju
„metaforičku ornamentiku“ ( Suad Begović) da opjeva šumu, snijeg ili mrak, i onda kada se
priroda ili njezin surogat pojavljuju kao izvor pjesničke inspiracije odnosno ironičnog odmaka
( U respiratorima je genetički modificirano proljeće, zaključuje se u pjesmi „Navijači“), ili
kao izvor straha i tjeskobe od materije koja sobom objavljuje smrtnost i propadanje ( Peršin
koji mi je D.donio za juhu/želio je biti netko drugi/Njegov korijen ostao je zakrenut/ gornjom
polovicom tijela/ nakon što je izvađen iz zemlje./ Nije se mogao vratiti pa je ostao bogalj /
Skoro da sam ga s nelagodom rezala u juhu,“Nacrt stana“), i naročito onda kada se
poznavanje nemuštog jezika prirode pojavljuje kao uslov komunikacije između ljubavnika –
ma daj me zagrli jer i šumu snijeg/nježno obljubljuje, a tražim sklad – priznat će pjesnikinja
u pjesmi „Siječanj“ koja i naslovom simbolički govori o odsustvu (verbalne) komunikacije.
Priroda, na koncu, za pjesnički subjekt predstavlja fenomen razgradiv u nekoliko mogućih
metajezika: kao sušta materijalnost, primitivni, autentični – i nemušti izvor uživanja za
osjetljiva čula, predstavljiva tek kao usporeni film odnosno metaforikom jezika, čije se
rečenice „ skliske i nijeme“ na naboranom čelu „ grupiraju u guštera“; kao pjesnička mitska
simbolika, budući da sinkretička, idealistička, heterotopijska priroda mitske svijesti i mitske
slike izvanredno korespondira sa poetikom intimnih posvajanja prirode, pa će se u
autoričinom opusu često pronaći intertekstualne reference antičke ( Apolon, Afrodita, Dioniz,
Kupidon...) i biblijske mitologije ( Adam, Eva, Isus, Bog) te ponovo na razini pjesničkog
mitotvorstva, pomoću efekta „očuđenja“, pomjeranjem pespektiva, zapravo jezikom
metamorfoze, koja čestice laka za nokte pretvara u nebeska tijela, bijeli automobil u mjesečev
kamen i stomak žene u mjesec, pomjera granice, ponovo na račun prirode, između živog i
neživog, realnog i irealnog svijeta. Odnos između čovjeka i prirode na višem i refleksivnom
planu razrađuju pjesme poput „ Brod u boci“ i „ Imitacije šume“ gdje se postavlja pitanje
ljudske slobode kao prirodne ali sputane čežnje za kretanjem, osvajanjem, otkrivanjem
( „ Brod u boci“) i njoj korespodentne silovite slobode plagijata, vladavine simulacija,
vještačkog dekora koji, kao u bodrijarovskom scenariju, posljeduju gubitkom „ sposobnosti
prepoznavanja“ nepatvorenih signala i autentičnih slika ( „ Imitacije šume“). Osim ironične i
i kritičke zapitanosti ponad „ ekrana“ savremenog svijeta i ere interneta, poezija Lane
Derkač ne pati od drugih nemira do onih stvaralačkih i subjektivnih. Već je konstatovano da
eskapistički i idealistički smjer ove poezije čini jasan odmak od struje postmodernističkog
skepticizma i indiferentnosti te stvarnosne poezije u hrvatskoj književnosti neposredno iza
rata – premda je isto tako tačno i to da ova poezija nije autistički predana svojoj „metafizičkoj
stvarnosti“ niti zaključana u svojoj „ kući poezije“ ( Suad Begović). Intimistička lirika i
ženski narativ kao potka pjesama iz zbirke „ Eva iz poštanskog sandučića“ ili „ Tko je
postrojio nebodere“ inherentno su dijalogični, kako na ravni primarne događajnosti teksta
tako i na sekundarnoj ravni intertekstualnih referenci na kulturološke narative (primjerice,
Orlando kao simbol romantične ljubavi, Eva kao arhitekst ženske pobune, kuhinja i kuhanje
kao čin reaktivacije materije u vječnom presipanju iz erosa u thanatos). Također,
autopoetičke reference razasute u brojnim pjesmama pokazuju da autorica ne živi u kuli od
slonovače, nego je vrlo svjesna doslovnosti, banalnosti, ogoljenosti vremena u kojem živimo
( „ekran“ se često pojavljuje kao metafora savremenog svijeta – nasuprot „mraku“ koji je
poetičniji i mudriji, jer sakriva) ali svjesno odabire slijediti vlastitu poetsku recepturu koju će
na humorističan način dočarati u pjesmi „ Pripremanje juhe“:

Grašak je bez grijeha.

Zato njegova aura širi zrake

Pa više nije zrno nego zeleno sunce.

Baš nećeš! Zainati se žena

Te krene od njega uzgojiti

Nametljivu no raznizanu

Ogrlicu u kipućoj vodi

Kao da njome kani dovršiti

Prijepodnevnu ispovijed.

(...)

Dok čeka da se skuha grašak

Na nokte nanosi lak sa sjajnim

Česticama.

Predomišlja se bi li te čestice

Pod povećalom mogla

Odgojiti u nebeska tijela.

Svha ove poezije stoga nije eskapizam niti puko manevrisanje po figurativnom platnu jezika –
njezin je doseg terapeutski, u onoj količini u kojoj je za svakog pojedinačnog čitatelja teži
uteg neba i istinitija tvrdnja da šutnja je kapital. U ovome smislu čini se da i autorica može
potvrditi riječi teoretičara postmoderne, Ihaba Hassana, koji u knjizi „Komadanje Orfeja“
zaključuje: „ Mogu se jedino nadati da će se - pošto su parodije samoga sebe, potkapanja
samoga sebe i samoprevladavanja, pošto su ponos i obrat anti-umjetnosti krenuli svojim
putom – umjetnost možda uputiti prema otkupljenoj imaginaciji, razmjernoj s punom povijesti
ljudske svijesti. Ni manje ni više.“