©Copyright Branka Baraković Ušić. Sva prava pridržana.

Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku ili na
bilo koji način uklopiti u drugi rad, prenijeti u bilo koju formu. Strogo
zabranjeno preprodavanje ili neovlašteno kopiranje bez pismenog odobrenja
autora ili nakladnika, uvažavajući sva autorska prava. U suprotnome autor
se obvezuje na članak 3/36 Zakona o autorskim i srodnim pravima.
NAPOMENA: diligo-liber ograđuje se od eventualnih plagijata ili krađe
teksta.
Branka Baraković Ušić
„Slatki limuni“

All rights reserved

Copyright © Branka Baraković Ušić 2020.

Nakladnik
Diligo Liber

Za nakladnika
Ivica Kudelić

Urednik
Kristina Koren Kudelić

Naslovnica
Antonio Lorić

Tisak
Ispis, Zagreb

NASLOV: Slatki limuni

ISBN: 978-953-8333-00-2

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i

sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001055948.
Slatki limuni
Groteskna satirična priča o životu
u doba tranzicije

Branka Baraković Ušić

Diligo liber Zagreb, 2020.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama
i događajima je slučajna
 PLJUSKA!

Sreća je bila roditi se u mjestašcu B. A sada im tu sreću

žele oteti Oni. I što je najžalosnije ti Oni su također mještani. A
još žalosnije od svega je što ti Oni taj prekrasan krajolik ni ne
žele za sebe, nego za nekog sasvim trećeg. Njih ne zanima ni
krajolik ni priroda, njih zanima samo novac.

Stvari su se počele drastično mijenjati, a Oni su ih

uvjeravali da se stvari mijenjanju radi općeg dobra odnosno
nekog višeg dobra iliti višeg cilja.

7
8
 PRVI DIO

MJESTAŠCE B

Prije Domovinskog rata u mjestu zvanom B koje se nalazi

na Jadranskoj obali živjelo je 500-tinjak stanovnika. Mjesto je
obilovalo oranicama i šumama, a okruživalo ga je i more. Ljudi
su ondje jako lijepo živjeli. Životni je standard bio vrlo solidan.
Doduše, standard je bio solidan jer su preci potomcima puno
toga ostavili u naslijeđe, i time im omogućili lakši život te još
brži napredak. Preci su ranije obrađivali brojne oranice koje su
posjedovali priskrbljujući si tako hranu, a i novac, jer ukoliko
bi imali višak robe, ili bi je prodali ili razmijenili. Šume su
umjereno sjekli, ali samo radi ogrjeva. More su koristili u svrhu
ribolova. Tu i tamo bi se u njemu okupali i osvježili. Naporno
su radili, ali zdravo živjeli. Jeli vlastitu svježu hranu, pili svoje
vino i rakiju. Prva se blagodat mora očitovala u tome što su iz
njega dobivali ribu. Ali kasnije, sljedeća je blagodat mora
počela dolaziti kroz turizam koji se počeo spontano događati.
U mjestašce B dolazilo je puno slovenskih turista.
Posjećivali su mjestašce još od 60-ih godina prošlog stoljeća.
Budući da se nekada cijenilo borce, naše dvije bivše Republike,
Slovenija i Hrvatska, omogućavale su svojim borcima
narodnooslobodilačke borbe odmor. I to odmor dostojan
svakog čovjeka, a kamoli ne borca. Hrvatski borci bi odlazili u
Sloveniju na zimovanje, a slovenski u Hrvatsku na ljetovanje.
Boravili bi u hotelima koji su bili predviđeni za njih. Takav
jedan hotel nalazio se i u mjestu B. Na vrlo atraktivnom
mjestu, u predivnoj uvali, s prekrasnim plažama, kako
9
stjenovitim, tako i pješčanim. Gosti su se odmarali i pritom
dobro i zabavljali. Zavoljeli su to mjesto. Toliko im se svidjelo
da su htjeli u njemu više boraviti pa su neke stanovnike mjesta
B upitali bi li mogli na njihove velike površine postaviti
ponekad svoj šatore. Stanovnici su na to pristali. Okoliš se
uopće nije narušavao, samo bi se privremeno napunio šatorima.
I tako se malo pomalo počeo razvijati kamping turizam u
mjestašcu B. Neki su izdavali i sobe. I taj su uhodan posao
preci također ostavili u naslijeđe svojim potomcima.
Kada se Hrvatska odcijepila od Jugoslavije, svi objekti
društvenog vlasništva, starim i novopečenim političarima
postali su primamljiv i lak plijen. Tako hotel odjednom više
nije bio društven, već je postao privatan. Pa morale su
novonastale općine nekako početi puniti svoje blagajne. I tako
je nova politička krema krenula pretvarati društveno u
privatno! Tako nisu samo punili blagajne, nego i svoje
džepove. Oni bi odlučili kome će nešto prodati i taj netko ih je
zatim bio dužan za to i nagraditi. Pritom uopće nisu razmišljali
kako će to ubuduće utjecati na daljnji život starosjedilaca.
Doduše, taj hotel i nije toliko bitan koliko je bitan njegov
okolni prostor. Hotel je uz okolni prostor postao turistički
resort, a zna se da se svaki turistički resort treba ograditi. A
otkad je prostor ograđen stanovnicima je znatno otežan pristup
plaži koja se nalazi na udaljenosti od samo 50 metara od prvih
kuća. Stanovnici zbog toga nisu bili nimalo sretni. Rođeni su
tik uz more, a do mora takoreći više ne mogu doći. Onaj koji je
rođen na moru dobro zna o čemu se ovdje radi. Lokalno
stanovništvo je postalo lišeno slobode kretanja u svom
okruženju.

10
 Zbog toga i sličnih stvari Oni su se jako zamjerili
mještanima.
Ali Oni nisu još dobro znali kako se to radi. Ipak je to
bio novitet. Prekretnica. Prijelaz iz socijalizma u kapitalizam.
Kao prvo vrlo su nevješto činili razne nepodopštine, a kao
drugo nisu točno znali kako zadržati i motivirati birače, pa su
ih ljuti mještani na idućim izborima odlučili zamijeniti. A hoće
li ovoga puta mještani učiniti ispravan izbor, vidjet će se do
kraja priče.

11
 NOVE NADE

U mjestu B živio je i jedan stanovnik koji je o sebi volio

misliti da je velik. Imao je velike snove i bujnu maštu. Sanjao
je postati velik. Vjerojatno bi on dok je još bio mali kad bi ga
stariji upitali, kao što su sve nas pitali, što želi postati kad
naraste, odgovarao kad narastem želim postati Veliki. Nažalost,
on je taj svoj san i dosanjao. Zbilja je postao Veliki. Međutim,
postojao je još jedan Veliki, koji je ustvari po svojoj funkciji
bio veći od njega, ali po sposobnostima manji. Da se
razumijemo obojica su bili Veliki, samo što je jedan Veliki
veći, a jedan Veliki manji. S time da je veći manji, a manji
veći. To je isto nešto kao s Malim i Velim Lošinjem, Mali je
veći od Velog, a Veli manji od Malog.

Taj Veliki veći, osim što je bio veći po obrazovanju, bio je

veći i stasom. Vitak, naočit i fin, ali ne domišljat i spretan.
Kako je u politici jako bitna fasada, postao je zaštitno lice
plakata u predstojećim političkim kampanjama.
Veliki manji, osim što je bio manji po obrazovanju, bio je
manji i stasom. Debeo, neotesan, sirov, nimalo fin, ali jako
domišljat i spretan. Instinktivan. Ovisan o moći.
Veliki manji bio je mozak operacije i zato zaslužuje dobiti
pridjev Veći, a Veliki veći je bio samo mamac i on će se stoga
zvati Manji. Veći se ne bi slagao da se zove samo Veći, nije
zvučno ni cjelovito ime, stoga neka bude Veliki. Dakle, imamo
dvije persone,Velikog i Manjeg.
Eto sada je jasnije zašto je Veliki veći ustvari manji, a
Veliki manji ustvari veći. Ali ljudi u mjestu to nisu primijetili,
12
već su nasjeli na tu uvrnutu priču. Oni su mislili da je ovaj koji
je zaista bio veći, i stasom i obrazovanjem, glavni lik. Ali nije,
glavni lik je bio ovaj koji je po svemu bio manji, osim po
domišljatosti i spretnosti.
Veliki je bio pravi strastveni gurman. Volio je jesti. Bolje
rečeno žderati. Žderao bi gdje god bi ugrabio priliku. Ne bi li u
što kraćem vremenu čim više pojeo, jeo bi zadržavajući dah i
po dvije minute, kao kakav ronilac na dah. Ljudi bi se čudili
gdje mu stane sva ta količina hrane. Izgleda da je njegov
želudac bio magičan. A ustvari sigurno je i bio magičan jer za
takve stvari koje je on činio zaista treba imati magičan želudac.
Za piće nije bio nešto posebno zainteresiran. Njemu je bilo
važno samo da nije žedan. Najradije je pio vodu da si ne
pokvari okus hrane. Bio je i ekstremno škrt. Nikada nije nosio
novčanik sa sobom. U društvu su uvijek častili drugi. A ako bi
sjeo u kakav kafić ili restoran čijim je vlasnicima što bio
pomogao, smatrao je da su ga oni dužni doživotno častiti.
Nakon nekoliko primjedbi o njegovom bezobraznom ponašanju
ipak je počeo nositi novčanik, ali je li plaćao ili nije, ne zna se.
Eto takav je bio Veliki.
Manji je bio vrlo pristojan, šutljiv i prilično povučen.
Ničim se nije isticao. Sav nekako po špagi. U govoru se uvijek
koristio jednom te istom intonacijom. Nedostajalo mu je
dinamike i živosti. Eto takav je bio Manji. Kada je netko sav po
špagi nema se za njega puno toga ni za reći.
Uvijek su djelovali u paru, s time da Veliki u načelu nije
bio službeno eksponiran niti evidentiran. To je sve bila zadaća
Manjeg. Manji je posjedovao samo teoriju, Veliki samo praksu,
a zajedno su imali i teoriju i praksu. Praksa koja je bila
potrebna za uspješno obavljanje poslova kakvima su se oni
13
bavili stječe se kroz životnu, a ne formalnu školu. Kasnije će i
Manji steći tu praksu, ali bez obzira na to, uvijek će ostati
Manji.
Oni su bili dvije krajnosti koje su se savršeno
nadopunjavale. Dvije nepotpune i različite ličnosti koje su
zajedno činile jednu savršeno kompletnu ličnost.

14
 BORBA ZA PRIJESTOLJE

Bilo je vrijeme lokalnih izbora.

