1.Podatak, obavijest i informacija; kvalitativni i kvantitativni podaci.

(Anamarija)

Podatak definiramo kao neobrađenu činjenicu koja sama po sebi nema značenje , to jest
podatak je ono što smo spoznali opažanjem i primili našim osjetilima. Podaci nastaju kada
se zabilježi neko stanje, događaj ili neka veličina , a bilježimo ih nizom znakova, slikama,
zvukom itd.
Obavijest jest pismeno ili usmeno priopćen podatak.
Informacija je rezultat analize i organizacije podataka koji podatku daje smisao i značenje.
informacija nastaje kada podatak stavimo u kontekst (npr. podatak 1941, informacija - 1941.
je započeo 2.Svjetski rat).
Kvantitativni podatak je brojčani podatak koji je prikupljen s ciljem objašnjenja i istraživanja
veza između ispitivanih varijabla. Koriste se u istraživanjima koja nastoje pronaći opće
zakonitosti i primijeniti ih s manje grupe (uzorak) na veću grupu (populacija). (npr. koliko
narkomana postane kriminalcima?)

Kvalitativni podatak je nebrojčani, opisni podatak koji daje dublji uvid i razumijevanje
istraživanog problema. Kvalitativni podatak se odnosi na konkretni, pojedinačni slijed
događaja , misli ili djelovanja koji je rezultirao određenim ishodom za određenog pojedinca
(npr. kako je neki narkoman postao kriminalac?).

2. Administrativni podatci u medicini. (Ana)

Podaci o bolesniku koji se prikupljaju u zdravstvenom sustavu mogu se podijeliti na

administrativne i medicinske.

ADMINISTRATIVNI PODACI omogućuju utvrđivanje identiteta bolesnika i njegovo praćenje

tijekom trajanja medicinske skrbi što bolesniku osigurava ostvarivanje prava na zdravstvenu
zaštitu. MEDICINSKI PODACI opisuju zdravstveno stanje bolesnika, njegovo liječenje i
praćenje tijekom liječenja.

Prikupljanje obje vrste podataka omogućuje povećanje kvalitete zdravstvenih usluga te su

dijelom liječničke tajne.

ADMINISTRATIVNI PODACI

Za prikupljanje administrativnih podataka pretežno je zaduženo nemedicinsko osoblje, ali su

njihove temeljne spoznaje važne i medicinskom osoblju ( danas pred zdravstvenim
radnicima puno više administrativnog posla nego prije 20g.)

- 2 osnovne skupine: podaci o ustanovi i podaci o bolesniku

Podaci o ustanovi
- određuju ustanovu kao davatelja medicinske usluge, odnosno pokazuju je li riječ o
ordinaciji opće medicine, KBC, općoj bolnici...

-naziv ustanove definira o kojoj je ustanovi unutar zdravstvenog sustava riječ, a ako je
podijeljena u više dijelova/cjelina navodi se i naziv cjeline

Podaci o bolesniku

-podaci koji jednoznačno određuju pojedinca u sustavu zdravstvene zaštite

- osnovni identifikacijski podaci su ime i prezime, ali oni nisu dovoljni da se s potpunom
sigurnošću identificira svaka osoba pa se navode i drugi podaci kao što su spol, prebivalište,
bračno stanje, zanimanje, ime bračnog druga/majke/oca, jedinstveni matični broj građana
( JMBG)

JMBG

- trinaestoznamenkasti broj, uveden u upotrebu 1976. kao identifikacijska oznaka hrvatskih

državljana

- piše se znamenkama dekadskog sustava u obliku DDMMGGGRRBBBK

DD-dan, MM- mjesec, GGG- godina rođenja( posljednje 3 znamenke), RR-broj registra u RH
( 30-39 za hrvatske državljane, 03 za strance rođene u RH), BBB- kombinacija oznake spola
i rednog broja za osobe rođene istog datuma, K- kontrolni broj koji se izračunava iz svih
prethodnih znamenki

- ukoliko nakon primjene formule ostatak dijeljenja ( OD)= 0 --> K=0

OD = 1, JMBG pogrešan, u polju

BBB poveća se za 1 i ponovno računa

OD>1 → K= 11 – OD

- osim što ispunjava primarnu funkciju identifikacije građana, sadrži i neke osobne podatke
što omogućava njegovu zlouporabu pa je javna uporaba JMBG-a ukinuta što znači da ga ni
zdravstveni sustav ne može upotrebljavati u prepoznavanju pacijenta

