ZLATNA KNJIGA

SVJETSKE LJUBAVNE
POEZIJE
PETO IZDANJE

Sastavio
NIKOLA MILIĆEVIĆ
 Kad sam se prihvatio posla da sastavim ovu Zlatnu knjigu nisam imao (niti sam mogao imati)
namjeru da pružim potpunu panoramu svjetske ljubavne lirike. Takve pretenzije bile bi previše
ambiciozne i neostvarive. Jedini put koji sam mogao izabrati bio je: da pregledam ono što je u nas u
novije doba prevedeno iz strane poezije, da nastojim da se još ponešto prevede i da od svega toga
izaberem ono što mi se činilo i najprikladnije, kako bih čitaocima pružio što je moguće bolju i
raznovrsniju zbirku pjesama za čitanje. Za veće i šire organiziranje posla nije bilo ni vremena ni
mogućnosti.
Zahvaljujući činjenici da je u posljednjih dvadeset godina u nas znatna pažnja posvećena
prevođenju poezije, imao sam na raspolaganju podosta gradiva, od kojega se eto, ipak, mogla sastaviti
prilično bogata knjiga ljubavnih pjesama svih vremena i gotovo svih naroda. Ali, pregledavajući sav taj
materijal, lako je bilo uočiti da nam još mnogo toga nedostaje, kao npr. iz klasične poezije nekih
evropskih naroda, naročito iz engleske i francuske. Poezija azijskih naroda (arapska, perzijska, indijska,
kineska, japanska) kod nas je poseban problem. 1 nije sva nevolja u tome što se ove poezije u nas ne
prevode s jezika originala, nego što se sve to radilo prilično površno i bez ikakva sistema. Na većim
evropskim jezicima postoje mnoge dobre i pouzdane antologije ovih poezija (pravljene u novije doba), te
bi se uz ozbiljan rad i uz konzultiranje različitih edicija ipak moglo doći do koliko-toliko
zadovoljavajućih rezultata. Ali, na žalost, tako se kod nas ne radi.
U ovoj se knjizi našao na okupu znatan broj veoma dobrih i veoma poznatih ljubavnih pjesama iz
svjetske literature. Ali isto tako znatan broj tekstova nećemo ovdje naći. Takva knjiga, razumije se, ne
može sve obuhvatiti, ali je ozbiljniji razlog u činjenici da se ne može sve prevesti. Uložio sam mnogo
truda da se za ovu priliku prevede što više neprevedenih pjesama. U tim sam nastojanjima bar jednim
dijelom uspio, i to mi je posebno drago. Na žalost, kao što često biva, neki prevodioci nisu izvršili svoja
obećanja i zbog toga je knjiga u nekim dijelovima ponešto manjkava. Zbog toga sam isto tako bio
prisiljen da sam prevodim veći broj tekstova, kako bih bar donekle popunio neke praznine.
Iz poezije jugoslavenskih naroda uzeo sam nešto veći broj pjesama nego što bi (u omjeru prema
izabranom gradivu iz drugih književnosti) trebalo uzeti. Tako sam postupio naprosto zato što je to
n a š a poezija. Pa ipak će mi tkogod prigovoriti što nema ovog ili onog pjesnika, ove ili one pjesme. I
meni je samom žao za mnogim pjesnicima i pjesmama. Ali ovaj, kako rekoh, i tako širok okvir nisam
mogao još više proširivati.
Izbor poezije iz stranih književnosti mnogo puta nije ovisio o volji sastavljača, nego
O raspoloživim prijevodima, i ako su npr. talijanska, francuska i španjolska poezija bolje zastupljene od,
recimo, engleske ili ruske, to je zato što nisam imao dovoljno engleskih
i ruskih prijevoda. Posebno mi je žao što nisam mogao doći do tekstova novijih ruskih pjesnika.
Zlatnu knjigu sam komponirao po epohama, a unutar svake epohe pjesnici pojedinih zemalja su
ostali na okupu. Tako je npr. poezija srednjega vijeka raspoređena ovako: provansalska, portugalska,
talijanska, njemačka, španjolska, katalonijska, francuska. Činilo mi se da je taj način mnogo prikladniji
od stroge i potpune kronologije, koja bi zahtijevala da se pjesnici svih zemalja izmiješaju pa onda
poredaju po godinama rođenja. A još manje bi imalo smisla knjigu komponirati po zemljama (odnosno
jezicima) tako da npr. francuska ili talijanska ili neka druga poezija bude sva na okupu. Onaj tko želi
pregledati u cjelini poeziju ove ili one zemlje, lako će se orijentirati prema *Popisu pjesnika po zemljama«,
koji se nalazi na kraju knjige.
U komponiraju po epohama i u redoslijedu zemalja unutar epoha ne treba tražiti neku strogu svrhu ili
dosljednost, jer poznato je da je razdobljima mnogo puta teško odrediti preciznu granicu.
Narodnu poeziju svih zemalja smjestio sam otprilike u osamnaesto stoljeće, ispred romantizma
(premda su neke od tih pjesama zabilježene mnogo ranije), jer je tada počelo izrazitije zanimanje za
narodno stvaranje i jer je velik dio narodnih pjesama upravo tada prikupljen.

Zagreb,6. travnja 1965. Nikola MILIĆEVIĆ

NAPOMENA UZ PETO IZDANJE

Budući da zbog više razloga nije bilo moguće znatnije proširiti ovu knjigu, ovo izdanje se
samo nešto malo razlikuje od prethodnog. Dodano je petnaestak pjesama kojih dosad nije bilo,
a pet-šest ih je izostavljeno.

Zagreb, 6. veljače 1982. N. Milićević

Stavi me kao znak na srce, kao pečat
na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao
smrt, a ljubomora tvrda kao grob; žar
je njezin žar vatre i plamena božjega.

Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke

potopiti.
Da netko daje za ljubav
sve što u kući ima,
taj bi navukao prezir na sebe.
PJESMA NAD PJESMAMA (Biblija)
PJESME STAROG EGIPTA

LJUBAV MOJE DRAGE

Ljubav moje drage na drugoj je strani.

I između nas je rijeka široka.
Želim doći do nje.
Ali se krokodil na pijesku pružio.

Silazim u vodu I gazim valove.

Moje srce nemirno je poput bujice,
Ali je voda čvrsta kao tlo pod nogama.

Jer me ljubav moja učinila neranjivim I ona je

vodu kao i mene začarala.
KUKOLJA

POZIV DRAGOME

Dragi moj, moj mužu voljeni,

Presretna sam, što mogu sići (k rijeci)
I ispuniti tvoju želju,
Da se naga kupam pred tobom.

Željna, da ti vidiš svu moju ljepotu,

U odjeći od najtanjega lana,
Natopljenu mirisavim uljem I namirisanu
skupocjenim balzamom.

Ulazim u vodu, da do tebe dođem,

I opet iz vode, zbog ljubavi, izlazim Sa crvenom
ribom u rukama svojim, Što je hladnu na vrele
grudi prinosim.

O, mužu moj, najmiliji,

Dođi, dođi i ovdje je, jadnu, pogledaj.
KUKOLJA
PIJANSTVO OD LJUBAVI

1
Vidim svoju dragu, kako k meni dolazi
I srce mi je sretno,
A moje se ruke šire da je zagrle.
Moje srce od radosti skače Kao da ne
misli nikad prestati.

Ne ostavljaj me sama i dođi Bliže k

meni, o moja miljenice.

2
Kada svoju dragu na ruke podignem I kad me
njene ruke čvrsto zagrle, Osjećam se kao u
sanjanome kraju,
Kao da je moje tijelo Premazano
mirisavim balzamom.

A kada je ljubim
I kad su njene usne uz moje priljubljene, Osjećam
se posve pijanim A da nisam ni okusio pića.

KUKOLJA

IZ »VELIKE RADOSTI SRCA«

Ona, što je meni najdraža,

I najljepša na svijetu cijelome,
Ona kojoj nema ravne, slična sjajnoj zvijezdi, Na pragu
jedne divne nove godine.

Ona, što sja ljepotom i čija se koža Ko

najljepši biser zrcali u noći,
Ona, koja ima oči jasnog pogleda I koja
nikad ne zbori uzalud.
Ona, čiji vrat je tanak ko u labuda I čije su grudi
slatke ko dvije jabuke,
Ona, čije su ruke sjajnije od zlata,
I čiji su prsti nježni ko lotosove peteljke.

Ona, čiji struk je tanak, a bokovi zaobljeni, I čije

noge ljepotu svijetom pronose,
Ona, čiji hod je prepun dostojanstva,
Kada zemljom prolazi i nikoga ne gleda.

Ona, za kojom se kad prođe I mlado i staro —

pomahnitalo okreće,
I što svakog čini i sretnim i nesretnim,
Kad mu svojim glasom bilo što progovori.

Ona, što nalikuje, kad iz doma svoga izlazi, Na

najdivniju neku božicu,
Tek jednim svojim poljupcem Uzbunila je moje srce.
KUKOLJA

MOGRANJ

Zrnje moje nalikuje na zube njezine,

A plodovi su nalik njenim grudima.
U vrtu sam, bez sumnje, ja drvo najljepše, Jer živim i
cvatem najduže u godini.

I draga i njen dragi vole najviše Pod granama mojim

uvijek šetati,
Pijani od vina i sreće ljubavne,
Ko da ih opaja balzam i rajski mirisi.

A ujesen, kad padnu moji cvjetovi,

I u vrtu sve drveće bez lišća ostane,
Ja ponosan i zelen stojim i dalje
Jer dvanaest mjeseci živim preko godine.
Zar nisam, dakle, prvo drvo u vrtu,
Iako me oni posljednjim smatraju?
Ali više neću ni ja — šutjeti,
Budu li me oni toliko potcjenjivali.
I neću više kriti tajne njihove,
Budu li o meni zlo govorili,
I budu li se samo lotosovim cvijećem kitili, Pa neka se
zna tada, što su radili.
KUKOLJA

POUKE

1
Ako li si mudar, podigni svoj dom
I osnuj svoje ognjište.
Ljubi svoju ženu onako,
Kako tebi samome to najbolje odgovara.
Odmaraj svoj duh i hrani svoje tijelo,
Te raduj svoje srce tako dugo dok -živiš,
Jer ono je, uistinu, Najvjerniji prijatelj svoga gospodara.

2
Svaki čovjek oženjen treba da zna
Obuzdavati samoga sebe,
Ne nadgledajući ženu odviše izbliza I ne
dopuštajući joj nikada Da odviše uznemiruje
njegovo srce.
3

Uzmi svoju ženu, dok je još mlada I poučavaj je u

onome, što čine ljudi.
Ona će ti na vrijeme darovati sina,
I ti ćeš imati zdravo i lijepo potomstvo.
Jer čovjek koji je sklon ljudima,
Stječe pravi ugled tek po svojoj djeci,
Koja su mu bila od njegove žene rođena.
KUKOLJA
NEPOZNATI PJESNIK (oko 4. stoljeća stare ere) IZRAEL

PJESMA NAD PJESMAMA (Fragmenti)

Zaručnica

Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi

moj među mladićima, bila sam željna hlada njezina
i sjedoh:
plodovi njeni slatki su grlu mome.

Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom

ljubavi.

Potkrijepite me kolačima, osvježite me jabukama,

jer padam bolna od ljubavi.

Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom

me grli.

Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i

košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav
moju dok sama ne bude htjela!

Zaručnik
Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,
jer evo, zima je već minula, kiša je prošla i
nestala.
Cvijeće se ukazuje posvuda, vrijeme pjevanja
dođe i grlica se javlja u našem kraju.
Smokva je izbacila prve plodove, vinograd, u
cvatu, miriše.
Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi!
Golubice moja (koja prebivaš) u spiljama
kamenim, u skrovištima vrletnim, daj da ti
vidim lice i da čujem glas, jer glas je tvoj
ugodan i lice je tvoje krasno.

Kralj Salomon
Lijepa ti si, prijateljice moja, lijepa ti si:
imaš oči kao golubica kad gledaš ispod
koprene, a kosa je tvoja kao stado koza što
izađoše na brdo Galaad.
Zubi su ti kao stado ovaca kada s kupanja
dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i
nijedna nije osamljena.
Usne su tvoje kao trake od grimiza i riječ je
tvoja dražesna, kao kriške mogranja tvoji su
obrazi pod koprenom tvojom...
Tvoje su dvije dojke
kao dva laneta blizanca košutina
što pasu među ljiljanima...
Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane
na tebi.
Zaručnik

Pođi sa mnom s Libana, nevjesto, pođi sa mnom s

Libana.
Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz
lavljih spilja, s planina leopardskih.
Srce si mi ranila, sestro moja nevjesto,
srce si mi ranila
jednim pogledom svojim,
jednim samim biserom kolajne svoje.

Kako je slatka ljubav tvoja, sestro moja nevjesto!

Slađa je ljubav tvoja od vina, a miris ulja tvojih
ugodniji od svih mirisa.
S usana tvojih, nevjesto, saće kapa, pod jezikom ti je
med i mlijeko, a miris je haljina tvojih kao miris
libanski.
Ti si vrt zatvoren, sestro moja nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen...

Zaručnica

Dragi je moj bijel i rumen, ističe se među tisućama.

Glava je njegova kao zlato, zlato čisto, uvojci kao
plamine mladice, crne poput gavrana.
Oči su njegove kao golubi nad potokom, zubi mu
kao mlijekom umiveni, u okvir poredani.
Obrazi su njegovi kao lijehe mirisnoga bilja, kao
cvijeće ugodno, usne su mu kao ljiljani iz kojih
smirna teče.

Ruke su mu zlatno prstenje puno dragulja,

prsa su njegova kao čista bjelokost pokrita
safirima.

Noge su mu stupovi od mramora na zlatnom

podnožju.
Stas mu je kao Liban, vitak poput cedra.

Govor mu je sladak i sav je od ljupkosti.

Takav je dragi moj, takav prijatelj moj,

o kćeri jeruzalemske!

Salomon (gleda zaručnicu kako pleše)

Kako su krasni koraci tvoji u sandalama, kćeri

kneževska!
Pregibi su bokova tvojih kao grivne stvorene
rukom umjetnika.
Pupak ti je kao okrugla čaša koja nikad nije bez
pića.
Struk ti je kao stog pšenice ograđen ljiljanima

Dvije su dojke tvoje

dva laneta blizanca košutina.
Vrat je tvoj kao kula bjelokosna.
Oči su tvoje kao ribnjaci u Hešbonu kod vrata
batrabimskih.
Nos ti je kao kula libanska.
što gleda prema Damasku.
Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa na
glavi kao purpur i kralj se zapleo u njene
uvojke.

Kako si lijepa i kako si ljupka,

o najdraža, u milinama!

Stas je tvoj kao palma, dojke su tvoje

grozdovi.
Rekoh: popet ću se na palmu da dohvatim
vrške njezine, a dojke će tvoje biti kao
grozdovi na lozi, miris daha tvoga kao jabuke.

Usta su tvoja kao najbolje vino...

Zaručnica

Dođi, dragi moj, ići ćemo u polja, noćivat

ćemo u selima.
Rano ćemo ustajati, ići u vinograde da vidimo
cvate li loza, zameće li se grožđe, jesu li
procvali mogranji?

Tamo ću ti dati ljubav svoju.

Mandragore šire miris, u našim kućama ima

svakog voća, novog i starog.
za te sam ga čuvala, o najdraži moj!

O da si mi brat,
da si sisao prsa majke moje, našla bih te vani,
poljubila bih te
i nitko me zato ne bi prezirao.
 Povela bih te i uvela u kuću majke svoje,
koja me odgojila,
pojila bih te najboljim vinom
i sokom od mogranja.

Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnom me

zagrli.

Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ne

budite, ne budite ljubav moju dok sama ne
bude htjela.

MILIĆEVIĆ

18
ARHILOH (7. stoljeće stare ere)

GRČKA

LJUBAVNA ČEŽNJA

Takva je nastala ljubavna čežnja u mome srcu, da je gusta

magla obvila moje oči a nježno srce ukrala iz grudi...

SMERDEL

VESELA SE DRAGA RADUJE

S grančicom mirte i nježnim pupoljkom ruže vesela se

draga raduje. Njena kosa puna sjaja na vrat joj pada u
obliku sunčanoga slapa.

SMERDEL

SAPFO (oko 628-568. stare ere)

GRČKA

OČEKIVANJE

Otprhnula je poput ptice s lovorove grančice i sad je u

srcu sve mirnije...
Djevojčina duša više ne dršće.
Možda je stigo neki putnik, netko tko joj je drag...
Zabrinuta shvatila sam boli u srcu prijateljice.
Za doček je obukla lijepu haljinu, obukla za
susret prijateljski.
I sad sva u žurbi, jer je netko čeka, postaje još
ljepša. Njezina je čežnja u tako lijepu ruhu
meka, meka...

SMERDEL

PJESMA O DJEVOJCI

Slatkoj je jabuci slična, rumenoj jabuci na vrhu

najviše grane.
Ubrati nju su berači zaboravili, dok voće su
brali.
Nisu je zaboravili, dohvatiti nisu je mogli.

SMERDEL

LIJEPA DJEVOJKA Milo je tvoje obličje,

tvoje su oči pune dragosti... i tvoja ljubav... Ta se slatka

ljubav prelijeva kao rumeni med tvojim licem, koje onda
budi čežnju...

SMERDEL
MOJA LJUBAV

Ljubav danas razdire moje srce.

Ona je ko vjetar koji u planini na hrastove
stoljetne udara ...

Ljubav je vjetar koji sve pustoši...

SMERDEL

SLOMILA JE LJUBAV

Slatka majko, ja ne znam više tkati. Svladala

me ljubavna čežnja, koju mi je udahnula mila
Afrodita za mladićem jednim ...

SMERDEL

ČINI MI SE BOZIMA SLIČAN

Čini mi se bozima sličan onaj koji smije

naprama tebe sjesti te izbliza slušati tebe
kako ljubazno zboriš,

smiješkom slatkim smiješ se, — to je meni

sve u grudma stravilo srce miljem. Čim te
samo za časak vidim, glas mi u grlu zapne,

jezik meni zanijemi, tihi mene po svem tijelu

ljubavni oganj prođe, nit već vidim očima nit
što čujem, uši mi šume,

21
 teški znoj mi teče sa čela, dršćem sva ko
prut, a žuća sam nego trava, čini mi se,
samo još malo te bih umrla jadna.

BADALIĆ

ANAKREONT (6. stoljeće stare ere)

GRČKA

JELENČE

Plašljivo se djevojka okreće slična jelenčetu

sisančetu koje u šumi od straha strepi, kad
mu se udalji košuta majka...

SMERDEL

LJEPOTICA S LEZBA

Eros zlatne kose udari me jednog dana

purpurnom loptom.
Potaknu me da se loptam s djevojkom sa
sandalama izvezenim. Al ona

ko djevojka s Lezba i iz dobro

građena grada prezirno pogleda
moju sijedu kosu i za drugog
ushit sačuva svoj...

SMERDEL
ANAKREONTIKA

GRČKA

PJESMA U PROLJEĆE

Kako je lijepo lutati niz zelene livade, kad lahor odiše

ljupkim dahom mirisnih trava. Kako je krasno pohoditi
vinograde kad listaju, pa pod lišćem loze nježnu zagrliti
djevojku što odiše svom ljupkošću božice Afrodite!

SMERDEL

MOJA LIRA

Htio bih pjesmom slaviti Atride, htio bih Kadma junaka

opjevati, ali moja lira sa svim žicama svojim skladno svira
samo s pjesmama ljubavnim. Htjedoh nedavno zamijeniti
žice i svojim pjesmama izmijeniti lice pa da pjevam
Heralkovim podvizima, al osjeća ipak moja lira da je samo
ljubav zanosi i dira.
O svi vi dični junaci, moju napustite maštu, jer moju liru
samo ljubav zanosi i dira.

SMERDEL

23
 IBIK (6. stoljeće stare ere)

GRČKA

JESEN LJUBAVI

Opet me Eros očima crnim ispod trepavica

čeznutljivo gleda i u meni tamnu budi čežnju za
novom kobnom ljubavlju.

Zato drhtim kad je naslutim.

Sličan sam konju pobjedniku
koji kad osjeti starost
obično bezvoljan s mlađim trkačima trči.

SMERDEL

PRAKSILA (6. stoljeće stare ere)

GRČKA

ODLOMAK

Ti koja me gledaš očima lijepim sa svoga prozora,

— ti si djevica u licu a žena u kukovima ...

SMERDEL

24
NONOS (4. stoljeće stare ere)

GRČKA

BALADA

Umro je krasni pastir, ubi ga djevojka krasna.

Njega prepuna čežnje pogubila djevojka ljupka.
Tako je umjesto ljubavi smrti darovala njemu, jer je krvlju
pastira svoju omastila strijelu i ugasila ljubavnu zublju vječnih
Erota.

Krasni pastir je umro, ubi ga djevojka krasna!

Nimfe slušala nije, pa nije ni hridi ni gore,

nije ni brijestove, ni omorike kad su joj rekle:
— Strijelu ne bacaj, nemoj pastira ubiti krasna! — Vuk je
plakao za njim i medvjedi plakahu drski, plakahu za njim
mrkogledi lavovi suzama krupnim.

Krasni pastir je umro, ubi ga djevojka krasna!

Junice, druge planinske glavice tražite sada

i vi bikovi pasite odsada travnjake druge.
Ljupki umro je pastir, čežnje ubiše njega.
Pašnjaci, ostajte zdravo! Travnjaci da ste mi zdravo!

Krasni pastir je umro, ubi ga djevojka krasna!

Izvore zbogom! Pozdravljam i vas strme o hridi, ostajte zbogom

i vi Nimfe šuma i voda!
Pastirski Pan i sjajni Apolon rekoše tada:
— O nek nestane frula! Gdje li je osveta sada? Gdje je
Afrodita? Erose, luk ti sada odbaci!
O nek odsad zauvijek zamru frulini zvuci, jer je preminuo
pastir koji je pjevao divno.

SMERDEL 25
NOSIDA (oko 330. stare ere)

GRČKA

AFRODITINE RUŽE

Slađe ti ništa, sretnije ništa od ljubavi nije.

Ljubav kad osvoji nas, drugo sve gubi svoj sjaj. Nosida misli
da i med je poslije ljubavi gorak.
Božica dariva slast onom što poznaje cvat njezinih ruža i dah
toga milog joj cvijeta.

SMERDEL

MELEAGAR (130-60. stare ere)

GRČKA

IGRA EROSOVA

Često se Eros i ja igramo loptom. Gle,

Heliodoro, on ti umjesto lopte moje dobacuje
srce!
Usliši ipak moju čežnju i poigraj se sa srcem mojim,
al ako ti na zemlju padne, tad nikad Afroditi oprostiti
neću nehajno loptanje tvoje!

SMERDEL

NEZABORAVNA ZENOFILA

I arkadski potvrdit će Pan da ti, Zenofilo, skladno na

harfi sviraš, te žice preskladan zvuk uz tvoj se
razliježe glas.
 Kako da napustim tebe? Kamo da odem?
Sa svih strana k tebi me goni Eroti.
Izgubih zbog toga dah, strast mi odnijela mir.
Čas me tvoja zanosi pjesma,
čas me opčarava tvoja krasota a zatim još ljupkost. Od čežnje
izgaram, plamtim. Izgorjet ću sav!

SMERDEL

UMRLOJ DRAGOJ

Šaljem ti, Heliodoro, suze u Podzemlje tamno, izbirak nježnosti

čuj, iako skriva te Had.
Guši me suza gorčina, dok žrtvujem ganut na grobu žrtvu
spomena tvog, ljubavi preslatke srh.
Za tobom kuka Meleagar, jer si mu draga i mrtva,
uzalud kuka ti on, gluh je Aheront i gluh.
Kuku i lele! Had mi je žudenu zgrabio dragu, divni
rascvali cvijet, obori njega u prah.
Zemljo, majčice svega, djevojku zagrli nježno rukama
svojim ti sad, koju oplakuje svak!

SMERDEL

RUFIN (1.- stoljeće)

GRČKA

KAKO JE KRASNA!

Nije Vrijeme potamnilo sav sjaj tvoje ljepote, krasi te

jošte i sad bivše dražesti čar.
Svježa je tvoja milota i ružama slične ti grudi, prekrasan
njihov je smijeh, jedar njihov je val. Odnio oka ti plam
mnogim je u srcu mir!

SMERDEL 27
 LJEPOTICA

U drage zlatne su oci, a obrazi njeni su cvjetni, ljepši no

ruža je cvat usana njezinih kras.

Mramorno bijeli u nje je vrat i prebujne grudi bijelih nogu

joj hod Tetidi oteo čar.

Ako sjedina se koja u njenoj kosi baš blista, prezreti neću

je ja.
Srebrne niti su to!

SMERDEL

28
KATUL (87 — 54. stare ere) RIM

ŽIVIMO, LEZBIJO

Živimo, Lezbijo moja, i ljubimo se, a sva kivna

brbljanja strogih staraca neka ne vrijede za nas
ni po groša. Sunce zalazi, ali se opet vraća, a
nama kad se pogasi kratki sjaj ostaje noć i samo
beskrajan san.
Daj mi tisuću cjelova i onda sto pa drugu tisuću
i opet drugih sto i onda još jednu tisuću i još sto.
A kad se skupi mnogo, mnogo tisuća, tada
pomrsimo račun, nek se ne zna, da nas zlobnici
možda ne bi urekli kad bi za takvo mnoštvo
cjelova znali.

MILIĆEVIC

MOJA MI DRAGA KAŽE

Moja mi draga kaže da mene jedinog voli, da bi i

samog Jupitra odbila, da joj dođe. Kaže; ali što žena
u strasti kaže čovjeku, to zapisi na vjetar, na talas
brze vode!

MILIĆEV1Ć

29
 NAJLJEPŠI DAN

ako se nekome ispune želje kad se najmanje nada, sretan

je u svom srcu.
I ja sam sretan i to mi je draže od zlata, jer evo opet si
došla, Lezbijo, k meni koji sam tako žarko čeznuo za
tobom, došla si, a ja sam čeznuo za tobom bez ikakve
nade; opet si došla. O dane, dostojan da te označim
najbjeljom bojom. Tko je sretniji od mene, tko bi mogao
nešto ljepše poželjeti u svom životu!

MILIĆEVIĆ

JADNI KATULE

Jadni Katule, ne daj se više.

Što misliš da je propalo, propalo je, znaj. Dok si išao s
djevojkom dražom ti od sviju, Raskošno ti je blistao
sunčev sjaj.

Tolike radosti ovdje proživio si s njome. Veseo ti je bio

svaki časak taj.
Sve što je ona htjela, po želji ti je bilo. Raskošno ti je
blistao sunčev sjaj.

Sad ona više neće, ali nemoj više ni ti.

Ne žudi za onim, što sliči varavoj sjeni.
Ne budi očajan, slabić nemoj biti.
Uporno sve podnosi, otvrdni, okameni.

30
 Zbogom, djevojko, Katul ti nije više jadan.
Što ti je bio, nikad ti više neće biti.
A ti ćeš za njim još kako zažaliti.
Otvrdnuo je Katul, ko kamen je hladan.

A ti, zloćo, šta ti osta od života?

Drugome nećeš biti, što si bila meni.
Koga ćeš sada voljeti, kome ćeš draganom biti? Koga ćeš
ljubiti, čije ćeš usne gristi?

A ti, Katule, samo odlučno, stvrdni se, okameni. Š op

HORACIJE (65 — 8. stare ere) RIM

LIDIJA
Horacije

Nekad, Lidijo, dok ti bijah mio, dok nisi bila sklona da ti

drugi savija ruke oko bijelog vrata, bijah sretniji od kralja
Perzije.

Lidija

Prije, dok nisi za drugom čeznuo i dok ti Kloe nije bila

draža, ime Lidije bilo je slavnije nego Ilija, boginja Rimljana

Horacije

Sada sam posve predan dragoj Kloi što mi milo pjeva i na

citri svira.
Za nju bih umro bez ikakva straha, samo da usud njoj dade
da živi.
 Lidija

za Kalaisa, sina Ornitova, ja sva izgaram, i

on za me gori. Rado bih za njeg i dvaput
umrla, samo da usud njemu da da živi.

Horacije

Ali, da stara povrati se ljubav i da nas opet u

tvrd jaram veže? Da plavu Klou otjeram, i da
mi otvori vrata prezrena Lidija?

Lidija

Premda je onaj i od zvijezde ljepši, ti

nestalniji od laganog pluta i od burnoga
Jadrana nagliji, s tobom ću rado živjeti i
mrijeti.

MILIĆEVIĆ

DJEVOJCI KLOI koja je odbila pjesnika

Nekada bijah mio djevojkama i boj

bojevah s uspjehom i slavom, danas, oružje,
istrošeno ratom, i lutnju svoju objesit ću o
zid
koji zaklanja tvoje lijevo krilo,
Venero morska. Okačite ovdje blistave
baklje, lukove i motke koje su tvrda
otpirale vrata.

32
 O ti, boginjo, kraljice, što vladaš nad sretnim
Ciprom i toplim Memfisom, gdje nema snijega, daj,
zamahni bičem, i drsku Klou bar jednom raspali.
MILIĆEVIC

TIBUL (48 — 19- stare ere) RIM

DELIJI

O, sve zlato svijeta neka radije propadne, nego da zbog mog puta
plače ijedna djeva.
Tebi pristaje, Mesala, da na kopnu i moru ratove vodiš i kuću
trofejima krasiš; mene je privezala jedna lijepa djevojka te kao
stražar sjedim na pragu njenih vrata.

Što će mi slava, Delijo! Glavno je da sam s tobom pa nek mi

slobodno kažu da sam nitko i ništa.

Sada se ljubimo, dok nam je sudbina sklona, jer brzo će doći smrt,
ovita crnim mrakom, doći će starost i neće nam priličit više da,
sijedi, ljubimo i šapćemo nježne riječi. Sada uživajmo ljubav, dok
nije sramota razbiti vrata ili izazvati svađu.
U takvu sam poslu dobar vođa i vojnik.
Vi, zastave i trube, dalje odavde! A rane nosite ratniku koji je
slave željan.
Njemu i blago dajte! Ovo malo što imam meni je sasvim dosta.
Živim bez ikakve brige i prezirem bogate kao što prezirem glad.

MILIĆEVIĆ
 TKO LJUBAV NOSI U SEBI

Tko ljubav nosi u sebi, miran i posvećen, nek ide kud ga je

volja. Nek se ne boji zasjeda. Meni ne škodi studen ledene
zimske noći ni pljuskovi kiše, samo da Delija na vratima
svojim povuče zasun, da mi pucketanjem prsta, nečujno,
dade znak da uđem.
Skrenite oči, ljudi i žene: ljubav hoće da njene potajne
krađe ostanu skrite.
Nemojte da strepim od bata koraka, ne tražite kako se
zovem i vaše sjajne baklje ne prinosite k meni. Ako me
netko slučajno opazi, nek šuti, neka se na sve bogove kune
da se ne sjeća ničeg.
No ako se netko ipak izbrblja i kaže taj će se
uvjerit da je boginja ljubavi rođena iz krvi i
valova bijesnog mora.

MILIĆEVIĆ

NJEZIN ORAČ

Cerinte, djevojka moja otišla je u selo.

O kako je bezdušan taj, kome još mio je grad
I sama je Venera za njom u selo otišla bijelo.
Priprosta seljačka riječ Amoru draga je sad.
O kako bih radosno kraj nje ja motikom kopao tamo, oro uz najteži
trud svuda oko nje u krug.
Samo da blizu nje budem i kradom je pogledam samo načas, i dalje da
svoj preteški povlačim plug.

ŠOP

34
SULPICIJA (1. stoljeće stare ere) RIM

LJUBAV JE DOŠLA

Napokon, ljubav dođe, i da je, zbog stida,

pokušam kriti, bila bi veća sramota nego da je
nekome kažem. Moje su muze molile Veneru
te mi je ona donese i spusti u krilo. Tako
boginja ljubavi ispuni obećanje i, ako se nade
netko tko nije imao sreće, taj neka priča
o mojoj radosti. Ništa neću da zapišem, jer ne
želim da o tome netko čita prije mog dragana. Ali
grijeh je sladak
i gadno bi bilo da zbog dobra glasa pravim
nevino lice. Bili smo dostojni jedno drugog. I
to neka se kaže.

MILIĆEVIĆ

PROPERCIJE (48 — 16. stare ere)

RIM

ŠTO ŽENE ZNAJU

I tako, nevoljna ženo, zar nisi mogla ni jednu noć,

ni jedan jedini dan izdržati sama? Čak što više,
pili ste čašu za čašom, u smijehu, i o meni,
možda, podrugljivo pričali svašta.

35
 A pošla si upravo k onom, koji te nekad odbacio. Pa
dobro, kad ti se sviđa, uživaj s njime! Ali, zar ti tako
pamtiš zavjete što sam ih nekoć činio za tvoje zdravlje,
kad ti je glava već bila u vodi Stiksa i kad smo uz tvoj
krevet stajali plačući? O podmukla, a on, gdje ti je bio,
šta li je radio onda?
Šta bi od tebe bilo da sam slučajno u dalekoj Indiji
služio vojsku ili da sam u lađi plovio širokim morem?
No vama je lako kovati laži i varke, jer to je oduvijek
jedino što žene znaju.

MILIĆEVIĆ

GORKI SPOKOJ

Ova su pusta i spokojna mjesta za onog tko bol u duši

nosi, jer ovdje nikog nema, samo dašak vjetra piri
samotnom šumom. Tu bez straha možeš otkriti tajne
boli, ako je istina da samo kamenje šuti...
.. .O bukve i borovi, toliko dragi Panu, vi mi svjedoci
budite, vama ljubav rekoh. Koliko puta su odzvanjale
moje riječi u sjeni vaših krošanja! Koliko puta ime
dragane svoje upisah u vašu koru! Koliko trpjeh od
tvojih nepravdi, Cintijo, to tvoja nijema vrata najbolje
znaju.
Već sam naviko da posve krotko podnosim tvoje ohole
naredbe i da ne plačem na glas patnje svoje. Jedina su
utjeha meni božanski izvori i ove hladne hridine a
divlje staze daju mi gorki spokoj.

36
I sve što osjećam, sve što mi dušu tišti moram u
osami pričati zvonkim pticama. No bila ti kakva mu
drago, šume će meni i dalje šumit »Cintija«, a ime će
tvoje uvijek odzvanjati kroz puste, daleke gore.

MILIĆEVIĆ

MUZE IPAK POSTOJE

On joj je davao mnogo i bio je spreman još više dati, pa ipak je

pohlepa nije odvukla iz mog krila. Nisam je slomio zlatom ni
biserjem s istoka nego umilnim tonom stihova mojih. Dakle, muze
ipak postoje, i one, koji iskreno ljube, Apolon čuje.

MILIĆEVIĆ

PISMO CINTIJI U KUPALIŠTU BAJI

Cintijo, sada dok uživaš kliktava, sjajna sred Baje,

putenog ročišta tog tamo uz Herkulov žal,
diveć se moru nad kojim je Tesprot kraljevao davno,
slavni gdje Mizenov grob šumni zapljuskuje val,
misliš li na mene, sada, dok bdijem nad noćima našim?
Osta li u srcu tvom za me bar slabašni trak?
Ili te napasnik neki već salijeće, hoće da moji stihovi od sada svi
zvuče bez imena tvog.
Kamo li sreće da snatreć veslaš jezercem Lukrinom, tihi mu
motreći čar, sama u čamčiću svom.
II l ovijena u prozirne bukove bistrog Tevtranta plivajuć
zamahom svim, presijecaš brzi mu tok, nego da negdje na zabitnom
žalu, podatljiva, žudna, varavom šapatu sad priklanjaš uzbuđen
sluh.
Djevojci lukavoj slična, što šmugnuvši pratilji s oka, bestidno
podlegne tad, preziruć bogove sve.
 Nisi ti sumnjiva meni, što glasine o tebi bruje, nego se u srcu žar
ljubavni burka i bol.
Draga, oprosti mi, ako te štogod rastužiše moji stihovi; svemu je kriv
potajni u meni strah.
Ah, ni za majčicu dragu toliko se brinuo ne bih.
Bez tebe život je moj ništavan, besciljan svud.
Ti si mi bogatstvo cijelo, o Cintijo, sve mi na svijetu. Svakom
trenutku si mom radost i utjeha ti.
Dođem li prijanu tužan, ii radostan, uvijek ću njemu, istu prošaptati
riječ: Sve je zbog Cintije to.
Samo što prije, što prije tu razbludnu ostavi Baju. Mnogom je
razdoru, znaj, uzrokom bio taj žal.
Bježi iz gadnoga legla, to nije za djevojke čedne. Proklet bio taj žal,
proklet mu varavi val.

ŠOP

OVIDIJE (43. stare ere—17. nove ere) RIM

PA VJERUJ U BOGOVE

Eto, pa vjeruj u bogove!? Ona mi

postade nevjerna, a sve je na njoj
jednako kao i prije. Bujna kosa,
kakvu je nekad imala, jednako niz nju pada
duga i bujna. Bila je bijela bjelinom,
rumena, a čisto joj lice i sad
ko zlato sija. Noga joj uvijek bila
i ostala mala. Vitki i visoki stas
i danas vitko se njiše. A žarke oči,
što su me okrutno varale, ko zvijezde
jednakim sjajem gore.

38 MILIĆEVIĆ
 BRIJEST I LOZA

Brijestu je mila loza i loza ne napušta brijest. Zašto se onda

često od svoje drage dijelim?
Ti si se meni klela da ćeš mi biti vjerna, klela se očima svojim,
zvijezdama mojim dragim. No riječi djevojaka lakše su od
suha lišća i prazna obećanja nose lahor i voda.

MILIĆEVIĆ

MARCIJAL (40-104)

RIM

LIKORI

Nije bilo nijedne žene, Likoro, koja se mogla usporediti s

tobom; danas Gliceri nijedna nije ravna.
Ona će jednom postati kakva si ti, ti nikada više kakva je ona
sada.
Eto što čini vrijeme!
Sad evo želim nju, a nekad sam želio tebe.

MILIĆEVIĆ

39
PETRONIJE (1. stoljeće nove ere) RIM

SASVIM NEJAKA

Sasvim nejaka udadoh se za čila i snažna muža, a sada

evo, kad sam zrela, kod sebe imam troma starca. Onaj me
slabu mrcvario, ovaj me, dok sam puna snage, po svu noć
pušta neka ležim i neće niti da me takne.
Kad nisam htjela, gnjavio me, sad, kada hoću,
nema ništa.
— O ljubavi, poslušaj me: ili mi vrati mlade
dane, ili mi vrati mlada muža.

MILIĆEVIĆ

NEPOZNATI (3. stoljeće stare ere — 1. stoljeće nove ere) RIM

POMPEJANSKI NATPISI

Plavojka me poučila da mrzim crnke.

Mrzit ću ih, ako budem mogao.
U protivnom ljubit ću i protiv volje.

Ako tko sliku Apelesove Afrodite vidio nije, nek

djevojče pogleda moje; slična je božici i ljepotom blista!
O ti cvijete Afroditin, ako znaš
što ljubav znači, ako srca imaš,
ti dopusti da u sobici te
pohodim...

Dok ove riječi na zidu pišem Ljubav mi

ispunja srce za tobom, ona me na to
upućuje.
Radije bih poginuo
i kad bog bih neki postao nego da živim bez
tebe

O, želim, ljepotice Sabino, da ljepota tvoja

dovijeka cvjeta, želim da lijepa budeš do kraja
svijeta!
SMERDEL

41
 Iz zbornika ŠI-KING (11—5. stoljeće stare ere) KINA

NEMIRNE VODE

Usred nemirnih voda

Bijelo je stijenje čisto.
U bijelom kaputu crvenoga ruba Sve do Yueha
te slijedih.
Sad kad vidjeh svoga gospodara Zar da se ne
veselim?

Usred nemirnih voda Oprano bijelo je stijenje.

U bijelom kaputu crvenoga ruba Sve do Kaoa
te slijedih.
Sad kad vidjeh svoga gospodara Zašto bih bila
tužna?

Usred nemirnih voda Bijelo je stijenje golo.

Čula sam da si se vjenčao:
Kako da se usudim da ti išta kažem?

ŠOLJAN

UZLAZI MJESEC

Bijeli uzlazi mjesec,

Gospo ljupka i sjajna. Što
sam opčaran tako? Što me
izjeda bol?

42
 Bijeli ulazi mjesec; Raskoš gospoje moje,
Što sam lancima sputan? Što me izjeda bol?

Raste raskošni mjesec, Svjetlo ljubavi moje.

Što sam napušten tako? Što me izjeda bol?

SOLJAN

KOU ŠE (1. stoljeće stare ere)

KINA

KAD JE ŽENA SAMA

Veoma je zelena trava na obali rijeke, veoma su

guste vrbe u vrtu, veoma je gorda ta žena uvrh
paviljona: blistava pojava na prozoru!
Veoma lijepa pod rumenilom, u raskošnoj
odjeći.
Ona promatra svoje profinjene ruke. Nekada je
bila kurtizana.
Danas je žena lakoumna čovjeka,
lakoumna čovjeka, koji je izašao i koji se
ne vraća.
Kad je žena sama,
teško je očuvati prazan krevet!

MILIĆEVIĆ
 CARICA IWA NO HIME (4. stoljeće)

JAPAN

ČEŽNJE

Sve dok bijelo inje jesenje ne

padne na moju vranu valovitu
kosu, čitav život čekat ću tebe,
koga ljubim.

Ti si već odavno otišao, i u čežnji

za tobom, ne znam,
moram li sad na brdo tebi
ususret izići, ili mi je čekati,
pa će brdo samotno k meni
dolje sići.

O, radije bih umrla, ili tvrdi kamen

iz gore kao jastuk stavila pod glavu,
nego da me, očajnu, i dalje čežnja
tako muči.

KUKOLJA

44
JAĐUR-VEDA (Prije naše ere) INDIJA

O ŽENO!

O ženo, ti si blago tijelom svojim,

i ja te kao blago uzimam.
Ti si smjerna i meni pristupačna kad prođe
vrijeme učenja.
Ja te uzimam!
Ti si bogatstvo, i ja te kao bogatstvo
uzimam.
Ti si blistanje,
i ja te kao blistanje uzimam.

KRMPOTIC

SVA SI OD MILJA

O ženo, ti obasjavaš zemlju i nebesa

i široko carstvo zraka među njima.
Sva si od milja i od ljupkosti,
i od čiste svjetlosti znanja.
Postavljam te u dom muža tvojega
koji je duga vijeka, pod okrilje te
muško dajem, zaštiti njegovoj, u srce te muško smještam,
u dubinu njegovu poput morske.

KRMPOTIĆ

45
KALIDASA (5. stoljeće)

INDIJA

LJETO

Sunce u požaru, mjesec blag i hladan; lokva, čak i

plitka, na kupelj poziva; suton u tišini, ljubav u
klonuću, eto, to je ljeto!
Djevojke u svili, s pojasom na boku, s grudima u
cvijeću, gdje grimiz-bradavice sandalom odišu,
raščešljane kose, mirisne, podašne.
Kako lako gaze lelujave žene tabanima rujnim od laka
i smole, tako im grivne ko labuđi klikću,
— pamet mušku mute.
Grudi naprahane skrletnim sandalom, pod
cvjetnim vijencem netaknute rose, krupni
bokovi s kojih pojas klizi
— tko da im odoli?
Zbog znojne rose u dolinama tijela skidaju se halje
teškim zlatom tkane; sad tanka svila bujnost ženskih
grudi još bujnijom čini.
Na bijeloj terasi djevojke pospale, a pohotni mjesec
pase žudne oči; u zoru kad ga sunce u tome zateče,
poblijedi od srama.
Nek ti ljetni dani prođu u kupelji mirisnoj od lišća, u
škropcu lotos-rose; noćivao na krovu, mjesecom
umiven, u pjesmi s ljepojkama.
KRMPOTIĆ
TIRUVALUVAR (5. stoljeće)

INDIJA

TUŽALJKA U PREDVEČERJE

Ti nisi puko veče — ti si koplje što probada život

nujnih nevjestica. Zbogom ostaj, o večernje doba!

Neka ti je pozdrav, potišteni sutone!

Jesu li ti noći čemerne ko meni?
Je li tvoja žena jednako bezdušna kao suprug moj?

Dok je muž moj boravio sa mnom, drhtavo i krotko

prilazilo veče; a sad mi se primiče bez straha i s
jadom me mojim razgovara.

Otkad nema voljenog supruga,

večeri se iz potaje šuljaju,
ko dušmanske vojske na zlim pohodima.

Kakvo li sam dobro jutru učinila te mi vazda nosi

olakšanje?
Čime li sam veče uvrijedila, te me stalno na muke
udara?

Dok je muž moj boravio sa mnom, nisam znala što

je veče kadro učiniti ucviljenoj duši.

Ljuvena je boljka jutrom u pupoljku, i dan kako

raste, tako ona raste, a uveče punim cvatom cvate.

47
 Svirala pastirska, nekad blagozvučna, sad je
glasnik večernje lomače.
Bliži mi se kao smrtonosno oružje u ruci večeri,
čas prije smaknuća.

Kad padne veče, moj duh se rastepe, a svrh grada

liježe mrak i sumor, i puk ide u zbunjenoj misli.
Moja se duša sama sobom krijepi, omrkla u pustoj
čamotinji, u duboke zavezana misli
o mužu koji ode tragom zlata.

KRMPOTIĆ

BHAVABHUTI (7—8. stoljeće)

INDIJA

SLAST ILI BOL

Ne umijem reći je li to slast ili bol, mrtvilo ili san?

Da li se to otrov šulja kroz žile, ili slatka omama od
pića?
Jer kad te taknem, zbune i se čula, um se moj zamagli
i više ne zna za sebe.

KRMPOTIĆ

48
AMARU (7. stoljeće)

INDIJA

LJUBAV

Kamas je slomio moje srce i ubio

vitko tijelo.
Nikad mu se neću približiti u ljubavi. Tako je
govorila prijateljici ponosnim riječima, a
pogledom gazele gledala je da li se on
približava.

GOLOB

ČEKANJE

Sve tamo dokle pogled dopire ona promatra put

kojim je otišao.
A kad se putovi pomute u suton, kad tama počne
gmizati, klonula i tužna ona upravi korak prema
svome domu.

MILIĆEVIĆ
 BHARTRIHARI (7. stoljeće)

INDIJA

RIJEKA

Njeno je tijelo rijeka samotnica na

kojoj trepte traci mjesečine; tri su je
mreške oplele u struku, u kružnom
slijedu, kao kolobari.

Dvije labud-ptice kvase snježno perje i

nečujno se ljuljaju na valu, i voden-ruže
glavama klimaju, al je bjelji cvijet njezina
čela.

Vi koji pijete od vode života, drž’ te se

obale, podalje od vira!
Jer tamo u dubini čuda su neznana, strave i
hudobe kakvih nigdje nema.

KRMPOTIĆ

SARMAD (17. stoljeće)

INDIJA

LJUBAVNA BITKA

U bitci ljubavi ne pogiba nitko izim onih što vole; slabi i rdavi ne
dopadnu rana.
Ti, ako si zaista ljubavnik, ne bježi od bitke, oni koji
prežive, mrtvi su za ljubav.
KRMPOTIĆ

50
KONZUL MAKEDONIJE (5. stoljeće)

BIZANT

EROS MI JE OTEO SANJU

San sam sanjao noćas da sam djevojku dragu i nasmijanu

zanosno grlio. I sva se predala meni, dok sam je milovao
strasno.
Ipak, ljubomoran bijaše Eros!
Blizu sobice moje šuljao se kao tat i u kasni sat probudio
me, te sna lijepog nestade.
Eto tako je meni neskloni Eros
u duboku noćnome snu
sve radosti i zanose srca raspršio moje!
SMERDEL

PAVAO SILENCIJARIJ (520-575)

BIZANT

LAIDIN OSMIJEH

Sladak je Laidin osmijeh. Njene su oči mile, kada

zablista u njima bisernih suza niz.
Jučer je draga zaista bez razloga plakala naslonivši
glavicu nježno na rame moje.
A kad je i dalje uzdišući plakala i kad sam je u usne
počeo cjelivati, poljupce naše orosiše prevrele suze.
Napokon rekoh joj: - Zašto Laido plačeš? Drhtavim
glasom odgovorila ona:
— Strepim da me ne ostaviš!
Svi se vi kunete i o vjernosti govorite, al zakletva vaša
često je obična laž! —
SMERDEL
POLJUPCI

Galateja cjeliva dugo i pucka pri tome usnama, al Dema sočno, dok
Dorida grize.
Onda, u čemu je najveća slast?
Zaista, nisu uši zato da poljupce ocijene, jer usne su tu da
ocjenu iskrenu dadu.
O srce, ti si zaneseno! Sočni i blagi Demini poljupci poznati su
tebi, jer njena je usna slađa od meda.
Nju samo cjelivaj, jer ona ljubiti zna!
Pa neka drugi ljepotice druge ljube, ja Demu zaboraviti neću!

SMERDEL

KRATKA JE NOĆ

Dugo je u mrkloj noći plakala ljupka Teano naslonivši glavicu na

rame moje.
A kad je večernja zvijezda ko Danica nad Olimpom zablistala,
Teano plačući reče: — Gle, zora već sviće!
O nijedna se ljudska ne ostvaruje čežnja!
Zaista, za poklonike Erosove sve su noći vrlo kratke!

SMERDEL

DVIJE RUMENE JABUKE

Potajno i krišom od majke lijepo mi je djevojče na dar poslalo

dvije rumene jabuke.
Vjerujem da je u jabuke tajno čarobni udahnula
dah, jer jadnik izgaram od ljubavnog plama dok
držim na dlanu samo jabuke dvije!

SMERDEL
IMRU’L-KAIS (umro oko 540) ARABIJA

UŠAO SAM JEDNOG DANA

Ušao sam jednog dana u Onajzinu nosiljku ..

»Nesrećo! Natjerat ćeš me da idem pješice«, reče mi;

a nosiljka je u međuvremenu krenula s nama... i zatim: »Siđi, Imru’l-

Kais, živinče mi zamaraš«.

A ja joj odgovorih: »Hajd, otpusti mu uzde; ne tjeraj me, pobogu, od

svog ploda koji me opija ...

Posjećivao sam žene poput tebe, pa čak i trudne, neke bi ostavljale

dojenče, okruženo amuletima...

Ako bi zaplakalo, one bi se napola okrenula prema njemu, a moj bi ih

raonik mimo rezao i ne bi "spao iz brazde«.
j. PUPAČIĆ

NA PIJESKU OTISAK NAŠIH TIJELA

Prošao sam četu čuvara koji me, spremajuć mi nečasnu smrt, vrebahu;

kad se na nebu ukazaše Vlašići, poput niza bisera na pojasu,

uđoh, a ona bje zbog počinka odložila svu odjeću kraj zavjese, izim
tunike lagane.

»Ne! Zaboga! Lukavstvo ti ne uspijeva ovdje, reče mi, vidim, ne

kaniš prestati da me zavodiš.«
 I povedoh je odmah; krčih joj put, a ona je, vukuć po zemlji ogrtač, brisala naše
tragove.

Kad pređosmo preko seoskog trga i stigosmo do male doline, okružene dunama,

rukama na njenim sljepočicama nagnuh je,

ona se, vitka stasa i oblog bedra, privi uza me, ukrašena prstenjem.

Tanka i bijela, nikakvu pravu samoću nije dopuštala; glatke i sjajne kao ogledalo grudi
joj bijahu.

Odrazi odbijanja il želje na glatkome licu, zadovoljni pogled divljeg Wadjaraha na

njegovu djetetu,

lijepi vrat kao onaj u bijele gazele, nježan, kada se uspravi, i bez ikakva uresa;

bujna i potpuno crna kosa, što ukrašava leđa, bogata poput palmine grane pune
plodova;

i neposlušne joj kovrče dižu se neukroćene, potapajući vrpcu u zamršene talase;

nježni bokovi, gipki kao uže spleteno; noga, postojani čokot u plodnoj zemlji,

i prosute mrvice mošusa po njezinu ležaju,

ona spava, pod visokim suncem, opuštena nehajno.
J. PUPAČIĆ

54
KUTHAIJIR (?— 723)

ARABIJA

KAD BIH SE MOGAO RAZBOLJETI

Netko drugi na mome mjestu dobio bi svoj dio sreće

kraj neke druge na tvom mjestu, tek govoreć joj ove pjesme
što za te sam ih ispjevao.
A1 meni one ne koriste da dobijem što postić želim.

Poezija nek postane pothvat jalov i nemoćan kad nestanem s

ovog svijeta, kad vi također nestanete.
Stih neka onda poslije mene
premine svojom lijepom smrću, isto ko onaj što ga spjeva,
Ljubavi u čast.

J. PUPAČIĆ

KAIS IBN AL-MULAVAH, zvani: Madžnun Laila (8. stoljeće) ARABIJA

LEILA

Uvijek mislim na Leilu

i na minule dane. Prijatelji moji,
zašto ne oplakujete sa mnom moju nevolju?

Htio bih da imam prijatelje koji plaču

kada sam tužan. O, da li Alah ima moć
da sjedini dva srca, kad je nada,
 Neka Alahova kletva padne na sve one
koji misle da vrijeme mome srcu može donijeti mir.
Moj um i moje srce neprestano sanjaju o Leili
i u snu je vidim gdje očeve ovce
svako veče tjera s livade.

Ali Alah je već drugom obećao moju dragu, a mene je izludio od

ljubavi.
Zar mi ništa ljepše nije mogao darovati?

Zar mi ne rekoše da ona svakoga ljeta dolazi u

Timu? Ali topli ljetni dani odavno već prođoše,
a nje još uvijek nema.

Jao, moja ljubav napeta je kao strijela i jednog će dana luk

popustiti.
I svakoga jutra, kad jutarnja zvijezda sa blistavom zorom iz duboke
noći izlazi, probudi se opet moja čežnja...
A kad se spremam na molitvu Alahu,
sagibam se prema onoj strani,
gdje ti, moja najdivnija zoro, boraviš...

I ma da mi sveti zakoni Korana to zabranjuju, ja ipak samo za njom

čeznem, jer više od svega volim ime Leilino.
I ljubim sva imena koja sliče njenome.

Ali besmislenim čini mi se ovaj život

— jao! — kad ona, za kojom toliko čeznem, pripada sada
drugome.
Ja živim sad da stradam i tugujem za Leilom.

I kad jašem na svom konju preko livade, pritežem što čvršće mogu
svoje sedlo, jer se ono uvijek naginje spram one strane gdje se moja
draga nalazi...

A kad noću ne mogu da usnem, zaklinjem Alaha, neka mi san

daruje 56 da barem u snu vidim njenu divnu sliku.
 Jer draž i milina, koje od nje dolaze, čarolija su
najveća. I kada bih znao da uistinu ima tajanstvenih
riječi kojima se može čarati nikada ih ne bih želio
izgovoriti, da ne začaram njima svoju dragu, kojoj
sve do smrti želim služiti.
Prijatelji moji, ako mi ne možete reći gdje se nalazi
Leila,
pripremite mi sanduk i mrtvačke ponjave, i molite
Alaha, neka se smiluje čovjeku kome je srce
prepuklo za Leilom.

KUKOLJA

ABU NUVAS (arapski pjesnik, 748 — 814) IRAK

OKRUTNOST

Bila je tako lijepa one večeri i tako vedrih očiju.

U smionoj igri dopustila je da joj skinem s ramena
bijelu maramu.

A kad je noć spustila preko nas svoju crnu zavjesu,

postao sam još odvažniji.
No ona mi se istrgla i rekla: »Pričekaj — do sutra!«

Drugog dana, kada sam je sreo, bila je još divnija.

 I ja joj — uzdrhtavši od sreće — rekoh što mi je
obećala.
No ona mi je na to odgovorila:
»Mutne riječi što se kazuju u noći gube danju svaki
smisao!«

I nasmiješivši se blago reče mi na odlasku: Budi

strpljiv i ne gubi nade nikada!«

KUKOLJA

SJENE

Nedavno sam u snu doživio da su se naše sjene

ponovo srele i naša je ljubav bila kao i nekada.
Zašto su, draga, naša tijela rastavljena a naše sjene
sretne?
Zar ne bi bilo bolje da i u životu dolaziš
tako blaga u susret meni kao i u životu
mog sna.
Od boli! Mi smo dva ljubavnika koji se vole kad
sanjaju, a stvarnost je puna mržnje.
Treba se čuvati kula u zraku i snova, ali oni su
ponekad mudriji od nas ljudi.

GOLOB

58
 OPOJNOST

Izgledala je zabrinuta.
Htjedoh da je zagrlim iznenada. No tada iz
njenih očiju potekoše tople suze, paleći ruže,
što su venule na njenim obrazima.

Ponudih joj čašu... i tako mi pođe za rukom

da prodrem do njena Raja.

Ali jao! Kad je izronila iz valova svoje

opojnosti, pomislih da će me ubiti jednim od
mačeva svog zaborava.

To više što nisam znao pravilno vezati uzao

njena pojasa.
MILIĆEVIĆ

IBN AL-MUTAS (arapski pjesnik, 861 —908) IRAK

POBJEDNICA

Ne ljubiti više, odlučio sam, ali me

ljubav ipak svladala.
Ne saopćivši mi sata svoga dolaska, posjetila
me draga, opremljena
svim oružjima sjajnim svoje dražesti. 59
 Nju posjedovati gotovo je isto što i zlatan
život živjeti.
Nju izgubiti gotovo je isto što i najstrašniju
smrt dočekati.

Mač, luk i strijele združeni se vide u njezinu

pogledu.
I kao vatre sjaje
oko njena tijela zlatni pojasi.
Dok u bokovima njenim smiono koraca
gordost pobjede.

I ma da se zauvijek posvetih svetoj molitvi,

svi zavjeti sada
u prah će se pred njom srušiti.

KUKOLJA

60
VANG SENG JU (6. stoljeće) KINA

OSAMLJENA

K.ao mjesec na nebu, sama sam u sobi. Ugasila sam

svjetiljku i drhtim u tami, kao plaha ptica.

Svi presahnuli izvori u meni su proključali

i ja opet plačem — plačem, jer si ti daleko. . .
I nikad nećeš doznati,
kako mi je teška ova noć bez tebe.

KUKOLJA

VAN VEJ (701-761)

KINA

PITANJE

— Ti dolaziš ravno iz mog sela

i sigurno ćeš znati mnogo toga reći.
Kaži, da li je već procvala trešnja
u njezinu vrtu,
nije li koza obrstila ružu,
što sam je zasadio kraj njena prozora?

KUKOLJA

61
 LI TAI PO (701 - 762) KINA

TUGA ZA MUŽEM VOJNIKOM

Muž moj otišao daleko, daleko, na svome bijelom

konju
i oblaci prašine sada ga ovijaju u tuđoj hladnoj zemlji.
Kako prolazi teško vrijeme
i misli su moje o njemu sve tužnije i žalosnije
i mračnije svakog dana.
Jesenske krijesnice dolijeću na stakla
mojih prozora,
i trijem se od inja zabijelio,
i mjesec tiho putuje.
S lipe se truni posljednje lišće
i stablo je već golo: grane pod oštrim vjetrom
u noći lamataju i škripe.
A ja — osamljena — toliko o njemu mislim
danju i noću.
A suze bez prestanka iz očiju mojih samo teku
i teku.

MILIĆEVIĆ

62
ŽENA RIJEČNOG TRGOVCA: PISMO

Dok sam još nosila kosu ravno postriženu na čelu Igrala sam se
kraj vrtnih vrata berači cvijeće.
Ti si naišao na bambusovim hoduljama igrajući se konjanika; Obilazio si oko
moje kuće poigravajući se s modrim šljivama. A mi smo i dalje živjeli u selu
Čo Kan:
Dvoje mladih ljudi, bez neprijateljstava ili sumnji.

S četrnaest godina pošla sam za tebe, Moj Gospodaru. Sramežljiva,

nisam se nikada smijala.
Obarajući glavu, gledala sam u zid.
Zazivana, tisuću puta, nisam se okretala.

S petnaest godina prestala sam se mrgoditi;

Poželjela sam da se moj prah izmiješa s Tvojim Zauvijek i
zauvijek i zauvijek.
Zašto da čekam na stražarskom tornju?

Kad sam navršila šesnaest godina Ti si otputovao.

Otišao si u daleki Ku To Jen, na rijeci uskovitlanih virova;
I nema Te već pet mjeseci.
Tužni su glasovi majmuna s krova.
Kad si odlazio koraci su Ti bili nevoljki.
Kraj vrtnih vrata razrasla se sada mahovina, razne mahovine
I suviše guste da se opljeve!

Ove se jeseni lišće rano osiplje na vjetru.

Leptiri u parovima već žute od kolovoza Nad
travom u Zapadnom vrtu;
Nanose mi bol. Starim.

Ako se vraćaš tjesnacima rijeke Kiang,

Javi mi, molim Te, unaprijed,
I ja ću Ti doći u susret.
Sve do Čo Fu Sa.

BUJAS

63
 LJEPOTICE VIŠE NEMA

Tu dvoranu je krasilo cvijeće Kad joj je

bila dom.

Ljepotice više nama —

Li Po je pjevao o tom.

Haljine njene na ležaju S vezom od šarene

svile.

Tri godine već bez vlasnice,

A njen su miris skrile.

Ziv je neprispodobiv dašak,

Da uvijek bude bliz,

Premda gospodarice nema.

Godina besciljan niz.

Danas mislim samo na nju,

A žuto lišće slijeće.

Vrt naš pod surovom slanom Zelenjeti

više neće.
BUJAŠ

TU FU (712-770)

KINA

POSLIJF NJENOG ODLASKA

Kad ona ode, ne donosite mi više iz vrta

božure,
64 već grančice čempresa.
 Obuci ću tada svoje
najljepše haljine
i otići ću da snivam među
visoke bambuse, koje je
ona toliko voljela.

KUKOLJA

NA RIJECI ČU

Moj čamac hitro rijekom prolazi, ja šutim i

gledam u vodu.
Nada mnom lete bijeli oblaci,
i meni se čini, kao da moj čamac plovi po nebu.

Srebrna slika mjeseca zasja

najednom u vodi,
i tad mi se učini, da je to slika moje drage procvjetala u
mome srcu.

KUKOLJA

ČANG CZI (8. stoljeće)

KINA

PJESMA VJERNE ŽENE

Vi znate da sam udata, pa ipak mi nudate

dva sjajna bisera.
Ja sam ganuta važnom nježnom ljubavlju
i htjela bih da ih objesim na
svoju crvenu halju.
 Kuća se moja uzdiže tamo, na kraju carskih
vrtova, a muž moj, s kopljem u ruci, čuva
mir gospodarev u dvorcu Jasne Svjetlosti.
Znam da je ko sunce i mjesec vaša namjera
čista, no ja sam se zaklela da ću živjeti i
umrijeti uz svoga muža. Zato vam suznih
očiju vraćam vaša dva bisera sjajna.
O, zašto vas nisam susrela prije, dok sam
djevojka bila?

MILIĆEVIĆ

NEPOZNATI PJESNIK (8. stoljeće)

KINA

LJUBAVNI POKLON

Ubrao sam kruškin cvijet i dao ga mladoj

ženi.
Usne joj od neba rumenije, nježnije od
kruškina cvijeta.

Uhvatio sam lastavicu i dao je mladoj ženi.

Obrve njene još tanje su i tamnije od krila
lastavice.

Jednog je dana cvijet uvenuo a lastavica

odletjela u modre planine.
Ali usne mlade žene još su rumene, a tamne
obrve nisu odletjele sa njenih očiju.

GOLOB
NEPOZNATI PJESNIK (8. stoljeće)

KINA

POVRATAK VOJNIKA U SELO KI-ANG

Na zapadu zalazi crveno sunce i ptice pjevaju negdje u

daljini.
Iza grmlja vidim gdje se smiješi moja kuća ko brod sa
zastavama.

Ženo moja, dijete, tu sam konačno!

Ne nalazim riječi, samo suze.
Građanski rat je spalio zemlju i vješala rastu umjesto
drveća.

Morao sam bježati hiljade milja, hiljadu puta umro

sam na vješalima.
Tamno je već, dođi, nek lampa gori, pusti da se nijemo
u oči gledamo.
GOLOB

LI ŠAN JIN (812-858)

KINA

BEZ NATPISA

U osmoj se godini kradom gleda u ogledalu I već zna

crtati obrve.
Deset godina. U proljetnim šetnjama Haljina joj
okićena sljezovim cvjetovima.
U dvanaestoj godini već prebire na lutnji Prsti joj
srebrnim noktom ukrašeni.
U četrnaestoj, neodlučna pred zarukama Bježi pred
Šestoricom.
Napokon petnaest godina. Skrivena iza njihaljke Pušta da joj
vjetrovi lagani piju suze.

IVANISEVIĆ
 LI O EJ (9. stoljeće)

KINA

PJESNIK MISLI NA SVOJU DRAGU

Još uvijek kiši. Vjetar ranjava

cvijeće jasmina u mome vrtu i lomi
božure, koji posiplju stijene.
Otvaram prozor i kao da vidim talasanje djevojačkih
kosa.
Žalostan sam i mislim na svoju dragu. Plavo nebo,
zeleno more i bijele planine nas dijele. Ah, kada bi ove
ptice mogle ponijeti mojoj dragoj list, koji joj sada
pišem. Ah, kada bi potok mogao da joj ponese latice
mojih božura! Magnolije sjaje u noći.
Ne uzimam lutnju. Promatram mjesec, koji mi nalikuje
na golem magnolijin cvijet.

KUKOLJA

68
OTOMO NO JAKAMOČI (720-785) JAPAN

UTJEHA CVIJEĆA

Prognan od svemoćnog cara u

daleku pustu zemlju, pet godina eto
već živim bez tebe, ljubljena ženo.

I nema utjehe za me do toga cvijeća

u vrtu, što ga iz močvare donijeh i
zasadih pred vratima kuće.

Te uvijek kad idem od kuće gledam

gdje ono cvate, misleći uvijek na te,
ljubljena moja ženo.

Pripjev

O, kada vas ne bi bilo,

slatki ljubavni snovi, da
mi ublažite muku, doista
ne bih ni časa mogao više
da živim u tome pustom
kraju.

KUKOZJA
 MUŠIMARO (8. stoljeće)

JAPAN

ŽALOSNA VRBA

Žalosna vrba na grobu djevojke savila je

grane na jednu stranu. Tamo je humak
mrtvog mladića. Tko može još sumnjati čija
je bila ljubav ove djevojke?

GOLOB

PRINC NARIHIRA (825 - 880)

JAPAN

LJUBAV

Na procvaloj grani, gdje je ona, sjedeći u

zoru, pjevala — nje sad više nema. Zbog
toga je slavuj danas tako žalostan.

KUKOLJA

70
GOSPOĐA KAMAČI (834 - 885)

JAPAN

MOLITVA

Onoga, koji zna za moju ljubav,

a ipak odlazi,
zaustavi o drvo trešnjino!
I neka padnu tvoje latice da zametu njegov put.

KUKOLJA

OŠIKOČI NO MITSUNE (859-907)

JAPAN

JEDNOM PRIJATELJI
Ti mojoj kući samo zato dolaziš
da vidiš kako cvate divno cvijeće u mom vrtu,
a kad ono uvene,
znam, da ću danima čekati uzalud
tvoj dolazak.

KUKOLJA

MIBU NO TADAMINE (868-960)

JAPAN

RASTANAK

Otkako se od nje — hladne kao zora! — rastadoh, dok je

blijedi mjesečev srp na jutarnjem nebu stajao, ništa za mene
nije tako bolno kao blještavi sjaj jutarnjeg rumenila.

KUKOLJA 71
 RIJEKA LJUBAVI

Kao što perunike u dubokoj rijeci

tu i tamo bez korijenja bujaju,
tako i ja rastem
bez prestanka
uokolo u rijeci ljubavi.

KUKOLJA

Nepoznati pjesnici iz zbirke KOKINŠU (9. stoljeće) JAPAN

LUDOST JE

Ludost je pisati riječi po vodi koja protječe,

ali nema ništa luđe, nego svoje snove
darovati ženi koja nema srca za tebe.

KUKOLJA

LJUBAV I SMRT

Tko je bio taj koji je ljubav prozvao

imenom ljubavi?
Zar ne bi bilo bolje
da ju je nazvao umiranjem,
kad ljubiti uistinu znači umrijeti?

KUKOLJA

72
 SJENA

Od plamene čežnje osuših se kao sjena.

O, kada bih barem mogao sad biti
sjena svoje drage,
da joj vječno bijele noge milujem.

KUKOLJA

TERANGE (10. stoljeće)

JAPAN

ŽALOST

Jao, drugi posjeduje srce lijepe djevojke

koju volim.
Često se sjetim žalosne vrbe što raste u
mom vrtu.
Vrba je moja, ali njene grane rese susjedov
vrt, a ne moj.

KUKOLJA

NEPOZNATA PJESNIKINJA (10. stoljeće)

JAPAN

OSTAVLJENA

Prijatelju, ti ne znaš kako je tužna i duga

noć od večeri do zore, kad ja sama, sama,
sama ležim na postelji mokroj od suza.

GOLOB
 ŠIGEJUKI (11. stoljeće)

JAPAN

OČAJ

Kao što se talas na olujnom vjetru

o kamenu hrid razbija, tako se i moja
čežnja na oštroj stijeni tvoje oholosti
razbija, o moja hladna ljubavi!

GOLOB

GOSPOĐA INO BETO (11. stoljeće)

JAPAN

ISTA NOĆ

Kako to, da jedna ista noć, što smo je

proveli zajedno, tvom srcu dade mir, a mene
zauvijek ispuni ludom ljubavi?

KUKOLJA

74
GOSPOĐA IZUMI ŠIKIBU (11. stoljeće)

JAPAN

SAMO JOŠ JEDNOM

Još samo jednom, dragane, prije nego što

zemlju ostavim, pusti me da gledam tvoj
mili lik, da ga u sebe duboko upijem i da
ga ponesem sa sobom u tamno carstvo
vječnosti.

KUKOLJA

75
 NEPOZNATI PJESNIK (10. stoljeće)

BIZANT

PODOKNICA
(Iz poeme »Digenis Akritas«)

O pojavi se, ljepotice, da ti vidim krasno lice,

pa da tvoja ljubav moje prožme srce!
Mlad sam i nevin, ali kad me tvoja
očara ljubav, o plavojko moja,
tad ni moćni otac tvoj,
ni rodbina ugledna tvoja,
ni sve njihove strijele,
ni mačevi ni lukovi
zastrašiti neće moje srce zaljubljeno ...

I gle, preko praga pozlaćena prozora prekoračila je ljepotica!

A mladić uspravljen na dobro osedlanu konju dočekao
Eudokiju djevicu.
Odletjela je prepelica.
Zgrabio je jastreb, ptica grabljivica!
SMERDEL

NEPOZNATI PJESNIK (14. stoljeće)

BIZANT

LIBISTROSOVA POHVALA LJUBAVI (Iz poeme »Libistros i

Rodamneja«)

Ljubav je svemoćni kralj, vladar u cijelom svijetu.

Ona je vladar u neživu carstvu. Vlada i nad vladarima samim, a sve duše
ispituje i upravlja strastima svima.
76 Ona vodi snažne želje aprijatelj je čestitosti.
Nekad za te, o Ljubavi, mario nisam. Štaviše,
prezirah te, o vladaru svemoćni, al nemoj mi zbog
pogreške zamjeriti ove i ne kazni me, jer neupućen
bijah.
Ti to dobro znaš pa zato meni opraštaš!
I to je dovoljno što me toliko plašiš. Smiluj mi se, jer
od sada tvoj ću biti rob, u svemu ću te slušati i svaku
tvoju poslušati riječ, dok me tamni ne skrije grob!

