Kruvenica

LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA BR. 59, GOD. XVI, SVIBANJ 2024., HVAR
I S S N
1 8 4 6 - 5 4 2 0
 IMPRESSUM UVODNIK

LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA BR. 57, GOD. XIV, PROSINAC 2022, HVAR
Drogi vi ca štijete,
„Slavimo, vjerni kršćani, njegova djela jaka“ cut će se u precesjun po
IZDAVAČ:
Župa Sv. Stjepana I., Hvar Pjaci na don svetega Prošpera, kad bi von ovi foji tukali bit u ruke.
GLAVNI UREDNIK:
Uvik mi padne na pamet „ca je pisnik iti reć“ sa „jakim djelima“
Zorka Bibić Pilloni našega sveca, kad obo njemu ne znomo ništa. Je imo na pamet
ODGOVORNI UREDNIK:
univerzalne rici koje more inkolat svakemu ili je barž misli na žežin
don Toni Plenković njegovega dona 1806. kad je Prošper isposi For od glodi, ili na koleru
UREDNIŠTVO:
u lito 1855., koja je ostavila puno manje mortvih ovode nego u druga
Joško Bracanović mista, ili na tolika cuda koja su ostala u sakreto, neizrecena, a somo
Zorka Bibić Pilloni
certi su hi uspili notat?
don Toni Plenković
don Milan Šarić Barž su „njegova djela jaka“ to ca još uvik plivomo u obilašćini i
Miko Bibić - Žiže zdrovju duše i tila, ca smo još uvik štabili i na siguro, ca se more
Ivo Vučetić
ovode živit bez stroha, gloda i nevoje, pogotovo kad se vidi ca
GRAFIČKI UREDNIK: se dogođo u svit. Barž je to cudo i mirokul ca nos cuvo, ca nos
Ivo Vučetić
sa pomnjon gledo i kad nismo meritali. Ono ca mu ime govori,
GRAFIČKA PRIPREMA I TISAK: prosperitet, hodit napreda, pokozalo se i veće putih da tako je i da
“Dalmacijapapir”, Split
se to koji put ostvarije mimo naše voje, makor mislili da stojimo u
NAKLADA: misto postojani kako soldati i ne micemo se njanci milimetra. Prišili
300 kom.
su mu ime koje išće i slogu, a interesantno je da ota ric ne postoji na
ADRESA: forski (pogledola son u Benčića rječnik, ne postoji!), ca hoće reć da
Župa Sv. Stjepana I.,
Trg Sv. Stjepana 20, 21450 Hvar nismo uspili ižventat otu potribnu ric i intencjun, ca bi nos i naše
Tel. / Fax.: 00385(0)21742160 misto cinilo bojima. Pok son tako u isti rječnik izbrojila trideset
e-mail: kruvenica@gmail.com
www.facebook.com/kruvenica.hvar jednu beštimu i veće od sto ricih za grube noravi ili dila somo na
Broj župnog žiro računa: jedon stog. Karta kanta! A vi kako hoćete.
HR7923400091100238864
Na dobro von doša sveti Prošper!

ROK ZA SLANJE MATERIJALA ZA 60. BROJ Urednica

KRUVENICE JE 15. STUDENI 2024.
 ŽUPNIKOVA BESIDA piše: don Toni Plenković

IMAŠ VATRE?
Ovo je priča o čovjeku koji je izumio umijeće paljenja vatre. Uzeo je svoje oruđe i otišao do jednog
plemena na sjeveru, gdje je bila velika hladnoća. Naučio je ljude plemena paliti vatru. Pokazao im je
kako je vatra korisna za kuhanje i kako se mogu ugrijati. Bili su mu tako zahvalni da su i sami naučili
umijeće paljenja vatre. Ali prije nego li su mu stigli izraziti svoju veliku zahvalnost, čovjek je nestao.
Njemu priznanje i zahvala nisu bili bitni, njega je zanimala samo dobrobit koju je vatra donosila. Na-
stavio je svoj put i otišao do drugog plemena kako bi i njima pokazao vrijednost svog izuma. I ovdje su
ljudi bili jako zainteresirani za tako korisno otkriće. No, to se nije svidjelo njihovim svećenicima, jer je
čovjek odvlačio pozornost od crkve i oni su gubili popularnost. Zato su ga odlučili smaknuti. Uhvatili
su ga, zatvorili, razapeli. Ipak, bojali su se da bi to moglo izazvati gnjev ljudi, te postupiše mudro, čak
lukavo. Znate li što su učinili? Dali su napraviti portret tog čovjeka i ugraditi ga na glavni oltar svoga
hrama. Oruđe kojim se palila vatra smjestili su ispred oltara, a ljudima je rečeno da u znak zahvale časte
portret velikog izumitelja i da se klanjaju svetim predmetima. Slavljenje i odavanje počasti nastavilo se,
ali nigdje nije bilo vatre.

O vu sam priču davno pročitao u knjizi „Buđenje

svijesti“ isusovca Anthonyja de Mella. Sjetim
je se često. Nekad mi se čini i prečesto (ako ste je
pažljivo pročitali i razumjeli, vjerojatno ćete moći
shvatiti zašto tako kažem).
Ovih dana puno mislim o njoj. A vjerujte mi, volio
bih da ne mislim toliko jer mi se čini da bih bio puno
bezbrižniji. Naime, čini mi se da smo od početka
godine u nekom ekstra ludom ritmu. Stalno se,
kao na traci, izmjenjuju crkvena liturgijska slavlja.
Tek što smo pospremili božićni nakit, ušli smo u
korizmu. Proslavili smo Uskrs, eto brzo sv. Prošpera,
3
pričesti, krizme, Gospinog svibnja, pa će lipanj Srca
Isusova i blagdana... Pobožnosti se izmjenjuju kao
na traci, stalno se nešto slavi, rekao bi čovjek da mi
totalno dišemo ritmom liturgijske godine, i dok tako
dišemo, udišući i izdišući slavimo Boga.
U čemu bi dakle bio problem? Ima li kakvih problema?
Reći ćemo, pa što je potrebnije od neprestane proslave
Boga, što je potrebnije od još više dolazaka u crkvu,
još više pobožnosti, još više obreda?
Da se vratim ovoj sjajnoj priči, pitanje je samo jedno,
samo ono je bitno i izvorište je mnogih pitanja i
dilema. To pitanje glasi: a ima li vatre?
 KruvenicA
ŽUPNIKOVA BESIDA
Sjećate se: slavljenje i odavanje počasti onom
dobrom čovjeku koji ih je pokušao naučiti korisnosti
vatre nastavilo se, ali nigdje nije bilo vatre. Gdje
je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je dobrota? Gdje je
sloboda? To je bit duhovnosti.
Nažalost, često to zaboravljamo. Gdje je vatra? Ako
se naša crkvena okupljanja nikako ne odražavaju
na život, ako obožavanje ne vodi do vatre, ako se
klanjanjem ne dolazi do ljubavi, ako bogoslužje ne
donosi jasniju percepciju stvarnosti, ako Bog ne vodi
do života - od kakve je koristi religija, osim što dovodi
do novih podjela, više fanatizma, još neprijateljstva?
Svijet ne pati od manjka religije, svijet pati od manjka
ljubavi – pisao je de Mello... Dovodi li nas svim tim
pobožnostima želja da pronađemo vatru?
Krajnje je vrijeme da započnemo ono što u crkvi
slavimo dovoditi u vezu sa stvarnim, svakodnevnim
životom. Vrijeme je da se prestanemo obredno
igrati vjere i da stvarno postavimo neka ključna
pitanja: Što Bog očekuje od mene? Koliko je moja
vjera autentična, a koliko je prigodna maska?
4
Činim li ono što govorim? Mislim li uistinu ono što
kažem da vjerujem? Što ljudi vide u meni?
Ubija nas formalizam koji se rodio kao čedo izvanjske
pobožnosti koja ne nadahnjuje svakodnevni život.
Ne treba nama zato novih oblika pobožnosti kojima
će se slaviti Bog, treba nam plodova života koji je
u Bogu ukorijenjen. Bog ima samo jedno autentično
mjesto svoje proslave. Nemojmo se začuditi, nije to
prvenstveno crkva. Proslava Boga nije ni puna matica
krštenika, ni puna crkva posjetitelja. Prostor proslave
Boga je konkretan svijet, konkretan život, konkretan
čovjek i to nije samo jedna „propovjednička“ slika –
to je bit kršćanstva! Jer ono što smo mi slavodobitno
proglasili vrhuncem, svi naši obredi i manifestacije
- tek su početak kršćanskog života.
Mogu li naše crkvene manifestacije pobuditi u
nama volju i želju da malo sredimo svoj život,
posložimo prioritete, uskladimo se s Božjim
zahtjevima? Mogu li nas potaknuti na pravo
obraćenje: odabiranje pravih životnih vrijednosti i
vladanje u skladu s tim odabirom?
Mogu, mogu sve to ali samo ukoliko... Ukoliko
konačno sebi posvijestimo da nije bit u samom
iskazivanju počasti nego u svladavanju umijeća
paljenja vatre. Vatre ljubavi, dobrote, vatre
istinoljubivosti, poštenja, pravde, nesebičnosti,
plemenitosti, zauzetosti za dobro drugih i sredine,
grada u kojem živim.
Bez toga... Nema sumnje, nastavit će se slavljenje
i odavanje počasti i nekad ćemo baš pucati od
ponosa kako dobro mi to ovdje radimo. Ali šta ćeš s
tim kad ti se sve više čini da je nekako baš prokleto
hladno ovdje...
 REPORTAŽA
Putevima svetog Franje
PRIMJERI KOJI PRIVLAČE I
NAKON 800 GODINA
Kada me župnik don Toni zamolio neka napišem tekst o našem hodočašću u Italiju, našao sam se
zatečen, ali sam se pouzdao u providnost Duha Svetoga, bez razmišljanja i kalkulacija. Pala mi je
na pamet izreka „Riječi lete, ali primjeri i svjedočanstva privlače“. Tako ću podijeliti s vama svoja
svjedočanstva i doživljaje s ovog puta.
Dan prvi, Padova
K rećemo točno u osam iz splitskog porta. Lijepo
je vrijeme, dobra atmosfera, te komotno, bez
priše stižemo navečer u Padovu. Tu nas dočekuje
naš Giorgio Pilloni, koji je bio od velike koristi
za to kratko vrijeme jer šoferi nisu imali iskustva
u centru Padove sa snalaženjem. Odmah smo išli
posjetiti svetište gdje je izloženo tijelo našeg sveca
Leopolda Mandića, franjevca-kapucina. Rođen
je 1866. u Herceg Novom, kao dvanaesto dijete
u obitelji. Na krštenju je dobio ime Bogdan Ivan.
Prilikom stupanja u novicijat dobio je ime Leopold.
Bio je na službi u raznim gradovima, a najdulje
u Padovi, od 1906. do smrti 1942. Bio je svetac
blagosti i opraštanja. Bio je u ispovjedaonici deset
sati dnevno i više, i tako svaki dan skoro četrdeset
godina. Dolazili su ne samo iz Padove, već i
udaljenih talijanskih mjesta. Nakon njegove smrti
narod ga je odmah proglasio svecem, no bio je
potreban službeni proces kanonizacije. U Hrvatskoj
najprije je njegovo štovanje počeo širiti – također
blaženik – kardinal Alojzije Stepinac. Najprije je
5
piše: Ante Vučetić Pjatić
tijelo Leopolda Mandića pokopano na gradskom
groblju u Padovi, a onda je nakon dvadeset
jednu godinu (1963.) njegovo neraspadnuto tijelo
preneseno u kapucinsku samostansku crkvu gdje
se i sada nalazi. Zanimljivo je da je pred samu
smrt prorekao da će njihovi crkva i samostan biti
pogođeni bombama, što se i dogodilo u proljeće
1944., ali njegova minijaturna ispovjedaonica
i kip Majke Božje ostali su neoštećeni. Blizu
ispovjedaonice nalazi se prostorija s različitim
zavjetnim darovima iz cijeloga svijeta, što me
impresioniralo. Nekoliko ljudi iz naše grupe
donijeli su poklon iz Hvara i ostavili ga u svetištu.
Neću spominjati imena, neka ostane mala tajna.
Nakon večere u hotelu, smještenom odmah do
bazilike sv. Antuna, većina nas je otišla prošetati.
U blizini je ogromni trg Prato della Valle sa mnogo
kipova povijesnih ličnosti iz Padove i cijele Italije.
Sljedeće jutro probudio sam se prije šest sati i
odlučio prošetati oko hotela. Oduševilo me da su
sve zgrade natkrivene lukovima (portici), tako da
 KruvenicA
REPORTAŽA
čovjek može šetati, razgledati, kupovati i po kiši.
Sličnu je zamisao u Hvaru imao gradonačelnik
Avelini, no ostali su tek započeti lukovi ispred
današnje OTP banke. Prvi put sam imao priliku
ući u baziliku sv. Antuna. Šok, cijeli sam se naježio,
uzbuđenju i oduševljenju nije bilo kraja! Potekle su
mi i suze radosnice. Moja žena i ja popunili smo
zadnja dva slobodna mjesta za ovo hodočašće,
i ovo sam vidio i doživio. Čudnovati su putovi
Gospodnji, piše u Svetom pismu. Kasnije smo svi
zajedno išli u baziliku i došli do groba sv. Antuna.
Ponovno iznenađenje, ushićenje, oduševljenje
i suze. Svatko je u tišini obišao grob i molio za
svoje nakane. Uokolo su papirići, zahvalnice,
molbenice, krunice, slike: fascinantno, ne možeš
ostati ravnodušan. U bazilici je kapela gdje se
nalaze relikvije jezika sv. Antuna. Bio je svetac
s nevjerojatnim darom govora i pripovijedanja i
velikim darom mudrosti. Uz molitvu, mudrost
je smatrao najvećim darom Božjim. Kapela se ne
6
otvara često, tek ako je najavljena velika grupa
hodočasnika, no uz Giorgiota smo imali blagoslov
da je baš tada slučajno prošao fratar koji je imao
ključ te nam je otvorio kapelu. Inače, sv. Ante jedan
je od najštovanijih i najposjećenijih svetaca. Imao
je svega 37 godina kada je preminuo. Rođen je u
Lisabonu 1195., a umro u Padovi 13. lipnja 1231.
Kanoniziran je samo godinu dana poslije smrti,
papa Grgur IX. proglasio ga je svecem. Nakon
toga donesena je odluka o gradnji bazilike koja
je dovršena 1263. Lijes sv. Antuna prenesen je u
baziliku, a tu je svečanost uveličao tadašnji general
franjevaca sveti Bonaventura. Dao je otvoriti lijes
sv. Antuna i svi su se začudili kada su nakon
tridesetak godina vidjeli istrunulo tijelo, a sačuvan
samo jezik, „živ i rumen“ do danas.
Krenuli smo za Asiz, gdje smo bili smješteni u
hotelu koji je nekada bio samostan. Prima uglavnom
hodočasničke grupe. Tamo smo proveli tri noći, a
koncept je bio da smo odlazili na određeno mjesto i
vraćali se predvečer. Cilj je bio obići mjesta vezana
uz živote sv. Franje, sv. Klare, a na kraju i mladog
Carla Acutisa, o kojima ću reći više.
Asiz i La Verna
Asiz je gradić s otprilike 30000 stanovnika. Stari dio
grada podsjetio me na naše mediteranske gradiće s
uskim ulicama, sve izgrađeno u kamenu, s puno
dućana, restorana, suvenirnica. Župnik don Toni
je više puta bio u Asizu na duhovnoj obnovi, tako
da nismo trebali vodiča . On je preuzeo tu ulogu i
odlično je odradio.
Ne zna se točan datum rođenja sv. Franje. Rođen
je u Asizu, u pokrajini Umbriji, dok je njegov otac
Petar Bernadone, trgovac tkaninama, bio na putu
u Francuskoj. Franjina majka Ivana dala je sinu na
krštenju ime Ivan, ali kada se otac vratio s putovanja
zahtijevao je da se sinu promijeni ime u Francesco
(Francuzić), iz ljubavi prema Francuskoj, kamo je
često putovao i odakle mu je bila žena. U mladosti
Franjo je pomagao ocu u trgovačkom poslu, ali je
živio veselim, raskošnim i rasipnim životom, te
je sanjao o viteškoj slavi. Zato je rado pošao u rat
protiv Perugije koji je izgubljen i Franjo je završio
u zarobljeništvu. Otac ga je nakon godine dana
uspio vratiti kući. Oporavljao se od duge i teške
bolesti i postao sve osjećajniji prema siromasima
 KruvenicA
REPORTAŽA
i potrebitima. Nakon tri godine opet se spremao
poći u viteški pohod u Apuliju, no ponovno se
razbolio putem te se nakon jednog viđenja i Božje
poruke vraća u Asiz. Tu za njega počinje vrijeme
postupnog obraćenja. U crkvici sv. Damjana prima
jasnu poruku s križa: Franjo, dođi i popravi mi kuću
koja se, kako vidiš, ruši. To je vrijeme kada Crkva ima
7
„krov“ – posjede i sve više se udaljuje od duhovnog
i postaje svjetovna. Dolazi do raslojavanja društva
na bogate i siromašne, a siromaha je sve više.
Franji je prva misao bila da treba renovirati
crkve, što je i činio u početku, no shvatio je da
treba renovirati duhovno stanje Crkve. Tako se
javno ispred katedrale i pred asiškim biskupom
Guidom odrekao očevog bogatstva, nakon čega
ga je otac stavio u kućni pritvor, a majka potajice
pustila na slobodu. Nikako nije mogao prihvatiti
sinovu odluku da neće nastaviti dobro uhodani i
unosni posao. Biskup je stao u njegovu zaštitu. To
je vrijeme njegovog korjenitog obraćenja. Pored
katedrale nalazi se Franjina rodna kuća, tu je i
spomenik njegovih roditelja i na simboličan način
puknuta kadena (lanci).
Franjo se osobito brinuo za porušene crkve u
okolici, sv. Damjana, sv. Petra i Porcijunkulu,
crkvicu unutar velike bazilike sv. Marije Anđeoske
u dolini podno Asiza. Crkva se trenutno obnavlja
za veliku svečanost 800. obljetnice Franjine smrti.
U sklopu crkve je samostan gdje smo vidjeli svečev
kip s košarom u ruci i dvije golubice koje su splele
gnijezdo u košari i stalno su tu. Unutar samostana
je i vrt sa glasovitim i jedinstvenim ružama koje
nemaju trn, nisu bodljikave. Prema legendi, sveti
Franjo se bacio među te ruže kako bi sebi nanio bol,
a one su se preobrazile, izgubile trnje i bolova nije
bilo. Pokušavali su u više navrata te ruže posaditi
na drugim mjestima, no svugdje su izrasle s trnjem.
Upravo je u crkvici Porcijunkuli sv. Franjo slušao
odlomak Evanđelja o poslanju apostola i primio
objavu da su mu oprošteni grijesi i da će se povećati
broj njegove braće. Za njih je napisao kratka pravila,
a od pape dobio usmeno odobrenje za takav način
života. Nastanio se sa braćom u Rivotortu kraj
Asiza u napuštenoj kolibi, no kada ih je potjerao
seljak koji je tu planirao smjestiti stoku, preselili su
u Porcijunkulu, koja je pripadala benediktincima.
Oni su je darovali Franji i tako postaje kolijevka
franjevačkog reda.
Godine 1212. godine u noći blagdana Cvjetnice,
Klara di Faraone, djevojka iz plemićke obitelji
bježi iz kuće i stigla je do Porcijunkule, želeći se
pridružiti Franji i njegovoj braći. Tako započinje
put još jedne svete osobe iz Asiza, od milja zvane
biljčicom sv. Franje. Uz njegovu pomoć osnovala
 KruvenicA
REPORTAŽA