3. Ostali administrativni podatci o bolesniku. (Hrvoje)

Pod ostale podatke spada Matični broj- broj koji se dodjeluje svakom bolesniku
unutar pojedine ustanove u kojoj ostvaruje zdravstvenu zaštitu. Najčešće predstavlja redni
broj prijma u kalendarskoj godini, pa se zato i navode uz godinu (npr. 6543/07 6543.
bolesnik u 2007. godini).
Podatke bolesnika dijelimo na osobne (određuju bolesnikov identitet) i vanjske (definiraju
bolesnika unutar zdravstvene ustanove, u sustavu zdravstvene zaštite i zdravstvenog
osiguranja). Broj osigurane osobe- jedinstveni broj kojeg svakom građaninu dodjeljuje
HZZO. Osnova osiguranja ili kategorija osiguranika govori u koju je kategoriju
osiguranika svrstan bolesnik (17 je kategorija). Administrativni podatak je i način na koji se
bolesnik zaprima u zdravstvenu ustanovu. Prijam može biti ostvaren kao: hitni prijam,
prijam s uputnicom izabranog liječnika obiteljske medicine, premještaj s uputnicom iz
druge ustanove (u prijmu s uputnicom važan je i broj uputnog listića). Dijagnostičke ili
terapijske intervencije može propisati samo medicinski djelatnik odgovarajuće struke i
specijalnosti, pa medicinski obrasci radi nadzora sadržavaju prostor u koji se upisuje
osoba odgovorna za provedbu postupaka. Uz ime, prezime i dodatne oznake stručne
osobe, obavezna je i šifra medicinskog djelatnika koja ga jednoznačno određuje, a
svakom medicinskom djelatniku dodjeljuje je HZZO bez obzira na stručnu spremu čim se
zaposli u bilo kojoj od registriranih zdravstvenih ustanova u RH. Broj je jedinstven i prati
djelatnika tijekom radnog vijeka, a mijenja se samo u slučaju promjene stručne spreme iz
nižeg u viši stupanj. Služi za jedinstveno prepoznavanje liječnika u bazama podataka i
sastoji se od 6 znamenaka i po potrebi kontrolne znamenke koja se oblikuje prema istom
pravilu kao i kontrolna znamenka u JMBGU. Šifra se nalazi na faksimilu medicinskog
djelatnika uz ime, prezime, akademski stupanj i specijalnost. Bolesnik tijekom liječenja
može imati nekoliko dijagnoza, no osnovni su administrativni podaci uputna
dijagnoza i završna dijagnoza. One mogu biti jednake, ali se mogu razlikovati jer se
dijagnostičkim postupcima može pronaći razlika u pretpostavljenome opisu bolesti (uputna
dijagnoza) i stvarnom zdravstvenom stanju (završna). Uz ove dvije dijagnoze može još
postojati podatak o komorbditetu (stanja i bolesti koja prate osnovnu bolest). On ne mora
i najčešće nije izravno povezan s uputnom dijagnozom, ali ga treba dodati u cjelokupno
zdravstveno stanje bolesnika, utjecaja liječenja na sve bolesti ili djelovanje lijekova.
Npr. Na kardiološki odjel primljen je bolesnik s dijagnozom stenokardije, kasnije mu je
dijagnosticiran akutni infarkt miokarda, a kao komorbiditet bilježi se dijagnoza psorijaze.

4. Što je medicinska dokumentacija? (Ivana)

Medicinska dokumentacija se upisuje kao skup podataka o bolesniku, a obuhvaća

povijest bolesti, otpusno pismo, osobni zdravstveni karton, karton cijepljenja i slično.
Sadržava sve važne podatke o zdravlju i bolesti pojedinca te omogućuje; primjerenu
skrb o bolesniku, financijsko praćenje zdravstvene djelatnosti, provedbu medicinskih
istraživanja i dolaženje do novih spoznaja. Potrebna je u rješavanju pravnih pitanja.

1.Omogućuje se prijenos točnih i nedvosmislenih podataka o zdravstvenom stanju bolesnika

između zdravstvenih djelatnika.

2. administrativnu sljedivost liječenja àu medicinsku dokumentaciju upisuju se svi provedeni

dijagnostički i terapijski postupci.

3. Omogućuje utvrđivanje troškova liječenja bolesnika i financijsko praćenje rada pojedinog

odjela i zdravstvene ustanove à moguće je utvrditi koliko se sati rada, materijala i lijekova
utrošilo pri liječenju.

4.Pruža uvid u kvalitetu liječenje i rad zdravstvenih djelatnika.

5.Može se vidjeti jesu li provedeni potrebni dijagnostički postupci pri liječenju bolesnika i ako
su pravodobno poduzete odgovarajuće terapijske mjere.

6. Prati se kvaliteta rada liječnika i liječničkog tima; Je li liječenje bilo u skladu s postojećim
medicinskim spoznajama i preporukama.

7. Presudna važnost u pravnim sporovima (postaje dokazni materijal).

8. bitna za provedbu istraživanja (koliko stanovnika boluje od određene bolesti), predlažu se

preventivne mjere djelovanja
9. . Može se utvrditi koliko stanovnika boluje od određene bolesti (stanje populacije).

Potpuna i stručno vođena medicinska dokumentacija štiti zdravstvenog djelatnika, a

bolesniku omogućuje najbolju moguću skrb (što nije upisano, nije se dogodilo). Može
se utvrditi koliko stanovnika boluje od određene bolesti (stanje populacije).Klasičan oblik
dokumentacije je na papir, sada u elektroničkom obliku (ako je zaštićena od mijenjanja i
uništenja). Zakon o liječništvu kaže da nakon završetka liječnik je dužan čuvati karton
10 godina (bila osoba živa ili mrtva) te da je dužan voditi samu dokumentaciju.

5. Povijest bolesti i otpusno pismo. (Patricija)

Povijest bolesti je dio medicinske dokumentacije pojedinog bolničkog liječenja u

praćenju pojedinog bolesnika. Počinje se pisati dolaskom bolesnika na liječenje u tercijarnu
zdravstvenu ustanovu (bolnica,KBC); u pravilu je povezan s liječenjem jedne bolesti.
Bolesniku se dodjeljuje administrativni matični broj s kojim su povezani dijagnostički i
terapijski postupci.
Povijest bolesti uključuje: osobnu i obiteljsku anamnezu bolesnika; nalaz pregleda
bolesnika (lat. status praesens);radnu dijagnozu; plan dijagnostičkih postupaka; plan
liječenja; tijek bolesti (lat. decursus morbi); zaključak o bolesti (epikriza).
Otpusno pismo je sažetak povijesti bolesti koji se izdaje nakon otpusta pacijenta;
namijenjeno je liječniku obiteljske medicine ili specijalistu; pisano je stručnim medicinskim
nazivljem. Sadrži: podatke o ishodu dotadašnjeg liječenja, preporuku o daljnjim terapijskim i
dijagnostičkim postupcima (lijekovi). Pohranjuje se u bolesnikov zdravstveni karton.

