Kruvenica

LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA BR. 57, GOD. XIV, PROSINAC 2022., HVAR
I S S N
1 8 4 6 - 5 4 2 0
 IMPRESSUM UVODNIK

LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA BR. 57, GOD. XIV, PROSINAC 2022, HVAR
Drogi vi ca štijete,
izvartilo se puno godišće otkad smo se zodnji put vidili. Kako i vidite
IZDAVAČ:
Župa Sv. Stjepana I., Hvar u kripnu i obilatu Kruvenicu, ni falilo nicega (a siguro non je ništo
promaklo, koliko je tega bilo), makor puno putih volimo zagrintot
GLAVNI UREDNIK:
Zorka Bibić da u For nicega ni njanci se co cini. Naše grintonje dojde bit kako
nacionalni sport, žešći od baluna oko kojega smo cidili možjone
ODGOVORNI UREDNIK:
don Toni Plenković zodnje vrime. Grintonje je na svaki kantun, dopokon te i stroh cagod
pocet ili ucinit jer znoš, jednostavno znoš da će uvik nikor imat ništo
UREDNIŠTVO:
Joško Bracanović za reć, pribrokat, ucinit gambetu. A u isto vrime svi smo stručnjaci,
Zorka Bibić profešuri, likori, pravnici, ekonomisti, atomski fizičari, treneri, o ši,
Don Mili Plenković
Don Toni Plenković
treneri, veći katolici od pope. Na kortu i na kompjuter.
Don Milan Šarić U otu našu kakofoniju grintonja i drugih brigih Porojenje arivo
Miko Bibić - Žiže
Ivo Vučetić
duro za nos spomenit da fermomo jedon cas i provomo kapit ca je
važno i ko je bitan za naš život. Šušur provega Porojenja ne postoji,
GRAFIČKA PRIPREMA: on nojveće šumejo na don cetvorti jenora, kad rastavidu adventske
“Dalmacijapapir”, Split
kućice, klizalište, ordenje i letrike i kad For potone u tišinu i škuricu. U
TISAK: biti, oto je nojiskrenije doba u novo godišće, tad se more kapit koliko
“Dalmacijapapir”, Split
imomo force, voje i kuraja ostat ovode, izdurat, borit se za dobre
NAKLADA: stvori… i cagod ucinit, makor se iza kantuna već cuje novo grintonje.
300 kom.
U ovo godišće koje ostavijemo iza škinih i prid novo lito koje je u
ADRESA: ovi momenat još somo prozni bili foj korte, tukon napisat da son
Župa Sv. Stjepana I.,
Trg Sv. Stjepana 20, 21450 Hvar
veće putih promislila o temu di smo sa Kruvenicon zodnjih petnaste
Tel. / Fax.: 00385(0)21742160 godišć koliko izahodi. Mi smo se prominili u toliko vrimena, svit
e-mail: kruvenica@gmail.com
www.facebook.com/kruvenica.hvar
se promini, For se promini, nocin štenja fojih se promini, a i naša
Broj župnog žiro računa: Kruvenica je intrala u pubertet pok barž i ne more bit svakome
HR7923400091100238864 po voji. Barž je na momente starinska, na momente puna ricih sa
ROK ZA SLANJE MATERIJALA ZA 58. BROJ malo slikih, na momente von gre na živce, na momente vos veseli,
KRUVENICE JE 15. OŽUJKA 2023. na momente vos cini plakot. U vrime koje se u hip i cas minjo, sve
postaje neizvjesno, tako i Kruvenica. Mi ćemo se trudit i naprida
cinit kvalitetan list, ali bez vos oto ne more hodit. Svaka pomoć je
dobrodošla i fola svakemu od vos za svaki dinar, skužojte, euro sa
kojin ste dosle sve ovo vrime pomogli da svaki broj more izoć. Svaka
kuna iz škrabijice je išla za štampu, a nami kojima ovo parićojemo
je ploća oto ca nos štijete. Nisu u pitonje šoldi, nego novi vitar, nove
ideje, svakako nove teme, novi judi i put kojin non je hodit naprida.
Radi tega ćemo vjerojatno smanjit broj novih fojih ubuduće i apena
non je za vidit kako naprida.
Barž će bit - novo lito - novo pamet.

Na dobro von svima došlo sveto Porojenje

Isusovo i novo lito 2023.!

Urednica
 ŽUPNIKOVA BESIDA piše: don Toni Plenković

NEKA NAS UČINI

ČOVJEČNIMA
Utjelovljenje sam upoznao kad sam imao akvarij s morskom vodom. Otkrio sam da održavanje takvog
akvarija nije jednostavno. Morao sam imati prijenosni kemijski laboratorij za praćenje razine dušikovih
soli i količinu amonijaka. Unosio sam vitamine i antibiotike. Filtrirao sam vodu kroz staklena vlakna
i ugljen i izlagao je ultraljubičastom svjetlu. Pomislili biste da će moje ribe, s obzirom na svu energiju
koju sam utrošio za njih, pokazati bar zahvalnost. Nije točno. Svaki put kad bi se nad akvarijem poja-
vila koja sjena, one bi zaronile da se sakriju u najbližu školjku. Prema meni su pokazivale samo jednu
„emociju“ - strah. Premda sam otvarao poklopac i redovno davao hranu triput dnevno, na svaki moj
posjet reagirali su kao na siguran znak moje namjere da ih izložim mučenju. Nisam ih mogao uvjeriti u
moje dobre namjere.
Za moje ribe bio sam božanstvo. Bio sam za njih suviše velik, a moji postupci suviše neshvatljivi. Moja
milosrdna djela smatrali su okrutnošću, moje pokušaje ozdravljenja kao uništenje. Da bih promijenio
njihovo shvaćanje, počeo sam uviđati, bio bi potreban neki oblik utjelovljenja. Morao bih postati riba i
progovoriti im jezikom koji bi mogli razumjeti.

O vako je Phillip Yancey, poznati američki

protestantski pisac u svojoj knjizi Isus kakvog
nisam poznavao, opisao kako je u svojim nevoljama s
akvarijem i ribicama počeo ulaziti u misterij onoga
što slavimo ovih dana. I doista, slika je prekrasna i
pomaže nam shvatiti dubinu utjelovljenja. U ovoj
slici lako iščitavamo svu povijest spasenja, Božje
nastojanje kroz starozavjetnu povijest da vrati
3
čovjeka u izgubljeno zajedništvo i sve probleme
koje čovjek stvara jer ne doživljava Boga bliskim,
nego strašnim dalekim sucem.
Jedne hladne noći, tamo među betlehemskim
brežuljcima dva su se svijeta našla: zemaljski i
nebeski. Bog koji ne zna za prije ili poslije ušao je
u prostor i vrijeme. Bog, koji ne poznaje granica,
preuzeo je šokantnu sputanost tijelom male bebe,
ograničenje koje pruža smrtnost.
 KruvenicA
ŽUPNIKOVA BESIDA
Bog postaje čovjekom! Postaje malen da bi nas
malene uzvisio. Uzima naše zemaljsko odijelo, a nas
zaodijeva božanskim životom. U Sinu svome, Isusu
Kristu, Otac nas iznova grli, vraća u radost sinovstva
i ponovno nam daruje grijehom izgubljenu baštinu
- vječnost u svom nebeskom Domu. Bog silazi u taj
naš akvarij da nam u svom Sinu pokaže da smo slika
Božja, da smo toliko vrijedni u njegovim očima. Bog
silazi u naš akvarij kako bi nam u Isusu progovorio
razumljivim jezikom i da nam otkrije kako nam je
živjeti. Bog postaje čovjekom da čovjeku otkrije
- kako biti čovjekom. Bog je postao čovjekom i
progovara nam: budi i ti čovjek! Slijedi ono što Bog
čini: postani čovjekom!
Mi smo ovih dana zagledani u Dijete u jaslama,
Dijete u kojem otkrivamo pravo Božje lice, Boga
SA ŽELJOM DA OVOG BOŽIĆA SVI PRIHVATIMO NJEGOVU SPASITELJSKU
RUKU I HODIMO S NJIM HRABRO U NOVOSTI ŽIVOTA SVIMA VAM NAZIVAM:
NA DOBRO VAM DOŠLO ISUSOVO POROĐENJE!
4
koji voli čovjeka, želi ga usrećiti i obdariti najboljim
darom - dati mu od svog božanstva za neprolazni,
vječni život. Gledajući u Dijete u jaslicama
otkrivamo kako trebamo živjeti. Otkrivamo da je
smisao našeg života nositi njegovo svjetlo u sav
svijet i činiti ga boljim. Svjedočiti i donositi dobrotu
Boga koji voli - svakom čovjeku.
U božićnoj noći Otkupitelj postaje jedan od nas,
kako bi bio naš pratitelj na zahtjevnim putovima
povijesti. Prihvatimo ruku što nam je On pruža:
to je ruka koja nam ništa ne želi oduzeti, već samo
dati! Dopustimo mu da uđe u naš život i učini
nas čovječnima. Da bismo hodili u svjetlu i tako
na jasan i razumljiv način progovarali ljudima u
svom vremenu o Bogu koji je postao čovjekom nisu
dovoljne samo naše snage. Trebamo Njega.
 BOŽIĆ
Poruka hvarskog
biskupa za Božić 2022.
godine
P oštovana braćo i sestre, dragi vjernici!
Rođenje Isusovo jedan je od najiščekivanijih
i najradosnijih događaja u povijesti spasenja. Po
njegovu rođenju nebo se spustilo na zemlju i očitovala
se ljubav Božja, spasiteljica svih ljudi (usp. Tit 2,11).
Bog je tako ljubio svijet poučava nas sv. Ivan evanđelist,
te je dao svoga Sina Jedinorođenca… (Iv 3, 16).
Pohvalu toj neizmjernoj ljubavi Božjoj izriče i
sv. Pavao u hvalospjevu Filipljanima: On, trajni
lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s
Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši
ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe
poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2, 6-8). A sve
se to dogodilo, kako reče sv. Ivan evanđelist, …da
nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima
život vječni (Iv 3, 16).
Doista, rođenje Isusovo najviše je ispunjenje
božanske skrbi za čovjeka.
Duga je bila povijest iščekivanja tog uzvišenog
događaja po kojemu je Bog ispunio svoje obećanje
dano već našim praroditeljima Adamu i Evi odmah
nakon njihova grijeha. Ono što je bilo utješno i
ohrabrujuće za narod koji ga je iščekivao, jest
činjenica da ga Bog nije ostavio sama, nego mu je u
svakom vremenu i naraštaju podizao i slao proroke
i druge pojedince, ljude po svom srcu, koji su mu
budili nadu i čežnju za njegovim dolaskom.
No kad se naposljetku ispunilo vrijeme iščekivanja
i Bog rođenjem svojega Sina po Mariji ispunio dano
im obećanje, dogodilo se nešto neshvatljivo: narod
mu nije iskazao dobrodošlicu jer nije prepoznao
časa svoga pohođenja (usp. Lk 19, 44). Kako je bolno
čuti riječi sv. Luke koji kaže: … za njih nije bilo mjesta
u svratištu (Lk 2, 7). Ili ono još bolnije svjedočanstvo
5
učenika kojeg je Isus ljubio: K svojima dođe i njegovi
ga ne primiše (Iv 1, 11). Ima li išta bolnije, braćo i
sestre, nego čekati, a ne dočekati? Sve nade položiti
u iščekivanje, a ne dočekati, znači promašiti. Upravo
to se dogodilo narodu Božjemu koji ga je vjekovima
iščekivao. A sve zato, braćo i sestre, što su ishlapili
u mozganjima svojim i u oholosti svojoj te im se
pomračilo njihovo bezumno srce (usp. Rim 1, 21).
Doista, oholost i bahatost zamračuju ljudsko srce
i čine ga sapetim i nemoćnim. Svemogući Bog,
Stvoritelj i uzdržavatelj svega, nemoćan je jedino
pred zatvorenim ljudskim srcem. Nemoćan je jer
poštuje našu slobodu i naš izbor.
Samo poniznost otvara vrata našega srca i čini nas
moćnima i sposobnima prepoznati ga i udomiti u
svom srcu čim stigne i pokuca.
I ovoga Božića, braćo i sestre, Isus prolazi našim
gradovima i selima, našim ulicama i trgovima,
ulazi u naša dvorišta i zaustavlja se pred vratima
naših domova, kuca na vrata srca svakog čovjeka
sa željom da ga udomimo. Bdijmo, braćo i sestre,
poput pastira, i otvorimo mu čim stigne i pokuca.
Dopustimo mu da uđe u naša mala, sapeta i
nemoćna srca. Dopustimo mu da toplinom svoje
ljubavi proširi prostor našega srca kako bi u njemu
bilo mjesta za sve ljude. Dopustimo mu da raste u
nama do punine uzrasta kako bi se po nama rađao
u srcima svih ljudi koje nam je povjerio kao i svih
onih koje usput susrećemo.
S ovim mislima, braćo i sestre, svima od srca kličem:
Na dobro vam došlo porođenje Gospodinovo! I
neka vas u novoj, 2023. godini prati Božji blagoslov i
zagovor njegove i naše majke Blažene Djevice Marije!
✠ Ranko Vidović
hvarski biskup
 BOŽIĆ piše: Tin Kolumbić

Znakovitost čuda
u štalici u našem
vremenu

S lika proste štalice u kojoj se rodio Kralj nebeski,

kojega majka polaže na slamu u jaslama,
vjerojatno nikada u povijesti ljudskog roda nije
bila toliko znakovita, poticajna i upozoravajuća
kao u ovom našem vremenu. Naime, određene
skupine ljudi na siromaštvo gledaju s prijezirom,
a materijalno bogatstvo za njih je „mjerilo svih
vrijednosti“. Naravno da je u povijesti čovječanstva
uvijek bilo i bogatih i siromašnih, ali su mogućnosti
spoznaje o bijedi i siromaštvu drugih bile
ograničene. Zahvaljujući suvremenoj „medijskoj
moći“ danas gotovo da nema čovjeka koji može reći
da ne zna za nevolje drugih, jer smo svakodnevno
informirani o svemu što se u svijetu događa, a
tragedije, siromaštvo, glad te razne opake bolesti
i prirodne nepogode posebno su obilno medijski
predstavljeni tako da nitko ne može mirne savjesti
reći da ne zna kako žive njegovi bližnji. Osim toga
ljudi okupljeni u raznim humanitarnim udrugama
ili osobno upozoravaju i mole za pomoć braći u
nevolji i uistinu je dobro i ohrabrujuće kad se ljudi
odazovu i pružaju pomoć potrebitima. Međutim
tragičan ponor između bogatih i siromašnih tako
je velik da ga u potpunosti ne mogu premostiti niti
najbolje organizirane humanitarne akcije. Jedino
je rješenje u iskrenoj promjeni svijesti i u buđenju
savjesti kod onih koji imaju. Naravno da nije grijeh a to je grabež, otimačina i gaženje svih ljudskih
imati, ali jest grijeh plivati u izobilju i istodobno vrijednosti da bi se došlo do materijalnog blaga i
znati da drugi skapavaju i umiru od gladi, a pritom to ne u količini dovoljnoj da bi se živjelo životom
biti ravnodušan. Niti sv. Franjo, za kojega je veliki dostojnim čovjeka, već često životom nedostojnim
Dante napisao da mu je sirotinja bila „ljubavnica“, ljudskog bića. Grijeh je dakle nedostatak osjećaja
nije bio protiv bogatstva kao takvog, već je bio za potrebe drugih, odnosno gluhoća srca za naše
protiv onoga što se događa na putu do bogatstva, bližnje.

6
 KruvenicA
BOŽIĆ
Pitanje svih pitanja danas je što bi trebalo učiniti ili
što bi se trebalo dogoditi da se potakne promjena u
svijesti i buđenje savjesti onih koji imaju bogatstvo i
financijsku moć. Pritom trebamo biti svjesni tragične
činjenice da ogromno bogatstvo i financijsku moć
posjeduje iznimno mali broj ljudi, dok veliki dio
čovječanstva pati u oskudici i bijedi. U našem
vremenu bilo je onih koji su riječima i djelima
ukazivali na pravi put. Primjerice Majka Terezija i
Ivan Pavao II. živjeli su i djelovali na taj način da
njihove riječi nisu mogli čuti i njihova djela nisu
mogli vidjeti samo oni koji su uistinu „tvrda srca“.
Zašto je pak srce onih koji imaju bogatstvo i moć
toliko tvrdo da ne čuju plač i vapaje ljudi u nevolji,
čak niti u prigodama kad ih se izravno opominje
i moli za pomoć? Doista je teško odgovoriti na to
pitanje, ali unatoč svemu treba djelovati i govoriti
7
ne opravdavajući se da smo nemoćni nasuprot
moćnima, jer svatko od nas čak i oni „najmanji“
među nama može nešto učiniti.
Upravo je vrijeme Božića dobra prigoda da
počnemo djelovati i to najprije od sebe, zatim kod
svojih najbližih i bližnjih i to na način da širimo
ozračje ljubavi i mira, koje „čudo u štalici“ obilno
dariva svim ljudima dobre volje. Od nas se dakle
ne traži ništa nemoguće i nedostižno, već jedino
dobra volja, a gdje ima dobre volje s neba će
zacijelo sići i mir, o kojemu su pjevali anđeli kad
se Isus rodio u Betlehemu. Navješćujući Radosnu
vijest anđeli su pjevali: „Slava Bogu na visini, a na
Zemlji mir ljudima dobre volje!“ Možda obilje mira
i ljubavi, koje posjeduju ljudi dobre volje , u ovom
božićnom vremenu probudi i savjest onih koji
imaju bogatstvo i moć, ali su nažalost „tvrda srca“.
 BOŽIĆ piše: Tin Kolumbić

Božić u obitelji
Te večeri
majčine su riječi
bile pune svjetlosti.

U njezinom pogledu
blistala je zvijezda.
Ruke su joj bile
dva topla gnijezda.

I očeve stroge riječi

bile su mi drage.
Žuljevite mu ruke
postale su blage.

Zvijezde i mjesec
nad kućom su cvali.
Prijateljski se javljao
naš konj u štali.

Ljubavlju roditelja
kuća je mirisala,
mirom Božjim
duša mi je disala.

Pitao sam majku:

Što će se dogoditi?
Budi dobar - reče mi,
naš dom će noćas
Isus pohoditi.

8
 PITAM SE, PITAM... piše: don Milan Šarić

Zoc su viške jaslice 2021. bile

u ispovidnici?
A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim nebom
čuvahu noćnu stražu kod svojih stada.
Drogi Forani i svi drugi ca štijete ovaj tekst,
grijeh jer grijeh je prostor našega najvećega jada i bijede.
Isus nam želi reći kako nas on nikada ne ostavlja, pa
čak i onda kada bismo i mi same sebe napustili.
za prošli Božić, 2021. godine, zajedno s tadašnjim Ispovijed i euharistija su prostori konkretnog
viškim kandidatima za sakrament krizme, susreta s Bogom. Ali i još nešto poručuju baldahin
uredio sam jaslice u župnoj crkvi Gospe od i ispovjedaonica: pod vedrim nebom, baldahinom,
Milosrđa (Spilice), koje su bile smještene u staroj u ispovjedaonici nije samo Bog nego i ljudi.
ispovjedaonici i ispod baldahina. Nakon što su bile Baldahin nose ljudi, Presveto pod njim nosi čovjek
gotove stavio sam slike na facebook stranicu župe - svećenik; svećenik (čovjek) je u Kristovo ime u
Vis uz popratni tekst: A zašto su jaslice ove godine u ispovijedaonici. On je tamo ne samo u ime Božje
ispovijedaonici i ispod baldahina? Odgovor ćete dobiti nego i u ime Crkve. Kad susrećemo Boga susrećemo
ako dođete na polnoćku. I kako sam obećao tako sam i druge ljude i obrnuto. Nemoguće je susreti Boga,
i učinio. Propovijed na polnoći sam iskoristio kako vidjeti Boga, dotaknuti Boga ako se istovremeno ne
bih odgovorio na to pitanje. Međutim, nakon nekog susreće, vidi ili dodiruje druge ljude. Ljudi su živa
vremena kad sam došao na Hvar govori mi Zorka: Božja ikona. Ja i moj Bog uvijek ide u zajedništvu s
Ma nisi non reko zoc su ti jaslice bile u ispovidnicu. Jer drugima - Mi i naš Bog - Ja i moj Bog i moji bližnji.
odgovor su čuli samo oni koji su bili na misi u Visu. Neka nam ovaj Božić bude događaj susreta s
Pa evo ovim tekstom želim odgovoriti na to pitanje. Bogom, sa Crkvom, s bližnjima i sa samima sobom.
Dakle zoc su viške jaslice 2021. bile u ispovidnici i ispod Na dobro von Porojenje dojde!
baldahina? Kako polazište i inspiracija poslužile su riječi
iz Lukina evanđelja koje se naviješta u misi božićne
noći (polnoćka), a nalaze se na početku ovoga teksta.
Pod vedrim nebom - to nebo simbolizira baldahin
budući da je drugi naziv za njega nebnica ili nebo.
Međutim to nebo nije samo ono vedro noćno nebo
bez oblaka, obasjano zvijezdama ili mjesecom.
Vedro nebo prije svega označava našu otvorenost
i spremnost na izlazak iz vlastitih skučenosti i
zatvorenosti. Povrh svega to znak našega sjedinjenja
s Bogom bez ikakvih zapreka, a upravo Kristovo
rođenje nas oslobađa za takav odnos s Bogom.
Postavši čovjekom Krist je uklonio i sve zapreke
između Boga i ljudi. Baldahin nas također podsjeća
i na sakrament euharistije koji je Božja trajna i
konkretna (materijalna) prisutnost među nama.
Ispovjedaonica - dok su figure pastira i ovaca bile ispred
ispovjedaonice, a ispod baldahina, Sveta obitelj je bila
u samoj ispovjedaonici, a mjestu na kojemu inače sjedi
svećenik. Isus se rađa ne u našim palačama, nego u
prostorima našega najvećega jada. Dolazi tamo gdje
smo najranjiviji, najsiromašniji - dolazi tamo gdje je naš

9
 SVJEDOČANSTVA
Svetac koji ne poznaje
granice
J ednom izrečene, riječi ponekad dugo lebde
nezaposlene dok konačno budu prizvane da
bi izazvale reakciju kad za to dođe vrijeme. Tako
sam se nedavno sjetila jedne davne objave na
Facebooku u kojoj je bilo pitanje zna li netko za
slučaj da se zagovorom sv. Prošpera dogodilo neko
čudo. Potaknuta tim sjećanjem sjela sam i zapisala
ovo svjedočanstvo koje sam se spremala zapisati
već par mjeseci, ali sam do sada oklijevala jer -
zar neću ispasti smiješno i naivno? „Nije važno“
- odzvanja mi u ušima, stavi sve na papir i ne brini
što će biti dalje.
Kraj priče je sljedeći - vjerujem da je moja majka
ozdravljena zagovorom svetog Prošpera i Gospe.
Vjerujem da se dogodilo čudo. S druge strane,
10
piše: Anna Tuszynska
upravo je nevjerojatno kako se od početnog
ushićenja i jednotjedne radosti i sreće zbog činjenice
da se dogodilo nešto neobjašnjivo, neočekivano
i dobro lako prođe do ponovno svakodnevnog
grintanja zbog nebitnih sitnica.
A sada redom. U lipnju prošle godine mami je
konačno rečeno da oklijevanja više nema, neka se
pripremi za operaciju ugradnje stenta jer je desna
vratna arterija zatvorena 80%. Nije to bio grom iz
vedra neba, znali smo da je stanje ozbiljno. Već
prije deset godina nalaz je pokazao da je ta desna
strana sužena 60% i svake godine, kako je odlazila
na kontrole, to stanje bilo je ili isto ili - što je bilo
za očekivati - gore. Kad je došlo na prohodnost od
samo 20%, doktor je rekao da treba ugraditi stent.
 KruvenicA
SVJEDOČANSTVA
Mama ima sedamdeset pet godina pa je morala
napraviti dodatne pretrage da zahvat prođe u
redu. Tako je ona do sredine jeseni obavila sve
što treba i koncem listopada bila upisana na listu
čekanja. Poziv u vezi termina trebala je dobiti u
roku od par tjedana, najviše mjesec dana. Čak
je i torbu spakirala da bude spremna. U početku
optimistični, počeli smo biti malo zabrinuti kad taj
poziv nije stizao. Prošla su dva mjeseca, bližio se
kraj godine, Božić i praznici pa smo se tješili da će
je čim prođe Nova godina konačno nazvati. Kao što
možete zamisliti, to se nije dogodilo. A u meni, a
vjerujem da je i moja majka slično osjećala, iako je
preda mnom glumila junakinju, počela se javljati
strepnja i jednostavno strah za njenu sudbinu.
Privatne ustanove takve operacije ne obavljaju pa je
trebalo čekati. U međuvremenu stanje s koronom
se opet pogoršalo pa je bio ograničen broj ležaja
na odjelima koji inače nisu predviđeni za zarazne
bolesSiječanj je bio najgori. Mama je svake srijede
odlazila privatno kod liječnika koji ju je stavio na
spomenutu listu čekanja i koji je trebao operirati
u bolnici kad dođe na red. Najgore je bilo upravo
to stanje nemoći, taj osjećaj da radiš nešto jer ti je
rečeno da to napraviš, ali nemaš nikakvog utjecaja
ni na što. Mama je svake srijede čula od doktora
istu stvar - dulje ne možemo čekati, to treba
operirati, ali trebate se strpjeti jer ima ljudi koji su
na listi ispred vas. Mjesec dana je puno vremena
za svakakva razmišljanja jer ako je u lipnju stanje
bilo ozbiljno, kako je sada, više od pola godine
kasnije? Mislim da joj je u međuvremenu skočio i
šećer i tlak od cijelog tog stresa, a mene je počela
hvatati lagana panika jer sam se počela pribojavati
da je naprosto mogu izgubiti. Vrijeme je prolazilo.
Taj osjećaj nemoći bio je užasan. Moj brat je bio njoj
na pomoći, a ja sam čekala poziv kad da krenem
na put gore jer smo se dogovorili da ću ja poslije
operacije biti par tjedana s njom.
Ne sjećam se točno kada, ali počela sam odlaziti pred
svetog Prošpera svakog utorka. To je vjerojatno bilo
tek onda kad je malo zagustilo, naravno. I samo
sam molila - sveti Prošpere, pomozi! Što drugo reći
svecu?
Došao je početak veljače, točno 9. veljače, srijeda,
kad je moja mama ponovno bila kod onog doktora.
Toga dana joj je rekao neka 11. veljače bude u 8 sati
11
ujutro u bolnici gdje će je pregledati pa reći što dalje.
Tako je ona u 8 sati ujutro, 11. veljače, na blagdan
Gospe Lurdske, bila u pratnji mog brata primljena
u bolnicu na završne pretrage, a ja sam u isto
vrijeme bila prisutna na misi kod koludrica moleći
kao rijetko kad u životu. Molila sam zapravo samo
jednu stvar - molila sam neka je prime u bolnicu,
neka je više ne šalju na čekanje jer je vremena
malo. I tek kao drugo - neka operacija prođe
bez komplikacija. Dva sata kasnije mama me je
nazvala i rekla da operacije neće biti jer su pretrage
pokazale da je arterija sužena ne 80% nego samo
35% što je zapravo odlično za njezinu dob. Kako je
mama imala sa sobom prethodne nalaze, ponovljen
je ultrazvuk još dva puta, pa je nakon nekih pola
sata konzultacija doktor izašao i s osmijehom na
licu rekao: Gospođo, ozdravili smo vas! Nakon
kratkotrajnog ushićenja, mama je ipak htjela
doznati kako je to moguće. Pa već deset godina
prati situaciju, kako je moguće da je to jednostavno
nestalo? Nitko nije znao reći, a za jedino logično
objašnjenje navodili su to da je u bolnici oprema
bolja od onih u običnim ambulantama. Ali što sa
petnaestak prijašnjih nalaza koji su pokazivali
postupno pogoršavanje stanja kroz deset godina?
Mama je dobro, pao joj je kamen sa srca, a kad sam
njoj ispričala o sv. Prošperu, odgovorila je da ona
vjeruje u takve stvari. Vjeruje da se čuda događaju.
Volim se sjetiti tog osjećaja sreće i zahvalnosti koji
me je tada obuzeo. Osjećala sam se ponovno kao
malo dijete koje zna da netko drugi rješava sve
njegove probleme. Kao da mi Božja ruka briše suzu
radosnicu dok neki glas govori: zašto se brineš
toliko? „Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli
ga zaištete.“ Jer molila sam jedno, a dobila sasvim
nešto drugo, neusporedivo bolje. Nešto za što mi
nije palo na pamet moliti. Čudo.
Kako zahvaliti za ovako nešto? Je li dovoljno sve
zapisati i objaviti? Nije. Hoću li napraviti nešto
konkretno i ako da, onda što? Tako tjednima
razmišljajući skoro upadnem u zamku vlastite
oholosti, no odjednom shvatim na koji ću način
najbolje zahvaliti za neočekivan, sretan rasplet.
Valja mi se ugledati u primjer svetih zagovornika!
Kako biti poslušan i ponizan učiti od Isusove Majke,
te po primjeru svetog Prošpera manje govoriti, a
više šutjeti. I prolaziti zemljom čineći dobro.
 UMJETNICI
Novo djelo akad. kipara fra Joakima Gregova
„Blaženi Alojzije Stepinac
i obitelj“
I mati mogućnost ući u prostor „posvećen“
stvaralačkom duhu i nadahnuću vrhunskog
umjetnika doista je duhovni doživljaj i iskustvo,
koje ne samo da ushićuje i zanosi onoga koji u
taj prostor uđe, nego ga i duhovno obogaćuje i
oplemenjuje. Stoga sa zahvalnošću umjetniku, akad.
kiparu fra Joakimu Gregovu koji mi je prijateljski
omogućio u svojem hvarskom umjetničkom
atelieru doživjeti posebno i jedinstveno umjetničko
iskustvo u njegovom stvaralačkom procesu, pišem
o tom iskustvu i želim ga podijeliti i s čitateljima.
Posebno mi je zadovoljstvo i radost što sam
u spomenutoj prigodi imao sreću doživjeti i s
umjetnikom porazgovarati o jednom od njegovih
kiparskih ostvarenja, koje će još izvjesno vrijeme
biti obavijeno određenom tajnovitošću, budući da
autor još ne želi otkriti gdje će i kada nova skulptura
biti postavljena i predstavljena javnosti. Međutim
nije tajna da se radi o skulpturi bl. Alojzija Stepinca,
koja je za mene duhovna blagodat, a nadam se da će
je na sličan način doživjeti i svi oni koji će je jednog
dana imati sreću vidjeti i gledajući je duhovno se
obogatiti i oplemeniti.
Akad. kipar fra Joakim Gregov u stvaranju svojih
umjetničkih djela primjenjuje jedinstveni postupak,
koji se u prvi mah nekome može učiniti neobičan, a
zapravo je najbliži pojmu i smislu stvaranja. Naime
umjetnik Gregov djelo, odnosno skulpturu najprije
stvori riječima. Ta nas činjenica upućuje na tekst
Ivanova evanđelja u kojemu je o stvaranju svijeta
zapisano: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i
Bog bijaše Riječ. Sve po njoj postade i bez nje ne postade
ništa. Ako je dakle u početku svega stvorenog Riječ
imala bitnu ulogu, prirodno je i logično da pojedini
umjetnici u početku svog stvaranja određenog djela
u riječima nalaze izvorni poticaj i nadahnuće, kao
što to radi fra Joakim Gregov. Na primjeru jedne od
njegovih netom dovršenih skulptura najbolje ćemo
spoznati posebnost, vrijednost i značaj takvog
12
piše: Tin Kolumbić
njegova načina stvaranja. Prije nego je svoju novu
skulpturu bl. Alojzija Stepinca počeo ostvarivati
u bronci, umjetnik Gregov je zapisao Stepinčeve
riječi, koje su se stvaralačkim nadahnućem „rodile“
u umjetnikovoj svijesti gledajući Stepinca koji stoji
pred tužiteljima i svjestan svoje nedužnosti, hrabro
i neustrašivo pita one koji ga optužuju: A za koja
me to dobra djela optužujete? Da li zato što volim svoj
narod? Da li zato što mi je obitelj svetost u koju se ne
dira, jer je Božja odredba da je obitelj u naravi božanska
zajednica Duhom Svetim snažena? Da li zato što su
djeca vrhunsko dobro čovječanstva? Da li zato što je
najveća čovječnost štititi siromašne, krijepiti umorne?
Da li zato što sam spreman i nepokolebljiv umrijeti za
svoj narod? Da li zato što se zalažem dižući svoj glas
protiv svake nepravde od bilo koje strane?
Na temelju zapisanih riječi umjetnik objašnjava
kako je doživio Stepinčevu osobnost prije nego ju je
počeo ostvarivati u skulpturi: Lik kardinala Stepinca
vidio sam u susretu s obitelji, koja je osnovna zajednica
svetosti. Vidim ga kao onoga koji je sišao i ostao u toj
zajednici jednak pred Bogom i ljudima. Kad nekoga
voliš, onda je to tvoje, a kad pak nekoga ili nešto ljubiš,
onda to više nije tvoje, nego to si ti.
Nakon ovog nadahnutog, duhovnošću i osjećajima
bogatog stvaranja riječima kipar Gregov počinje
stvaranje rukama, koje su zapravo poslušne
izvršiteljice onoga što je već stvoreno u njegovoj
svijesti i njegovom stvaralačkom duhu. U tim
trenutcima događa se ono što smatram da je kod
kipara Gregova jedinstveno i posebno, odnosno
izvorno samo njegovo. Naime, u stvaralačkom
postupku kipar vrši „pretvorbu“ materijalnog,
primjerice kamena, drva ili bronce - u duhovno.
Nakon izvršene „pretvorbe“ zadivljuje nas
konačni uradak, jer gledajući ostvarenu skulpturu
svjedočimo čudesnosti koja nam otkriva da je
materija u ostvarenoj skulpturi izgubila svoju
„materijalnost“ postavši umjetničko djelo koje zrači
 KruvenicA
UMJETNICI

čistom duhovnošću. Tu čudesnost duhovnosti, što predstavljajući Stepinca u društvu s članovima

je temeljna vrijednost umjetničkog stvaranja akad. obitelji predstavio i istaknuo našeg blaženika,
kipara Gregova doživljavamo kod svih njegovih a nadamo se uskoro i našeg sveca, ne samo kao
skulptura. veličinu u sferi duhovnosti i svetosti nego i njegovu
Novo umjetničko djelo fra Joakima Gregova, povijesnu veličinu, jer da je Stepinac pristao na
odnosno skulptura bl. Alojzija Stepinca i obitelji, raskid Crkve u Hrvata s Vatikanom, Hrvatska
kao što smo već istaknuli, poput svih Gregovljevih bi danas bila izvan okvira zapadne kulture i
djela svjedoči bitnu vrijednosnu sastavnicu njegova civilizacije, a to bi bila tragedija za tadašnje i sve
stvaralačkog postupka i konačnog ostvarenja bitka buduće hrvatske naraštaje. Stoga će ovo djelo fra
duhovnosti u odabranoj vrsti materije, koja pod Joakima Gregova, kada bude postavljeno u javnom
čudesnim utjecajem umjetničkog duha prima iskru prostoru, zacijelo imati višeslojno duhovno i
života, te od nežive tvari postaje živa osobnost. povijesno značenje.
Pred takvim djelima gledatelj može stajati
ponizno zadivljen i začuđen stvaralačkom snagom
duhovnosti koja je čvrstu i bezobličnu materiju
„pretvorila“ u čistu duhovnost, koja ima moć iz
ovoga stvarnog svijeta uznijeti nas u onostranost.
Nova skulptura fra Joakima Gregova „Bl. Alojzije
Stepinac i obitelj“ uz već istaknute umjetničke
vrjednote posjeduje i iznimnu sadržajnu
vrijednosnu sastavnicu koja ističe Stepinčev odnos
prema svetosti obitelji, što je autor već naglasio
u samom početku stvaranja skulpture, odnosno
u svom „razmatranju“ izraženom riječima što
ih je kipar „čuo“ u svojoj svijesti razmišljajući o
ostvarenju Stepinčeve skulpture u bronci. Radi
značaja i vrijednosti obitelji u našem vremenu
ponovit ćemo te riječi što ih je u autorovoj svijesti
Stepinac uputio onima koji su ga sudili: Da li me
optužujete zato što mi je obitelj svetost u koju se ne
dira, jer je Božja odredba da je obitelj u naravi božanska
zajednica Duhom Svetim snažena?
Predstavljajući bl. Alojzija Stepinca s članovima
obitelji umjetnik Gregov je imao na umu dvostruki
značaj blaženikova odnosa prema obiteljskoj
zajednici. Naime, kardinal Stepinac je za života
u svom pastoralnom radu osobito isticao značaj
i vrijednost skladne i zdrave kršćanske obitelji
kao temelja za zdravo stanje duha u društvu i
nacionalnoj zajednici, a posebice za odgoj djece
u ozračju roditeljske ljubavi i poštivanju starijih.
Osim toga povijesna je Stepinčeva zasluga što
je unatoč pritisku od strane komunističke vlasti
uspio sačuvati širu obiteljsku zajednicu, odnosno
obitelj Crkve u Hrvata i njezinu neraskidivu
vezu i višestoljetnu vjernost Vatikanu. Zaključno
želim naglasiti da je kipar fra Joakim Gregov

13
 OBLJETNICE
Proslavljena 60. obljetnica redovništva
s. Marije Nives Vujević
N a blagdan sv. Skolastike 9. veljače, u samostanu
i crkvi sestara benediktinki u Hvaru svečano je
proslavljena 60. obljetnica redovništva s. M. Nives
Vujević.
Euharistijsko slavlje predvodio je generalni vikar
Hvarske biskupije i župnik Jelse don Stanko Jerčić.
Koncelebrirali su hvarski dekan i župnik don Toni
Plenković te biskupijski kancelar i župnik Brusja i
Veloga Grablja don Ivan Jurin. Liturgijsko pjevanje
predvodio je jelšanski župni zbor sv. Cecilije pod
ravnanjem i harmonijskom pratnjom maestra
Slavka Reljića.
Don Stanko je u propovijedi napomenuo kako među
Isusovom Dvanaestoricom polovicu čine bratski parovi
te dodao: A danas slavimo veliku Skolastiku, veliku
sestru još većeg Brata, vjerojatno su blizanci, kako nam
sugerira i natpis na njihovim zajedničkim grobom u
Monte Casinu: „Benedikt i Skolastika došli su na zemlju
jednim porodom, bili su odani Bogu jednom pobožnošću
i ovaj ih jedan grob čuva.“
Potom je upozorio kako bi se moglo pomisliti da je
svetost nasljedna osobina koja se događa po nekom
genetskom kodu, kao i izvrsnost u sportu, npr.
14
piše: Stipo Marčinković
Janice i Ivice Kostelić te Blanke i Nikole Vlašić. No,
njihovi bi nam roditelji jednoglasno posvjedočili:
Da, mi im jesmo puno pomogli, ali, ipak, uz Boga koji
ih je obdario karizmom i talentom te izvrsnim tjelesnim
i duševnim predispozicijama, glavni čimbenik njihovih
sportskih uspjeha su oni sami, njihovo htijenje, naporno
vježbanje i neizmjerni trud koji su ustrajno ugrađivali u
ta svoja postignuća.
Pogotovo sve to vrijedi za dosege svetosti, ustvrdio je
don Stanko spomenuvši sv. Franu Asiškoga kojemu
je otac sudskom tužbom i kućnim pritvorom nastojao
izbiti te „svetačke mušice iz glave“.
Don Stanko je poručio: Ma koliko se loše u tome
osjećali, valja nam ponizno se udarati u prsa i vapiti
„moj grijeh“, ali i ne zanemariti onaj zdravi i prirodno
inteligentni pogled našeg puka kršćanskog, a to je: prvi
spasiteljski korak jest u prihvaćanju istine kako nam je
svima potrebno obraćenje, itekako. Sačuvaj Bože da se
spotaknemo o drugačije razmišljanje - ala jednog čovjeka
u župi Vrbanj, koji, kad je čuo riječ „obraćenje“, reče:
„Ko da smo mi pogani pa se tribamo obratit! Nasuprot
tomu, čitamo u životopisu svete Terezije Velike: nakon 20
godina života u samostanu u Avili, koji se bio pretvorio
 KruvenicA
OBLJETNICE

u kojemu je bariton Dario Belić otpjevao pjesmu A.