SMERDEL

77
OMER HAJ JAM (1040-1123) PERZIJA

RUBAIJE

Zbirka poezije i burence vina, komad suha kruha —

nijema tišina, a ja i ti sami — oko nas pustinja.
To je carstvo, a ne kruna od rubina!

Vino, svirka i djevojke mlade, pa još rijeka i cvjetne

livade!
To ti je raj — ne spominji pako, drugog raja, vjeruj, ne
imade!

Jedne zgode sad ću se dotaći, ali hoću da budem što

kraći: s ljubavlju ću pod zemlju otići — i s ljubavlju iz
zemlje izići.
*
Miris tvoje duše u ružici tražim, kada duh klonuli hoću
da osnažim.
Stog je ružin miris moj balzam i snaga, a njen cvijet
nakit kojim cure dražim.
*
Zora je, ustaj, draga, izvore moje sreće, pij i sviraj na
harfi — kraju se život kreće! Ni oni dugo ne žive, što
dugo spavati mogu a ni oni koji su bili nikad se vratiti
neće!

Ljubav je uvod knjizi više znanosti, ljubav je prva

strofa pjesme mladosti.
Ti, koji nemaš pojma o čuvstvu ljubavi, znaj da je
ljubav izvor — ljudske radosti.

MIRZA SAFET
SAADI (oko 1193-1250)

PERZIJA

GLEDAJUĆI DRAGU

Život je lijep ovako, ljepši na obali mora.

Vino nam bolje prija kad slušamo slavuja.
O, divno je usnuti kod procvala jasmina! Prijatna li je frula
uz namirisanu dragu.
Meni ne treba harfa ni pjevanje pjevača, radije razgovaram
sa svojom milom draganom. Da bi vidio polje, ne okreći se
nikad od svoje vjerne drage: ona je ugodnija.
Njene uvijene i kovčave kose dražesnije se njišu od valova
pod vjetrom. Saadi, da 1’ ćeš ikad vrijednost svoje drage
moći upoznati bez napora i patnje?
Mnogo je ugodnije postići što se želi poslije mnogog truda
i mnogih nastojanja.

MILIĆEVIĆ

HAFIZ (14. stoljeće)

PERZIJA

ŽENA

Ruža nije lijepa, ako uz cvjetove njene nema umilnog lica

drage, voljene žene.
Bez opojna pića, bez dobrog starog vina ni proljeće ne
vrijedi ni njegova milina.
I nebo ti je pusto, i sva je bašta pusta ako nema poljupca s
toplih, rumenih usta.
I na svijetu ti, brate, nema tužnije stvari nego
gledati dragu kad se u licu žari, kada se u njoj
tajno ljubavna vatra budi, a ne brati poljupce, ne
milovati joj grudi. I ples vitkog čempresa i
umilnost ruže, ako nema ljubavi, što mogu da ti
pruže? I sva svjetlost uma, pa i mudrost sama, bez
svjetlosti ljubavi nisu nego tama. Divna je ljepota
pjesme, ruže, vina, no kad nema žene sve je to
praznina.

MILIĆEVIĆ

ŽALOSNO PROLJEĆE

Javilo se proljeće. Karanfil i tulipani i narcisi niču

nasmijani iz svih tratina. Ali gdje si ti?
Zemlja te čvrsto skriva u svojoj tami. Plakat ću poput
proljetnog oblaka, možda ćeš ipak iz svoje dubine
niknuti kao najljepši cvijet proljeća.

GOLOB

NAJLJEPŠA SMRT

Ja sam siromašna uljena svjetiljka koja mutno i

neprimjetno tinja u noći.
Ti si bogato jutarnje rumenilo što se sjajno i raskošno
rađa na horizontu. Pred tobom gasne moje malo svjetlo
i ne bih žalio, kad bih morao umrijeti.
Ti si tako neizrecivo lijepa,
gdje je slađe umrijeti nego u tvojoj ljepoti?
IBN KUZMAN (arapski pjesnik, 1095 — 1159)

ANDALUZIJA

POHVALA

Srce mi kidaš, malena.

O, kad bi znala kako stradavam!

Toliko te želim
iz zbog svojih želja toliko sam tjeskoban, da ne mogu oka
sklopiti ni usnuti.
Samo su Alahu poznate moje misli i moja duboka
osjećanja.

Kada te vidim, o bjelino mojih očiju, kad promatram ruže

tvojih obraza, vrt svoj,
kad si zadovoljna sa mnom,
o ljubavi srca mojega,
tada sam ispunjen savršenom radošću.

Ljepota je služavka tvoja i robinja tvoja.

Svijet se ukrašava da te primi kad se pojaviš. Kad staneš
pred svoju postelju da legneš,
cijela se kuća svjetlošću ispuni.

Tvoje je lice svjetlost mojih očiju i zora moja. Ti si za

mene mirta i slatko piće.
Nemam radosti ni nadahnuća, ako tvoje lice ne vidim.

MILIĆEVIĆ
 NEPOZNATI ARAPSKI PJESNIK

STARA MUDROST

S ljubavlju je isto kao i sa

sjenom:
ako za njom trčiš, dostići je nećeš nikada.
No samo joj okreni leđa, ona će te zauvijek
slijediti.
KUKOLJA

IBN AL-DŽA’BARI (arapski pjesnik, umro oko 1240)

SIRIJA

NOĆ RADOSTI

Mi u bujnom perivoju,
o ljepoto toga vrta,
što pred našim se vidom stere, opasan
krunom bisernom koju nosioci kiše
oblaci bijahu položili.

Jedna golubica guče svoju

radost po granama,
i svaka se grančica svija, svaka
grančica,
pod teretom cvijeća, pod
teretom plodova.

82
Odbacila sam svaki stid u žudnji za
njegovom ljubavlju, i to mi bijaše milo.
Radosni zanosi
rođeni s muzikom što se čula, nježni
napjevi na lutnji bez struna.

I svjetla se pehar, i pije sa mnom Dragi

moj, sjajni mjesec
među blistavim zvijezdama...

Postigla sam ono što je žudjela moja

ljubav, blagost zagrljaja i balzam
cijelog jednog života
u njegovu društvu,
bez klevetnika i bez smutnji.

O slasti ove noći!

Probdjeli smo je na prijestoljima, jedno
pored drugog, pokriveni rascvalim
grančicama, klizeći
niz neku bistru rijeku.

B. PUPAČIĆ

83
ČAN TIJU LIN (12. stoljeće) KINA

LIST PROLJETNE VRBE

Ne ljubim zato onu mladu ženu, koja se sanjarski

nagnula preko prozora, što ima dvorac na Žutoj
rijeci.
Ne! — Nego je ljubim, što je taj maleni list
proljetne vrbe bacila u vodu.

Ne ljubim zato istočni vjetar, što mi je s dalekih

visina donio miris kruškina cvijeta.
Ne! — Nego ga ljubim, što je taj maleni list
proljetne vrbe doveo do moga čamca.

Ne ljubim zato taj maleni list vrbe, što mi je

ranjenom srcu poklonio proljetnu radost.
Ne! — Nego ga ljubim, što je na njemu njezinom
rukom ispisano moje ime.

KUKOLJA

LI I HAN (13. stoljeće)

KINA

DIVLJI LABUDOVI

Svu noć je vjetar puhao

i bjesnila oluja,
podstičući plamen moje čežnje.

U zoru, kad je svanulo

pošla sam na balkon, gdje sam nekoć
čekala svog dragog.
Još je uvijek kišilo i nabujala rijeka valjala je
odasvud panjeve stabala.
Ali moje boli ne htjede da ponese...

I dok sam tako maštala, gledajući u vrtu usnule

božure, odjednom začuh nad sobom pjev divljih
labudova.

— O, ptice drage! — zaplakah i spustih im na krila

dvije vrele kapi suza Ponesite ih onome, što me tako
muči.

KUKOLJA
 VILIM OD POITIERSA (Guilhem de Peiteus, 1071-1126) PROVANSA

SA NOVIM VREMENOM

Sa novim vremenom slatkoće listaju

šume, ptica hoće da svaka na svoj
način jekne po stihu novom, novom
zvuku; pa pravo je, svak to da stekne
za čim ga želje snažno vuku.

Od te, što ima svu mi svijest ne dolazi mi list

ni vijest, zbog čeg nit spavam nit se smijem,
a nit se pokrenut smijem, jer ja o miru ne
znam je li onakav, kakva ga ja želim.

Naša je ljubav jednakoga udesa,

kao grana gloga koja na grmu
drhteć lista za noći, kiše i za slane,
do jutra, sunce kad zablista u
zelenome lišću grane.

Još spomen mi na jutro traje kad

ratovanju bio kraj je i kad mi dade dar
ko niko: svoj prsten, milovanja slast:
daj bog mi živjet još toliko da ruke
stavim pod njen plašt!

86
JAUFRE RUDEL (12. stoljeće)

PROVANSA

KAD RAZBISTRI SE MLAZ FONTANE

Kad razbistri se mlaz fontane kako i treba u čas nov,

kad divlje ruže bukne cvat i šumom razlegne se jeka
— to slavuj pjeva s vrha grane i pjesma izvija se
meka — što ne bi jeknula i moja?

O ljubavi sa tla daleka, zbog vas mi tijelo muči jad,

a naći mu ne mogu lijeka osim da dođem na vaš zov
dok ljubavne me želje mame za zastor, il’ u cvjetna
polja u društvu željene mi dame.

Al prilike mi nema sad,

i ne čudim se što sam plamen, jer niti jedna od nje
bolja kršćanka nije, ne da bog,
ni Židovka ni Saracenka; kog malo njenog srca čeka
tog uistinu manom hrane!

Moja je želja stalna tijeka k toj, kojoj najviše sam

rad; a znam, zavarava me volja ako je izgubljena za
me; oštrije bode nego glog bol, što u slasti nađe
lijeka! al nemoj stog se smilit na me.

SLAMNIG
 BERNART DE VENTADORN (12. stoljeće)

PROVANSA

VRIJEME DOLAZI

Vrijeme dolazi, bježi, teče,

mjeseci, ljeta, dana trista, a
moje srce što da reče?
Moja je želja uvijek ista: niti se
mijenja, nit me minu, jer vazda želim
nju jedinu, koja mi ne htje radost dati.

Ona se smije, jer joj godi, a

mene muči bol paklena.
Igra, kojoj me ona vodi, za me je dvaput
izgubljena, jer ljubav lako gine, bježi,
kad samo jedno za njom teži i dok je
drugo ne prihvati.

Ako sam brukom tom pogođen, sve mi to

moja pamet dade, jer nije stvor, od majke
rođen, služio tako, a bez nade.
Ne kazni li me ona sama, još luđi
bit ću, jer ludama batina samo
razum vrati.

Zato pjevati više neću. kao što moj je

htio meštar, jer pjesma mi ne donije
sreću, iako strofa bje mi vješta; bilo da
zborim il se tužim, ničemu sve mi to ne
služi, uvijek me ista bijeda prati.

88
No neka, neka samo čini od
mene što je njena volja, neka me
muči, neka kini, jednom će ipak
postat bolja, jer iz Svetoga
pisma slijedi da dan radosti više
vrijedi nego sto dana kad se pati.

Ljubavi dobra i jedina,

lice prožeto rujnom bojom,
stasito tijelo, puti fina,
što Bog je stvori rukom svojom,
o tebi uvijek ja sam snio
i drugu nisam poželio,
nit ću za drugu ljubav znati.

Pojavo divna, liče mio,

On što te stvori, kad bi htio da me uz
tebe k sreći vrati.

MILIĆEVIĆ

I NIJE ČUDO

I nije čudo, što mi par nijedan od

pjevača nije: k ljubavi želja jača
mi je, za službu njenu veći dar.
A srce, tijelo, znanje, um
posvetih joj, i snagu, moć; sve
tako odlučno, da poć ne mogu
već na drugi drum.

Taj baš je mrtav, tko ni trun ljubavi

nema, da ga grije, tom život sav bez
vrijednosti je i samo dosade je pun.
 Ah, Bog gospodar nek mi da da umrem
isti dan il noć, u dosadu kad moram doć
i ljubavi ne ćutjet žar...

SLAMNIG

COMTESSA DE DIA (12. stoljeće)

PROVANSA

U VELIKOJ TEGOBI BIH

U velikoj tegobi bih zbog viteza kog
imađah, i htjela bih da uvijek zna kako
ga voljeh iznad svih. Znam sad da sam
prevarena, jer mu ne predah ljubav svu,
u velikom bjeh zbog zlu, u postelji i
obučena.

O, da moj vitez plemenit u naručaj mi

dođe nag! Trenutak taj će bit mu drag;
jer ja ću jastukom mu bit; Floris nije
tako bio za svojom Blancheflorom lud;
dajem mu ljubav, srce, grud, um i oči,
život cio.

Lijepi moj, dobri, da bar znam kad ću

nad vama imat moć! Da legnem s vama
jednu noć i ljubavni vam cjelov dam!
Znajte, vas bih kao muža željela imat,
jer ste vi učiniti obećali
sve ono što mi radost pruža.

SLAMNIG
MARTIN COD AX (umro 1250)

PORTUGAL

BARKAROLA

Moja sestrice lijepa,

hoćete sa mnom doći
tamo u crkvu u Vigo gdje
je visoko more i gledat
ćemo vale.

Moja sestrice lijepa,

dođite drage volje tamo u
crkvu u Vigo gdje se
podiglo more i gledat
ćemo vale.

Tamo u crkvu u Vigo gdje

je visoko more, tamo će, o
majko, doći i moj dragi i
gledat ćemo vale.

Tamo u crkvu u Vigo gdje

se je more diglo, jer tamo će
biti, majko, i moj mili i
gledat ćemo vale.

MILIĆEVIĆ

91
BERNAL DE BONAVAL (13. stoljeće) PORTUGAL

ČEŽNJA

Ženu koju volim koja je gospa moja, pokaži mi

je, Bože, ako je volja tvoja, ako ne, smrt mi
zadaj.

Nju, koja je svjetlost za ove oči moje, za kojom stalno

plačem, pokaži mi je, Bože, ako ne, smrt mi zadaj.

Nju, koju si stvorio ljepšom od svih žena koje poznam,

Bože, pusti da je gledam, ako ne, smrt mi zadaj.

Nju, koju si dao da je više volim nego sebe, Bože, daj da

s njome zborim, ako ne, smrt mi zadaj.

MILI C EVIĆ

RUY FERNANDEZ (13. stoljeće)

PORTUGAL

BARKAROLA

Kada promatram vale i

strme obale divne, vali mi
srce rane zbog jedne djeve
mile: prokleto bilo more
koje me muči tako!
 Nikad ne gledam vale ni
previsoke stijene da mi
ne rane srce zbog jedne
krasne djeve: prokleto
bilo more koje me muči
tako!

Ako promatram vale, ako

promatram žale, vali mi srce
rane zbog jedne vitke male:
prokleto bilo more koje me
muči tako!

MILIĆEVIĆ

JOAN ZORRO (13. stoljeće)

PORTUGAL

BARKAROLA

U Lisabonu, gdje je more, graditi

dadoh lađe nove, haj, moja gospo
lijepa!

U Lisabonu, a uz žalo graditi nove

lađe dadoh, haj, moja gospo
lijepa!

Graditi dadoh lađe nove, neka

pučinom mora plove, haj, moja
gospo lijepa!

Graditi nove lađe dadoh i na more

ću s njima rado, haj, moja gospo
lijepa!

MILIĆEVIĆ
PERO DA PONTE (oko 1200-1250) PORTUGAL

O DA MI JE NE VOLJET NJU

O da mi je ne voljet nju što

mene nije zavoljela
i da navedem kakvom zlu
tu, što je uvijek zlo mi htjela, s tom
osvetom bih sretan bio, samo da
mogu mučit nju koja me muči život
cio.

Ali ne mogu da zavaram to srce moje što me

vara: ono me sili da izgaram za njom, što za
mnom ne izgara. Zato sam od sna poblijedio,
jer mučiti ne mogu nju koja me muči život
cio.

O, da napusti dobri Bog tu, što me tako

napustila, i da mi da da budem strog s njom,
što je sa mnom stroga bila. Tada bih miran
san usnio,
samo da mogu mučit nju koja me
muči život cio.

Da se ne molim više toj koja ne

moli, već prkosi.
Zašto da zbog nje snosim bol, kad
ona za me bol ne snosi?
Zato sam uvijek jadan bio, jer mučiti
ne mogu nju koja me muči
život cio.

MILIĆEVIĆ
KRALJ DON DINIS (1261-1325)

PORTUGAL

KAŽU VAM, GOSPO

Kažu vam, gospo, — za moje zlo — da ja ne

pjevam jer vas volim neg zato što mi pjesma
godi, a meni dobro ne dao Bog,
ako ja pjevam za svoju volju, već pjevam,
gospo, za ljubav tvoju.

I ta koja vam veli to da pjevam samo jer

uživam, a ne zbog vas o kojoj snivam, laže, i
svako snašlo me zlo,
ako ja pjevam za svoju volju, već pjevam,
gospo, za ljubav tvoju.

Zato, tko god vam rek& da ja ne pjevam zbog

vas koju želim, već zato jer me pjesma veseli,
laže, i Bog me kaznio sad,
ako ja pjevam za svoju volju, već pjevam,
gospo, za ljubav tvoju.

MILIĆEVIĆ

95
CHIARO DAVANZATI (umro oko 1280) ITALIJA

NE ČUDI MENE

Ne čudi mene što između sviju ostalih

žena vi ste poput cvijeta i što se svakoj
sve ljepote skriju kad uz vas budu, jer
im vaša smeta;

jer vaše se vrline sravnit smiju sa zvijezdom što

se ranom zorom sreta što više gledam, više iz vas
siju ljubavna čuvstva prirodna i sveta.

Stoga su misli moje uvijek iste kad svjetlost vidim

u vama toliku: da ženski stvor sa ovog svijeta
niste, već mislim da u svome divnom liku po volji
veličanstva božjeg vi ste anđela jednog pokazali
sliku.

CALH

COMPIUTA DONZELLA (13. stoljeće)

ITALIJA

U PROLJEĆE

Kada priroda procvate i lista, ljubavnik nježan

veću radost ima: svakoga u gaj vodi želja ista kad
ptice ljupke pjesme poju njima;
 zaljubi se tko god je srca čista, gospama mladim
služiti je svima, pa svaka od njih u radosti blista, a
samo mene bol i plač se prima,

jer otac moj je uzrok tome jadu, moje se

muke često jedva broje; na silu hoće udati
me mladu.

A daleko od mojih želja to je i sveđ u patnji živim,

pa ne znadu radost cvijeća i lišća misli moje.

ĆALE

GUIDO CAVALCANTI (oko 1255-1300)

ITALIJA

U VAMA CVIJEĆE...

U Vama cvijeće sve i zelen sva je i sve što

sja i ljepotom se kiti; jače od sunca pojava
Vam sjaje, tko Vas ne vidi neće otmjen
biti.

Na ovom svijetu u nijednog stvora toliko nema

ljupkosti i draži; i ljubovnik sramežljiv planut
mora, jer Vaše lice u njem žudnju snaži.

Svaka od gospi što Vas pratit znadu s ljubavi Vaše

moju hvalu prima; ponizno molim njinu krepost
mladu

nek čast i hvalu samo za Vas ima; nek sve Vam

draga srca prednost dadu jer ste i tako vi prva nad
svima.

TOMASOVIĆ - MAROEVIĆ
 RAD SEBE SAMOG.

Rad sebe samog samilost me gane, pun

bolnog jada vidim život cijeli; a kada
slomljen odmorit se želim, gledam gdje
dušu bol razdirat stane.

Sav sam utučen, jerbo dobro ćutim da moji

jadi vrh svake su boli, a gospa ona čiju
milost molim ostavlja mene u mukama
ljutim.

A kada svoje njoj upravim oči, ona mi tada

prezriv pogled vrati okrutno tako da mi srce
plače.

Tad bivam lišen svake svoje moći, a srce

moje kao da će stati s pogleda ovih što
nemilost znače.

TOMASOVIĆ - MAROEVIĆ

DANTE ALIGHIERI (1265-1321)

ITALIJA

SONET

Tolike draži i sklad se u moje Gospoje vide,

kad pozdravlja koga,
Da svaki jezik nijem protrne s toga, A oči u nju
gledati se boje.

Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje, Nju resi

krotkost i dobrota mnoga,
Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga Poslan, da
čudo on pokaže svoje.
Tko god je gleda, tako mu se mili, Da kroz
oči mu slast u srce lije, Koju ne pojmi, tko
je kušo nije.

I s njene usne regbi duh se krili Ljubavi

slatke pun, što dušu zove Neprestano na
uzdisaje nove.

KOMBOL

GUIDU CAVALCANTIJU

Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja ko začarani

nađemo u lakom brodiću, da po vjetru plovi ma
kom, i po našoj nas volji morem njija;

i da oluja nikad ne zavija i nemirnim ne

zapriječi nas zrakom, već jedna želja da raste u
svakom: da zajedno nam uvijek biti prija.

I gospe Vannu i Lagiu i s njima

onu što trideseta je po redu
da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,

i samo da se o ljubavi zbori, da im je lijepo u

svakom pogledu, kao što, mislim, bilo bi nam
svima.

ČALE

99
CECCO ANGIOLIERI (oko 1260-1313) ITALIJA

TRI STVARI

Tri su mi samo stvari drage sanje i dovoljne mi

nikad nisu bile, a to su: žene, krčma i kockanje,
samo su one mome srcu mile.

No sad ih moram uživati mnaje, jer džepovi me

prazni na to sile; dreknem kad mislim na to jadno
stanje, da želje imam, a pare se skrile.

Pa velim: — Oca koplje nek udari! — Jer moro

bih se iz Francuske vratit bez poziva, kad novac
ne da stari.

Njemu je teže jedan dinar platit, pa i na

Uskrs kad se daju dari, nego tri ždrala
sokolu uhvatit.

ČALE

FRANCESCO PETRARCA (1304-1374)

ITALIJA

ZAMIŠLJEN

Zamišljen, samac, hodam sve sporije, kroz pustoš

gazim koraka napeta i pazim mjesta da izbjegnem
kleta kuda je ljudska noga prošla prije.
Zaklona drugog ne znam da me skrije od zagledanja
znatiželjna svijeta; a jer je s mene sva radost uzeta,
izvan se čita da u meni vrije.

I mislim: gore i šikare ljute, rijeke i

žali poznaju jednako život mi što ga
pred drugima skrivam.

Al ne znam naći tako divlje pute,

gdje Amor ne bi stigao me lako,
da sa mnom zbori i da s njim prebivam.

MILIĆEVIĆ

ŠTO ĆUTIM

Što ćutim, što je, ako ljubav nije,

Al ako je ljubav, bože, što je ona?
Ako je dobra, zašto je zlu sklona,
Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

Gorim li od sebe, čemu plač i tužba, Kriv li sam

tome, malo jauk vrijedi.
O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
Ako vas neću, čemu ste mi družba?

Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava, Suprotni me

vjetri, kroz šum i bjesnoću, Tjeraju u čamcu vrh
bezdana plava.

Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti, Tako da ne

znam sam stvarno što hoću, Te se znojim zimi, a
cvokoćem ljeti.

DELORKO
 VESELI I SRETNI CVIJECI

Veseli i sretni cvijeci, trave mile, što vas zamišljena

moja gospa gazi, obalo, do koje glas njen sladak
slazi, gdje su lijepe noge trag joj ostavile!

O vi drvca glatka, grane što bi bole

i ljubice blijede, koje ljubav grije, sjenate šume, o
vas sunce bije, pa je uzrok da ste visoke i hole.

O susrete krasni, o ti rijeko čista, što joj

vlažiš lice ko i oči jasne, sjajnost joj je oka
ko i tvoja ista.

Zbog navika njenih mene čežnja mori, nek ne bude

sred vas hridi, pa da strasne ne osjeća žudnje i sa
mnom ne gori!
DELORKO

JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira, a u rat ne hrlim; Leden a

gorim, plašim se i nadam; Po nebu letim, a
na zemlju padam; Ne hvatam ništa, a svijet
čitav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim, Nit omču driješi,

nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže, Neće me živa, ne
smatra me svojim.

102
Bez vida vidim, nijem glasa ne gubim: Umrijeti
žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije, niti mi se živi, Smijem se

plačući, žalošću se snažim. Ovakvom stanju vi
ste, gospo, krivi.

TOMASOVIĆ

IZ KOJEG DIJELA NEBA

Iz kojeg dijela neba i iz koje zamisli Narav uzor

je uzela za milo lice, u kojem je htjela da tu
pokaže rajske moći svoje?

Takove zlatne kose zar postoje u šumskih vila i

nimfa iz vrela?
Još mnoga krepost u njoj se je srela, a najviša je
uzrok smrti moje.

Božanstvenu ljepotu zalud ište tko njene oči još

vidio nije kad blagi pogled okreće i njiše.

A kako ljubav i liječi i bije, zna tko nju vidje

kad milo uzdiše i milo zbori i milo se smije.

MILIĆEVIĆ

103
 AMORA MOLJAH

Amora moljah i molim da mene ispriča

kod vas, gorka moja slasti, moj jade
slatki, ako s puta časti i s vjerom jakom
ponekada skrenem.

Ne niječem, gospo, nit’ mi nijekat vrijedi da um, što

ravna dobrom dušom svakom, ne svlada želja; pa me
ona lako odvede tamo gdje je silom slijedim.

Vi, srca što ga obasjava snagom nebeskom višnja

krepost, pamet jasna, kakva na svijetu ne vidje se
nikad,

trebate reći sažalno i blago:

»Što drugo može, mučen od mog lika: on tako željan,
a ja tako krasna«.

TOMASOVIĆ

KO DAŽD

Ko dažd mi s lica gorke suze liju i mučan

vjetar uzdaha ih prati, kad dogodi se da mi
pogled svrati na vas, zbog koje sklanjam
se od sviju.

Dok vam se ljupke oči blago smiju, mogu mir mojoj

vrućoj žudnji dati i smire plam u kom mi srce pati,
kad motriti ih moje oči smiju.

104
No svaki duh se u meni zaledi, čim vidim
kako rastajuć se odu kobnih mi zvijezda
čari nesuđeni.

Kad ljuven ključ je pusti na slobodu, iz srca duša

ode da vas slijedi, pa s mišlju na vas povrati se
meni.

ČALE

HAJDETE BOLNE RIME

Hajdete bolne rime tvrdom kamu što mi u zemlji

milo blago skriva, odzvat će vam se s neba,
premda sniva tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

Recite da mi teško živjet samu i plovit ovim

strašnim morem biva, pa plod joj slave skupljam
sa svih njiva, i za njom idem krok po krok u
tamu.

O njoj živoj i mrtvoj samo zborim, dapače samo

živoj, sad besmrtnoj, neka je svatko voli i upozna.

Molim je kada za smrt moju dozna, koja je blizu,

nek upravi put moj k sebi, da kraj nje u nebu se
stvorim.
 U KRHKO STAKLO

U krhko staklo svoje nade kujem, a misli

slikam na zrak i na sjene, kad hoću naprijed
onda nazadujem: sudba je moja uvijek
protiv mene.
Mir tražim, a rat strašni priželjkujem, jer što da
čekam od varljive žene?
Ko list na vjetru ona je lagana i stoput mijenja
želje tokom dana.*

MILIĆEVIĆ

GIOVANNI BOCCACCIO (1313-1375)

ITALIJA

NA LIVADICI

Na livadici u zelenoj travi prepunoj cvijeća, oko

jednog vrela
o ljubavi su možda zboreć sjela tri anđela, a
grančica na glavi

što svakoj od njih u vjenčić se savi po

lijepu licu sjenke im je plela; s vjetrićem
blagim kosa im se srela, pa s njim se igra
uvojak im plavi.

A domalo će jedna od njih reći (kako sam

čuo): »Kad bi iznenada došao svakoj naš
dragi po sreći,

bismo li od stra’ mi utekle tada?« Druge će

dvije: »Koja bi uteći htjela toj sreći, njom pamet
ne vlada!«
ĆALE

106 Ne zna se pouzdano je li ovo Petrarkina pjesma.

FRANCO SACCHETTI (1330?-1400) ITALIJA

MADRIGAL

Kraj žala jednog dovede me Amor; netko je

pjevo gdje je rijeka tekla, a ne znam otkle
pjesma je potekla.

Tako mi srce ispuni milinom,

da se okrenuh pitat svog gospara
gdje se ta slatka žudnja s pjesmom stvara?

Milosne sjajne oči gospodara pokazaše mi

jednu gospu malu, koja je pojuć sjedjela na
žalu:

Tu nimfu posla boginja Dijana, iz čudesnih

je stigla šumskih strana.

ČALE

NEPOZNATI PJESNIK (14. stoljeće)

ITALIJA

GIZDAVA GOSPO

Gizdava gospo, vi ste uzdah moj!

Kada vas vidim, žar me kida vrući; iz polja,
s posla, vraćajuć se kući ko luđak idem
vičuć oja oj.
Trčim i trčim, pustivši volove, i kad ne
radim, moje misli plove za vama što ste
dičnija od zlata, ko potočnica miljem ste
bogata, ko cvijet brnistre okrunjena sjajem.
Ako vam, gospo, sve to srce dira, s prozora
vašeg pogledajte na me, a ja vam evo za
uzdarje dajem: svinjčetu vašem punu korpu
žira, teletu vašem punu korpu slame.
A vama, gospo duše umiljate, vama donosim
košaru salate.

MILIĆEVIĆ
WALTHER VON DER VOGEL WE IDE (1170-1228)

NJEMAČKA

OVDJE POD LIPOM

Ovdje pod lipom Usred luga

Bio je krevet dvoje nas: Zgaženi
hipom,
Ko dva druga,
Trava i cvijeće bjehu taj čas! A
pred lugom, gdje stoji dol,
Tralalala!
Slavuj je ljubavnu pjevo bol.

Došla sam amo

Cvijeće brati,
A moj me dragan dočeka:
On bje već tamo.
Božja mati,
Kako li sretna bijah ja!
Cjelov li da mi? Hiljade! Tralalala!
Usne mi gore još i sad, gle!

Spremio mi je
Ležaj baš lijep;
Cvijećem ga posuo svud.
Tomu se smije Tko nije
slijep,
Ako na isti dospije put A po
ružama može da zna, Tralalala!
Gdje mi je glava ležala.

109
 Da bi tko znao,
Sto li sve nismo Radili tamo, ne dao
bog!
Stid ne bi dao
Priznat, da mi smo
Grlili tu se, i mnogo još tog.
Sve je to gledala ptičica,
Tralalala!
Al ona tajnu čuvati zna.

JEŽIĆ

KLARA HATZLERIN (15. stoljeće) NJEMAČKA

IZ »PJESMARICE
(1471)

Svom dušom, tijelom tvoja sam,

Najdraži mi od svih si, znam; Da mogu
sebe da ti dam, Najsretnija bih bila ja.
Ah, uzmi ljubav, uzmi sve,
Po mojoj želji tvoje je.
U srce svoje stavi me,
Nek mojim kuca žilama.

Ja služim ti, ko da si car.

I ljubavi me pali žar:
Moj budi k novom ljetu dar — To želja
mi je jedina.

JEŽIĆ

110
JUAN RUIZ (Arcipreste de Hita; 1283?—1351?) ŠPANJOLSKA

MALE ŽENE

Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće, jer moja riječ je

vazda pravi uzor kratkoće, a o malenoj ženi malo se riječi hoće.
Kratki se govor pamti, ako je pun jasnoće.

Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena. Ako je žena

mala, u njoj je ljubav golema.
Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena i od velikih često bolja
je mala žena.

Ljubav me na to tjera da slavim žene male i evo, odmah ću za

njih velike reći hvale, za one male žene s kojima zbijate šale:
hladne su poput snijega a kao vatra se pale.

Izvana su ledene, u njima gore plami, one su

oganj, radost, u krevetu, u tami; u radu i veselju
njima prolaze dani.
Promatrajte ih dobro, uvjerite se sami!

Biseru malom nitko ne može sjaj da spriječi, mali šećer je

sladak, od sveg draži i preči, a mala žena ljubavlju najbolje zna
da liječi.
Tko dobro shvaća tome ne treba mnogo riječi.

I malo zrno žita, što se u zemlju sije, važnije je

neg orah i mnogo bolje grije, tako i mala žena,
kad iz nje ljubav vrije, nijedna slast na svijetu
milija od nje nije.

111
 Kao što mala ruža po boji sjajna biva, ko što u malo zlata
počiva vrijednost živa, ko što u malo balzama veliki miris
pliva, tako u maloj ženi velika ljubav sniva.

Kao što mali rubin mnogo ljepote ima, i sjaja i kreposti, i

vrijednosti pred svima, tako i mala žena mnoge pohvale
prima zbog ljepote i čara, ljubavi i milina.

Mala je ptica ševa, malen slavuj što lijeta, ali pjevaju

bolje od većeg ptičjeg svijeta.
I žena, kad je mala, to baš ništa ne smeta, jer je čovjeku
slađa od šećera i cvijeta.

Mala se žena ni s čim usporediti ne da, ona je raj

zemaljski, ona je utjeha vedra, ona je sjaj i radost, ljubav
slađa od međa; bolja je kad se kuša nego kad se gleda.

Manja neka vam uvijek bude draža neg veća, jer nije
mudro uzet veliko zlo na pleća,
Od dva zla biraj manje — na to nas mudrac sjeća — zato u maloj
ženi počiva prava sreća.

MILIĆEVIĆ

MARQUES DE SANTILLANA (1388-1458)

ŠPANJOLSKA

ROMANCA

Kud me noge nose ja ne vidjeh lice ko u čobanice 112

sela Finohose.
Iduć malo prije iz
Kalatravenja put Svete
Marije, zalutah sred
stijenja i dno gorske
kose ugledah pristalu
čobanicu malu sela
Finohose.

U društvu pastira čuvala

je stada, po cvijeću, sred
mira, gazila je mlada; ja
sam čudio se takvoj
ljepotici i to čobanici sela
Finohose.

Niti ruža jasna ne bi za me

bila ni toliko krasna, ni
toliko mila, da sam susreo
se prije s lijepim licem
male čobanice sela
Finohose.

Ne gledah je da me ne
očara čime, no da bih
saznao bar njezino ime,
rekoh: »Djevo, što se
šećeš, lijepa lica, gdje je
čobanica sela Finohose?«

113
 »Dobro došli k nama, (u smijehu
mi vrati) ja razumijem sama što
želite znati, no ljubavne šale
ništa ne zanose čobanice male
sela Finohose«.

MILIĆEVIĆ

GIL VICENTE (portugalski i španjolski pjesnik, 1470?—1536?) DRAŽESNA

DJEVOJČICA

Gle dražesne djevojčice, krasna

li je i pristala!

Ti nam reci, o mornaru, na

brodu si vijek proveo, je li brod
i je li jedro, je li možda zvijezda
jasna tako krasna?

Ti nam reci, o viteže, što oružje

bojno pašeš, je li konj i je 1’
oružje, je li bitka ta opasna tako
krasna?

Ti nam reci, o pastiru, koji svoje

stado čuvaš, je li stado, je 1’
dolina, je li možda gora glasna
tako krasna?

114 MILIĆEVIĆ
AUSIAS MARCH (1397-1459)

KATALONIJA

LJUBAVNA PJESMA

Ko bik što odmor u pustoši traži kad je od jačeg

svladan protivnika i ne vraća se dok se ne osnaži
da pobijediti može pobjednika, ja tako bježim iz
vaše blizine, jer vaš mi pogled cijelu snagu ubi,
i neću doći sve dok me ne mine taj ludi strah
zbog kojeg sreću gubim.

MILIĆEVIĆ

JORDI DE SAN JORDI (1397-1425) KATALONIJA

RASTANAK

Uzdišem, gospo, zbog vas izdaleka, a ludost

moja sve me jače mori zbog te ljubavi kojoj
nema lijeka te mi se radost u tugu pretvori kad
se sjetim da moram otići i odijelit se od vašeg
pogleda; zbog tog rastanka patnja će me stići i
bol velika što srce izjeda.

Znam, bolje bi mi bilo i umrijeti ko sveti Petar i

sveci po redu okrutnom smrću, nego doživjeti da
prisustvujem tom tužnom obredu.
 Kad na to mislim, razum pove gubim, kad lud
hodam, sam sa sobom zborim i sve riječima
odgovaram grubim, ako me netko smiruje i kori.

U teške muke mene ljubav meće te do odlaska

mučiti ne želim vlastite oči, jer pomoć mi neće
znanje ni razum s umovanjem cijelim, i ako
silom otići mi treba, hoću da odem odmah, bez
čekanja, od vašeg tijela, divnijeg od neba, a srce
moje nek ostane s vama.

O Bože, kako da se smrti spasim, kada se

nađem, smeten, nasred mora, u broduj što ga
podižu talasi, daleko od vas i od ovih gora?
Kada se, dalek, sjetim vašeg lika
i mile zemlje, vaše postojbine, umrijet ću
možda poput očajnika, kunući sebe i grubost
sudbine.

Vašu ljepotu preporučam Bogu

i umnost vašu koja zlo otklanja,
i vas što svijetu daste slavu mnogu, jer čast
vam je u srcu upisana. Preporučam mu i oko
ljuveno koje mi patnje nanese podmukle.
Ostajte zbogom, najdivnija ženo od svih koje su
košulju obukle.

Kraljice časti, svud, na svakoj strani, živ ili

mrtav, ja sam vaš pred svima,
i neka Bog me od zla ne obrani ako pogazim
ljubav koju imam.

MILIĆEVIĆ

116
CHARLES D’ ORLEANS (1394-1465)

FRANCUSKA

RONDO

Lijepo li ju je gledat, bože,

Ljupka je, dobra i milena!
Ta prevelika vrijednost njena Svakome srce hvalom
prože.

Tko nagledati nje se može?

Ljepota sved joj obnovljena.
Lijepo li ju je gledat, bože,
Ljupka je, dobra i milena!

Pa da se sve na svijetu slože,

Nijedna djevojka ni žena Nije ko ona savršena.
Ko san me miso na nju prože.
Lijepo li ju je gledat, bože!

ČALE

FRANCOIS VILLON (1431-1480?)

FRANCUSKA

BALADA O DEBELOJ MARGOTI

Toj ljepojci ako služim dragovoljno,

Zar sam zato luda, po mišljenju vašem?
S njom bi svako srce bilo zadovoljno, Stog za njenu
ljubav mač i pojas pašem. Pa kad dodu gosti, po
krčage kašem
I donosim vino bez kavge i zloće:
Tu im nudim vode, kruha, sira, voće.
Pa tko dobro plati, podravljam ga: »Svate, Svrati
opet k nama, kad god ti se hoće, U jazbinu ovu gdje
nam poso cvate!«
 A1 ponekad znade izbit ljuta tuča,
Kad se tko bez pare k Margoti ušulja;
Gonim ga i grmim: »Daleko ti kuća,
Skidaj hlače, gaće! Gdje je potkošulja?
A sad bjež otale, bezočna si hulja!«
Podbočim se, sijevam — gle ti Antikrista!
A on mi se kune smrću Isukrsta,
Da je zadnji puta! Ščepam kladu, brate, Zviznem ga
po tikvi, polomim mu krsta,
U jazbini ovoj gdje nam poso cvate.

A kad sve se smiri, ona vjetar pušta,

Debeo ko dobro ugojena ćurka.
Cereći se, šapu na tjeme mi spušta
I veli: »Vozi! — pa me nogom gurka.
Tad hrčemo pjani zvonko poput šturka;
A u zoru, kad joj krulež jutro javi,
Na mene se popne, da svoj plod ne davi. Pod
dahtanjem njenim tad provodim sate, Dok me
poljupcima malone udavi,
U jazbini ovoj gdje nam poso cvate.

Vjetar, mraz il tuča — moj se hljebac peče! Izvrstan sam

ortak lopuže još veće.
Lijepi par smo: krpa nađe svoje vreće:
Lonac svoj poklopac, vrijedni iste plate, Odani
užitku baš smo vraške sreće.
Ne tražimo časti, il ona k nama neće,
U jazbinu ovu gdje nam poso cvate.

KUKOLJA

118
MATTEO MARIA BOJARDO (1441-1494) ITALIJA

JA VIDJEH

Ja vidjeh sunce gdje se s mora diže pod bujnom

grivom od zlaćanih zraka, a u licu mu takva
sjajnost žarka kao da plamen iz pučine liže.

Vidjeh kad grane rosom se ogrnu, ružu kad cvatuć

takvom bojom sine te svak bi reko, motreć iz
daljine: to vatra gori na zelenom trnu.

Proljeće vidjeh, zemlju obnovljenu,

i mlade travke kad se blago pruže
i kad bujaju mlađanim životom.

I vidjeh jednu božanstvenu ženu pod ranim

suncem kako bere ruže
i sve na svijetu zastire ljepotom.

MILIĆEVIĆ

KROZ KAKVU OLUJU

Kroz kakvu oluju samo moram proći, Sreća, ne,

nije bila sklona meni,
Ona sipa na me sniježak zaleđeni,
Da kasnije mogu svoj želji doći.

Ispod ljuta neba ja ću isto poći,

Strah me neće biti vjetra ni studeni,
Jer se u mom srcu igra val ognjeni,
Pa mi zbog njeg zima neće ništa moći.
 Uz Ljubav se nježno stislo biće moje,
A ona mi kaže putove, kroz koje Moja čežnja ravno
samo k njojzi stiže.

Sada bijela ruža, a sad bijelo cvijeće,

Pričinja se meni snijeg što s neba lijeće, Dok mislim na
Sunce, kome sam sve bliže.

DELORKO

LORENZO DE’ MEDICI (1448-1492)

ITALIJA

KROZ PAMET MOJU

Kroz pamet moju nepsretano luta

i u sjećanje vraća mi se često
haljina ona, i vrijeme, i mjesto gdje
gospu svoju vidjeh prvi puta.

Ti znaš, ljubavi, kakav čar je kiti, jer ti si uvijek uz nju

boravila; koliko bješe dražesna i mila, teško je reći,
teško zamisliti.

I što su sjajne zrake sunca, kada po snijegu sjaju vrh

planinskih strana, nad bijelom haljom to je kosa njena.

No što da zborim i nabrajam sada!

Gdje ima sunca tu je uvijek dana, raj je nebeski gdje je
lijepa žena.

MILIĆEVIĆ

120
ANGELO POLIZIANO (1454-1494)

ITALIJA

NAĐOH SE

Nađoh se, cure, jednog lijepog maja izjutra

usred zelenoga gaja.

Ljubice bjehu okolo, ljiljani, cvjetići ljupki sred

zelene trave, modri i bijeli, rumeni, zlaćani:
stadoh ih brati, prinosit do glave, da njima kitim
svoje kose plave, vjenčićem ljupkim da okrunim
prame, Nadoh se, cure...

Kad je u skutu puno cvijeća bilo, ugledah ruže

raznovrsne boje; potrčah tad da skupim puno
krilo, tako im bjehu blagi vonji koje osjetih kako
bude srce moje
i želju slatku, božanstvene plame. Nadoh se,
cure...

Promatrao sam: bjehu tako mile da izreć

ne znam, one ruže tada: neke su netom u
pupoljku bile, neke tek vehnu, a neka je
mlada. Amor mi reče da uberem sada na
trnu što su najcvjetnije za me. Nađoh se,
cure...

121
 Laticu svaku kada širi ruža, kad
najljepša je, tad je treba brati;
vjenčiću ukras tad najbolji pruža,
prije no čari bježat će joj stati.
Berimo, cure, kad najviše cvati u vrtu
ruža od ljepote same.
Nađoh se, cure...

ČALE

JACOPO SANNAZZARO (1458-1530)

ITALIJA

ČUT ĆETE OPET

Čut ćete opet, obale sunčane, plač i

jad teži no što itko sluti;
o šume, bolne glase ćete čuti
i tužan zvuk zbog stare moje rane.

Čut ćeš, o more, muke dobro znane,

i ribe će mi žalbu osluhnuti; lahori,
druzi, neće ostat kruti na uzdisaje
žarke što me hrane.

Živi l’ sred hridi ovih iskra čista ljubavi

prave, možebit ih gane srce što žudeć izgara
i blista.

Ah, njena milost neće da mi svane: spram

mojoj žudnji ona je sveđ ista, pa i spram suzi
kad iz oka kane.

ČALE

122
LODOVICO ARIOSTO (1474-1533) ITALIJA

SRETNI ZATVOR

Zatvore sretni, ljupki, gdje me stavi Dušmanka

moja i slatka i lijepa,
A1 ne rad srdžbe što joj srce cijepa, Već radi
milošte i nježne ljubavi;

Zatvori drugi, kad ih se zabravi,

Stuže, a moj mi radost i okrepa:
Ne čekam suca od zakona slijepa,
Ni smrt, ni muke, nego život pravi;

Već blagi doček, vrele zagrljaje,

Riječi, što dem ih nikakav ne sputa, Igru i šalu,
milovanje milo;

Vatrene dane, slatke poljubljaje Tisuću, tisuć,

tisuć, tisuć puta —
Sve da ih zbrojim, malo bi ih bilo.

ANGJELINOVIĆ

GASPARA STAMPA (1523-1554)

ITALIJA

SONET

Kojoj je od vas, gospe, upoznati stalo Gospodina

moga, nek sebi dočara Mlada, umna stvora,
kome nema para,
I kojeg je svako slavlje ovjenčalo.
 Puti žive, svijetle, oka što bi znalo Razigrati
mnoge, krupnim likom stvara Sliku savršenstva
pravoga — tek žara Ljubavnog u njega, ah, ima
vam malo.

A tko hoće mene upoznati, nek gleda Ženu

trepetljivu, duše osjećajne,
A uz to slaba, napaćena lika:

Boravište čvrsto vjere žive, stalne: Jednu što, jer

plače, uzdiše i preda,
Ne može da gane krutog ljubavnika.

DELORKO

TORQUATO TASSO (1544-1595)

ITALIJA

URBINSKOJ VOJVOTKINJI

U nezreloj dobi, plavoj ruži slična,

Bila si, koja na sunčane zrake,
Ne otvara grudi, neg sred svoje lake Zelena halje,
nije svijetu vična!

Ili još bolje sličila si Zori,

(Smrtna stvar nije poređenje za te),
S koje polja bliješte, a brda se zlate
I čista rosa kao dijamant gori.

Sad iako nisi ko prije zelena,

Iako ti prva mladost nije dana,
Još si uvijek svježa, mila i rumena.

Tako se i cvijet više krasan raji,

Kad otvori čaške, a sunce sred dana Više nego s
jutra svjetluca i sjaji.

DELORKO
CVIJETI ZUZORIĆ

Ni svježe stablo nema takve kose,

Kad ih rasplete, il mraz ih stegne leden,
II l kad se noćna koprena razvede —
Ko te, što mreže Amorove nose.

Ni zvijezde jutra, vlažne još od rose,

Na čistom nebu, privlačne i blijede Nisu
ko oči, što me žegu, lede,
Ko usnice, gdje grimiz skupio se.

Da, to je cvijet, visoko u ljepoti

I kreposti, kog Ilirija rodi,
A1 amo ga je prevezao Amor:

Tu uzdasi mu naši laki lahor,

A mjesto toplih voda — tu od plača Ljepota mu
je i zamamnost jača.

SLAMNIG-SOLJAN

EPIGRAM

Da mi je biti pčela,
gospo lijepa i stroga,
da iz vas sišem soka medenoga;
pčela bi bar smjela
da vas ubode u ta prsa bijela
i na taj način da vam se osveti,
pa u toj slatkoj rani
da ostavi svoj život okončani.

MILIĆEVIĆ

125
 MADRIGAL

Šute šume i rijeke,

more bez vala sniva,
vjetar u spilji smiren otpočiva,
a tamna noć je puna
tišine, koju stvara bijela luna:
svu ljubavnu milinu
mi sakrismo u tminu:
nek ljubav naša večeras ne diše
i neka se ne glasi,
nek su nijemi poljupci i moji uzdasi.

MILIĆEVIĆ

126
KARLO PUCIĆ (latinist, 1461-1522)

HRVATSKA

POHVALA DJEVOJCI JANJI (Odlomak iz Prve

elegije)

Zar nisi krasna kao nebo i divnija od zvijezde? Koja ljepota tvoju
zasjeniti može?
Oči su ti ljepše od sunčeva sjaja, a mliječna ramena svjetlija od
snijega.
Izgaram, kad me kao zvijezda promatraš.
Izgaram, kad zboriš il šutljiva šutiš.
Izgaram, kad skladne riječi govoriš.
Izgaram, kad na tle hladno obaraš oči,
II l kad se osmjehuješ il gorko plačeš il ljupke izgovaraš riječi.
Izgaram, bilo da hitrim hodom izmičeš oku
ii l smirena po stazi koračaš.
Izgaram, pa ako si me odviše mrzila
ii l možda sada žarko ljubiš.
Takve zlatne niti isplele su meni Sudenice!
A ja bih radije htio da mnogi gorki pretrpim tren nego da val
brzice rijeke primi moj sjen!

SMERDEL

127
 ELIJE LAMPRIDIJE CRIJEVIĆ (latinist, 1463-1520) HRVATSKA

NEPOSTOJANA FLAVIJA

Teže je milovati tvoje tijelo što uvijek izmiče nego

dohvatiti na obali morskoj Proteja što proricati znade.
Htjedoh da te cjelivam, al usne moje niz jagodice skliznuše
tvoje.
I kad htjedoh bujne da pomilujem grudi, ti prekrila si rukom
draži krasne.
Al onda želio sam da te zagrlim, taj vrat tvoj nemirni da
obuhvatim...
Uzalud se pružile ruke... Jer kad se ponadaju one da već te grle,
ti vješto njima izmičeš pa one klonu nepomične...

SMERDEL

DŽORE DRŽIĆ (1461 -1501)

HRVATSKA

ODILJAM SE

Odiljam se, moja vilo, bog da nam bude u družbu; plač i suze i
moju tužbu da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Pokle ti je služba mila koju ti sam ja činio, a sad te sam

ucvilio, ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se a ne vijem
komu ostavljam ličce bilo.

128
Putovaje, uzdihaje i srdačcem svaki danak, a na oči moje sanak
da t’ ne pride, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu ostavljam
ličce bilo.

Sila mi je putovati; oh, gorka je moja srjeća, od svih tuga ma

najveća; da bi znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Ne uzdam se u dni kratke da te vidu, srce moje, koje ostavljam da

je tvoje; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Ako drumak pomanjkaje ter te život moj ne vodi, srce moje ne

slobodi; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Neka srce ne zabludi da ne bude drugoj služit, a s tobom se ne

razdužit; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Ja ti dadoh vjeru moju do života da te služim, a po smrti da te

združim; ostaj zbogom, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu
ostavljam ličce bilo.

Govori se: pravi sluga i tko bude vjeran biti, u vijek neće izgubiti,
tko se bude potruditi.

Odiljam se, moja vilo. Oh, kako ja, moja vilo, odiljam se a ne
vijem komu ostavljam ličce bilo.

129
 HANIBAL LUČIĆ (1485-1553)

HRVATSKA

JUR NIJEDNA NA SVIT VILA

Jur nijedna na svit vila

lipotom se već ne slavi, jer
je hvale sve skupila vila ka
mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila njoj takmena ka se
pravi. Lipotom se već ne slavi jur nijedna
na svit vila.

Vrhu njeje vedra čela vridna

ti se kruna vidi od kosice ku
je splela, kojom zlatu ne
zavidi; svakomu je radost
vela, kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi vrhu njeje vedra
čela.

Obrve su tanke i crne nad

crnima nad očima; crne oči
kada svrne, človik tugu prem
da ima, tuga mu se sva
odvrne za veselje koje
prima.
Nad crnima nad očima obrve su tanke i
crne.

130
Kako polje premaliti ličca joj se
ružom diče, ruža nigdar pri na
sviti toli lipa ne izniče.
Mladost će se pomamiti,
kojano se za njom stiče.
Ličca joj se ružom diče kako
polje premaliti.

Pri rumenih njeje usti’ ostao bi

kuralj zada; zubići su drobni,
gusti, kako biser ki se sklada;
slatku ričcu kad izusti, bi reć
mana s neba pada. Ostao bi
kuralj zada pri rumenih njeje
usti’.

Blažen tko joj bude grlit grlo i

vrat bil i gladak; srića ga će
prem zagrlit, živiti će život
sladak; žarko sunce neće hrlit da
mu pojde na zapadak. Grlo i vrat
bil i gladak, blažen tko joj bude
grlit.

Lipo ti joj ustrepeću prsi bilji

sniga i mlika, tere oči na nje
meću, ki žalosti išću lika, jer ne
mogu slatkost veću umisliti do
vik vika.
Prsi bilji sniga i mlika lipo ti joj
ustrepeću.

131
 Prsti su joj tanci, bili, obli,
duzi, ravni, prosti, gdi bi
zelen venčac vili ali krunu
od vridnosti, koga ne bi
prehinili od lefanće da su
kosti?
Prsti joj su ravni, prosti, obli, duzi,
tanci, bili.

Od svih gospoj, ke su godi,

gospodšćina njoj se prosi, meju
njimi jer kad hodi, toli lipo kip
uznosi, bi reć tančac da izvodi, tim
se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj
se prosi od svih gospoj, ke su godi.

Grihota bi da se stara ova lipost

uzorita, bože, ki si svim odzgara,
čin’ da bude stanovita, ne daj
vrime da ju shara do skončanja
sega svita. Ova lipost uzorita
grihota bi da se stara.

IVAN BUNIĆ (1594-1658)

HRVATSKA

SLATKA DUŠO MOM ŽIVOTU

Slatka dušo mom životu, ah drago ti traviš

mene kroz zamjernu tvu ljepotu i razblude
te ljuvene.
Milo ti mi ’e bolovati
ugodnome mom nezdravi i
svakomu pripijevati tko me
veza i zatravi.

Vi ste, vi ste zamrsili moju mladost,

svijetli prami, i u ropstvo postavili
zlatnijeh žica verigami.

Vi ste krivci, krivci vi ste me slobode

izgubljene jer vi sami uloviste
zlatnom mrežom tvrdo mene:

Vi, daždeći tiho i blago vrh

snježana bila vrata, utopiste
mene drago sitnom rosom suha
zlata:

Vi ste kruna zlatni’ kosi bez

procjene slavna dosti kom se
diči i ponosi česarica od
lijeposti.

O razbludni svijetli vlasi, moj’

gorući prami lijepi,
o sunčani zraci draži s kojieh duša
ma oslijepi:

O dubravo ne zelena neg li od

zlata istočnoga, slatka plato ma
ljubljena, dragi otkupu srca
moga.
 Pravo ’e pravo vjerovati da ovim
zlatom strijele svoje vazda ljubav
pomno zlati kada ranja srce moje.

Od ovoga svijetla prema spletena

mu jest tetiva, od ovoga snuje
sama zastor kijem se zasljepljiva:

Od ovoga vlasa zlatna, od

njega su izatkane meke uze,
tanka platna kojem liječi
moje rane.

Ma pjesance, ne naprijeda,
ustavi se, pjesni mila, evo i ti sa
mnom, gleda’, u pram si se
zamrsila.

Oba ćemo robovati u srijed veza

zlatnijeh žica i sužni se srećni
zvati, ja rob, a ti robinjica.

134
CLEMENT MAROT (1496-1544)

FRANCUSKA

NISAM ŠTO BIJAH

Nisam što bijah, vidim eto, i što

sam bio nikad više, proljeće
moje, moje ljeto već mi kroz
prozor iskočiše.

Ljubav je, iznad svih bogova, bila gospodar

moje volje.
O, da mi se je rodit snova,
služio bih je još i bolje!

MILIĆEVIĆ

MAURICE SCEVE (1510 -1564)

FRANCUSKA

DELIJA

Sam sam, ona sa svojim je drugom, I u

bračnoj dok počiva luci,
Od bjesnila valjam se u muci.
Na rukama počiva mu s tugom — Njegov
dodir zasipa me rugom;
Vrši slaba, što je dužnost ženi; Ljubav
skvrni, što je pravo plijeni. To je ljudsko, a
ne božje pravo!
O zakone sveti, krut si meni,
Jer ja patim, njoj što skrivi đavo.

JEŽIĆ 135
PIERRE DE RONSARD (1524-1585)

FRANCUSKA

USTAJTE, MARIJO

Ustajte, Marijo, ljenivice mlada: već se nebom ori poj

veselih ševa, već slavuj u grmlju tankovito pjeva, i
svoju ljuvenu tugovanku sklada.

Na noge! Pođimo vidjet travnjak mali, što biserom

blista, i pupoljke bujne vaše ruže krasne te klinčace
rujne, koje ste brižljivo sinoć zalijevali.

Sinoć ste liježući kleli oči svoje, da ćete od mene

jutros dić se prije, ali san u zoru, drag diklicam što je,

još vam slatkim drijemom divne oči krije. Ah! dajte da

njih i vaše lijepe grudi sto puta cjelivam, da vas tako
budim,

TOMASOVIC

USRED TMINE NOĆI

Usred tmine noći ja sam jednom snio kako se

preda mnom grob otvara jedan: smrt leže u njem,
sva od strave blijeda,
— to grob je Marije — odzgor natpis bio.

Od tog sna preplašen kliknuo sam smjesta: »I

ljubavlju, dakle, ljudski zakon vlada! Najljepše je
svoje izgubila sada, i njegova carstva s jednom smrću
nesta«.
Ni doreko nisam, kad u zoru ranu putnik neki
brižan na vrata mi banu, i vijest bolnu saznah od
putnika toga.

Hrabro, dušo moja, slijedit nam je treba: isti smjer

bje puta i njenog i moga; i već čujem kako zove
nas sa neba.

T0MAS0V1Ć

MRTVOJ MARIJI

Ko što majskoj ruži, kad blista na grani u mladosti

lijepoj, u svom prvom cvatu, i nebo zavidi na sjaju i
zlatu, a Zora je, plačuć, suzom rose hrani.

Ljubav i milina u njoj sniju tada i mirisom

njenim vrt čitavi diše, a onda, najednom,
od žege i kiše nemoćna umire, list joj po
list pada.

Tako tebe, mladu, u ranoj ti zori, dok te sve slavilo

s ljepote i sreće, kobna Parka ubi i u prah obori.

Posljednji ti poklon žalost moja pruža: tu posudu s

mlijekom i košaru s cvijećem, da živa i mrtva budeš
kao ruža.

MILIĆEVIĆ

137
 SONET HELENI

Kada stara budeš, naveče, pri svijeći, predući uz

vatru, ti ćeš iznenada pojuć pjesme moje u zanosu
reći: »Ronsard me slavio kad sam bila mlada«.

A služavka tvoja te će riječi čuti, premda već

pospana od dnevnog rada, na moje će ime glavu
podignuti i besmrtne hvale reći će ti tada.

Ja ću bit pod zemljom, avet bez kostiju, pod mirtom

ću sniti, dalako od sviju, a ti ćeš kod peći, stara i
pognuta,

žalit ljubav moju i svoj prezir ljuti.

Zato živi danas, dok života puti ružama ti cvatu, i
ne čekaj sutra.

MILIĆEVIĆ

LOUISE LABE (1526-1566)

FRANCUSKA

SAN

Čim mi se tijelo u postelji pruži i u san

klone da odmora nađe, žalosni duh moj iz
mene izađe i k tebi leti, oko tebe kruži.

Tad mi se čini: u meni prebiva željeno dobro koje

sam sanjala i za kojim sam tako uzdisala te često
mišljah da ću svisnut živa.

138
O slatki snovi, prepuni tišine, odmore
blagi, moja sretna noći, neka se san moj
nikad ne prekine.

Ako ne može moja jadna duša do svoga dobra u

stvarnosti doći, neka ga barem u obmani kuša.

MILIĆEVIĆ

SONET

Dok mi suze mognu iz očiju teći, za vremenom s

tobom provedenim patit, dok jecaje glas mi mogne
uzdržati, kroz uzdahe barem riječ poneku reći;

dok mi ruka mogne u leut zvoneći

o lijeposti tvojoj žice prebirati;
i dok duh mi htjedne samo za te znati nikakvoj ne
težeć izvan tebe sreći,

ja živjeti želim sve do toga trena.

Ali kad oćutim da sjaj zgasnu zjena kad glas mi
zamukne, ruka moć izgubi,

u tom smrtnom stanu kada duh mi jadan pokazat ne

mogne više kako ljubi, smrt ću molit nek mi dan
pomrča tada.

TOMASOVIĆ
 PHILIPPE DESPORTES (1546-1606)

FRANCUSKA

VILANELLA

Čim izbivah, Rosette, malo, srce

vam se izmijenilo, nestalnost vam
jer je znalo, i mom isto to se zbilo;
čari takve nevjernice kanit ću se
dok živ trajem; vidjet ćemo,
pastirice, tko će prvi da se kaje.

Dok u plaču bolan venem svoj

odlazak kunuć jadan, po navadi
mjesto mene vi grlite drugog sada.
Nemaju ni vjetrenice tako brze
okretaje; vidjet ćemo, izdajnice,
tko će prvi da se kaje.

Obećanja gdje su mnoga, na

rastanku riječi mile? Varka srca
nestalnoga one suze zar su bile?
Bože, kakve lažljivice! Proklet,
tko vam vjeru daje! Vidjet ćemo,
pastirice, tko će prvi da se kaje.

140
 Onaj što mi mjesto ote kao
ja vas ljubit neće; koju
ljubim, ta ljepote i vjere je
od vas veće. Ljubavi se
drž’te svoje, za promjene
ma ne haje, vidjet ćemo od
nas dvoje tko će prvi da se
kaje.

TOMASOVIĆ

AGRIPPA D’AUBIGNE (1552-1630)

FRANCUSKA

LUDA LJUBAV

Snažnim bljeskom svoga božanskog pogleda mene

smrtnog tvoja nebeska ljepota nagna da okušam što je
smrt i bijeda da bih se domogo besmrtna života.

Duh tvoj me zanese i nebu me ote, tvoj plamen

božanski smrtnost mi sagori, moja duša s tvojom bje
puna divote: boginjo, bozima ti me ravnim stvori.

Usnom htjedoh taći usnice crvene, da bih, lišen

smrti, ljepost vječnu brao; ambrozija, nektar
hranili su mene, najslađe božanstvo tad sam
uživao.

Imam žrtvenike posred rajskih dvora ko i drugi bozi,

puni zlobna bijesa, i za me se, Bože, stidi Ljubomora,
otkad zvijezdom svojom izmijenih nebesa.

141
 Slijepi, kivni ljudi gone me bez kraja, ljestvama do
neba popeli se k meni: no ja im prezirem zemlju iz
svog Raja, a uz ljepost tvoju nit nebo ne cijenim.

MILIĆEVIĆ

VOITURE (1598-1648)

FRANCUSKA

RONDO

Svako tijelo, svaka slika, sve

je ružno ispred lika što ga
Ani nebo dade, njene oči,
usne mlade plijene srca
prolaznika.

Njeno grlo, božje djelo, njena prsa, njeno tijelo, sve

to mami, sve to zove, sve je lijepo.

Ali moje čežnje plove oko jedne stvarce zlatne,

rumenkaste, delikatne, no to je samo za bogove.
Manimo se, pero moje, sve je lijepo.

MILIĆEVIĆ

142
THEOPHILE DE VIAU (1590-1626)

FRANCUSKA
SAMOĆA

U tom dolu usamljenu, na šum

vode što se toči, jelen ričuć spušta
oči k vrelu, motreć svoju sjenu.

Iz potoka gdje Najada otvorivši

dveri svoje sred kristalna stana
poje, zvone zvuci serenada.

Nimfa lovom satjerana u hlad ovih

luga zade da skrovito mjesto nade,
od satira divljeg gnana.

U brijestova mladih sjeni spokoj

sniva hladan, sjetan, dok granama
njiše vjetar šireć neki žar
ljuveni...

Corine, bliže sada dođi:

prostrimo se tu na polje, da
budemo skriti bolje, ili sa
mnom spilji pođi.

Oh, otvori oči snene: sto ljubavi

leži tamo, njezinih su strijela
plamom ispunjene tvoje zjene.

Od pogleda znaj da tvojih i sam

Amor biva svladan, te u svojem
carstvu sada u uzama ko rob
stoji...

TOMASOVIĆ
 GARCILASO DE LA VEGA (1503-1536)

ŠPANJOLSKA

SONET

Dok se ljiljan i ruža mirisava bojom

na licu vašemu ogleda, dok čedna
vatra vašega pogleda svjetlošću čistom
oluju svladava;
dok vaše kose, pomnjivo sabrane i privezane u
vrpcu od zlata, vjetar vam mrsi oko bijelog
vrata, vijoreć njima žurno na sve strane;
proljeća vašeg berite što prije plodove slatke,
dokle bijesno vrijeme vrhunac lijepi snijegom
ne pokrije.
Jer hladni vjetar ruži smrt zadaje i sve će
brzo promijeniti vrijeme, koje ne mijenja
svoje običaje.
MILIĆEVIĆ

GUTIERRE DE CETINA (1515-1557) ŠPANJOLSKA

MADRIGAL

Oči jasne i mirne,

ako umilnost vaša svakog dirne,
zašto ste za me uvijek pune leda?
Ta što ste manje krute
i što je u vas više smilovanja,
to ste ljepše za onog tko vas gleda.

144
 Stog ne budite ljute,
da vam ljepota ne bi bila manja.
Aj zlo i naopako!
Oči jasne i mirne,
o, gledajte me, pa makar i tako!

MILIĆEVIĆ

BALTASAR DEL ALCAZAR (1530-1606)

ŠPANJOLSKA

PJESMA

Moja ljubav tri su stvari i svaka mi srce

rani: lijepa Ines, dobra šunka i sa sirom
patlidžani.

Zbog te Ines, ljubavnici,

pamet mi je bila slijepa te
sam skoro zamrzio sve što
nije Ines lijepa.
I tako sam ludovao dok mi nije jednog
dana za marendu dala šunke pa sira i
patlidžana.

I otada nitko ne bi mogo pravo da rasudi

za kojom mi od tri stvari ponajviše srce
žudi, jer razlike tu vam nema, sve je
dobro i bez mane: sad bih Ines, sad bih
šunku, sada sir i patlidžane.
 Šunka je iz Aracena, a Ines
je ljepotica, dobar sir i
patlidžani španjolska je
poslastica.
I ako se pravo važe tereti su
poravnani, sve je isto:
šunka, Ines i sa sirom
patlidžani.

MILIĆEVIĆ

FERNANDO DE HERRERA (1534-1597) ŠPANJOLSKA

SONET

Rujno sunce, što šaraš bezbroj boja blistavom

bakljom po nebu uznijetu, vidje li igdje ljepote na
svijetu ko što je mirna, sretna Svjetlost moja?

Vjetriću blagi nečujnih koraka, što si nas često

svježim dahom sreo, kad Svjetlost moja stavi
zlatni veo, takneš li igdje ljepših uvojaka?

Mjeseče, slavo noći, divni Zbore zvijezda, što

blude nebesima, sjajne, da li sretoste takve
zvijezde dvije?

O Sunce, Vjetre, o vi Svjetla gore, čuste li moje

vapaje beskrajne, vidjeste l’ Svjetlost koja gore
bije?

MILIĆEVIĆ

146
LUIS DE GONGORA (1561-1627)

ŠPANJOLSKA

LIJEPA LEONORA

Za rujnom zorom sunce pozlaćeno pomaljalo se

kroz vrata istoka, ona u cvijeću, ljubičasta oka,
ono u zrake sjajne okrunjeno.

Kao da sreću il bol svoju slave, ova umilnim,

ona bolnim glasom, malene ptice pri tom svjetlu
jasnom, u svježem zraku i sred rosne trave.

A kad poželje lijepa Leonora da tijelo pruži

vjetru, duh kamenju, pa pojuć siđe iz svojega
grada,

ne čuh već ptice i iščeznu zora, jer sve postade

nijemo u čuđenju;
(il možda ja sam obnevidjeh tada!?)

MILIĆEVIĆ

SONET

Dok uzalud se takmi s kosom tvojom to čisto

zlato, kad se suncu preda, dok čelo tvoje s
preziranjem gleda ljiljan u polju, sjajan bijelom
bojom;

i dok bi oči radije ubrale

usnice tvoje neg karanfil rani,
dok vrat tvoj divni ponosno se stani
i zasjenjuje blistave kristale, 147
 uživaj kose, vrat, usne i čelo, prije neg sve
to, što je nekad sjalo ko zlato, ljiljan,
kristalna iskrišta,

ne bude s tobom zajedno postalo, ne

blijedo srebro ili cvijeće svelo, već otpuh
zemlje, dim, sjena i ništa.

MILIĆEVIĆ

JEDNOJ DAMI IZ GALICIJE KOJA JE U ITALIJI

SVOJIM TIJELOM ZARADILA BOGATSTVO

U kune si se odjela dopola, zlo naših kesa, srećo

podlih Juda, kurvo, punija promjena i čuda neg igra
kola i let sto sokola.

S galjeških kuna ne budi ohola, po mekoj

dlaci poznate su svuda, a zarađene ne baš
s mnogo truda, jer krčmarska ti pomogla
je škola.

Prednji si dio kunama podšila spomoću uvijek

vlažnog prednjeg dijela, što ga španjolske kiše
namočiše.

A Italija žalosna je bila

što i na stražnji nisi kune djela,
kad ih stražnjica zaradi još više.

MILIĆEVIĆ

148
ROMANCA

Djevojka najljepša iz
našega sela udova je
danas, a jučer ga
srela, videć da joj oči
odlaze u boj majci
svojoj kaže što joj
sluša bol: pustite da
plačem na obali mora.

Jer mi daste, majko, u

moj mladi dan tako dugu
patnju, tako kratak san,
kad me povjeriste tom što
u rat kreće odnoseć mi
ključe slobode i sreće:
pustite da plačem na
obali mora.

Ove moje oči svaki

pogled blag u gorko
plakanje nek okrenu
sad, što drugo da rade
u nevolji toj, u rat ide
onaj što mir bio moj:
pustite da plačem na
obali mora.

149
 Nemojte me priječit ni
reć krivi sud, pravo nije
pravo, drugo j’ uzalud,
ako me volite, ne činite
zlo, šuteći umrijeti o,
strašno je to: pustite da
plačem na obali mora.

O majko, tko ne bi
zaplakao tu, pa imao
dušu od kamena svu, tko
žalio ne bi moju jadnu
kob videć kako vene
najljepša mi dob: pustite
da plačem na obali mora.

Nek idu i noći kad

morahu poć oči, zbog
kojih sam bdjela mnogu
noć, neka, da ne vide
samoću i bol dok mi je
suvišno pol kreveta mog:
pustite da plačem na
obali mora.

MILIĆEVIĆ

150
NEPOZNATI PJESNIK (16. ili 17. stoljeće)

ŠPANJOLSKA

CRNA GOSPA

Za gospođom jednom crnom crni je

udvarač tužni mnoge crne suze lio a
iz svojih crnih grudi.

Dođe joj u crnoj noći, tako crnoj

kao da je zbog njegove strasti crne
odjenula crne halje.

Gitara mu bila crna, zelenih i crnih

žica, i vijci su na njoj crni jer ih
crna ruka dira.

»Crn mi Uskrs, ako nisam zbog

milina crnih tvojih postao već
mnogo crnji od crnine vječne noći.

Jednu crnu milost molim, ako milost

crnu imaš i ako se crnca samo crnim
plaća milostima«.

Gospođa je crna tada na

crnca već ljuta bila i svog
crnog udvarača crnom
riječju ojadila:

151
 "Nek u crnu propast ide
crnac što toliko želi, jer za
crnce zaljubljene mi imamo
crni prezir".

A gospodin crni tada, ne

htijuć ocrnit sebe više nego
bje crn, skide crni šešir i
pobježe.