6. Osobni zdravstveni karton. (Helena)

● osnovni dokument za praćenje zdravlja pojedinca u primarnoj zdravstvenoj zaštiti

● Medicinski podaci + podaci o zdravstvenom stanju + administrativni (demografski)
podaci
● Sastavlja ga liječnik obiteljske medicine
● Administrativni podaci:
○ Temeljni:
■ Ime i prezime
■ Spol
■ Datum i mjesto rođenja
■ Prebivalište
■ Podaci o staratelju
○ Ostali:
■ Broj djece, stručna sprema, mjesto zaposlenja, uvjeti rada…
● Podaci o zdravstvenom stanju:
○ Krvna grupa, podaci o preosjetljivosti na alergene
○ svaki posjet liječniku + svrha + propisani lijekovi i terapije + rezultati
specijalističkih pregleda
○ Bolovanja
○ Cijepljenje
○ Šifra dijagnoze bolesti/stanja
7. Elektronički zdravstveni zapis. (Magdalena R.)
Elektronički zdravstveni zapis je središnji dio znanstvenog informacijskog sustava koji je
zamjena za papirnate zapise i omogućava lakši rad medicinskom osoblju i korisnicima
znanstvenih usluga. Predstavlja trajan skup svih važnih podataka o bolesniku od rođenja do
smrti.
Medicinski zapis se odnosi na strogo medicinske podatke koje znaju i mogu bilježiti samo
zdravstveni radnici, dok zdravstveni zapis obuhvaća one podatke koje mogu bilježiti i drugi
ljudi, a koji nisu strogo medicinski (o uvjetima stanovanja, navikama pušenja, higijeni)
Zamisao o izradi pojavljuje se krajem 1960-ih godina, a opisuje se kao kompjutorizirani
medicinski zapis, elektronički medicinski zapis, kompjutorizirani zapis bolesnika i univerzalni
medicinski zapis.
Skup točno i cjelovito popunjenih popunjenih elektroničkih zdravstvenih zapisa omogućuje
uporabu tih podataka u drugim programima bez prethodne pripreme (npr. statističkim
programima)
Podaci su uvijek čitljivi, a njihovo brisanje nije dopušteno i da je moguće. Moguća je
promjena podataka uz autorizaciju osobe koja ima tu ovlast, pri čemu se pamti i stari i novi
podatak, datum promjene i oznaka osobe koja mijenja zapis. Uz to treba navesti i razlog
promjene.

8. Načela unosa podataka u medicinsku dokumentaciju. (Lucija)

• Tekst koji se unosi u dokumentaciju mora biti čitljiv
• Podatci se NE smiju unositi olovkom ili izbrisivom tintom (ne brisati gumicom ili
korektorom)
-pogrešan podatak precrtati, napisati točan, staviti datum i potpis
• U Engleskom govornom području mnemotehnika:
Soap – subjective, objective, assessment i plan
• U medicinski dokument upisujemo:
S – subjektivne tegobe bolesnika
O- nalaz pregleda i pretraga
A- Procjena stanja bolesnika
P- plan liječenja
• Svaki unos podataka mora biti označen datumom, imenom i prezimenom osobe koja
unosi i potpisom (uz pečat)
- Pečat s imenom liječnika – ako se njim koristi samo liječnik čije je ime na pečatu
(druge osobe ne smiju!)

9. Laboratorijski podatci o bolesniku. (Marija Magdalena)

Laboratorijski podatci su skup podataka koji se odnosi na laboratorijske pretrage
koje su provedene na biološkim uzorcima nekog bolesnika (krv, mokraća, cerebrospinalni
fluid…). Laboratorijske pretrage se obrađuju u laboratoriju, a rezultat pretraga se pridružuje
bolesnikovu medicinskom zapisu. Laboratorijski podatci imaju ključnu ulogu u potvrđivanju
dijagnoze, odabira adekvatnog liječenja, praćenju učinkovitosti liječenja i utvrđivanje
prognoze izlječenja nakon postavljene dijagnoze.
Kod laboratorijske dijagnostike dolazi do stvaranja velike količine brojčanih podataka
o bolesniku. Izmjereni podatci se uspoređuju sa referentnim vrijednostima kako bi se utvrdilo
odstupa li izmjereni parametar za određenu osobu od srednjih vrijednosti koje se očekuju za
zdravu osobu. Takva usporedba se naziva transverzalna procjena nalaza. Referentne
vrijednosti su utvrđene određivanjem parametara zdravih osoba svih dobnih skupina i
spolova, ali ih u principu propisuje mjerodavno strukovno tijelo (u RH - Hrvatska komora
medicinskih biokemičara)
Laboratorijski podatci se mogu uspoređivati longitudinalno- uspoređivanjem s
prethodnim mjerenjima istih parametara u istog bolesnika, što omogućuje praćenje tijeka
bolesti ili liječenja.