Veliki je sve organizirao. Rekao je Manjem neka on
bude, budući da izgleda bolje od njega, a ruku na srce i školu
ima, glavno lice s plakata.
Bilo je nekoliko lista i kandidata za šefa mjestašca B.
Ali Oni (Veliki i Manji) su se isticali daleko više od svih drugih
kandidata. Neki su kandidati bili novi, a neki otprije. Oni
otprije su se već bili zamjerili svojim biračima, tako da su im
šanse za pobjedu bile loše. Onaj hotel s početka priče sredili su
upravo Oni otprije.
Oni (Veliki, Manji i njihova družina) su u kampanji bili
odjeveni u mornarske oprave, kao kakvi brodolomci, željni
svježeg zraka, vjetra, valova, pustolovine i adrenalina. Bili su
prava posada broda. Za sebe su govorili da su za pet. Plakati tih
brodolomaca bili su oblijepljeni po cijelom mjestu. Svaka
slobodna ploha poslužila je kao mjesto za plakat. Čak je i jedan
teretni kamion poslužio kao podloga za plakat. Za sve vrijeme
kampanje stajao je parkiran na glavnom raskrižju. Na
njegovom ogromnom i dugačkom sanduku bio je zakačen
najveći plakat, ustvari ogroman plakat s glavom Manjeg.
Sigurno je vlasnik kamiona dobio nešto za protuuslugu. Imali
su plakate na kojima je bila ta takozvana posada broda, i
plakate s likom Manjeg, a on je naravno predstavljao kapetana
lađe. Velikog nije bilo ni na jednom plakatu, njegovo se ime
nigdje nije pojavljivalo. Ali on je češljao po terenu. Atmosfera
je bila kao u Orwellovoj 1984-oj. B je sada promatralo oko Big
Brothera. Gdje god da si pogledao susreo bi se s očima
Manjeg. Plakati sa slikom njegove glave bili su posvuda.
15
 Plakate su lijepili njihovi budući birači. Za birače je
zaslužan Veliki, on ih je sakupio. Ipak je on čovjek s terena. S
nekima mu je išlo glatko, a neke je trebao malo pritisnuti,
ucijeniti, zastrašiti. Ali nije se puno namučio. Misiju je
uspješno izvršio. Nije mu bilo posebno teško jer je o svima sve
već znao. Prethodno je mnoge po mjestu zaustavljao, ugodno s
njima ćaskao, priskrbljujući si tako mnoge informacije. Na
jedan bi se ljubazan način kroz razgovor interesirao o njihovim
obiteljskim prilikama, zdravlju, djeci, poslu, novcu i tako dalje.
U tim je danima kampanje birače nudio ićem, pićem i
zašećerenim limunima, njegovim omiljenim desertom za
obmanu. Bilo je i muzike. Onako site, vesele i omamljene
pićem bilo je lako još dublje obraditi. Jako su ih zainteresirali i
zaintrigirali. Priče o blagostanju onako pripitima zvučale su
kao priče iz nekog drugog svijeta, oči su im se caklile, srce
ubrzano lupalo. Imali su jednostavno potrebu zagrliti Velikog.
On je bio njihov put u raj. Pastir kakvog bi svaka ovca
poželjela! Toliko su bili opčinjeni njime da su u sve to uspjeli
uključiti i sve članove svoje obitelji, prijatelje, poznanike, ma
koga god! Iz njihovih je usta otad pričao samo On. Veliki.
Obećali su im puno toga. Od neke ulične lampe ispred
ulaza u dvorište, pa sve do kojekakvih dokumenata, dozvola,
pa na kraju i zaposlenja. Njihov je moto bio Pitaj i bit će ti
dato! Evo primjera jedne molbe.
- Meni je mračno kad dolazim kući jer se moja ulazna
kapija nalazi tik uz zemljani put koji nije ni osvijetljen. Svaku
večer prvo ugazim u blato, zatim si isprljam dvorište, a kasnije
i kuću. Ja želim svjetlo!
I bi svjetlo!
Izbori su bili dobiveni!
16
 Vladali su Oni još jako dugo. Prve izbore su osvojili sa
60%, druge sa 70%, treće s 80%, četvrte s 85%, a pete sa 100%
glasova. Kasnije su i oni koji su izgubili i koji se s njima nisu
baš slagali dotrčali pod pobjednički kišobran. Ogorčeni ljudi su
se odselili. Tako da je na kraju stanje na terenu bilo posve čisto.

17
 ANEGDOTE IZ KAMPANJE

Uspjeli su nabaviti prošli popis svih birača iz mjesta B.

Sve su birače telefonskim putem pozivali kako bi im najavili
svoj dolazak u njihov dom. I naravno trpeza je morala biti
spremna. Većina birača je bila obaviještena. Za njihovim
kuhinjskim stolovima prepunim dobrih zalogaja odvijala se
prava predstava. Veliki je veličao sebe, govorio o blagostanju,
prosperitetu, razvoju, nekakvim prenamjenama, gradnji,
dogradnji, uglavnom ponudio je svijet u kojem bi svatko želio
živjeti. Pa uostalom i Ustav Lijepe Naše je tako predivno
skrojen, da bi svaki stranac čitajući ga, poželio istog trena
napustiti svoju zemlju i preseliti u Našu. Uglavnom velika
većina birača je bila obrađena, ali dogodio se i jedan prijestup.
Jedan od domaćina htio je dodatna pojašnjenja.
- A što to točno vi mislite graditi i nadograđivati?
Hoćete li puno zelenoga pokriti? - nehajno upita jedan
domaćin.
Veliki pocrveni, ne voli on pitanja i potpitanja,
pogotovo ne želi osjetiti nečiju hrabrost i razboritost pa lagano
zabijesni - Ovako, ovo ti je prvi i zadnji put da si se usudio
propitivati mene. Jasno?!
Kako je on o svima sve znao, tako je znao i njihovo
imovinsko stanje, točnije stanje nekretnina. Riječi nekretnina i
zemljište za njega su bile riječi koje su imale veliku čar.
Onako ljutit obratio se domaćinu pitanjem - Je li ona
tvoja garaža iza kuće legalizirana?
Domaćin se uznemiri i kaže - Nije.
Eto onda lijepo šuti i ne postavljaj dodatna pitanja ako
želiš i dalje imati garažu. Je l' jasno? - zaprijeti Veliki.
18
 Njihovi vjerni budući birači noću nisu spavali. Oni su
bdjeli. Noću se lijepilo plakate. Točnije naljepljivalo se plakate
preko plakata drugih kandidata. Imali su više timova, desetak
timova. Bili su to većinom mladi ljudi. Noću su obilazili sve
reklamne pozicije (stupove i ploče). Točnije, oni su reklamne
pozicije čuvali. Kada bi netko od protukandidata došao
nalijepiti svoj plakat na ploču, oni bi ga puštali jer bi inače
vjerojatno došlo do fizičkog obračuna, ali bi odmah nakon
njegova odlaska taj plakat prelijepili plakatom svoje brodske
posade ili likom Manjeg. Imali su najprljaviju kampanju.
Živjeti te dane u mjestu B bilo je isto kao i živjeti u
jednoj velikoj kući oblijepljenoj tapetama uzduž i poprijeko.

Nakon pobjede ti odabrani birači postali su prava

Sljedba.

19
 SLJEDBENICI

Sljedbenici su se družili samo međusobno. Uvijek u

svojoj grupi. Nikad razdvojeni ili nedajbože sami. Bilo im je
strogo zabranjeno družiti se s onima koji nisu bili dijelom
Sljedbe. Okupljanje i druženje odvijalo se uvijek na jednom te
istom mjestu. Bilo koje drugo mjesto nije bilo poželjno, osim
ako naredbom nije bilo drugačije određeno. Bespogovorno su
prihvaćali sva naređenja i diktate, bez imalo propitivanja. Bili
su zaista odani. Ako bi im netko kojim slučajem pokušao reći
što protiv Velikog ili Manjeg, oni bi ga istog trena napali.

Dobro je jednom jedan čovjek iz naroda rekao - Neće

tebe nikad napasti oni veliki, nemaju oni za to vremena, nego
obično oni mali koji se nadaju da će im ti veliki biti od kakve
koristi za svoje sitne privatne interese. I to je zaista tako.

20
 PARTIBREJKERI

Uz Sljedbenike su postojali i drugi mještani, oni

neutralni koji su kasnije prešli u Sljedbu, i oni buntovni,
takozvani Partibrejkeri. Partibrejkeri su ljudi koji kvare zabavu.
Oni su činili manjinu u mjestu i nisu prihvaćali postupanja
Velikog i Manjeg. Često bi znali javno iznositi svoje
negodovanje, nezadovoljstvo, postavljati pitanja i slično. Nisu
bili ukalupljeni, i samim time, ni dobrodošli, ni potrebni. Bolje
rečeno, nisu bili podobni. Sljedbenici ih nisu voljeli.
Partibrejkere je najviše žalostilo što Sljedba nije bila
svjesna kakvu dugoročnu štetu čini. Šteti cijelom mjestu B,
svim njenim stanovnicima, pa na kraju i sebi i svojim
potomcima. Partibrejkeri su smatrali da Veliki i Manji nisu
toliki problem koliko su problem sami Sljedbenici. Veliki i
Manji postojali su samo na račun njih. Brojčano gledajući, oni
su bili samo dvojica, a Sljedbenika je bilo daleko više. Naravno
da svaki čovjek ima neupitnu vrijednost samim time što je
čovjek. Ali čovjek kao čovjek, nema moć nad drugima. Ima je,
ali samo ako mu je drugi daju. A njima dvojici su tu moć dali
Sljedbenici.
Često su se znali pitati jesu li Sljedbenici samo jeftini ili
samo nesvjesni ljudi. Voljeli su vjerovati da to nisu loši ljudi,
nego samo ljudi uplašeni životom koji spas nalaze u grupi.
Smatrali su da su Sljedbenici vođeni jednim iskonskim
instinktom koji datira još iz plemenskih vremena kada je ne biti
dijelom grupe bilo ravno smrti, jer je individualno
preživljavanje tada bilo nemoguće. Odmah bi te kakva zvijer u
šumi rastrgala. Za taj period je takvo ponašanje bilo vrlo
razumno i sasvim opravdano. Ali danas više nije tako. Danas je
21
individualnost normalna stvar. Bilo im je silno žao što
Sljedbenici nisu mogli uvidjeti da je danas moguće biti
autonomna, samosvjesna, nezavisna, cjelovita i slobodna
individua, koja i dalje može boraviti u grupi, ali uvijek ostati
nezavisna, i koja u potpunosti daje oduška svom istinskom biću
te živi čistu ljubav prema sebi i svemu oko sebe.

Partibrejkeri su bili individue u grupi, a Sljedbenici

samo grupa. Partibrejkeri su živjeli za ljubav, a Sljedbenici
protiv straha od smrti. Svatko je želio za sebe sreću, samo što
je fokus bio drugačiji.

A na kraju krajeva, smrt nije nikoga zaobišla. Svi ćemo

doći na red, netko prije, netko kasnije. Mah, a valjda svatko
preživljava ovaj život onako kako najbolje zna i umije.

A nije li ljepše život istinski proživjeti, nego samo

preživjeti?!

22
 DOĐEM TI, DOĐEŠ MI
ILI
RUKA RUKU MIJE

- Mi smo puno toga ljudima obećali. Kako ćemo dalje?

