Professional Documents
Culture Documents
Naslov zbirke – svijet se u poeziji preobražava u pjesnikovu ekspresiju, tj. u pjesnikov izraz stvarnosti
(ekspresionistička poetika).
Pjesme su pisane slobodnim stihom. Izraz je sažet (škrtost izraza), uglavnom nema interpunkcije
(točke, zareza i sl.), a važan je grafički izgled pjesme jer se njime ukazuje na sadržaj.
Poetika - Umjetnost nije preslikavanje stvarnosti (antmimetičko načelo). Ekspresija je izraz čovjekove
unutrašnjosti, njegove unutrašnje (duhovne) stvarnosti. Umjetnost nije oponašanje prirode.
Boja je u ekspresionističkom djelu potpuno autonomna: umjetnik ne preslikava boje iz stvarnosti (npr.
plavo nebo), već bojom izražava svoju duhovnu stvarnost. Stoga je uporaba boja ovisna samo o
umjetnikovoj volji.
U književnom je djelu važna vizualna sastavnica: oluji boja odgovara oluja jezičnih slika – tako se
pobuna spaja s osjećajem tjeskobe i straha.
- pjesnikova ekspresija
- duhovna stvarnost
- slobodni stih
- odsutnost interpunkcije
- činitelji pjesničkoga ritma (duljina stihova, zvučne figure: asonanca, aliteracija, onomatopeja,
ponavljanja, opkoračenje, prebacivanje, prijenos, grafički raspored stihova)
DODATNO – tema: stradanje u ratu i tragična sudbina intelektualca u ratnim uvjetima (rat, borba za
tuđe interese, stradanje maloga čovjeka u ratu)
Grof Maksimilijan Axelrode prikazan je ironično. Njegovo rodoslovlje i titule u suprotnosti su s
anonimnošću ranjenika, a njegove viteške ambicije u suprotnosti su s patnjama malih ljudi koji ginu da
bi se te jalove ambicije realizirale.
Student Vidović simbol je kolektivne patnje. Lik intelektualca koji se zalaže za dostojanstvo u boli i
smrti svakoga pojedinca dok kolektiv prema njemu iskazuje bešćutnost. U trenutcima predsmrtne
agonije Vidović između molitve i prosvjeda bira prosvjed, ali ta pobuna ostaje nerealizirana. Dakle,
Vidović želi promijeniti postojeće stanje, ali u tome ne uspijeva.
Predstavnik je intelektualaca koji maju razvijenu svijest, ali u općem kaosu gube orijentaciju i
nesposobni su za djelovanje.
* Hrvatski bog: "Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčmama visiti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski
Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana!
A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti kojom se cijedi gnojnica, kraj
koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela, onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome
fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on - njemu da se pomolim da mi pomogne..."
DODATNO: Iako se u tekstu pri svršetku govori o Hegedušićevim crtežima, Krleža u Predgovoru izlaže
zapravo svoje nazore o lijepome i umjetnosti, s tim da ujedno reagira na neka tada glasnija shvaćanja
smisla i zadaće umjetnosti.
Suprotstavlja se tezama koje umjetnosti reduciraju samo na tendencioznost, pa i u slučaju kad je riječ
o tzv. »naprednoj« i »socijalnoj umjetnosti«. Unatoč tome »čista« je umjetnost besmislica jer je svaka
umjetnost u biti tendenciozna, tek treba prepoznati kao temeljni i afirmirati kao smisleno-vrijednosni
upravo umjetnički karakter. K. respektira društvenu i povijesnu uvjetovanost estetskih fenomena, ali
smatra važnim preferiranje talenta; produkti »nespremnih ruku«, bez talenta, ne mogu imati estetske
vrijednosti, koliko god sebe smatrali »progresivnim«
Krležin je Predgovor izazvao mnoge i burne reakcije s desna i s lijeva, kako su se ta reagiranja već na
samom početku, a navlastito kasnije, označavala više politički nego estetički. Osobito je Krležin kritički
stav spram »tendencije« i »socijalne književnosti«, te općenito »socijalne umjetnosti«, procjenjivan kao
iznevjeravanje marksističko-materijalističke pozicije. Zato se Predgovor »Podravskim motivima« Krste
Hegedušića smatra najavom ili čak prvim valom tzv. sukoba na ljevici... (Krležijana)
f) GOSPODA GLEMBAJEVI (od 207. do 213. stranice)
DODATNO: Barboczyjeva legenda – legenda po kojoj su svi Glembayevi ubojice i varalice, a njihovi su
potomci opterećeni obiteljskim nasljeđem.