10. Analogni i digitalni podatci. (Marija S.)

Analogni podatci su kontinuirani podatci koji se prikazuju veličinom koja se može mijenjati
u skladu s veličinom koja prenosi poruku. Npr. EKG i EEG.
Digitalni podatci mogu poprimiti isključivo određene vrijednosti (slika, zvuk, tekst, tablica,
videozapis…) i kao takvi su spremljeni na odgovarajućem mediju (CD, DVD, USB i ostalo).
Za njihov unos potrebni su odgovarajući znakovni zapisi koji imaju svoj znakovni alfabet
(binarni dekadski, heksadekadski) a u praksi se koristi alfabet koji se nalazi na vašoj
tipkovnici.

11. Pojmovi atributa, entiteta i vrijednosti atributa u informatici, s medicinskim

primjerima. (Luka)
-svijet promatramo preko 3 kategorije: a);ENTITET(stvari, bića, pojave ili događaji koji su
nam od interesa) primjer- pacijent, bolest pacijenta
b)VEZA- odnosi među entitetima koji su nam od interesa
C) ATRIBUT -svojstva entiteta ili veza koje su nam od interesa primjer- tjelesna
temperatura,EKG zapis…, ime prezime, dob, težina…
Vrijednost atributa - izmjerene veličine atributa (npr. Broj leukocita u krvi = 12,4x10na9/L)

12. Podatak, mjerenje i pogreške. (Tiyya)

Vrijednost atributa ili podatke dobivamo mjerenjem, odnosno pridavanjem mjernih oznaka
objektu. Mjerenje može biti izravno (mjeri se mjernim instrumentom te se atributima pridaju
brojčane vrijednosti, npr. masa) i neizravno (mjerenje pomoću mjerne ljestvice, npr. apgar
ljestvica kao mjera zrelosti novorođenčeta). Podaci dobiveni mjerenjem mogu biti brojčani
(kvantitativni) i skupni (kvalitativni). Skupni se podaci iskazuju opisno ili svrstavanjem u
kategorije (npr ime i prezime, …). Kvantitativni podaci se izražavaju brojem u jedinici (npr
dpb bolesnika u godinama). Kvantitativni podaci odmah su spremni za obradu dok
kvalitativne najčešće treba prvo šifrirati. Sami podaci nisu dovoljni za definitivno
zaključivanje o stanju kojeg objekta i sustava koji promatramo ili mjerimo. Sirovi podaci
nemogućuju cjelovito spoznavanje promatranog objekta ili sustava (npr gubitak težine).
Kontrola mjerenja je važan dio prikupljanja podataka jer se iz netočnih podataka ne mogu
proizvesti ispravne informacije. Mjerne pogreške mogu biti sustavne (pojavljuju se pri
svakom mjerenju i prouzrokuju pogrešku uvijek na isti način i u istom smjeru) ili slučajne
(imaju različitu veličinu i smjer, pojavljuju se neočekivano).

13. Kodeks atributa i pravila izrade kodeksa atributa.(Krešimir)

Informatizacija zdravstvenog sustava zahtijeva unos strukturiranih podataka. Kodeks
atributa je točan popis i opis svih atributa te se obično prikazuje tablicom. Tablica sadrži
redni broj atributa , ime atributa, mjernu jedinicu, broj decimalnih mjesta. Pri izradi kodeksa
ne upotrebljavaju se združeni atributi (npr. odvojeno upisujemo ime i prezime) kako bi se
omogućilo pretraživanje samo prema jednom od atributa. Također je bolje koristiti unos
osnovnih atributa iz kojih se kasnije mogu dobiti složeniji. PRAVILA IZRADE: svi atributi
moraju biti određeni imenom, širinom polja i brojem decimalnih mjesta, svi brojčani podaci
moraju imati mjernu jedinicu, uz šifrirane podatke mora se položiti šifrarnik. U kodeksu još
postoji primarni ključ, tj. atribut koji služi prepoznavanju entiteta među svim ostalim (nekad
se koristio JMBG).

14. Hijerarhijske razine organizacije podataka. (Morena)

Najniža jedinica hijerarhijske organizacije podataka je ZNAK. Dva ili više znakova čini
skupinu znakova koje zovemo RIJEČ ili POLJE. Riječ je osnovna jedinica slobodnog teksta
dok je polje skup znakova s točno određenim položajem u zapisu (osnovna jedicina
formalnog zapisa). Broj znakova potrebnih za zapisivanje nekog podatka određuje veličinu
polja. Skup više riječi ili polja čini ZAPIS ili SLOG. Zapis(slog) je cjelovit skup podataka o
određenom entitetu. Skup zapisa koji se odnose na isti tip entiteta čini DATOTEKU.
Datoteka sadrži organizirani skup podataka koji pripadaju istom entitetu. Hijerarhijski viša
razina organizacije je BAZA PODATAKA. Ona se sastoji od skupa datoteka koji pripadaju
različitim, ali međusobno povezanim entitetima. BANKA PODATAKA je najveća
organizacijska cjelina koju čine baze podataka.

15. Model i upravljanje bazama podataka. (Sara)

Upravljanje bazama podataka

Baza podataka je uređeni skup strukturiranih međusobno povezanih podataka. Za izradu

takvog sustava treba upotrebljavati sustav za upravljanje bazom podataka (SUBP). Postoje
dvije takve skupine programa za upravljanje bazama podataka:

1. javnodostupni (MySQL)

2. komercijalni (Microsoft SQL server, IBM-ov DB2, Oracle; jedan od

najupotrebljivanijih je Microsoft Access)

Ustroj naredbi sustava za upravljanje bazom podataka - najčešće se koriste naredbe za unos
podataka u bazu podataka, za njihovu izmjenu, dopunu i uređivanje, naredbe za postavljanje
jednostavnih i složenih upita te za obavljanje aritmetičkih operacija.