Dvoržaka „Gospod Bog je pastir moj“, a komorni
sastav zbora pjesmu „Ubi Caritas“ M. Duruflea.
Potom su Dominika Fistonić i Milovan Duboković
izveli recital o iznimno zanimljivom životnom putu
u dnevni boravak dokonih avilskih gospođa iz visokoga s. Nives. U recitalu je osobito istaknuta njezina
društva, u kojemu se, dakle, živjelo poprilično mondeno, velika ljubav prema Hajduku, po čemu je dobila i
svjetovno, Terezija je doživjela obraćenje da bi potom, treće ime - Časna Torcida. Nakon recitala zbor je
u tandemu s Ivanom od Križa, samostan po samostan otpjevao pjesmu don Ante Mateljana „Mila zemljo
reformirala, radikalno obnovila vrlo razgranati karmelski naša“, za koju je glazbu napisao don Šime Marović.
red, muški i ženski“, rekao je don Stanko i naveo još Recitator je bio M. Duboković. Liturgijsko slavlje
jednu klasičnu uzrečicu: „Nitko nije svetac prije smrti!“ završeno je pjesmom „Zdravo Djevo“.
te protumačio da je to točno, ali jednako tako. Neki su od Nives Vujević (Vida Karmela) rođena je 16. srpnja
nas dosegli godine u kojima možda i nismo više sposobni 1939. god. u Jelsi od oca Marina i majke Ivke r. Mušura.
za veliki rad u vinogradu Crkve Božje, ali čak i u 11. U samostan sestara benediktinki sv. Ivana Krstitelja i
uri svoga životnog dana možemo ozbiljnije poraditi na Antuna Opata u Hvaru ušla je 13. prosinca 1961.
obrađivanju svoga osobnog vinograda te pri tom preteći
same sebe i svoju dušu posvetiti, da bi nas - konačno
- naš Spasitelj poveo u Svetište Gospodnje, da, kao i
sveti Dizma, supatnik Isusov, u smrtnome svome času
čujemo Njegovu spasonosnu riječ: „Bit ćeš sa mnom u
raju! poručio je don Stanko, čestitavši dijamantni
jubilej sestri Nives s riječima pjesme koju joj je za tu
prigodu napisao.
Pri kraju misnog slavlja Hvaranka Ivona Jagnjić
Kundid je u ime župe Hvar darovala s. Nives
cvijeće, a Jelšanke Ana Huljić i Jelena Ostojić sliku
Paula Bunčuge na kojoj je prikazana poznata
hvarska procesija „Za Križen“.
Hvarski župnik don Toni Plenković srdačno je
čestitao slavljenici i hvarskim benediktinkama na
čelu sa sestrom Anom Vukas.
Nakon misnog slavlja uslijedio je prigodni program

15
 REPORTAŽA
Križni put
zanemarenim dijelom
otoka Hvara
P obožnost križnog puta otoka Hvara održana je
u subotu 2. travnja na trasi Bogomolje - Gdinj
- Zastražišće. Po završetku pobožnosti hvarski
biskup Ranko Vidović predvodio je misno slavlje
u crkvi Sv. Nikole.
Na križnom putu dugačkom 19 kilometara
sudjelovalo je oko 300 vjernika svih uzrasta.
Pobožnost je počela u jutarnjim satima himnom
križnog puta „Daruj nam mir“ u župnoj crkvi
Gospe Karmelske u Bogomoji. Prisutne vjernike
pozdravio je, a pri polasku i blagoslovio, župnik
Bogomolja i Gdinja fra Mario Divković. Potom se
išlo do Pjace, pred zatvorenu starokatoličku crkvu,
i kapelice Sv. Vicenca u Jerkovu Dvoru, zatim do
kapele Gospe od Zdravlja, koja je na starom putu
između Bogomolja i Gdinja, a onda do stare župne
crkve Gospe od Zdravlja u Gdinju i crkve Sv. Lucije.
Tu se predvoditelj križnog puta don Toni Plenković
spomenuo dugogodišnjeg župnika Bogomolja i
Gdinja fra Augustina Tomasa. Povorka je nakon
16
piše: Stipo Marčinković
toga došla do župne crkve Sv. Jurja u Gdinju
gdje je sudionike dočekao i pozdravio župnik fra
Mario. Zatim su se hodočasnici uputili do crkve Sv.
Petra u Visokoj gdje je župnik Divković sa svojim
župljanima pripremio okrjepu za sudionike.
Okrijepljeni hodočasnici stigli su do crkve sv.
Roka gdje je, između ostaloga, biskupijski kancelar
don Ivan Jurin pročitao molitvu pape Franje za
prestanak rata i mir u Ukrajini.
Don Toni je preporučio da se od te postaje u šutnji
ide prema župi Zastražišće i prije ulaza u tu župu
moli Gospina krunica mira. U Zastražišću su se
hodočasnici najprije zaustavili kod kapele Gospe
od Ruzarija u Grudcu te su se potom popeli na
brdo kod crkve sv. Barbare. Na kraju pobožnosti
turistička voditeljica na otoku Hvaru Ivana
Mateljan rekla je da je crkvica sv. Barbare prvi put
spomenuta 1407., što je čini jednom od najstarijih
crkvica na otoku.
 KruvenicA
REPORTAŽA
Rekla je da je ovaj dio otoka kroz povijest bio
zanemaren te da je i danas, a to pokazuje činjenica
da na ovom dijelu otoka stanovništvo ni danas
nema vode. Istaknula je da im je ovaj križni put bio
velika čast, spomenuvši kako i oni imaju procesiju
Za križen na Veliki četvrtak i na Veliki petak.
Naglasila je da njihov križonoša u uvali Stiniva
stavlja križ u more kako bi bili u vezi s cijelim
svijetom. Nakon toga hodočasnici su se spustili do
kapele Sv. Roka u Jerkovu Dvoru, a onda krenuli k
crkvi Gospe Snježne u Donjem Polju. Konačno su se
ponovno uspeli na drugo brdo na kojemu je župna
crkve sv. Nikole u kojoj je hvarski biskup Ranko
Vidović u popodnevnim satima predvodio misno
slavlje u suslavlju dvanaest svećenika, koji su kao
hodočasnici pratili svoje župljane na križnom putu.
Među njima bio je generalni vikar i župnik Jelse
don Stanko Jerčić, hvarski dekan i župnik don
Toni Plenković, dekan otoka i župe Vis don Milan
Šarić, biskupijski kancelar i župnik Brusja i Veloga
Grablja don Ivan Jurin, župnik Bogomolja i Gdinja
17
fra Mario Divković te župnik Zastražišća i Poljica
don Josip Franulić Bepo.
Dekan Plenković je na svim postajama čitao križni
put vjeroučitelja i pisca Nikole Kuzmičića, koji je
rodom iz Zastražišća, te je na 12. postaji upoznao
prisutne s njegovim životom. Pojedini vjernici
spomenutih župa nosili su križ i čitali biblijske
tekstove koje je odabrao don Toni. On je na svakoj
postaji sudionicima uputio poruke. Mladi bračni
par Marko i Karolina Rubil, članovi molitvene
grupe „Novo srce“ iz Slavonskog Broda, kojima
je ovo bio šesti križni put u Hvarskoj biskupiji,
uz gitaru su započinjali prigodne pjesme, a na
misnom slavlju su predvodili liturgijsko pjevanje.
Na početku misnog slavlja muški pjevači braća
Vinko i Jurica Beroš te Tomislav Fistonić i Ignacije
Zaninović otpjevali su dio Isusove muke.
Biskup Vidović na početku mise pozdravio je
vjernike te pohvalio svećenike što su kao pravi
pastiri izveli na pašu svoje stado, a onda ga doveli ovdje
na izvor“, tj. euharistiju.
Pobožnost križnog puta je najljepši i najbolji uvod
u misu i priprema za nju. Križni put je zapravo ispit
savjesti, ispit samoga sebe. Vjerujem da ste dopustili da
vas dotakne Gospodin. Vjerujem da ste upoznali sebe
onakvima kakvi jeste. Pozivam vas u ovom trenutku
da stavite na ovaj oltar sebe takvima kakvi jeste, sa
svim plusevima i minusima, s onim s čim se možete i s
onim s čim se ne možete dičiti. Dopustimo Gospodinu
da On svojom milošću zahvati u našu stvarnost. Neka
nas očisti od kukolja, od onoga što nam ne pripada kao
djeci Božjoj. Zahvatimo u ovaj Njegov izvor. Primimo
 KruvenicA
REPORTAŽA
Njega samoga da se mognemo vratiti kućama radosni,
da možemo Isusa podariti onima s kojima živimo i koje
nam je On povjerio, rekao je biskup Vidović.
U propovijedi je, između ostaloga, istaknuo da
pobožnost križnog puta spada u red najdivnijih
i najsadržajnijih pobožnosti koje nam nudi naša
vjera jer slavimo najveće otajstvo naše vjere -
Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Naglasio je da
križni put ne bi imao nikakvog smisla da Krist nije
18
uskrsnuo. Pobožnost Križnog puta je otvoreno srce
Isusa Krista te iz tog srca crpimo snagu za našu
stvarnost, bez obzira koliko god ona bila teška,
rekao je biskuNapomenuo je da je kao dugogodišnji
župnik uvidio kako se ovoj pobožnosti često
pristupa pogrešno i površno. Križni put se obavi,
ali u ljudima i s ljudima se ništa ne dogodi, rekao
je. Bude se na izvoru, a kući se ode jadnije nego što
se došlo.
Bit križnog puta je u tome da se mi ne pridružujemo
njem, nego se On pridružuje nama, kao onoj dvojici
učenika na putu u Emaus. Oni su na Veliki petak umrli
zajedno s njim i zajedno s njim su pokopani. Razočarani i
bez nade vraćaju se doma, u svoju svakidašnju stvarnost.
Na svom putu beznađa, na svom križnom putu susreli
su Isusa koga su prepoznali tek navečer ‘u lomljenju
kruha’. Potom, iako umorni od puta, ustaju na noge
i kažu: ‘Nije li u nama srce gorjelo dok nam je putem
govorio!’ Više nisu umorni jer su njega susreli, jer im
je On osmislio život. Idu nazad u Jeruzalem navijestiti
radosnu vijest da je On živ. Smisao je križnog puta
prepoznati Gospodina u svojim prilikama i neprilikama,
u padovima i slabostima. I što je veća moja nemoć, On
me više diže, nestaje umor, a nastaje radost susreta s
Njim, rekao je.
Ističući da je Isusova riječ učinkovita u našim
srcima, biskup je pozvao vjernike da radost koju
su primili ponesu svojim bližnjima. Vidim da ste
umorni, ali milost koju ste danas dobili jača je od umora.
Veliko je iskustvo koje ste s Kristom doživjeli na ovom
križnom putu. Ako dogodine na križnom putu bude onih
koji se na to odluče na temelju vašeg životnog svjedočenja
Krista, onda to znači da je ovaj križni put uspio. Kad
večeras primite Krista i osjetite puninu radosti, pođite s
ovog susreta puni te radosti i navijestite Krista onima s
kojima živite, koje susrećete i koje vam je Bog povjerio,
zaključio je biskup Vidović.
Na kraju misnog slavlja biskup Vidović zahvalio je
svim sudionicima i organizatorima ove pobožnosti,
među kojima su doprinos dali dekan Plenković,
župnik Divković i kancelar Jurin te župljani Gdinja
i Zastražišća, koji su na kraju okrjepom ugostili sve
sudionike. Don Stanko je istaknuo osobitu ulogu
dekana Plenkovića. Potom je otpjevana himna
„Daruj nam mir“. Na kraju je župna pjevačica Lena
Fistonić zajedno s domaćim pjevačima otpjevala
pjesmu „Sveta Bogorodice“.
 OBLJETNICE
50 godina smrti nadbiskupa Mihe Pušića
Propter opus Christi usque
ad mortem
D ana 9. svibnja 2022. napunilo se točno 50
godina od smrti zaslužnog hvarskog biskupa,
nadbiskupa Mihe Pušića. Na sam dan obljetnice
obavljena je komemoracija na hvarskom groblju. U
18 sati bila je svibanjska pobožnost u kapeli Gospe
Žalosne na groblju. U 18.30 sati prigodnu riječ o
nadbiskupu Pušiću održao je Joško Bracanović:
U žežin sv. Prošpera, na današnji dan pred točno 50
godina, 9. svibnja 1972. preminuo je zaslužni hvarski
biskup, nadbiskup Miho Pušić.
Rođen 25. kolovoza 1880. u gradu Visu, u obitelji
Ivana i Erminije r. Kargotić. Za svećenika je zaređen
u istom gradu 27. rujna 1903. godine. Služio je kao
župni pomoćnik Luki Papafavi u Supetru, a kada je on
postao šibenski biskup, Pušić ga nasljeđuje kao župnik.
Biskupom ga je imenovao papa Pio XI 21. lipnja 1926.,
a iste ga je godine 21. rujna posvetio splitski biskup
Klement Bonefačić u hvarskoj katedrali. I ovdje je na
funkciji naslijedio Papafavu. U razdoblju između dva
svjetska rata istaknuo se kao energični pastir, biskup
Katoličke akcije i organizator Euharistijskih kongresa u
svojoj biskupiji. Bio je predvodnik liturgijskog pokreta
u Hrvata. Organizirao je izdavačku kuću „Zvijezda
mora“ koje je izdavala prvi liturgijski časopis u
19
piše: Stipo Marčinković / Uredništvo
Hrvatskoj „Život s Crkvom“. Nastojao je oko obnove
muškog benediktinskog reda, što je i uspjelo zahvaljujući
svećeniku naše biskupije o. Martinu Kiriginu. U Drugom
svjetskom ratu je radio na dobrobiti lokalnog pučanstva,
posebice po pitanju prehrane i skrbi za stanovništvo,
u čemu mu je pomagao i nadbiskup Alojzije Stepinac
preko zagrebačkog Caritasa. Više se puta zauzimao za
oslobođenje zarobljenika, najčešće partizana. Njegove
zasluge su nakon rata komunističke vlasti zaboravile.
Prozivan je da je odlikovan od Poglavnika, međutim on to
odlikovanje nikad nije primio. Više puta su mu prijetili,
čak je bio potaknut napad na biskupski dvor. Razlog
je bio čvrsti stav biskupa Pušića u obrani prava crkve.
Oštro se suprotstavio staleškim udruženjima katoličkih
svećenika zbog čega je bio izložen sudskom progonu i
kažnjen novčanom kaznom. Od 1948. do 1950. upravljao
je i zadarskom nadbiskupijom i tako stekao osobnu titulu
nadbiskupa. Godine 1955. dobio je pomoćnog biskupa
Andra Štambuka, dotadašnjeg biskupskog kancelara,
no on je preminuo nedugo nakon posvećenja. Od 1956.
u upravljanju biskupijom pomaže mu pomoćni biskup
Celestin Bezmalinović. Oko godine 1960. zdravlje
mu se pogoršalo i sve se manje pojavljivao u javnosti.
Bezmalinović ga je kao ordinarij naslijedio 1968. g., a
 KruvenicA
OBLJETNICE
1970. postao je prvi hvarski biskup koji je umirovljen.
Nadbiskup Miho Pušić umro je u Biskupskom dvoru
u Hvaru 1972. ostavši vjeran svome biskupskom geslu
Propter Christum usque ad mortem (Za Krista sve do
smrti!). Dugo trajanje njegovog episkopata obilježava
nesalomljivo svjedočenje vjere i kršćanske ljubavi,
zauzimanje za istinu, pravdu i dostojanstvo čovjeka u
nemilim okolnostima i prilikama 20. stoljeća.
Potom je molitvu nad nadbiskupovim grobom
predvodio generalni vikar Hvarske biskupije
mons. Stanko Jerčić. U 19 sati koncelebriranu svetu
misu zadušnicu u katedrali predvodio je biskup
Ranko Vidović. Pjevao je župni zbor iz Pušićeve
rodne župe Visa.
Drugi dio obilježavanja obljetnice nadbiskupa
Pušića bio je uz nadbiskupov imendan, blagdan sv.
Mihovila, kada je Hvarska biskupija organizirala
dvodnevni znanstveni skup u Visu i Hvaru pod
motom Propter Christum usque ad mortem - Za djelo
Kristovo sve do smrti, što je bilo biskupsko geslo
20
biskupa Pušića. U organizacijskom odboru bili su
hvarski biskup Ranko Vidović, generalni vikar don
Stanko Jerčić, hvarski dekan don Toni Plenković,
viški dekan don Milan Šarić, biskupijski kancelar
don Ivan Jurin te dr. sc. Mladen Domazet, dr. sc.
Marija Zaninović Rumora, dr. sc. Mateo Bratanić i
prof. Joško Bracanović.
Organizatori skupa poručili su da je cilj znanstvenog
simpozija rasvijetliti život i djelovanje nadbiskupa
Pušića iz različitih aspekata, a koji je ostavio vidljivi
trag u svome vremenu. Na taj način najbolje ćemo se
odužiti uspomeni vrijednog pastira, o kojemu je do sada
vrlo malo pisano u znanstvenoj literaturi. Skup će se
odvijati tokom dva dana. Na nadbiskupov imendan,
blagdan sv. arhanđela Mihaela, Gabrijela i Rafaela, 29.
rujna 2022., okupiti ćemo se u njegovu rodnom Visu,
a sljedećeg dana, na blagdan zaštitnika Dalmacije sv.
Jeronima, 30. rujna 2022., u Hvaru ćemo se priključiti
programu uz svetkovinu biskupijskog zaštitnika sv.
Stjepana i Dan Grada (2. 10.). Organizacijski odbor
objavio je „knjigu sažetka“ svih 14 izlaganja.
U četvrtak 29. rujna u Hrvatskom domu u Visu
održan je prvi dio skupa. Nakon pozdravnih
govora generalnog vikara don Stanka Jerčića,
dekana i župnika Visa don Milana Šarića te
gradonačelnika Visa Ive Radice, pod vodstvom
profesora Domazeta prvog dana skupa održano je
sedam izlaganja.
Prvo je održao Joško Bracanović pod naslovom
„Životni vijek i biskupski lik nadbiskupa Mihe
Pušića“. Uslijedilo je izlaganje „Teološko-liturgijski
doprinos nadbiskupa Pušića liturgijskoj obnovi u
 KruvenicA
OBLJETNICE
Hrvatskoj“ Ivana Marića s postdiplomskih studija
u Rimu, zatim je Hrvoje Relja govorio na temu
„Pastirske poslanice biskupa Mihe Pušića“ koju je
obradio zajedno s kolegom Markom Trogrlićem
- oboje su profesori na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Splitu. Izlaganje naslovljeno „Pokret
za prijelaz s rimokatoličke na pravoslavnu vjeru
u župi Vis u doba biskupovanja mons. Mihovila
Pušića: o pojavi, razvoju i gašenju jednog lokalnog
fenomena u Hvarskoj biskupiji“ održao je Goran
Pavao Mladineo, a Josip Vrandečić s Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Splitu predstavio je
„Vizitaciju otoka Brača biskupa Pušića iz 1928.
godine“. Profesor na Sveučilištu u Zadru Mateo
Bratanić održao je izlaganje „Biskup Miho Pušić kao
apostolski administrator Zadarske nadbiskupije
(1948.-1951.)“. Promotor kauze blaženoga Alojzija
Stepinca te kardinala Kuharića i biskupa Langa
mons. Juraj Batelja održao je izlaganje „Euharistijski
kongresi u vrijeme nadbiskupa Pušića“, ujedno
promovirajući svoju knjigu „Biskup Miho Pušić
i euharistijski kongresi u Hvarskoj biskupiji“, za
koju je „pozdravno slovo“ napisao hvarski biskup
21
Ranko Vidović. Nakon izlaganja uslijedila je
rasprava.
Popodne su sudionici skupa pohodili Gospino
svetišta u Velom Selu. Navečer je u župnoj crkvi
Gospe od Milosti (Spilice) u Visu župnik don
Milan Šarić predvodio koncelebrirano misno
slavlje i molitvu za pokojnog biskupa Mihu Pušića.
Suslavilo je 16 svećenika. Pjevao je viški župni zbor
pod ravnanjem i uz harmonijsku pratnju sestre
Anastazije Juretić.
U prostorijama Franjevačkog samostana u Hvaru
u petak 30. rujna završen je dvodnevni znanstveni
skup.
Sudionike skupa pozdravili su hvarski biskup
Ranko Vidović i župnik don Toni Plenković.
Radujem se što vam mogu zaželjeti toplu dobrodošlicu
ovdje u Hvaru, sjedištu Hvarske biskupije, kojom je u
svoje vrijeme časno i odvažno upravljao mons. Pušić.
Posebnu zahvalu upućujem izlagačima, onima koje
smo slušali jučer na Visu jednako kao i ovima koje
ćemo slušati danas. Svi su se oni potrudili, svatko iz
svoje perspektive, proučiti život i djelo mons. Pušića
kako bi plod svoga rada i promišljanja sažeto ponudili
svima nama kao dar. Zahvalno primamo taj dar s
uvjerenjem da će nas uvid u životni put i djelovanje
biskupa Pušića obogatiti i nadahnuti na odlučan
iskorak iz sadašnje krizne, bolje rečeno izazovne,
hrvatske i europske stvarnosti. Poštovani sudionici
skupa, neka vam je svima plodna i uspješna razmjena
znanja i promišljanja kako u središtu ovog skupa tako
i na njegovim marginama, poželio je sudionicima
biskup Vidović, zazvavši na sve Božji blagoslov
 KruvenicA
OBLJETNICE
i najavljujući tiskanje zbornika radova s ovoga
znanstvenog skupa.
Potom je pod vodstvom Marije Zaninović Rumora
s Instituta HAZU-a u Zadru održano sedam
izlaganja, od kojih je prvo bilo opetovano izlaganje
Joška Bracanovića.
Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Splitu Mladen Domazet održao je izlaganje
„Biskup Pušić - moralne postavke i turizam“.
Miroslav Akmadža s Hrvatskog institua za povijest
- podružnica Slavonski Brod govorio je o temi
„Biskup Miho Pušić i komunističke vlasti“. Pošto
profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu
Sveučilišta u Splitu Josip Dukić nije uspio stići
njegovo izlaganje „UDB-in dosje (301 415) biskupa
Mihovila Pušića“ pročitao je biskupijski kancelar
don Ivan Jurin. Zlatko Begonja s Instituta HAZU-a
u Zadru predstavio je „Odnos biskupa Pušića i
kardinala Stepinca“. Jure Trutanić s Hrvatskih
22
studija Sveučilišta u Zagrebu govorio je o temi
„Slučaj don Andra Štambuka kao paradigma
odnosa jugoslavenskih komunista prema
katoličkom kleru u Dalmaciji“. Zaključno izlaganje
„Msgr. Celestin Bezmalinović kao pomoćni biskup
hvarskoga biskupa msgr. Mihe Pušića.“ održao
je Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda u
Zagrebu.
Popodne su sudionici skupa pohodili hvarsko
groblje gdje je don Ivan Jurin predvodio molitvu
kraj groba biskupa Mihe Pušića. Skup je završen
koncelebriranim misnim slavljem blagdana sv.
Jeronima koje je predvodio hvarski biskup Ranko
Vidović uz suslavlje osmorice svećenika. Na kraju
je izmoljena zahvalna molitva za i zbog biskupa
Pušića koji, sada kada živi u društvu pape Stjepana,
Prošpera i svih nebesnika, neka nastavi živjeti u obitelji
Hvarske biskupije, u srcima pastira i vjernika.
 REPORTAŽA piše: Nives Tomašević

Hodočašće u Lourdes
20. - 29. listopada 2022.
D ana 20. listopada 2022. godine grupa je
Hvarana, 45 na broju, predvođenih župnikom
don Tonijem Plenkovićem i kancelarom naše
biskupije don Ivanom Jurinom, krenula na
organizirano putovanje u Lourdes. Jedna od putnica
bila sam i ja, ma gotovo slučajno. Ovim osvrtom na
hodočašće želim zabilježiti svoj doživljaj, izraziti
zahvalnost slučaju, strpljivim vođama puta i svim
suputnicima.
Prijavila sam se na brzinu, dan ranije Joško je nekako
važno najavio da ide na put pa sam odgovorila „i
ja isto“, ali zašto ne. Poslije sam iz brošure saznala
da se ne radi samo odlasku u Lourdes i natrag već
ćemo posjetiti više velikih povijesnih i vjerskih
središta u Italiji i Francuskoj. I moji ukućani su se
sjetili tih dana nekuda putovati, nemam ni kufera
ni borše, ne znam di mi je roba, postole. Nabavljam
potrebno preko oglasa, brzo, jeftino i poštom,
nisam puno potrošila.
Padova
me prati glas, a ona je meni bila super. Nado
Četvrtak 20. 10. hvala ti. Željela sam inače nekuda otići nakon
Na ukrcaju u katamaran za Split u polumraku ljeta, posložiti svoje prioritete ili se bar izvući iz
pospanog jutra okuplja se grupa, uz par iznimaka, svakodnevice, pravo čudo da sam uspjela ovoga
starijih hodočasnika, a najmlađi među nama su puta. Planiram puno, putujem rijetko, kad moram,
svećenici. Svi su mi više-manje poznati, neki samo uglavnom po službenoj dužnosti, drukčije nisam ni
iz viđenja, ali (ispričavam se) ne znam baš svima u mogućnosti. Pomalo sam si predbacivala da imam
ime. Svi su praktični vjernici, a da idem češće na prečih stvari, istina, moje financijske konstrukcije
misu znala bih svih. Osim navedenih dvojice kule su od karata tako da ovoga puta idem. Bit će
mladih hvarskih duhovnika, u ekipi su dva odlična što bude. U grupi sam iskusnih putnika, mnogima
vozača, koji se izmjenjuju i ulijevaju povjerenje. od njih ovo putovanje nije prvo ove godine, a
Najavljen je vodič, zapravo vodička, Anđela Jeličić, vjerojatno ni zadnje.
koja će se pridružiti na granici s Italijom. Ona nas U Splitu smo se ukrcali na svoj autobus u 7.30,
je u autobusu upoznavala s odredištima i molila odmah po dolasku katamaranom iz Hvara i krenuli
zajedno s nama. prema prvom odredištu, Padovi, gdje smo stigli u
Na put idem bez kumpanije, unaprijed žalim ni popodnevnim satima. U autobusu se moli krunica,
krivu ni dužnu osobu s kojom ću biti raspoređena, predvode svećenici, a sudjeluju i izmjenjuju se i
a da sam pridružena iskusnoj putnici, ljubaznoj drugi iz grupe. Iako smo upozoreni na dugu vožnju,
hvarskoj apotekarici, ona zna prije mene i javlja bila je ugodna, uz nekoliko kratkih zaustavljanja na
mi se već na hvarskoj rivi. Odmah i prvoj joj odmorištima, prešli smo granicu, ukrcali Anđelu
zahvaljujem, nadam se da nisam bila teška koliko i eto nas u Padovi. Po dolasku prvo posjećujemo

23
 KruvenicA
REPORTAŽA
svetište sv. Leopolda Mandića, potom smo prošetali
do bazilike svetog Antuna Padovanskog. U Padovi
je svoje prijatelje iz Hvara dočekao Giorgio Pilloni i
njegova majka, Hvarka Alemka rođ. Štambuk.
Obilazeći predivnu crkvu i grob sv. Ante, mislila
sam na svoju nonu Teodoziju. Bila mu je odana i
ufala se u njegovu pomoć u tolikoj mjeri, da je mog
oca (Antu!) zavjetovala i u prvim ga godinama
života odijevala u habit. Kad je bio malo veći, brijač
mu je, inače rođak, iz štosa izbrijao tjeme (kao sv.
Anti), uzvratio mu je („bezbožnik i razbojnik“
vikao je brico) bacio kamen i razbio izlog brijačnice.
Petak 21. 10.
Noćili smo u udobnom hotelu i ujutro krenuli u
Torino. Dolazimo do katedrale sv. Ivana Krstitelja
u kojoj se čuva Pokrov, ali nam je raspored ponešto
izmijenjen. Razilazimo se u obilazak, da bismo se
kasnije okupili u obližnjoj crkvi sv. Lovre, gdje je
Torinsko platno prije čuvano i gdje nam je misa.
Mnoge sam sate čitala uvijek iznova o Torinskom
platnu, fasciniralo me, unosila sam mu se u tkanje
i strukturu, a sada sam tu, gdje se čuva ta relikvija,
važnija od svih drugih. Nismo ga vidjeli, naravno.
Nalazi se iza blindiranog stakla, zaštićeno od svih
mogućih rizika. Ipak sam boravak na mjestu gdje
se čuva ima veliko značenje za svih nas, puni
nas pouzdanjem. Za obilaska, kišilo je i većina
se sklonila u kafiće i restorane, bila je ionako ura
od obida. Prošetale smo tražeći radije finu kavu
i po mogućnosti pravu talijansku paštu, tražile
smo i našle. Stara slikovita gradska slastičarnica,
Torino
24
Torino
s dvojicom starijih radnika, uljudnih i sređenih,
kao iz nekog filma, od kojih je jedan za pultom a
drugi poslužuje Vjerojatno su njih dvojica vlasnici i
slastičari. Idemo dalje, noćimo u Nici.
Subota 22. 10.
Krećemo u Lourdes rano i putem stižemo u papinski
Avignon, gdje su 67 godina stolovali pape, ukupno
njih 7, od 1309. do 1377. Iskrcavamo se na obali
lelujave rijeke Rhone, po kojoj su brojni veslači u
kajacima, sportaši i rekreativci. Šetnjom uz masivne
srednjovjekovne zidine koje prate obalu, ulazimo u
grad, UNESCO-vu svjetsku baštinu. Prepoznatljiv
pozlaćeni kip Gospe na visokom stupu pred
Katedralom, papinskom crkvom povećanoj
Bogorodici, prolazimo kroz prastara crkvena vrata a
na samom ulazu dvije su vrlo lijepe kamene ženske
figure, s lijeva sv. Marta, zaštitnica Avignona, a s
desne Marija Magdalena. Razveselile su me. Misu
u crkvi služe don Toni i don Ivan, ministrira Joško,
pjevaju hvarski crkveni pjevači, ma divno. Nakon
mise slobodni obilazak. Imamo na raspolaganju tek
sat vremena, žurim obići Papinsku palaču, za vrtove
nema kad, ali mogu se vidjeti s prozora te ogromne i
raskošne palače, kojoj se veliki dijelovi istovremeno
restauriraju i istražuju. Nailazim na poznata lica,
veliki kolorirani kameni reljef Franje Vranjanina
(Francesco Laurana) iz 1478., izvrsnog renesansnog
kipara, Zadranina koji je radio i umro u Avignonu.
Okupljamo se na trgu pred palačom, naše je lako
uočiti, raspoloženo pjevaju, turisti snimaju. Idemo
dalje, stižemo u Lourdes dosta kasno. Ostajem u
hotelu nakon večere, složiti stvari, odmoriti se za
sutrašnji dan, no većina već istu večer odlazi na
 KruvenicA
REPORTAŽA
Avignon
svoju prvu noćnu procesiju. Nada mi šalje predivne
snimke. Mom mužu je rođendan, provjeravam wu,
što čine moji doma i oni po svijetu Put do Lourdesa
je prošao dobro. Pitala sam se ranije, kako će don
Toni i don Ivan na kraj s ovom zrelom družinom
koja u sastavu ima 3 puta više žena od muškaraca,
pola su hvarske nevjeste, nekoliko bračnih parova,
jedna kako netko reče, djelatnica u kulturi, ali
nema brige. U svom su elementu, i ozbiljni i
opušteni, nadareni su, a vole ljude (nije u redu da
se tomu čudim). Uostalom dobro svih poznaju,
atmosferu podižu bazama, šalama i dobrodušnim
bockanjima. Put je dug, mi smo bez obveza, oni za
sve brinu. Jedino jedan od njih bome puno puši, a
ne jede ništa. Da imam broj, javila bih mu materi.
Iako sam dobar dio puta u oba pravca prespavala
čula sam kad se o Lourdesu uvodno govorilo, reče
dotični kako inače nije ljubitelj niti je sklon kategoriji
osobnih Božjih poruka pojedincima, ali Lourdes
Lourdes
25
Lourdes
je iznimka?? Mislim, osobne poruke bi trebale biti
dijelom osobnog iskustva svećenika, inače ne bi
bio svećenik. Vjerujem da su osobne poruke vrlo
posebne, ali i obvezujuće za vjernika. Osobno se
nadam da će me zaobići. Ne znam često ni koji je
dan u sedmici, a čula sam od više njih da je bolje
zavjet ne učinit, nego ga učinit pa ne izvršit
Međutim, odlučivši se za put, bila sam spremna
iskoračiti iz zone komfora, prihvatiti neugodno
i neudobno, hladno i vruće, „gladna i žedna“, ali
ništa se od toga nije dogodilo. Put je planiran tako da
je napor sveden na minimum, s dosta zaustavljanja
na odmorištima, radi osvježenja, odlaska na toalet,
kave i kupovine sitnica. Hotelske sobe bile su čiste
i komforne, spize i previše.
Nedjelja 23. 10.
Svanulo je u Lourdesu, nekada malom trgovačkom
mjestu na Pirinejskom visočju, gdje se Bernardici
Lourdes
 KruvenicA
REPORTAŽA

Lourdes

Lourdes
ukazala Gospa. Nakon prvih ukazanja 1858. sve se
tamo ubrzano mijenja. Mjesto se razvija u najveće
Marijansko hodočasničko središte koje posjećuju
milijuni vjernika. Spremamo se na misu u 9. Prolaze
grupe hodočasnika, idu u pravcu svetišta i domaće
obitelji, mlađi ljudi s po nekoliko djece, uredni
suhonjavi i bjondasti. Imaju svoju shemu nedjeljnog
oblačenja, tradicionalni vuneni bijeli prsluk djeca
obavezno nose. Izrađen je od janjećeg krzna, a
ima i modernija verzija od drugih materijala. Nižu
se kolone razreda katoličkih škola, u školskim
su uniformama. Smišni su, a časne, plavooke i s
naočalama, sve su mi nekako iste kao da su prave
sestre. Četa dječaka i djevojčica izviđača, stupaju i
pjevaju idući na misu. Okupljamo se pred hotelom,
svi zajedno idemo prema Svetištu, pridružujući
se rijeci hodočasnika i mještana. Svi žure, brzim
koracima prema rijeci Gave de Pau i crkvama
uokolo Špilje ukazanja. Naša misa je u novijoj,
Lourdes
modernijoj crkvi sv. Bernardice, na obali nasuprot
Špilji. Velika je i betonska, ekrani vise lijevo i desno
od oltara. Iako prostrana, brzo se puni svijetom.
Klupe su najjednostavnije, ne previše teške, da
se mogu razmještati po potrebi. Puno je ljudi u
kolicima, dovode ih i o njima brinu volonteri raznih
katoličkih organizacija. Ima većih i manjih grupa,
odasvud. Dirljivo se naći u tolikom mnoštvu koje se
okupilo prešavši kao i mi velik put, ispovijedajući
svoju vjeru, to se osjeti kao more vrlo prijateljskog,
okrepljujućeg ozračja. Naši su duhovnici među
svećenicima koji služe misu. I ovdje su najmlađi, a i
Lourdes
najviši. Nose zelene misnice, dobro im stoje i lijepo

26
 KruvenicA
REPORTAŽA
ih je vidjet. Nakon mise grupa afričkih hodočasnica
(možda su časne) obučenih u haljine s Kristovim
likom, plešu i pjevaju na svom jeziku, s puno ritma i
veselja, ponijele su sve oko sebe. Zaplesali su i fratri
i časne. Plešući i pjevajući krenule su iz crkve i svi
drugi za njima. Prešli smo most i pošli prema Špilji,
ali je radi jedne posebne grupe u podne zaustavljen
obilazak, otvorit će opet u 4 popodne. Svi se razilaze
kojekuda. Razgledam tri crkve svetišta koje su
izgrađene jedna nad drugom. Obilazim obližnje
ulice i penjem se do ulaza u tvrđavu. Ne ulazim,
zaključivši da će biti prilike slijedećih dana. Vraćam
se prema svetištu kako bih nedjeljnim ručkom u
jednom od brojnih restorančića, gdje me poslužuju
tipičnim francuskim quichem s lososom i rikulom i
finom kavom, zaključila prvi dio dana. Već se osjećam
kao doma, u 4 sam u redu pred ulazom u Špilju
ukazanja. Prolazim iza oltara, kolona vjernika tiho
moleći ganuto miluje stijene potamnjele i izlizane od
bezbrojnih dodira. Kip Gospe nalazi se u niši špilje,
njoj se upravlja pogled. Trg pred špiljom izgrađen je
podgrađivanjem padine prema rijeci, pred ovećom
kamenom gromadom zvanom Massabielle, u kojoj
je špilja. Lijepa i slikovita rijeka Gave de Pau, po kojoj
plivaju šarene patke, daje živost krajoliku, visoka
stabla nadsvođuju cijeli prostor. Ljudi ima puno ali
nema gužve. Čini se da postoji detaljni plan dolazaka
i odlazaka, brojne procesije to potvrđuju, sve je pod
kontrolom, redari ureduju, ali nema stresa. Časne
iz torbi vade povelike komade domaćih kolača koji
se žute i krijepe svoje štićenike, upozoravaju ih da
idu piti iz česmi lurdsku blagotvornu voduProlazeći
svuda srećem naše. Sretni smo da smo tu.
Ponedjeljak 24. 10.
Misa je danas u crkvi Chapelle de la Reconciliation
na katu velike pastoralne kuće, kroz čije se visoke
prozore prema istoku, vidi Svetište s crkvama.
Nakon mise fotografiramo se na trgu, pod
hrvatskim stijegom koji je razvio Tonči, a na opće
oduševljenje donio je i zastavu našeg Grada.
Popodne pohodimo Križni put, uređen na padini
stjenovitog brda nad Massabiellom. Križni put
sastoji se od postaja s grupama skulptura, mislim
odlivenih od betona obojanog neugodnom brončano
zlatnom bojom. Prolazimo i zastajemo moleći od
postaje do postaje. Židovi su prikazani kao etnički
27
Arapi, nosati i tvrdih crta, izobličeni kipte svojim
bijesom, ravnodušni Rimljani su idealizirani kao i
Krist i Bogorodica (oni kao nisu Židovi). Križni put
u našoj Mariji Bistrici, slično koncipiran i u istom
mjerilu neusporedivo je ljepši i likovno kvalitetniji,
isklesan od kamena, a i okružje je pitomije. Samo
brdo pošumljeno, nalik dalmatinskim strminama,
ponegdje uz rub puta raste uz hrastove pokoja
česmina. Čudim se da ih ima tako daleko od mora.
25. 10.
Napokon posjećujemo rodnu kuću svete Bernardice
Soubiorous u starom dijelu grada, gdje je i njihova
stara crkva. Gradić se zapravo nalazi uz drugu rijeku,
Gavarnie, koja se kod Lourdesu ulijeva u Gavu.
Življega je toka i pokreće mlinove. Posjećujemo
mlin, Bernardicin dom ranog djetinjstva, iz kojega
su bili prisiljeni otići, njihov nužni smještaj u kući
koja je bila zatvor i kuću koju su pretvorili u njezinu
kuću za razgledanje, iako to nije bila. Uređeno je i
konzervirano, prezentiran je život tog vremena.
Međutim iznad tih malih i ambijentalnih uličica i
kućica nadograđena su (bez pardona) tako ružna
i zbrčkana zdanja. Ni u bivšoj Jugi to katolici ne bi
dozvolili komunistima, a da o konzervatorima ne
govorim. Naši su mila maja prema ovom čudnom
slučaju. Mršteći se i vrteći glavom odlazim kupovati
sitnice, sve je načičkano i brzo dosadi.
Nakon mise u središnjoj od crkvi svetišta koju zovu
Kripta, razgledamo druge dvije, crkvu Krunice
i najveću od njih, baziliku Bezgrešnog začeća.
Po secesijskom ukusu opremljena je oltarima s
biblijskim prizorima u mozaicima, a središnji je
prikaz mlade djevojke iznad trijumfalnog luka, ne
starije od Bernardice u trenutku ukazanja. Mlada
Gospa, Bezgrešno začeće, vedra je i nasmiješena lica.
Plava je poput onih mršavih djevojčica iz katoličkih
škola ili njihovih brižnih čuvarica časnih sestara,
koje ih paze kao svoje jato. To realno lice, za koje
je Bernardica rekla da je, za razliku od „službenog
lika Gospe Lurdske“, nalik Bogorodici koja joj se
ukazala, posjetilo me na moji najmlađu unuku, bebu
Jelenu, koju premalo viđam, a još nije ni krštena.
Uviđam da izmišljam probleme pored dosta pravih
koje treba riješiti. Vidjela sam negdje baskijsku bijelu
pelerinu za krštenje, naći ću je. Treba nabaviti par
svijeća za kapelu Gospe Lurdske u Tomasovićima
 KruvenicA
REPORTAŽA

u Kučićima, selu moga muža. Tu špilju-kapelu,
koju ukućani i mještani zovu samo Kapelica, Ante
Tomasović, praprapradjed moje Jelene, uredio je
prije više od 130 godina. Kao da je zamrznuta u
vremenu, vrlo je nalik izvornoj u Lourdesu, koju
je dida posjetio 1889., kada obala rijeke Gave nije
bila ovoliko izgrađena, a glomazne crkve nisu još
nalegle na stijenu Massabielle. Dva je puta pohodio
Lourdes, prvi put moliti se za ozdravljenje žene
Ruže, a drugi put izvršavajući zavjet, kako bi bolje
promotrio špilju po kojoj oblikuje svoju kapelu.
Kučićani vole svoju Kapelicu, o kojoj se sada brine
moj djever, tu se često okupljaju i mole krunicu.
Naši su obišli tvrđavu i muzej u njoj, botanički park,
to sam propustila, čula sam da je krasno. Ne znam
sama gdje sam se sve gubila dok smo bili tamo, ali
tri večeri uzastopno svi smo zajedno bili u procesiji.
Dobar dio zbora Hvarske katedrale sudjeluje uz
oltar pjevajući i čitajući molitve, Zorana, Veronika,
Katarina… U procesiji svi nose svijeće. Ljudi su
doista najveće čudo ovog mjesta, jednostavan
pobožan svijet lišen razmetljivosti. U procesijama
je, među hodočasnicima, dosta svećenika, iz Afrike,
Azije, prate molitvu na latinskom. Neke kasnije
primjećujem pri oltaru. Procesije su krasne osjeća
se zajedništvo ljudi, atmosfera je puna emocija.
Odlazim rado, ne osjećam napor.
Bernardica se nije branila, izvršila je što se tražilo,
pristala na sva omalovažavanja i nijekanja. Ona
je pravo hrabro srce, svetica neraspadljivog tijela
kojoj se divim. Napustivši zemaljski život vrijeme je
stalo ne samo njezinoj duši nego i tijelu. Nastojimo
upiti svjetlo svetišta, još se jednom napiti vode iz
česmi. Odlazimo.
Prehladila sam se i hvata me fibra. Nada ima
brufene, nalazim svoje aspirine, gutam ih do Hvara.
Djeluju, pa kad stignemo u Carcassone, još jedno
UNESCO-vo blago, guštamo obilazeći prekrasan
ambijent srednjovjekovnog starog mjesta, poput
slikovnice je. Vozimo se vlakićem uokolo zidina,
po padini rastu divlje trave, ima posvuda i blitve.
Zaželili smo se zeja, zezam se da ću ubrat blitvu za
večeru, ovdje je očito nitko ne bere.
Opet noćimo u Nici, nisu nas očekivali u hotelu, neka
greška se dogodila. Čekamo u autobusu, don Toni
šeta gore dole s mobitelom kao prof. Baltazar. Kriza
se rasplela dok si rekao keks. U istom smo dobrom

Srijeda 26. 10.