pjevaju psalme te im se pridruže hodočasnici, ako

se tada nađu u samostanu. Tu boravi četrdesetak
fratara, od toga je polovina vrlo mladih. Tu je i
jedan mladi fratar iz Rijeke koji nas je pozdravio na
hrvatskom. Oduševilo me što su svi fratri bosonogi,
u sandalama bez čarapa. Samostan La Verna nalazi
se na vrhu brda i u osami. U sklopu su i dvije
špilje gdje se sv. Franjo odmarao i molio u samoći.
Tijekom ljeta tu su duhovne obnove, a hodočasnici
mogu boraviti u tom kompleksu s prenoćištem i
hranom. Upravo je na ovom mjestu dobio stigme
1224. g., dvije godine prije smrti.
Na kapitulu franjevačke braće 1219. g. odlučeno je
da braća pođu u misije na sve strane: u Njemačku,
Englesku, Ugarsku, Španjolsku, Maroko i
Francusku. I sam Franjo se uputio u Palestinu, te
dolazi u tabor egipatskog sultana. Rekao je sultanu
da će zajedno sa dva imama ući u živu vatru kao
znak velike vjere, što se nije ostvarilo jer imami
i sultan nisu imali veliku vjeru, no to je sultana
oduševilo, tako da je dobio beneficije da može u
Palestini obnavljati i čuvati kršćanska sveta mjesta
(povlastica franjevačkog reda koja vrijedi i danas).
Braća su podnijela velike patnje na misijskim
putovanjima.
Franjo se povukao nedaleko mjesta Fonte Colombo
je red klarisa, te se u osamnaestoj godini života
gdje je napisao novo pravilo reda. Papa Honorije
zatvorila u strogi klauzurni samostan-crkvu sv.
potvrdio ga je bulom 1223. i vrijedi i danas. Original
Damjana pored Asiza. Imajući na umu da je Četvrti
bule čuva se i danas u samostanu Sacro convento
lateranski sabor 1215. godine zabranio potvrdu
u Asizu. U samostanu Fonte Colombo imali smo
novih pravila redovničkih družbi, ostajemo
misu. Tu je i suvenirnica u kojoj prodaju svoje biljne
zadivljeni što su sv. Franjo i sv. Klara ipak dobili
proizvode: čajeve, likere, med i sl. Pošto je tamo
potvrdu za svoja pravila. Znak je to da je cijela
malo fratara i nitko ne stigne raditi u suvenirnici,
Crkva na čelu s papom imala povjerenje u njih. Sv.
pozivaju na povjerenje, da čovjek sam uzme artikl
Klara poznata je po mnogim čudima, među kojima
i izračuna koliko košta te iznos ubaci u blagajnu.
je najpoznatije ono kada su Saraceni napali Asiz.
Iste godine kada je potvrđeno novo pravilo Franjo
Ustala je iz bolesničke postelje noseći u rukama
je učinio prve žive jaslice u malom mjestu Grecciju.
piksidu (posudu za hostije). Napadače je uhvatio
Posjetili smo i taj samostan na brdu, u samoj litici.
neopisivi strah te su pobjegli. Posebnost klarisa je u
Izgleda veličanstveno, najblaže rečeno. Primijetio
tome što nemaju kontakt s vanjskim svijetom, osam
sam da su franjevci najprije boravili u špiljama te
sati dnevno provode u molitvi te svaki petak poste
su se kasnije nadogradili samostani u njihovom
o kruhu i vodi. U svijetu je danas oko 20.000 sestara
sklopu. Vidjeli smo i staklene jaslice iz Hrvatske,
u 950 samostana.
prepoznatljive po grbu. Spuštajući se stepeništem
Godine 1213. grof Orlando Katanski daruje Franji i
iz klisure gdje je samostan primijetili smo ogromne
njegovoj braći brdo La Vernu. Slikovito se može reći
česmine. Jedna je bila posječena na metar visine i
da je brdo u brdu i samostan u njemu. Prisustvovali
imala je panj između 120 i 140 cm. Nikada nisam
smo procesiji koja se odvija od osnutka samostana
vidio da tako nešto postoji.
do danas u 15 sati svakog dana. Fratri čitaju i
8
 KruvenicA
REPORTAŽA
Franji je postepeno slabio vid i javljale su mu se
druge bolesti. Na nagovor subrata podvrgnuo
se liječenju, ali se stanje nije popravljalo, te su ga
njegovale klarise. U bolesti sastavlja glasovitu
Pjesmu stvorenja. Posljednju zimu života Franjo je
proveo u Forte Colombo, te se u svibnju vraćao u
Porcijunkulu. Kada je osjetio da mu se približava
smrt, zamolio je pratnju neka zastanu ispred
crkvice kako bi mogao blagosloviti svoj Asiz.
Osjećajući posljednji čas, zamolio je subraću neka
ga polože na golu zemlju i čitaju mu Evanđelje.
Umire 3. listopada 1226., te je pokopan u crkvi
sv. Jurja u Asizu dan kasnije. Pogrebna povorka
svratila je u crkvu sv. Damjana, kako bi se klarise
oprostile od njega. Proglašen je svecem 1228., a
dvije godine kasnije tijelo mu je preneseno u novu
veliku baziliku.
Dva sveca
U Asizu je pokopan i Carlo Acutis, petnaestogodišnji
Božji influencer. Rođen u Londonu 1991., gdje su
tada radili njegovi roditelji, već je kao dijete često išao
na misu, tako da je uz posebnu dozvolu pričešćen
već sa sedam godina. Ispovijedao se jednom tjedno
i svaki dan molio krunicu. Molio se Gospi Fatimskoj
i sv. Franji Ksaverskom, koji su mu bili dvije vodilje
u kratkom životu. Često je govorio kako su svi ljudi
rođeni kao originali, ali mnogi umiru kao kopije. Bio je
svjestan kako Evanđelje treba živjeti konkretno, čak
ako je potrebno ići protiv struje. Iako je obožavao
igrice, već se sa devet godina zavjetovao da će ih
igrati jednom tjedno. Zamolio je roditelje da ga
vode na hodočašća, na mjesta svetaca i čuda. Nakon
hodočašća u Asiz rekao je roditeljima da bi želio biti
pokopan tamo. Njegovo tijelo je netaknuto, sa svim
organima. Odjeven je u trenirku, traperice i patike.
Zanimljiva je i ispovijest njegove majke koja je rekla
da je sve o euharistiji i vjeri naučila od sina, te je i
sama postala aktivna vjernica. Umro je od leukemije
2006., a beatificiran 2020.
Želim nešto reći i o sv. Bonaventuri iz 13. st,
crkvenom naučitelju i franjevcu koji je snažno
štovao sv. Franju. Nakon završetka bazilike sv.
Antuna dao je otvoriti lijes sveca i pokopati ga u
novoj bazilici, te su tada pronašli očuvani jezik.
Napisao je dvanaest proročanstava koji će, po njemu,
najaviti dolazak antikrista: Kad starci izgube zdrav
9
razum i mudrost (vidjelo se za vrijeme korone), kad
kršćani izgube vjeru (pogledajte zapadnu Europu),
kada puk više ne bude imao ljubavi (pogledajte
egoizam i pohlepu), kada bogataši izgube milosrđe
(postanu neosjetljivi na tuđu nevolju), kada mladi
ne budu više nikoga poštivali, kada siromasi
izgube poniznost, kada žene izgube čednost, kada
brak izgubi trajnost (i stane se vrtjeti isključivo oko
zadovoljstva), kada klerici izgube čast i svetost,
kada redovnici napuste istinitost i strogost, kada se
prelati više neće brinuti za svoju službu i izgube
dobrotu, kada gospodari zemlje izgube pobožnost
i velikodušnost. Svatko neka sam zaključi.
Jedna velika obitelj
Cijelo vrijeme sam razmišljao kako je moguće da
su ljudi 13. stoljeća, zaostali, nepismeni, itd., mogli
napraviti onakve bazilike, crkve i kapele. To se ne
da razumom objasniti. Krivo su nas učili u školi, da
je to mračni srednji vijek. Koja je to tehnologija bila!
Nije se to moglo napraviti „mlacićen i tajenton“.
Netko nam je lagao, nešto je iz povijesti sakriveno.
Još mi pada napamet da ljudi onog vremena nisu
znali osnovnu stvar za normalan život, a to je
toplina. Ako kuća nije topla, neće se dugo živjeti.
Zato je većina svetaca rano umrla, ali njima fizički
i ovozemaljski život uopće nije bio u fokusu. Kad
vidim vjeru sv. Franje… od susreta sa sultanom i
pozivom na hod kroz vatru, kao prorok u Starom
zavjetu. Nije se nitko usudio ući u vatru, ali je to
svjedočanstvo vjere oduševilo i samog sultana.
Posljednji dan prije povratka imali smo misu u
spomenutoj crkvi sv. Marije od Anđela, udaljenoj
desetak minuta brzoga hoda od hotela. I ovdje su
bosonogi fratri, što me se dojmilo. To jutro puhalo
je jako jugo, no kiša nas je, Bogu hvala, pustila dok
 KruvenicA
REPORTAŽA
smo bili u crkvi i tek je počela padati kad smo bili u
autobusu, te nas je sve do Opatije neprestano pratila.
Tijekom puta smo na mikrofonu u autobusu imali
dva, tri govornika, a onda se digla naša najstarija
hodočasnica, teta Perina, i rekla da bi vrlo rado
rekla dvi rici. Počela je ovako: Jo son von nastala od
matere Grođonke i oca Montenegrina. To znači da joj
se mati rodila u Grodu, u donju kolu kod gustirne,
a otac potječe iz roda Dujmovića koji su svi živili
ispod cimiterija, a nosili su naziv Montenegrini. Bez
obzira na tadašnje teške uvjete života, krasila ih je
radišnost, poštenje, moral, molitva i vjera u Boga
i generacije su rasle u tome okruženju. Na kraju
je dodala da joj je ovo bilo najljepše hodočašće i
putovanje, bez obzira što joj je muž bio pomorac i
puno je putovala. Ovo joj je najdublje dotaklo srce
i dušu.
Za sebe mogu reći istu stvar. Nije isto s koliko
godina se putuje. Nije mi prvi put u Asizu, ali nisam
imao dojmove kao ovaj put. Bilo nas je pedeset
troje hodočasnika. Bili smo kao jedna velika obitelj,
premda je bilo zastupljeno pet generacija, uzmemo
li da je dvadeset godina generacijski razmak. S
nama su bile dvije djevojčice i dječak od desetak
godina, koji su bili vrlo aktivni u moljenju krunice
i pjevanju, i osobe preko osamdeset godina. Bilo
10
nas je i četvorica muževa, očeva i djedova u jednoj
osobi. Dva svećenika i tri časne sestre, od kojih jedna
odlično svira gitaru, a sve tri lijepo pjevaju. To je
stvaralo poseban ugođaj. Cijelo hodočašće pratilo
nas je lijepo vrijeme, nije bilo neugodnih situacija
ni ozljeda. Razmišljam o snazi i vjeri sv. Franje i sv.
Klare. Imali smo i mi u našoj povijesti čuda, ljudi
su se utjecali Majci Božjoj i svecima. Za vrijeme
plandemije su nam zatvorili crkve, nismo mogli
sudjelovati ni ići na pričest. Poslije smo trebali prati
ruke u „petrolje“ da bi mogli primiti živoga Boga,
kao da bi se od njega mogli zaraziti. Koje ispiranje
mozga! Di su tu bili primjeri sv. Franje i sv. Klare?
Svima koji budu čitali ove retke želim Božji
blagoslov na njih i njihove obitelji i da se svi skupa
ugledamo na svece, da čitamo knjige o njihovim
životima i tako dobijemo snagu i dubinu vjere. Da
se ne strašimo lucifera što nas svaki dan u medijima
zasipavaju crnim mislima i događajima. Da me
se krivo ne razumije, ovo su moja razmišljanja i
emocije. Svatko ima slobodnu volju koju nam je
Bog dao, pa neka sam razmišlja i zaključuje.
Živi, veseli i blagoslovljeni bili,
Vaš sugrađanin Ante Vučetić Pjatić
 REPORTAŽA piše: hvarskabiskupija.hr, uredništvo

Na Braču održan Biskupijski križni put

GOSPODINE,
TI SI PASTIR MOJ
B iskupijski križni put pod geslom Gospodine, Ti
si pastir moj u duljini od 16 kilometara održan
je ove godine na otoku Braču, i to na trasi Pražnica
– Trolokve – Nerežišća, s neposrednom pripravom
u molitvenom bdjenju koje je upriličeno u Župi sv.
Ivana Krstitelja u Postirima.
Molitveni program, kao uvod u Biskupijski križni
put, počeo je na ostatcima starokršćanske bazilike
u Postirima, u blizini ranokršćanske krstionice
pokraj župne crkve svetoga Ivana Krstitelja. Na
nekadašnjemu krsnomu zdencu o sakramentima
kršćanske inicijacije prigodno razmišljanje s
molitvom predvodili su dekan Viškoga dekanata
i viški župnik don Milan Šarić i dekan Bračkoga
dekanata i župnik Pražnica i Pučišća don Ivica
Huljev. uime okupljenih vjernika uputio je zahvalu Bogu
Ovom molitvom kod starokršćanske krstionice želimo na daru krštenja kojim su vjernici, kako je rekao,
sebi posvijestiti da je naša osobna vjera nemoguća po krsnome vrelu pridruženi zajednici svete Katoličke
bez svjedočanstva ljudi koji su nam u vjeri prethodili, Crkve. Kod starokršćanske krstionice pristigli
poručio je brački dekan, pozvavši okupljene sudionici obnovili su krsni zavjet, a zatim su
na sabranost i promišljanje o važnosti otajstva poškropljeni blagoslovljenom vodom.
krštenja i ostalih sakramenata koji čine kršćansku Molitveno bdjenje nastavljeno je procesijom do
inicijaciju. U molitvi protkanoj pjesmom vlč. Šarić Pjace gdje su vjernici trootočke biskupije potaknuti
na promišljanje o darovima Duha Svetoga. Pri
molitvi za svaki dar Duha Svetoga na simboličnome
svijećnjaku sa sedam krakova upaljena je po jedna
svijeća. Ove večeri na osobiti način molimo za darove
Duha Svetoga da ono što smo primili u sakramentu
krizme u nama raste, da se nadahnjujemo Njegovom
snagom i slijedimo drevne uzore koji su pokazali
djelovanje Duha Svetoga u životu, rekao je brački
dekan.
Napomenuo je kako se molitveno bdjenje uoči
biskupijskoga križnoga puta održava u župi u
kojoj će se ove godine proslaviti 80. obljetnica
zavjeta koji je Božji narod iz Postira dao svetome
Josipu ratne 1944. i zbog kojega se sveti Josip u toj
župi slavi kao zavjetna svetkovina. S upaljenoga
11
 KruvenicA
REPORTAŽA
svijećnjaka sudionici su upalili svoje svijeće te
se, zatim, u ophodu uputili do župne crkve gdje
je održana pobožnost euharistijskoga klanjanja.
Molitvu pred Presvetim u ispunjenoj crkvi svetoga
Ivana Krstitelja, a kojom je završeno jednosatno
molitveno bdijenje, animirao je viški dekan Šarić.
Planinarski križni put počeo je u subotu 16. ožujka
u 8.30 sati u župnoj crkvi svetoga Antuna opata
u Pražnicama. Hodočasnicima koji su na Brač
pristigli još u petak i za koje je organiziran smještaj
po obiteljima, priključili su se i ostali vjernici s
otoka Hvara jutarnjom katamaranskom linijom iz
Jelse do Bola, a zatim organiziranim prijevozom do
Pražnica. Prethodno je za sudionike pripremljen
doručak. Na trasi Pražnica – Trolokve – Nerežišća,
dugoj 16 kilometara, pobožnost križnog puta
animirao je don Toni Plenković. Nakon uvodne
molitve u župnoj crkvi sv. Antuna Opata u
12
Pražnicama uslijedile su postaje: I. crkva Svih
svetih, II. Stupišće (Rahotac), III. Buhovci ili Pod
Vestac, IV. Lučića gustirna, V. Golija (Zalo glova),
VI. Dajina glavica, VII. Musine prodoce i VIII.
Trolokve na 680 m nadmorske visine. Tu je nakon
izmoljene postaje bila kratka okrepa, pa su uslijedile
postaje: IX. Marine ograde, X. Knježe rovan, XI.
Zirin dolac, XII. Nerežiške vode (Dunaj), XIII. Pod
Depozit i XIV. župna crkva Gospe Karmelske u
Nerežišćima.
Na misi zahvalnici kojom je zaključen ovogodišnji
biskupijski križni put, uz biskupa mjesne Crkve
suslavili su: generalni vikar Hvarske biskupije
mons. Stanko Jerčić, dekani triju dekanata:
bračkoga Ivica Huljev, hvarskoga Toni Plenković
i viškoga Milan Šarić te više svećenika koji su
svoje vjernike pratili u korizmenoj pobožnosti.
Kod euharistijskoga stola bili su i đakoni Hvarske
 KruvenicA
REPORTAŽA
biskupije: umirovljeni trajni đakon Frane Beroš te
Tonči Prugo i Domagoj Babić koji će ove godine biti
zaređeni za prezbitere trootočke biskupije.
Pozdravljajući sudionike Biskupijskoga križnoga
puta biskup Vidović izrazio je radost zbog velikoga
odaziva među vjernicima trootočke biskupije.
Istaknuo je kako je euharistija najbolja zahvala
na kraju pobožnosti Križnoga puta. U euharistiji
slavimo Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Naglašavam
i uskrsnuće koje je zadnja postaja, uskrsnuće koje
daje smisao Isusovu križnomu putu. Uskrsnuće daje
smisao i našemu križu i čitavome životu, rekao je
mons. Vidović, poručivši kako euharistiju slavi za
sudionike ovogodišnjega križnoga puta i za čitavu
biskupiju. Molim Gospodina da primi vaše nakane
te vas ispuni puninom svoje milosti kako biste se za
životnom snagom vratili u svoju stvarnost, rekao je
hvarski biskup uvodeći u misno slavlje.
13
U biskupovoj homiliji koja je bila kratka zbog
umora vjernika, ali i organizacijskih razloga
vezanih uz povratak hodočasnika, biskup Vidović
pojasnio je značenje križnoga puta. Poručio je
da je križni put jedna od najljepših pobožnosti
koju nam nudi Crkva. Razmišljajući o postajama
te omiljene pobožnosti među pukom, ustvrdio
je kako bi tim postajama dodao još dvije stalne
postaje, i to prizor iz Getsemanskoga vrta, dok bi
posljednja postaja bila događaj Isusova uskrsnuća.
Biskup je razložio kako se u Isusovu ponašanju u
Getsemanskome vrtu ogleda ponašanje svakoga
čovjeka. U Getsemanskome vrtu Isus se znojio krvavim
znojem. Kad je pao na zemlju. zavapio je: „Oče, ako je
moguće, izbavi me od ove čaše”. Bio je to vapaj mene
i tebe, brate i sestro. Isus je vapio našim glasom. To je
zapravo vapaj naše nemoći, naše želje da se oslobodimo
bilo kakvoga križa. Ali Isus je izvršio svoje predanje. I
 KruvenicA
REPORTAŽA
meni i tebi, nama nemoćnim ljudima, omogućio je da
se i mi, oslonjeni na njega, možemo predati u Božju
volju u istim ili sličnim životnim trenutcima, rekao
je, između ostaloga, biskup Vidović, poručivši
kako je predanje u Božju volju početak i temelj
bez kojega čovjek ostaje ležati pod svojim križem,
nezadovoljan svojim životom.
Nadalje, govoreći o uskrsnuću ustvrdio je kako
bez toga događaja Isusova muka i smrt ne bi imali
nikakvoga smisla. Kakav bi smisao imali moj i tvoj
križ, brate i sestro? Gdje bismo našli uporišnu točku za
životne križeve? Kakva bi smisla imao naš život da Krist
nije uskrsnuo? Da Krist nije uskrsnuo uzaludna bi bila
naša vjera i naš život, govori nam i apostol, podsjetio
je hvarski biskup, poručivši kako uskrsnuće
omogućuje da se svakodnevno u duhu možemo
dizati do nebeske slave te iz nebeske perspektive,
14
odnosno uskrsnuća, promatrati postaje životnoga
križnoga puta. Homiliju je zaključio riječima: Neka
Gospodin odgovori na vaše potrebe i želje s kojima ste
danas prošli križni put na Braču. Neka vas Gospodin
ispuni puninom svoje milosti kako biste se vratili
svojima kućama osnaženi i spremni nositi svoj životni
križ do kraja, poručio je na kraju biskup Vidović.
Pred kraj liturgijskoga slavlja dekan Bračkoga
dekanata Ivica Huljev izrazio je zahvalu svima
koji su sudjelovali u organizaciji Biskupijskoga
križnoga puta, posebno obiteljima koji su na
smještaj prihvatili hodočasnike s otoka Hvara i
Visa. Zahvalu je uputio i mjesnom biskupu što je
predvodio misno slavlje za hodočasnike kojim je
završena korizmena pobožnost te na pastirskoj
poruci.
 SADAŠNJOST HVARSKE CRKVE
Hvarani ni ne
naslućuju kakav ih je
blagoslov zadesio!
F orani - možda bi ispravnije bilo reći vjernici
hvarske katedralne župe - pojma nemaju što ih je
zadesilo, odnosno lako moguće da ne znaju iz koje su
to redovničke družbe došle „nove časne“ Anamarija
Palić, Antonija Birkić i Augustina Jukić u Biskupiju kod
našeg biskupa Ranka Vidovića. Ni diljem Hrvatske se
još dobro ne zna za njih, a rado ih osobno nazivam
„elitne crkvene jedinice“ – uz prihvaćanje prigovora
da je to pretjerivanje. Ali ciljano pretjerivanje, jer da
parafraziram jednog njihovog đakona – budući da ta
zajednica ima i svećeničko bratstvo: Južnije od Šibenika
o nama se jako malo zna.
No, pretjerivanje bi bilo i kako su one nastale, a nastale
su - zajedno s braćom svećenicima - zahvaljujući
nevjerojatnom tandemu: negdašnjem visokom
državnom dužnosniku, sa završena tri fakulteta, koji
je imao uzlaznu političku karijeru, danas don Josipu
Radiću, i s druge strane Jozefini Glasnović koja po
dolasku u Hrvatsku 1990ih s Janjeva, blago rečeno,
nije znala hrvatski jezik. Ona je danas duhovna majka
za desetke časnih sestara i braće svećenika i bogoslova
Hvarske časne na hodočašću s našim svećenicima i đakonom
15
piše: Ante Novak – Žiha
koji rastu u sjeni i zajedništvu Euharistijske zajednice
Srca Isusova i Srca Marijina. Zajednica se u crkvenim
krugovima službeno naziva Javno vjerničko društvo
„Omnia Deo“ (Sve Bogu).
U lipnju 2018. godine priznao ih je i kanonski osnovao
umirovljeni mons. Ivan Devčić, tadašnji riječki
nadbiskup. Redovnice su i klauzurne i neklauzurne.
Djelovale su neko vrijeme u Krčkoj biskupiji, danas
u Riječkoj nadbiskupiji, Porečkoj i Pulskoj biskupiji
i hvala Bogu od sada u našoj trootočnoj biskupiji, a
svećenici su iz onih biskupija koje su povezane kroz
karizmu i svećenički put Javnog vjerničkog društva
„Omnia Deo“ i to ako je društvo tamo osnovano.
Don Josip Radić je svećenik Zadarske nadbiskupije,
bio je do prošle jeseni „posuđen“ Riječkoj
nadbiskupiji, a od rujna 2023. je na isti način na
službi župnika in solidum u Sesvetskim Selima u
Zagrebačkoj nadbiskupiji. Majka Jozefina i dalje
živi na isti skroman način sa svojom višečlanom
obitelji u Zagrebu.
Tko može natjerati 40-tak mladih i lijepih djevojaka da
se zatvore u samostan i krenu putem duhovnoga poziva?
Ja? Ja ne!, pitanje je i odgovor njihove duhovne
majke i jedina istina o pozivu bilo kojeg čovjeka
koji će sutra biti svećenik, redovnik ili redovnica.
Ona sama često svjedoči da se potpuno predala
Bogu 1990. godine na svetkovinu Bezgrešnog začeća,
obećavši Gospi da će doći u Međugorje, a koja ju je od
teške bolesti čudom ozdravila. Liječnici na pregledu
nisu mogli pronaći ni traga bolesti, ali nije dovoljno
ozdraviti samo tjelesno, ako duša ostaje zablokirana u
onome u čemu je do tada bila, kaže majka Jozefina.
I to je Mariji u molitvi zavapila suutemeljiteljica
zajednice i ona ju je koju godinu kasnije i duhovno
ozdravila pa je mogla po potpunom predanju
nasljedovati Krista, po Mariji, koju je u Međugorju
 KruvenicA
SADAŠNJOST HVARSKE CRKVE
na riječima neopisiv način doživjela, a Kraljica mira
joj je dalje pomogla da još dublje i bolje prihvati sve
ono što Bog zatraži.
Vrlo brzo Jozefina Glasnović upoznala je don Josipa
Radića. Zajedno su hodočastili u Međugorje i 1998.
godine započeli s molitvenom zajednicom sestara,
svećenika i laika. Od tih skromnih susreta otprilike
njih trinaestero, i to „samo“ jednom mjesečno,
nastala je zajednica „Omnia Deo“ čija je karizma put
svetosti - Mali put sv. Male Terezije i rad na duši.
Ova danas velika duhovna katolička obitelj okuplja
se u zagrebačkoj župi sv. Jeronima u Maksimiru, a
vjerujemo da je tako od jeseni i u župi sv. Antuna
Padovanskog u Sesvetskim Selima. Jedan od zadnjih
svećenika njihovih članova koji se zaredio – koliko
je nama poznato – Sinjanin je don Luka Klarica,
svećenik Riječke biskupije, čije je svjedočanstvo na
webu „viralno“. Suradnik i njihov dugogodišnji
promicatelj je, pak, Makaranin don Mate Ante
Antunović, studentski kapelan u Splitu, i to samo
iz razloga jer „Omnia Deo“ nije (još) utemeljena u
Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, a don Matu su
možda kao izvrsnog pastoralca već upoznali i neki
naši hvarski studenti.
I da nije riječ o nečemu prolaznom – naprotiv,
možda su „nove časne“ prvo sjeme u Hvarskoj
biskupiji - govori sama statistika o njihovom
brojnom članstvu: 22 zaređena svećenika, šestorica
đakona koji će u lipnju biti zaređeni za svećenika,
osmorica bogoslova, petorica braće kandidata i 44
redovnice od kojih je 17 u dva klauzurna samostana
u Triblju i u Nerezinama na otoku Lošinju.
Spomenuli smo da su zajednicu 1998. utemeljitelji
don Josip i majka Jozefina, a prvi plodovi naziru se
već za četiri godine kada im je nekoliko djevojaka
izrazilo želju za redovničkim životom. U Krčku
biskupiju dolaze već godinu poslije 2003. u mjesto
Sužan, zatim 2005. na Lošinj, a četiri godine kasnije
i u Rab. Klauzurne sestre, pak, započele su svoju
misiju 2014. godine - kada iz Sužana sele u Nerezine
- u međuvremenu počinju služiti u Biskupiji u Krku,
a od 2017. su na pučinskome otoku Susku. Zgodno
je primijetiti da sestre vole naš otočki ambijent.
Što se tiče Riječke nadbiskupije tamo dolaze na
poziv nadbiskupa Ivana Devčića - godine 2015. u
mjesta Dramalj i Tribalj. Od 2018. su u Porečkoj
i Pulskoj biskupiji, a od 2023. godine su i „naše“.
16
Sa „svećeničkim bratstvom“ započeli su godine
2005. u mjestu Kali na otoku Ugljanu u Zadarskoj
nadbiskupiji. Braća danas djeluju u više biskupija,
a najviše ih je u Zagrebačkoj nadbiskupiji.
To je, dakle, jedna velika duhovna obitelj „Omnia Deo“
koja želi putem svetosti dovoditi duše do Boga i - kako
sami kažu – „sve činiti za Boga i s Bogom da se ljubav
Božja širi u mnoga srca“. Dijele se na četiri grane:
klauzurne „klanjateljice Euharistijskog Srca Isusova
i Marijina“, naše su „službenice Euharistijskog Srca
Isusova i Marijina“, zatim dijecezanski svećenici „braća
Euharistijskog Srca Isusova i Marijina“ te naposljetku
članovi u svijetu – laici – „apostoli Euharistijskog Srca
Isusova i Marijina“ koji se okupljaju u zajednicama na
molitvu u više gradova u Hrvatskoj i izvan domovine.
Nitko ni nama u Hvaru ne brani da krenemo istim
putem, za početak.
I kako su opisale same „službenice Euharistijskog
Srca Isusova i Marijina“ u jesen 2018. godine kada
su preuzele službu vođenja domaćinstva u Biskupiji
u Poreču: Temeljna nit vodilja naše zajednice je svetost
i zajedništvo. Bog može djelovati samo po srcima koja
su predana Njemu. Naše se djelovanje zasniva na pet
stupova duhovnosti: Euharistija, Marija, Srce Isusovo i
Marijino, Križ i Milosrđe.
No, njihovo možda najpoticajnije i najuvjerljivije
svjedočanstvo Hvaranima je kada ih npr.
susretnemo „u Bakarića“ ili bilo gdje na obalnoj
šetnici kada mole Gospinu krunicu, a vjerujem i
da je biskupu Ranku Vidoviću sada puno bolje
„doma“ jer ima s njima i zajedništvo molitve, pa
je na neki način i on vanjski suradnik Javnoga
vjerničkoga društva „Omnia Deo“.
Članovi „Omnia Deo“ u župnoj crkvi sv. Jeronima u Maksimiru
u Zagrebu (facebook)
 RAZGOVOR S POVODOM
Gost našeg lista – biskup Ranko Vidović
„Nužno je pročišćenje
tradicije kako bi se žeravica
rasplamsala u vatru života“
I ntervju s biskupom Rankom Vidovićem, koji je
na čelu naše biskupije od svibnja 2021. godine,
bio je odavno u planu, no kao da je tek sada sazrelo
vrijeme. Razdoblje pandemije koje je poremetilo
društveni i crkveni život, promjene koje zahvaćaju
današnju Crkvu, u međuvremenu se otvorilo
toliko tema za koje bi bio malo jedan broj ovoga
lista. Sigurno je ostalo neizgovoreno još bezbroj
pitanja, no odlučili smo porazgovarati o tome
17
razgovarala: Zorka BP
kako biskup Ranko vidi stvarnost naše biskupije,
odnose u zajednici, turizam. Vrlo je ugodan i u
odgovorima konkretan sugovornik, te se nadamo
da će ovaj razgovor pomoći da bolje upoznamo
našeg duhovnog pastira.
Kruvenica: U svibnju ove godine navršava se tri godine
otkako ste postali biskup naše malene trootočne biskupije.
Kakvi su Vam osjećaji i dojmovi, što biste izdvojili kao
pozitivne, a što kao negativne stvari?
Biskup Ranko: S jedne strane mi se čini da je ređenje
bilo jučer, a ponekad mi se čini da je prošla čitava
vječnost. Vrijeme prilagodbe mi se činilo dugo i to
je bilo, mogu reći, otežano, ali kada čovjek uđe u
stvarnost biskupije onda se vrijeme počne mijenjati
i ubrzavati, pogotovo kada imam želje što bih htio
učiniti i promijeniti, dodati i potaknuti da bude
bolje. Jasno da je ovo jedna sasvim nova situacija
za mene, jer sam bio trideset pet godina svećenik
– župnik i radio u pastoralu, međutim kada sam
postao biskup sve je to pomalo nestalo. Volio sam
raditi s narodom, živjeti među ljudima, usmjeravati
ih prema Izvoru. Sada kada sam biskup gotovo da
sam po strani, odnosno jesam među ljudima ali
 KruvenicA
RAZGOVOR S POVODOM
indirektno, preko svećenika. Drago mi je ići po
župama, pogotovo sada kada je vrijeme krizmi i to
me nekako vraća u život. Mogu reći da me vraća u
život biti s narodom, imati misu s narodom, prije
ili poslije mise popričati s ljudima, i na taj način
bolje i lakše upoznajem stvarnost ove biskupije.
Ono što je, po mom mišljenju, drugačije na otocima
je svojevrsna udaljenost od svijeta, iako je danas
zahvaljujući internetu cijeli svijet globalno selo.
No po pitanju Crkve, što je otok dalje, čini mi se
udaljenijim od Izvora, od izvornosti i sadržaja koje
Crkva danas nudi. U tom smislu je Brač otvoreniji
kopnu i ne vidim razlike između tamošnjih župa i
onih u Splitu, dok je na Hvaru drugačija situacija.
Ovdje je prevladala tradicija. Ona po sebi nije loša,
već nešto dobro i vrijedno, no čini mi se da je u
mnogočemu zarasla. Rječnikom koji vrlo dobro
poznajete na otocima, ako niste dobro ili na vrijeme
obrezali maslinu ili lozu bit će manje roda, a ako
se ne vodi računa sve se s vremenom pretvori u
divjaku. Ako se tradicija zanemari i ne ide ukorak
s vremenom, ako ne sluša i ne prilagođava se glasu
Crkve, novim potrebama današnjeg čovjeka, onda
ona zaraste. Tada više nije rječita i nema moć.
Netko je divno rekao da tradicija nije pepeo, nego
žeravica. Nije to urna koja čuva pepeo naših starih,
već žeravica koja se lako može raspiriti u vatru
koja će dati toplinu, otvoriti ljude za novi život,
usmjeriti ih prema Izvoru. Ako smo orijentirani
18
prema Izvoru, onda je dobro, no ako smo okrenuli
leđa Izvoru, onda nas nosi struja i plutamo
nizvodno. Primjećujem u mnogim mjestima kako
je tradicija vrlo jaka, ali nema odjeka u vjerničkom
životu. To se može primijetiti i po sve manjem broju
djece i mladih na misama, u slavljima, jer oni sebe
tamo više ne vide niti se prepoznaju. Nije rješenje
ukinuti je, već napraviti pročišćenje tradicije da bi
se žeravica raspirila u vatru života.
Kruvenica: Što bi mogao biskup, što svećenici, a što
narod da bi se na neki način razmaknule te negativne
zavjese tradicionalizma koje skrivaju pogled na ono što
je važno? Koje bi se konkretne akcije mogle poduzeti?
Biskup Ranko: Kao biskup, volim razgovarati
s ljudima u svakoj prilici kada mogu i kroz
razgovor doznati čime se ponose, a što ih tišti, što
je po njihovom mišljenju važno. Ima tu različitih
odgovora. Postoje oni koji su za formalizam, da
se ništa ne mijenja i neka sve ostane kao što je
bilo prije sto godina, dok imate one koji traže
odgovore na svoja pitanja, a ne nalaze ih više u
Crkvi. Potrebni su pomaci i novi sadržaj. Otvoreno
ću vam reći, mislim razgovarati sa svećenicima da
od jeseni počnemo više raditi najprije s mladima.
Svi govorimo o mladima, i u društvu i u Crkvi, no
njih nema nigdje i čine se izgubljeni. Treba im dati
prostor i trebamo biti s njima. Nije vrijeme više da
ih pozivamo s oltara, već trebamo ići k njima, naći
ih i pozvati. Veliki problem su i obitelji, ne samo
kod nas, već u svijetu. Danas se obitelji rastaču, a u
pojedinim slučajevima uopće se ne može govoriti
o obiteljima. Ljudi su pod istim krovom, a nemaju
zajedništvo. Treba raditi s mladima i obiteljima
u obliku druženja i pouke. Naša je vjerska pouka
ostala na razini pučke škole. Zapravo, nama bi
vjeronauk trebao početi tek kad krenemo u život,
tek nam tada treba pouka, da nas vjera nosi kroz
život i iznosi iz problema, ne da mi nosimo vjeru
kao teret.
Kruvenica: Ovaj broj izlazi povodom blagdana našega
suzaštitnika sv. Prošpera, koji je simboličan početak
turističke sezone u našem gradu. Kod nas je turizam
glavna, ako ne i jedina gospodarska grana koja definira
način života, odnose i cjelokupnu zajednicu. Kako
gledate na stvarnost turističke sezone, odnos Hvarana
prema turizmu i kako se vjerski život uklapa u sve to?
 KruvenicA
RAZGOVOR S POVODOM