- upita Manji.
- Ovako ćemo - kaže Veliki - kad nas netko od
Sljedbenika bude štogod tražio mi ćemo mu pod svaku cijenu
udovoljiti, ali ne zato što ga cijenimo, nego zato što nam
njegov glas treba i u budućnosti, a poduzetnicima ćemo uvijek
udovoljavati jer ćemo imati i njihov glas i njihov novac. A za
one za koje nismo sigurni kako stoje u odnosu na nas, njima
nećemo dati ništa, samo obećati, pa ćemo vidjeti kako će se
stvari dalje razvijati.
- Dobro zboriš - kaže Manji - znaš da mene ljudi
gledaju kao dobrog i ja ne mogu njih odbiti. Bilo bi mi
neugodno. A uostalom i ja mislim da sam dobar pa želim i u
svojim i u njihovim očima ostati dobar.
- Brate dragi! Pa kakva dobrota! Je l’ tebi jasno da mi u
neku ruku služimo đavlu! I samo da te još obavijestim da ćemo
i Crkvu uključiti u naše buduće projekte. Crkvu, đavla, svece,
anđele, svih! Mi smo ti koji od danas dirigiramo! Pod našom će
se palicom živjeti! - oštro sreže Veliki.
- Gledaj na nas kao na neke posrednike između javne
blagajne i poduzetnika. Znači, naša se moć ogleda u tome što
smo mi potpisnici svih dokumenata, doduše ti ćeš ih
potpisivati, ja neću. Na investitore, velike poduzetnike ili
privatnike gledaj kao na naše prave poslodavce jer ovo što
dobijemo u firmi i nije neka para. Mi ustvari deremo
privatnike, ali to je u redu, oni se ne ljute. Da nije nas oni taj
23
posao ne bi dobili i samim time ne bi ništa ni zaradili.
Konkurencija je velika. Mi ćemo odabranim poduzetnicima
osiguravati poslove u mjestašcu tako što ćemo ih obavještavati
o natječajima na koje će se oni onda javljati, i koje će na kraju
dobivati, a oni će nam za to davati provizije. Provizija ti dođe
kao neka nagrada. Što je investicija veća, to je veća i naša
nagrada. Možemo i izmišljati poslove za njih kroz projekte. U
dogovoru s njima izmislimo neki posao koji nije tako hitan ni
važan, objavimo natječaj, oni se jave i pobijede. I to ti je to!
Eto ti nagrade. Ali mi ćemo tu nagradu tražiti u svim mogućim
prilikama, ne mora to biti u pitanju investicija, može biti bilo
što. Vidjet ćemo još što sve možemo, ni sami ne znamo što sve
možemo, bitno je da budemo otvoreni za sve mogućnosti -
objasni Veliki.
- Ali što ako nas netko bude tužio sudu? - upita Manji.
- Ma daj 'ajde molim te, kakav sud. Sud je za male
ljude. On globi male, a velike čuva. Uostalom, veliki su ti koji
kroje zakone po svojoj mjeri - kaže Veliki.

24
 KAKO OSTVARIVATI NAUME I PROJEKTE

- Slušaj, mi bi se trebali malo para nabrat' - pakosno uz

smijeh kaže Veliki. Smislit ću ja već nešto, kako ćemo i što
ćemo. Imam neke planove za početak. Projekte.
- A kako misliš da ćemo te projekte ostvarivati? - pita
Manji.
- Ovako, budući da vidim da slabo kopčaš, ovaj puta ću
ti slikovito dočarati proces kroz tri koraka:
Korak 1) Lakat
Prvo što ti treba je lakat. Lakat imamo obojica pa ćemo
se početi laktiti, laktariti.
Korak 2) Grablje
Kad probijemo laktom put onda ćemo naći grablje, a
grablje svaka štala ima, pa ćemo njima grabljati.
Korak 3) Lopata
Zatim ćemo uzeti lopatu i njome ono pograbljano u naš
bunar bez dna bacati.
Eto tako ćemo! Tako ti to ide dragi moj druže, lakat,
grablje i lopata - uzvišenim stavom pojasni Veliki.

25
 ČOVJEK BEZ VEZE
JE BEZVEZE

Kako bi počeli ostvarivati te slavne projekte morali su

se umrežiti s ljudima većima od njih. Ti su ljudi živjeli i vladali
u Velikom Gradu. Veliki Grad je od mjesta B bio udaljen nekih
300 km.
I tako se Veliki uputi u Veliki Grad. Naravno, da ne bi
ispalo da je nekulturan ponio je sa sobom i darove. Zbog
prevelike količine darova, nije bilo druge nego krenuti na put
teretnim kamionom. To je bio isti onaj kamion na kojemu je u
vrijeme izbora stajao plakat s glavom Manjeg. Kamion je
dupkom bio natovaren maslinovim uljem i ribom. U kamionu
su bili samo vozač i Veliki, Manji je ostao u mjestašcu. Veliki
mu je rekao da će za početak ići on sam zbog toga što on ima
veći i tvrđi lakat.
U Velikom Gradu ih je osobno dočekao Glavni. Takav
je bio dogovor. Glavni je bio nalik Velikom, samo puno
napredniji što se poslovanja tiče.
- E pa dobro nam došli! - uzvikne Glavni.
- Iznimna nam je čast poštovani gospodine -
slatkorječivo uzvrati Veliki.
- A čemu taj kamion? - upita Glavni.
- On vozi darove vaše! - ponosno odgovori Veliki.
- Darove? Kakve darove? - upita Glavni.
- Maslinovo ulje i ribu. Pa mi vam dolazimo s mora -
kaže Veliki.
- A nije li to malo previše? - upita Glavni.
Čujte dragi gospodine, da vam pravo kažem, ovo je i za
mene i za vas - pojasni Veliki.
26
 - Pa kako to mislite? - začuđeno će Glavni.
- Ovako, prvo vi sebi uzmite koliko vam treba za svoju
kuću, a ostalo prodajte i onda dijelimo pola pola - podrobnije
pojasni Veliki.
- A tu sam te čekao! Pajdo moj! - veselo će Glavni.
- Oprostite, što se vi to meni upravo rekli? Da sam ja
pajac? - uvrijeđeno će Veliki.
- E Pajdo, Pajdo, sam te Bog meni poslao! Ti si naš!
Baš si me nasmijao! Pajdo, pajdaš, znači prijatelj, drug, ortak!
Mi smo od danas prijatelji i ortaci - kaže Glavni.
- Aha, tako znači. Ja baš ne razumijem sve riječi koje vi
govorite, ja znam govoriti samo po svoju - opravda se Veliki.
- Ne brini ti ništa Pajdo moj, odsad mi ne moramo ni
govoriti, samo projekte izmišljati, dokumente potpisivati i pare
zarađivati - zaključi Glavni.
Pajdo si je od tog trena još više porastao u očima.
Osjećao se vrlo važnim. Imao je osjećaj da je iznad svih,
pogotovo iznad ljudi iz mjestašca. Naravno ne i iznad Glavnog
jer je Glavni ipak bio važniji od njega. On mu je bio kao
učitelj, uzor.
Glavni nije bio škrtica. I Pajdu i vozača kamiona je
obilato počastio. Omastiše oni svoj brk, Veliki se naguta hrane
kao i obično, pozdraviše se i izgrliše pa krenuše natrag kući.

I tako Veliki sebi prokrči put, uspostavi vezu. Jer čovjek

bez veze je bezveze!
Njegov je lakat zaista magičan. Magičan jednako kao i
njegov želudac.
Nije li?

27
 HODOČASNIČKA STAZA

Moramo od nekuda krenuti - kaže Veliki. Za početak

ćemo napraviti hodočasničku stazu.
- Otkud sad to? - Manji se s upitnikom iznad glave
čudom čudi.
- Da da, dragi moj, to ti je isto projekt. Pa stalno ti
spominjem te projekte. Doduše malo drugačiji projekt, ali je
projekt - kaže Veliki.
- A tko će to platiti - upita Manji?
Onomad kad mu je Veliki bio pričao o projektima
spominjao je neke investitore, a sad ne razumije tko bi tu što
platio, tko što dobio, kakva je korist. Nije mu jasno.
- Bože moj dragi, pa ti stvarno imaš pitanja malog djeteta,
tebi se i Bog čudi - ljutito ga uvrijedi Veliki te nastavi.
Hodočasničku stazu će financirati vjernici svojim donacijama.
Pa nećemo valjda mi. Dobro, nešto ćemo uzeti iz naše
blagajne, ali gledat ćemo da to bude donacija vjernika. Ako
žele hodočastiti nek' si to i plate. Neka na to gledaju kao na
neku patnju koju moraju proći da bi stigli do raja, kao što je i
Krist učinio. Zatim planiram da se instaliraju nekakve kamene
skulpture sa slikama iz života tog Isusa Krista. Moraš nešto na
tu foru. Ne može samo staza. Onda ćemo naći kiparsku ekipu
koja će nas također na kraju nagraditi. Pa zaboga, našli smo im
posao. Sljedeća korist od ovog pothvata nije novčana. Moraš i
to znati. Nisu sve koristi novčane. Korist ove priče ogleda se u
tome što će nas tada svi naši vjernici zavoljeti i u budućnosti
glasati za nas na svim sljedećim izborima. Oni će postati
također naši birači. Što više birača, to je dugovječnija naša
vladavina. I da ne zaboravim, uskoro ću ja postati glavni
28
poglavar naše Crkve, naravno ne javno, onako iza kulisa, jer ne
mogu javno, ja nisam pop, ja sam vjenčan i nisam u celibatu. Ja
volim žene, i svoju i tuđe. Mislim da svi vole žene, pa i popovi.
Ali oni su sebi iz nekog razloga zabranili da ih vole. Mah,
kakva bezvezarija. Al' dobro, na kraju krajeva mene to uopće
ne sekira.
Nedugo zatim osvanuo je hodočasnički put. Svečanost
je trajala čitav dan. Hodočašće je popraćeno molitvama i
velikim riječima hvale za Velikog i Manjeg.

Veliki je bio prvi u koloni kao što je i najavio. Nosio je

križ.

29
 VELIKA ZDANJA

Odjednom su u mjestašcu počele nicati i nekakve velike

zgrade koje se nisu baš uklapale u pitomi pejzaž mjestašca. A
vidi čuda! Nicale su baš na zemljištima čiji su vlasnici bili ili
Veliki, ili Manji, ili netko od viših članova Sljedbe.
Jednom prilikom jedan se mještanin pobunio i rekao da
se njemu to ne sviđa, da je to preveliko, da će mu zakloniti
pogled na more, da se po cijele dane buši, ruši, buči i tome
slično. Njemu je rečeno da ako se i dalje bude bunio da će ga
mrak pojesti. I čovjek je zašutio.

Također na samoj obali mora u maloj luci, niknula je

jedna grdosija od hotela. Hotel je bio duginih boja. Nikako se
nije uklapao u pejzaž lučice. Prvo je bilo govora da bi na tom
mjestu trebao doći Institut za istraživanje mora, međutim,
izgleda da znanost nije dobro došla i da nikako nije isplativa.
Hotel je nosio proviziju. Institut nije. Nadalje, svi smo čuli za
pojam pomorskog dobra. Ali tom hotelu odnosno vlasniku tog
hotela taj pojam nije značio ništa. Raširio se do crte koja spaja
kopno i more. Valovi su udarali u njegov ogroman vanjski
podij za ples. U mraku je obris tog hotela nalikovao na planinu.
Alpe na moru! Ali problem nije bio samo taj što je hotel bio
ružan, nego i taj što je infrastruktura mjestašca bila slaba za
takvu grdosiju pa su ljudi u okolici ostajali bez vode. Dok bi se
masa turista u hotelu tuširala, okolica bi ostajala bez vode.
Ljudi su se i tada pokušali pobuniti. Ali bezuspješno. Rečeno
im je da će im ovako dolaziti manji računi za vodu. Eto, a
kakav drugi odgovor očekivati.
Sljedeći problem bio je taj što se taj hotel smjestio u
30
lučicu. E sad, gdje će se ti turisti kupati? Luka baš i nije neko
mjesto za kupanje, a u ostalom u svakoj luci je i slaba
cirkulacija vode. Nešto su smuljali. Jedan dio lučice, i to baš
onaj u kojem najslabije cirkulira voda, pretvorili su u plažu. I
turisti su se zaista tamo kupali. A neka i jesu, što dugo reći.
Slabi su to turisti koji ne znaju što je luka, a što plaža.