MILIĆEVIĆ

LOPE DE VEGA (1562-1635)

ŠPANJOLSKA

ŽENA

Žena je dobro najveće u ljudi, (ludost je

reći da to nije tako) ona nam daje život,
dobro svako, ona nam često smrt i otrov
nudi.

Mirno se nebo u oku joj budi, a mnogo puta

paklu je jednako; svijet vrijednost njenu
uočava lako; a čovjek pati od podle joj
ćudi.

Ona krv daje, život nam podari, i bog ne

stvori od nje luđe stvari: sad anđeo je, sad
gora od zmije.

Voli pa mrzi, miluje pa mrvi, i žena, to

je ko puštanje krvi što katkad spasi, a
katkad ubije.

152 MILIĆEVIĆ
 BUHA

Ubode neka živa stvarca kleta u bijele grudi

lijepu Leonoru: dragulj s biserjem, sjaj
ružina cvijeta taj trag gdje zubi nevidljivi
oru.

Ona, ljutita, smoči u tom trenu dva sjajna

vrška na bijelim prstima i gnječeć njima
buhu prestrašenu u jednoj kazni dv’je osvete
ima.

Izdišuć, buha reče: »Jao, boli!

Za sitan ubod hoće me ubiti!«
Ja rekoh: »Buho, tebe sreća prati;

ustavi dah i Leonoru moli

nek pusti da je ubodem gdje i ti,
i svoj ću život za smrt tvoju dati.«

MILIĆEVIĆ

BARTOLOME LEONARDO DE ARGENSOLA (1562-1631) ŠPANJOLSKA

SONET

Prvo ti moram priznat, don Juane, da ona

rumen kod gospe Elvire, kad dobro gledaš,
iz nje ne izvire, već su te boje novcima
satkane.

Ali ti moram priznat isto tako, da je

tolika lijepost njene laži, da niti lice,
puno prave draži,
ne može s njenim takmiti se lako. 153
 No najgore je što ta varka kleta pamet mi uze,
premda svi mi znamo kako nas vara narav
plemenita.

Jer plavo nebo što ga svi gledamo, niti je nebo ni

je plavo. Šteta što sva ta raskoš nije istinita.

MILIĆEVIĆ

FRANCISCO DE QUEVEDO (1580-1645) ŠPANJOLSKA

VARAVI UŽICI SNA

Floralba, sanjah da te... Zar da kažem? Da, jer san

bješe, da te grlim ludo. Ljubavnik samo, u snu,
takvo čudo stvara, i skupa raj i pako slaže.

Tvoj snijeg ledeni i moj oganj vreli, kao suprotne

iz tobolca strijele, spajao Amor, spajao ih smjele,
ko ljubav moja, kad te budna želi.

I rekoh: da mi sudbina dosudi, ako sam budan, da

ne zaspim nikad, i ako spavam, da se ne probudim.

Al probudih se, nesta što sam snio, i vidjeh da sam

živio u smrti, i vidjeh da sam, živeć, mrtav bio.

MILIĆEVIĆ

154
BERNARDO DE BALBUENA (1568-1627)

ŠPANJOLSKA

SONET

Izgubljen, gospo, lutam bez života, bez vas, bez

sebe, bez bića, bez Boga, bez vas, jer nećete
udvaranja moga, bez sebe, jer vaša daleko je
ljepota;

bez bića, jer od vas kada sam daleko, svaka me

stvar od bića mog rastavlja, bez Boga, jer duša
Boga zaboravlja misleć kako bih ljubav vašu
steko;

bez života, jer duša nije s njime, i ako nisam

mrtav to je zato što vjeru u vas izgubit ne mogu.

O lijepe oči, o blistavo zlato, pogledajte me i

vratit ću se time vama, sebi, biću, životu i
Bogu.

MILIĆEVIĆ

155
 LUIS DE CAMOES (1524-1580)

PORTUGAL

JAKOB I RAKELA

Sedam je godina Jakob pastir bio Labanu, ocu

brđanke divne Rakele; ne ocu, već njoj je služio
dane cijele i samo nju je kao nagradu htio.

S nadom u dan jedini tekli su dani i sati, čim pogleda

je, sretniji je od sviju: ali se otac njezin lukavstva
lati, mjesto Rakele dao mu je Liju.

Vidjevši tužan pastir kako je varkom obmanut

tako pastiricu svoju izgubio, kao da je nije
zaslužio dvorbom žarkom,

sedam godina novih produžio je zadatak, rekavši:

»Služit ću dalje, ako ne bude bio za tako dugu ljubav
život tako kratak.«

CETTINEO

LJUBAV

Ljubav je oganj što nevidljiv gori, rana što boli, al se

ne osjeća, ona je nikad zadovoljna sreća, bol što ne
boli nego mukom mori.

Ne željet drugo nego da se ljubi, između svijeta ići

sam i zdvojan, u zadovoljstvu ne bit zadovoljan 156 zaradu htjeti
tamogdje se gubi.
Ljubav je ropstvo po vlastitoj volji: pobijeđenome
na usluzi biti, vjernost poklanjat onom tko nas
bije.

No kako ljubav može darom svojim smrtna

nam srca skladom ispuniti, kad tako mnoge
suprotnosti krije?

MILIĆEVIĆ

O DOBRA DUŠO MOJA

O dobra dušo moja, ti se vinu tako prerano iz

bolnog života
i odmaraš se sred rajskih ljepota,
a ja još idem kroz zemnu gorčinu.

Ako u zračnom stanu nebeskome miso na život

smije da vas gane, sjeti se katkad ljubavi odane
koja je sjala u pogledu mome.

I ako možda ustanoviš da ti ugađa

nešto ova patnja kleta koju zbog
tebe sad podnosim bijedan,

moli se Bogu, što ti život skrati, nek me što prije

digne s ovog svijeta, da s tobom budem, da te
opet gledam.

MILIĆEVIĆ

157
SONET IZ INDIJE

Ljepota ove hlađane planine, sjene

zelenog kestenova granja, ovi potoci
blagog otjecanja gdje sva žalost nestane
i mine.

Mukli šum mora u tom stranom kraju počinak

sunca kad za gore pada, skupljanje u tor i
posljednjih stada, borba oblaka u nebeskom sjaju.

I sve od ove prirode bogate, što nam je tako

raznoliko dano, sve me to muči, kad nisam uza te.

Bez tebe sve me vrijeđa i ranjava, bez tebe tu me

mori neprestano uz mnogu radost mnogi jad i
strava.

MILIĆEVIĆ

ROBINJA BARBARA

Robinja me ova svojim robom čini

i jer živim u njoj ne da mi da živim. Oči ne
vidješe nikada na svijetu tako lijepu ružu u
nježnom buketu.
 Ni na nebu zvijezde ni
cvijeće iz polja, ništa nije
lijepo kao ljubav moja:
neobično lice, oči mirom
gore, crne i umorne, no
smrću ne more.

Čista, živa ljupkost u

njima joj tinja, te je gospa
onom kome je robinja.
Njene crne kose kada se
pojave, nitko već ne
smatra da su lijepe plave.

Ta crnina divna sve

ljubavlju plijeni, te bi i
snijeg htio da boju
promijeni. Vesela joj
blagost bistru umnost
krije: tuđinka je čudna,
no barbarka nije.

Ta spokojna duša oluju

sputava, uz nju patnja
moja odmorena spava.
Ta me robinjica svojim
robom čini
i jer živim u njoj, ja
moram da živim.

MILIĆEVIĆ

■Ova pjesma odnosi se na neku ženu, crnkinju ili mulatkinju, s kojom je Camoes živio u Indiji. 159
 SOR JUANA INES DE LA CRUZ (1651-1695) MEKSIKO

U OBRANU ŽENE

O vi ljudi nerazumni, što ženu

optužujete,
a nećete da vidite
da ste uzrok njena grijeha.

Vi što žarko nastojite da steknete

njezin prezir, želite da bude dobra,
a na zlo je navodite?

Vi njen otpor svladavate, a onda

ste sasvim strogi
i lakoćom nazivate
ono što ste s mukom stekli.

Nijednu ne poštivate, pa ma kako

da je skromna, primi li vas, tad je
laka, odbije vas, nemila je.

I tako ste vazda glupi te slijepo

osuđujete jednu da je nečovječna,
drugu da je laka roba.

Pa kakva da bude žena da zasluži

ljubav vašu, kad vas vrijeđa
nezahvalna, a laka vas samo ljuti?

160
No u ljutnji i u patnji za
koje ste sami krivi dobro
čini koja neće da vas voli
ni poštiva.

Ljubeći ih nastojite da slobodna

krila steknu
i kad zlu ih naučite hoćete da
budu dobre.

Ta tko li je veći krivac u

djelima grešne strasti, taj što
klone pred molbama,
i l tko moli da se klone?

Koga više da krivimo, pa ma

kakvo zlo činio, onog što za
novac griješi, ili onog što grijeh
plaća?

Kad je tako, zašto li ste svi toliko

uplašeni zbog slabosti i zbog
grijeha za koje ste sami krivi?

Volite ih dakle takve

kakve ste ih učinili,
i l nastojte neka budu kakve
biste sami htjeli.

Prestanite s opsjedanjem i tad ćete

s više prava napadati onu, koja
prva dođe da vas moli.

U borbi se gordost vaša

oružjima mnogim služi, jer
spajate s udvaranjem krv i
svijet i samog đavla.

MILIĆEVIĆ 161
EDMUND SPENCER (1552-1599) ENGLESKA

SONET LXXV

Na žal sam jednom ime joj napiso, al dođe val i

ispra njeno ime.
Napisah opet, drugim rukopisom, al moja ruka
posta plijenom plime.

»Luđače«, reče, »što se baviš time da

smrtnom dadeš vječitosti dar, ta i ja sama
propasti ću s njime kratkovjekom svom
imenu sam par«.

»Ne tako«, rekoh, »neka niža stvar istrune

— ti ćeš živjet po slavi, po stihu mome
vječan ti je čar, na nebo će ti ime da se
stavi.

I tu će, kada smrt sve živo svlada, živjeti naša

ljubav, vječno mlada.

SLAMNIG

SONET LXXVIII

Kroz brda tražim ljubav, kroz ravnice, ko lane

mlado, što za srnom bježi, i tražim mjesta, gdje
joj vidjeh lice, kog otisak u duši nosim svježi.

Niz polje, koje stopa obilježi prolazim, gledam

šumski zaklon, gdje prisutnost njena nedavna još
leži; nigdje je nema, sve je puno nje.
 Al kad se oči tamo uprave vrate se opet meni,
izigrane; mislim da vidim njihov cilj — al ne, to mene
samo prazne mašte hrane.

Stanite, oči, kad se vidjet ne da, i misao nek u meni je

gleda.

SLAMNIG

SIR PHILIP SIDNEY (1554-1586)

ENGLESKA

TI IMAŠ SRCE MOJE...

Ti imaš srce moje, a ja tvoje,

Izmjenom ravnom baš jedno za drugo;
Ja čuvam tvoje, a ti paziš moje,
Pogodbe bolje nije bilo dugo:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.

U meni tvoje, a u tebi moje

Jednim nas stvara, jednim čuvstvom grije;
Ti ljubiš moje, jer je bilo tvoje,
Ja tvoje ćutim, jer u meni bije:
Ti imaš srce moje, a ja tvoje.

ANGJELINOVIĆ

163
 WILLIAM SHAKESPEARE (1564-1616) ENGLESKA

VENERA I ADONIS (Ulomak)

Čim bez daha joj on trže s usana Usta, taj

koralj teka rajskog soka,
Nagnu se natrag — nju povuče znana Žudnja da
pije, kao žeđ žestoka:
On pjan je od nje, a nju žudnje guše, Sljubljenih
usta na zemlju se sruše.

Usnama žudna guta mu usnice,

Taj plijen što dršće, al’ glada ne blaži;
Pobjednim njenim njegve podložnice Plaćaju
danak što silnica traži;
Ko nesit žudi sve više i više,
Da sva mu blaga s usana isiše.

I kad osjeti svu slast svoga plijena, Žestinom

slijepom plijeniti ga stade;
Lice joj planu, krv zavrije njena,
Slijepa joj žudnja slijepu hrabrost dade, Zaborav
svlada razum joj od strasti, Sram s uma
smetnu i ćast upropasti.

On — vruć, slijep, trudan u grljenju tome, Ko plahi

srndać shrvan proganjanjem,
Il’ divlja ptica kada je pitome,
Il’ plačno čedo smireno ljuljanjem — Podatan sav je,
ona sve uzima Što može — ne sve, što želi da
ima.

164
Zar stinut vosak toplina ne kravi,
Da već popušta i na dodir slabi? Odvažnost spasi
često u ljubavi Beznadno: — prst daj, ljubav ruku
grabi, Ne blijedi ljubav kao podli ljudi,
Čim više ima, tim više i žudi.

Kad se on nećko, tad ustukla nije;

O, kakav nektar s usana mu sasnu!
Tko ljubi, riječ ga zla odbit ne smije; Zar radi trna
ne brat ružu krasnu? Ljubav će skršit dvadeset
lokota Ako se skriva pod njima ljepota.

ANGJELINOVIĆ

SONET XVIII

Da kažem, da si poput ljetnog dana?

Ti više imaš dražesti i milja:
Pupoljke majske vihor kida s grana,
A ljetno vrijeme prekratko je zbilja.

Prevrelim katkad nebo sjaji okom,

A često opet pomućeno sja,
I lijepo sve zastranit katkad zna.
II l slučajem, il stalnim svijeta tokom.

Al tvoje ljeto cvast će kroz vremena, Izgubit neće

nikada ljepotu,
A smrt se neće hvalit, da si njena,

Kroz vječnost ti ćeš ostat na životu.

Dok ljudi dišu i dok oči sjaje,
I ovo živi, život tebi daje.

SLAMNIG-ŠOLJAN

165
 SONET XXIX

Kad sasvim sam nad svojim stanjem tužim Prezren od

ljudi, prezren od Fortune, ispraznim krikom gluho nebo
ružim, pogledam sebe, sudbinu prokunem,

ko čovjek bogat nadom biti hoću, građen ko on, ko on

pun prijatelja, sad za vještinom žudim, sad za moću, za
tim što imam najmanja mi želja.

Zamalo tako prezrem sebe sama — al na sreću se tada

tebe sjetim, i poput ševe, kad se gubi tama, pjevajuć, s
tužne zemlje k nebu letim.

Jer tvoja ljubav blago šalje

da ne da mi se mijenjat niti s kraljem.

SLAMNIG

SONET XIX

O gladno vrijeme, kandže lavu šatri, nek zemlja sama

svoju djecu proždre, iščupaj divljem tigru zube oštre,
feniksa spali u vlastitoj vatri,

nek slijede doba — veselo i jadno,

o brzonogo vrijeme, u tvom letu, što god te volja čini
cijelom svijetu, al jedno ti zločinstvo branim gadno:

166
po čelu moje drage ne poteži, sa vječnim perom
dana od nje bježi! Kroz tok tvoj neka netaknuta
bude ko uzor lijepog za buduće ljude.

II l kušaj sve: usprkos tvojih jada u mom će

stihu živjet, vječno mlada.

SLAMNIG

SONET CXVI

Brak srodnih duša zar s puta ne smetne Zapreku

svaku! Prava ljubav nije Ako se mijenja kada
mijenu sretne,
I krene vjerom kad nevjera bije.

Ne, ljubav nije igračka Vremena,

Oluje gleda da nikad ne trene;
Ladi što luta cilj ko zvijezda daje:
Upliv joj neznan, mjere izmjerene.

Ne, ljubav nije igračka Vremena,

Makar joj ruže srp Vremena robi,
I ne mijenja se od trena do trena,

Već čvrsne čak i pod oštricom kobi. Kad toj bi

varci ja dokazom bio,
Ja ne bih pjevo — nit bi tko ljubio.

ANGJELINOVIĆ

167
 SONET CXXX

Ljepše se koralj od usna joj rudi;

Ko sunce lijepost oči joj ne krasi; Ako bijel je
snijeg, sive su joj grudi,
II l vlas crna žica, žice su joj vlasi.

Vidjeh baršun ruža, rujnih i bijelih, Na licu

takva ruža dragoj nije;
Mnogi miris više slasti dijeli Od daha što
iz moje drage bije.

Volim glas njen, ma da više godi Muzika,

jer zvuk još ljepši ima: Božicu nikad ne
vidjeh da hodi, —

A moja draga ide samo tlima;

Tako mi neba, ipak divna mi je,
I nijedna joj druga ravna nije.
GORAN KOVAČIĆ

JOHN DONNE (1572-1631)

ENGLESKA

BUHA

Gle buhu tu, i samim tim Da mi se predaš

ne smatraj zlim;
I mene je i tebe pila,
U buhi naša krv se slila;
Tome ne daješ značenje,
Jer nije grijeh, ni razdjevičenje;

168
A lako ubra užitak,
Naše je krvi krijepi napitak, Umjesto naš —
buhin je dobitak.

Poštedi u njoj žica tri,

Jer mi smo čvršće no vjenčani.
Ta buha sad smo ti i ja,
Bračni naš hram, bračna postelja; Zalud svim
bijes, jer zatvara Zid nas već živi od jantara.
Prem mene možda ubiješ,
Sebe samu i brak naš ne smiješ, Tri zla trim
krvima da umiješ.

Zar, okrutnice, nokat tvoj U čednosti greznu

krvavoj?
Da buha nije kriva bila S kapi krvi iz tvojih
žila?
Ti pobjedu kanda slaviš,
Ne vidiš da kao i ja slabiš;
Sad znaš: to nije strahota,
Ni da se podaš nije grehota,
Ni buhe smrt kraj tvoga života.

KUŠAN

PJESMA

Najdraža moja, ne odlazim Jer zamoren sam

tobom,
I da svijet bi me obdario ne mislim Ljubavi
za me boljom;
Ali kako znam Da na kraju umrijeti moram,
Bolje je smrti da se narugam
I hinjenom smrću da umirem.

169
 Sinoć je sunce odavle krenulo,
A ipak je danas već ovdje,
I dok put mu je dugačak vrlo,
Ono nit čežnju, nit razum ne posjeduje.
Zato nemoj nada mnom da strepiš, Već vjeruj
da bit ću Putnik brži, jer letjet ću Krilima koja ti
uznosiš.

O kako nemoćan je čovjek Kad

ovlada ga sreća,
Za koji časak da produži joj vijek,
II l izgubljena časa da se sjeća.
Već dođi zla kobi,
Još strašnijom te zamišljajući,
Dopustit ćemo ne htijući Tvoj udes
da nas zdrobi.

Uzdišeš li, ne uzdižeš vjetre,

Već dušu uzvitlavaš moju,
Plačeš li, te suze tvoje dobre Krv
mojih žila isahnjuju.
Ne može biti Da koliko kažeš me voliš,
Kad rušeći svoj, moj život rušiš,
Kojeg najbolji dio si ti.

Srcu svome vidovitom nemoj dati Zla

slutnja da ga ispunja,
Sudbini bi moglo se prohtjeti Da
ostvari tvoja strahovanja.
Već zamisli Da usnuli smo lakim snom;
One koji žive jedan u drugom,
Ništa ne može da odijeli.

JOJIĆ

170
ROBERT HERRICK (1591-1674)

ENGLESKA

JULIJINIM GRUDIMA

Jeste li vidjeli kad (sa veseljem)

Crvenu ružu gdje viri iz bijele?
II l možebit trešnju (božanskom se čini) Unutar
ljiljana? Baš u sredini?
II l ikada zrake primijetili one,
Što jagoda pušta, u vrhnje kad tone?
II l vidjeli rumen rubina, iz čistoga
Glatkoga bisera bijelog, sa Istoka?
Baš slična je ovom i svemu tom skupa Dražest
joj prsiju svakoga pupa.

SLAMNIG-ŠOLJAN

THOMAS CAREW (1595?-1639?)

ENGLESKA

PRIJETNJA NEZAHVALNOJ LJEPOTICI

Znaj, Celia, u svojoj ponosnosti,

Da ja sam glas i slavu dao tebi.
U gomili ljepotica bi prostih Živjela; nitko
pamtio te ne bi,
Da stih moj nije pronio ti ime Svijetom; ja
digoh krila Fame njime.

171
 Ta ubojita moć ni malo nije tvoja;
Ja sam je dao tvom glasu i zjeni;
Slatkoća ti i dražest sva je moja;
Moja si zvijezda, sjaš s mog neba meni; Ne strijeljaj
stog iz neba posuđenog Munje na onog što te tamo
djeno.

Prijetnjama takvim više me ne kinji,

Raščinit mogu ono što sačinih;
Nek se budale dive tvom mističnom obliku, Ja tebe
znadem u smrtničkome liku. Pjesnici mudri skriše
Istinu u djela,
Al je sami znadu kroz sva njena vela.

SOLJAN

ANDREW MARVELL (1621-1678)

ENGLESKA

SVOJOJ PLAŠLJIVOJ GOSPOJI

Da svijeta i vijeka nam dosta je, vilo,

Nećkanje ne bi vam zločinstvo bilo.
Razmišljajuć mogli bi spokojno sjesti
I misliti, gdje ćemo ljubav sprovesti.
Kraj indijskog Gangesa ti bi rubine Tražila; ja
bih kod Humbera plime Tužio; deset bih ljeta
vas volio Prije no potop bi svijetom se prolio;
A vi bi se na mene, po volji, mrštili Sve dok se
Židovi ne bi pokrstili Ljubav bi bujna moja
narasla Veća, al sporije, od svakog carstva.

172
Stotinu ljeta bih pjevao slavu Očima tvojim, i motrio
glavu.
Po godina dvjesta za svaku od grudi;
A ostalom — trideset hiljada budi.
Po vijek jedan najmanje za svaki dio,
A posljednji vijek bi ti za srce bio.
Jer vrijedni ste, gospojo, za ovo stanje,
A ni ja vas ne bih tada ljubio manje.

Al čujem za leđima stalno sve bliže Krilata kočija

vremena stiže;
Tamo pred svima se prostire nama Golema vječnosti
pustinja sama.
Sa svijeta će tvoja se lijepost ukloniti A pjesme mi
neće pod mramorom zvoniti;
I tada će načeti crviju sila Nevinost, što dugo je
čuvana bila,
U prah će pretvoriti čudnu vam čast U pepel obratiti
svu moju strast.

Skriveni i lijepi su grobnice svodi,

A sumnjam da pod njima ljubav se vodi.

Pa zbog toga, dokle ti koža još nosi Tu mladosti

boju, što slična je rosi,
I dok ti poletna duša još gori Naprestanim vatrama
na svakoj pori,
Daj da se igramo, dok je moguće,
Ko grabljive ptice kad ljubav ih vuče Požderimo
radije vrijeme odjednom U valjanju nemojmo lijenit
se bijednom. Svu slatkost i snagu nam zbijmo
odsvuda Nek postanu jedna jedincata gruda,
I probijmo snažno sve naše užitke Kroz vrata
života, kroz gvozdene šipke.
I tako, mi nećemo sunce zadržat,
Al ćemo zato ga uspjet ubrzat.

SLAMNIG-ŠOLJAN
 JOHN DRYDEN (1631-1700)

ENGLESKA

EPITAF PJESNIKOVOJ ŽENI

U ovome grobu leže kosti moje žene.

Vječni sad mir kod nje vlada. A tako i kod mene.

JEŽIĆ

PJESMA

U duši hranim plamen, što me svija

I srce muči, al mi ipak prija:
To ugodna je bol, i draga mi je, Izgubiti
je! umrla bih prije.

Al onaj, za kim patim, neće znati,

Ni glas ni oči neće znaka dati,
Jer uzdah, suza zbog tog moga jada Ko rosa
preko ruže tiho pada.

Pa da mi ljubav drugoga ne mori, Sama je

žrtva, sama sobom gori;
I dok ja patim da on mimo šeće, Vjernost mi
godi, premda on je neće.

Promatrat ću mu oči, u veselju,

Zle volje se ne bojim, krijuć želju.
Ni slutiti ne mogu veću sreću,
A ne penjuć se, niti pasti neću.

SLAMNIG-SOLJAN

174
MIKOLAJ REJ (1505-1569) POLJSKA

ONAJ, ŠTO MU SE ŽENA U VRTU OBJESILA

Na kruški se nekome žena objesila; on je za njom tugovo, jer je

dobra bila.
Dođe k svome susjedu, taj je imo goru, pred njim se je tužio na
svoju pokoru.
Taj će njemu: Koješta! Što ti do tog stalo?
Hoćeš li se ženiti, zar ih ima malo?
Samo daj mi, molim te, granu s kruške tvoje, da ucijepim u vrtu
svome kruške moje.

BENEŠIĆ

JAN KOCHANOWSKI (1530-1584)

POLJSKA

MAGDALENI

Javi mi se, Magdaleno, da vidim lice, lice takvo,

da misliš, gle! to su ružice, kosu zlatnu ti
raspleti, pogledaj okom sličnim zvijezdi, što
kruži po nebu visokom. Usta ljupka mi pokaži,
rumena usta — bisera puna, i prsa — raskoši
pusta!
i mramornu ruku, gdje nalazi se sada srce moje! O, luda je,
mahnita nada!
Što to ja želim? Nesretnik, kako te ljubim! Gledajuć te, nad
sobom vlast potpuno gubim, nemam riječi, plamen me potajni
svlada, uši mi zuje, na oči tmina mi pada.

BENEŠIĆ
 BALASSA BALINT (1551-1594)

MAĐARSKA

SUSREVŠI JULIJU, OVAKO JE POZDRAVIH

Ništa svijet ne vrijedi Bez tebe, cvijete lijepi,

Što stojiš kraj srca moga Zdrava, sjajna, mila moja!

Ti radosti srca sjetna,

Čežnjo duše, slatka, nježna,
Srećo moja najdivnija,
Božja ruka te štitila.

Divan dvor si skupocjeni,

Ruže krasne lik rumeni,
O čarobna ljubičice,
Zadugo ti sjalo lice!

Sjaji, moje sunce jasno,

Obrve svedene krasno,
Žar očiju što mi blista,
Nado moga života čista!

Zbog tebe mi srce gori,

Beskrajna me čežnja mori,
O ljubavi, dušo, nice
K tebi padam, vladarice!

Kako sam je sreo bio,

I nju vedar pozdravio,
Na koljena pred nju pao,
Obraz joj se nasmijao.

VELEBIT

176
NAH ABED KUČAG (16. stoljeće)

ARMENIJA

ISPOVIJED

Otkako živim na ovome svijetu,

Ne pođoh popu na ispovijed svetu.

Kad kakav popo ide prema meni,

Ja se tad skrijem il pravac promijenim.

Al kada spazim kakvu zgodnu malu, Odmah joj

priđem i započnem šalu.

Crkva i oltar ona bude meni, Ispovijedam se na

grudima njenim.

MILIĆEVIĆ

177
 CHRISTIAN HOFFMANN VON HOFFMANNSWALDAU (1617-1679)

NJEMAČKA

PRIGODOM POSLANOG KARANFILA

Odašiljaš mi krv svog obraza i usne,

Tvoj vrli glasnik jest karanfil ovaj ubav:
Doduše vidim krv na bijelom kad se zgusne,
Al ipak nije to sva ona bliska ljubav.
Karanfil štujem tvoj uz poljubaca trista,
Nagnuća ćutim srh pred darom tvoje ruke;
Al ne gane se kap, to nije radost ista;
Vrelina i tvoj dah su sad mi tlapnje puke.
Taj cvijet ne stavlja med na moju usnu vlažnu, On niti
cmoknut zna a niti zapalacat,
Od sveg purpura tvog on pozna malju lažnu,
I problijedi u tren dok cjelov stane bacat.
On moje usne dvije ne umije razdvojit,
Taj cvijetak ne zna draž tvog vlažnog podraženja, Uz topli
drhtaj blag slast poljupca udvojit,
Jer mokrog cvijeta dah je kratkoga življenja.
Pa ipak ja taj cvijet iz svojih usti ne dam, Podilazi
me svud od tvoga znanog milja.
I zato cjelov vruć ću družici da predam,
Da vavijek bude nam tog rosnog preobilja.
Iz snatrenja me mog blag spomen uto trže,
Na poljubac tvoj lak sred milja što me zgodi.
I zato cjelov daj mi povrh cvijeta brže,
Da spoznam što mi to od cvijeća više godi.

RUNT1Ć

178
FAZULI (16. stoljeće)

TURSKA

LJUBAV KOJA ZAMARA

O kako li si mi samo dušu zamorila!

Zar to i tebe ne muči, ljubljena moja?
Nebesa su se zapalila od mojih uzdaha...
I svijeća bi mogla gorjeti od boli mojih!
Svim bolesnicima ukazuje se pažnja —
Zašto i mene ne liječe kad sam bolestan?
Ja tajim svoju tugu, ali rekoše dragoj.
Hoće li il neće vjerovat, nevjernica?
Duša mi izgara, krvave suze ronim,
Po noći svijet se budi od moga plača.
Zar ta crna nesreća nikad neće zaspati?
Ti se smiješ, smiješ, a ja evo plačem.
Sada je doba ruža, ej milena moja.
Ova tekuća voda zar se pomaći neće?
Ja se nikad nisam poklonio pred tobom,
A ti si mi svu pamet uzela iz glave... Nepažljivi
ljudi mene će ukoriti;
Zar se ti nećeš postidjeti toga?
Slobodni mislilac Fazuli sad je lud i omražen! Upitaj
ljubav, može li se ogaditi?!

BJELEVAC

179
 NEF’I OMER (ubijen 1634)

TURSKA

POLJANA KJATHANE

Poljana Kjathane puna je šetača,

Kao na Sudnjem danu, danas je na poljani.
Sav svijet je ovdje, raj se napunio ljepoticama, Mjesto je ovo
danas da gledaš i uživaš.
Ovo je dan nezaboravnih uspomena,
Divnih ljepota; ovdje je danas sastanak Propalih i nesretnih
ljubavi;
Velikih i poniznih sastanak je danas ovdje. Pobožni fanatiče,
shvati da si izgubljen ovdje,
U ovom mnoštvu, gdje se luda ljubav lovi.

BJELEVAC

SEJRANI (18. stoljeće)

TURSKA

OHOLOJ LJEPOTICI

Ne oholi se ljepotom, ljepojko sjajna ko mjesec. Koliko ih je

s visine na nisko palo i prošlo! Ništa ti koristit neće ni plač
tvoj ni kukanje — Moj drhtavi uzdah i brdo Kešiš je prošao...

Tvoja nesmiljenost i nevjernost tvoja! —

Tko je kome nažao učinio... Ti si meni učinila.
I sad me hoćeš za druga! Šta da kažem na to? Ja sam se
prošao takva posla, ljubljena moja...

180
 Prošteno ti je od mene, prelijepa ženo!
Idi s kim želiš i ljubav mu pokloni!...
Tebi neka je zdravlje — a spas meni —
Takva trgovina već mi je dojadila.

BJELEVAC

KATIBI - SEYDI ALI (18. stoljeće)

TURSKA

NE BJEŽI LANE

Ne bježi od mene, lane, ja lovac nisam,

Na čelu mi piše da tebe ljubim,
Ne bježi, divno lane!
Ja nemam planine da pobjegnem kao Medžnun, Ni bašče
nemam da ti ko slavuj pjevam,
Ne nosim zamke niti konce za njih,
Da te bar tako ulovim, jer lovac nisam...
Ti bježiš od mene, druge gledaš i daješ im draži, Iz drugih
ruku piješ slatko vino.
Košuto moja, što od mene bježiš,
Ja nisam lovac, ne bježi od mene!
Ja ću pismo napisati,
Zlatnim perom povijest napisati,
Uvojak tvoje kose nanizati biserjem...
Ne bježi, košuto, jer ja lovac nisam...

BJELEVAC

181
 NARODNE PJESME

JUGOSLAVIJA

DJEVOJKA I HRABAR

Na junaku su zlatne ostroge, a na djevojci

tanka košulja;
i zadješe se zlatne ostroge za djevojčinu
tanku košulju.

(15. stoljeće)

UZ POTOK NIZ POTOK

Uz potok, niz potok, gdje

djevojka sama spi, iz
njedara dunja ckli
i cavti. ah, da mi je pogristi.

(17. stoljeće)

POČASNICA MLADIĆU

Priličan junak suncu na nebi, pristala mu je

ćorda na bedri, na bedri ćorda — mlada
djevojka. Podante mu je, ne brante mu je,
dobar je junak i dobre volje, oženite ga, ne
morite ga.

(Prva polovica 18. stoljeća)

182
JUNAK JEZDI

Junak jezdi niz potok, konjic mu je

putonog.
— »Stani, konju, živ ti ja, da djevojci
cjelov dam, ako 1’ joj ga i ne dam,
još će biti što bog da!«

(Prva polovica 18. stoljeća)

KLOBUČIĆ

A ja si primaknuh trudan vodu piti, dračica mi klobučić

odnese, a ja ti se obrnuh: kamo meni bijeli klobučić? Oto ti
mi klobuk djevojci na glavi tere mi se mlada na me
nasmija.

(Kraj 18. stoljeća)

A TI, DIVOJKO ŠEGLJIVA

»A ti, divojko šegljiva, zapni

putašca do grla, da ti se
dojke ne vide, da mene želja
ne bude.
Na tvoje dojke gledajuć vranoga konja zakovah
i moje družbe ja ostah
i mojega gospodina.

183
 A ti, divojko šegljiva, vazmi
vidarce na glavu, i vidričicu na
ruku ter mi dva pojmo na vodu
kroz te mi luge zelene, na one
hladne studence!«

Oni jidoše na vodu kroz te mi luge

zelene, na one hladne studence.
Kada dojdoše na vodu, na one
hladne studence, još mi govori
divojka: »Hodmo si mi dva
pospati, za te mi luge zelene!«

Kliče mi reče junak mlad: »Mi ti

smo oba mlajahna i mi smo oba
lujahna, mi ćemo zoru zaspati i
nas će majka karati.«

Kliče mi reče divojka:

»Ja jimam slavja u njadrih, ti
jimaš svoga slavića, ki će nas rano
buditi, nećemo zoru zaspati, ni će
nas majka karati.«

Oni jidoše pospati za te mi luge

zelene; svu su se noćcu jigrali a
pak su zoru zaspali.
Karala jih je majčica:
»Ča ste toliko činili? za te mi luge
zelene?«

(16. stoljeće)

184
TRUDAN STAN

A djevojko, mala momo, ja sam jedan,

konj mi je jedan, može li mi, dušo
moja, stan bit u tebe?
— A junače, mlad junače, ti si jedan,
konj ti je jedan, trudan ti si stan našao
ovdi u mene, trudan, braće, nepokojan,
a sam za sebe; konju ti će zobi biti i
bistre vode, tebi, mladu, nepokoja s
večer do zore.

(Kraj 18. stoljeća)

DRAGI I NEDRAGI

»Bela ružo, jesi li cvetala?

Golubice, jesi 1’ se udala?«
— »Jesam, dragi, za nedragog pošla i s
nedragim čedo sam rodila; htela sam mu
tvoje ime dati, ali nisam mogla od žalosti;
čedo moje bez imena zovem ko što mu je
majka bez dragoga.«

(1805)

185
 DJEVOJKA JEČAM PROKLINJE

Djevojka je ječam, žito klela:

»Ječam žito, u boga ljepota!
Ja te žela, a ja te ne jela!
Svatovski te konji pozobali!«

(Prva polovica 19. stoljeća)

MOMČE IDE PLANINOM

Momče ide planinom, a

djevojka gradinom, on se
meće gloginjom, a
djevojka trnjinom.
Ne misle se ubiti, već se misle ljubiti.

(Prva polovica 19. stoljeća)

PRESJAJNA MJESEČINA

Večer sjala sjajna mjesečina, obasjala pute i

sokake, da ne može dragi dragoj doći od
sjajnosti sjajnoga mjeseca.

(19. stoljeće)

186
OJ JAVORE

Oj javore, zelen bore, lako ti

je zeleniti i zelenu tebi biti!
I ja bih te mlada brala, ali
sada nemam kada, priša mi se
udavati a za ono momče
mlado što je sinoć dohodilo
sitno voće donosilo, svakom
daje po jabuku, meni daje
divljakinju, ne bi li mu
podivljala, u dvor sama
doigrala.

(19- stoljeće)

MLADI NIKO

Šetao se Niko mlad pod

prozorom Elene ponosite
gospoje.
Govori mu Elena:
»Dođi gore, Niko mlad, otišo
je Jelić ban, neće doći za tri
dan!«
Prevari se Niko mlad i on ode
k Eleni, ponositoj gospoji.
Ljubili se cilu noć, ljubili se
cili dan.
Al se vrati Jelić ban pa on
reče Eleni ponositoj gospoji:

187
 »Bi je niko kod tebe!«
»Nije, bane, niko bi, nego naši
susedi, s dicom su se igrali.«
Al govori Jelić ban:
»Di su ključi za orman?« Govori mu Elena:
Dica su se igrala, ključe su izgubila!«
Rasrdi se Jelić ban, udre nogom u orman,
orman mu se otvori, mlad se Niko pokloni.
Govori mu Jelić ban:
»Ne boj me se, Niko mlad, jer ja
kad sam bi ka ti, bi sam stoput veći
vrag, po plotima skakao, u koprive
padao, koprive me palile, stare babe
grdile, a divojke ljubile.«

BUGARSKA

SIĆANA KIŠA

Sićana kiša ko biser pada, moj dragi svoga

konjica sedla da na rad ide u Karavlašku.
A ja mu zborim i ja ga molim: »Ostani,
dragi, ovu godinu, ovu godinu i ovu zimu:
pare se, dragi, uvijek zarade, mladost je,
dragi, jedna na svijetu, mladost prolazi kao
rosica: zorom je ima, danju je nema!«

188 KEPESKI
 MLADIĆEVA NEUGASIVA LJUBAV

— More, kolko te ljubim, djevojko, Toliko

se čuvaj,
Da te ne sretnem pjan na ulici, Pjan na ulici,
trijezan u klancu,
Da što ne učinim,
Jer mi je tuga na srce legla.
— More, ako me sretneš, junače, Šta ćeš! Ja
ti nisam
Jabuka da me u njedra skriješ,
II l naranča da me rasiiečeš,
Da me razdijeliš,
Družbi svojoj, mojim družicama!
— More, ako te sretnem djevojko, Pijan na
ulici,
Gdje nosiš sitan đerdan o vratu,
Ja ću ga pokidat i zdrobiti,
To ću uraditi,
Zrno po zrno, konac po konac, More,
ako te sretnem, djevojko, Trijezan u
klancu,
Cjelivat ću ti bijelo lice,
Bijelo lice i crne oči,
More da vidiš,
Kakva mi tuga leže na srce!

VELEBIT

RUSIJA

ŠUMICA ZELENA

Šumica zelena svu noć bi šumila,

A ja, mlađahna, po svu noć ne snila.
Po svu noć ne snila, siđela i prela.
Pređi, moja preljo, pređi, ne dangubi. 189
 — Ja bih rado prela, — u goste me zvao, U goste me zvao —
susjed na besjedu, Susjed na besjedu, na pir pirovati,
Na pir pirovati, goste zabavljati.
Kad prijeha na pir na konjicu vranom,
Na konjicu vranom, pod bijelom dolamom, Pod bijelom
dolamom, moj dragi s brcima, Moj dragi s brcima, s
rusim uvojcima...

J. PUPAČIĆ

NA GORI RASTE KUPINA

Na gori raste kupina, pod gorom raste malina, Mlađahna

djevojka mladenca je ljubila;
Uzela njega za ruku, svu noć ga vodila,
Svu noć dok ne bje poć; na dvoru bijeli se zora, Na dvoru bijeli
se zora — djevojka spati mora. Došla je lijepa djeva na prozor
svoje sobice. Ozeblo lijepoj je djevi njezino bijelo lice.
Lako je tebi, djevojko, po gori lutati.
A da 1 je meni, mladiću, na zimi drhtati!
S mrazom se sleđuju noge; bijeli snijeg sipa, Bijeli snijeg sipa, i
stazu zasipa...

J. PUPAČIĆ

DOBRI SE JUNAK DOSAĐUJE

Dobri se junak dosađuje,

Ognjenu strijelu nasaduje:
»Ti leti, leti strijelo ognjena, Poviše šuma preko nebesa,
I ispod sunca zemljom crnom,
Ti ubij, ubij, strijelo ognjena,
190 U letu sivoga sokola,
 Na pohodu hrabroga junaka,
Suru patku na Volgi rijeci,
Goluba sinjeg na stijeni kamenoj, Krasnu
djevojku na kuli visokoj: Sura patka —
hrana je moja, Krasna djevojka —
nevjesta moja, Sinji je golub — zabava
moja, Dobri je junak — dosada moja!«

J. PUPAČIĆ

UKRAJINA

OJ MJESEČE, NEMOJ SJATI

Oj mjesece, nemoj sjati Da te

drugi vide,
Samo svijetli mome dragom Kada k
meni ide.

Svijetli dragom i rastjeraj Sve

oblake lake,
A ako on drugu ima,
Zađi za oblake.

Svijetlio je mjesec jasni Pa za

oblak zašo,
A ja jadna gorko plačem:
Dragi drugu našo!

MENAC

191
 ESTONIJA

LJUBAVNA PJESMA

Drug moj je sada daleko, s onu stranu valova

moj je dragi, odveć daleko za moje poglede.
Mnoge me stvari dijele od njega: prva je more,
široko i silno, a onda pet prozirnih jezera,
onda šest neplodnih bregova, sedam stotina
pješčanih ravnica, osam zelenih travnjaka
pašnjaka, devet strelovitih i bučnih brzica,
deset izvora hladnih i bistrih, i još dvadeset
drugih prepreka.
Tako ne mogu do njega doći, a ni on ne može
doći do mene. Mjesec prolaze i ne znam kako,
sedmice prolaze, ne vidim kako, svrši godina,
a njegov zagrljaj još uvijek ne može da me
utješi, nit mogu, jadna, njemu u krilo. Drug
moj je sada daleko, s onu stranu valova moj je
dragi, odveć daleko za moje poglede, mnoge
me stvari od njega dijele, voda i zemlja meni
ga otimlju. Dahni mu pozdrav od mene, vjetre,
vjetriću, nosi mu riječ ljubavi, oblaci, dugi mu
život dajte, valovi, dajte mu lijepe dane, a ti
mu, kišo, utjehu nosi, nebo, sreću mu svaku
udijeli.

192
Ako je sretan, nek bude sretan, u radu
neka ga zdravlje služi. Toliko mu dragih
pozdrava nosite koliko želja srce mi želi,
koliko je lišća u šumi joha, koliko grana u
šumi borova, toliko pozdrava njemu
nosite, koliko more ima valova, koliko
zvijezda sija na nebu.

MILIĆEVIĆ

TKO POZNAJE MUŠKO SRCE

Zašto me je namamio,
Zašto zvao iz daljina?
Zboreći da omorike,
Ljeskovici zlato kriju,
Da je meda pun borovik.
Ja poživjeh i ja vidjeh Omorike iglom
bodu,
Ljeskovici grad poznaju A borovik smolu
samu

Djevojka sam i ja nemam, Muško srce ne

poznam:
Stršljeni su u njem, možda, Komjaši se u
njem roje,
Bumbar se pod skutom gnijezdi;
Rusoglavca šaka teška,
A drugi je srcem mamen,
Hitar čovjek, ruka kamen.

VELEBIT
LETONIJA

JA PUTELJKOM NEĆU POĆI

Ja puteljkom neću poći kud je išo mlad

vlastelin.

Kroz močvaru, trsku lomeć Trčala sam

pred boljarom.

Močvaru sam gazit stala,

Susrela sam tu boljara.

On je stao da me snubi,
Ja zaplakah tuge puna.

Ne plači mi, sirotice,

Zar te pitam za imutak?

Svidje mi se kosa tvoja?

Uzrast tvoj lijep i nježan,

Uzrast tvoj lijep i nježan,

Govor koji zvoni, jasan.

VELEBIT

RUMUNJSKA

ŠTO JE LJUBAV?

Toliko me srce pita da mu kažem što je

ljubav. Srce, kako da ti velim što riječ
ljubav pravo znači?
 Ne znam kako da je zovem, jer ne želim ,da pogriješim.
To je život i užitak, to je mladost, to je nada, to je sreća i
utjeha, uzdignuće i padanje, ljubav, to je bol i patnja, to
je mnogo gorkih suza, gdje utjehe ne nalaziš.
Takva ti je prava ljubav.

KOVAČEC

NOVOGRČKA

KRATKE PJESME

Oko mene miriše bosiljak, a vrt ne vidim.

To djevojka ga u njedrima nosi.
Zato bosiljak miris širi svoj.

Pozdravljam te pjevom slavuja.

Preko mora u kljunu lastavice šaljem ti pismo.

O sjajni mjeseče, na te je ljubomorno moje jer moju

promatraš dragu, dok ja sam daleko, daleko,

Gle! moj junak prolazi.

Vitak je u pojasu. To zaista on sad prolazi.
O kako susjedama krvari srce!

Ustadoh rano da se zraka nadišem. Promatram tvoje

razgaljene grudi.
Čini mi se da je osvanuo dan!
 Anđeli tvoji su slikali lik,
kad je mjesečina obasjala cijeli krajolik.
Zato si bijela, bijela
i sjajna poput bisera.

Gle, kako dragi korača!

Sličan je anđelu što mu u ruci blista korica mača!

Zanosi me tvoja ljubav, dok je čežnja za tobom

raspaljuje.
Čini mi se da letim na oblacima šti ih Sjeverac
goni.

Pitaj oblačiće na nebu

da ti kažu zašto suze oči moje
kad se sjetim tebe.
SMERDEL

TURSKA

PASTIRČE

O pastirče, čuj me samo, dođi da se veselimo,

siđi dolje u ravnicu,
na izvore hladne vode. Jeleni su ovdje prošli,
tvoja draga sad je s njima. Gle, visoko, pod
oblacima, ždrali lete u jatima.
I odlaze dalje... dalje... Dođi da ih oplačemo
196 na podnožju te planine.
 Možda kakav trag nađemo na
kamenju il na travi, kud nestalna
sreća prođe.. Naslon’ glavu na
rame mi da gledamo let
ždralova. Hoće 1’ opet k nama
doći i naći nas u zagrljaju?

BJELEVAC

DALEKI SU NAŠI PUTI

Sedlam konja potkovana, daleki

su naši puti, Dunav meta, Srijem
i Ugri, moj alate, put je dalek! Ti
ne plači, draga moja, ako ti se ja
ne vratim. Od mene će samo
ostat košulja okrvavljena,
A glas će ti možda stići, kad se
koji drugar vrati.

BJELEVAC

ITALIJA

VIDJEH JE

Vidjeh je u košuljici, na
balkonu počiva.
Da ne zgnječi male dojke,
laktom se podbočila.

SLAMNIG 197
ŠTO ON JE DALJE

Što on je dalje, nada mi je veća, u toj daljini srcu

mom je sreća: što on je dalje, vjernost mi je veća,
od te daljine ljubav naša krepča.

SLAMNIG

U CRKVU KADA IDEŠ

U crkvu kada ideš, ti se zuriš, u svetu

vodu malu ruku turiš i osvrneš se, na
čelo je metneš, pa »otac i sin i duh sveti«
rekneš.
Dva oka digneš s klupe tamo sprijeda, jedno ti
Boga, drugo dragog gleda: tu svece tjeraš na
grijehe i blude izideš van i tjeraš u smrt ljude.
Ubijaš mene, o ljubavi čista, a sve bez grijeha, ne
radeći ništa.

SLAMNIG

SLAVUJ

Vidite onog slavuja što pjeva?

On se pjevanjem jadovati voli.
To i ja činim ako kad zapjevam, jezik mi
pjeva, a srce me boli. Jezik mi pjeva, a
srce uzdiše: tko me je volio taj me neće
više.

MILIĆEVIĆ
ŠPANJOLSKA
(Narodni Romancero i Cancionero, 15. stoljeće)

HLADNO VRELO

Hladno vrelo, hladno vrelo, hladno

vrelo ljuveno, gdje ptičice sve
dolaze da bi našle spokoj svoj, a
grlica udovica ona sama neće doć.
Tu prolazi slavuj ptica, taj nevjerni
drski soj, podmukle su njemu riječi,
on podmuklo kaže njoj: »Ako
hoćeš, gospo moja, ja ću biti sluga
tvoj.«
»Id odavde, dušmanine, izdajniče
srca mog, nit sjedam na zelen-
granu, nit sred polja procvalog, ako
nađem bistru vodu, mutnu pije
kljun je moj, ja neću da imam
muža, nit poroda hoću svog, neću s
djecom zadovoljstva, nit utjehe s
njima, no.
Idi, crni dušmanine, izdajniče srca
mog, neću biti ljubav tvoja, niti
hoću u tvoj rod.«

MILIĆEVIĆ
 OD BOLA LJUVENOGA

Uz planinu pastir ide, ide pastir, gorko plače,

mokra mu je sva dolama, tolike mu suze pale.
— Ako umrem od tog bola, u groblje me ne
kopajte, već na nekoj livadici, u pustoši, grob mi
dajte.
Kosu van mi ostavite i
lijepo je počešljajte, da bi
rekli koji prođu:
»Neki jadnik ovdje pade.« —
Tu prolaze do tri dame, svaka od njih gorko
plače.
Jedna veli: Zbogom, rode!
Druga veli: Zbogom, brate!
A najmanja od njih veli:
Zbogom, dragi premileni!

MILIĆEVIĆ

SELJANKA IZ ZARZUELE

Išao sam, majko, u Vilu Reale i zalutah s puta

kroz nemile strane. Idah sedam dana bez ikakve
hrane.

Izmeđ Zarzuele i Darazutana ja upravih pogled

spram zapada samog
i kolibu spazih, dim se iz nje diže.
Tad podbodem mazgu i požurim tamo. Budni
psi pastirski zalajali na me, al spazim
seljanku, ljepoticu pravu, »Naprijed,
gospodine, ništa se ne bojte, moj otac i majka
sada su u gradu, moj dragi Minguillo po kruh
otišao, nit će doći danas ni drugoga dana.

200
Uzet ćete mlijeka dok se sir pripremi, spremit
ćemo krevet od trave i lana, pravit ćemo sina i
Paskal ga zvati,
ii l će biti biskup, kardinal il papa, ili
možda svinjar u Vili Reale.
Eto, života mi, ne možeš bez šale.«

MILIĆEVIĆ

KADA CRNKA

Kada crnka pod maslinom naricati stane, od

žalosti drhte grane.

Djevojčica, vitko tijelo, crnka mala, vitko

tijelo, pod maslinom dragog plače i kako
naricat stane od žalosti drhte grane.

MILIĆEVIĆ

LUNO, KADA SIJAŠ

Luno, kada sijaš, svu

noć obasjavaš.

Aj, luno kad sijaš,

srebrna i bijela, svu
noć obasjavaš moju
lijepu dragu.

Ljubljena, kad sijaš svu

noć obasjavaš.

MILIĆEVIĆ
KUPKE LJUBAVI

Ja u kupke od ljubavi
hoću sama poć
da se kupam cijelu noć.

Da ozdravim od tog zla koje

mori jadnu mene i stvara mi
smrtni jad od kojeg mi tijelo
vene.

Ja u kupke teške tuge

hoću sama poć
da se kupam cijelu noć.

MILIĆEVIĆ

ANDALUZIJSKE KOPLE

Niti s tobom nit bez tebe nema

mojoj boli lijeka.
Kad sam s tobom, ubijaš me, a bez
tebe, smrt me čeka.

S mojih ćeš me vrata zvati, zvati

ćeš me sve to jače.
Neću sići da otvorim, a čut ćeš me
kako plačem.

Moj je uzdah otišao, otići će i tvoj

s tugom, ako se na putu sretnu, što
će reći jedan drugom?

Tko bi znao što se zbiva u

smetenom srcu mom; govorim ti:
ne volim te, — a luda sam za
tobom.
 Ti si meni riječ zadala tamo pokraj bistrog vrela,
i što si kod vode rekla, to je voda i odnijela.

Sa španjolskom vladom ja bih usporedit ženu htio: niti će je tko

razumjet, niti ju je razumio.

Ako te gledam, ne misli da sam zaljubljen u te.

Mnogi na sajmu gledaju, a da ništa ne kupe.

Voljesmo se, rastasmo se, sada opet tražiš mene, no ja više ne

obuvam cipele već odbačene.

MILIĆEVIĆ

PORTUGAL

MALI KNEZ

Pošao mi Mali kneže da okupa konja svog, kako konjic

vodu pije, on mi pjeva divan poj:
»Pij mi, pij mi, moj konjicu, neka mi te čuva bog od nevolja ovog
svijeta, od tog mora širokog.«
»Probudi se, o princezo, i poslušaj divan poj,
ii l anđeli s neba poju, il sirene s mora tog.«
»Nit anđeli s neba poju, nit sirene s mora tog, to mi pjeva Mali
Kneže, koji želi biti moj«.
»Ako želi tvoj da bude, ubit ću ga nevoljnog.«
»Onda s njim i mene jadnu nek ubije bodež tvoj, kod vrata me
zakopajte, kod oltara dragog mog.«
Umrije jedno, umrije drugo, svako spuste u svoj grob, iz jednoga niknu jelka, iz
drugoga viti bor. 203
 Raste bor i raste jelka i spoje se zajedno, kada kralj na misu ide
da ne može tuda proć. Ali kralj je proklet bio, da ih sijeku, reče
on.
Iz jednoga mlijeko teče, krv kraljevska iz drugog, s jednog bježi
golubica, a s drugoga golub moj, kada kralj na misi sjedi, na
ramena slete mu. Toliko je ljubav teška, o teško je mnogo to: u
životu ni u smrti neće jedno bez drugog.

MILIĆEVIĆ

KRATKE PJESME

U ulici ljubavi moje mnoge zapreke stoje: po danu starice

čavrljaju, po noći psi laju.

Maramu cjelova nosim

i žudim tebi ih dati s četiri čvora ljubomore, koje ne mogu
odvezati.

Kad bi se poljupci rascvjetali ko ružmarinove hvoje, mnoge bi

djevojke imale lica ko perivoje.

Tko ima jednu ljubav, ne spava, tko je nema, uspavljuje se, od

kog je daleko, plače, tko je ima blizu, pati.

CETTINEO

204
FRANCUSKA

SLAVUJ IZ DVORCA LJUBAVI

Slavuju, lijepi slavuju Hoćeš mi pismo

ponijeti Hoćeš mi pismo ponijeti Tamo u
dvorac ljubavi I reci mojoj dragani Reci
joj pozdrav od mene

Slavuj se digne, poleti Leti u

dvorac ljubavi Ah, evo za vas,
ljepojko Pismo od vašeg
dragana On plovi morem
širokim I od srca vas
pozdravlja

Slavuju, lijepi slavuju Ti si se za me mučio

U moju sobu popni se Zlata i srebra uzimaj
To će ti dati hrabrosti Da mi što češće
dolaziš

Na tvome zlatu, ljepojko I na

tvome srebru hvala ti Burno
sam more prešao Bez broda i
bez posade Burno sam more
prešao Bez pare i bez krajcara.

MILIĆEVIĆ

205
PASTIRICA I PLEMIĆ

Što li radiš, pastirice, što li radiš u

tom polju?
Tu podnosiš ružno vrijeme, led i
kišu i nevolju.

Ne podnosim ružno vrijeme, led ni

kišu ni nevolju, već preslicu svoju
predem pazeć ovce u tom polju.

Ako bi me, pastirice, ako bi me

ljubit htjela, mogli bismo u hlad
poći, na livadu pokraj vrela.

U kočiju moju dođi, pusti stado nek

se skita, u mom dvorcu bit ćeš dama
bogata i plemenita.

Briga me za kočiju, u vaš dvorac ne

bih rado, draže mi je u slobodi da ja
čuvam svoje stado.

Male ptice u poljima sto

puta su veselije nego one
ulovljene što ih lijepi
kavez krije.

MILIĆEVIĆ
PERNET

Pernet se ustala
rano prije dana,

Uzela preslicu
i vreteno malo.

Kako god je prela tako

uzdisala.

Majka je upita:
»Što ti je, Perneto?

Da 1 te glava boli, ili

ljubav mori«?

— »Ne boli me glava, već

ljubav umara«.

— »Ne plači, Perneto, udat

ćemo tebe,

dati te za kneza
ii l barunskog sina.«

— »Ja neću ni kneza, ni

barunskog sina,

Hoću moga Petra, iz

tamnice crne.«

— »Nećeš poć za Petra,

objesit ćemo ga!«

— »Objesite 1’ njega,
objes’te i mene.

207
 Kod svetog Jakova vi nas
pokopajte.

Njeg prekrijte ružam, mene

hajduk-travom.

Putnici kad prođu, beruć struk

će reći:

Bog čuvao duše jadnih

zaljubljenih!

Jedno drugo ljubeć umriješe

oboje.«
(15. st.)

B. PUPAČIĆ

NJEMAČKA

TAMO GORE

Tamo gore u planini stari mlin

se vrti sam, i on melje samo
ljubav cijelu noć i cijeli dan.
Ali mlinski kamen puče i
ljubavi dođe kraj.
Bog te čuvaj, draga moja, ja
odlazim u svoj jad.

MAJER

208
 PAO JE MRAZ

Pao je mraz u proljetnoj noći po prelijepim

cvjetićima, ubila ih zima.

Momak je djevojku volio, od

kuće su bježat stali, ni otac ni
majka nisu to znali.

Bježahu daleko u tuđinu,

nemahu sreće ni u snima, ubila
ih zima.

MAJER

ARMENIJA

LJUBAVNA PJESMA

Šijte ogrtač za moju draganu, sunce uzmite za

tkaninu, od mjeseca podstavu režite, od oblaka
mu vatu stavite, konac posudite od pjene
morske, zvijezde neka za dugmad služe.

O moja dragano, u bijelom snijegu, kad bih te

nagu k sebi privinuo, zima bi za mene postala
ljeto.

Ne smijem da suncu povjerim tugu, strah me

da svjetlost svoju ne izgubi.
Tugu ću svoju mjesecu reći koji se svakog
mjeseca obnavlja.

MILIĆEVIĆ 209
 GRUZIJA

S TEBE OČIJU NE SKIDAM

S tebe očiju ne skidam kao soko s

jarebice.
O kome li sada misliš, htio bih da
krišom saznam.
O, sretna li za mene dana, kad te budem
zagrlio.
Ti si, djevo, bijeli papir što ga pero ne
dotače.
Ti si plodna, jaka zemlja, oštrim plugom
neorana.
Ledina si, dobro znadem, stvorena si da
plod daješ.
Za te krijem ljubav svoju, tko je može
izmjeriti!

MILIĆEVIĆ

KIRGIZIJA

TRI PJESME

Tu je, pod goru, k potoku ona po vodu

hodila.
Radost je nje se sjetiti, ljepojke s crnim
kosama.

O tvome snježnom vratu pjevam,

o bijelosnježnom vratu pjevam. Kaži:
dokle ću ja ovako beznadnu svoju
pjesmu pjevati?

210
 Ja sam za Ural odlutao, tvoju
postaju ugledao: ti si izišla iz
šatora, a moj je konjic od radosti,
od radosti zarzao.

MILIĆEVIĆ

TADŽIKISTAN

SMIJEŠAK

Cvijetak se meni nasmiješio i očaran sam

bio, tek što se pogled s pogledom sreo već
sam se zaljubio.
Zaljubio sam se tako, da jače ljubiti nije
moguće.
Kako li može toliko ljubavi stati u jedno
srce?
Sad evo stojim pred ljepotom — i čemu da
se nadam?
Ko putnik na putu, pod olujom, i čemu da
se nadam?

MILIĆEVIĆ
 MONGOLIJA

KAD PLAMEN SUTONA

Kad plamen sutona zlati moju glavu, ja mislim

na tebe.
Kad vječni snjegovi prolaze, grimizni i zlatni, ja
mislim na tebe.
Kad prva zvijezda zove pastira, kad blijedi
mjesec počne crvenjeti, ja mislim na tebe.
Kad ničega nema, osim mene, ja mislim na tebe.

MILIĆEVIĆ

SINDIRIJA

Pri svjetlu mjeseca za tebe sam tkala tuniku od

žutih cvjetova.
Da sam znala da ćeš me napustiti, cvjetove bih
bila u rijeku prosula.

U sjeni stabala za tebe sam tkala tuniku od

šumske mahovine.
Da sam znala da ćeš me napustiti, u četiri vjetra
bila bih je rasula.

Vjetar što se u ponorima kovitla ne može pomaći

Sindirijine stijene. Sva oštrina nesmiljenih
bogova ne može izmijeniti srce što te ljubi.

Voda svih kiša i poplava ne može zamutiti

Sindirijino vrelo.
Ni ljudi ni dani što prolaze ne mogu pomračiti
moje ljubavi.

212 MILIĆEVIĆ
DAGESTAN

LJUBAVNA HIMNA

Neizmjerno su veliki bregovi Bešparma, ali je mnogo veća

moja ljubav.

Glečeri na padinama blistaju bijeli, ali mnogo su bjelje

tvoje grudi.

Antilopa plače svijetlocrvenu krv iz bolne rane koju je

moja strijela učinila.

Nalik na crveno cvijeće, krv je prekrila polja na kojima

cvijeće jasmina leži poput snijega.

Tvoja je ruka bjelja od snijega. Tvolj poljubac gori

crvenije od krvi antilope.

Neizmjerno su veliki bregovi Bešparma, ali je mnogo veća

moja ljubav.

GOLOB

KURDISTAN

ĐEMILEH

Prijatelji moji, poznajete li Đemileh, karanfil, tirkiz,

najljepšu djevojku koju je Bagdad vidio? Prijatelji moji,
poznajete li Đemileh?

O prijatelji moji, kako mjesec sjaji na njenu licu!

Po jedno sunce blista u svakome oku.
 O prijatelji moji, njene su grudi čvrste
i uspravne kao nezrele breskve.
Kao dvije kule vitke i nepobjedive njena su mramorna
bedra.

Gledajte, prijatelji, Đemileh prolazi, zlatna kao kolač

svetkovina i pali svačije srce.

Ona silazi sa planina, dragi prijatelji,

i u rukama nosi maleno cvijeće,
koje je sama ubrala i koje nikada ne vene.

GOLOB

SIJAM

LJUBAVNA

Tražio sam te neprestano i sada je moje srce ludo od

tvojih očiju. Kao da krv teče iz prerezanih žila, moj
život se lagano gasi.
Volim te! Riječi su samo sjena, kao slatka uspomena
skrivaju tvoja ramena. Volim te, jer ti si kao mjesec i ja
odlazim na visoke planine da budem bliže tebe.
Ti si daleko i ne mogu te dostići.
Kada bih imao krila, poletio bih do tebe, ljubljena
prijateljice.
Moja te ljubav prati neprestano.
Ti si kao mjesec, a ja nemam krila, nikada nećemo biti
zajedno.

GOLOB

214
KOREJA

RASTANAK

Kao i voda riječnim koritom

otišla je ona, a moje oči
zauvijek skrivaju nemirnu uspomenu.

Jučer je cvalo još ljetno cvijeće vatreno i crveno, a

danas ga nema više, na zemlji leži jesen uokolo.

Čuju se krikovi divljih gusaka, ali nema vijesti od

moje dragane.
Samo kiša šušti mutno i neprestano.

Da sam barem drvo njene gitare, nježno bi me

grlile drage ruke.
O kakav miran san na tvome srcu.

Kada će, ljubavi, prestati naš rastanak? Mjeseče

dragi, puteve mi obasjaj do postelje moje dragane.

GOLOB

INDONEZIJSKI ARHIPELAG

KRATKE PJESME zvane »Pantun«

Biser sam u travi izgubio.

Iako je pao, sačuvao je sjajnost.
Ljubim jednu djevojku, no ljubav će otići:
biserna kap rose što polako umire. 215
Gle, mjesec sija i zvijezde blistaju.
Vrana krade i jede mladu rižu.
Ako dragana moja sumnja u moju ljubav, nek mi se otvore
grudi, nek mi se vidi srce.

Odakle dolazi ptica u svom letu?

S visine se spušta u rižino polje.
Odakle dolazi ljubav i čežnja moja?
Iz njenih očiju u moje srce silaze.

Nogu sam svoju o panj ranio,

o maleni panj u svome polju.
Srce sam ranio motreć jednu pletenicu, malu
pletenicu, cvijetom zakićenu.

Jedna kapljica, dvije: voda teče iz posude

od kokosova oraha.
Krik svoj bacam u srce noći,
uzglavlje grlim jecajući.

Ako se moraš vratiti uz dolinu rijeke, traži moje

tragove u svakom selu.
Ako budeš morala umrijeti prije mene, čekaj me na
vratima neba.

Otvori plod uzbudljiva mirisa

i više se nikad nećeš moći zasititi.
Njegove sjemenke kao jaja klize pod prstima. Njegov sok
je jak i sladak kao luk i mlijeko.

MILIĆEVIĆ
VIJETNAM

SAVJETI MLADOJ SNASI

Družice, ti koja ulaziš u dom ovaj kao snaha,

Moram da ti savjet dam i da te uputim.
O družice moja, milostiva je moja majka,
Pomiri se, zbog gladi, s tvojim lošim haljinama
i psovkama mojih roditelja Jer
ipak imamo krov nad glavom,
Zadovolji se da imamo grede i potpornje,
Zadovolji se da smo muž i žena;
Prioni živo uz kućne obveze;
Ako u bazar kreneš, ne zvjeraj i ne lunjaj naokolo
I ako tko moli da staneš, ako te tko ustavlja,
Uzvrati mu lažući da te tvoj derančić kod kuće čeka.

VELEBIT

NOVI ZELAND

TUŽALJKA ZATOČENICE

Neizreciva, neizreciva je tuga moja.

Suze teku iz očiju kao dva izvora.
Gdje je sad moj ljubljeni Kaiuku, onaj koji
me ostavio?
Uspinjem se na brijeg
sa koga mogu vidjeti otoke zavičaja,
kada je vidik jasan
i tužna gledam ponosni Taumo,
gdje boravi naš vladar Tangiteruru.
O da sam barem tamo visjeli bi zubi
morskog psa kao nakit na mojim ušima.
O kako lijepa, kako bih lijepa bila u očima
moga dragana.

GOLOB-VRKLJAN 217
 AFRIKA
(Bagirmi, Sudan, Istočna Afrika)

ČEŽNJA

Uzet ću srebrni novac, kupit

ću laganu svilu i rog sa
antimonom,
o ti moj vitki momče.

Skrivam se ukraj zida, suknjom sam

pokrila njedra, oprat ću kuću svog
dragana.
O ti moj vitki momče.

Oči sam obrubila antimonom, stegnula pojas

amuletima, hoću da zatomim ljubavlju čežnju,
o ti moj vitki momče.

GOLOB-VRKLJAN

(Galli, Istočna Afrika)

NEODLUČNOM DRAGANU

O slatki dragane
ne žuri se dolazeći,
ali ni mene ne ostavljaj samu,
čeznem za tobom.
Dok živiš, ja ću te oplakivati, kad umreš,
nećeš me više čuti.
Guska je sretna jer se neće utopiti, a ti si bog čije
srce ne poznaje čežnje.

218 GOLOB-VRKLJAN
(Toucouleur, Zapadna Afrika)

LJUBAVNO PRIZNANJE

Ti znaš dobro: kad te pogledima tražim, a ne ugledam te,

da moje male oči postaju iezero suza;
a moje sitne noge stanu udarati od nestrpljivosti. Jer hoću da
vidim svog mladog Samba Dyallo! Ali moj prijatelj
tamnosmede puti je u ratu. Neka ga bog čuva!

KUKOLJA

(Madagaskar)

TUĐE ŽENE

U šumi, ti si bila crveni kardinal, no ovdje, ti imaš boju ševe.

Tuđe žene su koralji rasuti po rogožini.
Oči ih rado gledaju.
Ruke ih ne mogu uzeti.

MILIĆEVIĆ

PTICA ŽALI

Ptica žali za prošlom sezonom.

Ja žalim za dragom koja je otišla. Piti vodu
sa dlana svoje dragane, nije to žeđ, nego
hir ljubavi.

MILIĆEVIĆ 219
 GRONLAND
(Eskimi)

SAN

Ove sam noći o tebi sanjao,

sanjao sam kako hodaš po šljunku obale
zajedno sa mnom.
Ove sam noći o tebi sanjao
i kao da sam bio budan,
sanjao sam da te slijedim,
da te želim,
da si poželjna
kao sasvim mlada foka,
da te želim,
kao što lovac želi foku,
sasvim mladu foku,
koja roni jer osjeća lovca.
Toliko te želim, ja koji sam sanjao o tebi.

GOLOB-VRKLJAN

SJEVERNA AMERIKA
(Dakota, Gornji Mississippi)

LJUBAVNA PJESMA

Ovu ti pjesmu šalje onaj koji je žalostan, jer ti si tako

nijema, moja ljubavi.
Zašto šutiš?
Zar nismo dobili moć govora?
Zar nije lijepo, dragano moja, govoriti o ljubavi?
Znam tvoju čednost, da — ali pokaži je drugima, a ne meni.

220
 Nisam li zbog tebe služio dugo vremena? Nisam li ti
pokazivao da te volim?
Zar nisi bila radosna kad smo se vidjeli? Dugo smo
trpjeli glad, dugo vremena i od slabosti postali
nijemi.
Ali sada je došla plodna godina.
Sada imamo dovoljno snage da govorimo i nemoj
šutjeti više, ljubavi moja.

GOLOB-VRKLJAN

(Kwakiutl, Sjeverozapadna Amerika)

LJUBAVNA PJESMA

Ona je ravnodušna,
ona me ne voli, jedina
moja ljubav, dragana
moja.
Ljubavi, otišla si daleko, tvoje dobro ime nestaje,
jedina moja ljubavi, dragano moja.
Prijatelji, ne slušajmo više ljubavne pjesme onih
koje ne vidimo.
Prijatelji, možda bi trebalo da nađem novu ljubav,
novu draganu.
Nadam se da će ona čuti moju ljubavnu pjesmu, koju
ću pjevati novoj ljubavi dragana moja.

GOLOB-VRKLJAN
 (Sioux)

TUŽALJKA ZA MRTVIM

Najhrabriji od hrabrih!
Tražio si slavu na vratima smrti, nisi mislio na
onu koja sama plače.
Zašto se nisi sjetio mene?
Najhrabriji od hrabrih!
Tražio si slavu, a ne ljubav.
Dragi moj, plačem i nisam kukavna,
srce moje plače za tobom,
srce moje plače kada se oči umore.
GOLOB-VRKLJAN

ODLAZAK
Crnačka tugovanka (blues)

Odlazim sada mila zaborav samo hoću Odlazim

sada mila zaborav samo hoću Jer ostanem li
ovde patiću danju i noću
Ma da te ne volim više bar mi dobra budi Ma da te ne
volim više bar mi dobra budi Ja prosto nisam mogo da
tvoje podnosim ćudi
Kad ovde kiša pada na moru se bura pokrene Kad ovde kiša
pada na moru se bura pokrene Dobrog si čoveka mučila kad
si mučila mene
Pa dobro senka moja neće na prag ti pasti Pa dobro
senka moja neće na prag ti pasti Zbogom, nećeš me
više sa praga oterati
Al žao mi je mila do srca mi je žao Al žao mi je
mila do srca mi je žao Tako smo dugo bili
zajedno a sad se moramo rastati

222 ANDRIĆ
MEKSIKO
(Azteci)

PJESMA MLADE INDIJANKE

Ne znam jesi li daleko ili blizu, jer ja odlazim na

počinak s tobom i s tobom ustajem.
U mojim snovima mi smo sjedinjeni, kad naušnice
na mojim uškama zadrhte, znam ti si se pomakao u
mome srcu.