Biskup Ranko: Sve ima svoj plus i minus. Turizam

je za našu biskupiju uistinu dar Božji, nešto što nam
omogućuje normalan i pristojan život, čak više od
toga. Nažalost, za mnoge je jedini izvor života i
prihoda. Međutim, kad se malo osvrnemo, može se
primijetiti puno negativnih i beživotnih posljedica
turizma. U razgovoru s ljudima shvatio sam da su
prije dolazili pristojni gosti od kojih se moglo puno
naučiti, a danas su to uglavnom partijaneri koji
dolaze na dan, dva. Donose mentalitet iz Europe koja
se doslovno razgolila i time donose negativnosti.
Baš tu golotinju i sve što ide s njom vidim kao veliki
problem. Druga stvar je pitanje droge. Jednom sam
na trajektu sreo djevojku s otoka, nažalost ne znam
joj ime, pa mi je rekla da je bila u inozemstvu među
mladima i kad god se predstavila i rekla odakle
je, svi su se oduševljavali. Ponosna da prepoznaju
Hvar kao odličnu destinaciju, pitala ih je po čemu
Nije problem odbaciti onoga tko mi ukazuje na
poznaju i pamte Hvar, a oni su joj rekli da je na
problem, ali što onda? Problem ostaje isti. Što se
Hvaru najčišća droga. Nije li žalosno da je droga
tiče vjerničkog života, ljeti nije potrebno nešto
znak našega prepoznavanja? Mogu li naši mladi
posebno ili neki novi sadržaj, jer je misa sama po
živjeti u „paklu“, a da to na njih ne djeluje? To je
sebi dovoljan i konkretan sadržaj. Vjernik se treba
sablazan, jad, uništava nas. Problem je i alkohol.
postaviti tako da ga nitko i ništa ne može udaljiti
Kakvo je to svjedočanstvo našim mladima? Oni
od nedjeljne mise. Tjedan ima 168 sati, a Bog od nas
krikovi koje ljeti čujem, kao da se vraćaju s noćnog
traži samo jedan sat koliko traje sveta misa. Doći na
bojišta, to nisu ljudski krici – što su ti ljudi uzeli?
misu znači doći na Izvor, zahvatiti iz Izvora, piti i
Novac od kojeg živimo je dobar, no ne mogu reći
utažiti svoju žeđ. Bez Boga naš život nema smisla
je li to dobit ili je jad i smrt od toga što nam donosi
bez obzira koliko toga imali. Puno je važnije biti
taj novac. Nije dobro ni pametno zatvarati oči pred
nego imati.
tim. Turizam nas također zna udaljiti od crkve i od
Boga. Ako me taj izvor zarade odvodi od Boga, što Kruvenica: Zanimljivo je da ste došli u našu biskupiju
sam dobio, kakav je to život? Ako redovito idem u u izazovno, ali i povoljno vrijeme. Tu su dva đakona
crkvu do petog mjeseca i sve do desetog mjeseca koji će se zarediti za svećenike krajem svibnja, jedan
me nema nigdje, je li to dobitak ili gubitak? Nije li bogoslov, a i dominikanac koji je izrazio želju postati
to sablazan i jad koji nas uništava? svećenik naše biskupije. Kakvi su Vaši odnosi sa braćom
svećenicima, kako gledate na budućnost biskupije po
Kruvenica: Možda će se pojedinci naljutiti na Vaš
pitanju duhovnih zvanja i kako ih poticati?
pogled na turizam jer smo spremni žrtvovati puno toga
Biskup Ranko: Došao sam u ovu biskupiju u
kako bismo dostojno živjeli od toga. Može li vjera dati
vrijeme korone koja nam je onemogućila normalan
odgovor ili alternativu i tijekom ljetnih mjeseci, da se
vjerski život, no nakon toga sve je krenulo svojim
ljudi vrate Bogu?
tijekom. Što se tiče samih zvanja, zahvalan sam
Biskup Ranko: Žao mi je ako se ljudi naljute, no
Bogu da su me u mome svećeništvu pratila mnoga
ne govorim da bih nekoga prozvao, prokazao
zvanja, kako na Žnjanu gdje sam bio dvadeset šest
ili nervirao, već je moja dužnost kao biskupa da
godina, tako u Solinu gdje sam bio šest i pol godina
ono što vidim kažem s ljubavlju. Ne želim zadati
i ostvarilo se deset novih zvanja u to kratko vrijeme.
bol ničijem srcu, no ako upozoravam na nešto,
Razlog tolikim zvanjima je molitva s narodom
to je isključivo zbog toga što želim dobro svima.
pred Presvetim oltarskim sakramentom, na Žnjanu

19
 KruvenicA
RAZGOVOR S POVODOM

te male župe jedna prednost jer je u njima lakše

okupiti ljude i ljepše je raditi, puno je zajedništva.
Svećenik je presudan, on je taj koji okuplja.

Kruvenica: Na tom tragu je i naše posljednje pitanje.

Znate da su relikvije našeg suzaštitnika sv. Prošpera
prispjele u Hvar kako bi jačale slogu među građanima.
Nedostaje li sloge u našem gradu i kako je svi zajedno
možemo učvrstiti?
Biskup Ranko: Mi živimo u čudnom vremenu,
koje je po mnogočemu nevrijeme. Nekada su
ljudi bili puno otvoreniji jedni prema drugima i
ovisili su o drugima, bili su potrebni jedni drugih.
Danas je zavladala samodostatnost, osjećaj „imam
sve, ne treba mi nitko“, zatvaranje vrata, to vidim
kao veliki problem našeg vremena. Ljudi se bave
jedni drugima – naravno, ne svi - uglavnom kada
ogovaraju, kleveću ili sude drugima. Kakve koristi
od pretresanja tuđega zla? Postajem dionikom
tuđeg zla. Za mnoge je radno mjesto leglo zla. Tamo
se neprestano pretresaju životi drugih i ogovara ih
se, te nakon osam sati odlaze doma akumulirani
tim zlom. Odlaze razočarani, napeti i teški, ne od
posla, već tih sporednih a ružnih stvari koje onda
nose sa sobom u vlastiti dom i time opterećeni
reagiraju grubo prema mužu/ženi i djeci. Sve zlo
koje smo pretresali postalo je moje zlo. Pakao je i
klevetati, izmišljati loše stvari o drugome, prenijeti
ono što se pogrešno čulo i shvatilo. Imam potrebu
lagati o drugome. Zatim sud, samo to nedjelo ili zlo
koje čovjek čini ga je već osudilo. No kada sudim
drugome zapravo sudim samome sebi. Isus je sam
jedan sat tjedno, a u Solinu cjelodnevno klanjanje
rekao: Ne sudite jer sudom kojim sudite bit ćete
četvrtkom. Dakle, što se više molilo bilo je više
suđeni. Samodostatnost, egoizam i egocentrizam,
zvanja. Potičem ljude neka mole za nas svećenike
izoliranost su problemi današnjice, i o tome
i biskupe, pogotovo kad primijete naše slabosti.
trebamo voditi računa. Tu je Crkva bitna. Mislim
Iskreno, nema dana kada ne molim za duhovna
da je zadatak svakome od nas svećenika uočiti i
zvanja i ta moja želja je svakodnevno prisutna u
izraziti kroz propovijedi tu problematiku i taj jad
svetim misama. Lani smo zaredili za svećenika
kada ih primijetimo u svojoj župi. O tome se treba
Ivana Brstila, ove godine su dva svećenička ređenja,
govoriti, ne uvijeno, nego otvoreno. Istinu uvijek
imamo jednog bogoslova i mladog svećenika
treba ubosti u sridu, bez straha da ne bih koga
dominikanca koji će se pridružiti našoj biskupiji.
uvrijedio. Istina vrijeđa, ne ja. Ako treba i stradati
To vidim kao Božji znak pažnje i odgovor na naše
zbog istine, to je ono što se i od nas svećenika traži.
molitve i potrebe. Ne bojim se budućnosti. Vjerujem
Nismo poslani u svijet da bi nas prihvatili i da bi
da ćemo već na jesen u svim župama uvesti barem
nam pljeskali, već da govorimo istinu i dovodimo
jedan sat klanjanja tjedno za nova zvanja, ali i za
ljude Bogu.
naše potrebe. Svećenika nikada nije dosta, iako
je naša biskupija mala i male su župe. Upravo su

20
 IZ PROŠLOSTI Piše: Joško Bracanović

Bilješka o posveti
oltara u crkvi Duha
Svetoga
Prilikom nedavnog preuređenja glavnog oltara crkve Duha Svetoga, koje je izveo akademik Kuzma Kovačić, bratimi sv.
Nikole pronašli su u crkvi stari posvetni kamen u kojem su se nalazile relikvije i ceduljica sa sljedećim natpisom:
i629:
Die 6. Mensis Xbris Thom.s Cellesius Pistorień Archie=
pús Ragusinus Consecrauit Hoc
Altare et in eo inehesit Reliqui=
as SS.um Cipriani et Justinę
Mar.
U prijevodu: Dana 6. prosinca 1629. Toma Celessi iz Pistoie, nadbiskup dubrovački, posvetio je ovaj oltar i u njega po-
stavio relikvije sv. Ciprijana i Justine mučenika.

O vaj, dosad nepoznat podatak svjedoči o posveti

jednog od oltara u crkvi Duha Svetoga. Glavni
oltar je u vrijeme Cedulinove vizitacije 1624. bio već
posvećen, no ne možemo isključiti da je o njemu
riječ, možda je u međuvremenu izrađen novi. Biskup
Nikola Zorzi 1637. bilježi u crkvi uz glavni oltar i dva
neposvećena te oltar sv. Nikole i Ambroza – posvećen
i urešen. Moguće je, dakle, da se radi o posveti ovog
oltara za koji se pretpostavlja da je na njemu stajala
pala s likovima Bezgrešne, sv. Nikole i sv. Ambroza,
rad Alessandra Varotarija Padovanina, koja je i danas
u crkvi. Taj se oltar nalazio na južnoj strani crkve i
imao je pomični posvetni kamen. U prilog tezi da
je Celessi posvetio upravo ovaj oltar ide i datum Ostao je zapamćen po bezuspješnoj borbi protiv
posvete – 6. prosinca, blagdan sv. Nikole. Crkva je zabrane hrvatskog prijevoda Biblije Bartola Kašića.
za vrijeme francuske uprave bila podržavljena, a Kao još jedan kuriozitet, ni samu crkvu Duha Svetoga
nakon vraćanja kultu, pala sv. Nikole dospjela je na nije posvetio hvarski biskup, već duvanjsko-humski
glavni oltar, gdje se nalazila do izrade novog oltara Vid Rusković 1492. godine. Razlog tomu je što je
prema puku, kojeg je 1970. posvetio biskup Celestin Rusković bio rodom Hvaranin, a hvarski biskupi su u
Bezmalinović. Tada je pala premještena na sjeverni to vrijeme rijetko rezidirali u sjedištu biskupije.
zid, a iza oltara je postavljeno veliko drveno raspelo. Sv. Ciprijan i Justina, čije su relikvije postavljene u oltar,
Zanimljivo je da je oltar blagoslovio dubrovački bili su ranokršćanski sveci. Prema legendi Ciprijan
nadbiskup, ali ne i čudno, jer je poznato da je tih godina (kojeg ne bi trebalo miješati sa svetim kartaškim
hvarski biskup Petar Cedulin bio star i bolestan. Toma biskupom i crkvenim naučiteljem istog imena iz 3. st.,
Celessi, rodom iz talijanskog grada Pistoie, upravljao koji se sporio s hvarskim zaštitnikom sv. Stjepanom
je dubrovačkom biskupijom od 1628. do 1633. godine. I., papom, u teološkim prijeporima) je bio poganski

21
 KruvenicA
IZ PROŠLOSTI

čarobnjak, koji je uz pomoć demona pokušao zavesti
kršćanku Justinu, no ona je demonski napad odbila
znakom križa. Na to se Ciprijan obratio i postao
đakon, kasnije i biskup, dok je Justina postala opatica
ženskog samostana. Mučeni su u Damasku u vrijeme
Dioklecijanova progona i pogubljeni odsijecanjem
glava. Slave se u katoličkoj i istočnim crkvama na
datum 26. rujna. U našoj biskupiji posvećena im
je crkva u viškom Kutu. Prikazanje njihova života
napisao je hvarski književnik Marin Gazarović dvije
godine nakon posvete oltara, 1631.
Relikvije i zapis o posveti pohranjeni su sada u
glavni oltar crkve Duha Svetoga.
Literatura: Joško Kovačić, Crkve u Hvaru, Split,
2022., 295-312; http://hrvatski-croatian.blogspot.
com/2012/09/bartol-kasic-otac-hrvatskoga.html;
https://hr.wikipedia.org/wiki/Ciprijan_i_Justina

22
 IZ PROŠLOSTI
Gospine suze protiv suše
D a se dostojiš kišu zdravu, ugodnu i plodnu zemlji u
potrebno vrijeme udijeliti, a isto tako i Da se dostojiš
oblake i vjetrove zle i škodne ukrotiti i ukloniti, uz odgovor
Tebe molimo usliši nas, pjeva se i danas uz blagoslov
polja kod crkve Mandaline u hvarskim njivama. Ranije
je bila jednostavnije verzija Od groma, grada i svakog zlog
vremena – oslobodi nas Gospodine. No molitva je ista – da
vremenski uvjeti omoguće zemlji neka da potrebne
plodove za preživljavanje stanovništvu.
„Stvaranje“ kiše u sušnim periodima preokupacija
je ljudi od iskona – to se povjeravalo prapovijesnim
šamanima i vračevima, zatim poganskim svećenicima,
kršćanskim svecima, pa i modernim znanstvenicima.
Suša je u svim krajevima, a osobito na našim otocima,
mogla donijeti glad i smrt. Od mjesta do mjesta razlikuju
se sveci kojima su kršćani naših krajeva povjeravali
brigu da kiša bude zdrava, ugodna i plodna i da padne u
potrebno vrijeme. Ali Hvar je, kako je još to prilikom 1500.
obljetnice Efeškog sabora 1931. zabilježio hvarski župnik
don Stipe Miličić, oduvijek bio Marijin grad. Marija se
nalazi i u njegovom krsnom listu kada se određuje da
se grad sagradi pored sv. Marije od Lesne. Pojedini
Gospini likovi bili su specijalizirani za razne nepogode
– tako se Gospi Anuncijati utjecalo prilikom ratova,
kuge i drugih epidemija, Gospi Kruvenici za haranja
23
Piše: Joško Bracanović
žute groznice, Gospi od Zdravlja u Duhu Svetom za
razne zdravstvene probleme, a kod franjevaca nazivali
su je Nadom beznadnih. Obrana od kuge pripisivala se
Gospi od Zoraća, a od napada Turaka Gospi od Gradnih
vrata. Logično je onda da su se i za tešku nepogodu suše
Hvarani obraćali Bogorodici.
Kojem njezinom liku, otkriva nam Libro dell’
Administraz:ne dell Alt:e della B.V. di 7. Dolori, o della
Pietà nella Cattedrale 1753 (Knjiga upravljanja oltarom
Blažene Djevice od 7. žalosti ili od Milosti u katedrali)
sačuvan u Arhivu Crkovinarstva Hvar (kut. 25). Oltar
Gospe Žalosne kod malih vrata najmlađi je oltar u
hvarskoj katedrali, a sagradio ga je 1740. altarist Pietro
Coste’. Palu je naslikao Antonio Grapinelli, ali u toj
pali je manja ikona Pietà koju je za oltar, koji je naručio
vlastelin Nikola Dračica 1521., naslikao španjolski
slikar Juan Boschettus. I do sada je bilo poznato da je
ova ikona nekoć smatrana čudotvornom – 16. lipnja
1563. g. navodno su iz ovoga Gospinog lika potekle
suze. Biskup Zaharija Dolfin dao je o tome sastaviti
natpis: Lacrimas Beatae Mariae Virginis Universus
Populus Pharensis vidit, 1563., 16 junij, Aloysio Taleapetra
Rectore (Suze Blažene Djevice Marije vidio je cijeli puk
Hvara, 1563., 16. lipnja, u vrijeme Alvisea Tagliapietra
kneza). Apostolski vizitator Agostino Valier u duhu
protureformacije naredio je 1579. uklanjanje toga
natpisa. Unatoč tome Remigije Bučić zapisao je kako je
natpis o Gospinim suzama iz 1563. g. bio postavljen uz
oltar Žalosne gdje je i sada, u prvoj polovici 20. stoljeća.
Danas natpisa više nema, a kad je uklonjen ne zna se.
Ikona je više puta mijenjala svoj položaj u katedrali, do
spomenute gradnje današnjeg oltara (o ovome v. Joško
Kovačić, Crkve u Hvaru, Split, 2022., 37-39).
Na oltaru su redovno slavljene mise na stari blagdan
Gospe Žalosne koji se slavio u petak pred Nedjelju
Muke Gospodnje – Cvjetnicu – ostatak tog običaja u
Hvaru je pjevanje Gospina plača pred oltarom na isti
dan, premda se danas Gospa Žalosna časti 15. rujna.
Prva bilješka vezana uz molitve Gospi Žalosnoj za
kišu je od 25. kolovoza 1754. godine. Slijede zapisi
od 24. lipnja 1756., 21. kolovoza 1757., 24. kolovoza
1763., 10. kolovoza 1766., 10. kolovoza 1768., 8. rujna
1771., 5. kolovoza 1774., 5. kolovoza 1775., 6. travnja
(!) 1779., 24. rujna 1793., 24. srpnja 1796., 8. rujna
 KruvenicA
IZ PROŠLOSTI
1802., 14. rujna 1817., 20. kolovoza 1818. i 8. rujna
1820. godine. Zapisi završavaju s godinom 1823., a
je li se i do kada nastavilo s ovim procesijama nije
poznato i ova je pobožnost odavno pala u zaborav.
Pobožnost je najtemeljitije opisana 1793.: Navečer 23.
kolovoza bila je prenesena slika Blažene Djevice od
Sedam žalosti na veliki oltar. Dana 24. kolovoza, na
blagdan sv. Bartolomeja, poslije devet sati pjevana
je zavjetna misa za kišu uz prisutnost biskupa i
brojnog puka. Navečer istog dana nošena je slika
u procesiji, opet uz sudjelovanje biskupa i svega
puka (tutto il Popolo). Slika je 26. kolovoza vraćena
na svoj oltar uz moljenje litanija. Dana 29. kolovoza
uslijedila je zahvala za kišu zdravu (pioggia sana).
Na misi 1. rujna držan je zahvalni govor, a nakon
večernje ponovno su pjevane litanije.
Osim za kišu, Gospa Žalosna nošena je i u procesiji
protiv potresa (a motivo delli Terramoti) 8. rujna 1767., a
17. svibnja 1772. protiv kukaca (Insetti). Konačno, 27.
prosinca 1785. nošena je u procesiji kako bi se izmolilo
lijepo vrijeme (per impetrar la serenità dell’ aria).
Pobožnost ovoj Gospi zabilježio je i Flaminio Corner
u djelu Notizie storiche delle apparizioni, e delle immagini
piu celebri di Maria Vergine santissima nella citta, e
dominio di Venezia (Povijesne bilješke o ukazanjima
i najslavnijim slikama presvete Marije Djevice u
gradu i državi Mletačkoj) iz 1761. godine. On na str.
573 piše: U hvarskoj katedrali na nedavno sagrađenom
plemenitom mramornom oltaru, nalazi se lijepa slika
Marije Žalosne, koja prima mrtvo tijelo svoga božanskog
Sina u svoju krilo. Postoji vrlo utemeljena predaja, kojoj
smo uspomenu vidjeli u mramoru uklesanu, kako je suze
iz očiju pustila godine 1563.; zbog toga je od tog vremena
počelo štovanje naroda čudesne slike, koje se i dalje
nastavlja, kada je u hitnim potrebama tog stanovništva
tamošnji svećenici pobožno nose u procesiji kroz Grad.
Premda se danas posljedice suša ne osjećaju u
našem gradu toliko tragično kao u prošlosti,
suočeni s ekstremnim vremenskim uvjetima u
zadnje vrijeme, možda se nije loše prisjetiti ove
stare hvarske pobožnosti.
FOR - PRI I SAD priredio: Zoran Tepša

Lođa, 1955. – 2024.