31
 KANALIZACIJA

Kanalizacija je također investicija. I to velika

investicija. Zamislite samo kolike su provizije kod takvih
investicija. Mjesto B dobilo je kanalizaciju koja je naravno
imala ispust u more, točnije u onu atraktivnu uvalicu s početka
priče. U njoj su se kupali svi mještani i turisti. Međutim,
postrojenje koje je obrađivalo i filtriralo sadržaj bilo je
prastaro. Nije radilo kako treba. Još su kasnije na taj filter
spojili i kanalizacije nekih susjednih mjestašca. Još investicije,
još provizije! Filter nije radio ni prije dobro, a kamoli sad.
Uvala bi često znala smrdjeti, pogotovo kad bi zapuhalo jugo.
Jugo je vjetar koji puše s mora. Ako bi se netko pobunio i rekao
da postrojenje nije u redu te da previše smrdi, Veliki bi mu
odgovorio da je taj smrad donijelo jugo iz Italije.

I tako se mještani i turisti nastaviše kupati u toj

maneštri.

32
 PROPAGANDA

To što su nadmoćno pobijedili i što vladaju svakim

danom sve više nije bilo dovoljno. Trebalo se još laktariti.
Trebalo je nalaziti još ortaka, još sponzora, hvaliti se i veličati.
Falila je propaganda.
Veliki je smatrao da trebaju imati i vlastite novine
kojima će se dodatno promovirati.
- U njima ćemo objavljivati naše slike i obavještavati
mještane o našim pothvatima. Ujedno ćemo privlačiti sponzore
i ortake. Onda ćemo i njih početi hvaliti u novinama. Napravit
ćemo jedan, da tako kažem, proizvodni lanac. Da, i da ne
zaboravim, i Crkvu ćemo tu i tamo spominjati. Kužiš, takva ti
je priča s tim novinama - zaključi Veliki.
- A tko će to platiti ? - upita Manji.
- Platit će naša blagajna kao i do sada. To je blagajna
naše firme. Ja tu firmu smatram vlastitom. Ovdje se osjećam
kao kod kuće, a budući da se osjećam kao kod kuće onda ću se
tako i ponašati - fino reče Veliki.
I stvarno nakon nekog vremena počele su izlaziti
novine koje su veličale njihov lik i djelo. Slike u novinama su
prikazivale Velikog i Manjeg kako prisustvuju raznim
sastancima, poziraju pored kakvih novoizgrađenih objekata,
novouređenih površina, novih postrojenja i slično. Ali
zanimljivo je da se pored kanalizacijskog postrojenja nikad
nisu slikali. Tko zna zašto?

Nije prošlo puno vremena kad Veliki opet svane s

novom idejom. Ideju je predstavio i argumentirao tako da je
kazao kako je primijetio da u mjestu ima dosta starijih ljudi,
33
djece, a i mladih koji ne čitaju ništa (što je u jednu ruku i
poželjno, ali u drugu nije) pa misli da vijesti iz novina ne
dopiru do svih. Smatra da se stariji ljudi ne interesiraju
dovoljno za svijet oko sebe, što znači da možda ne čitaju
njihove novine. Nisu baš u tijeku. Oni brinu samo o svom
zdravlju. I njih treba pridobiti. Ne bi bila loša ideja obećati im
dom za starije. A i djeca koja sada imaju 15-ak godina jako su
bitna, za tri će godine i oni postati birači. I njih treba
zainteresirati i ne dozvoliti da primijete da postoji kakav drugi
put.
Dakle, nova ideja bila je imati vlastitu radio postaju. I
bi radio postaja! Na radiju su također radili neki od članova
Sljedbe. To je bio više amaterski radio, ali koga briga, bitno da
se sluša i da se čuje ono što se čuti treba. Vrtjele su se razne
emisije, naravno opet sve na temu njihovog lika i djela. Ako bi
netko od slušatelja nazvao radio, prije nego li je bio spojen u
eter morao je proći provjeru. Moralo se znati što bi on pitao ili
govorio. Ako bi netko ipak prekršio pravilo i počeo u eteru
govoriti nešto zabranjeno, istog bi trena bio isključen.

Uglavnom, Veliki je uspijevao u svemu što bi si zacrtao.

Na neki način stvorio si je malu državu u kojoj je
vladao.

34
 GLAZBENE VEČERI

Za Sljedbenike se jednom mjesečno organiziralo

glazbene večeri na kojima su imali priliku slušati razne
izvođače. Naravno, i ti su izvođači isplaćivani iz javne
blagajne. Netko je te večeri trebao i organizirati. A organizirati
nije lako. Organizator se potrudi pa ga treba i platiti. Naravno
da je Veliki bio taj organizator i trebao je pojesti dio kolača. A
dio kolača se i u ovom slučaju zove provizija. Sljedbenici bi
uživali u programu pripremljenom za njih. Pjevalo se i plesalo
do kasnih noćnih sati.
Ubrzo se počela širiti priča da on prečesto dovlači
pjevače. Što su češći dolasci, to je češća i provizija. Pa da
odagna svaku sumnju odlučio je da će na tim večerima
ubuduće pjevati on. Poznate pjevače i bendove pozivat će samo
za specijalne prilike. S glazbenim večerima se moralo nastaviti,
one su bile jedan od načina motivacije birača. Kruha i igara!
I zaista, on postade njihov pjevač. Nekad bi pozvao i
televiziju da ih snima, odnosno da snima njega. Malo
samopromocije nije na odmet.

I tako se Veliki okušao i u glazbenima vodama. U

čarima estrade.

35
 U RADU JE SPAS

Grandiozni planovi se i dalje kuju. Veliki se počeo

nešto interesirati i za smeće. Čuo je da se velika para vrti oko
smeća. I tako je on neko vrijeme u tom smeću i proveo. Brat
bratu, nije mu bilo loše. Mnogi su Sljedbenici postali njegovi
radnici. Razvažali bi smeće s jedne strane mjestašca na drugu.
U mjestu B postojao je i jedan stari kamenolom u
šumici. Bilo je prekrasno gledati te visoke, uspravne i glatko
izrezane stijene, ali Veliki ga je odlučio zatrpati smećem. Pa na
kraju krajeva, morao je negdje s tim smećem. Kad su se neki
od Partibrejkera interesirali zašto se to zatrpava smećem on bi
odgovorio da Zakon nalaže da se svi kamenolomi koji nisu u
upotrebi moraju sanirati. Eto, izgleda da riječ sanacija u ovom
slučaju ima drugačije značenje. Sanirati znači zatrpati što
smećem. Tog kamenoloma više nema. On je saniran i ta
ogromna zatrpana površina sada je pošumljena. Kao da ga
nikada nije ni bilo. A stabla će zasigurno jako lijepo rasti na
tom dobro pognojenom području.

Dojadilo njemu sa smećem se bačkat te izjavi da on sad

hoće i šefom groblja postati. Pa lako je s mrtvima, oni ionako
šute, nisu ni zahtjevni ni naporni. Ali zato će njihove obitelji za
njih sve učiniti da im osiguraju što ljepši život nakon smrti. Tu
se isto dalo novca nabrati. Evo naprimjer, na groblju je bilo
ljepših i manje ljepših pozicija. Onaj koji je htio najatraktivniju
poziciju morao je donijeti darove odnosno nagradu. Tako to
ide, izgleda da i mrtvi imaju potreba koliko i živi. Ovdje se
doslovno može upotrijebiti ona poznata fraza Išao je i preko
mrtvih.
36
 I na smetlište i na groblje uposlio je svoje Sljedbenike.
On je fer. On je svoje obećanje izvršio. Jer ipak svaki glas je
bitan. Doduše to konkretno i nije glas, nego kružić. Svi
Sljedbenici zapravo ni svjesni nisu bili da pravo glasa više
uopće nisu imali. Neprimjetno su počeli postajali nijemi i
gluhi. Iz kojeg razloga? Zato što su smjeli samo slušati, ali ne i
čuti. Govoriti, ali ne i kazati. Vid su još uvijek imali, ali će i
njega kasnije polako izgubiti. A iz kojeg razloga? Zato što su
smjeli samo gledati, ali ne i vidjeti.

37
 ŠKOLA

Kako su Sljedbenici izgubili dar govora i sluha, Veliki

je osnovao svoju privatnu školu učenja znakovnog jezika za
gluhonijeme, naravno sve novcem iz javne blagajne. Nekako si
je on to iskemijao. Ravnatelj te škole je naravno postao on. A
tko bi drugi?! Učitelji su također bile gluhonijeme osobe. Sva
sreća. Ljudi koji ne čuju i koji ne govore. Divota! Zato što je
škola bila privatna učenici su si obrazovanje morali plaćati
sami. Kad bi dobili plaću iz te uvijek jedne te iste javne
blagajne, odmah bi drugi dan uplaćivali potreban iznos na
privatan račun ravnatelja škole.
Sve je funkcioniralo kako je i trebalo, dok se nije
pojavio jedan poveći problem. Naime, svi znaju da su za
obrazovanje potrebne knjige. Osim Velikog. On kao ravnatelj
to nije znao. Njegova je škola raspolagala sa svega pet naslova.
Kad su učitelji primijetili da u školi nema knjiga nastao je
zastoj. Zašto zastoj? Jer učenici nisu mogli kod kuće
prakticirati naučenu teoriju s nastave. Da bi učenici što bolje
savladali znakovni jezik trebali su za domaće zadaće čitati
knjige, koje bi zatim u školi trebali prepričavati znakovnim
jezikom. Učitelji su željeli svoj program provoditi prema toj
metodi budući da su smatrali da je to najbolja metoda za
svladavanje znakovnog jezika.
Ravnatelj, odnosno Veliki, morao je nešto poduzeti
kako bi se nastava mogla nesmetano odvijati. A i poduzeo je.
On je imao rješenje za svaki problem. Za njega problem nije
bio problem, već izazov.