Temeljne značajke baze podataka:

1) sigurna/sigurnosna pohrana podataka

a) unutrašnja sigurnost (sigurnost od slučajnog gubitka podataka zbog pogreške u

radu strojne opreme tj. zbog kvara)

b) vanjska sigurnost (sigurnost od neovlaštenog pristupa i promjene podataka)

 2) učinkovitost

3) prilagodljivost pristupa

4) mogućnost nadzora nad bazama podataka

Čuvanje baze podataka je važno da se podatci ne bi izgubili u slučaju kvara opreme ili sl.
Zbog toga baze podataka treba redovito osvježavati “sigurnosnim inačicama” (backup).
Podatci se mogu očuvati fizički (u više cjelina) i programski (login).

Model baza podataka

Osnovni polazni elementi modeliranja baza podataka:

1) entiteti

2) atributi

3) vrijednosti atributa

Model se prikazuje dvodimenzionalnom strukturiranom tablicom. Stupci su atributi, retci

entiteti, a vrijednost atributa (podatci) se upisuju u polja za svaki pojedini entitet.

U modelu baze podataka razlikujemo tri tipa veze među podatcima:

1) 1:1, jedan prema 1 (najjednostavniji)

· primjer: veza bolesnika s njegovim JMBG-om → svakom čovjeku pridružen je jedan

JMBG i samo jedan JMBG se može pridružiti jednoj osobi

2) 1:n, jedan prema više à primjer: odnos liječnika obiteljske medicine i njegovih
pacijenata; liječnik ima više pacijenata, a pacijent samo jednog liječnika

3) n:m, više prema više

· primjer: organizacija rada kliničke djelatnosti gdje jednog pacijenta može liječiti više
specijalista, a svaki specijalist liječi i druge pacijente

U modeliranju važno je odrediti primarni ključ tj. atribut koji je jedinstven i neponovljiv za
svaki redak baze podataka.

Primarni ključ treba biti neponovljiv, što znači da nakon brisanja retka iz tablice, obrisana
vrijednost primarnog ključa ne može ponovno biti dodijeljena niti jednom entitetu →
primjer: JMBG ili broj zdravstvenog osiguranja
Uz pretraživanje baze podataka pomoću primarnog ključa, moguće je pretraživanje i pomoću
sekundarnog ključa.

Sekundarni ključ može biti svaki atribut ili više atributa (dobivamo veći broj mogućih
entiteta; primarni ključ je specifičniji) → primjer: prezime ili ime i prezime, spol, šifra
dijagnoze…

U realnim bazama podataka, liječnici pojedine pacijente traže upravo prema sekundarnom
ključu tj. prema imenu i prezimenu.

16. Oblikovanje baze podataka. (Nevia)

Baza podataka nastaje i upotrebljava se u 5 faza:

-analiza potreba
(Točno i iscrpno se ustanovi i opiše sustav za kojeg gradimo bazu podataka. Trebamo
ustanoviti značajke realnog sustava koje ćemo mjeriti i uvrstiti u bazu podataka)
-modeliranje podataka
(podrazumjevaju se sve aktivnosti za izradu kodeksa atributa; definiranje zapisa i
određivanje tipa veza između zapisa; treba se odrediti veličinu polja u koje ćemo unositi
podatke jer preveliko polje može bespotrebno zauzimati prostor na računalu, a premalo
smanjuje funkcionalnost baze podataka) (Sve združene atribute treba atomizirati tj. razdijelii
na logične cjeline tako da svaki od njih bude upisan zasebno npr. ime, prezime, sistolički
tlak, dijastolički tlak… Također, treba spriječiti redundanciju tj. zalihost ili preobilje značajka
=> ponavljanje podataka u istoj bazi podataka npr. pisanje JMBG i datuma rođenja je
nepotrebno jer u JMBG je sadržan datum rođenja osobe; Minimalna zalihost povećava
stabilnost i funkcionalnost baze podataka)
-implementacija baze podataka
(Prva faza za koju je potrebno računalo,određuje se sustav koji će upravljati bazom
podataka, unose se podatci u bazu podataka)

-testiranje baze podataka

(provodi se vrednovanje sustava i prepoznavanje problema koji mogu nastati
tijekom korištenja baze podataka)
-održavanje baze podataka
(nadzor nad redovitim unosom podataka, provjeru kvalitete podataka, provedbu
malih izmjena ako ima potrebe. Uz promjene treba paziti na očuvanje cjelovitosti)

17. Što su norme i čemu služe? (Petar)

Norma je dokument donesen konsenzusom i odobren od službenog tijela kojemu je svrha
povećanje učinkovitost i uređenosti sistema. Takvi dokumenti sadržavaju upute, pravila i
karakteristike neke djelatnosti koji moraju biti univerzalno primjenjivi, neograničeni broj puta.