GOLOB-VRKLJAN

PERU
(Indijanci Kečua)

ANDSKA LJUBAVNA PJESMA

O prekrasna, s visina, Inti ti se nasmijao

i jednu je svijetlu zraku izgubio koja sada počiva u
tvojim očima.
Kondor je, kružeći u visinama, ispustio jedno pero.
Ono je sišlo, trepereći,
da bi se pretvorilo u tvoju kosu.
Plašljivi leptir zamijenio te za cvijet.
On sada počiva, zarobljen, u tvome srcu.
Dvije školjke izroniše iz morskih dubina
i postadoše tvoje uši.
Savijena duga dade tvojim obrvama svoj blagi luk.

223
 Ševa se iz plavetnila spustila k tebi
i čim te je vidjela izgubila je svoj glas.
Njene srebrne tonove nađoše u tvom grlu.
A grlo je tvoje najljepše utočište...

MILIĆEVIĆ

O CVIJETE PLAVETNI

Zašto sam zavoljela tog neznanca? Zašto ga

odabra moje srce, a ne znam ni ime njegova
plemena, ni put kojim je došao, ni dan kada
je stigao!
O trnje planinsko,
o cvijete plavetni!

Bila bih zavoljela vikunju što

plače na obali jezera, na
vrhuncima i visoravnima.
Bila bih zavoljela,
o trnje planinsko,
o cvijete plavetni, jelena koji pase slatku
travu po brežuljcima.

Vikunja bi plakala moje patnje, jelen bi me

odnio u sjene visokih brda.
Ne bih bila sama,
o cvijete plavetni, srce mi ne bi bilo
ranjeno.
O poljski cvijete plavetni,
o trnje planinsko!

224 MILIĆEVIĆ
CELSO MEDINA

Putniče, gdje si susreo Celsa Medinu?

Napustivši dragu svoju sam je otišao.
Susreo sam ga na vrhu planine, kod svetišta, pod smetove
snijega i tuče htio je da se zakopa, pod visoki snijeg i led htio
je da se zakopa.
Zar te nije pitao za svoju draganu, za onu koja mu je pomagala
da podnosi vjetar i hladnoću,
za onu koja je po vjetru i hladnoći s njime plakala?
U njenim tužnim očima nema više suza, u njenom srcu patnja
se sasušila, kao samrtni vjetar ona mora da ide, a sama ne zna
kuda.
MILIĆEVIĆ

VIKUNJO S BREŽULJAKA

Vikunjo s brežuljaka, jelene s planina, recite, prođe li ovdje

nezahvalna golubica, koja je napustila svoje gnijezdo
i zaboravila dragoga svoga?
Vikunjo s brežuljaka, taruko s planina, dođite i
gledajte kako mi oči plaču; tako me ostavila s
uplakanim očima, tako me ostavila sa srcem
ranjenim.
O, da bi bila žedna na putu!
Da ne bi našla ni inja na grmlju, da ne bi našla ni rose na travi!
O, da bi bila žedna na svim putovima golubica, koja je tako
zaboravila svoga dragana.

MILIĆEVIĆ 225
DA SAM SRNA

Slatki plode, nemire mog života, tko ti je

rekao da sam još uvijek mala djevojčica?
Sine crne krave,
junče uprljani, tko
te je poslao da me
rasplačeš?
Ja sam vikunja, a nisam srna,
i kao vikunja iskreno te volim.
Jer da sam srna
i da imam rogove, ja
bih ti ih nabila kada god
bih htjela.

MILIĆEVIĆ

ZALJUBLJENI

Ne daji svoju ljubav tuđoj ženi jer ti se

poslije može desiti kao i njenom mužu.
Ne zaboravi da posijano sjeme zemlja ne
uništi:
ono se vraća sa stostrukim plodom.

MILIĆEVIĆ

MOŽDA

Prekrasna ženo, s madežom na licu, ako si

djevojka, sa mnom pođi, ako si udata, idi
svojim putem, ako si udova, da vidimo,
možda...

MILIĆEVIĆ
RAJMUND KUNIĆ (latinist, 1719-1794) HRVATSKA

PJESMA DRAGOJ LYDI

Nimfe koje ste sve zaposjele krasne borike

i svaki tuskulski vrh, njegov planinski vis, neka bi Lydi
što voli pohoditi sjedišta vaša, blistav vaš dočeko lik, mio
presreo glas!
Vi je pridržite bolnu, izvedite u šume guste, vjetar gdje prenježni dah svaki
pokreće list, cvrkut gdje umilni šarenih mnogih odjekuje ptica, a šum vode je
plah, žuboran njezin je slap. Vesela tu povedite kola, smijehom i šalom njezin
razvedrite duh, pjevom veselite sluh!
Neka se razbjegnu žalosne Brige i prestroga Tuga, a da bi
purpurni let Radosti bio njen svijet! Nimfe, neka bi u vašem
skupu po cvjetnom polju kratki provodila dan, koji baš leti ko
san! Došavši kući preslatki neka je obuzme drijem.
U snu da obgrli nju podnevne svjetlosti čas.

SMERDEL

227
 LUDWIG HEINRICH CHRISTOPH HOLTY (1748- 1776) NJEMAČKA

MAJSKA NOĆ

Kada srebrni mjesec gleda iz grmlja

i svoje pospano svjetlo na travnjake lije
i slavuj pjeva,
lutam tužno od grma do grma.

Blažen te tada slavim, slavuju, dok zoveš, jer ženka s

tobom prebiva u istom gnijezdu, svome mužu koji pjeva
daje tisuću odanih poljubaca.

Zasjenjen lišćem, guče mi golublji par

o svom divljenju, ali ja se okrenem, tražim
grmove mračne,
i osamljena suza teče.

Kad ću te, o sliko nasmiješena, što kao rumenilo zore kroz dušu sjaš,
na zemlji naći?
I osamljena suza
niz obraz klizi sve vruća i dršće.

MAJER

JOHANN WOLFGANG GOETHE (1749-1832)

NJEMAČKA

PRED SUDOM

S kime sam zanijala, neću vam reći,

Ma umrla ovoga trena.
Vi pljujete na pod: gledaj ti kurve A ipak sam
čestita žena.

228
S kime se ljubim, neću vam reći. Drag mi je,
divan je za me,
Nosi li zlatan lanac o vratu
II l samo šešir od slame.

Pa ako već mora biti sramote,

Ponijet ću sama sve jade.
Ja njega znam, on mene zna,
A bog nas oboje znade.

Mira mi dajte, gospodine suče! Jednako,

župniče, i vi!
Dijete je moje i ostat će moje,
Od mojih će ruku da živi!

CESAR1Ć

MIGNON

Poznaš li zemlju, gdje limun cvate? U tamnom

lišću naranče se zlate,
Sa plavog neba laki vjetrić piri, Šumori lovor,
mirta uz njeg miri,
Da li je znaš?
O, poći s tobom tamo. Ljubavi,
moja, želja mi je samo.

Poznaš li kuću? Krov joj nose stupi. U odajama

mramor blista skupi. Kipovi blijedi gledaju me
milo: Kakvo se zlo, o jadno dijete, zbilo? Da li
ga znaš?
O, poći s tobom tamo, Zaštito
moja, želja mi je samo.

229
 Poznaš li brijeg i oblačne mu staze? Tu mazge
tražeć put u magli gaze.
U pećinama zmajevi su skriti,
I slap se ruši preko strme liti.
Da li je znaš?
O, poći tamo, tamo,
Što prije, oče, želja mi je samo.

CESARIĆ

NASLADA SJETE

Ne presušujte, ne presušujte,
Suze vječite ljubavi!
Ah, već i napol osušenu oku,
Kako pust i mrtav svijet se pričinja! Ne
presušujte, ne presušujte,
Suze nesretne ljubavi!

TADIJANOVIĆ

NOĆNE MISLI

Žao mi je vas, o jadne zvijezde, Koje divno

tako jasno sjate, Nevoljnome svijetleći
brodaru,
Bez nagrade od boga i ljudi,
Jer ne znate jadne, što je ljubav, Niti ste za
ljubav ikad znale!
Bez prekida vode vječni sati Nebesima
povorke vam sjajne.
Kakve li ste prevalile pute,
Dok ja bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na ponoć!

CESARIĆ

230
MOLBA

O lijepa djevojko,
Ti sa crnom kosom,
Što prilaziš k prozoru,
I na balkonu stojiš!
Zar stojiš uzalud?
O, kad bi za me stajala
I potegnula zasun,
Kako bih sretan bio!
I uspeo se brzo!

TADIJANOVIĆ

GIZDAVOJ DJEVOJCI

Ne vidiš li naranču?
Još visi na drvetu;
A ožujak već prođe,
I novi dolazi cvat.
Ja pristupam k drvetu,
I govorim: »Narančo,
Ti zrela narančo,
Ti slatka narančo, Tresem,
gle, ja tresem; O, padni mi u
krilo!«

TADIJANOVIĆ

231
 FRIEDRICH HOLDERLIN (1770-1843)

NJEMAČKA

MENONOVA TUŽALJKA ZA DIOTIMOM

Svjetlo ljubavi! Hoćeš li i mrtvima sjati, zlaćano!

Slike jasnijega doba, hoćete li mi svijetlit u noći?
Dobro došli da ste mi, vi ljupki vrtovi,
Sutonske planine, i vi tihe staze gaja!
Svjedoci nebeske sreće, i vi zvijezde što iz visoka gledate Udijelivši mi
često, nekoć, blagoslov svojih pogleda!
I vas prepune ljubavi kćeri svibanjskih dana.
Tihe ruže i vas, ljiljani, često vas još spominjem!
Izmiču proljeća, jedna godina drugu istiskuje
Smjenjujuć se u borbi, tako huji vrijeme u prolasku
Gore, nad smrtnom glavom, al ne pred blaženim očima
I ljubavnicima je drugi život udijeljen.
Jer svi ti dani i godine zvijezda, Diotimo moja,
Bijahu oko nas prisno u vječnost sjedinjeni.

A mi, zadovoljno smo drugovali, ko zaljubljeni labuđi Kad

počivaju uz jezero ili se, njihani valovima,
Zagledaju u vodu gdje se zrcali srebmasto oblačje,
A plavet etreska ispod njihovih tijela protiče,
Tako smo putovali zemljom. Makar prijetio sjevernjak,
Ljubavnicima dušman, začinjuć tolike jadikovke,
Makar s grana lišće padalo i kišu nosio vjetar,
Smireno smo se smiješili i u povjerljivu razgovoru,
U zajedničkom pjevu naših duša osjećali svog boga
I poput djece radosno sami, sa sobom pomireni.
Al sad mi je pustošan dom jer su mi svjetlost Očiju oduzeli i
sebe sama njome sam izgubio.
Stoga ja bludim i poput sjene valja mi živjeti 232 I
odavna mi se već sve čini besmislenim.
 Al ti, koja si mi nekoć na raspuću, za utjehu,
Kad ponikoh pred tobom, ljepotu višu kazala,
Ti, koja si me šutke mirnim svojim oduševljenjem Učila da vidim
uzvišeno i veselije da pjevam bogove, Hoćeš li opet, kao nekoć, s
pozdravom mi se javit,
Dijete bogova, i ko onda o višim govorit mi stvarima? Vidiš, plakati
pred tobom i jadati se moram, mada se, Misleć na plemenitiju
prošlost, duša toga stidi.
Jer tako dugo, priviknut na te, tako dugo sam Lutajuć obamrlim
stazama zemlje tebe tražio,
Radosni duše zaštitnice, al uzalud i protekoše godine
Otkad smo puni slutnje gledali gdje blistaju večeri.

MRKONJIĆ

FRIEDRICH SCHLEGEL (1772-1829)

NJEMAČKA

PJESMA LJUBAVI

Ko noću što se burni vali pjene,

Čas rastuć sve do sjajnih zvijezda gore,
Čas rušeći se na dno kao sjene,
U smjeni igre, što je stvara more,
Sve dok se, smireni, ne zarumene U vlažnom sjaju ružičaste
zore;
Na pjesmu tako rujni sjaj će pasti
Iz mora čežnje i grčeva slasti.

KRKLEC

233
NOVALIS (1772-1801)

NJEMAČKA

ONKRAJ ĆU POĆI

Ja onkraj ću poć, a muka

sva postat će bodlja
strasnoga sna.
Za kratak će čas
prost bit mi put, ja
pjan ću leći dragoj
u skut.
Beskrajan život u meni vri,
ja gledam s visina gdje
prebivaš ti.
Na onom humku gasne tvoj
sjaj - sjena mi donosi
vijenaca hlad.
O, upij me, ljubljena,
snažno ti,
da snivat bih mogo
i ljubiti.
Ja osjećam smrti pomlađen
vrv, u balzam i eter
mijenja mi krv.
I život mi danju
vjernost i har, a
smrt mi noću
posvećen žar.

STAMAĆ

234
CLEMENS BRENTANO (1778-1842)

NJEMAČKA

KADA ZAĐE SUNCE JARKO

Kada zađe sunce jarko,

Mrko zatreperi zrak.
Suton ima lice žarko,
Crnu žalost krije mrak.

Otkad ljubav tiho minu,

Ko siroče ostah ja.
Obrazi mi venu, ginu,
Sjetna tuga sa njih sja.

Crnim velom tama skriva Radost moju,

bol i jad,
Al’ zvjezdana noć otkriva Sve što trpjet
moram mlad.

Stog, ako ti usne taje Bol mog srca —

nisam kriv, Suze će ti otkrit da je Žar
ljubavi u njem živ.

KRKLEC

HEINRICH HEINE (1797-1856)

NJEMAČKA

OTROVANE SU MI PJESME

Otrovane su mi pjesme.
Da 1’ drukčije može biti?
U moj život, kad je cvao, Počela si
otrov liti.
Otrovane su mi pjesme. Da l'
drukčije može biti? Srce mi je
puno zmija.
A uz to si u njem i ti.

CESARIĆ

KAD ŽENA TE IZDA

Kad žena te izda, ti na drugi tad Upravi

pogled svoj smjeli.
Al' bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i — seli!

I jezero modro ćeš naći. Ko krug Vrbici tu

turobni stoje.
Pa isplači ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.

I dok ćeš na strme se bregove pet, Daščući

gazit ćeš sporo.
Al kada se popneš na kameni vrh, Nad
tobom kreštat će oro.

Sam bit ćeš ko oro, preporođen sav Na onoj

planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu Izgubio
mnogo baš nisi.

NAZOR

CRNA ŽENA

Glavu je moju na grudi joj tada Sve nježnije

stiskati stala.
Ah! Moji su vlasi posivili svi, 236
Gdje njezina suza je pala.
 Od cjelova njenih sam uzet, sam klijen, Njen cjelov
mi oslijepi zjene.
Iz kostiju ovih svu ispila srž Žeđ divlja u ustma te
žene.

I moje je tijelo ko lešina! Duh U njemu

utamničen leži.
Il’ hvata ga čama, il’ drma ga bijes Pa divlja: sad
tuli, sad reži.

I nemoćno kune. — Od kletva tih Ni muhu će

glava da boli.
— Oh, smiri se, strpi. Gledaj da tih Ko dijete se
tužiš. I moli.

NAZOR

SJAJNE ZVIJEZDE

Sjajne zvijezde na visini, kaž’te dragoj u daljini, da

sam ja još uvijek njen bolan, blijed i zaljubljen.

MAJER

NIKOLAUS LENAU (1802-1850)

NJEMAČKA

TEŠKO VEČE

Oblaci su teški, južni,

Zamračili čitav svod, A u
vrtu odjek tužni Pratio nam
spori hod. 237
 Noć bez zvijezda ponad krova
Poprimila tuge lik,
Isto kao i ljubav ova,
Stvorena za bol i krik.

Na rastanku našem tada,

Kad ostavih noćni vrt,
Ja poželjeh, prepun jada, Svakom
od nas skoru smrt.

KRKLEC

PJESMA MELANKOLIJI

Tiha sjeta mene prati,

Uza me je život sav,
I kad zvijezde počnu sjati, Il'
tonut u ponor plav.

U sure me vodi krše,

Gdje orlova vlada muk. Crne jele
uvis strše.
Buči divljih rijeka huk.

Na mrtve se sjećam tada, Suzi

vreloj predam ćud,
Pa prislonim, prepun jada, Obraze
na tvoju grud.

KRKLEC

238
ROBERT BURNS (1759-1796)

ENGLESKA

O AFTONE, TECI...

O Aftone, teci kroz pohumlja kraj,

Ja tvoje ljepote slavit ću sjaj.
Žubori blago kroz sunčani dan,
Gdje Mary mi sanja svoj blagi san.

O golube divlji, tvoj čuje se guk,

Kos cikalac zviždi kroz trnjak i lug; Vi
kićeni vivci svoj stišajte glas,
Ne budite Mary, ja zaklinjem vas.

Na humcima, što te okružuju svud, Bjelasa

se mnoga staza i put.
Tu lutam u podne, a dolina sva Preda mnom,
stada, Maryna koliba.

Obala, do i zelen umiljata;

Šumom se jaglac žuti poput zlata.
Kad večernja rumen nad dolinom sja, Pod
brezom se sklanjamo Mary i ja.

Oko Maryne se kolibe čista Tvoja voda

poput kristala blista,
Oko bijelih nogu žudno joj plazi,
Kad ona, cvijeće beruć, ondje gazi.

O Aftone, teci kroz pohumlja kraj, Kada

tebe slavim i svoj zavičaj;
Kraj Mary, koja spava, pjesmu gudiš, Al samo
pazi, da je ne probudiš.

GORJAN

239
 WALTER SAVAGE LANDOR (1775-1864) ENGLESKA

ROSE AYLMER

Ah, što pripada kraljevskom rodu!

Ah, što božansko je!
Što svakoj čistoti, svakome skladu! Rose
Aylmer, sve bje tvoje.

Rose Aylmer, koju ove besane oči Plakati

mogu, al’vidjet nikada, Uzdahe i sjećanja jedne
noći Posvećujem ti sada.

BOROJEVIĆ-JOJIĆ

LORD BYRON (1788-1824)

ENGLESKA

GLE, IDE LIJEPA KAO NOĆ

Gle, ide lijepa kao noć kraja Zvjezdanog neba,

vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja U
liku svom i oku ima, Umekšanom
svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka —

I slabi slast neiskazana U valu njenih
uvojaka,
II l blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka miso svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

240
 S tog obraza i čela nježna
— Što tiho je, a riječ ne gubi —
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.
GORAN KOVAĆIĆ

PERCY BYSSHE SHELLEY (1792-1822)

ENGLESKA

Ja cjelova se tvojih bojim,

Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.

Tvoj glas me plaši, kretnje, lice, Ti

mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.

GORAN KOVAČIĆ

JOHN KEATS (1795-1821)

ENGLESKA

LA BELLE DAME SANS MERCI

Što te muči, o moj pažu,

Da tu samac tražiš spas?
Šaš tek šušti, al svih ptica
Zanijemio glas. 241
 Što te muči, o moj pažu?
Toneš sav u nujne sne?
Vjeveričin ambar pun je,
A jesen već mre.

Tvoje čelo bijel je ljiljan,

Boli kap ko biser čist
Blista, obraz blijedi vene Kao ružin list.

Gospu ja u polju sretoh:

Kao vila lijepa sva,
Kose duge, noške lake,
Oko joj se sja.

Glavu vijencem joj ukrasih,

Grivne spletoh njoj u čast.
Pogleda me, ja oćutjeh Svu ljubavnu slast.

Podigoh je na svog konja,

Za sve bijah slijep taj dan;
Pjevaše mi pjesmu divnu,
Kao vilin san.

Korijenja mi slatkog, meda

Divljeg da i mane sjaj;
Govori baš čudnim glasom:
»Ja te ljubim, znaj.«

Vilinskom me domu vodi.

Plače danju i po noći.
S tri poljupca morao sam Da joj stisnem
oči.

242
 Sve sam kralj i knez i ratnik
— A svak blijed ko sablast, sjen -
Viču: »La belle dame sans merci! Zauvijek si
njen!«

Tu je mene uspavala;
Sanjah to, što neće proć.
Na obronku brijega hladna Proveo sam noć.

Vidjeh usta razvaljena,

Prijeteć, da to neće proć.
Budim se, gdje tu na brijegu Proveo sam noć.

Zato ovdje jadan lutam,

U samoći tražim spas.
Šaš tek šušti, al svih ptica Zanijemio glas.

GORJAN

THOMAS HOOD (1799-1845)

ENGLESKA

RUTA

U zlatnu žitu ravno stala,

A na njoj rana zora sjala,
I sunce ko na dragu baca Na Rutu
žar svih poljubaca.
 Duboko joj na licu zrela Jesenja rumen;
— ta boja vrela, Što kroz smeđinu
zakrvari,
Ko mak u žitu kad se žari.

A nad oči joj pale rude,

Crnje od svega, kad mrak bude,
I trepavice zastirale,
Da ne bi zrake odveć sjale.

Šešira njenog obod slamni Rudasto čelo

joj potamni,
Dok stajaše kraj žitnog stoga Hvaleći
slatkim okom Boga.

I nebo nije moglo znati Gdje ja žanjem,

da ti ćeš brati, Odloži snop svoj — ja joj
velim Da dom i žetvu s tobom dijelim.

GORAN KOVAČIĆ

LORD TENNYSON (1809-1892)

ENGLESKA

MLINAREVA KĆI

Gle, što je mio, mio Stas mlinareve kćeri,

Kada bi dragulj bio,
Što s uške joj treperi:
Skriven, svu noć i dan cijeli Njen vrat
bih dirko, vrući i bijeli.

244
Da mi je pojas biti:
Nježni, nježni struk grleći Čuo bih
joj srce biti U tuzi i u sreći:
Znao bih mu kucaj tako, Grleći je
čvrsto, jako.

Lančić bih bio rado,

Da uz grud njenu sjajem, Danju bih
se dizo, pado Sa smiješkom il
uzdisajem; Noću s njom bih tiho
spavo, I rijetko se otkopčavo.

GORAN KOVAČIĆ

245
 EDGAR ALLAN POE (1809-1849)

AMERIKA

ANNABEL LEE

Prije mnogo i mnogo godina,

U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela, koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete

— U carstvu kraj mora to bi —
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili, Ja i
Annabel Lee —
I zbog toga nebeski krilati serafi Bili su
zavidni.

I to je razlog što jednom davno

— U carstvu kraj mora to bi —
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plemeniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu U tom
carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,

— Ni upola sretni ko mi —
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto noću je vjetar iz oblaka došo I sledio,
ubio Annabel Lee.

246
Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih Što stariji
bili neg mi —
I mudriji mnogo neg mi —
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli Ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese

O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore Tek oči
Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore Svoje drage, —
drage, — života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more U njenom grobu uz
šumorno more.

SLAMNIG-ŠOLJAN

247
 ANDRE CHENIER (1762 -1794) FRANCUSKA

EPIGRAM

Nejako bijah dijete, a ona lijepa, zrela. Dozivala me

smiješkom i na se bi me sjela. Dok stajah joj na krilu,
čedna mi ruka mala Njenu je kosu, lice i grudi
milovala.
A kadšto njena ruka, iz koje ljupkost zbori, Tu
nesmotrenost dječju pravila se da kori. Kad kraj sebe
je dragane imala, smetene, Mazila je još više ta divna
žena mene.
Ah, koliko li puta (ta šta znaš u toj dobi?) Moje lice od
njenih usana cjelov dobi!
A zavidni pastiri govorili su meni:
»Sretno dijete! Koliki cjelovi izgubljeni!«

ČALE

ALPHONSE DE LAMARTINE (1790-1869)

FRANCUSKA

JEZERO

I nošeni vječno, u vječitoj noći, bez povratka

gnani spram obala skritih, zar u moru ljeta
nećemo se moći ni dan usidriti?

O jezero! Jedna godina,tek ode, a pred mile vale

koje bez nje gledam, gdje ona sjedaše, na kamen
kraj vode, ja sam evo sjedam.

248
I onda si tako bučalo pod stijenom i razbijalo se o
tvrde joj strane, a njoj vjetar prao tvojih vala
pjenom noge milovane.

Jedno veče — pamtiš? — plovismo u muku, med vodom i

nebom negdje živa glasa, jedino se vesla čula kako tuku u
skladu talasa.

Najednom, glas neki, čudan, posve blago s čarobnih obala

podigao jeku, val se primirio, a iz glasa dragog čuh riječi
gdje teku:

»O vrijeme, ne leti! Vi, trenuci sretni, ne hitajte tamo!

Pustite da slasti naših dana cvjetnih mirno uživamo!
Koliko nesretnih na zemlji vas moli: za njih brzo hajte;
njima odnosite i dane i boli, sretne ne gledajte.

Još koji trenutak zalud molim vruće, vrijeme ni da čuje.

Noći zborim: »Lakše!«, ali već svanuće tamu rastjeruje.

Ljubimo se dakle! Ne gledajmo ništa!

Nek nas radost primi!
Čovjek nema luke, vrijeme pristaništa, s njim tečemo i
mi«.

O zavidno vrijeme, zar će pjani sati, kad nas ljubav

sretnim valovima hrani, jednakom brzinom od nas otjecati
ko nesretni dani?

249
 Zar od njih ni traga neće biti više?
Zar zauvijek nesta tih časova sreće? Vrijeme što ih
daje, vrijeme što ih briše, zar ih vratit neće?

Vječnosti, prošlosti, vi, dubine tamne, od otetih

dana što tamo činite?
Hoćete 1’ nam vratit sve zanose plamne što nam ih
grabite?

O jezero! stijene! špilje! šumo slijepa!

Vi štono vas vrijeme obnavlja i štedi, na tu noć
sačuvaj, o prirodo lijepa, barem spomen blijedi!

Bilo u tišini tvojoj il u buri, jezero, u sjaju okolice

tvoje, u jelama crnim, u hridima surim što nad
tobom stoje.

Bilo u lahoru koji šumeć brodi, u šumoru što ga žal

žalu predaje, u srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim sija sjajem.

Vjetar što jauče, trska što šumori, lagani mirisi u

zraku i dahu, sve što vidim, čujem, dišem, neka
zbori: »Oni se voljahu!«
MILIĆEVIĆ

250
VICTOR HUGO (1802-1885)

FRANCUSKA

POŠTO SAM...

Pošto sam pehar tvoj, još pun, usnama tako;

Pošto u tvoje ruke zaronih blijedim čelom;
Pošto dah blagi katkad udisao sam lako,
Dah tvoje duše, miris tamnim ovijen velom;

Pošto mi bješe dano da te još čujem reći Riječ onu što

na srce svoj tajni melem toči;
Pošto vidjeh u tuzi, pošto vidjeh u sreći Tvoja usta na
mojim, a pred očima oči;

Pošto vidjeh gdje mi je nad sretnom glavom sjala Zvijezda

tvoja, avaj, uvijek maglom omotana!
Pošto vidjeh gdje mi je na val života pala Latica s ruže otrgnute
od tvojih dana!

Ja mogu godinama sada žurnim da velim:

— Letite dalje, jer će starenje moje stati!
Odlazite odavde s tim vašim cvijećem svelim,
Ja imam cvijet kog nitko ne može uzabrati!

Udrite krilima, prosut nećete moći njima Tu čašu tako

punu iz koje sada pijem.
U meni više plama, no u vas pepela ima!
Više no vi zaborava, ja ljubavi krijem!

SAULA

251
 JUDITI GAUTIER

Ave, Dea: Moriturus te salutat.*

Smrt su i ljepota dvije stvari jake što u sebi

nose mrak i plavet sjajnu; sestre su, jednako
plodne i opake, istu zagonetku kriju, istu tajnu.

O žene, pogledi, kose plave, crne, sjajte, ja

mrem! Sijaj, ljubavi i draži!
O blistave ptice iz dubrave tmurne!
O biserje što ga val mije i vlaži!

Gospo, nas smo dvoje bliži po sudbini, neg što se

po licu mom i vašem čini: u očima vašim
svemirski je žar,

a u mojoj duši zvjezdan ponor vreba; oboje,

Judito, susjedi smo neba, vi, jerbo ste lijepi, a
ja jer sam star.

MILIĆEVIĆ

GERARD DE NERVAL (1808-1855)

FRANCUSKA

LUKSEMBURŠKA ALEJA

Živa i brza kao ptica, ona je prošla, mlada

djeva, u ruci divan cvijet joj blista dok neki
novi napjev pjeva.

252 * Zdravo, Boginjo! Pozdravlja te onaj koji će uskoro umrijeti.

 Možda bi baš ta mogla doći i mome srcu ljubav
dati, i svu dubinu moje noći jednim pogledom
obasjati.

Al ne — mladost je završena..
Zbogom, ti blago svjetlo moje Djevojka, miris,
uspomena. . .
Sreća je prošla — nestalo je.

MILIĆEVIĆ

ALFRED DE MUSSET (1810-1857)

FRANCUSKA

CHANSON

Rekoh svome srcu, slabom srcu svome: Zar to nije

dosta svoju dragu ljubit?
Zar baš neprestance treba srce gubit,
I rasipat sreću u traženju tome?

Reklo mi je srce: Ne, to dosta nije,

Ne, to nije dosta svoju dragu ljubit,
Već baš neprestance treba srce gubit Slada nam je
sreća, što je bila prije.

Rekoh svome srcu, slabom srcu svome: Zar to nije

dosta, ova vječna tuga?
I kad neprestance nadolazi druga,
Ne patiš li boli u traženju tome?

Reklo mi je srce: Ne, to dosta nije,

Ne, to nije dosta, ova vječna tuga,
I kad neprestance nadolazi druga,
Sve su slađe boli, što su bile prije.

JEŽIĆ 253
 PISMO LAMARTINEU

Tko od nas, Lamartine, kad mladi smo bili, ljubavnika

strasnih pjesmu nije znao uz jezero kad si za nas
uzdisao?
Koga ti jecaji nisu rasplakali, ko nebo duboki, čisti kao
vali?
Tko ljubavi lažnih tuge dugotrajne, ostatke
vremena što se svuda krije, te tragove zrake
prolazne i sjajne ne poznaje, zar se čovjek
zvati smije?
Tko ljubljaše tom su brazgotine dane, što sveđ otvorene
u grudima stoje; noseći te drage, tajanstvene rane manje
želi lijeka bolesniji što je.
To tebi, pjesniku patnje, zar da rečem kako bol ti slavnu
patih podjednako?
Kako sam pred nebom, ko ti ono veče, u naručju bio
žica, nade, sreće, poput tvog da nesta moj san isto tako?
Uz lahor u sumrak da sam jednog časa usnuo spokojan
kao ti i sretan, na nebeske riječi ljubljenoga glasa
mislio da stala zauvijek su ljeta?...

TOMASOVIĆ

THEOPHILE GAUTIER (1811-1872)

FRANCUSKA

POSLJEDNJI LIST

U goloj šumi, u jeseni, ničeg u spletu granja bijedna,

već jedan list zaboravljeni, jedan list i ptica jedna.

254
U pustom krilu moje duše još jedna
ljubav jadikuje, ali jesenski vjetar puše
i ne dopušta da se čuje.

Odlazi ptica, listak pada, ljubav se gasi

od studeni.
Dođi mi na grob, ptico mlada, pjevaj,
kad stablo ozeleni!

MILIĆEVIĆ

SERENADA U ŠPANJOLSKOJ

Na balkon bi me dići htjela,

I saginješ se... Zalud muka! Visoko ti je
ruka bijela,
Ne može do nje moja ruka.

De, ne plaši se svoje stare, Đerdan i

vrpcu spusti dolje,
Ili od žica sa gitare Opleti ljestve, ii još
bolje...

Cvijeće i češalj skini skupa, Spusti mi

svoje duge kose,
Taj slap jantarni koji kupa Oble ti noge,
pete bose.

Po tim ljestvama čudnim ja ću U visine

se lako peti.
Nisam anđeo, a ipak ću Sve do nebesa
odletjeti.

MILIĆEVIĆ

255
 UGO FOSCOLO (1778-1827)

ITALIJA

LJUBLJENOJ

S pravom, kada te napustiti mogah,

Sad valima vičem, što se šumeć roje Bijući o
Alpe, dok jecaje moje Nose vjetri gluhi mora
Tirenskoga.

Nadam se, napušten od ljudi i boga, Bačen u

progonstvo protiv volje svoje Iz lijepa kraja, gdje
provodiš tvoje Dane, uzdišući rad odsustva moga,

Nadah se, da će vrijeme, zgode dnevne I hridi,

kroz koje umorna me takla Divlja ravnodušnost,
zatim šume drevne

Bit okrepa srcu u tolikoj bijedi.

Ah, prazna nado! Ljubav i sred pakla Besmrtna,
moćna znat će da me slijedi.
DELORKO

256
GIACOMO LEOPARDI (1798-1837) ITALIJA

USPOMENE
(Ulomak)

O Nerino! Zar mi možda o tebi ne pričaju ova mjesta?

Zar si, možda, iz misli mojih iščezla? Kamo ti ode,
o dragosti moja, pa ovdje samo uspomene na te
susrećem?
Više te ne vidi zavičaj, a pust je onaj prozor s kojega si
mi obično govorila, — na njemu tužni trepte zvjezdani
traci.
Gdje si, da više ne čujem tvoj zvonki glas kao nekad
davno, kad bi svaka jedva jasna riječ s usana tvojih, kad
bih je čuo, bljedilom oblila moje lice?
Nepovratno to je doba. Prohujali su dani tvoji,
o mila ljubavi moja. Nestala si!
Drugima je dosudila sudba
koračati zemljom i na ovim
stanovati mirisnim brežuljcima.
Ti brzo kroz život prođe. Snu je sličan bio život tvoj.
Prošla si ko u plesu.
Radost ti sjala na čelu,
u očima ti blistalo maštanje puno pouzdanja
ono svjetlo mladosti,
kad ih udes utrnu i ti mrtva pade.
Oh, Nerino! U mom srcu bivša ljubav vlada. Ako još
katkad na proslave i sijela pođem, samom sebi reknem: —
Nerino moja, za sijela
i svečanosti ti se više ne kitiš!

257
A kad grane svibanj pa s grančicama zelenim i s pjesmom idu k
djevojkama zaljubljeni mladići, ja opet velim: — Nerino moja,
nikad se za te proljeće i ljubav vratiti neće.
I za svaki vedar dan što ga gledam i svaki predjel u cvatu i za
uživanje svako što osjetim, velim: — Nerina sad više ne uživa,
ne divi se zraku ni poljima!
Oh, tebe je nestalo, vječno moje uzdisanje, — prošla si! O nek
bude svakog lijepog zamišljaja i svih nježnih osjećaja, tužnih i
milih otkucaja srca uspomena ova pratilica gorka!

SMERDEL
JOSE DE ESPRONCEDA (1808-1842)

ŠPANJOLSKA

RUŽE I NADE

Svježa i bujna i blistava ruža, gizda i

ponos vrta rascvjetana, pristali ures
uzdignutih grana, rađa se tiho i svoj
miris pruža.

Al kad se sunce od srdžbe potrese i kad

raspali žarke zrake svoje, nestane njena
mirisa i boje, a brzi lahor lišće joj odnese.

Tako i meni blijesak sreće sinu kad su me

krila ljubavi ponijela, a na moj oblak sjaj
radosti pade.

Al, jao, dobro prijeđe u gorčinu te s vjetrom

ode, gola i uvela, umilna ruža moje tužne
nade.

MILIĆEVIĆ

259
 GUSTAVO ADOLFO BECQUER (1836-1870) ŠPANJOLSKA

LJUBAV PROLAZI

Gle, nevidljive čestice uzduha pale

se tiho i drhte uokolo.
Nebo se razbija u zlaćane zrake, zemlju
potresa veliko veselje.
Čujem: plovi kroz vale harmonije tih lepet
krila i šum poljubaca.
Oči se moje sklapaju.. .Što se zbiva?
— To ljubav prolazi.

MILIĆEVIĆ

TAMNE LASTAVICE

Opet će doći tamne lastavice i objesit će

gnijezda pod tvoj krov. opet će krilom kucnuti
o stakla da čuješ njihov zov.

Al one što su, da te vide lijepu i mene sretna, zustavljale let,

one što su imena naša znale, te.. .više neće doći!

Vratit će se mladice kozje krvi i okitit će u

tvome vrtu plot, i ponovno će, uveče, mnogo
ljepše, cvijet otvoriti svoj.

260
Ali one, na kojima gledasmo rosu gdje
drhti u spokoju svom i pada kao čiste
suze dana, te.. .više neće doć!

Doći će i žarke ljubavne riječi da svojim

tonom dodirnu tvoj sluh, možda se tvoje srce
iz sna teškog probudi na taj zvuk.

Al nitko, nijem, neće preda te pasti da ti se

moli ko što se moli Bog, nikad te nitko neće
tako voljet ko što sam te volio ja.

MILIĆEVIĆ

261
 JOAO BAPTISTA ALMEIDA GARRETT (1799-1854)

PORTUGAL

SUDBINA

Tko ti je stazu naznačio kojom ćeš ići

nebom, zvijezdo? Tko li je pticu
naučio kako da gradi svoje gnijezdo?
Tko je kazao biljci: cvati, crvu da
mora pokrov tkati i da se onda u nj
obuče, tko li mu za to niti suče?

Zar je kazao netko pčeli, koja

livadom zuji, gleda, da li cvijet
žuti ili bijeli u sebi kriju slatkog
meda?
Da si ti, draga, moje biće,
dau tvom oku život sviće,
da mi je ljubav tvoja sve,
to mi ne reče nitko, ne.

Kao što zvijezda nebom kruži a

livadom se pčela kreće, kao što nagon
svakom pruži da sazna pute svoje
sreće, i ja na tvoje grudi divne dođoh
da nađem put sudbine, jer samo s
tobom znam živjeti i samo za te mogu
mrijeti.

MILIĆEVIĆ

262
JULIO DENIS (1839-1871)

PORTUGAL

METEOR

Ne vidješe je gdje prolazi? Jesen bijaše

onda, kad cvjetovi venu, kad slavuj više
u šumi ne pjeva, a suha trava sni u
zaboravu.

Ne vidješe je gdje prolazi? Snijeg je vrhove

gora krunio bjelinom, dok su vjetrovi u
laganom letu zapuhivali snažnim zamasima.

U tuzi ovih žalosnih prizora ona jedina

smijala se, blijeda, grudi su joj se mračile od
patnje a lice joj se sjalo od veselja.

Ne vidješe je. Prođe. Priroda je opet u bujnu

raskoš odjevena, no moja duša ovita je tugom
kao u času onoga rastanka.

MILIĆEVIĆ

263
 ALEKSANDAR PUŠKIN (1799-1837)

RUSIJA

TRENUTKA JOŠ SE SJEĆAM

Trenutka još se sjećam sjajna,

Kad preda mnom se ti pojavi Ko priviđenje, kao
tajna,
I ko ljepote genij pravi.

Kad tuga sve mi skrha nade,

A kinjile me strepnje tašte,
Tvoj nježni glas mi pjevat stade,
I lik tvoj sanjah na dnu mašte.

No doba minu. Vihor snježni Raspršio mi sne i

stravu.
I predadoh ja glas tvoj nježni I lik nebeski
zaboravu.

Polako su se vukli dani U zabiti, u zatočenju.

Bez zanosa, bez suza ranih,
Bez nadahnuća, nalik mrenju.

Al stiže duši probuđenje.

I opet mi se ti pojavi Ko
iznenadno priviđenje I ko
ljepote genij pravi.

I kucat stade srce vruće.

Nov život u njem maha uze.
I opet plamti nadahnuće,
I ljubav sja, i teku suze.

KRKLEC

264
NE PJEVAJ, DRAGA

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske

pjesme pune tuge:
U sjećanju mi bude tamnom Daleki žal i dane
druge.

Kad razliju se u tišinu Te pjesme lude,

zanesene,
Ja vidim stepu, mjesečinu I lik daleke, jadne
žene.

Otkada ugledah te, draga,

Njen lik u mome srcu gasne,
Al nova oživi ga snaga,
Kad začujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske

pjesme pune tuge;
U sjećanju mi bude tamnom Daleki žal i dane
druge.

CESARIĆ

ELEGIJA

Ludo veselje mojih mladih ljeta Kao

mamurluk, sad mi samo smeta. Al kao vino —
tuga davnog plača U mojoj duši biva sve to
jača.
Moj put je tmuran. A dane sve gore Nosi mi
burno budućnosti more.

265
 Al mrijeti mi se neće. Još se nadam. Ja živjet
hoću, da mislim i stradam. Med nedaćama,
jadima i zlima,
Ja znam da za me i naslada ima. Ponekad opet
zanijet ću se skladom, Nad svojom sanjom
zaplakati kradom I tko zna, neće 1’ posljednji
mi dani Ljubavlju zadnjom biti obasjani.

CESARIĆ

VOLIO SAM VAS

Volio sam vas; i ljubav još, možda, Nije

ugasla sva u srcu mom;
No nek vas ona sad ne brine više,
Ja neću da vas rastužujem njom. Volio sam
vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog; Volio
sam vas iskreno i nježno,
Volio vas tako drugi, dao Bog.

VITEZ

FJODOR TJUTČEV (1803-1873)

RUSIJA

JA ZNADOH OČI

Ja znadoh oči — o te oči!

Kako ih ljubljah, sam bog zna!
Od njinih čarnih, strasnih noći Ne mogoh
otkinut dušu ja.
266
U ponorima tog pogleda,
Što život do dna razotkriva, Takav
se u njem bol ogleda, Takva
dubina strasti skriva!

U trepavica sjeni tada Disaše tužan

i čudesan,
On sav umoran, ko naslada, I, kao
patnja, sav udesan.

I nijednom se to ne zbude U
trenucima divnim onim Da me
susretom ne uzbude I da bez suza u
njih ronim.

VITEZ

JA JOŠ SE MUČIM

Ja još se mučim tugom čežnja, još tebi

stremim dušom svom - i u sumraku
uspomena još ljubav dajem liku tvom.

Tvoj mili lik, nezaboravan, uvijek

i svuda nosim ja, lik nedostižan,
miran, stalan, ko zvijezda što na
nebu sja.

MILIĆEVIĆ
 MIHAIL LJERMONTOV (1814-1841) RUSIJA

KAD ONA PJEVA

Kad ona pjeva — glas se topi Ko poljupci

joj na usnama,
Kad gleda — ko da pogled popi Svu
modru radost neba sama; Kad ide — sve u
sklad se spaja I riječ joj, što se grlu ote
—
Sve puno čuvstva, izražaja,
Sve puno čedne joj ljepote.

VITEZ

A. O. SMIRNOVOJ

Bez vas bih htio reći vam mnogo, Kraj

vas bih htio slušat vas;
No vi šuteć gledate strogo,
A ja, sav zbunjen, gubim glas.

I što sad?.. .Riječju neiskusnom Zanijet

um vaš nije mi lako...
I sve bi to sad smiješno bilo,
Kad ne bi bilo tužno tako...

VITEZ

268
 NE, JA TE TAKO VATRENO NE LJUBIM

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,

Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
1 mlade svoje dane izgubljene.

U času, kad te zadivljeno gledam,

S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim, koje više nema,

U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustma — usta davno nijema,
U očima ti — sjaj ugasle zjene.

VITEZ

NIKOLA J NEKRASOV (1821 -1878)

RUSIJA

OLUJA

Susjetka se Ljuba dugo opirala,

Na koncu mi šanu: »Sjenica je mala

Tu u našem vrtu... pazi... ove noći.. . Nestrpljivo

čekah kad će večer doći!

269
Krv je u nje mlada: uzavret će — velim. Al u nebo
glednem, pa se ne veselim.

Oblaci se teški svud okolo viju...

Udario pljusak i gromovi biju.

Ja namršten idem i sumnje me prate — »Danas na

sastanak nit ne misli, brate!

Plašljiva je Ljuba i mnogo je fina,

Takva neće vani kad je grmljavina.

Znam, njoj do oluje ne bi bilo stalo, Samo da je u me

zaljubljena malo«.

K sjenici prilazim, bol me mori neka, Prilazim i

vidim: Ljubuška me čeka!

Noge posve mokre, promočena bunda...

I da je prosušim trebalo je truda.

Otad se ne mrštim niti negodujem,

Nego se nasmiješim kad oluju čujem.

MILIĆEVIĆ
TARAS ŠEVČENKO (1814-1861)

UKRAJINA

PLIVAJ, PLIVAJ, LABUDICE

Plivaj, plivaj, labudice,

Po sinjemu moru,'
Rasti, rasti topolice,
I prerasti goru.
Rasti tanka i visoka Do oblaka lakih I
gospoda pitaj da 1’ ću Dragog
dočekati.
Rasti, rasti i pogledaj:
Tamo mi je sreća Oj daleko, preko
mora,
A ovdje nesreća.
Tamo mi je crnooki,
Pjesme pjeva, šeće,
A ja plačem, njega čekam, Nema
meni sreće.
Reci njemu da me podsmijeh Tuđih
ljudi prati,
Reci njemu da ću umrijet Ako se ne
vrati.
U zemlju me ček i mati Hoće
zakopati,
A tko li će u starosti Tad nju
njegovati?
Neće se ni za nju naći Ljudi dobri,
blagi.

271
Majko moja! Sudbo moja
Bože, bože dragi!
Dobro gledaj, topolice! Ako
njega nema,
Plači rano, prije zore, Dok
nikoga nema.
Rasti, srce-topolice,
I prerasti goru,
Plivaj, plivaj, labudice,
Po sinjemu moru.

MENAC
ADAM MICKIEWICZ (1798-1856)
POLJSKA

NJEMENU

Njemene, rijeko rodna! Gdje su vali oni, Gdje vodu

nekad hvatah u dlanove male,
A zatim u brzake plivah da razgale Vrelinu srca koje
nespokojnost goni?

Tu se Laura, skraja, voljela da skloni,

U kosu da uplete vijence rascvjetale;
Tu lik joj što bi pao na srebrne vale Često suzama mutih
što ih mladost roni.

Njemene, rijeko rodna! Gdje su vode one,

S njima toliko sreće, i nada, želja?
Gdje su godine drage djetinjih veselja?

Gdje ljeta draža kada nemiri nas gone?

Gdje je Laura moja, gdje krug prijatelja?
Sve prođe — pa što se još moje suze rone?

ŠAULA

JULIUSZ SLOWACKI (1809-1849)

POLJSKA

NA JEZERU

Odonda sretni bili smo nas dvoje jezerom ploveć tamno-

modre boje; ne znam, da 1’ noge u čamcu mi stoje, jer s
dusima sam bratimit se htio,
po vodi hodah, u raju sam bio, a ona mi je
vođom bila svuda!
Ah! ona kao labud bijelih krila jezera plavog
kraljica je bila!
Leteći s čunom ona plovi tuga, za čunom sjaj je
safirove boje —
u sjaju tome ribe kolo vode i bacaju se k
njoj iz modre vode; i s takvom pratnjom plovljasmo
nas dvoje. Nad modrilom se usne njene smiješe,
boginja voda modrih ona bješe, pred njenim čamcem
golubi, delfini, a kristalni joj dvori u dubini, noću joj
krunu mjesečina splela...
Mogla je sa mnom činit, što je htjela.

BENEŠIĆ

ZA MRTVOM DRAGOM

Pod prozorima mojim je fontana,

što jauče u plačnom razgovoru: i jedno drvo,
gdje u harfe zboru slavuji žive; kroz prozor izvana
svaku noć blijeda zaviri Dijana
i čelo moje tužnim sjajem mami. Dok
plačem, bude mene u osami: to drvo, mjesec taj, i ta
fontana.
Ustajem blijed, kroz prozor da izvirim: to
jadikovke kroz dolinu ječe, slavuji plaču, a
fontana teče, govore o njoj — a ja srce širim,
u očaju se za smrt molim jače, i sahnem,
venem, mrtav da se smirim... A svako jutro ta fontana
plače.

BENEŠIĆ
ADAM ASNYK (1838-1897)

POLJSKA

NIŠT MED NAMA BILO NIJE

Ništ med nama bilo nije, niti riječi,

uzdisanja, ništa, što se kaže, krije, osim
tih proljetnih sanja,

osim tog mirisa, boja, i tog iznad zemlje

sjaja, osim gaja i tih hvoja i zelenog
svježeg maja,

osim onih vodopada, gdje se rosom

cvijet odmara ispod duge blagog hlada i
prirode slatkih čara,

osim onih bistrih vrela, gdje je

srce zanos pilo, osim vijenca,
što si plela, ništ med nama nije
bilo.

BENEŠIĆ

275
 FRANCE PREŠEREN (1800-1849) SLOVENIJA

SONET

Mirisne, rosne ruže poezije

otkrivaju što u srcu se skriva.
Srce je moje vrt i plodna njiva, gdje
sada ljubav elegije sije.

Ti si mi sunce. Al mi dano nije pronaći te, o luči,

vatro živa: u kazalištu, ispod okna siva, na plesu,
šetnji... svud se lik tvoj krije.

Koliko puta od želje poludim u gradu našem sresti

te što prije, no zalud lutam i uludo žudim.

Oko mi suze u samoći lije i zato pjesme zbog kojih

se trudim iz kraja nisu u kom sunce grije.

KRKLEC

PETAR PRERADOVIĆ (1818-1872)

HRVATSKA

MRTVA LJUBAV

Gdje ću tebe, o ljubavi moja, sad zakopat, kad si

izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja, jer si pokoj sav mu
razmetnula.

276
 Da te legnem u zemljicu crnu, u
zemljici ti ne bi sagnjila, zemska vila
dragocjenost tvoju u kamenje
predrago bi zbila.

Da te spustim u duboko more, u moru se ne bi

rastopila, morska vila dragocjenost tvoju u
biser bi predragi salila.

Pak bi došli ljudi blagohlepni, iz zemlje bi te

iskopali, iz mora bi te izvadili i po svijetu
svuda rasprodali.

A ti idi, nek te uzdisaji k nebu dignu, tamo

zvijezdom budi, tamo meni žalosnome sjaji,
tamo neće dostignut te ljudi!

BRANKO RADIČEVIĆ (1824-1853)

SRBIJA

NIKAD NIJE VITO TVOJE TELO.

Nikad nije vito tvoje telo Ruka moja mlada

obavila,
Ni s’ u tvoju usnicu upila Moja usna ikad,
čedo belo!

Tio veče ko da te donelo Sred anđela sa božija

krila,
U ma’, s’ divno meni pojavila,
U ma’ divnu veče te odnelo.

277
 Sam ostado’ sa suznijem okom, Sam tu
samcit na svetu širokom, Sam sa noći
tavnom, al’ bez sanka.

O zoro moja, zora bez osvanka, Sunce

milo, al’ bez bela danka,
Na te mislim, dušo, bez prestanka!

ĐURA JAKŠIĆ (1832-1878)

SRBIJA

NESTAŠNOJ DEVOJCI

Zar poljubac meni, starcu, daješ, mlada, sa

usana?
Zar na moje staro rame pada ruka usijana?

Je 1’ to ljubav, je li šala, te je tvoja ruka

mala na ramenu sedog starca zadrhtala,
zatreptala?

II l si došla, zluradice, da me varkaš, da

me jediš? Izmučene stare grudi da povrediš,
da pozlediš?

»Ja te ljubim!«... tvrdiš, mlada, puna jada,

puna nada, ali ljubav sedom starcu veruj,
dušo, teško pada...

Uvele su grudi moje, tvoja ljubav vatra živa

— pa se bojim, starac sedi, od plamena i
goriva.

278
JOVAN JOVANOVIĆ ZMAJ (1833-1904) SRBIJA

LJUBIM LI TE ... IL’ ME SANAK VARA

Ljubim li te ... il’ me sanak vara,

Što te udilj uza me dočara;
Ljubim li te ... il’ me duša vara,
Što se udilj s tobom razgovara;

Ljubim li te ... il’ me bezum ganja,

Nemam vida, nemam osećanja;
Ljubim li te ... il’ ljubavi nije —
Što se grli, to su same zmije;

Ljubim li te ... ili mene nema,

Ili tebe, — nas ni jedno nema;
Ljubim li te ... ili nema sveta,
Nema sunca, ni rose, ni cveta,

Već sve tmina, što je pak’o mesi,

A po tmini vitlaju se besi,
A med njima prabesina spava, —
Moju ljubav u snu izmišljava.

LAZA KOSTIĆ (1841-1910)

SRBIJA

SNOVE SNIVAM

Snove snivam, snujem snove, snujem snove biserove, u

snu živim, u snu dišem, al’ ne mogu sitne snove, ne
mogu ih da napišem.

279
 Snove snivam, snove snujem, u slike bih
da ih kujem, al’ su sanci poletanci, ne
mogu ih da prikujem, srcu mome
laganome.

Al’ nasloni na te snove tvoje grudi

biserove, dve ledene biser kapi: ta bi
studen smrzla snove, sve te slike sledila
bi.

RIKARD JORGOVANIĆ (1853 — 1880)

HRVATSKA

DRVO LJUBAVI

Visoko vam je drvo ljubav,

Ko jablan — više, mnogo više, Na
njegovih se vitih granah Umjesto ptice
zvijezda njiše.

I sunašce i mjesec blijedi Tek onda

cijelim žarom sijeva, Kad preko lišća toga
drva Na žalostan se svijet osmijeva.

I blago onom kom je dano Uživat

radost a pod njime:
Je 1’ slijep? Tad vidi rajske bašte. Je l'
gluh? — On čuje serafime.

280
SANDOR PETOFI (1823-1849)

MAĐARSKA

BIT ĆU STABLO

Bit ću stablo ako cvijet si stabla.

Ako si rosa, bit ću cvijeće tvoje.
Bit ću rosa ako si sjaj sunčev,
Da se, najzad, naša bića spoje.

Djevojčice, ako li si nebo,

Onda ću se ja stvoriti zvijezdom;
Ako li si, djevojčice, pako,
Zgriješit ću da s tobom već sam jednom.

VELEBIT

MOJ JEDINI CVIJET SI BILA

Moj jedini cvijet si bila;

Svenu: pust mi život vene.
Bila si sjajno sunce, mila; Ugasnu: noć je oko mene.

Krila si mojim snima dala; Slomljena si: već ne

letim.
Krv si mi žarom zagrijala;
Ti ohladnje, ja se ledim.

VELEBIT

281
 KRAJEM RUJNA

Gle, još cvatu cvjetne bašče u dolini I zeleni jablan još

pod oknom lista,
Al pogledaj zimski svijet u daljini,
S vrhova planina snijeg posvuda blista.
U srcu još živi ljeto puno žara,
U njemu još cvate proljeće cijelo,
Ali kosa tamna sijedom se stvara,
Glavu već mi pokri zimsko inje bijelo.

Vene, mre cvijeće i život se gasi...

Ženo moja, amo u krilo mi sjedni!
Gle, na moja prsa glavu nagnula si,
A sutra ćeš možda past na trup moj leđni Reci, ako
mene uzme smrt prijeka,
Hoćeš li, uz suze, plaštem pokriti me,
Ili ćeš zbog nekog mladoga čovjeka Napokon i moje
zaboravit ime?

Odbaciš li veo tuge jednog dana,

Kao barjak crni vješaj ga nad grobom: Doći ću ga uzet
iz grobnoga stana U ponoć i, tužan, ponijet ga sa
sobom Da otarem suze što odviše lako Zaboravi mene,
muža svog u boli,
Da povijem rane srca što jednako I tamo još, trajno,
samo tebe voli!

VELEBIT

282
CHARLES BAUDELAIRE (1821-1867)

FRANCUSKA

JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,

O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje Pa i
makar mislim da te tama šalje Da bi ironično
razmak povećala Što ga je do neba već priroda
dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem

I ko crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

ROBIĆ

JEDNOJ PROLAZNICI

Ulica je bučno vrela oko mene. —

Vitka, u crnini, s plemenitim strukom Jedna
žena prođe pridižući rukom U raskošnoj kretnji
rub halje vezene;
Isklesanih nogu, sklad oko nje rosi. —
Nestrpljiv ko luda, lakomo sam pio Iz oka joj
(nebo gdje se orkan krio) Blagost što opčinja i
slast što smrt nosi.
Blijesak ... pa noć potom! Ljepoto bjeguća.
O ti, čije oči u tren me opiše,
Da li će te ikad moja žeđ goruća
Opet sresti? — Kasno! Možda nikad više! Jer ja ne
znam tko si ni gdje si se skrila, Ti, što žud si moju
jasno osjetila!

JUREVIĆ 283
 SMRT LJUBAVNIKA

Divani će naši bit mirisa puni,

Duboki ko rake, s ležajima mekim,
Na stalcima cvijeće što se tiho truni, Procvjetalo za
nas pod nebom dalekim.

Rasipljući strasno posljednje topline,

Naša srca dva će kao zublje sjati, Dvostruki će traci
od svjetlosti njine Na zrcalu dušu jedan odraz dati.

A u veče modro nadnaravna sjaja Jedan ćemo blijesak

izmijenit jedini Kao dugi jecaj u znak oproštaja,

Odškrinuvši vrata, tad Anđel će ući Da

radosnom kretnjom oživi u tmini Ogledala
mutna i uglasle luči.

JUREVIĆ

JEDNOJ MALABAREŽANKI

Nježna kao ruke stopala su tvoja,

Od bedara svih je tvoje ljepšeg kroja; Umjetniku drag
je ritam tvoga boka;
Crnji je od puti baršun tvoga oka.
U sunčanom kraju gdje te Bog tvoj stvori, Odano ti
srce gospodara dvori:
Ti lulu mu pališ i mirise drage,
Razgoniš moskite i puniš krčage.
Čim jutarnji vjetar raspjeva platane, Kupuješ na trgu
ananas, banane.
Bosonoga vazdan, lepršava hoda,
Ti popijevaš drevne napjeve svog roda.
A kad siđe veče u grimiznu velu,
Rogožini predaš svoju nagost vrelu.

284
 Tvoji sni su puni ljupkih kolibrića I ko ti su cvjetni, sa
peludom priča.
Što te, sretno dijete, u Francusku nosi,
U Francusku našu koju patnja kosi?
Plijen mornarskih ruku bit ćeš sred pučine; Zar ostavit
hoćeš rodne tamarine?
U opravi lakoj od tanka muslina,
Pod snijegom i tučom studenih daljina, Žalila bi
zavijek ova sretna ljeta,
Da pobirat moraš — steznikom sapeta — Mrve tuđeg
jela u brlogu grada I prodavat miris svoga tijela
mlada,
Slijedeći kroz maglu u večeri kasne Mutna priviđenja
— kokose sablasne!
JUREVIĆ

PAUL VERLAINE (1844-1896)

FRANCUSKA

MOJ INTIMNI SAN

O ženi nepoznatoj san mi se čudan vraća,

o ženi što me voli i što je meni mila, koja nikada nije
kakva je prije bila,
a nije ni drukčija, i voli me i shvaća.
I jer me shvaća, ona jedina može ući
u moje srce — jao! — koje za nju samo nije
zagonetno, a znojno čelo tamno jedina ona zna mi
osvježit plačući.
Ne znam je 1’ crna, plava, rida ta ljepota. Ime joj?
Samo pamtim: zvoni milo i meko ko imena dragana
prognanih iz života.
Kao pogled kipa pogled je njen usnuli, a u glasu
joj tihom, teškom i dalekom glasovi drhte dragi
koji su umuknuli.

MILIĆEVIĆ 285
 GREEN

Evo lišće i cvijeće, grane, plodovi zreli, evo i moga srca

što samo za vas bije. Nemojte ga raniti rukama svojim
bijelim, i ovaj skromni darak neka vam mrzak nije.

Dolazim prepun rose, po meni kapi mnoge od vjetra

na mom čelu hvata se inje lako. Pustite da moj umor,
smiren uz vaše noge, sanja časove sretne i da se
odmori tako.

I po grudima vašim nek moja glava pliva, koja od

poljubaca sva šumori i pada.
Od te oluje krasne nek tako otpočiva, i da trenutak zaspim
kad i vas umor svlada.
MILIĆEVIĆ

SENTIMENTALNI RAZGOVOR

U starom parku, samotnom i leđnom,

Dva stvora prođoše stazicom jednom.

Njine su oči mrtve i usne meke,

A riječi jedva čujne i poput jeke.

U starom parku, samotnom i leđnom,

Dv’je sjeni spominju šta bješe jednom.

— Na našu strast davnu sjeća 1’ te bar malo?

— Da se tog sjetim, zašto vam je stalo?

— Bije 1’ ti srce kad ime mi spomene se?

Da P dušu moju još u snu vidiš? — Ne.

286
— Ah, ti dani kad spajasmo usne vruće U neizrecivoj sreći!
— Da, moguće!

— Nebo bje plavo, a nada tako moćna!

— Sad slomljenu nadu skriva tama noćna!

I tako idu kroz travnjake puste I samo

noć čuje kada što izuste.
SAULA

FIFI SE PROBUDIO...

Fifi se probudio. U zoru si mi dala cjelov za dobro

jutro, a jadna ptica mala jedanput zacvrkuta i glavu
skri pod krilo te utihnu na časak pjevanje njeno
milo.
Tada ti za tvoj cjelov je cjelov svoj uzvratih mnogostruk,
posvudašnji, koji te cijelu prati, sve dolje od stopala do kose
raspletene stajući na mjestima gdje su bljesci i sjene.
Bilo je to veselo i tebe smijeh osvoji, a ja koljena naglo
tisnuh između tvojih, oprijeh se na njih, nagnut, usta ti
zgrabih živo, i tada postah surov, a tebi ne bje krivo, čak mi
tvoj pogled vlažni kao da reče hvala. Tada se Fifi prenu,
nemirna ptica mala,

i kao vjeran drugar, veseo svakog časa, što ne zavidi sreći

niti zlo kakvo snuje, on pozdravi moj trijumf salvama svoga
glasa kao da hoće da ga i samo nebo čuje.

Skakutaše ponosno ko momče što se diže da slavnom

pobjedniku uzvikuje i maše, a zora što tad rujna na stakla
sobe stiže bila je, ne lažući, svjedok ljubavi naše.

MILIĆEVIĆ 287
 ARTHUR RIMBAUD (1854-1891)

FRANCUSKA

SANJARENJE ZA ZIMU
Posvećeno.. .Njoj

Zima, malen vagon ružičaste boje,

Mi na modroj klupi.
Bit će fino. Kut, gdje poljupci se roje,
Sumrakom nas upi.

Ti ćeš sklopit oči, da na noćne sjene Pogled ti

ne svrne,
Na demone iza stakla, na hijene I vukove crne...

Zatim ćeš oćutit da ti odraz rudi,

I malešan cjelov, kao pauk ludi,
Niz vrat će ti sići.. .

— Prignuv glavu »Traži!« reći ćeš zacijelo,

Svu noć tražit ćemo bubu, što će cijelo Tijelo ti
obići.

GERIĆ

288
EMILE VERHAEREN (1855-1916)

FRANCUSKA

CRVENE LJUBAVI

Ma tko da mari za govorkanja, zle riječi,

Kad život u dvoje s toliko slasti ćute?
Krik bogomoljca, zloban pogled zar da spriječi Tu
radost večeri kad stazom se upute,
Kad on je osjeća gdje gori nježnom puti Kad
stegne je uza se, dugi pogled svrne Na dugi vrat,
gdje mjesto poljupca već sluti,
Na iskru žudnje, što joj zasja zjene crne,
A ona ćuti srh i želju luda bila
Da preda mu se sva, da pomama je svlada,
Jer srce vrelu želju tjera tokom žila,
Krik nagona je sažge željom, te bi rada Od svoga tijela
momku bogat stol da poda,
Te do jutra da davnu glad i žed utaži,
Nezasitnom da usnom ljubavi se oda Na pravoj gozbi
puti, mladosti i draži.
I zagrljeni tijesno kroz vrbake gaze,
Po sagu mahovine, prostrte za dvoje,
Sve dalje, kidajući živicu kraj staze Da grozničavom
usnom lišće s grane broje.
Sa smiješkom on joj otkri nemir što ga šatre Kad nije
bilo nade da mu bude žena,
I tad o svečanosti uzeše da snatre Kad otetim cjelovom
prekri usta njena.
Al sad je ona ta što žudi cjelov dati,
Te opija se sva tom nezasitnom hranom,
Na svježem zraku, kada suton nebo zlati,
I l u crvenom oproštaju sunca s danom.
I ista, nerečena želja ih odvuče
Da zgodno mjesto u hrastiku mladu nađu,
Te s osmijehom na licu, dok im srce tuče,
Na zaokretu s puta niz obronak sađu.

289
Kraj žute plohe raži obilata klasa Ko slučajno se nađe
kutak gdje se ziblje Zelenilo što svježi vjetar ga talasa
—
Iza njih krošnja stabla, sprijeda grm i šiblje, Mjestance
mimo, gdje se samo žito vlažno U dugom dahu glasa
kada vjetar duše,
Sve gledajući se i zagrljeni snažno,
Bez daha, tromi, na tie zbunjeni se sruše.
Da divlja krika čula i žestoke gladi, Oslobođenih želja,
nagona u kome,
U borbi puti, ženka i njen mužjak, mladi,
U snažnom stisku jedno drugom krsta lome, Svu travu
zgnječi klupko valjanja im luda,
Ko nalet snažna vjetra, pljuska ili tuče,
Te izrovana zemlja pored njih je svuda,
Od udaraca nogu praska krhko pruće!
Bez krika, lažna straha, opiranja, smjelo Sad ona sve mu
draži svoga tijela nudi,
Bez bojazni da glas će doprijeti u selo Eksplozije od
ljubavi što razdire im grudi.
Na obijest krda misle, kad živinske glave U proljeće se
divljim nagonom razgore,
Na konje kada ržu, i na spremne krave Da ljubavnom se
jarmu bikova pokore.
A on, kralj njenog tijela, vladar svijesti njene, Od sviju
izbra nju, da s njome ljubav vodi,
I kada drhtavu je gleda poput sjene,
Tad momački ga ponos nadme te mu godi.
I kad se baci na nju, to je krik oluje,
Još bješnje no kad pljusak udara o stijenje, Od grča
njegova se dubok hropac čuje,
U grcanju se guši divlje sjedinjenje.
Da obamru joj čula, slomit bi je htio U mutnu besvijest
snagom bića svoga,
Te posljednji je nalet tako žestok bio
I sama im se ljubav uplaši od toga.
Da, sprva će ih selo s porugom da prati,
A roditelji kletvom, ali dan će doći Kad ipak
privolu za udaju će dati,
I sadašnji njen momak uza nju će poći,
Na dan vjenčanja, s paskom mlada muža,
Da u crkvu je vodi, da joj prsten dade,
U sjaju novih svijeća pored ranih ruža,
Nju, što već, mlada, drhtaj materinstva znade.

GERIĆ

TI SI MI REKLA

Ti si mi rekla sinoć tako umilne riječi te nas je mnoštvo

cvjetova, što se nad nama svilo, odjednom zavoljelo, a jedan od
njih sleti da bi nas dotakao, i pade nam u krilo.

Govorila si kako će ubrzo sve da mine, kako će

naša ljeta pasti ko zrelo voće, kako će odjeknuti
posljednji zvon sudbine
i kako ćemo se voljet sred staračke samoće.

Srce ti je gorjelo puno spokojnog žara, tvoj glas

me je grlio stiscima koji gode,
i bi mi ko da vidim gdje se mirno otvara daleki splet puteva što
prema grobu vode.

MILIĆEVIĆ

291
 HENRI DE REGNIER (1864-1936)

FRANCUSKA

ODELETTE

Kazah li riječ o svojoj

Ljubavi, rekoh tromoj je vodi
Koja me sluša kad se nad nju prignem;
Kazah li riječ o svojoj
Ljubavi, to je bilo vjetru
Što šapuće i smije se u granju;
Kazah li riječ
O ljubavi mi, reko sam je ptici Što prolazi i pjeva
Uz pratnju vjetra;
Kazah li riječ,
To bješe jeci.

Ljubljah li dušom svom,

To bjehu oči tvoje Vesele i tužne;
Ljubljah li dušom svom,
To bjehu usta tvoja stroga i slatka,
To bjehu usta tvoja;
Ljubljah li išta dušom cijelom,
To bjehu put ti topla i tvoje usne svježe;
A to što tražim, sjen je tvoja.

NAZOR

29 2
FRANCIS JAMMES (1868-1938)

FRANCUSKA

JA BIH TAKO ŽELIO

Ja bih tako želio u dan nedjeljni bijeli, kad bude mnogo

vruće i kad su grozdovi zreli, da mi je ručati u kakvoj
seoskoj kući, kod neke stare djevojke, gdje se rublje suši,
bijelo i čisto rublje na konopcima svuda, a po dvorištu
mnoštvo pilića vrluda
i vrti se oko zdenca, — i jedna cura mlada da s nama
zajedno za stolom bude tada.
Ručali bismo dobre, masne gibanice, a s njima možda dvije
pečene golubice.
Onda bismo popili kavu svih nas troje pa bismo brzo složili
servijete svoje
i pošli bismo u vrt, pun kupusa plavog, a stara bi nas
pustila da ostanemo tamo.
Dugo bismo se grlili, a naša usta žarka crvena bi se spojila
pored crvenog maka.
Onda bi zazvonilo, kada se polja smrače, a mi bismo se
stisnuli vatrenije i jače.

MILIĆEVIĆ

VREMENIMA VOLIM...

Vremenima volim Claru d’Ellebeuse, učenicu starih

internata, koja je u tople večeri odlazila ispod lipa čitati
negdašnje magazine.

293
Volim samo nju, i osjećam u srcu plavo
svjetlo njezina bijeloga vrata.
Gdje li je ona? Gdje bje onda ta sreća? U svijetlu
njezinu sobu ulazile su grane.

Ona možda još nije mrtva

— il, može biti, oboje to bijasmo.
U velikom dvorištu bilo je mrtvoga lišća. Svršeci
prastarog ljeta u hladnome vjetru.

Da li se sjećaš paunova perja u velikoj

vazi, u blizini školjki? Spoznasmo tada
da smo brodolomci
i Novom Zemljom nazivasmo klupu.

Dodi, o dodi, Clara d’Ellebeuse;

i volimo se još, ako postojiš.
U starom su vrtu stari tulipani.
Dodi sva gola, Clara d’Ellebeuse.

J PUPAČIĆ
GIOSUE CARDUCCI (1835-1907) ITALIJA

ZA ANNIE VIVANTI

U zatvoren kapak prozora udaram grančicom cvijeća

plavozelenkastog i modrog, ko tvoje oči, o Annie.

Vidi: sunce je osmijehom drhtave zrake poljubilo oblak, i reklo

— Oblače bijeli, otvori se. —

Slušaj: vjetar s planine svježim šapatom pozdravlja jedro, i kaže

— Prebijelo jedro, zaplovi. —

Gledaj: ptica se s vlažnoga neba spušta na breskvu u cvatu, i

cvrkuće — Rumena biljko, miriši. —

Poezija, boginja vječna, iz mojih misli silazi na srce, i glasno

viče — O staro srce, udaraj. —

I poslušno srce u tvoje velike vilinske oči gleda, i zove —

Slatka djevojko, pjevaj.

MILIĆEVIĆ

GABRIELE D’ANNUNZIO (1863-1938)

ITALIJA

KIŠA U BORIKU

Šuti. — Šume na rubu Riječi ti ne čuješ ljudske,

No riječi Koje su nove
I meke, 295
 A šapću ih lišće i kapi
Daleke.
Slušaj. — Kiša je pala Iz
oblaka rasutih nebom Na
borove oštrih igala,
Na mrču kojoj su grane
Žedne i slane;
Kiši na miru Božansku,
Na blistave žukve S
kojih se cvjetovi
Trune,
Na smreke koje su sočnih
I mirisnih bobulja Pune;
Kiši na lica nam Šumska,
Kiši na ruke nam Gole,
Kiši na ruho nam Tanko,
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas Dušu zatravit
svu će,
O Hermiona.