Na dan odlaska iz Lourdesa, rana je misa u Špilji.
Friško je, još je mrak, mistično je. Stojim na mjestu
gdje je u betonskom podu kvadrat na kojem je
u mozaiku ispisano da je na tom mjestu stajala
Bernardica u trenutku prvog ukazanja Gospe, 11.
veljače 1858. Polažem ruku na to mjesto. Što li je to
dijete mislilo, koji je samo bio teret morala podnijet.
Pitala se „zašto ja“... zaključila da je ona odabrana
jer je jadna. Nije bila jadna, samo predobra.
Poslušna, krotka. Što bi da se ukazala nekome
poput mene? Vjerojatno bih prvo pitala kakva se to
pojavljuje, koji holivudski kućni mantili i negližei,
šifoni, trake, ajme da zlatne ruže. Rekla oštro, da je
hladno, da se isti tren obuče, još je dijete. Današnja
djeca pipala bi odakle se emitira, tražila signal,
slikali je mobitelom, bila bi na facebooku prije nego
se izmoli Očenaš. Na tajne i objave bih odmahnula,
pitala ono što mene zanima. Carcassone

28
 KruvenicA
REPORTAŽA
hotelu kao na dolasku ali kuhar se šokirao kad mu
se iznenada pojavilo 50 ljudi na večeri. Podijelili su
nas na grupe, bila je to najbolja večera na putovanju,
špageti s bogatim pestom, ali prva grupa, ne svi,
dobila je nedopečenu piletinu. Nakon glazbenih
želja u autobusu i don Tonija koji je bio DJ, bila sam
zadovoljna večerom i sobom. Da, uspješno sam
prošla to iskušenje, nisam skočila iz jurećeg autobusa,
ali pomišljala sam na to.
Četvrtak, 28. 10.
Nastavljamo prema Milanu, evo nas pred
basnoslovnom katedralom, slavni Duomo. Idemo na
krov, velik je red za lift, pretražili su nam torbe, skenirali
nas, kao na aerodromu. Pavica zbraja vrijeme, popodne
je misa za njezine. Evo nas na krovu, ludi oblici, figure,
pogled, divota. Idemo još više, slikamo se uzduž i
poprijeko, ali moramo se spustiti zavojitim kamenim
stepenicama, nikad im kraja. Opet su nas izvižitali,
misa je u koru, koja velika čast. Samo za nas rezerviran
je najsvetiji kut crkve dok par metara dalje, iza barijera
od konopaca, teče rijeka posjetitelja. Nakon lijepe mise
razgledamo crkvu. Bogatstvo oltara i mnoštvo slika
koje vise među lukovima brodova čini ovu crkvu
vrhunskim muzejom crkvene umjetnosti. Koliko li je
bogatstvo uloženo u gradnju i opremanje. Hm, u borbi
protiv siromaštva Crkva je mogla i bolje rasporediti
resurse. Ali opet, i najsiromašniji vjernici svakodnevno
su imali pristup ovoj vrhunskoj arhitekturi, kiparstvu
i slikarstvu, slušati sjajnu glazbu, primiti duhovnu
okrepu Mogli su izraziti svoju nadarenost pjevajući
u crkvenom zboru, za što se isplaćivala naknada,
sudjelovati u radovima i zaraditi. Eto, prigovarala
sam Lourdesu da nije dovoljno uložio u umjetnost,
a Milanu da je pretjerao, nikad zadovoljna. Dočekali
smo noć u Milanu, prespavali a ujutro krećemo prema
Anconi via Ravenna.
Petak, 29. 10.
U Raveni odlazimo na misu u crkvu Santa Maria
in Porto. Nakon mise se razilazimo uz dogovor
za okupljanje kod autobusa. U Ravenni ima toliko
toga za vidjeti a vremena je malo, pa krećem u
divni San Vitale i mauzolej Gale Placidije, a na
povratku obilazim grob Dantea Alighierija, to mi
je bila velika želja.
29
Milano
Gotovo je, vozimo se prema Anconi. Pada noć,
beskrajno čekamo u redu za ukrcaj na brod. Umorni
smo, mene opet hvata fibra, ali pjevači imaju srce,
začinju pjesmu. Zaorila se gromka hodočasnička, koja
diže moral, a čini se da ujedno ubrzava proceduru. U
Anconi srećemo grupu Hvarana, putnika iz drugog
pravca, poznati pozdravljaju jedni druge. Na brodu
večera, napokon zeje, kako su znali! Neki noće u
kabinama neki na avio sjedalima. Nisam se sjetila
kabine, ali sretna sam radi toga, jer male prostore ne
volim, zapravo ne mogu ih podnijeti. Srušila sam se,
zamotala u kaput i nadala da ću ujutro bit zdrava.
Došli smo u Split, kako je lijep, koji lijepi zrak, trafika
kod terminala ima kakvu takvu kavu. Čekamo
autobus koji ima naše stvari, kad je stigao žurimo na
katamaran, za uru smo doma. Vikend uz čaj, andole
i vrijeme za razmišljanje, sređivanje dojmova. Još o
svemu razmišljam. Bilo je lijepo, išla bih opet. Don Ivan
i don Toni odveli su nas u Lourdes i doveli natrag, imali
su misu svaki dan, to je bilo organizirano i precizno.
Radi rasporeda misa na ovome putu i vremena koje
provode negdje drugdje kada smo bili slobodni, čini se
da su na više kolosijeka i smjena. Predanost eto postoji.
Hvala vam dragi don Ivane i don Toni, i svima vama
dragi suputnici. Nismo se previše družili (kako ko)
ali bili smo grupa koja je odlučila i krenula. Imali smo
nešto zajedničko, želju, priliku i mogućnost a onda se
podrazumijeva obveza, da sve to nije samo radi nas
samih i obitelji oko kojih se vrti svaki naš dan i sat.
U Lourdesu se okuplja velika duhovna sila koja želi
dobrobit čovječanstvu. To će saznanje ubuduće vedriti
moju često oblačnu svakodnevicu.
 BAŠTINA
Obnovljena crkva sv. Kuzme i
Damjana unutar zidina
U gradu Hvaru je 2. i 3. prosinca proslavljen
završetak obnove najstarije sačuvane gradske
crkve iz prve polovine 15. stoljeća, posvećene svetoj
braći i liječnicima Kuzmi i Damjanu.
Iako se nalazi u samom središtu grada, unutar
gradskih zidina, crkva je skrivena između privatnih
i javnih građevina, a zbog niza okolnosti tijekom
proteklih desetljeća bila je i potpuno izolirana,
zapuštena i zaboravljena.
Kako je naglasio povjesničar Joško Bracanović u
javnom izlaganju o povijesti ove crkve, izvorno je
riječ o adaptaciji dvije romaničke kuće u sakralni
prostor, što se dogodilo tridesetih godina 15.
stoljeća. Povod takvoj očito hitnoj intervenciji bile
su snažne epidemije kuge koje su u tom razdoblju
poharale susjedni otok Brač, a vjerojatno su
stigle i do otoka Hvara, iako o tome za sada nisu
pronađena povijesna vrela. Crkva je, kao većina
drugih objekta u Hvaru, pretrpjela štetu izazvanu
turskim napadom 1571. godine, te ju je obnovio
30
piše: Uredništvo
hvarski kanonik Alviž Ivanić, unuk Matija Ivanića,
predvodnika pučkog ustanka na Hvaru. Današnji
izgled crkve je iz Ivanićeva vremena, s lijepom
oltarnom palom iz 1607. g. koja se pripisuje
mletačkom manirističkom slikaru Antoniu
Vassilacchiu zvanom l’Aliense, a prikazuje svetu
braću liječnike, bolesnika i donatora Alviža Ivanića
sa ljubičastom štolom, znakom pokore u vrijeme
kužne pošasti. Iz njegova vremena je sačuvan i
kasetirani drveni strop u renesansnom stilu.
Od rektora crkve ističu se i primicerij Josip Raffaeli,
u dva navrata kaptolski vikar, zapamćen kao vrsni
skladatelj; Jakov Boglić, autor prve znanstvene
povijesti Hvara; i posljednji rektor Ivan Giovannin
Kasandrić, suosnivač splitske bogoslovije, koji je u
izgradnju iste uložio agrarne obveznice crkve sv.
Kuzme i Damjana.
U srpnju 1987. oltarna pala sv. Kuzme i Damjana
odnesena je na restauraciju u splitski restauratorski
zavod. Dogodine je pala vraćena, ali je postavljena
 KruvenicA
BAŠTINA

Hrvatske i Grad Hvar, uz podršku i nadzor

Konzervatorskog odjela u Splitu.
Svečanost blagoslova crkve započela je u petak
2. prosinca 2022. pjevanjem svečane večernje u
crkvi, u kojoj su sudjelovali hvarski pučki pjevači
i pjevači iz župe sv. Kuzme i Damjana u Velom
Grablju. Nakon večernje predavanje o povijesti
crkve održao je Joško Bracanović.
U subotu, 3. prosinca u obnovljenoj crkvi
proslavljena je misa koju je predvodio hvarski
biskup Ranko Vidović. Koncelebrirali su hvarski
župnik don Toni Plenković, kancelar Hvarske
u sakristiju katedrale. Od odlaska pale nije se biskupije don Ivan Jurin, gvardijan hvarskog
slavila sv. misa u ovoj crkvi više od 35 godina. franjevačkog samostana fra Joakim Gregov i o.
Obnova crkve je planirana početkom 1990ih, no Ante Kazoti, starješina dominikanskog samostana
odgodila su je ratna zbivanja. Obnovi se konačno u Starom Gradu.
pristupilo za župnika don Josipa Mihovilovića U propovijedi je biskup Vidović naglasio kako
- 1999. izrađen je arhitektonski snimak crkve, a postoje dvije crkve - živa zajednica vjernika i
sljedeće godine skinut je kasetirani svod, koji je
nakon restauracije vraćen na svoje mjesto 2004.
godine. Demontiran je i restauriran drveni oltar.
Preslici zvonika vraćen je dvostrešni izgled
iz 19. st., kada je nakon oštećenja obnovljen
s polukružnim završetkom. Zbog različitih
okolnosti, obnova crkve nije dovršena do prije
dvije godine, kad se zalaganjem aktualnog župnika
don Tonija Plenkovića pristupilo dovršetku njezine
obnove. Građevinske radove obavila je tvrtka
Baština, vlasnika Zvone Gudelja, a restauratorske
radove predvodio je Giuseppe Sava. Radovi su
zaključeni u studenom 2022. godine. Radove je uz
župu financiralo Ministarstvo kulture Republike

31
 KruvenicA
BAŠTINA
mjesta molitve. Apostolski prvaci Petar i Pavao su
opisivali crkvu kao živu građevinu sagrađenu od
pojedinaca koji svojim životom i nastojanjem čine
kvalitetan građevni materijal, te kao mistično tijelo
Kristovo povezano milosnom cirkulacijom koja
posebno dopire do bolesnih, slabih i nemoćnih
udova. Životi titulara ove hvarske crkve, Kuzme
i Damjana, svjedoče o bezuvjetnom pomaganju
drugima, te su na taj način u svoje vrijeme
kršćanstvu privukli brojne nevjernike. Biskup je
citirao riječi umirovljenog pape Benedikta XVI.,
kazavši da je često Crkva poput lađe koja pušta na
sve strane i ne smijemo dozvoliti da štetni utjecaji
naruše i rastoče živo tkivo okupljeno u Kristu.
Liturgijsko pjevanje predvodili su članovi župnog
zbora sv. Cecilije, uz glazbenu pratnju maestra
Tomija Domančića.
32
Na kraju je hvarski župnik don Toni Plenković
zahvalio svima koji su na razne načine doprinijeli
obnovi crkve sv. Kuzme i Damjana. Posebno je
zahvalio pokojnom Jošku Kovačiću, neprežaljenom
i zaslužnom hvarskom čuvaru baštine, neumornom
istraživaču i marljivom povjesničaru, čija je velika
želja, kao i nastojanje, bila upravo obnova ovog
malenog bisera, a čija je oporučna ostavština
hvarskoj župi pripomogla da se radovi što prije
dovedu kraju.
Nakon misnog slavlja sudionici su se zadržali u
obližnjem prostoru Orlane na prigodnom druženju
i zakuski.
 AKTUALNO piše: Lidija Arbanas

Osnivanje i rad Zaklade Vera i dr. Matko Miličić - Maleško

Korak u poboljšanju
kvalitete života u Hvaru
P očetkom 2022. godine u Hvaru je osnovana
Zaklada Vera i dr. Matko Miličić - Maleško koja se u
potpunosti financirana vlastitim sredstvima osnivača.
osobito u rodnim mjestima svojih roditelja - Hvaru te
Smokvici i Brni na otoku Korčuli. Svojim djelovanjem
intenzivno podupire lokalne projekte od značaja za
To je prva i trenutno jedina zaklada sa sjedištem u razvoj sredina iz kojih je i sam potekao.
našem gradu (i jedina na otoku Hvaru!), a osnovana Osnivanjem Zaklade, dr. Matko Miličić i njegova
je sa željom da se unaprijedi kvaliteta života u lokalnoj supruga Vera daruju svoju osobnu ušteđevinu
zajednici, prvenstveno na otocima Hvaru i Korčuli. onima koji su spremni slijediti njihovu viziju i uložiti
Svrha Zaklade je pružanje potpore pravnim i fizičkim dodatan napor kako bi se postigao napredak u
osobama za poticanje i promicanje zdravstvene, okruženju. Ta sinergija ključan je čimbenik napretka
obrazovne, znanstvene, kulturno-umjetničke i ostalih „njegovih“ srednjodalmatinskih otoka, kao i razvoja
djelatnosti koje služe za opće dobro. lokalnog stanovništva.
Osnivač Zaklade, dr. Matko Miličić - Maleško, rođen
je u Hvaru 3. srpnja 1935. godine. Djetinjstvo provodi
u Hvaru, Stolcu, Lokrumu i Dubrovniku jer je njegov
otac, hvarski liječnik dr. Mate Miličić, često dobivao
premještaj. Majka Marta, djevojački Baničević, rodom
iz Smokvice na Korčuli, imala je značajan utjecaj u
svojoj sredini. Bila je prva žena na otoku Korčuli koja
je stekla visoko obrazovanje diplomiravši njemački
i talijanski jezik te komparativnu književnost na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Dr. Matko Miličić u Dubrovniku pohađa osnovnu
školu (tadašnju sedmoljetku), a zatim Klasičnu
gimnaziju u Splitu i Zagrebu. Medicinski fakultet
upisao je 1953. godine u Zagrebu, no 1959. godine
napušta Jugoslaviju. Potom studira na Free University
of West Berlin u Njemačkoj i Universität Basel u
Švicarskoj gdje je 1960. godine promoviran u doktora
medicine. Iste godine u Baselu se oženio Verom Financiranje dolazaka liječnika u Hvar
Kaesdorf. Na početku karijere dr. Matko Miličić je
bio liječnik u Švicarskoj, a potom odlazi u SAD gdje
na Mayo klinici u Rochesteru u saveznoj državi
U vidjevši da je ograničena dostupnost zdravstvene
skrbi na Hvaru jedan od najvećih problema
stanovnika, Zaklada je u svibnju 2022. g. započela
Minnesota specijalizira ortopedsku kirurgiju. Od dvogodišnji program financiranja dolazaka liječnika-
1971. godine radi u privatnoj praksi u New Orleansu, specijalista u hvarsku ispostavu Doma zdravlja
a potom je imenovan izvanrednim profesorom Splitsko-dalmatinske županije. Tako će Zaklada
ortopedske kirurgije na Sveučilištu Tulane (Tulane financirati četiri dolazaka liječnika-specijalista
University) i Državnom sveučilištu Louisiane mjesečno, a Udruga građana Vita Pharos pružat će
(Louisiana State University) u New Orleansu. U podršku u operativnom dijelu ovog projekta.
mirovini je od 2015. godine. Iako karijerno vezan Građani Hvara tako će na svom otoku moći obaviti
za SAD, dr. Matko Miličić često boravi u Hrvatskoj, specijalističke preglede iz područja kardiologije i
33
 KruvenicA
AKTUALNO
reumatologije, a u budućnosti i drugih specijalističkih
grana medicine, bez potrebe za odlaskom u Split ili
neki drugi zdravstveni centar izvan otoka. Za dolazak
na pregled potrebna je uputnica liječnika obiteljske
medicine a Udruga Vita Pharos pacijentima dodjeljuje
termin pregleda. Ovaj način rada omogućuje
pacijentima dolazak na pregled u točno određeno
vrijeme, bez dugotrajnog boravka u čekaonici.
Vjerujemo da će i pacijenti prepoznati prednosti
ovakvog načina rada i biti odgovorni sugrađani te
dolaziti u Centar na vrijeme, a ukoliko na svoj termin
neće moći doći neka o tome svakako obavijeste onoga
tko im je termin i dao. To će omogućiti nekom drugom
pacijentu da obavi specijalistički pregled, a liječnik-
specijalist neće gubiti vrijeme nego će u potpunosti
biti na raspolaganju pacijentima u Hvaru.
Osim dolazaka liječnika-specijalista koje financira
Zaklada, Udruga Vita Pharos, uz dugogodišnje
sufinanciranje lokalnih samouprava - gradova
Hvar i Stari Grad te općine Jelsa, nastavit će s
financiranjem i organizacijom još minimalno
dva dolaska specijalista mjesečno. Zajedničkim
angažmanom Zaklade i Udruge otočani će imati
najmanje šest dolazaka liječnika-specijalista
mjesečno što je u ovom trenutku dovoljno za
potrebe stanovnika otoka Hvara, kada govorimo o
onim specijalizacijama koje mogu raditi u Centru.
Naime, Županijski Dom zdravlja u Hvaru u svom
stalnom radnom odnosu ima liječnike obiteljske
medicine, pedijatra, ginekologa, radiologa,
oftalmologa, fizijatra i gostujućeg ortopeda, a samo
dio ostalih specijalizacija ima dozvolu za rad u ovoj
ustanovi čime su limitirane mogućnosti zdravstvene
skrbi za lokalno stanovništvo tijekom cijele godine
kao i turista tijekom sezone. Zatraženo je proširenje
popisa specijalizacija koje imaju pravo rada u Centru i
nadamo se da će nadležno ministarstvo uskoro donijeti
pozitivno rješenjeZaklada sa Županijskim domom
zdravlja i Udrugom građana Vita Pharos dogovara
proširenje suradnje i na druge oblike zdravstvene
pomoći stanovništvu otoka Hvara, poput akcije
dermatološkog pregleda otočana, kao i druge oblike
ranog otkrivanja malignih i ostalih teških oboljenja.
Mladi - ulog u budućnost
Z aklada financijski podržava rad Dramskog
studija mladih Hvar i razvoj hvarske čakavštine.
34
Želimo im da i nadalje brižno i s ljubavlju čuvaju
višestoljetnu hvarsku tradiciju kazališta kao i
značajnu kulturnu i (ne)materijalnu baštinu.
Dosadašnji uspjeh Dramskog studija mladih Hvar
potvrđuju i mnogobrojne nagrade koje su proteklih
desetljeća osvojile njihove predstave i glumci, kao
i njihovi dugogodišnji voditelji - Dolores i Tin
Kolumbić. Zaklada im ovim putem želi čestitati
na doprinosu u očuvanju kulturno-umjetničkog
nasljeđa i odgajanju novih generacija zaljubljenika
u kazalište, scenski pokret i izvedbenu umjetnost.
Pored toga, Zaklada želi preventivno djelovati i
osnažiti mlade ljude na njihovom putu prema zrelosti.
S tim ciljem Zaklada je dogovorila gostovanje jednog
od najpoznatijih hrvatskih psihijatara i subspecijalista
psihoterapije, dr. Hrvoja Handla, koji će u školi
održati predavanje i radionicu za adolescente. Bit
će govora o problemima odrastanja, uspoređivanja
s vršnjakinjama i vršnjacima, hrani i njenim dobrim
stranama, poimanju privlačnosti i mnogočemu u što
se tijelo mlade osobe danas pretvara. Govorit će se i
o stranputicama, zabludama, predrasudama i lažima
koje se skrivaju iza pojma lijepo tijelo, zdrava hrana,
dijeta i ostalim društvenomrežnim ludostima koje
danas utječu ne samo na mlade, nego i starije od njih.
U svom radu Zaklada nastavit će podupirati projekte
za djecu i mlade, uključujući i stipendiranje ili isplatu
jednokratne nagrade za izvrsne učenike i studente,
kao i nastavnike/profesore koji ulažu značajan trud i
postižu visoke rezultate u prenošenju znanja i vještina.
Povezivanje Hvara i Korčule
J
edna od želja osnivača Zaklade, dr. Matka
Miličića, su aktivnosti koje će doprinositi boljem
upoznavanju i približavanju Hvara i Korčule,
dva susjedna otoka koje razdvaja županijska
teritorijalna podjela, ali i spaja dužobalna brza
pruga - katamarani. Bogatu baštinu i kulturno
nasljeđe ova dva otoka turisti otkrivaju na svojim
putovanjima, a uskoro će stanovnici Hvara kao i
njihovi turisti to moći upoznati u svome gradu.
Zaklada priprema dolazak Kumpanije Smokvica koja
će pokazati narodni ples od boja - drevni smokviški
običaj ustanovljen na temeljima obrambene čete
koja je branila Smokvicu od napada i otimačine s
mora i kopna. U vrijeme kada su našim prostorima
pustošili gusari i odasvud je prijetila opasnost od
 KruvenicA
AKTUALNO
osvajačkih vojski, na otoku Korčuli su sva mjesta,
iz strateških razloga smještena u unutrašnjosti
otoka, imala obrambene skupine - Kumpanije. Njih
nalazimo u Smokvici, Blatu, Čari i Pupnatu, dok je
u Žrnovu - Mostra. Za razliku od toga, grad Korčula
ima Morešku - romantični bojni ples s mačevima u
kojem se dvije grupe (crvena i crna) bore za Bulu
(curu). Sadašnji kapetan Kumpanije Smokvica je
Jerko Stipišić, čiji predak je prije više od stotinu
godina u Smokvicu došao s otoka Hvara!
Nažalost, i otok Korčula ima problema s nedostatkom
liječnika-specijalista iako su na tom području čak
dva doma zdravlja: DZ Korčula i DZ Vela Luka.
U kolovozu 2022. godine započela je dvogodišnja
suradnja u kojoj Zaklada financira dolazak četiri
liječnika-specijalista iz Dubrovnika u korčulanski
Dom zdravlja. Vjerujemo da će ovim projektom
građani Korčule, općina Lumbarde, Orebića,
Smokvice i Trpnja, dakle područja na kojem živi
više od 13.000 stanovnika, lakše obaviti potrebne
AKTUALNO
Demografski otočni semafor
(Prvi) rezultati popisa
stanovništva otoka Hvara
2021. godine
P rema prvim podacima popisa stanovništva 2021.
godine na otoku Hvaru ukupno je živjelo 10739
stanovnika, 338 manje nego 2011. godine (smanjenje za
3 %). Prostorno gledajući, „nestalo“ je naselje veličine
Dola, danas sedmog po veličini otočnog naselja.
Usporedbom s podacima na nacionalnoj razini
(smanjenje za gotovo 10 %) i županijskoj razini
35
preglede kod otorinolaringologa, pulmologa,
alergologa i ostalih specijalističkih djelatnosti koje
trenutno nisu dostupne na otoku.
I za kraj... koji je u stvari tek početak
Vjerujemo da će čitatelj ovih redaka i sam
prepoznati značaj aktivnosti koje Zaklada Vera i dr.
Matko Miličić - Maleško provode u ovih nekoliko
mjeseci od svog osnutka.
Odluke o radu Zaklade donose članovi Upravnog
odbora: dr. Matko Miličić, Lidija Arbanas, Frano
Baničević, Paval Baničević, Jelena Dulčić i Aljoša
Maričić, a u postupku je odobrenje za još troje
članova. Osobnim doprinosom i zajedničkim
snagama, voljom i entuzijazmom, članovi Upravnog
odbora donose odluke o realizaciji projekata koji
će doprinijeti razvoju Hvara i Korčule, a sve to uz
snažnu potporu i na ponos osnivača ove Zaklade -
Vere i dr. Matka Miličića - Maleško, čijom plemenitom
gestom možemo i želimo učiniti veliku stvar za našu
zajednicu!
piše: Antonio Morić Španić
(smanjenje za 7 %) depopulacija otoka Hvara
slabije je izražena u odnosu na demografske
trendove na višim prostornim razinama. Među
susjednim otocima, veću depopulaciju bilježi samo
otok Vis (-4 %), što se donekle može i opravdati
većom udaljenosti od obale, slabijom prometnom
povezanosti s kopnom i drugim prostornim
 KruvenicA
AKTUALNO
čimbenicima. Međutim, osvrnuvši se na prve
podatke popisa stanovništva otoka Brača (gotovo
identičan broj stanovnika) te otoka Šolte (povećanje
stanovništva za čak 18 %) u odnosu na podatke
iz popisa stanovništva 2011. godine, možemo
zaključiti kako su recentni depopulacijski procesi
na otoku Hvaru ipak znatno veći od očekivanih.
Sve jedinice lokalne samouprave na otoku Hvaru,
izuzev Starog Grada (neznatan porast) bilježe
smanjenje broja stanovnika. Najveću apsolutnu
depopulaciju bilježi grad Hvar u kojem je 2021.
godine živjelo 3 998 stanovnika (253 stanovnika ili 6
% manje nego 2011. godine), dok najveću relativnu
depopulaciju bilježi općina Sućuraj u kojoj je 2021.
godine živjelo tek 429 stanovnika (7,5 % manje
nego 2011. godine). U općini Jelsa broj stanovnika
(3 522) se, u odnosu na 2011. godinu, smanjio za 60,
a u Starom Gradu (2 790) tek neznatno povećao za
9 stanovnika.
Među 28 hvarskih otočnih naselja najveći broj
stanovnika 2021. godine bilježilo je, dakako, naselje
Hvar (3 527), dok, izuzev Humca koje već više od
pola stoljeća nema stalnih stanovnika, najmanji
broj stanovnika živi u Malom Grablju (3). Ovo
pitoreskno etno-eko selo doživjelo je demografsku
revitalizaciju, obzirom da 60-ak godina nije
36
bilježilo stalne stanovnike. Razlog tome svakako
valja tražiti u kvalitetnom ruralnom okruženju i
spokoju kojeg pruža geografski smještaj samog
naselja, poboljšanju prometne povezanosti s
glavnom državnom cestom D 116 (čvor Milna) te
sustavnom razvoju ruralnog turizma utemeljenog
na autohtonim prostornim resursima. Iako je
Hvar najmnogoljudnije otočno naselje, ono je
u međupopisnom razdoblju doživjelo najveći
apsolutni pad broja stanovnika (-244), a slijedili
su ga Sućuraj (-60) i Zastražišće (-50). Najveći
relativni pad u međupopisnom razdoblju
zabilježilo je naselje Zaraće (smanjenje za gotovo
50 % u odnosu na 2011.), Selca kod Starog Grada
i Zastražišće (smanjenje za jednu trećinu) te Milna,
koja je u proteklih 10 godina ostala bez četvrtine
stanovništva. Obzirom na toponimsko-prostornu
povezanost, vrlo je izvjesno kako je „demografsko
oživljavanje“ Malog Grablja dijelom kompenzirano
depopulacijom naselja Milna. S druge strane,
najveći apsolutni porast broja stanovnika 2021.
godine zabilježilo je naselje Stari Grad (+39). Pritom
je zanimljivo naglasiti kako je ono jedino od četiri
gradska / općinska središta koje je u međupopisnom
razdoblju zabilježilo porast broja stanovnika.
Nakon Starog Grada, najveće apsolutno povećanje
 KruvenicA
AKTUALNO
u odnosu na 2011. godinu bilježi Ivan Dolac (+29) te
Pitve (+22). Izuzev Malog Grablja, najveći relativni
porast broja stanovnika bilježi naselje Velo Grablje,
čiji se broj stanovnika gotovo utrostručio (sa 7
na 19), dok Gromin Dolac i Selca kod Bogomolja
bilježe udvostručenje broja stanovnika u odnosu
na 2011. godinu. Među značajnijim vrijednostima
relativnog porasta broja stanovnika još se ističu
Ivan Dolac (povećanje za 75 %), Jagodna (gotovo
za 50 %) i Pitve (za oko jednu trećinu).
Posebno je zanimljiva komparacija demografskih
trendova po otočnim regijama (cjelinama).
Primjerice, u četiri središta otočnih JLS-ova 2021.
godine živjelo je 7503 stanovnika, 311 manje nego
2011. godine, što ukazuje na intenzivniji trend
depopulacije nego na razini čitavog otoka. Ukoliko
se u razmatranje uzmu naselja koja su smještena
na obali, u njima je 2021. godine živjelo ukupno
8557 stanovnika, a 2011. godine 8825 stanovnika,
pri čemu se uočava smanjenje / stagnacija trenda
litoralizacije te sve povećanje interesa za življenjem
u ruralnom prostoru. Mikroregija Hvarske plaže
(priobalno područje između naselja Zaraće na
Etno-eko selo Velo Grablje, foto: Antonio Morić-Španić
37
zapadu i Gromin Dolac na istoku) bilježi najveće
relativno povećanje broja stanovnika (+16 %) u
međupopisnom razdoblju. „Insolacijsko srce“
otoka bilježilo je 2011. godine 373 stalna stanovnika,
a 2021. godine 61 više, pri čemu polovica navedene
vrijednosti otpada samo na naselje Ivan Dolac.
Puštanjem u promet cestovne dionice čvor
Dubovica - Sveta Nedjelja izgledno je kako će
se u narednim popisnim razdobljima nastaviti
demografski porast Plaža.
Demografski porast u globalu bilježe otočna etno-
eko sela, pri čemu posebno prednjači Rudina (+13) i
Velo Grablje (+12 stanovnika), a među njima Brusje
bilježi najveći demografski pad (-12 stanovnika).
Sukladno ranijim demografskim trendovima, veći
stopu depopulacije od otočnog prosjeka bilježi
prostor Plama (6 % manje stanovništva), pri čemu
je posebno alarmantna situacija u Zastražišću, koje
je u deset godina ostalo bez trećine stanovništva
(sa 177 na 127 stanovnika). Bogomolje i Selca kod
Bogomolja, pak, iskaču iz demografske slike Plama,
pri čemu je zabilježen demografski porast za 26
stanovnika, od čega samo njih 20 u Bogomolju.
 BAŠTINA piše: Radoslav Tomić

Giovanni Francesco
Fedrigazzi u Hvaru
S likar Giovanni Francesco Fedrigazzi bio je, sve
do nedavno gotovo nepoznat povjesničarima
umjetnosti u Hrvatskoj i Italiji. Recentna istraživanja
otkrila su da je živio i stvarao u Furlaniji, Istri
i Dalmaciji i da je u tim pokrajinama u sastavu
Mletačke republike, krajem 17. i početkom 18.
stoljeća ostvario opus koji broji više od četrdeset
slika, u prvom redu slika religiozne tematike.
Fedrigazzi je za vrijeme boravka u Trogiru, gdje ga
dokumenti spominju između 1707. i 1714. godine,
radio ne samo za Trogir nego i za naručitelje iz
bližih i daljih gradova i sela. Djela su mu naime
prepoznata i u susjednome Splitu (Bogorodica s
Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem, crkva sv. Duha),
Omišu (Bogorodica Bezgrešnoga začeća sa sv.
Franom Asiškim i sv. Franom Solanskim, zbirka Giovanni Francesco Fedrigazzi, Bog Otac i Golubica Duha
Svetoga, okruženi glavicama anđela i anđelom u letu
Radman), Kostanjama (Bogorodica s Djetetom
i Krštenje Krista, župna crkva sv. Mihovila), katedrale s novim mramornim sarkofagom i bočno
Nerežišćima (Navještenje, župna crkva Gospe od postavljenim kipovima na kojega nije više bilo
Karmena), Škripu (Poklon kraljeva, župna crkva sv. jednostavno podignuti baldahin s Fedrigazzijevom
Jelene) te u Visu (prikazi svetaca i anđela na ogradi slikom. Iako je Jacksonov crtež prikazao širu cjelinu
pjevališta, crkva sv. Duha te Bog Otac s anđelima, crkvene unutrašnjosti koja uključuje svetište s
crkva sv. Ciprijana u Kutu). korskim klupama, propovjedaonicom i oltarom,
Jedan arhivski dokument otkriva da je Fedrigazzi ipak se može naslutiti da je navedena slika upravo
radio i za Hvar, preciznije za katedralu sv. Stjepana. ona koju spominju dokumenti iz 1713. godine
U spisima Bratovštine sv. Prospera 1713. godine kao djelo G. F. Fedrigazzija jer se u jedva vidljivoj
navodi se Fedrigazzijeva slika: silueti ipak naslućuje njezin „sadržaj“. Nedavno
Per un quadro ordinato al Sig. Fedrigazzi à Traù che pronađena slika „Bog Otac i Golubica Duha
servirà per baldachin sopra l’arca del Santo Lire ….70.1 Svetoga, okruženi glavicama anđela i anđelom u
Slika je, kao baldahin, stajala iznad sarkofaga letu“ u kući Skakoc u Hvaru, upravo je ona koja
sv. Prospera što ga je 1674. godine u drvu se spominje u navedenim dokumentima a vidljiva
izrezbario Michelangelo Albarini, a pozlatio je na Jacksonovu crtežu. Osim toga, slika se vidi i
majstor Giuseppe, obojica iz Venecije.2 Prikaz na jednoj fotografiji hvarske katedrale iz pedesetih
Fedrigazzijkve slike koja „lebdi“ u katedrali može godina 20. stoljeća na kojoj je još uvijek bila iznad
se vidjeti na tridesetoj tabli u drugom svesku knjige sjeverne propovjedaonice.4
Thomasa Grahama Jacksona Dalmatia, the Quarnero U Fedrigazzijevu katalogu hvarska slika ne donosi
and Istria iz 1887. godine.3 Međutim, na njoj nikakve novosti. Posve je bliska prikazu Boga Oca
baldahin s Fedrigazzijevom slikom više nije iznad na stropu u svetištu crkve sv. Ciprijana u Visu, ali
rake sv. Prospera nego je postavljen iznad sjeverne i drugim njegovim utvrđenim radovima u Italiji
propovjedaonice (de cornu Evangelii). Razlog tomu je i Hrvatskoj. Usitnjeno nizanje anđela koje se vidi
izgradnja novoga svečeva oltara u sjevernoj kapeli na hvarskom platnu može se odrediti kao odlika

38
 KruvenicA
BAŠTINA

protagonista mletačke umjetnosti (Alessandro i Paolo

Tremignon, Andrea Celesti). Možda im je slika za
baldahin djelovala kao predmet liturgijske namjene
koji može izraditi i slikar doseljen sa sjevernoga
Jadrana u lokalnu, dalmatinsku sredinu.
1 DAZd, Bratovštine, broj 16, Hvar, Bratovština sv. Prospera,
1676. - 1780., f. 58. Za podatke zahvaljujem dr. Bojanu Goji.
Usp. Radoslav Tomić, Slikar Giovanni Francesco Fedrigazzi
u Dalmaciji, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 37, Zagreb,
2013., 125; ISTI, Il pittore Giovanni Francesco Fedrigazzi: nuove
opere a Traù, Mens acris in corpore commodo, Zbornik povodom
sedamdesetog rođendana Ivana Matejčića (ur. Marijan Bradanović,
Miljenko Jurković), Zagreb - Motovun, 2021., 411-416.
2 Cvito Fisković, 1978., Albarinijeve rezbarje u Hvaru,
Zbornik za likovne umetnosti 14, Novi Sad 1978., 261 - 276.
3 T. G. Jackson, Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in
Montenegro and the island of Grado II., Oxford 1887, tabla XXX,
nakon stranice 224. (Interior of Duomo, Ambo and choir stalls).
4 Fotografija je vlasništvo Muzeja hvarske baštine u Hvaru.
Zahvaljujem Jošku Bracanoviću koji mi je poslao njezin
presnimak.
5 Stjepan Krasić, Rajmund Asperti, Hrvatski biografski
leksikon 1, Zagreb, 1983., 258.