Postoji 8 osnovnih vrsta normi:

 1. Terminološka norma
2. Norma za ispitivanje
3. Norma za proizvod
4. Norma za proces
5. Norma za uslugu
6. Norma za sučelje
7. Norma o potrebnim podacima

18. Koja su normirna tijela i organizacije? (Magdalena S.)

NORMIRNO TIJELO = normizacijsko tijelo priznato na nacionalnoj, regionalnoj ili

međunarodnoj razini čija je osnovna djelatnost, u skladu s njegovim statutom, priprema,
odobravanje ili prihvaćanje norma koje su dostupne javnosti

Specijalizirani sustavi svjetske normizacije

· Međunarodno tijelo za normizaciju, ISO (engl. International Organization for

Standardization)

· Međunarodno elektotehničko povjerenstvo, IEC (engl. International Electrotechnical

Commission)

· Međunarodna telekomunikacijska unija, ITU (engl. International Telecommunications

Union)

Regionalna (europska) normirana tijela

· Europski odbor za normizaciju, CEN (franc. Comite European de Normalisation)

· Europski odbor za elektrotehničku normizaciju, CENELEC (franc. Comite European

de Normalisation Electrotechnique)

· Europski institut za telekomunikacijske norme, ETSI (engl. European

Telecommunications Standards Institute)

U Republici Hrvatskoj

· Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, DZNM

Normirana tijela djeluju preko svojih tehničkih odbora, TC (engl. Technical Committee), koji
su zaduženi za određena područja normizacije. Oni mogu osnivati radne skupine, koje se
zadužuju za uža, specijalizirana područja (npr. radna skupina za elektronički medicinski zapis).

Tehnički odbori zaduženi za normizaciju u medicinskoj informatici i u CEN-u i u ISO-u u

prvome redu rade na normizaciji u području razmjene podataka, izgradnje i funkcioniranja
medicinskog zapisa, šifriranja i vokabulara, medicinskih slika te zaštiti podataka i sustava u
zdravstvu pri čemu se misli na sigurnost (zaštita podataka od fizičkog uništenja ili uništenja
prouzročenih zlouporabom, odnosno namjernim mijenjanjem podataka), privatnost (zaštita osobe
kojoj dokument s određenim podacima pripada) i tajnost (zaštita pristupa dokumentu koji sadržava
određene podatke).

Za područje normizacije „medicinska informatika“ zaduženi su CEN/TC251 i ISO/TC251.

19. Norme u zdravstvu (HL7). (Marina)

Norme u zdravstvu su potrebne kako bi se poboljšala kvaliteta zdravstvenih usluga, zbog

dokumentacije potrebne za liječenje bolesnika, naplate usluga, podjele medicinskog
postupka i sl. U kasnim 80-im godinama se uvodi normiranje poruka koje se izmjenjuju
između različitih informacijskih sustava u zdravstvu čija je svrha uspostavljanje integralnog
informacijskog sustava koji integrira heterogene podsustave koje su na različitim mjestima
proizveli različiti proizvođači i za različite svrhe. Cilj je i postizanje optimalnog funkcioniranja
cjeline. U zdravstvu postoje 3 skupine norma rječnici, komunikacijske i sigurnosne
norme.
Health Level Seven (HL7) je komunikacijska norma koja omogućuje elektroničku razmjenu
podataka i informacija unutar sustava zdravstvene zaštite. Nastala je zbog potrebe za
komunikacijom između raznih segmenata zdravstva, npr. odjela, laboratorija i sl. Promovira
ju i razvija međunarodna organizacija Skupina HL7 (HL7 Group) s podružnicama u mnogim
zemljama svijeta (i u Hrvatskoj). Počela je s radom u SAD-u gdje je 1987. dala prvu verziju
nove norme. Tijekom vremena HL7 doživljava promjene. 1997. proširuje svoj opseg i
uključuje norme za razmjenu podataka koje se odnose na administrativne poslove s
bolesnikom, naručivanje usluga, kliničke podatke o bolesniku, uputnice… 1999. se pojavljuje
treća verzija koja se temelji na RIM-u (Reference Information Model) - skupu elemenata
bitnih za određenje informacije potrebne za specifikaciju poruke kakvu zahtjeva norma HL7.

20. Što su kliničke smjernice? (Erik)

Kliničke smjernice ili klinički protokoli obuhvaćaju kliničke probleme i postupke kojima se oni
rješavaju. Smjernice su općenito dokumenti koji pokazuju kako djelovati u rješavanju
određenih zadataka. U medicini oni se odnose na pojedine medicinske i zdravstvene
probleme i zadatke.

Smjernice su redovito rezultat dogovora unutar struke čiji je cilj normiranje medicinskih
postupaka i zdravstvenih akcija. Smjernice ne obvezuju u smislu kažnjavanja ako netko ne
postupa u skladu s njima u nekom određenom slučaju. Međutim ako je ishod nepovoljan,
posljedica za osobu koja nije postupala u skladu sa smjernicama može biti kazna prema
zakonu ili prema pravilnicima mjerodavnih tijela.

Kliničke su smjernice, u konačnici sustavni skup tvrdnja i preporuka načinjenih sa svrhom da

pomognu liječnicima, ne samo tijekom svakodnevnog rada, nego i pri odlučivanju u
posebnim kliničkim uvjetima.

Tekst je smjernica oblikovan tako da jasno i nedvosmisleno definira pojmove, tumači ih i

potom savjetuje što treba činiti. Opisi su stanja, postavka i radnji iscrpni jer u smjernicama
mora biti sve rečeno i definirano tako da ne dolazi do dvojbe liječniku koji ga čita. Sve su
smjernice obično objavljene kao publikacija, a radi boljeg se praćenja upotrebljavaju:

● tekst s natuknicama
● tekst s rednim brojevima
● tablični prikazi
● slike s algoritamskim shemama
● kombinacije (tih prikaza)

Primjer su Smjernice za dijagnosticiranje i liječenje arterijske hipertenzije objavljen u

Liječničkome vjesniku. U Hrvatskoj one završavaju dodatnim komentarima hrvatske radne
skupine koji se iznose kao općenit osvrt na smjernice te tablicama koje pokazuju što je
osobito važno i zanimljivo. Na kraju je članka prezentiran popis literature, a izvorne i
prevedene smjernice donose čak 825 literaturnih navoda.