Na crne ti obrve kiši;

I ja bih reko da plačeš Od
miline. Bijela Nijesi; nošena
snagom Ko da si izašla cijela Iz
kore drveta.
I život sav nam je sada
Mirisav, pun je svježine;

296
U grudma je našima srce Ko breskva;
Između vjeđa nam oči Ko puljci u travi,
A zubi su naši U rupicama svojima nalik Na
bademe gorke.
Od česte k česti! Sada Smo skupa, a sad
nismo,
Dok biljska nam snaga Omotava gležnje,
koljena veže;
Al ipak hodamo samo,
A tko zna kamo, a tko zna kamo?
I kiši na lica nam
Šumska,
Kiši na ruke nam Gole,
Kiši na ruho nam Tanko,
Na svježe misli
Što iz nove duše nam
Niču,
Na lijepu priču
Što tebe obmanila juče,
A meni gle danas Dušu zatraviti svu će,
O Hermiona.

NAZOR

297
 ANTONIO FEIJO (1860-1917)

PORTUGAL

SERENADA

O zvijezde jasnih noći, budite budne! Mjeseče,

laganije sijaj, laganije!
Klinčaci, makovi, ruže, sagnite glave!
Pustite je da spava, pustite je...

Ptice, stišajte se u starom šumarku!

Tišino, pjeno koja cjelivaš žale!...
Spava!... možda sanja... mene sanja...
Pustite je da spava, pustite je...

Polakše pirite, klonuli povjetarci!

Zalijte je mirisima, preplavite je!
Teškim mirisima uvelih magnolija!
Pustite je da spava, pustite je...

Pretvorite se u kristal, suze noćne,

i u drhtavo biserje ovijte je,
padajte spokojno iz plavetnih urni!
Pustite je da spava, pustite je...

Mjeseče, zvijezde bezbrojne, budite budne! Ptice,

tišina! Lahori, nosite mirise! Klinčaci, makovi, ruže,
sagnite glave!
Pustite je da spava, pustite je...

MILIĆEVIĆ

298
ANTONIO NOBRE (1867-1900)

PORTUGAL

O DJEVOJKE

O djevojke, pri suncu što zalazi zapjevajte

iduć po samotnoj stazi.
Hoću pjesmu, koja izgubljeno ognjište moje
dočarava, jer ga srce ište.

Zapjevajte mi svemoćnim svojim glasom

o suncu što tonuć more vijencem kruni,
o obilju žetve koja blista klasom,
o vinu, dražesti, ljepoti i luni.

Pjevajte! Pjevajte vedre pjesme svoje! Uklonio

sam s razvalina kuće sve one stare iluzije moje

što ih u snu vidjeh tužne, umiruće. Svojim me

glasom vedrim uspavajte,
o ljupke, o svježe djevojke... zapjevajte!

CETTINEO

299
CHRISTINA GEORGINA ROSSETTI (1830-1894) ENGLESKA

PJESMA

Umrem li, o dragi moj,

Nek pjesme ti ne tuže;
Cipresu sjenatu na grob Ne
sadi, niti ruže:
Nek bude trava zelena
Nada mnom, s rosom kiše;
I ako hoćeš sjećaj se,
II l ne sjećaj se više.

Ja neću sjenu vidjeti,

Ni ćutjet dažd što lijeva:
Niti slavuja slušati,
Što, ko da pati, pjeva;
I snivajuć u sumraku,
Gdje sve se mijene skriše,
Možda ću se sjećati,
A možda nikad više.
GORAN KOVAČIĆ

THOMAS HARDY (1840-1928)

ENGLESKA

TAMNOOKI GOSPODIN

Pabirke spustih na Crimmercrock-stazi,

Da podvezu svežem i dalje da gazim,
Kad crnook gospodin tud prođe i reče
Tako, da krv me u licu zapeče:
 Sto vidim to ovdje ja?
Krasna li koljena!
I priđe i podvezu moju mi zaveza.

Od sunca do mjeseca bje, to se sjećam;

Ah, lako se gubi, a gubitak je vječan!
Tom strancu ni imena nisam znala,
Al upoznah mu narav i sve što je dala.
Gorko sam tad Plakala ja,
Što nekad mi podvezu zaveza.

Al kraj mene dječak sad živahan sjedi,

Moj je prestup zaboravljen, ne živim u bijedi, On mi je
radost i drug mi za poslom,
On me zaštićuje, on mi je oslon.
On ne nosi jada,
I zahvaljujem sada,
Što podvezu vezo mi njegov je tata.

SLAMNIG-ŠOLJAN

WILLIAM BUTLER YEATS (1865-1939)

ENGLESKA

KADA BUDEŠ STARA

Kada budeš stara, sijeda i u snima, Drijemat ćeš

kraj ognja, čitajuć polako Ispustit ćeš knjigu,
sanjati o blagom Pogledu, kog očiju ti skrivala
dubina.

301
Voljeli su mnogi časke tvog veselja,
I ljubav im bila prava ili kriva,
Tek ti jedan čovjek dušu punu želja Ljubio, i tugu,
što ti lice skriva.

Naginjuć se tužno k žaru svog kamina, Šapni,

kako ljubav nas je ostavila,
I sad hodi iznad planinskih visina,
Gdje je posred zvijezda svoje lice skrila.

SLAMNIG-ŠOLJAN

ZA ANNE GREGORY

»Nikad neće mladić neki,

U očaj dok ga baca Boje meda bedem meki Što
pada ti niz rame,
Voljet te zbog tebe same,
A ne tvoje žute prame.«

»Al mogu, ako mi se sviđa, Obojit kosu bilo kako,

Da bude crna, smeđa, riđa, Očajni mladići da me
Vole radi mene same,
A ne moje žute prame.«

»Sinoć baš iznašao je Neki religiozni starac,

Da spis za dokaz našao je,
Da samo Bog bi mogo, draga, Voljet te zbog tebe
same,
A ne tvoje žute prame.«

SLAMNIG-ŠOLJAN
WALT WHITMAN (1819-1892)

AMERIKA

OBIČNOJ PROSTITUTKI

Budi sabrana — sa mnom možeš biti mirna — ja sam Walt Whitman,

liberalan i vedar kao priroda.
Dok te sunce ne izopći, ni ja te neću izopćiti.
Dok vode ti ne uskrate blistanje i listovi šuštanje, neće ti ni moje
riječi uskratiti blistanje i šuštanje.
Moja djevojko, ja ugovaram s tobom sastanak i obvezujem
te, da učiniš pripreme, da budeš vrijedna mene.
I obvezujem te, da budeš strpljiva i savršena, dok ja ne dođem.
Do tada ja te pozdravljam značajnim pogledom, da me ne zaboraviš.
SLAMNIG-ŠOLJAN

EMILY DICKINSON (1830-1886)

AMERIKA

JER NE STIGOH

Jer ne stigoh ustavit se pred Trenutkom Smrti On ljubazno preda

mnom je zašto —
U kočiji uz nas još samo —
Besmrtnost zauze mjesto.
Polako odmicasmo — on žurbe ne poznavaše A ja odložih posao svoj
I odmor također,
Te se prepustih susretljivosti njegovoj —
Ostavismo školu gdje djeca iščekivahu Na
igralište izlazak —
Ostavismo polja zablenuta žita —
Ostavismo sunčev zalazak —
 II l bolje — on ostavi nas —
Drhtavicu i studen rosa mi donijela — Jer
paučini nalik — hajina mi, — Ogrtač — od tila
—
Zastasmo pred kućom što bijaše Nalik izbočini
zemlje —
Krov se jedva naziraše —
Vijenac mu ispod zemlje —

Stoljeća su tome — a ipak —

Da kraće je od dana se čini Kad prvi
put naslutih. da konji Vječnosti su
glave okrenuli —
BOROJEVIĆ-JOJIĆ

SIDNEY LANIER (1842-1881)

AMERIKA

VEČERNJA PJESMA

Promotri, Ljubavi, po žutom pijesku,

Da vidiš, kad se val i sunce spoje;
O, dugo li se ljube tu u blijesku!
Ah, dulje još nas dvoje.
U morskoj rujnoj berbi žar se topi,
Ko biseri u vinu rastopljeni,
A noć Kleopatrina sve sad popi.
O, Ljubavi, daj ruku meni.
O, zvijezde, nebu smirit srce treba,
Nek blještav val po tamnom žalu pljusne, Razdvoji,
Noći, sunce nam od neba,
Nikad nam ruke, usne.

SLAMNIG-ŠOLJAN
304
JAMES WELDON JOHNSON (1871 -1938)

AMERIKA

OTKAD SI OTIŠLA

Čini mi se zvezde nisu sjajne tako,

Čini mi se sunce da ne sija više,
Čini mi se sve je sada naopako,
Otkad si otišla.

Čini mi se nebo nije plavo sada,

Čini mi se sve za tobom samo žudi, Čini mi se
ne znam ni šta ću od jada. Otkad si otišla.

Čini mi se ništa nije kako beše,

Čini mi se dan je sada dvaput duži, Čini mi se
ptice pesmu ne počeše, Otkad si otišla.

Čini mi se moram uzdisati samo,

Čini mi se grlo suši mi se stalno,
Čini mi se da bih plak’o neprestano, Otkad si
otišla.

ANDRIĆ
 MIHAIL EMINESCU (1850-1889)

RUMUNJSKA

DALEKO SAM OD TEBE

Daleko sam od tebe i sam pokraj vatre, u mislima

prolazim život svoj bez sreće, čini mi se da proveh čitav
vijek na svijetu, da sam star kao zima, ti da si umrla.
U kapima na dušu padaju uspomene budeći
pred očima radosti proživljene; vjetar prstima
lakim u prozore tuče, ja opet u mislima
predem nit slatke priče, i tada preda mnom kao
da prolaziš u magli, s očima u suzama i
rukama nježnim, raširenih ruku u zagrljaj moj
padaš, i kao da želiš nešto reći i uzdišeš.
I ja grlim svoje blago ljubavi i ljepote, u poljupcu
spajamo naše bijedne živote.
O! Glas uspomene ostaje zauvijek nijem, da
zaboravim sreću koju uživah tek tren, i kako si se iz
ruku mojih istrgla...
Bit ću star i sam i bit ćeš davno umrla.

KOVAČEC

GHEORGHE COSBUC (1866-1918)

RUMUNJSKA

GAZELA

Ljudima sam skrivio Što sam mlad i što volim,

Rekla si u mlin doći,

306 U suton, da te vidim,
U mlinu sretnem, prijatelje,
A pred njima se stidim.

Jučer sam te opet sreo,

Kako da te zaustavim,

Kad me je stid majke,

A i tebe se stidim,

I čitav me svijet ljuti,

Mrsko mi je što živim.

Ostavio bih te, a ne mogu, Volio bih

te, al se ne usudim.
KOVAČEC

307
 JOSEF VACLAV SLADEK (1845-1912)

ČEŠKA

TVRDA GLAVICA

Ta moja djevojka ima glavicu, tjera samo

svoje i svoje i svoje i gadnu čuo bi pjesmicu
tko bi zaigro u druge boje.

Manje zrnaca makovica ima no ona bubica u

glavi, i svaka drugom je bojom obojena ko
ti leptirići u travi.

I u očima sto đavolčića ima s usta joj

praporci zvone svud, od navike pleše
nožicama,
i zar je čudo što za njom sam lud.

No ako i svira svoju pjesmicu, tko, bože,

sad kriv je za to — ko kremen ima glavicu,
a srce ko čisto zlato.

ŠKRITEK

JAROSLAV VRCHLICKY (1853-1912) ČEŠKA

UVRIJEDILA SI...

Uvrijedila si, ljubavi, uvrijedila srce

moje što sve ti je dalo, dobri bože,
gdje je samo sila,
308 toliko je bola, a snage je malo.
 Planinama hodih cijele noći tražeći travu za rane
svoje, koja bi mogla sav taj žar izvući što pali, ljubavi,
iz ruke tvoje.

Prešao sam rijeka, ne znam im broja,

i nigdje cvijetka, — gdje bi mogo bit? Klasove
zlatne hvata umorna ruka moja, al čudesni cvijet
taj ne može uhvatit.

I tako s tom ranom moram i u groblje, jer da je

zacijelim, nemam sila...
Ptica sam što s dlana sudbine tugu zoblje, uvrijedila
si, ljubavi, uvrijedila...

ŠK.RITEK.

KAREL TOMAN (1877-1946) ČEŠKA

PORTRET

Dva divlja maka imaše u kosi,, elastičnost mačke

igraše smeđim joj tijelom. I svjetlo električno drhtaše,
ko u rosi, u tim očima, kretnjama i u biću cijelom.

Iščezla je zauvijek. U mojoj pameti strasno, za časak,

njene strune zvone.
To zvuči bol i prkos taj prokleti: crveni stijeg naš vije
se nad tronom.

S KRITEK
 IVAN FRANKO (1856-1916)

UKRAJINA

ZAŠTO LI, DJEVOJKO

Zašto li, djevojko sa tihe vode,

To tvoje srce kao trn bode?
Zašto su usta ti tiha molitva,
A srce tvoje oštro ko britva?
Zašto ti oči sjaju tim žarom Da srce mora planut
požarom?
Oh tvoje oči crnje od noći,
Tko njih susreće, ni sunca neće.
I zašto tvoj osmijeh što pali i žeže Ko ljuta oluja
srce mi steže?
Djevojko moja, moja zoro krasna!
Ti tugo moja, ti radosti jasna!
Kada te vidim, moram da te poljubim, A kad te
ljubim, dušu svoju gubim.

MENAC

310
SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (1865-1908)

HRVATSKA

U ŽELJI LJUBAVI

O dođi negdje iznenada,

Ko talas zraka s lipe cvjetne
Za polusvijetle noći ljetne
Sva živa, žarka, bujna, mlada,
Sa vrelom krvcom strasti sretne!

Ne znadem medna imena ti

I ne vidjeh te nikad divnu; Ko
slavuj željno tebe zivnuh,
Kad milmirisna grana cvati
I ljubav vapi milostivnu.

O dođi, željo od vijeka,

Srdaca sviju žuđen trenu,
Što život budiš svud i svemu
I koju srce čeka, čeka,
Da l' kreće otkud plašna k njemu.

Ti, koja griješ micaj svaki, Neutažena žudnjo

svega, Što smrtnim ovim putem bjega, Ko oblak
sitan, mali, laki,
Što razić će se iza brijega..

O dođi žurno, neviđena,

Došumi dršćuć iz daljine
Na snenoj zraci mjesečine
I stav’ mi ruku na ramena,
Zagrli mene sred tišine!
 I sakriti ću vruća lica U topli baršun žudna
tijela, Na opojna ti njedra bijela, Nek nagli
tvoj me dah golica I opija me ispod čela.

O dođi negdje iznenada,

Raširi čvrste ruke dvije,
U nesvjestici da se snije.
U zaboravi strasna sklada,
U velepjesni materije...

ALEKSA ŠANTIĆ (1868-1924)

SRBIJA

EMINA

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama, Prođoh

pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja, kakva je pusta! Tako mi imama,

Stid je ne bi bilo da je kod Sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće, —
Ni hodžin mi zapis više pomoć’ neće!

Ja joj nazvah selam! Al’, moga mi dina, Ne šće ni

da čuje lijepa Emina;
No u srebrn ibrik zahitila vode,
Pa po bašti đule zahvati ode.

312
 S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste Rasplete
joj one pletenice guste:
Zamirisa kosa k’o zumbuli plavi;
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina!

Al’ meni ne dođe lijepa Emina;
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje alčak, što za njome crkoh!

JOVAN DUČIĆ (1871 -1943)

SRBIJA

POZNANSTVO

Kada je poznah, nebo beše mutno,

Vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode šumile zloslutno,
I sve očajno žurilo za mrenjem.
I mladost moja nije više znala Za dane strasti i
trzanja njina:
U moju dušu njena sen je pala,
Bleda i hladna, kao mesečina.
Glas njezin beše ko muzika tuge:
I zato mišljah, u slušanju mnogom,
Samo na prošlost, na jeseni duge,
Na hladna neba, i na tužna zbogom.
Poljubac njezin beše tih i leden,
Mramorni poljub; a kosa joj plava Odisala je setan
miris jedan Bokora ruža koji docvetava.
I mnogo puta, u jutra, bez moći,
Prenem se kao iz olovnih uza;
Ja ne znam što sam snevao te noći,
Ali mi oči mutne, pune suza. 313
 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873-1914)

HRVATSKA

UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu. U dvorani

kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani

kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući, da su tamne
oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve, što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj
stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

314
MILAN RAKIĆ (1876-1938)

SRBIJA

ISKRENA PESMA

O, sklopi usne, ne govori, ćuti!

Ostavi misli, nek se bujno roje,
I reč nek tvoja ničim ne pomuti Bezmerno
silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje Zabrekću

novim, zanosnim životom,
Da zaboravim da smo tu na dvoje,
Pred veličanstvom prirode; a potom,

Kad prođe sve, i malaksalo telo Ponovo

padne u običnu čamu,
I život nov i nadahnuće celo,
Nečujno tiho potone u tamu —

Ja ću ti, draga, opet reći tada Otužnu pesmu o

ljubavi, kako Čeznem i stradam i ljubim te,
mada U tom trenutku ne osećam tako...

A ti ćeš, bedna ženo, kao vazda,

Slušati rado ove reči lažne;
I zahvalićeš bogu što te sazda,
I oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva Kako se spušta

nema polutama,
Ti nećeš znati šta u meni biva, —
Da je u tebi volim sebe sama,

I moju ljubav naspram tebe, kad me Obuzme

celog silom koju ima,
I svaki živac rastrese i nadme,
I osećaji navale ko plima! 315
 Za taj trenutak života i milja,
Kad zatreperi cela moja snaga,
Neka te srce moje blagosilja!
Al’ ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: Ćuti!

Ostavi dušu, nek spokojno sniva, Dok kraj nas
lišće na drveću žuti,
I tama pada vrh zaspalih njiva.

DRAGOTIN KETTE (1876-1899)

SLOVENIJA

NEK SRČEM

Nek srcem, ženo, u se tvoju slast, tvoj

demonski me pogled neka mori! Ne trebam
slatkih riječi! Nego zbori, ispovjedi mi, otkle ti
ta vlast?

I čime budiš u meni tu strast?

I reci, što si? Ljutica u gori?
Tajanstvo, sfinga ili plod što zori, da l' anđeo,
il demon, što nam čast

u propast vodi, led, il drhtav plamen,

ii l uzdrhtala trska ili kamen,
ii l možda sve, il ništa? Reci, molim!

Ah, bog nek zna, a ja ti se tek divim, i samo

znam da beskrajno te volim, da bez tebe ne
mogu ni da živim.
GERIC

316
OTON ŽUPANČIČ (1878-1949)

SLOVENIJA

TI CVIJETE MOJ TAJANSTVENI

Ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna, tražio sam

te ja
i kad sam prošao kraj tebe i pogledao na te, duša mi
zadrhta sva.

Srce je moje naslutilo

tajanstvenosti moć, srce je
moje oćutilo kako se vedri
noć.

U mojoj je duši sijevnulo svjetlo

golema blaga.
Sve moje biće je čeznulo
za tobom, za tobom, draga,
ti cvijete moj tajanstveni, ti ružo čudesna.

O, bogat sam — pomozi mi da

podignem, ponesem blago svoje,
sve blago duše moje!

TOMA S I C

317
JOSIP MURN - ALEKSANDROV (1879-1901) SLOVENIJA

TI ZNAŠ

Ti znaš da volim drugu djevojku, a ipak se veseliš, ti

znaš da ću otići, djevojko, kada to tako želiš.

Ja znam da ću otići, djevojko, kada to htjedneš sama, a

znam da će mi otad život biti tek mrtvilo i tama.

GERIČ

VLADISLAV PETKOVIĆ - DIS (1880-1917)

SRBIJA

MOŽDA SPAVA

Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,

Pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao: Da je čujem
uzalud sam danas kušao,
Kao da je pesma bila sreća moja sva. Zaboravio sam
jutros pesmu jednu ja.

U snu svome nisam znao za buđenja moć,

I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
Da u danu gube zvezde bele odore;
Bledi mesec da se kreće u umrlu noć.
U snu svome nisam znao za buđenja moć.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
I u njemu oči neke, nebo nečije,
Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:

Kao da je san mi ceo bio od pene,
II’ te oči da su moja duša van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, što ja noćas snih;
Ne sećam se nićeg više, ni očiju tih.

Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
Što me čudno po životu vode i gone:
U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad I te oči, i tu

ljubav, i taj put sreće;
Njene oči, njeno lice, njeno proleće U snu vidim, ali ne
znam, što ne vidim sad.
Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,

I njen pogled što me gleda kao iz cveća,
Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;

Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

Možda spava sa očima izvan svakog zla,

Izvan stvari, iluzija, izvan života,
I s njom spava, neviđena, njena lepota;
Možda živi i doći će posle ovog sna.
Možda spava sa očima izvan svakog zla. 319
 IVAN VAZOV (1850-1921)

BUGARSKA

PORTRET

De, moj slikam, naslikaj na

platnu sad mladu vilu, oživi je i
privlačnost pokloni joj pri tom
milu.

I nježnu joj ljepotu daj kakvu ni

jedna još nema, da ljupki izraz
poprime oči i usta njena.

Malo nek i zlatna vlas ovjenča

njeno čelo, a poglede sve ushiti
dražesno ljupko tijelo.

A grudi neka joj budu ko da ih

kriješ našem oku, al izvana nek
se vidi da svakog zaludjeti mogu.

Nježnost i vatra strastvena u

očima modrim nek gori, ko ženi
koja je voljena i koja beskrajno
voli.

De, ja te molim, naslikaj tu sliku

punu milina, a ja ću pri tom
dodati odozdo još: Katarina.

VELEBIT

320
KIRIL HRISTOV (1875-1945)

BUGARSKA

NEVOLJA

Tek dvije tri riječi izrekli smo bili Slučajno u vrevi

taštoga svijeta,
I gle, kakav žar već ćutim u svakoj mi žili! Zašto mi se
um toliko tebi preda?

Vani već sviće, dan stiže već šumno,

A ja još bdim, sve više mir svoj gubim, Bacam se u
vatri i šapćem bezumno:
»O kako si draga, koliko te ljubim!«

VELEBIT
 JANKO JESENSKY (1874-1945)

SLOVAČKA

ZBOGOM

Hej, to bješe zbogom, a ne doviđenja, kad smo si posljednji

put, tužni, ruku dali. Lice mi tvoje iščezlo, ko u daljini
rupčić mali, što je mahao za sreću na putu strpljenja.

Ne, sreće biti neće: sve do rastajanja obraz nam

svakom prepun suza bješe, što tješit nas moglo
— glupi ljudi nam uzeše,
— nama su ostala samo tugovanja...

Sad su moje misli mreža paučine,

U njoj se stalno jedna sjajna muha krije. Pustiti je ne
mogu — na krilima joj med, njime me hrani dok u
golim poljima Rusije mislim na naš dragi, maleni
svijet.

ŠK.R1TEK

322
KOSTIS PALAMAS (1859-1943)

GRČKA

PRVA LJUBAV

Kad se sjetim svoje prve ljubavi, uvijek kliknem: O nek

bude blagoslovena ta djevojka nježna srca!
Sjećam se da me tada obuzela čudna tjeskoba, slična onoj
što je ispunila srce knjeginjici iz neke drevne bajke, kad je
ugledala prestrašena iznenada vračevu šibu.

O prijateljice, što si prva učinila da procvjeta cvijet moje

rane mladosti, pa uskoro odletjela u daleki kraj, a da me ni
pozdravila nisi!

Zlokobnice vile zapečatile moje usne, a zli dusi opsjeli mi

srce.
Još i sada dršću mi srce i duša, još cijelo moje podrhtava
biće zbog buđenja onog kojim si opčarala mene,
o vječna ženo!

Postala si ipak obmana i privid, daleko si ko Meka i

prorok pravovjernu hodočasniku.
O, daleko je Meka!
O vječna tjeskobo, ti si nedostižna Čežnja, a ta krilato
bježi od grešnika jednog.
O srce puno ljubavi,
ko Oresta progoni te Erinija
kose tamne u kojoj sikće klupko zmija!

SMERDEL

323
 GEORGIOS DROSSINIS (1859-1951) GRČKA

SRETNA ILI NESRETNA

Da li je sretna ili nesretna ta ruža što rob je

tvojih prstiju, ruku tvojih nevinih i
smrtonosnih. Gle, ta ruža, ugušena tvojim
milovanjem, potajno otrovana, vene, umir
ljupko, sporo i slatko. . .

Da li je sretna ili nesretna? jer ti kad vidje da joj je svježina svenula i

da miris više ne hlapi, bez kajanja si je bacila. — Oh, što je tebi
skrivila ruža pa si je usmrtila? Možda je to bilo neko ljudsko srce? —

SMERDEL

KONSTANTINOS KAVAFIS (1863-1933)

GRČKA

VRATI SE!

O dragi osjećaju, dođi još bezbroj puta,

vrati se i zanesi me,
jer se budi uspomena na jedno tijelo
dok drevna čežnja struji u mojoj krvi,
jer se usne i put moja sjećaju,
dok ruke još uvijek kao da ljepotu dodiruju.

O vrati se bezbroj puta te po noći

zanesi me, kad se usne i put moja sjećaju...

324 SMERDEL
 KAD SE RAZBUDE.

O pjesniče, nastoj da sve sačuvaš pa i ono najneznatnije što se od

prolaznosti spasiti može — vizije one tvojih ljubavi!
Potajno ih upleti u riječi svoje. Pjesniče, nastoj da sačuvaš, kad se u
tvome razbude duhu po noći ii u blistavo podne.

SMERDEL

MILTIADIS MALAKASSIS (1869-1943)

GRČKA

LJUBAV

O nek miso u prošlost više ne svraća, bolje je što je uspomena

netragom iščezla.
Tko zna da te i sad ljubim,
a suđeno je bilo ko nijednu drugu.
Ako je uvenula tvoja mladost za kojom tužiš, ta je bila ptica što je u
jatu s drugima odletjela.
I jesen boji tvoju kosu, a više nego jedno proljeće grli ljubav moju.
Tad ja neku drugu volim
i zaklinjem se okom lijepim tvojim da za njom žudim samo.
To je blaga kratka zima prepuna vedrine.
Takvo ću tvoje jednom ugledati lice,
Poslušaj: Blagi sjaj se prosinačkog sunca
i ljepota mjesečine mjeseca siječnja
ugledat u hirovitom travnju ne mogu, a ni u lijepim,
trajno vedrim danima mjeseca svibnja.

SMERDEL 325
 ŠEJ-MIN (1859-1901)

KINA

LIST ČAJA DRŽIM U USTIMA

Na obzorju vidim
obris drveta. A preda mnom
u plantaži čaja ptice mlade pjevaju.
List čaja držim u ustima i mislim na te, koja srce
moje mučiš, gdje li sad boraviš?

Kad posljednji sam put te vidio, na

nježnu ramenu rižu si nosila: išla si kući
— u kolibu svojih roditelja. Dan bješe
vruć ko današnji, obrazi tvoji bjehu kao
mramor, i ti si se odmarala pod drvetom.
A ja, sav sretan, ja sam prošao,
i srce mi je lupalo, kad tebe zapazih.

Gdje li sad boraviš?

Ti ne znaš za me, ne znaš ni da živim. Nikad me
vidjela nisi.

U srcu tvom zlatnom stoji slika drugog čovjeka,

na koga plačuć misliš i u čežnji.
Na obzorju vidim obris drveta...
Obuzima me tuga, smrtna tuga.

GORJAN

328
MA HUANG ČUNG (1861 - ?) KINA

PREZREN RAZBIO SAM.SVOJU LUTNJU

Jedno veče stavio sam na prag svoje drage

vijenac od kruškina cvijeta.
I zatim sam na svojoj lutnji zasvirao najnježniju pjesmu
o ljubavi.

Sutradan, kada sam je opet sreo, ukrašavali su njenu

kosu karamfili, što cvatu u susjedovu vrtu.

Ožalošćen, vratio sam se tad brzo

kući i, proklevši sve karamfile,
zaplakao sam
i razbio svoju lutnju.

KUKOLJA

TUNG LIU FAN (1863 -?)

KINA

NA VALOVIMA OKIĆENA LAĐA

Ori se pjesma na palubi. Najljepše djevojke, udova

bijelih i garave kose, na dušeku svilenom leže u ladi.
I kraj jarbola stoje i, zagrljene, pjevaju
divno o smrti i ljubavi...
 I tiho, sretno plovi lađa niz vodu, na sjajnom
suncu i u svijetlu uštapa, sve dalje plovi, a
djevojke pjevaju
p smrti i o ljubavi, a lotosovo cvijeće pjesmu
čuje, pa se čudom čudi.
Šarene ptice prisluškuju s drveća,
i pogled njihov tugom se ispunjava.
Tuga je i u vjetru, što kosu djevojačku
dodirkuje, mirisom njenim prolazi,
a tuga se iskri i u treptanju zvijezda...
Djevojke pjevaju — oči im se žare, kao da
gledaju nebo otvoreno.
Smiješak im titra na usni. — I sve dalje plove I pjevajući
uplovit će one u more zeleno. I tu potonut će, udova bijelih i
garave kose.
Još u smrti s usana njinih
orit će se pjesma, pjesma ljubavna...
Nikakve žalbe neće se čuti!

GORJAN

330
RABINDRANATH TAGORE (1861-1941)

INDIJA

VRTLAR

48

Skini mi okove slatkoće, ljubavi moja!

Dosta je opojnog vina poljubaca!

Gusto se tamjan isparava, guši srce moje. Otvori vrata

jutarnjemu sjaju!

Izgubih se u tebi, obavijen

naborima tkanja tvojih milovanja.

Oslobodi me čarolija svojih, vrati mi ljudskost, ponudit ću

ti opet oslobođeno srce.

49

Držim joj ruke, grlim je i tražim Da poljupcima opljačkam

njen smijeh,
U naručju da otmem njene draži,
Da ispijem joj oči, tamne kao grijeh.

Ah, tko da nebu plavetnilo uzme?

Ljepotu mi se ugrabiti htjelo,
Al izmed ruku ona mi ispuzne,
U rukama mi osta samo tijelo.

Gdje je ljepota? Gdje je njezin svijet?

Vraćam se opet, prevaren i smožden.
Ah, kako tijelom da dotaknem cvijet Što samo duh ga
dotaknuti može?
 59

Ženo, ti nisi samo božje djelo,

Već si i rukotvorina ljudi.
Nadahnjuju oni tvoje tijelo Ljepotom iz svojih grudi.

Pjesnici nitima zlatnih slika Za tebe tkaju mrežu.

Slikari tvore od tvojih oblika Besmrtnost vječno
svježu.

More ti biser, rudnik zlato daje,

Vrt ljetni na te svoje cvijeće truni,
Da bi ti draži sjale skupljim sjajem.

Muškoga srca čežnja slavom kruni Tvoga života svaki

mladi dan.
I ti si pola žena, pola san.

60

U žustrom žaru i žurbi života,

Ti, što si u kamenu klesana ljepota,
Sama, daleka stojiš, mirno, nijemo.

Veliko Vrijeme, u te zaljubljeno,

Šapće, do tvojih nogu ležeć nice, —
»Reci mi nešto, ljubavi, govori, nevjestice!«

Al kamenom je okovan tvoj govor,

Ljepoto nepomična!

332
 61

Miruj, srce moje, nek slatko bude vrijeme rastanka.

Nek ne bude smrt već ispunjenje.
Neka se ljubav u uspomene pretopi, pretopi patnja u pjesme.
Neka let nebom završi
sklapanjem krila nad gnijezdom.
Neka posljednji dodir tvojih ruku bude blag poput noćnoga
cvijeta.
Zaustavi se na čas, o Lijepi Kraju, šutnjom iskaži svoje
posljednje riječi.
Naklonom te pozdravljam, svjetiljku podižući da ti obasjam put.

ŠOLJAN

NAIDU SAROIJNI (1879-1949)

INDIJA

METEMPSIHOZA

Katkada mislim da se moja željna duša sjeća neke pređašnje

ljubavi, za kojom čezne i žudi, kao da je ova naša vatra samo
ugljen nekog divljeg plamena koji je izgorio u ranijim
postojanjima.

Možda sam u prošlim danima bio postigao ono što sada uvijek
uzalud tražim; možda se moja duša s tvojom sastala i stopila u
nekoj velikoj noći koja je odavna iščezla i umrla.

MILIĆEVIĆ

333
 PAUL VALERY (1871 —1945)

FRANCUSKA

KORACI

Tvoj korak, dijete moje šutnje, Svet

i lagan, muk me muti,
K logu bdijenja moje slutnje Klizi
nijem i zamrznuti.

O biće divno, sveta sjeni,

Tih je korak tvoj snu blagom! Bozi!
Sve što želim, k meni Dolazi s tom
nogom nagom!

I ako usnom nesuvisli Ushit

žudiš da zanijemiš, Stanovniku
mojih misli Hranu cjelova da
spremiš,

Ne hitaj tim nježnim činom, Teret

sumnje nije gorak;
Čekah te u svom žiću cijelom, Jer
moje srce tvoj je korak.
GERIĆ

334
PAUL FORT (1872-1960)

FRANCUSKA

TA DJEVOJKA JE MRTVA...

Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana, U zemlju su

je odnijeli, odnijeli prije dana,
U zemlju su je stavili, stavili u svem krasu, Stavili sasvim
samu, samu u teškom času.
I vratili se veselo, veselo ko na piru,
I pjevali su veselo, veselo: »Sad je u miru.
Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana.« I otišli su
u polje, u polje ko svakog dana...

JEŽIĆ

MAX JACOB (1876-1944)

FRANCUSKA

SANJA

Sanja traži žrtve svoje:

U zrcalu je odraz lika;
Mišljaste, da anđel to je,
A vaša je bila slika.

U bijegu svom Eleonora Raspustila je duge kose,

Da vidjela ne bi zora,
Koga moje želje nose.

Na supruga možda mila Da se misli, nema kada;

Ljubavnik sam, imam krila,
Letjeti vas učim sada.
 K vam se muza laži sklanja,
Vrh prstića vaših stavlja Prezir, što
ga pastir sanja,
Ponosniji i od kralja.

JEŽIĆ

O. V. DE L. MILOSZ (1877-1939)

FRANCUSKA

I OSOBITO..

— I osobito da sutrašnji dan ne sazna gdje sam - Šuma, šuma

bezbroj crnih bobica krije —
Tvoj glas je kao zvuk mjeseca u starom zdencu
Gdje jeka, junska jeka dolazi da pije.

I da nitko ne izusti moje ime tamo, u snu, Vremena, vremena su

se posve ispunila —
Ko sitno stablo što pati od prvog soka U halji bez nabora bjelina
je tvoja mila.

I da se trnovo grmlje zatvori za nama,

Jer strah me je, strah me je da se natrag vratim.
Veliki, bijeli cvjetovi miluju tvoja koljena.
A sjena, sjena je blijeda od ljubavi i pati.

I nemoj reći vodama šumskim tko sam,

Ime je, ime je moje mrtvo i puno zaborava.
Oči tvoje imaju sretnu boju mladih kiša,
Mladih kiša na jezeru koje spava.

I ništa ne pričaj vjetru sa staroga groblja,

Jer bi mi mogao narediti da ga slijedim.
Kosa tvoja miriše na ljeto, mjesec i zemlju.
Živjeti, živjeti treba, drugo ništa ne vrijedi.

336 MILIĆEVIĆ
JOAN MARAGALL (1860-1911)

KATALONIJA

ONA JE CIJELA CVIJET

Ona je cijela mekan i nježan cvijet, cvijet, s očima cvijeta

i s dušom u njima, njen glas, ko česma, u noći kad spava
svijet.
Ja vam govorim o njoj kao o ptičjim letovima. Zbog nje
gledate nebesa dobra i plava, najljepše misli vam u čelo
stavlja svima.
Jedino njena prisutnost mene spasava.
Lijep je događaj dana, kad ona, iznenada, prođe pored
mene; njen korak mi tada donosi veliko obilje mirisa i
sklada.

MILIĆEVIĆ

337
 RUBEN DARIO (1867-1916)

NIKARAGVA

SONATINA

Princeza sjedi tužna.. .Što bi princeza htjela? Uzdasi stalno

bježe na njena usta vrela s kojih iščeznu boja, s kojih
iščeznu smijeh. Na svom tronu od zlata princeza sjedi
blijeda, njen klavir nijem počiva, ni glasa više ne da, u
vazi napuštenoj umire jedan cvijet.
Trijumf pauna carskih u vrtu bojom se žari, brbljava
pratilica priča banalne stvari, a na nozi se vrti smiješni,
šareni klovn. Princeza se ne smije, princeza ih ne sluša, po
nebu Orijenta njezina slijedi duša nestalne iluzije leptira
malenog.
Je li joj princ iz Kine možda na pamet pao,
i l onaj što je njenu kočiju zadržao da bi očiju njenih
slatki vidio sjaj?
Ili misli na kralja s otoka toplog cvijeća, ili se možda
vlasnika dijamanata sjeća, ili onog što ima Ormuzov kamen
drag?
Oh, uboga princeza, rujnih usta i lica, htjela bi biti leptir i
biti lastavica i lestvama od svjetla do sjajnog sunca poć;
imati krila laka i letjeti bez kraja, ljiljane pozdraviti stihom
procvala maja, ili nestati s vjetrom u morsku burnu noć.

Više ne želi dvore ni preslicu od srebra, ni sokola smiona,

ni skrletnoga sebra, ni labuđe što prave u vodi plavi krug.
Svi cvjetovi su tužni u vratu, u tišini, lotosi sa Sjevera, i
istočni jasmini, dalije sa zapada, ruže i njihov Jug.

338
O uboga princeza, dva sjajna oka plava, sva
skučena od zlata i blistavih oprava, jer kavez od
mramora, u dvoru, nije raj.
A dvor veličanstveni čuvaju čuvari, sto
crnaca bdije, sto kopalja se žari, hrt jedan
što ne spava i pregolemi zmaj.

Šapuće kuma vila: princezo, šuti, šuti, sretnoga

konjanika ovamo vode puti, mač mu je za pojasom, u
ruci jastreba dva; ne zna te, al te voli i samo tebe čeka,
on je pobjednik smrti, dolazi iz daleka, da ti zapali usne
kada ti cjelov da.

MILIĆEVIĆ

339
 AMADO NERVO (1870-1919) MEKSIKO

U ČEŠKOJ

Ciganko, cvijete Praga, poljubi me za pet krajcara. Dok, umorni od bubnja,

medvjedi mirno stoje i dok okretna ruka handžarom čuda stvara, a plaču gusle
i flauta — daj mi usnice svoje, jagode pune žara.

Siđi s tog magarčića na kom praporci zvone i crni će

dječaci, što u frule romone, kad se poljubimo, smijeh
prosuti svoj.
Tu bakrenu preslicu pusti, tako ti boga, i daj,
odgovori! Ne boj se cige svoga, jer znaj: u
Dalmaciji skovan je bodež moj!

MILIĆEVIĆ

340
ANTONIO MACHADO (1875-1939)

ŠPANJOLSKA

VOLJENA

Voljena, lahor mi šapće

o tvojoj haljini bijeloj.. .
Oči te neće vidjeti, srce te
moje čeka!

Ujutro mi je vjetar
donio ime tvoje, a jeku
tvojih koraka gora
stalno ponavlja... Oči te
neće vidjeti, srce te
moje čeka!

U zvonicima tamnim žalosna

zvona zvone... Oči te neće
vidjeti, srce te moje čeka!

Po udarcima čekića crni lijes

naslućujem, a mjesto tvoga
groba po udarcima lopate...
Oči te neće vidjeti, srce te
moje čeka!

MILIĆEVIĆ

341
SANJAO SAM

Sanjao sam da me vodiš po

blistavoj bijeloj stazi, posred
polja zelenoga, prema brda
plavetnilu, prema plavim
bregovima, spokojnoga jednog
jutra.

Držao sam tvoju ruku, tvoju ruku,

drugarice, tvoj glas krotki osjećao,
poput glasa novog zvona, jednog
zvona djevičanskog u proljetnoj
blagoj zori. Tvoja ruka, glas tvoj, u
snu, kako li su bili stvarni!... Živi,
nado: tko bi znao što sve crna
zemlja guta!

MILIĆEVIĆ

ZA MRTVOM DRAGOM

Gospode, uzeo si mi što sam najviše volio. Srce moje

ponovo vapi, Bože, čuješ li gore? Tvoja je volja, Gospode,
protiv moje izvršena, Gospode, opet smo sami moje srce i
more.

MILIĆEVIĆ
JUAN RAMON JIMENEZ (1881-1958)

ŠPANJOLSKA

ČASOVITI POVRATAK

Bože moj, kakva, kakva li je bila?

— O srce lažno, neodlučni duše! —
Je 1’ bila dodir lahora kad puše?
II proljeća u bijegu brza krila?

Bila je tako prozračna i laka ko sjena na vjetru..

.Nevidljiva ko što je osmijeh kad se u smijeh skriva.
Mutna u zraku ko drhtaj barjaka.

Barjak i osmijeh i sjemenka mala, proljeće junsko,

lahor iz daljine...
Luda li i tužna tvoga karnevala!

Promjenljivost tvoja u ništa se skrila

— o sjećanje slijepo, o pčelo gorčine! — Ne znam
što je bila, a znam da je bila!

MILIĆEVIĆ

RASTVORIO SAM TE

Rastvorio sam te kao ružu da bih

tvoju dušu vidio i ne vidjeh je.
Ali sve okolo
— obzorja zemlje i mora — sve, u
nedogled, bi ispunjeno
beskrajnim i živim životom.

MILIĆEVIĆ
DA BIH TE VOLIO

Da bih te volio, sudbini predao sam svoje

srce,
Više se nećeš moći osloboditi
— više se neću moći osloboditi! od
kobnosti te ljubavi!

Ne mislim na to, ne osjećaš to; ja i ti smo

već ti i ja, kao more i kao nebo, a nebo i
more postoje bez svoje volje.

MILIĆEVIĆ
FJODOR SOLOGUB (1863-1927) RUSIJA

VOLI ME VEDRO

Voli me vedro, ko što voli zora,

Kada iskri smijehom, kad biserom gori. Obraduj
i nadom i prozračnim snima,
I tiho zgasni u pramenju dima.
Voli me tiho, ko što voli luna,
Bestrasna, s hladnim sjajem liskuna. Osvijetli
svijet moj čudom i tajnom, Odmor na putu
mračnom i beskrajnom. Voli me prosto, ko što
voli potok,
I moj i ničiji, cjelovom brzotok,
Zagrli, predaj se i dalje traži.
Kad razvoliš, idi — ne boj se, ne laži.

GERIĆ

KONSTANTIN BALJMONT (1867-1943)

RUSIJA

SREMZA

Mirisav cvijet sremze oboje nas opi,

Zaboravismo zoru, dan se u san stopi.
I pretvori se jutro u more bez kraja,
U more granja, cvijeća, oblačnoga sjaja.
Šumarci, trave, cvijeće, i cvijeće i hvoje, Ocean
boja, cvijeća, ljubav i nas dvoje.
S rukom u ruci, tiho, priljubljenih glava, Oćutjeli
smo sreću uzdrhtalih trava;
S visine sinu sunce, rasprlo u boje I sve je bilo
ushit, zanos i nas dvoje.
I u nas uđe Vječnost, u to kratko danas,
I svitanje se rodi za nas, za nas, za nas,
I bjesmo slutnje svibnja, dvije zrake danje, I
mirisavom sremzom nadahnute sanje.
GERIĆ

ONA POPUSTI BEZ PRIGOVORA

Ona popusti bez prigovora,

Ona šutke u cjelov unire.
— Kako dubok je taman jaz mora, Kako obrisi
oblaka mire!

Ona ni jednom ne reče: »Nemoj!« Ona ne čeka rijeć

obećanja.
— Kako magli se k noći nijemoj, Kako miriše
svježi dah sanja!

Ona biješe spremna da gubi,

Ona ne zna za osvetne more.
— Kako basnen sjaj sazviježđa rubi, Kako
zvijezde besmrtno gore!

GERIĆ
IVAN BUNJIN (1870-1953) RUSIJA

PRVA LJUBAV

Pred zalazom se iznad luga Oblačak uzvi u visinu

I začas — humak vjenča duga,
I okolina svjetlom sinu.

Svjetlucav, prorijedak i šuman, Pljuskovit,

radostan, dažd mahom Zapljusnu i zelen šuma
Stihnu s blago hladnim dahom.

O, kakav dan! I često tako Pljusak padne,

pa se stiša...
I strah i radost podjednako Donije nam ta
zlatna kiša!

I tek smo stigli do šumarka,

Sve utihnu.. .O, roso pusta!
O, zjeno, radosna i žarka,
O podatna hladnoćo usta!

GERIĆ

VALERIJ BRJUSOV (1873 -1924)

RUSIJA

KULA LJUBAVI

Očajavam, što nismo sami, danonoćno,

I što će mjesec, gost nebeski, k nama,
I što će grohot grada srušiti sve noćno, I što će
zora rasuti što donije tama.
347
 Očajavam, što znam da sutra ćeš odjednom Sa drugima
se sliti u jedan talas pjene,
I bit ćeš među njima, bit ćeš s njima jedno, I tako ćeš
bar načas zaboraviti mene.
O, da smo sami gdje u kuli, u visokoj,
Gdje vječno krvav kondir boji sjene svoda, Gdje sutra
vraća jučer, gdje je noć i spokoj,
I gdje se čuje kako šumi voda.
I otrgnuti od svih, izvan vaseljene,
Ja tvoj, a ti moja, sami, tek nas dvoje, Zavladali bismo
vječnošću svog trena,
I godine bi tekle kanda dani stoje.

GERIĆ

MIHAIL A. KUZMIN (1876-1935)

RUSIJA

BITI OSTAVLJEN

Biti ostavljen — o kakve li sreće!

Kakva te svjetlost iz prošlosti grije!
Tako za ljetom — zimsko doba kreće,
No sunce pamtiš i kada ga nije.

Cvijet osušeni i pisma u kutu,

Očiju sretnih smiješak ti se javi;
Sad se prepusti tamnu, blatnu putu,
Ta proljetos si gazio po travi.

Ah, sad užitak drugom cilju kreće,

Novi put, širok, pred noge ti pada.
Biti ostavljen — o kakve li sreće!
Biti neljubljen — nema većeg jada.

348 MILIĆEVIĆ
RAINER MARIA RILKE (1875-1926)

NJEMAČKA

LJUBAVNA PJESMA

Kako da zadržim dušu, da mi Ne dirne tvoje?

Kako da se s njome Vinem k drugim stvarma
što postoje? Ah, rado bih je sakrio u tami Kraj
izgubljenog nečeg koje stoji Na tihom,
stranom mjestu nekom Što ne treperi od
dubina tvojih,
Al sve što nas dirne, to nas slije Skupa kao
gudalo što dvije Žice jednim glasom daje.
Gdje smo, Na kojem glazbalu to zvuci?
I koji igrač ima nas u ruci?
O slatka pjesmo.

VELEBIT

PJESMA KIPA

Tko je taj koji me ljubi toliko, da za moj će

život svoj život ugasit? Ako se tko iz ljubavi
same u moru utopi za me, u život iz kamena
mene će spasit.

Ja žudim da tijelom poteče mi krv, jer kamen

je samo kamen.
Ja čekam i čeznem u hladnoj samoći. Zar ne
može nitko smjelosti smoći, da život mi vrati i
plamen?

A kad mi tko život jedanput vrati, što

zamamno sja se i zlati,

349
onda ću plakat,
plakat ću sama što
nisam više kip od
kama.
Jer šta će mi krv što vri poput vina, kad ne mogu
dozvat iz morskih dubina svog ljubljenog, jedinog
moga.

SAMOĆA

Samoća je poput kiše.

U večeri iz mora se diže, iz ravnica pustih
i dalekih stiže, ide u nebo, gdje je uvijek
ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svjetlost je izašla, kad

ulice se okreću spram zore, i kad se tijela
što nisu ništa našla, razočarano dijele
puna more, i kada ljudi što od mržnje
gore, u postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće...

ŠAULA
ELSE LASKER - SCHULER (1876-1954)

NJEMAČKA

MOJA LJUBAVNA PJESMA

Na obrazima tvojim Sniju zlatni golubovi.

Srce ti je vihor,

Krv ti šumi ko što moja šumi — Slatko

Duž grmlja malina.

Ah, koliko na te mislim —

Upitaj samo noć.

Nitko se ne zna tako lijepo igrati Tvojim

rukama,

Nitko ne zna dvorce gradit, kao ja Od tvog

prstenjaka;

Zamkove s visokim kulama!

Mi postajemo tada gusari.

Kad si uza me Uvijek sam bogata.

Uzimaš me, a ja vidim Iz srca gdje ti sjaju

zvijezde.

Utroba je tvoja Od blistavih gušterica.

Sav si od zlata —
Sve su usne dah zatomile.

ŠOLC 351
 ČUJ ME

Noćima otimam Cvjetove usta tvojih

Da nijedna ženka na njima žeđ ne gasi.

Ona, koja te grli,

Krade meni moje slasti,
Što ih satkah oko tvojih udova.

Rub sam puta tvojega.

Ona, koja će te taknuti,
Past će.

Osjećaš li život moj Svagdje

Kao da je dalek rub?

ŠOLC

352
HERMANN HESSE (njemački pjesnik, 1877—1962) ŠVICARSKA

RAVENA

Sve gospe u Raveni kriju, uz dubok

pogled, ljupke kretnje, u sebi sjećanja na
prošlost tog grada, praznike i šetnje.

A plaču tiho, poput djece, ko iz

dubina bol da klija, i kad se
smiju, to izgleda uz tužni tekst
svijetla melodija.

I molitve će, poput djece, nježno, s

uživanjem da kažu, i ljubavnu će riječ
kazivat, ne znajući da samo lažu.

I cjelove će dati htjeti i neobično i

predano,
o tom životu znajući samo da svima
nam je umrijeti.

VELEBIT
 HERMAN GORTER (1864-1927)

NIZOZEMSKA

NA MAHOVINI

Na mahovini je tada bilo snijega, na nj se

opustila —
Usne njene vlažne otvorene, oči njene
vlažne otvorene.

Ruka joj zemlju dodirnula, spora bjelina

prsta, ramena su njena kružila, u plavom
na bjelini snijega.

Oči ispod mene ovalne perle —

Bila je tada dio mene mene izgubljenog.

ZEĆKOVIĆ

354
JOHANNES V. JENSEN (1873-1950) DANSKA

DJEVOJKA LUTALICA

Tko si ti, djevojko divlja, što sama lutaš

po cestama i boriš se s vihorom jakim
pod crvenim sutonskim suncem?

Da li si zbog toga takva što imaš dogovor

s vjetrom?
On ti je letač! I ti nećeš ga nać, jer je
pao!

Vihor pritiskuje ljubavno tanku ti suknju

na koljena. Vjetar ti nježno ocrtava mladi
struk, koji luta!

Zašto napinješ grudi

pred vihorom! On će te ponijet,
ne budi uporna tako!
Vihor — pa to sam ja!

SLAMNIG - ŠOLJAN
 HARALD BERGSTEDT (1877-1955)

DANSKA

DOK POTOČIĆ ŽUBORI

Ah, draga, ti se raspriča, već

mnogo prođe sati, u usta oči
zure mi, a um ni riječi da
shvati. Ah, nemoj se
zaustavit, govori, daj, govori
— jer divan mir se prostire
dok potočić žubori.

SLAMNIG-ŠOLJAN

356
IGBJ0RN OBSTFELDER (1866-1900)

N ORVEŠKA

RUŽA

Ruža!
Volim ružu!

Mlade usne cijelog svijeta ljube

ruže, ljube ruže.
Drhtavi san u srcu djevojke.
— Nitko ga nikad ne smije upoznati,
nitko osim nekoga,
ruže.
Svaka žena na zemlji pomiješala je svoj dah s mirisom ruže, i
prošaptala je drhtavim usnama dražesne riječi, plamteće riječi
koje nitko ne zna, nitko osim ruže, koja je sama najužareniji
drhtaj.

SLAMNIG-ŠOLJAN

BEZIMENA

Magla tame tone po stablima i ravnicama, lišće nema boje,

trava nema zelenila.
Plamenovi svijetla su žute zjenice mraka — žute zjenice koje
se tako neobično šire.
Nema nikoga tko bi se smijao ili jecao u prolazima parka. Kašljem. Moj
kašalj je ko izdisanje sablasti.
Idem. Moji koraci su kao koraci sablasti.
Ali u najmračnijem prolazu parka, gdje nijedna svjetiljka
ne svijetli
sjedi sakrita među stablima na osamljenoj klupi neka bludnica.
Veo joj je ispred blijedih obraza, crn veo —
iza crnog vela su oči, koje neobično blistaju. 357
I mene hvata neka turobna, noćna radost što srećem čovjeka u
mraku, u mrtvoj noći.
Tiho sjedam, odmičem joj crni veo,
moje oči su blizu njenima, moja duša njenoj duši.

Bezglasno pada nekoliko listova.

Pažljivo polažem uho na njeno srce... i briznem u plač, plačem u
njenu hladnu rukavicu. Plačem i plačem i ne znam zašto plačem.
Ona me ne odgurava.
Ona brižljivo suši moje suze.
I ja hvatam njenu ruku u teškoj tjeskobi
i molim je da me skrije, da me skrije, da me skrije.

Magla tame tone po stablima, po dušama.

Krošnja nema boje, trava nema zelenila.
Ali u magli bezglasno padaju crni listovi,
i u tami sjedi skrita na osamljenoj klupi jedna bezimena,
i skriva na vrućim grudima lice jednog bolesnog,
i skriva u bijelim rukama tjeskobu njegovih očiju
i nitko ne čuje njegovo jadno ridanje,
i nitko ne čuje njeno šaptanje što tješi.

SLAMNIG-ŠOLJAN
EINO LEINO (1878-1926)

FINSKA

KAO PO CVIJEĆU

Kao da stupa po samom cvijeću, kao da

pjesmu pjeva joj hod, ko vila vitka svud
nosi sreću — ja joj se divim, bila gdje
god.

Nikad joj pjevat prestati neću, dokle

me grije nebeski svod; noge će njene
ići po cvijeću, valovi pjesme njihat
joj hod.

JEŽIĆ

359
GUILLAUME APOLLINAIRE (1880-1918)

FRANCUSKA

LJUBAV PREZIR I NADANJE

Privinuo sam te na svoje grudi kao golubicu što je

djevojčica i ne sluteći guši Privinuo sam te sa svom
tvojom ljepotom s tvojom ljepotom bogatijom no što
su bila sva nalazišta zlata Kalifornije u doba zlatne
groznice
I ispunio sam svu želju tvojim osmijehom tvojim
pogledima i tvojim treperenjem
I svladao sam što više zavladao sam tvojim ponosom Dok te držah
tako privijenu i dok si ti podnosila nad sobom moju moć i moje
vladanje
I već sam povjerovao kako te svu stekoh ali to je bila samo obmana
I sad živim sličan Ixionu što je milovao avet oblaka oblikovanu na
sliku i priliku one što je zovu Herom ili još bolje nevidljivom
Junonom
Jer tko može da uhvati tko može da obujmi oblak tko može svoju
ruku staviti na prikazu
I kako se duboko vara onaj što još uvijek misli da je svoje ruke
ispunio nebeskim plavetnilom Već sam povjerovao kako ti oduzeh
svu tvoju ljepotu a stekao sam samo tvoje tijelo Ali tvoje tijelo —
jao! nije vječito
I zatim tijelo je tek za uživanje no ono je bez ljubavi
I sad eto uzalud pokušavam
da dotaknem tvoju nevidljivu dušu Jer ona
bježi i svuda mi izmiče kao klupko guja što se
raspleće
 I tvoje lijepe ruke na dalekom obzorju ljutice su
guje koje zrače bojom jutara savijene u znak
pozdrava
I ja stojim zbunjen ostajem zaprepašten ćuteći se već
pomalo skršen zbog te ljubavi koju ti odbacuješ Stideći
se već pomalo ove ljubavi koju ti toliko prezireš Ali
tijelo ne odlazi bez duše
I kako bih se onda mogao sad nadati da ću opet
steći tvoje nekadašnje tijelo kad je tvoje duša bila
tako udaljena od mene
Stoga neka se sad tijelo združi s dušom Kao što
čine živa tijela sva
O ti koju posjedovah istom mrtvu

KUKOLJA

PIERRE JEAN JOUVE (1887-1976)

FRANCUSKA

OSAMLJENA USNULA ŽENA

Po vremenu vlažnom i sumornom bila si ljepša Po

beznadnoj kiši bila si toplija Za opustjela dana činila si mi
se vlažnijom Kada su stabla u akvariju vremena Kada je
opak bijes svijeta u samim srcima
0 kada je zloj kobi dodijalo da tutnji u lišću Bila si nježna
Nježna kao bjelokosni zubi mrtvaca
I čista poput grumena zgrušane krvi
Što je smiješeći se navirala s usana tvoje duše

Po vremenu vlažnom i sumornom svijet postaje crnji Za opustjela

dana srce je vlažnije.

KUKOLJA
 PIERRE REVERDY (1889-1960)

FRANCUSKA

OKRUTNO SRCE

Nikada više ne bih htio da vidim tvoje žalosno lice

Tvoju kosu na vjetru obraze ispijene bolom
Odhrlio sam dolom
Ispod vlažnih stabala
Danju i noću
Po suncu i kiši
Pod mojim je nogama šuštalo uvelo lušće A kadikad je
zasjao mjesec

Našli smo se opet licem u lice Gledajući se bez ijedne riječi

I više nisam nalazio mjesta u koje bih mogao uteći

Ostao sam tako dugo prislonjen uz neko stablo S tvojom

ljubavlju strašnom tu ispred sebe Mučen tjeskobom jače
negoli u stravičnom snu

No netko veći od tebe najzad me oslobodi

I svi pogledi tužni sada me slijede
I ta slabost protiv koje se borba ne vodi

Bježim hitro spram zloće Spram snage što kao oružje podiže
svoje pesti Na neman koja me svojim pandžama otkinula od
tvoje topline Daleko od zagrljaja tvojih ruku u kojima se
sva
nježnost krije

Odlazim dišući na pluća Preko

polja i šuma
Prema čudesnome gradu gdje moje srce bije

362 KUKOLJA
PAUL ELUARD (1895-1952)

FRANCUSKA

MOJA LJUBAV

Moja ljubav pošto prikaza moje želje

Stavila je tvoje usne na nebo tvojih riječi kao zvijezdu
Tvoje poljupce u živu noć
I trag tvojih ruku oko mene
Kao plamen u znak pobjede
Moje su sanje na javi
Jasne i vječne.

I kada te nema uza me

Sanjam da spavam sanjam da sanjam.

IVANIŠEVIĆ

INTIMNA

Hoću samo da te volim

Oluja ispunja dolinu Jedna
riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće Čitav svijet

da se sakrijemo Dane i noći da bismo se
razumjeli

Da ništa više ne vidim u tvojim očima Osim onoga

što mislim o tebi I o jednom svijetu nalik na tvoj
lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama.

IVANIŠEVIĆ
363
 ZALJUBLJENA

Na vjeđama mi ona stoji I kose su joj u mojima,

I ima oblik ruku mojih,
Očiju mojih boju ima,
U mojoj sjeni ona tone Kao kamen u nebesima.

Oči joj uvijek otvorene I spavati me ne puštaju.

Njezini snovi u punom sjaju Tjeraju sunca da ishlape,
I čini da se smijem, plačem,
Da govorim kad nemam o čem.

J. PUPAČIĆ

ZBOG LJUBAVI

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam, Razmrsio polje i

grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima, Gdje sunce izlazi,
gdje snivajuć bdim.

Svijet male sreće, bez površine i bez dna,

S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire U neba i zemlje
pomiješanim naborima.

Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.

Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java; Dadoh joj njen
razum, njen oblik, njenu toplinu I besmrtnu ulogu — njoj koja me
obasjava.

364 j. PUPAČIĆ
LOUIS ARAGON (1897)

FRANCUSKA

OKTOBARSKA MELODIJA

Jedna melodija poput skuta beskrajna Jedna melodija

koja nikad ne završava Jedna melodija oktobra jedna
romanca Draža nego što je mjesec maj Jedna
melodija koja uvijek počinje iznova

Tvoje oči umorne su već od obzorja Lud je tko

modrine vidi dosta modrima I kome nebo više nije
tamnica Jer ljubiti treba bez mjere i opreza I za to
nije dosta imati tek razloga

Divna jesen s baršunastim rukama To je pjesma

nikad još nepjevana To je pjesma naše ljubavi To je
pjesma thea-cvjetova Čije srce ima boju jutara

Je li dovoljan taj jecaj duboki Da ispriča sve naše

osamljenosti Koje sliče krugovima na vodi I vrijede
li te riječi ovu muziku Duge žudnje zatvorene u srcu

Jedna melodija Elza bezumna Jedna melodija koja

nikad ne završava Jedna melodija oktobra jedna
romanca Draža nego što je mjesec maj Jedna
melodija poput skuta beskrajna.

KUKOLJA
 BENJAMIN PERET (1899-1959)

FRANCUSKA

BEZBOJNI TJEDAN Plavokosa plavokosa

bila je žena što je nestala među kockama ceste tako lakima te biste
pomislili da su od lišća tako golemima te biste povjerovali da su to
kuće

Sjećam se bilo je to jednoga ponedjeljka dana kada je sapun nagnao

astronome da plaču

U utorak sam je ponovo vidio

bila je nalik na razvijene novine
što se lepršale na vjetrovima s Olimpa
i nakon smiješka što se ugasio poput svjetiljke
ona je pozdravila svoju sestru fontanu
i vratila se u svoj maleni dvorac

U srijedu naga i mrtvački blijeda a okružena ružama ona je

prolepršala kao maramica ne pogledavši ni sjene svojih bližnjih što
su se pružile kao beskrajno more

U četvrtak vidio sam samo njezine oči signale uvijek otvorene za

sve katastrofe Jedno je nestalo negdje iza mozga a drugo je
progutao sapun

Petak je kad ljubimo dan svih želja

Ali ona je utekla dozivajući
Rikša rikša moja je svirala izgubljena
Idi je potraži pod snijegom ili u moru

366
 U subotu sam je čekao sa korijenom u ruci
spreman da joj zapalim u čast
zvijezde i noć što su me odvajale od nje
ali ona je bila izgubljena kao i njezina svirala
i kao dan bez ljubavi
I tako sam čekao nedjelju
ali nedjelja nije nikada došla
a ja sam ostao na dnu ognjišta
uplašen kao drvo

KUKOLJA

ROBERT DESNOS (1900-1945)

FRANCUSKA

TOLIKO SAM SANJAO O TEBI

Toliko sam sanjao o tebi,

Da gubiš svoju realnost.
I da li je još uvijek čas da dostignem to
živo tijelo i da poljubim na tim usnama rađanje
glasa, što mi je tako mio?

Toliko sam sanjao o tebi,

Da se moje ruke, naviknute da grle tvoju sjenu,
Spoje na mojim grudima, ne bi li možda osjetile Obrise tvoga
tijela,
I da sam pred stvarnom pojavom onoga, što me tako muči i
upravlja sa mnom već danima i godinama, postao bez
sumnje sjena.

O, osjećanja neodlučnosti!
Toliko sam sanjao o tebi, da je bez sumnje Prošlo već
vrijeme moga buđenja.
I ja sada spavam stojeći s tijelom izloženim Svim
pojavama ljubavi i života,
I da bih tebi, o jedina, koja i danas za mene
još uvijek nešto značiš, 367
 Mogao teže dodirnuti čelo i usne,
Negoli bilo koje usne i bilo koje čelo.

Toliko sam sanjao o tebi,

toliko hodao, govorio i spavao sa tvojom sjenom, da mi sad
više ništa ne preosta, a možda i zato, da postanem prikaza
medu tim prikazama i sjena sto puta više nego sjena, koja se
šeće, i šetat će se radosno po sunčanoj uri tvoga života.
KUKOLJA

JACQUES PREVERT (1900-1977)

FRANCUSKA

BARBARA Sjeti se Barbara

Nad Brestom je bez prestanka kišilo tog dana
A ti si prolazila nasmijana
Pokisla radosna i očarana Sjeti se Barbara
Nad Brestom je bez prestanka kišilo tog dana
A ja sam te sreo na Sijamskoj cesti
Ti si mi se tada ljupko nasmijala A i ja sam se tebi nasmijao
Sjeti se Barbara
Ti koju tada nisam još ni znao Ti koja
mene isto tako nisi znala Sjeti se
Sjeti se ipak toga dana I ne zaboravi
Jedan čovjek pod strehu je stao Povikavši
iz svega glasa tvoje ime Barbara
I ti si po kiši prema njemu tada potrčala Pokisla radosna i
očarana 368 I u zagrljaj mu ravno pala
Sjeti se toga Barbara
I ako ti kažem ti ne ljuti se zbog toga na mene
Jer ja svakome govorim ti koga tako volim
Čak i ako ga ne poznajem najbolje
Ja svima govorim ti koji se god vole
Čak i ako oni ne poznaju još mene
Sjeti se Barbara
I ne zaboravi još te jednom molim
Onu kišu mudru i sretnu
Po tvome licu sretnom
Po tome gradu sretnom
Onu kišu po moru
I po arsenalu
Po brodu iz Ouessanta
O Barbara
Rat je uistinu teška gluparija
I reci mi što je s tobom sada Pod tom
kišom od gvožđa Vatre čelika i krvi
I da li onaj što te u svom zagrljaju stezao tada Zaljubljeno i
sretno
Još i sada živi ili pak i njega izjedaju već crvi
O Barbara
Gle još uvijek kiši ponad Bresta Kao što
je kišilo i prije No to sada više isto nije
Sada lije strašna i korotna kiša To čak
više ni oluja nije Od čelika gvožda ili
krvi Već naprosto oblak Što se kao
uginula štenad strvi Otječući vodom
ponad Bresta Da nestane negdje daleko
Daleko veoma daleko od Bresta Gdje
nestaje sve.

KUKOLJA

369
 ZA TEBE MOJA LJUBAVI

Otišao sam na trg ptica I kupio sam ptica za tebe moja ljubavi

Otišao sam na trg cvijeća I kupio sam cvijeća za tebe moja ljubavi

Otišao sam na trg gvožđa I kupio sam okove teške okove za tebe
moja ljubavi

A zatim sam otišao na trg robija I tamo sam te tražio Ali te nisam našao
Moja ljubavi.

KUKOLJA

RENŠ CHAR (1906)

FRANCUSKA

EVANDE

Ljeto i naš život bijahu od jednog jedinog komada Polje je jelo

boju tvoje mirisne suknje Izmirile su se požuda i oskudica
Dvorac Maubec uranjao je u glinu Uskoro će se srušiti ljuljanje
njegove lire
 Teturali smo od silovitosti bilja
Jedan gavran sumorni veslač udaljujući se od jata
Na nijemom kremenu podneva raščetvoren
Nježnim je pokretima pratio nas sporazum
Srp se posvuda morao odmarati
Naša rijetkost započinjala je kraljevanje
(Besani vjetar što nam vjeđe nabire
Okrećući svake noći dopuštenu stranicu
Hoće da svaki tvoj dio što ga zadržavam
Bude protegnut na jednu zemlju gladne dobi i goleme strehe)

Bilo je to u početku divnih godina Zemlja nas je nešto malo voljela sjećam se.

MRKONJIĆ

GUILLEVIC (1907)

FRANCUSKA

NJEZINA POSTELJA

Njezina je postelja kao gnijezdo, uvijek ugrijana. I ona ne govori nikad, da je

pritište vrijeme. Ona, što jede plodove i koja pije vino.
Ona, koja ništa ne želi od vremena.
Pa ipak, kada dočekamo noć, jedno uz drugo, Ona ne kaže, da treba ostati.
I ona ne rasprema postelje.

KUKOLJA

371
 DAVID HERBERT LAWRENCE (1885-1930) ENGLESKA

PROBUĐEN

Polako diže se luna iz rumene tmine,

Odričuć se svoje košulje zlatne, i tako Izranja jasna i bijela, i ja u
čudu Vidim gore pred sobom ženu, koju nisam znao Da volim, ali
eno je gdje ide, ljepota njena srce mi ranjava.
Slijedim je u noć, zaklinjuć je da se ne udaljava.

BOROJEVIĆ —JOJ1Ć

ZIMSKA PRIČA

Jučer su tek siva bila polja od rasuta snijega,

A sada jedva da provizije i najduža travka,
Ipak duboke su ostale u snijegu njene stope, što vode Gore do
borova na bijeloj ivici brijega.

Ne vidim, je, jer od blijeda maglena šala Nejasna je tamna šuma i

mutno narančasto nebo;
Ali ona čeka, znam, nestrpljiva i hladna,
I jecaji se dižu u dahu joj prozeblom.

Zašto dolazi tako tačno, kad znati mora Da samo bliže je rastanku
kojeg ne možemo izbjeći? Brijeg je strm, na snijegu moji koraci su
spori — Zašto dolazi kada zna što joj mogu reći?

BOROJEVIĆ -JOJIĆ

372
THOMAS STEARNS ELIOT (1888 -1965)

ENGLESKA, AMERIKA

POSVETA MOJOJ ŽENI

Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen I što se osjećaji moji

bude kad budimo se mi I što istog trena počinak dolazi kad
vrijeme je sna, Skladno disanje

Ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom Koji misle

iste misli bez potrebe da se zbori I tepaju iste riječi bez
potrebe da se neki smisao rodi.

Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti Nit’ od sumornog tropskog

sunca uvenuti Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš

Al’ posveta je ova da je drugi čita:

I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene.

SABLJAK

WYSTAN HUGH AUDEN (1907)

ENGLESKA

SAN

Draga, makar je prošla noć

San njen još i danas oko nas kruži,
Onaj što nas donese u sobu Duboku, uzvišenu kao
 Posljednja željeznička stanica,
A nagomilani u sjeti toj Kreveti su bili, i mi u jednom
Što ležao je u dalekom kutu.

Naš šapat ne probudi ure,

Ljubismo se i radostan bjeh Zbog svega što si uradila,
Ravnodušan na one
Koji su sjedili s neprijateljskim očima
U parovima na svakom krevetu,
S rukama oko vrata,
Tromi i nejasno tužni.

Kakvog pokopanog crva krivnje II, kakve zloćudne

sumnje Ja sam žrtva,
Zar si tad besramno
Učinila ono što nikad nisam htio,
Priznala ljubav drugu;
A ja, ponizan, osjetih Da sam neželjen i izađoh?

SABLJAK

KAD BIH TI MOGAO REĆI

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja Vrijeme jedino zna cijenu
što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad clownovi počinju predstavu svoju, Ako bismo se
poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

374
 Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,

Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Možda ruže zaista žele rasti,

Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, reko bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,

I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja? Kad bih ti
mogao reći, rekao bih ti da znaš.
SABLJAK

STEPHEN SPENDER (1909)

ENGLESKA

SAN

Ti sanjaš’, reče on, ’zbog djeteta

Uspavanog u gnijezdu tvoga tijela, koje sniva...’

Njene su usne sanjale, a on se smiješio.

Položio je svoju, mislima otežalu glavu,

Na san usana njenih. Tako spojeni U leći njihova zagrljaja
Promatraše život na koji su utjecali njihovi životi,
 Promatrana u njenoj savršenoj putenosti Budućnost zagrli živahne ulice
Šireći se zlatnim licem svanuća,
Između njihovih tijela kolijevka se ljuljala.

SABLJAK

ODSUTNOST

Nitko nije savršen, ipak

Kada sam bez tebe, tješim se
Razmišljajuć o nekoj mani
Koja jednom otkrivena, može sve pokvariti,
Govoreć mi da tvoja odsutnost može moja želja postati,

Oh, zatim, ta prepreka što postavih je Između nas, nestaje.

I vidim tvoju čistoću u tvojim očima.
Daljine koje leže između mene i tebe Kao neke dveri otvorene Kroz
koje naše zajedničke uspomene nalaze Želje združene.