Leone Glembay intelektualac, doktor filozofije s Cambridgea i uspješni slikar. Njegovim povratkom
otvara se prostor za psihološki sukob (između likova i unutar lika), ali se i pokreće radnja otkrivanjem
tajni iz prošlosti. Leoneov lik oblikovan je kao suprotnost Glembayevima.
Leoneov unutarnji sukob: Leone pokušava suspregnuti svoju glembajevsku prirodu. Glembajevska ga
je animalnost svladala kad je ubio barunicu Castelli jer nije otrpio njezine uvrede upućene Angeliki.
Od prvoga dana kada sam počeo misliti, ne radim drugo nego se borim protiv Glembaja u samome
sebi! To i jest najstrašnije u mojoj vlastitoj sudbini: ja sam čisti, nepatvoreni, stopostotni Glembay!(...)
U Glembajevima ja sam sebe gledam kao u ogledalu!
Sukob Leonea i Ignjata: sukob sina i oca; Oni su potpuno različiti: otac nema razumijevanja za Leoneovo
slikarstvo, a Leone se drži podalje od obiteljskih poslova.
Leone – produhovljen i osjetljiv (danielijevska krv), što mu članovi obitelji predbacuju u svakoj prilici
vezujući uz njegovu prirodu pridjev überspannt (prenapet, nervozan). Leonea zanima bit stvari i
ljudskih odnosa.
Ignjat – pak brutalno praktičan i bezosjećajan, glembajevski agresivan. Zanima ga samo vanjska forma.
Angelika – baruničina suprotnost. Ona je udovica Leoneova brata Ivana, koja se nakon njegove smrti
zaredila postavši časnom sestrom dominikankom. Povukla se iz života i posvetila istinskom
dobrotvornom radu (bolnica). Angelika je jedino Leoneovo emocionalno uporište i jedino svjetlo u
glembajevskom kaosu.
Članovi obitelji Glembay i njihovi bliski prijatelji i suradnici – licemjernost, nemoral, podlost i kriminal;
obitelj koja je potekla od međimurskih seljaka te se zločinima, prijevarama i ženidbama uzdigla na vrh
ljestvice zagrebačkoga društva.
DODATNO: Otuđenje, živčana rastrojenost, kriza identiteta, raspad svih vrijednosti, razočaranje
europskom kulturom i civilizacijom, umjetničko klonuće – to je duhovni »prtljag« s kojim se Latinovicz
vraća iz svijeta ne bi li, u ponovnom kontaktu sa zavičajnom podlogom i oživljenim uspomenama iz
djetinjstva, akumulirao novu životnu i umjetničku snagu. Zato se i može reći da je slikarev dolazak u
rodni kraj „povratak fizički i povratak psihički“: bijeg od civilizacije velikih sivih gradova i sentimentalna
potraga za izgubljenim uporištem, životnom neposrednošću i svježinom prvih emocija. (Krešimir
Nemec)
- Čini poveznicu između hrvatskoga ekspresionizma i drugoga razdoblja, u kojem dolazi do prevlasti
socijalno angažirane književnosti. U svojim je djelima odrazio duh vremena ostajući vjeran svom
stvaralačkom načelu o slobodi umjetničkoga stvaranja.
POEZIJA:
DRAME
- U njima prevladava scenski realizam. Javlja se kvalitativna drama – likovi su psihološki produbljeni
3. psihološka faza
ROMANI
Povratak Filipa Latinovicza (prvi moderni hrvatski roman), Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave
(Krležin posljednji roman)