Thomas Graham Jackson, Unutrašnjost katedrale u Hvaru,

trideseta tabla u drugom svesku knjige Thomasa Grahama
Jacksona, Dalmatia, the Quarnero and Istria, with Cettigne in
Montenegro and the island of Grado I - III., Oxford 1887.
njegova rukopisa. Specifična je svakako funkcija slike
koja je služila kao baldahin postavljen iznad svečeve
rake. To ukazuje na ambicije hvarskih naručitelja u
vrijeme biskupa Rajmunda Aspertija (1704. - 1722.),
dominikanca rođena u Bergamu. Ta je narudžba
nedvojbeno dopunila umjetničkom opremanje
katedrale.5 Njezin autor Giovanni Francesco
Fedrigazzi svojom je djelatnošću u Furlaniji, Istri
i Dalmaciji na prijelazu 17. i 18. stoljeća povezao tri
pokrajine koje su u to vrijeme bile u sastavu Mletačke
republike. Njegov „neorenesansni“ stil koji se oslanja
na slikarstvo kasnoga 16. i ranog 17. stoljeća ukazuje na
umjetničku raznolikost i posvojenost likovnog ukusa
naručitelja u perifernim područjima. Podsjetimo da
se gotovo u isto vrijeme hvarska katedrala oprema
monumentalnim mramornim oltarima i palama kod
Unutrašnjosti hvarske katedrale, fotografija iz sredine 20. stoljeća

39
 POVIJEST
William Gell u Hvaru
1801. godine
O Williamu Gellu i njegova četiri crteža Hvara,
koji se čuvaju u British Museumu, potpisani je
već pisao u članku „Četiri crteža i jedan opis Hvara
iz 1801. godine“ u Kruvenici br. 42/2017. No u tom
članku uz crteže objavljen je tekst Gellova suputnika
Irca Edwarda Dodwella, dok do Gellova rukopisa
tada nismo mogli doći. Zalaganjem kolege Marinka
Petrića te Katarine i Mauricea Cardera, a dobrotom
Billa Masculla, Jamiea Carstairsa i Emerald
Brampton-Greene došli smo do Gellova rukopisa
Diary of a tour in Greece, the Morea, and the Aegean
islands, commencing 29 April 1801, by Sir William Gell
(1777-1836) /Dnevnik putovanja u Grčku, Moreju
i Egejske otoke započetog 29. travnja 1801. sir
Williama Gella/, koji se čuva u knjižnici University
of Bristol, Special Collections, DM7, a Hvar je opisan
na stranicama 3-6, što ovdje donosimo u prijevodu s
nekoliko manjih komentara u zagradama:
Grad Split, nekoć izabrano mjesto umirovljenja cara
Dioklecijana, smješten je ispod visoke planine na
kopnu nasuprot Brača. Vanjski zidovi carske palače
sada čine zidine grada koji se unutar njih smjestio.
Od rta Pelegrina na Hvaru nadali smo se razgledati
stanje palače, ali vrijeme i velika udaljenost su nas u
tome spriječili. Okolica grada izgleda kao goli kamen,
ali vjerojatno je kultivirana u blizini grada. Ruševine
Salone također nisu daleko.
Hvar je veliki otok, 40 milja dug. Grad je malen, ali
slikovit i sjedište je biskupa čiji prihodi, kako nam rekoše,
dostižu 10.000 fiorina, oko 1000 funta sterlinga, suma
koja je vjerojatno preuveličana. Grad se smjestio u obliku
polumjeseca na tri strane prekrasnog malog zaljeva,
koji daje sigurnu luku brodovima zatvoren hridima i
otočićima prema Jadranu. Prekrasan je mali samostan
franjevaca, zvan Santa Croce (sv. Križ tj. Gospa od
Milosti, no ovaj je naziv bio uobičajen pa se po
tome i zove današnji predio U Križa), smješten na
poluotočiću na jednom kraju grada. Drugi kraj određuje
grčka crkva sa visokim zvonikom i malom građevinom
za monaha ili svećenika.
40
piše: Joško Bracanović
U središtu, iznad grada
je tvrđava, stara ruševna
utvrda, dok treći samostan
na brdašcu prekrivenom
kućama i smokvama djeluje
vrlo ugodno (tada već
zatvoreni augustinski
samostan sv. Nikole;
zanimljivo je da ne
spominje samostan
sv. Marka kojem je
posvetio jedan od svojih
crteža). Kuće su prelijepo
isprepletene sa vrtovima
i stablima, i ovdje smo po
prvi put vidjeli veliku agavu, koja divlja raste na raskošan
način među kamenjem. Glavna crkva posvećena sv.
Prošperu, zaštitniku otoka (kao i Dodwell, Gell je krivo
mislio da je sv. Prošper glavni zaštitnik, što svjedoči
o svečevoj popularnosti i u ovom razdoblju), stoji na
pjaci ili trgu, na kojoj je među ostalim i kafić. To bi nam
se činilo neobično na ovako zabitom mjestu, kad se ne bi
prisjetili da je ovo bivši mletački teritorij i da su kneževi
Hvara bili mletačka gospoda. Kada to znamo, nemoguće
se čuditi kafiću, jer gdje je Mlečanin, ondje je i njegova
Bottegha di Caffé, ako se o tome išta njega pita. Na trgu
je i bunar čija je kruna od jednog veličanstvenog kamena
ukrašena grbom jednog od knezova. Voda je obična
kišnica, koja se filtrira iz svakog dijela pločnika uokolo i
kupi se kroz četiri rupe do dna odakle je stanovnici crpe
vjedrima. Neke djevojke, s dugim iskustvom ovakvog
rada, vrlo su okretne u prevrtanju svojih vjedara kako bi
pokupile veću količinu vode iz ovih plitkih šupljina. Druge
se dugo muče za napuniti malu kantu. Biskupski dvor je
vrlo skroman i spojen je s crkvom. Odzada ima lijepi mali
vrt pun naranača. Aktualna vlast sastoji se od tri osobe,
ali će Austrijanci doskora vjerojatno sve promijeniti, kako
nemaju pojma o trgovini, misliti će da je nevažno brinuti
o ovom malom teritoriju. Rekli su nam da tu živi oko 1000
stanovnika. Broj im se vjerojatno svake godine smanjuje.
 KruvenicA
POVIJEST
Nesreća je htjela da prispijemo u ovu luku dva dana
pred slavlje mjesnog patrona sv. Prošpera. Premda smo
se skoro dohvatili Korčule, zbog blagog povjetarca iz
donekle suprotnog smjera i kiše koja je uslijedila, rekli
su nam da mornari nikako ne smiju ostati mokri, i
kapetan pogledavši središnje jedro, na čijem je vrhu bila
pozlaćena zvijezda, vjerojatno spomen štovanja Kastora i
Poluksa, izreče kratku molitvu i otplovi natrag u hvarsku
luku. Sutradan budući je bila svetkovina, sa procesijom
i pucanjem topova, sa izlaganjem relikvija i plesom
navečer, zaludu je bilo čekati povoljan vjetar, jer premda je
vrijeme uglavnom bilo lijepo, sv. Prošper i kafić uskratili
su kapetanu to primijetiti i stoga smo ostali ovdje čitava
tri danIskoristili smo priliku vidjeti ceremonije. Crkva je
bila puna pobožnika u svojoj najboljoj odjeći koji su klečali
pred svečevim oltarom. Kosti svetog čovjeka mogle su se
vidjeti kroz ostakljenu kutiju, a mi smo obavili ceremoniju
hodanja oko sarkofaga. U drugom dijelu crkve svećenik
je, među ostalim, pokazivao raspelo koje je sadržavalo
malu količinu krvi. To je raspelo jedan od naše družine
našavši se preblizu bio prisiljen poljubiti. To je bila krv
nekog vrlo priprostog, lokalnog sveca kojeg je masakrirao
narod (izgledno je da se ovdje radi o sv. Križiću, a
legenda je Gellu očito ostala izgubljena u prijevodu).
Procesija je protjecala s tolerantnom pristojnošću, dok je
orguljaš zabavljao puk veselom glazbom.
Zanimalo me vidjeti ples i zbog toga sam otišao u jednu
staru kuću gdje je u velikoj sobi mnogo ljudi plesalo ne baš
gracioznim pokretima na zvuk lire, glazbala oblikovanog
upravo poput antičke lire, ali sviranog gudalom, na isti
način kao violina. Imala je samo tri žice. Žene su bile
zgodne i nosile su korzet pokriven crvenim satenom.
©Trustees of the British Museum
41
U luci smo susreli petoricu Engleza. Oni su zaplijenili
austrijski brod koji su oduzeli Francuzima kod
Ancone. Svoju smo družinu razveselili viješću da su
Englezi napredovali prema Kopenhagenu (Bitka kod
Kopenhagena odvijala se u sklopu Rata druge
koalicije u vrijeme revolucionarnih i napoleonskih
ratova 2. travnja 1801. - flota admirala Horatia
Nelsona porazila je dansku mornaricu i prisilila
Dance da ne idu u savez sa Francuzima). Na kraju
smo ipak isplovili i nakon dana i noći ponovno stigli pod
Korčulu, dugi šumoviti otok, koji smo prošli prije večeri.
Prisjetimo se: William Gell rođen je u engleskom
Hoptonu u Derbyshireu, u obitelji čija je tradicija
službe u vojsci, mornarici, parlamentu i crkvi sezala
još u 1209. godinu. Prijateljevao je s književnicima
svog vremena Thomasom Moorom, Walterom
Scottom i lordom Byronom. Napisao je više knjiga,
koje je uglavnom sam ilustrirao. Crteži Hvara
nastali su na njegovom putovanju od Venecije
prema Grčkoj, gdje je plovio na brodu bokeljskog
paruna Ivana Marassija Lo Spirito Santo, e la Nativita
della Madonna (Duh Sveti i Rođenje Gospino). Bio je
član sljedećih institucija: Society of Dilettanti, Royal
Society, Society of Antiquaries of London, Institut
de France te Koniglich-Preussische Akademie der
Wissenschaften. Svojim radovima postao je poznat
u učenim krugovima kao klasični topograf. Pratio
je princezu Caroline, kasniju englesku kraljicu, na
putovanju u Italiju 1814., a iste je godine postao
i vitez. Od 1820. do smrti uglavnom je boravio u
Rimu i Napulju. U Napulju je i umro 1836. te je
pokopan na tamošnjem engleskom groblju.
 DOGAĐANJA
Praunuka viškog junaka u Hvaru
G rad Hvar i Muzej hvarske baštine je 2. rujna
2022. posjetila praunuka Nikole Karkovića,
junaka Viške bitke 1866., gđa Marie Snješka
Nitschke Zega, u pratnji svoga supruga Johannesa
Rainera Nitschkea i svog hvarskog rođaka Nikole
Karkovića-Trentina.
Tom je prilikom gđa Nitschke Zega Muzeju u svoje
ime i u ime sestre Lucije Zega dala u pohranu 6
odlikovanja Nikole Karkovića, kojim je odlikovan
u vrijeme cara Frane Josipa.
U ime Muzeja goste su primili ravnateljica Nives
Tomasović i kustos Joško Bracanović. Muzej je svoju
zahvalnost gđi Marie i njezinoj sestri Luciji izrazio
uokvirenim zahvalnicama, a poklonili su joj i knjigu
150. obljetnica Viškog boja - Pogled s Hvara Marije
Zaninović Rumora i Joška Bracanovića. Muzej inače u
svom fundusu ima nekoliko osobnih predmeta Nikole
Karkovića od ranije, od kojih su njegove naočale
nekoliko godina bile dijelom izložbe Ljudi od željeza na
brodovima od drva koju je povodom 150. obljetnice bitke
organizirao Hrvatski pomorski muzej u Splitu, a obišla
je više gradova u Hrvatskoj i inozemstvu.
Gradonačelnik grada Hvara Rikardo Novak također
je primio gđu Nitschke Zega. Gradonačelnik je ovom
prigodom uručio i prigodan poklon gđi Nitschke
-Zega te je pozvao da prilikom sljedećeg boravka u
Hrvatskoj uz Hvar posjeti i Brusje i Vis, kako bi dobili
što više informacija o događanjima vezanima uz
bitku u kojoj je njihov pradjed odigrao veliku ulogu.
Viška bitka odvila se 20. srpnja 1866. godine u
sklopu rata Italije i Habsburške monarhije. Još u
42
piše: MHB
početku bitke admiralski brod Erzherzog Ferdinand
Max udario je u desnu stranu talijanske oklopnjače
Palestro. Od siline udarca jarbol s ratnom zastavom
pao je na brod admirala Wilhelma von Tegetthoffa,
a Nikola Karković je pod teškom paljbom donio
austrijskoj floti vrijedan trofej.
Nikola Karković rođen je u Hvaru 3. kolovoza 1838. od
majke Marije Šoljan Posinković i oca Ivana Karkovića-
Trentina. Služio je na raznim brodovima austrijske
mornarice - pod Teghetthoffovim zapovjedništvom
sudjelovao je u bitci kod Helgolanda. U Viškome boju
bio je kormilar II. klase na admiralskom zapovjednom
brodu, oklopnjači Erzherzog Ferdinand Max.
Trenutak Karkovićeve predaje zastave admiralu
Tegetthoffu je ovjekovječen na mnogim slikama, jedna
je u Bečkom vojno- pomorskom muzeju, a kopiju
posjeduje i Muzej hvarske baštine. Karković je za svoje
junaštvo odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost,
te promaknućem u podčasnika, posjetom Beču i
primanjem kod Cara. Spominju ga brojne pjesme u
čast Viškog boja. Svoju poslijeratnu karijeru i život
Karković je nastavio od 1869. u lučkoj upravi u Splitu
kao lučki pilot, a od 1880. na istom položaju u Trstu,
gdje je i umro 1918. godine. Bavio se i popravkom
maketa brodova. Povodom 100. obljetnice Viškog
boja, postavljena je spomen-ploča na njegovoj rodnoj
kući, u hvarskoj Grodi. Karkovićeva je želja bila biti
pokopan u rodnom mjestu, što je bilo ostvareno,
1976. godine. Uz sudjelovanje njegove kćeri Nikoline
Zega i obitelji, te mnogobrojnih Hvarana, preneseni
su posmrtni ostaci na hvarsko gradsko groblje, u
obiteljsku grobnicu. To je obilježeno malom pločom
nad grobom, a 1991. je na zidu nasuprot grobnice
postavljena i veća spomen-ploča.
 OBLJETNICE
Uz 100. obljetnicu osnutka dječjeg vrtića u Hvaru
Milka Bučić - lanterna malenih
U godini koju polako napuštamo proslavljena
je stota obljetnica osnutka dječjeg vrtića ili
zabavišta, kako ovu ustanovu još uvijek nazivaju
stariji Hvarani. Bila je to prigoda i sjetiti se jedne od
utemeljiteljice, forske neviste Milke Bučić i, koliko
je moguće, istražiti prve korake tada nove ustanove
u našem gradu.
Milica ili Milka Matavulj rođena je u Šibeniku 4.
travnja 1889. u poznatoj i za šibenski kraj važnoj
obitelji. Naime, njezina baka Simeuna (Šima) još je
1844. g., u vrijeme ubrzane modernizacije Šibenika,
pokrenula svojevrsnu industrijsku proizvodnju
odjevnih i uporabnih tekstilnih predmeta sa
dalmatinskim narodnim vezom. Upravo je Šima
Matavulj prva dala konačni i prepoznatljiv
izgled šibenskoj kapi s karakterističnim boulama
- ušivenim crnim točkama na narančastocrveno
platno. Zanimljivo je da je tridesetak godina nakon
osnutka zapošljavala četrdesetak žena i djevojaka.
Imala je dva sina: Simu, poznatog i vrsnog, danas
zaboravljenog pisca, i Jurja-Đuru, Milkinog oca.
Ovi podaci važni su za shvatiti okruženje i temelje
Milkina obrazovanja i mogućnosti: kažu da je
govorila nekoliko stranih jezika, živjela u sredini
gdje se poticalo čitanje, učenje, obrazovanje i
kultura. Među kulturnom ponudom najviše je
voljela kazalište i sve povezano s njim. Tako je u
kulturno-umjetničkom društvu Kolo u Šibeniku
Milka Bučić s djecom (preuzeto iz Šibenskog lista)
43
piše: Zorka Bibić
upoznala svog budućeg muža, pravnika/javnog
bilježnika Jerka Bučića iz Hvara. Bučićevi su
rodbinskim i poslovnim vezama bili povezani sa
Šibenikom, a u hvarskoj sredini bili su priznati
članovi društva, koji su na brojne načine doprinijeli
zajednici, poput rođaka Grgura (znanstvenika,
osnivača meteorološke postaje u Hvaru) ili
Jerkovog brata Remigija, povjesničara i publicista.
Jerko, rođen 1886. g., bio je najmlađi od 12 djece.
On i Milka vjenčali su se 1917. g. u Šibeniku. Tekla
je četvrta godina Velikog rata: iako Dalmaciju
nisu zadesili sukobi, prolazila je vrlo krizno i
teško razdoblje. Prometno je bila odsječena od
ostatka kontinenta, pa je zbog nedostatne opskrbe
namirnicama vladala glad. Nedostajalo je muške
snage jer su očevi, braća i sinovi bili na frontama
diljem Europe. Puno je djece iz ovih područja u
posebno organiziranim konvojima poslano na
kontinent da ne bi doslovno umrli od gladi. Ta i
više nego nepovoljna situacija potaknula je ljude na
povezivanje i organiziranje.
Ženska zadruga i osnivanje vrtića
U
prosincu 1918., nedugo nakon završetka rata,
ogromnog vala španjolske gripe i političkih
previranja uoči raspada Austro-Ugarske Monarhije
i uspostave nove države, kasnije Kraljevine SHS,
u splitskim novinama Novo doba objavljen je
tekst o potrebi osnivanja ženske zadruge. One
su svojevrsne nasljednice sličnih grupa nastalih
tijekom 1. svjetskog rata. Poziva žene na aktivni
društveni angažman, uključujući obrazovanje
i širenje dotadašnjeg horizonta. Ciljevi ženske
zadruge su vrlo široki, obuhvaćaju niz elemenata i
ono što žene mogu, a među ostalim to je osnivanje
ustanova za odgoj i zaštitu djece i mladeži, moralno
i materijalno pomaganje majkama, ženama
i skrbnicima, pomoći udovicama, otvaranje
zabavišta, kuhinja… Iz tog proglasa možemo
naslutiti što je bio cilj i zadruzi koja se imala osnovati
i u Hvaru, što se dogodilo tek krajem 1921. g., jer
je sve do travnja iste godine bio pod talijanskom
 KruvenicA
OBLJETNICE
Stranica spomenice iz Dječjeg vrtića
okupacijom koja je znatno otežavala određene
inicijative. Iz lista pohranjenog u Fondu općine
Hvar doznajemo da je Narodna ženska zadruga u
Hvaru osnovana 5. studenog 1921. godine. Imala
je 90 članica, što bi i danas bio pohvalni broj za
našu sredinu, a predsjednica je bila Milka Bučić.
Prema dostupnim izvorima, u našoj sredini u
tom periodu primjećuje se vrlo snažna težnja za
osnivanjem obrazovnih ustanova. Spomenimo
samo potrebu osnivanja stručne ženske škole iste
godine u svrhu da unapredi ženski ručni rad i izvedbu
predmeta namijenjenih za promet stranaca, čime se
naslućuje usmjerenje glavne gradske gospodarske
grane. Također, iz godišnjeg izvješća kulturnih
društava (pjevačkih, kazališnih i sl.) iz te godine
vidi se i da je Jerko Bučić bio na voditeljskim i
sličnim pozicijama, uz snažnu podršku tadašnjeg
općinskog načelnika Josipa Avelinija. To je bila
olakšavajuća okolnost za ustanovu dječjeg vrtića
ili zabavišta - obdaništa, kako se ta ustanova još
spominje u onodobnim izvorima. Ženska zadruga
je tijekom svog međuratnog djelovanja organizirala
tečajeve domaćinstva, krojenja, vezenja i šivanja,
svojevrsnog stručnog osposobljavanja koji su trajali
pet mjeseci. Tadašnje novine pišu da su članice
hvarske zadruge dočekale jugoslavenskog kralja
Aleksandra Karađorđevića 1925. g. i da je pred 2.
svjetski rat još postojala, no nije za sada poznato
kada je ukinuta, odnosno je li koja druga udruga
preuzela takvu vrstu djelovanja.
44
Jedini pouzdani trag o ustanovi vrtića 1922. je
spomenica koja se čuva u arhivu današnjeg vrtića,
a napisana je 1960ih godina. Naime, arhivska
kutija u općinskom fondu za tu godinu nažalost
uopće ne postoji, tako da se moramo oslanjati
na puno usputnih detalja i informacija za složiti
koliko-toliko smisleni mozaik. Iako su gotovo sve
kulturne organizacije u Hvaru toga vremena bile po
privatnim kućama, pa tako i vrtić u kući Dorotka-
Kasandrić (danas Matijević) u Grodi, nije isključeno
da je on u puno više navrata tijekom prvih 10
godina rada mijenjao prostor. Iz prve godine vrtića
nije ništa sačuvano, ne znamo točan broj djece koja
su pohađala vrtić, imena i broj odgajateljica, postav
i igračke… zapravo sve znamo jedino iz upisa u
spomenici. No vjerujemo da je u ondašnjem Hvaru
postojanje vrtića bilo ne samo potrebno, nego i toliko
dobrodošlo osvježenje, jer grad se polagano budio
nakon ratnih godina i okupacije, uz neskriveni
optimizam. Grad tek tada infrastrukturno ulazi u
20. stoljeće uvođenjem elektrifikacije i vodovoda.
Velike nade se polažu u turizam i uređenje
prostora, iako veliki broj stanovnika još tada živi
u nedostojanstvenim uvjetima. Nedostaje svijesti o
potrebi odgoja i obrazovanja, djeca su na neki način
još prepuštena ulici i rad u polju/na moru prednjači
pred obrazovanjem. U tehničkom smislu, tada je
vrtić bio neodvojiv od osnovnog obrazovanja, tako
da su gotovo svi podaci sačuvani u Fondu općine
Hvar o vrtiću u fasciklama školstva i ovdje su
sakupljeni samo oni najzanimljiviji ili bitni.
„Dva magarca drva“
N
a sjednici općinskog vijeća 1927. donesena
je odluka o izgradnji jedinstvene zgrade
osnovne, građanske, zanatske škole i dječjeg
zabavišta - zanatska i zabavište su ubačeni
naknadno. Iste godine školsko nadzorništvo
obavještava općinu da će se u zabavištu ustanoviti
treće odeljenje kada općina pribavi zgodnu dvornicu
(tj. dvoranu-prostor) i potrebita pokućstva i učila.
Općina odgovara da je nabavljeno i vjerojatno se
oni nedugo nakon toga, premda ne piše, sele u
prostor kuće Avelini (danas vl. Pavlović) u Gojavi.
Školska zgrada izgrađena je u predjelu Lucica
1938., a sljedeće šk. godine 1939./40. dočekala je
prve učenike. Tu je prostor vrtića, uz samostalnu
 KruvenicA
OBLJETNICE

zabavište. Tu su korisne i knjige računa, iz kojih

vidimo da je među obrazovnim ustanovama u
gradu zabavište redovito imalo najmanji budžet,
najmanje novca na raspolaganju. Čitamo da se
plaćalo za prijenos ljudskih izmetina iz zabavišta
u more i hitnu nabavku noćnih posuda, metla i
sredstava za čišćenje jer prostor nema sanitarni
čvor; isporuku dva magarca drva, pa i zime stoljeća
1929., kada se jedno vrijeme nije održavala nastava
jer peći jednostavno nisu bile dovoljne za zagrijati
prostorije. Platilo se i za prijenos kamenja i drugog
materijala lađom u more. U vrtiću je tada zaposlena
i Nike ud. Vučetić na mjestu paziteljice/čistačice i
Članice Ženske zadruge; Milka Bučić za šivaćim strojem, 1930.
plaćena je svih 12 mjeseci, što može značiti da je
vrtić bio otvoren tijekom cijele godine ili se prostor
zgradu na Dolcu (otvorenu 1979.), bio najduže
tijekom praznika koristio za neke druge potrebe.
tijekom svoga postojanja, od 1939. do 1977. g.
Rismondo se također ljutito obraća Općini da joj
Za razumijevanje funkcioniranja prvih deset,
nije podmirila stanarinu za gotovo cijeli period
petnaest godina vrtića neizostavno je spomenuti
1930. i 1931., na što ima pravo jer je supruga činovnika,
Mariju Hančević Rismondo, odgajateljicu rodom
državnog službenika, na što joj Općina odgovara
iz Brusja, koja je vjerojatno od 1930., kako se može
da nemaju sredstava te će uvrstiti to podmirenje u
vidjeti po dopisima, preuzela funkciju upraviteljice.
budžet za sljedeću godinu.
Zahvaljujući njezinim izvještajima i dopisima
Naravno, postavlja se pitanje postoji li kakav
sačuvanima u općinskom fondu, možemo dobiti
izvještaj o tome što su djeca radila u vrtiću, kako je
uvid u okolnosti u kakvima je djelovalo tadašnje
izgledao njihov dan. Jedan sićušni, ali zanimljiv trag
je dopis odgajateljice Rismondo iz 1931. u kojem je
popis potrebnih stvari za novu pedagošku godinu.
Traži, među ostalim, uredski materijal, kutiju kreda,
crnila, olovaka, gumiarabike, ali i pastelne boje
bolje vrsti za dječja risanja, prikaze godišnjih doba,
što nam govori o tematskim cjelinama koje su bile
važne u ondašnjem obrazovanju te klupe koje ne bi
smjele biti nakošene kao u školi, već one ravne plohe, po
tadašnjem pedagoškom standardu. Navedeni su i
Frobelovi darovi, drvena geometrijska tijela i oblici
koji su se mogli slagati i umetati jedni u druge, koje
i sama spomenica navodi kao jedno od glavnih
elemenata tadašnjeg ranog i predškolskog odgoja.

Zahvalni Šibenik

N o nećemo izgubiti iz vida Milku Bučić. U

travnju 1923. rođena je Jelena (Jelka), jedino
dijete Jerka i Milke. U Hvaru ide u školu i vjerojatno
- izvori nisu ujednačeni - 1932. ili 1934. Bučići sele
u Šibenik. Tu Jelka nastavlja školovanje, talentirana
je pijanistica, a Milka i Jerko su u kazalištu, gdje
Marija Hančević Rismondo (sjedi druga zdesna) glume, režiraju, pišu drame, rade sa pojedincima
45
 KruvenicA
OBLJETNICE

Šibenčane, poput poznatog glumca Špire Guberine

u kojemu je, po njegovim riječima, razvila osjećaj
za humor, zatim prof. Iva Livakovića, značajnog
šibenskog kroničara. Zato je 1968. g., kada su prvi
put nakon rata u Šibeniku dodijeljene nagrade
Grada, Milka Bučić bila jedina žena među
dobitnicima nagrade. Iznos je podijelila Crvenom
križu i donirala izgradnji dječjeg vrtića Jelke Bučić,
danas DV Građa. Osim toga, ona i Jerko su zbog
svojih zasluga u 50 godina rada dobili priznanje
šibenskog kazališta i besplatna mjesta u loži za sve
predstave.
Kao posljednja stanovnica kuće Matavulj, umrla
je 7. listopada 1970. g. i pokopana u Hvaru. U
(preuzeto iz Šibenskog lista) nekrologu, zapravo vrlo kratkoj i šturoj vijesti
u novinama, spomenuta je samo kao majka
i skupinama. Nažalost, počinje još jedan svjetski istaknutog revolucionara i borca, kao da ne postoje
rat, najprije u Europi, zatim i na našim prostorima. još tolike druge brojne zasluge.
Jelka se pridružuje partizanima i nažalost 1943. je Milka Bučić je unatoč svemu ostala izvan
ubijena kod Zablaća nedaleko Šibenika. Tek je bila kolektivnog sjećanja ove sredine. I nije to čudno,
navršila dvadeset godina. Vijest o stradanju jedine obzirom na tolika previranja u prošlom stoljeću koja
kćeri Milka doznaje u Hvaru, gdje je pomagala u su i sama od sebe brisala sjećanja. Vrtić je, nakon
partizanskoj bolnici (prema pojedinim izvorima, toliko godina, konačno pronašao prostor i sve do
osnovala je tu bolnicu) i onda zajedno s ranjenima danas djeluje kao zbilja stručna i aktivna ustanova
odlazi u zbjeg u Italiju (Santa Maria di Bagno) u društvenom životu našega grada. A priču o Milki
gdje unatoč i usprkos ogromnoj tragediji utjehu Bučić i ostalim zaboravljenim odgajateljicama tek
i smisao vidi u potpunoj predanosti drugima, treba ispričati.
humanitarnom radu. Tako Milka Bučić postaje u
punom smislu lanterna malenih - bespomoćnih,
ranjenih, stradalih, siromašnih, onih od kojih je
društvo diglo ruke.
Po završetku rata Milka se vraća u Šibenik, gdje
neprestano radi u Crvenom križu i s kazališnim
amaterima, a Jerko postaje prvi poslijeratni direktor
šibenskog kazališta. Osniva ili pomaže u osnivanju
dječjih vrtića. Jedan šibenski vrtić dobio je naziv
po Jelki Bučić, a 1991. g. promijenjeno je ime u
Dječji vrtić Građa, po predjelu gdje se nalazi. Jelka
ima i svoju ulicu u Hvaru, istočno od vile Marchi.
Postoji podatak da su Milka i žene iz Crvenog
križa nedugo nakon rata dobrovoljno sašile više
od 750 odjevnih predmeta za potrebe šibenske
bolnice. Ipak, nije zaboravila drugi, hvarski dom. U
šibenskom ogranku zaposlila je Forku Katicu Jurić
udanu Tesolato, koja se tamo preselila nakon udaje.
U dugogodišnjem odgojnom i kulturnom radu
Milka Bučić potaknula je i odgojila brojne
(preuzeto iz Šibenskog lista)

46
 BAŠTINA
GALI I SASTAV DIMOS ILI HVAR U RITMU ČA-ČA-ČA
U relativno kratkom vremenu napustile su nas
tri drage osobe, omiljene i prepoznatljive u
našem gradu, k tome meni posebno bliske jer su
kao i ja bile predane modernoj zabavnoj muzici i
dio svog života aktivno se bavile muzikom.
Dana 7. studenog 2021. otišao je Tonko Matijević
zvani Masa, basist grupe Dimos. Kratko nakon njega
nenadano je 18. studenog 2021. g. preminuo moj
vršnjak i bliski prijatelj Jadran Domančić Mozge-
Kunin (još ne mogu shvatiti!). Bio je bubnjar s kojim
sam započeo i proveo mnoge godine svirajući u
nekoliko sastava. I evo 19. kolovoza 2022. zadnji u
tom tužnom nizu Stjepan Matijević Gali, osnivač i
gitarist legendarne grupe Dimos.
O njima i još mnogim drugima hvarskim
muzičarima, o hvarskim sastavima pop i rock
zabavne glazbe pišem knjigu mojih (i njihovih)
uspomena kako se ne bi zaboravilo jedno vrijeme,
jedna mladost, jedan period u našim životima i
životu ovog grada koji je na kraju sve više ili manje
obilježilo.
Ovom prigodom dat ću skraćeni prikaz muzičkih
početaka i djelovanja Stjepana Matijevića Galija i
sastava Dimos koji je on osnovao 1964. g. Sažetak
je to višekratnih razgovora i dopisivanja s Galijem
tijekom 2020., 2021. g. kao i s njegovim živućim
kolegama, članovima grupe Dimos
Gali
Svi koji su poznavali Galija složit će se da je bio
osoba izuzetne osobnosti i višestruke nadarenosti.
Jedna od tih bila je sklonost muzici, posebno
modernoj zabavnoj muzici. Ukratko, Gali je bio
prvi autohtoni, samouki hvarski svirač električne
gitare (ako izuzmemo Marina Carića koji je u isto
vrijeme bio gitarista grupe Makedo u Šibeniku), a
osnovao je i prvi hvarski vokalno-instrumentalni
sastav “na struju” , legendarni sastav Dimos.
O svojim muzičkim počecima ovako je zapisao:
Vidiš, Marinko, svake godine u doba zimskog turizma,
nakon ljeta bi netko od muzičara ostao zimi svirati
u kavani (Lođi) i uglavnom tako iz godine u godinu.
Međutim 1962. g. u Hvaru, nakon ljetne sezone ostao
je jedino jedan muzičar Zoran Stojanović i maestro
47
piše: Marinko Petrić
Kapani. Dakle, osim navedene dvojice trebao je barem
još jedan da bi se mogao napraviti kakav takav trio za
svirku u kavani. Kako je Zoran mene čuo više puta na
Mandraču u noćnim satima, upitao me je da li bih ja
svirao s njim i maestrom. Tako je to bila moja prva svirka
za ples, te zime.
Ponuda je za Galija bila ostvarenje snova i najava
uzbudljive životne avanture, posve neobične
za prosječnog Hvaranina onog vremena.
Novoosnovani trio je nastupio na jesen 1962. i to u
sastavu: za klavirom maestro Kapani (iz Beograda,
Rus podrijetlom), Gali na poluakustičnoj gitari
(koju je nabavio od izvjesnog Bodija iz Beograda)
i na kontrabasu Zoran Stojanović (također iz
Beograda). Po običaju svirali su u gradskoj kavani
Lođi, točnije u prostoriji iza Lođe, tj. u nekadašnjem
Crvenom salonu, a na tom mjestu su zamijenili
sastav Trio Kopecki koji se zbog nekakve svađe
neposredno prije toga bio raspao.
Svirali su u zimskom periodu godine, svakim
danom osim ponedjeljka. Izvodili su suvremene
plesne standarde i tako zabavljali hvarske zimske
goste i Hvarane željne plesa i ritma drugačijeg od
tradicionalnih valcera i polke. Trio je nastupao u
gradskoj kavani dvije zime: 1962. i 1963. g.
Vježbajući s profesionalcima, Gali se usavršavao i
savladavao složenije akorde i ritmove u čemu mu
je pomagao jedan od prvih svirača električne gitare
u Jugi, Igor Čapljinski, koji je tih godina svirao
u Hvaru u nekoliko sastava. Ubrzo je nabavio i
profesionalnu opremu. Godine 1963. g. u Italiji je
kupio legendarnu električnu gitaru marke EKO i
malo gitarsko pojačalo talijanske marke Farfisa, pa
 KruvenicA
BAŠTINA
kasnije nešto veće i na kraju veliko i za ono vrijeme
prestižno pojačalo marke Fender koje je nabavio u
Njemačkoj.
Za vrijeme ljetnih mjeseci 1963. i 1964. g. Gali je
svirao s grupom Delfini na novootvorenoj plesnoj
terasi popularno zvanoj Propuh u sklopu gradskog
restorana Hotelskog poduzeća Hvar na Fabrici.
Štoviše, inicijator osnivanja grupe je bio Gali uz
Sašu Lukića iz Splita koji je u to vrijeme često
dolazio na Hvar. Grupa je bila bogatog vokalnog
instrumentalnog raspona. Sastojala se od devetoro
članova: Željka Šoletića, solo pjevača, Saše Lukića
za klavijaturama, Tome Cetinića na bas gitari,
Galija na solo gitari i Joška Dujmovića Zakarije
za bubnjevima (koje mu je bio posudio jedan
Slovenac). U sastavu su još bili po jedan saksofonist
i trubač, te dvije prateće pjevačice Duo AA (Ana i
Maja Arpaš). Svi su bili iz Splita, osim dvojice
Hvarana: Galija i Joška. Bili su to prvi Delfini, bolje
reći proto Delfini! Svirali su ča-ča-ča standarde, te
uspješnice tada popularnog američkog pjevača i
voditelja orkestra sastava Billy Vaughna.
Osnutak grupe Dimos
Do osnivanja grupe Dimos došlo je nakon ljetne
svirke s Delfinima na jesen 1964. g. O tome Gali
pripovijeda:
Kako su Delfini za 65. god. već imali ugovorenu gažu
(bila je to turneja po SSSR-u, kao prateći band), a meni
se iz Hvara nije išlo, pala mi je na pamet ideja da bi se
moglo nekako u Hvaru napraviti jedan bend. Ja sam već
imao gitaru „eko“ i veliko fender pojačalo, a kada smo
već oformili sastav kupio sam kompletno Dynacordovo
48
ozvučenje s 4 mikrofona. Stalni sastav smo bili: Tonko
Matijević-Masa bas gitara, Joško Dujmović-Zakarija
bubnjevi, Šime Cetto Gverin vokal, Jozo Vučetić Plastić
vokal, i ja solo gitara. S nama je, u početku povremeno
a kasnije i stalno svirao i Beograđanin Simkić Mihajlo
klavir i saksofon. Mjesec i pol dana smo vježbali u kavani
i u kazalištu, te smo te 65. i 66. svirali na terasi restorana
„Beograd“. Također u ljeta 65. i 66. nakon ponoći bi bila
došla galija po nas i na Galešniku smo svirali do 3 sata
ujutro, te je sa nama na Galešniku svirao za klavirom i
Toma Domančić-Hlap.
Ovom stenografskom životopisu grupe Dimos -
prvog hvarskog modernog pop sastava, potrebno
je dodati još nekoliko podataka koji su se
iskristalizirali u naknadnim razgovorima s Galijem
i Jozom Vučetićem. Grupa je prvi put javno
nastupila kasnog ljeta 1964. g., na ljetnoj pozornici
na Venerandi kao gostujući sastav na koncertu
tada popularnog orkestra Marija Nardellija.
Nastupili su s nekoliko pjesama i to nakon svega
mjesec i pol dana vježbanja u hvarskom kazalištu i
prostoriji plivačkog kluba na Bonj. Kako je vidljivo
na fotografijama iz atelijera Foto Benčić u Hvaru,
nastupili su svi članovi osim Mihaila Simikića. Bio
je to svojevrstan debut, prije pravog profesionalnog
angažmana grupe koji je uslijedio 1. rujna 1964. g.,
na plesnom podiju u gradskoj kavani u Lođi.
Inicijator i vođa grupe bio je Gali, koji je okupio
ljude, osmislio koncept grupe i repertoar. Sastav je
bio vokalno-instrumentalni. Muzički repertoar bio
je zabavni, plesni, animir, namijenjen prvenstveno
hvarskim turistima, ali i lokalnim posjetiteljima
hvarskih plesnih terasa. Vokalna sekcija se sastojala
od glavnog (solo) i pratećeg pjevača (Jozo Plastić i
Šime Gverin Cetto), ali prateći glasovi su bili i ostali
članovi. Profil instrumenata bio je bio tipičan za
zabavnu i plesnu muziku onog vremena. Jezgro se
sastojalo od solo gitare (Gali Matijević), električne
bas gitare (Tonko Matijević), bubnjeva (Joško
Dujmović Zakarija i u međuvremenu brat mu
Jakša), te dopunski, od ritam gitare (Jozo Vučetić),
klavira (Toma Domančić) i saksofona (Mihajlo
Simikić iz Beograda, kasnije član grupe Đentlmeni),
a dodao bih još i egzotičnih marakas šuškalica koje
koristio pjevač Šime Gverin Cetto kako vidimo na
fotografiji iz 1965./66. g. Za instrumentalni postav
grupe zanimljiva je vrlo rana upotreba električne
 KruvenicA
BAŠTINA
bas gitare, u vrijeme kad se još uvijek najčešće
koristio kontrabas.
Od svih članova jedino su Mihajlo i Toma bili
glazbeno obrazovani. Svi ostali su bili priučeni
muzičari, amateri. Gali je prošao svoj nauk kako
sam gore naveo, Jozo je još ranije počeo samostalni
nauk na akustičnoj gitari, Tonko je uz pomoć
Galija savladavao uobičajene bas dionice, a Joško
se oslanjao na svoj izvanredan osjećaj za ritam.
Galijeva je ideja bila i ime sastava Dimos. To je ime
hipotetičkog grčkog naselja na mjestu današnjeg
grada Hvara koje je lansirao arheolog Grga Novak
na temelju numizmatičkih nalaza s natpisom DIM.
Ovako povijesno ime imalo je sugerirati ozbiljnost
sastava i staro antičko podrijetlo Hvara i Hvarana,
a sve u cilju ozbiljne turističke promidžbe Hvara.
Vizualni image je također osmislio Gali. Uniforma
benda (kostim) bila je u stilu amerikaniziranog
mariachi odijela, kako vidimo na fotografiji iz
1964. ili 1965. g. Svijetla odjela s crnom trakastom
mašnicom oko vrata nosilo je u to vrijeme nekoliko
hrvatskih bendova poput Plavog orkestra, Mladi za
mlade. Odijela je izradila teta Virđinija, supruga
Tončija Novaka Blica. Pitam se kako li je reagirala
na ovu neuobičajenu narudžbu!
Repertoar
Sada baš direktno o pitanjima gdje mi memorija
zakazuje. Uglavnom Kao „Dimosi“ smo najviše
svirali latinoameričku muziku kao: Tequilu, Eso beso,
Guantanamera, Hasta Manana, itd. Aranžirali smo
neke, nazvao bi ih „domaće starogradske“: Marijanu,
Tri palme na otoku sreće, nadalje, Andrlea i neznam
što još. Shadowse smo svirali, ali sam zaboravio imena.
Od Nostalgije (instrumental koji je napisao Gali,
op. MP) nemam ni notni ni harmonijski zapis. Od The
Beatlesa: Yesterday, Žutu podmornicu (! MP), ostalo sam
zaboravio i još puno šlagera. Iz drugih izvora znam za još
neke pjesme, od stranih: Besame Mucho, When the Saints
go marching in, Vaya con dios, a od domaćih: Zelena polja
(u izvedbi 4M), Laku noć sutra u 7 (Gabi Novak), Zašto
dolaziš samo s kišom (Dragan Stojnić). Potonja pjesma
je bila sudbonosna za pjevača Jozu Plastića - oženio
se djevojkom koju je očarao izvedbom ove pjesme.
Kako vidimo, prevladavale su latinoameričke
pjesme, poneka talijanska kancona i ponekad
engleska ili američka pop pjesma, a od domaćih
49
tadašnji šlageri. U ušima mi je još instrumental
Perfidia Glenna Millera u izvedbi Shadowsa, Blue
Star od Shadowsa i pjesma Jurij Gagarin, iako za
ovu zadnju nisam posve siguran. Svakako, prema
riječima posjetitelja, “udarne pjesme” su bile
Tequila, Andrlea, Hasta Manana.
Bila je to zabavna, plesna muzika, tipičan hotel
wave onog vremena, širokog spektra pjesama od
domaćih šlagera do Beatlesa, a plesnih ritmova
od laganog tanga, valcera ili slow rocka, do
živahnih fokstrota, ča-ča-ča ili tvista. Osobito
su bili spretni u izvedbi ča-ča-ča pjesama, pa su
tako od svojih splitskih kolega bili pohvaljeni
kao najbolji izvođači takve glazbe u regiji (bilo je
to povodom jednog novogodišnjeg koncerta u
Splitu koje je organiziralo Društvo muzičara). U
pauzama su pjevali dalmatinske klapske pjesme,
bez instrumentalne pratnje.
Važno je spomenuti da su, kao jedini od hvarskih
sastava izvodili jednu vlastitu pjesmu, instrumental
Nostalgija, koju je komponirao Gali. Nažalost nije
se sačuvao ni zvučni ni notni zapis ove pjesme.
Prema pričanju Galija i Tonka, jednom su snimili
svoj cjelokupni repertoar na magnetofonsku traku i
dali nekom Nijemcu da ih promovira u Njemačkoj
za eventualnu gažu! Šteta da se nije moglo doći u
trag toj povijesnoj magnetofonskoj traci. Vjerojatno
je tu bila zabilježena i Nostalgija!
Dimosi su cijeli svoj staž odsvirali na hvarskim
plesnim terasama. Za svoje svirke bili su plaćeni
od Hotelskog poduzeća Hvar preko Udruženja
muzičara u Splitu, kojeg su bili članovi. Izvan toga
nastupili su još jedino u Venerandi, na spomenutom
koncertu orkestra Marija Nardellija i na koncertu
u Udruženju muzičara u Splitu. Publika je voljela
Dimose. Osim turista, imali su brojne lokalne
poklonike i mnogi stariji Hvarani rado se sjećaju
tih vremena.
Priču o sastavu Dimos, član Tonko Matijević je
sažeo ovako:
Svirali zimi kafanu, lođu, hotel Palac. Svaku vecer bila
muzika. Kantalo, sviralo, jude zabovjalo. Parvidon
bila pauza, slobodni don. Liti parvo godišće svirali
Beogradski restoran, restoran Propuh i Galešnik. Tako
godišća, godišća pasala, kumpanija raspala, svaki iša na
svoju stronu, ca je moga zno to lavuro,
Šime, Jakša, Stipe, Jozo, Tonko, Mišo.
 KruvenicA
BAŠTINA
Kraj grupe došao je neočekivano koncem ljeta 1966.
g. Jednog popodneva, dok su vježbali u kavani Lođa,
pojavio se tadašnji direktor Hotelskog poduzeća
Hvar Tonko Domančić Merlić s riječima: Momci,
znote co. Vajalo bi na neko vrime prestat sa svironjem
jer se lođa mora obilit. Ostavte gitare, uzmete pinele i
ćapojte se posla! Bio je to šok za članove sastava i
kraj njihove suradnje s Hotelskim poduzećem
Hvar - nepodnošljivo uvredljive riječi za nas muzičare -
ispovijedio mi se Gali.
I na kraju...
Sastav Dimos bio je prvi u nizu nekoliko lokalnih
sastava moderne pop muzike u Hvaru, rekao
bih, rodonačelnik autohtone loze hvarskih
električarskih pop grupa.
Dimosi su bili zabavan plesni sastav, hotel wave
profila kao mnogi strani i domaći sastavi s kraja
1950-ih i početka 1960-tih godina koji su svirali
po hotelskim plesnim terasama. Repertoar je bio
na razmeđi više glazbenih struja onog vremena,
50
od domaćih i talijanskih šlagera, latino američke
ritmičke glazbe, do instrumentalne glazbe na
tragu džez ansambala i Shadowsa, što je uostalom
bilo tipično za takav profil sastava. Iako je
instrumentalna jezgra bila kao u suvremenih rock
sastava (električna solo, ritam i bas gitara, pojačala,
ozvučenje, bubnjevi), zvuk Dimosa je bio daleko od
rocka, dapače bio je pitom, ugodan i dopadljiv.
Tradicionalan, pred-rokerski image Dimosa najbolje
oslikava njihov decentni izgled na sačuvanim
fotografijama, te još više ozbiljan stav. Jedino se
Gali sa svojom gestom i Tonkova frizura u stilu
Little Tonyja na nekim fotografijama pomalo opiru
toj ozbiljnosti.
Iako kratkog vijeka (postojali su tek dvije
godine), Dimosi su ostvarili zapaženu estradnu
razinu i možda su kao jedini od hvarskih sastava
najprofesionalnije odradili svoju ulogu na podijima
plesnih terasa. Više ili manje s lakoćom, ali svakako
s punim žarom, jer bilo je to romantično doba
Hvara - doba u ritmu ča-ča-ča!
 BAŠTINA piše: Iva Paduan