25
29
KANTUN
barba ivota
OD SLIKIH

pri 2023. – posli 2024.

26
35
 RAZMIŠLJANJA
Za nezdravo stanje duha u društvu,
osobito za pojavu nasilja, svi smo
odgovorni i dužni smo djelovati
P remda bismo s obzirom na teške i mučne
događaje kojima svjedočimo svakodnevno u
suvremenom svijetu mogli ustvrditi da živimo u
„zlom i teškom vremenu“, prema mišljenju velikog
crkvenog naučitelja sv. Augustina ne bismo bili u
pravu. Naime, sv. Augustin tvrdi: Ljudi kažu - zla
vremena, teška vremena. Čestito živimo i vremena će biti
dobra. Mi smo vremena, kakvi jesmo, takva su vremena.
Doista nije teško zaključiti na što nas sv. Augustin želi
upozoriti. Zacijelo nam želi skrenuti pozornost na
odgovornost svakoga od nas za stanje duha u našoj
sredini, odnosno u društvenoj i nacionalnoj zajednici,
a time i u svijetu. Na neraskidivu vezu svakog
čovjeka sa svim ljudima na našem planetu stihovima
nas je upozorio engleski pjesnik John Donne, a
smisao spomenutih stihova potvrdio Hemingway na
početku svog romana Kome zvono zvoni.
John Donne tvrdi: Nitko nije otok, sasvim sam za sebe. Svaki
čovjek je dio kontinenta, dio zemlje i ako more odnese grudu
zemlje, Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav rt, posjed
tvog prijatelja ili tvoj vlastiti. Smrt svakog čovjeka smanjuje
27
piše: Tin Kolumbić
mene, jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. Zato nikad ne
pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni. Doista je vrijeme kada
treba „zvoniti na uzbunu“, jer nasilja je sve više, ne
samo u svijetu nego i u našoj blizini, a što nas posebno
treba zabrinuti sve više je vršnjačkog nasilja. Nakon
stravičnog zločina koji se nedavno dogodio u našem
susjedstvu može li itko ostati ravnodušan? Naravno
da ne može i ne smije, jer kao što kaže John Donne
smrt svakog čovjeka smanjuje mene, jer sam obuhvaćen u
čovječanstvu. Stoga zbog pojave sve brojnijeg nasilja kod
nas i u svijetu postavljamo odgovarajuće pitanje: što
možemo mi kao pojedinci i kao članovi šire zajednice
učiniti da nasilja bude što manje?
Najgori mogući i neistiniti odgovor bio bi da smo
kao pojedinci nemoćni nešto poduzeti te da za
to postoje odgovarajuće ustanove. Ovdje moram
navesti riječi velikog Einsteina koji je izjavo: Svijet je
opasno mjesto za život, ali ne zbog zlih ljudi koji postoje,
nego zbog dobrih koji ne poduzimaju ništa. Einstein
ovom izjavom mudro upozorava da je uzrok pojavi
nezdravog stanja duha u određenom društvu
ravnodušnost, odnosno nedostatak odgovornosti
dobrih ljudi. Stoga želim upozoriti da bi i u našem
društvu bilo manje zla, osobito nasilja, kad bi dobri
ljudi, koji su zacijelo u većini, bili svjesni svoje
odgovornosti te smatrali svojom dužnošću da u
okviru svojih mogućnosti djeluju. Kako ne bismo
govorili općenito, želimo upozoriti na mogućnost da
odmah možemo poduzeti nešto stvarno i učinkovito
što bi pridonijelo sprječavanju širenja nasilja u našem
društvu. Prije svega treba ustvrditi i upozoriti na
činjenice i pojavnosti u društvu koje u ljudima,
posebice kod djece i mladih, potiču njihovu volju
da svojim nasilničkim postupcima nastoje istaknuti
svoju osobnost. Budući da svaka ljudska osoba, dakle
i djeca i mladi, imaju mogućnost obiljem ljudskih
vrijednosti i vrlina pred drugima dokazati i istaknuti
svoju posebnost i jedinstvenost, zaista je teško
shvatljivo da se pojedinci odlučuju „dokazivati“ i
istaknuti upravo nasilničkim postupcima u društvu.
 KruvenicA
RAZMIŠLJANJA
Mislim da u društvenom životu mora nešto postojati
što pojedine osobe navodi da umjesto dobrote i
plemenitosti u izražavanju svog identiteta biraju
divljaštvo i nasilje.
Ne možemo i ne smijemo zanemariti činjenicu da
se svakodnevno u televizijskim programima i na
društvenim mrežama gledateljima obilno predstavljaju
sadržaji u kojima je obilje nasilja, ubojstava, kriminala,
korupcije, odnosno ljudskih postupaka koji su
potaknuti najnižim ljudskim strastima. U vezi s tim
najviše bi nas trebalo zabrinuti što su spomenuti
sadržaji dostupni i djeci i mladima zato što oni još
nemaju u potpunosti izgrađenu svijest o istinskim
ljudskim vrijednostima, a zbog svoje dobi skloni su
oponašanju onoga što im se nudi i na što ih se čestim
ponavljanjem potiče. Nažalost nedovoljno se govori, a
još manje poduzima u vezi s filmskim programima na
televiziji i društvenim mrežama, u kojima su nasilje i
kriminal gotovo glavni sadržaj.
Doista je neshvatljivo da od odgovornih pojedinaca,
odgovarajućih ustanova, te vladajućih struktura nitko
na pravi način ne reagira, nitko ozbiljno ne upozorava
na tu činjenicu koja nedvojbeno, osobito na djecu i
mlade, može negativno utjecati. Svatko od nas, čak i
tzv. „obični“ ljudi, a na poseban način ugledne javne
osobe, značajne nacionalne kulturne, umjetničke i
znanstvene ustanove, civilne udruge, političari osobno,
ali i kao članovi političkih struktura, dakle svi možemo
u okviru svojih mogućnosti oglasiti se, a trenutak je da
se „zvoni na uzbunu“ te da se upozori odgovorne da
28
u televizijskim i drugim programima bude što manje
nasilja i kriminala. Od uglednih ustanova koje bi se
trebale oglasiti i nešto poduzeti treba prije svih drugih
spomenuti HAZU, DHK i Maticu hrvatsku. Umjesto
spomenutih programa u kojima dominiraju nasilje
i ubojstva trebalo bi početi prikazivati programe sa
sadržajima dobrote, mirotvorstva, poštivanja svake
ljudske osobe, ljubavi prema bližnjima i svih vrlina
koje čovjeka uzdižu u ljudskosti.
Zaključno smatram potrebnim upozoriti televizijske
i druge urednike da im „poruka“ koju upućuju
gledateljima prije početka prikazivanja filmskih
sadržaja u kojima obiluje nasilje, kriminal i druge
negativnosti, a koja glasi: Program koji slijedi nije
primjeren za osobe mlađe od dvanaest (ili osamnaest)
godina u stvarnosti ne postiže nikakav željeni učinak.
Naime, pitanje je tko može kontrolirati da djeca i
mladi poštuju takve „poruke“. Stoga odgovorni
urednici trebaju znati da takve „poruke“ ne mogu
„oprati“ ni njihovu savjest ni odgovornost.
Zbog značaja odgovornosti svakog pojedinog člana
ljudske zajednice vrijedi na kraju još jednom istaknuti
Einsteinovu misao da je svijet opasno mjesto po život,
ali ne zbog zlih ljudi koji postoje, već zbog dobrih ljudi koji
ne poduzimaju ništa. Doista kada bi dobri ljudi koji
su u većini spoznali značaj svoje odgovornosti i u
tom duhu počeli djelovati za dobrobit čovječanstva,
svijet zacijelo ne bio mjesto opasno za život, već
mjesto radosti života, a to je zapravo Stvoritelj imao
na umu kad je stvarao svijet.
 RAZMIŠLJANJA piše: Tin Kolumbić

VRATIT ĆEMO LJUBAV U NAŠ

MALI RAJ
Uzet ćemo sjaj večeri na vodi,
pepeo dana sa večernjeg neba.
Naći ćemo lađu svjetlu što brodi,
plovidbi našoj samo ljubav treba.

Daleko je, znamo, obala čista Iz dubine mora ljepota se diže,

na kojoj kuće u svjetlosti gore. s obale čiste čuje se jeka.
Moja i tvoja sudbina je ista: Ognjištu zore lađa je bliže,
naše se ruke za ljepotu bore. na pragu kuće sunce nas čeka.

Padaju zvijezde, ruše se snovi, U kuću svjetla skupa ćemo stići,

iz rodnog kraja izgone se ljudi. izgnani će se vratit u rodni kraj.
Padaju jedra, lađa ne plovi, Povoljan vjetar jedra će dići,
bura na moru valove budi. vratit ćemo ljubav u naš mali raj.

29
 BAŠTINA
Babe - svjedoci pomorske
povijesti
I ako smo već spomenuli Babinu lucicu (današnji
Bonj) i pretpostavili da joj ime dolazi od moguće
brojnijih kamenih kolona koje su bile isklesane u
živom kamenu, pogodnoj stijeni uz more, ipak
nijednu nismo mogli pokazati. Uz pretpostavku da
ih je bilo, vjerojatno su ostale „zarobljene“ u tijelo
kupališta ili su razbijene tamo gdje je to izgradnja
zahtijevala. Pa ipak, pojavila se jedna razglednica
„starog kupališta“ sagrađenog 1910. na zapadnoj
strani žala u dnu uvale. Srećom, na razglednici se
vidi cijelo žalo i njegov istočni početak a tu je lijepo
vidljiva kamena kolona, baba, što je i rezultiralo, uz
vjerojatno i druge babe, toponimom za cijelu uvalu,
Babina lucica. Tako u potpunosti otpada pretpostavka
da naziv uvale izvire iz činjenice da su ovdje hvarske
koludrice imale zemlju i na žalu škver.1
Sasvim sigurno je takvih kolona bilo i na istočnoj
strani hvarske luke gdje su prekrivene stalnim
proširenjem i produljenjem nove rive. Detaljnije o
povremenom proširivanju i produljenju rive vidi
kod J. Kovačića2 gdje se i spominju moguće kolone
odnosno kameni privezi. Jednako tako, ako ih je
bilo, izgubljene su i one od rive do žala U Križa
koje je prekrila izgradnja šetnice (godina izgradnje
1899. uklesana je na ploči ispod puta pred kućom
Matković), prvotnog kupališta ispred vrta Kasandrić
te kasnije i ispred hotela Dalmacije, pa i dijelom
01 Staro kupalište sagrađeno 1910. U desnom kutu se vidi baba. Izvor fotografije: MHB?
30
piše: Marko Vučetić
devastiranjem na nekim mjestima gdje su stijene
betonirane kao nezgrapni mulići. Na Sridnju puntu,
između uvale Križne luke i U Križa nisu vidljive
kamene kolone, babe, ali to ne znači da na tom dijelu
obale nema zanimljivih detalja. Moguće su i ovdje
neke prekrivene izgradnjom šetnice (godina izgradnje
1898. uklesana je na ploči ispod puta pred južnim
vratima franjevačkog vrta). Svakako ovdje treba
spomenuti plitko u kamenu isklesano „korito“ što
se po tradiciji u Hvaru povezivalo s dobivanjem soli,
iako se nitko ne spominje da je netko ovdje i proizveo
zrno soli. Ipak će biti bliže istini da je to obdukcijski
stol.3 Osim toga, po sredini rta, u neposrednoj blizini
obdukcijskog stola, u jednom malom bociću okrugli
je kameni „stol“, što možda treba dovesti u vezu s
prije spomenutim obdukcijskim stolom. Kako ovdje
nije bilo prirodnih kamenih izbočina koje su se mogle
iskoristiti za klesanje baba, a potreba privezivanja
plovila je i te kako postojala, problemu se doskočilo
na drugačiji način. Male izbočine na stijeni veličine
dvije stisnute šake odraslog muškarca (pesti jedna
do druge) iskorištene su za izradu anela. Na anele su
me upozorili Jakov Dujmović Bulić i Aljoša Maričić,
na čemu im zahvaljujem. Ovo je možda jedinstven
primjer kako i malu izbočinu na stijeni dobro i
domišljato iskoristiti. Na žalost netko „pametan“ je u
rupe anela nalio cement i stavio željeznu šipku. Doista
 KruvenicA
BAŠTINA
02 Ispred franjevačkog samostana „baba“ za vodonosca
nesvakidašnja devastacija koja se još uvijek može
popraviti, ali pitanje je tko bi to trebao učiniti? Ipak,
jedna „baba“ i ovdje postoji. Na plitkom rtu nekoliko
metara u moru viri nezgrapno obrađen kamen.
Prema kazivanju Jakova Dujmovića Bulića, sjeća se
vodonosca koji je donio vodu za hotel Dalmaciju, a
mornari su istukli ovaj kamik da bi se brod mogao
privezati s ove strane dok iskrcava vodu.
Zapadno od Babine lucice, u uvali danas zvanoj
Majerovica sasvim sigurno je bilo baba, kao i
manjih istezališta za brodove.4 Međutim, danas
je teško bilo što konkretnije zaključiti jer je cijeli
obalni pojas uvelike devastiran, pogotovo kad
su građene vile na ovome kraju grada. Naime,
svaka je vila, odnosno njezin vlasnik, težio imati
vlastiti mul (molo), ponekad i ne samo jedan. Ipak,
prema sjećanju potpisanog, uz sjevernu stranu
manjeg mula (nazivali smo ga mulić), danas Hula
Hula, postojao je prekrasan primjer horizontalnog
kamenog anela približno promjera 70-80 cm.
Rub mu je bio širok oko 10-15 cm i jednako tako
debljina. Dvije trećine kruga su bile slobodne nad
morem, a jedna trećina kruga je bila stijena koja je
03 Anel ispred franjevačkog samostana
31
činila početak mulića. Danas ovaj anel ne postoji,
vjerojatno je podlegao udarima valova pulentade.
Babe nisu privilegija samo hvarske luke i obližnjih
uvala, već se i to u velikom broju mogu vidjeti i u
uvalama Mola Garška, Vela Garška i Pelegrinska. Ove
su uvale na starijim geografskim kartama navedene
kao luke (Porto Pellegrino, Porto Palermo GDE. /
Grande/ i Porto Palermo PIC. /Piccolo/). Prve dvije
uvale nekada su slovile kao alternativne luke gradskoj
luci. Danas je Mola Garška puna brodica, glisera, pa i
većih brodova. Uvala se ne može povećati, a brodica
je sve više. Babe se nižu na cijelom obalnom potezu
od zapadne obale gdje je kamena kolona fino klesana
od bijelog kamena (ukupno su dvije takve kolone u
ovoj uvali postavljene u doba Kraljevine Jugoslavije)5
pa sve gotovo do samog jugoistočnog rta uvale (Zub
od Mole Garške). Mnoge su bezobzirno devastirane
grubim nabacivanjem betona i usađivanjem
primitivnih željeznih priveza, a neke su sigurno
ugrađene u betoniranu i izgrađenu obalnu strukturu.
U svojevrsnom peljaru iz 1940. Privremeni priručnik
za obalnu plovidbu,6 za uvalu Mala Grčka (Mola
Garška) navodi se: Po obali je usađeno nekoliko jakih
kamenih bitava za privez. Ovdje se očito radi o babama.
Podjednaka situacija je i u Veloj Garški. Ipak u ovoj
uvali nije toliki nasrtaj na litoralni prostor pa je
veliki dio baba očuvan. Za vrijeme ljeta većina baba
se aktivno koristi za privez brodova. I u ovoj uvali
babe su raspoređene duž cijele obale od zapadnog
rta do istočnog rta uvale. Za ovu uvalu navodi se
postojanje nekoliko obalnih stijena za privez koje
su vapnom obijeljene radi lakšeg pronalaženja.
Ostaci bijele boje se i danas vide. Spominje se i
04 Anel ispred franjevačkog samostana
 KruvenicA
BAŠTINA
05 Baba u Molu Garšku
jedna bitva (kamena) koja i danas postoji, dok je
ona druga očito već tada bila puknuta.7
U uvali Pelegrinska, koja od srednjeg vijeka slovi
kao pojoda (luka zaklonjena od vjetra, pribježište)
i pruža kakvu takvu sigurnost pred nevremenom,
posebno jakim vjetrom na moru, postoje babe.
Koliko je potpisani mogao uočiti, babe su duž
istočne obale uvale i to u njenom najzaklonjenijem
dijelu. Još su (ljeto 2023.) sve bile označene crvenom
bojom. Nije poznato tko je to učinio. Crvena boja
nije primjerena ovoj oznaci, bilo bi puno bolje da
se nepoznati „umjetnik“ ugledao na stariji način
označavanja vapnom, a ujedno bi babe bile vidljive
noću i oznaka bi bila ekološki prihvatljivija.
Sasvim sigurno bi se moglo pronaći još baba,
posebno na Paklenim otocima. Trebalo bi ih potražiti
u Palmižani (Porto Spalmadore), Vinogradištu, u
Ždrilcima, Veloj Duboki, Soline (Porto Clemente)
i drugdje. Jedna, ali ne baš impresivna, nalazi se u
Girje Palilo koju su prema predaji isklesali ribari, pa
je vjerojatno novijega postanka. Na sjevernoj strani
otoka Hvara u hvarskoj sjevernoj luci Sokolica (danas
Vira) potencijalno su moguće babe, ali potpisani nije
obišao obalu te uvale. Za uvalu Duga, također na
sjevernoj strani otoka, između rta Pelegrin i uvale
06 Baba u Veloj Garški
32
07 Baba u uvali Pelegrinska
Vire, spominju se prilagođene obalne stijene za
privez,8 što se vjerojatno odnosi na babe.
Danas je teško datirati nastanak ovih kamenih kolona
isklesanih u živom kamenu, a zvanih babe. Međutim,
na nekim primjerima možemo tek nagađati vrijeme
njihovog nastanka. Prema onima koje su ostale
izvan izgrađene obale, Fabrike, možemo zaključiti
da su korištene prije izgradnje, prije 16. stoljeća.
Za anele ispred franjevačkog samostana s velikom
sigurnošću možemo tvrditi da nisu nastali prije
druge polovine 15. st. (samostan je utemeljen 1461.).
Bilo kako bilo, babe, aneli i druge, možda danas
neprepoznatljive strukture na stjenovitoj morskoj
obali su spomen pomorske i ribarske hvarske
tradicije. Šteta da nisu bolje i sustavnije istražene,
popisane, foto-dokumentirane i, gdje je moguće, in
situ označene. Svakako bi trebalo težiti njihovom
očuvanju ako ni zbog čega drugoga onda zato jer se
njihovim očuvanjem čuva i najugroženiji dio morske
obale od bezobzirnog nasrtaja turizma.
Bilješke:
1
Joško Kovačić, Hvarska kupališta, Kruvenica 21/2012., 32-36.
2
Joško Kovačić, Razvoj grada i luke Hvara kao vojnog i pomorskog
središta, Građa i prilozi za povijest Dalmacije 25/2012., Državni arhiv
u Splitu, Split, 390.
3
Vidi: Prosper Maričić Špaleta, Solana ili obdukcijski stol, Kruvenica
18/2011., 47-48.
4
Jedno takvo je na stijeni ispred vile Gazzari, kao i malo betonirano ispred
vile Novak, a sa strane je malo uređeno udubljenje bez naznaka čemu bi
moglo služiti. Pripadajući mulić je prepušten rušilačkoj sili valova.
5
Ovaj podatak sam doznao od pok. Voje (Vojo) Štambuka, a jednako tako
i za dvije identične kolone u Veloj Garški od kojih jednoj nedostaje veći dio.
6
Privremeni priručnik za obalnu plovidbu, III sveska, Hidrografski in-
stitut mornarice, 1940., Split, 274.
7
Isto
8
Isto
 BAŠTINA
OD PELEGRINA DO STOREGA
GRODA, A NOJVAŽNIJE –
DOBOTA JE SVE BRUŠKO
H tio bih napisati neke stvari u vezi naših uvala, zato
da bi mlađi ljudi znali što se sve zbivalo i koliko se
promijenilo od mojega pamćenja do dana današnjega,
pa ćemo početi po uvalama. Tako su u odlasku i u
povratku obilazili zapadni rt otoka, puntu koja se zove
Pelegrin. Pred puntom se s južne strane nalazi uvala
Pelegrinska. To je lijepa uvala i prilično dobar porat.
Bilo je slučajeva da su se brodovi, koji su se vozili
prema Splitu, kad bi otvorili puntu od Pelegrina, a u
Hvarskom kanalu je bila jaka bura, vraćali i sklanjali u
Pelegrinsku. Na samoj punti je svjetionik zvan Pelegrin.
Na sjevernoj strani otoka, odmah iza punte, ima
nekoliko malih bočića zvanih Gnjiline, ali i bez
imena sve do veće uvalice Špiljice. Pred puntom od
Špiljica, nekako po sredini i u pravcu donjeg dijela
otoka Šolte, otprilike stotinu metara od punte,
tamo gdje se otvori vidik na Paklene otoke, postoji
u moru hrid koju mi zovemo Brok. To je kao neko
izdignuće s dna (mi brokom zovemo i morsku
trovu) na dubini od 20-30 m, a dugačko blizu 80 m.
33
Priredio: Marin Hraste Marinov,
prema zapisima svoga oca Jureta – Jurine
Foto: arhiv Perinić
To treba dobro ciljati za bacanje mreža i po lijepom
vremenu može se uloviti dobre ribe, jastoga i
škarpine, ali ako je slabo vrime i more nemirno
s jakim strujanjem, pa mreže ne padnu na dobar
položaj, može ih se u dubini izgubiti. Špiljice se i
zovu zbog toga jer ima jedna špilja gdje se ljudi
sklanjaju od nevrimena. Ali to se ne odnosi na one
iz brodova, jer tu nije porat, nego one koji su tu
nešto radili, vapnenicu ili brali drva i ružmarin.
Od vale Špiljice, slijede Mole Špiljice – dva bočića
bez žala i jedna valica s malim žalom, neznam joj
ime, ali bih joj po bogatstvu ribe trebao znati. Može
bit Mola Porja?
Prva veća uvala iza Pelegrina je Porja – Hvarani je
nazivaju Parja, to je lipi porat i dobar po svakom
vremenu, jer je dosta dubok i ima dvije uvalice.
Prije je nama Brušanima uvala bila dobra za raditi
vapnenice, jer je dosta blaga i šumovita. Zadnja
vapnenica je napravljena uoči II. svjetskog rata –
Dvoško i Jerko Šondre Knezović. Poslije II. svjetskog
rata, Hotelsko Hvar popravilo je cestu i napravljen
je i restoran. U ratu je sve propalo i pokradeno, a
poslije Domovinskog rata, mislim, preuzeli su razni
vlasnici, a posljednji je Tedeschi. On sada tamo
gospodari, napravio je do danas i lovište za divlje
životinje. Između Porje i Duge je uvalica Požarić.
U brdu iznad Porje, na visini od kojih 80 m, nalazi
se Markova špilja u kojoj je dr. Grga Novak iz
Hvara vršio iskopine. Špilja nije duboka, jer je dosta
nasuta, ali su u njoj pronađeni neki predmeti koji su
stari i po nekoliko hiljada godina. Dr. Novak je kao
poznati arheolog i povjesničar na Hvaru istraživao
i Grapčevu špilju i špilju na Pokriveniku.
U nastavku je dobra vala za vapnenice i ribarenje,
duboko u kopno uvučena uvala Duga, s jako
dobrim portom i makadamskim prilazom. Na vrhu
je šumarska kućica koja pruža pogled po cijelom
Pelegrinu i lovištima. Na ulazu u uvalu Dugu s
 KruvenicA
BAŠTINA