21. Primjeri kliničkih smjernica - dijagnosticiranje i liječenje arterijske hipertenzije.

(Ema)

Za primjer kliničke smjernice (skup tvrdnja i preporuka čija je svrha pomoći liječnicima u
obavljanju posla, ali i pacijentima pri odlučivanju kakvu zdravstvenu zaštitu zatražiti) mogu
se uzeti one za dijagnostiku i liječenje arterijske hipertenzije.
Smjernica za dijagnosticiranje i liječenje arterijske hipertenzije donešena je 2007. godine od
strane Europskog društva za hipertenziju i Europskog kardiološkog društva, a prijevod i
prilagodba za RH obavljeni su 2008. godine od strane Hrvatskog društva za hipertenziju i
Hrvatskog kardiološkog društva.

U smjernicama je bitno definirati arterijsku hipertenziju i klasificirati njene podvrste kako

liječnik ne bi dvojio pri postavljanju dijagnoze te kako bi iste vrijednosti tlaka u svim
dijelovima RH (ali i svijeta) značile isto. Dani su i primjeri u slučaju nekih iznimki (npr. Vrijedi
podsjetiti: ako sistolički i dijastolički tlak padaju u različite kategorije, viša kategorija određuje
procjenu kardiovaskularnog rizika, određuje početak liječenja i procjenu njegove
učinkovitosti; sistolička hipertenzija dijeli se na tri stupnja koji odgovaraju kategorijama koje
vrijede i za sistoličko-dijastoličku hipertenziju, a nizak dijastolički tlak smatra se dodatnim
čimbenikom rizika.)

S obzirom na konstantno proširenje znanja o temi smjernica, nove smjernice daju velik
značaj procjeni KV rizika te opisu svih postupaka koji se upotrebljavaju za njegovu
procjenu (Obuhvaćaju određivanje faktora rizika, procjenu oštećenja ciljnih organa,
prisutnost dijabetesa ili druge kardiovaskularne i bubrežne bolesti. Preporučuje se procjena
oštećenja u više različitih organa (bubreg, srce, krvne žile, mozak) jer prisutno oštećenje u
više organskih sustava pogoršava prognozu. Novitet je preporuka rutinskog određivanja
mikroalbuminurije, klirensa kreatinina ili procijenjene glomerularne filtracije što govori u
prilog važnosti bubrežne bolesti kao bitnoga kardiovaskularnog rizičnog čimbenika jer već
blaga depresija bubrežne funkcije ili prisutnost mikroalbuminurije svrstavaju bolesnika u višu
rizičnu skupinu i ubrzavaju odluku o početku liječenja).

Detaljno se opisuje način mjerenja arterijskog tlaka i važnost uzimanja anamneze (; tlak
je potrebno izmjeriti najmanje dva puta s razmakom od 1 do 2 minute; rabiti orukvicu
(manšetu) standardnih dimenzija (12- 13 cm široka i 35 cm dugačka) u većine bolesnika, ali
šire orukvice u pretilih (ili snažnijih) te manje kod djece i mršavih; postaviti orukvicu u razini
srca neovisno o položaju bolesnika prilikom mjerenja tlaka; ispuhivanje zraka mora biti
postupno brzinom od 2 mmHg/s; sistolički tlak odgovara fazi I Korotkoffljevih šumova, a
dijastolički tlak fazi V; prilikom prvog pregleda tlak treba mjeriti na obje ruke kako bi se uočile
moguće razlike zbog periferne arterijske bolesti, a kao mjerodavnu vrijednost tlaka treba
uzeti više vrijednosti; tlak treba mjeriti 1 i 5 minuta nakon ustajanja u starijih osoba,
dijabetičara i u slučajevima kada postoji sumnja na ortostatsku hipotenziju; srčanu
frekvenciju treba mjeriti palpacijom pulsa najmanje 30 sekundi).

Navode se i smjernice za analizu ostalih laboratorijskih pretraga i fizikalnih pregleda

(npr. pregled očne pozadine).

Smjernice za liječenje usmjerene su na navođenje antihipertenzivne terapije, odabira i

kombinacije lijekova za svakog pojedinog pacijenta (indikacije i kontraindikacije) te se
posebna pažnja pridaje liječenju posebnih skupina bolesnika.
Npr. smjernice za početak liječenja dane su na temelju sumacije podataka o visini tlaka i
ukupnog KV rizika (npr. osobama bez rizičnih čimbenika, ali stupnja 1 hipertenzije treba
preporučiti promjenu životnih navika bez početnog uzimanja lijekova). Također se točno
navodi što se podrazumijeva pod 'promjene životnih navika'.
Npr. daju se smjernice za odabir samog lijeka (ima li osoba kakve kontraindikacije da bi
uzimala taj lijek (alergije, prethodna netolarancija..), hoće li taj lijek djelovati na sve
čimbenike KV rizika tog pacijenta, hoće li lijek pogoršati već prisutna oštećenja (npr.
bubrežna), je li moguće koristiti taj lijek s obzirom da pacijent uzima neke druge lijekove za
razna stanja, pitanje cijene lijeka.)