38
 KUĆA KNJIGA

Veliki je od nekoga čuo da u obližnjem malo većem

mjestu postoji nekakva kuća u kojoj se nalaze knjige. Odlučio
je pronaći tu kuću. A i zainteresiralo ga je što bi sve moglo u
tim knjigama pisati. Kuću je pronašao. Upoznao se s jednom
gospođom koja mu je rekla da je ona bibliotekarka. On se njoj
nije predstavio, lukav je on bio. Ona bi se tada vjerojatno
čudom čudila kakav je to školski ravnatelj koji ne zna ništa o
knjigama. Rekao je kako bi volio razgledati zgradu i materijal.
Krenuli su od dječjeg odjela. Slikovnice je obožavao.
Doduše samo je za njih i znao. Jedina slikovnica koju je ikad
pročitao bila je Crvenkapica. Još kao tinejdžer divio se vuku.
Kako se čitatelj uvijek nekako identificira s nekim likom iz
knjige, tako se on identificirao s vukom. Nervirao ga je lovac.
Želio je da njega nema u priči. Pa bi si tako u glavi zamišljao
novi scenario. Scenario je bio sljedeći. Ja sam vuk. Prvom
pojedem baku, onda Crvenkapicu, pa onda i tog glupog lovca.
Zatim će se Crvenkapičina mama zabrinuti za Crvenkapicu i
doći će je tražiti kod bake. Na kraju ću i nju pojest, tako da će
bakina kuća i cijela šuma koja je bila u njezinom vlasništvu,
postati moja svojina. Uf, što je volio o tome sanjariti.
Stigli su i do odjela beletristike. Kao navodno tu da
stoje nekakvi ljubavni romani u kojima se piše o nekim
ženskama koje su se ubile zbog nekih muškaraca i takve neke
bedastoće. Neka Gospođa Bovary, Ana Karenjina. Mah,
uglavnom bezvezarije. Nije ga nimalo ugrožavao sadržaj knjiga
s tog odjela, sve dok nisu stigli do znanstvenog odjela.
Ondje su police bile označene riječima poput
psihologija, sociologija, filozofija. On dotad nije čuo za te
39
riječi. Kada ga je bibliotekarka upoznala sa značenjem tih riječi
i sadržajem koji se u tim knjigama nalazi, on se prosto
skamenio. Kao navodno da psihologija opisuje tzv. osobine
ličnosti, objašnjava kakvi sve ljudi postoje i što im se sve po
glavi mota. Kao i o nekim strahovima, ljutnji, sreći i tako dalje.
Sociologija da proučava društvo. Kakva sve društva postoje i
kako se ponašaju grupe. A filozofija da nudi višebrojne
mogućnosti pogleda na svijet. To da su svjetonazori.
Ma daj 'ajde molite te - pomisli Veliki - ovo bi moglo
napraviti pomutnju među mojom Sljedbom.
Domišljat kakav je bio, sine njemu odmah ideja i kaže -
Poštovana gospođo Bibliotekarka (on je bio uvjeren da je to
gospođino ime), ja vidim da kod vas ima jako malo mjesta. Sve
vam je skučeno, knjige su vam nagurane, a s vremenom će se
vjerojatno i izgužvati. Uostalom kuća vam je derutna i mogao
bi vam se urušiti krov. Ranije sam vam se zaboravio
predstaviti. Ja sam ravnatelj privatne škole i predlažem da ja
preuzmem sve vaše knjige u moju školu na čuvanje, a i mojim
učenicima će dobro doći. Mi imamo jako puno prostora, a i
zgrada je nova novcata.
- Ali gospodine, ako ja vam dam knjige i ispraznim
kuću, ja ću ostati bez posla - kaže bibliotekarka.
- Ma draga moja gospođo to nije nikakav problem. Vi
možete doći raditi u moju školu. Ondje bi imali četiri puta veću
plaću od ove koju sada imate. Ako imate i kćerku neka i ona
dođe raditi kod nas - vrlo domišljato izjasni se Veliki.
Gospođa Bibliotekarka je pristala.

I tako je Veliki postao i čuvar knjiga iliti još bolje

rečeno otac književnosti.
40
 Knjige neprijetećeg sadržaja izdvojio je za učenike
škole, a ostale naslove poput psihologije, sociologije i filozofije
spremio je na sigurno. Već je počeo smišljati plan kako će ih se
na jedan fin i društveno prihvatljiv način jednog dana riješiti.

41
 VESELI FEBRUAR

Birače treba uvijek motivirati. Nikad stati. A uostalom

možda će se i neki neutralni uključiti u Sljedbu.

Manji je toga jutra stigao na posao. Sjeo je za svoj radni

stol od hrastovine i ugledao nekakav papir. Uze on uz papir i
pročita naslov. Veseli februar. Ostade zbunjen. Čita onda dalje i
shvati da je to nekakav zabavni program u pitanju. U tom času
ulazi Veliki.
- Ma što ti znači ovaj Veseli februar? - upita Manji.
- Pa blagdani, blagdansko vrijeme. Planirao sam
napraviti jedan cjelomjesečni blagdanski program za naše
mjesto. I u drugim mjestima se slavi 12-i mjesec - objasni
Veliki.
- Čekaj malo, kako 12-i a tu piše februar? - zbunjeno
upita Manji.
- Pa februar je 12-i mjesec - obrazloži Veliki.
- Polako. Nije tako. Ti si nešto pobrkao. Dvanaesti
mjesec se zove Prosinac. A februar ti je drugi mjesec, ali prema
starom nazivlju za mjesece. Po novom je Veljača. Znači
dvostruko si fulao. U naslovu treba stajati Veseli prosinac -
rastumači Manji.
- Dobro, dobro. Molim te napiši mi imena tih mjeseci u
dvije kolone. Prva neka bude sa starim nazivima, a druga s
novim. Pa ću si ja to polako učiti. Ali neka imam i jedno i
drugo, da se ne bih opet spetljao - kaže Veliki.
- Što si mislio u taj program ubaciti? To bi se svakim
danom kroz mjesec nešto održavalo ili samo određenim
danima? - upita Manji.

42
 - Ne svaki dan. Određene dane. Ukupno 10-ak dana.
Bilo bi zabave, dječjih priredbi, zakuski i tako nešto. A
obavezno bi obilježili dane Svetoga Nikole i Djeda Božićnjaka.
Darivali bi djecu. Ali što je najbolje od svega, moj plan je taj
da ja i ti odglumimo Svetog Nikolu i Djeda Božićnjaka, i time
pokažemo biračima kako se volimo veseliti s njima, te ujedno i
kako ćemo uštedjeti jer nećemo morati platiti glumce -
ponosno objasni Veliki.
- I zaista bi tako!
Manji je utjelovio Svetog Nikolu, a Veliki Djeda
Božićnjaka. Uloge su im savršeno pristajale. Sveci su uvijek
prikazani nekako mršavi i visoki što je u potpunosti odgovaralo
stasu Manjeg. A Djed Božićnjak zna se kakav je. Mali, debeli i
zdepasti.
Predaja poklona se naravno obavila u Crkvi tako da su
istovremeno bili obrađeni kako birači iz Crkve tako i birači
roditelji od te darovane djece.

Veseli Februar odnosno Veseli prosinac s okusom

slatkih limuna protekao je u radosti i veselju.

43
 POLIGLOT

Dosad je već puno toga ostvario, ali želio je još više.

Njegovim željama nije bilo kraja. Kad su želje lako ostvarive
onda nisu toliko ni zanimljive kad se ostvare. Dojade brzo. I
grobar, i smećar, i pjevač, i ravnatelj, i Djed Božićnjak, sve je
to sada premlako za njega.
Počeo je malo turiste promatrati.
- Pa nisu ni loši - pomisli u sebi i odluči šefom turista
postati.
Sve ovo vrijeme Manji je skoro pa i hibernirao.
Odnosno potpisivao je sve što mu je Veliki donosio, poslikavao
se ako je trebalo, ali načelno je mirovao.
- Kako da ja postanem šefom turista? Hm, to je ipak
nekakva svjetska pozicija. Tu su ljudi povezani. Svi sve znaju.
Ne da znaju samo što se u mjestašcu događa, nego i u cijelom
svijetu. Putuju svijetom, umreženi su. Morat ću se dobro
pripremiti i dosta novoga naučiti - zaključi Veliki.
Budući da je znao da će baš on postati šef, a ne netko
drugi, želio je za početak naučiti govoriti strane jezike. Želio je
naučiti njemački, talijanski, francuski i engleski. Smatrao je da
će to moći savladati u roku od svega tri mjeseca. Koristio se
YouTubeom. Ali kada je uvidio da prvo mora učiti neku
gramatiku, neke padeže, neka vremena, imenice, glagole,
priloge zavrtjelo mu se u glavi. Zastao je i odlučio učiti samo
engleski, ali ne po tim gramatikama, nego je on nešto drugo
smislio. Logika mu je govorila da bi trebao naučiti govoriti
onako kako govore veliki ljudi jer ako njima prolazi, proći će i
njemu. Gramatika je glupost. Samo zbunjuje i opterećuje
mozak.
44
 U tražilicu je upisao "engleski za velike ljude".
Tražilica mu je na upisane riječi izbacila razna videa na tu
temu. Odlučio je gledati samo ona videa koja su imala najviše
pogleda. On ih je često gledao i na kraju zaista savladao sve te
engleske fraze koje su ti veliki ljudi u videu koristili.
Stigao je i veliki dan. Dan izbora za netom upražnjeno
mjesto šefa odjela za turizam. Na natječaj su se javili i neki
drugi kandidati, ali on je bio taj koji je pobijedio. A tko bi
drugi?! I na ovom radnom mjestu nije ništa potpisivao jer je
najglavniji šef, šef svih odjela, bio Manji.
Dva dana nakon preuzimanja fotelje bio je pozvan dati
intervju. Odlučio je da će novinaru odgovarati engleskim
jezikom. Neka se odmah vidi kako on zna i kako je njegov
izbor ispravan i opravdan.
- Dobar vam dan želim! - kaže novinar.
- Tenk ju! - odgovori Veliki.
Okuražio ga je ovaj brzi prvi odgovor.
- Iznimno nam je drago da ste upravo vi preuzeli ovu
funkciju. Želite li nešto poručiti ljudima? - upita novinar.
- Pipl end turists mast trast mi! - ponosno uzvikne
Veliki.
Izgleda da mu se politika već čvrsto usidrila u kosti,
pod kožu, u krv! Koristio je političke fraze u svim sferama
života. Prosto je u tome uživao. A pogotovo sad još i na
engleskom jeziku. Kakav performans!
- A kada ste točno preuzeli ovu, nazovimo je, vodeću
turističku fotelju? - nastavi novinar.
- Dej bifor jestrdej! - još ponosnije odgovori Veliki.
I tako je Veliki postao pravi kozmopolit. Svjetski tip.
Nema šta!
45
 MEGA PROJEKT