Ljepše lice Rotonde

K onzervatorsko-restauratorski zahvati izvedeni
na Rotondi u proljeće ove godine dio su projekta
obnove i pretvaranja tog objekta u novu kulturnu
i turističku atrakciju grada Hvara. Ovaj projekt
pokrenut je 2020. godine, a inicirao ga je Grad Hvar.
Jedinstvena, inovativna i atraktivna prezentacija
namijenjena je prenošenju pomorske i kulturne
povijesti grada stanovništvu i posjetiteljima.
Rotonda je polukružna građevina s klupama za
sjedenje sagrađena 1847. godine. Po nalogu Općine
sagradio ju je lokalni zidar Antun Milošević na
mjestu srušene utvrde „Gospine bitnice“ (Batteria
della Madonna). Utvrda, sagrađena 1803. godine,
Slika 2 Fugiranje zidova novim vapneno-cementnim mortom
naziv je dobila po obližnjoj crkvici Zvijezde mora,
kojoj je gradnja bila dovršena 1804. godine i u nju čemu se može zaključiti da je Rotonda bio naziv
je prenesen Gospin oltar i kip bratovštine Gospe već udomaćen za spomenutu bitnicu, sigurno zbog
od Pasca, iz ukinute augustinske crkve sv. Nikole njenog polukružnog oblika.
na mjestu današnjeg gradskog groblja. Na karti Uređenje kamenih zidova i klupe podrazumijevalo
iz travnja 1832. neslužbeno se naziva bitnicom je čišćenje površina, zamjenu betonskih sljubnica,
na Fabrici ili utvrdicom na vrhu Mula. Zbog domodelaciju oštećenja, sanaciju pukotina te
zapuštenosti je 1846. odlučeno da se bitnica poruši nanošenje završne hidrofobne zaštite. Oštećenja i
te Općina otkupljuje od splitskog Ženija (Vojna onečišćenja na Rotondi uglavnom su bila estetske
Inženjerija) Batteriu della Madonna zadržavajući prirode s manjim strukturnim oštećenjima. Prisutna
pravo vlasništva nad zemljom. Općina je bila dužna oštećenja vidljiva kao manje pukotine i nedostajući
porušiti utvrdu i zadržati kameno gradivo. Općina dijelovi nastala su zbog prirodnih vena u kamenu
je, dakle, sljedeće godine podigla polukružnu i manjih pritisaka okolne strukture zida. Najveći
građevinu s klupama po uzoru na onu u Korčuli. problem bio je onaj nastao ljudskim djelovanjem
Možda od same izgradnje, a svakako u drugoj prilikom posljednje obnove u drugoj polovini
polovini 19. stoljeća služila je za nastupe gradske 20. st., točnije korištenjem cementnog morta koji
limene glazbe. Još 1845., godinu prije ustupanja
i rušenja utvrde, govori se o uređenju puta po
Fabrici od grada do točke zvane La Rotonda, po

Slika 1 Uklanjanje cementnog morta iz sljubnica i s okapnice Slika 3 Rotonda nakon izvedenih konzervatorsko-restauratorskih zahvata

51
 KruvenicA
BAŠTINA
Slika 4 Kameni element klupe s zaobljenjem rubova koji prate
radijus građevine
je štetan za kamen jer ga kemijski i mehanički
uništava. Južna strana unutarnjeg plašta Rotonde
bila je zahvaćena biološkim obraštajem.
Na zidovima Rotonde izvedeni su jednostavniji
konzervatorsko-restauratorski zahvati s ciljem
uspostavljanja vizualne cjelovitosti i vraćanja
estetske vrijednosti.
Prilikom radova, nakon uklanjanja morta iz
sljubnica, uočeno je nekoliko zanimljivih detalja.
Kameni elementi od kojih je sagrađena kamena
klupa iskorišteni su od već postojećih kamenih
blokova, koja su vjerojatno bila u bliskom doticaju
s morem, što potvrđuje povijesne činjenice. Prvih
nekoliko elemenata gledano s desna (sjeverno-
istočno), imaju oba ruba zaobljena na prijelazu
horizontalne prema vertikalnoj plohi, vanjski rub
klesan prema polukružnom radijusu Rotonde,
Slika 6 Kameni elementi klupe s uklesanim udubljenjima
52
Slika 5 Središnji dio klupe s kamenim elementom koji bi mogao
biti dio kapitela
a na strani prema zidu Rotonde također imaju
rub klesan prema jednakom radijusu. Taj rub nije
nanovo klesan za potrebe gradnje Rotonde već je
iskorišten postojeći, od prethodne utvrde (slika 4).
Na istom dijelu primijećena su dva kamena koji na
svom spoju, na dijelu prema zidu Rotonde, imaju
uklesano udubljenje, možda za nekakav stup (slika
5). Najzanimljiviji detalj je pak središnji element
klupe na kojem se vide jasno uklesani ornamenti koji
podsjećaju na vršni dio kapitela (slika 6). Majstori
koji su obnovili zidove Rotonde ostavili su svoj trag
potpisom na mortu iz kojeg se može iščitati samo:
Tonko
Radaić,
21.III. 19?? (slika 7).
Slika 7 Mort s urezanim imenima majstora koji su radili na obnovi
zidova Rotonde tisuću devetsto i neke godine
 BAŠTINA piše: Alessandro Montanaro
(aka Taljonac Kostrušina

Sinkroniciteti između Grapčeve špilje na Hvaru

i špilje Grotta dei Baffoni u pokrajini Marke u Italiji
Kako su veliki Radmilli i
mali Taljonac spojili dvije
jadranske obale

M ožda znate da sam stari prijatelj Branka

Kirigina, bivšeg ravnatelja Arheološkog
muzeja u Splitu. Otkad smo se kao mala djeca igrali
Alpama, prelazili Jadran svojim splavima ili
brodovima noseći sa sobom na suprotnu obalu
svoju finu keramiku.
znanstvenika, tražeći stare stvari kao krhotine
keramike, komadiće ruzinavog željeza, kristale Otkrivanje otvorenih granica
kalcita i fosile na poljima i hridima Hvara, on me
Istih 1950ih godina tridesetogodišnji talijanski
zvao Taljonac ili Sandro Kostrušina. Moj djed Josip
arheolog Anton Mario Radmilli sa Sveučilišta u
Sibe Novak imao je nadimak Kostrušina zbog
Pisi započeo je istraživanje špilje Grotta dei Baffoni
njegove kose koja je izgledala kao orlovo gnijezdo.
u klancu Frasassi u regiji Marke gdje je pronašao
Dide Sibe se rodio u Hvaru 1894., šest godina
nevjerojatno svjedočanstvo ljudske prisutnosti od
poslije njegova mogućeg rođaka Grge od ogranka
ranog neolita do brončanog doba.
Hahanovih obitelji Novak. Vrlo moguć rođak,
Radmilli je rođen 1922., u godini kada je Mussolini
rekao bih, jer u otočnom gradu od 3500 stanovnika
preuzeo vlast u Italiji, u istarskom gradu Gorici,
oni što dijele isto prezime moraju par force biti u
ali je 1943. trebao bježati zbog progona Titove
nekakvom rodu, a pošto pripadaju istoj generaciji,
jugoslavenske armije nad Talijanima, nakon pada
vjerojatno su bili rođaci.
Mussolinija i bezuvjetne kapitulacije Italije 8.
Kada su odrasli dvojica rođaka Novaka izabrali
rujna iste godine. Kao izbjeglica Radmilli je našao
su različite karijere: Sibe je postao uvaženi lovac
posao kao podvornik u programu rada i studija
na srdele i jastoge, dok je Grga postao eminentni
u Arheološkom muzeju u Rimu i zahvaljujući
povjesničar i arheolog, predsjednik Jugoslavenske
svom briljantnom umu i arheološkom iskustvu iz
akademije znanosti i umjetnosti. Dogodilo se da je
Dalmacije (iskopavao je špilju na otoku Lastovu),
pred Drugi svjetski rat, od 1936. do 1939., i kasnih
uskoro ga je angažiralo Sveučilište u Pizi. Iste jeseni
1940ih i početka 50ih, Grga Novak vršio arheološka
1943. moja je majka Mare Novak, moguća druga
iskopavanja u jednosobnoj (kao studio-apartman)
rodica Grge Novaka i Radmillijeva vršnjakinja,
pećini Grapčeve špilje, kod danas pustog mjesta
morala bježati iz Hvara, ne zato što je bila Talijanka,
Humac na rodnom Hvaru. Grga je shvatio da
nego jer je u školi predavala talijanski jezik i radi
su špilju koristili eneolitički stanovnici, čiju je
toga sumnjičena za suradnju s fašistima. Srećom
kulturu prozvao Hvarskom (oko 3500.-2500. g.
je završila u sjedištu američke vojske u BarijuS
pr. Kr), i ranobrončanodobni pripadnici Cetinske
druge strane, mladi Radmilli poznavao je velikog
kulture (oko 2500.-1500. g. pr. Kr.), najvjerojatnije
profesora Grgu Novaka i već 1955., odmah nakon
kao mjesto štovanja. Cetinska kultura proširila se
ponovnog otvaranja jugoslavenskih granica, Grga
istočnojadranskom obalom, ali i jugozapadnom,
ga je pozvao razgledati Grapčevu špilju. Na ljeto
na što nas upućuje posebna vrst keramike koju
iste godine moja se majka nakon 12 godina vratila
pronalazimo sve do regije Marke u Italiji. To
iz izbjeglištva u Hvar i upoznala me sa mojim
sugerira da su ovi ljudi, u vrijeme kada je Ötzi
djedom Sibetom i bakom Katom. Donosila me
(slavna mumija iz Simulana) planinario talijanskim

53
 KruvenicA
BAŠTINA
Sandro Taljonac na barba Sibeta tovaru u ljeto 1955.
svakog ljeta dok nisam postao tinejdžer i lako je
moguće da smo, dok me vozila u kolicima Pjacom,
susreli mladog Radmillija u društvu sa njenim
rođakom prof. Grgom Novakom i pozdravili ih s
poštovanjem kimnuvši glavom.
Povratak
Pola stoljeća kasnije počeo sam surađivati sa
svojim starim prijateljem Brankom kojem je trebao
geološki savjet za njegova arheološka istraživanja
na dalmatinskim otocima Palagruži i Visu. Jednog
me dana poveo u Grapčevu špilju i rekao mi da
su dr. Stašo Forenbaher s Antropološkog instituta
u Zagrebu i dr. Tim Kaiser iz Kraljevskog muzeja
54
Ontarija (Royal Ontario museum) u Torontu
(Kanada) kao članovi međunarodnog Jadranskog
projekta začetog u Hvaru ponovno započeli veliko
istraživanje špilje, proveli opsežno radiokarbonsko
datiranje i zapravo potvrdili generalnu stratigrafiju
prof. Novaka novim relevantnim paleoetnološkim
detaljima. Svake godine otada vodio sam studente
programa Enviromental Studies sa Associated
Colleges of the Midwest (SAD) na završni sažetak
programa o maloj velikoj povijesti Hvara. Godine
2014. započeo sam mali speleogeološki projekt
u Radmillijevoj Grotta dei Baffoni sa Alexom
Strohlom, studentom državnog sveučilišta
Pennsylvania, koji je pisao diplomski rad na
Geološkom opservatoriju u Coldigiocu pod
mentorstvom prof. Davida Bicea. Istraživanje je
dovelo do članka objavljenog u Geological Society
of America Special Paper 577 godine 2022., koji je
recenzirao slavni američki arheolog prof. Albert
Ammerman. Možete se upitati, osim recenzija, što
Ammerman ima s ovom pričom?
Pa, kad je Ammerman kao mladi student
arheologije ranih 1970ih prvi put došao u Rim,
susreo je eminentnog prof. Radmillija, u to vrijeme
predsjednika talijanskog instituta za prapovijest i
protopovijest, koji mu je postao svojevrsni mentor,
ali i dobar prijatelj. Lani me Ammerman nazvao
i rekao da je na završetku kampanje iskopavanje
u Veneciji. Morao je loviti let za Rim kako bi se
vratio u SAD, ali je želio vidjeti Radmillijevu
pećinu. Tako sam organizirao ekspediciju u
Grotta dei Baffoni u jutro 25. srpnja (moj 67.
rođendan i 78. obljetnica pada fašizma) s drugim
arheolozima i speleogeolozima, koji su upravo
završili istraživanje epigravetijenske sale u špilji
Fuoco, također u klancu Frasassi, koje je financiralo
društvo „Le Montagne di San Francesco“ iz
Coldgioca. To je bilo fantastico i sada započinjemo
organizaciju velikog iskopavanja u Radmillijevoj
pećini u Frasassiju pod nadzorom arheologinje dr.
Gaie Pignocchi iz Ancone, baš onako kako su to
uradili Forenbaher i Kaiser u Novakovoj špilji na
Hvaru prije deset godina. Nadamo se da će već ove
godine, 70 godina nakon Radmillijeva istraživanja,
ponovno započeti istraživanje Grotta dei Baffoni
(ukoliko talijanska birokracija dopusti).
 BAŠTINA
Zaboravljene kolone
B rodovi se grade da bi plovili, da bi povezivali
daleke obale. Kad bi se približili obali zbog
pristajanja trebalo ih je privezati. Privezivali su
se na razne načine, ovisno o potrebama iskrcaja/
ukrcaja, smjeru i jačini vjetra, nailasku valova,
konfiguraciji obale, nepoželjnih posjeta itd. Ovoga
puta ne zanima nas način privezivanja armižavanja
nego predmet za koji su se vezivali brodski konopi
na obali, kolone, i to one specifične, obrađene
(klesane) u stijeni, živom kamenu. Općenito o
kolonama malo je pisano, a o onima obrađenima
u stijeni gotovo nikako. Možda je tomu jedan od
razlog nemogućnost preciznog datiranja nastanka
takvih kolona. Od antike do danas razina mora na
istočnoj jadranskoj obali uzdigla se i do 2 m pa su
tadašnje kolone danas uglavnom neprepoznatljive
stijene pod morem. Uže područje grada Hvara
kojemu neupitno pripadaju, Pakleni otoci i
zapadni dio otoka, Pelegrin, obiluju brojnim ovim
zaboravljenim kolonama. Neke i danas služe
svojoj prvobitnoj namjeni za privezivanje brodova.
Neke su novijega datuma i moguće ih je povezati
s brodarstvom i ribarstvom i još nekim danas
napuštenim djelatnostima Hvarana. Neke su
prekrivene izgradnjom obale, rive, a većini prijeti
uništenje i zaborav bezobzirnim uništavanjem
prirodne morske obale. Mišljenja sam da bi ih
55
piše: Marko Vučetić Vuna
trebalo popisati, na kartama označiti, obilježiti
njihovo postojanje informativnim panelima, a
ako i je potreba sagraditi rivu, ostaviti ih u svom
izvornom obliku unutar izgrađenog objekta,
dakako prije toga ih dobro dokumentirati. Treba
voditi računa da su te kolone dio pomorske
povijesti ovoga grada. Za sada se nećemo upuštati
u dublju raščlambu nastanka ovih kolona ali to nas
sigurno čeka u daljnjem čeprkanju po ovom dijelu
pomorske povijesti.
Slijedom ovog kratkog uvoda logično je potražiti
kolone u uvali hvarske luke koju danas u cijelosti
prekriva operativna hvarska riva. Nepremostiva
je poteškoća što je istočna strana ove uvale
„prekrivena“ izgrađenom obalom, Novom rivom,
koja je nedavno i produljena. I duž sjevernog kao
i zapadnog dijela uvale izgrađena je starija riva,
Fabrika (Postoji vremenski slijed izgradnje rive
južno od Arsenala, dijela rive pred Arsenalom,
Mandraća pa zapadno do Šćikovoga boka i dalje
Fabrike. Za detalje vidi u J. Kovačić, 2012.). Na prvi
pogled čini se da je ovdje izgubljena svaka nada za
pronalazak neke kolone. Ali nije tako!
Na samome kraju Fabrike, kod Rotonde, iz tijela
građene rive izviruje „glava“ stijene koja je vrlo
vjerojatno nekada bila kolona. U prilog ovoj tvrdnji
idu kolone koje se, od ove prve pa prema zapadu,
 KruvenicA
BAŠTINA
nižu sve do vile Kirin. Osim toga ova prva kolona,
praktički na izlazu iz hvarske luke, potvrđuje da
su mnoge ostale ugrađene u Fabriku. Na žalost ne
možemo reći ni koliko ni gdje. Fabrika je izgrađena
tijekom 16. st. pa nam je to prva odrednica prije
koje treba tražiti vrijeme nastanka ovakvih kolona.
Međutim, o jednoj možebitnoj koloni (kamenu
odnosno stijeni koja je vjerojatno služila u te svrhe)
vijest donosi J. Kovačić „okrugli kamen, zvan
Soline“ koji se nije smjelo dirati. Gdje je bio taj kamen
i čemu je služio, danas možemo samo nagađati.
Od završetka Fabrike (kod Rotonde) pa do vile Kirin
po procjeni potpisanog danas se može razaznati
5 kolona i vjerojatno jedan kameni anel (prirodni
ili obrađeni, sada ispod razine mora?). Na tom
potezu je i lijepi kameni pristan (gat) s jednom
kolonom (bitvom). Pristan Hvarani nazivaju Môla,
56
a sagrađen je vjerojatno neposredno pred Prvi svjetski
rat.
Od Fabrike do Môle je nakon prve kolone, sada
većinom pod površinom mora, prirodni anel (rupa
u kamenu za vezivanje brodskog konopa) koji je
također mogao nekada biti iskorišten za vezivanje
brodskih konopa. Nakon toga je manja kolona na
kojoj je danas ubušen anel (željezni kolut ili prsten
za vezivanje brodskog konopa). Ovu kolonu za
vrijeme plime ili manjih valova more prekrije.
Zapadno od Môle do vile Kirin mogu se razaznati tri
kolone. Prva zapadno od Môle je najveća i dobro je
uočljiva obrada u njenom podnožju. I na sljedećoj,
približno na pola puta od Mole do Vile Kirin, lijepo
se vidi obrađeni dio u podnožju velikog s gornje
strane ravnog dijela stijene. Ova kolona čuva
posebni toponim mõla môla (mala Môla) kako su je
 KruvenicA
BAŠTINA
nazivali stanovnici Gojave koji su ovdje dolazili na
plivanje. Za ovaj toponim sam doznao od Željka
Novaka Papeta, za što mu posebno zahvaljujem. U
ovome nizu još je jedna kolona malo zapadnije od
prethodne ujedno najljepša i najbolje obrađena. Sve
ove kolone zaslužuju primjerenu oznaku i zaštitu,
a napose ova posljednja.
Ako pretpostavimo da su kolone obrađene tako da
se oko njih može vezati konop a da se pri tom ne
mora zagaziti u more, osim toga nastojalo se da i
taj dio konopa oko kolone bude izvan mora i da
57
ne struže po okolnim stijenama, onda bi prema
današnjoj razini mora njihovu starost od 400 ili 500
godina (prije 16. st.) mogli povećati još za barem
1000 godina. Možda je to ishitrena procjena, možda
bolje pričekati što će iznjedriti daljnja potraga
za zaboravljenim kolonama. Sad već možemo
navijestiti da kolona ima još i da su brojne, da
su neke bliže a neke udaljenije od grada Hvara.
Posebno je intrigantna i zagonetna veza opisanih
kolona i osamljene hridi pred Palmižanom zvanom
Baba, kao i obližnjom Babinom lucicom, danas Bonj.
Moguće da ima još toponima koji se mogu vezati
uz kolone ali su na žalost izgubljeni iz kolektivnog
sjećanja. Iznenađenjima nema kraja, pa tako i vezi
kolona s babinim kutom (SW) odakle uglavnom
dolaze pogoršanja vremena (nevere), kao i obradi
kamena na bunju i još mnoga druga, a što ostavljamo
za sljedeće nastavke.
Literatura:
Benčić, R. 2013. Rječnik govora grada Hvara - Fõrske
rîci i štȍrije. Hvar: Muzej hvarske baštine: 528.
Kovačić, J. 2012. Razvoj grada i luke Hvara kao
vojnog i pomorskog središta, Građa i prilozi za
povijest Dalmacije 25: Split: Državni arhiv u Splitu:
390.
 METEOROLOŠKI BREVIJAR
Muke suhog juga
I za lapidarne definicije što je to vjetar: strujanje zraka
paralelno sa Zemljinom površinom, što znači pretežno
vodoravno. Vjetar se utvrđuje smjerom i brzinom, nije
vidljivo kakve sve zanimljivosti, ponekad dobrohotne,
a ponekad tragične, donosi to strujanje zraka
paralelno sa Zemljinom površinom, odnosno vjetar.
Iako se vjetar određuje smjerom i brzinom, ponekad
još jačinom i snagom (različite fizikalne jedinice), kroz
povijest se određivao i tipom vremena koje donosi.
Štoviše, tip vremena, odnosno opće stanje atmosfere
na nekom području i utjecaj na čovjeka (i ne samo
na čovjeka) u izuzetnim slučajevima činili su razliku
između dva ili čak više vjetrova i kad im se smjer
podudarao. Za takvo razlikovanje vjetra na Jadranu
imamo lijepih primjera. Najpoznatiji je primjer vjetar
bura (NE) koja se dijeli na anticiklonalnu buru (vedra,
bistra, jasna, kjara) i ciklonalnu (oblačna, tmurna,
škura). Ovim dvjema burama možemo dodati i
burin čiji se smjer uglavnom podudara s njihovim,
ali dakako, drugačijeg je nastanka. Drugi primjer je
vjetar jugo ili šilok i široko (SE) koji se također dijeli
na ciklonalno jugo (oblačno, kišovito, uz grmljavinu,
uzburkano more) i anticiklonalno (suho, sunce sja,
ali nebo je prekriveno tankim slojem cirostratusa,
u zraku vlada suha mutnoća, more valovito, noću
tiho i more mirno). E, ovo anticiklonalno jugo nas i
posebno zanima.
Iako se na prvi pogled čini da je već sve napisano o
anticiklonalnom jugu malo, svaki čas izroni neka
nova (stara) zanimljivost, a ovoga puta još je vezana i
Raspored baričkih sustava, anticiklone (V) i ciklone (N) za vrijeme
puhanja suhog juga na Jadranu
58
piše: Marko Vučetić Vuna
uz Hvar. Ovo jugo na srednjodalmatinskim otocima,
pa tako i na Hvaru, ribari i težaci nazivaju pasjunsko
jugo ili pašjunsko jugo, mn. pas(š)junska juga. Kako
se najčešće javlja u rano proljeće, odnosno tada mu je
učinak najteži, ribari i težaci svoje muke po ovome
vjetru, vezaši ga uz Uskrs, skromno i bogobojazno
usporedili su s Isusovim mukama. Osim pas(i)
junsko jugo za ovaj se vjetar mogu čuti još mnogi
nazivi kao, suha južina, gnjila južina (ne donosi kišu),
bilojug (bijele se kreste valova na moru), krivčina,
ukavac (zbog zavijanja vjetra), klapavac (lupa, klapa
škurama). Posebno su zanimljivi nazivi palac, palčina,
oprljaš i mladȉcar. Ove posljednje nazive „zaslužio“
je svojim vrlo pogubnim djelovanjem. Naime, baš u
rano proljeće, kad sve bilje cvjeta, lista i tjera sočne
i nježne mladice i kad im za tu proljetnu bujnost
neophodno treba voda, eto ga, anticiklonalno jugo
donosi dugotrajno strujanje suhog i toplog zraka. Baš
suprotno od onoga što je biljnom svijetu neophodna
potreba. Učinak je strahovit. Zbog opće suhoće i u tlu
i u zraku biljke brzo venu i suše se pa se čini kao da
su spaljene i otud nazivi za ovaj vjetar palac, palčina,
oprljaš, a kako najviše stradaju mladice eto i naziv
mladȉcar (mn. mladȉcari).
Vratimo se na meteorološke uzroke nastanka
ovoga vjetra, što će nas preko antičke Grčke dovesti
do Hvara i njegovih današnjih vinogradara.
Pokretač ovoga juga je manja anticiklona smještena
približno nad središnjim područjem Balkanskog poluotoka.
Plitka ciklona je nad Malom Azijom (Anatolijska
visoravan) te ciklona (moguće i duboka ili više ciklonalnih
središta) nad sjeverozapadnom i zapadnom Europom. Na
rubovima anticiklone zrak struji u smjeru kazaljke na satu.
Nad Egejskim morem to daje sjeverni pa sjeveroistočni
vjetar, do juga Peloponeza i Jonskog mora već može biti
istočni, a na ulazu u Jadran u Otrantskim vratima to je
naše jugo SE smjera! Bez obzira na promjene smjera, vjetar
zadržava osnovne karakteristike, postojanost i suhoću. Na
Egejskom moru ovaj je vjetar poznat pod imenom meltem,
a ponekad ga se naziva i etezija iako to nije klasična
etezija. (M. Vučetić, Veselje jedriličarima, muka
težacima, More br. 236, lipanj-srpanj 2017., 92-94., u
članku ima više zanimljivosti o vremenu koje donosi
suho jugo.) Učinkom suhoće meltem (palac, palčina,
 KruvenicA
METEOROLOŠKI BREVIJAR
Pogled sa Polićeva
oprljaš, mladȉcar) zadaje muke i prije nego li dospije
do Jadrana i naših vinorodnih otoka. Zapis o sušenju
mladica vinove loze ostavio je Pauzanija (110. - 180.)
u djelu Vodič po Heladi gdje opisuje Korint i Argolidu
u 34. poglavlju pod naslovom Putovi od Trezena do
Hermione - Grad Hermiona stoji: Opisat ću što me najviše
začudilo kod Metanjana. Vjetar sa Saronskog zaljeva puše
po vinogradima i suši mladice. Kada naiđe taj vjetar, dva
čovjeka, rastrgavši pijetla s potpuno bijelim perjem, trče
oko loza u suprotnom pravcu noseći svaki pola pijetla. Kada
dođu na mjesto s kojega su krenuli, zakopavaju pijetla. Ovo
su izmislili protiv vjetra. Nema ni govora da bi „recept“
koji su protiv vjetra upotrebljavali Metanjani bio
zabilježen i na Hvaru, ali je jedna druga zanimljivost.
Zahvaljujući prijatelju Jakovu Dujmoviću Buliću
doznao sam da ima vinograd na području Hvarskih
njiva pobliže zvano Polićevo. Prema njegovom
kazivanju, a što je čuo dok je bio mladić od svoje starije
rodbine, područje na kojem je vinograd nazvano je
tako jer u proljeće suho jugo pali, što toplim i suhim
zrakom što mehaničkim lomljenjem, mladice vinove
loze. Učinak suhog juga je baš u ovim vinogradima koji
su otvoreni prema SE-S vjetru te blago uzdižući teren
do približno 170 m nad/m, izrazito poguban. Znalo
se dogoditi da su u pojedinim godinama ostali bez
uroda „zahvaljujući“ suhom jugu. Kad suho jugo nije
„obralo“ urod onda je vino od grožđa s ovih položaja
bilo posebno cijenjeno. Posebno sam zahvalan svom
dragom prijatelju Jakovu Dujmoviću Buliću na ovim
dragocjenim informacijama i zajedničkom odlasku
na Polićevo.
Ipak moramo spomenuti i drugačije tumačenje ovog
toponima. Naime, Mate Hraste donosi Polićova, uz
što bi trebalo stajati zemlja pa bi taj toponim bio
posvojni pridjev i odnosio bi se na vlasnika obradive
59
čestice. Hraste ne daje objašnjenje njegovog nastanka,
npr. ime ili prezime vlasnika iz kojega je proizašlo
Polićova. Uz put spomenimo da Petar Skok uopće
ne donosi ovaj toponim. Sve u svemu, trenutno
i nije toliko važno tko je u pravu, Mate Hraste ili
Jakov Dujmović Bulić, bitno je da su nepobitno na
ovome položaju mladice loze stradavale od suhog
juga. Podjednako kao kod Metanjana gdje vjetar sa
Saronskog zaljeva puše po vinogradima, tako i ovdje
vjetar sa Korčulanskoga kanala puše po vinogradima
u Hvarskim njivama, napose na Polićevo. Moguće
da je zbog sličnosti po zvučnosti Polićeva, za što se
izgubio u kolektivnom sjećanju razlog postojanja,
prepustila mjesto razložnom Polićevo. Dakako, to ne
bi bio usamljen slučaj u pučkoj etimologiji.
Suho jugo je svakako zanimljiv meteorološki fenomen
koji je kroz povijest na područjima koje je zahvaćao
znao donijeti velike nestašice, posebno u slabašnim
otočkim ekonomijama. Naime, nije stradavala samo
vinova loza i time bila izazvana nestašica vina, nego su
znale stradati i masline (tada cvjetaju) pa bi se dogodila
i nestašica ulja, a stradavale su i žitarice (nedostatak
vode u doba nalijevanja zrna), što je sve izazivalo
nestašice s nesagledivim posljedicama za pojedine
vlasnike tih nasada, a ponekad i za širu zajednicu.
Na području koje administrativno obuhvaća Grad
Hvar ima još zanimljivih meteoroloških toponima
kao Trišćeno borje (trisk, grom), Vitarnica, Vitarnja,
Prisjuga, Sviračina, Tocila (u vezi s vodom, bujicom),
Vodeni rat itd. moguće i još nekih na prvi pogled
skrivenih, ali to ćemo ostaviti lingvistima za njihovo
istraživanje.
Mladice vinove loze na Polićevu
FOR - PRI I SAD priredio: Zoran Tepša

1930. - 2022.

60
29
KANTUN
barba ivota
OD SLIKIH

61
35
 AD ASTRA
Je li se zaista dogodio
veliki prasak?
A stronomi, filozofi, teolozi i mnogi
zainteresirani laici od pamtivijeka se pitaju je
li svemir jednom započeo ili je oduvijek postojao?
Ako je svemir oduvijek postojao, onda je postojanje
Stvoritelja suvišno. Drugi pak tvrde: kozmos je
jednom započeo i stvoren je od svemoćnog bića.
Dugo se mislilo da je svemir beskonačno velik,
ispunjen milijardama zvijezda i da postoji od
vječnih vremena. No pojavila se sumnja: jer ako
je to tako, zvijezde bi morale zauvijek svijetliti.
Rješenje se našlo u pretpostavci da stalno nastaju
nove zvijezde. Ali ovo opet stvara problem: ugasle
zvijezde bi ispunile svemir, i međuzvjezdani prostor
bi bio toliko ispunjen da svjetlost aktivnih zvijezda
ne bi do nas dopirala. Nebo bi noću bilo tamno.
Ako se svemir širi, onda je ranije bio manji. Smatra
se da je svemir nastao iz male izvanredno guste,
ekstremno vruće vatrene kugle (kvintilijun kelvina)
koja se naglo počela širiti i pritom hladiti (danas je
svemir samo 3 kelvina „vruć“). Bio je to veliki prasak.
Promatranjem galaksija koje se međusobno
udaljavaju, došlo se do zaključka da se svemir
62
piše: Jure Buzolić
širi. S druge strane pokazuje se da su u svemiru
galaksije svugdje podjednako raspoređene. Svemir
je prostorno homogen (ravnomjeran) i izotropan
(jednakih osobina).
Time je veliki prasak (Big Bang) stavljen u pitanje.
Ako je svemir nastao iz ekstremno vruće kugle,
trebao je ostati neki trag. I doista, pred pedesetak
godina otkriven je šum, koji je ostatak pozadinskog
zračenja Velikog praska.
Postoje još mnoga neriješena pitanja u svezi
scenarija velikog praska.
Što bilo prije toga? Odakle dolazi svemir? Rimski
pjesnik i filozof Lukrecije (95. - 55. pr. Kr.) nas uči:
Nešto ne može iz ničega nastati. Naprotiv, kršćanski
nauk o stvaranju svijeta creatio ex nihilo - stvaranje
iz ničega - polazi od toga da je svemogući Bog iz
ničega stvorio svijet. Naravno oba ova nazora ne
polaze od znanstvenih spoznaja.
Na kraju dolazimo do pitanja koja će izgleda ostati
neodgovorena: porijeklo, uzrok i smisao svemira.
Ignorabimus in aeterna!
 SPIZA
Lizemo dočim smo živi
B i son odluci ne spominjot ono cudo (ne ponovilo
se!) ca nos je većinu dobro umelo, izneredilo,
dretošćeto oli izokola non dalo koju malatiju, a po
takujinu nos je dobro opahlo. Pod „nos“ računom
onu većinu judih na ovu balotu ca je zovemo Zemja.
Oni puno manji dil se našeko šoldih i svake druge
vridnosti priko mire. Po provdi svita moredu bit
posve mirni jerbo su ucinili alavija „domaći rad“ i
ništa ni se neće dogodit jerbo su i do sad pasovali
lišo. Govori se da Bog ne ploćo svaku subotu, a pari
mi se da je u puno i puno subotih ca su pasale imo
nike druge oprave i ni dospi ucinit tima zločincima
konat. Ma, „ota subota“ oli niki drugi don će arivat.
Vajo arivat kad-tad, ovode oli na oni svit. A nami
ne ostaje nego virovot u oto jerbo za drugacije ne
smimo virovot da bi moglo bit! Dobro je napiso
Martin Benetović u „Komediju od Raskota“,
(napiso je poznatiju „Hvarkinju“, a pripisije mu se
i oto!): Lizemo dočim smo živi!
Kako i uvik i u sve, u svako zlo bude i cagodera
dobrega, pok ga je bilo i u ovo. Ako ništa drugo,
niki su se epeta ćapali poja i boje ga uredili nego
kad su ni okupacjuni na druge bonde. Certi su se
spontili da je lipo bit malo veće doma sa famejon.
Bilo je tote i drugih stvorih, da ne gremo u širinu
i cinimo preveć „pametne“ analize - većina će hi
nestat, a nike ritke bidu mogle i ostat. Voli bi da
jedna meju tima bude i dovonje rukih „mir s
tobom“ kako i na martvaške mise, hoće reč da se
ruke ne dojedu. U temu dovonju ruk uglavnom
63
piše: Marinko Jurić
dojde do šušura, inkrožovonja ruk livo-desno u red
od bonka i napreda-nose, do tad paso kad je veće
svita na misu barž i dvo dila „Jaganjče Božji“. A
tote su nojžešći uglavnom oni koji bidu se dobota
afrontali kad biš se usudi pružit ruku ova pasona
dvo godišća. Nedoj Bože da son jo oto takovima
zamiro nego son oto poštivo, neka svak cini onako
kako ga pamet uci! Somo, okle sad ujedonput tolika
žeja za pružat ruke, ca je, an? Ol je bloženi Stožer
i struka laškala oglov do nike druge prilike kad će
ga epeta iskrotit? Još jednu stvor bi voli da ostane,
a oto je da misa za mortve bude kako ca je i bila do
nose prilicno godišć pri, navecer isti don sprovoda
oli sutradon ujutro kako je bila još i pri. Znon da
ćedu mi sad niki zamirit da ca bi jo sve ništo minjo
i ca je oto moja stvor. Istina da ni moja stvor nego
kompetencija župnika i somo on more odlucivot
obo temu. Sigur son da bi na oti mod bilo veće svita
ispratilo pokojnika do greba jer bi cili obred bi kraći
i ne bi bilo onega šušura i govora po cimiteriju
dokle je misa u kapelu. Ca se mene tici, moga bi
i oni konop ostat, žalovonje bi manje duralo, oto
sve one kraj karsila uvik umete, a pogotovo kad se
pokojnik ni nauživo života. A judi ca su sa famejon
posebno povezoni ionako ćedu poć u kuću, zagarlit
se i reć dvi beside kako je i red, a di je i misto za to.
Nego, kako son i napiso, ni jedno a nanka drugo ni
do mene pok će bit onako kako odlucidu oni kojima
je oto posol. Homo mi radije govorit obo drugima
stvorima, ca bi se i kako moglo parićat
 KruvenicA
SPIZA

Kad odozgore ćapo lipi normalni kafeni kolur, vajo

izvadit i molat na reštelu neka se ohlodi onoliko
vrimena koliko se i peklo. Tako je guštožije i lašnje
isić na bokune. Ako ni vele gloda, sa terinom salote
od štajuna obid je somo taki, guštož i lipo balancon.
Isto tako more bit i jedon elegantni parvi pjat pri
nicega drugega. Priporucijen studeno bilo, ma i
opol se neće tote osramotit.

