Kroz život stalno si žurio

stalno si trčao I motor brzo vozio.

Nasmijan si bio takvog ću te pamtiti život cio,

dal si imao neko razočarenje,

da od nečeg stalno ideš, trčis

nisam mogao da primijetim gdje toliko žuriš.

Šef u firmi postade jer znanjem ti to pripade.

Sa tobom čovjek se mogao lako dogovoriti

I pametan razgovor voditi,

ko je htio da sluša I savjet dobar dobiti

Znao sam te sa posla malo

al dovoljno da kad čuo sam od muke zaplakao.

U tom trenu u grudima me nešto sjecnu

I mnoge uspomene na tebe po glavi krenu.

Pokušavam da pitam opet ,možda sam loše čuo

al po ko zna koji put loš glas je odjeknuo

Adrenalin pokretao je tvoje tijelo

pa razmišljati o opasnosti nisi htio.

Gdje sad žuriš ,gdje stiže

Puteve si pravio da ljudi idu jedni drugima

a ne da svjedoče o ovakvim tugama

U jednoj firmi radio si tu tačku stavio si

 Tako sudbina je htjela da u par godina

ti stane karijera cijela.

Tako stravično da pogineš ni roditelj da postaneš

sa trideset godina da sa ovog svijeta nestaneš.

Da se ostvari barem ko otac

da svoje dijete viđe ne bi žurio nigđe.

Jer znao bi da te neko čeka

neko ko u tebi vidi najvećeg čovjeka

Motor je đavo što odnese ti glavu

ako ti je iko branio da ga voziš bio je u pravu.

To je na dva točka zlo ne znam što si volio to.

Dal je tebi neko bio primjer kao ti meni

da zbog brzine desavaju se ovakve sudbine.

Vrijeme vratiti ne možeš da gas toliko ne stežeš.

Kažu da u životu svi imamo određeni koraka broj

a ti požuri da potrošiš svoj.

Zašto žurimo da potrošimo što prije

život što dug nije?

Kako kad koraka nestane I pred oči sve crno postane

kako to moze da nam se dopadne.

 Na nebu sad Anđelima pričaš

kako krivinu đe si poginuo stalno viđaš

Nikad te druže više vidjeti neću

na nebu želim ti da nađeš svoju sreću

jer na Zemlji nisi bio s mirom

sad ti ostaje da se boriš sa nebeskim virom.

Dal pomisli da te neko voli

I da tvoj odlazak sad mnogo boli

Jel ti zao kad sa neba gledaš suze svoje majke

dok si bio mali sigurno ti je pricala bajke

suze oca tvoga I brata svoga.

Jel te bole rane reci druže

ili te boli više što ti na grob tuže

Boli li te što nikad više zagrljaja nećeš osjetiti

ni roditelje kako stare vidjeti.

Njima nanio si neopisive boli

dok im srce kuca svak će od njh da te voli.

Čemu ovakvi događaji služe reci mi druže

Čemu brzina I sve ostalo

kad rađamo se bez ičeg I takvi I odlazimo

 pa gdje onda hitamo.

Zbog toga što je virus među nama

tvoja sahrana bez kolega osta ne oplakana.

U krugu porodice tebe na onaj svijet ispratiše

bez tebe ništa nije isto više

jer ostavio si na putu trag gdje odnio te vrag

Ostala je mermerna ploča na njoj tvoje ime

svo tvoje postojanje obilježeno je time,

crtica između rođenja I smrti

pokazuje da smo svi veoma krti.

Napisano preminulom kolegi Bobanu Blagojeviću