Postavši sada nekom vrstom Boga, pojavljivale su mu

se ideje koje su i bogomdane. Namjeravao je zavladati cijelim
mjestom, a kasnije i svijetom. Ali sama pomisao da bi zavladao
cijelim svijetom uplašila ga je do te mjere da je zaplakao.
Zaplakao je zbog praznine koju je netom osjetio.
Mislio je u sebi - Što kad zavladam cijelim svijetom,
što ću dalje? I toga ću se zasititi kao što sam se zasitio i svega
ovog do sada! A nakon toga dalje nema! Što ima dalje nakon
cijelog svijeta? Koji će biti moji daljnji ciljevi i osvajanja? Ja
sam osvajač, a neću imati više što osvojiti! Neće mi preostati
ništa drugo nego umrijeti, a ja ne želim umrijeti, ustvari ja ni ne
mogu umrijeti, ja sam besmrtan!
Toliko je sam sebe prestrašio da je rukama i nogama
strah odagnao i potisnuo ga duboko natrag u sebe te nastavio
dalje sa svojim planovima ili bolje rečeno osvajanjima.
Partibrejkeri su tu potrebu Velikog za kontinuiranim i
neprekidnim osvajanjima tumačili kroz pojam ovisnosti. U
ovom slučaju ovisnosti o moći. Izgleda da ni on kao ni
Sljedbenici nije bio u kontaktu sa sobom. Nije bio cjelovit. Oni
su bili ovisni o grupi, a on o moći. Ovisio je vanjskim
stimulansima (moći, ugledu, novcu i svime ostalome što moć
sa sobom donosi) koji su ispunjavali njegovu unutarnju
prazninu. A cjeloviti ljudi znaju da sve što im treba imaju u
sebi, i to u neograničenim količinama. Ključna stvar koja
čovjeku zapravo treba je ljubav. Bezuvjetna ljubav prema
samome sebi. Ali ne u obliku Ljubim 'savršenu' sliku svoju, već
Ljubim 'nesavršenu' sliku svoju.
Bilo je jutro. Od kuće je nazvao Manjeg i rekao mu neka
46
ga čeka u njegovom uredu. Manji nije ni slutio kakva ga sad
zgoda očekuje. On zaista nije bio toliko domišljat, dapače
uopće nije bio domišljat. Stigavši u njihovu tzv. Javnu kuću
uputio se u ured Velikog i zasjeo u kožnu fotelju. Njihove su ga
sluge, to su naravno bili članovi Sljedbe koji su ondje bili
zaposleni, uslužile kavom i započele pranjem njegovih nogu i
masažom stopala. Nakon tridesetminutnog opuštanja stigne u
ured Veliki. Veliki je imao običaj namjerno malčice kasniti na
sastanke. A pa zna se, zvijezde uvijek dolaze zadnje.
Imam novi projekt! Otkad sam postao šef turista otad
imam nove prijatelje i nove vizije. Dakle, radi se o jednom
mega projektu, točnije turističkom resortu - započne priču
Veliki.
Nešto je bio načuo da je nedavno jedno priobalno
mjesto ugasilo svoje veliko brodogradilište, a sve u cilju
izgradnje mega turističkog resorta na tom atraktivnom terenu,
pa je pomislio zašto ne bi i on nešto slično pokušao.
- Ti znaš da već imamo dva mala privatna turistička
resorta. Hotel duginih boja i hotel u uvalici. To nama baš i nije
dovoljno. Mislim nije nam neko veselje u smislu financijske
dobiti. Znači, da ponovimo. Turistički resorti su zatvorena
hotelska naselja koja imitiraju neki grad turistima. Nude sve što
im treba za ugodan boravak. Od restorana preko sportskih i
zabavnih objekata i površina, do trgovina i tako dalje. Postoje
ljetni, zimski i cjelogodišnji resorti. Mi ćemo imati
cjelogodišnji - rastumači Veliki.
- Što cjelogodišnji, ne razumijem? Što će biti
cjelogodišnje? - čudi se Manji.
- Pa ovako, cijelo će mjestašce B postati jedan mega
turistički resort - pobjedonosnim tonom kaže Veliki.
47
 Manjem nije bilo baš sve posve jasno. Znao je da s tim
ide i nova infrastruktura i suprastruktura. Puno je tu posla.
Nikako nije mogao dokučiti maštu Velikog.
- Tko će to graditi? Tko investirati? Gdje će mještani
živjeti ako je resort zatvoreno mjesto samo turiste? Hoćemo li
njihove kuće morati rušiti? Hoćemo li mještane iseliti? -
zbunjeno nabraja pitanja Manji.
- Eeee dečko dragi! Nikad ti nećeš imati maštu kakvu ja
imam. Pa na kraju krajeva zato i jesi Manji. Mi nećemo
mijenjati skoro ništa. Dodat ćemo samo neke sportsko-
rekreativne i zabavne zone. Infra i suprastruktura ostaju gotovo
iste. Vidim da nisi posve pri sebi i neću ti dalje ništa
pojašnjavati, nego ćeš detalje doznati sutra na sastanku. Sada je
moj zadatak da sve dobro isprezentiram Sljedbi. Naravno
prezentirat ću im sve na jedan uvrnut način. Znaš ono, ponudit
ću im slatke zašećerene limune. Iako su oni već pomalo
zakržljali i fizički i mentalno, svejedno moramo tu formalnost
proći i upoznati ih s budućim promjenama u njihovom mjestu.
Moramo se administrativno pokriti. Održat ćemo jedan
formalni sastanak u neformalnom okruženju. Ja ću govoriti, a ti
ćeš samo slušati. Slušati i učiti! - objasni i naredi Veliki.

48
 NAJSLAĐI LIMUN

Stigao je dan najslađeg sastanka. Sastanak se održao na

sportskom igralištu. Sljedbenici su uredno došli, kao što su
uostalom uredno dolazili na sva dosadašnja okupljanja.
Partibrejkeri nisu bili pozvani, niti su za taj sastanak znali.
Prije nego li je krenuo s pričom Veliki je odabrao
jednog člana iz Sljedbe koji je još uvijek imamo kakav takav
sluh i naredio mu da simultano prevodi njegov govor
Sljedbenicima koji su sad već bili posve gluhi. Gluhi i nijemi.
- Dragi naši mještani!
Imate čast što ste danas pozvani u društvo mene i
Manjeg. Naime, na pomolu nam se nalazi prilika života.
Konačno ćemo postati prava pravcata obitelj. Cijelo će mjesto
B postati turistički resort. Kao što znate u našem smo mjestu u
ljetnim mjesecima imali nešto turista, ali taj je broj gostiju, da
vam pravo kažem, premizeran. Kao prvo mi ćemo sezonu
produljiti na cjelogodišnju. Znam, pitate se kako. Evo ovako.
Gosti će boraviti u vašim kućama i ljeti i zimi. Grijanje svi
imate, tako da će se zimi moći grijati, što vašim drvima što
klimom. Vaše će kuće postati turistički objekti. Mi ćemo vam
dati priliku da danju boravite oko svojih vlastitih obiteljskih
kuća kako biste gostima osiguravali komotan boravak. Nemojte
misliti da ćete vi biti njihove sluge. Ne, nikako. Vi ćete biti
njihovi domaćini. Znate onu Kud ja okom, tud ti skokom? E, ti
koji skaču ćete biti vi, a oni s okom naši dragi gosti. Pa budite
ponosni na to! Nije li to divno?! Sve vaše stvari koje
posjedujete koristit će naši turisti, pa i vaše automobile. Više
nećete morati brinuti ni o kakvim davanjima koje jednog
kućevlasnika terete. Ljudi dragi, to vam je Božji dar! Što se
49
higijene tiče, koristit ćete javne tuševe i javne toalete, a vrijeme
ručka i odmora provoditi negdje u hladovini. I još samo jedna
sitnica, kada sam rekao da ćete u resort dolaziti samo danju, to
znači da noći nećete provoditi u resortu. Noći ćete provoditi na
jednom drugom mjestu. A gledajte, pa turisti ipak imaju pravo
na neku svoju privatnost. Vi ćete besplatno, da naglasim
besplatno, spavati u napuštenim halama nekadašnjeg javnog
odlagališta otpada koje više nije u funkciji, ali na koje se otpad
i dalje kamionima dovozi. Nije to loše. Dosta se iskoristivih
stvari na otpadu može pronaći. Poput madraca, deki i stolica
što će vama sve trebati da bi imali ugodan boravak na otpadu.
Zimi ćete se grijati tako što ćete ložiti smeće. Ondje ćete imati
svoj mir. Bit ćete zaštićeni golemim hrpama otpada.
Garantiram da vas nitko neće ometati. Vi ste mene izabrali za
vašeg zaštitnika i ja vas štitim i čuvam. Kao što znate ja svoja
obećanja redovito ispunjavam. S posla i na posao ćete pješačiti.
Nije vam to daleko, svega tri kilometra u jednom pravcu. Sada
da vam još objasnim koje su vaše koristi od ovog pothvata.
Ovako, vi novac nećete primati na ruke ili vlastiti račun, nego
će se vaša zarada ogledati u tome što ćete biti oslobođeni svih
izdataka veznih za vaše nekretnine i pokretnine. Mislim da je
to i više nego solidna zarada. Vi jednostavno više nećete morati
brinuti a ma baš ni o čemu. Hranu ćemo vam mi osiguravati. To
će biti ostaci hrane naših turista. Oni se dobro hrane, a znaju
pripremati i razna egzotična jela. Vezano za garderobu, siguran
sam da će turisti tu i tamo nešto pozaboravljati po ormarima i
to će tada postati vaše. Kakve li sreće! Strana garderoba!
Možda ćete zateći kakve pariške i londonske komade odjeće i
obuće. Postat ćete VIP! Vrlo važni ljudi. I još nešto, budući da
ćete biti zaposleni u resortu, vaše se dosadašnje radne obaveze
50
u našoj zajedničkoj Javnoj kući gase. To znači više nećete biti
zaposlenici Javne kuće, nego turističkog resorta.
Dragi moji hvala vam na pozornosti! Divni ste!

Naravno pitanja nije bilo.

Ipak kakvi god bili da bili, treba ih i dalje animirati.

Stoga je Veliki odlučio da ih počasti pravom gozbom. Za gozbu
je sve već bilo spremno. Meso koje je trebalo ispeći, gomila
pića i nezaobilazni desert, slatki zašećereni limuni. Jedino što
ovog puta nije bilo muzike. Jer kakve li koristi od muzike za
gluhe ljude.
Meso je trebalo ispeći. Namjera Velikog je bila da meso
peku zajedno jer se kroz to vrijeme pečenja mogu lijepo
podružiti.
Veliki je ponovno pozvao onog člana koji je još bio
sitno čuo i naredio mu neka prevede njegov sljedeći kratak
svečan govor.
- Sreća je imati ovakve prijatelje! Ponosan san na vas i
u vašu ću čast pripremiti logorsku vatru. Neka plamen te vatre
bude naša daljnja svjetlost i naš putokaz. To će biti posebna
vatra jer nećemo koristiti drva, već knjige. Pa i sami znate da
su knjige sačinjene od drveta. Čemu onda drva sjeći kad
možemo knjige zapaliti. To vam je dragi moji visoka ekološka
svijest - objasni Veliki.

Našao je on način kako se onih knjiga riješiti. U njegovoj

biblioteci neće više biti naslova prijetećeg sadržaja, poput
turizma, ekonomije, politike, sociologije, psihologije, filozofije
i tako dalje. Doduše, Sljedbenici su sve to nekada kroz redovno
51
školovanje učili, ali su zbog svog umrtvljenog načina života
sve pozaboravljali. A trebalo se i osigurati za buduće školske
naraštaje. Oni o tim temama nisu smjeli znati ništa.
Vatra je zaplamsala, iskre frcale, slova nestajala.
Sljedbenici su bili zadivljeni, Veliki preponosan, a Manji, kao i
obično, zbunjen.