Pri dosta godišć son govori, sad se oto pogotovo vidi,

da će oborite ribe bit sve manje, a njezina cina sve
to veća pok da bi vajalo nudit i drugo iz mora. Tad
su somo ritki nudili i ništo drugo, bilo je nojlašnje
petat lipu ribu na gradikule, žuntat barž koji prilog
i „finila Mare zovit“. Spominjen se doba, imon i jo
ZAPECENI PUNJENI CVITI OD ništo godišć, a ote stvori su me uvik interesirale,
TIKVICIH kad su ritki restorani nudili brujet, još i ritkiji
lešo, a gregodu dobota niko! Dokle nisu postale
U Italiju su cviti od tikvicih normalna stvor i kad
zabronjene datule ilitiga prstaci bili bidu na buzaru
je štajun svi lokali koji daržidu do sebe hi imodu u
oli sa maništron, hubotnice su bile somo na salotu i
ponudu. Jo son hi parvi put u život ji nose dobota
tako stvori ala tih. Sad bi reka jedon moj prijatej, veli
40 godišć i udija su mi ugodili. Posli son hi ji puno
po životu anke i veli kogo da je oto uglavnom radi
putih, uglavnom jednostavno pohovane, a i som hi
tega jerbo su se judi „bavili“ ugostiteljstvom, a ritki,
parićovo i otako ma i na druge nocine, kad hi trefi
čast iznimkima, su ga i živili. Jo bi se posve složi sa
obilato cijadin se more i zaigrat. Napominjen da hi
njim. Di su tote druge ribe i drugo iz mora na sve
vajo co pri parićat jerbo ne moredu puno durat, a
moguće nocine? Je da priprema i parićovonje malo
pogotovo ako se imo voju napunit sa cingodera.
veće duro, da vajo znat barž malo veće „co, kad i
Dunkve, dobavili smo lipih cvitih pok smo hi sa
kako“, ma trud se isploti. Nike druge zemje na more
pomnjon lagano otvorili i petali unutra baštuncin
i puno jacje po turizmu od nos se dicidu sa svojon
mozzarele, (more i „fete“ ne puno morbide), adate
„siromaškon spizon“, od sarca je nudidu jerbo
mire i malo zavartili, a ne ispade. Dvo-tri mlodo
je guštoža cin je alavija parićona pok je uspijedu
poriluka sa svin onim svitlin zelenim dilom smo
alavija i naplotit. Mi još uvik nismo arivali na oti
isikli na fetice a jedon dobar bokun ne prisuhe
livel, ma malo po malo nastojimo, gremo na boje od
pancete ucinili u mole bokuniće. Na dno roštjere
nose nikih dvodesetak godišć. I dobro da je tako, ni
složimo poriluk i pancetu a povar punjene cvite,
važno jesmo ucinili pamet oli nos je nevoja nabave i
šesno jedon do drugega. Dvo-tri oli veće joj, ako je
cinih natirola na to, glavno da gre. Bome da će uvik
Bog providi cvitih za veću roštijeru, dobro ižbatit
bit svita kojima nanka malo ni brige koliko ćedu
sa par žlicih muke, žuntat vrhnje za kuhonje,
istratit, ma sa ovima promjenima, moderno bimo
izgratonega parmezana (more se izmišat i suhega
rekli, „globalnim trendovima“ u turizam takovih će
ovčjega ako ga je), zacinit, soli sa pomnjon, papara
bit sve to manje. Je da ćedu oni bit sve to bogatiji,
ne žalit a travice po guštu i ca je u momenat na
ma ako moredu plotit po glovi za desetoricu drugih
ruku. Ota paštela bi vajala bit ala ritke marmelade
još uvik non fali onih devet za u drugacije lokale.
(ako je pobiglo vrhnja zagustit sa malo marvicih od
Ispado da bi spiza izventona od nevoje i neimaštine
bruštulonega kruha), da je bude za pokrit sve cvite.
mogla certe pametne i umitne sposit u ovu nevoju
Pećnica je već pronta na 180 grodih oli 160 ako je
od nabave i cinih, an?
ventilator u đir ma pri nego će roštijera unutra
E, sad, ova riba obo kojoj će bit ric siguro ne spado ca se
posut odizgore sa bokunićima gorgonzole i još
gušta tici u siromašku, nanci per sonjo, ma plotit ćete
onih rodelih od poriluka i bokunićih od pancete.

64
 KruvenicA
SPIZA

je siguro tri puta cinije, malo son i reka, nego onu ca je vazmite meju parste malo i stavte mocit pri u oto
zovedu „parve klase“. Ako je niste jili, onda provojte vino, dat će lipi kolur ma i delikoni gušt!) kuhot
pok recte pošteno kako i koliko ste guštali blagovat je. dokle vino ne izvampi i sve se zagusti. Sad je vrime
za oni prociđeni temeljac, neka tako kuho 10 minutih
KOKOT, MA NE IZ KAPUNJERE oli koji veće pok stavit sol, friško mliveni papor,
ono ocišćene ribe i karotu na bokuniće. Kad su riži
Iz kapunjere na ovi vijoj, ma nanka ona vorst ca mu
dobota omekle izgoste, taštojte je fali barž zarno soli,
čunka gre drito pud justih nego cini lipu pendencu
molojte da pocine par minutih pri nego iskrenete u
kako kjun od patka i imo lipi živi kolur na narančasto,
supjeru, na kudnju pospite sa fregulu friško isicenega
a peraje od štumka škure - takovega vazmite. Lipo ga
petrusimula. Ostali su non oni zacinjeni fileti koje
ociste, (ako je butargon ostavte je na bondu!), tajojte
vajo uru pri dofinivonja izvadit iz frižidera, apena tad
glovu po pol, tajojte leta, pancetu i oni propja tonki
zalit sa malo maslinovega uja i voltat dvo puta da se
dil repa, a tilo ucinte u dvo cista fileta, dobro je i
rasporedi po ribi. Kad se juha izila nojboje je popit pol
pinceton izvadit drace od sridine. Ako je kokot veli
žmula cilega vina. (Užo je reć pok. barba Miko Bulić
isicte filete u fete ukoso, ako je za dvi peršone ostavte
kad bimo bili na koju manjativu od Muzike, voli son
hi inćere. Filete zacinte sa friškin paparon, malo soli,
sedit kraj njega: Marine, uvik ovako ucin, neka ti bokun
more i koja travica oli drugi zocin od vašega gušta
šaldo štumak posli juhe! Kadgod son otako ucini, nikad
(ma sa miron da ne pridobije gušt od ribe nego somo
nison fali.) Kad dojde momenat za dofinit, petat
„potegne rigu šoto“), ištrukojte koju kapju limuna,
pašuru (nojboje od giza ma i ove moderne na koje se
pokrijte folijon i u frižider. Od svega onega drugega,
ne lipi oli one „gril tave“ isto su alavija) da se dobro
osim butorge ako je bila, ucinte juhu ma bez soli. U
istepli pok one filete koje smo u zodnji cas posuli sa
studenu vodu petojte grancicu selena, kapulu, koji
malo muke od kukuruza da se zalipi na ribu. Složit
špig luka, par zarnih papara, list javora, karotu,
na istepljenu suhu pašuru, parvo na bondu od kože,
ako je na ruku koju fetu koromaca i kad buto glogoj
da se lipo zapece, pok na drugu bondu koji minut da
maknite pokriv, a retaje od ribe unutra, dosta će bit
i ona ćapo laganu krošticu. Dobro stat atento da se
nikih dvodeset miutih. Kad pocine vajo procidit,
ne pripecedu i budedu suhi, kad se lagano pritisne
karotu na bondu, a bokuniće ribe sa pomnjon ocistit
žlicon vajo se ćutit da su unutra još morbidi. Za
da ne bi cagodera tvordega arivalo u justa pok i oto
popratit je nojboje iskuhot tikvice sa fažoletima i
na bondu, služit će. U teću na malo maslinovega uja
patatima u slonu vodu, molat da se ocidi pok zacinit
poteplit malo isicenih šćopih od petrusimula i koji
sa maslinovin ujen, zamažinat papor, a ko voli more
špig luka u sitno, pok kad pocne lipo vunjat stavit
žuntat malo friškega luka i fregulu maravinca. Lipo
riži i vartit pajkon da se malo zafrigodu. Onda zalit
složit na portodu sa kojin špigon od limuna, komu
sa malo bilega vina (ako imote u kredencu žufrana,
gre neka štrukoje. I sa ovin isto tako dobro gre lipo i
studeno vino.
Evo malo i za one koji veće jubidu cagodera ca
ne plivo u more nego tarci po kraju. Bome da je
boje a onda siguro i guštožije ako je domoće, ma
nećete falit ako vazmete iz butige kad arivo friško,
pogotovo ako je jacja pecatura.

KRILA OD TUKE PODUŠENA SA

VERDURON
Kad je vrimena i voje meso je uvik dobro trajtat
pri parićovonja, barenko koju uru, a veće vrimena
je još i boje. Ovode jo volin stavit malo opola, koji
ismeceni špig luka oli na varh kućarina onega

65
 KruvenicA
SPIZA
u proh (gledojte da ni kineski!), malo carnjene
paprike, koju grancicu timijana, nikoliko listićih
od kaduje, vorh grancice od zumrada i ako je
doma koje zarno izdrobjenega pimenta. Dobro
izmišat, pokrit prozirnom folijon i u frižider. Uru
pri izvadit, otrest i posušit sa korton da posli ne
štrapje. Za to vrime parićat za svako krilo po jednu
manju kapulu, par špigi luka, manju karotu i ako je
di koji šćop od debelega selena, sve ucinit u manje
bokune. U plitku teću na malo maslinovega uja,
eventualno i masnoće od pecenja ca smo hronili,
popeć na noglo krila, voltovat da ćapaju lipi kolur
pok izvadit u drugi sud, zacinit sa papron iz
mažinina, grezon soli i daržat pokriveno. Na onu
masnoću petat verduru i šufigovat dokle omekne,
zalit sa onim di su se mocila krila i još malo vina,
pok neka kuho da malo izvampi. Sad vrotit krila
nose sa šugon ca su molala i stavit u špaher na 170
grodih ako pokriv more podnit, ako ne onda isto
pokriveno na lagani plamik, a još boje na plocu od
letrike na 3. Kadikad povirit i voltat krila, po potribi
žuntat malo teple vode. Kad je meso omeklo, a šug
se zagusti kako smo naumili, gotovo je. Za popratit
- more grezi pire na maslinovo uje, riži bjanko,
dopokon i pulenta (komu ne cini gricule kako
jednemu mojemu prijateju i kolegi).
Gredu tepliji dnevi i pito niku laganiju slatkariju za
finit obid onima koji ne moredu bez tega. Palo mi
je na pamet da u zodnje vrime dosta svita govori o
„intoleranciji na gluten“, da hi naduje, da hi bolidu
zglobovi i tako ala tega. Šti son da su tote nojveće
krive nike kemikalije sa kojima šprucojedu šenicu
malo pri žanjonja da se osuši i uspije u hlodne kraje
di je do nose nikoliko godišć nikad nanka ni bilo.
66
Oto minjo svojstva glutena i organizam ga ne more
alavija probavit kako mijorima godišć pri, kad niko
za gluten ni cu a kamoli zno. To ca je dokozono da
šćeti zdrovju ni briga onima ca tucedu šolde pok je
tega sve to veće. Zato bi vajalo duperat šenicu di je
uvik uspivala, iz teplih krajih, nemiga iz Kanade.
Oli namisto šenice duperat riži. Oli proso, ni on
somo za titice, ji se i dupero svudera i odovna,
(u nike zemje Afrike dopokon se cini bira i drugi
bibiti!) a glutena nimo nanka malo, propja ništa.
Drugih za život potribnih mineralih i vitaminih
obilato, puno cini dobro zdrovju.
PROSO KAKO DESERT
Za jude se proso ocisti od one ljuske izvonka i takov
se more noć na škancije u butige, molišne žute
balotice. Pri kuhonja ga vajo dobro režentat u gusto
sito, a ni ga loše pri tega i namocit. Omjer likvida
(voda, mliko, sirutka... i sl. a more se jedon dil
zaminit sa vrhnjem ako se hoće kripnije i kremastije)
i prosa je obično 2 dila prima 1 oli 3 prima 1 ako se
hoće da bude ritkije. Stavi ga se kuhot na glogoj,
neka kuho desetak minutih, a posli neka pokriven
nabumbo. Za to vrime u vodu sa kojon žlicon vina
parvo kuhot suho voće po guštu (suhice, smokve
bez cezoja, maraske i šljive bez pinke, dobre su i
ocišćene datule, veći frut ucinit u bokuniće) a malo
posli i drugi friški frut ako vos je voja, stat atento
da se ne raspade preveć. Zaslodit sa žlicon-dvi
meda oli drugega zdravega sladora i molat neka se
ohlodi. Ocidit i izmišat u oni pronti proso, pokrit
sa prozirnom folijon i stavit u frižider. Lipo ga je
prižentat u adate pićone, oli žmule na stalak, a
pri nego će na stol posut sa popraženima orihima
pok nožen ucinjenima u bokuniće (još i boje sa
pinjolima ucilo, ma do njih je težje doć) i povar
 KruvenicA
SPIZA
svega nakapot meda za gušt i za oko. (Ko se imo
voju još malo igrat, more u oni šug od „kompota“
rastopit koji foj namocene i ociđene želatine pok
onda sve izmišat, udija razdilit u žmule pok onda
stavit u frižider, figuro, bude šoldo kako budin.
Ako neće dici doć pod kućarin, more se i zacinit
sa kojon kapjon dobrega konjaka, gina oli ruma,
a ni falimenat nanka kućarin domoćega likera od
kvalitodi). Eto, cagodera za one koji ne smidu griz,
kuskus oli bulgur, a riži na ovi mod ne jubidu.
Ko je doša do ovega dila članka siguro se pito da zoc
son na pocetak stavi ricetu sa cvitima od tikvicih
kojima je štajun odovna paso. E, kad se ovo pisalo
još ni je bi štajun, sad znote zoc. A jušto zato jer je
pasalo puno, ma propja puno vrimena od našega i
vašega drogega foja Kruvenice ćutin potribu petat
još koju ricetu. Koga je štufalo, na voju mu da
priskoci i ide na onu moju zodnju rečenicu, ništa
lašnje od tega, je tako?
Svi znote da smo bili na jedno lipo hodočašće di
smo guštali u sve ca smo vidili i doživili, profitali
za dušu ma i za tilo. Ovo „od duše“ se ufon da
će barenko jedon dil ostat za uvik. Ma i ovo „od
tila“ se neće zaboravit, znon da će non ucinit milo
kad se cegagodera budemo spontit. Evo, ovode
u For, (penson na grod For jerbo nisu sva mista
od eštra za to), jubimo spuže. Po starinski, bilo je
ovode govora obo temu nose godišć, hi kuhomo
uglavnom u vrime od jematve a ritki hi gredu
kupit i kasnije posli kiših ma pri nego ca zahlodi
i zabijedu se na siguro za pasat zimu. Francuzi su
ludi za spužima a većina neće nanka cut za drugi
nocin nego ovi ca slidi.
67
ESCARGOTS à la BOURGUIGNONNE
Zato su potriba parvo, bome, spuži i kad već cinite
faturu neka hi bude barenko duzina po glovi. I oto
ako računomo sa onima velima ca se kupidu po
bardima, a mi drugi kupujemo u Split na pazor oli
non hi donesedu prijateji iz teraferme. Ako se ovo
cini sa našima iz poja onda svakako vajo uduplat,
drugacije (ovode ćemo se lako složit!) ni vridno
truda. Ni potriba napominjot da pri parićovonja
spuži vajo da su ispurgoni i alavija opereni u mloku
vodu, da se duperaju somo oni ca u studenu vodu
daju šenj da su živi. Takove stavte kuhot u vodu
sa svima zocinima kako za juhu, a morete i depju
boje koncat, kad kapite da se daju vadit procidte i
kad se prohlodi izvadte hi, a kućice na bondu. Ako
duperote već prokuhone i izvađene priskocili ste
veli posol jerbo ste ga vi oli kogodera drugi već
ucinili a kućice budedu impakone napose. Sad vajo
ucinit batudu od petrusimula, luka, soli, papara,
travicih po guštu (majčina dušica, vlasac, estragon,
mažuron... ca imote na ruku i ca volite po guštu, boje
friške ma i suhe su dobre) i izmišat sa obilato masla,
žuntat malo bilega vina oli konjaka. Ni stroha ako
von ote paštele zavanco, petojte u duboko, dobro
će von doć kako za tolike druge stvori. Sad parvo
malo ote paštele stavte u kućicu, meso od spuža, a
povar epeta onu zacinjenu paštelu. Ovo sve morete
parićat i koju uru oli don pri pok daržat u frižider
dokle ne dojde vrime za finivat, a oto je sad cas
posla. Neka se pećnica istepli na 180 grodih a za
oto vrime napunte kućice. Za veće svita ni pratiko
duperat one posebne pjate se rapima koje ionako
nimote doma. Zato u roštjeru stavte centimetar
greze soli i kućice ćedu štabilo stat impijo kad hi
fregulu pritisnete. Posve je dosta daržat hi u špaher
desetak-petnaste minutih oli dokle se maslo gore
ne rastopi. Udija na stol di je pronton (e, da je
domoći i tepli sa puno kore!) kruh i udri dokle hi je.
Za vadit postojidu oni specijalni uski peruni ma ko
će njih dat? Debja jogla, kjuka od rekamovonja oli
punta od aloja će siguro bit veće nego korisni za ovi
posol. Priporucijen vino bilo od kvalitodi, studeno
da se kapimo.
Storo je govorojka da zasvirat je lipo ma i frulu sa pos
zadit pok ćemo finit ovi vijoj kako je užonca:
Zdravi i veseli bili, lipo jili i pametno pili!
 IN MEMORIAM
Tonko Matijević (1940. - 2021.) i
Milan Kostanjevec (1937. - 2021.)
P arvemu son od ditinstva govori „ti“ a drugemu za
isto oto vrime dovo „vi“ a da son hi isto obadvo ćuti
kako da su mi svoji, od fameje. Rišpeto son hi isto, voli
bit sa njima u kumpaniju i od gušta slušo kako kantaju
od sarca, parvo za sebe a onda i za sve druge ca bi se
trefili tote. Poce son već kako mladićac pokantuvot
sa njima, kako malo starijega su me i zvali kad bi se
prižento a jo bi hi od gušta i otvorenih just slušo i uci za
meritat bit sa njima. Kako i sa ocen Dragoton, borbon
Paveton i drugima za stolon na Vloku a toliko putih
68
piše: Marinko Jurić
dindera nanoge. A kad son napuni petnaste godišć i
poce kantat u carkovni zbor i gradski od „KUD“a -
e, onda son se vej ćuti al pari sa njima a tako su me i
daržali. (U isto doba son izoša vonka sa muzikon, sviro
perfjanko oca, tako isto mi se parilo da son ujedonput
noglo sazri i priskoci barenko deset godišć).
Posli ovih parvih rečenicih i oni koji ni pogodi udija,
zno da su ova dvo meni i svima drogo cijadina
Tonko Matijević Bilac i Milan Kostenjevec Kekec.
Tonkota son viđo veće na škoj, nikad mi ni uskroti
 KruvenicA
IN MEMORIAM

reć di ću poć na lignje oli priporucit di je boje u otu Moga bi ovode još puno pisat obo Tonkotu i
štajun na kancenicu. Barba Milana propja svaki don barba Milanu ma onima ca nisu imali privilegiju
u For jerbo je bi šef butige „Borovo“ u pjanteren poznavot hi i dilit vrime sa njima ne bi uspi špjegat
naše kuće, toliko putih bi me zvo da dojden sa njim koji i kakovi su oto judi bili. A onima drugima ca
marendat: Marinčiću, (tako me zvo kako molega), poj u nos je sve manje ove rečenice nisu nanka potriba.
tete Ivane u samoposlugu i kup desetak-petnaste dekih Fola von za puno kanconetih ca ste nos naucili -
paštete i kvarat štruce kruha pok ćemo nos dvo blagovat! ovu son zaboravi kako je u For arivala, ni Pero ni
Godišća su pasovala, pašteta se ni vej prodovala jo nismo culi nikoga drugega da je kanto a parva
refužo, barba Milan je sa teton Ivanom stvori štrofa gre ovako:
fameju a Tonko sa Nadom svoju. Nikoliko godišć Oj, divni moj Jadrane plavi, sva srića si meni i bol moj,
son liti lavuro u „Dalmu“ u skladište od mobilje di tvoj neki mi bili galeb javi da li me draga još voli! Pasalo
je barba Milan bi šef. Kad je bilo za lavurat, bome je davno to vrime kad bi san sa malon na rivi, rekoh joj
da se lavuralo ma ako bi bila koja rapa od obavezih „draga, poljubi me, za ljubav na svitu se živi“!
reka bi mi poj ti malo pocin tamo na štramace, znon Vi ste volili, živili ste dobrim životon a živit ćete
jo kako je bit mlod i po noći hodit vonka, zvat ću te kad i daje u sarca onih koji su vos volili. Zato, neka
dojde kamion za iskarcovat! svemogući Bog, drogi naši Tonko i barba Milane,
Svaki don, ako bi posol molo, bile bi marende u do mir i pokoj dušima vašima, kantojte sa svima
koje son gušto jerbo son iz Vloke dobro zno kakovi onima ca niste odovna a depju hi je, cekodu vos
su kogoti i on i Tonko. Voli je on i provjat obo spizi gore sa onđelima.
pok kad je kapi da i jo hmuton po tećima i pašurima
užo je i mene molat cagodera parićat. Uvik bi mi
reka ca za privero penso obo temu, kako bi se oto
moglo i na drugi nocin provat ucinit ma i pofolit
kad je meritalo, pito bi me kako son jo oto uredi,
puno mu fola na oti suporat! Neću nanka pocinjot
obo škojorskoj spizi i kuhonju tamo, mušulima i
datulima ca bi njih dvo izvadili, ribi ca je Tonko
ćapovo kako ništa, kolikogod je bilo potriba jerbo
ne bi nikad doša na kroj pisonju zato se vrotmo na
kantonje.
Kadgod je bila prilika a voje je uvik bilo, kantalo bi
se, obadvo vrhunska u svoju klasu - Tonko tenor a
barba Milan bariton, koji je moga u potribu postat
bas ma i tenor. Imon lipe uspomene sa njima: sa
Tonkoton u oba zbora jedon do drugega; sa barba
Milanom isto tako u oba, dosta putih i duete u
carkovni zbor (Miserere, Discedite, Gloria patri); sa
oba u razne druge prilike, u komin oli za stolon na
Škoj, na Mandrać u lipu kumpaniju. Puno putih
bidu bili i somo njih dvo a kad bi se kogodera
depašajo uloži ne bidu ga tiroli ća, makor bidu certi
užali i zabaštardat. Propja ritki su bili njihove klase
kako uha tako i glosa. I nisu oto lavurali za korist,
nisu ćapovali službena priznanja ni plakete, veće
putih su ni mlicjoneri bronili njihov gušt pok bi i
gitara, islomljena od jida priko kolina, dospila na
vorh Štandorca kako protest.

69
 IN MEMORIAM
Osobna promišljanja o životu i smrti jedne posebne žene
Vinka Tomičić (1935. - 2022.)
K ada sam čula da je teta Vinka teško bolesna, dan
za danom, iz noći u noć, navirale su mi suze,
ali i razmišljanja o njoj, njenom životu i tako bi ih
zapisivala. Od tih promišljanja nastao je ovaj moj
zapis. Ovo što kanim reći podijeljeno je u dva dijela.
Prvi dio su crtice iz biografije pokojnice, onako
kako sam ih ja zapamtila iz djetinjstva, no o tome ću
pokušati kratko, jer teta Vinka sama o sebi, ni svojoj
prošlosti nikad nije govorila, nego je svima sve
davno oprostila, a drugi dio govora je moja osobna
kontemplacija na život ove drage žene.
Pokušala sam dokučiti i dušom rasvijetliti kako je
jedan život put tragičnih događaja ipak bio život
ispunjen ljubavlju, život vrijedan življenja i život
pun milosti.
70
48
piše: Katia Zaninović
Dawnay - Alviž
Nadam se da ćete svi koji ste tetu Vinku poznavali
uvidjeti da nam se osjećaji i razmišljanja o njoj
preklapaju, jer ne znam nikog tko je ovu ženu i
malo poznavao, a da ju nije zavolio.
Vinka Tomičić rođena je u Velom Grablju 1935.
godine. Kao i sva djeca u selu onog vremena
provela je bezbrižno djetinjstvo uz igru, rad u
polju, druženja, nedjeljnu misu, i baš ništa nije
upućivalo na to da će njen život biti sve - samo ne
običan, bezbrižan i lagodan.
Dogodilo se da je zatrudnjela sa jednim mladićem
kojeg je puno voljela. No, on je morao otići na dalek
put, i više se nije po nju vratio.
Kad gledamo na to s aspekta današnjeg vremena,
to gotovo da i ne bi bila vijest. Ali u ovoj maloj
sredini prije 63 godine - ako ste bili čestita djevojka
iz kršćanske obitelji, ništa gore nije vas moglo
zadesiti, ni vas, ni vašu fameju… To su bili preteški
dani za Vinku, povukla se u sebe i zazirala od
pogleda ljudi, no ipak, ipak negdje u dubini svog
srca možda je samu sebe tješila: rodit ću dijete,
to dijete bit će plod i svjedok jedne neuzvraćene
ljubavi.
Godine 1959. dijete se rodilo, mala djevojčica,
Margarita, zvali su ju Seka. Seka je bila lipo dite,
plavih očiju i plavih uvojaka. Sva Vinkina muka i
bol, sada više nisu bili bitni, ili barem ne tako važni
kao prije. Sad postoji dijete, postoji smisao, postoji
opravdanje za žrtvu, postoji ponovni razlog za
život, netko koga će volit i tko će volit nju.
No njena sudbina htjela je drugačije…
Negdje 1962. g., kada je Seka imala 3 godine, jedne
kobne noći Vinka je usnula strašan san.
Taj jezivi san postao je java… Mala Seka išla je na
vodu, ostavila je svoje sandalice sa strane i ušla
u vodu… Njeno malo beživotno tijelo tu su našli
kako pluta, sve kao u onom ružnom snu.
Godinama iza Sekine smrti Vinka je nosila crninu,
a glavu bi čvrsto vezivala crnom maramom. Po
drugi put, u svom mladom životu, bila je označena,
po drugi put, njena muka kao neka slika, bila je
 KruvenicA
IN MEMORIAM
vidljiva svakome tko ju putem sretne, a Vinki je
bilo tek 27 godina.
Vinka se vratila na posao. Danju bi radila, na trenutke
možda zaboravila na svoj usud,…. ali noći, kakve su
bile njene noći? Možda je malo molila, a puno plakala
i natapala jastuk suzama. No, što je Vinka mogla
moliti? Čemu se mogla nadati? Osim ponavljati kao
Isus - Bože moj, Bože moj - zašto si me ostavio?
Tako su tekli dani i godine. Jedne od tih mračnih
noći bez sna u Vinkinu sobu ušla je jedna velika
Svjetlost, je li to bio sam Duh Sveti? Vinka je
čula glas Gospodnji, koji govori: Ne plači Vinka,
nisam te zaboravio, ni ostavio, dovoljno si patila,
ustani, uzmi križ svoj i hodi za mnom. Učiniti ću
te službenicom svojom. Vinka se u čudu pridigla
rekavši: ali što ja Gospodine to mogu dati, pa ja
ničega nemam, ja ljubavi nemam, svi koju su me
voljeli otišli su, za mene milosti nema, ja sam sama
sa svojom tugom, u mene radosti nema, ni snage
nemam, bol me moja osušila.
Gospodin na to reče: Vinka tebe sam odabrao, jer
nitko kao ti ne može bolje razumjeti bol brata čovjeka,
nitko kao ti ne može osjetiti kako je to biti napušten,
osamljen, bez ljubavi, bez milosti, bez oprosta. Ti ćeš
ustati, obrisati suze, zatomiti bol i ići ćeš k onima
koji su potrebiti, davat ćeš od onoga što imaš. Tamo
gdje osjetiš da ljubavi nema, ti ćeš donijeti ljubav,
tamo gdje fali milosti, ti ćeš biti milostiva, tamo gdje
čuješ da se ljudima sudi, ili nekog ogovara, ti suditi
nećeš, nego pokazati kako treba praštati…
I Gospod nastavi: Ja ću ti pomoći da budeš zdrava,
da imaš dug život, pomoći ću ti zakopati tvoju bol
duboko, da nitko neće ni znati što je bilo prije, duši
tvojoj dat ću mir i snagu i učinit ću sve da ti nikad ni
u čem ne oskudijevaš! Čuvši sve to Vinka reče: Ne
znam, Gospodine, kako će to biti, ali, Evo službenice
Gospodnje - neka mi bude po riječi tvojoj…
Svanuo je tako novi dan. Vinka je umrla za sebe,
a rodila se za druge, svukla je crninu, obukla lipu
robu, uredila kosu, patinala postole, i zašla među
nas kao neki anđeo. Mi joj danas možemo samo
reći hvala za sve dobro što je činila, za duhovno
bogatstvo, koje smo pridobili poznavajući ju,
primajući dare njena plemenitog srca.
Teta Vinka, fola von za svaki osmijeh pri susretu,
za lipu rič, za jubov kroz cili naš život, fola von
da ste nos naučili kako je to bit dobar i u zlu,
71
49
kako vajo služit i kako vajo volit i kako vajo svima
sve oprostit. Fola von za svaki pomno nacrtani
paprenjok, za cvit, ružicu, hrustulu i bruštuloni
omendul i za puste teće fine spize koje ste nakuholi.
Ni jedno karšćenje dice, ni pričest, ni krizma, ni
pir, ni smart ni pasala - a da vi niste samozatajno,
bez riči pomogali. Fola von za svaki don za koji
ste puno godišć svoju mamu u lukno od smarti
gledoli, fola von za brigu i pažnju za vašu braću,
sestre i njihove fameje, fola von za sve pute kad ste
bolesne tete i borbe, svu svojtu i sve druge jude, u
potribi obahodili. Fola von za svaki vaš telefonski
poziv, kad već niste vonka hodili, opet ste druge za
zdrovje pitali, a o sebi malo govorili.
Vaš skromni dom uvik je bi uredan kako kapelica,
spremna primit svakoga ko na vrota dojde. Na stol
bilo tavaja, u vazu cvit, a na pjat voće, ili slatko,
neka se nojde kad god i ko god na vrota dojde.
Fola von u ime crikve, fola za svaki banak i prog
od crikve u For i Grobje koji ste očistili, fola van
za svaki cvit kojin se oltore uresili, fola von za sve
Glasnike i Veritase, koje ste po kiši, po suncu i po
vitru, pustih godišć po kućima dilili, fola za vaše
dore za pope i švore, ali nadasve von fola za sve
one jude koji danas možda nisu ovode, koje niko
osim vos ne zno, a koji bi von itili reć: Fola!
Na kraju, draga Teta Vinka, fola von jer smo mi od
vašeg skromnog života toliko puno toga mogli naučit:
Naučili smo da ono što želimo i za čim žudimo -
prvo mi, sami, moramo to drugome dati.
Naučili smo da nije važno jesmo li bogati, ili
siromašni, koliko smo uspješni, nije važno koje
nevolje su nas u životu snašle. Ono što je bitno
jest kakvi ljudi smo mi sami postali, koliko smo
se trudili naći Božju prisutnost u sebi i jesmo li
prepoznali lice Gospodnje u bratu čovjeku.
Naučili smo da patnja može biti djelo milosrđa, da
i tragičan život može biti ispunjen život, da živjeti
za druge nije žrtva, nego nešto najuzvišenije što
Gospodin od nas traži.
Pokojnica koja ovdje počiva pred nama doista je bila
velika žena - velika u samozatajnosti, hrabra u svojoj
poniznosti, odlučna u praštanju i glasna u svojoj tišini.
Na kraju pak, dok oplakujemo ovu plemenitu ženu
- za Vinku ovo je jedan radostan dan. Osmijeh će
ozariti njeno lice, a sunce obasjati njen grob, mi kao
kršćani, moramo se sa njom zajedno radovati.
 KruvenicA
IN MEMORIAM
Tamo gdje sad Vinka ide čekat će ju otac i mat,
brat i sestra, a najveće joj se veseli njena mala Seka.
Konačno će se ove dvije dobre duše čvrsto zagrliti i
ostati skupa u vječnosti.
No, ovo je nadasve radostan dan jer:
Danas će Vinka ugledati lice Gospodina Boga
svoga, a Gospodin će reći: uzmi čedo svoje Vinka u
naručje i hodi za mnom. Vinka će na to: kamo nas
vodiš Gospode? On reče: Vinka, bila si Mi vjerna
u malim stvarima i sve što sam od tebe tražio ti si
učinila…
IN MEMORIAM
Ivan Knezović - Šondre (1942. - 2022.)
K njiga proroka Siraha donosi nam jedan izuzetno
dubok savjet: U svim djelima svojim spomeni se
posljednjih stvari pa nećeš nikada sagriješiti (Sir 7, 36).
Drugim riječima, čovječe, sjeti se da nisi vječno na
ovoj zemlji. Spomeni se da se iz praha nastao i da ćeš
se jednom u taj prah vratiti. I ne zaboravi, ne znaš ni
dana ni časa. Doći će ta nesretna smrt kao kradljivac
i ukrasti te iz sredine u kojoj si živio i odvojit će te od
ljudi s kojima te život najuže vezao.
I koliko god ova mudrost bila jasna, mi je kao ljudi,
nestalni i krhki, jednostavno zaboravljamo. Ona
se možda javi u dubokoj starosti, kad postajemo
svjesniji svoje prolaznosti, ali dok je čovjek relativno
mlad - to mu ne pada na um. Jer živimo život punim
plućima, radimo, volimo, svađamo se i mirimo ne
misleći - jednom nam je otići. I mislimo: ma kakav bi
to bio život ako bismo ga proveli misleći na smrt, na kraj,
na prolaznost? Kakav bi to bio život ako bi bio proveden u
smrtnome strahu da idemo prema kraju?
I taj je kraj dočekao i našega brata, Ivana. Zanimljivo,
ta vijest je došla do nas u trenucima jednog vjenčanja,
veselja. No, čovjek se odmah, i u takvim trenucima,
preda uspomenama na jednog dragog čovjeka. U
nebrojenim susretima u kojima je čovjeka imao
72
50
...zato sam za tebe ostavio najljepše mjesto u raju;
ići ćeš tamo gdje prebivaju drugi sveci i svetice, svi
drugi blaženi i plemeniti ljudi, tamo će biti vaš novi
dom!
Obrišimo stoga i mi suze svoje, radujmo se s
Vinkom, jer:
Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se
njemu.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine i svjetlost vječna
svijetlila njoj. Počivala u miru. Amen.
U Velom Grablju, 17. siječnja 2022.
piše: don Ivan Jurin
priliku razgovarati sa barba Ivetom, čovjek je ipak
odisao nekom spremnošću. Je li tome razlog samo
njegova ugodna narav? Je li tome razlog što je barba
Ive ostvario jedan lijepi obiteljski život sa svojom
Katicom, Juricom i Ivicom i njihovim obiteljima?
Duboko vjerujem, postoji u životu ovog čovjeka još
nešto. Postoje ljudi čiji životi, čiji žuljevi, čiji iz godine
u godinu sve polaganiji hod otkriva prvu kvalitetu
života za koju reče prorok Mihej: Objavljeno ti je,
čovječe, što je dobro, što Gospodin traži od tebe: samo činiti
pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi.
Činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim
Bogom hoditi. Čini mi se, ovo je bio moto pokojnog
barba Iveta. Često smo razgovarali o životu Crkve,
o župi, o Bratovštini sv. Križa, o odgoju vjernika - i
nikad nisam čuo, vajalo bi da vi, vajalo bi da biskup,
vajalo bi da Petar i Pavao… ne, u nekoliko kratkih riječi
on bi sabrao ono što Crkva u sebi jest: izrekao bi
svoje misli, natopljene mudrošću godina i nastavio
- ja sam ostari, ali ako mogu u čemu pomoć - ja sam tu.
Ne kao bratim, ne kao crikva, nego kao Ive Šondre.
I odlučio je tako živjeti, podnoseći svu žegu dana i
tjeskobu noći. I možda je u najtežim trenucima života,
kad je teret godina postajao sve teži govorio: ja sam
 KruvenicA
IN MEMORIAM

dobro. Ja znam - sve će jednom biti dobro. Zašto? Možda

baš zato što je u svojim dolascima u crkvu i svojim
molitvama čuo jeku glasa onoga siromašnog tesarovog
sina koji se jednom popeo na goru, oko sebe ugledao
umorne ljude i glasno zavikao: blago vama, siromasi,
bolesni, pritisnuti poteškoćama. Blago vama koji ste
danju i noću radili da bi vašim bližnjima bilo dobro.
Blago vama koji ste sebe zaboravljali i sebe stavljali na
zadnje mjesto - jer tako ste shvatili što je život. I tako ste
shvatili da je i Bog radio našim rukama, ljubio našim
srcem, trpio našim bolima i smijao se našim ustima.
I zato što ste smjerno sa svojim Bogom hodili, on
vam je životne križeve nastavio nositi. I zato patnja
od vas nije učinila ogorčene ljude koji proklinju.
Ne, upravo patnja je od vas učinila nenametljive i
jednostavne ljude koji znaju da živjeti znači - živjeti
za druge. Jer, takvi ljudi se unatoč svemu smiju - ta
znaju da je Bog umro i živi za njih.
Zato, dragi barba Ive, odmori se i živi u svijetu gdje
postoji samo pravica, samo milosrđe i gdje postaje
potpuno jasno - i Bog je smjerno s tobom hodao. Od
početka do kraja.