iz Hvara, čak s gostima, i lipo uživati. A da biskupu

Žalo u Velu Viru 1977.
lijeve strane je jedna mala kućica, sagrađena 1901.,
a sagradili su je ribari iz Hvara –Škurelini. Tu je
izgrađena jer se je tih godina bilo pojavilo mnogo
ribe, gofova i tuna, pa su ribari dežurali i po noći se
grijali, spremali robu od kiše, jer je bilo daleko ići na
noge u Hvar. Kućicu je zadnji koristio Mate Dragun
(Romano) i htio ju je dobiti, ali općina nije dala. Ići
okolo Pelegrina na vesla, tko je u to doba još sanjao
o motorima, bila je velika muka. Zato je taj posao
ribarenja prestao 1927. godine, jer više se nije isplatio.
Nestalo je interesa i ribe, pa su napustili Dugu i kućicu
i prešli u Velu Viru, gdje su već bili Hvarani – Ivulini,
Zbrego i drugi. Na ulazu u Dugu je jedan lijepi škojic
(otočić) i zove se Škojic od Duge. Na njemu ima dosta
divjega luka, ali tu je Šime iz Smokovnika dovodio
ovce i koze na ispašu. Života na škoju više nema jer je
uništena vegetacija.Slijedi uvala Široka s dva kraka –
Mala i Vela. Punte su joj Rožonj i Galijola, a na njima
se uglavnom brao zimorod – ružmarin. Na punti
Galiola je svjetionik i ulazi se u Viru. Ulaz u Velu Viru
je svjetionik na rtiću Malkuntenat i pošto je na sredini
uvale, a brodovi, koji su prije bili samo na jedra,
dolazili su s brzinom i znali su udariti u Malkuntenat.
Zato su ga tako nazvali (nesretan, nezadovoljan) i
davali mu razna pogrdna imena.
bude lipo doći, ili u šetnju ili na mulu, popravili su
malo bolje put. Put se još i danas zove Biskupov put.
Zajedno su, i vojska i pučanstvo, radili tako da su
napravili kuću na Smokovniku (u starim mapama
-Smocovich). To im je bila baza, a u ta doba su sagradili
i zid između Vele Vire i Kruvenice - Garške.
Kad je umro jedan pop od kolere, polako su počeli
popovi napuštati Viru. U 1878. u familiji Zaninović
Matej Sibanov i brat mu Ivon, imaše stado ovaca u
Pelegrinu, a kuće u Viri su već bile napuštene. Zato
je Matej Sibanov (jer je bio dobar katolik – stalno je
nosio križić) zamolio biskupa da mu dozvoli, da se
može, dok je na paši, skloniti od kiše u kuće i da će
ih tako i održavati. Tako su do danas te kuće ostale
Sibanove. Nasuprot Sibanovih, na drugu stranu,
bila je jedna kapelica (kućica) koju su po pričanju
sagradili Grci, jer kamen (kojeg još malo ima) uopće
nije iz naših krajeva. Neki tvrde da je to građevina
stara preko 1500 godina – treba to poć vidit.
Na žalu od kapelice, sagrađena je u ono doba (19.
st.) jedna moderna raskošna kuća, a gradio ju je
vlastelin i bogat trgovac s Hvara, koji je trgovao s
Dubrovnikom, Venecijom pa do Valencije u Španiji.
Njegov posljednji potomak je bio neki Stipulin. U
ovoj kući i oko kuće bilo je veliko bogatstvo, imao
je oko 120 hektara vina i 8 ograđenih rezervoara

Vira i pridružene uvale

Kad se dođe u Velu Viru brodom s desne strane su
bile dvije kuće koje još i danas postoje. Ove su kuće
sagrađene 1843. godine. Sagradio ih je biskup, a
sve je vodio pop velečasni Kasandrić. To je sve bilo
popovsko. Tu su se u manjoj kućici bavili ribarstvom.
Bila je i crkvica gdje su povremeno imali svetu misu i
koristili je kako kapelicu, a u većoj kući spavali i kuhali
jer je u kuhinji bila voda iz gustirne jako pitka. Velu
Viru su koristili popovi i fratri i još je znao doći biskup Ostaci crkvice u Velu Viru, 1970.

34
 KruvenicA
BAŠTINA
Molo Vira i Malkuntenat
za ribu, to je u ono doba bilo kao danas frižideri.
U svakom bazenu odvojeno je bila posebna riba,
jastog, ugori, komarče itd. Kuća je imala velik
podrum, na katu su bile sobe pregrađene, prava
gospodska kuća, veliki bunar za vodu, rogači,
bajami itd. I dok su se vlasnici raspadali i granali,
tako je kuća i sve propadalo. Na Općini je, kao
načelnik, radio Miće Mihovilčević koji je pronašao
nekog bivšeg nasljednika i na ime svoje žene 1971.
godine za 400.000 jugoslavenskih dinara kupio to
veliko imanje.
Kružimo se oko Malkuntenta u Malu Viru, dobar
porat i na žalu je isto jedna kuća, građena prije 700
godina. Tu su bili prvi fratri na Hvaru, a govori
se da su prije njih bili Grci, jer postoje gomile
(nabacano kamenje oko 30 kvadrata i do 5 m
visoko) i kosturnica po okolini Male Vire. To je sve
od 1901. bilo Zaninovića i poslije je 1952. godine
gospođa Vesela Zaninović prodala kuću Luki
Periniću. Danas je sve preuzeo vlasnik kampa.
Na punti Male Vire, prema Pribinji, gdje je sada
kuća Hraste Tomljanović, priča se da je tu bila
vikend kuća jednog velikog hvarskog plemića (vila
rustika), pa se prilikom gradnje sada postojeće kuće
Hraste Tomljenović (koju je gradio Nikola Hraste
Mišetov) u kućnim temeljima našlo keramičkih
pločica i drugog materijala. Preko malo puntice smo
u Pribinji, neki je zovu Predivna, a u Starom Gradu
je zovu Sokolica, jer je na brdu povrh Pribinje vrh
koji se zove Prilip, a to je po naški prelijep. Tu je još
do 1930. godine obitavalo jato sokolova, a sad ih
nema, ili kadikad preleti rijetko koji. S desne strane,
kad se brodom ulazi u Pribinju, dvije su kuće. To
su gradili dva brata Hraste – Matej Veli Hraste
i Visko Hraste, te Mate i Petar Tomažinin. Uvala
35
Pribinja ima dosta plodne zemlje, tako da su Hraste
Tomažinini imali vinograda, buhača, smokava i
koju maslinu. Do puntina Male Vire i kako ide voda
prema Smokovniku je općinsko, a na ovu stranu od
Pribinje počinje zemljište bruško. Pribinja, Jagodna
i Lozna, te su uvale i polja bila hvarske vlastele, pa
su tu svu površinu kupili Brušani u Barbaričinih
koji su prije bili vlasnici. Na drugoj strani u Pribinji
je lijepa vila Majanka koju je gradio 1933. g. Mate
Miličić, predsjednik ružmarinske zadruge u Brusju.
Bio je napredan, sposoban intelektualac. Pročuo
je brušku levandu i ružmarinovo ulje po cijelom
svijetu. Onda su u nizu još tri kuće Maleškotovih,
prva je Antonija (njegov je sin spomenuti Mate),
druga je Cvitana zvanog Karako, a treća Prošpera.
Imali su još jednoga brata Moteta i sestru koja je
prvo bila u časnih sestara, a udala se za Miličića
– trgovca, u onu kuću u Brusju, gdje je bio dućan.
Još je u Pribinji bila jedna ruina, kuća Barbarića,
koju je nadogradio Mate Knezović iz Brusja. Bila
su četiri brata, oni su složno radili u uvali, jer ima
dosta dobre zemlje za vinograde, smokve i bajame,
a usput su se bavili i ribarstvom, bili su vrijedni, išli
u svijet i dosta radili i zaradili. Četvrti brat Mate,
koji je putovao, imao je trgovačkog duha, odrekao
se svog dijela i braća su ga isplatila, tako da je
išao u Hvar i oženio gđu Dominu, koja je grčkoga
porijekla. Nešto je ona donijela, nešto on, i kupili
u Hvaru hotel Slaviju na lijepom mjestu na rivi.
Hotel Slavija je 1954. g. konfiscirana. Od potomaka
Mate Miličića bili su Ante-Ugo i Nikša u Hvaru.
Već sam spomenuo, da je od trojice braće, zemlja
u cijeloj dolini bila njihova, od punte s Jagodnom,
pa sve do brda Prilipa, cijela istočna strana nad
Pribinjom i dolac. Od svih tih ljudi sve je propalo,
a u međuvremenu su ostali kupili zemljišta i kuće.
U uvalu, pod Pribinju spadaju još Mali i Veli
Kućica u Viru di je danas kamp, 1972.
 KruvenicA
BAŠTINA
Lozna 1959.
Kalober, to su dobri porti za sidrenja brodova
po svim nevrimenima. U Velom Kaloberu je
sagrađeno 5 do 6 vikendica, a bilo ih je još toliko,
ali su ih porušili jer su bile bespravno (bez dozvole)
sagrađene, a vlasnici su bili naši susjedi u istočnoj
državi. Sigurno je jedno da nije došao rat 1991. do
danas bi ih bilo mnogo jer je bilo zainteresiranih.
Od Jagodne do Stinive
Iza punte od Pribinje, tj. Rogačne punte je uvala
Jagodna. Ova je lijepa, nekad najšumovitija uvala,
bila poznata po bogatstvu ribe, ali već ni tako.
Jedan mali bočić zvali su Vartlić, a to je značilo,
kao da idete u vartal (vrt) nabrat ribe. Do 1892.
godine Jagodna je bila vlasništvo hvarskog plemića
Barbarića. Pošto su Brušani znali poć u Hvar i
štošta napravit, pomoći oko polja i kuće, a bili su
potrebni jedan drugome, onda je Barbarić, koji nije
ima interes za Jagodnu, ponudio Brušanima da mu
plate 300 fjorina za cilu uvalu. Među mještanima se
najviše isticao Hailo Ćurlica, sigurno ne bez koristi,
koji se prihvatio uloge kupnje uvale. Kupljeno je kad
su sakupili novce, a gosp. Prošper Miličić Čripotov
preuzeo je mjerenje te razdiobu i parcelaciju. Ali
najveći sensir ili meštar pri kupnji bio je Hailo, koji
je izabrao najbolje dijelove zemljišta, a da je to istina
i da je malo pretjerao, to je sam priznao, na samrti je
dao ženi nalog (želju) da mu za oproštenje grijeha
dade postaviti kameni križ uz cestu na Glavičice.
Križ još postoji, ali je župnik don Juraj Dulčić dao
skinuti s križa raspeće (Isusa). Da li je Ćurlica išao u
raj ili nije ko zna, ali se pokajao. Jagodna je dobila to
ime jer je bilo mnogo jagoda, zapravo kupina. Prvu
36
kuću u Jagodni su na donjem dijelu žala sagradili
Pandol Tanboletovi jer su se bavili ribarenjem.
Tada su se dobro lovile srdele i prodavale slane, a
1908. i 1909. sagrađene su još dvije za ribarenje, i to
Dulčić Topotovi i Marin Hraste Jurina. Nedavno su
adaptirane ona Pandolova i Hraste Jurine, te ima i
novih. Još je jedan mali bok i zove se fra Petrov bok.
U toj je uvali kućica sagrađena 1860. godine, u kojoj
je živio i postio te imao malo blago i vrtić, lovio
ribu i zvao se je samo fra Petar. To su naslijedili
kupnjom iz Brusja Visković Parunov, a sada uživa
Dulčić Cvite (Šamore).
Tu je i punta Kosmača, do velikog požara 1997.
najljepša punta, na kojoj ima obradive zemlje, plitka
je obala i bogata ribom. Preko Kosmače, istočne punte
od Jagodne, idemo u uvalu Loznu, a preko je mala
uvalica Zastupac. Zastupac i Lozna, kao i Jagodna
i Pribinja, bile su hvarske uvale i sve su to Brušani
kupovali i plaćali u zlatu. U Zastupcu je također
jedna stara kućica, za koju se računa da ima preko 250
godina. Tu je živjela jedna obitelj koja je gojila ovce i
koze, dok to oko 1890. g. nije preuzela obitelj Petra
Marušića (Kaketovog) koji je došavši iz Dalmatinske
zagore i kao mali pastir radio u Zastupcu. Na koncu
je ta kuća ostala, Petra Marušića i sina mu Mišeta, oca
Petra, Mikota i Jureta. U 1912. godini sagrađene su
sjeverno još dvije kuće, Bokanova i Bokotova, a prije
dvadesetak godina sagrađeno je još 5 do 6 vikendica,
a i stare su adaptirane.
Ploveći dalje iza puntina od Zastupca uplovljavamo
u Loznu (u Starom Gradu zovu je Pod lozje), to znači
da je tu bilo puno vinograda (loze). S desne strane je
stara razrušena kuća Hure (Mandićeva). Oni su imali
vinograd i stado ovaca, a još su gore na brdu, poviše
Lozna
 KruvenicA
BAŠTINA
Lozne, imali jednu kuću, gdje su obitavali pastiri.
Pastire su zvali Vlašići (Vlasi), kao i sve koji dođu i
koji su došli na rad iz Dalmatinske zagore, pa se zato
ta kuća gore, gdje su obitavali ti pastiri, „Vlasi“, zove
Vlašića glavica. Mandićevi su se bavili i ribarstvom
te imali barku, a kako se je već u 1918. slabo živjelo,
pozvao ih je, da dođu u Dubrovnik, gdje je živio,
rođak im Miličić Rozin. Tako su Hure Mandići sve što
su imali stavili 19. 5. 1918. u svoj brod, te zaplovili na
vesla i jedra, te u tri dana stigli u dubrovački Lapad.
Imanje u Lozni i Brusju je zapušteno, a njih više nema
nigdje, ali kad već govorimo o Mandićevima, imali
su jednog talentiranog kipara koji je Brusju, na zidu
svoje kuće, uklesao glave svojih roditelja, koje su još
na zidu kuće. Kako je završio talentirani kipar Hure,
nije mi poznato.
U Lozni su se još osim vinograda i buhača bili i ribari.
Ribolovom su se bavili, a i kuće izgradili, Visković
Krajić, Mihovilčević Motić, Bailo, Mirini i drugi.
Danas su većinom kuće adaptirane, a ima i novih
lijepih vikendica, kao što je ona pokojnog dr. Grgića.
Iz Lozne priko Malega i Velega boka, gre se u valu
Sviračinu. Do 1938. godine bilo je još vinograda,
smokve su se, di koja, zadržale. Tada je zbog potreba
za galicom, a i zbog životinja, napravljena jedna
cisterna. Ova je, kao i mnoge cisterne (gustirne),
napravljene je bez cimenta. Unutar gustirni je
kameni svod, a glazure su pravljene od zemlje
crljenice. Ta zemlja se kopala nedaleko Brusja u
Čarnjeni brig. Ta glazura tako dobro i trajno drži,
da je, kako se govori, inž. Miličić o njoj napravio
naučnu dezertaciju, no danas je sve zamijenio
cimenat. U Sviračini je bilo samo jedna kućica, i to
jedinstvena, s kupolom, nadsvođena je kamenim
klinovima. Uvala nije porat, ali je prije, po pričanju,
bila bogata ribom. Ribar Luka Hure je 1935. godine
tratom ulovio više od vagona srdela.
Iz Sviračine prije punte Debeli brig je mali bočić koji se
zove Bok od ušot, tu je bilo toliko ušata da se je mogla
košarom loviti riba (šaćac). Iza Debelog briga je mala
uvala Ivončev bok. Ta uvala je Ivončeva i Maleškotova
i od tih obitelji nema nikog tko bi to naslijedio, svi su
pomrli. Malo je strmo, ali ima obradive zemlje, sad je
sve šuma, a ima i velika gustirna.
Posli je uvalica Vitarna, uvijek vjetrovita i bila je
jako velika šuma, to je uvala Hraste Braškića. Ante
Braškić je na jednom mjestu u šumi iskrčio zemlju
37
i napravio kućicu, cisternu i vrtić, tako da u 1930.
godini je malo tko znao da to postoji, osim lovaca
i kojeg pastira. Toga čovjeka su zvali barba Ante
Furija, on je po noći radio. Napravio bi vatru i pred
vatrom je radio, malo je bilo takvih ljudi u Brusju.
Iz Vitarne idemo u Stinivu, a Stiniva je najbliža
selu Brusju. Dosta je prostrana duboka i ima
mnogo zemlje za obrađivanje pa je i sada uvala s
najviše vinograda. Za vladavine Austro-Ugarske,
u početku 1900., izgrađena je mala riva, gradila
se dvi godine, a 1907. godine došao je parobrod iz
Kanade i donio za selo Brusje brašna (pšenicu). Do
II. svjetskog rata dosta se prometovalo. U Stinivu
su dolazili brodovi za utovar vina, ribe, a dovozili
su brašno, galicu i sumpor za vinograde. Danas
ima dosta lijepih novih kuća. Bokotovi su do 1923.
godine imali tratu, a to je mriža za srdele. Dosta su
lovili srdela, a propali su jer su imali mnogo posla
u polju. Iza njih je ostala izrečica: „Ne može se i
na more i na kraj zajedno raditi“. Na izlazu blizu
punte je jedna spilja i priča se da je u toj spilji živio
jedan pustinjak i bio se sprijateljio s medvjedicom
(morski čovik), koja mu je donosila ribe, pa se špilja
po imenu stanovnika zove Miklešćeva spilja. Na
punti od Stinive, i jednoj i drugoj, križ je od kamena.
Na jednoj su se potopili braća Perinići, natovarili
su brod pun zelene borovine i uputili se na vesla
put Staroga Grada. Brod je bio drveni i počeo se
puniti morem. Pošto je bila zelena teška borovina
koja tone, svi su se potopili, samo se jedan mladić
spasio. Na donjoj punti po gadnom su nevremenu
udarili u kraj, neki s inicijalima M. J., i iz zahvalnosti
Vila Majanka, Pribinja
 KruvenicA
BAŠTINA
što su se spasili postavili su kameni križ.
Iza punte je Mala Tatinja, na žalu je prostrana spilja u
kojoj su obitavali ljudi i sklanjali se od lošeg vremena.
Mala Tatinja je Jeličić Bokanova i Šćepotova, a tamo
dalje je Vela Tatinja je Dulčić Šamore. Obe imaju
obradive zemlje i blizu su Brusja, ali su uvale dosta
strme pa je u njih teško doći. I tu se nalazi po jedna
ribarska kućica koje su koristile za ribarenje i obradu
polja. Izlazeći iz Tatinje nailazimo na hrid, to su
tatinjske stine visoke 23 metra, a more je duboko
gotovo 70 metara. Kako je priča jedan podvodni
ribolovac, koji se spuštao uz jedan skaras, stine su
stepenaste, a govorio je da dole ima riba, kirnji, i da se
valjaju kao svinje. Iza te hridi je jedan usjek u kamenu
koji je mnogo sličan otisku velike noge odnosno
cipele. To zovu galija, a neki i stopa Kraljevića Marka.
Interesantno da je nasuprot toj stopi isto takva na
otoku Braču. Kao da je to neki veliki junak prešao iz
Brača na Hvar i ostavio otiske u kamenu.
Ulazimo u uvalu Grabovac. Grabovac je jedna od
bližih uvala Brusja, ima dosta obradivog zemljišta,
pod vinogradom i voćkama, ima lijepo žalo, ali nije
nikakav porat. Kako je bilo dosta ribara, stara je Juga
1933. bila postavila plutaču, bovu za privezivanje
brodova (čamaca). Bova je u početku II. svjetskog
rata odvučena. Izlazeći iz Grabovca naići ćemo
na fenomen koji valjda nigdje ne postoji. Kao da
je nečija ruka isklesala tri spomenika u kamenu.
U sredini na prijestolju sjedi biskup, a sa strane
su kao dva kanonika u velikoj veličini – između 2
do 3 metra. To je jako lijepo ukomponirano da se
može reći da se priroda poigrala. Taj dio u moru i
na kraju se zove „kod biskupa u Grabovcu“.
Malo dalje je zgodna uvalica Beričina vala, a neki je
zovu Zmajev bok, a to ima značenje jer ima mnogo
zmija otrovnica – poskoka. Tako da kad su ljudi išli
da beru granje, donosili ne znajući u selo nekoliko
zmija. Ako bi tamo bili u šestom mjesecu iznenadili
bi se koliko ih ima po putu. Zmajev bok ili Beričina
uvala bila je 90 % vlasništvo jednog vlasnika – Ivana
Berice iz Brusja. Bavio se ribarstvom i tu je imao
ribarsku kuću i cisternu za vodu. Pored kuće je bila
nešto više od 150 godina stara murva, ili kako neki
zovu dud, a bilo je u stablu i na murvi puno zmija.
Pomalo sahne jer nema više nikoga koji bi je mogao
malo uredit od muške familije, a ženske ne stignu.
Samo ljeti možete vidjeti koji gliserić i po žalu kojeg
38
kupača jer je žalo famozno. Preko male punte je
uvala Boke, bez žala i pristupa iz mora i iz kopna,
ta je uvala bila Mikletova, Duletova i Beričina. Više
nema ni puteljka ni staze, sve je zaraslo šumom, a
sjećam se da se prije sedamdesetak godina ondašnja
mlađa generacija hvalila svojom uvalom, jer je bilo
obilato buhača, levande i ružmarina.
Odmah na punti, prije Lučišća, jedna je blaga punta
s obradivom zemljom (zapušteno), a zove se Pod
puntu. Sad ulazimo u uvalu Lučišće. Zasigurno
nisu starograjski plemići Hektorović Vlahović bili
bedasti kad su tako mnogo voljeli uvalu Lučišće.
Stvarno je to velika uvala, s prekrasnim žalom te
puno vinograda, smokava i sočnih bresaka, ali i
puno mladog luka, po tome se i zove Lučišće.
Crkvica zavjetovana sv. Josipu sagrađena je, po
odluci starograjskih plemića, 1633. godine. Na
blagdan tog sveca bila je puna uvala brodica iz Starog
Grada i Brusja. Dolazili su na proštenje, tako sve
do danas, prve nedjelje u 8. mjesecu, održava se sv.
misa i blagoslov. Zub je vremena uništio ono malo
slika što ih je bilo. Zato je za srednji oltar lijepu sliku
sv. Josipa napravio gosp. Jakov Hure, amater slikar.
Njegova je mama Marija Hure, rođena Jeličić, i kuća je
njezinih roditelja spojena s crkvom. Uvala je velika, a
samo su je dvije familije održavale – Jeličići i Miličići.
S lijeve je strane jedan mali portić, što zovu špilja, za
nevremena stane četiri do pet brodica. Idući na puntu
vidi se mali kamenolom jako lijepog bijelog kamena,
taj su kamen rabili za gradnju crkve i kuća u uvali. Od
ove punte je najbliža zračna linija do Kabla, a Kabal je
punta s druge strane kad se ide u Stari Grad. Punta od
Lučišća je dosta široka i kad se pređe sva punta ulazi
se u uvalicu Mali Bok, a zovu je Bočići. Bočići i Mali
Grabovac su zajedničke uvale i imaju malo obradive
zemlje. Bočići nemaju žala, dok Mali Grabovac ima
prilično žalo i pitomu uvalu. I jedna i druga su teško
pristupačne za doć iz Brusja.
Dalje od Malog Grabovca puntom se dođe u uvalu
Čisti dolac. I ta uvala ima lijepo žalo. Imala je jednu
kućicu koja se nije obnavljala, pa je propala. Do
Drugog svjetskog rata bilo je još vinograda. Iz Brusja
do Čistog dolca je 7 km, to je sa živinom, tovarom,
mulom ili pješke jedan i pol sat, a toliko i natrag. Za
10 do 12 sati rada, jedna se četvrtina vremena potroši
na putovanje i sada to ne bi nitko tako htio.
Preko punte od Čistog dolca dojde se u uvalu Gračišće.
 KruvenicA
BAŠTINA
Ta uvala s dobrim žalom ima nekoliko građevina
koje su stare i po više stotina godina, osim jedne
novije kuće (Malicine) Hančevićeva iz Brusja. Ima
puno obradive zemlje, bilo je vinograda, smokava i
bresaka. Zemlja se jako lako obrađivala, ali kad više
nije imao tko obrađivati, oko 1930. godine, na dobrom
mjestu kod kuće uz žalo napravio je jako lijepi park
dr. Juraj Hančević s obitelji. Neki susjedi su se bunili
protiv sadnje parka, jer navodno više neće uspijevati
vinograd. Tako uistinu tamo više nema vinograda, ali
park je dobar i pun hladovine, zahvaljujući Malicinima,
a oni koji su se bunili davno ih nema.
Izlazeći iz Gračišća dolazimo u Lampić, to je izbočena
punta, a imala je veliku važnost još dok nije bilo
svjetionika. Tu su bili svjetlosni signali za put u Stari
Grad, još su ostale zidine koje su bile napravljene u
tu svrhu, a samo ime Lampić znači svjetlo. Lampić je
bio dobro opskrbljen s dosta šume, pa su ljudi sjekli
za prodaju u Stari Grad, i za vapnenice. To je bio
težak posao, pa sam jednom prilikom tu prolazio
brodom i pričao unučicama kako je to bilo mučan i
težak posao. One su slušale pa su skoro u jedan glas
rekle: A zašto? Zašto im je trebalo tako teško raditi?
Iza Lampića je uvala Lučev bok, uvala je strma bez
žala neugodna, ali su se Knezovići hvalili da imaju
svoju uvalu, i to je nešto, ali i tamo nema više živućih.
Dalje je Lampesa, mali bočić, uvalica bez žala, strma i
duboka. Prvi motorni brodić, ala jahta, što ga je imao
neki Čripotov, uoči II. svjetskog rata nosio je ime
Lampesa. Partizani su je konfiscirali, ali bila je slabo
opremljena, a nije bilo ni mornarskog iskustva, pa je
završila na dnu mora . Lampesa je predzadnja uvalica
koja spada u bruški konfin. Iza nje je Radočin dol,
uvala s osrednjim žalom, ali i ima jako dobre zemlje
za obrađivanje i do II. svjetskog rata bilo je vinograda
i voćnjaka. Bio je u vlasništvu starograjskih plemića.
Imali su prave ljetnikovce i vinograde, a neka su polja
obrađivali težaci iz Brusja koji su nakon I. svjetskog
rata dobili zemlju pod agrar. Bili su vlasnici dosta
dobrog položaja vinograda, rogača, bajama i voćaka
sve do II. svjetskog rata kada je sve zapušteno. Iznad
Radočina dola vidi se jako dobro Stari Grad kao na
dlanu, a to se brdo zove Rati.
O Ratima i Radočin dolcu uvijek se je mnogo
pripovijedalo, a neki se događaji još i danas
spominju. Ivan Matić je zapalio živicu oko vinograda
pa se zapalila i šuma i Rati, a to je bila i prva velika
39
vatra (požar 1934). Ivan Mihovilčević je bježao pred
vatrom i vide ga žandari da bježi, pa ga pitaju: da li
vi znate Ivana Mihovilčevića? Kako je to je bio baš
taj, on im je odgovorio je taj mulac zapalio vatru i
pobjegao, pa se smiješeći odmaknuo. Žandari su ga
nastavili tražiti i onda su pričali kako ih je prevario.
Godine 1949. išla je iz Brusja na kupanje, i malo
raditi u polju, Katica Tudor Petrova. Sa sobom je
odvela susjede, dva brata blizanca Vicka i Mateta
Mihatova. I dok je Kata radila blizu žala, djeca su
se igrala u moru. Jedan se dečko odmaknuo desetak
metara i počeo se topiti, a drugi je povikao i Katica iz
vinograda s robom skočila u more. Mali je obujmio
i oboje su se utopili. Bila je to velika žalost i tuga i
od tada je Radočin dol još više ostao zapušten i
neobrađivan. Rati su već dvaput gorili u požaru.
Još ima do Starog Grada nekoliko uvala, ali nema
bruških. Uvala sv. Antuna je zgodna uvala, a vlasnici
su joj Velograbjani. U nastavku je uvala Maslinica i
malo dalje trajektna luka.
Računa se da je 1997. godine bio jedan od najvećih
požara na otoku Hvaru, ali to nije bio jedini. Do
1975. bilo je sasvim malo šumskih požara, a većina
se novih poslije može pripisati deponiju, odnosno
odlagalištu smeća na Stanišću, a to je na cesti Hvar
– Brusje. I neke druge požare prouzrokovala je
ljudska nemarnost, pa je u posljednjim godinama
uvijek bio pokoji požar. Tako malo po malo, više
nemamo stoljetne borove šume. Do prije 50 ili 100
godina stalno su se pravile krečane (vapnenice) i to
usred šume, ali šumskih požara nije bilo. Takozvana
Jugoslavenska narodna armija je 1992. iz helikoptera
bacala zapaljive sprave, pa je izgorjela šuma od
Smokovnika do Pelegrina. Za požar 1997. godine
može se reći da je sasvim sigurno bio namjerno
upaljen, jer je na nekoliko mjesta u jedan mah planulo
pa se razgorilo nošeno velikim vjetrom. Plameni su
jezici bili visoki po dva do tri kilometra, a dim je bio
dugačak i do 12 kilometara. I pitam se tko je to sve
mogao zapaliti, a da nije nitko primijetio. Za sve
šumske požare na Hvaru i Dalmaciji, a eto i u svijetu
su učestali, kriv je čovjek, zato trebamo sprečavati i
čuvati da nam nešto ostane na planeti Zemlji.
Ovo sam nešto napisao po pričanju starijih ljudi,
učitelja M. Zaninovića, Mikota Čosara, Šimeta i
drugih, a za ovo novije ako nije točno, molim za
isprike i dopunu.
 SPIZA
More ga ne oprolo
ko šparoge ne voli!
D okle ova „Kruvenica“ izojde, štajun od
šparogih, onih provih iz buška će odovna
pasat, a i u ovi momenat od pisonja su na somi
kavec. Bogu velemu fola i nikima vridnima rukima,
propja smo hi se naguštali, pari mi se nikad do sad
kako ovo godišće! A kad je obilašćine onda se more
parićovat i na puste druge nocine, a ne somo onako
(makor se tako njihov delikoni gušt nojboje ćuti!)
jednostavno lešone pok izvađene u duboki pjat sa
obilato vode di su se kuhole, zacinjene sa lipin ujen,
friškin paparon i kojin jojen utvardo, popratit sa
dvi-tri fete popecenega kruha i žmulon vina. U niko
doba su pocele u butigu dohodit i one pitome koje
se sa gušton ne moredu mirit sa divjima, ma one
su debje i kad je prilika imat i jedne i druge doma,
propja se moredu lipo iskombinat – jedne daju gušt,
a druge masu. Provat ću se spontit i petat ovode
nikoliko nocinih kako son hi parićovo ovi vijoj. Je da
mi svi znomo ca su parvi lavuri okolo šparogih, ma
ni zgorega napomenit, a priskocit štit je nojlašnje,
je tako? Dunkve, parvo svaku šparogu za sebe vajo
40
piše: Marinko Jurić
lagano savinit i di pukne oni dil od varha je adati
za parićovat daje, a oni dil prima bilemu je jušto za
ucinit jedon lipi temeljac koji će se posli žuntovat
kad i di je potriba za u spizu forcat gušt od šparogih.
Temeljac morete ucinit i somo od otih tvordih
bokunih, petat u vodu da kuho koliko imote vrimena
i voje, procidit i posli duperat. Kapi se da sve drugo
ca žuntote more dat još somo boji gušt, npr. oprone
retaje od bilo koje verdure, koju travicu, sve ca von je
na ruku i od gušta von pjaži. (I neka se zno isto ćemo
napomenit da sol nikako ne vajo mećot). Ovo vridi
za obedvi vorsti, za naše divje iz buška kako i za one
pitome. Sa tin da od onih kuhonih retajih od pitomih
se more još i rekuperat malo materijola (ca se ištruko
sa žlicon oli tupon bondon od noža) i tako ćapat još
veće gušta. A sad gremo bez nikega posebnega reda
ca bi hodilo iza cega jerbo sve more funcjonat i kako
pjat som za sebe, parvi oli glavni a dopokon i prilog,
zavisi od kvantidodi i drugih cirkustoncih, e!
Većini posli onega domoćega i lipega nocina gore
spomenetega pade na pamet:
 KruvenicA
SPIZA
FRITAJA SA ŠPAROGIMA
Ne more bit lašnje nego ca i je – na malo maslinovega
uja pofrigot one meke bokune od šparogih da malo
omeknedu pok zalit sa ižbativenima jojima (udija
žuntat sol i friški papor, ko voli more i fregulicu
maravinca, lipo se jubi sa šparogima!) i molat da se
istisne, ma ne da se prisuši! Kad i kad sa špatulon
oli pajkon malo korniž odvojit, išovat pašuru da
ono likvidega dojdo do vriline. Kad je još morbido,
iskrenit na pjat oli portodu ako je za veće svita.
Priklopit oli ne, kako je koga voja i, ca bi reka niki
– to je to! More se posut sa malo petrusimula oli
drugin adatin zelenilon (timijan, murtela, kopar...),
a i gratoni parmezan će uvik sve dignit na jedon još
veći livel lipote za oko, ma i za gušt.
Ovo je bila osnovna riceta, a uvik se more ucinit i
bogatijon i zasitnijon tako da se:
- udija na uje složi lipe, ne prisuhe pancete, pok
posli, kad se malo razmolo butat šparoge, žunto
mlode kapulice za njezinim zelenilon (poriluk
isto lipo more pasat); kad se za malo minutih sve
pofrigo, žuntodu se ona joja i dofini kako gore.
- na uje udija butat koji špig isicenega luka i šparoge,
na noglo pofrigot i zalit sa malo bilega vina i kad
izvampi žuntat malo onega temeljca, koji minut
posli i žlicu-dvi veće oli manje masnega vrhnja
za kuhonje ; sad gredu ižbativena joja i bokunići
sira koji se lipo krobi, a imo svoj gušt ca lipo gre
sa šparogima (roquefort, gorgonzola oli koji drugi
sir sa plisni, zrili od mlika koze, ovce...); kad se
sve alavija spojilo, more se posut sa cingodera
i pronto na stol. Sa svima ovima varijantima
41
dobro gre koja mišonca salote zacinjena po guštu
judih ca blagujedu za stolon zajedno. Ni potriba
napominjot da se moredu žuntovat i drugi delikoni
proteini kako ca su losos, pastrmka, ocišćeni
škampi i skonske (kozice), bokunići od filetih bile
ribe, ma sve oto vajo složit povar pri somega kraja
jerbo vrilina odnese od gušta sve ono ca vridi pok
zaludu trud i šoldi kad lipi đentili i delikoni gušti
idedu remengo! Ni potriba napominjot nanka da
se pjatonce od šparogih svake vorsti jubidu somo
tako sa vinima. E, tote bi vajalo stat malo atento i
dobro promislit u glov kako se certi gušti složedu
sa vinima ca su non na ruku jerbo dobra sloga će
poduplat kompletni i finalni gušt, a kombinacjun
ala „rogi u vriću“ režentat sve ono ca je obećovalo
bit lipo, a na kudnju ni tako ispalo. Kad bi sad
ovode mencovoli sve moguće kombinacjuni od
somo onih poznotih vinih, ne bimo došli kraju do
svetega Stipona, pok somo ukrotko a svima već
poznoto – đentiliji gušti spize gredu sa đentilijima
vinima, malo jacji sa malo punijima vinima, opolići
i rose vina su dobota univerzalni, dobro pokrijedu
dobota sve. Ovo ne vridi somo za fritaje nego i za
druge spize, jedino ca ni potriba slipo se daržat
„službenih regulih“, kako komu život pito i u gušt
mu gre, neka ne bado ca ko govori, svak je gospodor
svojega garla, gušta, štumka a borami i takujina!
Imo, doduše, jedno piće koje s obziron na puste
varijante suhoće i razne force tila, a da ne recemo
i kvalitodi, propja pokrije sve tako da se more sa
gušton pit od pocetka, priko parvega pjata... pok
drugega, trećega... sve do slatkarije. To su, pogodili
ste, bome, mihurići! Razna biser vina, pjenušci,
prosecco i šampanje svih vorsti. Oto i jesu, za pravo
 KruvenicA
SPIZA
reć, vina propja sva drugacija, ma svaka dobra
i guštoža na svoj nocin. I cine su ni isto tako „od
– do“ pok kako voli, more i penso da vridi plotit,
neka se regulo).
Šparoge se moredu ucinit i jednostavno kako prilog,
žunta za razne nike druge spize, a lipo gredu i sa
meson pecenim u špaher oli na gradikule, sa ribon
je ista stvor, sa školjkima i gljivima isto tako.
ŠPAROGE NA BUZARU SA
ŠKOLJKIMA
Ne more bit lašnje na maslinovo uje petat nikoliko
špigih isicenega luka i kad malo pocne molovat
svoj vonj stavit šparoge; vartit da se pofrigodu,
zalit bilin vinom i kad izvampi zacinit sa friškin
paparon i soli, žuntat koju žlicu temeljca, more i
fregulu izgratonega suhega kruha, kuhot dokle
ne zagusti na juštu miru. Ako sad na to poteplimo
nike školjke otvorene na paru, npr. dagnje, mušule,
lupore i druge sa malo vode koju su molale – eto
ti sa popecenim kruhon oli zapecenom pulenton
(koju smo parićali na temeljec od šparogih!)
kompletna spiza.
42
ŠPAROGE KAKO ŽUNTA U BRUJET
Ucinte brujet kako von je užonca (a barž dojde i
nika novo inspiracjun za materijol koji von ne dojde
često pod ruke?) somo namisto kad dojde za ulit
vodu, vi ulijte temeljac, a u momenat kad stavijete
ribu žuntojte oprone šparoge, ma na vele bokune
tako da se lipo vididu u pjat. Molat ćedu svoj gušt,
a bude lipo i za vidit. Ni von nego za provat.
CORNI BULGUR SA SIPON I
ŠPAROGIMA
Pari mi se da je obo bulguru već ovode bilo rici,
ma ko bi se svega moga spontit je oli ni pok somo
dvi rici: puno je zdrav i more se parićat na razne
nocine, a ovode će cinit fintu od rižih i ništa se
neće osramotit u temu. A ako barž imote i stroha
kad cinite rižot da će von se riži prikuhot – ovode
morete bit posve mirni. Na dno adate teće (hoće reć:
jušta mira za kvantitod spize koja se cini; debelo
dno; dobar pokriv) stavit maslinovo uje da pokrije
dno, povar tega isicenu kapulu, luk, grancicu selena,
ocišćenu sirovu sipu pok pokrit i stavit na lagani
 KruvenicA
SPIZA