SABLJAK

ONA NASMIJEŠENA DJEVOJKA

Ona nasmiješena djevojka, tamnooka

Još pred deset dana zborila je ovdje. Još uvijek se smješka
U mojim mislima; usne još obećavaju
Život tijelu, a bljesak oka obmanjuje.

•376
Ona živi pod našim svagdanjim stvarima: prašini
I stolicama, i nekoliko njenih pjesama u sobi. Makar smrt
igra svoju igru, zemljina kora Progutala ju je u svom
golemom grobu,

Susrećem je na svakom koraku; prigušen dio, Utišan aplauz,

povorka što zaprepašćuje,
Potiču njenu sjenu da u mom srcu se rodi. Kroz čvrste zidove
gledam je kako pleše!

SABLJAK
 SARA TEASDALE (1884-1933)

AMERIKA

NEK ZABORAVLJENO BUDE

Nek zaboravljeno bude poput cvijeta,

II plamena, što je presto da se žari,
Nek zaboravljeno bude za uvijek i uvijek, Vrijeme
dobar drug je, sve nas čini starim.

Ako tkogod pita, reci da je davno To

zaboravljeno u vremena toku,
Kao cvijet ili plamen, kao tihi odjek Koraka u
snijegu, davnu i duboku.
SLAMNIG-ŠOLJAN

NEĆU TE VOLJETI VIŠE

Kad umrem i prozračni travanj

Nad grobom otrese kosu tešku od kiše,
Prignuvši se nada mnom, ako i patiš,
Neću te voljeti više.

Spokojna ću biti, smirena ko krošnje

Opuštenih grana kada kiša pada;
Njemija ću biti i tvrđega srca Od tebe
sada.
BUJAŠ

378
EZRA POUND (1885-1972)

AMERIKA

POJAVA PLESAČICE za vjenčanje u

Kani Galilejskoj

Tamnooka,
O, ženo mojih snova,
U sandalama od slonovače,
Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama,
Nitko s hitrim nogama.

Ne nađoh te pod šatorima,

U tami prigušenoj.
Ne nađoh te na studencu Između žena
s krčazima.
Tvoje su ruke mlado drvo ispod kore;
Tvoje lice kao rijeka obasjana.

Bijela kao badem ramena su tvoja;

Kao mlad badem očišćen.
Ne čuvaju te eunusi;
Ni rešetke od bakra.
Tirkiz pozlaćen i srebro krase odmorište tvoje.
Smeđa halja zlatom protkana skupljena oko tvog tijela,
O Nathat-Ikanaie, »Stablo na rijeci«.
Kao potočić među rogozom, na meni su tvoje ruke: A prsti tvoji ko
rijeka sleđena.

Tvoje su djevice bijele kao oblutak;

Njihov poj te okružava!

Tu nitko nije nalik tebi među plesačicama:

Nitko s hitrim nogama.

SABLJAK 379
 DORIA

Budi u meni kao vječna ćud

turobnog vjetra, ne kao Prolazne
stvari koje su — radosti cvijeća.
Imaj me u ljutoj samoći Tamnih
hridina I surih voda.
Nek bogovi o nama nježno zbore U dane
buduće,
Sjenovito cvijeće Orcusa Nek te se
sjeća.

SABLJAK

HILDA DOOLITTLE (1886-1961)

AMERIKA

PJESMA

Ti si kao zlato, poput poluzrela žita

što snova se u zlato stapa; bijela
poput bijele kiše koja prodire u
poluzatvorene cvjetove bokorastog
cvata gustog na crnim rukama
jabukovih grana iz Ilirije.
Može li med širiti miomiris kao
tvoja zlaćana kosa?

380
 Jer lice ti je čisto kao kiša,
ali 'poput kišnih kapi što bistre leže
na bijelom saću
i čine bijeli vosak još sjajnijim,
tako kosa na tvom čelu
prosipa svjetlost za jednu sjenu.

BUJAŠ

CONRAD AIKEN (1889)

AMERIKA

SVAĐA

Odjednom — čekali smo poslije svađe, Potišteni, oborivši

oči, zanijemjeli,
Mrtvih vjeđa i prstiju, u beznadnoj Očajničkoj nadi u
opoziv riječi koja dijeli:

Dok se muk u sobi taložio nijemo,

Stazom naših misli došuljao nam se glas Da se, tiho kao
list kada pada,
Spustila sjena i svađa je pala među nas;

I dok sam se, u muku, divio s bolom Tvojoj dubokoj,

tragičnoj ljepoti što strada Kao razdrte blijede latice od
obijesnih ptica — Toj žaljenoj i voljenoj ljepoti, odbačenoj
sada;

Kad se sumornost trenutka zgusnula do kraja, A vjera

ugasla s nadom, i urotile se kiše Da potresu strune naših
srca u siva arpeggia,
I smjelosti nije u ljubavi bilo, pa ni želja više:
 Zvuk vedrog gudačkog kvarteta se prosuo Iz susjedove sobe tog
trenutka,
Istrgnuvši se iz tišine, tišine poput naše,
Kao neukrotiv pjev životnog vrutka

Što zvoni i kroz poraz; prenuvši se iz tuge, Probuđeni iz bola od

te žalosti još čišće, Podigli smo oči koje pamte, pogledali se
Kroz radosne suze; a u mrtvo lišće

Sletio je, tiho kao prvi, još jedan list; Nestala je sjena i smisao
svađe tog časa, Ustali smo uz te božanske zvuke,
Dodirnuh ti ruku i poljubismo se bez glasa.

BUJAŠ

E. E. CUMMINGS (1894-1962)

AMERIKA

U KRAJU GDJE NIKAD NISAM BIO

u kraju gdje nikad nisam bio, sretno izvan svakog iskustva, tvoje
oči imaju svoju tišinu: u pokretu tvom nešto se krije što me
okružuje nešto što dotaći ne mogu jer je previše blisko

tvom pogledu nježnom koji me polako zatvara i onda kad bih

tako zatvoren bio,
laticu po laticu otvarala bi me ti kao što Proljeće otvara (dodirujuć
vješto i tajanstveno) svoju prvu ružu

ii’ ako želiš da zatvoren budem, ja i

život moj u istom trenu opet ćemo zatvoreni biti
kao što srce ovog svijeta zamišlja
snijeg koji pomno posvuda pada;
ništa što otkriti bismo mogli u svijetu tom nema moć takve
krhkosti kao što je tvoja: i trajanje njeno s bojom krajolika svojih
pobjeđuje mene nudeći smrt i vječnost u svakom dahu

(ne znam što je to u tebi što zatvara i otvara; al’ ipak jedan dio
mene pojmi da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža) nitko, čak
ni kiša, nema tako malene ruke

SABLJAK

SVA U ZELENOM

Sva u zelenom je moja ljubav odjašila na velikom konju od zlata u

srebrnu zoru.

Četiri vitka psa se šuljaju sa smiješkom veseli je jelen bježao pred

njima.

Okretniji su od šarenih snova brzi dragi jelenovi rijetki crveni

jelenovi.

Četiri crvena srndaća kraj bijele vode okrutni rog je pjevao

sprijeda

S rogom o boku je odjašila moja ljubav odjašila niz jeku u srebrnu

zoru.

Četiri vitka psa se šuljahu sa smiješkom livade su ravne bježale

pred njima.
 Mekši su neg san u papučama vitki
gipki jelenovi okretni nestali
jelenovi.

Četiri okrutne košute u zlatnoj dolini izgladnjela

je strijela pjevala pred njima.

S lukom o pasu odjašila je moja ljubav odjašila

niz planinu u srebrnu zoru.

Četiri vitka psa se šuljahu sa smiješkom oštri su

šiljci bježali pred njima.

Bljeđi su od strašne smrti glatki tanki jelenovi,

visoki, napeti jelenovi.

Četiri visoka jelena na zelenoj planini sretan

lovac pjevao je pred njima.

Sva u zelenom je moja ljubav odjašila na velikom

konju od zlata u srebrnu zoru.

Četiri vitka psa se šuljahu sa smiješkom Moje

srce palo je mrtvo pred njima.

SLAMNIG-ŠOLJAN

384
LANGSTON HUGHES (1902-1967)

AMERIKA

JUČE I DANAS

Kako bih želeo. mila, da juče danas

bude!
Juče si ovde bila,
A danas si me ostavila.

Nedostaješ mi, Lulu, Nedostaješ mi

mnogo.
I ne znam kako bih te Zaboraviti
mog'o.

Juče sam srećan bio.

Smatr’o sam srećnom i tebe. Ne
znam kako si sad,
Al mene je obrv’o jad.

385
PEDRO SALINAS (1892-1951)

ŠPANJOLSKA

DUŠA TI JE BILA

Duša ti je bila otvorena,

svijetla tako da ne mogoh
nikad u nju ući. Okušah
prečace uzane, prolaze
strme i opasne...
A tvojoj se duši
pristupiti moglo
putima širokim.
Spremih ljestve
vitke
— zidine visoke sanjah
kako priječe pristup tvojoj
duši —, ali tvoja duša
bijaše bez straže, zidova i
plota.
Tražio sam k tebi uska
vrata duše, al duša ti bješe
slobodna toliko da
nikakvih vrata na njoj nije
bilo.
Gdje je počinjala?
Svršavala gdje je?
I ostadoh tako zauvijek
sjedeći tu, na zagonetnom
pragu tvoje duše.

MILIĆEVIĆ
 PITANJE

Zašto pitam gdje si, ako nisam

slijep, ako ti nisi odsutna? Ako
te vidim gdje ideš i dolaziš,
tebe, tvoje tijelo vitko koje
nestaje u glasu kao plamen u
dimu, u zraku, neopipljivom,

I pitam, te, da, i pitam te od

čega si, čija si,
a ti širiš ruke i pokazuješ mi
svoju vitku pojavu i kažeš da je
moja.
A ja uvijek pitam.

MILIĆEVIĆ

FEDERICO GARCIA LORCA (1898-1936)

ŠPANJOLSKA

NEVJERNA ŽENA

K rijeci je povedoh tada

misleći da djevojka je, no bila
je već udata.
U noći, na Jakovljevo, s
dogovorom ko da bješe. Svjetla
bjehu pogašena, a krijesnice
upaljene.
Kod posljednjih tamo kuća takoh
njene grudi snene i odmah se
otvoriše ko zumbula kite cvjetne.
Šuštao mi šum u sluhu uštirkane
suknje njene, ko što šušti komad
svile kad ga deset noža reže.
Bez svjetlosti u krošnjama
uzraslo je sve drveće, obzor pasa
lajao je u daljini, iza rijeke.

Kad prodosmo kroz kupine pa

kroz trnje i kroz ševar, ispod
punde njenih kosa mekani
razgrnuh pijesak.
Ja onda kravatu skidoh, ona halju
skide spremna.
Ja pojas s pištoljem, ona prslučića
četiri tijesna.
Ni u smilja, ni u školjki tako
glatke kože nema, ni kristal na
mjesečini tako blistav ne izgleda.
Kao ribe prestrašene bježala mi
njena bedra, polovinu puna vatre,
polovinu puna leda.
Te sam noći projezdio najdivniju
od svih cesta na ždrebici
sedefastoj, a bez uzde i bez
stremena. Neću reći, jer sam
čovjek, sve što mi je ona rekla.
Svjetlost uma meni kaže da razborit biti
treba.
Povedoh je s rijeke blatnu od cjelova i od
pijeska A mačevi ljiljanovi borili se protiv
vjetra.

Ko Ciganin pravog soja ja se ponijeh

kakav jesam.
Kutiju joj za pletivo
poklonih, od platna svijetla,
i nisam se zaljubio
jer udata bješe žena,
a reče da djevojka je
kad se s njom na rijeku spremah.

MILIĆEVIĆ

AMPARO

Amparo,
kako li samuješ u svojoj kući u bijelo
odjevena!

(Ekvator između jasmina i smilja.)

Slušaš čudesne vodoskoke svog dvorišta i

slabašni žuti ćurlik kanarinca.

Predveče vidiš kako drhte čempresi s

pticama, dok lagano vezeš slova na grubu
platnu.

389
Amparo,
kako li samuješ u svojoj kući u bijelo
odjevena!
Amparo,
i kako ti je teško reći: ljubim te!

IVANISEVIC

MALI BEČKI VALCER

U Beču ima deset djevojaka, jedno rame na

kojemu smrt jeca i jedna šuma raspored
golubica.
Ima komadić jutra u muzeju inja.
Ima salon s tisuću prozora.
Jao, jao, jao!
primi ovaj valcer zatvorenim ustima.

Ovaj valcer, ovaj valcer, ovaj valcer

pristanka, smrti i konjaka koji kupa svoj rep u
moru.

Volim te, volim te, volim te s naslonjačem i

mrtvom knjigom, za potišteni hodnik, u
tamnom potkrovlju ljiljana, u našoj postelji
od mjeseca i u plesu što ga sniva kornjača.
Jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer slomljenih slabina.

U Beču su četiri ogledala u kojima se igraju

tvoja usta i jeka. Ima jedna smrt za klavir koji
u plavo bojadiše mladiće.
 Ima prosjaka na krovovima.
Ima svježih vijenaca plača.
Jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer što umire u mojim rukama.

Jer ja te volim, volim, ljubavi moja, u potkrovlju gdje se igraju djeca, snijući
stara svjetla Ugarske u mrmorenju blage večeri, opažajući ovce i snježne
ljiljane u tamnom spokojstvu tvog čela.

Jao, jao, jao!

Primi ovaj valcer »Ljubim te vječno«.

U Beču ću plesati s tobom, pod

maskom koja će imati glavu
rijeke.
Gle, kakve li obale zumbula posjedujem! Ostavit ću svoja usta među tvojim
nogama, dušu svoju u fotografiji i ljiljanima, a u tamnim valovima tvoga hoda,
želim, ljubavi moja, ljubavi moja, ostaviti violinu i grobnicu, vrpce valcera.

MILIĆEVIĆ

VICENTE ALEIXANDRE (1898)

ŠPANJOLSKA

OPRUŽENI, U NOĆI Tako tihu, motrim te,

gotovo te istražujem, željan da noću dugo gledam boju tvojih očiju.

Lice ti hvatam rukama dok opružena ovdje ležiš,
pored mene, budna, probuđena, nijema, gledajući me.
 Da zaronim u tvoje oči. Spavala si. Da te gledam, da te
promatram bez divljenja, suhim pogledom.
A ne mogu te tako gledati
jer ne mogu da te gledam bez ljubavi
To znam. Bez ljubavi nisam te vidio.
Kakva bi ti bila bez ljubavi?
Katkad pomislim na to. Da te bez ljubavi gledam. Vidjeti te
kakva bi bila iz drugog kuta.
Iz drugog kuta mojih očiju. Tamo gdje prolaziš,
gdje bi prolazila pri drugom osvjetljenju, s drugim nogama, s
drugim šumom koraka.
S drugim vjetrom koji bi pomicao tvoju odjeću.
I prilazila bi. Osmijeh... Prilazila bi.
Takvu te gledati i vidjeti kakva si. Kakvu te ne znam.
Kakva nisi... Jer ovdje si, ta koja spavaš.
Ta koju budim, koju imam.
Ta koja potiho kaže: hladno je!
Ta koja, kad je poljubim, mrmlja
gotovo kao kristal, i izluđuje me svojim mirisom.
Koja miriše na život,
prisutnost, slatko vrijeme, vrijeme mirisno.
Ta koju pokazujem kad pružim ruku, koju skupljam i približavam.
Ta koju osjećam kao stalnu blagost, dok se ja osjećam kao
srljanje koje bježi, koje prolazi, uništava se i sažiže.
Ta koja traje kao list ruže što ne blijedi.
Ta koja mi daje život neprolazan, sadašnji, sadašnjost
nepomičnu kao ljubav, u mojoj sreći, u tom buđenju i
uspavljivanju, u tom svitanju, u tom da se pogasi svjetlo i da
se kaže... Da se šuti,
i da se spava uz taj neprestani miris, miris života.

MILIĆEVIĆ

392
RAFAEL ALBERTI (1902)

ŠPANJOLSKA

ZARUČNICA

Evo, zazvoniše zvona s

katedrale.
Ja cipela nemam, a moram
na vjenčanje.

Gdje li je moj veo,

gdje haljina bijela, i
moj cvijet naranče?

Gdje je moj prstenak, gdje

broš pozlaćeni, i moj
derdan krasni?

Požurite majko!
Evo, zazvoniše zvona s
katedrale.

Gdje li je moj dragi? Moj

ljubljeni dragi gdje li mi je
sada?

Evo, zazvoniše zvona s

katedrale.
A ja bez dragoga moram na
vjenčanje.

MILIĆEVIĆ
 LUIS CERNUDA (1902-1953)

ŠPANJOLSKA

KAD BI ČOVJEK

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,

kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija, nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam se zamišljao, onaj što svojim
jezikom, svojim očima i rukama objavljuje pred ljudima nepoznatu
istinu, istinu svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode

da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje.

Da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

MILIĆEVIĆ

394
MANUEL ALTOLAGUIRE (1905-1959) ŠPANJOLSKA

NA MOJE RAME NASLONJENA

Na moje rame naslonjena bila si mi desno

krilo.
Kao da bi razastrla svoje milo, crno perje,
dizale me tvoje riječi u svjetlo i bijelo nebo.

Uzbuđenje. Tišina.
Sad sjedim za svojim stolom, iz ramena krv
mi teče,
odsutnost me tvoja boli.

MILIĆEVIĆ
 JOSEP CARNER (1884-1970)

KATALONIJA

SAMI

Kada ljubav bukne, ljudi okreću lice, ljutite ruke

zalupe vrtna vrata.
Kad se poljubimo, grana nas osipa lišćem i naš
poljubac rastjera jato ptica.

A kad se zagrlimo pobožnim zagrljajem, zlatna kiša

dana polako malaksava; nestaju i ove pohlepne
hridi, i mi smo sami, brodolomci, igračke mora.

MILIĆEVIĆ

PITAM TE

Hoćeš li se na me sjetiti kad odem, ti, što me i sad

držiš za odsutna?
Tko će znati je li ta ledena ruka već svemu kraj ili
tek početak?

I znati da li s tjeskobom ili obećanjem šapućeš moje

ime u kasni noćni sat?
I znati da li se u svojim snovima bojiš mene ili se za
sebe bojiš?

KOVAČEC

396
CARLES RIBA (1893-1959)

KATALONIJA

IZNAD NAS EVO ČISTO GRANJE

Iznad nas evo čisto granje, u

očima svijet se zaboravlja, u
tvojim rukama nada živi; voda
teče a vrijeme staje, voda pati,
vrijeme uzdiše; stari smo kao list
i talas, kao san koji nas
zarobljava.
Gle, među nama ruža diše.
Ruži i tebi, mila moja, dao sam jesen i proljeće,
kao što dajem hitri pogled u noći sjeni koja
liječe.

MILIĆEVIĆ

J. V. FOIX (1894)

KATALONIJA

U KAKVOM PONORU

U kakvom ponoru nas dvoje, u kakvom spokoju u sjajnosti

soli, na prostranoj plaži mi se upoznasmo u dvomislenoj slici
i pod nebesima sjedinismo tijelo i suze?
Svako za sebe sami u izgubljenom zaklonu, duša odsutna u
neobičnom kraju, no bijasmo jedno u varci, s krvlju i olujom
u samotnoj dolini brali smo lažno cvijeće.

397
 Bila si u meni neznatna prividnost, voda i
pijesak u neizvjesnim žalima ili ognjeni
potočić u vrtu i polju?
U drijemežu visokog saznanja Stablo i Plod opažam,
Raj i Zmiju u tajnim uvalama tvojih očiju.

MILIĆEVIĆ

TOMAS GARCES (1901)

KATALONIJA

PUTOVANJE

Ljubice se miješaju sa zelenilom fontane i u

blijedo nebo vrhunci se urezuju.
Zvoni večer, zlatan list.
0 ljubavi moja, sjaj planine nas zove.
Tamo dolje, zemlja se leluja toplinom mesa
1 diše poput nostalgičnih grudi.
Čini se kao da nas nebo uhodi
i primiče uho puteljku kojim hodamo.
Znat ćemo naći kakvu kolibicu, cvijet planinskog vrha,
koja zaklanja snove.
O ljubavi moja, putovanje je završeno: u bukovoj šumi
sjene dozrijevaju!

MILIĆEVIĆ

398
DELMIRA AGUST1NI (1886-1914)

URUGVAJ

LABUD

Zjenica plava moga vrta to je

drhtavo ogledalo jezera
jednog čiste vode, toliko čiste
te vjerujem da se u sjajnu
površinu misao moja upisuje.

Cvijet uzduha i cvijet vode, duša jezera

to je labud sa svoje dvije ljudske zjene,
težak i otmjen poput princa; krila mu
ljiljan, vesla ruža... kljun mu u ognju,
vrat žalovit i ponosit je, i bjelina,
i sva umilnost labudova.

Ta ptica bijela, ptica teška, što

zlokobnim se pjevom javlja;
— karamfil, skriven u ljiljanu, u plam
i čudo pretvara se... uzbuđuju me bijela
krila kao goruće dvije ruke.

Nikakve usne nisu žarke ko njegov

kljun u mojoj ruci; nijedna glava tako
krotko u moje krilo nije pala; nijedna
put mi nije dala takav užitak, takvu
patnju: kroz njegove se žile pjeni
plamena struja, dvaput ljudska.
Rubinom rujnim od požude glava je njemu
okrunjena; i on odnosi puste želje u svome
skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem, a čini se da
oganj pije; i ja izgledam ko da pružam
čitavi pehar svoga tijela.

U mome snu toliko živi i tako u put moju

tone te često mislim je 1’ to labud s dva
svoja krila lepršava, s očima svojim
rijetkim, ljudskim
i sa crvenim, žarkim kljunom, je li to
samo bijeli labud
u bistroj vodi mog jezera,
ii ljubavnik u mom životu...

Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u

tišini... a tišina je samo ruža navrh njegova
žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u
svom mesu slušam.

Katkada — cijela! — ja sam duša; katkada

— cijela! — ja sam tijelo. Uranja kljun u
moje krilo i tu ostaje kao mrtav...
Na površini od kristala, u drhtavome
ogledalu jezera, koje kadikada misao moju
odražava, crvenom bojom labud plaši, a ja
bjelinom strah zadajem.

MILIĆEVIĆ
GABRIELA MISTRAL (1889-1957)

ČILE

STID

Sva sam lijepa kad tvoj me pogled prati, lijepa kao

trava puna rose meke, i visoke trske neće
prepoznati moje slavno lice, kad siđem do rijeke.

Stidim se evo svog glasa razbita i grubih koljena i

usta punih bola.
Sada kad tako tvoj me pogled čita, vidim da sam
jadna i potpuno gola.

Ni stijenu na punu nisi još nikada vidio golu pri

blistanju danjem, ko ovu ženu na koju si sada
svratio pogled, čuvši joj pjevanje.

Zbog ljudi koji idu kroz ravnicu šutjet ću da mi

sreću ne primijete po sjaju na mom čelu i na licu i
po drhtanju moje ruke sretne.

Noć je, na travu pada rosa snena; gledaj me

dugo i šapći riječ meku, jer ta koju ljubiš bit
će ispunjena ljepotom, ujutro, kad siđe na
rijeku.

MILIĆEVIĆ
ODSUTNOST

Od tebe moje tijelo kap po kap odlazi, moje lice

odlazi u gluhome ulju; moje ruke u rastopljenoj živi,
moje noge u dva prašnjava vremena.

Sve odlazi od tebe, sve od nas odlazi.

Odlazi moj glas koji se pretvarao u zvono, gluho za

svakog, osim za nas. Odlaze moji pokreti što su se
upredali pred tvojim očima kao tkalački čunak. Odlazi
moj pogled, koji je nemoćan kad te gleda, brijest i
smreka.

Odlazim od tebe sa samim tvojim dahom, kao vlaga

isparujem se iz tvog tijela. Odlazim od tebe s
budnošću i sa snom.
U tvom vjernom sjećanju već se brišem i u tvojoj
uspomeni već sam kao oni što se ne rodiše u poljima i
dubravama.

Da sam krv, kolala bih u dlanovima tvog rada, u

tvojim ustima od mošta.
Da sam tvoja utroba, izgorjela bih u tvojim koracima,
koje više ne čujem, u tvojoj strasti, koja prolama noć
kao mahnitost osamljenog mora.

Sve od nas odlazi, sve od nas odlazi.

MILIĆEVIĆ
ALFONSINA STORNI (1892-1938) ARGENTINA

SUBOTA

Ustala sam rano i hodala bosa

kroz hodnike kuće; sidoh dolje u vrt
da podragam biljke;
čistu paru zemlje udisah duboko
čupajući korov;
oprah se u zdencu što ga mlado grmlje opkoljava.
Zatim, još mokra od vode, češljala sam kosu.
Namirisah ruke sokom bilja svježa i mirisna.
Čaplje teške i umilne
krale su polako mrve iz mog skuta; zatim se
obukoh u haljinu tanku, još tanju od vela.
U laganom skoku sjedalo od slame bacih u
predvorje.
Uprte u ulaz oči su mi bile, uprte u ulaz.
Sat mi tada reče: »Deset prije podne«. Unutra,
zveckanje posuda i stakla, salon je u tami; ruke što
spremaju stolnjake.
A vani, sunce kakvo nikad ne vidjeh, na
bijelom mramoru stubišta. Uprte u ulaz i dalje su
bile moje žive oči. Čekala sam tebe.

MI L I C E VI C

403
 CARLOS OQUENDO DE AMAT (1899-1936) PERU

PJESMA Za tebe

imam osmijeh štampan na japanskom papiru gledaj me

jer ti činiš da trava raste na livadama ženo

mapo muzike bistrino rijeke svetkovino plodova na tvoj

prozor
vješaju bršljan automobilskih volana i
prodavači snizuju cijene svojoj robi dopusti da
poljubim tvoj glas
tvoj glas
koji pjeva u svim granama jutra.

MILIĆEVIĆ

PABLO NERUDA (1904-1973)

ČILE

OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: »Noć je puna zvijezda, trepere modre

zvijezde u daljini«.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

404
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju. Ljubio sam je,
koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.

Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.

I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.

Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.

Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti moj je pogled ište.

Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.

Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.

Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca. Njen glas,

njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.

Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju, moja je duša
nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje, i ovi stihovi posljednji
koje za nju pišem.
KAŠTELAN
 TIJELO ŽENE

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela, ti si spodobna

svijetu u svom činu nuđanja.
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopa i izbacuje sina iz
dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice i noć je u me nadirala

svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje, kao strijelu u svom luku,
kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.

Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma. Ah, pehari
grudi! Ah, oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat ću u tvojoj ljupkosti.

Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni! Tamna korita,
u kojima žeđ vječita traje, i umor traje, i patnja beskonačna.

MILIĆEVIĆ

EMILIO BALLAGAS (1910-1954)

KUBA

NOKTURNO I ELEGIJA (ulomak)

Ako upita za me, nacrtaj na zemlji znak križa od tišine i pepela preko
mutnog imena koje podnosim.
Ako upita za me, kaži da sam umro i da se raspadam ispod mravinjaka.
Kaži joj da sam sada grana naranče i krotka zastavica na nekome
tornju.

406
Nemoj joj reći da još uvijek plačem grleći prazninu
njene odsutnosti gdje je njen slijepi oblik ostao utisnut
uvijek čekajući da se tijelo vrati.
Krv je lovor koji pjeva i pati i ja ću uzalud čekati pod
njegovom sjenom. Već je večer. A ja sam nijema riba.

Ako upita za me, daj joj ove oči, ove sive oči i ove
prste; i kaplju krvi u ovoj maramici.
Kaži da sam nestao, da sam se pretvorio u tamnu
jarebicu, u patvoreni prsten na nekoj obali
zaboravljenih sita: reci joj da lutam od šafrana do
ljiljana.

Reci joj da htjedoh sačuvati njene usne i nastaviti

palaču njena čela.
Ploviti jednu noć u njenim kosama.
Naučiti boju njenih zjenica i blago se ugasiti na njenim
grudima, potonuti kao ponoć, obamrijeti uz mrmor
gostionica i sordina.

Ako upita za me, reci da boravim u listu primoga i u

akaciji.
Ili, ako ti je draže, reci da sam umro.
Daj joj uzdah moj i moju maramicu, moju utvaru u
brodu ogledala.
Možda plačem u lovoru ili tražim svoje sjećanje u
obliku jedne zvijezde.

MILIĆEVIĆ
 FERNANDO PESSOA (1888-1935)

PORTUGAL

ODA

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke. Mirno

gledajmo kako teče i naučimo od nje da život prolazi, a
mi se ne držimo za ruke. (Držimo se za ruke.)

Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život prolazi i ne

staje, ništa ne ostavlja i ne vraća se, odlazi prema dalekom
moru, odlazi Sudbini, dalje od bogova.

Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo. Uživali, ne

uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno i bez velikih
uzbuđenja.

Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas, bez zavisti
koja previše uznemirava oči, bez briga, jer i s njima rijeka će
jednako teći i uvijek će odlaziti prema moru.

Volimo se spokojno, misleći da možemo, ako hoćemo,

izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte, ali bolje je da sjedimo
jedno pored drugoga i da gledamo kako rijeka teče.

Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih u svom krilu, nek

njihov miris blaži ovaj trenutak ovaj trenutak kada smireni ne
vjerujemo ni u šta, nevini pogani propadanja.

408
Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije, a da te
sjećanje na me neće opeći ni raniti, jer nikad se ne držasmo za
ruke niti se poljubismo, niti bijasmo drugo osim djeca.

I ako prije mene poneseš obol mračnom brodaru, neću morati da

patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali, tužna poganko s
cvijećem u krilu.

MILIĆEVIĆ
MANUEL BANDEIRA (1886-1968)

BRAZIL

POSVUDAŠNJOST

Svijet si moj misaon sjajni,

U svemu što maštam si ti:
Horizont tvoj je beskrajni, Stojiš
u zrnu što zri...

U ovci što pase si ti,

U rijeci što u more uvire: Tek
rođeni tvoji su svi,
Stojiš u svemu što umire.

U svemu, i puna nemira, Tako

isto, a različno biće! (Bila si
prvo otkriće,
Bit ćeš i konac svemira).

Stan tvoj duh je i slovo.

Duša s čulima tobom se kiti, A
vrijeme kad završi ovo,
Na nebu, na nebu ćeš biti.

CETTINEO

MELANKOLIČNI MADRIGAL

Ono što ja u tebi obožavam

Tvoja ljepota nije.
Ljepota je ta što se u nama krije.
Ljepota je pojam jedan.
I ljepota je tužna.
Po sebi ona tužna nije,
Već po krhkosti i nesigurnosti koje u sebi krije.
Ono što ja u tebi obožavam,
Tvoja nadarenost nije.
Ni tvoja duhovitost, tako gipka i blistava,
— Slobodna ptica uvrh planinskog neba treptava. Ni tvoja
duhovitost, tako gipka i blistava,
Svega što se'u srcima ljudi u stvari krije.

Ono što ja u tebi obožavam Nije ljupka muzika tvoga glasa,

Koja se stalno obnavlja svakog časa,
Dražesna i vazdušna kao misao tvoja,
Koja zbunjuje i smiruje osjećanja moja.

Ono što ja u tebi obožavam,

Mati, koju sam izgubio, nije.
Ni sestra, koju sad zemlja krije.
Ni mrtav otac nije.

Ono što ja u tebi obožavam Nije nagon materinstva duboka,

Otvoren kao rana u srcu tvoga boka.
Ni tvoja čistota. Ni tvoja nečistota.
Ono što ja u tebi obožavam — neka mi bol i utjehu Ono što ja
u tebi obožavam život je koji prosi.

CETTINEO
 RIBEIRO COUTO (1889-1963)

BRAZIL

DJEVOJKA SA SIROMAŠNE STANICE

Ja volim onu stanicu usamljenu,

Onu stanicu daleku, bezimenu,
Gdje se vrši samo kratki zastoj i smjena...
U kući stanice, koja je mala i okrečena,
Živi i vene jedna djevojčica rastužena.

Čim stigne voz, malo podigav zavjesu,

Ona ispituje za staklom, što je skriva, kradomice. Mnogi ljudi
u vozu na okna se nadnesu I gledaju ljubopitljivo lice
djevojčice,
Jednako bezimene kao i bijedne stanice.

Polazi voz... Ostala je u daljini, zaboravljena, Tužna djevojčica

s prozora i mala stanica...
Ali sa mnom putuje bolna uspomena...
Ko zna da li od života očekivana žena Nije bila ona sa stanice,
ona djevojčica,

Djevojčica u daljini izgubljena?

CETTINEO

CECILIA MEIRELES (1901)

BRAZIL

PLAHOVITOST

Jedna bi mala kretnja, daleka i laka kretnja dovoljna bila da bi

ti pošao sa mnom 412 i sa mnom vazda bio
— kretnja koju učinit neću.

S planina vremena jedna riječ

pala ispremeće sva mora, spaja
daleke zemlje,

— riječ koju kazati neću.

Da bi me među tihim
vjetrovima odgonetnuo,
smračujem misli svoje,
oblačim noćne haljine

— koje ću izmisliti za te.

I sve dok me ti ne otkriješ,

svjetovi brodeći hode u mirnom
uzduhu vremena i ne zna se
dokada

— a jednog dana ja ću dokončati.

CETTINEO

PJESMA NJEŽNOSTI

Kad bi ti čovječan bio, moje bi

ruke živjele, vezući nježnosti i
platna svilena, da ti prinesu
haljine čudesne legende.
Kad bi ti čovječan bio, oči bi moje upaljene
sjale danju i noću,
i uperene bi tako bile u tebe što sav bi
blistao, kao onaj što se okrunio bio
sunčevim plamenom.

Kad bi ti čovječan bio, moja

bi usta voće bila za tvoju
žeđ,
i za tvoj san muzika ljubavna, svečanost
utjehe za tvoje nježnosti.

Kad bi ti čovječan bio, ja bih ti bila igračka

djetinja,
oružje za tvoj rat, flauta u poznim ljetima
koja bi pjevala obredu vrlo bliskom smrti.

Kad bi ti čovječan bio,

O, Odabrani,
ja bih sve bila u tvome postojanju. Ali sam
ništa...
Nisam drugo već ova žudnja neodoljiva da
postojim.

I mislim, kad bi ti čovječan bio, da bi ruke

moje živjele, vezući nježnost i svilu, da ti
prinesu haljine čudesne legende.

CETTINEO
AUGUSTO FREDERICO SCHMIDT (1906)

BRAZIL

ELEGIJA

Ljepota će tvoja zapaliti lađe na moru.

Ljepota bi tvoja zapalila šume.
Ljepota tvoja ima okus smrti.
Ljepota tvoja ima jednu zorinu tugu.

Ljepota tvoja ljepota je robinje.

Rodila si se za velike satove slave,
I tvoje će nas tijelo beznađu da ponese.

Tvoja ljepota ljepota je kraljice.

Iz tvojih jednostavnih kretnja, iz tvog nevjerojatnog siromaštva
Rađa se ova gracija
Koja te obavija u tvoje tajanstvo.

Tvoja ljepota zapalit će šume i lađe.

Rodila si se za slavu i za bolna iskušenja.
0 cvijete smrznutih voda,
Krine hladnih dolina,
Večernja zvijezdo.

Rodila si se za ljubav.
1 tvoje oči neće spoznati radosti,
I tvoje oči upoznat će se s bezutješnim suzama.
Ljepota je tvoja svjetlo uvrh golih tjelesa,
I zorina svjetlost uvrh studenog tijela.
Iz tebe se rada onaj tajanstveni disaj Koji čini
da drhture ruže I mirne se vode jezera
mreškaju.

Zapalit ću šume, zapalit ću lađe na moru,

Da se otkrije ljepota tvoja U
noći, preobražena.

CETTINEO 415
 UMBERTO SABA (1883-1957)

ITALIJA

DJEVOJČICA

Tko tebe vidi, vidi proljeće,

Čudno stabalce, koje ne donosi Cvjetove
nego voće.
Sad evo: rezali su ti kosu.
Stajala si između tvog krvnika i majke, Uspravna i
drska,
Gotovo kao grub dječak ispod šibe,
Kome srdžba i bol obraze ispunja vatrom, Sjale su
samo tvoje velike oči,
I vjerujem, da su ti se tresla koljena Od jada, kojeg si
trpjela.
Pa onda s koliko si ponosa kupila Ono palo blago,
Tvoju dugačku kosu.
Ja ti podmetnuh zrcalo: između Crnih pramenova
isticalo se okruglo Tvoje lice kao sočno voće.

DELORKO

ŽENA

Kad si bila djevojčica bola si kao šumska jagoda. I

noga ti je bila oružje, o divljana. Bilo te teško
dohvatiti.

416
 I dalje
mlada, i dalje
si lijepa. Tragovi
godina, patnje, vezuju
nam duše, jednu od njih prave. A iza
crne kose koju splećem
oko prstiju, više se ne plašim malog,
bijelog, šiljatog demonskog uha.

RICOV

DINO CAMPANA (1885-1932)

ITALIJA

JEDNOJ BLUDNICI ČELIČNIH OČIJU

Gledaš me svojim očima malim životinjskim I šutiš i čekaš

a onda se stišćeš I ponovo me gledaš i šutiš. Tvoja put
Nezgrapna i teška spava omlitavljela U prapočetnim
snovima. Bludnice...
Tko te je dozvao u život? Otkud dolaziš?
Iz trpkih tirenskih luka S raspjevanih toskanskih sajmova
Ili je u gorućem pijesku bila okretana Tvoja majka ispod
vjetrova jugoistočnjaka? Beskrajnost ti utisnu čuđenje Na
zvjerskom licu sfinge

Kipteći dah života

Tragično kao lavici
Trese ti crnom grivom
I ti gledaš bezbožno janje plavo
Koje te ne ljubi i koga ti ne ljubiš i koje trpi
Zbog tebe i koje te umorno cjeliva.

DELORKO 417
 ŽENA GENOVEŽANKA

Ti si mi donijela malo morske alge U svojoj kosi, i

miris vjetra,
Što je hrlio iz daleka i stiže težak Od žara, bio je u
tvom brončanome tijelu:
— Oh božanska
Jednostavnost tvojih vitkih oblika —
Ni ljubav ni čežnja, utvara,
Sjena nužde koja luta Vedra i
neizbježna za dušu

I oslobađa je u radosti, u čuđenju vedra Da je beskrajem jugo

Može ponijet dalje.
Kako je malen svijet i lagan u tvojim rukama!

RICOV

VINCENZO CARDARELL1 (1887-1959)

ITALIJA

DJEVIČIN SAN

Jedne večeri sam prešao s tvojom majkom Prag tvoje

sobe,
Opora djevice,
I vidio sam te kako spavaš Tamo, na krevetu, ležala
si nauznak,
Nepokretna, bez daha,
Napokon savladana.
Ništa anđeoskog nije bilo u tebi, koja si spavala. Bez sna,
bez duše,
Kao što spava ruža.
I nešto se od tvoje boje 418
Bilo izgubilo.
 Zatvorena lica, ukrućena U
nekom dalekom snu,
I naduta od potajnog previranja, Rasla
si spavajući, kao nekad U majčinu krilu.
I ja sam vidio, djevojčice,
Tvoj čudesni san.

DELORKO

KLONULOST

Odletjela si, pobjegla kao

golubica
i nestala si, tamo, prema istoku.
No ostala su mjesta koja te vidješe
i časovi naših susreta.
Pusti časovi,
mjesta, koja su za mene postala groblje na kojem
stražarim.

MILIĆEVIĆ

GIUSEPPE UNGARETTI (1888-1970)

ITALIJA

LIPANJ

Kada mi
umre ova
noć
i kada je kao tuđin
uzmognem gledati te san me
obuzme
419
uz šum valova
što se smiruju
premećući se do
bagremove ograde moje
kuće

Kada se probudim u
tvom tijelu što se izvija
kao slavujev glas

Gasi se poput boje

blistave zrela žita

U prozirnosti vode
tanano zlato tvoje puti
osut će inje tamno

Uznesena
brenčavim
staklima
zraka bit ćeš
nalik
panteri

Slistat ćeš pod

pomičnim sječivima
sjene

Ričući nijema u onoj

prašini gušit ćeš me
Zatim ćeš sklopiti vjeđe

Vidjet ćemo našu ljubav kako klone poput

večeri

Zatim ću razgaljen u paklini obzorja dužica

tvojih očiju ugledati umiranje svojih zjena

Sada je
vedrina svedena kao
u ovo doba jasmini
u mom afričkom kraju

Izgubio sam san Treptim

na uglu neke ulice kao krijesnica

Umrijet će mi ova noć?

IVANIŠEVIĆ
 EUGENIO MONTALE (1896-1981)

ITALIJA

DVOJE U SUTONU

Struji između tebe i mene na uzvisini podvodno svjetlo koje

izobličuje s profilom klisura i tvoje lice.
Na prolaznu dnu stoji, odrezana
od tebe, svaka tvoja kretnja; ulazi bez stope
i nestaje u času kad ispuni
svaki trag i zatvara se pri tvome koraku:
sa mnom si ovdje ti, u ovom zraku koji se spustio
da zapečati
ukočenost stijena.

A ja okrivljujem moru, što pritište, naokolo, dopuštam

vračaru da ne prizna više od mene bilo što izvan mene: dignem li
tek ruku, mijenja mi se čin, razbiju se o jedan kristal sjećanja
neznana i blijeda, a kretnja već mi više i ne pripada; govorim li,
slušam zblenut onaj glas kako silazi k svojoj ljestvici
najudaljenijoj ili možda već ugašenoj na zraku koji je ne podnosi.

Takva u času kad se opire posljednjem raspadanju dana traje

obmana; zatim pijavica zaplete doline u bjesomučno gibanje a s
grančica dopre zvonki glas koji se izgubi u munjevitome dimu dok
prva svjetla rišu pristanište.

422
 riječi...
među nas padaju već svele. Gledam te u meku zrcalu.
Ne znam da 1 te poznajem; znam da nikad ne bjeh
odijeljen od tebe kako to biva u ovaj kasni povratak.
Par trenutaka sažgalo je od nas sve: osim dva lica,
dvije obrazine što se nadimlju u silom izazvani
smiješak.

RICOV

SALVATORE QUASIMODO (1901-1968) ITALIJA

A TVOJA HALJINA JE BIJELA

Pognuta ti je glava i gledaš me; a tvoja haljina je

bijela, i grud proviruje iz čipke razriješene na lijevom
ramenu.

Prestiže me svjetlo; trepti i dira tvoje nage ruke.

Gledam te. Riječi su ti bile zatvorene i brze,

Stavljahu srce na uteg života koji sam znao iz cirkusa.

Duboka cesta gdje se spuštao vjetar izvjesnih noći

marta i budio nas kao prvi put.

RICOV 423
 EPITAF ZA BICE DONETTI

S očima u kiši i utvarama noći tamo je, na polju petnaest u

Musoku, žena Emilijanka koju sam volio u tužno vrijeme
svoje mladosti.
Nedavno se s njome smrt poigrala
dok je spokojno gledala kako vjetar jesenski
trese grane platana i lišće
sa sive kuće u predgrađu.
Njeno je lice još živo od čuđenja,
kao što sigurno bijaše u djetinjstvu zapanjeno
zbog gutača plamena na visokim kolima.
0 ti, koji prolaziš, privučen od drugih mrtvih, pored groba
jedanaest šezdeset,
zastani jedan časak da pozdraviš onu,
koja se nikad nije potužila na čovjeka,
što je ovdje zaostao, mržen, sa svojim stihovima,
jedan između mnogih tvoraca sanja.

MILIĆEVIĆ

CESARE PAVESE (1908-1950)

ITALIJA

LJETO

Jest svijetao vrt, okružen niskim zidom,

pun suhe trave i svjetla, vrt koji lagano iskuhava
svoju zemlju. A to svjetlo nosi okus mora.
Ti udišeš tu travu. Dodiruješ kosu
1 stresaš joj uspomene.

424
 Vidjeh gdje padaju
mnogi plodovi, slatki, u jednu tamo moju travu, uronjujući.
Tako se i ti preneš na trzaj krvi. Mičeš glavom kao da se
naokolo događa čudo zraka a čudo si ti. Jednaka je aroma i u
tvojim očima i u toploj uspomeni
Slušaš
Riječi koje slušaš jedva te se dotiču.
Na mirnom licu imaš jasnu misao koja ti na
ramenima hini svjetlost mora.
Na licu ti je šutnja koja tišti srce uronjujući, a iz nje
se cijedi stara patnja kao sok plodova koji su onda
pali.

SLAMNIG

ALFONSO GATTO (1909)

ITALIJA

MOŽDA ĆE ME OD TVOG LIJEPOG LICA

Možda će me od tvog lijepog lica, ljubavi, ostaviti

dah i plavo veče iščeznut će kao muk unaokolo.
Bio je mekan snijeg tvojih koraka
a grad bijednih stovarišta
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgaljena do pojasa poput djevojčice
i daleko, kao u snu, vidio sam gdje silaziš
mekanom stazom večeri i kako otvaraš sjenu.

425
Jedna riječ dovoljna je tvome srcu i nitko za tebe
sada, kada zrak lista bedemima, neće znati da
izrazi muk što bijeli od tvoga daha.
Samo noć, koje mjesec jednako plovi i mojim
snima, zaustavljajući nebom stabla, brežuljke i
vjetar u čempresima.

U mlaku zaboravu, što ga istok topi s dragim

daljinama i hladovinom, ja znam da ti pomaže
dan, živiš i zaboravljaš snove i moj glas.
Od tvoje sreće ostaje mi tek zrak, prošlost
ništavila, jedna riječ.

RICOV
EMMY BALL-HENNINGS (1885-1948) NJEMAČKA

NEBO MOJE MLADOSTI

Mladosti moje nebo, zvono od stakla. Trešnja u

cvatu. Iz trave cvjetići vire. Pahulja snježna dječje
nam dlanove takla. Mi smo još nosile fiorentinske
šešire.

Daleka brda Jutlanda i polja pusta. Zvijezde padahu

u dvorište mog tate.
Tu mornar nam je pričao u kasne sate
0 lučkoj krčmi i djevojci vatrenih usta.

»Hoćeš li sa mnom mala?« Pružih ruke.

1 poljubac mi dao mornar plavi je.
»Jer zorom ranom krećemo iz luke...« Što li su
lijepe cure sred Batavije!

KRKLEC

GEORG VON DER VRING (1889)

NJEMAČKA

ZALJUBLJENI

Dvojako rade potajno zaljubljeni Kada se

sretnu: Oni se smiješe I dršću. No smijeh
se rasprši lako,
A drhtanje traje i širi se posvud Gdje se raskrili
duša.

427
 Ali kad večer padne,
Kad noć u svakoj počiva ruži, a crn je Mak, kad
smijeh i drhtanje stane,
I poljubac svrši: Kako se duša tada Na krilima digne i
združena nemirno lebd Visoko iznad smrti.

KRKLEC

BERT BRECHT (1898-1956)

NJEMAČKA

SPOMEN NA MARIJU

U plavom nekoć mjesecu septembru,

Pod krošnjom šljive, tih dok bješe dan,
Na rukama je držah, ljubav dragu,
U zagrljaju čarobnom ko san.
A nad nama, na lijepom nebu ljetnom Oblak je stajao:
ne mogu ni reć’
Bjelinom kakvom visoko je sjao.
No čim ga spazili, nestao je već.

Od onog dana mnogi mjesec minu. Otploviše ko taj

septembar svi.
I mnoge šljive već su posječene.
A ti me pitaš: Šta s ljubavlju bi?
Reći ću ti: Ne sjećam se više.
Njen obraz davno zaboravih plah.
No jedno pamtim ko da jučer bješe: Poljubac onaj, što
ga tad joj dah.

428
 Ne bi se ni njeg, možda, sjećo više, Da nije s
nama bio oblak taj.
O, još ga pamtim, još u meni diše Taj bijeli
oblak i taj vedri sjaj.
I šljive, možda, još i dalje cvatu,
A njoj u krilu sedmo dijete spi.
No oblak onaj tek za trenut zasja I već ga
vjetar od očiju skri.

KRKLEC

MANFRED HAUSMANN (1898)

NJEMAČKA

SVAGDAŠNJA UTJEHA

Zaboravi taj dan i rad, moj mili! Ta sve je

prošlo, sad si tu! Zaboravi, o kad bi opet bili
Ko nekoć bliski! Zagrli me svu!

Ja živim samo kad si pokraj mene Ko sad.

Uza te živim sretno, znaj.
O ne gledaj na čelu mome sjene. Ne tražim
čudo, tek ruku mi daj!

Tek časak s tobom na prozoru stati. Ta to je

sve, što želim ja,
I naslonjena na te osjećati Aprila raskoš kako
vani sja.

I tad još malko sanjariti žmure

0 ljetu, što će skoro, skoro doć, Dok
željeznice kroz dolinu jure
1 gube se sa zviždukom u noć.

KRKLEC 429
 ERICH KASTNER (1899)

NJEMAČKA

OPETOVANJE OSJEĆAJA

Jednog dana opet bješe tu...

I našla ga je blijedog, slabe volje, A kad
on je pogledao nju, Pomisli: ni meni ne
ide bolje.

Uveče je odmah htjela poći Prvim

vlakom nekud u Tirol. Ispočetka
sjale su joj oči.
Kasnije se tužila na bol.

On joj kosu pogladi, al’ sjeta

Obuze ga: »Čemu suze te?«
Minulih tad sjetiše se ljeta.
I ko nekoć svršilo je sve.

Probudiv se još o ranoj zori Bjehu tuđi

jedno drugom. Draž Naglo nesta. I svi
razgovori,
Sve su riječi bile puka laž.

Rastanak se odigro u tuzi Na stanici. Već

se spušto mrak. Tu im srca ležahu na
pruzi, Kojom, začas, u noć krenu vlak.

KRKLEC

430
MARIE LUISE KASCHNITZ (1906)

NJEMAČKA

NA ŽALU

Danas opet vidjeh te na žalu,

Gdje po pijesku crtaš čudne šare. Stigne
pjena, nošena na valu,
Pa se od nje svi crteži kvare.

Sav u igri nestašnoj, ko dijete, Crtao si

uvijek nešto nova,
Al s pučine valovi dolete,
Pa izbrišu zagonetna slova.

Gledo si me s osmijehom i šalom, Ni ne

sluteć kolko trpjet mogu Gledajući, kako
val za valom S pijeska briše stope tvojih
nogu.

KRKLEC

431
 ALEKSANDAR BLOK (1880-1921)

RUSIJA

U CRKVENU UĐEM TAMU

U crkvenu uđem tamu,

I bijedni obred dajem.
Tamo čekam Divnu Damu Pod kandila
rujnih sjajem.

Kraj stubova u polusjeni Zvuk vrata prene

pogled moj A u me gleda ozareni Njen Lik
samo, san o Njoj.

O, privikoh se tim rizama Veličanstvene

Vječne Žene! Visoko bježe karnizama
Osmjesi, priče, snoviđenja.

Kako su, Sveta, mile svijeće, Kako ti srce

radost visi!
Nitko mi uzdah nit riječ reče, Ali
vjerujem: mila — Ti si.
VITEZ

DANAS SI IŠLA POSVE SAMA

Danas si išla posve sama,

I ja ne vidjeh Tvojih čuda.
Na gorskom Tvome visu, tamo, Zupčasta
šuma bješe svuda.

432
 I ta šuma krošanja zbitih,
I ti putovi gorski tmasti Smetahu mi se s
neznanim sliti I plavetnilom Tvojim cvasti.

VITEZ

UZ TEZGU SKOVAN U MEHANI

Uz tezgu skovan u mehani.

Opijen. Smiren kao stijena.
Na trojci moja sreća vani U srebrn dim je
odnesena...

Na trojci ode kao snovi U snijeg vremena

sreća stara.. Ispod potkova dušu ovi Srebrna
magla od iskara.

U pustom mraku iskre gore I cijele noći

svijetle slavno,
Praporci trojke zveče, zbore Da moja sreća
ode davno.

Cijele se noći orma zlati,

Svu noć se vidi... Nju sam slušo... Ti, pusta
moja dušo, pati...
Jer ti si pjana, pjana dušo. . .

SLAMNIG-ŠOLJAN

433

28 Milićević: Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije

 ANDREJ BJELIJ (1880-1934)
RUSIJA

TVOJ BLISTAV POGLED

Tvoj blistav pogled: u njem sebe lovim. I s njega

nedohvatno opet snimam.
I sebe, tako odražena, volim,
I sebe, odražena, rado primam.

Tvoj bistar pogled: moja slika, čitka, Puna mira i

blaženstva
U golemom prostranstvu bitka,
U golemom prostranstvu savršenstva.

Povezuje nas moć sunčanog sjaja,

Puna zlaćano sunčanih sanja;
I naše duše svježim daždom maja Natopiše plačem
naša rastajanja.

I »ti« i »ja« — sanja smo, raspršena

O neiskazanu iskru nekog leca;
Susresmo se izvan svih vremena,
Presretna i razdragana djeca.

GERIĆ

U SUTONU

Majski suton gasio se blijedo rujan. Travu osu

rosa, sitno drhtureći.
Gledao sam te beznadno nujan,
Pričao ti nezemaljske riječi.

434
 Zamrla si, otišla u beskraj sama.
Shvatio sam. Sam sam, ostavila si me. Činilo se da tvoj
pogled taman Vidi utvaru daleke zime.

Šutjela si... Stepa je ljepotom evala.

U daljini plavet, slap ažurnih zraka.
Kao sjetni snovi, zalazom su pala Sivila oblačnih
ogoraka.

Ustajući, rekla si mi: »Privid... varka..«

Ja ušutjeh zauvijek. I glava mi se sagla.
A nad vlažnim sjenama šumarka Dizala se hladna noćna
magla.

Ostavila si me. Godine nas dijele.

Zauvijek nas rastaviše, sve nam kriju.
Ali zašto te u ove nevesele Sive dane volim kao prije!

GERIĆ

ANA AHMATOVA (1889-1966)

RUSIJA

MJESTO MUDROSTI ISKUSTVO

Mjesto mudrosti iskustvo. Ta hrana u bezukusnom

stanju.
Mladost je bila ko molitva nedjeljnog dana, i zar da ne
mislim na nju?

Koliko sam pustih putova prošla s tim što mi ne bješe

mio.
Koliko se molila u crkvi za onog što je u me zaljubljen
bio.
 Sad sam zaboravljiva kao nitko na svijetu. Tiho
prolaze sati.
Nepoljubljene usne, nenasmijane oči tko će mi više
dati!
MILIĆEVIĆ

POD TANKI VEO

Pod tanki veo ruke sam skrila...

»Zašto si danas tako blijeda?«...
— Zato što sam mu dušu nalila gorkog bola i leda.

Kako da zaboravim? Izašao je pognut i bolno

iskrivljenih usta, a ja sam, ne držeć se ograde stuba,
za njim trčala pusta.

»Pa to je šala!« — kriknuh kao bez duše »Vrati se.

Umrijet ću bez tebe.«
A on mi reče mirno i trpko: »Puše, čuvaj se da ne
nazebeš.«
MILIĆEVIĆ

U BIJELOJ NOĆI

Ah, nisam zatvorila vrata nit

se primakla svijeći, bila sam
teško umorna, a nisam mogla
leći.

Gledati kako u granama suton gasne i zebe, opita

nekim glasom kao da slušam tebe.

436
 I znati da je sve propalo, da je život pakao
noći!
O, a tako sam vjerovala da ćeš mi natrag doći.

MILIĆEVIĆ

BORIS PASTERNAK (1890-1960)

RUSIJA

LJUBLJENA, PRIČE SLADUNJAVE

Ljubljena, priče sladunjave,

Kao uglja su gar svudvječni.
A ti — čuvane tajne slave Usisavajući rječnik.

A slava — zemljina teža.

O, kad bih nikao pravostoj!
No i ovako — ne kao protuha,
Ko svoj ću ući u jezik svoj.

Sad ne samo vršnjaci s poetom,

Sve: međe, lijehe, staze uske Sa Ljermontovom
rimuje ljeto,
A sa Puškinom snijeg i guske.

Htio bih da se poslije smrti,

Kad zaključimo pute svoje,
Tješnje, no srce i osrčje,
Zarimujemo nas dvoje.

437
 Da, složeni i sjedinjeni,
I sluh nekome prekrijemo Svime onim
što pijemo I ustima trava isišemo.

VITEZ

BEZ NASLOVA

Razdražljiva, a tako tiha, sva si od vatre

koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha ljepotu
tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene u žaru kućice

abažura, kraj zida, kraj okna, naše sjene i
obrisi naših figura.

S nogama sjediš na divanu, po turski ih

pod sobom splete, svejedno — na svjetlu
i u tami ti vazda sudiš kao dijete.

Pričajući na konac nižeš zrnca što ti

padoše s vrata. Pogled je tvoj i odveč
tužan, a riječ naivna, umiljata.

Riječ »ljubav« prošla, ti si prava; drugo

ću ime naći lako, za te ću sav svijet
preimenovat, samo ako ti želiš tako.

Možda će čuvstva blago tajno tvoj tamni

pogled da istoči i tvog srca bogatstvo
sjajno?! Zašto li tugom mutiš oči?

MILIĆEVIĆ
438
MARINA CVETAJEVA (1892-1941)

RUSIJA

OSVOJIT ĆU TE

Osvojit ću te od svih zemalja, od svih nebesa,

Zato što je šuma — moja kolijevka, i grobnica — šuma, Zato što na
zemlji stojim — jednom nogom samo, Zato što ću o tebi spjevati
pjesmu — kao nitko.
Osvojit ću te od svih vremena, od svih noći,
Od svih zlatnih stjegova, od mačeva svih,
Bacit ću ključe i pse ću otjerati s praga,
Zato što u zemaljskoj noći ja sam vjernija od psa.
Osvojit ću te od sviju — od one, jedine,
Ničiji vjerenik nećeš biti, ja ničija žena,
I na posljednjem sudu uzet ću tebe — ušuti!
Od onoga, s kojim je Jakov stajao u noći.
No, dok ti ne ukrste na prsima prste —
O, prokletstvo! — u tebi ostaješ — ti:
Dva krila tvoja usmjerena prema eteru, —
Zato što je mir — tvoja kolijevka, i grobnica — mir!

j PUPAČIĆ

KAO DESNA I LIJEVA RUKA

Kao desna i lijeva ruka —

Tvoja je duša mojoj duši bliska.

Mi smo sklopljeni, blaženo i nježno, Kao desno i lijevo krilo.

Al vihor se diže — ponor se otvori Od desnoga do lijevoga krila.

J. PUPAČIĆ 439
 VLADIMIR MAJAKOVSKI (1893-1930)

RUSIJA

POŽAR SRCA
(Odlomak iz »Oblaka u hlačama«)

I osjećam —
»ja«
za me je malo.
Netko se iz mene uporno otima.

Halo!
Tko govori?
Mama?
Mama?
Vašega sina divno boli!
Mama!
Srce mu požar obuzeo.
Recite sestrama, Ljudi i Olji — ne zna više kud bi se
djeo.
Svaka riječ, ma i šala,
koju rigaju usne goruće, izbacuje se kao prostitutka
gola iz zapaljene javne kuće.

Ljudi njuše — vonja paljevinom!

Stigli nekakvi.
Blještavi!
Pod kacigama!
Čizmetinama nije moguće!
Recite vatrogascima,
da je nježnije penju na moje srce goruće.

440
Sam ću.
Bačve suza iz očiju istočit cu.
O rebra dajte da se oprem.
Iskočit ću! Iskočit ću! Iskočit ću! Iskočit ću! Ljosnuli.
Iz srca nećeš iskočiti!
Na lice što gori iz
pukotine usana
pougljen poljupčić hoće das prokljuje.

Mama!
Pjevati ne mogu.
U crkvici srca pojanje se čuje!

Obgorjele figurice riječi i brojeva iz

lubanje,
kao djeca iz goruće zgrade.
Tako je strah uhvatiti se za
nebo dizao
goruće ruke »Luzitanije«.

Ljudima što drhte u

tišinu soba
s pristaništa stooki se odrazuje sjaj.
Kriku posljednji, — barem
ti jeku
o tom, da gorim, stoljećima daj!

VITEZ

441
 SERGEJ JESENJIN (1895-1925)

RUSIJA

KAČALOVLJEVOM PSU

Daj, Džim, za sreću meni šapu tu. Takove šape

niko više nema.
Ded, lajat ćemo skupa na tišinu, kad noć se spusti
mjesečina i nijema, Daj, Džim, za sreću meni
šapu tu.

Oprosti, dragi, nemoj da se ližeš.

Bar ono što je najprostije shvati.
Ta ti i ne znaš što to znači život, i kako se na
svijetu kadšto pati.

Gospodar tvoj i slavan je i drag, i kuća mu je

često puta puna, i svaki gost podragao bi rado tu
tvoju dlaku, mekšu od baršuna.

Na pseću ti si baš đavolski lijep. Povjerljivo u

susret svakom hrliš i nikoga ne pitajući ništa ko
pjani drug i ljubiš ga i grliš.

Moj mili Džim, znam, kod tebe je bilo gostiju

kojekakvih sva sila, al ona što je tužnija od sviju,
nije li ona ovdje kada bila?

Ona će doći, ja ti jamčim za to.

I kada upreš u nju pogled svoj, za sve za što sam
kriv i za što nisam, umjesto mene lizni ruku njoj.

CESARIĆ

442
NEĆEMO VIŠE

Nećemo više gazit po lobodi, lutati

grmljem, ni tražiti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi iz snova
mojih nesta lik tvoj drag.

S bojom na koži jagoda rumenih, ko rujni

suton kad tone za brijeg, nježna i lijepa ti
si bila meni, nalik na bijeli i blistavi
snijeg.

Očiju tvojih zrna uvenula, zvonko ti ime

iščezlo ko poj, no ipak osta u naboru šala
nevinih ruku medni miris tvoj.

A kad na krovu zora njušku svoju ko mače

mije, u taj tihi čas, vodene trske, dok u
vjetru poju,
o tebi krotki donose mi glas.

Da si mi bila san, pjesma i sreća, često mi

plava došaptava noć.
Tko tebi sazda gipki stas i pleća, taj
svijetle tajne otkrio je moć.

Nećemo više gazit po lobodi, lutati

grmljem, ni tražiti trag.
Sa snopom vlasi svojih poput zobi iz snova
mojih nesta lik tvoj drag.

MILIĆEVIĆ

443
TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE

Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više

mio srcu tvom? Gledajuć u stranu
strast ti vene sa rukama na ramenu
mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi

moje ni nježne, ni grube. Kolike si
voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši

se sa plamenom tvojim. Mnogima si na
koljena sjela, sada sjediš na nogama
mojim.

Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o

drugome nekom, ali ljubav prošla je i
mene, pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,

plahovita bješe ljubav vruća — i ko što
smo slučajno se sreli, rastanak će biti
bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene da

prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj
one neljubljene i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi,

stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.
 Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš
glavom kimnuti mi lako. »Dobro
veče«, tiho ćeš mi reći. »Dobro veče,
miss«, i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut, duše bit će

smirene posvema — tko izgori, taj ne
može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi
nema.

GOLOB

STJEPAN ŠČIPAČOV (1899)

RUSIJA

KAD SVOJU LJUBAV

Kad svoju ljubav gledam u vremenu, ne mogu

dosta načudit se sebi, da tako strana bi mi, da o
svemu bar nešto znah, a ništa baš o tebi.

Kakvi god dani došli kobi hude, koliko god

još živio na svijetu, bez prestanka ću
blagosiljat pute što pomogoše našemu
susretu.

VELEBIT

DOK LIŠĆE PADA

Dok lišće pada i dok noć svijeti, sjećat ću

se ne žaleć, zanesen, kako nas je zavela
daleko javorova aleja u jesen.
 Sjedimo pod lunom zagrljeni, a sve su
duže stabla kose sjene, žuri se luna jer
na cijeloj zemlji jedina je za sve
zaljubljene.

VELEBIT

LEONID MARTINOV (1905)

RUSIJA

LJUBAV

Još si živa,
još si živa!
Nisu te sažegli ni plamen ni lava, ni
pepelom nisu te zasuli, jedva da su te
okrznuli.

Još si živa,
kao trava,
koja nije imala prava da
uvene,
i u snijegu ćeš biti zelena, poslije
smrti i zaborava.

I još nad grobom mojim ti ćeš se uzdići kao

posmrtna slava. I kad ne bude mene, ti ćeš
ostati živa.
Ne govori riječima,
umjesto odgovora samo kimaj
dostojanstveno,
osmjehni se i kimni,
da bi zamukle isprazne glasine.

446
 Još si živa,
još si prava,
ti, otrov moj i radost moja, svaki
trenutak na zemlji to je trenutak tvoga
slavlja.

MILIĆEVIĆ

KONSTANTIN SIMONOV (1915) RUSIJA

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći, samo

me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune
tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku, i kada
mećava briše, čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više, Čekaj i kada pisma
prestanu stizati izdaleka, čekaj i kada
čekanje dojadi svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću siguno doći. Ne

slušaj kad ti kažu kako je vrijeme da
zaboraviš i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati da više ne
postojim, neka se tako umore čekati i
svi drugovi moji, i gorko vino za moju
dušu nek piju kod ognjišta.

447
Čekaj. I nemoj sjesti s njima, i nemoj piti
ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći, sve smrti me

ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit, niti će
znati drugi da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako preživjeh
vatru kletu, — naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.

MILIĆEVIĆ
JANKA KUPALA (1882-1924)

BJELORUSIJA

TI DOĐI

Ti dođi k meni u proljeće,

Sa cvijetom budi,
Ljepotom cvati kao cvijeće,
Miso mi probudi...

Ti zatim dođi k meni ljeti,

Sa klasjem putuj,
Žetvenom pjesmom, što poljem leti,
Miso mi obraduj...

Ti dođi jesenas zlatnom šumom,

Zvijezdu slijedi,
U dalek kraj sa borovom šumom Miso mi
povedi...

Ti dođi k meni zimus zrakom,

Sa suncem budi,
I punom sjaja divnom bajkom Miso mi
probudi...

Prođi na koncu mojom humkom,

Sa cvijetom hodi,
Tu vitki javor milom rukom Darežljivo
posadi...

Ti dođi!

J. PUPAČIĆ

449

29 Milićević: Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije

JAKUB KOLAS (1882-1956)

BJELORUSIJA

GDJE GOD BIO

Gdje god bio, što god snio,

Uvijek si mi krasna,
I u mraku ti mi svijetliš Kao
zvijezda jasna.

A u doba kobnih mora Tugu mi

stišavaš,
Jad i žalost i nesreću Ti mi
ublažavaš.

Samo su se između nas Digli

brijezi grdi,
Putove nam zatrpali Kamenovi
tvrdi.

U polju se složno cestom Dva

kotača kreću,
Al nikad se medu sobom Oni ne
susreću.

J. PUPAČIĆ
MAKSIM BOGDANOVIČ (1891-1917)
BJELORUSIJA

NA KOŠULJI

Na košulji Ljavonovoj izvezene golubice, zato sam ih ja

izvezla, jer on ljubi u usnice.

Na košulji Semjenovoj izvezene ljubičice, zato sam ih ja

izvezla, jer on ljubit zna ulice.

Na košulji Sofronovoj izvezene potkovice, zato sam ih ja

izvezla, jer ljubi u obrvice.

MILIĆEVIĆ
JULIAN TUWIM (1894-1953)

POLJSKA

JESEN
Preludij

Znam... Uz prozor sjela si sada i

gledaš...
Požutjeli kesten pred prozorom Tvojim stoji. Lišće s
njeg pada... jesensko lišće...
Kiša škropi... na kesten pada.
U dobrom Tvom oku jesenska tuga, ta Tvoja tuga,
čudna... spominjanje...
Lišće baca kestenje, uvelo, sumanuto, šuteći na zemlju
pada, tužno... zlatno... jesenje...
— A možda sunce sja?

Znam, da misliš na mene, jučer sam kod Tebe bio...

Sjećaš se moje tuge goleme, jer sam te ostavit moro,
(.. Tišino, jesenja tišino...) jer sam
te ostavit moro, i ne gledam dobre
Ti oči, i više se Tebi ne smiješim
(.. .Tišino, jesenja tišino...) ne
smiješim, dok tamo tiho umire
bolesna gospa...
Jučer sam kod Tebe bio...
Znam...
— A možda sunce sja?

Na ulici nikoga nema, miran je, miran ovaj Tvoj

gradić, samo što leti s kestenja lišće, a kiša na kestenje
pada, pada...
Sjediš uz prozor, draga, Ti sada sjediš
uz prozor, dobra, Ti sada,
Ti moje sunce drago,
Ti moja tužna, bezimena srećo!
.. .U sobi ura kucka na zidu ko svagda, ko
uvijek, ko svaki čas,
(leti, leti s kestenja lišče... tišino, jesenja
tišino...)
Tako si sva izmorena, pospana,
glavica leži Ti naslonjena, suza u oku Ti
zabliještila
— Ah, što si se to zamislila?
— Ah, što si se to rastužila? I ja
sam tu tako sam,
i ja također...
Već tako se dobro poznamo, već tako se
dobro poznamo...
Znaš?
— Lišće baca kestenje uvelo, sumanuto,
pada zlatno, jesenje, a kiša na kestenje
pada.
Sjediš, dobra, uz prozor sada, sjediš, mila,
uz prozor sada...
— A možda sunce sja?

BENEŠIĆ
 KAZIMIERZ WIERZYNSKI (1894-1969) POLJSKA

GLEDAJ VJETRA, PUSTOPAŠNA VJETRA

Gledaj vjetra, pustopašna vjetra, kraljevskoga luđaka tog

svijeta, zakutnim što ulicama krivim i po mojim mislima
što lijeta.

Ulicom kad prolazim ja tako, misleć ko što priliči sanjaru,

gle odjednom vidim kako šešir kotrlja se moj po trotoaru.

Smiješno to je, doista je smiješno!

Čemu sada da se fantazira, znam zacijelo: da se srce moje
nalazi baš sred toga šešira.

A gle tamo, na kraju ulice, kako

vjetar, pustoga li svata! ljetne
suknje curicama diže i kako ih uz
noge ornata!

Ohej, ohej, pustopašni vjetre, obješenjak ti si naumice!

O, koraci, što ste zastiđeni, o, vi čipke, o, vi podvezice!

I dok tako ulicom prolazim, baš mi ništa više i ne treba: s

cijelim svijetom flertujem ja tako i smijem se veselo
spram neba.

BENEŠIĆ

454
JAROSLAV IWASZK1EWICZ (1894)

POLJSKA

TI, MOJA ŠUMO

Ti, moja šumo,

Ti, moja vodo,
Ti, noći moja,
Ti, moja zoro.

Ti, moj daše,

Moja ljepoto,
Ti, smrti moja,
Živote!

MALIĆ

JULIAN PRZYBOS (1901) POLJSKA

TEBI O MENI

Zagledan, da bih samim trepavicama

pomeo snijeg s tvoje staze,
hvatam u ushit tvoj pokret — i gubim:

Korakom tako ljupkim,

kao da ptiće vodiš na pramenu,
išla si ispred mene — ispred sebe, ispred
Poplašena od vrabaca ispod nogu
tvoja se sjena u grmu zazelenila,
zabjelasala u sitnu lišću.
I iščezla si — u svome pjevu. Ušutjesmo.

Ali otad u sluh pretvoren, kad pitam

o sebi,
od biljke do riječi svaki se pup
izražava kićeno; svijet cvijeta hrlije i
ogromnije u svecvijet.

(Višnjina se grančica izvila od

cvjetova do lišća lomnije
neg bi se vjeverica dosjetila.)

MALIĆ
JOSEF HORA (1891-1945)

ČEŠKA

BIJELA NOĆ

Kamo plove oči moje,

mila?