Bitno je i praćenje bolesnika s ciljem modifikacije terapije i/ili eventualnog prestanka. Daju
se upute za učestalost pregleda.

22. Kvaliteta u zdravstvu.(Petra)

Kvaliteta je svojstvo proizvoda ili pružene usluge koja zadovoljava postavljene zahtjeve.
(želimo u svakoj sferi kvalitetan proizvod) U medicini korisnici i pružatelji žele kvalitetu pa se
ispituje učinkovitost postupka, mjera učinkovitosti postupka, moguće komplikacije i njihova
učestalost, isplativost postupka (cost-benefit analiza). Rast troškova u zdravstvu je tražio
reformu kojim se troškovi zdravstva obuzdavaju te provjeru kvalitete po gore navedenim
stavkama. TO je dovelo do industrijalizacije medicine, uporabe metoda i alata za
organizaciju i vrednovanje rada, te se ustaljenim načelima (koja su pokazala učinkovitost)
poboljšava kvaliteta. Načela:
● svi sudionici procesa liječenja u velikoj mjeri utječu na ishod (ne samo liječnici)
● smanjenje straha i stegovnog pristupa (pod pretpostavkom da većina osoblja djeluje
savjesno i kvalitetno)
● poboljšavanje procesa liječenja je bolje od smjenjivanja djelatnika
● prepoznavanje pogreška je nužno za poboljšanje kvalitete
● poboljšanje kvalitete glavnine bolesnika, a ne samo estrema s rubova krivulje
normalne raspodjele :)
Kod nas je 2007. donesen Zakon o kvaliteti zdravstvene zaštite, ali ima malo primjera di se
stvarno upravljanje kvalitetom svakodnevno upotrebljuje.

23. Analiza ishoda liječenja. (Mirjam)

Osim redovnog praćenja zadovoljstva bolesnika, nužno je i praćenje medicinskih rezultata,

odnosno objektivna analiza ishoda liječenja. Analiza ishoda obuhvaća informatičke i
statističke metode, prikupljanje podataka i posljedično povratno djelovanje na proces
liječenja.
Klinički ishod je krajnji rezultat primjenjenih terapijskih postupaka. Kategorizacija: vrijeme,
perspektiva, predvidivi ili mogući učinak i svrha.
Mjeri se iz 4 različite perspektive:
1. Pacijent i njihovi bližnji
2. Zdravstveno osoblje.
3. Zdravstveni menadžeri, ekonomisti i političari
4. Društvo, odnosno društvena zajednica u cjelini

Kratkotrajni ishod obuhvaća:

● preživljavanje akutne faze
● stupanj narušenosti pacijentova općeg stanja
● priroda osnove bolesti
● vrijeme započinjanja i adekvatnosti terapijskih postupaka
● pacijentov odgovor na liječenje

Dugotrajni ishod obuhvaća:

● trajanje i kvalitetu preživljenja
● komplikacije - posljedica osnovne bolesti i komorbiditeta; povezanost s određenim
terapijskim postupcima
(Ishod liječenja iz perspektive bolesnika može seprocjenjivati na temelju preživljenja
funkcionalnog ishoda i kvalitete života)

Funkcionalni ishod obuhvaća:

● fizičkoograničenje i oštećenje; funkcionalni status
● mentalna funkcija, neuropsihička funkcija
● oporavak

Analiza ishoda liječenja služi:

● poboljšanju kvalitete skrbi o pacijentima
● mijenjanje strukture procesa i pružanja skrbi
● suradnja između disciplina zdravstvene zaštite
● prepoznavanje zdravstvenih praksi koje dovode do željenih ishoda pacijenata na
najisplativiji način

24. Obradba, tumačenje i uporaba podataka o ishodu liječenja.

Prikupljanje podataka obično je težak i skup proces, a tipične vrste podataka su
demografski podaci, čimbenici rizika, detalji liječenja i ishod. Podaci o ishodu idealno
odražavaju sve sastavnice zdravstvenog stanja bolesnika na kojeg je utjecao proces
liječenja. U stvarnosti složenost mjerenja i troškovi praćenja bolesnika dovode do
primjene jednostavnih, kratkoročnih indikatora (poslijeoperacijska smrtnost). Stoga,
kad je u pitanju prikupljanje podataka, manje je često i bolje, kompletnije,
jednostavnije i ekonomičnije. Kako različite osobe imaju različite čimbenike rizika i
komorbitete, uvela se prilagodba rizika kod obrade podataka. To je proces
kvantificiranja razlika među bolesnicima s pomoću matematičkog modela, a u cilju
omogućavanja usporedbe ishoda liječenja. EuroScore je u Europi jedan od
najproširenijih modela rizika te se pokazao i jednim od najboljih procjenitelja
perioperacijske smrtnosti i pobola u kardijalnoj kirurgiji. S pomoću modela prilagodbe
rizika moguć je i izračun teoretskog rizika smrtnog ishoda za pojedinog bolesnika.
Kod tumačenja podataka tek usporedba s vanjskim podacima ili normama daje
smjernice te smisao našim rezultatima. Najkorisniji su način usporedbe podaci iz više
središta ili za više kirurga koji sudjeluju u istome sustavu analize ishoda, pritom je
obvezan dogovor o povjerljivosti podataka. Na kraju se raščlanjuju podaci s ciljem
otkrivanja i usporedbe različitih podskupina. Kada je uočen problem, potrebno je
razmotriti moguće promjene u procesu liječenja te upravo rezultati analiza ishoda
mogu pomoći kliničaru u poticanju promjena.