Kad je gozba završila Manji je konačno dobio priliku

tražiti dodatna pojašnjenja od Velikog.
- Bogami lijepo si ti to sve izvrnuo i uvrnuo. Ali mi
moramo i neke dokumente pribaviti, nije to mali pothvat. Kako
ćemo to izvesti? Zar će ti ljudi zaista napustiti svoje domove?
Nije li to malo pretjerano? I kako si to zamislio da više neće
raditi u našoj Javnoj kući? A tko će? - zabrinuto upita Manji.
- Ma 'ajde više s tim tvojim moralnim dilemama. Kraj
priče o tome! Želiš pare ili ne? Što se dokumenata tiče, brige
nema! Otići ćemo u Veliki Grad, ja sam se već najavio
Glavnom. On ima sličnih velikih projekata tako da sve zna što
se procedure tiče, a ima i stručne i ključne ljude koji to sređuju.
Odsad pa nadalje u Javnoj kući jedini zaposlenici bit ćemo ja i
ti. Nema potrebe za mašinerijom. Mi ćemo vladati svim
objektima i nekretnina ljudi, vladati cijelim mjestom. Nitko
više neće ništa od nas tražiti. Papirologija će biti minimalna. To
ćemo ja i ti bez problema hendlati. Aj'mo mi sad lijepo kući na
spavanje. Ovo je bio najnaporniji dan u mom životu. Još nam
samo ostaje posjetiti Glavnog u Veliki Grad - kaže Veliki.

52
 POKUŠAJ OTPORA

Partibrejkeri nisu bili pozvani na sastanak. Pukim

slučajem saznavši za sastanak jako su se uznemirili.
Telefonskim su se putem obratili u Javnu kuću i upitali zašto i
oni nisu pozvani na sastanak kad su i oni mještani tog mjesta
na kojem bi se trebao pojaviti turistički resort. Rečeno im je da
je obavijest o sastanku bila zalijepljena na jednoj oglasnoj
ploči, ali da se vjerojatno odlijepila i odletjela.
Vidite, ali kad su sebe reklamirali u izbornim
kampanjama obljepljivali su sve oglasne ploče, a sad samo
jednu, mada očito nisu ni tu jednu.

Odlučili su se Velikom i Manjem obratiti službenim

dopisom.
Sadržaj dopisa je bio sljedeći:

Poštovana Vlast,
kao prvo ne pozvavši i nas na sastanak uskratili ste nam
pravo glasa i mogućnost utjecaja na razvoj našeg mjesta.
Suludo je da jedno cijelo mjesto postane turistički resort. Svi
smo svjesni da se naše mjesto nalazi na vrlo atraktivnoj
poziciji. Ovaj vaš potez jasno pokazuje vašu želju za brzim
bogaćenjem, vaše nerazumijevanje mogućih negativnih
učinaka turizma i nedovoljnu svijest lokalnih stanovnika o
mogućoj dugoročnoj šteti koja će se očitovati kako na
ekonomskoj, tako i na socijalnoj te konačno ekološkoj razini
našeg mjesta.
Na ekonomskoj će se razini očitovati tako što će se ako
investitori budu stranci, a vjerojatno hoće, profit vraćati njima
53
u njihovu matičnu zemlju; te ujedno postoji i opasnost da nas
ostave na cjedilu ako im se vođenje resorta više ne bude
isplatilo. Na socijalnoj razini na način što će se kao prvo na
visoke pozicije postavljati stranci, a ne domaći, domaći će
raditi niže poslove za puno manje plaće; domaći se vjerojatno
više neće ni moći slobodno kretati u svom okolnom prostoru,
neće moći koristiti plaže; bit će poniženi i omalovaženi, što će
sve utjecati na njihovo dostojanstvo, jednostavno postat će
robovi u vlastitoj kući. Na ekološkoj razini šteta će se ogledati
u tome što će zasigurno zbog povećanja broja ljudi doći do
degradacije prostora, izgradnje novih objekata, promjene
prostora, zagađenja vode, mora, zraka, povećanja količine
otpada i slično.
Žalosno je to da samo novac i politika sudjeluju u
pripremi i provedbi turističkih planova. Vi kao političari
agresivno namećete svoje kratkoročne interese ne vodeći
računa o budućem interesu društvene zajednice. Sudjelovanje
nije nimalo ravnopravno i manipulirate biračkim tijelom tako
što im na jedan potpuno uvrnut način prikazujete one projekte i
planove koji zapravo štete kako prostoru tako i njima osobno.
Jasno nam je da se vi priklanjate investitorima. Oni žele što
više povećati svoj profit, a vi napuniti proračun i svoje
džepove.
Napominjemo da mi nismo protiv turizma. Dapače!
Naše mjesto živi od turizma već više od pola stoljeća, ali smo
protiv devastacije prostora i zanemarivanja potreba mještana.
Naš moto glasi: 'Turizam oplemenjuje – oplemenimo i mi
njega'.
Svjesni smo da se vodimo jednom idealnom slikom za
koju znamo da nije posve izvediva, ali prema njoj valja težiti.
54
Ona je naš kompas.

Lijep pozdrav!

Ogorčeni mještani

Dopis je poslan.
Čekalo se na odgovor. Odgovor je dosta brzo stigao.
U sadržaju odgovora na dopis stajalo je sljedeće:

Poštovani mještani,
primili smo vaš dopis, ali on je dosta stručno napisan,
opširan, kompliciran i nama nejasan. Već smo u prvim
rečenicama odustali od čitanja.
Bez obzira na to, iznimno nam je drago što ste nam se
obratili. Vidite da ste i vi imali priliku sudjelovati u raspravi.
Neizmjerno nam je žao što se obavijest o sastanku odlijepila s
oglasne ploče.
Srdačan pozdrav,

Vaši V i M

Pročitavši pismo, Partibrejkeri su istog časa spremili

svoje kofere i odselili.
Od mještana su sada ostali samo Sljedbenici. Čista
stvar! Sljedeće izbore koji su održani za mjesec dana Veliki i
Manji su osvojili sa 100% glasova. Doduše, samo su oni i bili
kandidati. Konkurencija više nije postojala. Samo Veliki, Manji
i Sljedba.

55
 BLAGOSLOV S VRHA

Ovaj su put u Veliki Grad otputovali i Veliki i Manji, i

to ni manje ni više, nego avionom. Pa dosad su ipak statusno
napredovali. Darovi su i ovoga puta bili spremni. Dopremljeni
su teretnim vlakom koji je stigao u Veliki Grad u istom vrijeme
kada i avion. Količina darova je sada bila puno veća, ali uvijek
istog sadržaja. Riba i maslinovo ulje. I dogovor oko prodaje je
bio drugačiji. Buduća zarada od ribe i ulja će u cijelosti pripasti
Glavnom. A gledajte, u pitanju je jako značajan projekt i velika
provizija, morao se odužiti kako spada. Doduše, osim ribe i
ulja, Glavni će također primiti i dio provizije od resorta.
Glavni ih je osobno dočekao.
- Pajdo dragi! Dođi da te zagrlim! - uzbuđeno vikne
Glavni.
- Prijatelju moj! Samo sam ovaj dan čekao - kaže
Veliki.
- Je l' ovo tvoj suborac? - upita Glavni gledajući u
pravcu Manjeg.
- Je! Moja bolja polovica - šaljivo potvrdi Veliki.
Manji Glavnog nije nešto dojmio, nije ga zaintrigirao.
Njemu je ipak Pajdo bio vrh. Zagrliše se oni i izljubiše pa
krenuše crvenim tepihom do biznis salona. Glavni je Pajdi već
pripremio svu potrebnu dokumentaciju. Moglo se odmah
krenuti s ostvarenjem vizije. Resort će preuzeti strani ulagači,
dok će Veliki i Manji biti glavni menadžeri.
U salonu za goste lijepo su se podružili, dobro si
prezalogajili i popili. Glavni je ipak bio čovjek iz naroda pa je
znao kako ugoditi svojim interesnim prijateljima. Volio bi
počastiti, smijati se, zbijati šale i razne doskočice.
56
 Nakon uspješno zaključenog posla i ukusne zakuske
otprati njih Glavni do izlaznih vrata svoje Javne kuće kad
odjednom vani krene neka vika i dreka.
- Što se to događa? - upita Veliki.
- Ma to ti učitelji iz cijele zemlje žive drame rade. Po
cijele dane ovdje vise, nešto viču i kartone s natpisima vuku -
objasni Glavni.
- A iz kojeg razloga? - upita Veliki.
- Ma navodno hoće veće plaće, a ovi iz najglavnije
Javne kuće im ne daju. Pa imaju i pravo. Jer ako njima dadu
više, imat će oni manje. A uostalom i što će nam ta škola. Samo
trošak, a nije li bolje da ljudi čim manje toga znaju. Po meni bi
trebalo te škole ukinuti. Al' 'ajde, neka imamo i mi škole kao
što ima i Europa. Ah pa da, uostalom i mi smo Europa -
zaključi Glavni.
Čuvši objašnjenje Glavnog, Veliki dobije ideju da snizi
plaće učiteljima u svojoj privatnoj školi. Pa Bibliotekarka ima
četiri puta veća primanja od uobičajenih. Ali tada je morao tako
postupiti ne bi li je pridobio, a sada joj ih može komotno
sniziti. Ostat će ona i dalje raditi za njega. A gdje bi drugdje
išla? I da ode, otišla bi za isto tako nisku plaću.

Svašta se dobroga u Velikom Gradu da vidjeti, naučiti i

dobiti.

57
 TURISTIČKI RESORT

Resort je počeo s radom. Turisti su, malo je reći,

uživali. Sljedbenici su radili sve poslove koje je potrebno
obavljati kako bi se turistu ugodilo. Od čišćenja svojih kuća,
dvorišta, bazena, okoliša, prometnica, puteva, plaža, košnje
javnih površina, pranja, usisavanja svojih automobila i redom
dalje. Radili su po 14 sati dnevno. Kakve li sreće za resort!
Resort je sjajio. Za početak je sve ostalo uglavnom isto, samo
je dodano nekoliko javnih bazena, nešto sportsko-rekreativnih
zona i objekata, ali načelno se nije puno toga promijenilo. Nije
ni trebalo, sve je već postojalo. Kuća, odnosno sada apartmana
bilo je na pretek, bilo je i kampova i hotela. Svega što je
čovjeku potrebno za ugodan odmor. Ovaj resort nije bio
ograđen. Tako da je ljudima izvana i samim turistima izgledalo
kao da je sve u najboljem redu. Zamislite kako bi izgledalo da
je oko cijelog mjestašca B postavljena kakva mreža, ograda ili
žica. Bili bi sumnjivi.
Vremenom su Veliki i Manji puno zaradili, što legalno
što nelegalno. Ali kako to već rade oni koji imaju novaca
napretek, pootvarali su si tajne račune na nekim otocima u
Tihom oceanu. Sve je išlo glatko. Kao po loju.
Turisti nikada nisu primijetili da nešto nije u redu s
radnicima. Inače turisti koji dolaze u resorte ne mare toliko za
lokalno stanovništvo i lokalno okruženje. Njima je bitno da se
otkače, da luduju i da u tih 15-ak dana izbace sve svoje
frustracije koje ih tište u njihovom svakodnevnom užurbanom
svijetu. Oni se razlikuju od onih turista koji putuju s namjerom
da upoznaju lokalitet, ljude i običaje. Oni iz resorta ne izlaze.
Kontaktiraju samo s drugim gostima iz resorta. Znači, samo su
58
fizički u stranoj zemlji, dok društveno nisu.
Ali problemi su počeli kada su Sljedbenici vremenom
posve oslijepjeli. Nisu više mogli obavljati poslove u resortu.
Iako toga nisu bili svjesni, izgleda da im se nije baš svidjelo to
što ih je snašlo i najbolji način da se zavaraju bio im je taj da
oslijepe.
U resort su se zaposlili novi ljudi iz drugih mjesta,
država, pa čak i kontinenata, a Sljedbenici su svoje mračne i
tihe dane provodili na odlagalištu otpada.