plamik (oli još boje na plocu od letrike!) i komodno

se morete ćapat drugega posla jerbo ste mirni za
jednu tri kvorta ure oli malo boje, zavisi od veličine
sipe. Kad je sipa omekla izvadte je na dasku i kad se
fregulu ostine, isicte je na bokuniće od zalogoja. Cin
ste je izvadili u ono šuga butojte bulgur, kad upije
šug zalijte da pol žmula bilega vina i kad izvampi
pomalo vartite pajkon i kako pito žuntovojte vrili
temeljac od šparogih. U oto vrime stavte i carnilo
od sipe (njega ste cuvali prilivenega sa dobron
travaricon oli konjakon u frižider od kad ste sipu
ocistili) pok neka sve lipo kuho i omeknije. Ako volite
gušt od pomidorih morete petat kućarin konšerve, nabodat. Temeljac posolte kad uzovre i složte
od zocinih koju travicu po guštu, petrusimula maništru neka se kuho. Za oto vrime na maslinovo
svakako. Kad je dobota pok sve omeklo i gušti se uje i malo masla šufigojte isicenu mlodu kapulicu
razvili, pofrigojte na pašuru na malo maslinovega oli poriluk (a morete kombinat jedno i drugo) i koji
uja rukovet prontonih šparogih i kad ćapaju fregulu ismeceni i isiceni špig luka. Kad fregulu omekne
kolura umišojte u teću. Izgoste i neka se odmori stavte isicene šparoge i posli nikoliko minutih
pokriveno 5, 6, a more i veće minutih. zalijte sa malo bilega vina i kuhojte dokle vino ne
izvampi. Ulijte koju žlicu temeljca i neka još fregulu
MANIŠTRA SA ŠPAROGIMA I pokuho. Sad vajo žuntat malo vrhnja za kuhonje
GORGONZOLON da se gorgonzola (jo veće volin onu „picante“ ma i
ona „dolce“ je isto alavija!) lipo razmolo i ucini šesni
Ako ste se odlucili na daleku maništru onda parićone
šug. Maništru vajo po zanotu ne kuhot do kraja
šparoge ostavte onako daleke kako su se prilomile
kako piše na paket nego procidit (za Boga milega
pok ćete hi zajedno motat na perun. Ma ako ćete
ne režentovat!) dvo-tri minuta pri i butat u teću di
koju krotku onda hi isicte na kraće, bit će von lašnje

43
 KruvenicA
SPIZA
je šug. Onda na lagano za pomnjon mišat da se sva
maništra obloži šugon i ako pito pomalo dodovat po
žlicu vode od kuhonja maništre da se izmišo alavija.
Udija na stol pok svak sebi neka u pjat grato koji
zrili tvordi sir – ako nimote PR ili GP more i tvordi,
štajunoni od ovce oli koze.
ŠPAROGE ZAPECENE U ŠPAHER
Ovode bi bilo dobro, ako je moguće, pribrat one veće
i debje, ma ni oto toliko važno za gušt nego za boje
ćutit pod zube, važno je da hi je obilato. Vajalo bi
ucinit buketiće, ca debje to boje i barenko tri po glovi.
Svaki lipo zamotat sa tonkima fetima od pancete,
bude u butige za kupit isicenih, neka se vididu vorhi,
a more malo i drugi kroj. Kako je panceta slona ne
solit, nego složit u roštjeru na onu kortu za pecenje
namazonu maslinovon ujen i na svaki zamažinat
fregulu papara, a lipo je malo posut i sa maravincon.
Peć na sridnju forcu koliko je potriba da se panceta
zapece. Kako tote ni puno mase, onda ovako more
bit parvi pjat, a more bit i jedini ako se žuntaju
patate. Provojte hi parićat na ovi nocin: izaberte po
dvi-tri na peršonu, a da budedu otprilike iste mire
pok hi ocišćene lešojte u slonu vodu da omeknedu.
Ocidte vodu, pocekojte fregulu pok sa onin sa cinite
pire oli širokin žmulon hi pripeštojte na debjinu
od 1 i po do 2 centimetra. Sad gredu u namazonu
roštjeru, povar nakapot maslinovega uja (ako imote
u frižider malo masti od guske oli patke, stavte sa
punton od noža na svaku - ne more bit boje!) pok
zapeć da ćapaju krošticu. Ako je roštjera kapoca da
moredu stat i šparoge i patate pecte zajedno, ako ne
onda napose u dvi. Za još bogatije i zasitnije morete
na patate u zodnja dvo minuta stavit po jednu tonku
fetu sira da se i on zapece.
JUHA OD ŠPAROGIH
Za juhu je pogotovo potriban dobar temeljac, ucinte
ga po onemu ca piše gore, a žuntojte i sve drugo ca
von dojde pod ruku, a po guštu von konferi -somo
neka ga je obilato! I ova juha pocinje sa pofrigon koja
more bit jednostavna od kapule i luka a more bit i
bogatija, sa žunton bokunićih korijena od selena,
isto tako i karote na maslinovo uje. Ne bi smila
preveć poškurit, a još manje zagorit jerbo onda gre
na garlo, nego pomalo dolivat temeljac da se ucini
44
u kremu. Tad ulit onoliko temeljca koliko bite itili
da bude gotove juhe (ako von se slučajno dogodi
da puno izvampi oli kapito još kogodera na obid
u svako doba morete ga žuntat još!) Ako duperote
i one pitome, onda žuntojte ono ca ste ištrukali od
bokunih bližje onemu bilemu dilu. Od zocinih:
svakako sol sa pomnjon, friško mliveni papor, malo
timijana, ko voli i na varhin noža carnjene paprike
(veće za tepliju nijansu kolura nego radi gušta).
Neka kuho na pol force da se svi gušti lipo spojidu,
a za oto vrime parićone šparoge isicte na bokune
manje od žlice i krotko butojte na maslinovo uje,
more i maslo, žuntojte u juhu i osnovna verzija je
gotova. Ni njoj potriba ništa drugo, barž zakuhot
koju žlicu sitne maništrice ako tako volite. Obično
judi volidu ovakove juhe gušće pok žuntaju vrhnje
i to je dobro i guštožo osim ako nikor ne podnosi
laktozu. Zagustit je na bazu muke se more na
nikoliko nocinih, ma u zodnje vrime ni popularno
jerbo imo dosta svita ca ne tarpidu gluten. Imo
drugih nocinih, ma oni kojima je oto važno već
umidu kako pok nećemo obo temu da ne gremo u
pridaleko i široko. Nego, kako cijadinu uvik ništo
pado na pamet ucinit, pogotovo kad se trefi češće
pok da bude interesantno more se poć još napreda.
Ne somo da se more sve samlit i ucinit krem juhu
(lipo je ostavit malo onih pofrigonih bokunih za
dekoracjun posli!) nego se more parićat koja žunta
koja će ovakovu juhu ucinit u kompleti obrok a oto,
bome, išće proteine. Joja utvardo pok ucinjena na
cetiri dila su poznota stvor (a spomenili smo hi u
oni parvi „domoći nocin“) pok će hi bit lipo vidit u
duboki pjat, kidot sa žlicon i zajedno jist. Poširona
joja, (harvoski se recedu „ogrušena“ a forski barž
tukala bit „oborena / oparena“, an?) nikad ne
moredu falit. Tonke fete pancete petone na vrilu
suhu pašuru da se ocididu pok ociđene na kortu i
izdrobljene i posute po juhi su meni isto jedna lipa
žunta i za vidit i za jist. Bokunići dimjene pastrve,
lososa, tunjevine isto tako... i da nanka ovode ne
idemo u „epsku“ širinu, boje je fermat. Priskocit
ćemo i slatkarije kojih je bilo siguro preveć pasonih
šetemonih i neka su tantacjun molojmo hi za niki
drugi put. Obo vinima smo već diplili, a pari mi se
da smo u onu „širinu“ već intrali, pok ćemo onda
finit kako je već tradicjun:
Zdravi i veseli bili, lipo jili i pametno pili!
 AD ASTRA
MJESEC – ČINJENICE I
PRETPOSTAVKE
G olim očima vide se mrlje na punom Mjesecu.
Ljudska mašta vidi u tome razne oblike i
figure. Netko prepoznaje čovjeka, a neki ženu,
drugi opet zeca...
Je li Mjesec muško ili pak žensko? Kod nas ili u
Njemačkoj je muško, dok je u romanskim zemljama
– žensko… (la luna, la lune). U Kini je je srednjeg
roda...
U antici Mjesec je bio božanstvo: Luna kao božica
lova (Diana).
Aristotel je bio mišljenja da je Mjesec kugla bez
površinskih detalja, dok je Demokrit vidio brda
i doline, što je nekoliko stoljeća kasnije Galileo
i potvrdio. Pronalaskom se teleskopa moglo
pristupiti izradbi mjesečevih karti. Tako su karte
Mjeseca imale sve više detalja. Tamne mrlje
nazvane su mora i jezera (maria/lacus), a svjetlija
područja krateri i kontinenti (terrae). Ranije se
držalo (poneki i danas) da Mjesec utječe na
vrijeme, kao i na raspoloženje ljudi. Iako Mjesec
spada u najbolje istražena nebeska tijela, mnoga
su pitanja još nejasna, tako da daju prigodu za
špekulacije. Kakav utjecaj ima Mjesec na ljude,
životinje i biljke? Mnogi suvremenici su uvjereni
ili pak naslućuju da je taj utjecaj priličan. Vjera u
taj utjecaj postojala je još u starom Egiptu (Izida
– božica plodnosti). Grci su vjerovali da Mjesec
uzrokuje depresiju i epilepsiju. Vjeruje se da se za
punog Mjeseca vrijeme mijenja, uzrokuje nesanicu,
prometne nesreće, samoubojstva...
45
priredio: Jure Buzolić
S druge strane, mnogi tvrde da je utjecaj Mjeseca
praznovjerje. Tako je pretpostavka da se vrijeme
mijenja za mlađaka i punog Mjeseca čista
besmislica. Već jednostavno razmišljanje daje
spoznati da to ne „štima“. Mlađak i pun Mjesec
nastaju na cijeloj Zemlji u isto vrijeme. Tako bi se
vrijeme moralo mijenjati na cijelom globusu, što
naravno nije slučaj. Na jednom dijelu Zemlje pada
kiša, dok na nekom drugom sija sunce.
Pun mjesec smeta spavanju, čak ako i mjesečeva
svjetlost ne ulazi u spavaonicu. Uzrok je spoznaja
da je pun Mjesec.
Ipak se ne može sve pojave povezane sa Mjesecom
proglasiti praznovjerjem ili umišljenošću. Npr.
utjecaj mjesečevih faza na koncentraciju mokraćne
kiseline, šećer u krvi, što se ne može objasniti
umišljanjem. Isto tako, ustanovilo se da neke biljke
bolje uspijevaju kada Mjesec raste, dok druge pak
kod opadajuće faze. Ima još drugih primjera gdje
Mjesec utječe na životinjski svijet. Tako se neke vrste
riba mrijeste samo za mlađaka ili punog Mjeseca.
Žustro se prepire o pitanju kvalitete drva u svezi s
Mjesecom. Ako je drvo sa stabla posječeno zimi u
zadnjoj četvrti, onda je ono stabilno, suho i otporno
na gnjiloću. Neki pak šumari to opovrgavaju,
međutim u narodu se to uvjerenje učvrstilo, tako
da se takvo drvo i skuplje prodaje.
Bilo kako bilo, mnoga pitanja u vezi Mjeseca i
njegovog utjecaja na Zemlju i život na njoj ostaju
neriješena…
 IN MEMORIAM piše: Zorka Bibić Pilloni