Čija mi je svjetlost nokte

posrebrila?

Kad plamen krvi traži noć,

svjetova nije.

Oko se oku u tami uzalud krije.

Čuješ li moju put na tvojoj šta je?

Tvoj jezik u mojim ustima svjetlo

daje.

GOLOB

457
JIRI WOLKER (1900-1924) ČEŠKA

VEČER

Napuštena žena može plakati, ali

napušteni mladić nikada.
Neproplakana bol uveče najviše zaboli i
ljubav,
kad sedam gora padne medu njih, sedam gora od
tvrdoga kamena.

Imam dva mala prozora, imam dva velika oka, no

pisma nemam nikakva, koje bi na moj stol palo u
sumraku, nalik bijelom oblaku, i koje bi reklo:
čovječe, ljudi se vole!

ŠKRITEK

VITEZSLAV NEZVAL (1900-1958)

ČEŠKA

ZBOGOM I RUPČIĆ

Zbogom i da se više nikad ne sastanemo bilo je to

divno i bilo je toga dosta Zbogom i da sastanak opet
zakažemo možda neću doći drugog ćeš naći gosta

Bilo je to divno no sve svom kraju krene Šuti

posmrtno zvono tu žalost ja već znam Poljubac rupčić
glas brodske sirene tri četiri osmijeha i onda ostati
sam
 Zbogom i da ništa ne kažemo više neka nas malene
uspomene prate mirisne ko rupčić proste ko razglednice
i pomalo opojne kao vonj pozlate
Pa iako vidjeh što drugi ne vidješe tim bolje lasto što
tražiš rodno zdanje Jug si mi pokazala gdje gnijezdo
tvoje bješe Tvoja je sudbina let a moja je pjevanje
Zbogom pa ako zbilja konačno sve propada tim gore
nade moje ničega za vas nema Ako se želimo sastati ne
rastanimo se sada Zbogom i rupčić Vrši se sudbo
nijema!
ŠKRITEK-MILIĆEVIĆ

FRANTIŠEK HALAS (1901 -1949)

ČEŠKA

JESENSKA

Haljina bila jesenska kosa

joj bila jesenska i oči bile
jesenske
Usta joj bila jesenska grudi
joj bile jesenske snovi joj
bili jesenski
Stas joj je bio jesenski
bedra joj bila jesenska
osmijeh joj bio jesenski

Želje joj bile jesenske boli

joj bile jesenske i nježnosti
joj jesenske
Cijela je bila jesenska ko pjesma tužna, spomenska

MILIĆEVIĆ 459
 FRANO KRAL’ (1903-1955)

SLOVAČKA

BEZNADNOST

Zdenac utapa zvijezde.

Trešnja sjenom ponoć reže.
Dvoje ljubavnika donesoše ljubav
u travu.

Potočnica stručak bješe im jastučak, pokrivač

topli — oštri maslačak.

Ta zvončići, zvonite!
Uplašeni cvrčku, čardaš zasviraj! Danas
nedjelja bješe i danas je maj.

Ah, mila
krvavom ranom podatnih usana nikad tugu iz
očiju mojih ne bi popila!
SKRITEK

460
ALOJZ GRADNIK (1882-1967)

SLOVENIJA

TUŽNA PJESMA

Nemoj otići, tu ostani sa mnom, i daj mi

ruku da se moja zgrije, nek sve se vrati
što je bilo prije, pa makar da je davno
pokopano.

Makar je mračno, ti ne pali luči, sve vidi tko

je proplakao noći, nema želja tko je vječno,
u samoći, čekao, znajuć kako usud muči.

Pred nama sad su samo krhotine.

U srce moje gledaj: kako malo od svih je
riječi med nama ostalo. Kajanje osta, što
neće da mine.

Nemoj otići, ne govori ništa, nek teče dalje

slijepih snova rijeka i nek u čunu nosi dva
čovjeka, a svejedno je gdje su pristaništa.

MILIĆEVIĆ
JANKO POLIĆ-KAMOV (1886-1910) HRVATSKA

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti, Kitty, i nemoćne su noge moje; nema izlaza iz ledene

šume i nema putova u tmini; sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju; propast ćemo, Kitty, —
pohotne su ralje smrti.

Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?

papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje
biti kletva;

plakat će tebe, i suza će biti Kitty;

oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.

Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja; sijeda si od studeni i usne su

tvoje razderane; dršće ti duša i groza je melodija njezina; mrtva je
atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja; kratak je njezin vijek i vraća se k
nama ko snijeg.

Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti? one su

bezglasni blud i ledeno srću k tebi; ruke te moje
bujme — oh, daj mi šapat krvi.

Gle, pomrčalo sunce i blijednuli mu traci;

sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pjev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.

Daj mi šapat krvi — u krvi je život naš;

jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša — u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.

Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja; gdje ti je krv, ženo

pjesama mojih i sanja mojih? zamireš, dušo, i nema zvonca kod
pogreba tvoga; sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje; nema
toplote dah moj i mrtav je cjelov.

Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek, jedan je

tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo; vjenčani smo, ženo —
u crijevlju nas čeka pir; ženidba je naša skora i krevet je
prostrt naš; prostrt je krevet naš — i čavlima pribiše daske.

Jedan je grob naš i preko njega nema krsta; jedan je lijes naš i tjelesa se
naša grle, vlažna je zemlja — o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega; crvi su cjelovi naši
i sagnjiše oličene daske.

Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće? Miluje li nas

pero pjesnika i toplota sućutne mladosti? Hoće li prorovati naslage i
probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?

Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša; rana je bila smrt ko
prerane moje strasti; iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov
zvuk; on je ko očaj s osude i plamen otpora.
 Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka; prokunite
misao moju i sažgite joj krila; sa strvina se izvija i
buntovan je njezin dah; mrtva se tjelesa ljube i očajan je
njihov krik.

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: tijesan mi

bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

TIN UJEVIĆ (1891-1955)

HRVATSKA

ZELENU GRANU

Zelenu granu s tugom žuta voća u kakvom starom

spljetskom perivoju sanjarim s mirom dok se duša noća i
vlaga snova hvata dušu moju;

al čežnja dršće kao ptiče golo, ko plava pjesma naglo

prekinuta, ko nebo blijedo i beznadno kolo, ko bosi
prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kišne, moje je srce od sedam

komada; pod svakim mačem jedan plam da vrisne; nad
mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje; krv u moždane,

mozak van da skoči; nad mojim mrakom sijevaju tek
tvoje, tuđinska ženo, samilosne oči.

464
MIROSLAV KRLEŽA (1893-1981)

HRVATSKA

ŽENA I ILUZIJE

Žene jesu, kad glazba zvoni, med se toči i sunce gori.

I smijeh kada žubori ko fontana, i onda žene jesu. Ali kad je Tmina,
onda nema žena.
O, kada uzimljemo na se teret naš i kletvu našu,
i kad je bol,
ne,
onda nema žena.
Nema onda naše ženske nasmijane pratnje.
Apsolutno stoji čovjek sam.
I dobro je, da čovjek stoji apsolutno sam.
Iluzije su sve pogrebne i mrtve
I dobro je da smo tvrdi i da nam je na sprovodu svih snova oko suho.
Dobro je! Dobro je!

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898-1925)

HRVATSKA

LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu

Plavi plašt je pao oko tvoga tijela Vani

šume oblaci i stabla Vani lete bijela
teška krila

Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu

 Moje ruke svijaju se žude mole

Draga, neka tvoje teške kose Kroz noć zavijore, zavijore

Kroz noć Kose moje drage duboko šumore kao more

MILOŠ CRNJANSKI (1893-1977)

SRBIJA

TRAG

Želim:
da posle snova
ne ostane trag moj na tvom telu.

Da poneseš od mene samo tugu i svilu belu i miris

blag...

puteva zasutih lišćem svelim sa jablanova.

RADE DRAINAC (1898-1943)

SRBIJA

NAŠA LJUBAV

Noć me ta u mladosti stiže,

Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe, A ono mu i
dalje ruke liže?

466
 Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve,
Uvek je za me nova.

Danima se koljemo kao hijene I jedno u drugom vidimo kugu,

A opet... izvan te kobne žene U mojoj duši nema mesta za
drugu.

Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,

I već sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo Da zajedno produžimo put.

Ne znam više da li je to ljubav,

Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
0 rečni brzak.

DESANKA MAKSIMOVIĆ (1898)

SRBIJA

NE BOJ SE

Ne boj se, to je kao kad list padne pod granu, kao da se noću
izgubi posljednji šum, kao kad se s vrha gore pogleda na
drugu stranu, kao kad za blagom mišlju odluta um.

Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša

1 pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša, kao što pred
suncem iščezne lako mesec bled.
 Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone, staze i izvori i
svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone, dokle se u pomrčinu ne
bude otisnuo splav.

Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma poveju se topola i
legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola, ugledaćemo u jezeru
rastužen sav oko sebe svet.

Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka, uskovitlaće se

samo oko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka kojom je preko reke
prebrodio iz bajke mrav.

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno, preko

ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti, ne gledajući u
dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti.

DUŠAN MATIĆ (1898)

SRBIJA

DONEĆU TI CVEĆE

Doneću ti cveće što raste u snovima čudno razroko grdno i

grdobno doneću ti cveće usamljenika snove onih kojima ljubav
nije odgovorila

doneću ti cveće što raste u pustinjama nepojamno otrovno opojno

i slepo doneću ti vatre što bukte u groznicama vatre što se ne
gase vatre od kojih se umire

468
 doneću ti cveće što niče u močvarama cveće od
koga se nećeš nikad da izlečiš doneću ti mirise
svih mora svih sahara mirise od kojih se nikad
nećeš da probudiš

doneću ti sve mržnje da risovi te one čuvaju doneću ti sve

maske da nevidljiva mi budeš doneću ti nezajaženost svoju
da u tebi zanavek gladuje
doneću ti beskraj da se nikad više natrag ne povratiš
doneću ti sve navike teške grivne da smire ruke ti nemirne
sve sumnje da vežu nestalno ti srce
doneću ti sve radosti jake ko začini istoka da te slome i
budeš tiha kao reka ponornica

doneću ti cveće naših nebesa doneću ti cveće naše krvi

doneću ti nebo naše krvi doneću ti krv našeg cveća doneću ti
krv naših nebesa doneću ti nebo našeg cveća da kružiš u
meni ko zvezde što u noći smešno i smeteno kruže
da si mi krvotok života da si mi krvotok smrti.

GUSTAV KRKLEC (1899-1977)

HRVATSKA

PEPEO STRASTI

Kao bludni otrov, u mene i u te prodrla je žudnja jednoga za

drugim; naše strasti rastu u mračne kolute — mi gorimo
nijemo u dnevima dugim.

469
Noći su nam bez sna, pune patnje, krika, tražimo se
svakim pokretom i kretnjom. Žeđamo se žeđom
vječnih ljubavnika koja prijeti suhom i samrtnom
prijetnjom.

Izvore nemira, vrelo vječnih snaga, crna česmo

mojih čestih nadahnuća, prije no što stignem do
tvojega praga nestat će mi daha, izdat će me pluća.

Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom, svaka noć

je krvav pečat na dnu duše. Svako jutro za te jedan
kobni prelom i svakog te mraka crnje more guše.

Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.

Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo izgubili
svjesno. U sumraku kasnu krvlju cvatu usta.
Budimo se. Gdje smo?

Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom, u svijetu

bez svjetla? Usred bestjelesne strepnje? U samoći u
snu, u beskrajnom prostoru dvije munje pobunjene,
bijesne?

Nikad, nikad neće da se nađu naše uzavrele žudnje,

uzburkane strasti.
Svako će iz svoje gorke, slatke čaše ispivši svoj
otrov, u groznici, pasti.

Izgorjeti svojom žudnjom uzaludnom u pepeo i prah

za zgarišta nova i ko dim od vatre nestani na
čudnom, na čarobnom putu put nestalih snova.
(DOBRIŠA CESARIĆ (1902-1980^)

HRVATSKA

POVRATAK

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je

znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi, što vječito hlapi,

Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna
vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit Prekrasna, u

plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom
davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
 Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho
napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci.

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu,

I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srce se dići —
I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići.

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je

znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti — velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

RISTO RATKOVIĆ (1903-1954)

CRNA GORA

PONOĆ MENE

Zaspati ili umreti...

Ili se pretvoriti u suncokret...
Da li je ona ikada i bila...
Ali otkud njen lik naslućen u vazduhu čim pogledam.
Njeni prsti živeli su u mojoj ruci i posle njene smrti.
Ja sam ih pokretao i nisam razlikovao
Da li imaju vezu kakvu još sa kosom njenom,
Ili sa očima.
Ili sa haljinom novom što joj kupih.

Tako sam retko uzimao i za nju i za se.

Tako često smo se svlačili kao vedar dan.
I čini mi se da nema mesta na svetu Gde nismo zajedno bili.

Mrtva si, a tebe nema.

Zašto mi ne dođeš?...
Ta znaš li kako si obećala Češće da ćeš se meni javljat...
Možda ti i kucaš uporno na vid mi,
Možda su oči moje nesposobne da te vide.
Osećam lobanja cela tobom da mi je ispunjena.

Voskresni!
Voskresni ili sebe ili barem oči moje...
Sluh mi je već malo savršeniji:
Zovneš me.
Osetih i dah tvoj i miris predsmrtni,
Tamo gde se nadao ne bih.

I srce mi je još sposobnije Za otkucavanje tajnih znakova duha,

Duha ili druge materije,
Ono čini da noću katkad moram zatvoriti vrata od sobe I osećam da
ležiš povrh zelenih suncokreta.
U zelenoj košulji,
Prevrnutim očima.

473
 Ali mi još došla nisi,
I beše kao ravnodušna
Prema strahu mom što svaka stvar beše zagrobno živa. Mučih se dugo
u toj noći.
Jedan mi čovek, seljački odeven, ispriča,
U gužvi dima i ljudi po jednom nepoznatom podrumu, Da ima neko što
dodir naš sprečava,
I što do mene lepše nisi doputovala.
Poverih tome sumnjivom prijatelju zaveru svoju Da tog ću duha
polako ubiti iz puške Što smeta našem sporazumevanju.

Pobediću ga, mislim, grobom tvojim,

Slikom i kosom crnom tvojom.
I cvetom sasušenim koji beše oko tvoje glave A cvet se prihvati rukava
mog:
To ti mi kao uzdarje vrati.

Pomozi mi, pomozi:

Vidnija budi kad u ma koju sobu za mnom udeš...
Bar sad ne brineš brige sirotinjske,
Jadnice moja!
Celog dana, onog dana, uzalud tražih pare,
A kad ti dodoh — mrtvoj ti dođoh...
Velika patnice moja,
Krvavo te pozdravljam.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (1905)

HRVATSKA

LELIJA

Srce je moje skršeno, a tebi je ime Lelija.

I ovoga proljeća žubori potok kao i proljetos Kada si ti bila u
Rastušju.
Gdje si, Lelijo, gdje si?
 Vrbe uz potok rastu,
Mekane kore. Proljetos Sjedasmo ukraj potoka:
Ti i ja... Ustavši Odrezah granu vrbovu I sagradih
sviralu sitnu,
Ja, Lem.
Kada ti dadoh sviralu,
Potok je žuborio, žuborio:
Ti si u sviralu svirala
Kao vjetar što dolijeće s bregova.
Ja, Lem, nagnuh se,
Kradom, nada te:
U njedrima tvojim Mirno, mirno ležahu Dva mala,
bijela janjeta.

Gdje si, Lelijo, gdje si?

I ovog proljeća žubori potok kao i proljetos Kada si ti bila u
Rastušju.
Srce je moje zgaženo, a tebi je ime Lelija.

OSKAR DAVIČO (1909)

SRBIJA

HANA

Čim sam joj video prsa nad vagom kraj izloga između
presečene narandže i sapuna zavoleh je što je najlepša,
zavolo sam je stoga, što je sva bila hranjiva, sva kao usta
puna.
 Hana sa ženicom od bibera, s pramenjem od vanilje sa prstima kao
cveće što u čiraku gore...
Ko ne bi voleo te začine, to lisnato obilje, taj dimnjak
nosa, ta prsa: bibavo more.

Ta ne znaš njene usne što se svlače, zube što škripe, sneg što vrije, tu harmoniku s
dva reda dugmeta od porculana.
Njen smeh me svog iscepa i smehom sve zašije taj radosni
bunar, ta životinja Hana,

kad me poljubi ustima vrelim ko mlado kuče i ljulja

poljupcima bez severa i smera, zagrljaji njeni u mene toče i
izruče sve što divljak ruča i matroz večera.

Ti ne znaš njen pogled prljav od uglja što se puši i gleda iz peci, te kapke što se dižu:
spore zavese; oko što sine: beli badem oljušten, njene zube krilate, zube od malih reči
i jezik šiljat i vreo, taj jezik pomalo raspušten.

476
NIK. VAS. RAKITIN (1885-1934)

BUGARSKA

LJUBAVNICI

Ona žanje dok ne padne veče, on je tamo gore

gdje stada planduju. Razdvojena srca venu kao
cvijeće, čeznu i u čežnji snove svoje snuju.

Al eto već i veče dohrli s visina, kraj izvora

sjen do sjeni brodi — ona će po vodu sa
svijetlim vedrima, on umorno stado sad onamo
vodi.

Nad vrsima tamnim mjesec rog izvija, zvijezde

iskre kao zaljubljene oči, tišina meka ko cjelov
sad prija.

Ni vrbe ne trepere, ne šumore; na izvoru voda

slatko pjev svoj toči i dva srca slatko šapćuć
nešto zbore.

VELEBIT '

ELISAVETA BAGRJANA (1894)

BUGARSKA

DALJINA

Svijet je sada podijeljen na dvoje —

i put se moj i tvoj sastati neće.

Za nas nesavladivih daljina u prostranstvenom

približavanju ipak ima.
477
Jesi li sada tu ili na drugom kraju Zemlje, ili na
nekoj planeti — nepoznatoj —
jednako smo daleko jedno od drugoga
i u mraku između nas razlivenom ne čuje se ni
zov, ni zvuk. ni znak.

Što ako isti val pjenušavi

i tvoju
i moju obalu prelije?

I najjača je tvoja želja slaba danas da ukloni

spuštene barijere, a ja —
krila nevidljiva steći ne mogu da posljednju
stazu preletim
i da ti na večeri tužnoj budem gutljaj vina
i zalogaj hljeba.

Svijet je sada podijeljen na dvoje —

i put se moj i tvoj sastati neće.

KEPESKI
NIKOLA VAPCAROV (1909-1942)

BUGARSKA

OPROŠTAJ mojoj ženi

Kao daleki gost čiji dolazak ne slutiš ponekad ću ti dolaziti

u san.
Ne ostavljaj me ti na putu — ne zaključavaj stan.

Ući ću tiho i spsti polako,

moj pogled kroz mrak do tebe će stići.
Kada gledajući te svoju žeđ utolim tako, celivaću te i otići.

UROŠEV1Ć

GEORGE TOPIRCIANU (1886-1937)

RUMUNJSKA

RASTUŽENOJ DRAGOJ

Htio bih plavog neba, i mira, i svjetlosti, perivoj ko u priči

da mi se pojavi, s puteljcima, u sjeni, cvatom jorgovana
i žalosnim vrbama na obali jezera.

I ti da budeš tamo izvor moje sreće!

Da gledam struk ti tanki i oči kako plamte, ti vilo moja
draga i kraljice cvijeća, da ti dadem vječnost ljubavi
beskrajne!

Da te ne gledam tužnu, već žednu za životom,

i rumenu u licu, s nasmijanom ljepotom, da ne bude gorčine
što te zadesila, da te ne boli više bol tvoja sadašnja.

KOVAČEC 479
 ZAHARIA STANCU (1902-1974)

RUMUNJSKA

VEČER

Sinoć smo stali pod stablom starim, s

jabukama ko obrazi tvoji.
Koliko sam htio da ti kažem da u misli mi
rasteš kao cvijet.

Odjednom se digosmo oboje,

zajedno smo s livade otišli
zaleđenih usana; po nama tiho je
teko potok mjesečine.

KOVAĆEC

GYULA JUHASZ (1883-1937)

MAĐARSKA

VJEČNA ANNA

Ljeta su došla, tekla, ti izosta pomalo iz mojih sjećanja

i posta sve bljeđi lik tvoj u srcu, izblijedje oblina tvojih
ramena, i presta zvoniti glas tvoj, i više ne slijedih tebe
u šumu života sve dublje.
Sad mirno izgovaram tvoje ime, više ne dršćem pred
pogledom tvojim.
... Ta znam da bješe jedna izmed mnogih. Komedija je
mladost; no svejedno ne vjeruj, draga, da bješe badava,
480 i ne vjeruj da iščeznu za vazda!
 Još živiš u kravati koja kliznu u stranu, u svakoj
nezgrapnoj riječi, u promašenom mom pozdravu
svakom, ko i u svakom razderanom pismu, u
cijelom varavom životu za me ti živiš, vladaš,
zauvijek. Amen.

VELEBIT

MIHALY BABITS (1883-1941)

MAĐARSKA

BLIJEDA ZIMSKA SLIKA

0 kakva tišina blijeda!

U zimskom snu gle dom naš sni. Priđi oknu,
cjeluni me
1 motri, draga, krajolik!

Sunce sija, sniježit presta, al roj pahulja leti

nijem: ko i one, meko, tiho sad leti za trenom
tren.

Dođi, draga, ka prozoru, po dvorištu zirni sad!

Na njegovu meku sagu izgubi se svemu trag!
Samo noga male sluge
ostvarila trag svoj blijed i
gubi se ko Saharom
karavana dugi red.

31 Milićević: Zlatna knjiga svjetske Ijub&vne poezije

 Smrznut među slamom zdenac stoji u dnu vrta sad,
svojom leđnom bradom zbori: ljeta lete kao sat.
0 pahulje svih časova gdje ste sad dok vlada led
da branite zdenac srca bolje nego slamni splet

A na snijegu bliskog krova dim, gle, prati čudan

sjen: ko da davni spomen leti srodnom srcu,
zamoren.
1 dok sniježi, tko sad misli na nas kao brat ii
drug?
Iduć zemljom, dobra srca tajno veže lanac dug.

VELEBIT

DEZSO KOSZTOLANYI (1885-1936)

MAĐARSKA

JADANJE BIJEDNOG DJEČAKA

Već gdjekada o ljubavi razmišljam. Kakva li je,

Bože, slika njena?
Već je i sretoh negdje davno, davno, Valjda u
kojoj priči Andersena?
Bit će sjetna. Kestenjava. Mila.
Duše nježne, meke kao svila.
I dok će drugi ludovati, ona Darivat će cvijećem
mene bona.
Sjeda uz krevet. Knjiga priča su joj oči.

481
 Tiho šapće. Samo meni. Više nikom I bolnu mi
glavu ornata ručnikom.
A smijeh joj zvuke violine toči.
Sva ona ja sam. Sva je poput mene dana. Sva
zagonetna, čudna. Rijetko nasmijana. Blaga je, tiha.
U noć gleda, sniva I gdje se ozre, tu tišina biva...

VELEBIT

JULIO BAGHY (1891)

MAĐARSKA

NE MOŽE BIT ZA ME SVETA

Ne može bit za me sveta jedna slaba žena, zalud je

to rimskom papi propovijeda tema.

Kad bi samo svetih bilo, kraj bi došo svima, ne bi

mene, tebe bilo, ni pape sred Rima.

Kapelice ja ne gradim od ženskoga krila da ko

svetac hodočastim tražeć duši mira.

Tek svecu se žena moli,

pobožno se čudi, al
cjelov i srce griješnim
muškarcima nudi.

483
 Poljubac da najslađi je od
svih ljudskih snova, jednako
to znadu pop i skitnica bez
krova.

Znao to i papa al je pređo

zaboravu kad je tamni
uvojak još resio mu glavu.

VELEBIT

ATTILA JOZSEF (1905-1937)

MAĐARSKA

DJETETOM TI ME STVORI

Djetetom ti me stvori. Trideset ljutih zima uzalud imah

za odgojitelja muku.
Ne mogu hodati ni sjediti mimo.
K tebi svi me udovi guraju i vuku.

U ustima te držim ko derle pas kaki

i da me ne zaguše, bježao bih rado.
Sad na me trenutak nabacuje svaki ljeta od
kojih život mi je strado.

Hrani me, gle — gladujem. Pokrij me — zebem. Budala sam —

daj, malo se sa mnom bavi.
Tvoja odsutnost kroza me ko propuh kroz kuću ide. Učini da strah
me konačno ostavi.

Pogledala si me i sve zaboravljah.

Saslušala i riječ mi moraše zapeti.
Udesi da ne budem tako nemilostiv’ da sam
živjet mogu i sam umrijeti!

484
 Majka me izbi — na pragu sam ležao — da se moglo, u
se bih se sakrio bio — poda mnom kamen, a nada mnom
praznina. Željan sna i mira, tebi zakucah tio.

Mnogo ih je bešćutnih poput mene, kojima ipak oči

prosuze jednom.
Jako te volim i voljeti sebe
naučih s tobom dragom, nada sve čednom.

VELEBIT

MIKLOS RADNOTI (1909-1944)

MAĐARSKA

LJUBAVNA PJESMA

Još na zapenušenom nebu tromo sunce stoji, zatim

mahne senom pa potone.
I tu, u tvom oku, sjajna zraka sija, pa blistava zamre u
svodu plavom.

Jedna se žuta staza svija, davno zarasla travom!

Jer pomalja se jesen. Već stresaju orahe,

a u sobama tišina sa zidova kaplje,
pusti da ti sa ramena poleti sanjarska ptica,
pada lišće, mraz se bliži,
prevrće se kruta oranica,
čuješ li tiho rušenje, ko da nebo izdiše?

O, stražo godišnjih doba, krotka draga!

Volim te kako nikad neću voliti više.

KIŠ

485
 MARTINUS NIJHOFF (1894-1953)

NIZOZEMSKA

FUGUETTE

Klaudijo, sviraš na klaviru, a ja sam na

verandi, osluškujem pjesmu iz krhka srca
utihnulih stvari, glas noći slušam: nekome
se moli.

Moje se srce umirilo: to je tihi svršetak

velikih nevolja. Klaudijo, kiša što su nas
dijelile sad nema više, a noć je sve bjelja.

Nježnošću blagom muzika se glasi: ko da u

strani zelenoj prebivaš,
ii basnu čitaš, ii mozaik motriš. —

A srce, primivši što srcu pripada, ne

zbunjuje se patnjom, nije bolno i zaboravlja
sve što jad mu zada.

ZEČKOVIĆ

GERRIT ACHTERBERG (1905 -1962)

NIZOZEMSKA

GROZNICA

Groznica vas kvasi u zemljinoj krasti.

Moja su usta suha i zlatna od žeđi krvi.

486
Vi ste ta tečnost
što u mene klizi
iz ove čaše;
slatka celuloza,
s kojom se pelud moje duše
miješa u pokoj i ruže.

Ja sam tuberkuloza, zarazim vas

drugim životom kasnim.

Ćutim, vaš uvojak na usnama mi

lebdi.
Ćutim rani dušak
više naših glava
vabi prve riječi; one
pred gašenje.

Šuštavi dah noći spriječi umiranje.

ZEČKOVIĆ

487
EDITH SODERGRAN (1892-1923)

ŠVEĐANKA IZ FINSKE

RASHLAĐUJE SE DAN

Rashlađuje se dan u večer...

Pij toplinu iz moje ruke, krv moje ruke krv je proljeća.
Uzmi moju ruku, uzmi moju bijelu ruku, uzmi čežnju mojih uskih
ramena...
Bilo bi divno osjetiti jedne jedine noći, ovakve noći tvoju tešku glavu
na mojoj grudi.

II

Bacio si crvenu ružu svoje ljubavi u moje bijelo krilo — ja čvrsto

držim vrelim rukama crvenu ružu tvoje ljubavi što brzo vene...
O vladaru hladnih očiju, primam krunu koju mi pružaš, što saginje mi
glavu prema srcu...

III

Svog gospodara danas vidjeh prvi put, dršćući odmah ga prepoznah.

Sad dobro ćutim tešku mu pest na svojoj lakoj ruci... Gdje je moj
zvonki djevičanski smijeh, ženska sloboda uzdignute glave?
Sad dobro ćutim čvrsti mu stisak oko mog drhtavog tijela,
sad čujem stvarnosti tvrdi zvek
pod mojim ružičastim, ružičastim snima.
 IV

Cvijet si tražio
našao plod.
Tražio izvor
našao more.
Tražio ženu
našao dušu —
razočaran si.

SLAMNIG-ŠOLJAN

INGER HAGERUP (1905)

ŠVEDSKA

ZAŽELJEH UMRIJET PROŠLE NOĆI

Zaželjeh umrijet prošle noći. Umrijet. Al

preplaših se, jer sam bila sama, Duboka kao more
bješe tama.

Što će mi sati i noći i dani

I tijelo moje kada tebe nema.

Zaželjeh umrijeti, ali smrt bje preblizu. I

prekrupnim me pogledala okom.
U precrnome pogrebnome plaštu.

SLAMNIG-ŠOLJAN
 I LJUBAV ĆE UMRIJETI

Ubij me, reče ona, jer tako i tako smrt vlada nama.
Radije nego da me napusti život, napustit ću ga
sama.

I ljubav će umrijeti ko da
je ni bilo nije.
Ljubljeni, pusti da odem prva, pusti
da umrem prije!

SLAMNIG-ŠOLJAN

ERIK LINDEGREN (1910)

ŠVEDSKA

ARIOSO

Negdje u nama uvijek smo zajedno, negdje u nama nikada ne može

pobjeći naša ljubav Negdje
o negdje
svi su vlakovi otišli, a svi satovi stali: negdje u
nama uvijek smo ovdje i sada, uvijek smo ti do
stapanja i zamjene, iznenada smo čudo čuđenja i
promjene, val što se ruši, vatra ruža i snijeg.

490
 Negdje u nama gdje su kosti izbijeljele kad je popustila žeđ
istraživača i sumnjača do zanijekanog sklizanja do zapečaćenog
napuštanja
O oblače utjehe! negdje u nama
gdje su njihove kosti izbijeljele a čudesa se sastala
diže se daleka izvjesnost kao talasanje talasanja
zrcališ našu daljinu kao talasanje daljinu zvijezde
zrcalim našu blizinu kao talasanje blizinu zvijezde
san uvijek skida masku i postaje ti
što se u bolu od mene odmiče
do ponovnog povratka
do ponovnog povratka meni
sve više i više u nama, sve više i više ti.

SLAMNIG-ŠOLJAN

KARL VENNBERG (1910)

ŠVEDSKA

TAKVA JE MOJA BOL

Takva je moja bol kad me ostavljaš, ravnodušna bol kao pokret

rukom.

Jedna je ljubav umrla, jedna ili obje, a povrijeđenost, pratilica

mrtve ljubavi, već je s druge strane prozora.

Nato si ustala i izašla iz sobe.

Ipak je vedro svjetlo ušlo kroz okna.

Takva je dakle moja bol kad me ostavljaš ravnodušna bol kao

pokret rukom.

SLAMNIG-ŠOLJAN
 OLAV AUKRUST (1883-1929) NORVEŠKA

BLAŽENSTVO

Kad oči rone u plašljive oči,

A nikad neće stić duboko —
I dok se nebom svjetlo toči,
A njihova ljubav vječno mora Letjet
visoko,
Dok im se radosno duše stisle,
Tako da isto misle
Dok toči se zvjezdano svjetlo nebesko Kakvo
blaženstvo bit muško i žensko.

SLAMNIG-ŠOLJAN

GUNNAR REISS-ANDERSEN (1896)

NORVEŠKA

SRCIMA

Ne zaboravi onu Što nije te srela Što možda te

sretne Jednom poslije smrti.

Ne zaboravi nikad Onu što možda Čekaše na te

Cijeli svoj život.

492
Ne zaboravi onu Za
kojom čezneš Ne
zaboravi nju Zbog
one koju voliš.

Ne zaboravi onu Jer

samo je ona Ona
koju voliš U onoj
koju voli.

SLAMNIG-ŠOLJAN

493
 NIS PETERSEN (1897-1941)

DANSKA

PROLJEĆE U MARIAGER FJORDU

Udružila se zlatna dva leptira, osmera krila nose

ih u dalj.
Mušica sitna nađe kavalira i oni — vrag im nije
dao mira, a život kratak, brzo mu je kraj.

Madonna svilene zavitla vlasi, ko plaštem ovi i

prsa i pleća.
S djetlicom djetlić djetlićki se mazi, a kukavica
proročki se glasi i puno gnijezdo djetlića obeća.

Jaglaci niču, niču šumarice, iz vlažne zemlje

rumenika niče i milijuni pokazuju lice — gle
nasmijane cvjetne djevojčice, gle nasmijane
cvjetove mladiće.

Proljeće bješe i svi kao ludi pri svakom smiješku

na sunčevu licu, a u toplini na travnatoj grudi
kovačeva je cura, bujnih grudi, šila i šila malu
košuljicu.

SLAMNIG-ŠOLJAN

494
MAGNOS STEFANSSON (.Orn Arnarson.) (1884-1942) ISLAND

IZGON

U tvom ljubavnom raju zemaljskom Ko

blažen sam ljubavnik luto I brao sam voće i
jabuke I do mile volje ih guto.

Al u raju se ne smije griješit Ako si mudar i

skladan.
I sad sam izgnan iz raja,
Ko Adam sad sam jadan.

Al još je ostalo voća I jabuka. To me žalosti.

Sve će to ostati drugima,
Drugima, Bože mi prosti.
SLAMNIG-ŠOLJAN

TĆMAS GUDMUNDSSON (1901) ISLAND

O LIJEPI SVIJETE

Ko mlijeko bijel, ko mjesec blijed Ko

mjesec blijed ti obraz sino.
Ti dođe svaku noć u klijet I svaku noć smo
ili vino.
I veselo je teklo vrijeme Veselo vrijeme.
Sretan sat,
I divne ruke, bijeli vrat.
O dragi sat — al sreća skrene.
 I čemu žalit prošli dan Što blistav
prođe, čemu tužba,
Na ljubav koja kao plam U srcu živu
radost užga?
Mladost ti htjede ljubav, vino A
tisućstruko se veseli Taj kojemu je
život cijeli U danu min’o uz ljubav,
vino.

Znam, ljubav nema vječan tok,

Al znam za ljubav što slatkoću I žar
će dati na kratak rok.
I kad ko smola crnom noću Konačno
budem zamotan I kad se smrače,
zgasnu oči,
Znam koja će se pjesma točit Kroz
zrak i doć mi uhu, znam:

O, lijepi svijete, vino, sunce, hvala vam!

SLAMNIG-ŠOLJAN

496
OLAVI PAAVOLAINEN (1903)

FINSKA

NOTTURNO

Ljubi me da se odmorim; umor je lijep ležaj ljubavi.

San na tvojim grudima grob je u moru.
Dugo, prazno ljuljanje u kolijevci morskih struja.
Ljubi me, da zaspim kao more koje nikad ne vraća mrtvace.
Ljubi me da se smirim
mirom tamnijim od beskrajne šume.
Samo šuma pokapa svoje mrtve bolje nego more.
Daj da pustim svoje boli u njen labirint kao putnike koji se
predaleko usuđuju: vitice loza razbijaju svaki krik, lišće
paprati koja uzdiše pokriva njihova tijela, divlje i mračno bilje
pokriva sve.
i
Sa suzama strasti na obrazu ti počivaš u mojim rukama, ti si more, ti si
šuma — njihovi mrtvi se nikad ne vraćaju u život!

SLAMNIG-ŠOLJAN
 MARIE UNDER (1883 - ?)

ESTONIJA

EKSTAZA

U tom životu najbolje se ćutim,

Svih vrelih žudnja tu je blagdan moj.
Tu predajem se slasti opojnoj
Jer smirenost je strana mojoj ćudi.

K nogama mojim, kao vrela pjena, Pada zelen

štit. U smetenosti Do kraja klizi, jer — bez
himbenosti Najljepša je ipak naga žena.

Što širi tako miris suncokret I suton poput priče

modar biva?
U svem lijepom biće mi uživa

Što sklad u duši stvara, viši red:

Čašu života ispijat se spremam Ko smrt da goni
pa vremena nemam.

VELEBIT

HENRIK VISNAPUU (1890)

ESTONIJA

ZLATNOŽUTA PJESMA

Zlatnožut je park, zlatnožuto je srce i hod sad u

ginuću zlatnom.
Zlatnožut je put, zlatnožuto je srce i dvoje u
ginuću zlatnom.

498
 Gle, par u zlatnom razgovoru;
zlatnožuto je srce kao jesen; i hod u
zlatnom razgovoru, riječ srdaca
zlatna je ko jesen.

Dva srca zbore zlatno u snu zlatnom.

Ta oba srca nejednako žute.
Moje je srce u svome snu zlatnom, a tvoje
prima druge boje žute.

Zlatnožut je park i vjetar zlatno kosi, leptiri

zlatni klize svuda; zlatnožut je put i vjetar zlato
nosi na put. Zar lijevo ili desno, kuda?
VELEBIT

HILDA DRESEN (1896)

ESTONIJA

MOLITVENE RIJEČI

Zorom rano i uveče, ja ponovo ko da molim, ja ponovo ko da

molim, žarka srca ovo zborim: ljubav moja da mi raste u sve
dane, u sve sate, u sve sate korijenje srca da mi jača, cvate.
Ljubav moja da ne bude cvijet rujnih lati samo, cvijet rujnih lati
samo koji svene nenadano, već da bude stablo vito, korjenito,
bujnih grana, bujnih grana, a na vjetru krepkost svježa, postojana.
Njenom rastu, ko i stabla, neka zastoj ne prijeti, neka zastoj ne
prijeti, a strah dalje od nje leti, i ko stablo duga vijeka, ljubav moja,
kad smrt zovne, kad smrt zovne, ko blagoslov nek u srcu živi
tvome.

VELEBIT (sa esperanta)

EDVARTS VIRZA (1883-194o)

LETONIJA

ŽENA

Ko crven cvijet ja otvaram se noću u kasne

sate, o ponoćnom muku, i žarki plamen
prožima me cijelu, a strasti plamte u
potmulom zvuku.

Tad golo tijelo mi na mjesečini blista kano

cvijet lotosov bijeli, i pružam ruke u
besvjesnoj strasti, što divlje, ludo zagrliti želi.

Krv tvoje krvi tad u meni struji, ti blijed se

rušiš poput ruševine; ja kao tamni požar dalje
hrlim, dok nova žrtva na grud mi se vine.

JEŽI C
MYKOLAS VAJTKUS (1883-1973)

LITVA

NIKAD

Nikad, nikada više ja te ugledat neću.

Nikad, nikada više... Kako to zvuči muklo! Bijedni će
prolazit dani: uzalud tražeći sreću, Čitav će život proći
— više te ugledat neću.

Kad srce pritisnu boli, uzalud tražit ću sreću U sjajnim očima

tvojim... Tužno je zvono tuklo. Nikad, nikad više ja te ugledat
neću,
Nikad, nikada više... Makar i srce puklo.

JEŽIĆ

KAZYS INČIURA (1906-1974)

LITVA

ŽIVJETI I LJUBITI

Kad bi jedan dan mi samo

Stvoritelj na zemlji dao,
Jurnuo bih odmah amo i
radosno plesat stao:
Molitvicu izmolio,
Zemljicu bih poljubio,
Pa bih opet otplovio —
I laka bih srca tad Ostavio
zemlju rad.
 Kad bi samo časak mali Tek za
ljubav meni dali, Makar ne znam
kako strado, I najveće boli rado
Podnio bih. Makar cio Na tom
plamu izgorio, Nikad ne bih požalio
— Neka znadu ljudi svi Što,
ljubavi, vrijediš ti!

JEŽIĆ

502
KOSTAS URANIS (1890-1953) GRČKA

PROLAZNICE

0 žene, što vas nekoć u vlakovima vidjeh, kad krenuti u

tuđe su zemlje morali,
1 vi žene, što vas ugledah kako s osmijehom iz jednog
zagrljaja srljate u drugi,
i vi žene s balkona što ste promatrale daljinu praznu lutajući
pogledom ili dok ste s lađe na odlasku rupčićem pozdravljale
— znajte da sam ganut sjetno u sutonim kišnim i hladnim,
jer se se tada sjećam vas!
O žene, što ste za tren
kroz moj prošle život,
vi sad moju dušu u tuđi odnosite kraj!

SMERDEL

GIORGOS SEFERIS (1900)

GRČKA

QUID PLATANON OPACISSIMUS?

San te obavio, kao stablo, sa zelenim lišćem ti si disala kao

stablo u svjetlosti tihoj u bistrom izvoru promatrao sam tvoje
lice: sklopljeni kapci i trepavice šarali po vodi.
Na mekoj travi moji prsti susreli su tvoje prste i začas opipah
tvoje bilo i osjetih iz daleka tugu tvoga srca.
Pod platanom, uz vodu, između lovorova grma San te izvlačio i mrvio
oko mene, blizu mene, a da ne mogoh te svu obuhvatiti,
ti si jedno sa svojom šutnjom:
promatrajući kako sjena raste i manja biva
pa se gubi u sjenama drugim, u nekom drugom svijetu
koji te je puštao i otimao.

Proživjeli smo život što nam ga darovali da ga živimo. Oplakuj one što
s tobom strpljivo podnose izgubljeni između zagasita lovora i kršna
platana i one što osamljeni govore sa čatmjama i zdencima utapajući
se u krugove svoga glasa.
Oplakuj druga što je s nama nestašicu i znoj dijelio i što je nestao u
suncu ko gavran iza mramorna brda bez nade da uživa u našoj nagradi.

SMERDEL

POEMA LJUBAVI

II

Zaboravljaju se tajne mora na obali tmina dubina zaboravlja se u pjeni,

Iznenada zasjaju purpurni koralji sjećanja.
Oh, budi spokojan! Pokušaj saslušati svoj odlazak.

Nijem... Dodirnuo si stablo s jabukama Pružila se ruka i nit ti

pokazuje put.
O sumornog li srha u korijenu i na lišču
Da li ćeš to ti biti
što zaboravljenu oslobađaš zoru?
 Oh ugledati u dolini rastanka kako pupaju ljiljani i dane što svanjuju
zreli, ta grijanja neba.
Oh, u tim odbljescima gledati kako blistaju te oči ta čista duša kao što
je ispiše pjesma frule.

Bijaše li to noć što je oči sklopila?

Ostaje pepeo kao dugi zuj što za odapetom zuji strelicom i pepeo
vrtoglavica u sunčevoj uvali a na cesti lepet krila uronjen u podsvijesnu
misao.

Ti si nas, Vjetmice, znala i nas ko neznalice zatekla u trenu kad smo

htjeli mostove graditi da preko njih prijeđu dvije sudbine s ukrštenim
prstima i iščeznu u vrtlogu dokone svjetlosti!

SMERDEL

J. M. PANAJOTOPULOS (1901)

GRČKA

ŠEST OSJEĆAJNIH STIHOVA

Ove me je noći sjeta toliko zanijela te povjerovah da uz tvoj tajni ležaj

stojim

i soba da na ruže miriše zbog ljubavi budne tvoje, dok sve uzvišeno
postaje ko tvoja krasota.

Nad divni cvijet se tvoga nagnuh tijela, da bih usnuo, da bih preminuo.

SMERDEL
MARIA POLYDURI (1902-1930) GRČKA

U TVOJOJ BLIZINI

U tvojoj blizini ne huče olujni vjetrovi.

U tvojoj je blizni mir i svjetlost.
Na vitlo iz bajke naše pameti namata se ružičasta misao.
U tvojoj je blizini šutnja slična osmijehu odsjaja očiju
nježnih, a ako katkad govorimo, u našoj blizini radost
nemoćno krilima lepeće.
Blizu tebe pupa tuga kao cvijet, pa neočekivano uranja u
život u taj mah.
U tvojoj je blizini sve slatko i meko: kao milovanje, lahor i
tvoj dah.

SMERDEL

ODIŠE AS ELITIS (1911)

GRČKA

ZDRAVO STARA RIJEKO

Zdravo stara rijeko koja si gledala kako se zore Slično

Božjem sinu s granom breskve U zubima ispunjaju mirisom
tvojih voda;
Zdravo i ti seoska mušmulo koja si krupnjala Kad god se
htio Andrucos predati snu;
I ti drago podnevno vrelo što si dopiralo do njegovih nogu
I ti djevojko koja si bila njegova Helena 506Koja si bila njegova ptica, njegova Bogorodica, njegova Plejada,
Jer ako se samo i jednom za života oglasi Ljubav u
čovjeku koja osvjetljuje Od zvijezde do zvijezde
tajna prostranstva Vladat će uvijek i svagdje njena
sveta jeka Da bi malim ptičjim srcima resila šume I
lirama jasmina riječi pjesnika
I da bilo gdje skriveno zlo kažnjava —
I da bilo gdje skriveno zlo kažnjava svojom svjetlošću!

MARDESlC

507
FARUK NAFIZ (1898)
TURSKA

PROLJETNA PJESMA

Proljetni snijegovi s poplavama i kaskadama odoše žuboreći I vjetrovi razniješe

bukete gnjilog cvijeća ko pramenove kose,
Po brežuljcima i šumama pojaviše se rese na vrbama,
U baštama lale i zumbuli procvjetaše.
Zima osta kao hladna prošlost, — proljeće nasta u mom životu... U grudima mi drugi
zrak, u venama druga krv!
Srce mi osvjetljuju zraci s tvoje zlatne glave.
Volim... Svježi potočić dušom mi struji...
Volim... Volim pupoljke tvojih petnaest godina!
Ne žalim ljeto, ne čeznem za proljećem,
Jedino je u tome stvar što me sve sjeća na tebe:
Mjesečinom obasjane noći, sunčani dani moji,
Tvoje oči ko dragi kamen, kao srebro kosa...
Ti si osvijetlila sve kutove mog bića.
Jesi li vatra u grudima mojim, jesi li svjetlost očiju mojih?
Ovo proljeće posljednje je proljeće u mom životu, —
Djevojko, prije nego prođe — hoćeš li moja biti?

BJELEVAC

AHMET KUTSI TEDŽER (1901)

TURSKA

HALAJ
(kolo)

Povedi kolo, nek saz bez prestanka svira!

Jače, jače vodi! Ugodi igru!
Nek se znoje plesači, nek se ljepotice znoje, I njihov vitki
struk! Nek očni kapci se znoje.
 Držite, djevojke, držite... Sastavite ruke!
Udri po sazu, udri, neka pucaju žice!
Djevojke, okrente... Nek se previja struk,
Neka lepršaju duge i crne kose...

Neka frcaju žarki pogledi ispod trepavica,

Kao trag zvijezde što svjetluca u noći...
I koljena neka dršću, suknja neka vitla, —
Neka lepršaju duge i crne kose...
BJELEVAC

DŽEVDET KUDRET SOLAK (1907)

TURSKA

ŽELJA

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.

Kad bih u njoj imao jedan malih tepih I kad bi sve
to bilo moje.

Sto, mastilo, polica I na prozorima moje zavjese.

I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću I u njoj ženu koja
bi me bez para voljela...
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mjestu bilo,

Kad bih malu, malenu kuću našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,

Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše. 509
 ABU’L-KASIM AL’ŠABI (arapski pjesnik, 1909 — 1934)

TUNIS

MOJE PIJANE PJESME

Snagu života nalazimo, kao ptica, u mirnom

obzorju,
i, kao pčela, iznad cvijeća
bujnom ljupkom svježinom.

Što se nas tiče, užitak života uhvaćen je u

lišću,
kao dva posve mala djeteta zatvorena u
tlapnjama djetinjstva.

Na prekrasnoj hridi, u dolini,

između putova, opasnih i nepoznatih.

Prolazimo od ranog jutra kroz ozelenjele

livade, gdje prisustvujemo smiraju dana i
pjevamo jednoglasno s blagim povjetarcem
koji pjevuši svoje napjeve.

I šapućemo svoje tajne

u uho Prirode,
koje dah se širi
čitavim svemirom;
i slušamo kako kuca njezino srce,
slijedeći mu ritam koji pjeva.
510 B. PUPAČIĆ
DAIGAKU HORIGUČI (1892)

JAPAN

ŽENA MOJIH USPOMENA

Jedna ptica u mom vrtu plače i pjeva jutrom i večerom.

Jedna žena živi u mojim uspomenama i lije studene suze
danas kao i juče.

Ptico u mom vrtu, ženo u mojim uspomenama, kad ćete

prestati da jadikujete, kad ćete suzdržati svoje suze?
Ljubav je kratka, ali život je dug.
Takav je život, šta možete da radite?

Našto suze i jadikovke?

San nepovratno iščezava.
Mrtva se ljubav više ne vraća.
Ne jadikujte! Ne plačite!

Ptico u mom vrtu, ženo u mojim uspomenama, a potom, a

potom, srce moje, kad ćete prestati da jadikujete, kad ćete
uzdržati vaše suze?

CETTINEO
 JASO SAIDŽO (1892) JAPAN

NE JADIKUJ

Ne jadikuj radi svoje ljubavi,

jer ona ne traje, po svojoj prirodi, no samo trenutak. Ne jadikuj što
moraš reći Zbogom.
Zbogom je uobičajeno kod ljudi koji se ovdje susreću. Gle kako je
mjesečina večeras studena i blijeda!

CETTINEO

KACUMI TANAKA (1911)

JAPAN

SLUČAJNI SUSRETI

Halleyev komet pojavio se 1910.

(A ja sam se rodio godinu dana potom): njegov period traje
sedamdeset i šest godina i sedam dana
pojavit će se, dakle, ponovo 1986.

Pročitah to i srce mi se rastuži.

Sva je prilika da nikada više neću vidjeti onu zvijezdu.
Vjerojatno je tako i s ljudskim susretima.

Rijetko se susreću srodne duše, još rjeđe naći ćeš pravu ljubav.
Znam da će se moj istinski prijatelj pojaviti tek poslije moje smrti i
da je moja draga umrla još prije nego što sam se rodio.

512 GORJAN
LUC DECAUNES (1913)

FRANCUSKA

KAO U SNU

Zanos noći penjao se sa svježih njiva

Svaka trava i svaki cvijet, siguran u svoju krepost,
Otvarao se drhteći ukliješten lopatama
A bio je uništen i posljednji trag kajanja u srcu.

Čulo se, kako zvone seoska zvona...

U gradu, zorom sve poprima izglede nade.
Bolesnici, umirući u mirisu ljekovitih čajeva,
Nadali su se, da će doživjeti još jedno veče.

Vidio sam nebo potpuno modro, vidio sam čistu snagu, Kako udara
istinskim blijeskom o mjesta ljubavi, Sjedinjuju ono, što vene, s onim,
što još uvijek traje Sjedinjujući besmrtni red s čudima dana.

Vidio sam bezbroj predivnih pogleda, to se otvaraju

u tamnoj sjeni,
Što se zauvijek gase, bez zebnje i bez kajanja,
Vidio sam i srce, kako se uvlači u dvostruki oklop I tešku masku, koju
će smrt zagrliti!

O ženo, na tvojim grudima putuje i nestaje Vrtoglava

nada čovjeka. U tvojim rukama Plamti ognjena lomača
posmrtnih milovanja,
U tvojim se očima žalostan svemir cijepa na komadićke.

— Pravdo! — Proljeće je rastvorilo svoju novu svečanost

I da bi se vidjelo tim nježnim i umornim ženskim očima Sjekire sunca
učinile su da poleti moja sumorna glava.
Trebalo je da umrem, a tebe ne bijaše tamo.

KUKOLJA
 ROBERT PRADE (1917)

FRANCUSKA

SLIKE LJUBAVI

Ona je veoma lijepa pjesma

sa kišnih obala pjesma sa
kraja svijeta tkanina što se
povija vjedro tišine gdje se
smiruje kiša a ja sam
ogledalo
gdje se prekinuo list djeteline jednog imena ja sam
suza
za koju si ti mislila da je zauvijek presušila zatočena ja sam vrijeme
i ti ne možeš više živjeti na stabljici sumnje

još samo časak

čekat ću na granici srca
tvoje ime
možda će mi se ono ipak da vrati
pored tog cvijeća što ga je zasadilo pred tim vratima
moje srce
pod jednom zvijezdom
gdje tvoja sjena mojim očima svake večeri
ocrtava dan koji ću nadam se prepoznati!

KUKOLJA

514
YVES BONNEFOY (1923)

FRANCUSKA

PRAVO IME

Nazvat ću pustinjom zamak koji si bila Noću ovaj glas, odsućem

tvoje lice,
I kad budeš pala u jalovu zemlju,
Ništavilom ću nazvat munju što te nosila.

Umrijeti, zemlja je koju si ljubila. Stižem Al vječito tvojim

sumračnim putovima.
Razaram tvoju žudnju, tvoj oblik, tvoj spomen, Neprijatelj sam što
prema tebi neće imat smilovanja.

Nazvat ću te ratom i uzet ću Spram tebe slobodu rata: imat ću U

rukama tvoje lice mrklo i ispresijecano,
U svom srcu ovu zemlju koju obasjava oluja.

MRKONJIĆ

JACQUES DUPIN (1927)

FRANCUSKA

UZMI IPAK

Uzmi ipak svoju zapaljenu žetvu I otiđi, otvorenih ruku, tvrde krvi.

Ostalo je nešto nepoznato, ukliješteno Ovim razdvojenim tijelom,

Jedna cesta na mojoj cesti,
I hrapavo likovanje izgladnjela prostora

Svjetlost obožava presahle brzice, Rasprsnute

usne...

Odlazi, kuća je u redu,

Sulica vjetra njome prolazi.

MRKONJIĆ
LEOPOLD SEDAR SENGHOR (francuski pjesnik, 1906)

SENEGAL

CRNA ŽENA Ženo gola, ženo crna!

Odjevena svojom bojom koja je život, svojim oblikom koji je ljepota!
Rastao sam u tvojoj sjeni, nježnost tvojih ruku povila je moje oči,
I eto gdje u srcu ljeta i juga, otkrivam te zemljo obećana s vrha visoke i puste
vrleti,
I tvoja me ljepota pogađa sred srca poput munje brzog orla.
Ženo gola, ženo tamna!
Plode zreli čvrsta mesa, mutne ekstaze crnog vina, usta što zanose moja usta,
Savano sa čistim obzorima, savano što drhtiš pod žarkim milovanjima Istočnog
vjetra,
Tam-tame isklesani, tam-tame zategnuti, što grmiš pod prstima Pobjednika,
Tvoj duboki glas kontra-alt duhovna je pjesma Ljubljene.
Ženo gola, ženo tamna!
Ulje, što ga ne mreška ni jedan dah, ulje mirno sa bokova atlete, sa bokova
prinčeva Mali Gazelo nebeskih nagnuća, biseri su zvijezde u noći tvoje kože!
Slasti ljubavnih igara, odsjevi crvena zlata na tvojoj koži, što se prelijeva.
U sjeni tvoje kose paluca mi tjeskoba na bliskom suncu tvojih očiju.
Ženo gola, ženo crna!
Pjevam tvoju ljepotu koja prolazi, oblik koji urezujem u vječnost,
Prije no što te ljubomorna sudbina pretvori u pepeo, da hrani njime korijenje života. KUKOLJA517
 LIBERT CHATENAY (1905)

FRANCUSKA GUYANA

SKLOPLJENE RUKE

Tišina na tvom jasnom obrazu.

Oči ponovo čvrsto zatvorene
nad vodom tihom i dubokom,
I mir opet osvojen,
U svim očajima,
Taj bogati i blagi mir Na opustjelim borama.

Jedan jedini korak u tvoju put Jedan jedini korak u

snijeg,
Taj snijeg tijela
Svim koracima zatvoren.

Ruke pružene iz naših noćiju,

Ruke združene od naših buđenja,
Ruke nevidljive,
Ruke tajnovite,
Ruke opet sklopljene na našim kapcima.

KUKOLJA

518
FLAVIEN RANAIVO (1914)

MADAGASKAR

PUČKA LJUBAVNA PJESMA

Ne ljubite me, moja rodice, kao svoju

sjenu, jer sjena uveče iščezava i morao
bih vas čuvati do pjeva pijetlova; ni
kao papriku što mi trbuh zagrijava, jer
tada ne bih mogao da utažim svoj glad;
ni kao jastuk,
jer bismo bili zajedno u časovima počinka, ali se ne
bismo viđali najveći dio dana; ni kao rižu,
jer tek što je progutate, na nju i ne mislite; ni kao slatke
riječi, jer one brzo ishlape; ni kao med
veoma sladak, no preobičan.
Ljubite me, kao divan san,
noću život vaš,
danju moje nadanje;
kao srebrn novac
na zemlji nevidljiv od mene,
a za dalek put
moj vjeran drug;
ili kao tikvicu,
što netaknuta služi za zahvaćanje vode, razbijena, za
konjice mog glazbala.

KUKOLJA

519
 ATTILIO BERTOLUCCI (1911)

ITALIJA

LJUBAV MENI BLIZA

Ljubav meni bliza Okrutnošću tvojom me tješi;

Vani je noć i pada Slatka iznenadna kiša.
Porodična svjetiljka otkriva Intimne i drage stvari.
Ljubav priča i priča o tebi
Pritajena kao voda između visokih trava.

CETTINEO

GIORGIO CAPRONI (1912)

ITALIJA

SVITANJE

Ljubavi moja, u dimovima jednog bara u svitanje, ljubavi moja,

kakva duga zima i kakvi srsi čekati te. Ovdje, gdje je mramor u krvi
led, a svježinom čak i oko miriše, sada u usamljenom šumu preko
inja ja koji to tramvaj čujem, što otvara i zatvara u vječnost pusta
svoja vrata?... Ljubavi, meni se ustavilo bilo: pa ako čašica kroz
buku
jedva čujnu ima drhtavicu među zubima, to je možda
tih točkova jeka. Ali ti, ljubavi,
ne reci mi, sada, kad umjesto tebe već izlazi
sunce, ne reci mi, da iz onih vrata,
tu, s tvojim korakom, ja čekam smrt.

520 RICOV
FRANCO FORTINI (1917)

ITALIJA

LJUBAVNA PJESMA

Sada praporcima zvekeću kola među granjem sleđenih grobišta, krše staklasti
šljunak.
Večer psičući zaziva niz zabate, u napuštenim parkovima bunca siječanjski
vjetar.

Tebe, golo tijelo, boji sjaj vatre; istežeš tegobne udove, cjevanice, sažgane
žljebove, kao da spavaš. Sanjajući razumijevaš one zvukove, korak čovjeka
zgrbljena i crna na kolniku; sapa se puši s njegova kljuseta. Slušaš ga kako je
dalek, kako nestaje.

Onda, ljubimo nadalje: uživajmo, mi mladi ljubavnici, ako se i spušta sjena na

lica i mutan nas obuzima san.
Ako i ubijaju i viču ljudi u hladnim kućama, zaboravimo zimu, o tople ruke,
zajedno!

Ali koliko je tu tišine: čuje se samo vjetar kako grize oblake.

Uzalud bismo htjeli milost! Ledena noć

obuzet će naše obnažene duše, grane krhke na vjetru,
sjenovite glasove, tužaljke...
Ali ti se već dižeš, popravljaš kosu naviklom
kretnjom i gledaš Firencu kroz staklo.

SLAMNIG

521
 ELIO PAGLIARANI (1927)

ITALIJA

LJUBAVNA PJESMA

Imala si noge od kobile ždrebne a kosu od kučine,

tvoje oblike stolarske proizvodnje tukao sam siguran
u popravak, zamišljajući
— kad bih ti zubima natezao cicke — jedno
nabreklo obilje. Dobro ti je stajala marinerica,
bijela i modra.

Borio sam se na pržini da te otvorim i da te

riješim jedne sumnje, podsuknjo narodnih
vlakova.
Sam Bog zna što sam vjerovao da vidim,
u njezinim nemirnim očima.
Da je u tome grijeh! idemo tlapnjo dobi,
koja ostavlja znak i laž: proglasivši odraslim život, evo me
gdje grbim šiju da kažem: čudna stvar, čudna stvar, kao guska.

Uviđam da sam da ne utonem upotrijebio tebe kao

pojas za spasavanje

Ovdje, gdje je more prepuklo, nema više

sjećanja, i ako me obuze izdaja
dubine, to je samo noć, jasnoća
brak mora i mjeseca u ovim zemljama
niskim, to je samo Villa Serena tako gola,
tišina, zbunjenost pred prijetnjama
zore.

SLAMNIG

522
OCTAVIO PAZ (1914)

MEKSIKO

ZAPISANO ZELENOM TINTOM

Zelena tinta stvara vrtove, šume, livade, krošnje gdje pjevaju

slova, riječi koje su stabla, rečenice koje su zelena zviježđa.
Pusti da moje riječi, o bijela, siđu i pokriju te kao kiša lišća
snježno polje, kao bršljan statuu, kao tinta stranicu.
Ruke, struk, vrat, grudi, čelo čisto kao more, potiljak jesenske
šume, zube koji grickaju vlat trave.
Zelene pjege, poput zvijezda, osipaju tvoje tijelo, kao tijelo stabla
u pupanju.
Neka te ne smetaju toliki sitni i svijetli ožiljci: pogledaj nebo kako
je zelenim zvijezdama tetovirano.
MILIĆEVIĆ

EFRAIN HUERTA (1914)

MEKSIKO

KRATKA ELEGIJA

Sada i u času smrti naše, ljubavi, sada i uvijek,

po zapovijedi patnje i u sjeni sna,
čekam te, čekamo te, golube nostalgije, blaga ševo.
 Sad je biser koji se raspada dok leti.
Patnja je tajna zadržana u svojoj smrti.
Reći golub, znači vidjeti kako nam nada kap po kap odlazi.
Evo me u tvojoj smrti, evo me u tvom životu.
Pod tvojom jasnom sjenom, podno agonije.
Malo sam stablo koje ne suši svog plača, sjena sam sebe
samoga, alkohol izmučeni.

Loman sam, muškarac, nostalgija sam zlostavljana.

Sjena sam tvoje smrti, profil tvog života, čaša tvoje krvi,
ruža tvog pepela, kip tvoga praha, žestina tvoje svile.
Tvoj sam jecaj i rana tvoga leta.

Sada i u času naše smrti, ljubavi,

ja sam mramor u tvom krevetu, karamfil u tvojoj zemlji, zlato na tvom
lijesu, čempres na tvom grobu.

Sad sam čovjek s crninom na ramenima.

Tvoja sam crnina, tvoj crnac, slijep i promukao, ići i dolaziti,
umrijeti, roditi se i umirati.
Ti si bila golub najsavršenijeg leta.
Ja izmišljam tugu i izmišljam agoniju.
Stojim uz tvoju smrt koja je moj vlastiti otrov.
Stojiš uz moju smrt i ja sam tvoja elegija.

MILIĆEVIĆ

524
JOAQUIN PASOS (1915-1947)

NIKARAGVA

BESKRAJNA PJESMA

U ovoj večeri tvoj profil nema preciznih linija,

jer na tvom licu nema međe gdje bi počeo tvoj osmijeh;
al on je odjednom u tvojim ustima i ne zna se kako teče
i kad odlazi, nikad se ne može reći da 1’ je još ovdje,
isto kao i tvoja riječ, od koje nikad ne čujem prvi slog
i nikad da prestanemo slušati ono što govoriš,
jer ti si tako bliska u ovoj udaljenosti
te je uzalud pitati kad je došao tvoj dolazak,
jer nam se čini da si bila ovdje cijelog života,
s tim vječnim glasom, s tim stalnim pogledom,
s tim nepromjenljivim obrisom svoga lica.

MILIĆEVIĆ

GUSTAVO VARCARCEL (1921)

PERU

DESET GODINA

Deset godina, drugarice i ženo moja, leže uz

ljubav podno naših života.

Deset godina podižu iz vremena jedinstvo

naših bića sazdano na plaču.

Deset godina nam šalju četvero

djece i jedan ideal da se i dalje
borimo.
 Reci mi onda, kako da ne budem zahvalan prvom
susretu s tvojim očima.
Kako da ne želim vidjeti slobodu svijeta gdje
obasjava tvoje kose.
Kako da ne tražim mir za naše suze ako muzika
svitanja svira za život.
Reci mi onda, kako da ne budemo dobri poslije
tolikih patnja.
Nećemo nikada klonuti, drugarice,
jer nam deset godina rekoše
da u bijedi
tamnici
progonstvu
i plaču
još uvijek ima mjesta za sreću.
MILIĆEVIĆ

JOSE RAMON MEDINA (1921)

VENEZUELA

SVE JE STVORENO ZA LJUBAV

Sve je stvoreno za ljubav.

Klas pjeva u polju, raskoš učvršćuje istinu vremena.
Ukrštaju se riječi znakovi, tajanstveni tragovi niču iz
dubine izgubljenih dana.

526
 Tako, život
pjeva u ljubavi svijeta; i
sviće jasnoća
slična kakvom božanskom licu u
samoći; ili ponoćni blijesak koji,
iznenada, obasja tamna područja
zaborava.

Osjećanje sporih ruku koje rastapaju

snijeg, tajna leta, mekano žamorenje
ptica u bijegu.

MILIĆEVIĆ

ERNESTO CARDENAL (1925)

NIKARAGVA

EPIGRAMI

Poklanjam ti ove stihove, Claudia, jer ti pripadaju.

Napisao sam ih jednostavno, da bi ih ti razumjela.
Napisani su samo tebi, no ako te ne budu zanimali jednog dana poznavat će ih
možda čitava Latinska Amerika. A ako prezreš i ljubav koja ih je u pero
kazivala, druge će sanjariti o ljubavi koja nije za njih bila.
Možda ćeš vidjeti, Claudia, kako ove pjesme,
(spjevane da bi te osvojile)
u drugih ljubavnika koji ih budu čitali
bude cjelove koje u tebi nije probudio pjesnik.

527
 Od ovih kina, od zabava, Claudia
od ovih konjskih trka
potomstvu neće ostati ništa
do stihova Ernesta Cardenala za Claudiju
(možda)

i Claudijina imena koje sam u njima spominjao i imena mojih

suparnika, ako ih odlučim otkupiti zaboravu, i uklopiti u svoje
stihove ne bih ih li ismijao.

Moja će osveta biti:

Da jednog dana do tebe stigne knjiga slavna pjesnika, i da pročitaš
stihove koje je pjesnik napisao tebi a da ti to ne znaš.

Rekli su mi da si zaljubljena u drugog tad sam otišao u svoju sobu i

napisao protiv Vlade ovaj članak zbog kojeg sad sjedim u zatvoru.
M. POLIĆ

Ja sam rasturao ilegalne letke,

vikao sam »živjela sloboda« javno na ulici
izazivajući naoružane stražare.
Ja sam sudjelovao u aprilskoj buni,
ali problijedim kad prolazim kraj tvoje kuće
i od sama tvoga pogleda zadrhtim sav.

Možda ćemo se vjenčati ove godine, ljubavi moja, i imat ćemo neku
kućicu.
I možda će biti objavljena moja knjiga ili ćemo otputovati u
inozemstvo.
Možda će pasti Somoza, ljubavi moja.

MILIĆEVIĆ
528 1961.
JOSE LUIS HIDALGO (1919-1947)

ŠPANJOLSKA

NE

Noć te uništava da bih te tražio kao luđak, u tami, u snu, u smrti.

Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost ruši, život se zatvorio.
Kakva samoća i mrak, kakav suh mjesec na nebu, kakvi daleki
putnici po nepoznatim tjelesima pitaju za tvoju krv, za poljupce, za
kucanje tvog srca, za tvoju neočekivanu odsutnost u noći koja raste.
Moje ruke te ne stežu i moje oči te ne poznaju.
Moje su riječi uspravne tražeći te utaman.
Spokojna noć u meni, horizontalna i duga, pružena kao rijeka sa
samotnim obalama.
Ali idem da te tražim, otimam te i čupam iz tame, iz sna, prikrivam
te za svoje sjećanje.
Tišina gradi tvoju neobjašnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostaješ.

MILIĆEVIĆ

MANUEL ARCE (1928)

ŠPANJOLSKA

SADA

Bili smo kao dva mala kralja u svijetu našeg srca. Naše su ideje bile
kao mladi tigrovi.
I naša bol bijaše takva: kao mladi tigar pred životom. A sada. . .
(Ne htjedoh ti reći da sam drugoga dana pošao tražiti službu. Htio sam
te iznenaditi.)

Pođoh da tražim službu.

Pođoh da tražim kredit od jedne banke.
Podoh da tražim stan gdje bismo mogli živjeti,
sanjati,
pretvoriti u opipljivu stvarnost ovo kraljevstvo ljubavi koje nas ruši
unutra.

Ali šalteri banaka,

ali predsoblja direktora poduzeća,
ali hodnici jeftinih stanova,
ali ovaj strašni svijet,
sav ovaj život, upisan u molbe i potvrde,
sve mi je to reklo da smo beznačajni,
da smo maleni,
da smo siroti.

Nisam imao hrabrosti da im govorim o djetetu koje očekujemo. I nisam im htio

reći da očekujemo dijete, koje ćemo nazvati Tereza ili Manuel.
Jer kako da im govorim o našim snovima,
kako da im reknem da ptica, cvijet, pogažena travka,
koje smo jednog dana ganuti promatrali...
Koje riječi da upotrijebim da bi nas mogli razumjeti.
(Ptica, cvijet, pogažena travka...)

I nisam htio da im govorim o djetetu koje očekujemo,

jer kako da im govorim o tolikim stvarima,
ako ni ne poznaju to čudesno kraljevstvo koje se zove ljubav.

MILIĆEVIĆ
SOPHIA DE MELLO BREYNER ANDERSEN (1919)

PORTUGAL

DA BIH S TOBOM PROŠLA

Da bih s tobom prošla pustoš ovog svijeta Da bismo se

zajedno suočili s užasom smrti Da bih vidjela istinu da
bih izgubila strah Pošla sam uporedo s tvojim koracima

Zbog tebe ostavih svoje carstvo svoju tajnu Svoju hitru

noć svoju tišinu Svoj biser okrugli i njegovu bjelinu
Svoje ogledalo svoj život svoju sliku
I napustih perivoje raja

Tako bijah na svjetlu bez koprene tvrda dana Bez

ogledala vidjeh da sam gola A pustinja se zvala vrijeme

Zbog toga si me svojim kretnjama odjenuo

I naučih živjeti u punome vjetru.

MILIĆEVI
Ć

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet.

Mučno je voljeti te u tom kraju punom

nesavršenstva Gdje nas sve lomi i
ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja.

MILIĆEVIĆ
 JORDI COTS (1918)

KATALONIJA

TIŠINA

Tko zna za kakvu je radost plač moj?

Tišina je kao da nas neki stranac uči pjevati, kada ti šutiš...
Sve je, kao da se danas u ovom blagom kraju,
gdje dolazi tišina, muzika, snovi,
netko igra svoje vječnosti
za tebe i za mene, koji smo naučili
kako da se gledamo.
O, ovo otjecanje voda, tišina!

MILIĆEVIĆ

532
VINICIUS DE MORAIS (1913 -1980)

BRAZIL

AGONIJA

U tvom velikom bijelom tijelu ja sam potom ostao.

Oči ti bijahu pomodrjele i mene obuze strah.
Već si bez sjene bila — bila si kao velika pustinja
pješčanika
U koju sam se ukopao nakon dugog pješačenja bez noćiju.

U svojoj tjeskobi iskao sam onaj pejzaž mira Što si mi bila

dala za tako dugo vrijeme.
Ali sve je bilo besplodno, nakazno i bez života I tvoja su njedra bila
razoreni sprudovi od prohujale oluje.

Drhtao sam u agoniji i trudio se da se sam uzdignem,

Ali sve je bilo besplodno, nakazno i bez života
Htio sam biti nepomičan i moliti se, ali sam se u tebi utopio bio,
Nestao sam u tvom biću rasutom što se kao ponorskupljao.