59
60
 DRUGI DIO

SREĆA U NESREĆI

Veliki nije puno posjećivao Sljedbenike na otpadu. Bio

je previše obuzet vlastitim vizijama. A i kada bi ih posjetio, to
je bilo nešto na brzinu, više pro forme radi jer ipak su oni još
uvijek birači te da ujedno provjeri da nije tko od njih možda
zaražen. Hranu su im donosili novi zaposlenici koji nisu znali
ni kome nose, ni zašto nose, samo bi je, a sve prema naputku,
ostavljali na za to predviđeno mjesto. Veliki nije htio da novi
zaposlenici resorta vide te zakržljale, izgubljene i letargične
ljude.
Međutim, dogodilo se nešto što on nije mogao ni
sanjati. Stvorivši gluhe, nijeme i slijepe ljude, stvorio je vrlo
senzibilne ljude. Oni nisu znali kad je noć, a kad dan. Život u
mraku i tišini okrenuo ih je sebi samima. Spontano su prešli u
stanje meditacije. I još jedna važna stvar, tri osjeta su izgubili,
ali osjet dodira im se snažno intenzivirao. Mrak, tišina i dodir
bili su za njih spas, mada toga tada nisu bili svjesni. Aura im se
proširila i koža postala osjetljivija. Koncentracija im se
povećala, intuicija pojavila i počeli su sebe i sve oko sebe
ćutjeti. Komunicirali su dodirom i vlastitom energijom
odnosno vibracijom. U meditaciji su pratili tijek svojega života
koji je u nekoj točki zastao. Uronivši u sebe, susreli su svoje
istinsko biće, spoznali sebe, svoje stanje i svijet oko sebe.
Izgleda da prvo treba ući u tamu da bi se ugledala svjetlost.
Prvo se izgubiti, da bi se mogao pronaći.
61
 Pogledavši istini u oči, zaprepastili su se. Opet strah!
Strah od smrti svojeg starog ja. Ali ovaj puta strah su
prevladali istinskom ljubavi koju su osjetili prema sebi i svemu
oko sebe.

Ipak su Partibrejkeri bili u pravu kad su tumačili o

strahu i ljubavi. Zaista je strah jedina zapreka ljubavi. Strahu
treba izmaći da bi se ljubavi moglo primaći.

62
 PRŠUT

Još jedan radni dan u resortu. Kao i obično Manji je

došao na radni sastanak kojeg je svakodnevno održavao Veliki.
Zaprepastio se prizorom. Ugledao je Velikog kako okamenjeno
i iskrivljeno sjedi za radnim stolom. Stol je bio prepun
razbacanih novčanica i hrane. Krenuo ga je drmati, ali njegovo
već ohlađeno tijelo nije reagiralo. Istog časa pozvao je hitnu
pomoć.
Doktori su pregledali Velikog, učinili sve što je bilo u
njihovoj moći, ali spasa nije bilo.
Što se točno dogodilo? E pa Veliki je uvečer brojeći
novac i gutajući pršut, pršutom se ugušio. Zanesen brojanjem
novčanica zaboravio je žvakati zalogaje.
On bi zasigurno na ovakvu situaciju, a u stilu slatkih
limuna, reagirao konstatacijom - Kakav prekrasan odlazak!
Nije li divno umrijeti u mirisu novca s okusom pršuta?!

Manji nije obavijestio Sljedbenike o nesretnom

događaju. Ipak vijesti o smrti velikih ljudi uvijek malo kasne.
Prvo što je učinio nazvao je Glavnog u Veliki Grad.

63
 STEĆAK

Glavni se čuvši za smrt Velikog silno uznemirio.

Istinski je zaplakao. Duboko ga je ražalostio gubitak njegovog
Pajde. Ponudio se Manjem za svu pripremu oko pogreba.
- Koliki je on čovjek bio, toliki mora biti i njegov
oproštaj. Velik i dostojanstven. Njega se ne može sahraniti kao
običnog smrtnika. On ne može ležati ispod jedne obične
mramorne ploče, on mora dobiti poseban spomenik - ozbiljnim
tonom kaže Glavni.
- Na kakav spomenik točno mislite? - upita Manji.
U našem susjedstvu, točnije u Bosni i Hercegovini, koju
mi jako volimo jer i ondje imamo svojih birača, postoje
srednjovjekovni nadgrobni spomenici tzv. stećci. Stećci su
upisani na Listu svjetske baštine UNESCO-a (Organizacija
Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu).
Karakteristični su po tome što na njima nema ni slova ni
brojeva, već je vjerskim ili svjetovnim simbolima prikazan
život osobe koja pod njim počiva. Figurama križa, ljiljana,
muškaraca, žena, alata, oruđa i slično - podrobno pojasni
Glavni.
- Dobro, zanimljivo, ali svejedno mi nije jasno što s
njima? - kaže Manji.
- Veliki će dobiti svoj stećak. On je to zaslužio. Na
njega ćemo uklesati simbole koji opisuju njegov život. Uklesat
ćemo tri simbola, i to, lakat, grablje i lopatu. Čim sam ga prvi
puta ugledao znao sam da u životu koristi iste alate kao i ja -
najzad kaže Glavni.
- Ali kako do stećka doći kad je to zaštićena baština? -
upita Manji.
64
 - Ne brini ti išta, sve se može kad se hoće. Ja ću poslati
dopis susjedima da mojem odjelu za kulturu treba jedan
primjerak radi proučavanja, a kojeg ćemo im odmah po
završetku proučavanja vratiti. Naravno, mi ga više nikada
nećemo vratiti. Ma neće ga oni natrag više ni tražiti, pogledat
će oni meni kroz prste - zaključi priču Glavni.
Sve oko sahrane bilo je dogovoreno. Samo je Manji
trebao još obavijestiti članove Sljedbe. Uputio se na otpad.
Okupio ih je i nekako im uspio prenijeti tužnu vijest i kratke
obavijesti o pogrebu. Sljedbenici ni na koji način nisu
izreagirali na dobivene informacije, a Manji to uopće nije
primijetio.

65
 OPROŠTAJ

Topao, sunčan ljetni dan. Pravi turistički. Sve je bilo

spremno. Organizacija besprijekorna. Stigao je i Glavni. Manji
je plakao. A imao je i zašto. Ipak su on i Veliki bili simbiotski
par. Jedan bez drugoga nisu mogli postojati. Sada više njegove
polovice nema. Brinula ga je vlastita budućnost.
Čekalo se na Sljedbenike. Sljedbenici su čudom kasnili,
što nije bilo nimalo uobičajeno. Glavni i Manji su se u
iščekivanju pogledavali, ali nisu ništa govorili.
Sljedbenici su konačno stigli.
Obred je protekao u dostojanstvenom tonu, a što i
dolikuje jednom velikanu. Počast je odana i stećak postavljen.

Manjeg je i dalje mučilo to što su Sljedbenici malo

zakasnili. Primijetio je na njima neke promjene, ali nije mogao
odrediti o čemu se točno radi. Nekako kao da su njihova tijela
bila uspravnija, sigurnija, oči blistavije. Izgledali su svježe,
nekako budno.

66
 TREĆI DIO

KAKAV NAROD, TAKVA VLAST

Nakon završenog obreda jedan je, sada već bivši član

Sljedbe, istupio i u ime svih obratio se Manjem vrlo visokim
tonom - Mi smo spoznali sebe i svoje istine! Ne želimo više
slatke limune jesti! Želimo svoje živote natrag u svoje ruke!
Vraćamo se u svoje kuće i svoje stvarne živote! Ti ovdje više
ne možeš ostati! Dužan si otići ili ćemo te mi otpraviti!

Oni su odjednom opet mogli govoriti, čuti i vidjeti.

Zapravo nikada nisu ni stvarno zanijemjeli, oglušili i
oslijepjeli, samo što toga nisu bili svjesni. To što su smjeli
govoriti, ali ne i kazati, slušati, ali ne i čuti, gledati, ali ne i
vidjeti bilo je toliko jako da je za njih djelovalo posve stvarno.
Od sljedećeg dana Manjeg u mjestu više nije bilo.
Pokupio je svoje stvari i netragom nestao.
Navodno da se nastanio u jedno još nerazvijeno
mjestašce nekog drugog kontinenta. Vjerojatno da neometano
može nastaviti činiti svoja loša djela. Pa što bi drugo i radio,
kad drugo nije ni znao, sem onog što je od Velikog naučio. Ipak
on nije bio dobrica, nego pasivan lik iz sjene koji je sve ovo
odobravao i vlastoručno potpisivao.
Partibrejkeri su se također vratili u mjestašce. Kuće su
svima vraćene, a resort ugašen. Sud je tako odlučio.

Kažu kakav narod, takva vlast.

67
 I to je zaista tako. Kakav je bio narod u mjestu B,
takvog su i vođu imali. Ali sada kada je narod drugačiji i glavni
će vođa mjesta koji će iz tog naroda proizići, biti drugačiji. On
se neće više ni vođom zvati, već samo glasnogovornikom
svojih sumještana. Zastupat će istinske potrebe i interese
mještana te čuvati i voljeti to njihovo prekrasno mjestašce B.

68
O AUTORICI

BRANKA BARAKOVIĆ UŠIĆ

Rođena je u Puli 06.06.1978. godine. Završila je preddiplomski

studij kroatistike sa završnim radom na temu Fuzija i
aglutinacija u govoru i pismu te zatim diplomski studij Kultura
i turizam s diplomskim radom na temu Socio-kulturni utjecaji
turoperatora na destinacije, a sve pri Sveučilištu Jurja Dobrile
u Puli. Deset godina radila je u pravosuđu, a otkad zna za sebe
radi u turizmu.
Priča Slatki limuni njena je prva knjiga.
Nekad je bila aktivna u svojoj lokanoj zajednici, ali je od toga
odustala. Sve što je u tom aktivnom vremenu uspjela je razviti
averziju prema svim današnjim strankama. Nada se, kako kaže,
budućim pozitivnim društvenim promjenama, pa tako i
promjeni svoga stava.

69
70
 KAZALO

PLJUSKA! 7
PRVI DIO
MJESTAŠCE B 9
NOVE NADE 12
BORBA ZA PRIJESTOLJE 15
ANEGDOTE IZ KAMPANJE 18
SLJEDBENICI 20
PARTIBREJKERI 21
DOĐEM TI, DOĐEŠ MI ILI RUKA RUKU MIJE 23
KAKO OSTVARIVATI NAUME I PROJEKTE 25
ČOVJEK BEZ VEZE JE BEZVEZE 26
HODOČASNIČKA STAZA 28
VELIKA ZDANJA 30
KANALIZACIJA 32
PROPAGANDA 33
GLAZBENE VEČERI 35
U RADU JE SPAS 36
ŠKOLA 38
KUĆA KNJIGA 39
VESELI FEBRUAR 42
POLIGLOT 44
MEGA PROJEKT 46
NAJSLAĐI LIMUN 49

71
POKUŠAJ OTPORA 53
BLAGOSLOV S VRHA 56
TURISTIČKI RESORT 58
DRUGI DIO
SREĆA U NESREĆI 61
PRŠUT 63
STEĆAK 64
OPROŠTAJ 66
TREĆI DIO
KAKAV NAROD, TAKVA VLAST 67
O AUTORICI 69

72