IN MEMORIAM piše: Zorka Bibić

Marija Novak - Šoletinova

Osamdeset jedan zaveslaj
T ako je neprimjetno, kao i uvijek, skrivena pod
platnenim kapelinom, sa šugamonom brižno složenim
pod pazuhom, teta Marija po tko zna koji tisućiti put
prošla svoju rutu od doma do Mole, oslanjajući se na
pomalo nesiguran i nespretan korak, odrvenjen od
starosti. Ništa nije bilo drugačije ni posljednjeg dana
njezina ovozemaljskog života, do posljednjeg udaha te
vazda pretople noći posljednjih dana lipnja.
U mladosti je teta Marija bila ljepotica, vižljasta
i spretna djevojka koja je bila (i ostala!) lokalna
plivačka majstorica, vrsna gimnastičarka, okretna
73
plesačica, vrlo brižna sestra i teta, nasmijana i
uvijek dobro raspoložena.
Žene poput nje odlaze u zaborav, pristale na
neprimjetnost i nesvrstanost još od mladosti:
razočarana i ranjena neuzvraćenom ljubavi (a takve
rane vrlo teško i strašno sporo zarastaju), odabrala
je biti sama i svoja. Iako sama, živjela je sa svojom
braćom i obitelji, u povezanoj i čvrstoj zajednici,
među dobrim i vrlo zanimljivim ljudima.
Odabrala je biti jaka i vedra duha, tijelom sve starija,
a duhom nikad mlađa i poletnija, uvijek čvrsta.
 KruvenicA
IN MEMORIAM
IN MEMORIAM
Marin Zaninović Alviž (1930. - 2022.)
Kruna ispunjenog i dugog života
P rigodom 90. obljetnice rođenja arheologa i
sveučilišnog profesora dr. sc. Marina Zaninovića
(rođen je u Velom Grablju 18. siječnja 1930. g.),
Odsjek za arheologiju Hrvatske akademije znanosti
i umjetnosti, kojemu je Marin Zaninović bio na čelu
gotovo 40 godina, posvetio je zadnji broj časopisa
Arheološki radovi i rasprave (br. 16., 2021.). Svezak
je vrlo duhovito naslovljen Sportula dissertationum
Marino Zaninović dicata (Sparta /košarica/ rasprava
posvećenih Marinu Zaninoviću) i sadrži 16 radova
arheološke tematike iz pera uglavnom njegovih
studenata.
Na početku sveska je objavljena novija Zaninovićeva
bibliografija, a vrlo emotivno nadahnuto uvodno
74
Osim njene obitelji od kraja lipnja iskreno žaluje i
Mola, jedno od posljednjih bastiona lokalne kulture
kupanja i plivanja, jedna od posljednjih utvrda
lokalnog stanovništva, jedno od posljednjih mjesta
koje se opire gramzivosti, komercijali i zagušenosti,
gdje pomorsko dobro još uvijek jest javno i zajedničko
dobro. Žaluje Mola, njeni kupači i plivači, gdje
svatko ima svoje mjesto, gdje kamen prepoznaje i
prilagođava se tijelu svakog lokalnog plivača, gdje
je domaća ric postojana poput maestrala.
Jedno mjesto ostaje prazno. Ali samo fizički. Marija će i
sljedećeg ljeta dolaziti svaki dan, polako i neprimjetno
ući u more, upijati sve te sunčane sate, uranjat će u naše
misli, plivati našim riječima, plutati u našim sjećanjima.
Svih osamdeset jedan zaveslaj za života i bezbroj u
vječnosti.
Adio, teta Marija!
Cuvat ćemo Molu. Cuvat ćemo sebe. Cuvat ćemo Vos.
Vidimo se na onu bondu mora!
piše: Marinko Petrić
slovo o životu i djelu napisao je njegov učenik i
mlađi kolega, sadašnji voditelj Odjela i urednik
edicije akad. Željko Tomičić.
Prilika je da i mi, sugrađani, prijatelji i kolege
čestitamo jubilej dragog nam i uvijek rado
viđenog prof. Marina, te se prisjetimo bar nekih
poglavlja njegovog dugog i plodnog znanstvenog
i pedagoškog rada.
Mislim ponajprije na njegov doprinos zavičajnoj
arheologiji, pogotovo u području klasične, antičke
arheologije koju je on prvi na otoku počeo sustavno
istraživati i proučavati (rimska vila na Kupinoviku
kraj Dola, Starogradsko polje, antički put iz Hvara
za Stari Grad, rimske vile na otoku, naseljenost
 KruvenicA
IN MEMORIAM

otoka u antici). Tu je i rad o povijesti njegovog

rodnog Velog Grablja - prvi znanstveni prikaz
starije prošlosti mjesta.
Knjiga koja dotiče šire teritorijalne i povijesne
okvire i koju svakako treba posebno istaknuti u
njegovom opusu jest Ilirski ratovi (Školska knjiga,
2015.) - temeljno znanstveno štivo o Ilirima, našim
davnim predšasnicima na ovim prostorima. Iliri i
njihova zlosretna sudbina u sukobu s Rimljanima
bila je trajna inspiracija Marinu Zaninoviću i
tema nekoliko njegovih ključnih radova pa mi se
ova knjiga, koja sabire cjelokupnu tematiku, čini
krunom njegovih povijesnih istraživanja.
Isto tako, ako ne i više, značajan je njegov pedagoški
rad kao dugogodišnjeg profesora i voditelja
Odsjeka za klasičnu arheologiju na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu. Njegov pristupačni, pozitivni
i humani pristup studentima i nastavi uopće,
ostavio je traga na mnogim generacijama đaka, o
čemu sam se i sam osvjedočio.
Isto tako je nama u Muzeju hvarske baštine i meni
posebno uvijek pomagao savjetima i stručnom Ovim nagradama potrebno je pridodati i jedno
pomoći, primjerice na tekstu o arheologiji Hvara međunarodno priznanje koje mu je 2008. g.
za vodič arheološke zbirke, pa na učešću u dodijelio Američki biografski institut, a koji je u
arheološkom Projektu Hvar, itd. Pomogao nam djelu Marina Zaninovića prepoznao osobu od
je u povratu hvarske arheološke građe koja se istaknutog međunarodnog značaja.
nalazila u Zagrebu, zatim redovito donosio knjige I na kraju, u predvečerje života, još jedna nagrada
i separate za našu arheološku biblioteku i u svemu i jedno otkriće - knjiga poezije Hrid u moru -
nas bodrio, te bio itekako potrebna podrška. Hvar (Hvar, 2019.) Knjiga je zbirka njegovih
Za svoj znanstveni i pedagoški rad dobio je više mladenačkih pjesama zavičajne i erotske tematike,
nagrada: grada Hvara (2004.), dvije Hrvatskog finog refleksivnog ozračja i tople lirske intonacije.
arheološkog društva (2004., 2009.), nagradu INA-e Pravo iznenađenje za jednog znanstvenika koji je
(2007.), Hrvatskog državnog sabora (2008.). čitavi radni vijek morao poštivati stroge algoritme
zaključivanja.
Čestitamo Vam, barba Marine, i zahvaljujemo
na mnogim darovima, kako znanstvenim, tako
pjesničkim i ljudskim kojima ste nas obogatili.
***
Nažalost, pred sam izlazak ovog broja zatekla nas je
tužna vijest - Marin Zaninović zauvijek nas je napustio.
Preminuo je 2. prosinca 2022. g. u Zagrebu u 93. godini
života. Iako je bio gotovo napunio i devedeset treću
godinu, dobro i hrabro se držao. Čak je ovo ljeto
nakratko došao u Hvar, na radost svih nas koji smo ga
poznavali. Ipak, vijest o smrti nas je iznenadila.
Počivali u miru Božjem, dragi barba Marine. Imali
ste dug, ispunjen i plodan život.

75
 IN MEMORIAM piše: Zorka Bibić

Kuzma Bracanović Trupe (1974. - 2022.)

I spraćen kišom, Kuzma je 18. studenog završio
ovozemaljski život. Teški križ svoje bolesti, koji
je nosio kako je najbolje znao i mogao, prepušten je
žalosti njegovih najmilijih i svima koji su ga voljeli
i poznavali.
Bilo je lako voljeti Kuzmu, njegovo uvijek dobro
raspoloženje, smisao za humor, njegov na trenutke
istinski djetinji duh, kao da je radost djetinjstva
nosio u džepovima. Te neiskvarene, nevine i
ponekad naivne kamenčiće većina nas ispusti ili
odbaci u hodu putem odraslosti, no ne i Kuzma.
Falit će tolikom broju ljudi, poznanika i prijatelja.
Falit će kolegama u Gradu, gdje je bio zaposlen
više od 15 godina. Falit će njegova srčanost i
borbenost Nogometnom klubu Hvar. Falit će
nama u gradskoj glazbi, slatka gromkost basa, kao
neizostavan temelj i začin svake skladbe. Falit će
nam i u bilim konfratima, bilim kao i Hajduk kojeg
je toliko volio. Ostat će u našim mislima i sjećanjima
kao brat i bratim, iako to kasnije nije mogao biti, i
pamtit ćemo ga po dobru, po njegovom djetinjstvu
s pogledom na duhovno središte bratovštine, jer tu
je uvijek pripadao.
Dragi Kuzma, neka Gospodin dočeka tvoj povratak.
Neka s tolikim drugima koji su otišli pred nama
postigneš dušu bijelu poput snijega.

76
 ŽUPNA KRONIKA
10. prosinca 2021. -
10. prosinca 2022.
Na 3. nedjelju došašća, 12. prosinca, obilježena
je i nedjelja Caritasa. U milostinji je prikupljeno
10.077,20 kn (u katedrali 8868,20 kn, kod benediktinki
1209 kn). U adventskoj akciji Hvarskog dekanata
prikupljeno je u župama na otoku više od sto paketa
hrane i higijenskih potrepština. Dio toga Crveni
križ Hvar je podijelio potrebitima na našem otoku,
a kamion je odvezao pomoć Caritasu Siska i Knina.
Od srca hvala svima koji su darivali najpotrebnije i
svima koji su bili uključeni u organizaciju akcije!
Spomendan sv. Lucije bio je u ponedjeljak, 13.
prosinca. Nakon mise kod koludrica malom
zakuskom proslavili smo poseban i veliki jubilej
- 60. godišnjicu ulaska u samostan koludrice s.
Nives! U 17.40 u katedrali pjevan je Život sv. Lucije,
a uslijedila je misa.
Obljetnica s. Nives
U utorak, 14. prosinca, na spomendan sv. Šprijuna
nakon čitanja Života u 17.40 bila je sv. misa za
bolesnike pred rakom sv. Prošpera.
Devetnica Božiću započela je u srijedu, 15.
prosinca, na sv. misi kod koludrica u 8 sati. Inače
je bila u 18 sati, također kod koludrica. Toga dana
navečer u Orlani bilo je sinodsko savjetovanje sa
roditeljima prvopričesnika.
Novena Božiću bila je u katedrali svako jutro u 5.30
sati, osim nedjelje.
77
Na četvrtu nedjelju došašća, 19. prosinca, na misi u
10 sati predstavljeni su pripravnici za prvu pričest.
Istog dana u katedrali održan je predbožićni
koncert u 19 sati. Nastupili su Pjevačko društvo
Hvar, klapa Bodulke i solistica Vini Zaninović.
Drugi predbožićni koncert održan je u srijedu, 22.
prosinca u 19.30 sati, uz nastup klapa Bodulke,
Galešnik i Pharia te Gradske glazbe Hvar i gostiju.
U srijeda, 22. prosinca, sinodsko savjetovanje u
Orlani imali su bratimi sv. Križa.
Badnjak je bio u petak, 24. prosinca, a vjernicima
se po običaju preporučio post i nemrs. U 5.30 sati
bila je zadnja novena. Mise bdijenja bile su u 19 kod
koludrica i u 20 sati kod franjevaca. U 22 sata bila je
sv. misa polnoćka u katedrali, koju je slavio biskup
Ranko Vidović. Betlem je po običaju uređen ispod
propovjedaonica.
Svetkovina Rođenja Gospodinova - Božić
proslavljena je u subotu, 25. prosinca. Svečanu
pontifikalnu misu u 10 sati slavio je biskup Ranko
u koncelebraciji sa župnikom. Svečana večernja
bila je u 17.30, a u 18 sati recitirana misa.
Ditić u katedrali
Sv. Stjepan prvomučenik ove je godine pao u
nedjelju, 26. prosinca, pa je toga dana proslavljen
blagdan Svete Obitelji. Kao i prošle godine
blagoslov obitelji bio je u crkvi, pa je u 10 sati bila
sv. misa u katedrali za obitelji iz Vriska, Križnog
rata, Križne Luke, Paisa i Ograde, a u 18 sati za
obitelji iz Bukainke, Majerovice, Zastupa, Šamoreta
dolca i Podstina. Na blagdan sv. Ivana apostola,
 ŽUPNA KRONIKA
ponedjeljak, 27. prosinca, u 18 sati misa je bila
za obitelji iz Grode, Gojave, Fabrike, Šćikovega
Boka, Svete Katarine, Dolca i Zakaštila, a na drugu
nedjelju po Božiću, 2. siječnja, u 10 sati za obitelji
iz Lucice, Burga, Glavice, Rive i Pjace. Oni koji su
željeli, mogli su zatražiti i blagoslov kod kuće.
Od blagdana Svete Obitelji do blagdana sv. Antuna
opata, svake večeri u 19.30 sati molili smo krunicu
Božjeg milosrđa pred jaslicama u crkvi sestara
koludrica za obitelji u Hvaru, posebno za djecu i
da se naš otok obnovi novim životom. Uz jaslice je
postavljeno i prigodno obrazloženje:
„Evo blaga Crkve!“
Jedna od najdojmljivijih slika ranog kršćanstva dogodila
se u Rimu, neposredno prije mučeništva sv. Lovre.
Lovro je bio đakon, u rimskoj Crkvi zadužen za brigu za
siromašne. Vodio je, kako to danas kažemo, Caritas - od
crkvenog imetka dijelio je pomoć potrebitima. A bjesnio
je tada žestoki progon Crkve. Mučen je i ubijen papa
Siksto, uhvatili su i njegovog dobrog i svetog suradnika
Lovru. I zatraži prefekt rimskoga cara da mu Lovro preda
sve crkveno blago. I skupi Lovro ljude, rimsku sirotinju
kojima je pomagao i vodio brigu o njima, dođe s njima
pred prefekta i pokaže: „Evo blaga Crkve...“
Nije ovo samo romantična gesta... Ovo je slika koja Crkvi u
svakom vremenu pokazuje što je njezina bit, koje je njezino
jedino blago i temeljno poslanje. „Evo blaga Crkve!“ To
nisu veličanstveno ukrašeni hramovi u kojima se slave
bogoslužja, to nije ni prekrasna kulturna, glazbena, običajna
baština koju otočki vjernik tako ponosno i ljubomorno čuva.
Blago Crkve, jedino blago Crkve, jesu ljudi. I dobri i zločesti,
i situirani i jadni, i cijenjeni i prezreni, i obični i neobični.
Radi svih nas, radi svakog čovjeka Krist se utjelovio i ušao
u ovaj svijet i prema svakom od nas on iz jaslica pruža ruku
i govori: „Ti si moje jedino blago“.
Mogu reći da nas je ova veličanstvena slika iz života sv.
Lovre inspirirala za ovakav ovogodišnji postav jaslica.
Oko Boga koji nam prilazi kao Dijete postavili smo
najsjajnije od svega blaga - našu djecu.
Promatrajući život našega grada i vrijednosti koje se uzdižu
na pijedestal i one koje se otvoreno ili prešutno guraju
u stranu ili se gazi po njima, ovakvim postavom jaslica
željeli smo podcrtati koje je naše jedino blago. Možemo
mi čitav ovaj otok zlatom popločati od Sućurja do Hvara,
možemo u ljetnim mjesecima zaraditi ne za jednu nego za
četiri zime, možemo još stoput biti proglašeni perjanicom
78
turizma i biserom Mediterana, ali bez života, bez zdravih
obitelji, bez djece, nema ni ovaj naš grad ni otok budućnosti
- uzalud nam sve. Zato je u ovom prikazu jaslica Sveta
Obitelj okružena hvarskom djecom, jedinim blagom obitelji,
mjesta i Crkve na našem otoku. Uspjeli smo prikupiti 131
fotografiju djece iz Hvara uzrasta do 7 godina. Hvala svim
roditeljima na suradnji i ispričavamo se onima koje smo
nenamjerno propustili pitati/zamoliti da se uključe.
Kad stanete pred ove jaslice i zagledate se u 131 predivno
lice sjetite se da je temeljno na što nas Bog-Dijete u
Božiću poziva: da postanemo kao djeca. Pogledajte ih
- njihov je osmijeh iskren i čist, vedrina s njihova lica
zarazno se prenosi i na tebe kad ih pogledaš... Dijete
u svakom čovjeku vidi najprije prijatelja, ono ne zna
za zlo, za pokvarenosti i gadosti koje mi stariji znamo
napraviti jedni drugima. Djeca su iskrena, spontana,
uvijek spremna za igru, slavlje, radost... Nama starijima,
iscrpljenima od neprestanih natjecanja i utrke za
„blagom“, izmoždenima od igrica i igara koje znaju biti
vrlo opasne i isisavaju životnu radost i optimizam, nama
koji se nekad svojski trudimo da ubrzamo starenje djece
ne bi li što prije postali kao mi, nama čiji su osmijesi
često proračunati i suze lažne, neka pogled u ove jaslice
i Krista okruženog djecom potakne želju da učinimo kao
Bog - da postanemo kao djeca. Jedino tako se događa
Božić, jedino tako ovaj svijet postaje ljepši, jedino tako će
u njemu biti više vedrine i radosti – a upravo to je veliko
poslanje koje Božić povjerava nama, kršćanima.
Nad prikazom našeg otoka stoji Betlehemsko Dijete s Marijom
i Josipom. Oni su tu - u središtu svega. Oni bdiju nad ovim
otokom i štite njegovo jedino blago - nas ljude. Sveta Obitelj
postavljena je nad otokom kao orijentir. Kao putokaz. Kao
svjetionik. Dezorijentirani čovjek sve je oko sebe poremetio.
Proglasio je jedinim blagom ono što je samo pomoćno sredstvo,
sve je ispremiješao, pohlepno grabeći iznakazio ljepotu otoka,
zatrovao sve odnose. Najgore od svega, sam dezorijentiran, ne
zna ni djeci pokazati prema čemu se u životu treba orijentirati.
Udaljio je djecu od Boga. Oteo im je Boga. Kao da se naš
dezorijentirani čovjek svim silama trudi uputiti djecu lakšim
putem, širokom i lakom stazom na kojoj nema „tog dosadnog
Boga“, iako se na toj stazi srca lome, obitelji uništavaju i duša
prazni... Dezorijentirani čovjek mahnito i grozničavo juri
kako bi prigrabio sve one stvari za koje današnja kultura tvrdi
da predstavljaju uspjeh i sreću - da su one „blago“. Čak i to
- da su one „bog“. Preplavljen je naš svijet tim božanstvima,
i trčimo od jednog do drugog očekujući da ćemo pronaći mir,
sreću. No, ne uspijeva nam to baš, zar ne? Samo nam se
 ŽUPNA KRONIKA

sve više čini da nam nikad nije dosta i da još, još i još treba siječnja 2022., proslavljena je svečanom misom u
trčati. Zato smo u centar otoka i čitavog prikaza jaslica, točno katedrali u 10 sati, koju je predvodio biskup Ranko.
između 131 djeteta stavili Orijentir - Betlehemsko dijete,
kao poticaj da ponovno naučimo pokazivati djeci put prema Na svetkovinu Bogojavljenja - Sveta Tri Kralja,
njemu. Jedino tako ćemo im dati pravo bogatstvo – jedino četvrtak, 6. siječnja, nakon mise u 10 sati obavljen
blago. Jedinu sigurnu budućnost. je tradicionalni blagoslov crkvenih kuća u gradu. U
Utemeljitelj apsurdnog teatra, rumunjski pisac Eugen 17 sati bila je svečana sv. misa kod franjevaca.
Ionesco bio je jednom upitan, da li za njega, koji je u
svojim kazališnim komadima opisivao apsurdnost, uopće
postoji neka nada? Ionesco je na veliko čuđenje novinara
odgovorio: „Da, imam nadu, a to je lice Isusa Krista“.
Kad bi me netko upitao vidim li, odnosno kako vidim,
budućnost i nadu za ovaj predivni otok kojega smo stavili
u jaslice da nad njim bdije Betlehemsko Dijete, mogao bih
odgovoriti samo ovo: vidim nadu i budućnost ovog otoka
na iskrenim licima djece sve dok između njih stoji kao
Orijentir i izvor prave životne radosti - Krist Gospodin! Jaslice kod benediktinki
Neka sve vas, vaše obitelji, naš grad i čitav svijet ovog Božića
On blagoslovi svojim mirom i ispuni vam srca nadom! Božićno vrijeme zaključeno je blagdanom Krštenja
župnik don Toni i vrijedna ekipa suradnika koji su Gospodinova, u nedjelju, 9. siječnja.
ostvarili ovaj projekt: Darko, Vedrana, Matea, Dragana,
U ponedjeljak, 17. siječnja, proslavljen je blagdan
Nila, Marija, Dragana, Margita, Ivana, Viktorija, don
sv. Antuna opata, sunaslovnika samostanske crkve
Ivan, Ivo, Klement, Mili i sestre koludrice
sestara benediktinki. U 17.30 sati bila je krunica
P.S. Tri kralja ove godine ispred oltara dijele sudbinu
Božjeg milosrđa i zaključak molitve za obitelji pred
tipičnih otočana: na punti rive čekaju katamaran;)
jaslicama, a svečanu misu u 18 sati slavio je biskup
Blagdan Nevine dječice proslavljen je u utorak, 28. Ranko u koncelebraciji s don Ivanom.
prosinca. Kancelar Jurin slavio je misu u 16.30 sati Dani od 18. do 25. siječnja u Katoličkoj su Crkvi
u crkvi Duha Svetoga uz blagoslov djece. Prigodne posvećeni molitvi za jedinstvo svih kršćana. Uz
poklone za djecu pripremila je Bratovština sv. Nikole. večernju misu svakog dana molilo se na tu veliku
nakanu Crkve.

Nevina dječica Sv. Antun opat

Misa zahvalnica bila je na Staru godinu - Silvestrovo, Treća nedjelja kroz godinu, 23. siječnja, slavi se
31. prosinca, a na kraju je otpjevan Te Deum. kao nedjelja Božje riječi. Utemeljio ju je papa
Franjo prije tri godine sa željom da bude posvećena
Svetkovina Marije Bogorodice - Nova godina, 1.
79
 ŽUPNA KRONIKA
slavljenju, razmišljanju i širenju Božje riječi. U 19
sati u crkvi benediktinki pročitana je starozavjetnu
knjiga Nehemijina i održano razmatranje o njoj.
Na blagdan Obraćenja sv. Pavla, 25. siječnja,
završila je molitvena osmina za jedinstvo kršćana.
Sv. misa bila je pred rakom sv. Prošpera u 18 sati.
Na spomendan sv. Tome Akvinskog, petak, 28.
siječnja, na misi u 18 sati kod koludrica pjevala je
skupina mladih dominikanaca iz Poljske, koji su
nakon mise održali i kraći koncert.
Kandelora
Blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu -
Svijećnica - Kandelora proslavljen je u srijedu,
2. veljače. U 8 sati župnik je predvodio blagoslov
svijeća, ophod i sv. misu na Kruvenici. Kod iste
crkve je u 15 sati održao krunicu i molbenicu. Sv.
misa u katedrali bila je u 18 sati.
Kandelora
80
Proslava zavjetnog blagdana sv. Križića i ove je
godine obilježena trodnevnicom, od četvrtka do
subote, 3.-5. veljače. U četvrtak na spomendan sv.
Blaža u 17.40 sati bila je krunica Božjeg milosrđa,
a uslijedila je sv. misa sa obredom grličanja koju
je slavio don Ante Bitunjac, župnik u Pločama, uz
pjesmu Faroskih kantadura. U petak je također u
17.40 sati bila krunica Božjeg milosrđa, a misu je
slavio don Ljubo Galov, župnik u Starom Gradu,
dok je pjevao katedralni zbor sv. Cecilije. Kako
je sv. Križić pao u nedjelju, oratorij je pjevan u
žežin u 17.45 sati. Misu spomendana sv. Agate
predvodio je p. Karlo Alan Kevo, župni vikar u
Bolu. Toga dana je u 19.15 sati održana Godišnja
skupština Bratovštine sv. Križa u Anuncijati. Od
20 sati započelo je molitveno bdijenje pred sv.
Križićem uz pjesmu Amorosa, slavljeničkog tima
evangelizacijske zajednice Sveti Duh iz Zagreba.
Na sam zavjetni blagdan, nedjelja, 6. veljače, u 10
sati svečanu svetu misu i procesiju predvodio je
biskup Ranko. Bratovština sv. Križa organizirala je
ručak za članove i svećenike u restoranu Grande
Luna. U 17.30 sati pjevana je večernja.
Sv. Blaž
 ŽUPNA KRONIKA
Sv. Križić
Svečana sv. misa uz svetkovinu sv. Skolastike
bila je u srijedu, 9. veljače, kod koludrica u 18 sati.
Proslavljen je rijedak i visoki jubilej: 60 godina od
ulaska u samostan sestre Nives. Misu je predvodio
mons. Stanko Jerčić, a pjevao je jelšanski župni
zbor. (više u reportaži)
Misu spomendana bl. Alojzija Stepinca kod
koludrica u četvrtak, 10. veljače, u 18 sati slavio
je biskup Ranko u koncelebraciji s župnikom,
kancelarom i don Milijem Plenkovićem.
Bl. Alojzije Stepinac
Na spomendan Gospe Lurdske - Svjetski dan
bolesnika, petak, 11. veljače u katedrali je u 17.30
bila krunica, a potom sv. misa.
U veljači je zbog zdravstvenih razloga hvarski
franjevački samostan napustio fra Petar Perković.
Od srijede, 16. veljače, nastavljeni su sinodski
susreti u župi. Korona je odužila nastavak i
81
poremetila planirani raspored. Te srijede susretu
su prisustvovali članovi Bratovštine sv. Nikole i
župljani od 55 do 65 godina.
Sinodski susret mladih do 35 godina bio je u petak,
25. veljače, u 20 sati.
Od kraja veljače u župi se nastanio don Yurij
Metsler, svećenik biskupije Preobraženja
Gospodinova iz Novosibirska u Rusiji.
Zvonjenjem zvona u ponoć na Čistu srijedu -
Pepelnicu, 2. ožujka započelo je sveto korizmeno
vrijeme. Sv. misa s obredom pepeljenja u 18
sati slavio je biskup Ranko u koncelebraciji sa
župnikom i don Yurijem.
Uz početak rata u Ukrajini biskup je uputio sljedeće
priopćenje: Draga braćo i sestre! Kao svjedoci tragičnih
događaja koji su zadesili braću i sestre u Ukrajini,
osjećamo tjeskobu i zabrinutost, te želimo pokazati svoju
blizinu svima koji pate. Na redovitoj općoj audijenciji
srijedom, 23. veljače papa Franjo je rekao: „Želim sada
uputiti apel svima, vjernicima i nevjernicima. Isus nas
je učio da se na đavolsku ludost nasilja odgovara Božjim
oružjem, molitvom i postom. Pozivam sve da im 2.
ožujka, Čista srijeda, bude Dan posta za mir. Potičem
napose vjernike da se toga dana snažno posvete molitvi
i postu. Neka Kraljica mira sačuva svijet od bezumlja
rata!“ Stoga vas potičemo da početak našeg zajedničkog
korizmenog hoda bude obilježen solidarnošću sa
narodom u Ukrajini; post na Pepelnicu neka bude za mir
u Ukrajini. Uz post i molitvu za našu braću i sestre koji
pate, prosljeđujemo vam i obavijest Hrvatskog Caritasa
o načinima pomoći, te vas molimo da se ujedinimo u
sućuti i solidarnosti. U mislima i molitvi povezani sa
onima koji pate, unaprijed Vam zahvaljujemo.
Pepelnica
 ŽUPNA KRONIKA
Raspored ovogodišnjih korizmenih pobožnosti bio
je sljedeći: ponedjeljkom krunica i Smiluj se meni
Bože; utorak krunica Božjeg milosrđa; srijeda Križni
put; četvrtak klanjanje kod koludrica; petak Oratorij
sv. Križiću (ove godine su Oratorij i misa održavani
na oltaru sv. Križa), subota krunica Gospinih
žalosti i pjevanje jedne od Gospinih žalosti, nedjelja
Križni put po kapelicama i Smiluj se meni Bože
prije večernje mise. Četvrtkom su bile korizmene
biblijske večeri u 19.30 sati kod koludrica, biblijski
susreti kateheza o kralju Davidu.
Oratorij
Od nedjelje, 6. ožujka, hvarski župnik don Toni
preuzeo je i službu župnog upravitelja u Svetoj
Nediji.
Sinodsko savjetovanje starijih od 65 godina bilo je u
srijedu, 9. ožujka, u Orlani.
Kroz cijelu korizmu sve biskupske konferencije
našeg kontinenta slavile su misu na kojoj će uputiti
zaziv za mir u Ukrajini i moliti za poginule u ratu
i umrle od bolesti COVID-19. Svakoj je zemlji bio
dodijeljen jedan dan kroz korizmu. Za Hrvatsku je
bio određen četvrtak, 10. ožujka, pa smo toga dana
na klanjanju i misi molili na te velike nakane.
Smirivanje situacije s pandemijom omogućilo
je da se od 8. ožujka nastavi s katehezom - od
božićnih praznika do tada vjeronauk su imali samo
prvopričesnici i krizmanici. Ponovno su započele i
probe i nastupi dječjeg zbora.
Svetkovina sv. Josipa, zaštitnika Crkve i hrvatskog
naroda, proslavljena je u subotu, 19. ožujka. U 17.40
bila je pobožnost sv. Josipu u katedrali, a u 18 sati
uslijedila je svečana sveta misa.
82
Na treću korizmenu nedjelju - nedjelju Caritasa,
20. ožujka, u lemozini za Caritas prikupljeno je
10.255,00 kn (u katedrali 8930 kn, kod koludrica 1325
kn). Kamion je odvezao oko 4 tone humanitarne
pomoći (prikupljene u župama otoka Hvara)
Hrvatskom Caritasu u Zagreb koji je proslijedio
pomoć u Ukrajinu. Od srca hvala svima koji ste se
uključili.
Blagdan Preminuća sv. Benedikta proslavljen
je u ponedjeljak, 21. ožujka, misom u crkvi sestra
benediktinki u 18 sati.
U petak, 25. ožujka, na svetkovinu Navještenja
Gospodinova - Blagovijest misa u katedrali bila je
u 10 sati. U 17.30 moljena je krunica u Anuncijati, a
potom je u 18 sati svečanu svetu misu u Anuncijati
sa posvetom Bezgrešnom Srcu Marijinu predvodio
biskup Ranko u koncelebraciji sa župnikom i don
Yurijem.
Blagovijest
U subotu, 26. ožujka, bio je Biskupijski križni put
od Bogomolja do Zastražišća. Više u reportaži…
Od četvrte korizmene nedjelje, 27. ožujka, večernje
pobožnosti počinjale su u 19 sati.
U petom korizmenom tjednu, 4.-9. travnja, umjesto
korizmenih pobožnosti bile su mise sa pjevanjem
„Uzdaha Isusu“, vječnim istinama i propovijedi.
Propovijedali su naizmjenice župnik, kancelar i
don Yurij.
U ovom tjednu bio je i preduskrsni obilazak starijih
i nemoćnih župljana.
 ŽUPNA KRONIKA

Križni put po hvarskim crkvama započeo je kod
Mandaline u 15 sati u petak, 8. travnja. Obišao
je kapelu sv. Antonija, crkve Gospe žalosne na
groblju, Gospe od Milosti, Anuncijatu, sv. Kuzmu i
Damjana, sv. Ivana Krstitelja i Antuna opata, Duha
Svetoga, Kruvenicu, zatim Kamen križ, Venerandu,
Zvijezdu mora, sv. Marak, a zaključen je pred
oltarom Gospe Žalosne u katedrali. Uslijedio
je Gospin plač, koji se i inače pjeva u petak pred
Cvjetnicu, a potom i sv. misa.
i Prošper Zaninović (pjevači). Misa je zaključena
procesijom i početkom Kvarantora. Zajedničke ure
imali su bratimi sv. Nikole u 15 sati i bratimi sv. Križa
u 16 sati. U 19 sati muški dio katedralnog zbora pjevao
je psalam „Domine ne in furore“ - Erumbeska, a o. Ivo
održao je propovijed. Uslijedila je recitirana sv. misa.

Gospin plač

Na Veliki ponedjeljak i utorak, 11.-12. travnja,

ujutro u 7 sati bila je misa sa izlaganjem Presvetog.
Navečer u 20 sati bili su Erumbeska i propovijed. Od
12 do 20 uz Presveto su dežurali po jedan bratim sv.
Nikole i sv. Križa, dok su na zadnjoj uri bila po dva.

Križni put po hvarskim crkvama

Veliki tjedan započeo je u nedjelju, 10. travnja. Na

Nedjelju Muke Gospodnje - Cvjetnicu - Nediju
od polme - misa je započela u 10 sati blagoslovom
grana palmi, maslina i lovora pred biskupijom i
ulaznom procesijom. Misu je slavio biskup Vidović
u koncelebraciji s don Yurijem i ovogodišnjim
propovjednikom, dominikancem iz bolskog
samostana, o. Ivom Plenkovićem. Muku po Luki
pjevali su: Ivo Tudor-Broje (čitač), o. Ivo Plenković
(Isus), Zorka Bibić, Giorgio Pilloni, Jure Tomičić Cvjetnica

83
 ŽUPNA KRONIKA

održan Barabon - Služba čitanja Velikog četvrtka i

„hvarski“ Smiluj se meni Bože.

Muka po Luki

Kvarantore

Početak kvarantora

Na Veliku srijedu, 13. travnja u 6 sati bila je sv.

misa i izlaganje Presvetog na klanjanje. U 10.30 sati
procesijom s Presvetim do tri skaline završeno je
četrdesetsatno klanjanje. U 11 sati uslijedila je sveta
misa posvete ulja, koju je predvodio biskup Ranko
uz koncelebraciju više biskupijskih svećenika i
pristiglih velikotjednih propovjednika. U 19 sati
o. Ivo je održao pokorničko bogoslužje, nakon
čega su ispovijedala četvorica svećenika. Zatim je
Velika srijeda

84
 ŽUPNA KRONIKA

fra Ivo Plenković (Isus), Zorka Bibić, Giorgio

Pilloni, Jure Tomičić i Prošper Zaninović (pjevači).
Nakon obreda klanjanja sv. križu i pričesti
uslijedila je teoforična procesija po Pjaci, a potom je
fra Ivo održao propovijed. Na kraju je pohranjeno
Presveto u Božji grob.

Misa posvete ulja

Sveta misa Večere Gospodinove bila je na Veliki

četvrtak, 14. travnja, u 19 sati. Misu je slavio biskup
Ranko, a koncelebrirali su don Yurij i župnik.
Biskup je oprao noge 12 apostola, koje su ove
godine predstavljali bratimi sv. Križa: Grgo Novak-
Hahon, Ivan Petrić-Petrov, Ljubomir Zaninović,
Ivo Hure, Juraj Zaninović-Alviž i Jure Zaninović
Videta, i bratimi s. Nikole: Mateo Petričević,
Frane Novak-Kronjac, Željko Novak-Šegi, Giorgio
Pilloni, Matko Pavlović i Tonči Novak-Kronjac.
Na kraju mise Presveto je preneseno u procesiji po
crkvi do Božjeg groba u kapeli sv. Križa. Nakon
toga uslijedio je obred otkrivanja oltara.

Pranje nogu apostolima

Na Veliku subotu, 16. travnja, tijekom dana

katedrala i druge crkve s „Božjin grebima“ bile su
otvorene za molitvu u tišini. U 20 sati započelo je
Vazmeno bdijenje službom svjetla. Nakon mise bila
je zakuska pred katedralom.

Svečana sv. misa svetkovine Uskrsa, 17. travnja,

Veliki četvrtak
Procesija „Po Božjin grebima“ započela je na Veliki
petak, 15. travnja, 15.30 sati. Obiđene su crkve:
katedrala, Duha Svetoga, sv. Ivana Krstitelja i
Antuna Opata, Gospe od Milosti i Anuncijata.
Obredi muke i smrti Gospodinove bili su u 19 sati.
Muku po Ivanu pjevali su Ivo Tudor-Broje (čitač),
bila je u 10 sati. Misu je slavio biskup Vidović u
koncelebraciji sa fra Ivom i don Yurijem. Na kraju
mise održan je blagoslov jela. Svečana večernja
pjevana je u 19 sati, a u 19.30 sati bila je recitirana
sveta misa.
Povodom Uskrsa biskup Vidović uputio je
prigodnu poruku:
Draga braćo i sestre u Kristu! Već treću godinu zaredom
svetkovinu Isusova uskrsnuća dočekujemo i slavimo u
teškim i čudnim okolnostima izazvanima pandemijom

85
 ŽUPNA KRONIKA
koronavirusne bolesti koja se proširila po čitavom svijetu
i postala opasnost za sve ljude. Zbog pandemije bili smo
prisiljeni na izolaciju i život pod posebnim uvjetima, što
je u nama izazvalo strah i tjeskobnu brigu, kako za sebe i
svoje bližnje, tako i za sve ljude na Zemlji.
Božji greb u koludricih
Vrhunac toga zla doživjeli smo o Uskrsu 2020. godine,
kad nam je bilo onemogućeno osobno nazočiti proslavi
Vazmenog otajstva, te smo bili prisiljeni u njemu
sudjelovati posredstvom medija, pitajući se ima li takva
nazočnost uopće smisla. I tek što smo se tiho ponadali
kako je došao kraj te pošasti, zadesilo nas je drugo, još
veće zlo - rat Rusije s Ukrajinom, odnosno rat Rusije s
ostatkom svijeta.
Zabrinutost i strah preko noći su nadmašili sve
dotadašnje strahove, s pitanjem: zar je moguće da je
čovjek koji je u mnogočemu dosegnuo svoj vrhunac,
danas, u 21. stoljeću došao do granice samouništenja?
Prijetnja upotrebe nuklearnog oružja povećala je u
nama osjećaj tjeskobe i beznađa, a kod mnogih izazvala
i zdravstvene probleme, osobito psihičke naravi. I s
pravom se pitamo: ima li svemu tome kraja? Ima li, još
uvijek, nade za čovjeka? Odgovor na to pitanje nudi
nam Isusovo uskrsnuće. Vratimo li se na trenutak u
86
uskrsno jutro, u dvoranu Posljednje večere, gdje su se
nakon sablazni Velikog petka ponovo okupili Isusovi
učenici te „u strahu od Židova zatvorili vrata“, shvatit
ćemo da je naše stanje danas gotovo istovjetno onom u
kojem Uskrsli Gospodin zatječe svoje učenike.
Po Božjin grebima
Susret s Uskrslim Gospodinom u potpunosti je
promijenio njihov život. Oslobođeni tjeskobe i straha,
oni započinju svoju misiju kao nova stvorenja. Zapravo,
Uskrsnućem Isusovim i njihov je život uskrsnuo. Do te
su mjere bili zahvaćeni i poneseni događajem Uskrsnuća
da ih više nitko i ništa nije moglo odijeliti od Krista.
Živjeli su i naviještali novost života uz mnoge nevolje
te na kraju svoje svjedočanstvo zapečatili mučeničkom
krvlju. Oni koji su pod svaku cijenu željeli sačuvati svoj
život, sad ga dragovoljno daruju, svjesni da samo sjeme u
zemlju posijano može donijeti puni plod života. Kristovo
Uskrsnuće je, braćo i sestre, jedino i pravo rješenje za
 ŽUPNA KRONIKA
našu stvarnost. Moramo međutim biti svjesni da nas ne
oslobađa sama činjenica Isusova uskrsnuća. Potrebno je
dati i svoj udio. Potrebno je napraviti iskorak iz svoje
stvarnosti te sa živom i žarkom željom krenuti ususret
Uskrslom Gospodinu. Samo osobni susret s Uskrslim
postaje rješenje našeg života, odgovor na naše nevolje,
izlaz iz naizgled beznadnog stanja.
Ljubljenje križa
Stoga vas pozivam, braćo i sestre, da ovog Uskrsa
ne ostanemo na površini tradicije i obrednog slavlja
opterećenog predajom starih, što je često u suprotnosti
sa samom biti vjere, nego da uronimo u jedinstveno
otajstvo Uskrsnuća, još više, da budemo u potpunosti
zahvaćeni i prožeti tim otajstvom. Samo tako ćemo biti
pokrenuti i osposobljeni za novi život, koji će se očitovati
u obilju plodova. Jer plodovi su, braćo i sestre, reče nam
Isus, jedini znak prepoznavanja naše pripadnosti njemu
- Uskrslom Gospodinu.
Procesija Velikog petka
87
U nadi da će svatko od nas napraviti iskorak iz
svoje stvarnosti i doživjeti osobni susret s Uskrslim
Gospodinom te postati dionikom njegova mira, sposoban
taj mir darivati svim ljudima dobre volje, od srca svima
vama, braćo i sestre, želim sretan Uskrs, u punini radosti
i mira Uskrslog Gospodina.
Uskrs
Na Uskrs su u franjevačkoj crkvi blagoslovljena
dva nova vitraja u kapeli sv. Križa, rad fra Joakima
Gregova.
Novi vitraji kod franjevaca
Crkva Anuncijata bila je na Uskrsni ponedjeljak,
18. travnja, tijekom dana otvorena za osobnu
pobožnost, a u 18 sati bilo je zajedničko „Radovanje
Gospi“. U 19 sati bila je sv. misa u katedrali sa
završnom propovijedi p. Ive Plenkovića, kojemu su
koncelebrirali župnik i don Ivan. Po običaju skupljala
se milostinja za one koji se brinu za katedralu.
Pučki pjevači, koji su kroz korizmu održavali pučke
pobožnosti, imali su zajedničku večeru u restoranu
Grande Luna u petak, 22. travnja.
 ŽUPNA KRONIKA

Na spomendan sv. Dujma, 7. svibnja, otvorena je

proslava sv. Prošpera. U 18.30 bila je svibanjska
pobožnost, a u 19 sati otvaranje orke i sv. misa s
propovijedi.

Radovanje Gospi

Na Bijelu nedjelju - Mali Uskrs, 24. travnja, misu

u 10 sati slavio je župnik.

Otvorenje proslave sv. Prošpera

Uz uočnicu sv. Prošpera u ponedjeljak, 9. svibnja,

Večera pučkih pjevača
Sv. misa i blagoslov polja u 8 sati kod crkve sv.
Mandaline održani su uoči spomendana sv. Josipa
radnika, 30. travnja, jer je 1. svibnja pao u nedjelju.
sjetili smo se i 50. obljetnice smrti nadbiskupa
Mihe Pušića. U 18 sati bila je svibanjska pobožnost
u kapeli Gospe Žalosne na groblju. U 18.30 sati
prigodnu riječ o nadbiskupu Pušiću održao je Joško
Bracanović, a zatim je mons. Stanko Jerčić predvodio
molitvu na nadbiskupovom grobu. U 19 sati svetu
misu u katedrali predvodio je biskup Ranko. Pjevao
je župni zbor iz Pušićeve rodne župe Visa.

Sv. Prošper

Blagdan sv. Prošpera mučenika, suzaštitnika grada

Hvara i Hvarske biskupije, proslavljen je u utorak, 10.
svibnja. U 10 sati bila je sv. misa u kapeli sv. Prošpera.
Blagoslov polja

88
 ŽUPNA KRONIKA

U 18 sati započela je svečana sveta misa, koju je
predvodio predvodi mons. Ivan Štironja, kotorski
biskup. Na kraju mise održana je procesija po Pjaci.
U srijedu, 11. svibnja, sv. misa bila je u 19 sati u
kapeli sv. Prošpera uz zatvaranje orke.
sati u utorak, 31. svibnja. Prije mise čitan je „Život“
i obavljen je blagoslov polja i ostalih djelatnosti. U
18.30 sati bio je završetak svibanjske pobožnosti
kod koludrica, potom sv. misa.