Zatim je došao san, i mrak, i smrt.

Kad sam se probudio bila je svjetlost i ja sam snova propupao,
Bio sam prepun užasa od tvoje utrobe.

CETTINEO

533
JOSE TAVARES DE MIRANDA (1919)

BRAZIL

BEATRIČIN TRENUTAK

Ne pojmim niti znam što to biva.

Samo znam da svi časovi služe jednom času.
A što bi od mene bilo u ovim danima radosti, kad sjena
tvoga duha ne bi mazila moj lik?

Možda bi lirski trenutak bio već prošao,

i s velikim zvukom ne bi se nikad više uskladila glazbala. Što bi bilo
međutim od krilatih trublja
i promuklih glasova violončela?
Da li bi pješačio pjesnik zajedno s onima koji pate?
Ili bi ostao na putu
bez snaga, sa stidom
i s tratinčicom odlistalom u lijevoj ruci?
Ne pojmim niti znam što to biva.
Tratinčica će stajati oživljena u mojim rukama
i produžit ću da slijedim put onih koji pate ne napuštajući
da živim ove časove,
ove časove slatke koji su svi slični jednom samom trenutku.
CETTINEO

JOAO CABRAL DE MELO NETO (1920) BRAZIL

ŽENA KOJA SJEDI

Žena. Žena i golubovi.

Žena između snova.
Oblaci u njenim očima?
Oblaci vrh njenih kosa.
 (Posjeta čeka u sobi,
Vijest, na telefonu.
Smrt raste sa satom,
Proljeće ima prozora.)

Žena koja sjedi. Mirna u sobi, kao da leti.

CETTINEO

LEDO IVO (1924)

BRAZIL

PJESMA NADŽIVJELOG VOJNIKA

Tvoje noge gaze po različitim morima, o, usnula ljepotice,

i u uspavanci tvoga tijela, otkrivač novih ostrva, plovim oko mjesta
gdje se rijeka dijeli u kanale i bijela se voda ušutkuje u travi, kao da s
ženstveni pejzaž uspavljuje.

Idem s tobom, koja si mladost s spasenje, ali nosim mrtvace, kao što
pustinje vuku krst
jednoga sunca.
Otvorilo se vrijeme, i bio je jedan prozor, ali daleko od
bubnjeva i krikova
ja sam ostao gledajući te, ženo živa, punu svršetka i početka, kao život
i doline, i nada je tolika bila da su mi gorjele oči.
Braća su moja ovi leševi prostrijeljenih, koje voda ispire i nosi
močvarnim grobištima.
Moj je trg bombardiran, i kuća, i crkva.
Ustremljujem se usred stijenja, prljav, naprasit i ogorčen i slijedim te,
vidim te, presrećem te, i motrim te. Zajedno s travom rijeke život se
obnavlja.

CETTINEO 535
 GWENDOLYN BROOKS (1917)

AMERIKA

KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU

A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom,

A naročito
Kad zaboraviš nedjelju;
Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo
popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim kućnim ogrtačem nenadanja;
I ništa ne moram da radim, i sretna sam...
I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći!
Kad to zaboraviš, kažem.. .

I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,

I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak;
To jest, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom
kutu, na Nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata, pa raženi kruh i
čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš...

Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj

Da će rat svršiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini,
I nježno se slivali jedno u drugo...

Kada, kažem, zaboraviš sve to,

Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati Da si me dobro zaboravio.

536 BUJAŠ
ALLEN GINSBERG (1926)

AMERIKA

LJUBAVNA PJESMA NA WHITMANOVU TEMU

Ući ću kradom u spavaću sobu i leći između

mladoženje i mlade, tih tijela što su ravno s neba
pala,
pa leže i čekaju, ispružena, gola, nemirna, pokrivaju
laktom oči i u tami;
Zaronit ću licem u njihova ramena i grudi, udisat ću
vonj njihove kože,
i milovati, ljubiti im vrat i usta, rasporiti ih i
upoznati, podići noge podatno savijene, penis što u
tami bjesomučno traži i juriša uzbuđen sve od rupe
do pohlepne glave; tijela što drhte gola i sljubljena,
usne i bedra ko zavrtanj i matica,
i oči, oči što bljeskaju zavodnički,
razrogačene u zaboravu,
i stenjanje, pokreti, glasovi, ruke u kosi, ruke među
bedrima, ruke u vlazi omekšanih usnica, ritmičko
grčenje trbuha, sve dok se bijelo sjeme ne prospe u
uskovitlanu posteljinu
i mlada krikne tražeći oproštaj, a mladoženja se oblije
suzama strasti i sućuti,
i ja se dižem iz postelje, obogaćen posljednjim prisnim
pokretima i oproštajnim poljupcima — sve to prije no se
probudi duh, iza zastora
i zatvorenih vrata u zamračenoj kući gdje stanovnici
tumaraju nezadovoljni u noći, gole sablasti što traže u
šutnji jedna drugu.

SOLJAN
537
 ANNE HEBERT (1916)

KANADA

POSTOJI SIGURNO NETKO

Postoji sigurno netko Tko me jednom ubio

A zatim otišao Na vrhovima prsta,
Ne narušivši svoj savršeni ples

Zaboravio me položiti u krevet

I ostavio me da stojim Svezana čvrsto Na
putu
Sa srcem zarobljenim kao i prije S očima
nalik
Na njihov odraz u vodi još čist

Zaboravio izbrisati ljepotu svijeta Oko

mene
Zaboravio sklopit moje oči gladne
I dopustio im tu pustu strast

PALJETAK

538
JEAN-GUY PILON (1930)

KANADA

SJENE

Jer je jednog dana

Htjedoh učiniti dijelom svoje sudbine
Moji je snovi stvaraju strpljivo
Iz tisuću tajanstva
Ona je biljka ptica ili žena
Njeno ime titra u istim slogovima
Ako postane lopoč
Galeb ii ljubavnica

PALJETAK

ROLAND EVERSON (1930)

KANADA

STUDENA LJUBAV
Šireći se od studeni jezerski led se kupi
i pritišće vodu.

Čujem kako puca led; voda prska uvis pod pritiskom.

Hladnoća steže moju krv goni je brže.

Sjećaš li se silovanja kod Drumhellera pri pedeset ispod?

Kanađani su čvrsti.
Čuvaj se mene, ljubavi moja, u vječnosti zime; moja smrt čini
me još življim.

PALJETAK 539
RUDOLF HAGELSTANGE (1912)

NJEMAČKA

DOPUST

Usahla trava, svenuli cvijet,

Iz tisuću neba svjetlost je pala:
Posljednje, što još imaše svijet.
Cipelu rosa vlažit je stala.
Bila je jesen, a nisi znala.
U krošnji je krvava gorjela kap,
I oskoruša mrko se sjala.
Zovu je sunčani škropio slap.
Drozdu je godila bobica mala.
Jabuka zrela u vrtu je pala.
Sladak je bio i bazgov cvijet.
Od tamnih suza blistat je stao.
A ipak je bilo ko da je svijet
O proljeću novom znak nam već dao. Med’
zvijezdom i prahom tko bi to znao?
KRKLEC

HANS EGON HOLTHUSEN (1913)

NJEMAČKA

KONAC RUJNA

0 jabuke su ljestve prislonjene

Od sinoć, kad na voćnjak pade mrak. Vedrina
sad je raspršila sjene:
Ko zlatno runo prelijeva se zrak.

Sa kupinasto-tamnim spomenima U srcu

mom se ugnijezdio dan.
Opojnost ljeta zrelo voće prima
1 žar je njegov mladom vinu dan.
 Za djevojku je sada stigo trenut. Kako
si bez nje rasut bio čas.
O, sa njom biti, grliti je, krenut U polje sa njom,
gdje je pao klas.

Već krošnju bukve rujna raskoš kiti. Usta uz

usta, vreli zagrljaj.
Jedno uz drugo pripiti se, biti Tek jedna čežnja,
jedan zanos, sjaj.

O nadzemaljski ushićeno stanje, Kada

se stapa radost, bol i krik. Potpuno ljeto
i s njim rastajanje.
U prvu maglu već mu tone lik.

KRKLEC

KARL KROLOW (1915)

NJEMAČKA

MOGU TE VIDJETI U TAMI

Mogu te vidjeti u tami, u noći, koja crni debele,

zelene orahe, u krajoliku, koji kao da je bez kože, s
mirisom lišća i riba.

Mogu te vidjeti u tami.

Tvoje oči — dvije tamne jagode u plavkastom mlijeku blistaju u

svjetlu šibica.
Zlatnik mjeseca u sjenama brijestova ne blista
ništa nježnije.
On je star i trošan, loman od zraka, i melankoličan
kao čaranje pješčana sata.
Mogu te vidjeti u tami i sricati šutnju,
i oštri miris paprati u hladnoći bez vjetra, sricati tvoja usta i
noć, koja u jutarnjem rumenilu postaje tako stvarna, i koja se
topi poput sladoleda.

VRKLJAN

OTIŠLA SI

A ja volim zidove sobe i oslikavam ih tvojim

dječačkim licem.
Else Lasker-Schuler

Otišla si. Ti ćeš uvijek otići,

kada dan na grudi stišće sive golubove
i kada sumrak svoju maramu baca na nas.

Noć dolazi s obojenom kosom i mirisom badema.

Mjesec stoji nad strništem koje miriši po metvici, i rana rosa
pada na rijeke, u kojima rastu jegulje.

Otišla si. Crno je postalo plavetnilo u frulama encijana.

Ostala je soba i zelena boja jakne od baršuna nad vunenom
suknjom,
odsutni pogledi, koji bijahu kao znatiželjne mušice.

Zidovi; obloženi nemirom i broncom jednog potiljka!

Otišla si. A ja volim zidove sobe, i oslikavam ih tvojim
dječačkim licem.

VRKLJAN
GEORGE FORESTIER (1920)

NJEMAČKA

RAZGOVOR SA CRNIM ZIDOVIMA

Ja govorim u noć,
Sa čelom o prozorskom staklu Riječ, koja me
tješi,
0 koju se hvatam U
smutnji, u šutnji Zidova
golih.

Oh, da si tu,
Da i tebe tješiti mogu Dahom usana svojih
1 svojim glasom Kog ne shvaća nitko Osim
onih, što poput tebe Čekaju naslonjeni
S čelom o prozorsko staklo Beskraja gluhog!

KRKLEC
 JAN ELBURG (1919)

NIZOZEMSKA

VJEŠTICE VJEŠTICE Čaraš li?

ti živiš tako jednostavno

kao tisuću drugih
u šatoru od francuskog platna
tvoje grudi u dva mala predsoblja
u kućici od tanke odjeće
tako malenoj tako malenoj
da tvoje noge moraju na ulicu

ti snivaš skromno u svojim očima ti gibaš

tako jednostavno ramenima kao tisuću i
jedna žena zašto se onda moj glas mora
klanjati kao da prolazi kraljevna?

ja se predajem neizmjerna zračna flota mirno

prolazi

hajde priznaj ti (vještice vještice) to radiš,

nije Ii istina, čaraš.

ZEČKOVIĆ

544
GERR1T KOUWENAAR (1923)

NIZOZEMSKA

U MARTU

U martu noću u dva sata zapalio je

na balkonu plamen nije se ugasio

ona reče jesam (tu riječ zaoble

njegova usta) živa posvjedoče

jedna riječ i ništa da dahne ništa ne

prođe niti išta stane

samo ih bijelo plamenje u ledu

čuvana toplina najtiše noći godine
lizne

ZEČKOVIĆ

LUCEBERT (1924)

NIZOZEMSKA

KASNO LJETO

svoje sam oružje u travu položio moje će

oružje odisati travom svoje sam tijelo u travu
položio mirisno tijelo ko drvo gorko i slatko

to ležanje to ništavno lagašno ležanje dok pluta

kao žuta sličica na vodi sjajna savijena na
valovima na rubu šume prašnoga tijela i sjena
 o veliki dahu ne podiži još kamenje ne otežaj još
njihove obraze i oči manje kratkovidnije i sivlje

pusti ljubavnike da još leže i tišina crna u njihovim

srebrnim ušima i ah pusti djevojke nek namještaju
svoje perje i nek se smiješe

ZEČKOVIĆ

HUGO CLAUS (1929)

NIZOZEMSKA

ŽENA

Ubilačko sjeme tjera žestoko korijenje. Kako ću se,

pastirice, u vama razgorjeti? Kopriva u travi?

Promuklo vam ženstvo izvire iz grla I gasi jutro u

vrebanju.
Vaša put,

Taj divlji
Uzbibani šaš kojim plamen tjeram, Sagori u prepast.

ZEČKOVIĆ

546
MARIE WINE (1912) ŠVEDSKA

LJUBI ME Ljubi me

Ali ne dođi preblizu

Ostavi mjesta za ljubav
Da se smije svojoj sreći
Daj da uvijek jedan pramen moje žute kose
Bude slobodan.

SLAMNIG-ŠOLJAN

BO SETTERLIND (1923)

ŠVEDSKA

LJUBAVNA PJESMA

Kod tebe ležim u mraku nalazim mir.

Nitko nije na svijetu dobar ko mrak i ti.
Vezao sam se s mrakom Vezao sam se s tobom.
Da se rastanem s mrakom rastao bih se s tobom.
Kod tebe ležim u mraku kao ptica u gnijezdu.
Vjetar mi raznosi pjesmu.

SLAMNIG
 TOMAS TRANSTROMER (1931) ŠVEDSKA

PAR

Gase lampu i njezino bijelo sjenilo zatreperi na trenutak prije

nego što se rastopi kao tableta u čaši mraka. Zatim uzdizanje.
Hotelski zidovi rastu u mrak nebesa.

Jenjali su pokreti ljubavi i oni spavaju

ali njihove se najtanovitije misli sastaju
kao da se dvije boje sastanu i upiju jedna u drugu
na mokrom papiru đačke slikarije.

Mračno je i tiho. Ali grad se primaknuo bliže u noći. Ugaslih

prozora. Došle su kuće.
U nagruvanoj tišini stoje vrlo blizu, gomila ljudi bezizraznih lica.

SLAMNIG

548
VERONICA PORUMBACU (1921-1977) RUMUNJSKA

ZNAŠ LI?

Znaš li čas kad zemlja pjeva svoju šutnju

i čas kad se vjetar pretvara u vihor?
Znaš kad u letu s neba
ptica pada i čas kad se
čežnja već u bol
pretvara?
KOVAČEC

NICHITA STANESCU (1933)

RUMUNJSKA

MUKA OD LJPOTE

Ne kažem da je sreća bila Što sam te

upoznao.
Kažem samo da je to čudo bilo.
Gledaj da ne umreš, voljena, pokušaj da
ne umreš ako možeš.
Meni je život nestao, tebi je sreća
nestala.
Samo toliko kažem nas dvoje smo živeli
na zemaljskoj kugli.

PETRU KRDU 549

 MUHAMED AL ASMAR (1915) EGIPAT

BODEŽ

Od tebe sam otišao, i svu ljubav prema tebi Iz srca svoga zauvijek
iščupao.
Ali, jao! Tko može prkositi svom udesu?
I ja opet, kao nekad, ludo čeznem za tobom.

Kuda god bih prolazio putem samotnim,

Ja sam znao, da zaboraviti tebe ne mogu,
Negdašnja mi čežnja uvijek pali srce I ti si opet sa mnom, uvijek i
svuda.

Tako sam te silno i duboko volio,

Da se danas, eto, u užasnu mržnju Pretvorio moj plamen ljubavni.
I sada mi peče dušu dubokom i silnom ljubavi.

I zbog toga me, draga, ako hoćeš kori ili mi pak oprosti, Ali na moj
užas, ja sam sreo tebe:
I kao divnu ružu na grudi te htjedoh uzeti,
Al’ umjesto ruže — ti bodež mi u srce usadi.

KUKOLJA

SALAH GAHIN (20. stoljeće)

EGIPAT

ČAJ SA MLIJEKOM

Četiri su ruke na bijelom stolnjaku:

To dvoje mladih sjedi za stolom samotnim:
Sunce je obasjalo sve kuteve kuće.
Dvoje zaljubljenih pije čaj sa mlijekom.

550
Radosni i sretni oni slave svoj zlatni dan, Dan, koji je
njima najveću sreću donio.
I na ovom surovome svijetu
Njihova dva mlada srca zauvijek združio.

Dvoje mladih šuti, radujuć se jedno Drugome. I samo

poljupci se čuju iz tišine. Sunce je obasjalo sve kuteve
kuće.
I proljetni lahor njiše lake zavjese.

Četiri su ruke na bijelom stolnjaku,

I na njima se sjaje dva zlatna prstena.
Sunce je odagnalo sve sjene s njinih lica I bacilo preko
njih svoj odsjaj rumeni.

Sunce slavi ljubav, što dva srca spaja, Ljubav, što je

jača od bijede i od smrti, Ruža svoje tajne šapće
povjetarcu...
Dvoje zaljubljenih pije čaj sa mlijekom.

KUKOLJA

551
LUDMILA JEVSEJEVA (1915)

LETONIJA

ZAŠTO?

Privio me na grud. Rekoh:

»Idi već!«
Al zašto se pokrenu Srce
trepereć?

Ugrizo me cjelujuć, »Stidi

se!« šaptah tio.
Al zašto okom molih Da bi
ponovio?

Ta posve stran je meni i sva

je lažna šala, al što sam ga
stalno željom dozivala?

VELEBIT (sa esperanta)

MINNI NURME (1917)

ESTONIJA

MASKA

Iza tvoga lica ko iza maske stranac me gleda. —

Ti tišti srce moje,
kad hoću k tebi, videć stranca, strah mi prići ne da, pa sumnjam i u
oči svoje!

Zar si ti taj što izgledaše najdraži mom biću, kome sam srce dala?
Da, tvoju dušu sablasnu, kojoj zore ne sviću, tako sam malo znala.

VELEBIT
JEVGENIJ JEVTUŠENKO (1933)

RUSIJA

U RUMENOM DRUŠTVU

U rumenom društvu žutokljunca ona je sjedila

u sali, ali svi đavoli njenog lica mene u pomoć
su zvali.
Ja priđoh.
Sa cvijetom u ruci.
Poklonih se.
Gucnuh malo.
A ona je gužvala rupčić i on je sve to gledao.
Ona je tonula u polusan.
On se mučio s kotletom.
O, kako mi je zavidio taj gusan i kako je
prikrivao sve to!
Poslije ćuteći se digao od stola, a ona sva meni
se nagnula, pa ipak, i ne okrenuvši se, bez
bola, ne za mnom, za njim je krenula.
On joj je pridržao kaput, romana njenog heroj,
i osmjehnuo mi se usput žestoko i rumeno.

SARAJLIĆ
TADEUSZ ROŽEWICZ (1921)

POLJSKA

EVA

Izlaziš
iz mojih očiju naga hrapave
školjke koljna ružičaste
unutrašnjosti otvaraju se u noći
bijelo krilo prepona anđela polako
se zatvara
i slana rosa ljubavi prekriva kožu

MALIĆ

ŠTO JE BILO SKRIVENO

Što je bilo skriveno otkriveno je

ulazili smo u sebe

kao što se ulazi
u zemlju zrak
vatru vodu
tijela su nam drhtala
oči su nam bile zatvorene
 Dok si spavao u
toplom trbuhu noći
ohladnjelih usta
savijen u klupko
govorila sam srcu
tiho tiho budalice
kamo bi iskočilo

on će tu ostati
zauvijek
neće se probuditi

MALIĆ

WISLAWA SZYMBORSKA (1929)

POLJSKA

PREBLIZU SAM

Preblizu sam da bi me sanjao.

Ne lepršam nad njim, ne bježim mu pod korijenje
drveća. Preblizu sam.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne skida prsten.
Preblizu sam. Velika kuća gori a ja ne vičem u pomoć.
Preblizu, da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla uči kao gost pred kojim se
razmiču zidovi Više nikad neću tako lako umrijeti, tako
posve izvan tijela, tako besvjesno, kao nekad u njegovu
snu. Preblizu sam, preblizu. Čujem psiku i vidim
ljeskavu ljusku te riječi, nepomična u zagrljaju. On
spava, pristupačniji u ovom trenu jedanput viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom nego meni
koja ležim uza nj.

556
 Za nju se sada u njemu prostire riđolisna dolina,
zatvorena osnježenom planinom u plavetnom zraku.
Ja sam preblizu da mu s neba spadnem. Moj krik sam
bi ga probudio. Jadna, svedena na vlastitu pojavu, a
bijah breza, a bijah salamandra, i svlačih sa sebe
vrijeme i atlas prelijevajući se bojama koža. Mogla
sam milostivo iščezavati pred začuđenim očima, što je
blago nad blagom. Blizu sam, preblizu, da bi me
sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku, utrnulu, punu
nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš, svrgnuti sjede
anđeli.

MALIĆ

STANISLAV GROCHOWIAK (1934)

POLJSKA

GOSPOĐI

Volim iz pleha tvoga vrča Piti gorki čaj, gospođo —

Volim gladiti tvog štakora Kad mi do nogu dobaulja

Ili pričam sa žaračem,

Ili psujem karbitušu:
Ta je dama prostakuša I ne krasi ti dvorca.
 Ipak ti je lijepa prljavština S astronomijom
opakih pauka,
S mračnim kazamatima svog podruma,
Gdjeno plećke ginu na kukama.

0 feudalna moja gospođo,

Slavim ti tvoj dom Vječni
podanik tvoje kose,
Stalni vazal tvoga rebra...

MALIĆ

JAROSLAV MAREK RYMKIEWICZ (?)

POLJSKA

SEDAMNAESTOGODIŠNJA POPRAVLJA FRIZURU

Monika, jedna od mojih lijepih Muza, popravlja

frizuru. Bljeskom ukosnice sapeta,
Počešljana u konjski rep ili bubi,
Kosa od tradicionalnog zlata, u kojoj zeleni Češalj, od
plastike, sitne iskre kreše.

Monika, kroz prašno, raspuklo ogledalce Nad

jastučićem srebrne pudernice,
1 ne znajući promiče u davnu dekoraciju
Iskonskom gestom popravljanja kose,
Monika, Muza bilo koje epohe.

Sada se Moniki duboko klanjaju Perike dvorjana

u kraljevskom dvorcu

558
i bezimene sjene u krasuljcima Kneževine,
A poete, na svojim piknicima,
Samo za nju rimuju ljubavna uzbuđenja.

Monika, trideset deveto godište,

Vraća se, kroz ogledalce nad jastučićem i dijalog Nastavlja,
zatim sitnu nožicu U crnoj čarapi uvlači u moju poemu,
Monika, jedna od mojih lijepih Muza.

Kosa što luta kroz epohe I seks u konvenciji koja tek nastaje.

MALIĆ
 JIRI ŠOTOLA (1924)

ČEŠKA

JA SAD IDEM VAN

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti

i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta tako gledaš u
mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,

pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog besprizornog razrokog fotona.

Posadit ću se u obliku prašine, spale nekome s cipela, na prag tvojih
vrata.

A ti onda ne budi zla i puti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike

ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je

nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću tu usahnuti umrijeti
umrijet od žalosti, ta molim te ipak otvori ii ću ti ta vrata razvaliti, kožu
ću ti izgrepsti, oči ću ti iziziskopati

ljubavi moja.

ŠKRITEK

560
 A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA?

A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima

spavala? i što su ti govorili? i kako, kako je to bilo? Daj mi
mira.
čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje fotografije spremljene u kutiju od cipela,
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u policama pod rubljem,
prestani, prestani, idi već, kao nesnosnu muhu pratim očima tvoj lik po svim
kutovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena, moram se
ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narančastoj lokvi pod svjetiljkom, izgubi se među
slovima ove glupe knjige što je čitam,

idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam, to me ne zanima,

fučkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed

i sijed ću te još voljeti, nozaimeisusovo
koliko,

koliko si ih imala?

S KRIT E K

561

35 Milićević: Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije

 ŠTEFAN ŽARY (1918)

SLOVAČKA

KOMADIĆ SUNCA

Komadić sunca u bočici nosim ti, nek se u

tvojim očima rasvijetli,

Šareno dugino stakalce sam ti dao, ako ti možda pogled

nečiji učini na žao.

Komadić svjetla u bočici mirisni, atom sunčanog jutra

dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti, ti malo njega iz bočice

pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene, crtati kvadrate, bacati zlatno

prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni s tajnama o svakoj

alkemijskoj mijeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći i ja ću ti noću

opet u san doći.

Komadić svjetla ukradoh nebeskom svijetu tom za tvoje

grudi, kao za broš s topazom.

Oboma nama da jasno svijetliti stane kad više ni sunce nad

zemljom ne grane.

ŠKRITEK

562
MILAN KRAUS (1924)

SLOVAČKA

OČAJNOJ

Ti plačeš, a on ode tko zna s kojom, pred

prijekorima i pred suzom tvojom.

Ti sušiš rubac mokri, uplakani, on mijenja dane,

mijenjaju ga dani.

Ti čekaš list ko prosjak dva, tri groša, na prozor

tvoj ne kuca listonoša,

obilazi tvoj dom, Penelopo!

Taj tupi bol zacijeliti će rane i ti ćeš naći mir za

svoje dane.

No možda jednom...

No možda jednom (vani pljušte kiše) zamolit će

te netko utočište.

Netko tko motri u mraku vaš dom.

Bit će to on.

Mir tvoje tuge dirnut će ga i

kad smjerno digne pogled oprostit ćeš mu ti.

Oprostit ćeš mu ti?

GOLOB
 MIROSLAV VALEK (1927)

SLOVAČKA

JABUKA

Jabuka s ormara skoturala se na zemlju.

Tako, spakuj svoje stvari i možeš ići.

Naslonila se leđima na vrata i povikala očima:

Zaboga, molim te, ne!

No ja sam odmah znao da mi je toga dosta; ustao sam,

podigao jabuku, zaprašenu i još zelenu, i položio je na stol.
Nije prestajala moliti, prišla je k stolu, i plakala.
Gledajući u mene, brisala je jabuku i plakala.
Dok nisam rekao: Ostavi tu jabuku i idi!

Događaji su se odvijali kako sam pretpostavljao. Što mari

ako po drugom rasporedu!
Otvorila je vrata,
problijedio sam i rekao: Ostani!
Ali ona je spakovala svoje stvari i otišla.

Jabuka s ormara skoturala se na zemlju.

ŠKRITEK

564
MILAN RUFUS (1928)

SLOVAČKA

MOLITVA ZA DRAGU

Kako je tiho u lišću iva.

Plač rose čuješ kako traje.
Pod nebom ptica srebrom pliva, a moja draga
bolesna je.

A moja draga leži sama pod bijelim svjetlom

mjesečine.
Ko kamenje na obalama, kao ta voda koja mine.

Izliječi, bože, zašto čekaš, izliječi, travo.

Jorgovani.
Bol njena teška kao rijeka i moje srce stoput
rani.

0 luno, tvoje svjetlo bijelo tjeskobu našu neka

skrije.
Izliječi dijete neveselo.
1 vrati, vrati, vrati mi je.

GOLOB

JAN STACHO (1936)

SLOVAČKA

NOĆ KOJU ĆU PROBDJETI S MARION

Molitva crnog baršuna, djevica.

Hoću da osluškuješ svadbeno šuštanje
posteljnog rublja u času
kad lastavica usne na mjesečini.
 Jutros sam vidio živu ženu.
Dolazila je s groblja s kosom kišom na licu, sa
zapjenjenim vlasima, s namjernim dodirom cijelog
dlana.

Dolazim ti skelom, ljubavi moja, da bismo

razgovarali o zemaljskoj sreći, da bi otkrila moju
pjesmu, jer samo tvoja lampa svijetli, Marion.

Noću, kad usnule ribe podijele vodu na dvije

polovine,
drhtat će zvijezde, satovi javiti ponoć, a uplašene
ptice kružit će iznad gnijezda

i tada, upravo tada

izići ćemo na balkon zajedno i rukom tek tako
pruženom u tamu pozdraviti mjesec.

Grudi će ti do jutra biti uplašene i dozvolit ću ti da

ruku do lakta
uroniš u vodu zdenca.

Budi snažna kao plavilo, a na rastanku rastvorena

kao vjetrenjača.

Zatim ćemo u rukama, koje će mirisati na naš

doživljaj, ti nevina medu ženama, ponijeti šešir i
do jutra
hvatati padajuće zvijezde kao leptire.

GOLOB
566
LINA KOSTENKO (1930)

UKRAJINA

ŠUMI VATRA

Šumi, gori vatra — veseli satana, crvenim se

smehom otima iz peći...
A ja sam uz prozor čelom prikovana i tuga mi
krišom obuzima pleći.

Samotna, za srcem, pođoh u svet novi, da uz

tebe nađem kutak ubežišta.
Misli moje, misli — divlji golubovi, išteše niz
polja plava utočišta.

I pobegoh sama — u sneg, u nesutra, da

pronađem ključe duševnih tišina,
a pronađoh samo gorku tugu jutra, čašu koju
pijem ko žuč mladog vina.

I nekakva čuda čekam da se dese...

Noć upijam crnu i drhtim od svega.
Ako voliš — sam ćeš naći, bez adrese, moj
ubogi prozor za morima snega.

I gle, plovim sama u gluvi čas dana, na

prozorskoj santi, u studeno veče, a u peći spava
veseli satana, žežene mu šape u pepelu kleče.

I tako — dok jutru ne pomodri lice, dok vozova ranih

ne čujem pištanje, do beskraja, kao — u tami ženice,
u nespokoj tihi širi se čekanje...

RAŠKOVIĆ

567
 LIANA DASKALOVA (1927)

BUGARSKA

BIJELE KOSE

Rano pada snijeg na visoki vrh...

Rano su tvoje kose pobijelile, dragi!
Provlačim kroz njih ruke uz pritajen dah, snjegovi moji bijeli,
snjegovi neuporedivi...

Bile su to zlatne kose... Kad se u zoru ispravljala tvoja glava

na bijelom uzglavlju, ko što se sunce nehajno, prosuvši zlatne
iskre, začas podizalo nad morem osvijetljenim...

Silne su bure urlale — rani snijeg su nanijele, ovjenčale su

zauvijek tvoje čelo nepokorno...
Ti ćeš uvijek biti isti — u zori i u mraku, kao ponosni vrh što
ga kroz prozor vidim.

Snježnobijele uvojke na putu je posula rosa, kao što

padaju zvijezde na vrh u planini, kao što mrak
pokriva smolastu moju kosu, ko što nas izlazak sunca
poznatim cjelovom dira.

Vi ste morska pjena, a moj dlan je čamac, on kroz vaše nježno

pijanstvo zaljubljeno plovi, vi ste prozračan oblak, od mjeseca
obasjan noću, i magla u kojoj lutam kada sanjam.

Bijele meke kose! Kao mliječni put noći, možda ste vi isto tako
zvijezde razasute?
O sijajte za mene cijelog života, do smrti, jer ja sam noć —
ako svjetlosti nemam!

KEPESKI

568
PENJO PENEV (1930-1959)

BUGARSKA

LASTAVICE

Tebi

Crni krstovi prošumili su zrakom — lastavičja

krila kruže iznad nas...
Opustjet će dani, da i ne znaš kako — lastavice lete,
posljednji je sat...

Mila moja! maštah, tugovah za tobom — s jatom

ovim sutra i ja ću na jug!
Ne nagledah te se. Ne grlih te. Zbogom! — Na stazama
bijelim ti ostaješ tu...

Doletjet će jato, o ljubavi blaga, lastavice tebi vratit će

se sve...
Samo ja se više vratit neću, draga
o neprežaljena, nikad, ni za tren!...

... Crni krstovi već prostrli su sjene — crna krila

kruže, drijema mali trg...
Zbogom treba reći, a ti si kraj mene — šuteći te
gledam... i mislim na smrt...

PARUN

569
CENE VIPOTNIK (1914)

SLOVENIJA

VJERNOST

Bježiš od mene, ne dokučujući da sam šamiji od debala

ovih kestena — gle, sunce se na njih blago naslanja — a ja
jad samoće, samujući, u srce primam i blještava se sanja
lomi ko tučom stabla potučena.

Uvijek sam sam: ti iščezneš za okukama svijeta... nestaneš

niz neku stazu. —
Pod busenje trava legnem li, srušen, vrele iskre želja
ugasit će tama.
No posljednjim mrakom posve zasut, grliti još ću sjenu
tvoje duše.

SLAVIČEK

BLAŽE KONESKI (1919)

MAKEDONIJA

VIJ

Zaključah te u svijesti kao u ponoćnoj crkvi. I kao što

svijeće blijede kad se gase, tako blijediš sada i ti, a sveci
te pohlepno slijede.
Ovdje si zatočenica, za koju sam se
toliko puta zavjetovao. Ali otkucava pravi čas,
i sve mi kaže — treba da se javim.
 Dolazim kao strašni Vij, sivih očiju, mrtva glava,
sav sam zemlja žedna. Da, strašan sam, a ti si
blijeda, jer nježnost ti nosim u tvrdim grudima.
Primičem se kao strašni Vij, ali tajanstvenu su
već povukli crtu, i čim ja stignem do te crte, ruše
se, oštro, u ponor stijene. Rušim se
u taj ponor i ja — sav žedan, k’o pijesak. I ginem već, Ja, Vij, koji je
domami u svijesti žudno, ali bez snage da se vine do tebe.

KEPESKI

VESNA PARUN (1922)

HRVATSKA

TI KOJA IMAŠ NEVINIJE RUKE

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih i koja si mudra kao bezbrižnost.

Ti koja umiješ s njegova čela čitati bolje od mene njegovu samoću, i
koja otklanjaš spore sjenke kolebanja s njegova lica kao što proljetni
vjetar otklanja sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce i tvoja bedra zaustavljaju bol, ako je tvoje
ime počinak njegovim mislima, i tvoje grlo hladovina njegovu ležaju, i
noć tvojega glasa voćnjak još nedodirnut olujama.

571
 Onda ostani pokraj njega i budi
pobožnija od sviju koje su ga
ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu, pod
nevidljivom planinom na rubu
mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću

ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri neće ti
učiniti zla.
1 žedne zmije koje ja ukrotih pred
tobom će biti ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah u noćima

oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih od uhoda
na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah svojim
suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba njegove

muškosti. Njegovu plodnost ne primih u svoja
njedra koja su pustošili pogledi goniča stoke na
sajmovima i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku

njegovu djecu. I priče koje za njih
davno pripremih možda ću ispričati
plačući malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

572
 Ti koja imaš ruke nevinije od mojih budi blaga
njegovu snu koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim njegovo lice, dok na njega
budu silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu, da ne moram pitati
strance koji mi se čude, i susjede koji žale moju
strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, ostani kraj

njegova uzglavlja i budi blaga njegovu snu!

ACO ŠOPOV (1923)

MAKEDONIJA

PJESMA

Budi zemlja nepodatna i tvrda.

Budi nijema statua na stolu.
Nasmiješi se prolaznosti. I izrasti, ružna,
u kamenu i bolu.

Budi nebo. Plavetnilo moje. Zvijezda snoplje. Živo

vrijeme u četiri zida.
Zabodi se u srce. Nepogrešivo kao koplje.
I podupri me ko karijatida.

KEPESKI

573
 IVAN MINATTI (1924)

SLOVENIJA

NAS DVOJE

Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje.

U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema, katkada samo
samotna ptica narušava.

Zacvrkuće, strese se, otprhne... ko da od nas neka strava bije.

I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne i na dva smo groba
nalik, ko i prije.

Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane: u zagrljaj drhtav svoje

lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili, sad odavno već jedno za
drugim ne tragamo.

Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom i ni teški ni laki nisu

nam sni.
Tako ćemo koračat do kraja puta, ti ne više ja, ja ne više ti.
SLAVIĆEK

574
CIRIL ZLOBEC (1925) SLOVENIJA

PA IPAK

Uljudnost i taj tvoj smijeh su lažni i oči što su tugu

skrivale u očima mojim tek su laži tražile, dok su
me optuživale.

Znam, ni najiskreniji pogled, draga, bez laži nikad

nije, a riječ je lažna i kad je prošaptana, kad srce
izgovori je.

Pa ipak... Sklopi oči, ponesena, poljubimo se,

tužni od boli, u poljupcu laži možda nema, još
nema, i znat ćeš da li te volim.

SLAVIČEK

BRANKO V. RADIČEVIĆ (1925)

SRBIJA

LJUBOMORA

Tada je pevao dan u granama topola. Setim se tebe

i odmah mi grešna miso. Jutrom reka, a ti ludo
gola.
Pa mišljah da je reka muško ja bih od bola vrisko.

575
 I ja sam mogo ribe klati.
Nisam verovo grmu, niti ženskoj jovi. Ti si se
mogla i mladom klenu dati.
Iz tvog su čela nicali beli rogovi.

Tada je pevao dan u granama topola. Da bi te

videla trska je porasla za dva kolenca.
Dolazile su zveri oba pola.
Iz tvojih grudi htela su poteći dva bela
studenca.

I ja sam mogao da padnem na kolena.

Bio sam snažan junac a ti mlada mati. I gledao
sam dva tvoja oka zamagljena
zbog kojih ključa krv i snaga ludo pati.

Tada je pevao dan u granama topola, Tvoja sam

bedra zvao sapima, igračice. Osećao sam: iz
mog čela rastu dva roga vola.
Kako da stignem noge takve trkačice.

Bio je to ludi galop, od jutra pa do noći.

Povaljali smo trave, izranili žita.
I gledali smo se na svetlu, svojoj bledoći, ja
zdepast, debelog vrata, ti bela — tankovita.

576
 I presta da peva dan u granama topola. Čudno:
rasle su šume sa korenjem gore.
U vuka oči pune vučjeg bola.
U vodi ribe vode tajne razgovore.

I bila su dva neba, jedno je u reci.

I svaka je grana imala toplinu ruke.
Plovili su neki čudni, crni meseci, s usnama da
ljube, s rukama za kurjake.

I presta da peva dan u granama topola. Bi veče.

Ti si ležala na paprati.
A ja sam bio mladić, slab, bez ona dva roga vola.
Pa videh: ti bi se mogla
i mladom kurjaku dati.

Da sam ti bičje reči riknuo ti bi znala.

I nikad bliže nožu ne bi moja ruka. Pobegoh, sa
mnom su i debla posrtala. Pratila su me dva
grozna oka, tvoja ili tvog vuka.

ZVONIMIR GOLOB (1927)

HRVATSKA

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim, vrtuljak što se

okreće igračke i djeca. Veče koje silazi spava u
mojoj duši.
 Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.

Sve je neobično ako te volim:

more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuc glas

na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.

Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo dok svoje

teške vjede zaboravljaš u snu poput marame na
licu koje bdije.

Sve je neobično ako te volim,

ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

STEVAN RAIČKOVIĆ (1928)

SRBIJA

ZLATIBORSKA PESMA

Ako se nebo širilo kao plava uteha,

Ako je sunce imalo nešto od tvoga disanja;
Mi smo bili dva bora, tužna, bez greha,
Dve grane što se lome i — ćutanje... dva pitanja

Izgovorena tiho kao kamen da pita (Tiho, sasvim, da se do

besčujnosti čuje),
Skoro nemušta: tako samo pričaju žita Svoju nejasnu ljubav u
vetrovima što huje.

578
Znam: odvojilo se nešto od svega, ko ostrvo,
I postojalo tako, samovalo, samo;
Ako smo zvali: ljubav — tiho je šumelo drvo To, na kom je rasla
misao da nešto znamo.

Zato su ulazile u nas daljine, one daleke.

Pa oticale lepe kao zvezdano nebo, i gušće,
Od njih su nam ruke bivale po dve nemirne reke Sa pustim
obalama što traže blago ušće.

Ako su trave imale prste koji nas prose I ptice, iznad, u perju
slutile potoke:
Bio sam u tvom oku — krila što se nadnose Nad vode strašno
zelene, izgubljeno duboke.

Dok je mirovalo, u vrhu, oblačje zaustavljeno Kao podvodno

stenje u nebeskoj dubini —
Iz ponoći se dizalo tvoje koleno I sjalo belu svetlost po tužnoj
jednoj tišini.

Pa ako su padine bile dlanovi zaborava I vrhovi — bez ravnoteže,

u čudnom znaku samoće; Nas su njihala dva mora — nebo i trava
Na crnom čunu ljubavi gde raste glad i voće.

Zašto smo (ne znam) slutili da noći ne umiru I verovali u sve to

kao u meso i kosti.
O mi smo bili tek dva kamena u viru Bačena sa tanke grane
prolaznosti.

579
 SRBO IVANOVSKI (1928)

MAKEDONIJA

ZEMLJA

I povedoh je do rijeke
vjerujući djevojka je... Lorca

Žalila je stabljike
zapaljene vrelim tijelom
i nije čula kad vjetar zaplaka u travi.
A mislila je —
dubine će ugasiti žeđ
i prste je lomila u grudima zemlje.
Jer je u njoj htjela da ostavi plamen svoga čela.
I umirala je,
a možda je samo sebe tražila, nemoćna da otkrije
svoju prisutnost nijemu.

Po bedrima su već klizili tuđi prsti — i sve je

lakša bila zemlja pod njom.
Ruke su postale rijeke.
I protekle su nemirno.
Jer ih je zemlja — crna zemlja upila.
I onda je tek shvatila da je oduvijek, oduvijek bila
dio nje i da se sa njom stopila.

K.EPESKI

580
SLAVKO MIHALIĆ (1928)

HRVATSKA

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš Nisam, zaboga,

životinja, ali evo kiše Kako je naglo zahladilo Daleko smo od
grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi darovala

Mi smo sada jedno i čemu govoriti Žuti oblaci obično donesu
tuču Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati

Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim iz klasja

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o mijenama Ne plači,
Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji Evo i prvih

kapi, sad će početi urnebes Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se
zatvara Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati sveto

Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati
 JOSIP PUPAČIĆ (1928 -1971) HRVATSKA

MOLITVA LJUBAVI

Kad me ispuniš postajem svijetao iznutra

i, svijetleći, obasjavam prostor u
koji te unosim

Kad te nestane odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje preobražava me kao što mijene

preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba daj

u trenutku moga djela ostani prisutna u meni

Tek tako bih nestvaran za život sjao

iz krute skamenjene prošlosti u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša

582
MILIVOJ SLAVIČEK (1929)

HRVATSKA

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka ljubav,

0 ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu lutamo
njenim kosama.
A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Osmijeh je njen zastava sna. Pravac sna.

Mi, ljubeći se, prijateljujemo Meni

je jeka potrebna!
Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodija, nutrinom melodija
Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljustva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.
Meni je potrebna moja jeka, njoj je
potreban moj glas.
Ljubav me budi, ljubav me gleda
iz kave,
i žlica je začuđena.
A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.
Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.
 JANEZ MENART (1929)

SLOVENIJA

STARA PJESMA

Ti ljubi druge, ja ću tebe ljubit, ja na te stavih sve što sam imao,

mnogiput već mnogi znao je izgubit, jer je volio koju nije smio.

Ti ljubi druge, ja ću tebe ljubit

i željeti da budeš nevjernome žena, da ti njega, a on da drugu
ljubi, da tako i ti budeš ponižena.

Ti ljubi njega, ja ću tebe ljubit, a tvoj će

dragi, isto tako, drugu; nastoj da drugi tu
drugu mu snubi,
i svijet će lijepo vrtjet se u krugu.

SLAVIČEK

MATEJA MATEVSKI (1929)

MAKEDONIJA

JEZERO

Ti si to moje jezero. Taj cvijet voda i neba

rupa u tijelu polja ptica u zagrljaju brijega
Jesi li ti taj starac to sunce taj govor
što mi s obale na obalu s talasa preko talasa dolazi

584
Dugo te tražim jezero ali gdje li si mi ti u oku valova u grlu
kamena pritajena rosa na dlanu planina glas odavna spaljen i
pržen u pepelu voda

Ti jezero divno si i sjajno krzno od kuna vučji zub jasike list

blejanje zvona ti jezero spokojstvo si i buna u tri stotine runa
kad te snagom dunje oplodi ona

No nikad mi nisi tu ti stijeno rastopljena okom sunca dahom

povjetarca ti živo srebro nepodatnih ljeta ti otkosu sijena ti
maku crveni ti cvjetanje pjene

Ti si mi jezero ikona davno što se rodi pod paletom sunca na

usnama monaha ti si vojnik sedmogodišnji ti pečalba si
grobna ti nevjesta ti čekanje ti smrt i umiranje u nama

Ti si to moje jezero. Ti si mi to sada.

Prilegla u travi u cvijetu na stijeni čednoj ali val je tvoj ptica
što leti bez sjene
i sve je već pjena i duga i vjetar

I jezero si uvijek. Tu si a vječno te nema s jednom obalom s krugom s

obručem što mi pogled steže na jednom vrhu na dnu i u grmu jednom iz
kojega mi zvijer tajno neprestano bježi

Ti si mi to jezero. Ta ljepota i žena.

Pješčano podne. Jarbol zaboravljenih krila.
Ćutim prisutno si. No obala je sva u pjeni kao da nisi jezero kao da nisi
ni bila.

585
 A ipak si ti jezero tuga izgubljena u polju zagrljaj brda sunce
uvijek samo s jednom obalom s obručem s pogledom jednim
zagledan u sebe kao kamen kao plamen.

KEPESKI

GANE TODOROVSKI (1929)

MAKEDONIJA

SONATINA

Sada smo samo spokoj,

snivani, smireni spokoj
samoća i svježina —

Praznično prhni prepelice, pepeljasta prepelice podnevom u

polju.

Tu je toliko tiho,
tajanstveno i tiho baš
za tugovanje —

Magijskim mukom mami,

namreškane minute mami
Mirovanje! Mirovanje!

ICEPESICl

586
IVAN SLAMNIG (1930)

HRVATSKA

BARBARA

Večernja ćakula barba Nike

Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta,

široka Barbara bješe naša dika Barbara, Barbara
lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita
sprijeda i straga, srce se strese ko val na žalu ko
štandarac lagan na maestralu.

To je lada što rijetko se rađa, to je prova staroga

kova, to je krma što sitno se drma kad vješto
promiče između molova ko mala krčmarica
između stolova.
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara, modro,
bijelo i crno farbana!)

Je 1 danas u brodova takav stas, ima 1 još ljudi

poput nas, ima 1 još mora, ima 1 zemalja, ima 1
još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!

Na kakvim sam munjama palio svijeću! Koliko
puta rekoh na siki:
»Kupit ću svijeću svetome Niki ako se spasimo
1
Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia.«

1 i svi koliko nas je u 587

društvu.
 Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske
smo krave muzli jutrom, uvečer — bijeli
kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara,

Barbara dobra, spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!

More je tamnocrvene boje, stari mornari

na palubi stoje.
»Parone, dobar odabraste pravac, more je
gusti stari plavac.«
»Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere
radi« — nalog je moj.

»Barbara brodi, more nam godi, nijedna

stvar ti nije par.«
I tako je Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar xe dolce in questo mar. 2

588 I brodolom je sladak na tom moru.

 POPIS PJESNIKA PO ZEMLJAMA I LITERATURAMA KOJIMA
PRIPADAJU
AFRIKA
Narodne pjesme 218 — 219 AMERIKA
(USA)
Narodne pjesme 220 — 222
Edgar Allan Poe (1809-1849)
246 Walt Whitman (1819-1892)
303 Emily Dickinson (1830—
1886) 303 Sidney Lanier (1842-
1881) 304 James Weldon
Johnson (1871 — 1938)
305
Sara Teasdale (1884- 1933) 378 Ezra
Pound (1885) 379-380 Hilda Doolittle
(1886-1961) 380 Conrad Aiken (1889)
381 E. E. Cummings (1894-1962) 382-
383 Langston Hughes (1902 — 1967)
385 Gwendolyn Brooks (1917) 536
Allen Ginsberg (1926) 537
AMERIKA, I-ATINSKA
Meksiko
Narodna pjesma 223
Sor Juana Ines da le Cruz (1651 —
1695) 160
Amado Nervo (1870— 1919) 340
Octavio Paz (1914) 523 Efrain Huerta
(1914) 523
Kuba
Emilio Ballagas (1910—1954) 406
Nikaragva
Ruben Dario (1876- 1916) 338
Joaquin Pasos (1915 — 1947)
525 Ernesto Cardenal (1925)
527
Venezuela
Jose Ramon Medina (1921) 526 Peru
Narodne pjesme Kećua 223 — 226
Carlos Oquendo de Amat (1899—1936)
404
Gustavo Varcarcel (1921) 525
čile
Gabriela Mistral (1889-1957) 401-402
Pablo Neruda (1904-1973) 404-406
Argentina
Alfonsina Storni (1892—1938) 403 Urugvaj
Delmira Agustini (1886 — 1914) 399 Brazil
Manuel Bandeira (1886—1968) 410 Ribeiro
Couto (1898—1963) 412 Cecilia Meireles
(1901) 412 — 413 Augusto Frederico
Schmidt (1906) 415 Vinicius de Morais
(1913) 533 Jose Tavares de Miranda (1919)
534 Joao Cabral de Melo Neto (1920) 534
Ledo Ivo (1924) 535
ARAPSKA POEZIJA Imru’l-Kais (umro 540),
Arabija 53 Kuthaijir (umro 723), Arabija 55
Kais Ibn al-Mulavah (8. st.) 55 Abu Nuwas
(748 — 814), Irak 57 — 59 Ibn al-Mutas
(861—908), Irak 59 Ibn Kuzman (1095 —
1159), Andaluzija 81 Nepoznati pjesnik 82
Ibn al-Dža’bari (umro 1240), Sirija 82 Abu’l-
Kasim al-Sabi (1909—1934), Tunis 510
Muhamed al-Asmar (1915), Egipat 550
Salah Gahin (20. st.), Egipat 550
ARMENIJA Narodna pjesma 209 Nahabed
Kučag (16. st.) 177
BJEL0RUSIJA
Janka Kupala (1882-1942) 449
Jakub Kolas (1882- 1956) 450
Maksim Bogdanovič (1891 — 1917) 451 589
BUGARSKA
Narodne pjesme 188—189 Ivan Vazov
(1850- 1921) 320 Kini Hristov (1875-
1945) 321 Nile. Vas. Rakitin (1885 —
1934) 477 Elisaveta Bagrjana (1894)
477 Nikola Vapcarov (1909—1942) 479
Liana Daskalova (1927) 568 Penjo
Penev (1930-1959) 569
ČEŠKA
losef Vaclav S'idek (1845 — 1912) 308
Jaroslav Vrchlicky (1853 — 1912) 308
Karel Toman (1877-1946) 309 Josef
Hora (1891-1945) 457 Jiri Wolker (1900-
1924) 458 Vitezslav Nezval (1900—
1958) 458 František Halas (1901) 459
Jiri Šotola (1924) 560-561
DAGESTAN Narodna pjesma 213
DANSKA
Johannes V. Jensen (1873— 1950) 355
Harald Bergsedt (1877— 1955) 356 Nis
Petersen (1897-1941) 494
EGIPAT
Pjesme starog Egipta 9—12 (Novije
pjesnike vidi pod: Arapska...)
ENGLESKA
Edmund Spencer (1552- 1599) 162 Sir
Philip Sidney (1554- 1586) 163 William
Shakespeare (1564—1616) 164 — 168
John Donne (1572-1631) 168- 169
Robert Herrick (1591 - 1674) 171
Thomas Carew (1595- 1639) 171 Andrew
Marvell (1621 -1678) 172 John Dryden
(1631 - 1700) 174 Robert Burns (1759-
1796) 239 Walter Savage Landor (1775-
1864) 240 Lord Byron (1788- 1824) 240
Percy Bysshe Shelley (1799- 1822) 241
John Keats (1795- 1821) 241 Thomas
Hood (1799-1845) 243 Lord Tennyson
(1809—1892) 244 Christina Georgina
Rossetti (1830—1894) 300
Thomas Hardy (1840— 1928) 300
William Butler Yeats (1865— 1939) 301
— 302
David Herbert Lawrence (1885—1930)
372
Thomas Stearns Eliot (1888— 1965) 373
Wystan Hugh Auden (1907) 373 — 374
Stephen Spender (1909) 375 — 376
ESTONIJA
Narodne pjesme 192—193
Marie Under (1883 — ?) 498
Henrik Visnapuu (1890) 498
Hilda Dresen (1896) 499
Minni Nurme (1917) 553
FINSKA
Eino Leino (1878-1926) 359
Olavi Paavolainen (1903)
497
FRANCUSKA Narodne pjesme 205 — 207
Charles d’Orleans (1394 — 1465) 117
Francois Villon (1431 — 1480) 117
Clement Marot (1496 — 1544) 135
Maurice Sceve (1510— 1564) 135 Pierre
de Ronsard (1524— 1585) 136 —
138
Louise Labe (1526- 1566) 138- 139
Philippe Desportes (1546 — 1606) 140
Agrippa d’Aubigne (1552—1630) 141
Voiture (1598-1648) 142 Theophile de
Viau (1590—1626) 143 Andre Chenier
(1762 — 1794) 248 Alphonse de
Lamartine (1790 — 1869) 248 Victor
Hugo (1802- 1885) 251 -252 Gerard de
Nerval (1808 — 1855) 252 Alfred de
Musset (1810—1857) 253 — 254
Theophile Gautier (1811 — 1872) 254 —
255
Charles Baudelaire (1821 — 1867) 283 —
284
Paul Verlaine (1844—1896) 285 — 287
Arthur Rimbaud (1854—1891) 288 Emile
Verhaeren (1855 — 1916) 289 — 291
Henri de Regnier (1864—1936) 292
Francis Jammes (1868—1938) 293 Paul
Valery (1871 — 1945) 334 Paul Fort
(1872-1960) 335 Max Jacob (1876-
1944) 335 O. V. de L. Milosz (1877-
1939) 336 Guillaume Apollinaire (1880—
1918) 360 Pierre Jean Jouve (1887—
1976) 361 Pierre Reverdy (1889—1960)
362 Paul Eluard (1895-1952) 363-364
Louis Aragon (1897) 365 Benjamin
Peret (1899—1959) 366 Robert Desnos
(1900—1945) 367 Jacques Prevert
(1900—1977) 368 — 370 Rene Char
(1906) 370 Guillevic (1907) 371 Luc
Decaunes (1913) 513 Robert Prade
(1917) 514 Yves Bonnefoy (1923) 515
Jacques Dupin (1927) 515
Francuska Guyana Libert Chatenay (1905)
518
Senegal
Leopold Sedar Senghor (1906)
517 Madagaskar
Flavien Ranaivo (1914) 519
GRČKA
Starogrčka
Arhilon (7. st. stare ere) 19 Sapfo (oko
628— 568. stare ere) 19 — 21 Anakreont
(6. st. stare ere) 22 Anakreontika 23
Ibik (6. st. stare ere) 24 Praksila (6. st.
stare ere) 24 Nonos (4. st. stare ere) 25
Nosida (oko 330. stare ere) 26
Meleagar (130 — 60. stare ere) 26 — 27
Rufin (1. st.) 27 — 28 Konzul
Makedonije (5. st), Bizant 51 Pavao
Silencijarij (520 — 575), Bizant 51 — 52
Nepoznati pjesnik (10. St.), Bizant 76
Nepoznati pjesnik (14. st.), Bizant 76
Novogrčka
Narodne pjesme 195 Kostis Palamas
(1859—1943) 323 Georgios Drossinis
(1859 — 1951) 324 Konstantinos
Kavafis (1863 — 1933) 324 — 325
Miltiadis Malakassis (1869 — 1943) 325
Konstantin Hatzopulos (1870— 1921)
326 Apostolos Melahrinos (1880 —
1952) 327 Kostas Uraniš (1890— 1953)
503 Giorgos Seferis (1900) 503 — 504 J.
M. Panajotopulos (1901) 505 Maria
Polyduri (1902 — 1930) 506 Odiseas
Elitis (1911) 506
GRONLAND Eskimska narodna 220
GRUZIJA
Narodna pjesma 210
INDIJA Jađur-veda 45 Kalidasa (5. st.)
46 Tiruvaluvar (6. st.) 47 Bhavabhuti (7
— 8. st.) 48 Amaru (7. st.) 49 Bhartrihari
(7. st.) 50 Sarmad (17. st.) 50
Rabindranath Tagore (1861 — 1941) 331
Naiđu Saroijni (1879-1949) 333
INDONEZlJSKI ARHIPELAG Narodne
pjesme 215 ISLAM >
Magnus Stelansson (1884—1942) 495
lomas Gudmundsson (1901) 495
ITALIJA
Narodne pjesme 197—198 Chiaro
Davanzati (umro oko 1280) 96
Compiuta Donzella (13. st.) 96 Guido
Cavalcanti (oko 1255 — 1300) 97 —
98
Dante Alighieri (1265— 1321) 98 — 99
Cecco Angiolieri (oko 1260—1313)
100 Francesco Petrarca (1304— 1374)
100 —
106
Giovanni Boccaccio (1313— 1375) 106
Sacchetti Franco (1330—1400) 107
Nepoznati pjesnik (14. st.) 107
Matteo Maria Bojardo (1441 — 1494)
119 Lorenzo de’ Medici (1448 — 1492)
120 Angelo Poliziano (1454 — 1494)
121 Jocopo Sannazaaro (1458 —
1530) 122 Lodovico Ariosto (1474—
1533) 123 Gaspara Štampa (1523 —
1554) 123 Torquato Tasso (1544—
1595) 124— 126 Ugo Foscolo (1778-
1827) 256 Giacomo Leopardi (1798—
1837) 257 Giosue Carducci (1835—
1907) 295 Gabriele D’Annunzio
(1863— 1938) 295 Umberto Saba
(1883 — 1957) 416 Dino Campana
(1885 — 1932) 417 — 418 Vincenzo
Cardarelli (1887 — 1959) 418 —
419
Giuseppe Ungaretti (1888—1970) 419
Eugenio Montale (1896 — 1981) 422
Salvatore Quasimodo (1901 — 1968)
423 —
424
Cesare Pavese (1908— 1950) 424
Alfonso Gatto (1909) 425 Attilio
Bertolucci (1911) 520 Giorgio Caproni
(1912) 520 Franco Fortini (1917) 521
Elio Pagliarani (1927) 522
IZRAEL (Stara hebrejska književnost,
Biblija)
Nepoznati pjesnik (Pjesma nad pjesmama)
13
JAPAN
Carica Iwa no Hime (4. st.) 44
Otomo no Jakamoči (720 — 785) 69
Mušimaro (8. st.) 70
Princ Narihira (825 — 880) 70
Gospoda Kamači (834 — 885) 71
Ošikoči no Mitsune (859 — 907) 71
Mibu no Tadamine (868 — 960) 71—72
Nepoznati pjesnici (9. st.) 72 — 73
Terange (10. st.) 73
Nepoznata pjesnikinja (10. st.) 73
Šigejuki (11. st.) 74
Gospoda Ino Beto (11. st.) 74
Gospođa Izumi Šikibu (11. st.) 75
Daigaku Horiguči (1892) 511
Jaso Saidžo (1892) 512
Kacumi Tanaka (1911) 512 591
 JUGOSLAVIJA Narodne
pjesme 182 — 187 Crna Gora
Risto Ratković (1903—1954) 472
Hrvatska
Džore Držić (1461 — 1501) 128 Hanibal
Lučić (1485 — 1553) 130 Ivan Bunić
(1494—1658) 132 Petar Preradović
(1818 — 1872) 276 Rikard Jorgovanić
(1853 — 1880) 280 Silvije S. Kranjčević
(1865 — 1908) 311 Antun Gustav Matoš
(1873 — 1914) 314 Janko Polić-Kamov
(1886—1910) 462 Tin Ujević (1891-
1955) 464 Miroslav Krleža (1893—1981)
465 Antun Branko Šimić (1898—1925)
465 Gustav Krklec (1899-1977) 469
Dobriša Cesarić (1902 — 1980) 471
Dragutin Tadijanović (1905) 474 Vesna
Parun (1922) 571 Zvonimir Golob
(1927) 577 Slavko Mihalić (1928) 581
Josip Pupačić (1928 — 1971) 582
Milivoj Slaviček (1929) 583 Ivan
Slamnig (1930) 587 Karlo Pucić (1461
— 1522), latinist 127 Elije Lampridije
Crijević (1463 — 1520), latinist 128
Rajmund Kunić (1719—1794), latinist
227
Makedonija
Blaže Koneski (1919) 570 Aco Šopov
(1923) 573 Srbo Ivanovski (1928) 580
Mateja Matevski (1929) 584 Gane
Todorovski (1929) 586
Slovenija
France Prešeren (1800 — 1849) 276
Dragotin Kette (1876-1899) 316 Oton Župančič
(1878-1949) 317 Josip Murn-Aleksandrov
(1879—1901) 318
Alojz Gradnik (1882 — 1967) 461 Cene
Vipotnik (1914) 570 Ivan Minatti (1924)
574 Ciril Zlobec (1925) 575 Janez
Menart (1929) 584
Srbija
Branko Radičević (1824—1853) 277
Đura Jakšić (1832-1878) 278 Jovan
Jovanović-Zmaj (1833— 1904) 279 Laza
Kostić (1841-1910) 279 Aleksa Šantić
(1868- 1924) 312 Jovan Dučić (1871-
1943) 313 Milan Rakić (1876- 1938)
315 592 Vladislav Petković-Dis (1880—
1917) 318
Miloš Crnjanski (1893—1977) 466
Rade Drainac (1898-1943) 446
Desanka Maksimovic (1898) 467
Dušan Matić (1898) 468 Oskar
Davičo (1909) 475 Branko V.
Radičević (1925) 575 Stevan
Raičković (1928) 578
KANADA
Anne Hebert (1916) 538 Jean-Guy
Pilon (1930) 539 Ronald Everson
(1930) 539
KATAL0NIJA
Ausias March (1397 — 1459) 115
Jordi de San Jordi (1397- 1425) 115
Joan Maragall (1860-1911) 337 Josep
Carncr (1884 — 1970) 396 Carles
Riba (1893- 1959) 397 J. V. Foix
(1894) 397 Tomas Gartćs (1901) 398
Jordi Cots (1<)I8) 532 KINA
Zbornik ŠI-KING (11 — 5. st. stare
ere) 42
Kou Še (1. st. stare ere) 43 Vang
Seng Ju (6. st.) 61 Van Vej (701-761)
61 Li Tai Po (701-762) 62-64 Tu Fu
(712-770) 64-65 Čang Czi (8. st.) 65
Nepoznati pjesnik (8. st.) 66
Nepoznati pjesnik (8. st.) 67 Li San
Jin (812-858) 67 Li O Ej (9. st.) 68 Čan
Tiju Lm (12. st.) 84 Li I Han (13. st.)
84 Šej Min (1859-1901) 328 Ma
Huang Čung (1861 — ?) 329 Tung Liu
Fan (1863—?) 329
KIRGIZIJA Narodne pjesme 210
KOREJA
Narodna pjesma 215
KURDISTAN
Narodna pjesma 213
LETONIJA
Narodna pjesma 194
Edvarts Virza (1883-1940) 500
Ludmila Jevsejeva (1915) 552
LITVA
Mykolas Vaitkus (1883) 501 Kazys
Inčiura (1906) 501
MAĐARSKA
Balassa Balint (1551-1594) 176
Sandor Petoti (1823-1849) 281-182
Gyula Juhasz (1883 — 1937) 480 Mihaly
Babits (1883— 1941) 481 Dezso
Kosztolany (1885 — 1936) 482 Julio
Baghy (1891) 483 Attila Jozsef (1905-
1937) 484 Miklos Radnoti (1909—1944)
485
MONGOLIJA Narodne pjesme 212
NIZOZEMSKA
Herman Gorter (1864 — 1927) 354
Martinus Nijhoff (1894—1953) 486
Gerrit Achterberg (1905—1962) 486 Jan
Elburg (1919) 544 Gerrit Kouwenaar
(1923) 545 Lucebert (1924) 545 Hugo
Claus (1929) 546
NOVI ZELAND Narodna pjesma 217
NORVEŠKA
Sigbjern Obstfelder (1866-1900) 357
Olav Aukrust (1883-1929) 492 Gunnar
Reiss-Andersen (1896) 492
NJEMAČKA
Narodne pjesme 208 — 209 Walther
von der Vogelweide (1170 — 1228) 109
Klara Hatzlerin (15. st.) 110 Christian
Hoffmann von
Hoffmannswaldau (1617—1679) 178
Ludwig Heinrich Christoph Holty (1748-
1776) 228 Johann Wolfgang Goethe
(1749—1832) 228-231
Friedrich Holderlin (1770— 1843) 232
Friedrich Schlegel (1772 — 1829) 233
Novalis (1772-1801) 234 Clemens
Brentano (1778 — 1842) 235 Heinrich
Heine (1797 — 1856) 235 — 237
Nikolaus Lenau (1802 — 1850) 237 —
238 Rainer Maria Rilke (1875 — 1926)
349 — 350
Else Lasker-Schiiler (1876— 1954) 351
— 352
Hermann Hesse (1877—1962) 353
Emmy Ball-Hennings (1885— 1948) 427
Georg von der Vring (1889) 427 Bert
Brecht (1898- 1956) 428 Manfred
Hausmann (1898) 429 Erich Kastner
(1899) 430 Marie Luise Kaschnitz
(1906) 431 Rudolf Hagelstange (1912)
540 Hans Egon Holthusen (1913). 540
Karl Krolow (1915) 541 — 542 George
Forestier (1920) 543
PERZIJA
Omer Hajjam (1040—1123) 78
Saadi (oko 1193-1250) 79
Hafiz (14. st.) 79-80
POLJSKA
Mikolaj Rej (1505-1569) 175 Jan
Kochanowski (1530—1584) 175 Adam
Mickiewicz (1798— 1856) 273 Juliusz
Slowacki (1809—1849) 273 — 274 Adam
Asnyk (1838— 1897) 275 Julian Tuwim
(1894—1969) 452 Kazimierz Wierzynski
(1894) 454 Jaroslaw Iwaszkiewicz
(1894) 455 Julian Przybos 0901) 455
Tadeusz Rozewicz (1921) 555 Wislawa
Szymborska (1929) 556 Stanislaw
Grochowiak (1934) 557 Jaroslav Marek
Rymkiewicz (?) 558
PORTUGAL
Narodne pjesme 203 — 204 Martin
Codax (umro 1250) 91 Bernal de
Bonaval (13. st.) 92 Ruy Fernandez (13.
st.) 92 Joan Zorro (13. st.) 93 Pero da
Ponte (1200—1250) 94 Kralj don Dinis
(1261 — 1325) 95 Luis de Camoes
(1524— 1580) 156 — 158 JoSo Baptista
Almeida Garrett (1799 — 1854) 262
Julio Denis (1839- 1871) 263 Antonio
Feijo (1860-1917) 298 Antonio Nobre
(1867 — 1900) 299 Fernando Pessoa
(1888—1935) 408 Sophia de Mello
Breyner Andersen (1919) 531
PROVANSA
Vilim od Poitiersa (1071 — 1126) 86
Jaufre Rudel (12. st.) 87 Bernart de
Ventadorn (12. st.) 88 — 89 Comtessa
de Dia (12. st.) 90
RIM (Latinska poezija)
Katul (87 — 54 stare ere) 29 — 31
Horacije (65 — 8 stare ere) 31 — 33
Tibul (48—19 stare ere) 33 — 34
Sulpicija (1. st. stare ere) 35
Propercije (48 — 16 stare ere) 35 — 38
Ovidije (43. stare ere — 17. nove ere)
38-39 Marcija! (40—104) 39 Petronijc
(1. st nove ere) 40 Nepoznati pjesnik
(3. st. stare ere — 1. st. nove ere) 40
RUMUNJSKA Narodna pjesma 194
Mihail Eminescu (1850 — 1889) 306
Gheorghe Cosbuc (1866—1918) 306
 George Topircianu (1886—1937) 479
Zaharia Stancu (1902) 480 Veronica
Porumbacu (1921 — 1977) 549 Nichita
Stanescu (1933) 549
RUSIJA
Narodne pjesme 189—190 Aleksandar
Puškin (1799—1837) 264 — 266
Fjodor Tjutčev (1803 — 1873) 266 — 267
Mihail Ljermontov (1814—1841) 268 —
269
Nikolaj Nekrasov (1821 — 1878) 269
Fjodor Sologub (1863 — 1927) 345
Konstantin Baljmont (1867 — 1943) 345
— 346
Ivan Bunjin (1870—1953) 347 Valerij
Brjusov (1873 — 1924) 347 Mihail A.
Kuzmin (1876 — 1935) 348 Aleksandar
Blok (1880—1921) 432 — 433 Andrej
Bjelij (1880—1934) 434 Ana Ahmatova
(1889 — 1966) 435 — 436 Boris
Pasternak (1890—1960) 437 Marina
Cvetajeva (1892 — 1941) 439 Vladimir
Majakovski (1893 — 1930) 440 Sergej
Jesenjin (1895 — 1925) 442 — 444
Stjepan Ščipačov (1899) 445 Leonid
Martinov (1905) 446 Konstantin
Simonov (1915) 447 Jevgenij
Jevtušenko (1933) 554
SI JAM
Narodna pjesma 214 SLOVAČKA
Janko Jesensky (1874 — 1945) 322
Frano Kral’ (1903 — 1955) 460 Štefan
Žary (1918) 562 Milan Kraus (1924) 563
Miroslav Valek (1927) 564 Milan Rufus
(1928) 565 Jan Stacho (1936) 565
ŠPANJOLSKA Narodne pjesme 199—202
Juan Ruiz (Arcipreste de Hita) (1283 —
1351) 111
Marques de Santillana (1388 — 1458)
112 Gil Vicente (1470—1536) 114
Garcilaso de la Vega (1503— 1536) 144
Gutierre de Cetina (1515—1557) 144
Baltasar del Alcazar (1530 — 1606) 145
Fernando de Herrera (1534 — 1597) 146
594
Luis de Gongora (1561 — 1627) 147—149
Nepoznati pjesnik (16. ili 17. st.) 151
Lope de Vega (1562 — 1635) 152 — 153
Bartolome Leonardo de Argensola
(1562-1631) 153 Francisco de Quevedo
(1580—1645) 154 Bernardo de Balbuena
(1568— 1627) 155 Jose de Espronceda
(1808 — 1842) 259 Gustavo Adolfo
Becquer (1836—1870)
260
Antonio Machado (1875— 1939) 341 —
342 Juan Ramon Jimenez (1881 — 1958)
343-344
Pedro Salinas (1892-1951) 386-387
Federico Garcia Lorca (1898 — 1936)
387 - 390 Vicente Aleixandre
(1898) 391 Rafael Alberti (1902) 393
Luis Cemuda (1902 — 1953) 394
Manuel Altolaguirre (1905 — 1959)
395 Jose Luis Hidalgo (1919— 1947)
529 Manuel Arce (1928) 529
ŠVEDSKA
Edith Sodergran (1892 — 1923) 488
Inger Hagerup (1905) 489 — 490 Erik
Lindegren (1910) 490 Karl Vennberg
(1910) 491 Maria Wine (1912) 547 Bo
Setterlind (1923) 547 Tomas
Transtromer (1931) 548
TADŽIKISTAN Narodna pjesma 211
TURSKA
Narodna pjesma 196 — 197 Fazuli (16.
st.) 179 Nefi Omer (ubijen 1634) 180
Sejrani (18. st.) 180 Katibi-Seydi Ali (18.
st.) 181 Faruk Nafiz (1898) 508 Ahmet
Kutsi Tedžer (1901) 508 Dževdet Kudret
Solak (1907) 509
UKRAJINA Narodna pjesma 191 Taras
Ševčenko (1814—1861) 271 Ivan Franko
(1856 — 1916) 310 Lina Kostenko (1930)
567
VIJETNAM Narodna pjesma 217