Lucija (Luči) Novak r.

Kuzmanić (1929. – 2023.)
U prvim danima siječnja pokopana je Lucija
(Luči) Novak r. Kuzmanić, preminula 30.
prosinca prošle godine. Namjeravala sam oprostiti
žive dok ih se spominjemo, dok im izgovaramo
imena, pamtimo njihove riječi i anegdote, dok
molimo za njih kao što su oni još za života, a
se od nje kratkim tekstom, no na sprovodu je župnik iščekujući radost vječnosti, molili za sve. Pa ako je
don Toni održao toliko dojmljivu propovijed da je bivanje i prolazak zemaljskim prostorom i životom
nakon toga bilo suvišno bilo što reći. Ipak ću ovdje predokus raja, cijeli život tete Luči bio je satkan od
ostaviti par redaka koji bi čitateljima mogli biti tolikih koraka koji su je, bez sumnje, doveli pred
zanimljivi. dveri nebeske.
Lucija Kuzmanić, po ocu Hanjulova, a po majci
Raguželova, rođena je 30. travnja 1929. g. Dobila
je ime po noni s očeve strane, ženi koja je u novijoj
povijesti grada zapamćena po nadimku Morska
Vučica. Nimalo lagan ni romantičan škojorski
život iznjedrio je u obitelji Morske Vučice ne
samo brojno potomstvo, vještinu ribolova i
snalažljivost, već ogromnu nježnost, požrtvovnost
i širokogrudnost. Nježnost je često zaboravljena,
ako ne i podcijenjena vrlina, no u svih Hanjulovih
ona se itekako osjeća i danas. Lucija je bila najstarija
od četvero (preživjele) djece: nakon nje rođeni su
Marija (udana Zaninović- Alvižetovi), Prosper
(Popac) i Joška (ud. Novak - Kronjcevi).
Udala se za Cviteta Novaka. Njegov je obiteljski
nadimak Longin, no svi su ga zvali Čuči jer je,
navodno, obožavao vabiti ptice i loviti ih. Osobni
nadimak prešao je na nju i njezine kćeri - tako smo
je cijeli život poznavali kao Luči Čučetovu.
Luči je cijeli život beskompromisno i bezuvjetno
posvetila drugima, gotovo svakodnevno ništeći
sebe kako bi bila na raspolaganju drugima svojom
prisutnošću, radom i molitvama. Don Toni je to
izvrsno sažeo: molila je i blagoslivljala uvijek -
bila dobra ili nepovoljna životna situacija. Molila
je čak za obraćenje ratnih zločinaca. Za neobičnu
smirenost, blagost i strpljivost ne mogu nagađati
od koga je naslijedila, ali je to ono po čemu ću je
pamtiti i nesvjesno se okrenuti prema voltu kod
crkvice Duha Svetega, odakle je uvijek silazila.
Iz Grode, gdje nas je ostalo stotinjak, ispratili smo
osobu koja je bila dio naših života i svakodnevnih
pozdrava, pa i onda kad joj je tijelo oslabilo. No ljudi

46
 IN MEMORIAM piše: Zorka Bibić Pilloni

Marija Zaninović Alvižetova

r. Kuzmanić (1930. – 2024.)

N ešto više od tri mjeseca nakon smrti tete Luči

preminula je njezina sestra, poznata nam kao
teta Marija Alvižetova. Šturi biografski podaci
priče, iskustva i sjećanja koje smo mogli čuti od
tete Marije. Ostat će zakinut za njezinu prisutnost
i mjesta gdje smo je mogli naći. Ostat će zakinut
sačuvat će osnovno: bila je rođena 1930., udala za njezine molitve, no vječnosti uvijek nedostaju
se za Jureta Zaninovića Alviža, rodila četiri kćeri oni koji će moliti za nas koji ostajemo. Da se naše
i sina, većinu života je provela u Burak. Mnogi će utvrde satkane od vrlina ne uruše.
dodati, i neće pogriješiti, da je bila iskrena vjernica,
dobra majka, teta i nona i snažna žena.
Nekako mi se uvijek činilo da je teta Marija u
naslijeđe od svojih Hanjulovih i Raguželovih
primila najviše odlika čvrstine i prkosa, za razliku
od svojih sestara i brata. Bez sumnje, svatko od njih
je na svoj, naglasit ću riječ koja slijedi, autentičan
način ostavio trag među nama, ponajprije svojom
nadarenošću u pjevanju, kreativnošću i duhovnom
dimenzijom, možda drugima neshvatljivom.
Teta Marija je bila vazda britkog govora i čvrstih
stavova, uvijek vesela, sa zdravom i potrebnom(!)
dozom sarkazma. Jedan od posljednjih puta kad
sam se duže zadržala s njom u razgovoru najprije
me iznenadio, a onda oduševio njezin smisao za
humor, bez dlake na jeziku i, što je rijetkost, šala na
vlastiti račun.
Bila je blagoslovljena brojnom obitelji uz koju
se - a to je zbilja sreća, potvrđujem iz vlastitog
iskustva - uputila u vječnost. Nakon nekoliko
mjeseci hospitalizacije u Splitu i Rijeci, preminula
je doma, u miru svoga Burka, okružena svojim
najmilijima. Kao promatrač izvana, činilo mi se da
u njihovom domu nikada nije bilo dosadno, niti
sam ih zamišljala kao obiteljsku zajednicu koja
provodi zajedničke momente npr. u pasivnom
gledanju televizije. Uvijek mi se odnos tete Marije
i barba Jureta i njihove djece činio nevjerojatno
dinamičnim, vrlo snažnim, povezujućim, a nadasve
poticajnim. Bili su i ostali čvrsta utvrda zajedništva,
međusobne ljubavi i brige. Odlaskom tete Marije
neće se srušiti jer temelji su stabilni i snažni.
Naš grad svakako će ostati zakinut za mnoge
47
 ŽUPNA KRONIKA
11. prosinca 2023. –
21. travnja 2024.
N a spomendan sv. Lucije u srijedu, 13. prosinca
u 17.45 sati u katedrali čitan je „Život“, pa je
uslijedila sv. misa. Pjevao je dječji zbor koji je te
večeri imao malo slavlje svoje zaštitnice, uz zahvalu
malim pjevačima koji najduže pjevaju u dječjem
zboru. Njima je župnik uručio prigodne poklone.
Spomendan sv. Spiridiona obilježen je u četvrtak, 14.
prosinca, čitanjem „Života“ u 17.45 sati i sv. misom.
Uz početak devetnice Božiću u petak, 15. prosinca,
kod koludrica je održana adventska duhovna obnova.
Sv. misa uz molitvu devetnica bila je u 17 sati, a u 18
sati uslijedio je program za mlade – o svom životnom
vjerničkom putu svjedočile su časne sestre Antonija,
Augustina i Anamarija te đakon don Tonči. O redu
kojima pripadaju naše nove časne sestre možete čitati
u ovom broju. U 19 sati održano je druženje uz jelo i
piće u Orlani, a program je zaključen euharistijskim
klanjanjem od 20 do 21 sat. Mogućnost ispovijedi bila
je od 16.30 sati do kraja programa.
Inače se večernja devetnica molila svakog dana na
misi kod koludrica u 18 sati, osim u nedjelju, kad je
bila uz jutarnju misu u 8 sati.
Novena Božiću
Novena Božiću u katedrali započela je u subotu,
16. prosinca. Misa zornica s novenom započinjala
je svakog jutra (osim nedjeljom) u 5.30 sati. Biskup
48
Ranko predvodio je misu zornicu u utorak, 19.
prosinca, i nakon nje počastio okupljene doručkom
u biskupskom dvoru.
Treća nedjelja došašća – Gaudete, 17. prosinca,
obilježava se tradicionalno i kao Nedjelja
Caritasa. Milostinja na misama skupljala se za
akciju Hrvatskog Caritasa za socijalno ugrožene
pojedince i obitelji, a u katedrali i kod benediktinki
prikupljeno je ukupno 2.209,14 eura.
U 19.30 sati humanitarni koncert „Ljubavlju ih
žarkom prigrli“ za udrugu Perle održan je u
Arsenalu.
Od toga dana naš đakon don Tonči Prugo započeo
je svoj praktikum u našoj župi, koji će potrajati do
njegovog svećeničkog ređenja.
Od ponedjeljka, 18. prosinca, don Ivan i don Toni
započeli su predbožićni pohod starijim i bolesnim
župljanima.
Crkva je 2023. godine obilježavala 800. godišnjicu
prvih jaslica koje je uprizorio sveti Franjo Asiški
u umbrijskom mjestašcu Grecciu. Na više načina
obilježila se obljetnica u našoj župi sa željom da se u
centar adventskih i božićnih slavlja vrati sam slavljenik
Isus. Župa i Osnovna škola Hvar organizirale su
izložbu originalnih dječjih jaslica 18. prosinca. O
ovome je zabilježila ravnateljica OŠ Hvar Nada Jeličić:
Otvorena je u Arsenalu, uz prigodni program, izložba
božićnih jaslica pod nazivom „U jaslama Božje ljubavi“.
Povjerenstvo koje je na kraju ostalo prosuditi i odabrati
pobjedničke radove imalo je izuzetno težak zadatak, jer je
svaki uradak poseban, svoj, neobičan i vrijedan nagrade.
Stoga je Povjerenstvo donijelo zajedničku odluku da su
svi radovi pobjednički, odnosno da će svi učenici koji su,
zajedno sa svojim roditeljima izradili jaslice, biti nagrađeni
jednim danom besplatnog klizanja na ledu! Hvala svima
koji su se odazvali i sudjelovali u ovoj izložbi! Zahvala
također i sudionicima programa; Crkvenom dječjem zboru
s voditeljima Marijanom i Tomijem Domančić, recitatorici
Maris Žuvela i pjevačima OŠ Hvar s voditeljicom
Mirandom Krivić, učiteljicom Glazbene kulture. Posebna
zahvala don Toniju od kojeg je krenula ova inicijativa, don
Ivanu i đakonu Tončiju koji su pomogli u realizaciji izložbe
i domjenka te Matei Jeličić koja je sve ove božićne jaslice,
svojom dekoracijom uvela u božićnu čaroliju! Nakon
izložbe u Arsenalu, sve će jaslice biti prenesene u katedralu
gdje će biti izložene svo ovo božićno vrijeme.
 ŽUPNA KRONIKA
Uz veliku obljetnicu održan je i izbor najljepših
obiteljskih jaslica u Hvaru. Župnik, kapelan ili
đakon su posjećivali i fotografirali prijavljene jaslice.
Betlem kod koludrica
U srijedu, 20. prosinca, u 18.45 sati kod koludrica
održan je predbožićni koncert Pjevačkog društva
Hvar i klape Bodulke.
Program za krizmanike i mlade „Slomljen a
blagoslovljen“ uz svjedočenje mladog bračnog
para i zajedničku molitvu bio je u petak, 22.
prosinca, u 18.45 sati u Orlani.
Više svećenika bilo je na raspolaganju za ispovijed
u danima pred Božić.
Božić
Otkrivanje jaslica i molitva povodom 800. godina
od prvih Franjinih jaslica u Grecciu bilo je u
subotu, 23. prosinca, u 18 sati kod koludrica. Uz
ovogodišnje jaslice župnik je napisao prigodan
tekst:
49
„Ugasla vjera u srcima mnogih, probudila se na novi život!“
Prije 800 godina, na Božić 1223. godine, rodila se u svetom
Franji ideja „jaslica“. Sve je počelo s tim Franjinim živim
jaslicama u Grecciu i kroz stoljeća se proširilo po kršćanskim
crkvama i kućama po cijelom svijetu.
Dobro se povodom ove velike obljetnice podsjetiti što je Franjo
postavljajući prve jaslice želio. Opisuje to Toma Čelanski u
Prvom Franjinom životopisu: „želio je vidljivo ponovno
prikazati betlehemski događaj kako bi svi u svome biću mogli
iskusiti prisutnost Isusa Spasitelja, kako bi se u njima pobudila
zadivljenost nad krajnjim siromaštvom i poniznošću u kojima
je Bog ušao u ovaj svijet“. Toma Čelanski zato jasno podcrtava
što je Franjo htio: „Zato jaslice da ... uprizoruju jednostavnost,
uzvisuju siromaštvo, preporučuju poniznost.“
I dogodilo se te noći u Grecciu isto ono što se na betlehemskim
poljanama one noći dogodilo pastirima i mudracima s Istoka
nakon susreta s Djetetom. Ljudi su se kućama vratili radosni,
drugačiji, bolji... Potvrđuje to životopisac i kaže: „Ugasla
vjera u srcima mnogih, probudila se na novi život!“
Betlehemski prizor postavili smo ove godine na Kruvenicu,
jednu od najinspirativnijih hvarskih crkava. Građena pred
više od pola tisućljeća, izdiže se i bdije, kao da stražari nad
našim gradom. Naši su je stari gradili u netipičnom položaju
sjever-jug da joj ulaz bude okrenut prema jugoistoku, prema
gradu i luci kako bi Gospa s Kruvenice uvijek mogla gledati
svoj grad. Kakva snažna poruka! Što god mi radili i gradili
ovdje dolje treba nam nebeska zaštita! Što god mi zamislili i
ostvarivali treba nam blagoslov s Neba i sigurnost koju daje
pogled Majke s Djetetom!
Tu pred jaslicama na Kruvenici, u školi evanđeoske ljepote i
jednostavnosti, ponizno zastanimo i priznajmo da smo u gradu
pod Kruvenicom mi svašta poružnili i zakomplicirali. Možda
baš zato što se više ne uzvisuje jednostavnost, siromaštvo
i poniznost. One se danas preziru. Ne voli današnji čovjek
poruku i namjeru Franjinih jaslica. Mi radimo suprotno, pa
nam je i Božić postao festival pretjerivanja i kiča, isforsiranog
blještavila koje ipak ne uspijeva maskirati duhovnu prazninu
koja je u nama.
Božić
 ŽUPNA KRONIKA

Zato, pred prikazom Utjelovljenja na brdu na kojem na Blagdan Nevine dječice obilježen je u četvrtak, 28.
Kandaloru svake godine palimo oganj kojim se simbolično prosinca, sv. misom i blagoslovom djece u crkvi
spaljuje staro suho granje kako bi se oslobodio prostor za Duha Svetoga u 10.30 sati.
nove žive mladice, molimo za milost da se novi oganj vjere
razgori u srcima našim. Molimo da nam se u susretu sa
Spasiteljem, koji nam dolazi u malenosti i jednostavnosti,
dogodi ono što se dogodilo davno betlehemskim pastirima,
što se dogodilo i ljudima u Grecciu prije 800 godina: da
nas zadivi ovakav Bog, pa da se ugasla vjera u srcima
mnogih probudi na novi život… Tako će započeti duhovna
preobrazba nas samih, a onda i sredine u kojoj živimo.
Sa željom i molitvom da nam se to dogodi od srca vam želim
radostan i blagoslovljen Božić!
vaš župnik don Toni
Hvala suradnicima u postavljanju ovih jaslica: Vedrani, Matei, Nevina dječica
Maris, Mihovilu, Tončiju, Ivanu i sestrama koludricama, a Blagdan sv. Obitelji, nedjelja, 31. prosinca, poklopio
posebna hvala Darku Šoši koji nam je izradio krasnu i vjernu se sa Starom godinom, pa je u 10 sati slavljena sveta
kopiju naše Kruvenice. misa zahvalnica u katedrali uz Te Deum.
U 18.15 sati uslijedila je sv. misa i završetak devetnice.
Svetkovina Bogorodice Marije – Nova godina
Jutarnja novena zaključena je na misi kod koludrica proslavljena je u ponedjeljak, 1. siječnja 2024. godine.
u 8 sati na IV. nedjelju došašća, 24. prosinca, ujedno Misu sa zazivom Duha Svetoga u 10 sati predvodio je
i Badnji dan. U katedrali je nedjeljna misa bila samo biskup Vidović.
u 10 sati. I u novoj godini nastavljene su mise za zdravlje pred
Svete mise bdijenja božićne noći bile su u 19 sati sv. Prošperom utorkom, pobožnost Srcu Isusovu
kod koludrica i 20 sati kod franjevaca. i misa pred sv. Križićem na prve petke u mjesecu, i
U 23.30 sati u katedrali pjevana je Služba čitanja, a krunica Božjeg Milosrđa i misa u sv. Kuzmi i Damjanu
zatim je župnik u ponoć predvodio svečanu misu zadnje subote u mjesecu (ili drugi prikladan dan) na
polnoćku. nakanu oslobođenja od pošasti ovisnosti.
Svetkovina Rođenja Gospodinova – Božić U subotu, 6. siječnja, proslavljena je svetkovina
proslavljena je u ponedjeljak, 25. prosinca. Svečanu Bogojavljenja – Sveta Tri kralja. U katedrali je
pontifikalnu misu u 10 sati u katedrali slavio je župnik slavio misu u 10 sati. Nakon mise u 10 sati
biskup Ranko. Svečana večernja u bila je 17.30, a održan je blagoslov crkvenih kuća u gradu. Svečanu
nakon nje večernja misa u 18 sati. misu kod franjevaca predvodio je biskup Ranko uz
fra Jakija i župnika u 17 sati.
Na blagdan sv. Stjepana prvomučenika u utorak,
26. prosinca, svečana sv. misa u katedrali slavljena
je u 18 sati uz blagoslov vode i molitvu za blagoslov
obitelji. Iste molitve bile su sutradan, na blagdan
sv. Ivana apostola uz misu u 18 sati, kao i kod mise
u 10 sati na svetkovinu Bogojavljenja. Blagoslov po
kućama odvijao se po dogovoru.
Od blagdana sv. Ivana, 27. prosinca, do blagdana
sv. Antuna Opata, 17. siječnja, svake večeri u 18.45
sati molili smo krunicu Božjeg milosrđa pred
jaslicama u crkvi sestara benediktinki. Nakana je
bila za našu župnu zajednicu da se ugasla vjera u
srcima mnogih probudi na novi život.
Betlem kod franjevaca

50
 ŽUPNA KRONIKA

Bogojavljenje

Izložba jaslica u Orlani

Na blagdan sv. Fabijana i Sebastijana, subota, 20.

siječnja, Bratovština Presvetog Oltarskog Sakramenta
ugostila je predstavnike hvarskih bratovština. Misu u
17 sati u župnoj crkvi slavio je jelšanski župnik don
Stanko Jerčić.

Sv. Antonij opat

Blagdan sv. Antuna opata, naslovnika samostanske

crkve sestara benediktinki, proslavljen je u srijedu,
17. siječnja. U 17.30 sati bila je završna molitve pred
jaslicama, a u 18 sati svečanu svetu misu predvodio
je župnik; propovijedao je đakon don Tonči.
Nakon mise u Orlani održana je izložba fotografija
obiteljskih jaslica uz prigodni domjenak i dodjelu
nagrada. Uz nekoliko „utješnih“ nagrada, glavne Sv. Fabijan i Sebastijan u Jelsi
nagrade – besplatno hodočašće u Assisi osvojili su
Benedikta Miličić, Miko Barišić i Roza Novak. U srijedu 24. siječnja u crkvi Kraljice sv. Krunice u Zagrebu
U četvrtak, 18. siječnja, započela je molitvene održan je tradicionalni susret Hvarana nastanjenih u
osmine za jedinstvo kršćana, koja je zaključena na Zagrebu. Započeo je svetom misom u 19 sati, a nakon
blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja, na sv. mise u prostorima dominikanskog samostana uz crkvu
misi kod koludrica u 8 sati. kratko je predstavljena knjiga Blizi Isusu mons. Stanka
Jerčića pa je uslijedilo druženje otočana.

Uoči Dana posvećenog života, u četvrtak, 1. veljače,

od 17 sati završnu uru klanjanja kod benediktinki s
molitvom za duhovna zvanja predvodile su časne sestre.