Na 6. vazmenu nedjelju, 22. svibnja, bilo je slavlje

prve svete pričesti u katedrali za 28 djece. Misu u
10 sati slavio je župnik uz koncelebraciju kancelara
Jurina. Ovogodišnji prvopričesnici su: Tija Bibić;
Dario Bilić; Mirjam Bracanović; Ivo Butorović;
Leona Cetto; Emilio Ćurin; Stela Ćurin; Amalija
Ćejić; Roko Filičević; Tonia Karković; Pavla
Kovačević; Toma Kovačević; Nikol Marković; Frane
Matković-Mikulčić; Nikola Mažar; Jakov Plančić;
Jakov Radaić; Maris Radovniković; Ivano Runje; Gospa u Zoraće
Antonijo Spajić; Ivano Stipišić; Luka Škare; Paula
Prvog petka u lipnju, 3. 6., bila je pobožnost Srcu
Tabak; Cristian Tredicine Vučetić; Ive Tomičić;
Isusovom pred sv. Križićem u 18.45, a sv. misa u 19
Nora Tudor; Dita Vešović i Antonija Vuksa. U 18.30
sati bila je za pok. biskupa Celestina Bezmalinovića
sati održan je posjet prvopričesnika koludricama i
uz godišnjicu smrti (u. 4. 6. 1994.)
svibanjska pobožnost u dvorištu samostana.

Duhovsko bdijenje

Prva pričest U subotu, 4. lipnja, u 19 sati bio je susret u katedrali

Svečanu svetu misu svetkovine Uzašašća
Gospodinovog - Spasova, četvrtak, 26. svibnja, u
18 sati slavio je don Yurij.
Devetnica Duhu Svetom započela je u petak, 27.
svibnja.
Na Dan državnosti, ponedjeljak, 30. svibnja, sveta
misa za Domovinu bila je u 19 sati u katedrali.
Blagdan Pohođenja BDM proslavljen je sv. misom
u Gospinoj crkvi u Zoraću koju je slavio župnik u 9
s pripravnicima za krizmu i kumovima. U 20 sati
slavljena je sv. misa Duhovskog bdijenja u crkvi
Duha Svetoga.
Na svetkovinu Duhova, 5. lipnja, biskup Ranko je
na misi u 10 sati podijelio sakrament potvrde 23
krizmanica i krizmanika. Koncelebrirali su župnik i
don Ivan. Sakrament krizme primili su: Noa Barčot;
Angelina Barić; Mirjam Barišić; Laura Buzolić;
Nika Buzolić; Hrvoje Ćaleta; Luka Čikeš; Glen
Deiters; Antea Domančić; Iva Domančić; Luka
Dujmović; Toni Dujmović; Roko Hraste; Marin

89
 ŽUPNA KRONIKA
Knezović; Dino Maričić; Nadin Matijašević; Ena
Mladineo; Bepo Poparić; Ivan Radojković; Darko
Svetić; Tonči Šćepanović; Tali Škare i Jure Tomičić.
Krizma
Istoga dana bratimi sv. Nikole primili su novog
člana Antonija Spajića.
Antonio Spajić - novi bratim sv. Nikole
Od ovog dana večernja je misa započinjala u 20
sati, a misa kod koludrica nedjeljom u 7 sati. Tako
je bilo do zadnje nedjelje kolovoza.
90
U nedjelju, 12. lipnja, proslavljena je svetkovina
Presvetog Trojstva.
Na blagdan sv. Antonija Padovanskog, ponedjeljak,
13. lipnja, sv. mise bile su u franjevačkoj crkvi u 7 i
19 sati. Ni ove godine nije bilo procesije. U 17 sati fra
Joakim Gregov je održao blagoslov djece i cvijeća.
Sv. Antonij
U srijedu, 15. lipnja, sv. misa bila je kod koludrica u
20 sati, a nakon mise bilo je klanjanje pred Presvetim
uoči Tijelova. Klanjanje je trajalo do ponoći, a u 23
sata započela je zajednička molitva.
Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove -
Tijelovo proslavljena je u četvrtak, 16. lipnja.
Recitirana misa bila je u 10 sati u katedrali, a biskup
Ranko predvodio je u 19 sati svečanu sv. misu u
katedrali i tijelovsku procesiju.
Tijelovo
Svetkovina Rođenja sv. Ivana Krstitelja je zbog
poklapanja sa svetkovinom Presvetog Srca Isusova
 ŽUPNA KRONIKA

proslavljena dan ranije, u četvrtak, 23. lipnja. Od
16 sati bilo je klanjanje kod koludrica, a u 19.15
krunica Srcu Isusovom i završetak klanjanja.
U 19.30 svečanu svetu misu slavio je župnik u
koncelebraciji s don Yurijem i don Ivanom.
Na blagdan Gospe Karmelske, subota, 16. srpnja, u
19.30 sati bila je krunica, a u 20 sati uslijedila je sveta
misa. Po običaju je na Gospin oltar postavljeno grožđe.

Gospa Karmelska

U nedjelju, 24. srpnja, Papinska misijska djela u

Sv. Ivan Krstitelj
Na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, petak, 24.
lipnja, pobožnost Srcu Isusovom bila je u 19.30, a
u 20 sati župnik je predvodio svečanu svetu misu.
Hrvatskoj organizirali su akciju MIVA Hrvatska kojom
se pomaže nabava vozila potrebnih misionarima
za rad u misijskim postajama diljem svijeta. Tako se
podupire evangelizacijsko, pastoralno, katehetsko i
karitativno djelo misionara i misionarki te domaćih
svećenika i redovnika u siromašnim dijelovima svijeta.

U srijedu, 29. lipnja, proslavljena je svetkovina sv. Mise u Zvijezdi mora bile su u ponedjeljak, 25. srpnja,
Petra i Pavla sv. misom u 20 sati, koju je slavio župnik. na blagdan sv. Jakova apostola, a slavio je župnik, i u
utorak, 26. srpnja, na spomendan sv. Joakima i Ane,
Misu svetkovine Posvete hvarske katedrale u koju je slavio don Ivan. Obje su započele u 20 sati.
nedjelju, 10. srpnja slavio je župnik. Našu je katedralu
1706. posvetio hvarski biskup Rajmund Asperti, kako
svjedoči kamena ploča nad vratima sakristije.

Sv. Benedikt, zaštitnik Europe, proslavljen je u

ponedjeljak, 11. srpnja, u 19.30 sati svečanom svetom
misom na otvorenom, u dvorištu samostana sestara
koludrica, koju je predvodio don Ljubomir Galov.

Sv. Jakov

Sv. Benedikt Sv. Joakim i Ana

91
 ŽUPNA KRONIKA
Sveta misa i blagoslov polja u crkvi sv. Klementa na
Vloku predvodio je župnik zadnje nedjelje srpnja,
31. 7. Nakon mise održan je i blagoslov kuća.
Sv. Klement
Na spomendan Gospe od Sniga, ujedno i Dan
pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan
hrvatskih branitelja, petak, 5. kolovoza, sv. misu
za Domovinu u 20 sati slavio je don Toni Oršolić.
Matej Žugaj - novi bratim sv. Nikole
92
Prve nedjelje kolovoza, 7. 8., bratimi sv. Nikole
primili su novog bratima Mladena Žugaja.
Dani priprave za slavlje Velike Gospe započeli su
u četvrtak, 11. kolovoza, na spomendan sv. Klare.
Sv. misa bila je kod koludrica u 20 sati, a nakon mise
klanjanje pred Presvetim do ponoći. U petak su krunica
i molitve trodnevnice bile u 19.30 sati pred ikonom
Gospe Anuncijate, izloženom u katedrali. Svetu misu
u 20 sati predvodio je dr. don Tonči Matulić. U subotu
su krunica, molitve i sv. misa trebala biti pred crkvom
Kruvenicom, no zbog kiše je prebačeno u katedralu.
Misu je slavio don Mili Plenković. U nedjelju su krunica
i molitve trodnevnice bile u 19.30 sati, a u 21 sat održan
je duhovno-glazbeni program „Mariji - suputnici naše
vjere“ u dvorištu samostana sestara koludrica.
Program „Mariji - suputnici naše vjere“
U ponedjeljak, 15. kolovoza, proslavljena je
svetkovina Uznesenja Marijina - Velika Gospa.
Sveta misa u crkvi Zvijezde mora bila je u 7 sati,
a slavio ju je župnik. Don Yurij je predvodio misu
u katedrali u 10 sati, a posluživali su bratimi sv.
Nikole. Misu u 20 sati posluživali su bratimi sv.
Križa, dok je misu slavio don Jakov Rađa.
Vela Gospa
 ŽUPNA KRONIKA

Od Velike Gospe do Male Gospe svaku večer u
dvorištu samostana sestara benediktinki molili
smo krunicu za mir. Na Veliku Gospu u 21 sat,
sve ostale dane u 20.30 sati, osim četvrtkom, kad je
moljeno na završetku klanjanja kod koludrica.
Od 29. kolovoza večernja misa počinjala je u 19
sati, pa je i krunica za mir prebačena u 20 sati. Misa
nedjeljom kod koludrica bila je u 8 sati.

Na spomendan sv. Roka, utorak, 16. kolovoza u

19.45 sati pjevan je i čitan svečev „Život“, misu koja
je uslijedila u crkvi Duha Svetoga slavio je župnik.

Misa na Vorh

Blagdan Rođenja Marijina - Mala Gospa proslavljen

je u četvrtak, 8. rujna, krunicom u 18.30 i misom u 19
sati, koju je slavio župnik. U 20 sati bila je završna
Sv. Roko
molitva za mir u dvorištu samostana koludrica.
Na blagdan sv. Augustina, nedjelja, 28. kolovoza,
u Generalnoj kući reda Kćeri Božje Ljubavi u
Grottaferrati, postulantica Marina Petričević
primljena je u novicijat. Obred je predvodila
Vrhovna glavarica s. Maria Dulce Adams, koja
je predala Marini raspelo i svijeću s popratnim
molitvama. Pri predaji redovničkog odijela
dodijelila joj je i redovničko ime: S. Marina. Na kraju
obreda sve su sestre pošle pjevajući u novicijat gdje
su novakinje izmolile molitve preporuke Majci
Božjoj i svetom Stanislavu, zaštitniku novicijata.

Kapja jubavi

Svetu misu kod Križa na Glavici sv. Mikule

predvodio je biskup Ranko u 17 sati u subotu, 10.
rujna.

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, srijeda, 14.

rujna, u 18.30 u Anuncijati čitano je „Skazanje
o našašću i uzvišenju sv. Križa Gospodinova, a
zatim je uslijedila misa koju je slavio župnik uz
koncelebraciju don Ivana. Nakon mise u sakristiji
su se bratimi sv. Križa, koji ovu misu namjenjuju
za žive članove, i ostali po običaju počastili uz suhe
smokve, bruštulone mendule i prošek.
Primanje Marine Petričević u novicijat

93
 ŽUPNA KRONIKA

Povodom 50. obljetnice smrti hvarskog biskupa

Uzvišenje sv. Križa
Na spomendan Gospe Žalosne, četvrtak, 15. rujna,
klanjanje je bilo od 16 sati kod koludrica, a u 19 sati
sv. misa.
mons. Mihe Pušića, Hvarska biskupija priredila je
znanstveni skup o životu i djelu ovog čovjeka čije
je dugogodišnje služenje ovoj biskupiji obilježeno
neslomljivim svjedočenjem vjere i kršćanske ljubavi,
zauzimanjem za istinu, pravdu i dostojanstvo
čovjeka u nemilim okolnostima i prilikama 20.
stoljeća. Prvi dio simpozija održao se u četvrtak,
29. rujna, u biskupovom rodnom gradu Visu, a
nastavak u petak, 30. rujna, u Hvaru. Toga dana,
na blagdan sv. Jeronima, zaštitnika Dalmacije, sv.
misu u katedrali na završetku simpozija o biskupu
Pušiću u 18 sati predvodio je biskup Ranko.

Sredinom rujna don Yurij Metsler napustio je naš

grad i biskupiju.

Pred početak župne katehetske godine od petka

do nedjelje, 23.-25. rujna, održan je u našoj župi
Oratorij za djecu iz Osnovne škole, koji su
animirali mladi iz Subotičke biskupije. U petak
započelo je misom u 19 sati u katedrali nakon koje
je bilo kratko druženje i upoznavanje. Program
oratorija - igre, glazbene i duhovne radionice, ples i
zajednički ručak - održan je u subotu od 10 do 17 sati Žežin sv. Stjepana
u prostorima franjevačkog samostana. Zaključeno
Svetkovina sv. Stjepana I., pape i mučenika,
je u nedjelju misom u 10 sati u katedrali, koju je
zaštitnika Hvara i Hvarske biskupije, otvorena
slavio biskup Vidović, i druženjem nakon mise.
je na uočnicu svečanom I. večernjom u 19 sati.
Sedamdesetak djece sudjelovalo je u programu, a
Večernju je predvodio biskup Vidović, a sudjelovali
najbolji komentar svega njihovo je pitanje: „Kad
su i predstavnici crkovinarstava s otoka Hvara.
ćemo opet?“ Od srca hvala ekipi od petero mladih
Nakon večernje održan je kratki program otvaranja
iz Oratorija u Subotici koji su se vrlo rado odazvali
svetkovine.
župnikovom pozivu i vodili ovaj susret.

Oratorij za osnovnoškolce Otvaranje slavlja sv. Stjepana

94
 ŽUPNA KRONIKA

Na sam dan svetkovine, nedjelja, 2. listopada, u davanje tog najvećeg svjedočanstva pred progoniteljima.
10 sati svečanu sv. misu s procesijom predvodio Mučeništvo, kojim se mučenik usličuje Kristu učitelju,
je mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup, uz čuli smo: „Ako su mene progonili i vas će progoniti“,
sudjelovanje više biskupa i svećenika. Biskup Crkva smatra iznimnim darom i vrhunskim dokazom
Glasnović u propovijedi je, između ostaloga, ljubavi. Mučeništvo je jedini istinski kriterij iskrenosti
istaknuo kako postoji jedno načelo koje glasi: Lex vjere. Stoga ni jedan vjernik koji ozbiljno shvaća svoju
orandi, lex credendi - ono što moliš, to i vjeruješ, a što vjeru ne može misliti kako mučeništvo ne pripada
vjeruješ, to i moliš, ali ono što vjeruješ i moliš - živi, njegovoj budućnosti. Sveti Augustin kaže: „Tko stupa
da se ne bi dogodilo da počneš moliti i vjerovati u službu Božju, neka zna da ulazi u tijesak. Tu će biti
onako kako živiš. To je jedan od problema nas stisnut, zdrobljen, iscijeđen. Ali ne zato da propadne
kršćana - živjeti Evanđelje. Sveti Stjepan, prvi papa u ovom svijetu, nego da se pretvori u Božje glinene
i mučenik, stoji pred nama kao svjedok, vjerodostojna posude“. U svim teškoćama i patnjama, brigama i
figura, dostojna ne samo slavlja, nego i nasljedovanja. dvoumljenjima, obaranjima - neka nam ništa ne bude
Ne budimo lijeni u naseljavanju onih koje slavimo. važnije od Krista. Onaj tko želi živjeti istinu, slobodu i
Stojimo pred svetim Stjepanom da razmislimo o poruci ljubav, doživjet će mržnju i bit će marginaliziran. Vjera
koju nam taj svetac upućuje. Živio je vremenski daleko razotkriva i uništava sustav po kojemu svijet živi. Papa
od nas - treće stoljeće, pogubljen za vrijeme Valerijeva Franjo kaže da kršćansko svjedočenje smeta onima koji
progona, drugi kolovoza 257. Religijski i društveni imaju svjetovni mentalitet. Kršćanin je onaj koji ide
kontekst različit od našeg, a danas nas ipak ima čemu putem Blaženstava, a ne putem kompromisa, po cijenu
poučiti i pravedna je i pobožna je naša posvećenost da to plati mučeništvom. Mučeništvo dobiva smisao po
njemu. Sveci su oni koji su razumjeli i prihvatili poruku činjenici uskrsnuća i pod vidom vječnosti. Očima se
Evanđelja. Znali su prihvatiti Isusa u svoj život. I ako bezbožničkim čini da oni umiru, i njihov odlazak s ovog
mi želimo prihvatiti Isusa u svoj život, pogledajmo svijeta kao nesreća, i to što nas napuštaju kao propast,
lik ovog sveca koji već u Svetom Pavlu nalazi vjernog
svjedoka ljubavi Gospodnje. Krist se proslavio i u
Pavlovu i Stjepanovu životu. Cijeli Pavlov i Stjepanov
život uvjetovan je Kristom. Susret s raspetim i uskrslim
Kristom mijenja život Pavlu i Stjepanu. U ovakvom
svijetu, a onda i ranjenom čovjeku, kao i u vrijeme
svetog Stjepana, prisutni su i postoje izazovi, problemi.
Možemo ih podijeliti na one izvana i one iznutra. Teži
su i opasniji oni iznutra. Jer postoji pravilo „perditio tua
ex te, Izrael“ - propast tvoja iz tebe - ne može te izvana
nitko ugroziti. Jedino ja sam sebe mogu ugroziti. Što
činiti? Kao i sv. Pavao i sv. Stjepan krenuti od Krista.
Probuditi čežnju za svetošću. Izgrađivati duhovno
zajedništvo. I obnovu uvijek izvršavati pod vodstvom
Duha Svetoga i pod vodstvom Crkve. Mučenici imaju u
potpunosti udjela u naravi Crkve koja ima u sebi utisnut
lik Kristov. Mučenik ne umire sam za sebe, nego, pred
onim koji ga progoni, hoće posvjedočiti svoju vjeru u
Uskrsloga kao zadnju istinu o smislu postojanja. Isus
je za nas položio svoj život. Nitko nema veće ljubavi od
onoga koji polaže svoj život za Isusa i za svoje prijatelje.
Isus kaže: „Vi ste moji prijatelji, ako činite što vam
zapovijedam“. Stoga su kršćani već od prvih vremena,
kao i sv. Stjepan, bili pozivani i uvijek će biti pozivani na
Sv. Stjepan

95
 ŽUPNA KRONIKA

to jest sebičnošću, do života vođenog Duhom. Primjeri

privlače. Stjepan je bio svjedok i mučenik. Još dodajmo
služenje i poniznost. Kada se pobijedi oholost, otvoren
je put za susret s Bogom i bližnjima. Ako ne stavimo
pod noge svoje vlastito ja, nikada nećemo biti slobodni
ljudi. Imao je Stjepan vjeru, nadu i ljubav, unutarnje
svjetlo koje nam je svima potrebno kako bismo prevladali
životne kušnje. Dopustimo Isusu da nas iznutra ispuni
njegovo svjetlo.U 18.30 sati pjevana je II. večernja, a
uslijedila je recitirana sv. misa.

Sv. Stjepan
ali oni su u miru. Prijezir ljudi nije uvijek sinonim za
progonstvo. Postoji prijezir izazvan našom krivnjom
kada izgubimo „okus Krista i Evanđelja“, kaže papa
Franjo. Postoji nešto izvana što me ugrožava, ali ja
sam za to kriv. Tu su dvoličnost, licemjerje, hipokrizija,
farizejizam; jedno govoriti, a drugo činiti. Nemojmo
se obeshrabriti kad život sa sobom povlači progon.
Svijet sa svojim idolima, kompromisima i prioritetima
ne može odobriti ovakav način postojanja. Za svijet
sa svojim strukturama grijeha život po Evanđelju je Sv. Stjepan
zabluda i problem, nešto što treba marginalizirati. Ako
svijet živi po novcu, svatko tko pokaže da se život može U ponedjeljak. 3. listopada, obilježen je spomendan
ispuniti u daru i odricanju, postaje smetnja za sustav Anđela Čuvara, a toga dana je započela i listopadska
pohlepe. Kraljevstvo nebesko pripada progonjenima pobožnost u katedrali.
i siromasima duhom. Blagost, plač, žeđ za svetošću,
čišćenje srca i djela mira mogu dovesti do progonstva U franjevačkoj crkvi Gospe od Milosti proslavljen je
zbog Krista, ali to progonstvo uzrokuje radost i veliku blagdan sv. Frane Asiškog, utorak, 4. listopada, sv.
nagradu na nebu. Put Isusovih učenika, koje svijet mrzi, misom u 18 sati. Koncelebriranu misu predvodio je
put je Blaženstava, pashalni hod koji vodi od života po gvardijan fra Joakim Gregov.
svijetu do života po Bogu, od života vođenog tijelom,

Sv. Stjepan Sv. Frane

96
 ŽUPNA KRONIKA
Spomendan Gospe od Ruzarija proslavljen je na
prvi petak mjeseca listopada, 7. 10. U 18.30 bila je
krunica, a zatim misa pred svetim Križićem.
Misa za pok. bratima Ivana Knezovića bila je u
Anuncijati u srijedu, 19. listopada. Preminuo je 15.
listopada, a sprovod je bio u Brusju u ponedjeljak,
17. listopada.
Trideseta nedjelja kroz godinu, 23. listopada,
obilježena je kao Svjetski misijski dan - milostinja se
prikupljala za naše misionare i vjernike u misijskim
krajevima. U milostinji je prikupljeno 7.921,80 kn i
60€. Hvala na svakom vašem prilogu. Inače, u župi
se kroz godinu od kumova za školovanje djece u
Kongu sakupilo 11.020 eura, 5.100 kn i 100 dolara.
45 župljana je od 22. do 29. listopada bilo na
hodočašću u Lurd sa župnikom i kapelanom. Više
u reportaži…
Od 31. nedjelje kroz godinu, 30. listopada, večernja
sveta misa u katedrali počinjala je u 18 sati.
U ponedjeljak, 31. listopada, uoči svetkovine Svih
svetih bilo je klanjanje kod koludrica od 15 sati, u
17.30 završetak listopadske pobožnosti i blagoslov
Presvetim, a zatim sveta misa.
Dušni dan
97
Svetkovina Svih Svetih proslavljena je u utorak, 1.
studenog. Misu u 10 sati slavio je biskup Ranko. U
17.30 bila je svečana večernja, a u 18 sati recitirana misa.
Na Dušni dan - spomen svih vjernih mrtvih,
srijeda, 2. studenog, u 5 sati je bila služba čitanja i
sv. misa u katedrali. Uslijedila je procesija do groblja
i odrješenje, a potom u 6 sati misa u kapeli na
groblju. Obje mise slavio je župnik koji se na kraju
mise u kapeli osvrnuo na očajan i sramotan izgled
kapele na groblju u kojoj se održavaju ispraćaji
naših pokojnih. Zaista je već neugodno slaviti
sprovodne mise u njoj. Pozvao je sve hvarske obitelji
da se uključe i doprinesu obnovi tog svetog mjesta.
Hvala svima koji će se odazvati jer „dostojno je i
pravedno“ da se bez traženja pomoći od državnih
ili crkvenih institucija kapela na hvarskom groblju
uredi doprinosom samih Hvarana. U 18 sati pjevanu
večernju i misu u katedrali slavio je biskup Vidović.
U osmini Dušnog dana, 3. - 8. 11., svakog dana u
17.30 bila je krunica za pokojne. Mise s večernjom u
18 bile su namijenjene: u četvrtak za pokojne biskupe,
župnike i svećenike iz Hvara; u petak za branitelje i sve
poginule u Domovinskom ratu (kako je bio prvi petak
u mjesecu misu je slavljena pred svetim Križićem; u
subotu za pokojne bratime sv. Križa u crkvi Anuncijati;
u ponedjeljak za pokojne bratime sv. Nikole u crkvi
Duha Svetoga, i u utorak za sve naše župljane, koji su
živjeli u Hvaru, a preminuli su kroz posljednju godinu
od Dušnog dana 2021. - na početku mise pročitana su
njihova imena i za svakog od njih zapaljena je svijeća
pred oltarom. Osmina je zaključena na u srijedu, 9.
11., na blagdan Posvete lateranske bazilike u kapeli na
groblju u 14.30 krunicom za pokojne i sv. misom, koju
je slavio don Ivan.
U ponedjeljak, 7. studenog, u 19 sati u samostanskoj
crkvi sestara koludrica projekcija filma Dominika
Sedlara „Razgovor“. Film je temeljen na istinitom
događaju - jedinom razgovoru nadbiskupa Stepinca
i maršala Tita.
U srijedu, 9. studenog, u 19.45 sati u Anuncijati
održan je prigodni program Kapje jubavi uoči
Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Devetnica Gospi od Zdravlja u crkvi Duha Svetoga
započela je na blagdan sv. Jozafata u subotu, 12.
 ŽUPNA KRONIKA
studenog, krunicom u 16.30 sati. U nedjelju, 13.
studenog, devetnica je bila u 17 sati, a kroz tjedan
14.-19. studenog u 17.30 sati.
U jelšanskoj župnoj crkvi je 13. studenog održana
je smotra crkvenih zborova hvarskog dekanata.
Nastupili su zborovi iz Hvara, Jelse, Staroga Grada,
Svirača, Sućurja i Dola na Braču.
Smotra zborova
U srijedu, 16. studenog, započeli su susreti kateheze
odraslih pod naslovom „Ali drugog puta nema...“,
na temu pape Ivana XXIII. i II. vatikanskog koncila.
Susreti su bili srijedom u 19 sati kod koludrica.
Na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan
sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, petak, 18.
studenog, svetu misu u 18 sati u crkvi Duha Svetoga
slavio je don Ivan za sve poginule u Domovinskom ratu.
Svetkovina Krista Kralja bile je nedjelju 20. studenog.
Nakon mise u 10 sati, koju je slavio biskup Ranko,
započelo je klanjanje izlaganjem Presvetog. U 17.30
pjevana je večernja, a uslijedio je završetak klanjanja
uz posvetnu molitvu Srcu Isusovom.
U 19 sati u crkvi Duha Svetoga bio je završetak
devetnice Gospi od Zdravlja.
Devetnica Gospi do Zdravlja
98
Blagdan Gospe od Zdravlja proslavljen je u
ponedjeljak, 21. studenog mise u crkvi Duha
Svetoga u 7 i 18 sati slavio je župnik. Prije večernje
mise moljena je krunica i molbenica Gospi. U 8.30
je u Zaraću čitan „Život“, a potom je kancelar Jurin
slavio misu.
Gospa od Zdravlja u Zoraću
Na spomendan sv. Cecilije. utorak, 22. studenog,
zavjetna misa u svetištu Gospe od Zdravlja u
Jelsi za župe Hvar, Brusje, Velo Grablje i Milnu
bila je u 15 sati. Prigodom spomen svoje nebeske
zaštitnice katedralni zbor počastio se zakuskom u
vjeronaučnim dvoranama.
U petak, 25. studenog, obilježen je spomendan sv.
Katarine Aleksandrijske. U 17.40 u katedrali je čitan
„Život“, potom je sv. misu slavio don Ljubomir Galov.
Bratimska misa za pok. Kuzmu Bracanovića bila
je u crkvi Duha Svetoga u subotu, 26. studenog, u
18 sati. Preminuo je 17. studenog, a sprovod mu je
bio u ponedjeljak, 21. studenog.
Nova liturgijska godina (A) započela je 1. nedjeljom
došašća, 27. studenog. Toga je dana iznimno
večernja misa u katedrali bila u 16 sati, zbog
utakmice Hrvatske i Kanade na SP u Kataru.
Akcija uređenja crkve sv. Kuzme i Damjana pred
feštu bila je u četvrtak, 1. prosinca, od 9 sati.
Prvog petka u mjesecu prosincu, 2. 12., pobožnost
Srcu Isusovom bila je u 8.45 i sv. misa pred sv.
Križićem u 9 sati. Kod koludrica misa je bila u
17.30 sati. U 18 sati u crkvi sv. Kuzme i Damjana
 ŽUPNA KRONIKA

bila je pjevana večernja u čast svetih mučenika i
predavanje Joška Bracanovića o povijesti ove crkve.
Zoraću slavio je kancelar Jurin. U 18 sati sv. misa u
crkvi Duha Svetoga misu godišnje fešte bratima sv.
Nikole predvodio je biskup Ranko, u koncelebraciji sa
župnikom, kancelarom i don Robertom Bartoszekom.
Bratovština sv. Nikole počastila je svoje članove i
uzvanike večerom u konobi Kronjac.

Sv. Nikola

Sveta misa i blagoslov obnovljene crkve sv. Kuzme

i Damjana u Grodi bila je u subotu, 3. prosinca, u
10 sati. Više u reportaži…
Godišnja skupština Bratovštine sv. Nikole bila je
istog dana u 19 sati u crkvi Duha Svetoga.

Blagoslov jabuka

Blagoslov na Mandraću

Na župnoj misi 2. nedjelje došašća, 4. prosinca,

predstavljeni su pripravnici za prvu pričest.
Spomendan sv. Barbare je ispušten zbog poklapanja
s nedjeljom.
Blagdan sv. Nikole proslavljen je u utorak, 6. prosinca.
U 6 sati župnik je slavio sv. misu u crkvi Duha Svetoga.
Nakon mise na Mandraću održao je molitvu za sve
stradale na moru, za blagoslov mora i svih koji od mora
i s morem žive. Nakon toga u Viri je održan blagoslov
nove koče. U 10 sati sv. misu kod svečeve kapele u
Večera bratima sv. Nikole
Na svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM, 8.
prosinca, misu u katedrali u 10 sati slavio je župnik.
Svečanu misu kod franjevaca, koji ovu svetkovinu
slave kao titular crkve i samostana Gospe od
Milosti, slavio je gvardijan fra Joakim Gregov.

99
 ŽUPNA KRONIKA

Nakon mise bila je prigodna zakuska u refektoriju

samostana.

Bezgrešno začeće
Sv. Nikola u Gornjem Zoraću
U subotu, 10. prosinca, u 17.30 sati bila je krunica, a
u 18 sati sv. misa - prosinačka svečanost Marijine
Legije, koju je predvodio don Toni Oršolić.

Prvopričesnici

100
 ŽUPNA KRONIKA

Krizmanici

ŽUPNA STATISTIKA

10. 12. 2021. - 10. 12. 2022.

KRŠTENI
(boldirani žive u Hvaru, ukoliko nije drukčije
naznačeno rođeni su u Splitu)
1. Ani Bratanić, r. 13. 9. 2021., k. 9. 1. 2022.
2. David Fistonić, r. 19. 11. 2021., k. 19. 2. 2022.
3. Manuela Godinović, r. 11. 11. 2021., k. 17. 4. 2022.
4. Arion Štradiot, r. 21. 8. 2021., k. 18. 4. 2022.
5. Chiara Sansović, r. 21. 12. 2021., k. 24. 4. 2022.
6. Emil Skansi, r. 15. 9. 2021., k. 7. 5. 2022.
7. Ana Antanasijević, r. 27. 3. 1994., k. 7. 5. 2022.
8. Mateo Novak, r. 13. 11. 2021., k. 14. 5. 2022.
9. Dinko Niko Vučković, r. 25. 3. 2020., k. 25. 5. 2022.
10. Duje Buratović Carević, r. 21. 12. 2021., k. 11. 6. 2022.
11. Louis Bilweis, r. 27. 10. 2020., k. 15. 6. 2022.
12. Luca Jerkovich, r. 1. 9. 2018., k. 24. 7. 2022.
13. Mateo Karković, r. 17. 12. 2021., k. 12. 4. 2022.
14. Zita Vrandečić, r. 12. 4. 2022., k. 25. 9. 2022.
15. Dante Novak, r. 2. 3. 2022., k. 1. 10. 2022.
16. Eugen Toto Luka Meneghello, r. 3. 6. 2022., k. 2. 10. 2022.
17. Kaja Jurišić, r. 25. 1. 2022. u Zadru, k. 3. 10. 2022.
18. Tonka Jurišić, r. 25. 1. 2022. u Zadru, k. 3. 10. 2022.
19. Tonia Kustura, r. 17. 12. 2022., k. 8. 10. 2022.
20. Jure Kovačević, r. 16. 1. 2022., k. 16. 10. 2022.
21. Rosalie Jerković, r. 13. 8. 2022., k. 5. 11. 2022.

101
 ŽUPNA KRONIKA
22. Mia Trivković, r. 2. 2. 2022., k. 22. 11. 2022.
VJENČANI
(boldirani prebivaju u našoj župi)
1. Nikola Prižmić i Tereza Domančić, v. 30. 4. 2022.
2. Blaž Uršič i Kristina Parlov, v. 30. 4. 2022.
3. Giuseppe Izzo i Sara Grdović, v. 14. 5. 2022.
4. Ante Jerković i Barbara Golob, v. 21. 5. 2022.
5. Matthew Oliver Best i Denise Amber Swords, v. 2. 6. 2022.
6. Michael Ernst Krogmann i Iva Popović, v. 4. 6. 2022.
7. Luboš Čič i Julija Florkova, v. 2. 7. 2022.
8. Matija Rapić i Anne Claude Clotilde Sollier Bresset, v.
14. 7. 2022.
9. Alexandru Marginean i Kristina Pejić, v. 19. 7. 2022.
10. Darko Kovač i Biljana Katić, v. 20. 8. 2022.
11. Vicko Muše i Fanika Arapović, v. 1. 9. 2022.
12. Daniel Jessimer i Lucy Elizabeth Bernadette Murphy,
v. 2. 9. 2022.
13. James Mann i Paula O’Neill, v. 16. 9. 2022.
14. Toni Carić i Jovana Pejčić, v. 17. 9. 2022.
15. Antonio Čulo i Adriana Ćurin, v. 1. 10. 2022.
16. Jerolim Jurišić i Ana Perica, v. 3. 10. 2022.
17. Toni Kustura i Tanja Novak, v. 8. 10. 2022.
18. Zoran Tepša i Meri Tudor, v. 17. 10. 2022.
19. Toni Vučetić i Kristina Bilić, v. 5. 11. 2022.
20. Marko Matijević i Mia Visković, v. 12. 11. 2022.
Vjenčani izvan Hvara
1. Ivana Novak i Dominik Erceg u Makarskoj, 23. 4. 2022.
2. Sandra Hodžić i Mate Mamić u Livnu- Bila, 24. 4. 2022.
3. Laura Petričević i Ivan Frane Alajbeg u Splitu, 11. 6. 2022.
4. Anja Veronika Lacman i Ivan Malović u Vinkovcima,
15. 10. 2022.
5. Ambro Vučetić i Elza Tudor u Velom Grablju, 15. 10. 2022.
6. Ivana Bratanić i Nedjeljko Matković-Mikulčić u
Vrbanju, 22. 10. 2022.
7. Luka Miličić i Rina Barbić u Brusju, 28. 11. 2022.
Umrli
1. Marija Mihovilčević, r. 4. 6. 1936., u. 11. 12. 2021.
2. Ilirija Bojanić, r. 11. 3. 1933., u. 22. 12. 2021.
3. Milan Kostanjevec, r. 18. 2. 1937., u. 26. 12. 2021.
4. Branka Brezičević, r. 26. 12. 1926., u. 27. 12. 2021.
Statistika 2017.-2021.
2018. 2019.
kršteni 26 30
vjenčani 30 25
umrli 32 27
prvopričesnika 34 34
krizmanici 30 30
102
5. Šime Bracanović (Belai), r. 2. 4. 1953., u. 10. 1. 2022.
6. Nikša Rosso (Bela), r. 13. 9. 1950., u. 16. 1. 2022.
7. Pavica Torre, r. 31. 5. 1946., u. 17. 1. 2022.
8. Antica (Seka) Bracanović, r. 23. 8. 1931., u. 3. 2. 2022.
9. Petar Dujmović (Bulić), r. 5. 10. 1934., u. 31. 3. 2022.
10. Tomislav Domančić (Matići), r. 3. 10. 1928., u. 14. 4. 2022.
11. Sonja Domančić (Mezomo), r. 17. 7. 1930., u. 27. 4. 2022.
12. Vinka Tudor, r. 5. 10. 1933., u. 5. 6. 2022.
13. Marija Novak (Soletti), r. 29. 1. 1941., u. 28. 6. 2022.
14. Lieselotte Novak, r. 10. 6. 1940., u. 28. 6. 2022.
15. Zoran Lovrić, r. 19. 1. 1964., u. 7. 7. 2022.
16. Nedjeljka Lušić, r. 3. 9. 1933., u. 3. 7. 2022.
17. Josip (Joško) Bibić, r. 4. 1. 1962., u. 11. 7. 2022.
18. Lenka Novak (Bakica), r. 5. 12. 1951., u. 17. 7. 2022.
19. Stipan Lukić, r. 20. 8. 1938., u. 19. 7. 2022.
20. Ljubica Budrović, r. 28. 11. 1931., u. 1. 8. 2022.
21. Vanjo Gabelić, r. 1. 8. 1950., u. 24. 8. 2022.
22. Alen Novak (Novokovi), r.12. 9. 1972., u. 25. 8. 2022.
23. Pejo Marković, r. 14. 1. 1945., u. 25. 9. 2022.
24. Ratko Marjan Sulić, r. 8. 12. 1941., u. 21. 10. 2022.
25. Dragutin Brezičević, r. 1. 3. 1928., u. 21. 10. 2022.
26. Lenka Kolić, r. 13. 11. 1940., u. 27. 10. 2022.
27. Smiljana Nikolina Domančić, r. 24. 1. 1936., u. 29. 10. 2022.
28. Kuzma Bracanović, r. 31. 12. 1974., u. 18. 11. 2022.
29. Stjepan Franjić, r. 7. 4. 1943., u. 1. 12. 2022.
Umrli - sahranjeni izvan Hvara
1. Vinka Tomičić pok. Jurja, pokopana u Velom Grablju
2. Petar Mihovilčević pok. Vicka, pokopan u Brusju
3. Katica Obradović r. Martinac, pokopana u Splitu 4. 2. 2022.
4. Juraj Miličić pok. Stjepana, pokopan u Brusju
5. Antica Tonica Zoranić, pokopana u Velom Grablju
6. Josipa Visković r. Matković, pokopana u Gdinju 25. 5. 2022.
7. Žarko Visković, pokopan u Gdinju 21. 9. 2022.
8. Ivan Knezović pok. Jurja, Pokopan u Brusju 17. 10. 2022.
9. Jakov Balić pok. Božidara, pokopan u Brusju 29. 10. 2022.
Napomena: Statistika donosi samo one podatke zapisane u
maticama krštenih, vjenčanih i umrlih župe sv. Stjepana I.
u Hvaru. Dodatak tome su pronuncije za Hvarane vjenčane
izvan Hvara i župljani pokopani izvan Hvara. Podaci
o umrlima dopunjeni su prema zapisima Komunalnog
poduzeća, kojem ovom prilikom zahvaljujemo. Hvala i gđi
Mariji Bratanić koja je priredila ovu statistiku.
2020. 2021. 2022. Ukupno
22 23 22 123
7 21 20 103
18 32 29 138
3 60 28 159
3 60 23 146
KAZALO

2 UVODNIK
3 ŽUPNIKOVA BESIDA
5 PORUKA HVARSKOG BISKUPA ZA BOŽIĆ
2022. GODINE
6 ZNAKOVITOST ČUDA U ŠTALICI U NAŠEM
VREMENU
7 BOŽIĆ U OBITELJI
9 PITAM SE, PITAM ...
10 SVETAC KOJI NE POZNAJE GRANICE
12 „BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC I OBITELJ“
14 PROSLAVLJENA 60. OBLJETNICA REDOVNIŠTVA
S. MARIJE NIVES VUJEVIĆ
16 KRIŽNI PUT ZANEMARENIM DIJELOM
OTOKA HVARA
19 50 GODINA SMRTI NADBISKUPA MIHE PUŠIĆA
23 HODOČAŠĆE U LOURDES
20. - 29. LISTOPADA 2022.
30 OBNOVLJENA CRKVA SV. KUZME I DAMJANA
UNUTAR ZIDINA
33 KORAK U POBOLJŠANJU KVALITETE
ŽIVOTA U HVARU
35 DEMOGRAFSKI OTOČNI SEMAFOR
38 GIOVANNI FRANCESCO FEDRIGAZZI U HVARU
40 WILLIAM GELL U HVARU 1801. GODINE
42 PRAUNUKA VIŠKOG JUNAKA U HVARU
43 MILKA BUČIĆ - LANTERNA MALENIH
47 GALI I SASTAV DIMOS ILOI HVAR U RITMU ČA-ČA-ČA
51 LJEPŠE LICE ROTONDE
53 SINKRONICITETI IZMEĐU GRAPČEVE ŠPILJE
NA HVARU I ŠPILJE GROTTA DEI BAFFONI
55 ZABORAVLJENE KOLONE
58 MUKE SUHOG JUGA
60 FOR - PRI I SAD
61 KANTUN OD SLIKIH BARBA IVOTA
62 AD ASTRA
63 SPIZA
68 IN MEMORIAM
77 ŽUPNA STATISTIKA
Kruvenica
LIST ŽUPE SV. STJEPANA I. PAPE I MUČENIKA - HVAR