51
 ŽUPNA KRONIKA
Kandelora
Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu –
Svijećnica – Kandelora proslavljen je u petak, 2.
veljače. U 8 sati započeli su blagoslov svijeća,
ophod i sv. misa na Kruvenici. U istoj crkvi je u 15
sati bila krunica i molbenica. Sv. misa u katedrali
slavljena je u 18 sati.
Kandelora
Trodnevnica pred hvarski zavjetni blagdan
svetog Križića započela je u subotu, 3. veljače,
na spomendan sv. Blaža. U 17.40 sati moljena je
Smotra crkvenih pjevača Hvarskog dekanata
52
krunica Božjeg milosrđa u kapeli sv. Križa pa je
uslijedila procesija prijenosa sv. Križića na glavni
oltar. U 18 sati fra Mario Divković, župnik Gdinja
i Bogomolja, predvodio je sv. misu sa obredom
grličanja, a preko mise pjevali su pučki pjevači
Župe sv. Spiridiona iz Svete Nedije. Na 5. nedjelju
kroz godinu, 4. veljače, prije večernje mise moljena
je krunica Božjeg milosrđa, a nakon mise održana
je smotra župnih zborova Hvarskog dekanata.
Nastupili su: zbor sv. Reparate – Stari Grad; zbor
sv. Marije Magdalene – Svirče; zbor sv. Cecilije –
Jelsa, zbor sv. Jurja – Sućuraj i katedralni zbor sv.
Cecilije. Trećeg dana trodnevnice, ponedjeljak,
5. veljače, bio je spomendan sv. Agate. U 17.30
sati održano je klanjanje svetom Križu, a u 18.15
sati sv. misu predvodio je don Hrvoje Dragun,
župnik župe sv. Spasa, Mejaši – Split. Pjevanje na
klanjanju i misi predvodio je VIS Chorus Angelicus
iz Splita. U 19.30 sati održana je godišnja skupština
Bratovštine sv. Križa u Anuncijati.
Ivica Bilandžić – novi bratim sv. Križa
Na sam zavjetni blagdan svetog Križića, utorak, 6.
veljače, u 9 sati bila je sv. misa u katedrali. U 17.45
sati pjevan je oratorij svetom Križiću, a uslijedili
su svečana sveta misa i procesija koje je predvodio
biskup Ranko. Preko mise bratimi sv. Križa obukli
su dvojicu novih članova – Ivicu Bilandžića i dr.
Matka Miličića. Bratovština sv. Križa počastila je
svoje članove i uzvanike večerom u restoranu Dela.
 ŽUPNA KRONIKA

krunica i molitva za proglašenje bl. Alojzija svetim.

U 18 sati svečanu svetu misu predvodio je župnik
uz propovijed don Tonča Pruga, đakona i pjevanje
zbora sv. Cecilije iz Jelse.

Dr. Matko Miličić – novi bratim sv. Križa

Bl. Alojzije Stepinac

Kako je na 6. nedjelju kroz godinu, 11. veljače,

pao spomendan Gospe Lurdske i Svjetski dan
bolesnika, proslavili smo ga u ponedjeljak, 12.
veljače. U 17.30 u Anuncijati je bila krunica, potom
sv. misa.

Sv. Križić

Misu blagdana sv. Skolastike u petak, 9. veljače,

predvodio je don Ivan Jurin u 18 sati u crkvi sestara
koludrica. Propovijedao je don Domagoj Babić,
đakon, a pjevao dječji katedralni zbor.

Gospa Lurdska

Zvonjavom zvona u ponoć Čiste srijede –

Pepelnice, 13. veljače, započelo je sveto korizmeno
vrijeme. Toga je dana bio obavezan post i nemrs
za vjernike. Misu s obredom pepeljenja u 18 sati
predvodio je biskup Vidović.
Sv. Skolastika

Na blagdan bl. Alojzija Stepinca, subota, 10.

veljače, u 17.30 sati kod koludrica moljeni su

53
 ŽUPNA KRONIKA

održao se u župnoj dvorani u Jelsi u petak i subotu,

8. i 9. ožujka. Susreti su započinjali u 19 sati.

Seminar i duhovna obnova za pjevače župnih

zborova hvarskog dekanata održani su u subotu, 9.
ožujka, u Starom Gradu od 17 sati.

Pepelnica

Korizmene pobožnosti do 5. korizmenog tjedna

bile su prema rasporedu (započinjale su uglavnom
u 18 sati): ponedjeljkom krunica i Smiluj se meni
Bože; utorkom krunica Božjeg milosrđa; srijedom
Križni put; četvrtkom klanjanje kod koludrica
od 16 sati; petkom Oratorij sv. Križiću; subotom
molitva Gospi Žalosnoj i pjevanje Gospinih žalosti;
nedjeljom Križni put po kapelicama u 15 sati i
Smiluj se meni Bože prije večernje mise.
Seminar za crkvene zborove u Starom Gradu
Na misama 4. korizmene nedjelje, 3. ožujka,
skupljala se milostinja uz korizmenu akciju
Hrvatskog Caritasa „Tjedan solidarnosti i
zajedništva s Crkvom i ljudima u BiH“. Prikupljeno
je 1.506,52€.
Te su nedjelje predstavnici hvarskih bratovština
sudjelovali na proslavi Bratovštine Čudotvornog
sv. Križa u Vrboskoj. Svečanu misu u 11 sati u
župnoj crkvi sv. Lovre slavio je tamošnji župnik
don Robert Bartoszek.

Ovogodišnji Biskupijski Križni put održao se

na Braču, od Pražnica do Nerežišća, u subotu 16.
ožujka. Više u reportaži…

Križni put po kapelicama

Od ponedjeljka do subote, 19.-24. veljače, župnik

i vikar predvodili su 53 župljana je na hodočašću
Stopama sv. Franje u Asiz, La Vernu, Greccio i
Padovu. Više u reportaži…

Zaručnički tečaj za sve koji su u narednim

mjesecima planirali sklopiti sakrament ženidbe Križni put po hvarskim crkvama

54
 ŽUPNA KRONIKA
U tjednu nakon 5. korizmene nedjelje – Gluhe,
18.-23. ožujka, obično se pod večernjom misom
pjevaju Uzdasi k Isusu, recitiraju Vječne istine i
održi prigodna propovijed. Zbog poklapanja
s blagdanima to se ove godine održalo samo u
ponedjeljak, petak i subotu, a propovijedali su
redom župnik, don Ivan i đakon don Tonči.
U utorak, 19. ožujka, proslavljena je svetkovina
sv. Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskog naroda. U
katedrali je u 17.40 bila pobožnost sv. Josipu, a u 18
sati svečana sveta misa.
Predstavnike hvarskih bratovština toga dana su
ugostili bratimi sv. Roka u Starom Gradu. Misu u
18 sati u župnoj crkvi sv. Stjepana slavio je župnik
don Ivan Brstilo.
Forski Put križa održan je u srijedu, 20. ožujka, dan
koji je za našu župu obilježen i kao Dan milosrđa.
Križni put po crkvama našeg grada započeo je u 15
sati kod crkve sv. Mandaline. Slijedile su postaje:
crkva Gospe Žalosne na groblju; crkva Anuncijata;
Križni put po hvarskim crkvama
55
crkva sv. Kuzme i Damjana; crkva sv. Ivana
Krstitelja i Antuna Opata; crkva sv. Ivana u Grodi;
crkva Duha Svetoga; crkva Kruvenica; Kamenkriž;
Veneranda; crkva Zvijezde mora; sv. Marak;
Katedrala i crkva Gospe od Milosti. U 18 sati u
katedrali nakon molitve 13. postaje članovi udruge
Iskra Svjetlosti iz Splita izveli su kratku predstavu
„7 darova Duha Svetoga“. Posebnost je predstave to
što je izvode članovi udruge - osobe s intelektualnim
poteškoćama. Oni su s nama sudjelovali i na križnom
putu. Iz Katedrale u procesiji preko Pjace i Rive išlo
se prema franjevačkom samostanu gdje je nakon
molitve 14. postaje u 19 sati župnik predvodio
sv. misu. Nakon mise, u refektoriju i klaustru
samostana bila je donatorska večera. Prihod je išao
za podršku djelovanju udruga koje brinu za mlade i
odrasle osobe s poteškoćama. Prikupljeno je 3218,88
eura koje smo darovali udrugama Iskra Svjetlosti i
našim Perlama.
Križni put po hvarskim crkvama
 ŽUPNA KRONIKA

Na blagdan Preminuća sv. Benedikta, četvrtak, 21.

ožujka, kod benediktinki je u 16 sati bilo izlaganje
Presvetog uz pjevanu večernju. U 18 sati bio je
završetak klanjanja i sv. misa.

U petak, 22. ožujka, u 17.45 na oltaru Gospe

Žalosne u katedrali pjevan je Gospin plač, potom
je uslijedila sv. misa.

Veliki tjedan – Vela šetemona, 24.-31. ožujka,

započeo je bogoslužjem Isusovog ulaska u Jeruzalem
- blagoslovom palmi i procesijom na Cvjetnicu Cvjetnica
– Nediju od polme, u 10 sati pred biskupijom.
Misu je predvodio biskup Ranko. Muku po
Marku pjevali su Ivo Tudor-Broje (čitač), don Toni
Plenković (Isus), Zorka Bibić, Giorgio Pilloni, Jure
Tomičić-Tajnikov i Prošper Zaninović (pjevači). Na
kraju mise procesijom je započelo četrdesetsatno
klanjanje – kvarantore. Zajedničke ure imali su
bratimi sv. Nikole u 15 i bratimi sv. Križa u 16 sati.
Zadnja ura započela je u 19 sati. Psalam Domine
ne in furore - Erumbesku pjevao je katedralni zbor
Cvjetnica
pojačan drugim pjevačima pod ravnanjem maestra
Tomija Domančića. Propovijedao je ovogodišnji
propovjednik dr. fra Stipo Kljajić, bibličar, profesor
na KBF-u u Zagrebu.

Cvjetnica

Na Veliki ponedjeljak i utorak, 25.-26. ožujka, u 6

sati slavljena je sv. misa uz izlaganje Presvetog na
klanjanje. Ispovijed je bila od 11 do 12 sati i od 17 do
18 sati. U 19 sati zadnja ura kao na Cvjetnicu. Zbog
poklapanja s Velikim ponedjeljkom svetkovina
Blagovijesti premještena je 8. travnja.

Velika srijeda

56
 ŽUPNA KRONIKA

I na Veliku srijedu, 27. ožujka, u 6 sati bila je sv.

misa uz izlaganje Presvetog na klanjanje. U 10.30
sati bila je procesija s Presvetim do tri skaline i
završetak kvarantora. Uslijedila je u 11 sati Misa
posvete ulja, koju je slavio biskup Vidović uz
sudjelovanje svećenika hvarskog dekanata – ostali
su bili spriječeni zbog olujnog juga. U 18 sati bilo je
pokorničko bogoslužje i Barabon – Služba čitanja
Velikog četvrtka, Candottijev Smiluj se meni Bože
– zaključen gašenjem svih svjetla u katedrali i
lupanjem po boncima.

Veliki četvrtak
Velika srijeda Ćaleta, Frane Kovačević-Tasina i Vjekoslav Zaninović-
Alviž iz Bratovštine sv. Križa, i Mateo Šimunović, Jure
Tomičić-Tajnikov, Antun Tudor-Kotin, Antonio Tudor-
Kotin, Ivo Tudor-Kotin i Ivo Tudor-Broje iz Bratovštine
sv. Nikole. Na kraju mise Presveto je odneseno u
procesiji po katedrali u Božji grob pripremljen u kapeli
sv. Križa. Uslijedio je obred ogoljenja oltara.
Ispovijed je u Svetom trodnevlju bila u četvrtak i
subotu od 10 do 12, a u petak od 11 do 12 sati.

Barabon

Na Veliki četvrtak, 28. ožujka, u 18.30 sati započela je

Misa Večere Gospodinove, koju je predvodio biskup
Ranko. Ovogodišnji apostoli bili su: Mihovil Carić-
Veliki četvrtak
Badoljo, Boris Kovačević, Ive Knezović-Šondre, Hrvoje

57
 ŽUPNA KRONIKA

biskup Vidović. Muku po Ivanu pjevali su Ivo Tudor-

Broje (čitač), don Toni Plenković (Isus), Zorka Bibić,
Giorgio Pilloni, Jure Tomičić-Tajnikov, Toni Tudor i
Prošper Zaninović (pjevači). Klanjanje Križu trajalo
je 43 minute. Nakon sv. Pričesti uslijedila je velika
procesija s Presvetim po Pjaci, a potom propovijed
predikatura i pohrana Presvetog u Božji grob.

Veliki petak
Veliki petak bio je 29. ožujka, a po običaju bio je
obavezan post i nemrs. U 15.30 sati u katedrali je
započela procesija „Po Božjin grebima“, koja je potom
obišla crkve Duha Svetoga, sv. Antonija opata i Ivana
Krstitelja, Gospe od Milosti i Anuncijatu. Obredi muke Veliki petak
i smrti Gospodinove bili su u 19 sati, a predvodio ih je

58
 ŽUPNA KRONIKA

Veliki petak Veliki petak

59
 ŽUPNA KRONIKA

Svetkovina Uskrsnuća Gospodinova – Uskrs

proslavljena je u nedjelju, 31. ožujka. U 10 sati svečana
sv. misu predvodio je biskup Ranko, a nakon mise
uslijedio je blagoslov jela. U 19 sati pjevana je svečana
večernja, a zatim je bila recitirana misa.

Veliki petak

Tijekom dana Velike subote, 30. ožujka, crkve s Božjin

grebima bile su otvorene za molitvu u tišini. Misu
bdijenja kod koludrica u 18.30 sati slavio je biskup
Ranko. U 21.30 sati službom svjetla pred katedralom
započelo je vazmeno bdijenje, koje je predvodio Uskrs
župnik, a propovijedao je predikatur. Nakon mise
Prigodom Uskrsa biskup Vidović uputio je prigodnu
nastavljeno je druženje u vjeronaučnim dvoranama.
poruku:
Draga braćo i sestre u Kristu Isusu, našemu uskrslomu
Gospodinu!
Za četrdesetodnevnoga korizmenog hoda uživljavali smo se
u iskustvo i proslavu onoga što sv. Pavao naziva temeljem
i svrhom naše vjere: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je
vjera vaša, još ste u grijesima… Ako se samo u ovom životu
u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada:
Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1Kor 15,17.
19-20). U Korizmi smo u predanju i oslanjanju na Boga na
poseban način proživljavali tijek Isusove spasonosne muke
za nas, za osmišljenost našega ovozemaljskog života sa svim
njegovim nedostacima, nevoljama, nerazumljivostima,
sa svime onim što čovjek, pa i onaj koji u Boga vjeruje,
iskušava u svom ovozemaljskom postojanju i hodočašćenju.
Uskrsno bdijenje
Kao kršćani, međutim, mi korizmu živimo iz svjetla i
vjere u uskrsnuće Kristovo, iz uvjerenosti da Krist nije
samo za ovaj život, da je on iz sinovske povezanosti sa
svojim nebeskim Ocem „prvina usnulih“, da je on Život.
Ulaskom u pashalno, vazmeno, uskrsno vrijeme, ulazimo,
uživljavamo se u iskustvo i proslavu njegove i naše
proslavljenosti, u življenje svrhe naše vjere koja nas izdiže
iznad svekolike bijede ljudskoga roda, obilježene grijehom i
tjelesnom smrću kao njegovim žalcem.
Cijelim svojim zemaljskim životom, a posebno sebedarnom
smrću na Križu Isus je dovršio djelo koje mu je Otac dao
da ga dovrši. Zadnje njegove riječi bile su: „Dovršeno je!“
(Iv 19,30). Čuli su ih samo oni koji su imali hrabrosti biti
uz njega do kraja. Oni su svjedočili i probadanju njegova
boka, krvi i vodi koja je iz njega potekla, oni su barem početno

60
 ŽUPNA KRONIKA
povjerovali da je on ono pashalno janje koje oduzima grijeh
svijeta i o kojemu su govorili proroci, da je on pravednik koji
uza se ima Boga i onda kada je potpuno nezasluženo, bez
ikakve krivice bio izložen patnji, kušnji i smrti. Neki koji
su ga za vrijeme njegova javnog djelovanja doživljavali sa
sumnjom i odbijali, u tajnosti gajili svoju naklonost prema
njemu, poput Josipa iz Arimateje i Nikodema, izišli su u
javnost i zauzeli se za njegov ukop, dok su mnogi od onih
koji su bili s njim, u kojima je istinski probudio mesijanske
nade i uvjerenost u Božji zahvat koji mijenja sve, a posebno
život, pobjegli i u strahu se skrili daleko od mjesta njegova
smaknuća, ne shvaćajući da je to mjesto zapravo njegova
proslava, njegovo uzdignuće sa zemlje kojim sve privlači
sebi (usp. Iv 12,32), sve obdaruje životom jačim od smrti.
Nada u njegov božanski kraljevski identitet bila je u njima
iz temelja pokolebana, gotovo je ugasla. Sa smrću njegovom
na križu i oni su na neki način umrli. Obavila ih je gusta
tama, mrak koji nastaje uvijek kada se samo ljudski gleda na
stvarnost, kada se i Boga i njegove pothvate zbija samo u ono
što je razumski razumljivo i provjerljivo, što je samo ljudski
obećavajuće i temelj nade za budućnost.
No ma koliko bili obeshrabreni, obezglavljeni i ubijeni
njegovom smrću, ma koliko ih je kamen s njegova groba
pritisnuo i poklopio, iskra nade koju je Božje djelo u Isusu
potpalilo u njima nije posve ugasla i nije im dala mira. Neki
nisu posustali, tražili su ga i u njegovoj smrti, željeli su mu
iskazati čast i u njegovu grobu. Takvi su se prvoga dana u
tjednu, upravo u nedjelju nakon subotnje tišine i šutnje,
u osvit dana, u sjaju sunčeva svjetla susreli s praznim
grobom. Čudan je to bio znak, ravan onim znamenjima
koja je ubijeni za zemaljskoga života činio. I dok je za
zemaljskoga života on svoja znamenja tumačio onima oko
sebe, sada ostaje samo znak koji se vidi, a tumačenje mu
može biti samo on, Uskrsnuli, novost njegova života i vjera
koja je spremna i u grob zakoračiti, koja je spremna osloniti
se na Božju riječ zapisanu u Pismima i susresti se s njim
Uskrsnulim. Ugledavši prazan grob, Marija Magdalena
trči Šimunu Petru i Učeniku kojeg je Isus ljubio, tumači
im znak groba kao krađu, a njih dvojica, za razliku od nje,
trče na grob i ulaze u nj, vide znak i započinju vjerovati da
je Krist živ, da ga smrt nije mogla u potpunosti obuzeti,
kako im je prije govorio.
Razočaranje i strah razbijeni su dolaskom Proslavljenoga
među njih i darivanjem mira njihovom ozbiljno ugroženom
zajedništvu. Proslavljeni ih ponovno okuplja, oslobađa ih
svih tjeskoba i strahova i osposobljava ih za isto poslanje
koje je on na zemlji u svojoj osobi i dovršio, ali čiji dionici i
oni trebaju postati.
Uvijek, međutim, ima i onih koji, isključeni iz zajedništva,
61
nisu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Toma, jedan od
dvanaestorice, nije bio s ostalima i ne prihvaća njihovo
svjedočanstvo da su vidjeli Gospodina. Zahtijeva osobni
susret s njim da bi mogao povjerovati. Uskrsli Gospodin,
opet u nedjelju, udovoljava njegovu zahtjevu, njegovoj
sumnjičavosti i njegovu nevjerovanju svjedocima. Osobno
mu se predstavlja i poziva ga na vjernost, na vjeru koja
otvara vidike izvan svega čisto ljudskoga i u kojoj se može
izreći priznanje: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28).
Proslavljeni potvrđuje Tomino priznanje, ali upozorava da
se ono u budućnosti neće temeljiti na očima, na viđenju,
nego na ušima, na poruci radosne vijesti, evanđelja koje
će upravo oni nuditi svima: „Blaženi koji ne vidješe, a
vjeruju!“
Svi smo mi djeca te budućnosti, svjesni da su za
svjedočanstvo Uskrsloga potrebni uvijek novi susreti s
njime. On je trajno s nama kao onaj koji nas hrani svojom
riječi, koji podupire i nosi naše svakodnevne napore, koji
nam omogućuje život i osposobljava nas da s njime i u
njemu možemo biti darivatelji života svima, i onima blizu
i onima daleko. Uskrsli je s nama u našoj svakodnevici. Tu
ga otkrivamo i susrećemo.
Draga braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće doista je temelj naše
vjere. Pred njim se istinska vjera budi, njime se hrani i s
nadom u vlastito uskrsnuće odlazi i u smrt. Ta vjera nije
umišljaj, projekcija vlastitih želja ili utopijska stvarnost.
To je vjera susreta s Uskrslim, vjera osobnog iskustva i
svjedočanstva onih koji su od Boga obdareni tim iskustvom.
Ona ne dolazi odjednom. Ima svoju postupnost i dinamiku.
Bog Otac i Uskrsli poštuju je i uvijek nas iznova obdaruju
znakovima svoje božanske prisutnosti u našim životima,
dovode nas do predanja, a konačno i do viđenja, do potpunog
rascvata vjere u neizgubivom dioništvu na božanskom
životu. To je vječnost, ali ne kao neizmjerno dugo trajanje,
nego vječnost kao odsutnost trajanja, kao stalno sada. Ona je
cilj koji je neostvariv na zemlji, ali na njoj započinje i s nje
raste u povezanosti s umrlim i proslavljenim Kristom.
S tim mislima, vama i svima vašima, braćo i sestre, svim
ljudima dobre volje želim sretan Uskrs, blagoslovljen i
plodonosan prijelaz, Pashu – Vazam u uskrsnu stvarnost
već sada življenu, a u vječnosti u potpunosti ostvarenu.
Na Uskrsni ponedjeljak, 1. travnja, Anuncijata je
tokom dana bila otvorena za osobnu pobožnost,
a zajedničko „Radovanje Gospi“ započelo je
u 18 sati. U 19 sati sv. misa bila je u katedrali sa
završnom propovijedi fra Stipe Kljajića. Preko te
mise lemozina se po običaju skupljala za one koji
se brinu za katedralu.
 ŽUPNA KRONIKA

Acies Marijine legije održan je u petak, 19. travnja. U

18.30 bila je krunica, a zatim je don Ivan slavio sv. misu.

U subotu 20. travnja na 2. Zlatnoj harfi naše

biskupije u župnoj crkvi u Nerežišćima na
Braču nastupio je i naš dječji katedralni zbor pod
vodstvom Jasne Fistonić.

Radovanje Gospi

U srijedu i četvrtak, 3. i 4. travnja, dvadesetak

djece u Orlani je sudjelovalo u programu malog
uskrsnog oratorija koji je pripremila i vodila
Vedrana, animatorica subotičkog Oratorija.

Dječji katedralni zbor na 2. Zlatnoj harfi

Na 4. vazmenu nedjelju, 21. travnja, na župnoj misi

u katedrali obukao se novi član Bratovštine sv.
Križa Toma Kovačević.
Večera „kanonicih“

U petak, 5. travnja, nakon večernje mise večeru u

restoranu Grande Luna imali su pučki pjevači, koji
su i ove godine pjevali na korizmenim pobožnostima.

U ponedjeljak, 8. travnja, proslavili smo svetkovinu

Blagovijesti. Župnik je u večernjim satima
predvodio krunicu i svečanu misu u Anuncijati.

Toma Kovačević – novi bratim sv. Križa

Blagovijest
KAZALO

2 Uvodnik
3 Župnikova besida
5 Putevima svetog Franje
11 Na Braču održan Biskupijski križni put
15 Hvarani ni ne naslućuju kakav ih je
blagoslov zadesio!
17 Gost našeg lista – biskup Ranko Vidović
21 Bilješka o posveti oltara u crkvi
Duha Svetoga
22 Gospine suze protiv suše
24 For – pri i sad
25 Kantun od slikih barba Ivota
26 Nezdravo stanje duha u društvu
29 Babe - svjedoci pomorske povijesti
32 Od Pelegrina do Storega Groda
39 Spiza
44 Ad astra
46 In memoriam
47 Župna kronika
Kruvenica
LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA - HVAR